Pravila

tradicionalnog izgovora latinskog jezika

(vrijedi za svu strunu terminologiju)


AE, OE
uvijek se ita kao E,
aetas (etas), poena (pena), terrae (tere), aestus (estus),

iznimno se itaju oba glasa ako iznad drugoga stoji crtica ili dvije toke (to se
zove dijereza), npr. pota/pota (poeta), ar/ar (aer)

I
na poetku rijei ispred vokala ita se kao J
iam (jam), Iovis (Jovis), iucundus (jukundus), iecur (jekur), iacio (jacio)

usred rijei, izmeu vokala ita se kao I J
maior (maijor), peior (peijor)

u svim ostalim kombinacijama ita se kao I
inde (inde), industria (industria), institutio (institucio)

Y
uvijek se ita kao I
Aegyptus (Egiptus), Cyrene (Cirene)

C
ispred glasa e (a to su: E, AE, OE) i glasa i (a to su: I, Y) izgovara se kao C
caelestis/coelestis (celestis), Caesar (Cezar), Cyprus (Ciprus), praecinctus
(precinktus)

u ostalim se poloajima ita kao K
cresco (kresko), aurantiacus (aurantiakus), lac (lak), amicus (amikus), quercus
(kverkus)

CH, PH, TH
uvijek se ita kao H, F, T
schola (shola), pharetra (faretra), phaleratus (faleratus), tholus (tolus),
thalamus (talamus),
moschata (moshata)

NGU
uvijek se ita kao NGV
lingua (lingva), sanguis (sangvis)

QU
uvijek se ita KV
quercus (kverkus), aqua (akva), qualitas (kvalitas)

RH
pojavljuje se u pravilu samo kod grkih posuenica i ita se kao R
Pyrrha (Pira), Rhodus (Rodus)


S
usred rijei, izmeu vokala ita se kao Z
rosa (roza), causa (kauza), Asia (Azia), miserabilis (mizerabilis)

u ostalim sluajevima kao S
sanguis (sangvis), missio (misio), species (species), sinuosus (sinuozus)

TI
ispred vokala ita se kao CI
Dalmatia (Dalmacia), interpretatio (interpretacio), natio (nacio), destructio
(destrukcio)
-ali ne vrijedi za poloaje iza kojih ne slijedi vokal npr. destructi
(destrukti),Tiberis (Tiber), doctissimus (doktisimus), collocati (kolokati), viginti
(viginti)

-ne vrijedi ni za situacije u kojima se ispred TI nalaze S,T,X
destinatio (destinacio), Vettius (Vetius), mixtio (mikstio)

-ne vrijedi ni u nekim rijeima u kojima je slog TI dug ( a to je vrlo rijetko)
totus (totius)

X
uvijek se ita kao KS
xystus (ksistus)


Suvremeni latinski jezik iznimno doputa grafiju glasova prema jeziku iz kojeg je
uzeta rije (npr. W) ako je rije osobno ime. Tada se rije uglavnom ne deklinira
i ne latinizira ve pie i ita u izvornom obliku. Ako pak rije (ili njezin korijen)
postoji u klasinom ili srednjevjekovnom latinskom jeziku (najbolje je provjeriti
velike rjenike, npr. Marevi), ona se mora itati po pravilima izgovora latinskog
jezika (moschata itamo moshata, a ne moata, ali Darwin piemo i itamo w).
Ipak, itajui i udno (nelatinski) napisane termine po pravilima itanja
latinskog jezika, ne moemo pogrijeiti!