Joel Levy

IZGUBLJENE
POVIJESTI
ISTRAIVANJE NAJVEIH SVJETSKIH MISTERIJA

U maglovitim predjelima povijesti nalaze se brojna neotkrivena blaga.

Zakopana u pijesku i progutana morem vremena, za sobom su os
tavila tek legende i mitove koji zaokupljaju arheologe i lovce na blago
ta su postali opsjednuti potragama.
Levyjevo najnovije djelo Izgubljene povijesti predstavlja sveobu
hvatnu potragu za nekim od najzanimljivijih predmeta, mjesta,
djela i ljudi koji su nestali u vrtlogu povijesti i vremena: Koveg
zavjetni i Sveti Gral, aleksandrijska knjinica, Atlantida, Eldorado,
svici s Mrtvoga mora, izgubljene Shakespeareove drame i Aristo
telovi Dijalozi, blago vitezova templara, posljednje poivalite
Dingis-kana...
Godinama ispitujui bogatstvo razliitih legenda i teorija, Joel
Levy vjeto razdvaja istinu od mita te nam otkriva ta se uistinu
nalazi iza tih pria.
JOEL LEWY britanski je autor koji pie o znanosti, psihologiji i povi
jesti. U BiH su, u izdanjima Naklade Panoptikum, ve objavljena dva
njegova bestselera: Tajna povijest, knjiga koja, utemeljena na po
vijesnim injenicama, prouava skrivene dogaaje iz prolosti, te Knjiga
sudnjeg dana: scenariji za smak svijeta.

Naslov izvornika:
JOEL LEVY
LOST HISTORIES:
EXPLORING THE WORLD'S MOST FAMOUS MYSTERIES
Copyright Joel Levy, 2006
Prvi put objavljeno 2006. u Velikoj Britaniji, u izdanju kue Vision
Paperbacks, ogranak tvrtke Satin Publications Ltd., London,
UK. A Vision book.

Uvod

prosjenoj knjizi o povijesti moemo locirati veinu oso

ba, mjesta i stvari. Znamo gdje se to dogodilo, gdje je tko
zakopan, gdje danas lei, gdje neku stvar moemo vidjeti ukoli
ko je sauvana. Meutim, mnogo toga neizbjeno je izgubljeno
u povijesti: skriveno pod prainom, nestalo medu valovima,
zastrto sjeanjem koje blijedi i legendama meusobno
oprenim. Ono to preostaje su misteriji.
Svi vole dobar misterij. Tim bolje ukoliko je misterij stvaran
- ukoliko se tie stvarnih ljudi ili mjesta, ili stvari koje su se uisti
nu dogodile. Danas je sve tee znati je li misterij koji vam proda
ju autentian, ili je tek kua od karata; gomila neutemeljenih
pretpostavki nabacana na netono prenesene injenice i kao
istinu prihvaene fikcije. Povijest je uvijek donekle bila pria,
pripovijest ispredena od odabranih dogaaja i selektivnih tu
maenja, no danas je ona odve nalik pukom undu. Veinu
ovakvih petparakih povijesti trebalo bi jasno identificirati i
obiljeiti kao pseudopovijesti, ili makar alternativne povije
sti, no to se rijetko dogaa. Ono to nam treba, rijeima povje
sniara Kevina McClurea, jest kampanja za pravu povijest.

Ne bih nuno tvrdio da je ova knjiga dio te kampanje, no

ona svakako pokuava obraditi povijesne misterije, a da se ne
utjee kliejima pseudopovijesti ni pada u njezine zamke. Za
pravo, moj prvotni cilj bio je obraditi samo one teme koje bi
spadale u (istinabog, proizvoljno odreenu) sferu stvarne po
vijesti - tj. stvari koje su se zapravo dogodile, te ljudi, mjesta
i stvari koji su uistinu postojali - no ovo nikad nije bio realistian
cilj. Kao prvo, bilo koja knjiga koja se bavi onime to nedostaje
u povijesti mora makar razmotriti obraivanje tekaa u
ovom polju, odnosno popularnih tema kao to su Sveti Gral i
Koveg zavjetni, ili tema dana poput blaga vitezova templara.
Kao drugo, naravno da izmeu legende i povijesti ne postoji
vrsta granica, to jasno potvruju mnoga poglavlja u ovoj knji
zi.
Umjesto toga, pokuao sam prouiti dokaze iz mainstreama,
kao i one izvan njega, te razmotriti uvjerljivost razliitih i suprotstavljenih tvrdnji i tumaenja, ne bih li doao do ujednaenih
zakljuaka o tome gdje bi odreene stvari mogle biti, postoje li
jo uvijek, i jesu li ikad postojale. Svaki od tekstova objanjava
prirodu pojedinog povijesnog misterija, posebice popularno
shvaanje odreene teme u odnosu na stvarnost, baca pogled
na pozadinu problema, raspravlja o tome to bi se jo moglo
pronai, ispituje prethodna nastojanja i procjenjuje dokaze da
bi predloio najvjerojatnije rjeenje datog misterija. Svaka od
tema fascinantna je na svoj nain, i ovdje e se za svakoga nai
poneto; od uzviene pustolovine potrage za Svetim Gralom,
do intelektualno zahtjevnog traganja za pravim porijeklom Shakespeareovih izgubljenih drama.

to je najuzbudljivije od svega, neki od ovih misterija otva

raju se, bar donekle, istrazi i rjeavanju od strane posveenih
amatera, ili pak istoj srei - uvijek je mogue da nekom prili
kom naletite na zakopano blago, ili na davno zaboravljenu
grobnicu. Ukoliko se takvo to dogodi, sjetite se, ipak, da je
istinska vrijednost takvog otkria povijesna, a ne materijalna, i
da se takva vrijednost moe sauvati samo uz strunu pomo,
profesionalnu istragu/iskapanja, pa obavezno kontaktirajte vla
sti prije negoli krenete kopati u potrazi za slavom.

PRVO POGLAVLJE

Nestala mjesta

d viktorijanskog doba naovamo naa era svjedoila je

okonavanju geografske nesigurnosti; ispunjene su praz
nine na zemljopisnoj karti. Ovim se moda moe objasniti po
rast zanimanja za izgubljene zemlje, gradove i spomenike,
entuzijazam koji takoer datira unazad, do viktorijanskog do
ba. Kako su istraivai donosili vijesti o ogromnim ruevinama
gradova i hramova u dunglama Srednje Amerike i sjeveroi
stone Azije, tako se i romantina ideja izgubljenog mjesta
uvlaila u mate ljudi. Legende o takvim mjestima bile su dije
lom svih kultura kroz povijest, no dok je toliki dio svijeta bio jo
nepoznat, ova mjesta mogla su prije djelovati kao neotkrivena,
nego kao nestala. Takvi misteriji najfascinantniji su kad se ini
da se vie nikako ne mogu skriti, no svejedno uvaju svoje tajne.
Ovo poglavlje bavi se nekim od najtrajnijih i najintrigantnijih
nestalih mjesta; od (vjerojatno mitske) Atlantide - do povijesno
utvrene aleksandrijske knjinice - pokazujui da svako od njih
skriva vie no to ste mogli i pomisliti.

Atlantida
Arhetipsku izgubljenu zemlju Adantidu smjetali su posvuda od Irske do Antarktike. Njezin misterij s godinama je rastao,
daleko nadmaujui stvarne dokaze njezina postojanja, postavi
ope mjesto New Age pokreta, kljuni element za mitologiju al
ternativne povijesti, i pradomovina za rasistike mataoce. to
je, dakle, Atlantida? Legendarni ostatak uistinu znaajne pra
povijesne civilizacije? Bezopasna izmiljotina za pisce fanta
stinih romana? Filozofski materijal za sanjare? Ili gorivo za
opasan ovinizam? I, ukoliko je uistinu postojala, gdje se nalazi
la?
Platonova Atlantida
Originalni i najraniji izvor informacija o Atlantidi radovi su sta
rogrkog filozofa Platona (oko 427.-347. pr. n. e.). Njegovi di
jalozi Timej i Kritija (napisani oko 360. pr. n. e.) ukljuuju
rasprave izmeu pravih i (mogue) izmiljenih likova. Jedan od
likova u ovim dijalozima, Kritija, pripovijeda priu koja je do
njega dola iz etvrte ruke, navodno od egipatskog sveenika iz
otprilike 600. pr. n. e., koji je, opet, prenosio znanje uvano
9 000 godina, zabiljeeno u zapisima na stupovima u gradu Saisu. Ova pria kojom se ilustrira plemenitost starih Atenjana opi
suje Adantidu kao veliku zapadnu civilizaciju koja je osvojila
zapadni Mediteran iz svoje baze iza Heraklovih stupova.
Obino se smatra da se ovi stupovi odnose na Gibraltarska vra
ta, koja odvajaju Mediteran od Atlantika, smjetajui Atlantidu
na podruje onoga to danas poznajemo kao Atlantski ocean.

Ime izgubljenog kontinenta, kao i ime koje je posljedino nadjenuto oceanu, odnosi se na Atlasa, prvoga kralja Atlantide, ek
vivalenta mitskom titanu koji je na svojim ramenima nosio
zemaljsku kuglu. (Premda Platon Atlasu pripisuje drugaije pori
jeklo no titanu, obino se pretpostavlja da je rije o istoj osobi.)
Platon Atlantidu takoer donekle i opisuje. Bila je otprilike
ovalnog oblika, presjeka kojih 700 kilometara, s planinama du
obale i velikom sredinjom visoravni, ija je najznaajnija toka
bilo brdo s june strane na kojem se nalazila velika akropola, i
oko kojega je rastao glavni grad Atlantide. Sredinju akropolu
titili su koncentrini prstenovi kanala, s monim zidinama koje
su branile svaki prsten zemljita izmeu njih. Golemi kanal po
vezivao je krune obrambene jarke s oceanom s june strane, a
itavom duljinom ovog velikog vodenog prolaza odvijala se
trgovina sa svih strana svijeta. Na svom vrhuncu Atlantida je
bila slavna civilizacija iz bronanog doba, s monom vojskom i
flotom, obilatim prirodnim resursima, i bogatstvom steenim
zahvaljujui svjetskoj trgovini.
Platon takoer opisuje kako je Atlantida stvorena: kad su
bogovi Olimpa stvarali svijet, Posejdon, bog mora, uzeo ju je
pod svoje i oblikovao je po vlastitim potrebama. Njegova djeca
(od kojih je najstariji bio Atlas) postala su kraljevi ove zemlje i
vladali njome po Posejdonovim uputstvima. Meutim, u dobro
poznatoj prii o propasti, kako su im bogatstvo i mo rasli, tako
su se moralno kvarili i propadali, pa su im bogovi poslali kata
strofu, udarivi na zemlju velikim potresom koji ju je potopio
pod valove, i uinio je neprohodnim muljevitim sprudom, prijeei slobodan transport izmeu Mediterana i Atlantika. Od
antikog do modernoga doba, ovi nedvojbeno nepouzdani po
daci nadahnuli su knjige pune pretpostavki.

Je li Platon uvjerljiv?
Mnogi klasini pisci spominju Atlantidu i sline zemlje, no nitko
od njih ne ini to prije Platona, to sugerira da se prie temelje
na njegovu izvjeu. to je vanije, Proklo (oko 410.- 485. n.
e.), koji je pisao komentar na Platonova Timeja, izvjetava kako
su i drugi tvrdili da su vidjeli Egipanina preko kojeg je pria o
Atlantidi sauvana, osiguravajui time vjerodostojnost Platono
voj prii. Proklo, meutim, pie vie od 700 godina nakon Pla
tonova vremena.
Daljnje neovisne potvrde prie, ini se, dolaze iz mitologije
na kojoj se temelji Panathenaia, najvaniji festival u staroj Ateni.
Prema nekim izvjeima, jedna od funkcija festivala bila je slav
ljenje boice Atene i njezine pomagake uloge u borbi protiv
Posejdonova naroda (tj. Atlantide). injenica da festival pret
hodi Platonu upuuje na to da on nije izmislio priu o Atlantidi.
Trebamo li, dakle, Platona shvatiti ozbiljno? Malo je vjero
jatno da je pria do njega mogla dospjeti onako kako je opisano,
budui da bi u tom sluaju tisuama godina morala opstati kao
primarno oralna tradicija. No, ak i da je objanjenje o opstan
ku prie i njezinu prijenosu uvjerljivo, sama pria nije, budui
da je vei dio Platonove pripovijesti mitske prirode (npr.
tvrdnja da je sredinju akropolu Atlantide izgradio bog Posejdon, oblikujui zemlju svojim boanskim moima). Takoer,
suvremena standardna povijest ne prepoznaje nikakve dokaze
postojanja napredne civilizacije bronanog doba iz oko 9000.
pr. n. e., koja bi odgovarala Platonovu opisu. Jedna je mo
gunost da je Platon izmislio ili prilagodio ve postojeu priu o
idealiziranoj zlatnoj zemlji da bi ilustrirao odreene moralne

pouke (primjerice, to to je Atlantida propala kad su njezini vla

dari okrenuli lea plemenitim principima njezinih osnivaa).
Atlantida nakon Platona
Premda Platonova Atlantida moe djelovati kao izmiljotina,
sve do modernih vremena shvaalo je se ozbiljno. Prema Amijanu Marcelinu, rimskom povjesniaru iz 4. st., Atlantidu su
ondanji obrazovani ljudi smatrali povijesnom injenicom. Vei
dio sljedeih 1 500 godina, meutim, Atlantida je mirovala.
Njezino ime spominje se u naslovu djela Francisa Bacona iz
1626., naslovljenog Nova Atlantida, romanu o utopijskom
drutvu, no opet se ne pojavljuje sve do 19. stoljea, kad vei
broj teoretiara i istraivaa poinje prikupljati dokaze iz kultu
ra geografski i povijesno uvelike razdvojenih, ne bi li dokazali
postojanje odreene korijenske pracivilizacije, koju su poistov
jetili s Platonovom Atlantidom.

Donnelly i pretpotopni svijet

Najutjecajniji od ovih autora bio je ameriki politiar i povjesniar-amater, Ignatius Donnelly. U svojem bestseleru iz 1882.
naslovljenom Atlantida: pretpotopni svijet, Donnelly predstavlja
teoriju da je Atlantida uistinu postojala i da je bila matica civili
zacija iz koje je potekla veina buduih velikih svjetskih civiliza
cija, od Egipta do Inka. Suvremene predodbe o Atlantidi jo
uvijek prilino duguju Donnellyjevoj viziji mone civilizacije
oboruane naprednom tehnologijom i mudrou. Donnelly je
tvrdio i to da su mitovi i legende brojnih kultura izvedeni iz iz-

blijedjelog kolektivnog sjeanja o povijesti Atlantide, pa su tako

bogovi nordijske ili klasine mitologije bili oblikovani po stvar
nim kraljevima, kraljicama i junacima Atlantide, a kad je Atlantida unitena u velikoj kataklizmi, oni koji su preivjeli potop
naselili su druge dijelove svijeta i osnovali nove civilizacije.
Kao dokaz za svoju teoriju Donnelly je ukazao na drevne
transatlantske kulturalne slinosti, poput gradnje piramida i
oboavanja sunca, tvrdei da su majanski petroglifi, kao i egi
patski hijeroglifi, potekli od Atlantiana, koji su izumili pismo
(zajedno s astronomijom, metalurgijom, staklom, kompasom i
brojnim drugim civilizacijskim obiljejima). Ukazao je i na to da
mnoge kulture dijele mitove o velikom potopu i junacima migrantskih kultura koji su zasnovali civilizacije. Takoer je tvrdio
da su mnoge biljke i ivotinje s obje strane Atlantika oigledno
srodne, upuujui na ranije postojanje sada potopljenog kopne
nog prekooceanskog mosta.

Donnellyjeva ostavtina
Veina Donnellyjevih dokaza odonda je oborena; bio je u krivu
glede slinosti izmeu majanskih i mediteranskih jezika, a u
meuvremenu su razvijene i daleko uvjerljivije teorije da obja
sne transatlantske slinosti izmeu ivotinja i biljaka (vidi str.
24). No Donnelly je posijao sjeme onoga to danas poznajemo
kao studije o Atlantidi.
Nekolicina drugih istraivaa, vie ili manje pouzdanih, pre
uzela je tafetu Atlantide, posebice po pitanju njezine veze s
kulturama Maja i Asteka. Djelomian razlog tomu bio je va
kuum u znanju o ovim tajnovitim civilizacijama, kao i indikativ-

na prisutnost piramida, rituala oboavanja sunca i drugih

civilizacijskih znaajki. No, je li tu takoer bilo i poneto nadmenosti, koje je graniilo s rasizmom, naime, u pretpostavci
bijelih europskih znanstvenika da inferiorne amerike uroenike rase nisu bile u stanju u potpunosti stvoriti vlastitu civi
lizaciju, ve su vlastita postignua zapravo dugovala nadahnuu
staroeuropskih predaka?
Meutim, kad se saznalo vie o Majama, Astecima, Inkama
i drugima, openito je prihvaeno da su njihov jezik, pismo, ar
hitektura i znanost bili autohtoni, i da su mnoga tumaenja i
prijevodi predkolumbijskih tekstova za koje se inilo da po
dravaju atlantidanske teorije jednostavno bili pogreni.

Gospoa Blavatsky i teozofija

Zahvaljujui radovima gospode Blavatsky i njezinim duhovnim
sljedbenicima, u mitologiji o Atlantidi, uz mistine i nadnaravne
elemente, u sreditu panje nai e se rasne teorije. Helena Petrovna Blavatsky bila je jedan od najivopisnijih likova viktorijanskog razdoblja. esto nazivana majkom fenomena New
Agea, Blavatsky je osnovala okultni/duhovni pokret poznat kao
teozofija, pomogavi u stvaranju/popularizaciji mnogih temelj
nih postavki New Agea, poput uvjerenja da su sve religije iste, i
da je duhovnost mogue pomiriti sa znanou.
Blavatsky je potjecala iz ruske kraljevske obitelji i tvrdila da
je dio mladosti provela lutajui po Istoku, gdje je od tibetanskog
mudraca stekla mistiko obrazovanje. Kasnije se proslavila kao
medij i vidovnjakinja i, u svrhu promicanja vlastite teorije i filo
zofije, s grupom bogatih financijera i akolita osnovala je Teozofsko udruenje. Svoje teorije opisala je u knjigama kao to su

Razotkrivena Izis (1877.) i Tajna doktrina (1888.). Naznaku

sadraja nalazimo ve u podnaslovima ovih dvaju knjiga: Klju
za misterije drevne i moderne znanosti i teologije i Sinteza
znanosti, religije i filozofije.
Blavatsky je tvrdila da su joj razliiti prosvijetljeni majsto
ri i skriveni uitelji razotkrili istinsku povijest ljudskog raz
vitka, u kojoj su Atlantida i drugi izgubljeni kontinenti imali
glavnu ulogu. Navodno se na ovom kontinentu odigrao raniji
ciklus ljudske evolucije, a Atlantiani su tvorili etvrtu u nizu
Korijenskih rasa. Kao i po Donnellyju, Adantida je bila kolijev
ka civilizacije i posjedovala je napredne materijalne i duhovne
tehnologije.

Edgar Cayce i Biminijska cesta

Pria o Atlantidi postat e jo udnija zahvaljujui Edgaru Cayceu (1877.-1945.), proslavljenom snovideem vidovnjaku, i
njegovim itanjima u transu. Jo kao mladi Cayce je navodno
otkrio da u stanju hipnotikog transa ima sposobnost dijagno
sticirati bolesti i propisati lijek. Kasnije je razvio sposobnost
saznavanja prolih ivota i kanaliziranja povijesne i duhovne
mudrosti, posebice one iz drevne Atlantide. Povijest Atlantide
je po Cayceu bila duga 40 000 godina, za vrijeme kojih su se
Atlantiani iz istih energetskih misaonih oblika razvili u ljud
ska bia, s nekom vrstom visoke neolitske kulture koju opisuje
Platon, no s dodatkom naprednih tehnologija poput energet
skih kristala, lasera, zranih plovila i smrtonosnih zraka. Poput
Donnellyja, Cayce je tvrdio da su povijesne civilizacije poput
egipatske i majanske osnovali kolonizatori ili izbjeglice s Atlan
tide.

U svojem opisu lokacije Atlantide, Cayce takoer (premda

vjerojatno nesvjesno) u velikoj mjeri posuuje od Donnellyja.
Izvorno je ispunjavala vei dio Atlantika izmeu panjolske/
/Afrike na istoku i Kariba na zapadu, premda je velik dio istone
Sjeverne Amerike neko naoko bio dijelom Atlantide. Konkret
no, kao ostatke Atlantide Cayce je prepoznao otoje Bimini u
Karibima, tvrdei da e se u ovom podruju pronai golema
Arhivska dvorana, skladite nevjerojatno goleme mudrosti
Atlantide.
Cayceovi sljedbenici bili su iznimno uzbueni kad su na
morskom dnu pokraj Biminija ronioci pronali udnovatu for
maciju stijena, koja je zbog slinosti s rimskim cestama danas
poznata kao Biminijska cesta. Mnogi su tvrdili da je Biminijska cesta dokaz za postojanje napredne civilizacije, koja je oito
bila potopljena pod valovima, ba kao u prii o Atlantidi.
Meutim, veina geologa i arheologa slae se da je tek rije o
udnovatoj, no sasvim prirodnoj formaciji stijena.

Atlantida i nacisti
Pria o Atlantidi postaje mranija tijekom dvadesetih i tridese
tih godina dvadesetog stoljea, kad su je ideolozi faizma poeli
koristiti kao graevni materijal za svoju rasistiku mitologiju.
Da bi vlastite budalaste ideje o rasnoj nadmoi uvrstili nekom
vrstom lane uvjerljivosti, faistiki i antisemitski pisci osmislili
su alternativnu verziju ljudske povijesti, u kojoj su arijevske i
nordijske rase bile upletene u tisuljetnu mitsku borbu s ne
istim i iskvarenim rasama. Posuujui iz teozofije, Atlantidu su
proglasili jednom od domovina nordijskih arijevaca u kojoj su

isti razvili civilizaciju i gdje su ivjeli u svojevrsnoj rajskoj fa

istikoj utopiji.
Zaudo, medu neonacistikim skupinama u Americi, Euro
pi i bivem Sovjetskom Savezu ova neukusna fantazija nastavlja
ivjeti i danas.
Je li Atlantida mogla postojati?
Sve ove platonske predodbe o Atlantidi kao velikom otoku ili
kontinentu u Atlantskom oceanu imaju bar neto zajedniko:
danas znamo da ne mogu biti istinite. Razvoj teorije tektonike
ploa, otkrie srednjoatlantskog grebena i mapiranje dna
Atlantskog oceana avli su u lijesu Atlantide kakvu opisuje Pla
ton. Sjeverna i Juna Amerika, Europa i Afrika neko su bile
spojene (to objanjava neke od slinosti flore i faune na ovim
kontinentima), ali ih je, na to upuuje tektonika ploa, proces
aktivnog stvaranja novog oceanskog dna razdvojio i stvorio
Atlantski ocean. Srednjoadantski greben mjesto je na kojem se
stvara ovo novo oceansko dno. Zakoni fizike i geologije ploa
ukazuju da je nemogue da se tu neko nalazio kontinent koji je
u meuvremenu potonuo na dno oceana, jer je materijal stijena
od kojih su graeni kontinenti laki i rjei od stijenja oceanskog
dna, pa pluta nad njim. Mapiranje dna Atlantika potvrdilo je da
pod valovima ne vrebaju velike kopnene mase.
Nova revidirana verzija
Atlantida kakvu su opisali Platon, Donnelly, Blavatsky i Cayce
nije mogla postojati, no to ne znai da pria nije utemeljena na

injenicama. U prii o Atlantidi mogao bi jo biti trun istine koji

bi one koji vole njukati po povijesti mogao usmjeriti prema uz
budljivom otkriu: drevnoj civilizaciji nepoznatoj modernoj ar
heologiji, no dovoljno monoj da nadahne tisuljea mitova i
legendi. Moda ak i civilizaciji koja prethodi prvim poznatim
civilizacijama Mezopotamije i Egipta.
Moe biti da je Platon, ili netko od brojnih ljudi u du
gakome lancu koji mu je slijedio, priu donekle krivo shvatio.
Ili su se dogodile pogreke u prijevodu dok je pria prenoena
od egipatskog sveenika do grkog putnika. Konkretno, jedna
esto navoena pretpostavka glasi da su brojevi bili krivo preve
deni ili preneseni, tako da je Atlantida postojala 900, radije no
9 000 godina ranije, i da su njezine dimenzije bile daleko manje,
to drastino proiruje raspon njezinih potencijalnih lokacija.
Neki povjesniari, meutim, istiu da su takve pogreke u prije
vodu bile teko vjerojatne, budui da je, za razliku od dananjih
sustava gdje se decimalna toka lako izgubi, egipatske hijeroglife za razliite brojeve bilo vrlo teko pobrkati.
Jo jedan prijedlog glasi da je za Egipane zapad tada
znaio sve to je dalje od Libije, pa je stoga mogao ukljuivati
vei dio Mediterana. S druge strane, tvrdi se da se u staro doba
Heraklovim stupovima takoer nazivao i Bosporski tjesnac koji
je vodio iz Mediterana u Crno more.
I tako, reinterpretacijom Platonove izvorne pripovijesti i/ili
pretpostavljanjem pogreaka u istoj, lovci na Atlantidu dobili su
dozvolu da svoju potragu proire na iznimno raznolike lokacije;
od Irske do Antarktike, od obala Crnog mora do Kube.

Mogue lokacije Atlantide

Zbog ogranienog prostora ukratko u izloiti tek neke od naj
popularnijih, najuvjerljivijih, ili jednostavno najbesmislenijih
prijedloga o pravoj lokaciji Atlantide:

Kreta
Razvijajui teoriju da je starim Egipanima Kreta mogla ispu
njavati ulogu otoka daleko prema zapadu, irski znanstvenik
K. T. Frost predloio je 1909. da je minojska civilizacija bronanog doba (oko 3000.-1450. pr. n. e.), smjetena na Kreti,
mogla biti Atlantida. Egipatski naziv za Minojce bio je Keftiu,
to se otprilike moe prevesti kao narod potpornja, sugerira
jui vezu s titanom Atlasom koji pridrava nebo. Kao kljune u
religiji Atlantiana Platon navodi rituale s bikovima, a Minojci
su bili poznati po svojem kultu bika. Jo openitije, za svoje vri
jeme minojska je bila iznimno bogata i sofisticirana civilizacija, i
mogla je izvriti prilian utjecaj ak i nakon iznenadne propasti,
koja je, navodi se, bila posljedica ogromne erupcije na ob
linjem otoku Teri. Pridruena kataklizma tsunamija i podrhta
vanja tla lako je usporediva s Platonovim opisom silovitih
potresa i poplava koji su unitili Atlantidu.
Najoitija rupa u ovoj teoriji jest injenica da Kreta jo uvi
jek itekako postoji, i ne odgovara previe Platonovu opisu
Atlantide. Takoer se zna da je minojska civilizacija opstala
neke dvije stotine godina nakon erupcije Tere, i bila je dobro
poznata Grcima Platonova doba, koji su imali itav niz neatlantidanskih mitova i legendi o Minojcima. Naposljetku, premda

drevni, Minojci zasigurno ne datiraju unazad do 9 000. pr. n. e.,

pa bi bilo nuno pretpostaviti da je Platon, ili netko u njegovu
lancu izvora, pogrijeio u datiranju.

Tera
Stotinu kilometara sjeverno od Krete lei dananji Santorini,
neko poznat kao Tera. Grki seizmolog Angelos Galanopulos
Teru je 1969. predloio kao moebitno nadahnue za Atlantidu. I ona je bila sredite minojske civilizacije, no, za razliku od
Krete, openitim oblikom i planom (premda ne i dimenzijama)
donekle je odgovarala Atlantidi koju opisuje Platon, barem dok
vjerojatno najvea vulkanska eksplozija u povijesti civilizacije u
njoj nije stvorila golemu rupu oko 1640. pr. n. e.
Meutim, mnoge zamjerke ideji Krete kao mogue Atlanti
de mogu se primijeniti i ovdje. Minojska civilizacija preivjela je
erupciju (dokaz je injenica da su Teranci imali podosta znako
va upozorenja, i evakuirali su stanovnitvo), a ni datumi se ne
slau s Platonovim izvjeem. Unitenje veeg dijela otoka
takoer znai da je bilokakav dokaz o udesnoj akropoli i susta
vu kanala koje opisuje Platon moda zauvijek izgubljen.

Sprud Spartel
S obzirom na Platonove prilino jasne upute glede lokacije
Atlantide, pomalo udi da je trebalo toliko dugo da netko
odlui paljivije prouiti morsko dno sa zapadne strane Gib
raltarskih vrata. 2001. godine francuski geolog Jacques
Coilina-Girard uinio je ba to: prouavajui materijale o mi-

gracijskim rutama paleolitskih ljudi, pronaao je ono to se nazi

va paleotokom - danas potopljen otok koji je iznad razine mora
bio potkraj posljednjeg ledenog doba, kad je razina mora bila
daleko nia. Ovaj otok danas je muljeviti sprud (upravo kako
opisuje Platon) po imenu Spartel, no prije kojih 11 000 godina
- u skladu s Platonovom vremenskom skalom - bio je to otok
Spartel. Prema kasnijoj analizi Marca-Andrea Gutschera, po
stoje ak i dokazi da je otok Spartel pogodio razorni tsunami,
koji je, zajedno s pridruenim potresima, u kratkom vremen
skom periodu mogao potopiti vei dio otoka. Dotud zvui uv
jerljivo, no ovdje svaka slinost prestaje. Otok Spartel nije bio ni
priblino velik kao Platonova Atlantida, i ne postoje nikakvi do
kazi da je ikad bio naseljen, a kamoli da je bio dom kakvoj na
prednoj civilizaciji.

Tartessos
Tartessos je bio grad-drava u junoj panjolskoj i postojao je
oko 1000. pr. n. e., a moda i puno ranije. Bila je to bogata trgo
vaka drava koja je bogatstvo stekla zahvaljujui trgovini kosi
trom (kositar se koristio u izradi bronce). Ovaj grad je navodno
bio izvanredno imuan i bogat kovinama, ba kao to se tvrdilo
za Atlantidu. U 6. st. pr. n. e. grad misteriozno nestaje iz povije
snih arhiva, vjerojatno kao posljedica poplave.
Dvadesetih godina prolog stoljea dr. Adolfo Schulten po
vezao je Tartessos i Atlantidu, dok je nedavno dr. Rainer Kuhne
sugerirao da satelitske snimke podruja u blizini Cadiza prika
zuju ostatke hramova i sustava kanala koje je opisao Platon.
Kuhne tvrdi da detalji Platonova izvjea impliciraju vremenski

period od oko 1200. pr. n. e., i da Platon opisuje rat izmeu

Atene iz bronanog doba i sile sa zapada koja opisom odgovara
Morskim narodima - misterioznoj skupini koja se pojavljuje u
povijesnim zabiljekama vie mediteranskih kultura ovoga do
ba. Kuhne predlae da ostaci vidljivi na satelitskim snimkama
predstavljaju Tartessos, temelj Platonove Atlantide i pravu do
movinu Morskih naroda, na taj nain jednim udarcem rjeava
jui vor povijesnih misterija. No, da bi Tartessos uistinu bio
Atlantida, moramo prihvatiti da je Platon bio u krivu to se tie
datuma, lokacije, pa ak i injenice da je Atlantida bila otok.

Tantalis
Tantalis je jo jedan izgubljeni grad bronanoga doba. Vjerojat
no se nalazio u Maloj Aziji (danas Turska), pokraj dananjega
Izmira. Svoju pretpostavku o Tantalisu kao izvoru mita o Atlantidi povjesniar Peter James temelji na vezama izmeu njegova
naziva/mita o osnivanju te grkih mitova o titanu Atlasu. Zah
valjujui Homeru, Tantal je danas poznatiji kao mitski lik ija je
kazna u Hadu bila oajnika elja za plodovima i vodom koje
nije mogao dohvatiti, no druge verzije mita vrlo su sline onima
o Atlasu, i opisuju Atlasa koji nosi ogromne terete, a njegov grad
biva uniten u kataklizmi. James tvrdi da je Tantalis bio veliko
kraljevstvo bronanog doba koje je pogodila katastrofa i koje je
ovjekovjeeno mitom o Atlantidi. Meutim, poistovjeivanje
Tantalisa s Atlantidom opet znai da je Platon bio u krivu to se
tie datuma, lokacija i Atlantide kao otoka.

Troja i Crno more

Crno more mnogi smatraju dobrim kandidatom za smjetanje
Atlantide, budui da bi se Heraklovi stupovi prije mogli odnosi
ti na Bosporski tjesnac, nego na Gibraltarska vrata. Postoji,
takoer, vrlo realna mogunost da je Crno more veim dijelom
bilo suha udolina do prije nekih 7 500 godina, kada je podizanje
razine mora izazvalo golemu provalu stjenovite brane koja je
udolinu odvajala od Mediterana, rezultirajui potopom biblij
skih razmjera koji je itavo podruje poplavio u nekoliko mjese
ci ili godina. Nekoliko lokacija oko ili ispod Crnog mora stoga
su predlagane kao kandidati za Atlantidu. U blizini, no s medi
teranske strane vrata, lokacija je drevne Troje, koju je kao te
melj za priu o Atlantidi 1992. predloio Eberhard Zangger s
Njemakog arheolokog instituta u Ateni. Troja je bila utvrda
na breuljku, okruena ravnicom i, ba kao Atlantida, bila je na
predna civilizacija bronanoga doba koja je vodila veliki rat s
Grcima. Svim ovim lokacijama nedostaju dokazi koji bi ih
podrali, a ostaje i glavni problem - injenica da zahtijevaju
znaajnu reinterpretaciju Platonova izvjea.

Antarktika
Od pedesetih godina dvadesetog stoljea naovamo ameriki
znanstvenik Charles Hapgood razvijao je kontroverznu teoriju
pomicanja Zemljine kore, tvrdei da je itava Zemljina kora po
dlona iznenadnim i golemim promjenama smjera, koje su u
vremenskom periodu od par godina u stanju pomaknuti konti
nente iz tropskog podruja do polova. Porijeklo ove teorije

kasnije je povezano s iznimno tono mapiranim dalekim i zaba

enim dijelovima Zemlje, poput Antarktike, koje su kartografi
iscrtali puno prije negoli standardna povijest potvruje mo
gunost tone orijentacije i mapiranja. Alternativni povjesniari
Graham Hancock i Rand Flem-Ath predlau da je Atlantida
bila napredna civilizacija antarktikog kontinenta, koji se u to
vrijeme nalazio u daleko gostoljubivijoj klimatskoj zoni, no,
zahvaljujui pomicanju Zemljine kore, prije 12 000 godina nala
se na Polu. Premda su je neki stanovnici napustili, osnovali dru
ge civilizacije i nekako ouvali svoje napredno kartografsko
znanje dovoljno dugo da ga prenesu na kartografe 15. i 16. sto
ljea, svi drugi dokazi za postojanje njihova neko velianstve
nog drutva sad su zakopani ispod vie kilometara antarktikog
leda.
Osim to si uzima ogromne slobode pri tumaenju Plato
nova izvjetaja, manjkavost ove neobine teorije je i nedostatak
dokaza, izuzev spornih zemljopisnih karata, kao i openita
skeptinost glede Hapgoodove teorije pomicanja Zemljine kore.

Irska
Knjiga vedskog geografa Ulfa Erlingssona Atlantida iz perspek
tive geografa istie da jedini otok u Atlantiku koji zapravo imalo
odgovara Platonovu opisu Atlantide jest Irska, koja je priblino
ovalna oblika s planinama, i sa sredinjom visoravni i velikim
brijegom u sreditu njezina drevnog glavnog grada na Tari.
Meutim, pria tu negdje staje, a jedna od mnogih oitih prim
jedbi na ovu teoriju injenica je da Irska jo uvijek stoji iznad va
lova.

Kuba
Alternativni povjesniar i svojedobno vidovnjak-istraitelj
Andrew Collins tvrdi da je Platon opisao jedan od brojnih karipskih otoka, od kojih opisu najbolje odgovara Kuba, Kuba po
sjeduje veliku visoravan okruenu planinama, vjerojatno
preplavljenu u pretpovijesno doba. Slijedei Donnellyja, Collins
ovu navodnu Atlantidu povezuje s transatlantskim kulturalnim i
trgovakim vezama. Nedavno otkrie neega nalik golemim
ruevinama na morskom dnu pokraj Kube (premda se jo
moda ispostavi da je rije o prirodnim stjenovitim formacija
ma), podgrijalo je interes za teoriju o Kubi, no premalo je dru
gih vrstih dokaza za Collinsove tvrdnje. Veina komentatora
ustvrdila bi da Platon prilino jasno referira na lokaciju puno
bliu Heraklovim stupovima nego Karibima.

Druge lokacije
Postoji jo na desetke, ako ne i stotine, kandidatskih lokacija.
Kao ostaci kontinenta Atlantide esto se spominju Kanarski
otoci i Azori (na Kanarskim se otocima nalaze misteriozni megalitski ostaci koji jo uvijek nisu objanjeni na zadovoljavajui
nain), no zemljopis nam veli da nikad nisu bili dijelom veih
kopnenih masa.
Ekspedicija kojoj je cilj bio Atlantidu smjestiti u Boliviju
kao mitski nestali grad identificirala je potopljeni vulkanski
otok u jezeru Poopo na bolivijskom Altiplanu, no ovo je ve ra
stezanje Platonova izvjea do puknua. Ostali kandidati su
Little Sole Bank u Atlantiku, uz obalu Cornwalla, i Kartaga,

drevni neprijatelj Rima, unitena u 2. st. pr. n. e. Svi kandidati

su problematini - zbog nedostatka dokaza i/ili zbog nepodu
daranja s Platonovim izvjetajem.
Treba li nam Atlantida?
Jedan od razloga zato nam je ideja Atlantide toliko privlana
jest injenica da ispunjava ono to doivljavamo kao prazninu u
standardnom povijesnom izvjeu, odnosno odgovara na pita
nje porijekla civilizacije. Iz uobiajenog izvjetaja esto se ini
da su se velike civilizacije, poput Mezopotamije i Egipta, razvile
vrlo brzo i bez povijesnih prethodnika, dok su se mnoga druga
podruja ukljuila u povijesnu priu tek kad su ih ova velika car
stva kolonizirala ili pokorila. Pretpovijest doivljavamo kao
prazninu za vrijeme koje ljudska bia nisu imala povijest, prem
da znamo da, u anatomskom smislu, moderni ljudi postoje ve
barem 100 000 godina, a kognitivno moderni (u smislu posje
dovanja jezika, umjetnosti i religije) barem 40 000 godina. Po
sljednje ledeno doba zavrilo je prije kojih 12 000 godina. to su
ljudi radili itavo to vrijeme? Nije li logina pomisao da su se ci
vilizacije razvijale i propadale, i da su se odigravale itave povi
jesti?
Iz ovog kuta gledanja ima smisla traiti Atlantidu, ili neto
njoj nalik, no neki paleoantropolozi i arheolozi naglaavaju da
pretpovijest nije praznina, i da civilizacija nije nastala ni iz ega.
Zapravo postoji prilina koliina dokaza za kontinuum intelek
tualnog, tehnolokog i drutvenog razvitka, od ranog kamenog
doba naovamo. Moda nam detalji povijesti ovoga razdoblja
nisu poznati, no nema potrebe da fantaziramo o Atlantidi ili bilo

kojoj drugoj pretpovijesnoj super-civilizaciji da bismo njome

objasnili povijest ili ispunili praznine.
Zakljuak: Platonovo nadahnue i nestali grad Helike
Da se vratimo na izvor - iz dokaza Platonovih zapisa ini se ja
snim da Atlantida, kao stvarno mjesto, nikad nije postojala, te
da teorije, nagaanja, istraivanja i ispitivanja lovaca na Atlantidu nikako ne mogu biti uspjena. Iz istog razloga, meutim, ni
kako ne mogu biti ni konana, i uvijek e biti prostora za jo
koju teoriju. Jo uvijek ostaje pitanje: to je nadahnulo Plato
na?
Arheolog dr. Iain Stewart predlae da je moda najbolji
klju za ovo pitanje nestali grad Helike. Helike je bio grad u sta
roj Grkoj koji je 373. pr. n. e. sravnio siloviti potres sa tsunamijem. Neko ivo i razvijeno podruje ije je sredite bio grad
Helike podijeljeno je medu susjedima, a sam prostor grada iz
gubljen je i, po lokalnom vjerovanju, potopljen pod mediteran
skim vodama (premda su ga arheolozi pronali na kopnu
2000.). Potres iz 373. pr. n. e. bio je tek jedan u nizu potresa
koji su u to vrijeme razarali ovo podruje, izazivajui tsunamije,
unitavajui vojske i unosei neravnoteu u odnosima moi
zaraenih drava. U vrijeme propasti koja je zadesila Helike
Platonu je bilo 50 godina, i sigurno je uo o tome kako se boji
gnjev stutio na ovaj grad. Nije teko zamisliti da se, stvarajui
izmiljenu civilizaciju ne bi li potkrijepio vlastite argumente o
povijesti i porijeklu Atene, oslanjao na ovaj dogaaj i druge po
trese i tsunamije toga doba.

Klju moda moemo nai u rijeima koje Platon stavlja u

usta jednome od likova u jednom drugom svojem djelu, Repu
blici:
Sad se pitam moemo li izmisliti jednu od onih prigodnih pria o kojima
smo razgovarali... Kakav velianstveni mit koji bi bio uvjerljiv itavoj
naoj zajednici... Nita novo - bajku poput one koju ispredaju pjesnici,
uvjeravajui ljude u stvari koje su se dogodile neko davno...

Salomonov hram
Prije tri tisue godina izraelski kralj Salomon izgradio je velian
stveni Hram idovskom Bogu na vrhu brda Morije u Jeruzale
mu. U srcu Hrama nalazilo se najsvetije mjesto, najunutranjije
svetite, gdje je Koveg zavjetni (vidi str. 79) bio poloen na
Evan ha-etijah (ili Temeljni kamen) i gdje je reeno da se po
javila ekina, Boja prisutnost. Salomonov hram, poznat i kao
Prvi hram, razorili su Babilonci pod vodstvom Nabukodonozora 586. pr. n. e., no nakon to su Hebreji osloboeni iz ropstva i
puteni da se vrate u Izrael, sagraen je Drugi hram, koji je sta
jao od 515. pr. n. e., dok ga Rimljani nisu sruili 70. godine.
Brojni idovi i krani danas vjeruju da e izgradnja Treeg hra
ma obiljeiti ulazak u mesijansko doba i, prema kranskim
fundamentalistima, ak dovesti do Apokalipse, posljednjeg
suda, i smaka svijeta. No, da bi se ovo dogodilo, Trei hram
mora biti izgraen na istom mjestu gdje su se nalazili originalni
hramovi, i Koveg zavjetni mora biti poloen tono na isto mje
sto. Problem s ovim, meutim, su bezbrojna proturjeja oko
tone lokacije nestalog Salomonova hrama.

Brdo hrama danas

Nakon to su Drugi hram sravnili sa zemljom, Rimljani su na
istom mjestu izgradili hram Jupiteru, no, do vremena kad su sti
gli muslimanski osvajai, na planini vie nije bilo nikakvih
graevina. Kad su muslimani preuzeli Jeruzalem od Bizantskog
Carstva (naziv pod kojim je postalo poznato Istono Rimsko
Carstvo), bili su okirani uvidjevi da su gradski kranski po
glavari ovo podruje koristili kao odlagalite smea, oito da
namjerno uvrijede idove. Muslimani su kasnije tamo izgradili
nekoliko svetita i damija, a Brdo hrama postalo je Al-Haram
al-Sharif (asno svetite), tree sveto mjesto islama, s glasovi
tom Kupolom na Stijeni i damijom Al-Aqsa.
Brdo hrama danas je irok, otprilike pravokutan plato, s
dugom osi koja se protee u smjeru sjever-jug. Kupola na Stije
ni nalazi se vie-manje u sreditu, a damija Al-Aqsa na junom
je kraju. Prema sjevernoj strani brda nalazi se drevna lokacija
rimske tvrave Antonije. Na zapadnoj strani nalazi se Zapadni
zid, ili Zid plaa, za koji se openito smatra da je dio potpornog
zida koji je podupirao Brdo hrama za vrijeme Drugog hrama, i
da je stoga posljednji ostatak originalnog kompleksa.
Tradicionalno stajalite
Velika veina slae se oko toga da Kupola na Stijeni, imenovana
po kamenoj izboini nad kojom je izgraena, manje-vie lei na
istom mjestu gdje su se nalazili Prvi i Drugi hram. Za ovu stje
novitu izboinu neki tvrde da je bila mjesto rtvenog oltara u
sreditu Hrama, ili ak sam Evan ha-etijah, oko kojeg je sa-

graeno najsvetije mjesto. Poznata kao Sahra, ova stijena na

topljena je znaenjem i tradicijom. Za nju se smatralo da je sam
centar svijeta, i prvi kamen koji je poloen u stvaranju Zemlje.
Takoer se tvrdi da je rije o stijeni na kojoj je Abraham trebao
rtvovati Izaka, i mjestu gdje je leao Jakov kad je sanjao ljestve
koje vode do neba. Prema Leenu Ritmeyeru, strunjaku za
Hram, fotografije Sahre prikazuju konkretno uleknue na ko
jem je leao Koveg zavjetni.
Identifikacija Kupole na Stijeni kao lokacije Hrama ima
znaajne posljedice, kako politike, tako i eshatoloke (koje se
tiu vjerovanja glede konane sudbine ljudi i svijeta). ele li
idovski i kranski graditelji novoga hrama ispuniti svoj cilj,
prvo e morati maknuti Kupolu na Stijeni - potez koji bi,
openito se smatra, mogao izazvati i Trei svjetski rat, ili barem
razornu buru u regiji. I sam prijedlog da bi se takvo to moglo
razmotriti uzbunjuje duhove u muslimanskom svijetu, usprkos
injenici da je ideja nepriznata od strane slubene izraelske poli
tike i ograniena na rubne skupine. Puka glasina da jedna ek
stremistika skupina planira mar na Brdo hrama bila je
dovoljna da se pokrene niz prosvjeda, sve do Indonezije.
Humak Ofel i izvor Gihon
U svojoj knjizi iz 1999. naslovljenoj Hramovi koje je zaboravio
Jeruzalem, dr. Ernest Martin izlae teoriju da je prava lokacija
Hrama zapravo bila s june strane Brda hrama, na mjestu neko
znanom kao humak Ofel. Ovo je u biti juni kraj rta ili hrbata
koji sa sjeverne strane postaje Brdo hrama, i smjeten je tono
iznad izvora Gihon, koji je u staro doba bio glavni izvor vode za
Jeruzalem.

Prema Martinu, koji tvrdi da svoju teoriju temelji na radu

obitelji Mazar, arheologa koji su radili na podruju Brda hrama,
Hram se nije mogao nalaziti na Brdu jer je zaliha vode bila ne
dovoljna da ivom (tj. tekuom) vodom snabdijeva razliite
rituale ienja. Umjesto toga, morao se nalaziti blie izvoru Gihon, dalje niz dolinu, dok je Brdo hrama uvijek bila samo loka
cija tvrave Antonije. Svoju teoriju Martin takoer podupire
brojnim biblijskim navodima i starim izvorima.
Strunjaci s ovog podruja najee odbacuju Martinovu te
oriju. Leen Ritmeyer, primjerice, tvrdi da Martin krivo tumai
ili krivo predstavlja svoje biblijske i stare izvore i jednostavno
ignorira ogromnu koliinu arheolokih i povijesnih dokaza koji
Hram smjetaju na Brdo. On sugerira da je Martinova prosud
ba moda pomuena njegovim religijskim interesima - odno
sno, njegovom eljom da pronae lokaciju za Trei hram, koja
bi danas bila dostupna. Rijeima Michaela Germana, Martino
va knjiga moe posluiti kao dugo oekivani poticaj za izgrad
nju Treeg jeruzalemskog hrama, premjetajui kolektivni
fokus s Harama esh-Sharifa [tj. Brda hrama] na podruje izvora
Gihon. Poput Martina, Germano je akademik usko povezan
sa Svjetskom Bojom crkvom, radikalnom rubnom eshatolokom kranskom grupacijom, vezanom uz brojne kontrover
ze oko Brda hrama.
Kupola nad ploama Zakona
Dok se Martinova teorija openito odbacuje, druge dvije su
protstavljene teorije o pravoj lokaciji Hrama uzimaju se daleko
ozbiljnije. Jedna od teorija Hram smjeta sjeverno od tradicio-

nalne lokacije, s najsvetijim mjestom pod malim islamskim

svetitem zvanim Kupola nad ploama Zakona (ili Kupola du
hova), koje pokriva malu stjenovitu izboinu. Samo ime ve je
sugestivno, budui da islamski nazivi za mjesta obino biljee
veze s prethodnim strukturama, a najsvetije mjesto bilo je dom
Kovegu zavjetnom, kao i prebivalite Mojsijevih ploa Zakona
i ekine (boanskog duha).
Teorija o sjevernoj lokaciji prije svega je djelo Ashera Kaufmana, koji svoju argumentaciju temelji na opisima dimenzija
vanjskog dvorita Hrama, i prostora izmeu Hrama i razliitih
prolaza koji su vodili na Brdo, opisanih u brojnim antikim iz
vorima. Kaufman, nadalje, tvrdi da stijena koju pokriva Kupola
nad ploama Zakona mora biti pravi Evan ha-Setijah ili Temel
jni kamen, jer je najvea (pa tako i najsvetija) izboina na Brdu
hrama, i jer njezin koniast izgled odgovara opisu hodoasnika
iz Bordeauxa iz 4. st., koji je naziva probuenom stijenom.

Rupe u teoriji o sjevernoj strani

Drugi znanstvenici koji su se bavili hramom izdubili su rupe u
Kaufmanovoj teoriji. Konkretno, tvrdi se da sjeverna lokacija ne
ostavlja dovoljno prostora na brdu da bi se tu smjestili temelji
Hrama, bez izgradnje goleme potporne strukture sa sjeverne
strane u dolini. Vodei arheolog Dan Bahat tvrdi da za takvo to
stari Izraelci nisu imali sredstava, no Kaufman tvrdi da u dolini
postoje dokazi za upravo takvu strukturu. Jo jedan ozbiljan
prigovor sjevernoj teoriji injenica je da su britanski arheolozi,
koji su istraivali ovo podruje u ranom 20. stoljeu, otkrili tra
gove jarka s vodom ili kanala, koji datira jo iz biblijskih vreme-

na, a koji se protee preko sjevernog dijela sadanjeg platoa

Brda hrama, i koji bi sjekao lokaciju koju predlae Kaufman.
I Kaufmanovu hipotezu, ba kao Martinovu teoriju, neki
obnovitelji hrama prigrlili su kao rjeenje za problem zauzete
lokacije. U Otkrivenju 11,2 apostol Ivan dobija upute za di
menzije novoga Hrama, no kae: A vanjsko dvorite hrama
izostavi i ne mjeri ga, jer je predano 'poganima'. Neki funda
mentalisti vjeruju da ovo znai da Trei hram nee morati uk
ljuiti vanjsko dvorite izvornoga Hrama, to opet znai da bi se
mogao uklopiti u teren koji okruuje Kupolu nad ploama Za
kona, bez remeenja Kupole na Stijeni. Obnovitelji hrama koji
su skloni ovom tumaenju nadaju se, pomalo optimistino, da
e se na ovaj nain omoguiti rekonstrukcija Hrama, te istovre
meno izbjei sukob ogromnih razmjera. Ovo je iznimno idealistian pristup jer islamske vlasti, da ne spominjemo stav
meunarodne muslimanske zajednice, nikad ne bi na ovaj
nain doveli u pitanje teritorijalni integritet Uzvienog svetita.
Fontana El Kas
Moda najrazumnija alternativa tradicionalnom vienju jest te
orija da je Hram bio smjeten juno od Kupole na Stijeni, s naj
svetijim mjestom situiranim na pola puta izmeu Kupole i
damije Al-Aqsa, na mjestu gdje danas lei islamska fontana za
obredno pranje, fontana El Kas. Ovu teoriju prvi put je kasnih
sedamdesetih izloio franjevaki uenjak, otac Bellarmino Bagatti, a nedavno ju je podrao izraelski arhitekt Tuvia Sagiv.

Nekoliko argumenata ide u prilog junoj lokaciji Hrama.

Sagiv, primjerice, tvrdi da tradicionalna pretpostavka lokacije
Hrama na podruju tvrave Antonije nema puno smisla, i da je
vjerojatno bio smjeten gdje se danas nalazi Kupola na Stijeni.
Imalo bi daleko vie smisla da se drevni jarak, koji se nalazi
neto sjevernije od Kupole, nalazio izmeu utvrde i ruta poten
cijalnih neprijateljskih napada sa sjevera. Biblijski izvori opisuju
udaljenosti razliitih dijelova kompleksa Hrama; dok se ovi na
vodi ne podudaraju s lokacijom Kupole, gotovo se u potpunosti
slau s junom lokacijom. Juna lokacija takoer ima vie smisla
kad je rije o opskrbi vodom koju je Hram trebao pri ritualima
ienja, budui da glavni jeruzalemski akvadukt s judejskih
brda do Brda hrama ne dosee dovoljno visoko za podruje Ku
pole.

Jupiterov hram
Sagiv takoer predlae rjeenje za zbrku oko Hrama i Kupole.
Termalno infracrveno ispitivanje Kupole na Stijeni otkriva do
kaze za ogromne pentagonalne temelje pod njom, temelje koji
gotovo u potpunosti odgovaraju tipinom rasporedu rimskih
hramova s ovoga podruja. Mogue je da su muslimani, kad su
zauzeli Jeruzalem, gradili na ostacima Jupiterova hrama koji je
leao na Brdu hrama nakon to je uniten Drugi hram, i da su
ovi ostaci potaknuli tradicionalno gledite da je Kupola na Stije
ni izgraena na podruju Hrama.
Postoje, meutim, prigovori na teoriju o junoj lokaciji, uk
ljuujui i onaj da ova teorija zanemaruje arheoloke dokaze

koji podupiru tradicionalnu lokaciju, te da implicira da se plato

na Brdu hrama neko protezao prema jugu dalje nego danas.
Poticatelji hrama
Alternativna i politiki snano nabijena teorija iznikla je u musli
manskom svijetu nakon estodnevnog rata iz 1967. Mnogi au
tori, pripadnici sveenstva, politiari i arheolozi danas tvrde da
Prvi i Drugi hram nisu nikad postojali, i da je na tom mjestu
oduvijek postojala damija Al-Aqsa, jo od Adamova vremena.
Odbacujui tradicionalno uvjerenje da je Zapadni zid ili Zid
plaa posljednji ostatak kompleksa hrama, ova teorija zapravo
nijee ideju idovskog prava na Brdo hrama, pa tako i njihova
prava na sam Jeruzalem.
Za ovaj argument nema dokaza, a valja istaknuti da prije
estodnevnog rata i izraelske okupacije junog Jeruzalema is
lamski znanstvenici nisu imali problema s tradicionalnom povi
jesnom verzijom o Brdu hrama.
Opasni Hram
Brdo hrama nastavlja biti jedan od najproblematinijih zemljo
pisnih fragmenata na planeti i, premda najvei dio debate oko
tone lokacije Hrama vode evangelici ili ekstremisti jedne ili
druge vrste, ne bi je se trebalo odbacivati kao trivijalno eretanje bezopasne drutvene margine. Nekih 25-70 milijuna Ame
rikanaca vjeruje da je obnova Hrama sveta dunost kojom e
otpoeti mesijanska era, a grupacije koje ih predstavljaju iznim
no su utjecajne u Washingtonu, te su dvaput potpomognule iz-

bor Georgea W. Busha za predsjednika. Gallupova anketa iz

1996. pokazala je da 58% Izraelaca podrava obnovu Hrama.
Ameriki fundamentalisti donirali su preko sto milijuna dolara
za istraivake projekte vezane uz obnovu Hrama.
Drugim rijeima, velik broj ozbiljnih, izdano financiranih,
utjecajnih i visoko pozicioniranih ljudi aktivno se zauzima za
neto to bi moglo prouzroiti sukob golemih razmjera s islam
skim svijetom, u kontekstu sve vee globalne nestabilnosti. U
ovom kontekstu, nesigurnost oko tone lokacije Hrama - jedan
od glavnih teolokih kamena spoticanja za obnovitelje - djeluje
poput blaena misterija.

Aleksandrijska knjinica
Slavljena kao najvee spremite znanja Staroga svijeta, prvo
sveuilite i dom najmudrijih antikih uenjaka, aleksandrijska
knjinica ula je u legendu. Njezino unitenje oslikano je kao
jedno od najsumornijih poglavlja u intelektualnoj povijesti o
vjeanstva, pridonosei poniranju Europe u mrano doba i unazaenju znanosti, filozofije, medicine i knjievnosti, ako ne i
ideala razuma, za tisuu godina. Gubitak knjinice ak je opisan
kao dan kad je povijest izgubila pamenje. Legendu o
knjinici osnauju slojevi tajne koji je okruuju. Kolika je bila?
Kakva zapanjujua bogatstva je skrivala? Kako je unitena, tko
ju je unitio? I gdje su ostaci?

Legenda o knjinici
Uobiajena verzija prie o knjinici ide ovako. Aleksandar Veli
ki osnovao je Aleksandriju 332. g. pr. n. e., ostavi tu tek onoli
ko koliko je trebalo da se sloi osnovni plan grada i da se pone
s izgradnjom. Kad je par godina kasnije umro, jedan od njego
vih generala, Ptolemej Soter, preuzeo je vlast nad Egiptom i
Aleksandriju uinio njegovim glavnim gradom, gradei velian
stvene palae i hramove, ukljuujui i hram muzama (ili Mu
zej). Njegov sin Ptolemej II. Filadelf (vladao od 282.-246. pr.
n. e.) osnovao je knjinicu, koja je bila smjetena u Muzeju ili
pokraj njega, za njezinu jezgru uzevi Aristotelovu osobnu
knjinicu. Projekt je nastavio Ptolemej III. Euerget; odluan da
u knjinici okupi sve znanje svijeta, uveo je agresivnu politiku
prikupljanja koja je ukljuivala nabavku svitaka, njihovo kopi
ranje, a zatim vraanje (loijih) kopija vlasnicima, dok je origi
nale zadravao. U potrazi za novim svicima navodno je
pretraivao svaki brod koji bi prolazio kroz Aleksandriju, pa i
posudio itavu atensku zbirku svitaka, namjerno se odriui
ogromna novanog pologa da bi zadrao originale. S vremenom
je zbirka dosegnula brojku od 500 000 svitaka - po nekim iz
vjetajima i 700 000 - inei je, po veliini, najveom zbirkom
koju je stari svijet poznavao. (Konkurentska knjinica u Pergamu je, tvrdi se, sadravala 200 000 svitaka, koji su navodno pre
baeni u Aleksandriju kao poklon Marka Antonija Kleopatri, a
sljedea po veliini knjinica u Rimu imala je najvie 20 000 svi
taka.)
Uz zbirku svitaka na pergamentu (kasnije na finom perga
mentu), Ptolemeji su zaposlili grupu od 30-50 znanstvenika da

ive i rade u knjinici, a tijekom stoljea ovoj skupini pridruila

su se mnoga od najveih imena antike, ukljuujui Euklida (oca
geometrije), Eratostena (koji je izraunao opseg Zemlje), Arhimeda (legendarni znanstvenik koji je otkrio zakon poluge, vijak
i broj pi) i Galen (najutjecajniji medicinar tijekom sljedeih
1 400 godina).
Zahvaljujui knjinici, Aleksandrija je postala sredite zna
nosti i obrazovanja itava mediteranskog svijeta i to je ostala
preko 600 godina, a oko nje su se ispredale legende. Jedna do
bro poznata pria do nas dolazi preko uenjaka Aristeja (oko
180-145. g. pr. n. e.), najranijeg izvora koji spominje knjinicu,
koji pie kako su u knjinicu dovedena 72 rabina da na grki
prevedu Stari zavjet i koji su, usprkos tomu to su radili u
meusobnoj izolaciji, zahvaljujui boanskom nadahnuu ispo
ruili 72 identine verzije prijevoda.
Uz kraljevsku (takoer poznatu kao veliku) knjinicu
postojale su i knjinice keri, posebice ona smjetena u Serapeju, velianstvenom Serapisovu hramu koji je osnovao Ptolemej II. Kasniji rimski carevi, ukljuujui Klaudija i Hadrijana,
takoer su osnivali knjinice u Aleksandriji.

Legende o padu
Premda mnogi antiki i bizantski izvori spominju sudbinu
knjinice, isti su proturjeni, nedosljedni i konfuzni, i ne postoji
konana, suvremena verzija. Unitenje knjinice tradicionalno
se pripisuje trima mukarcima. Tvrdi se da ju je sluajno spalio
Julije Cezar, palei podruje oko dokova kad se tamo naao
pod opsadom 47.- 48. pr. n. e. Kau da ju je razorila kranska

gomila pod patrijarhom Teofilom, kad su unitavali poganski

Serapej 391. Konano, 640. godine muslimanske snage pokori
le su Egipat, i kau da je kalif Omar naredio da se sadraj
knjinice spali u peima gradskih kupelji, tvrdei da je svaki svi
tak koji se suprotstavlja Kuranu heretian, a svaki koji se s njim
slae suvian.
Mitovi i tajne velike knjinice
Vei dio uobiajenog/legendarnog prikaza razvoja, veliine i
unitenja knjinice vjerojatno je pogrean. Izvori legendi esto
prilino zaostaju za dogaajima koje opisuju, dok bi mnogima
od iznesenih tvrdnji trebalo prilaziti sa skepsom, s obzirom na
tendenciju antikih pisara da prie ukrasuju ili da ih boje poli
tikim/religioznim interesom.

Koliko veliko je veliko?

Kraljevska knjinica vjerojatno nije bila toliko velika kao to
tvrdi legenda. Povjesniar James Hannam izraunao je da bi
pohranjivanje 500 000 svitaka zahtijevalo 40 kilometara polica,
to znai da je Kraljevska knjinica morala biti uistinu monu
mentalna graevina. Nijedan od izvora ne spominje takvu di
vovsku graevinu, a budui da ostaci knjinice nikad nisu u
potpunosti iskopani, njezina potpuna veliina ostaje tajnom.
Najrjeitiji su, meutim, dokazi iz drugih antikih knjinica
od kojih imamo ostatke, koji pokazuju da su ak i knjinice poz
nate po bogatom sadraju i irini sadravale zbirke koje su se
brojale u tisuama, radije no u stotinama tisua. Najopremljeni-

ja knjinica u povijesti staroga Rima bila je Trajanova knjinica,

koja je vjerojatno sadravala oko 20 000 svitaka, dok ih je pergamska knjinica, najvea suparnica aleksandrijskoj, brojala
vjerojatno oko 30 000. Brojka od 200 000 svitaka, koje je Mar
ko Antonije navodno uzeo iz pergamske knjinice i poklonio
Kleopatri za aleksandrijsku knjinicu, dolazi nam od autora koji
je brojku zabiljeio kao primjer lai kojima su Marka Antonija
optuivali neprijatelji.
Takoer znamo da je jedan od aleksandrijskih knjiniara,
Kalimah, sastavio irok i detaljan katalog sadraja knjinice,
pod nazivom Pinakes, koji je ukljuivao saetke i biljeke o pi
scima. Sam Pinakes sainjavalo je nekih 120 svitaka - otprilike
milijun rijei - to je uistinu premalo da bi se njima pokrilo
500 000 ili vie svitaka. Zakljuak je da je Kraljevska knjinica
vjerojatno bila manja negoli popularna legenda pretpostavlja,
ime se moda moe objasniti njezin nestanak iz povijesti bez
da je ostavila vie tragova. Napuhane brojke vjerojatno su po
sljedica kako pretjerivanja antikih pisara, tako i greaka u pre
pisivanju njihovih radova (koji su stoljeima ovisili o
mukotrpnom runom prepisivanju s verzija ve samih prilino
odmaknutih od originala). S vremenom, i u nedostatku konkretnijih protudokaza, ove napuhane brojke postale su dijelom
legende o knjinici.

Vie od jedne izgubljene knjinice

Uz rasprave o veliini aleksandrijske zbirke, jo vie zbunjuje
pokuaj da se utvrdi njezina sudbina, jer je moda pogreno o
knjinici govoriti u jednini. Znamo da su u Aleksandriji postoja-

le bar dvije velike knjinice - Kraljevska knjinica vezana uz

Muzej, i knjinica-ki u Serapeju. Svaku od njih mogle su tvori
ti ratrkane zgrade i/ili zbirke, ime povijesna slika postaje vrlo
sloena.
Tijekom stoljea rimske okupacije, Aleksandrija je esto
bila izloena nemirima. Veliku tetu pretrpjela je 30. pr. n. e.
kad ju je pokorio August, i opet 215. kad je Karakala naredio
pokolj Aleksandrijaca, osveujui se za navodnu uvredu. Kasni
je je gotovo sravnjena sa zemljom, kad su je godine 273. kao
bazu koristili pobunjenici iji je ustanak brutalno uguio car Aurelije, a pod slinim okolnostima i car Dioklecijan 298. Do ka
snog 4. stoljea grad je ve bio poprilino smanjen, a mnogi
strunjaci smatraju da, ukoliko je Kraljevska knjinica (ona ve
zana uz Muzej) i opstala nakon Cezarova vremena (vidi dolje),
vjerojatno je bila smanjena, rasuta i u nekom trenutku tijekom
brojnih nereda moda i unitena, no zabiljeke o tome nisu do
spjele do nas.
Ipak, ostale aleksandrijske knjinice vjerojatno su preivjele
ovo razdoblje i trajale do kasnog 4. stoljea, vremena religijskog
fundamentalizma i ekstremizma. Zbunjenost po pitanju op
stanka i sudbine Kraljevske knjinice vjerojatno izazivaju ka
snoantiki, bizantski i srednjovjekovni izvori sa svojim opisima
ovih knjinica i njihova unitenja. Gotovo je sigurno da je Kra
ljevska knjinica do tog vremena ve bila odavno nestala, no po
nosna batina znanja u Aleksandriji sauvana je unutar
knjinice u Serapisovu hramu, poznatu kao Serapej.
Serapej je bio moni hram kojega je u jugoistonom kutku
Aleksandrije na brdacu, ili akropoli, izgradio (u najveoj mjeri)
Ptolemej III. Euerget (vladao 246.-222. pr. n. e.). Antiki izvori

ne slau se oko toga kada je hram dobio knjinicu. Neki

strunjaci tvrde da se to nije dogodilo sve do sredine 2. stoljea
n. e. i opsenog preureenja Serapeja nakon brojnih poara iz
prethodnih stoljea, kad su rimski vladari u Aleksandriji osno
vali veliku zbirku, to znai da je u igru ula dobrano nakon
Cezarova vremena - ovo je znaajan detalj pokuavamo li shva
titi to je zadesilo zbirke i kada.
to se uistinu dogodilo s knjinicama?
Najvei misterij koji okruuje velike aleksandrijske knjinice pi
tanje je njihova unitenja ili, moda tonije, njihova nestanka.
Jer, usprkos njihovoj veliini, slavi i znaaju, nije uope jasno to
se s njima dogodilo. Jesu li bile unitene u jednom potezu ili ka
tastrofi? I, ako jesu, tko je za to bio odgovoran?
Od uvrijeenih osumnjienika odmah moemo otpisati ba
rem jednoga, budui da su Kraljevska knjinica i svi njezini
ogranci nesumnjivo nestali puno prije muslimanskog osvajanja
Egipta. Pria o kalifu Omaru i peima iz kupelji gotovo je zasi
gurno kleveta koju su proirili antiislamski pisci bizantskog
doba i srednjovjekovlja. Pitanje krivice ili nevinosti druge dvoji
ce osumnjienih - Julija Cezara i fanatine rulje patrijarha Teofila - daleko je sloenije.

Palikua Cezar
Dokazi protiv Cezara dolaze od rimskih autora koji su pisali de
setljeima ili stoljeima nakon pretpostavljenih dogaaja, a svo
ju su verziju dogaaja moda iskrivili u skladu s vlastitim

politikim interesima, prikazujui Cezara kao zlikovca. U vlasti

tom izvjetaju o posjetu Aleksandriji Cezar priznaje da je pod
metnuo poar u podruju luke da bi se obranio od napada
egipatskih trupa, no nigdje ne spominje tetu nanesenu
knjinici, premda bi ovo tek moglo znaiti da zatakava sramot
nu nezgodu. Neki povjesniari tvrde da se Kraljevska knjinica
nalazila daleko od dokova i bila prevrsta i preotporna na vatru
da bi bila u opasnosti. Drugi tvrde da antiki izvori impliciraju
da je izgorjelo tek spremite svitaka u privremenom skladitu.
Utvrditi istinu ovako kasno nakon dogaaja nemogue je, a
tu su i suprotstavljeni dokazi koji s jedne strane sugeriraju da je
Kraljevska knjinica definitivno nestala do oko 20. pr. n. e., a s
druge da je trajala barem do 200. n. e. Geograf Strabon, piui o
svome posjetu Aleksandriji 20. pr. n. e. ne spominje knjinicu
kao postojeu ustanovu, no spominje je u drugom kontekstu u prolom vremenu. Ovom sugestivnom dokazu suprotstavlja se
zapis pronaen u Rimu, posveen Tiberiju Klaudiju Balbilu,
umrlom godine 56., koji je opisan kao bivi ravnatelj Muzeja i
aleksandrijskih knjinica, to implicira da su Muzej i pridruene
mu knjinice nadivjele Cezara.
Jo jedan dokaz koji oba tabora koriste u raspravi oko Ceza
rove mogue krivice je Atenejev Deipnosophistai iz oko 200.,
gdje pie: A to se tie broja knjiga, ureenja knjinica i muzej
ske zbirke, zato da ih uope spominjem kad svi lee u
ljudskom sjeanju. Oni koji tvrde da je Kraljevska knjinica
postojala do duboko u rimsku eru, ovaj odlomak tumae kao
tvrdnju da je bilo nepotrebno da Atenej opisuje knjinicu,
budui da je jo uvijek bila toliko slavna. Oni koji vjeruju su
protno, odlomak tumae kao tvrdnju da knjinica postoji samo
u sjeanju.

Teofil i Serapej
Drugi esto navoeni krivac za unitenje aleksandrijske knji
nice je patrijarh Teofil. U ovom sluaju dotina knjinica je za
pravo serapejska zbirka, koju su, kao to je ve spomenuto, vje
rojatno darovali egipatski rimski vladari, a koja je, izgleda,
opstala do kasnog 4. stoljea. Po ovoj verziji prie o unitenju
knjinice, Serapej je uniten 391. kad je pod vodstvom aleksandrijskog crkvenog poglavara, patrijarha Teofila, razularena rulja
stari poganski hram sravnila sa zemljom. Kasnije je na tom mje
stu izgraena kranska crkva. Openito se pretpostavlja da su
knjige i svici koji su tamo bili pohranjeni ukradeni ili spaljeni za
jedno s hramom, a ova epizoda esto se citira kao parabola o
opasnostima fundamentalizma, uz paralele s modernim dobom
- poput talibanskog unitavanja divovskih kipova Bude u afganistanskoj pokrajini Bamiyam. Meutim, dok je sama graevi
na gotovo sigurno unitena na ovaj nain, manje je utvrdivo je li
u isto vrijeme izgubljena i serapejska zbirka knjiga - ili ak je li u
tom trenutku ista jo uvijek postojala.

Novi osumnjienici
Povjesniar James Hannam inzistira da pomno iitavanje an
tikih izvora ukazuje na nevinost obojice osumnjienika tradi
cionalno optuivanih za unitenje Kraljevske i serapejske
knjinice - Julija Cezara i patrijarha Teofila. Umjesto toga, on
tvrdi da su obje zbirke moda ve bile nestale prije unitenja
graevina, i da su pravi krivci za knjiarsko ubojstvo - u oima
povijesti - proli nekanjeno.

Prema Hannamu, odgovoran za najvei zloin u akadem

skoj povijesti mogao je biti faraon Ptolemej VIII. Fiskon (vla
dao 145.-116. pr. n. e.). Okrutni tiranin koji je oteo tron i
Aleksandrijom sijao smrt i destrukciju, Fiskon je moda, za vri
jeme jednog od svojih napada na grad, sluajno unitio jedno od
najveih blaga kraljevstva. Malo je uvjerljivih referenci na Kra
ljevsku knjinicu kao postojeu nakon njegove vladavine, a po
pis knjiniara spaen iz antikog smea znakovito zavrava
tono u to doba.
to se tie unitenja knjinice u Serapeju, Hannam op
tuuje jednog od prethodnika patrijarha Teofila, Grgura iz Kapadocije. Poznato je da je Grgur predvodio jednu raniju pljaku
Serapeja, a u vrijeme smrti 361. pr. n. e. reeno je da je posjedo
vao opsenu zbirku knjiga i svitaka. Car Julijan (koji je sam
prieljkivao ovu zbirku) napisao je da je bila vrlo opsena i pot
puna i sadravala je radove filozofa sviju kola, i djela mnogih
povjesniara.
Sve u svemu, mnogo je osumnjienih za ulogu zlikovca u
ovom dugotrajnom misteriju. Pripisati zloin nekome od njih
bilo bi daleko lake kad bi se moglo istraiti mjesto zloina, no
tona lokacija Kraljevske knjinice predstavlja jo jednu veliku
enigmu.
Gdje je Kraljevska knjinica?
Nakon muslimanskog osvajanja iz 640. i utemeljenja novog egi
patskog glavnog grada Kaira, znaaj i veliina Aleksandrije su
opali. Poari i razorni potresi koji su uslijedili dodatno su sma
njili neko velianstven grad, a zahvaljujui tsunamijima, ta-

loenjima i promjenama razine mora (dananja razina mora 2

metra je via no to je bila u rimsko doba) velik njegov dio pro
gutale su vode Mediterana. Do modernog doba nestala je
veina aleksandrijskih arhitektumih blaga, od udesnog svjetio
nika Farosa, do kraljevskih palaa i hramova etvrti Bruhion,
ukljuujui i Muzej i pridruenu mu Kraljevsku knjinicu.
etvrt Bruhion - poznata i kao Kraljevska etvrt - nalazila
se na sjeveroistonoj strani drevnoga grada i, po grkom geogra
fu Strabonu, tvorila je gotovo njegovu treinu. Tona lokacija
Muzeja je nepoznata, a lokacija Kraljevske knjinice jo je vei
misterij jer iz izvora nije jasno je li bila dijelom Muzeja ili odvo
jena zgrada i, ukoliko je bila odvojena, gdje se nalazila s obzi
rom na Muzej. U ovom dijelu Aleksandrije do 1990-ih se vrilo
vrlo malo arheolokih istraivanja, no bizarna injenica je da je
jo 1979. skupina arheologa-parapsihologa pod nazivom grupa
Mobius pokuala locirati nestale gradske dragocjenosti, uk
ljuujui i knjinicu.

Parapsiholoka potraga za izgubljenim dragocjenostima

Grupa Mobius bila je umotvorina biznismena i istraivaa
Stephana Schwartza, koji je vjerovao da bi se udruivanjem
parapsiholoke metode poznate kao osjeanje na daljinu i kon
vencionalnih arheolokih metoda poput sonarnog bonog skeniranja i konkretnog iskopavanja mogli dobiti izvanredni
rezultati. Osjeanje na daljinu vrsta je vantjelesnog iskustva, te
lepatije ili astralnog putovanja, gdje medij tvrdi da putem unu
tranjeg oka vizualizira metu i njezinu okolinu, ak ju je u stanju
i odrediti na karti. Prema Schwartzovoj knjizi Aleksandrijski pro-

jekt (1983.), grupa Mobius je u prljavim vodama aleksandrijske

luke prilino uspjeno locirala potonule relikvije, a slijedei
upute medija, ronioci su ak pronali neto za to je Schwartz
tvrdio da su ostaci Kleopatrine ljetne palae. Navodno je mno
ge pronalaske grupe kasnije potvrdio francusko-egipatski
istraiteljski tim u istraivanju iz 1995., kojem je cilj bio izvui
brojne relikvije koje su bili zapazili mediji. Ozbiljnost ovih
tvrdnji je diskutabilna, s obzirom da su poduprte s vrlo malo
konkretnih dokaza. U svakom sluaju, ini se da je na kopnu
tim imao manje uspjeha, budui da nije otkrio Kraljevsku
knjinicu.
Otkrivanje auditorija
Konvencionalniji arheoloki radovi moda su uspjeli tamo gdje
mediji nisu, kad je u 5.mj. 2004. objavljeno da je, vrei iska
panja u etvrti Bruhion, poljsko-egipatski tim otkrio neto to
je nalikovalo nizu predavaonica ili auditorija. Otkriveno je tri
naest dvorana, od kojih je svaka bila opremljena sa sredinjim
predavakim podijem, nudei sjedala za ukupno 5 000 stude
nata, naizgled potvrujui teoriju o Kraljevskoj knjinici kao
drevnom sveuilitu ili akademiji.
Je li ovo uistinu bila Kraljevska knjinica i jesu li pronaeni
ikakvi dokazi o spremitu svitaka ostaje tajna, jer se od ove
poetne i na sva usta razglaene objave o otkriima ili ikakvim
daljnjim radovima nije ula ni rije. No, kako otkrivaju djela
povjesniara poput Jamesa Hannama, lovci na dokaze za gole
mo spremite legendarnih dimenzija najvjerojatnije love tek sje
ne. Aleksandrijska Kraljevska knjinica vjerojatno nikad nije

postojala u obliku u kojem je ovjekovjeena u popularnoj mito

logiji, a konana istina o njoj lei zakopana pod modernom
Aleksandrijom, ekajui da je netko otkrije.

Kamelot
Kralj Artur je sredinji lik ciklusa mitova i legendi poznatih kao
matiere bretonne*. Kasnijim prepriavanjem ovih mitova u knji
gama i zahvaljujui ekranizacijama, veina ljudi danas upoznata
je s osnovnim elementima ciklusa, poput prie o Kamelotu,
Arturovoj utvrdi i vitezovima Okruglog stola. U suvremenim
prikazima, Kamelot se najee prikazuje kao srednjovjekovni
zamak s visokim tornjevima i parapetima. No je li uope posto
jao, i, ukoliko jest, bi li uistinu tako izgledao? Najvie od svega
zbunjuje pitanje gdje se Kamelot uope nalazio - i koji od kan
didata za ovu titulu je pravi?
Temelji prie
Matiere bretonne kakvu poznajemo danas vrlo se razlikuje od
one iz prethodnih vremena. Sam Artur je tijekom stoljea obra
stao s toliko mitova i legendi da se do pravoga Artura, pa tako i
pravog Kamelota, iznimno teko probiti. Da bismo pronali
pravi Kamelot, potrebno je oguliti ove slojeve i ispitati povijesne
temelje legende o Arturu.
*Fr. matiere bretonne (bretonska graa) - arturijanski ili bretonski ciklus romana napisanih
na francuskom jeziku od sredine XII. st. do sredine XIV. st. Teme su kralj Artur, njegovi
vitezovi, potraga za Svetim Gralom. Naziv je skovao francuski pjesnik Jean Bodel u XII.
st. (nap. ur.).

Prie o Arturu
Legende o Arturu kakve poznajemo veinom su izvedene iz
srednjovjekovnih verzija, poput Povijesti kraljeva Britanije Geoffreyja od Monmoutha iz 1138., Lancelota (oko 1180.) Chretiena de Troyesa i djela Le Morte d'Arthur (1470.) Thomasa
Maloryja, izmeu ostalih. Kamelot se, zapravo, prvi put spo
minje u Lancelotu Chretiena de Troyesa, a sredinju ulogu u arturijanskoj legendi zauzima tek kasnije. Najraniji spomen
Artura moemo nai u velkoj poeziji od 6. stoljea naovamo. U
ovim poemama Artur se openito spominje kao Dux Bellorum
ili ratni voa, a u istom kontekstu veina strunjaka objanja
va i temelje za lik Artura. Openito je prihvaeno da je original
ni Artur vjerojatno bio rimsko-keltski ratni voda koji je ratovao
protiv nadiruih Anglosaksonaca u razdoblju nakon povlaenja
rimskih snaga iz Britanije i propasti Zapadnog Rimskog Car
stva. Mogue je da je bio plemenski poglavar ili kralj, ili zapov
jednik vojske jednoga ili vie kraljeva, pa ak i zapovjednik
onoga to je ostalo od britanske rimske vojske. Ovoj povijesnoj
linosti pripisani su brojni atributi iz ve postojeih legendi i fol
klora (poput izvlaenja maa iz stijene, ubijanja zmaja itd.), i
ubrzo je Artur postao legendarni, radije no stvarni junak. Dok je
legenda o Arturu rasla, novi elementi - neki od njih dok' su ka
snije i odnosili su se na druge povijesne linosti - postali su dije
lom prie.
Je li Kamelot postojao?
Kako to utjee na potragu za Kamelotom? ini se da je Kame
lot kasniji dodatak arturijanskoj legendi, to moe znaiti da je u

potpunosti izmiljen, ili tek da je trebalo dulje da se usmene

predaje o njemu zapiu. Sigurno je da Kamelot kakvim se popu
larno predstavlja, kao srednjovjekovni zamak/citadela, nije po
stojao, jer Britanci iz 5. stoljea nisu posjedovali tehnologiju
kojom bi takvo to izgradili. Stvarni Kamelot, ili povijesni te
melj za nj, vjerojatnije je bila utvrda na brdu ili tabor. Mogao je
imati jarke i bedeme, drvene strukture poput vrata, tornjeva i
dvorana, a moda i kamene glavne zidine. Mogao je biti graen
po rimskom modelu, moda ak i koristei ve postojeu rim
sku strukturu, ili je pak uglavnom slijedio keltsku formu. Vjero
jatno je bio kombinacija toga dvoga.
Kandidati za Kamelot
Imajui u vidu ovu strukturu, gdje bismo trebali traiti Kame
lot? Doslovno deseci lokacija po Britanskom otoju tvrde da
imaju veze s kraljem Arturom, a mnoge od njih proglaene su
(obino od strane entuzijastinih lokalnih turistikih ureda) lo
kacijom Kamelota.
Koju od njih odabrati djelomino ovisi o odabiru nekog od
brojnih kandidata za povijesno utemeljenje Artura.

Camulodonum
Moda najoitiji kandidat je onaj s navodnom etimolokom ve
zom s Kamelotom, rimski grad Camulodonum (dananji Col
chester u Essexu), koji je u jednom trenutku bio glavni grad
rimske Britanije. Nekolicina osoba koji su posluili kao model
za lik Artura bili su rimsko-britanski zapovjednici ili vode.

Primjerice, Magnus Maksimijan bio je dux, ili voda, rimske Bri

tanije u kasnom 4. stoljeu, i neki od njegovih pothvata poduda
raju se s onima koje Arturu pripisuje Geoffrey od Monmoutha,
ukljuujui sudjelovanje u graanskom ratu i dvije vojne ekspe
dicije u Armoriku u Galiciji s ciljem da se ukljui u rimsku konti
nentalnu politiku. Proglasivi se carem, Maksimijan je u
Galiciju uveo vojsku, to se slae s ranim velkim referencama
na Artura kao ymerawdwra (velki car).
Slino se tvrdi i za Riotama, britanskog vodu iz 5. stoljea,
za kojeg zapisi iz 6. stoljea kau da je dvaput vodio vojsku pre
ko Kanala da bi podrao Zapadno Rimsko Carstvo, da su ga u
bici izdali (ba kao Artura) i da se nakon ove posljednje bitke
povukao u grad imenom Avallon (za Artura se kae da su ga na
kon posljednjega poraza odnijeli u Avalon). Riotam znai naj
vii kralj, i ovaj naziv mogao bi se odnositi na nekoga kome je
pravo ime Artur.
Naposljetku, tu je Ambrozije Aurelijan, rimsko-britanski
general koji je za vrijeme najezde Anglosaksonaca krajem 5.
stoljea preuzeo zapovjednitvo nad britanskim snagama i,
openito se smatra, mono pobijedio neprijatelja u bici kod
brda Badon - istu pobjedu rani velki pjesnici, Geoffrey od
Monmoutha i drugi, pripisuju Arturu.
Sve tri navedene osobe uvjerljivi su kandidati za povijesnog
Artura, no svaka je donekle problematina. Maksimijan potjee
iz krivog razdoblja, Riotam je moda prije bio kralj Armorike
nego Britanije, a Aurelijana Geoffrey od Monmoutha jasno od
vaja od Artura, obiljeivi ga kao Arturova strica. Takoer, Au
relijan je vjerojatno bio prestar da bi se borio kod Badona,
usprkos tvrdnjama povijesnih knjiga. Ipak, ukoliko je itko od

njih posluio kao temelj za legendarnog Artura, takoer zvui

uvjerljivo da je veliki rimsko-britanski grad Camulodonum
uinio svojim Kamelotom.
Glavni nedostatak ove teorije je to to se Camulodonum,
smjeten u sjeveroistonoj Engleskoj, nalazi predaleko da je
mogao biti Arturovo sjedite. Veina izvora Artura jednoglasno
smjeta na zapad Britanije. Uz to, podruje Essexa je pri osva
janju Engleske u ruke saksonskih napadaa palo prilino rano, a
Artur je u to vrijeme nad njima navodno odnosio brojne pobje
de.

Winchester
Sir Thomas Malory je Kamelot vrlo neupitno smjestio u junu
Englesku, u Winchester, i u velikoj auli svojega zamka ovaj grad
ponosno izlae okrugli stol. U svoje zlatno doba Winchester je
bio glavni grad anglosaskog kraljevstva Wessex, a kasnije i
Engleske. Mogue je da su Saksonci prisvojili Arturov glavni
grad.
Maloryjeva tvrdnja u biti se openito odbacuje kao fanta
stina. Poput Camulodonuma, Winchester se nalazi predaleko
na istoku da bi bio uvjerljiva lokacija Kamelota, a ne podravaju
ga ni arheoloki dokazi - vinesterski zamak izgraen je tek u
12. stoljeu, i u ovom podruju vrlo je malo dokaza za mrano
doba prije dolaska Saksonaca. Procijenjeno je da vinesterski
okrugli stol datira iz oko 1270. i vladavine kralja Eduarda I., za
kojega se zna da je bio ljubitelj kralja Artura, pa je stol vjerojatno
izraen za njegovu zabavu.

kotski Kameloti
Za mnoga mjesta u kotskoj tvrdi se da su povezana s Arturom,
a kotski ili polu-kotski kandidati za Kamelot ukljuuju Carli
sle i Falkirk. Jedan od kandidata za Artura koji bi ove sjeverne
lokacije mogao uiniti uvjerljivima je Artur mac Aidan. Artur je
bio najstariji sin Aidana mac Gabrana, koji je od oko 574. do
608. vladao Dalrijadom, keltskim kraljevstvom na zapadu kot
ske.
Artur je bio zapovjednik oeve vojske, a izmeu njegova
ivota i ivota legendarnog Artura brojne su paralele. Artur je
navodno imao sestru po imenu Morgana; bio je suvremenik
kandidata za Merlina po imenu Myrddin; posljednju bitku voje
vao je 582. na rijeci Allan, poznatoj i kao Camallan (posljednja
bitka kralja Artura bila je bitka kod Camlanna), nakon koje je
njegovo tijelo odneseno na otok Invalone (slino Avalonu).
Artur je, meutim, ivio prekasno da bi mogao biti stvarni
Artur, a ime je najvjerojatnije dobio u ast postojeih pria/le
gendi o Arturu. Njegovo kraljevstvo ionako nije obuhvaalo
Carlisle ni Falkirk, za koje nema dokaza da ih podupru u kandi
daturi za Kamelot. U biti, budui da se gotovo svi izvori slau da
se Arturovo sjedite nalazilo na zapadu, u Walesu ili njegovoj
okolici, Cornwallu ili na zapadu zemlje, najbolje bi bilo da kan
didate za Kamelot potraimo u ovom podruju.
Tintagel
Po suvremenom turistikom iskustvu, grad Tintagel u Cornwal
lu najjai je pretendent na kamelotsku krunu. Rije je o ruev-

nom zamku na stjenovitom, osamljenom rtu isturenom u more.

Prema Geoffreyju od Monmoutha, ovdje se rodio Artur.
Dananji zamak, meutim, datira unazad tek do 12. stoljea, i
izgraen je za Reginalda, grofa od Cornwalla. Je li puka podu
darnost to to je Reginald bio brat patrona Geoffreyja od Mon
moutha, ili bi se time mogao objasniti Geoffrevjev izvjetaj?
Postoje, meutim, dokazi za raniji zamak na istome mjestu,
koji bi datirao iz otprilike tonog vremena, a arheoloki nalazi iz
1998. pruili su naizgled vrste dokaze za povezivanje ovoga
mjesta s Arturom. Medu ostacima utvrde iz 6. stoljea pro
naena je ploa s latinskim natpisom. Uklesane na ploi koja e
kasnije postati poznata kao Arturova ploa rijei su: PATER
COLI AVI FICIT ARTOGNOU, to se otprilike moe preve
sti kao Artognou, otac potomka Collova, dao je (ovo) izgradi
ti (ovo se vjerojatno odnosi na graevinu na tom mjestu).
Vjeruje se da Artognou (izgovara se artnu) znai poto
mak Arturov, dok bi Coll mogao biti Coel Hen, legendarni
rimsko-britanski kralj na kojeg se odnosi djeja pjesmica Old
King Cole, i kojega Geoffrey od Monmoutha navodi kao Artu
rova pretka. ini se da Arturova ploa objanjava zato se Tintagel vezivao uz Artura, pa tako i zato ga je Geoffrey ukljuio u
svoj izvjetaj. tovie, drugi tintangelki nalazi iz istoga razdob
lja iz kojeg je i ploa ukljuuju fragmente skupocjene lonarije,
staklariju, pa ak i novie iz dalekog Bizanta, sugerirajui da je
ovo mjesto bilo sjedite bogatog i monog kraljevstva s trgo
vakim vezama koje su sezale sve do Mediterana.
Uvjerljiv kandidat za Kamelot? Moda, no Artognou, tko
god da je bio, nije isto to i Artur (budui da njegovo ime sugeri
ra da je bio Arturov potomak), pa ne moemo bezrezervno

povezati Tintagel i Artura, ili sa sigurnou tvrditi da je Tintagel

bio Kamelot. Izvjesno je, meutim, da su prie o tintagelskim
vladarima iz mranoga doba hranile legendu o Arturu.

Cadbury Castle
Cadbury Castle zapravo je brdo pokraj sela South Cadbury u
Somersetu, na kojem se nalaze ostaci utvrde. Kao lokaciju Kamelota prvi ga je godine 1542. oznaio antikvar John Leland,
biljeei: Na najjunijem kraju crkve South-Cadbyri stoji Camallate, neko slavan grad ili zamak... Tamonji narod ne zna
nita do da su uli da je Artur esto znao doi u Camalat. Arturijanske lokalne predaje otada su prilino snane. Na samom
Cadbury Hillu postoje Arturova staza, Arturovo vrelo i Arturova palaa (izboina na vrhu brda), dok folklorna predaja veli da
u peini u unutranjosti brda spavaju Artur i njegovi vitezovi, a
kralj ih svake Ivanjske noi predvodi u divljem lovu.
Neki sumnjiavci tvrdili su da je, nadahnut blizinom sela
Queen Camel i West Camel, Leland ovu predaju jednostavno
izmislio. ak i ako je vjerno biljeio postojeu predaju, pretpo
stavka da je ova pria ostala pouzdana i tisuu godina kasnije
pretjerana je; osim to postoje vrsti dokazi koji upuuju upravo
na to. Iskapanja su pokazala da su se u Arturovo doba ovdje od
vijali veliki graevinski radovi, gdje je podignuta ogromna dvo
rana i brojne druge graevine. Drevni zemljani bedemi i utvrde
u to su vrijeme bili obnovljeni i unaprijeeni. Pronaeni su i
ostaci lonarije nalik onima iz Tintagela, sugerirajui da je, kao i
na kornvalskoj lokaciji, u Cadbury Castleu obitavao bogat i
moan gospodar.

I tako, premda nema izravnih dokaza za postojanje nekog

Artura, postoje snani dokazi da je u arturijansko doba moan
kralj ili vojskovoa Cadbury Castle uinio vlastitim sjeditem,
uvrstivi ga i proirivi da primi vie od tisuu vojnika i jo stoti
ne sljedbenika. S obzirom na lokalnu predaju i asocijativna ime
na mjesta, ini se da je Cadbury glavni kandidat za Kamelot.

Caerleon
Danas selo pokraj Newporta u jugoistonom Walesu, Caerleon
(imena izvedena iz velkog za Utvrdu legija) je bio vaan rim
ski vojni grad od 75. do 300. n. e. U ranijim verzijama mita o
Arturu, poput onih iz pera Geoffreyja od Monmoutha, Kamelot
ne postoji, a kao Arturovo sjedite izrijekom se navodi Caerle
on. Rije je o jednom od najimpresivnijih amfiteatara u Britani
ji, koji se do Arturova doba ve preobrazio u iroku, travnatu
udolinu gdje su se odravali skupovi i zabave. Potjee li odavde
legenda o Okruglome stolu?

York
U rimska vremena York se zvao Eboracum, no drugo ime za nj
bilo je Urbe Legionum ili Grad legija, jer je bio baza legija koje
su uvale Hadrijanov zid i sjeverne granice Britanije. Jesu li rani
Arturovi kroniari moda pobrkali Utvrdu legija i Grad legi
ja, i tako kao Arturovo sjedite zabiljeili Caerleon, dok su za
pravo mislili na York? Tako tvrde aktualne teorije o pravom
izvoru arturijanskih legendi, budui da je Eboracum bio sjedite
Lucija Artorija Kasta.

Kasto je bio rimski vojskovoa kojeg su 181. g. poslali u

Britaniju. On je prva zabiljeena osoba u britanskoj povijesti s
imenom arturovskog tipa, a njegova ivotna pria u mnogim
aspektima nalik je Arturovoj. Imao je in duxa (Artur je bio Dux
Bettorum). Vodio je ekspedicije na kontinent, posebice u Armoriku. Predvodio je monu konjicu - konjanike iz Sarmatije
(dananje Ukrajine) - to je za to vrijeme bilo neobino, i zasi
gurno bi se dojmilo britanskog stanovnitva jer je zemlju valjalo
braniti od barbarskih hordi koje su nasrtale iz Kaledonije (da
nanja kotska).
I Kastova sarmaanska konjica mogla je posluiti kao izvor
drugih elemenata legende o Arturu. Osobito su tovali svoje
maeve, a imali su i vlastita folklorna predanja o arturijanskom
liku sa arobnim maem (koji je po njegovoj smrti baen u
vodu), a koji je predvodio grupu vitezova u razliitim potragama i inio junaka djela.
Teorija o Kastu kao Arturu nije potpuno odriva. Latinski
oblik imena Artur nije Artorius (Artorije) ve Arthurus, pa se
imena ne podudaraju u potpunosti. Jo vanije, ipak, jest to da
je Kasto ivio prerano i borio se protiv krivih neprijatelja. Le
gende o Arturu vrte se oko bitaka sa Saksoncima i vrsto su
uglavljene u kasno 5. stoljee. Ako je Kasto i pridonio legendi o
Arturu, to je vjerojatno uinio putem folklora koji su prenosili
njegovi Sarmati, a mogue i usmenim predajama o njegovim
podvizima koje su opstale dovoljno dugo da se ugrade u propu
pali matiere bretonne iz 6. stoljea. U ovom kontekstu York ne
djeluje kao uvjerljivi Kamelot.

Viroconium
U ranom 2. stoljeu n. e. grad Viroconium (dananji Wroxeter u
pokrajini Shropshire) bio je etvrti po veliini grad u rimskoj
Britaniji. Premda je kasnije poeo propadati, arheoloki dokazi
sugeriraju da je tijekom 480-ih ponovno bio naseljen, opseno
obnovljen i utvren - u isto vrijeme kad je navodno ivio Artur.
U svojoj knjizi Kralj Artur - istinita pria, Graham Phillips i Mar
tin Keatman predlau da je Viroconium bio Kamelot i da je
Artur koji je tamo boravio bio velki kralj Owain Ddantgwyn
(Owen Bijeli Zub).
Owain je vladao kraljevstvima Rhos i Gwynedd krajem 5.
stoljea. Ubio ga je njegov neak Maelgwyn u bici kod Camlana, dok je Artura usmrtio njegov neak Mordred kod Camlanna. Kao prominentni britanski voda, ili Zmaj, toga doba
Owainov otac bio je poznat kao Strana zmajeva glava. Na
velkom je to Yrthyr pen-Dragon, a tvrdi se da je Arturov otac
bio Uther Pendragon. Uz to, neki izvori se na Owainova sina
referiraju kao na Medvjeeg sina, naznaavajui da je Owain
moda bio poznat kao Medvjed - to se i na velki i na latin
ski da ugrubo prevesti kao Artur. U biti, prvi spomen Artura
nalazimo u poemi koja se pripisuje Owainovu plemenu Gododdin.
Drugim rijeima, brojni su dokazi koji sugeriraju da je Owa
in posluio kao povijesna osnova za Artura. Izrezbarena stijena
pronaena u Viroconiumu koja datira iz 480. biljei da je Viroconiumom vladao kralj iz obitelji Cunedda - Owainove obitelji.
Je li taj kralj zapravo bio sam Medvjed Owain, to bi Viroco
nium uinilo njegovim Kamelotom?

Arturijanski autor Mick Baker istie da od velikih gradova iz

poslijerimske Britanije samo Viroconium pokazuje znakove ob
nove i fortifikacije krajem 5. stoljea, sugerirajui da je kao ta
kav mogao postati glavni grad Britanije tijekom ovog kljunog
arturijanskog razdoblja: Kamelot po svemu osim po imenu.
Mnogi Kameloti
Kao vodee kandidate moramo razmotriti Tintagei, Cadbury
Castle, Caerleon i Viroconium, no koji od njih je pravi? Frustri
ra to je priroda Artura takva da bi svi od njih, dijelom, mogli
biti pravi Kamelot. Ukoliko je Artur, kao to se ini, proizvod
kombinacije pria o nekolicini razliitih osoba, stvarnih i mit
skih, onda su Kameloti svakog od kandidata za Artura mogli
pridonijeti prii o legendarnom Kamelotu. U nekom smislu Ka
melot je tako zapravo bio smjeten na bar etiri razliite lokaci
je, ba kao to je Artur najvjerojatnije zbroj barem etiri razliita
mukarca.
Utvrde i regionalni centri poput Tintagela, Cadburyja, Caerleona i Viroconiuma mogli su ostaviti trajni dojam na popula
ciju poslijerimske Britanije, priskrbivi si ak i u vlastito vrijeme
polulegendarni status, ba kao i kraljevi i vojskovoe koji su
tamo boravili. Kako su bogatstvo, mo i presti ovih vladara i
njihovih tvrava prelazili u sjeanje, mogue je da su inkorpori
rani u rastui nacionalni mit - njihovi pojedinani identiteti ne
stali su i bili zamijenjeni legendom o kralju Arturu i njegovu
Kamelotu.

Eldorado
Eldorado na panjolskom znai pozlaeni. Ovaj pojam odno
si se na ovjeka, no postao je istoznanica za mjesto: grad ili
kraljevstvo golema bogatstva, zemlju duboko skrivenu u sa
mom srcu junoamerike divljine, nedohvatljivu geografima i
istraivaima. Povrh toga, Eldorado je legenda, san i opsesija
koja je generacije ljudi nagonila da podnose strane muke i ine
uasne okrutnosti, koja ih je tjerala do ludila, ubojstava, egze
kucija i samoubojstava. U bjesomunoj potrazi za bajkovitom
zemljom Eldorado, lovci na blago preli su tisue kilometara ne
prohodnih dungli, nepristupanih planina i ustajalih movara.
to su zapravo traili, postoji li uope to to su traili?
Pomama za zlatom
panjolski konvkistadori, koji su poetkom 16-og st. stigli
u Novi svijet, pronali su bogatstva o kojima nisu mogli ni
sanjati, no taj
je uspjeh tek raspirio pohlepu, rasplamsavi je
u buktinju koja je prodirala sve na svome putu. Ova pomama
za zlatom poela je onog trenutka kad su dobrohotni Indijanci
Kolumbu naivno pokazali bogate izvore zlata na karipskom
otoku Hispanola
(danas
Haiti i Dominikanska Rep.),
no svoj je vrhunac dosegnula 1532. g., kad je Atahualpa,
vladar kraljevstva Inka, otkupio svoju slobodu predavi
Franciscu Pizzaru i njegovoj maloj vojsci konkvistadora
sobu punu zlata.
Ovaj nesvakidanji dobitak Pizzara i njegove bandite uinio je
nezamislivo bogatim, ali ipak nisu bili zadovoljni. To to su

Inke bile u stanju sakupiti toliku koliinu zlata znailo je da po

sjeduju jo puno vie, pa kad je Manco Inca, Atahualpov na
sljednik (kojeg su panjolci ubili unato otkupnini), poveo
preostali dio vojske otpora Inka duboko u zapadnu dunglu,
konkvistadori su bili uvjereni da je sa sobom odnio ogromne za
lihe blaga.

Prie s istoka
Slijedom tih dogaaja, godine 1538. roena je pria o Eldora
du. Izaslanik indijanskog plemena sa sjeveroistonog podruja
kraljevstva Inka stigao je s porukama za Atahualpa, ne znajui
da je dolazak panjolaca promijenio stanje stvari u Junoj Ame
rici. Nakon to su ga njegovi otmiari podvrgnuli ispitivanju,
Indijanac im je ispriao priu o plemenu istono od njegova i
misterioznom ritualu u kojem se sveenik-kralj toga plemena,
prije nego to zaroni u sveto jezero, prekriva ljekovitom smolom
i zagre zlatnom prainom. U jezero se takoer bacaju zlatni or
namenti i drugi vrijedni darovi. uvi tu priu, konkvistadorski
kapetan Sebastian de Benalcazar ovjeka je nazvao El Dorado,
pozlaeni.

Legenda o Muiskama
Ova neobina pria bila je istinita. Takvo pleme uistinu je po
stojalo - zvali su se Muiske i ivjeli su u gorskim predjelima
dananje Kalifornije - a postojalo je i sveto jezero - jezero Guatavita, u brdima povie Bogote. Muiske, dio naroda Chibcha
(kulture zemljoradnika koji su trgovali s Inkama, no nisu bili to-

liko sofisticirani) desetljeima prije dolaska konkvistadora bili

su pod vlau jednog susjednog plemena, i vie nisu prakticirali
ritual pozlaenog ovjeka. Pria zarobljenog izaslanika bila je
legenda - izblijedjelo sjeanje na neobine obrede o kojima je
neto mogao nauti otac njegova oca. Pria je sadravala jedan
kljuan element - dotina kultura bogata zlatom nije bila njego
va, ve neka druga, koja se nalazila iza susjednog breuljka ili
rijenoga zavoja. Bez obzira na to koliko daleko bi europski lov
ci na blago prodrli u divljinu, koliko plemena ili kultura ispitali,
golema bogatstva koja su traili jednostavno bi uvijek bila nedo
stina.

Potraga za svetim jezerom

Benalcazar je uskoro krenuo u potragu za Eldoradom, probija
jui se kroz nepoznati teritorij, prelazei dungle i planine, da bi
1539. napokon stigao do podruja u blizini dananje Bogote.
No drugi konkvistadori takoer su traili zlato. Godine 1536.
skupina predvoena Gonzalom Jimenezom de Quesadom sa
panjolskih je naselja na karipskoj obali stigla do unutranjosti
zemlje, a ve 1537., proavi strane muke, susreli su se s Muiskama. Njihova dobro ureena naselja dovoljno su nalikovala
dvorcima i tvravama da bi de Quesada pomislio kako je otkrio
civilizaciju jednaku Inkama, pa tako i vjerojatan izvor zlata.
Lokalni poglavica, Tisquesusa, brzo je spoznao stanje stvari
i, to je kasnije postalo pravilo, uputio panjolce dalje prema
unutranjosti, to je de Quesada i posluao. Tamo je pronaao
hram ukraen dovoljnom koliinom zlata da mu otvori apetit,
pa je muio Indijance dok mu nisu otkrili da se u blizini nalazi

sveto jezero: jezero Guatavita. Nekoliko dana kasnije, de Quesada je postao prvi Europljanin koji je stigao do doma Eldora
da, no tamo je pronaao samo razoaranje.

Isuivanje jezera
Jezero Guatavita duboko je jezero u obliku kratera (vjerojatno
nastalo od ugaslog vulkana ili udara - ovisno o izvoru), ije
mrane dubine ne odaju lako svoje tajne. Nakon nekoliko godi
na de Quesada je bio prisiljen vratiti se u panjolsku iz poli
tikih razloga, no za sobom je ostavio brata, Hernana Pereza,
koji je 1545. sproveo prvi od mnogobrojnih pokuaja isuivanja
jezera. Premda je pokuaj bio priprost - koristili su se naprosto
kantama - to je bilo dovoljno da se jezero spusti do razine na
kojoj se moglo vidjeti neto zlata. Jesu li to bila bogatstva Eldo
rada? Jesu li ih Indijanci uputili do pravog jezera, ili se pravo
kraljevstvo zlata nalazilo jo dalje, u nepoznatim planinama ili
umama?

Entradas u pakao
Do sada je legenda o Eldoradu ve postala opepoznata medu
konkvistadorima, nadahnue sve veem broju hrabrih i opasnih
ekspedicija - ili entradasa - u unutranjost kontinenta. Godine
1541. jedna njemaka ekspedicija prodrla je duboko u Ande i
ula legende o bogatom gradu po imenu Omagua. U raspaljenoj mati konkvistadora taj grad je postao mogue sjedite
Eldorada, grad poploan zlatom i preplavljen smaragdima. Ove
prie dospjele su i do Pizzara, osvajaa kraljevstva Inka, koji je
potom 1541. poslao svoga brata Gonzala u ekspediciju preko

Anda. Mladi se Pizzaro ubrzo odvojio od svog pomonika Francisca de Orellane i tekom se mukom vratio u bazu, izgubivi tri
etvrine svojih ljudi zbog gladi, indijanskih napada, bolesti, pa
ak i kanibalizma.
U meuvremenu je de Orellana pukim sluajem ostvario
jedno od najveih otkria u povijesti. Gradei nekakve amce
kako bi sputajui se rijekom mogao traiti Eldorado (za kojega
je vjerovao da se nalazi iza sljedeeg rijenog zavoja), i pratei
tokove sve veih rijeka, de Orellana je dospio do Atlantskoga
oceana, postavi tako prvi Europljanin koji je proputovao cije
lim tokom Amazone. Rijeci je dao ime po plemenu ena-ratnica, vodenih divljom kraljicom, koje je tamo susreo. Premda nije
pronaao legendarno kraljevstvo zlata, i on je uo prie o gradu
Omagui. Godine 1546., kad se vratio na Amazonu, rijeka vie
nije bila toliko gostoljubiva, pa je zajedno s veliko veinom svo
jih ljudi de Orleana nestao.
S obzirom na to da se panjolska borila za uspostavu vlasti
nad neobuzdanim dalekim poloajima svoga rasprostranjenog
imperija i bila zabrinuta zbog portugalske ekspanzije zapadno
od Brazila, Eldorado se pokazao korisnim mamcem za nemirne
konkvistadore. Pokreui entradase u potrazi za legendarnom
zemljom, vlasti su bile u stanju odvratiti potencijalno opasne
ljude od osvajanja novih teritorija. Primjerice, godine 1560.
mladi vojnik Pedro de Ursua imenovan je upraviteljem Eldora
da i Omague, sve da bi ga se poslalo u samoubilaku misiju pre
ma unutranjosti kontinenta, gdje su ga ubrzo ubili vlastiti ljudi.

Isuivanje jezera - drugi dio

inilo se da se kraljevstvo zlata zagubilo na istoku, no jezero
Guatavita je i dalje obeavalo golema bogatstva onima kojima
poe za rukom otkriti tajne njegovih dubina. Godine 1580. iz
veden je drugi, ozbiljniji pokuaj isuivanja jezera usijecanjem
brazde u njegov rub. Prije prestanka radova koji su odnijeli
mnoge ivote razina jezera smanjena je za gotovo 20 metara
(ova brazda na jezeru vidljiva je i danas). Pronaeni su zlatni
predmeti i golemi smaragdi, to je bio dovoljan poticaj za dva
nova pokuaja u 17. stoljeu, premda je tada pronaeno tek
neto drangulija.
Gvajana i izgubljeni grad Manoa
Kolumbiju je obilo dovoljno grupa konkvistadora da se moglo
utvrditi da se Eldorado ne moe pronai u ovome dijelu June
Amerike. Fokus je stoga prebaen na drugu golemu terru incognitu - podruje Gvajane u sjeveroistonom dijelu June Ameri
ke. Ovdje e sirenski zov zlatnoga kraljevstva u smrt namamiti
jo dvije ekspedicije.

Uasno naslijede
Godine 1580. Don Antonio de Berrio stigao je u Bogotu da bi
preuzeo vlasnitvo nad posjedom koji mu je u nasljedstvo osta
vio enin ujak. Na njegovu alost, taj ujak bio je pokojni Gonzalo de Quesada, jedan od prvih tragaa za Eldoradom, koji je u
svojoj oporuci uvjetovao da de Berrio mora iskoristiti dio njego
va naslijea za nastavak potrage za bajkovitim kraljevstvom.

Unato svojim poodmaklim godinama - kad je stigao u

Novi svijet imao je skoro ezdeset godina i nekoliko europskih
vojnih pohoda iza sebe - de Berriju nije trebalo dugo da pokre
ne niz izviakih ekspedicija daleko na istok u podruje izmeu
Bogote i delte rijeke Orinoco. To je bilo podruje Gvajane
(dananje Venezuele i Gvajane), nepoznata divljina za koju se
vjerovalo da skriva Eldorado. Godina 1581., 1584., 1585.,
1590. i 1593. de Berrio je vodio ili organizirao (kasnije iz svoje
baze na Trinidadu, nasuprot uu Orinoca) opasne entradase u
kojima je pronaeno malo toga, ali su skupljene konzistentne
informacije o velikom gradu... jo dalje u unutranjosti. Indijan
ski izvori spominjali su grad na jezeru Parima, u planinama na
izvoru rijeke Caroni, po imenu Manoa, koji su naselili ljudi sa
zapada.
De Berriju je to imalo savrenog smisla. Posljednji pripadni
ci Inka izbjegli su daleko na istok, u Gvajanu, nakon to su
panjolci osvojili Peru, i izgradili svoju tajnu prijestolnicu, dom
pozlaenoga. Za nagradu to je ove izvrsne vijesti dojavio
panjolskoj, de Berrio je imenovan Guvernerom Eldorada. Sad
ga je jo samo morao pronai.

Posljednji preivjeli
Vjerodostojnost indijanskim izvjetajima prualo je fantastino
svjedoanstvo odrpanog panjolca koji se 1586. godine vratio iz
divljine, javno obznanivi da je velik dio posljednjih desetljea
proivio u Manoi. Juan Martinez je as tvrdio da je posljednji
preivjeli iz ekspedicije koju su masakrirali karipski Indijanci,
as neke druge ekspedicije tijekom koje je bio kanjen i puten

da pluta u kanuu zbog nezgode s barutom. Kad su ga Indijanci

zatoili, stavili su mu povez preko oiju i odveli do velikog grada
- Manoe - gdje je sreo Eldorada.
Nakon nekoliko mjeseci ivota u Manoi i preputanja nje
govim uicima, Martinez je molio da ga puste da se vrati svome
narodu, a oni su ga poslali na put natovarenog zlatom i dragulji
ma. Iako su mu veinu tih bogatstava, na nesreu, na povratku
oteli drugi Indijanci, ostalo mu ih je dovoljno da bi se povjera
valo njegovoj prii. Martinezova pria potaknula je zlatnu groz
nicu u toj regiji. Smjeten na Trinidadu, de Berrio se s drugim
pohlepnim lokalnim guvernerima natjecao u sakupljanju do
voljne koliine sredstava, novca i ljudi za pokretanje uspjene
entrade.

Sir Walter Raleigh

Na de Berrijevu alost, zavodljive prie o Eldoradu iz Novoga
svijeta dotad su ve doprle do uiju panjolskih neprijatelja, u
liku sir Waltera Raleigha. Raleigh je bio jedan od vodeih ljudi
elizabetinske Engleske. Gusar, vojnik, pijun, pisac, filozof i
dvoranin, Raleigh je ubrzo postao rtva opsesije Eldoradom.
Zbog tajnoga braka s jednom od dvorskih dama kasnije je pao u
kraljiinu nemilost, i u ekspediciji u Gvajanu vidio je priliku da
povrati izgubljeni poloaj i osigura si nevjerojatno bogatstvo, te
pomogne u irenju engleske dominacije na teritorije Novoga
svijeta. Pronai e Manou i moliti Eldorada da postane vazal
Njezina Visoanstva.
Godine 1595. Raleigh je stigao na Karibe s etiri broda i voj
skom ljudi, ubrzo pokorivi Trinidad i de Berrija. Istraujui

estuarij Orinoca, Raleigh je vidio dovoljno da se uvjeri kako su

panjolci u tom podruju pronali bogati rudnik zlata, pa se
odluio vratiti u Englesku da bi prikupio sredstva za veu ek
spediciju. Po svom je povratku napisao Otkrie, davi mu veli
anstven puni naslov, Otkrie golemog, bogatog i prekrasnog
kraljevstva Guiana i velikoga zlatnog grada Manoe (koji panjolci
zovu Eldorado). Putem ove knjige, i njezinih popularnih adapta
cija, legenda o Eldoradu postala je dio europske batine. U
Otkriu su se nalazile mape koje su jezero Parima i Manou opi
sivale toliko uvjerljivo i detaljno da su postale dijelom standar
diziranih atlasa, zadravi se tamo stoljeima.
Dolaskom Jakova I. na vlast Raleigh je baen u zatvor To
wer, gdje je proveo 13 godina, jer su kraljevu naklonost zadobile
propanjolske i antiralejevske frakcije. Za to je vrijeme u Gvaja
ni namjesnik Keymis, kojem su vjerovali i de Berrio i Raleigh,
nastavio s njihovom bezuspjenom potragom za Manoom, za
koji bi uvijek saznao da se nalazi neto dalje. Umoran od silnih
potraga 1597. de Berrio umire, potroivi sav imetak koji ga je
doveo u Novi svijet. Trudi li se uiniti previe, zavrit e tako
da ne uini nita, razmiljao je pred kraj ivota.
Godine 1616. Raleigh je puten iz zatoenitva te mu je
doputeno da se vrati u Gvajanu u konanu, kobnu ekspediciju.
Nita nije pronaao, a jedan okraj sa panjolskim naseljem (po
taknut pomamom vojnika za zlatom) njegova je sina kotao
ivota, doveo do svae s Keymisom, koji je potom poinio sa
moubojstvo, a Raleighovim neprijateljima na dvoru dao izgovor
za njegovo unitenje. Po povratku u Englesku je uhien, tajno
osuen za poticanje rata sa panjolcima, te pogubljen 1618. go
dine.

Legenda je pokopana?
Uzastopni propali pokuaji da se locira Manoa, ili samo pro
nae konkretan dokaz o postojanju ovoga grada, nisu pridoni
jeli smanjenju entuzijazma rijeka pustolova privuenih starim
priama koji su se uhvatili Raleighovih mapa. Sve do 1800. go
dine, kad su profesionalni istraivai i znanstvenici Alexander
von Humboldt i Aime Bonpland doli istraiti ovu regiju, nije
postojao uvjerljivi dokaz da jezero Prima i Manoa ne postoje.
Zanimljivo je primijetiti kako, nakon to je zadao vjerojatno
smrtni udarac legendi o Eldoradu, von Humboldt pokree novi
val spekulacija o njegovoj izvornoj hipotetinoj lokaciji na jeze
ru Guatavita. Nakon posjeta jezeru 1801. Humboldt je izra
unao mogue razmjere bogatstva skrivena u njegovim
dubinama, pretpostavivi da je legenda o godinjim darovima
Eldorada istinita. Njegova razmiljanja o tom pitanju rasplam
sala su pretjerivanja u Europi. Godine 1825. u jednom je
turistikom vodiu navedeno kako blago Eldorada moda pre
mauje milijardu funti (danas preko 60 milijardi funti ili 100 mi
lijardi dolara)!

Kopai zlata iz 1912.

Ne udi injenica da su ove neobine pretpostavke potakle
brojne pokuaje da se mo moderne tehnologije upotrijebi za
isuivanje jezera i pronalazak plijena. U tu su se svrhu udruiva
la brojna poduzea, a godine 1912. Poduzee za eksploataciju
lagune Guatavita konano je uspjelo u tom naumu. Kad je voda
nestala, ostali su samo blato i mulj, koji su se stvrdnuli u nepro-

bojnu gromadu prije negoli je izvaeno neto vie od aice zla

ta. Jezero se ubrzo ponovno napunilo vodom. Iako su lovci na
blago nastavili njukati, jezero je s vremenom stavljeno pod
zatitu kolumbijske vlade, sauvavi svoje tajne do dananjih
dana.
Balsa Muisca
Kao svojevrstan post scriptum ovoj legendi, godine 1969. u oko
lici Bogote otkriven je zlatni predmet iz vremena prije Kolum
ba; predmet koji je postao vizualnim simbolom Eldorada. Rije
je o modelu splavi na koju su postavljene figure plemia i
sveenika koji okruuju velianstveno ureenog kralja. Budui
da je vjerojatno sluio kao ceremonijalni dar bogovima Muiska,
predmet je postao poznat kao Balsa Muisca.
Kao dokaz da popularni mitovi teko umiru slui tvrdnja da
je Balsa Muisca pronaena u jezeru Guatavita, kao da ju je u nj
ubacio sam Pozlaeni. Naalost, to nije sluaj - prema Muzeju
zlata u Bogoti predmet je pronaen u peini, skriven u ceremo
nijalnoj glinenoj posudi. U svakom sluaju, Balsa Muisca pred
stavlja blistav i vrst dokaz da je Eldorado najvjerojatnije
postojao. Moda nije bio onaj iz legende iznikle iz nezasitne
pohlepe konkvistadora, ve zapravo stvaran ovjek.

D R U G O POGLAVLJE

Nestali artefakti, djela

i relikvije

susretu s vremenom koje prolazi ljudska djela su nestal

na, krhka i ranjiva. Kad neki artefakt nestane, mala je vje
rojatnost da e ga budui narataji pamtiti. Tek u posebnim
okolnostima, kad ima iznimno religijsko, duhovno, intelektual
no ili umjetniko znaenje, ili je pak djelo osobe ija slava je
vjena, artefakt stjee priznanje i nastavlja ivjeti u sjeanju. Jo
je manje sluaja gdje ima ikakve nade da artefakt jo uvijek po
stoji i da e jednom biti i pronaen. Ovo poglavlje obrauje
etiri najpoznatija takva primjera - dvije vjerske relikvije i dva
sluaja u kojima se zna za postojanje djela velikih pisaca, no ta
djela danas nam nisu dostupna. Ovi primjeri naizgled pripadaju
razliitim kategorijama, jer jedno su predmeti, a drugo pisana
djela, no sve te artefakte stvorili su ljudi ija su im promiljanja,
umjetnost i umijee podarili neprocjenjivu vrijednost. Ta vrijed
nost vue u snano, gotovo neodoljivo iskuenje, privlaei tije
kom stoljea legije tragaa u lov na ove artefakte, lov koji se
nastavlja i danas. Ovo poglavlje objanjava to ti ljudi misle da
trae, gdje su sve traili, i kolika je vjerojatnost da e neto i pro
nai.

Koveg zavjetni
Arheolog Leen Ritmeyer opisao ga je kao najsvetiji komad
pokustva ikad izraen. Poznat jo i kao krinja zavjetna,
Koveg zavjetni bio je konstruiran za uvanje kamenih ploa na
kojima je uklesano Deset zapovijedi Bojih, Bio je izraen od fi
noga drveta, obloen zlatom i sa zlatom obrubljenim poklop
cem, na ijoj su povrini bili postavljeni kipovi kerubina, krilatih
anela, koji su vjerojatno podosta nalikovali sfingama. Meu
krilima ovih anela, veli nam Stari zavjet, ukazat e se Duh
Boji.
Koveg je imao razliite moi. Mogao je prestraviti i/ili
unititi neprijatelja, donijeti dobru ili lou sreu, unititi one koji
ga dotaknu, proricati budunost i proizvoditi svjetlost, iskre i
maglu. Prema nekim predajama, imao je vlastitu volju. Po jed
noj zanimljivoj teoriji, koju je prvi 1915. iznio Nikola Tesla,
Koveg je bio golemi kondenzator, slian Leydenovoj posudi
(izumljenoj 1745.), ureaju koji je u stanju skladititi elektrini
napon i prazniti ga kroz jednu iskru ili neprekidan sjaj (efekti
koji su pripisivani kovegu). Elektrina struja koja stane u posu
du zapremnine od pola litre dovoljna je da ubije ovjeka, pa je
Koveg, koji je bio dug 1,3 metra i irok i dubok 76 centimetara,
mogao skladititi ogromne koliine energije.
Poznata povijest Kovega
Kakav god da je bio izvor njegove moi, Koveg su potovali
drevni Hebreji, i za nj izgradili sloen tabernakul (neka vrsta
atorskog hrama), nosei ga pred sobom na svojim lutanjima.

Kad je Salomon sagradio Prvi hram, tabernakul je obnovljen,

imenovan najsvetijim mjestom, i u njega je pohranjen Koveg.
Po nekim biblijskim izvorima, Koveg bi povremeno bio izne
sen da bi sudjelovao u vojnim pohodima i religijskim procesija
ma, a moda i da ga se makne od kandi zlih kraljeva, koji su
povremeno vladali Izraelom. Posljednji put spominje se u Knjizi
Ljetopisa, kad 623. pr. n. e. kralj Joua nareuje da se Koveg
vrati u Hram i tamo ostavi.

Invazija
Idua stoljea servirala su Izraelcima novu porciju jada - upadi
na njihov teritorij nisu prestajali. Prva katastrofa bilo je babilon
sko osvajanje, koje je rezultiralo padom Jeruzalema i pljakom i
unitenjem Hrama 586. pr. n. e. Premda se u Bibliji spominje
da su Babilonci iz Hrama odnijeli velik dio vrijednih zlatnih,
srebrnih i bronanih ukrasa, nigdje se izravno ne spominje
Koveg. Kad je Izraelcima kasnije doputeno da se vrate u Jeru
zalem i ponovno izgrade Hram, doputeno im je i da sa sobom
ponesu veinu dragocjenosti iz Hrama, no Koveg se opet nig
dje ne spominje, niti se spominje njegova sudbina u Babilonu,
to je pomalo udno, s obzirom na znaaj tog artefakta.

Prazna odaja
Drugi hram postojao je dok ga 70. n. e. nisu sruili Rimljani, no,
kad je u njega umarirao osvaja, zapovjednik Tit, najsvetije
mjesto bilo je prazno. Openito se pretpostavlja da je bilo praz
no itavo vrijeme. Zapravo, do tog je trenutka Koveg bio odsu-

tan iz zabiljeene povijesti gotovo 700 godina. to se s njim

dogodilo? Zato se ne spominje njegov nestanak? Postoji li
moda jo uvijek, zakopan u kakvoj zaboravljenoj odaji, eka
jui da ga otkrije neki pravi Indiana Jones?
Nestao, pretpostavlja se da je izgubljen
Opi konsenzus glasi da su Koveg unitili neki od brojnih osva
jaa koji su posjetili Svetu zemlju, vjerojatno Babilonci. U to vri
jeme uobiajena praksa bila je da osvajai sa sobom odnesu
bogove pobijeenih naroda, pa se ini vjerojatnim da je Nabukodonozor trijumfalno odvukao Koveg. Ovo zasigurno
sugerira Ezrina apokalipsa, jedna od apokrifnih knjiga, koja
Koveg jasno navodi na popisu plijena, premda je spomenuta
knjiga vjerojatno napisana vie od 500 godina nakon dogaaja.
Moda je Koveg bio rastavljen zbog dragocjenih kovina, ili
drugaije uniten, a kasniji su pisci zbog njegova gubitka jedno
stavno bili previe utueni da bi ga spominjali.
Ako Babilonci nisu bili odgovorni za njegovo unitenje, ima
i drugih kandidata. Hram je opljakao sirijski kralj Antioh Epifan (174.-164. pr. n. e.), a nakon njega i Rimljani pod Titom,
odnijevi dio osvojenih stvari na proslavu u Rim. Ovo je dovelo
do teorije po kojoj je Koveg premjeten u Rim, odakle su ga
oteli nadirui Vizigoti, preko kojih je dospio do Konstantinopola, napokon zavrivi u rukama vitezova templara. Ovu teoriju
ne treba uzimati preozbiljno, poto se ini vrlo izvjesnim da je
Koveg nestao i prije rimskog osvajanja. Na frizovima koji pri
kazuju rimski trijumf jasno se vidi menora, svijenjak iz Hrama,

no Kovegu, koji bi zasigurno bio najznaajniji komad plijena,

nema ni traga.
Skriven u Svetoj zemlji
Izostanak biblijskih komentara po pitanju sudbine Kovega
ostavlja puno prostora za nagaanja, a postoji i vie nekanonskih (tj. zapisa iz judeokranske tradicije koji nisu dio
prihvaenog korpusa radova koji ine slubenu Bibliju) i neidovskih izvora koji nude smjernice.

Salomonova tajna
Po Talmudu (zbirci rabinskih komentara o zakonu i Bibliji), Sa
lomon je za Koveg konstruirao posebno skrovite za sluaj na
dolazeih nepogoda. Po jednoj tradiciji ovo skrovite se nalazilo
ispod drvenog skladita na Brdu hrama. Talmudska tradicija
nadalje tvrdi da je kralj Joua predvidio da e unutar sljedeih
deset godina doi do babilonskog osvajanja, pa je Koveg prem
jestio u Salomonovu tajnu odaju, gdje zapeaen lei do danas.
Pokojni kontroverzni biblijski arheolog Ron Wyatt, koji
je tvrdio da je meu ostalim otkrio i Noinu arku zajedno sa si
drima, izjavio je da je iskapajui kamenolom ispod navodnog
mjesta Isusova raspea uistinu vidio Koveg u tajnoj odaji.
Budui da je takoer tvrdio i da je s njegova poklopca sastrugao
Mesijinu krv i dao je analizirati, otkrivi dodatni kromosom,
njegovim tvrdnjama manjka vjerodostojnosti, no iste su nadahnule mnoge, do sada neuspjene pokuaje da slijede ovaj trag.

Nevolje na Brdu
Meu idovskim fundamentalistima uvrijeeno je vjerovanje da
je Salomonova tajna odaja smjetena unutar Brda hrama, ispod
dananjeg islamskog svetita, Kupole na Stijeni. Brdo je pozna
to po spletovima tunela i odaja iz razliitih razdoblja. Prema ar
heologu Leenu Ritmeveru, koji tvrdi da je analizom fotografije
stijene pronaao tono mjesto na kojemu je leao,
Koveg bi se mogao nalaziti u odaji okomito pod stijenom, na
bivoj lokaciji najsvetijega mjesta (tako bar on vjeruje). Ovim bi
se moglo objasniti kako je bilo mogue da Drugi hram bude
svet, unato izostanku njegova najvanijeg artefakta. Koveg je
bio prisutan duhom, svoje prisustvo projicirajui kroz stijenu.
Valja, dodue, imati na umu da je, poput mnogih koji zagovara
ju prisutnost Kovega u Brdu, Ritmever ideoloki motiviran:
on, naime, eli ubrzati obnovu Hrama.
Istu motivaciju imao je i rabin Yehuda Getz, koji je 1982.
vodio istraivanje tunela u Brdu, i koji tvrdi da je dospio 12 me
tara od odaje s Kovegom. Vlasti su naredile obustavu njegovih
istraivanja, kao i mnogih prije, iz sigurnosnih i politikih razlo
ga - muslimanske vlasti pod ijom je upravom podruje Hrama,
kao i iri muslimanski svijet, iznimno su sumnjiave spram bilo
kakvih iskapanja oko Brda.

Blago Bakrenog svitka

Alternativno gledite nude stihovi iz Mine, zbirke usmenih pre
daja koje seu sve do vremena Starog zavjeta. Po njihovim rijet
kim verzijama, Koveg je skriven u pustoj dolini pod brdom,

na njegovoj istonoj strani, ispod etrdeset stijena. U drugim

stihovima spominje se Bakreni svitak koji sadri detalje lokacija
raznih blaga. Zaudo, ovaj svitak uistinu je postojao; pronaen
j e medu otkrivenim svicima s Mrtvog m o r a . P o k a z a l o
se da je Bakreni svitak, pronaen 1952., popis skrivenih
dragocjenosti, zajedno s kriptinim/beskorisnim uputstvima ka
ko ih pronai. Po nekim (kontroverznim) tumaenjima, meu
opisanim dragocjenostima su i najvredniji sadraji Prvog hrama,
medu njima i Koveg zavjetni, a Svitak ponavlja uputu za potra
gu u pustoj dolini pod brdom.

Vendyl Jones i sumnjive tvrdnje

Jo jedan kontroverzni biblijski arheolog, Vendyl Jones, tvrdi da
je otkrio tonu lokaciju, slijedei drevni tunel od Jeruzalema sve
do obala Mrtvoga mora. Siguran je da e dokazati da se na kraju
tunela nalazi komora koja sadri Koveg. Moram jo samo
izbuiti rupu do komore, ubaciti unutra minikameru, i vidjet u
ga, izjavio je 2005. za Israel National News.
Jones je ivopisan lik koji, poput mnogih na tom polju, ima vla
stite religijske interese. Vjeruje da e otkrie Kovega dovesti
do ruenja izraelske demokracije, koju e zamijeniti koncil reli
gijskih starjeina. Takoer potie uvjerenje da je posluio kao
predloak za Indianu Jonesa (Vendyl Jones, koji je tako postao
Endy, a zatim Indy Jones), premda u tome nema nikakve istine.
Izvorno ime lika bilo je Indiana Smith, po imenu psa iz dje
tinjstva Georgea Lucasa i filma Nevada Smith - a Steven Spiel
berg je Smith zatim promijenio u Jones.

Jeremija i gora Nebo

Jo jedna apokrifna tradicija dolazi iz Druge knjige Makabejci
ma, koja govori o tome kako je prorok Jeremija (koji je ivio od
vladavine Joije do babilonskog izgnanstva) Koveg odnio u
pilju na goru Nebo, uzvisini na istonoj strani Mrtvoga mora, s
koje je Mojsije posljednji put gledao Obeanu zemlju i gdje je
navodno pokopan. Kada su Jeremijini sljedbenici ovo mjesto
doli obiljeiti, nisu ga mogli pronai, pa njegova tona lokacija
ostaje tajnom.
Gora Nebo danas se nalazi u Jordanu, no jo se donekle
spori oko toga je li rije o biblijskoj gori Nebo, i je li ijedno od ta
dva mjesta ono na koje se odnose stihovi iz Druge knjige Maka
bej cima. Istraiva Tom Croster tvrdi da je u peini na gori
Nebo vidio Koveg, no ini se da njegov fotografski dokaz
prikazuje relativno moderan predmet.

Kaba
Prema Rodericku Griersonu i Stuartu Munro-Hayu, prouava
teljima drevne Arabije i autorima knjige Koveg zavjetni: istinita
pria o najveoj relikviji antike, arapski izvori tvrde da Koveg
nije mirovao u Jeremijinoj pilji, ve je pao u ruke Jurhumu, ple
menu koje je kontroliralo Meku i Kabu (dananje glavno sve
tite Islama, no u to vrijeme politeistiko svetite). Grierson i
Munro-Hay ukazuju na veliku slinost izmeu Kabe i najsveti
jeg mjesta hrama, kao i na to da su arapska plemena potivala
kamenje koje je stiglo s nebesa (primjerice, Crni kamen koji je
ugraen u Kabu), i pohranjivala ih u drvene krinje, odnosno

kovege. Jesu li moda pripadnici plemena Jurhum Koveg od

nijeli u Meku? Je li moda nadahnuo njihova vjerovanja, koja su
se kasnije razvila u islam? Nalazi li se Koveg moda jo uvijek u
Kabi ili u njezinoj blizini?

U Africi
Gotovo 400 godina prije babilonskog osvajanja Hram je ve bio
opljakan, nakon invazije faraona koji se u Bibliji spominje kao
iak, a za kojeg se smatra da je eonk I., koji je Egiptom vla
dao od 945.-924. pr. n. e. eonk je za prijestolnicu izabrao Tanis u sjevernom Egiptu, gdje bi bio odnio Koveg, da ga je kojim
sluajem zaplijenio. Zanimljivo je da su ovu lokaciju Lucas i
Spielberg izabrali za snimanje Otimaa izgubljenog kovega. Me
utim, budui da se Koveg u Bibliji spominje i nakon ikova
pustoenja, ova teorija je malo vjerojatna.

Menelik i Etiopija
Puno uvjerljiviji kandidat je etiopska predaja po kojoj je Mene
lik, kralj Etiopije i plod zajednice izmeu Salomona i kraljice od
Sabe, Koveg ukrao ili mu je isti poklonjen, pa ga je prenio u
Etiopiju, gdje i danas lei u Kapeli ploe Zakona u gradu Aksumu (poznatom i kao Axum). Ova pria uglavnom se temelji na
etiopskom nacionalnom epu Kebra Negast (Slava Kraljeva), koji
govori o tome kako je Menelik otiao posjetiti oca i susreo se s
Kovegom, a ovaj ga je svojevoljno odluio pratiti kui. Spome
nutoj prii moe se tota zamjeriti. Kao prvo, u Bibliji se
Koveg nastavlja pojavljivati i nakon Menelikova navodnog po-

sjeta, makar je ponueno objanjenje koje kae da je Menelik

prvo postavio kopiju, da bi zatim otiao s pravim Kovegom.
Puno vanija zamjerka je da se Sabom tradicionalno smatra
Arabija, a ne Etiopija.
Za Etiopljane je Koveg postao predmetom intenzivnog
oboavanja; po njemu su oblikovali oltare svih svojih crkava, a
izradili su i bezbrojne kopije, koje se i danas upotrebljavaju u
vjerskim procesijama. Neki od posjetitelja Etiopiji tijekom sto
ljea tvrdili su da im je bio dozvoljen pristup sadraju Kovega,
izvjetavajui o raznovrsnim kamenim ploama, od kojih su
neke bile oite krivotvorine postavljene da bi se udovoljilo zah
tjevnim strancima. Je li ijedna od ovih ploa prava i to je sa sa
mim Kovegom?
uvar Kapele ploa Zakona, slube koja se nasljeduje gene
racijama, nepopustljiv je u tvrdnji da je on taj koji uva pristup
pravoj stvari i jednako je ustrajan u tome da se nikome, pa ni
vjerskim i politikim voama zemlje, ne smije dopustiti da vide
Koveg. Strunjaci za Etiopiju Roderick Grierson i Stuart Munro-Hay naglaavaju da bi, ak i da je pravi Koveg donesen u
Aksum, u vlanoj klimi drvo brzo istrunulo, no da je sadraj mo
gao biti sauvan. Na kraju krajeva, bez pristupa sadraju kapele
u Aksumu nemogue je suditi o autentinosti tvrdnji. Ipak,
Grierson i Munro-Hay tvrde da predaje koje su se u Aksumu
odrale toliko dugo treba shvaati jednako ozbiljno kao najrani
je izvjetaje o Kovegu iz hebrejske Biblije.
Nekoliko kovega
Do sada navedeno ni u kom sluaju nije iscrpan prikaz svih lo
kacija koje se povezuju s nestalim Kovegom. On je lociran, vie

ili manje vjerodostojno, i u drevnom hramu na otoku Elephan

tine na Nilu u Egiptu, u Tiberijskom jezeru u Izraelu, na brdu
Tara u Irskoj, te u dravi Utah u SAD-u. Sto da zakljuimo o
takvoj brojnosti lokacija i o drugim misterijima koje okruuju
Koveg? Primjerice, Biblija je protuslovna kad opisuje tko je
konstruirao koveg i to koveg sadri. Ponekad se ak ini da
se istovremeno nalazi na dva razliita mjesta.
Grierson i Munro-Hay tvrde neto to se retrospektivno
moe initi oiglednim: moda je postojalo vie od jednoga
kovega. U Etiopiji kopije Kovega imaju vlastito duhovno
znaenje. Ono to je vano, na mnogo naina, jesu ideja
Kovega zavjetnog i Kovega kao simbola, a ne njegova auten
tinost i originalnost. Moda su tako smatrali i drevni Hebreji.
Postojanje nekoliko kovega objasnilo bi tvrdnje o brojnim lo
kacijama. No, bi li ljudi iz antike na isti nain razmiljali i o
Ploama zakona koje je Koveg sadravao? Naposljetku, ipak
su one, a ne predmet u kojemu su bile smjetene, pravi dar po
vijesti.
Zakljuak
Dok strunjacima ne bude dozvoljen ulazak u kapelu u Aksumu da potvrde tvrdnje uvara, ili dok natjecateljski timovi arhe
ologa u Svetoj zemlji ne nabasaju na neto udesno, moramo
zakljuiti da je najvjerojatnije rjeenje misterija o Kovegu i
ploama Zakona to da su ih unitili osvajai i da su zauvijek iz
gubljeni u povijesti. Moda fragmenti tih drevnih relikvija lee
razasuti medu prainom i kamenjem antikoga Babilona.

Aristotelovi izgubljeni Dijalozi

Aristotel je bio antiki grki filozof koji je ivio od 384. do 322.
pr. n. e. Bio je Platonov uenik, a sam je poduavao i savjetovao
Aleksandra Velikog i osnovao Licej (neku vrstu antikog sve
uilita). Uz Platona se Aristotel danas smatra jednim od kolosa
antike grke misli, a njegov rad mnogi smatraju najznaajnijim
pojedinanim utjecajem na intelektualnu povijest Zapada.
Ipak, Aristotelova ouvana djela sadre tek dio njegova izvor
nog opusa (po tradicionalnim izvorima tek jednu petinu), a i
ova koja posjedujemo esto su djelomina, skrpana od onoga
to su zapravo bile Aristotelove biljeke za predavanja od strane
kasnijih urednika. to od njegovih djela nedostaje, kako su iz
gubljena i je li jo mogue da budu pronaena?

Izgubljena knjievna blaga antikoga svijeta

Ova pitanja nisu svojstvena samo izgubljenim Aristotelovim
djelima. Veina antike knjievnosti za nas je izgubljena. Ostali
su samo primamljivi tragovi, poput popisa knjiga iz antikih ka
taloga, saetaka i bibliografija koje su sastavili kasniji pisci.
Mnoga antika djela danas su nam poznata tek preko usputnih
spomena i sporadinih citata. Aristotel je bio jedan od naj
znaajnijih mislilaca antike i nepotpunost njegova djela jednako
je znaajna, no ona takoer i oprimjeruje sve druge praznine u
povijesti klasine zapadne literature; od Homerovih izgubljenih
epova do nestalih Sapfinih stihova i Eshilovih izgubljenih ko
mada. Prouavanje misterija Aristotelovih nestalih knjiga moe

osvijetliti itavo ovo polje i pomoi da se iznau odgovori na

slina pitanja glede brojnih drugih izgubljenih djela.
Javni i privatni Aristotel
Aristotel je bio plodan pisac koji je ostao poznat po irini svoga
intelektualnog interesa (opisivali su ga kao jednog od prvih poli
histora, tj. erudita). Bavio se brojnim podrujima; od metafi
zike, logike, poetike i etike do zoologije, meteorologije i
ekonomije. Njegovo djelo moe se podijeliti na dvije glavne
skupine. Prva je skupina njegovih akroamatikih spisa (danas
poznatih kao rasprave), sastavljenih veinom kao biljeke za
uenje i predavanja u njegovoj koli Liceju, i kao takve nisu pi
sane kao zasebne knjige, niti su bile namijenjene za objavlji
vanje. Nije ih odlikovao doraen knjievni stil i znaju biti teke
za itanje, a ponekad i proturjene i nejasne, ba kao to bi mo
gle izgledati i biljeke dananjih predavaa. Neka od tih djela
ak bi mogla biti i zabiljeke Aristotelovih uenika, a ne njega
samog. Ironino, ti zapisi jedini su preivjeli. U klasino doba
ovi zapisi sakupljeni su u nekih 30 radova (ili knjiga) pozna
tih kao Corpus Aristotelicum.

Aristotel za svakoga
Druga glavna kategorija njegova rada sadravala je ono to je
Aristotel zvao egzoterikim djelima - djela namijenjena javno
sti. Veina ovih radova napisana je u prevladavajuoj formi toga
razdoblja, platonovskorn dijalogu (okvir djela je diskusija iz
meu dvaju ili vie osoba). Aristotelov stil u ovim djelima bio je

iznimno cijenjen: rimski pisac Ciceron usporedio ga je s rije

kom zlata, no mi ga danas poznajemo tek iz citata ili odlomaka
prenesenih u djelima drugih autora. Antiki katalozi, poput
onih koje je za aleksandrijsku knjinicu sastavio Diogen Laertije, navode vie od 170 radova. Povrh toga, tu su i mnogobrojni
drugi zapisi, poput poezije i pisama (ukljuujui mnoga upu
ena Aleksandru Velikom i drugim vanim osobama). Drugim
rijeima, sauvano je manje od jedne petine Aristotelovih zapisa
(o tonom udjelu neki znanstvenici jo raspravljaju, no svejedno
je rije o ogromnoj veini).
Kako su izgubljena?
Tradicionalna pria o tome to se s Aristotelovim knjievnim
djelima dogodilo nakon njegove smrti potjee od antikih pisa
ca Strabona i Plutarha. Po njihovim izvjetajima, svoja djela Ari
stotel je ostavio svom nasljedniku u Liceju, a kada je ovaj umro,
prela su u ruke Neleja iz Skepsisa. Da bi izmakli kraljevskim
skupljaima knjiga, ove materijale Nelejeva obitelj kasnije je
spremila u podrum ili jamu, gdje su desetljeima propadali u
uvjetima daleko od idealnih. U 1. st. pr. n. e. djela su prodana
nekom uenjaku koji ih je odnio u Atenu, gdje ih je 86. pr. n. e.
epao rimski osvaja general Sula, poslao ih nazad u Rim, i
prodao gramatiaru Tiranionu. Tek e 70. pr. n. e. i 250 godina
nakon smrti ovog velikana djela dospjeti u posjed Andronika s
Rodosa, prvoga koji je razasute akroamatike materijale skupio
u sistematski organizirane knjige. To su verzije koje poznajemo
danas.

Ovo gotovo sigurno nije itava pria. Neka Aristotelova dje

la morala su biti dostupna tijekom tog vremena, osobito njegovi
Dijalozi, objavljeni u knjigama za njegova ivota - a ovaj iz
vjetaj ne objanjava to se kasnije dogodilo s veinom tih rado
va.

Krhki medij
Po svoj prilici sudbina koja je zadesila veinu Aristotelova opusa
slina je onoj koja je pogodila toliko drugih djela antike knji
evnosti. Premda spominjemo knjige koje su bile objavljiva
ne, antika knjievnost bila je pisana rukom, na skupom
papirusu (od trstike), na pergamentu ili veluru (izraenom od
ivotinjske koe). Bilo bi proizvedeno samo nekoliko primjera
ka, a proces posudbe i kopiranja bio je prilino problematian,
ukljuujui tu i jo uvijek dobro poznat sluaj posuditelja koji ne
vraaju materijale. Budui da je kopiranje bilo komplicirano i
skupo, samo bi se popularne i traene knjige umnoavale. Mno
ge dokumente na pergamentu i veluru ponovno se koristilo za
palimpseste, to je zahtijevalo struganje gornjega sloja da bi na
istoj povrini mogao biti ispisan novi tekst. Osobito odgovorni
za ovakav nain unitavanja antike literature bili su kranski
pisci iz ranoga srednjeg vijeka.
I same kopije bile su vrlo kratkoga vijeka. Odravanje zbir
ke knjiga ovisilo je o dobro financiranim knjinicama, s profe
sionalnim osobljem; to je opet ovisilo o bogatoj, stabilnoj
dravi. Za vrijeme rata i drutvenih previranja knjinice su bile
izloene pljakama, poplavama, namjernom unitavanju i jed
nostavnom nemaru.

Lanac predaje
Sloena je pripovijest o tome kako je na Zapadu klasina
knjievnost bila prenoena od antike do srednjovjekovlja. U
kratkim crtama ide ovako: Rimsko Carstvo na Zapadu postalo
je izloeno rastuim pritiscima iznutra i izvana, uz masovne mi
gracije i barbarske invazije, gladi i epidemije, vjerska razdiranja i
ekstremizam, te sve tee ekonomske uvjete. U ovakvim uvjeti
ma knjinice, knjige i znanje nisu bili na visokoj cijeni i negdje
putem velike knjinice Rima uspjeno su nestajale.
Istono Rimsko Carstvo bolje se dralo i mnogi uenjaci i
njihove knjige zavrili su u Aleksandriji i Konstantinopolu, ali su
i ovdje pritisci ekonomskih nedaa i vjerskog ekstremizma uzeli
svoj danak ( vidi poglavlje Aleksandrijska knjinica str.34. ).
Do 8. stoljea epicentar znanosti i pridruene joj knjievnosti
premjestio se u islamski svijet. Ovdje su znanje, a osobito pri
kupljanje knjiga, postali strast, a gradovi i vladari natjecali su se
u veliini svojih knjinica. Samarkandova osvajanja u sredinjoj
Aziji donijela su tajnu papira, relativno jeftinog i pristupanog
medija. Knjinice poput one u Cordobi, u muslimanskoj pa
njolskoj, narasle su do golemih razmjera.
Kranski uenjaci iz Europe posjeivali su ove islamske
centre znanja i prevodili i kopirali dio njihova literarnog nasljed
stva. Papir je s vremenom stigao i u Europu, pa su se neka eu
ropska sveuilita poela natjecati s islamskim svijetom kao
centri kopiranja. Pad Konstantinopola 1453., u kombinaciji s
usponom humanizma u Italiji, izazvao je priljev znanstvenika u
kulturu koja je bila spremna vrednovati klasino znanje, a rezultirajua renesansa, zajedno s izumom tiska, upotpunila je pre-

porod europske znanosti i potakla irenje klasine knjievnosti.

Ipak, nakon toliko turbulencija mnogo toga je nestalo. Gertru
de Rawlings, povjesniarka knjige, komentira da ne izne
nauje to to danas posjedujemo tako malo antikih djela, ve
to to ih imamo uope.

Uspjenice i ostalo
Da fokus vratimo na Aristotela - moda postoje specifini raz
lozi zato neke njegove knjige nisu preivjele. Kao to je ve
spomenuto, opstanak antikih knjievnih djela u neku ruku je
bilo natjecanje u popularnosti. Samo su stalno traene knjige
bile umnoavane dovoljno da se osigura zamjena kopija izgub
ljenih zbog istroenosti i kidanja, te ouvanje kopije na jednoj
lokaciji u sluaju da na drugoj knjiga bude unitena u poaru,
poplavi ili pri nekom osvajanju.
Od 3. st. n. e. otporniji oblik kodeksa, puno sliniji da
nanjim knjigama, istisnuo je krhak i ranjiv oblik svitka koji su
preferirali antiki Grci i Rimljani. Nisu sva djela uspjeno prola
kroz ovu tranziciju, opet zbog trokova. Maarski znanstvenik
Bela Lukacs izloio je teoriju po kojoj su glavni uvari Aristote
love knjievne ostavtine, uitelji u Liceju, iz svoga tankog
budeta izdvajali za prebacivanje na kodeks samo onih djela
koja su im najvie koristila u svakodnevnom pouavanju, to su
bili akroamatiki tekstovi Corpusa Aristotelicuma.
Sire prihvaena teorija, koju je prvi izloio njemaki klasiar
Werner Jaeger, glasi da su Aristotelovi Dijalozi dio njegovih ra
nih, manje zrelih radova, njegova juvenilija, koju su uspjeno
nadmaila kasnija djela. Time bi se moglo objasniti zato nisu

kopirana u jednakoj mjeri. U novije vrijeme A. P. Bos tvrdi da je

stvar vie u promjenama filozofsko-literarnih moda antike. Po
Bosovoj rekonstrukciji izgubljenih radova, teme i argumenti
koje Aristotel koristi su zreli, no ilustrira ih preko mitova i mit
skih pria, to je stil koji je iziao iz mode u 3. st. pr. n. e. Zato su
se kasniji znanstvenici bavili samo Aristotelovim kasnijim rado
vima.
Kakvi god razlozi bili, ini se da je za antiku literaturu vrije
dilo pravilo razmnoavaj se ili umri, a Aristotelovi rani radovi
kanjeni su za krenje toga pravila. Do vremena pada Rimskog
Carstva i prostiranja mranog doba nad Europom, postojalo je
jednostavno premalo kopija Dijaloga i ostalih Aristotelovih da
nas izgubljenih radova, da bi preivjeli dugu listu knjigocidnih
nevolja.
Povratak u ivot
Ako preivljavanje nije izgledno, ne znai i da je nemogue. Jesu
li neke kopije koje se smatraju izgubljenima, unato izgledima,
negdje preivjele? Otkrie antikih papirusa u Egiptu krajem
19. stoljea prouavateljima Aristotela dalo je novu nadu. Godi
ne 1880. u Egiptu su otkriveni i otkupljeni od Egipatskog mu
zeja u Berlinu fragmenti kopije Aristotelova izgubljenog djela
Atenski ustav, najvanijeg iz serije od 158 rasprava o ustavima
grkih drava, koji su napisali sam velikan i neki od njegovih
uenika. Ameriki misionar u Egiptu zatim je 1890. otkrio skup
od etiri papirusa s potpunom kopijom istog djela, to je onda
prodano Britanskom muzeju.

Oksirinh
Inspirirani ovim otkriima, dvojica mladih arheologa sa sve
uilita u Oxfordu, Bernard Grenfell i Arthur Hunt, poeli su
iskapati smetlita na brdima oko Oksirinha, jugozapadno od
Kaira u Egiptu. Oksirnih, ije ime dolazi od naziva za mitsku
ribu iljata nosa (oxyrhynchus), koju su tovali stanovnici
Egipta, bio je glavni grad jedne provincije ptolemejskog
(grkog), a kasnije i rimskog Egipta. Preko tisuu godina bio je
sredite administracije i birokracije, ali i tipian uurbani trgo
vaki grad sa svim karakteristikama svakodnevnog ivota. Sta
novnici, posebice birokrati, prilino su se slobodno koristili
papirusom, biljeei na nj sve - od povrata poreza i rauna, do
kolskih radova i ljubavnih pisama. Kada bi papirus iskoristili,
skupa s ostatkom smea bacali su ga na brda izvan grada.
Sreom za budue generacije, uvjeti su se posloili da ovi mate
rijali opstanu do danas - mjesto se nalazi dovoljno daleko od
Nila da izbjegne godinja poplavljivanja, a sama brda nalazila su
se iznad razine podzemnih voda, pa je papiruse s vremenom
prekrio vrui, suhi pijesak.
Grenfell i Hunt su zaposlili timove radnika koji su iz brda s
otpadom iskopali na tisue papirusa, svojim naporima praktiki
izumivi novu disciplinu, nauk o papirusima, u pokuaju da
deifriraju antike tekstove. Kao gorljivi studenti klasicizma, ga
jili su nadu da e pronai sve izgubljene radove antike. Premda
razoarani to su otkrili uglavnom porezne odreske, raune i
slino, oni i njihovi nasljednici (budui da se projekt nastavlja
do danas) pronali su i irok raspon prethodno nepoznate
antike literature, ukljuujui pjesme Pindara i Sapfe, veinu

Menandrovilri djela, neka Sofoklova djela i rana kranska

evanelja, ukljuujui dijelove Isusovih izreka, poznatih i kao
Evanelje po Tomi.

Visoka tehnologija u nauku o papirusima

ini se da izgubljeni Aristotelovi radovi nisu bili medu pro
naenim blagom, no napredak u tehnikama slikovne dijagno
stike revolucionira nauk o papirusima, pa je mogua pojava
novih otkria medu svicima iz Oksirinha ili drugim nalazima.
Na primjer, osvjetljavanjem svitaka svjetlosnim zrakama razli
itih valnih duljina mogu se otkriti prethodno neitljivi tekstovi,
dok lasersko skeniranje itljivima moe uiniti ak i karbonizi
rane materijale, kao to je bio sluaj sa svicima izvuenim iz rim
skog grada Herkulaneja, stradalog u erupciji vulkana.
Pljakai izgubljene knjinice
Danas se ini da nema osobitih izgleda da e Aristotelovi izgub
ljeni Dijalozi biti pronaeni, no ostaje nada da negdje na svijetu
postoji jo neotkriveno skrovite antikih svitaka, koje je neka
ko preivjelo tisuljea zanemarivanja i razdora. Najoitiji kan
didati u Europi i na Bliskom istoku su antiki samostani, u
kojima su knjige skupljane od kasne antike do danas, i gdje je
plamen uenosti gorio i za vrijeme mranoga doba. Nada da e
se u nekoj skrivenoj knjinici pronai kakav izgubljeni Aristotel
temelj je radnje romana Umberta Eca, Ime rue, u kojem franje
vaki redovnik u tajnoj knjinici benediktinske opatije u Italiji
1327. otkriva Aristotelovo izgubljeno djelo O komediji. Radnja

Ecova romana ponavlja ideju rairenu u krugovima teoretiara

zavjera, ideju da u tajnim vatikanskim arhivima katolika crkva
skriva veliku koliinu materijala, punu knjinicu djela prekontroverznih, preosjetljivih ili preheretinih da bi smjela biti do
stupna javnosti.
Malo je vjerojatno da bi mogao postojati europski samostan
s dosad neotkrivenim odajama, a ak kad bi i postojao, klimat
ski uvjeti teko da su pogodovali ouvanju osjetljivih rukopisa.
No, moda u islamskom svijetu postoje samostani koje tek tre
ba temeljito istraiti modernim metodama, a koji takoer mogu
imati i pogodniju klimu: primjerice u Egiptu, Libiji i na Levan
tu, glavnim sreditima ranog kranstva i mjestima prvih samo
stana.
Najoitiji primjer za takav nalaz otkrie je svitaka s Mrtvoga
mora ( s t r . 1 1 8 ) , gdje je samostanska zajednica u pustinjskom
podruju izgradila skrovite dokumenata koji su, zahvaljujui
sunim uvjetima, ostali prilino dobro ouvani i tisuama godi
na kasnije. Moda negdje na svijetu ima jo slinih skrovita
koja ekaju da na njih nabasa arheolog, lovac na blago ili tek pa
stir u potrazi za izgubljenim janjetom.

Sveti Gral
Zahvaljujui sveprisutnosti u svakodnevnom govoru, kao i fe
nomenalnom medijskom uspjehu treeg nastavka Indiane Jonesa i, jo recentnije, Brownova Da Vincijeva koda i istoimenog
filma, arhetipska izgubljena relikvija Sveti Gral postao je ulti
mativni povijesni misterij. No slava nije donijela i razumljivost;

velik broj ljudi nije siguran to je tono Sveti Gral, a veina onih
koji jesu sigurni, uglavnom su u krivu. Dvojbe o njegovu identi
tetu mnoe se kad se govori o njegovu boravitu; za niz artefakata tvrdi se da su upravo oni Sveti Gral, a postoji i itav popis
lokacija za koje se tvrdi da su njegovo skrovite.
to je Gral?
Prema suvremenom popularnom shvaanju, Gral je pehar - pe
har u koji su uhvaene kapi Isusove krvi dok su ga razapinjali, i
isti onaj pehar koji je Isus koristio na Posljednjoj veeri kad je
posluivao vino (premda je naziv te posude zapravo Sveti
Kale). Ova relikvija ima arobne moi: moe stvoriti hranu i
pie, lijeiti rane, pokloniti besmrtnost i zemlji donijeti napre
dak. Ipak, ovo nije jedina osobina koja se pripisuje Gralu, ak ni
najranija.

Serviranje mita
Odmah valja napomenuti da se ni Gral ni Kale ne spominju u
Novome zavjetu. Rije je o tradicijama koje su dole kasnije.
Od ova dva Kale se pojavljuje prvi i moemo ga smjestiti najka
snije u 6. stoljee. S druge strane, pria o Gralu ne pojavljuje se
sve do srednjega vijeka. Prvi pisani izvor je Chretien de Troyesov Perceval, ou le Conte du Graal (iliti Parsifal ili Pria o Gralu),
nastao izmeu 1180. i 1191., a u toj poemi Gral nije predstav
ljen kao sveta relikvija, ve jednostavno kao posuda ili zdjela.
Ovo upuuje na originalnu etimologiju rijei Gral - na sred
njovjekovnom latinskom gradalis ili gradale oznaava plitku

zdjelu za posluivanje delikatesa na gozbama. Druga mo

gunost je da dolazi od rijei cratalis, izvedene iz crater, to
oznaava posudu za mijeanje. Tako je po najranijim shvaanji
ma Gral bio posuda ili zdjela, bez osobite veze s Isusom, Po
sljednjom veerom ili raspeem.

Kraljevska krv
Kako se razvijala legenda o Gralu, tako je stvorena i nova etimo
logija. Graal je postao Sveti (San) Graal, ili Sangreal, to se onda
moglo razdvojiti na rijei Sang Real ili kraljevska krv. To je
upuivalo na sveti sadraj Grala/Kalea (ovo dvoje se stopilo), a
u novije doba shvaa se kao kodirana referenca na injenicu da
je istinski Gral Isusova krvna linija (tj. njegovi nasljednici).

Drugi identiteti
Brojne su teorije o tome to bi Gral mogao biti. Sudei po verzi
ji legende Wolframa von Eschenbacha, Gral je zapravo stijena
koja je pala s nebesa i koja je bila pribjeite neutralnih anela
za vrijeme rata izmeu Lucifera i Raja. Druga verzija tvrdi da je
Gral smaragd iz krune koju je Lucifer nosio prije pada. Neki au
tori tvrde da je Gral knjiga, moda izgubljeno evanelje, moda
ak i ono koje je napisao sam Isus.
Fascinantnu teoriju iznosi Flavia Anderson u knjizi Drevna
tajna: u potrazi za Svetim Gralom (1953.), gdje tvrdi da je Gral
Urim ve Tumim Staroga zavjeta. Doslovno prevedeno to znai
svjetla i savrenstva ili otkrivenje i istina i obino se shvaa
kao nekakav postupak proricanja ili drijebanja. Anderson,

meutim, tvrdi da se odnosi na konkretan primjer drevne teh

nologije: staklenu kuglu punjenu tekuinom, koja je bila po
stavljena na postolje u obliku stabla, a koja je mogla proizvoditi
svjetlosne efekte i kojom se mogla zapaliti vatra usmjeravanjem
sunevih zraka, kao to se to radi s povealom.

Keltski ili kranski

Bliske paralele s tradicionalnom predodbom o Gralu kao pe
haru ili posudi sa arobnim moima pronalazimo u keltskoj
mitologiji, gdje se spominje nekoliko kotlova koji mogu proiz
voditi hranu i pie, dati mudrost, lijeiti rane i vraati iz mrtvih.
Nakon balada o Gralu iz pera Chretiena de Troyesa i Roberta
de Borona (vidi dalje), nastale su velke verzije koje su Gral i arturijanske motive kombinirale s keltskim motivima, to je onda
postalo dijelom kasnijeg razvoja legende o Gralu. Ovo je dovelo
do iroko rasprostranjene pretpostavke da je legenda o Gralu
zapravo izvedena iz keltskoga mita - keltski mit s kranskom
pozlatom.
No, istina je vjerojatno upravo suprotna. Vie je znanstveni
ka koji danas tvrde da je legenda o Gralu utemeljena na isto
kranskim motivima, vjerojatno da bi se potpomogla populari
zacija obreda svete priesti (jasno povezanog sa Svetim Kaleom, utoliko to se radi o preobraenom vinu za koji je Kale
bio prva posuda), i koja je kasnije stekla keltsku pozlatu.

Povijest Grala
Prva romanca o Gralu, ona Chretiena de Troyesa, ne spominje
porijeklo ni osobine Grala. U tom trenutku predmet je zapravo
jednostavno gral, radije no Gral. Tek u kasnijoj romanci naslova
Joseph d'Arimathie francuski pjesnik Robert de Boron prvi puta
pojanjava povijest Grala. Nastala izmeu 1192. i 1202., ova
verzija iznosi pripovijest o Josipu iz Arimateje i o tome kako je
Gral donio u Englesku.

Jesu li ti koraci, u davna vremena...?

Josip iz Arimateje lik je iz Novoga zavjeta ija je pria proirena
u apokrifnim izvorima (to jest evaneljima izbaenima iz
slubene verzije Biblije) i koji se kasnije razvio u legendar
nu/folklornu figuru. Bio je bogat i utjecajan trgovac i tajni Isu
sov sljedbenik koji se pobrinuo za njegovo tijelo nakon raspea,
umotavi ga i poloivi u vlastitu grobnicu (tako je ispunjeno
Izaijino proroanstvo da e Isus biti pokopan u grobnici bogato
ga ovjeka). Zbog ove slube uhitile su ga idovske starjeine,
ali Krist mu se ukazao i hranio ga (po nekim verzijama, preko
Grala) prije nego to ga je izbavio iz zatvora.
Po Boronu i drugima, nakon bijega iz zatvora Josip je
udruio snage s apostolom Filipom, Marijom Magdalenom, La
zarom i mnogim drugima te otputovao preko Sredozemnog
mora za Marseilles, odakle je poslan u Britaniju, zemlju koju je
poznavao preko trgovine kositrom, da pronosi radosnu vijest.
Sa sobom je ponio posudu koju je Isus koristio na Posljednjoj
veeri (tj. Sveti Kale) i u koju je sam sakupljao kapi krvi raza-

petoga Isusa. On i njegovi sljedbenici pristali su u somersetskim

movarama i popeli se na najblie brdo, dananji Glastonbury
Tor. Tu je Josip svoj tap zabio u tlo, uslijed ega je ovaj ude
sno propupao i procvjetao, te je tu Josip osnovao prvu crkvu u
Britaniji.
U kasnijim razradama legende o Gralu, Josip i njegovi
roaci postali su preci britanskih kraljeva (ukljuujui i Artura),
dok je Gral povjeren na brigu Josipovu zetu, prvom iz duge loze
uvara Grala koja vodi do Kralja ribara, Parsifala, Galahada i
drugih linosti arturijanske legende. Druge prie o Josipu iz Arimateje ukljuuju onu po kojoj je on zapravo Isusov ujak, koji je
mladoga Mesiju moda vodio sa sobom na prethodna trgo
vaka putovanja u Britaniju - ova pria bila je nadahnue za
Blakeov Jeruzalem.

Gral u Britaniji
Pria o Josipu iz Arimateje tvrdi da je Gral zavrio u Britaniji, no
postoji nekoliko razliitih verzija ove prie, pa tako i nekoliko
kandidatskih lokacija.

Zdenac Kalea
Po glastonburijskoj lokalnoj predaji, Gral je zakopan duboko
unutar Glastonbury Tora, to je prouzroilo nakupljanje izvor
ske vode na mjestu koje se danas zove Zdenac Kalea. Po
priama, voda je crvenkaste boje jer potok tee preko Grala,
mijeajui se s Kristovom krvlju. Geolozi, meutim, tvrde da je
izvorska voda crvenkasta jer je bogata eljeznim oksidima koji

se taloe u okolnim stijenama. Spomenute naslage odgovorne

su za Torov nastanak, jer su tijekom milijuna godina ove stijene
uinile vrima od onih iz okolnog podruja, koje su erodirale,
ostavljajui Tor da ponosno stoji.

Corbenic, zamak Grala

Po prii o Gralu, Josip je Gral predao svome zetu Bronsu,
prvom kralju Grala, koji ga je uvao u zamku Corbenic. On je
postao legendarni zamak Grala, koji su traili vitezovi kralja
Artura. Danas se smatra da je Castell Dinas Bran u sjevernom
Walesu lokacija drevnog Cobernica, a danas tamo stoji sred
njovjekovni dvorac na mjestu nekadanje utvrde iz eljeznog
doba.

Posuda iz Nanteosa
Puno novija predaja, za koju se smatra da potjee iz viktorijanskog doba, pripovijeda o tome kako su redovnici iz Glastonbury
Abbeyja, istjerani odlukom Henryja VIII. o rasputanju samo
stana, iskopali Gral i ponijeli ga sa sobom u Juni Wales, gdje su
ga na kraju bili primorani povjeriti na brigu lokalnom plemiu,
vladaru imanja Nanteos. Tu je ostao do 1952., kad je kua
prela u posjed novoga vlasnika, a posuda iz Nanteosa pre
baena je na uvanje u sef neke banke.
Posuda iz Nanteosa zapravo je mala drvena zdjela. Po le
gendi, izraena je od maslinova drveta iz Palestine iz 1. stoljea.
Zapravo je gotovo sigurno rije o vrsti srednjovjekovne posude
iz 14. stoljea, izraene od kore biljke witch hazel. Nekoliko ko-

madia zdjele nedostaje - odgrizli su ih hodoasnici, uvjereni da

posuda ima iscjeliteljske moi.
Templarska veza
Vitezovi templari bili su religijski vojni red ija je prvotna zadaa
bila zatita hodoasnika u Svetoj zemlji. Postali su bogati i
moni diljem Europe, a njihovi tajni obredi i iznenadna propast
u ranom 14. stoljeu zavili su ih velom tajne koja do dana
dananjega vri snaan utjecaj na romantina matarenja. Prvi
put se s legendom o Gralu povezuju u romanci Parsifal Wolframa von Eschenbacha, nastaloj izmeu 1210. i 1215. U toj verzi
ji, u utvrdi Munsalvaesche (koja se ponekad poistovjeuje sa
samostanom na Montserratu u panjolskoj) Gral uva grupa vi
tezova zvanih Templiesin, za to se smatra da je slabano prikri
vena referenca na templare, koji su u vrijeme kad von
Eschenbach pie bili na vrhuncu moi. Budui da mnoge legen
de o templarima spominju da su templari neto iskopali iz
ruevina Salomonova hrama u Jeruzalemu, da su zaplijenili
Gral za vrijeme pljake Konstantinopola 1204., ili na druge
naine stekli tajno znanje koje im je donijelo bogatstvo i mo,
nije teko razumjeti kako ih se poelo povezivati s Gralom.
Kada su templari zatrti u 14. st., Gral je navodno odnesen/skri
ven.

Kapela Rosslyn
Od ove toke pria se razdvaja u nekoliko rukavaca. Po jednoj
verziji, templari su svoje neprocjenjivo blago odnijeli u Britani-

ju, gdje su uglavnom izbjegli progonima, i ono je prelo u ruke

obitelji Sinclair, kotskih plemia sa sjeditem u Roslinu u Lothianu. Navodno je njihovo tajno znanje ubrzalo izgradnju da
nas slavne kapele Rosslyn, potiui ih da pri ukraavanju kapele
ukljue sve oblike neobine templarske i masonske simbolike,
Najukraeniji od svih dijelova kapele je egrtski potporanj *, bo
gato isklesan stup koji se nairoko reklamira kao posljednje
poivalite Svetoga Grala.
Na nesreu, za ovo nemamo dokaza, unato neosnovanim i
nedokazanim tvrdnjama da su detektori metala dokazali da
se unutar potpornja nalazi neki predmet. Istina je da se ispod
kapele nalaze prostorije/podrumi, no oni nisu iskapani jer bi se
time ugrozili temelji.

Dolazak u Ameriku
Medu brojnim bizarnim tvrdnjama o templarima, obitelji Sin
clair i opstanku templara u Britaniji je i ona da su templarski
brodovi i navigatori dolazili u Ameriku prije Kolumba i da iza
toga stoje Sinclairovi. elei Gral skriti na to nepristupanije
mjesto, Sinclairovi su ga navodno poslali u Novi svijet, gdje je
zakopan u jamu na Oak Islandu u Novoj kotskoj, to priu o
Gralu povezuje s onom iz poglavlja nazvanog Jama s novcem na
Oak Islandu (vidi str. 174). Izuzev kojekakvih nagaanja, ne
postoje dokazi koji bi poduprli ove tvrdnje, i zapravo je malo
vjerojatno da se u jami na Oak Islandu ikad ita nalazilo.
Jo bizarnija je tvrdnja da je Gral u Ameriku prokrijumario
sveenik koji je 1607. tamo putovao s kapetanom Johnom
*

Stup je dobio ime prema legendi o darovitu klesarskom egrtu koji ga je izradio (nap. ur.).

Smithom povodom osnivanja kolonije u Jamestownu. Kad je

Smith posjetio pleme amerikih Indijanaca Piscataway u selu
Moyaone u Accokeeku (dananje podruje drave Maryland),
sveenik je tamo sakrio Gral. Iduih stoljea Gralov je utjecaj
okolno podruje uinio sjeditem svjetske moi (iako oito nije
uinio previe za Piscatawaye, koje su unitile bolesti i nadme
tanje s kolonijom i drugim plemenima). Tko je bio taj sveenik,
kako je doao u posjed najdragocjenije relikvije kranskoga
svijeta, te zato bi je elio zakopati u Accokeeku, pitanja su koja
ostaju neodgovorena.

Sionski priorij
Zahvaljujui Da Vincijevu kodu, trenutno je u modi teorija da je
Sveti Gral zapravo Isusova krvna linija. Po ovoj prii, prvi put
izloenoj u knjizi Sveta krv, Sveti Gral, Isus je bio oenjen Mari
jom Magdalenom. Kada su ona i Josip od Arimateje putovali za
Marseilles nakon raspea, s njima su ila i Isusova djeca, a
moda ak i sam Isus, koji nije umro na kriu kao to se tvrdi.
Kristovi nasljednici kasnije su postali merovinki kraljevi Fran
cuske, sve dok nisu bili zbaeni, nakon ega su krvnu lozu u
tajnosti uvale grupe poput vitezova templara i tajanstvenog
Sionskog priorija. Danas se za Sveti Gral govori da istovremeno
predstavlja i tajno znanje o Kristu i njegovo potomstvo, a Kato
lika crkva marljivo radi na zatiranju tih injenica. Razni do
kazi, nedostini poput Svetog Grala, skriveni su u kapeli
Rosslyn, a moda i negdje u okolici grada Rennes-Le-Chateau
u pokrajini Languedoc u Francuskoj.
Ova zabavna izmiljotina uglavnom se temelji na krivotvo
renim dokumentima koje je u francuske nacionalne arhive

prokrijumario poznati prevarant, isti koji je 1950-ih izmislio

Sionski priorij kao sredstvo ispunjavanja vlastitih matarija.
Ova pria daleko vie zbunjuje negoli pomae osvijetliti bilo
kakvu iskrenu potragu za Svetim Gralom.
Pravi pehari i kalei
Prie o Josipu iz Arimateje i Arturu, te pridruena im templar
ska prtljaga, ine tek jednu nit predaje koja se dotie Grala. Po
stoji nekoliko predmeta za koje se tvrdi da su Gral ili Kale, a
koji se od veine arimatejsko-arturijanskih virtualnih kandidata
razlikuju po tome to postoje kao stvarni predmeti.

Santo Caliz iz Valencije

Katedrala u panjolskoj Valenciji prebivalite je malenog crve
nog ahatnog pehara, posaenog na daleko ukraenije postolje,
za koji se kae da je Santo Caliz ili Sveti Kale. Tvrdi se da ar
heoloke studije pehara otkrivaju da potjee s Bliskog istoka,
iz razdoblja izmeu 4. st. pr. n. e. i 1. st. n. e., premda se ini da
je ova tvrdnja temeljena na pregledu, radije no na mikroskop
skom prouavanju i slinim istraivanjima. Porijeklo artefakta
moe se pratiti tek od 1134., no takozvana potvrda o auten
tinosti veli da ga je u Rim donio sam sv. Petar, te da je kasnije
prenesen u panjolsku da bude na sigurnom za vrijeme Valerijanovih progona krana iz 258.

Antiohijski kale
Mala zdjela od istoga srebra s ukraenim postoljem, navodno
pronaena u blizini Antiohije (u dananjoj Turskoj) 1908., pro
glaena je vrlo starim (iz 6. stoljea) euharistijskim kaleom
(znai da se koristio za vrijeme euharistije ili sakramenta prve
priesti). Neizbjeno, bilo je tvrdnji da je rije o Svetom Kaleu
s Posljednje veere. Prema Metropolitanu, njujorkom muzeju
za umjetnost gdje se ovaj artefakt danas nalazi, antiohijski kale
vjerojatnije je bio stojea svjetiljka, a proglaavati ga Svetim
Kaleom je ambiciozno.

Sacro Catino iz Genove

U katedrali u Genovi nalazi se heksagonalna smaragdnozelena
posuda ili zdjela poznata kao Sacro Catino, ili Sveti umivaonik,
koji su srednjovjekovni pisci prepoznali kao Sveti Kale. Na
poetku se smatralo da je izraen od smaragda, no otkriveno je
da je rije o egipatskom staklu kad se razbio na povratku u Genovu (nakon to ga je Napoleon premjestio u Pariz). Njegovo
porijeklo moe se pratiti od 1170., a pria se da su ga osvojili genoveki kriari u Palestini, ili u panjolskoj, u ranom 12. sto
ljeu. Sa Svetim Kaleom/Gralom nisu ga povezivali do kasnog
13. stoljea.

Zakljuak
Moglo bi se rei da tri navedena kandidata polau vee pravo na
titulu pravog Svetog Grala nego opjevani artefakti/tajne iz pri
povijesti o Gralu. Ipak, ostaje injenica da nema uvjerljivih do-

kaza da je Sveti Gral ikad uope postojao. ak i ako prihvatimo

ideju da je Isus bio povijesna linost, i da su se Posljednja veera
i raspee (zajedno s prikupljanjem krvi) uistinu dogodili, nema
naina da saznamo kako su izgledali pehari ili posude u tim
dogaajima, i to se s njima odmah potom zbilo. Ostaju nam
tek predaje, legende i prie i, bez obzira na drevnost koja se
ovim predmetima pripisuje, veina ih datira najranije iz srednje
ga vijeka.

Arculfov kale
Najraniji zapis o Svetome Kaleu dolazi iz Arculfova opisa vla
stita putovanja u Svetu zemlju krajem 7. stoljea. Arculf je bio
galski redovnik koji je posjetio sveta mjesta i opisao ih redovni
cima na Ioni. Arculf spominje da je u kapeli u Jeruzalemu vidio
razmjerno velik srebrni kale s dvije drke. to se s tim kaleom
kasnije dogodilo ne zna se, no upada u oi da nijedan od opisa
nih kandidata ne odgovara opisu i da se Arculfova pria oito
suprotstavlja legendi da je Josip iz Arimateje odnio Kale/Gral.
ak i kad bi se pronaao predmet koji u potpunosti odgova
ra opisu, nije jasno kako bi njegovo porijeklo ikad moglo biti
dokazano. Kao i s veinom relikvija, od Turinskog platna do
raznoraznih komadia Kria na kojemu je Isus razapet, tvrdnje
izreene o njima mogue je tek opovrgnuti. Izvan toga, vjero
vanje u njihovu autentinost pitanje je vjere.

Shakespeareove izgubljene drame

Djelo Williama Shakespearea ne zahtijeva puno uvoda. Njegovi
komadi izvodeniji su od djela bilo kojeg drugog pisca i smatraju
ga najvanijim autorom zapadnjake knjievnosti. Akademska
produkcija posveena prouavanju Shakespearea golema je, a
generacije sakupljaa knjiga i antikvara posvuda su traile mate
rijale vezane uz ovog velikana; materijale ija se vrijednost te
melji na njihovoj rijetkosti.
Neki novi Shakespeareov komad, otkriven nakon 400 godi
na, bio bi stoga od ogromnog knjievnog, akademskog i antikvarskog znaaja. U nekim akademskim podrujima takvo to
bilo bi ravno otkriu novog evanelja ili novoga nacrta ame
rikog ustava. Jo je fascinantnije to to zapravo znamo za dva
takva izgubljena komada: Osvojeni ljubavni trud i Cardenio, koje
je Shakespeare vjerojatno napisao zajedno sa Johnom Fletcherom.
No, znamo li uistinu? Premda emo ih nai u gotovo svakoj
biografiji slubeno uvrtene u Shakespeareove izgubljene dra
me, brojne su rasprave oko njihova identiteta, kao i oko toga
jesu li uope postojali. Da bismo razumjeli ove debate i tako do
bili neku sliku o tome kolika je mogunost da e izgubljene dra
me biti otkrivene, i gdje, nuno je uroniti u sloeni svijet studija
o Shakespeareu.
Quarto i folio izdanja
Na neki nain Shakespeareov opus nalik je Bibliji. Postoji prih
vaeni kanon djela, a postoje i apokrifi (djela koja neki pripisuju

Shakespeareu, no u znanstvenom svijetu openito se ne smatra

ju dijelom njegova opusa). Prihvaeni kanon veinom duguje
mo prvom folio izdanju, zbirci Shakespeareovih komada
prikupljenih i objavljenih sedam godina nakon njegove smrti,
1623. Ovo ipak nije bila kompletna zbirka njegovih djela; Sha
kespeareu su pripisivani brojni drugi komadi i prije i nakon ob
javljivanja prvog folija. Veina ih je odbaena, i u najboljem
sluaju spadaju u apokrife. Rijetki od njih, kao to je Periklo,
vladar tirski, postali su dio prihvaenog kanona. Ove drame da
nas su nam poznate jer su objavljivane zasebno od prvog folio
izdanja, esto u jeftinom obliku poznatom kao quarto (list papi
ra presavijao se dva puta).

Problemi s objavljivanjem
Ne bi li trebalo biti relativno jasno to je Shakespeare napisao, a
to nije? Treba jednostavno pogledati quarto i folio izdanja, i
vidjeti koja od njih nose njegovo ime. Na nesreu, stanje izda
vake scene u kasnoj elizabetinskoj Engleskoj takvo to ini ne
moguim. Kad je Shakespeare tek doao u London i poeo
pisati u 1580-ima i ranim 1590-ima, ispoetka je vjerojatno ra
dio kao neka vrsta unajmljenog pisca. U to vrijeme suradnja s
drugim piscima bila je uobiajena pojava, a dramski pisci daleko
su se manje zabrinjavali oko pitanja autorstva negoli to ine da
nas. Njegovi rani radovi stoga su vjerojatno uglavnom anonim
ni.
Kasnije, kad se ve afirmirao kao dramatiar, sam je njegov
uspjeh utjecao na pad u izdavanju njegovih djela. Za Shakespeareova ivota nisu postojali zakoni o zatiti autorskih prava, i

objavljivanje drama olakavalo je drugim izdavaima i kaza

linim druinama da drame izvode bez dozvole, plagiraju ih, ili
jednostavno kopiraju. Zato je relativno malo Shakespeareovih
drama objavljeno za njegova ivota, a kad su i objavljene, to
nisu uvijek bila najprofesionalnija izdanja. Shakespeareov us
pjeh uskoro je potaknuo beskrupulozne pisce i izdavae da
pokuaju zaraditi na njegovoj slavi, lano mu pripisujui autor
stvo nekih djela. To je ostao problem sve do 18. stoljea, kad je
vrsto uspostavljen ekspirijanski kanon, a problem povremeno
predstavlja i danas (vidi poglavlje Druga djevojina tragedija,
str. 114).

Promaknue iz apokrifa
Studije kojima je cilj bio svladavanje ovih tekstualnih problema
dovele su do prihvaanja nekih drama kao autentinih Shake
speareovih djela, koja su tako zapravo zaradila promaknue
iz apokrifa. Na neki nain se radi o izgubljenim dramama
koje su ponovno otkrivene. One ukljuuju komade Periklo,
Dva plemenita roaka, Eduard III, i Sir Thomas More. Vjerojatno
su svi komadi nastali u suradnji s drugim autorima, neki od njih
uz relativno mali Shakespeareov doprinos.

Irelandova prijevara
Jedna od najneobinijih pria vezanih uz izgubljene Shakespeareove drame pria je o Williamu Henryju Irelandu i Vortigernu.
Ireland je bio sin vlasnika antikvarijata. Premda su ga njegov
otac i svi ostali smatrali glupanom, iskazao se kao struan kri
votvoritelj, sposoban oponaati potpise i izvanredno umjeno

kombinirati stari ili odleani papir, antikni peatni vosak i tintu

nalik antiknoj. Da bi stekao oevo priznanje, upleo se u niz sve
ambicioznijih krivotvorina, to ga je dovelo do otkria prav
nog dokumenta koji je potpisao Shakespeare. Uslijedile su dru
ge ekspirijanske krivotvorine, sve dok 1795. Ireland nije
iznjedrio svoju dotada najambiciozniju krivotvorinu - potpuno
nov komad, navodno otkrie nepostojeeg dobroinitelja, koje
ga je Ireland izmislio kao izvor svojih antikvarskih blaga.
Komad je naslovljen Vortigern i bavio se legendarnim bri
tanskim kraljem iz 5. stoljea. Temelj za ovo djelo Ireland je
pronaao u Holinshedovim Kronikama, istom izvoru koji je ko
ristio i Shakespeare za svoje brojne povijesne drame. Premda
Ireland nije bio netalentiran pisac, i kasnije je napisao solidnog
Henrika II. pod vlastitim imenom (originalno ga je zamislio kao
jo jednu izgubljenu Shakespeareovu dramu), u Vortigemu je
bio bez nadahnua i komad je u najboljem sluaju bio tek
osrednji.
Najnevjerojatniji dio itave afere bila je lakovjernost lon
donske javnosti, pa i strunjaka. Vodei impresario i dramatiar
toga razdoblja, Robert Brinsley Sheridan, ak je i otkupio prava
na izvoenje Vortigerna, ali na nesreu, do vremena kada je ko
mad postavljen i izveden u londonskom kazalitu Drury Lane
1796., javno mnijenje okrenulo se protiv autentinosti Irelandovih Shakespeareovih zapisa i izvedba je doekana s takvom
porugom da je komad prikazan samo jednom. Ireland je s
vremenom priznao krivotvorenje, pa je preivljavao piui za
novac, premda su kasnije njegove krivotvorine postale toliko
traene kao kolekcionarski primjerci da je krivotvorio nove ko
pije - krivotvorine krivotvorina. I one danas vrijede podosta
novca.

Dokaz postojanja
S obzirom na ogromnu koliinu zbunjujuih dokaza o komadi
ma koje je Shakespeare moda napisao, ili nije, otkud toliko
jednoglasje oko dvije slubeno izgubljene drame? Njihov
identitet spoznali smo zahvaljujui spretnosti knjievnih istra
itelja.

Meresov popis
Glavni dokaz je popis Shakespeareovih komada iz knjige Palladis Parnici, Wits Preasury (1598.), elizabetinskog sveenika i lju
bitelja umjetnosti Francisa Meresa. U jednom od poglavlja ove
knjige Meres usporeuje klasine autore s engleskima, s poseb
nim osvrtom na Shakespearea, navodei nekoliko njegovih ko
mada, ukljuujui i jedan pod naslovom Osvojeni ljubavni trud
(Love's Labour's Won). Budui da ovu dramu nije spominjao ni
jedan od uobiajenih izvora - poput zapisa o tome gdje su i
kada izvoene drame, ili izdavakog registra (Stationers' Regi
ster), gdje su autori i izdavai upisivali djela za koja su htjeli regi
strirati autorska prava, pretpostavljeno je da je rije jednostavno
o drugom nazivu za neku ve postojeu dramu, vjerojatno
Kroenje goropadnice; u svakom sluaju napisanu prije 1598.

Knjiarski katalog
Meutim, godine 1953., u uvezu jedne knjige otkriven je frag
ment knjiarskog kataloga, popisa djela koje nudi prodava
knjiga. Katalog je oglaavao robu izdavaa Christophera Hunta

i datirao je iz 1603. Od Shakespeareovih djela na ponudi su bili:

Mletaki trgovac, Kroenje goropadnice, Izgubljeni ljubavni
trud, Osvojeni ljubavni trud. Postalo je oito da Osvojeni lju
bavni trud (Love's Labour's Won, u daljnjem tekstu LLW) i
Kroenje goropadnice ne mogu biti isto djelo. to je jo vanije,
pojavljivanje LLW-a na knjiarevoj listi dokaz je da je djelo ui
stinu objavljeno u nekom obliku (vjerojatno quarto) i da, teoret
ski, jo uvijek moe biti otkriveno.

Trag papira
Postojanje izgubljenog komada naslovljena Cardenio bolje je
potvreno. Dokumenti iz toga vremena biljee da je King's
Men, kazalina druina koju je Shakespeare suosnovao i za koju
je pisao, godine 1613. na dvoru izvela komad naziva Cardenno
(imajte na umu da se u elizabetinsko/jakobinsko doba nije pret
jerano dralo do pravopisa), te opet kasnije iste godine za pokli
sara Vojvode od Savoya. U rujnu 1653. londonski izdava
registrirao je u izdavakom registru svoje izdanje komada naslo
va Pripovijest o Cardeniju, napisali g. Fletcher i Shakespeare.
Pretpostavke o sadraju
to znamo o sadraju i osobinama ovih oito izgubljenih dra
ma?
Meres je LLW uvrstio medu Shakespeareove komedije, a
esto se pretpostavlja da je rije o nastavku Izgubljenog ljubav
nog truda (Love's Labour's Lost - u daljnjem tekstu LLL). Zna-

kovito je to da svretak ovoga komada oito ostavlja mogunost

nastavka, dok ga zadnja reenica otvoreno nagovjetava. U ovoj
komediji, nakon brojnih zgoda i nezgoda dva se para napokon
trebaju vjenati, no vjenanja se odgaaju za godinu dana, a
nevjeste svojim mladoenjama pripremaju zabavne zadatke da
se s njima zaokupe u meuvremenu. Zavrni dijalog glasi:
BEROWNE: I pronja nam nee svrit ko onaj prizor star;
Jack nee uzet Jill: ljubazne gospe te
Komedijom su mogle stvorit nam ale sve.
KRALJ: Godinu dana jo i dan, i nita drugo,
I tom je biti kraj.
BEROWNE: To je za komad odve dugo.

To ne znai da je LLW nuno morao biti izravan nastavak

LLL-a, s istim likovima i mjestom radnje. Shakespeare je pone
kad pisao tematske nastavke, u kojima bi se na prethodni ko
mad nadovezivao komplementarnim ili kontrastnim temama.
Cardenio se vjerojatno temeljio na epizodi iz Cervantesova
Don Quijotea. Quijote je netom preveden u vrijeme kad se pret
postavlja da je nastajao Cardenio, a John Fletcher je oboavao
ovaj roman. Zaplet se vrti oko ljubomornog mua koji svog naj
boljeg prijatelja nagovori da mu zavede enu da bi testirao nje
zinu vjernost, s predvidljivo traginim ishodom. Komad je
vjerojatno bio poprilino krvav, to je u to vrijeme bilo u modi.

to se dogodilo s LLW-om i Cardenijom?

Odlomak u poglavlju o Aristotelovim izgubljenim Dijalozima
(vidi str. 80) bavi se opasnostima koje vrebaju rukopise. Mnoge
od tih opasnosti predstavljale su prijetnju i quarto i folio izda
njima Shakespeareovih djela. Nije uvijek bila rije o najkvalitet
nijim proizvodima, posebice u sluaju jeftinih quarto izdanja, i
mogue je da se u to vrijeme prema njima nije uvijek odnosilo s
potovanjem. Ukoliko neki komad nije bio popularan, tiskalo
ga se u samo nekoliko primjeraka. U sluaju LLW-a i Cardenija, tiskanje oito nije jamilo uvrtenje u prvi folio, to sugerira
da je moda postojala sumnja oko Shakespeareova autorstva, ili
oko toga tko posjeduje autorska prava, to je posljedino moglo
ugroziti popularnost ovih djela. Moda ni sam Shakespeare nije
osobito cijenio spomenute drame, to je moglo umanjiti njihove
anse za umnoavanje.
Ipak, zahvaljujui knjiarevu popisu i izdavakom registru
znamo da je vie primjeraka obaju komada uistinu objavljeno.
Po Stuartu Kellyu, autoru Knjige o izgubljenim knjigama, ovo
implicira nakladu od 1 000 primjeraka, ili vie. Zato onda
nema postojeih kopija? Ovdje se prie o ova dva komada razi
laze; jer, dok je Cardenio gotovo sigurno postojao kao samosta
lan komad, i ak moda danas negdje postoji u izmijenjenom
obliku, jo uvijek popriline dvojbe okruuju pitanje je li LLW
jednostavno neki ve postojei komad, pod drugim imenom.

Rua pod drugim imenom

Naslovi komada, kao i naini njihova pisanja, znali su se mije
njati - ovisno o njihovoj (ne)popularnosti (novi naslov omo
guavao je novu premijeru), ili o hirovima pokrovitelja (npr. ako
bi se kralju neki naslov svidio vie od drugoga). Jedna od teorija
tvrdi da je quarto koji je prodava knjiga oglaavao na svom po
pisu bio lo quarto - elizabetinski ekvivalent piratskoga
DVD-a - sa zbrkanim i krivo prenesenim tekstom, ukljuujui i
naslov. Mogue je da je u ovom loem quartu LLL-a komad
bio naslovljen Izgubljeni ljubavni trud, osvojeni ljubavni trud - je
dan komad s dugim imenom, radije no dvije zasebne drame.
Do nas je dospjelo samo drugo quarto izdanje LLL-a, tako da je
moda izgubljeno prvo quarto izdanje bilo ono loe, s obmanjujuim naslovom.

Ostali kandidati
Pretpostavimo li da LLW nije LLL, ve neka druga drama,
mogui kandidati bile bi komedije napisane prije rujna 1598.,
koje ne spominje Meresov popis, niti onaj prodavaa knjiga. Po
tematici i svojoj prirodi ovaj komad bi najvjerojatnije nalikovao
LLL-u, no ne bi nuno bila rije o izravnom nastavku. Unato
ovim naizgled strogim kriterijima, prouavatelji Shakespearea
pravim LLW-om proglaavali su najmanje est njegovih koma
da.
Kroenje goropadnice i San ivanjske noi oigledno ispadaju
iz igre jer su na jednom od ova dva popisa. S obzirom na mnoge
slinosti s LLL-om, komad Sve je dobro to se dobro svri ozbiljan
je kandidat, no najvjerojatnije nije napisan prije 1600.

Jo jedan kandidat je Kako vam drago, uz pretpostavku da je

njegov naslov izvorno bio neka vrsta podnaslova za LLW, isto
kao to je pun naziv komada Na Tri kralja bio Na Tri kralja, ili
Kako hoete. No, problem je u tome to Kako vam drago datira iz
1602.
ekspirolog profesor Leslie Hotson predlae da ispravno
itanje apostrofa u naslovu obje drame o Ljubavnom trudu (Lo
ve's Labour's) pokazuje pravi put. Hotson tvrdi da apostrof u
Labour's ne oznaava posjedovanje, ve je skraenica od
is (jest) (postoje dokazi da elizabetinci nisu bili skloni
koritenju posvojnih apostrofa), pa bi naslov LLW trebalo
tumaiti tako da likovi u komadu osvajaju ljubavni trud (na
por), u smislu da pate od ljubavnih trudova. Na tom tumaenju
temelji se tvrdnja da je LLW zapravo bio alternativni naslov za
tragediju Troilo i Kresida, to bi zasigurno bio snaan kontra
punkt frivolnoj komediji LLL-a.
Jo jedna pretpostavka glasi da su Vesele ene windsorske re
zultat prerade LLW-a. Po ovoj teoriji, Shakespeare je preradio
jedan neuspjean komad - LLW - i vodei rauna o tome da
kraljica Elizabeta oboava lik Falstaffa, uklopio ga u ve posto
jeu predstavu, uzgred mijenjajui i njezin naslov.
Vjerojatno najjai kandidat je komad Mnogo vike nizato
(Much Ado About Nothing, u daljnjem tekstu MAAN). Ova ko
medija vjerojatno je napisana krajem 1598., to bi moglo znaiti
da je Meres nije vidio na vrijeme da je ukljui u svoju knjigu
(koju je morao napisati neko vrijeme prije objavljivanja). Ipak,
neki strunjaci smatraju da je Meres bio u dobrim odnosima s
londonskom kulturnom elitom i da je komad itekako mogao
proitati i prije njegove premijere. to se tie radnje, moglo bi se

rei da se MAAN dobro uklapa. Slijedi isti obrazac romantine

komedije kao i LLL, s dva para koji se mire i svaaju. Likovi Benedikta i Beatrice imaju, ini se, podugake pozadinske prie
koje nigdje nisu objanjene - moda su ovo likovi iz LLL-a s
novim imenima. S druge strane, moe se tvrditi i to da se radnje
ovih drama ne isprepliu, te da MAAN gotovo sigurno nije izra
van nastavak LLL-a, ako je uope ikakav nastavak.
Valja znati da je rije o kompleksnoj i zamrenoj debati.
Dok se ne pojavi jasno obiljeena verzija LLW-a, nee biti
mogue rijeiti ovaj spor i sa sigurnou rei je li LLW jedna od
ve postojeih drama pod drugim imenom, i ako jest, koja.
Frankensteinov komad
Podjednako su sloene rasprave i o porijeklu i identitetu Carde
nija. Humphrey Moseley, izdava koji je 1653. Cardenija unio u
izdavaki registar kao rad Shakespearea i Fletchera, u isto vrije
me registrirao je i druge dvije navodne Shakespeareove drame,
te jo tri 1660. Nijedna od njih ne smatra se autentinom, a Mo
seley je vjerojatno pokuavao zaraditi na Shakespeareovoj po
pularnosti. Originalni zapisi o izvedbi Cardenija ne navode
Shakespearea kao autora, pa je stoga mogue da je ovaj (ned
vojbeno postojei) komad u cijelosti napisao netko drugi.
Komad se u povijesti opet pojavljuje 1728., kad je uveni
urediva Shakespeareovih djela Lewis Theobald ustvrdio da
posjeduje tri rukopisa drame, na kojoj je bazirao vlastiti komad
naslova Dvostruka obmana (Double Falshood). Primjerci ove
drame jo uvijek postoje, pa je, ukoliko su Theobaldove tvrdnje
istinite, mogue bar djelomino rekonstruirati Cardenija. Ipak,

rasprave o istinitosti Theobaldovih navoda poprilino su esto

ke.

emu adaptacija?
Ukoliko je Theobald uistinu posjedovao originale, zato ih nije
jednostavno objavio, umjesto da ih plagira/bastardizira pretva
rajui ih u vlastiti komad? Ovo teko da je u skladu s njegovim
ivotnim djelom paljive rekonstrukcije najboljih verzija Shake speareovih drama iz postojeih proturjenih izdanja. Je li mo
gue da je Theobald komad adaptirao jer je dvojio oko pitanja
njegova autorstva, a Shakespeareov opus nije elio ukaljati
slabijom dramom? Takoer, primjerci koje je posjedovao
moda su ve bili znaajno bastardizirani u doba restauracije,
kad su impresariji i glumci sa Shakespeareom postupali s vrlo
malo potovanja i nerijetko unosili radikalne izmjene u tekstove
njegovih drama.

Gdje su rukopisi?
Ukoliko je Theobald posjedovao tri kopije Cardenija, gdje su?
Zato ih nije bilo vie? Odgovor na oba pitanja moda lei u pe
pelu. Brojni originalni primjerci moda su izgubljeni u poaru u
kazalitu Globe, domu druine King's Men, koje je izgorjelo
1613. Meutim, izdavaki registar biljei unose novih izdanja
puno kasnije. to se tie Theobaldovih primjeraka, mogue je
da su nakon njegove smrti preli u posjed Johna Warburtona,
njegova suvremenika i ekspirologa, ija se kuharica Betsy Ba
ker proslavila time to je sluajno spalila vie njegovih rijetkih
rukopisa, dok je s drugima podstavljala posude za kolae. Dru-

gu teoriju izlae profesor Brean Hammond s Nottinghamskog

sveuilita; citirajui novinske izvjetaje iz 1770. Hammond
predlae da su kopije Cardenija bile medu brojnim rukopisima
pohranjenima u muzeju kazalita Covent Garden. Ovaj muzej
izgorio je 1808. i moda su tada nestale i kopije.

Je li Dvostruka obmana prava stvar?

Analiza strunjaka za elizabetinsku dramu upuuje na to da su u
Dvostrukoj obmani jasno prisutna obiljeja rada Fletchera i Shakespearea, to potvruje Theobaldove tvrdnje. Meutim, drugi
strunjaci tvrde da je potonja drama bila svojevrsna ala koju je
publika iz tog vremena kao takvu i shvaala. Kao prvo, tu je na
slov, koji oito najavljuje prevaru. Kao drugo, u samoj drami na
vodno postoje reenice koje izravno aludiraju na alu, odajui
je. Ovo tumaenje podupire neobina metoda analize kojoj je
komad bio podvrgnut u istraivakom centru za utvrivanje au
torstva zvanom Claremont Shakespeare Clinic. Tekst se podvr
gava nizu stilistikih testova, a rezultati se onda analiziraju
statistiki. U sluaju Dvostruke obmane utvreno je da je vjero
jatnost da je Shakespeare autor ovog komada manja od
1:1.000.000.

Druga djevojina tragedija

Jo jedan kandidat za pravog Cardenija, ili njegovu adaptaciju,
jakobinska je drama naslovljena Druga djevojina tragedija (na
slov dolazi od injenice da je djelo izvorno bilo nenaslovljeno i
opisivano je kao druga verzija Djevojine tragedije), poznate iz

rukopisa iz 1611. Ovo djelo tradicionalno se pripisuje Thomasu

Middletonu, no godine 1990. strunjak za rukopise Charles
Hamilton objavio je knjigu u kojoj tvrdi da rukopis pripada ni
kome drugome do Shakespeareu, i da je ovaj komad zapravo
Cardenio, no s izmijenjenim imenima likova. Otada je nekoliko
druina izvodilo Drugu djevojinu tragediju, obino pod imenom
Cardenio, a kao mamac za publiku kao autor je potpisan Shake
speare.
Zajednica ekspirologa Hamiltonove tvrdnje doekala je s
podsmijehom. Druga djevojina tragedija pisana je vrstom ruko
pisa poznatom kao tajniki stil, no nemamo niti jedan takav
Shakespeareov rukopis za usporedbu. Zapravo, jedini pouzda
ni primjerci Bardova rukopisa njegovih je nekoliko potpisa na
pravnim dokumentima. Tekstualna analiza komada upuuje na
to da je autor Middleton, a komad je openito prilino lo. Na
dalje, tek se podzaplet podudara s priom iz Cardenija, dok se
glavna radnja bavi sadistikim nekrofilom i tiraninom.
Tavani i stare knjinice
Dosad bi trebalo biti jasno da je teko utvrdivo jesu li LLW i/ili
Cardenio uistinu Shakespeareove izgubljene drame. No zajed
nica ekspirologa je optimistina i mnogi jo uvijek sanjaju da e
pripomoi proirivanju najznaajnijeg dramskog opusa u povi
jesti knjievnosti. Je li ovaj san ostvariv? Mogu li se neznani ru
kopisi pojaviti ak i danas, nakon to su ih kolekcionari i
knjiniari marljivo traili stoljeima?
Postoje primjeri iz relativno nedavne prolosti. Prema
Oxford University Pressu, najraritetnije Shakespeareovo quarto

izdanje, Tit Andronik iz 1594., otkriveno je tek 1902. Sedam

godina kasnije otkriveno je osam quarto izdanja Shakespeareovih komada u bivem domu sir Francisa Bacona, elizabetanskog erudita i pisca kojeg esto navode kao pravoga autora
Shakespeareova opusa. Umotane u smei papir, drame su
leale skrivene iza police s knjigama najmanje 155 godina. Ako
ovakvo skrovite moe ostati neotkriveno toliko dugo, u kui
koja se tako snano vezuje uz Shakespearea, to li bi se tek mo
glo otkriti drugdje, na nekom pranjavom tavanu, ili skriveno
iza polica knjinice neke otmjene kue?

TREE POGLAVLJE

Nestala blaga

a povjesniara ili arheologa, sve to je obraeno u ovoj knji

zi svojevrsna su blaga, neprocjenjive intelektualne i kultur
ne vrijednosti, otkrie kojih bi bilo ravno pronalasku neizrecivih
bogatstava. No, kod normalne osobe ovo ne pali. Za nju blago
znai novac - stvarno bogatstvo, a ne ono intelektualno - i rijet
ko to je uzbudljivije od pomisli da bismo mogli nabasati na
skriveni plijen vredniji od dobitnog bingo-listia. Odatle popu
larne predodbe o izgubljenom blagu kao krinjama iz kojih se
prelijevaju zlatnici, i vreama dupkom punim dragim kame
njem veliine ake.
Zvui nevjerojatno, no nije rije tek o pukim matarijama;
negdje na svijetu uistinu postoje izgubljena, zakopana, ili dru
gaije skrivena blaga, koja ekaju da ih netko otkrije; a ljudi su
uistinu znali nabasati na zapanjujua skrovita plijena. U oujku
2004., na primjer, Ken Allen iz junog Gloucestershirea u
Engleskoj pronaao je neprocjenjivo blago od 20 000 rimskih
novia dok je kopao jezerce u svom dvoritu, a u lipnju 2000.
seljak u sjevernoj Indiji otkrio je vie od 15 kilograma zlata i na
kita iz 5 000 godina stare civilizacije iz doline Inda. ak je i pi-

ratsko blago uistinu bilo pronaeno, kao to ete saznati iz prie

o blagu kapetana Kidda. U ovom ete poglavlju takoer saznati
i to da su neka uvena blaga tek legende. Drugim rijeima: ba
cate li se u lov na blago, mudro birajte svoju metu.

Svici s Mrtvoga mora

Svici s Mrtvoga mora skupni je naziv za velik broj antikih ruko
pisa, uglavnom ranih biblijskih zapisa, otkrivenih u spiljama na
zapadnoj obali Mrtvoga mora, blizu Kumrana*, izmeu 1947. i
1956. Legenda kae da je prve svitke s Mrtvoga mora otkrio
1947. beduinski djeak, pastir koji je po mnogobrojnim pilja
ma u brdima i klancima obale Mrtvoga mora traio izgubljenu
ovcu. Hrabro uavi u jednu od pilja, djeak je pronaao zbirku
raspuklih i nedirnutih lonanih posuda, od kojih su neke bile
prepune antikih dokumenata ispisanih na papirusu i perga
mentu (ivotinjskoj koi).
Do 1948. neki od svitaka dospjeli su, preko raznih sumnji
vih posrednika, u ruke strunjaka koji su prepoznali njihov
znaaj. Postalo je jasno da postoji itava gomila ovih dokume
nata i da beduinski lovci na blago, shvativi kolika je njihova vri
jednost, tragaju za njima. Arheolozi iz tada mlade drave Izrael,
uz podrku brojnih institucija irom svijeta, zapoeli su vlastitu
potragu, u nadi da e u trci za nalazima od najveeg arheo
lokog znaaja pretei pljakae koji za sobom ostavljaju pusto.

Stoga su poznati i pod imenom kumranski rukopisi

Otkrie Bakrenoga svitka

U oujku 1952., u peini na brdu oko 2 km od Kumrana dolo je
do jednog od najuzbudljivijih otkria. Na izboini pri dnu pilje,
djelomino zaklonjena odronom stijena, iza nekoliko drugih
posuda koje su sadravale uobiajenije antike svitke, nalazila
se posuda s dva svitka bakrenih listova prekrivenih zemljom, za
koje se kasnije pokazalo da su dvije polovice bakrenog smo
tuljka, iglom ispisanog na udnoj mjeavini hebrejskog i grkog
- bio je to Bakreni svitak. Kad je svitak tek otkriven nije se mo
glo proitati to tono na njemu pie, no na poleini svitka nazirale su se iglom urezane udubine, i arheolozima se inilo da
mogu prepoznati rijei zlato i srebro.
Uzbuenje izazvano ovim otkriem moralo se obuzdati jer
se pokazalo da razmotavanje svitka nee biti lak posao. Nakon
etiri godine premiljanja, odlueno je da e se svici prepiliti u
bakrene trake, koje e tako biti mogue oistiti i analizirati.
Veina akademika zaduenih za prijevod oklijevali su isti dati u
tisak iz straha da e pokrenuti zlatnu groznicu nesluenih raz
mjera, no mladom i svojeglavom Johnu Allegru dosadile su od
gode, pa je objavio vlastitu verziju eksplozivnog sadraja svitka.

Kako doi do neizrecivog bogatstva

Bakreni svitak je popis sa 64 toke. Prve 63 su skrovita blaga,
zajedno s uputama kako ih nai, dok posljednja toka govori o
kopiji popisa s daljnjim uputstvima i, to je kljuno, s
objanjenjem. Nabrojana blaga u razliitim su oblicima. Ve
inu blaga ine razliite koliine zlata i srebra, no tu su i ukrasi i
zlatne i srebrne posude, aromatine tvari i svici.

Najvie zapanjuje, ali je i najproblematinija, koliina po

brojanog zlata i srebra. Na svitku se, ini se, kao mjera za teinu
koristi antika jedinica znana kao talenat. Danas nitko nije sigu
ran koliko tono tei jedan talenat iz Bakrenoga svitka, budui
da to ovisi o tonoj starosti popisa. Po uglavnom prihvaenom
akademskom tumaenju, teina navedenoga blaga (udruenog
s raznim drugim predmetima) nevjerojatnih je 26 tona zlata i 65
tona srebra, to danas vrijedi sveukupno oko 2 milijarde dolara,
i to samo za vrijednost rudae. S ovim tumaenjem ne slau se
svi, a dosta je i prostora za nagaanja, budui da se rije za tale
nat na svitku nigdje zapravo ne spominje. Primjerice, tvrdi se da
se brojke na svitku ne odnose na talente, ve na neku manju
mjeru, to bi koliine uinilo uvjerljivijima.

Jasno kao no
Iz mnogo razloga Bakreni svitak je upravo ono to bi svaki lovac
na blago htio pronai. Kod njega nema uvoda, nema tumaenja
i naizgled nema ni tajnoga koda ili ifre. Svitak je jednostavno
jasan popis s naputcima. Meutim, zapravo ipak postoje pro
blemi s tekstom, s jezikom kojim je pisan, kao i sa samim infor
macijama koje sadri.
Premda su upute prilino jasne, najveu prepreku predstav
lja injenica da oito ovise o prethodnom znanju, bez kojega su
vema beskorisne. Primjer teksta sa svitka pokazuje o kakvom
tipu teksta je rije, ukazujui na problem:
U jami sa solju koja je pod stubama: 42 talenta. HN
U peini odaje stare praonice, na treoj izboini: 65 zlatnih poluga.
THE

U podrumu koji je u dvoritu stoji donirano drvo za ogrjev, usred kojega

su, u udubini: posude i 70 talenata srebra.
U rezervoaru koji je nasuprot istonim vratima, na razdaljini od 19 laka
ta: u njemu su posude, a u kanalu koji u nj vodi: 10 talenata. DI
U cisterni koja je ispod istonog zida, u izboini na litici: 6 posuda sre
bra.

Ukoliko vam lokacija na koju se svitak poziva nije poznata,

upute nemaju previe smisla. U biti se spominju imena nekih
mjesta, no ak su i ona vieznana iz vie razloga. Takoer, raz
liiti prevoditelji iznjedrili su razliite prijevode. Premda prije
vodi ne variraju previe, ove varijacije pokazuju se kljunima
kad se mora konano utvrditi odreena lokacija.

Neobino pismo
Prevoenje svitka pokazalo se zahtjevnim jer je hebrejski jezik
na kojem je napisan neobino arhaian (za vrijeme u kojemu je
nastao, to je vjerojatno negdje u 1. st. n. e.), a i puno je prazni
na u tekstu. ak je i sam nain zapisivanja pritiskivanjem igle na
bakrenu plou udan i teak za itanje. Jedna teorija tvrdi da je
svitak ispisao nepismeni pisar koji je jednostavno kopirao obli
ke s originalne verzije napisane na papirusu ili pergamentu.
Ovo bi imalo smisla u sluaju da se radi o stvarnom popisu bla
ga, budui da autor ili autori svitka sigurno nisu eljeli da osoba
koja izrauje kopiju bude upuena u tajne na njoj zapisane.
Jo jedno udno obiljeje svitka prisutnost je grkih digra
ma i trigrama (skupina od dva ili tri slova) na kraju nekih unosa,

to je u gornjem prijevodu naznaeno parovima ili tripletama

velikih slova. ak je i materijal od kojega je svitak izraen zago
netan: 99-postotni bakar, kojega je u antika vremena bilo vrlo
teko, i vrlo skupo nabaviti. Svitku je oito bila namijenjena du
govjenost kroz stoljea, no onda se postavlja pitanje zato su
autori upute toliko personalizirali.
Tko je sakrio Bakreni svitak?
Svici s Mrtvoga mora,
kao
i Bakreni svitak, vjerojatno su
skriveni oko 70.n.e., kako bi se zatitili od rimskih pljaki za
vrijeme njihova guenja idovske pobune. Openito se smatra
da su ih skupili i sakrili ljudi iz kumranske zajednice, ije se
ruevine nalaze u blizini, a koje su Rimljani vjerojatno poklali
ubrzo nakon toga. Toan identitet kumranske zajednice pred
met je estokih rasprava. Isprva se pretpostavljalo da je rije o
esenima, idovskoj sekti koja je ivjela na tom podruju (kako
tvrde antiki pisci kao Plinije i idovski povjesniar Josi
pa). Brojni povjesniari, meutim, osporavaju ovo tumaenje,
istiui da pojedina obiljeja kumranske zajednice, ko i samih
svitaka, ukazuju na to da ni stanovnici, ni sastavljai svitaka
(koji su mogli, ali nisu i morali biti iste osobe) nisu bili eseni.
P r i m j e r , neka od teolokih uvjerenja koja odraavaju svici u
suprotnosti su s onima koja se pripisuju esenima.
Alternativne teorije o tome tko su bili stanovnici Kumrana
spominju saduceje (idovsku sektu vezanu s visokim sveeni
cima iz Jeruzalemskog hrama), ili neku vrstu rane/protokranske zajednice. Moda Kumran nije bio protosamostan, kao to

se obino pretpostavlja, ve zapravo neka vrsta utvrde, moda

za ustanike koji su se suprotstavili Rimljanima.
Posljednja mogunost je da je Bakreni svitak uistinu skriven
od Rimljana, no u kasnije doba, za vrijeme idovskog ustanka
koji je predvodio Bar Kokhba (tzv. Drugi idovski ustanak) iz
132.-135. n. e. Ovaj ustanak bio je izazvan rimskim projektom
izgradnje hrama Jupiteru na Brdu hrama. Barem jedna skupina
svitaka s Mrtvoga mora pronaena u pilji s pismima gotovo si
gurno potjee iz toga vremena, to znamo jer se u tamo pro
naenim pismima spominje ovaj ustanak.
Hramsko blago ili kompleksna prevara?
Onda, govori li Bakreni svitak istinu? Znanstvenici su svitak
isprva proglasili svojevrsnom antikom prevarom, alegorijom,
ili pak pripovijeu nalik onoj o Jeremiji koji skriva Koveg zav
jetni (vidi str. 80). Ovo se djelomino temeljilo na poetnoj
pretpostavci da su svitak izradili i sakrili eseni, asketska skupina
koja je prigrlila jednostavan ivot i koja teko da je posjedovala
veu koliinu blaga. Tu je takoer bilo i pitanje golemih koliina
popisanog blaga, koje nijedna skupina u Judejskom kraljevstvu
nije mogla posjedovati.
Mogui izuzetak bio je Jeruzalemski hram, u to vrijeme cen
tar judaizma, kako u duhovnom, tako i u svjetovnom smislu.
Njemu se plaao danak i porez, a u njemu su se nakupile i velike
koliine ukrasa, ritualnih posuda i raznih predmeta od plemeni
tih metala. Stoga je Allegro, kao i mnogi kasniji teoretiari,
tvrdio da je Bakreni svitak vjerodostojan, te da upuuje na bo-

gatstvo i ritualne predmete uklonjene iz hrama i skrivene kako

bi izmakli nadiruim Rimljanima. Zato bi se inae netko toliko
trudio izraditi predmet tako neobian kao to je Bakreni svitak,
samo da bi ga sakrio u nekakvoj pilji u divljini? Drevni Zidovi
iz toga podruja nisu slovili za osobito duhovit narod.
Svitak u biti nekoliko puta jasno spominje danak i pore
ze. P r i m j e r : U ruevinama Kohlita: posude od danka go
spodara nacija i ritualno ruho. To pripada danku i sedmome
blagu, druga 10-ina oneiena. Ulaz je na rubu akvadukta sa
sjeverne strane. U meuvremenu, toka br.32 na svitku spo
minje 6 zlatnih poluga zakopanih u pilji pokraj kue Hakkoza. Obitelj Hakkoz, prema nekim biblijskim navodima, bili su
rizniari Hrama, odgovorni za uvanje njegova bogatstva.
Teorija o hramskome blagu tvrdi da Bakreni svitak nisu sak
rili eseni/stanovnici Kumrana, ve ljudi povezani s jeruzalem
skim vlastima (premda je mogue i to da su, pritisnute ratom,
savez sklopile inae suprotstavljene skupine). Ovo se nadovezuje na prie o tajnim tunelima koji vode od podnoja Brda hra
ma, pa sve do breuljaka pokraj Mrtvoga mora.

Za Apokalipsu spremni
D v e su varijante teorije o hramskom blagu. Po jednoj je svitak
izraen za vrijeme ustanka koji je vodio BarKokhba, i njegov
sadraj odnosi se na porez i danak koji su skupljeni za hram
nakon 70.n.e. Rimljani su tada unitili Drugi hram, pa iako su
porezi i danak i dalje skupljani, to znai da ih nisu imali kamo
pohraniti,
ako su ih eljeli sauvati od Rimljana. Moda
to objanjava zato je, kako
kae
svitak, blago bilo skrive-

no na toliko puno razliitih mjesta, umjesto da je bilo sakuplje

no u jednom ili u dva skrovita, kao to bi se inae oekivalo.
Druga verzija je potencijalno daleko znaajnija za sudbinu
ovjeanstva i svijeta, poto je po njoj plijen koji navodi Bakreni
svitak blago uklonjeno iz Hrama prije 70. n.e., a koje ukljuuje
obredne ukrase poput Aronova prsnog oklopa i Kovega zavjet
nog, za koje se inae ini da su nestali iz povijesnih zapisa. Jedna
zamjerka ovoj teoriji je injenica da zapisi iz toga vremena jasno
pokazuju da su Rimljani zaplijenili velike koliine blaga iz Hra
ma. Po jednom iskazu Rimljani su zapalili Hram, a dragocjeni
metali koji su u njemu uvani istopili su se i poput vode potekli
lijebovima Hrama. No, mogue je i to da su sveenici za so
bom ostavili taman toliko blaga da zadovolje pohlepne osva
jae.
Ova druga verzija znaajna je jer nadahnjuje one koji ele
da se Hram ponovno izgradi i objavi Kraj vremena. Da bi se ovo
moglo dogoditi vjeruju da je nuno uiniti mnogo toga, pa tako i
vratiti obredne artefakte potrebne u Hramu ili za proienje
njegove okolice. Za njih tako lov na Bakreni svitak iz jednostav
ne arheoloke potrage postaje dijelom duhovne potrage koja e
potaknuti Apokalipsu, sa svim pridruenim geopolitikim po
sljedicama u stvarnome svijetu.

Lijeniki trokovi
Povjesniarka Gloria Moss vjeruje da je blago na kraju ipak mo
glo pripadati esenima, pod pretpostavkom da ipak nisu bili
asketski redovnici kakvima ih se tradicionalno doivljava. Mossova tvrdi da su eseni vodili neku vrstu antikih toplica/zdrav-

stvene klinike i da su bili ukljueni, u iznimno unosnu trgovinu

lijekovima, poput tamjana, smirne i melema, koji su u to doba
bili vredniji od vlastite teine u zlatu. To bi objasnilo kako su se
eseni obogatili, a pojanjava i napomene iz svitka o aromatinim
biljkama, koje su mogle biti sirovine za esensku proizvodnju li
jekova. Na primjer, toka br. 4 na svitku glasi: Na brdu pokraj
grada Kohlita, posude s aromatinim biljkama, sandalovinom i
svetom obrednom odjeom; sve aromatino bilje i blago...
Ipak, zagovaratelji teorije o hramskom blagu tvrde da su
aromatine biljke i tomu slino bile vane za hramske rituale i
kao sastojci za miomirise.
Lociranje blaga Bakrenoga svitka
Pretpostavimo li da je blago stvarno, je li mogue pronai bilo
koju od spomenutih lokacija? Nekoliko je primamljivih nagov
jetaja imena mjesta. Primjerice, svitak poinje s tokom br. 1:
U utvrdi koja je u Ahorskoj udolini, etrdeset lakata ispod stu
ba koje vode prema istoku: krinja za novac sa sadrajem,
teine sedamnaest talenata. Vjeruje se da se Ahorska udolina
nalazila vrlo blizu Kumranu, prema zapadu, i da je tamo bila
utvrda pod nazivom Hirkanija. Nekoliko puta spominje se i
grad Kohlit, to je moda aluzija na podruje istono od Jorda
na, uz rijeku Jarmuk. Toka br. 49 spominje Abalomov
spomenik. Abalomova grobnica i dan-danas stoji na cesti
izmeu Jeruzalema i Jeribona, no vjerojatno je mlada od svitka.
Odnosi li se spomenik moda na neto to je stajalo na istom
mjestu prije dananje grobnice?

Lovci na blago
Ovakve tragove slijedili su stvarni lovci na blago poput J.
Allegra, buntovnog izuavatelja svitaka, toliko frustriranog
ogranienou i odugovlaenjem birokracije da je pokrenuo
vlastitu ekspediciju. Identificirao je brojne stvarne lokacije iz
svitka, poput ve spomenutih, a na kraju je ipak zavrio praz
nih ruku, da bi se ogoren povukao u akademski egzil na otok
Wight, odakle je pisao pogrdne osvrte o religiji, bazirajui
ih na radikalnim tumaenjima svitaka.
Nadovezujui se na Allegra, biblijski arheolog Vendyl Jones
tvrdio je da se 1988. pri lociranju vra s antikim uljem za po
mazanje koristio Bakrenim svitkom. Godine 1992. otkrio je na
slage neega za to je tvrdio da je drevni tamjan. Jonesove
tvrdnje moda bi trebalo promatrati u svjetlu njegovih eshatolokih
uvjerenja.
On, primjerice, ulje i tamjan moda doivljava kao tvari koje bi se mogle iskoristiti za pripremu puta
za novi Hram.
Akademik Richard Freund tvrdi da je pilja pisama, mjesto
otkria dokumenata iz razdoblja idovskog ustanka, zapravo
pilja stupova koju spominje toka br. 25 Bakrenoga svitka.
Kad je iskopana pilja pisama, pokraj kamenih posuda i svitka
pronaeni su i bronani obredni predmeti. Freund tvrdi da se
to slae s onime to navodi toka br. 25, i da su arheolozi ne
znajui otkrili jedno od blaga Bakrenog svitka, a obredni pred
meti moda su ak i oni spaeni za razaranja Hrama. Meutim,
filolog (strunjak za antike tekstove) Edward Cook istie da je
Freund bio selektivan pri tumaenju toke br. 25, koja kao za
kopano blago zapravo navodi srebro, ne spominjui nikakve
bronane predmete.

Iz Egipta
Pisac Robert Feather ima radikalnu alternativnu teoriju o tome
gdje se blago nalazi i koje je stvarno znaenje Bakrenoga svitka.
Feather tvrdi da su neobino pismo i jezik svitka slini oblicima
koritenima u antikom Egiptu u 14. st. pr. n. e., dakle iz otprili
ke istog vremena kada su Hebreji tamo bili u zatoenitvu.
Konkretno, neobian mjerni sustav za teinu slae se s egipat
skim brojanim sustavom iz toga vremena, a mjerna jedinica na
koju Feather upuuje je kedet. Primijenimo li je na koliine iz
nesene u svitku, dolazi se do puno vjerojatnije sume od 26 kilo
grama zlata i 13,6 kilograma srebra.
Featherova teorija je da su antiki idovi svoj monoteizam
preuzeli od faraona Aknatona, koji je oko 1340. pr. n. e. egipat
sku politeistiku religiju pokuao promijeniti u monoteizam, te
da Bakreni svitak govori o blagu koje je zakopano oko Amarne
u Egiptu, lokaciji Aknatonove prijestolnice Aktatona. On tvrdi
da brojni opisi iz svitka odgovaraju ovome podruju i da su neki
poznati nalazi iz Amarne zapravo blaga koja spominje svitak.
Feather nudi i objanjenje za grke digrame i trigrame, tvrdei
da spojeni tvore grku verziju imena Aknaton. I nadalje razvija
svoju teoriju u sloen prikaz toga kako su antiki Zidovi, a ka
snije posebice eseni, bili uvari tajne tradicije egipatske predaje.
Je li blago jo uvijek tamo negdje?
Bez obzira na Featherove teorije, openito se smatra da bi bla
go, ukoliko postoji, gotovo sigurno bilo skriveno u okolici Jeru-

zalema, Jerihona ili Mrtvoga mora. Nakon gotovo 2 000

godina, meutim, tamo ga moda vie nema. Nekoliko je uvjer
ljivih razloga zato. Najoitiji razlog je da su blago mogli pro
nai/zaplijeniti stanovnici regije tijekom tih dvadeset stoljea.
Primjerice, beduini koji su pronali svitke s Mrtvoga mora mogli
su stoljeima otkrivati sline nalaze, da ne spominjemo Zidove,
Arape, krane, kriare, Saracene i Bizantince iz ranijih razdob
lja. Mnoga skrovita u kojima je blago bilo pohranjeno mogla su
se tijekom proteklog tisuljea uruiti, mogla su biti pregraena
ili razvaljena, a u bilo kojem od tih sluajeva moglo je doi do
otkria blaga. Takvi nalazi ne bi bili prijavljivani iz straha od
konfiskacije/oporezivanja i stoga se ne bi ni nali medu povije
snim zapisima.
Moda su blago otkrili upravo oni od kojih je bilo skriveno:
Rimljani. Ako su mislili da im nije predano sve blago i da je velik
dio skriven, moda su pretraivali uzdu i poprijeko. Povje
sniar Josip izvjeuje o tome da su Rimljani muili zarobljene
esene - moda upravo zbog toga da otkriju gdje su sakrili hramsko blago?
Meu tokama s popisa na svitku takoer su i skrovita do
kumenata, i filolog Richard Gwynn-Seary istie da postoje neki
dobro provjereni sluajevi otkria upravo takvih skrovita u re
giji. Za vrijeme vladavine rimskog cara Karakale (211.-217. n.
e.) pokraj Jerihona je pronaena posuda sa svicima. U posudi
su se nalazili rani zapisi, nalik svicima s Mrtvog mora, i te zapise
koristio je crkveni otac Origen kao pomo pri sastavljanju biblij
skog kanona koji je u upotrebi i danas. Takoer, patrijarh Timotije I. iz Seleukije 800. n. e. opisuje neto gotovo identino
legendi o otkriu svitaka s Mrtvoga mora: pas Arapina u lovu

... uao je u pilju i nije izlazio. Njegov gospodar poao je za njim

naavi ga kako kopa ispod stijenja gdje su pronaene brojne
knjige ... idovi ... su doli u velikim skupinama i nali knjige
Staroga zavjeta i jo neke druge...
Gwynn-Seary ak tvrdi da posjedujemo zapise o otkriu ma
terijalnih blaga iz Bakrenog svitka, u obliku pria o Aladinu, Ali
Babi i drugima iz Tisuu i jedne noi, koje se vrte oko skrivenih
gomila blaga. Istie da ova zbirka pripovijedaka potjee iz prvog
stoljea nae ere (kad je Bakreni svitak najvjerojatnije skriven), i
moda ukljuuje fikcionalizirane verzije stvarnih pria iz arap
skog svijeta, pa i s Bliskog istoka.
Na smrtonosnom tlu
Ako su svici s Mrtvoga mora ostali neotkriveni do etrdesetih
godina prolog stoljea, moda su paljivije skrivena blaga mo
gla ostati skrivena sve do danas. To je san brojnih arheologa i lo
vaca na blago koji eznu za otkrivanjem tajni Bakrenog svitka i
pronalaskom nekog od basnoslovnih blaga u njemu navedenih.
Neki strunjaci nagaaju da bi klju svega mogao biti drugi svi
tak o kojemu se govori u posljednjoj toki, i da jedino posjedo
vanje oba svitka moe dovesti do blaga. Moda je original
ifriran tako suptilno da nitko nije ni primijetio da je kodiran.
Potencijalne lovce na blago ipak valja podsjetiti da bi teko
mogli nai opasnije mjesto za lov od ovoga, budui da se ciljano
podruje nalazi na okupiranom teritoriju. Situacija je tako na
peta da bi iskapanja bilo kakve vrste vrlo vjerojatno izazvala lju
te optube, od pripadnika svih vjerskih pripadnosti, a stanje
politike sigurnosti u regiji takvo je da je gotovo nemogue do-

biti dozvolu za istraivanje njezinih tajnih kutaka i zakutaka.

Istraivanje bez dozvole moglo bi biti kobno.
U krajnjoj liniji, preuzeti taj rizik vjerojatno bi bilo prilino
glupo. Miljenja strunjaka jo uvijek su krajnje podijeljena oko
toga je li Bakreni svitak autentian, fantazija, alegorija neke
vrste koju jo uvijek ne razumijemo, ili je pak pravi popis blaga.
ak i u sluaju potonjeg, sve to je moglo biti pronaeno po svoj
prilici ve i jest.

Dragulji kralja Ivana

Ivana, kralja koji je Engleskom vladao od 1199. do 1216., danas
pamtimo iz puno razloga, najveim dijelom negativnih. Djeca
ga najbolje poznaju kao glavnog zlikovca iz prie o Robinu Hoodu, a u povijesti je poznat kao lo kralj Ivan koji je izgubio
veinu prekomorskih posjeda anuvinskog carstva, i toliko raz
ljutio monike da je bio prisiljen potpisati Magna Cartu, uz to iz
gubivi i svoje krunske dragulje u zatonu Wash.
Kraljevsko napredovanje
Pria, kako navode povjesniari od 13. stoljea naovamo, glasi
da je kralj Ivan kasne 1216. putovao na istok Engleske. 9. listo
pada putovao je od Lincolnshirea do Bishop's Lynna (danas
King's Lynn) u Norfolku, no kad je tamo stigao, poeo se razbolijevati. Odlueno je da e krenuti nazad za Lincolnshire, koji
se u to vrijeme vjerojatno smatrao sigurnijim, budui da je fran
cuski kralj Luj nedavno bio provalio u zemlju s june strane.

Nesrea u zatonu Wash

12.
10.
Ivan je pokuao prijei Wash, iroki zaton koji raz
dvaja Istonu Angliju i Lincolnshire. U to vrijeme zaton je u
kopno ulazio puno dublje nego danas, a ovo je bilo muljevito i
movarno podruje kojim se dalo putovati za vrijeme oseke, no
opasno za neoprezne, ispresijecano dubokim kanalima i jama
ma sa ivim pijeskom, izrazito osjetljivo na svako dizanje vode.
Kau da je kralj zaton preao kod Wisbecha, gdje je bilo
mogue pregaziti Wellstream, jednu od rijeka koja se ulijevala u
Wash.
Istovremeno je kraljev prtljani konvoj, koji je navodno no
sio sva kraljevska blaga, ukljuujui i krunske dragulje (regalije
koje je monarh nosio tijekom krunidbe), takoer pokuavao
prijei Wash, no iznenadila ga je plima i nestao je u ivome pije
sku i pod plimnim valom. Tradicionalni prikaz ove katastrofe
dobro ilustrira sljedei odlomak iz Djeje povijesti Engleske
Charlesa Dickensa:
osvrui se s obale kad se naao na sigurnome, kralj ugleda kako se uz
burkale vode kovitlaju u bujici, prevru kola, konje, i ljude koji su nosili
njegovo blago, gutajui ih u divljem vrtlogu iz kojega se nita nije moglo
spasiti.

Potresen ovim nevjerojatnim udarcem zle sudbine, Ivan je

odveden u samostan u opatiji Swineshead u Lincolnshireu, gdje
je doekan s obiljem kruaka, bresaka, i svjeom jabuko
vaom. Opet se razbolio, ovaj put od dizenterije, preselio se
jo nekoliko puta, i konano preminuo u Newarku 18. listopa
da.

Ivanov izgubljeni plijen

Povjesniari se razilaze oko mnogih elemenata ove prie. Za po
tencijalne lovce na blago jedno od najzanimljivijih pitanja je ono
to je kralj zapravo izgubio. Premda se openito smatra da je iz
gubio krunske dragulje, ne postoji suvremeni zapis koji to igdje
konkretno tvrdi. Djelo Flores Historiarum (Cvjetovi povijesti)
Rogera de Wendovera, napisano oko 1230., izgubljeni plijen
opisuje kao blaga, dragocjene posude, i sve druge stvari koje je
[kralj] osobito cijenio. Chronicon Anglicanum Ralpha od Coggeshalla blago opisuje ovako: njegova kapela sa svojim relikvi
jama ... i razliitim vrijednosnim papirima. Jedan drugi izvor
spominje kraljevu skupocjenu koiju i pokustvo.

Brzi vlak za nigdje

U svojoj knjizi Undiscovered (Neotkriveno) Ian Wilson razmatra
teorije o izgubljenom blagu kralja Ivana, istiui da slubeni za
pisi toga vremena pokazuju da se kralj po okolici kretao prilino
brzo - nekad bi preao i do 60 kilometara u danu. Ovo sugerira
da ga nije slijedila velika pratnja s prtljagom, koja bi u to doba
bila iznimno spora. Suvremeni prikazi stoga su moda pretjera
ni.

Dijamanti su kraljevi najbolji prijatelji

Nasuprot tome stoje dokazi da je toga dana u listopadu izgub
ljeno istinski vrijedno blago. Omiljeni hobi kralja Ivana bio je
skupljanje nakita, a kao kralj je takoer posjedovao i zalihu zla-

ta i srebra i drugih vrijednosti, koje je tijekom 1215. i 1216. po

brao iz razliitih samostana gdje je bilo pohranjeno. Od osobite
vrijednosti bile su carske regalije koje je naslijedio od bake, nje
make carice, a koje su sainjavale dio zbirke krunskih dragulja.
Za vrijeme Ivanove vladavine sve ovo blago nalazilo se na
popisu kraljevskog inventara zvanog Registar (engl. Rolls), koji
je uspostavio sam Ivan, no godine 1220. za vrijeme krunidbe
Ivanova nasljednika Henrika III. medu koritenim regalijama
veine ovih predmeta nije bilo. Drugim rijeima, ini se da je
neprocjenjiva zbirka kraljevskih dragocjenosti uistinu izgublje
na.
Toka prijelaza
Glavni problem je lociranje mogueg mjesta nesree. Obala
ovoga podruja poprilino se promijenila od vremena srednjega
vijeka. Projekti isuivanja iz sljedeih stoljea povratili su dobar
dio zemljita i korjenito promijenili nain na koji se zemlja
taloila, pa se linija obale proirila za mnogo kilometara. Sam
Wisbech, koji je bio blizu moru, sad se nalazi nekoliko kilome
tara duboko u kontinentu. Za lovce na blago ovo je potencijalno
ohrabrujua injenica, jer znai da se mjesto gubitka dragulja
sad nalazi na suhom kopnu, no takoer znai i to da putevi, ga
zovi i nasipi preko kojih se Wash prelazio u srednjem vijeku sad
postoje tek kao ostaci, povremeno prepoznatljivi iz zraka, kao
temelj suvremenih meduupnih granica ili cesta.
Povrh svega navedenoga, najozbiljnije se spori i oko toga je
li Ivan putovao sa svojom prtljanom pratnjom ili odvojeno od
nje, i kojom rutom bi se bilo ilo u svakom od sluajeva.

Vidokrug
Veina suvremenih izvora samouvjereno tvrdi da je Ivan puto
vao odvojeno od pratnje s prtljagom. Dok je on oko zatona kre
nuo duim putem, preko Wisbecha, njegova pratnja krenula je
preacem preko Washa, navodno da nadoknade to to su se
kretali sporije od kralja. Meutim, kao to istie Wilson u knjizi
Undiscovered, suvremeni izvori jasno navode da je kralj jedva iz
bjegao nesreu, to implicira da je bio s pratnjom u trenutku
njezine propasti. Ukoliko je pratnja uistinu nosila njegov samo
stanski plijen, on je vjerojatno nije bio voljan isputati iz vida.
Faktor sigurnosti bio je osobito bitan zbog nestabilnog vremena
i injenice da je movarno podruje Lincolnshirea bio neprija
teljski nastrojen teritorij gdje normanska monarhija nikad nije
bila popularna. (Na ovom podruju skrivao se Hereward the
Wake, pobunjenik iz 11. stoljea i povijesna linost koja je po
sluila kao jedan od glavnih temelja za lik legendarnog Robina
Hooda.)
Ovi faktori od presudnog su znaaja jer se zna da je Ivan ui
stinu preao Wellstream kod Wisbecha. Ukoliko je pratnja bila
s njim, i ona je rijeku morala prijei na istome mjestu. Wellstre
am danas vie ne postoji, no rijeka Nene slijedi otprilike isti tok.

Kandidatske lokacije
Wilson razmatra tri teorije o tonom mjestu nesree. Dugo go
dina tradicionalni stav bio je da je prdjana pratnja rijeku prela
odvojeno od Ivana, putujui od Cross Keysa sa zapadne strane
zatona Wash do Long Suttona s njegove istone strane, a plima

ih je sustigla pokraj dananjeg Sutton Bridgea. Brojni lovci na

blago istraivali su ovo podruje, no bez uspjeha.
Pretpostavivi da je pratnja ila s kraljem, povjesniar Gor
don Fowler odredio je vjerojatnu toku prijelaza Wellstreama,
tono izmeu Wisbecha i Walsokena (makar ova dva mjesta
danas vie-manje ine isti grad). Fowler ak predlae
objanjenje za nesreu: iznenadna pojava plimnog vala, u tom
podruju poznatog kao eagre, koji se dogaa kad plima vodu
pogura uz rijeku proizvodei niz velikih, potencijalno razornih
valova.
Trea kandidatska lokacija temelji se na teoriji povjesniara
J. C. Holta, koja kae da se ondanje tradicionalno mjesto pre
laska Wellstreama nalazilo sjeverno od Wisbecha, izmeu Walpolea i Foul Anchora - to dogaaj smjeta pokraj dananjeg
Tydd Gotea. U ovom podruju postoje dokazi srednjovjekov
nih slojeva ivog pijeska, to se poklapa sa suvremenim prikazi
ma nesree.
Nedavno se pojavio etvrti kandidat, zasnovan na rekon
strukciji plimskih tabela za taj dan u 1216., koji sugerira da je
prtljana pratnja ve bila prela Wellstream kad ju je sustigao
plimni val, i da je u tom trenutku vjerojatno prelazila ue rijeke
Welland kod dananjeg Fosdykea, sjeveroistono od Wisbecha.
Pria se zaplie
S toliko kandidatskih lokacija lovcu na blago teko je znati gdje
da trai, a potragu nimalo ne olakava 10 metara zemlje koja se,
kako se smatra, tijekom proteklih 800 godina nataloila na
ondanji nivo kopna, stavljajui blago daleko van dometa

obinih detektora za metal. Ovo bi, ipak, mogao biti tek dio
problema. Razliite zakulisne igre i podzapleti poznate prie su
geriraju da blaga tamo moda uope nema.

Umorstvo najstranije
Nakon Ivanove smrti proirile su se glasine da je bio otrovan,
vjerojatno onim krukama, breskvama, i svjeom jabukova
om koje su mu servirali redovnici u Swinesheadu. Premda
veina modernih povjesniara ove glasine odbacuje, s njima se
ne slau svi, a teoriju o srednjovjekovnoj zavjeri potkrepljuje
koincidencija gubitka kraljeva blaga i njegove preuranjene
smrti.

Madioniarski trik
Jo jedna teorija predlae da krunski dragulji uope nisu izgub
ljeni, ve da ih je Ivan prodao/iskoristio kao polog za zajam, dok
je incident u Washu zapravo insceniran u svrhu podmetanja kri
vih tragova, odnosno srednjovjekovne prevare. Kakav god da je
bio kraljev zlikovaki plan, prekratila ga je njegova prerana
smrt/ubojstvo, a blago je potom ukradeno. Najmanje jedno su
vremeno izvjee spominje sumnjive, teko natovarene ljude
viene na izlasku iz Newarka odmah nakon kraljeve smrti.

Tajanstveno bogatstvo
Prema W. A. Duttu, folkloristu Istone Anglije, lokalna legenda
iz podruja Suttona govori o rupi kralja Ivana, bazenu u koji je

dragulje sakrio ili sam Ivan (za neke svoje zlikovake svrhe), ili
oni koji su ih pronali nakon nesree u Washu. Kau da se ba
zen nalazi s june strane ceste koja vodi od King's Lynna prema
Long Suttonu. No mogue je da je ovaj skriveni plijen ve otkri
ven. U 14. stoljeu lokalni plemi Robert, trei lord Tiptoft, iz
nenada se nevjerojatno obogatio. Za njegovo naglo bogaenje
nije bilo oitih razloga, pa su se proirile glasine da je Tiptoft
pronaao izgubljeno blago kralja Ivana. Zbog toga moda vie
nema niega za otkriti...

Blago vitezova templara

Zahvaljujui pseudopovijestima iz Da Vincijeva koda i knjigama
na koje se Kod naslanja, poput djela Sveta krv, Sveti Gral,
vitezovi templari nali su se u voritu neobinog spleta povije
snih misterija. Za iroku publiku postali su istoznanica za skri
venu povijest i tajno znanje, jezgru ega predstavlja popularna
predodba o njihovu nestalom blagu.
Alternativna povijest blaga templara
Skraena verzija prie o templarima proizlazi iz brojnih raz
liitih alternativnih povijesti i ide ovako: godine 1118. u
kriarskom Jeruzalemskom Kraljevstvu Red vitezova templara
osnovali su francuski vitez Hugues de Payens i njegovih osam
suboraca. Kralj Jeruzalema Balduin II. smjestio ih je u odaje di
jela kompleksa na Brdu hrama, po emu je Red dobio ime.*
*Temple - engl. hram

Usprkos skromnim poecima, do moi, bogatstva i ugleda stigli

su zadivljujuom brzinom. No, godine 1307., ljubomorni na nji
hovo bogatstvo - a moda potaknuti i mranijim motivima francuski kralj Filip IV. Pravedni i papa Klement V. urotili su se
protiv templara s namjerom da ih unite.
No uoi 13. listopada - istovremenog uhienja svih tem
plara u Francuskoj - mala grupa vitezova koje je dounik upo
zorio na predstojeu izdaju, prokrijumarila je blago Reda iz
templarske utvrde u Parizu. Blago, koje se sastojalo kako od go
lemog bogatstva, tako i od neeg daleko vrednijeg - relikvija,
dokumenata, artefakata ili tajnog znanja - prebaeno je u La
Rochelle na zapadnoj obali Francuske, utovareno na jedan od
brodova iz mone flote Reda te prebaeno u kotsku. Kad je
1312. Red konano uniten, Filip je ostao praznih ruku, dok je
flota naoko iezla s lica zemlje.
Na goli kostur ovih dogaaja nahvatao se veliki broj intrigantnih i potencijalno eksplozivnih detalja. Posebice fascinan
tne prie su o tome kako su uope templari stekli svoje
ogromno blago, od ega se ono sastojalo, te to se s blagom - i
templarima - dogaalo u stoljeima koja su slijedila.
Izvori blaga templara
Kad je rije o ovoj temi, alternativne povijesti djeluju poprilino
konfuzno, nudei najmanje tri razliita izvora koji su templari
ma prenijeli navodnu ultimativnu tajnu (ili tajne), premda se
esto sugerira da su ovi izvori meusobno povezani i da tvore
zajedniku nit.

Sionski priorij
Jedno objanjenje predlae da je templare osnovala jedna jo
tajnovitija i monija organizacija, Sionski priorij, tajni red za
duen za ouvanje Kristove krvne linije. Ova, opet, see od Ma
rije Magdalene i samoga Isusa, koji su bili vjenani, imali djecu i
doli u junu Francusku, a njihovi potomci osnovali su merovinku kraljevsku lozu (vidi poglavlje Sveti Gral, str. 89.).
Premda bi pripadnici ove krvne linije bili implicitni zakoniti
kraljevi Zapada (ako ne i cijeloga svijeta), njihovu mo preotela
je Katolika crkva, ije se itavo uenje temelji na obmanama o
raspeu i pravoj naravi Krista.
Priorij je osnovan da bi se titila i ouvala stvarna, fizika
krvna linija Kristovih nasljednika, ali i razliiti oblici tajnog
znanja o kranstvu i raznim misterijima (znanje koje se po ne
kim tumaenjima protee unazad sve do graditelja piramida i
Salomonova hrama, Atlantide itd.). Priorij je templare osnovao
dijelom radi poveanja vlastitog Utjecaja u kranskom svijetu, a
dijelom i radi prisustva u Svetoj zemlji, moda ak i da bi tamo
izveli odreena istraivanja, to priu o Prioriju vee uz sljedee
objanjenje.

Pljakai nestaloga Hrama

Drugo objanjenje porijekla tajnog templarskog znanja/blaga
kae da su templari otkrili neto u temeljima Salomonova hra
ma u Jeruzalemu. Po ovoj teoriji, poetna snaga od devet vite
zova koji su osnovali Red templara brojem je oito bila premala
da bi uinkovito ispunjavala svoju javno obznanjenu misiju

zatite hodoasnika u Svetoj zemlji. Ovi templari zapravo su

vrlo svjesno izvrili pritisak na Balduina da ih smjesti na Brdo
hrama (koristei moda neko prethodno znanje ili poznanstva),
da bi se mogli ukljuiti u iskapanja na lokaciji starog hrama.
Smjeteni u nizu podzemnih prostorija poznatih pod na
zivom Salomonove staje, jednoj od rijetkih jo postojeih grae
vina povezanih sa starim Hramom, templari su se bacili na
istraivanje tunela i odaja ispod brda, otkrivi tajno spremite
dokumenata/artefakata/relikvija. Tako opremljeni mogli su po
slati izaslanike nazad u Europu i zapoeti svoj nevjerojatan
uspon ka moi i bogatstvu. Europski prinevi i plemii navodno
su se polomili da se templarima stave na uslugu i poklone im
zemljita, dok im je papa dao izvanredne povlastice, iskljuujui
ih iz svake sudske nadlenosti osim vlastite. Templari su tako u
velikoj mjeri postali zakon za sebe, a regruti su pohrlili pod nji
hov stijeg, da bi zatim bili uvedeni u njihove udne rituale.

Katarska veza
Tree objanjenje, takoer potencijalno povezano s priom o
Kristovoj lozi/Sionskom prioriju, jest da su templari svoje blago
naslijedili od katara. Katari (takoer poznati i kao albignezi) bili
su heretika kranska sekta koja je mo i popularnost stekla u
11. stoljeu u junoj Francuskoj. Njihova verzija kranstva,
pristigla s Istoka, posjedovala je brojne gnostike elemente. Te
meljno vjerovanje gnosticizma (ime je izvedeno od grkog gno
sis, znanje) jest da je boansko prisutno u svakom pojedincu, a
da se jedinstvo s boanskim postie preko osobne gnoze ili samoispitivanja. Ovo se suprotstavlja katolikom pristupu koji

kae da su sveenici potrebni kao posrednici izmeu pojedinca

i Boga.
Katari su oduevljavali svojom predanou i istoom, stje
ui mnoge obraenike i sljedbenike i zatitu mnogih plemia u
regiji Languedoc. Brojni pokuaji Crkve da zaustavi njihovo
irenje vrhunac su dosegnuli godine 1208. pokretanjem kriar
skih pohoda albigneza, emu je 1229. uslijedilo osnivanje Inkvi
zicije. Rezultat je bio krvavi holokaust koji je gotovo zbrisao
katare u Francuskoj, a posljednji katarski voda smaknut je
1321.
Kljuni dio ove tune prie je opsada Montsegura iz 1244.
Montsegur je bila katarska utvrda na vrhu planine, a povezuje
se s Munsalvaescheom iz verzije prie o Svetom Gralu Wolframa von
Eschenbacha.
Pretpostavlja se da su kata
ri tamo drali pehar koji su slavili u svojim obredima i koji se
povezuje sa Svetim Gralom. Katarima su takoer pripisivana i
razna druga blaga, obino nalik onima koja su vezivana i uz
templare.
Prema poznatoj legendi koja jako podsjea na priu o
pononom bijegu templara, netom prije nego to su katolici
provalili i zauzeli utvrdu, etiri katara spustila su se niz zidove i
odnijeli blago na sigurno. Mnogi od vitezova templara doli su
iz ove regije i pretpostavlja se da su morale postojati veze
izmeu te dvije grupe, i da je blago ovim putem preneseno tem
plarima.

Bankiranje
Osim to su posjedovali to tajno/sveto blago, templari su se
takoer izuzetno obogatili i u puno konvencionalnijem, materi-

jalistikom smislu. Priskrbili su ogromna gospodarstva, prostra

na imanja i vrijedne ukrase za svoje crkve. U vrijeme prije
pojave banaka, bilo je uobiajeno da bogati svoju tekuu imovi
nu uvaju na najsigurnijem moguem mjestu, to je esto zna
ilo u sigurnim prostorijama nekog religijskog reda. Kao vojni
red s bezgrenom reputacijom i ogromnom mreom baza tem
plari su bili logian izbor.
Iskustvo u prenoenju novca iz Europe (gdje se stvarao) u
Svetu zemlju (gdje se troio) templare je uinilo strunjacima u
transferima gotovine, a mudri trikovi omoguili su im da zaobidu zabranu profitiranja posuivanjem novca koja je vrijedila
za krane, pa su posuivali novac uz kamate irom Europe.
Poeli su se ak baviti i transportom, prevozei hodoasnike u
Svetu zemlju, zajedno s vlastitim ljudstvom i zalihama.
Teoretiari templarskih zavjera zanemaruju ovakve kon
vencionalne metode poslovanja i tvrde da je templare iznimno
uspjenima uinilo posjedovanje tajnog znanja/relikvija. Presti
i mo proizili iz blaga, moda i uz okultne izvore informacija,
pomogli su im da utjecajem, nasiljem i ucjenama dou do bo
gatstva. Kako god da je steeno, obino se smatra da je dio tog
ogromnog bogatstva bio medu blagom navodno ukradenom u
noi 13.
10.
1307.
Velika tajna
to je jo odneseno na sigurno te noi? to je to tono bilo blago
templara? Po tom su pitanju alternativne povijesti ili nejasne, ili
radikalno razliitih miljenja. Nudi se pozamaan broj odgovo
ra.

Bafometova glava
Kad su u Francuskoj templari izvedeni na suenje, jedna od
brojnili optubi usmjerenih protiv njih bila je da su oboavali
nekakvog demona po imenu Bafomet. Takoer se obino na
vodi da su opsjednuto oboavali odsjeene glave. Ove su se
optube ispreplele, pa se za templare smatralo da su Bafometovu glavu uinili sreditem svojih udnih rituala. Je li ova udna
glava bila blago templara? Ako jest, ija je to glava bila? Meu
kandidatima je i glava Ivana Krstitelja (odsjeena da se udovolji
Salomi), kao i Isusova glava. Postoji ak i tumaenje po kojemu
je glava mogla govoriti i proricati, bilo pomou mranih vjetina
ili neke udne tehnologije.

Relikvije
Moda se blago sastojalo od/sadravalo neke druge relikvije.
Spominju se komadii Pravog kria, Koplje sudbine (kojim je
navodno proboden Kristov bok dok je visio na kriu), Koveg
zavjetni i Turinsko platno (za lice koje prikazuje ponekad se
tvrdi da je pripadalo Jacquesu de Molayu, posljednjem velikom
vodi Reda). Oiti kandidat je i Sveti Gral, kako u svom doslov
nom, materijalnom obliku, kao sveta/arobna posuda, tako i u
metaforikom smislu, kao Isusova krvna linija. Jedno je od
miljenja da su templari posjedovali drugaije verzije Evanelja,
koje nadilaze ona koje je prigrlila Crkva i moda otkrivaju dru
gaiju verziju povijesti, pobijajui uobiajenu katoliku verziju.
Ta su Evanelja mogla nalikovati onima otkrivenima u svicima
s Mrtvog mora (vidi str. 118) i, kao to predlae Da Vincijev
kod, moda su pripovijedala o Kristu koji se eni i ima djecu.

Tajno znanje
Povrh svega navedenoga, pretpostavlja se i da su templari bili
nasljednici drevne tradicije ezoterike mudrosti naslijeene od
Adantidana, preko graditelja piramida i Salomonova hrama. Ne
samo da se templarima time pripisuje znanje o tajnama monu
mentalnih graevina, nego se tako objanjavaju i njihovi udni
mistini, gnostiki i razni drugi nekranski obiaji, najpoznatiji
od kojih su inicijacijski rituali, koji su ukljuivali pljuvanje na
kri, parodije mise i, navodno, poricanje Isusa.
to se dalje zbilo?
Kako i to su templari stekli tek je poetak prie. Prava pripovi
jest lei u onome to se dogodilo nakon toga, premda opet po
stoji nekoliko razliitih verzija glede mjesta na kojemu je
templarsko blago danas, svaka s razliitim implikacijama.

kotska veza
kotsku se esto reklamira kao mogue odredite odbjegle
templarske flote s blagom. U to je vrijeme kotska bila usred
spora s papinstvom i stoga ekskomunicirana, to je znailo da bi
se, doavi tamo, templari nali van domaaja papinog autorite
ta pa je, bivajui u kotskoj, tijekom sljedeih nekoliko godina
muenja i suenja na kontinentu, Red mogao izbjei progoni
ma. Nadalje, vjeruje se da su vladari kotske bili u dobrim od
nosima s templarima, ak do te mjere da se govori kako su se
1314. na Bannockburnu vitezovi borili protiv Engleza na strani
Roberta od Brucea.

Misteriji kapele Rosslyn

Rosslyn se ve pojavljuje u drugom poglavlju, u raspravi o Sve
tom Gralu, no po alternativnim povjesniarima njezin istinski
znaaj je u tome to je ona svojevrsni templarski kriptogram.
Izmeu 1440. i 1480. kapelu je sagradio William Sinclair iz obi
telji Sinclair, grofova od Orkneyja i vladara Roslina u nizinskoj
kotskoj, izmeu Edinburgha i Glasgowa. Obitelj Sinclair na
vodno je bila istaknuta medu templarima u 13. stoljeu, a
smatra se da je slobodne zidare u kotskoj osnovao William
Sinclair, ime se templarstvo dovodi u vezu s njihovim pretpo
stavljenim nasljednicima, masonima. Brojne masonske i kvazimasonske grupe danas prisvajaju templarsko naslijede.
Kapela Rosslyn odraava Sinclairovo poznavanje templar
skih arhitektonskih tajni i proeta je masonskom simbolikom.
Kau da je kapela kopija Salomonova hrama i da je namjerno
nedovrena kako bi nalikovala uruenom originalu. Za kieno
isklesan egrtski potporanj unutar kapele pria se da je skrovite templarskog plijena, a isto vrijedi i za par velikih krinja za
koje se govori da su zakopane negdje na imanju, moda u taj
nim kriptama pod zemljom.

Amerika veza
I kapela Rosslyn navodno prikazuje floru Amerike, isklesanu
prije Kolumbovih putovanja. Ovo se nadovezuje na legende o
Henryju Sinclairu, pretku graditelja kapele i navodnom templa
ru, za koga se govori da je potajice putovao preko Atlantika, vje
rojatno koristei tajno znanje steeno iz templarskog blaga

(npr. biblijski/predbiblijski opisi transatlantskih putovanja, ili

navigacijska nauka s Atlantide, sadrana u drevnim svicima koje
su templari iskopali ispod Hrama), a moda sa svrhom skrivanja
blaga Reda u Americi, daleko od pohlepnih europejskih ruku.

Rennes-Le-Chateau
Prije nego to je kapela Rosslyn postala sredite interesa lovaca
na templare/Gral, prvi izbor bilo je ivopisno selo Ren
nes-Le-Chateau u staroj katarskoj regiji Languedoc. Misterij
Berengera Saunierea desetljeima je ovdje uzbuivao lovce na
blago. U razdoblju od 1889. do 1905. Sauniere je sluio kao se
oski sveenik siromane upe Rennes. Sudei po slubenim pri
manjima, veinu ivota trebao je provesti nepoznat i na rubu
gladi, no tijekom 1890-ih poeo je neumjereno troiti, najprije
na renoviranje crkve, to je ukljuivalo neke bizarne preinake,
poput postavljanja kipa demona iznad vrata, a kasnije i na iz
gradnju luksuzne vile za sebe. U kozmopolitskom Parizu pro
vodio je puno vremena s bogatima i slavnima, okuitistima i
polusvijetom, a kod kue je prireivao raskone zabave. Kad je
umro, govorilo se da je bio teak milijune franaka.
Kao izvor ovog bogatstva navodio se tajnoviti svitak koji je
Sauniere naao skrivenog u stupu seoske crkve. Svitak mu je
pomogao da otkrije neko skriveno blago u blizini, moda izgub
ljeno katarsko-templarsko blago. Naoruan znanjem/moima
koje je blago donijelo mogao je stei utjecajne prijatelje i postati
strahovito bogat. Ipak, njegovom smru 1917. tajna blaga je iz
gubljena, moda i zakopana ispod Rennesa ili negdje u okolici.

Izaberite sami
Da zakljuimo, templarsko blago sad je skriveno/zakopano ili u
okolici kapele Rosslyn u kotskoj, ili negdje u Sjevernoj Americi
(vidi poglavlje Jama s novcem na Oak Islandu, str. 174), ili
negdje ispod Rennes-Le-Chateaua. Ostala potencijalna mjesta
ukljuuju bilo koju od brojnih templarskih baza u Europi, za
mnoge od kojih se tvrdi da lee u podzemnim tunelima i pilja
ma, posebice u zemljama poput kotske i Engleske, gdje je Red
uglavnom izbjegao progone.
Kua od karata
Ove alternativne verzije povijesti uzbudljivo su tivo, no prava
istina je da je ta zapetljana mrea skoro u potpunosti ispletena
od neutemeljenih pretpostavki, oitih pogreaka ili pak istih
izmiljotina. Gotovo svaki njezin fragment moe biti opovrg
nut, premda je teko odluiti odakle poeti.
Jesu li templari uistinu otkrili ih naslijedili neto
izvanredno?
Unato svim razliitim teorijama ne postoji dokaz da jesu. Tri
glavna izvora blaga koji se spominju su Sionski priorij, Brdo
hrama i katari. Svi poivaju na klimavim ih nepostojeim teme
ljima.
Priu o Sionskom prioriju izmislio je francuski prevarant i
matalac po imenu Pierre Plantard. Nakon Drugog svjetskog
rata Plantard je osmislio sloenu i razraenu verziju povijesti po

kojoj je on potomak merovinkih kraljeva, pa tako i samoga Kri

sta. Zatim je izmislio tajno drutvo s navodno mistinim i iznim
no uglednim prijanjim lanovima, nazvao ga Sionski priorij i
unovaio par lanova za kvazireligijske aktivnosti pomalo neu
kusnog nacionalistiko-rojalistikog politikog karaktera. ak
je i prokrijumario krivotvorene dokumente u francuski nacio
nalni arhiv u Bibliotheque Nationale.
Kad su istraivai kasnije otkrili ove dokumente, pria koju
je Plantard za njih ispreo dobila je na vjerodostojnosti. Premda
je kasnije upao u nevolje sa zakonom i nareeno mu je da pre
stane potpirivati svoju varku, do tada su se Sionski priorij i nje
gova duga tradicija uvanja Kristove loze ve uvrstili u mati
javnosti. Veza izmeu Priorija i templara jo je jedan dio prie
koju je zakuhao Plantard. Treba istaknuti da je stvarni Sionski
red uistinu nakratko i postojao, ali da isti nije imao nikakve veze
s Plantardovim Priorijem, ve su to bili redovnici smjeteni oko
jedne opatije na brdu Sionu u Svetoj zemlji, a taj je red propao
nakon saracenskih pobjeda u kasnom 13. stoljeu.
Jedan od najuobiajenijih elemenata prie o templarima jest
tvrdnja da su osnivai Reda vrili iskapanja ispod Brda hrama.
U stvarnosti, meutim, nema ni trunke primarnih dokaza (npr.
zapisa iz tog vremena) koji bi sugerirali da su templari ikad izvo
dili bilo kakva iskapanja izvan graevinskih radova koje su po
duzimali kasnije tijekom svojeg postojanja da bi poveali ili
opremili svoje sjedite na Brdu hrama. Iako tuneli u Brdu hra
ma uistinu postoje, nema dokaza da su ih templari ikada istra
ivali ili se uope zanimali za njih.
Povjesniar Kevin McClure istraivao je literaturu i otkrio
pravi izvor mnogih mitova o iskapanju, i taj izvor je zabrinjava-

ju. Korijen tvrdnji brojnih alternativnih povjesniara McClure

je pronaao u odlomku u knjizi o templarima autora Guya Delaforgea, kasnijeg osnivaa kvazimasonskog reda Sunevog hra
ma, koji je tvrdio da je nasljednik templarske tradicije (i tajnog
znanja), i koji je kasnije proglaen odgovornim za uasna umor
stva vie od 70 ljudi. Delaforgeova knjiga u kojoj on opisuje
iskapanja ista je fikcija i on ak ni ne pokuava pozvati se na
neki izvor. Ipak, njega je samog kao izvor oigledno koristilo
nekolicina kasnijih pisaca.
Tvrdnje o iskapanjima esto se podupiru pretpostavkom da
je devet vitezova osnivaa bila premala snaga za ispunjavanje
navedene zadae zatite hodoasnika, pa su stoga morali imati
skrivene motive. Ova logika je sumnjiva, osobito znajui da je
svaki vitez mogao imati pratnju naoruanih ljudi, to bi ih uini
lo daleko impresivnijom silom. Jo vanije, njihov poetni zada
tak bio je jednostavno praenje hodoasnika od Jeruzalema da
rijeke Jordan, za to nije bila potrebna vojska.
Katarska veza podjednako je sumnjiva. Ne postoje dokazi
da su katari posjedovali ikakvo skriveno blago, kao ni dokazi
koji bi poduprli priu o bijegu iz Montsegura, koja zvui kao
ista romantina fikcija. Nema ni dokaza o posebnim vezama
izmeu templara i katara, osim okolnosti da su ove dvije grupe
postojale istovremeno, i da je u katarskom podruju bilo tem
plarskih utvrda, kao to ih je bilo po cijeloj Francuskoj. Puno se
vanosti pridavalo religijskim slinostima izmeu ove dvije gru
pe, no vjerojatno se radi o pretjerivanju. Templari su bili odani
krani i mnoge hereze koje su im pripisane mogu se objasniti
kao podmetanja njihovih francuskih progonitelja.

Biti in
Templarski uspon do bogatstva i moi bio je uistinu silovit, no je
li uistinu neobjanjiv? Moda su se jednostavno nali u pravo
vrijeme na pravom mjestu. Katolika enciklopedija
~
,
objanjava: Brz rast popularnosti Red duguje injeni
ci da je kombinirao dvije velike strasti srednjovjekovlja, religij
sku zanesenost i ratniku vjetinu. Takoer, u to vrijeme
obiaj je bio da se izdane donacije upuuju po institucijskoj, a
ne osobnoj osnovi, to je pogodovalo institucijama poput tem
plara.

Je li postojalo ikakvo templarsko blago?

Jedna od uobiajenih zabluda o templarima je da su bili neopisi
vo bogati kada su zapoeli progoni, i da je njihovo blago potom
misteriozno nestalo. Ovo je mit. Zapravo, u vrijeme svog raspa
danja templari su bili u minusu iz vie razloga; kako zbog infla
cije, tako i zbog promjena u ekonomskoj politici diljem Europe.
Veina njihovih dobara bile su nekretnine, a za svoje enormno
skupe avanture na istoku trebali su sav novac od iznajmljivanja i
prihode od imanja koji su mogli prikupiti. Do kraja 13. stoljea
templari su, zajedno s ostalim kriarima, izbaeni iz Svete zem
lje, emu je slijedio gubitak prestia, pa tako i smanjenje dona
cija. Postoje znaajni dokazi da su se do 1307. templari hrvali s
plaanjem temeljnog odravanja vlastitih baza i mnogi njihovi
lanovi ivjeli su u oskudici.

Templarska flota
Slavna templarska flota takoer se pokazala mitskom. Iako su
zahvaljujui svojim stalnim putovanjima iz Europe u Svetu
zemlju i natrag templari bili ozbiljno ukljueni u prijevoz putni
ka i trgovinu, nije vjerojatno da su ikad posjedovali vie od
aice brodova. Godine 1312. rivalski red vitezova hospitalaca,
posebno ukljuenih u morske operacije, posjedovao je tek etiri
ratna broda i teko je povjerovati da su templari imali puno vie.
Rijetki su zapisi koji tono utvruju koliko brodova su imali, no
najvei broj koji se igdje spominje je dva. Kad su trebali dodatne
brodove, unajmljivali bi ih. Takoer, njihovi brodovi bile su ga
lije, potpuno neprikladne za oceanska istraivanja kakva im pri
pisuju neki alternativni povjesniari.

Tiho nestajanje
Dodatne zablude stvaraju se oko sudbine templara. Njihova
propast uslijedila je vie zbog slabosti nego zbog straha od nji
hove snage. Tek kad su postali ranjivi zbog novanih potekoa
i gubitka prestia, njihovi neprijatelji mogli su stupiti u akciju.
Iako su u Francuskoj templari uistinu loe proli i mnogi su po
gubljeni zbog hereze, u mnogim drugim dijelovima Europe nisu
bili osuivani ni progonjeni. Papa Element u poetku je po
kuao zaustaviti progon, no Filip Pravedni templare je u Fran
cuskoj preuspjeno ocrnio klevetanjem i prikupljanjem
priznanja muenjem (to je u to vrijeme bio legalan nain pri
kupljanja dokaza), pa je papa na kraju bio prisiljen raspustiti
Red, to nije isto to i potpuno ga unititi. Ono malo posjeda

templara razdijeljeno je medu ostalim redovima, ukljuujui i

par sljedbenikih redova u Portugalu i panjolskoj oko kojih
nije bilo nieg tajnovitog ili nejasnog. To, kao i injenica da je
zapravo bilo vrlo malo toga za dijeljenje, objanjava zato je Fi
lip zavrio praznih ruku.

Jesu li templari uistinu imali tajno znanje ili relikvije?

Nema dokaza da su templari posjedovali neku veliku tajnu.
Kao dio zavjere da se ocrni templarsko ime Filipovi progonitelji
preuveliavali su njihove udne obiaje, to je potaknulo mnoga
nagaanja i legende. Bafomet, takozvani demon, vjerojatno je
bila rije za opisivanje muhamedanaca (to jest muslimana), s
kojima su templari zasigurno imali brojne okraje u Svetoj zem
lji. Navodno oboavanje glava moda je temeljeno na njihovu
posjedovanju nekih relikvija, poput dviju glava enskih mueni
ca, posebice glave svete Eufemije, no te relikvije bile su dobro
poznate i ni u kom sluaju nisu tajna.
Tajno znanje za koje se govori da su ga posjedovali i prenije
li na masone ista je spekulacija. Veze izmeu masona i templa
ra potpuno su fikcionalne, a izmislile su ih neke masonske
grupe i pisci iz 18. st. i kasnije, pokuavajui si na taj nain
priskrbiti irnpresivnije podrijetlo.

Ima li kapela Rosslyn ikakve veze s templarima?

Prema Evelyn Lord, autorici knjige Vitezovi templari u Britaniji,
za to nema dokaza. Kapela je sagraena stotinu godina nakon
zatiranja reda. Navodna kotska veza openito je tanana. Su-

protno legendi, zapisi o borbi templara na strani Roberta od

Brucea, koji bi morali postojati da su sudjelovali u borbi, ne po
stoje. Zapravo, templari su bili u dobrim odnosima s engleskim
kraljevima kojima se Robert od Brucea suprotstavljao. Sinclairovi iz tog vremena teko da su prijateljevali s templarima, a za
biljeeno je i da su svjedoili protiv njih na suenjima 1309.
Jedan od ranijih Sinclaira mogao je biti templar, no to su bili i
mnogi drugi plemii tog razdoblja.
Sama kapela Rosslyn gotovo sigurno je kopija kora oblinje
glasgovske katedrale, to pretpostavku o masonima kao njezi
nim moguim graditeljima ini uvjerljivijom od ideje kapele kao
verzije Hrama. Vjerojatno je ostavljena nedovrena zbog man
jka novca, to je za privatne kapele bilo uobiajeno. Kapela,
meutim, teko da ima veze sa slobodnim zidarstvom, budui
da je ono osnovano tek stotinama godina kasnije. Navodne
veze izmeu graditelja kapele Williama Sinclaira i slobodnog zi
darstva u kotskoj lane su i temeljene na kasnijim fikcijama,
kao to je to uostalom i velik dio masonske povijesti. Nema
dokaza, osim nekih pisama iznimno sumnjive autentinosti, da
je ijedan davni Sinclair putovao preko Atlantika.

Postoji li stvaran misterij Rennes-Le-Chateaua?

Poput Plantardove prevare sa Sionskim priorijem, ini se da
vei dio renskog misterija korijene vue iz francuske podvale iz
1950-ih. U ovom se sluaju Noel Corbu, vlasnik novootvorenog restorana u staroj Sauniereovoj vili, dosjetio da bi mute
rije mogao privui dobar misterij o blagu. U stvarnosti, nijedan
od misterija nije pretjerano misteriozan. Sauniereovo neob-

janjivo bogatstvo poteklo je od njegova obiaja prodavanja

oprosta. U zamjenu za naknadu sveenik bi odrao misu kojom
bi se skratio platiteljev boravak u istilitu. Katolika crkva za
branila je ovaj obiaj i Sauniere je, zbog stalnih prekraja, uisti
nu bio suspendiran i na kraju otputen. Osim toga, nije umro
kao bogata. Naprotiv, mnoge od svojih kasnijih godina proveo
je na rubu siromatva, oajniki trebajui novac.
Neobine preinake koje je izveo na svojoj crkvi rezultat su
simbolizma povezanog s njegovim radikalnim prorojalistikim i
konzervativnim pogledima. uplji stup u kojem je navodno ot
krio pergament i koji je i danas izloen za posjetitelje gotovo je
sigurno krivotvorina i nikada nije bio dijelom crkve. Ne postoji
nikakav dokaz o bilo kakvom blagu koje je ikad zakopano ili
pronaeno na tom podruju.
Templarska obmana
Zbog Plantardovih i Corbuovih lai i obmana, kao i njihova po
navljanja i proirivanja u radovima kasnijih autora, ega je vrhu
nac djelo Dana Browna, pravi interes za templare i razne srodne
misterije ostaje u sjeni. Na primjer, mogue je da su zbog svojih
iskustava na istoku templari usvojili neke nekonvencionalne
pristupe kranstvu. Osim tragine prie o njihovu brutalnom
zatiranju, o katarima se zna malo. Kapela Rosslyn uistinu je izni
man i divan primjerak arhitekture, bogate doista udnovatim
simbolizmom. No, zbog naina na koji pseudopovjesniari nek
ritiki recikliraju fikciju, spekulacije i dezinformacije, takozvani
templarski misterij pretvara se u snjenu kuglu koja se kotrlja
nizbrdo, dobivajui na masi i brzini, no u svom sreditu ne nosi
nita osim bljuzge.

Montezumino blago
panjolsko osvajanje Novog svijeta u 16. stoljeu pokretala je
pohlepa za blagom. Od pokorenih i istrebljenih naroda June i
Srednje Amerike konkvistadori su oteli ogromna bogatstva, no
to bogatstvo nije nadmaivalo njihove najlue snove. Njihova
glad za zlatom bila je nezajaljiva i mraila im je umove sirenskim zovom koji je bilo nemogue utiati. U Junoj Americi
pohlepni konkvistadori same sebe su uvjerili u postojanje Eldo
rada (vidi str. 58). U Meksiku su se vrsto uhvatili ideje da su
Asteci nekako sakrili veliku koliinu blaga. Legenda o Montezuminu blagu je roena.
ije je to uope blago?
Najuvrjeeniji oblik ove legende kae da je godine 1520. asteki
vladar Montezuma II. skupio veinu svog blaga i poslao ga pre
ma sjeveru da bi ga sauvao pred najezdom panjolaca. Bilo je
skriveno ili zakopano u pilji ili na nekom drugom mjestu, gdje
jo uvijek lei ekajui kakva sretnog ili portvovnog lovca na
blago da nabasa na ono to bi vjerojatno bio najvei nalaz svih
vremena. Najvei dio ove prie vjerojatno je neistinit. Za po
etak, Montezumino stvarno ime bilo je Moctezuma (ili jo pra
vilnije, ali gotovo neizgovorivo, Motecuhzoma), to u astekom
jeziku nahuatl znai 'onaj koji je ovladao svojim bijesom'.
'Montezuma' je panjolska prilagodenica. Zatim, ideje o tome
to je skriveno/izgubljeno i gdje poprilino su zbrkane. Izgleda
da postoji nekoliko razliitih verzija prie, a u veini njih blago
uope nije Moctezumino.

Povratak kralja
Moctezuma II. bio je vladar ili tlatoani Asteka ve 17 godina
kada je 1519. primio prve izvjetaje o udnovatim strancima
koji prodiru na njegov teritorij. Iz raznih razloga, od mnogo
brojnih proroanstava do podudarnosti s astekim mitovima,
Moctezuma je mislio da je voda panjolaca Hernan Cortes za
pravo bog Quetzlcoatl. Po mitu je ovaj bog, asteki junak, otpu
tovao na istok u prapovijesna vremena, a proreknuto je da e se
jednoga dana vratiti i zatraiti nazad svoje vlasnitvo, uklju
ujui ogromno bogatstvo u poastima, svetim predmetima,
hramskim ukrasima i slino, koje su Asteci skupili osvajanjima i
radom.
Prema panjolskim prikazima osvajanja, Moctezuma je
ugostio Cortesa u glavnom gradu Tenochtitlanu (dananji Me
xico City), poklonio mu se, zasipao ga astima i ponudio da e
mu predati sve asteko blago. U Firentinskom kodeksu, jednom
od najvanijih izvora informacija o povijesti osvajanja, koju je
sastavio panjolski redovnik Bernardino de Sahagun koristei
asteke izvore, zabiljeeno je da je asteki vladar Cortesu rekao:
Moj gospode... stigao si na zemlju. Doao si u svoj grad... ova
mo si doao zauzeti svoje mjesto, na svom tronu. Nevrijedni su
ga uvali za tebe, sauvali su ga oni koji su nestali, tvoji zamjeni
ci... Doi u zemlju, doi i poini: uzmi u posjed svoje kraljevske
odaje...
Ukoliko je ovaj opis toan, ini se nevjerojatnim da bi Moc
tezuma istovremeno slao veinu svog blaga u sigurnost planina
na sjeveru. Premda je asteki vladar Cortesa uistinu bio zamije
nio za Quetzlcoatla, takoer se zna da nije bio pretjerano spre-

man na posjet i pokuao je panjolce odvratiti od pribliavanja

glavnom gradu. Slao je darove, izaslanike, pa jo darova, no
time je uspio tek dodatno raspaliti pohlepu konkvistadora.
Moda su navedene rijei upuene Cortesu bile obmana kako
bi kupio vrijeme i zatitio blago. Kasnije su panjolci zasigurno
sumnjali da su Asteci izveli upravo takvu smicalicu.
Uobiajeni prikazi legende o blagu ponekad ukljuuju i neprovjerljive, vjerojatno potpuno izmiljene detalje, kao na prim
jer da je Moctezuma poslao blago skupa s vojskom od 1 000
elitnih ratnika, koji su ga odnijeli na sjever u podruje dananjeg
SAD-a. Ovo je opravdanje koje lei iza opsenog lova na blago
od Kalifornije do Teksasa (vidi str. 162), no otkriti pouzdan iz
vor ovih legendi je nemogue.

Tuna no
Ubrzo nakon ulaska panjolskih snaga u Tenochtitlan, Cortes je
poeo provoditi strahovladu; zarobio je Moctezumu, postavio
kransku opremu u hramove i izdavao stalne zahtjeve za bla
gom. Asteci su postajali ogoreni, a okolnosti sve runije. Cor
tes je bio prisiljen napustiti glavni grad kako bi zaustavio
panjolske snage na obali koje su ga htjele uhititi, a koje je po
slao suparniki pretendent za vodu konkvistadora. U Cortesovu odsustvu, njegov zamjenik, Pedro de Alvarado, dao je
masakrirati stotine, moda ak i tisue astekih plemia, to je
potaklo pobunu. Cortes se vratio tono na vrijeme da se uplete
u svu tu zbrku.
Kako su dani prolazili, situacija je za panjolce, stjerane u
Moctezuminu palau i okruene stotinama tisua ljutih Asteka,

postajala sve oajnija. Tenochtitlan je bio sagraen na movar

nom jezeru Texcoco. Brojni otoci bili su povezani nasipima i
mostovima, kojih je veina sad bila odsjeena zbog opsade.
panjolcima je ponestajalo hrane, a odsjeena im je bila i vodo
opskrba.
1. 07. 1520. Moctezuma je poslan da umiri narod, no
gaali su ga kamenjem i ozlijedili. panjolci tvrde da je podle
gao ozljedama, no veina povjesniara sumnja da je Cortes jed
nostavno uvidio da mu Moctezuma vie ne koristi pa ga je dao
ubiti. Vijest o njegovoj smrti dodatno je razbjesnila Asteke i
panjolci su se te noi odluili probiti. Natovarivi se s koliko
god plijena su mogli nositi, konkvistadori su se pokuali provui
preko jednoga nasipa, no bili su opaeni. Kanui puni neprija
teljski raspoloenih domorodaca okruili su ih sa svih strana.
Borba je bila estoka i oajni panjolci pokuali su se probiti na
prijed. Mnogi su svoj plijen odbacili u vodu kako bi si olakali
teret, a neki su bili gurnuti, povueni ili su jednostavno pali i po
put kamenja potonuli zbog teine zlata koje su nosili. Oko
tisuu panjolaca i daleko vie Asteka poginulo je u tom doga
aju koji je danas poznat kao Noche triste ili Tuna no.
Po nekim izvorima, Moctezumino blago zapravo je blago
koje su panjolci izgubili u jezeru Texcoco. Svojim neprestanim
zahtjevima za blagom pohlepni konkvistadori nagomilali su
ogromnu koliinu dragog kamenja i zlata. Iako je velik dio zlata
bio u obliku astekih artefakata, panjolci su ih istopili i napra
vili klinaste zlatne poluge. Ne zna se koliko je tih dragulja i zlat
nih poluga zavrilo na dnu jezera zajedno s tijelima tisua
panjolaca i domorodaca, a i male su anse da e se ikada otkri
ti. Nakon osvajanja Cortes je jezero dao isuiti i dananji Mexi-

co City, vjerojatno najvei grad na svijetu, lei na tom mjestu. U

prolosti je navodno bilo pokuaja traganja za nekadanjim
dnom jezera radi blaga, a ljudi koji ive na tom podruju jo uvi
jek sanjaju da e ga pronai. Prema jednom lanku u Mexico
desconocidu iz oujka 1981., radnici koji su kopali temelje za
Meksiku banku pronali su zlatni disk asteke izrade, to je iz
ravno opisano kao 'prvi pronalazak Moctezumina blaga'. No,
osim otkria pojedinanih predmeta, kao u tom sluaju, do sada
nije bilo naznaka veih koliina blaga.

Cuauhtemocovo blago
Nakon to su panjolci pobjegli u meteu, asteki glavni grad
opustoen je epidemijom malih boginja koju su donijeli stranci.
Moctezumin nasljednik brzo je podlegao bolesti i njegov mladi
neak Cuauhtemoc postavljen je na vlast. Po nekim verzijama
legende o blagu, on je taj koji je sakrio asteko blago koje nije
bilo predano panjolcima kako bi ga sauvao od ruku osvajaa
u sluaju da se vrate.
A vratili su se kad je Cortes skupio veliku vojsku sastavljenu
od domorodakih saveznika i male flote brodova kojima je na
pao asteki glavni grad. Opsada Tenochtidana poela je u svib
nju 1521. i trajala je 80 dana. Asteci su bili iscrpljeni malim
boginjama, suom i krvavim borbama, i grad je konano pao 13.
kolovoza. Brojni stanovnici su pobjegli, a Cuauhtemoc je zarob
ljen.
panjolci su nesumnjivo vjerovali da su Asteci od njih skrili
gomilu blaga, iako nije jasno jesu li vjerovali da je to bio dio pli
jena koji su im uskratili za prijanje posjete, ili je to bilo ono bla-

go koje su izgubili u Tunoj noi. Potaknut nezadovoljstvom

svojih ljudi, Cortes je Cuauhtemoca i njegova zamjenika
podvrgao muenju. Stopala su im namazali uljem i pekli ih na
vatri. Prema jednom opisu, Cuauhtemoc je muenje podnio iz
nimno dobro, korei svog sudruga zbog stenjanja rijeima: Zar
uistinu, dakle, misli da ja u svojoj kupki uivam?
Sve to su panjolci mogli izvui iz Cuauhtemoca je da su
Asteci sve blago koje su posjedovali bacili u jezero da ne bi palo
u ruke panjolcima, to znai da je to blago istog podrijetla kao i
ono iz Tune noi. Poput Meksikanaca dugo nakon njega, Cor
tes je jezero pretraivao uz pomo najboljih ronilaca koje je mo
gao nai, sve budno pratei, no izvaen je tek jedan predmet
koji su panjolci opisali kao zlatno sunce. Vjerojatno se radi
lo o astekom kalendarskom kotau, udnovato podudarnim s
nalazom kod Meksike banke koja etiri i pol stoljea kasnije.

Blago Rio Medija

Posljednja teorija o sudbini tobonjeg astekog blaga glasi da je
to plijen koji su panjolci skupili, ali koji je kasnije izgubljen u
prijevozu dok su ga brodovima slali u panjolsku. Plovidba s te
retima preko Atlantika bio je rizian posao, a budui da su Karibi podruje uragana, brodolomi su bili uobiajeni. Kako god
bilo, iz razliitih izvjetaja ini se jasnim da Cortes nije vjerovao
da je skupio sve asteko blago, pa ovo objanjenje sudbine
Montezumina blaga nije uobiajeno.
Sporove jo dodatno potpiruje to to je blago moda ve ot
kriveno prije trideset godina, no samo da bi iznova bilo izgublje
no, ili ukradeno. U kolovozu 1976. zlatni predmeti pronaeni

su na morskom dnu na meksikoj obali kod Rio Medija, blizu

grada Veracruza. Na kraju je izvaen izvrstan ulov, koji se sa
stojao od nekoliko zlatnih astekih predmeta, mnogih zlatnih
poluga koje su vjerojatno napravili panjolski konkvistadori ta
ljenjem svog plijena, te brojnih komada nakita. Nalaz je izriito
povezan s izgubljenim Moctezuminim blagom. Istom su poele
nicati teorije koje su objanjavale nalaz, ukljuujui i mogunost
da je rije o plijenu koji je skupio kastiljanski avanturist i kape
tan Figueroa, za kojeg se zna da je ieznuo u podruju Rio Me
dija u oluji 1528. Nejasno je kako je blago s dna jezera Texcoco,
ili otkud god da je bilo skriveno, dospjelo na Figueroine brodo
ve.
Godine 1976. blago je poslano na uvanje u Meksiku ban
ku u Mexico Cityju (ili moda u njezinu podrunicu u Veracruzu) i vie nikad nije vieno. est godina kasnije, 1982.,
novinarska istraivanja naila su na zid. Muzeji i sveuilita koji
su sudjelovali u otkriu upuivali su na banku, a banka je pak
poricala da je ikad zaprimila takvo blago. Od tada se itava stvar
ne spominje. Je li blago nekako izgubljeno u banci, muzeju ili
sveuilinom podrumu, ili je pak, to je puno vjerojatnije, ukra
deno od drave i ilegalno prodano privatnim kolekcionarima?
Zlato u brdima
Velik broj amerikih lovaca na blago izabire vjerovati verziji le
gende po kojoj je blago odneseno na sigurno i skriveno u udalje
nim sjevernim krajevima astekog kraljevstva. Lokalne legende,
neke utemeljene na slabim, a neke ni na kakvim konkretnim
dokazima, Montezumino blago povezuju s doslovce desecima

lokacija u Arizoni, Kaliforniji, Koloradu, Novom Meksiku, Teksasu, a posebice u Utahu. Mnoga mjesta u regiji nazvana su po
Montezumi (npr. Montezumin dvorac u Arizoni, zaputeno Sinaguansko selo). Po jednoj od najupornijih glasina skrovite
blaga nalazi se u blizini Kanaba u jugozapadnom Utahu, pokraj
granice s Arizonom, u nekoj pilji u okolnim brdima, ili pak u
jednom od tri oblinja jezera. Ta dva mjesta potakla su neke ne
uvjerljive prie o lovu na blago.

Neobine prie
U ovom dijelu svijeta mnoga su obeavajua mjesta: pilje, stara
mjesta vezana uz amerike indijance i petroglifi (obiljeeno/os
likano kamenje). Upravo je fotografija nekih petroglifa iz po
druja Kanaba navodno navela tragaa Freddia Crystala na
istraivanje oblinjeg Johnsonova kanjona 1914. Kad se spustio
u grad pripovijedajui o pronalasku pilje pune vrea s blagom,
pokrenuo je pravu malu zlatnu groznicu. Do 1924. veina je
graana preselila u privremena boravita na ulazu u kanjon,
mahnito kopajui u potrazi za blagom. Nepotrebno je na
glaavati da nije pronaeno nita.
U novije vrijeme jedan drugi skup petroglifa potaknuo je
lovca na blago, Grandta Childa, na istraivanje jezera sjeverno
od Kanaba. Prema lanku Maxa Bertole, pisca o zanimljivosti
ma Junog Utaha, jedno iz lanca tri jezera obiljeeno je astekim znakom za blago, to je navelo Childa da posumnja
kako su Asteci, da bi sauvali svoje blago, konstruirali neku
vrstu domiljate vodene zamke. Godine 1989. Childovi prijate
lji ronioci nekoliko su puta pokuali istraiti tunel za koji su

tvrdili da su pronali, a koji, kako su pokazali podvodni skeneri,

zavrava komorom. Meutim, izvjestili su da su ih izbacile nat
prirodne sile, ukljuujui nevidljive ruke koje su ih povlaile i
davile.

Zakljuak
Zakljuite iz ovih pria to elite. Lokalni turistiki uredi vole
ovakve stvari jer privlae turiste, a lovci na blago raspravljaju,
prevakavaju i uljepavaju takve glasine na internetskim foru
mima. No, kao to smo ve vidjeli, tvrdnje o Montezuminu bla
gu u junim dravama ili bilo gdje drugdje stoje na klimavim
nogama. Ne postoje dokazi da su Asteci ikada posjedovali tajno
blago koje je nekamo poslano.
Najizvjesniji scenarij je da su za vrijeme svog prvog boravka
u Tenochtitlanu i u godinama nakon osvajanja panjolci skupili
veinu astekog blaga. Dio blaga moda je i zavrio u jezeru
Texcoco i nikad vie slubeno nije pronaen, no velik dio tog
blaga nakon isuivanja jezera mogli su kriom iskopati i zadrati
- kako panjolci, tako i domoroci. Jo blaga moglo bi se nalaziti
na dnu mora zahvaljujui brodolomima panjolskih galija s bla
gom, i velik dio je moda ve spaen, a zatim ukraden. Da zak
ljuimo - scenarij po kojemu postoji peina u Utahu, Arizoni ili
Novom Meksiku nakrcana vreama astekog blaga i dragog ka
menja od svih scenarija najmanje je vjerojatan.

Zakopano blago kapetana Kidda

Spomen zakopanog blaga neizbjeno evocira romantinu sliku
pirata. Najveim dijelom to je izmiljotina koja korijene ponaj
vie vue iz ogromnog uspjeha romana Otok s blagom Roberta
Louisa Stevensona. Taj pustolovni roman donio je nekoliko da
nas neizostavnih elemenata piratskih pria, poput mapa koje
vode do blaga i znaka X koji oznaava tono mjesto. Jedan
od rijetkih zabiljeenih primjera pirata koji su uistinu zakopali
neko blago je onaj Williama Kapetana Kidda, gusara koji je
krajem 17. stoljea postao pirat*. Vie od 300 godina Kiddova
pria inspirirala je lov na blago i potakla nicanje lokalnih legendi
po kojima su sanduci zlata pohranjeni u gotovo svakom skrive
nom mjestu i pukotini na obalama drave New York i okolnih
podruja, udaljenija mjesta da ne spominjemo. Jesu li ovi lovci
na blago jednostavno pali na romantinu fikciju ili uistinu po
stoji skriveno piratsko zlato koje eka da bude otkriveno?
Istinita povijest kapetana Williama Kidda
Premda roen i odrastao u kotskoj, William Kidd, uvaen i
iskusan pomorac, gusar i trgovac, krajem 17. stoljea zasnovao
je dom u koloniji grada New Yorka. Pomorska trgovina je cvje
tala i ogromna dobra odailjana su preko otvorenog mora od
Novog svijeta i Dalekog istoka prema Europi i obratno. Gusarenje, neka vrsta legalnog piratstva gdje bi kapetan sa svojim
privatnim brodom dobio autorizacijsko pismo, kojim mu se
*

Pirati (engl. pirates) su razbojnici na moru i katkad kopnu koji pljakaju za vlastite potre
be, dok su gusari (engl. privateers) u slubi drave koja im prua zatitu. esto bi gusari
postajali piratima, ili obrnuto . . .

daje ovlast da zarobi i zaplijeni sve s brodova neprijateljskih na

cija, bila je profitabilna profesija. Bliski roak gusarenja, piratstvo, gdje brodovi i posade nisu njegovali lojalnost ni potivali
nacionalne granice te jednostavno nasrtali na svaki brod koji bi
im se naao u vidokrugu, postajalo je rastui problem.
Ovakve okolnosti potaknule su Kidda da se baci na posao opremi dobro naoruan gusarski brod i otpravi ga na plovidbu
Indijskim oceanom, gdje je namjeravao zarobljavati pirate, pli
jeniti ono to su opljakali, na to bi se dodale i druge legalne
nagrade (za engleski brod tog vremena to su bili prvenstveno
francuski brodovi ili brodovi koji su plovili pod francuskom za
stavom). U taj pothvat Kidd je uloio veinu vlastita bogatstva,
a primio je i potporu brojnih bogatih engleskih zatitnika, uk
ljuujui, kau glasine, i samog kralja Williama.

Zlosretno putovanje
Kidd je London napustio 1695., na monom ratnom brodu
Adventure Galley, naoruanom s 34 topa, no gotovo istog tre
nutka ponestalo mu je sree. Zaustavio ga je brod Kraljevske
mornarice i veina njegove probrane posade, sposobnih i pote
nih pomoraca, bila je prisiljena stupiti u dravnu pomorsku
slubu. Kiddovo sljedee pristanite, New York, u to vrijeme
bilo je omiljeno svratiste pirata, pa je tamo izvriti zamjenu iz
gubljenih lanova posade znailo zaposliti kriminalce, bive pi
rate i druge zgubidane. U rujnu 1696. Kidd se sa svojom
mijeanom posadom sastavljenom od potenih pomoraca i nit
kova konano otisnuo prema Antilima, no ubrzo nakon ulaska
u Indijski ocean ponovno ga je snala nevolja. Epidemija kolere
pokosila mu je treinu posade. Sam Adventure Galley pokazao
se kao nekvalitetno izraen i propustan.

Prekoraenje ovlasti
Kiddovo krstarenje Indijskim oceanom s namjerom da napada
pirate koji su prometovali u morima oko Madagaskara i zakrivali rute prema Crvenom moru, nije se najbolje odvijalo.
Naili su na jedva nekoliko legitimnih meta, a posada je postaja
la sve prgavija gledajui kako jedan za drugim natovareni trgo
vaki brodovi prolaze pokraj njih. U jednom trenutku Kidd se s
brodskim topnikom posvaao oko dijeljenja nagrada i udario ga
kantom, od ega je ovaj kasnije umro.
30. 01. 1698. Kidd je naizgled napokon pogodio zlatnu
ilu zarobivi i zaposjevi trgovaki brod Quedagh Merchant,
koji je nosio vrijedan teret skupocjenih tkanina, srebra i zlata.
Bilo je to dovoljno plijena da Kidda i njegovu posadu uini bo
gataima, no legitimnost nagrade bila je upitna, jer premda je
brod plovio pod francuskim nalogom, teret je bio indijski, a ka
petan broda Englez.
Kapetanova reputacija u tom trenutku ve je bila u rasulu.
Za putovanja preko Atlantika, Kidd se posvaao sa zapovjedni
kom eskadrile Kraljevske mornarice, a ovaj je u Englesku po
slao izvjetaj kojim upozorava na Kiddovo piratstvo. Kidd je
takoer debelo prekoraio uvjete svojih slubenih ovlasti i nje
govi kasniji podvizi donijeli su nove nepovoljne izvjetaje. U
Londonu se u meuvremenu promijenila politika klima i
stranka kojoj su pripadali njegovi pokrovitelji izgubila je naklo
nost. Izvjetaji o Kiddovim piratskim pothvatima monike su
sramotili kada su si to najmanje mogli priutiti. Kidd je slubeno
proglaen piratom.

Put kui
Nakon jednog susreta s piratima, pri kojem se veina posade
pobunila i dezertirala, Kidd je napustio svoju ve istroenu gali
ju i otplovio natrag preko Atlantika na Quedagh Merchantu. Sti
gavi na Karibe u proljee 1699. spoznao je svoj pravni status i
odluio se vratiti u Novu Englesku kako bi se opravdao i izvu
kao, pritom namjeravajui iskoristiti svoju mreu utjecaja i po
veliko bogatstvo koje je sada posjedovao. Veina vrijednog
tereta rasprodana je, a sakupljeni plijen ukrcan je na novi brod
na kojemu je Kidd otplovio natrag u Ameriku. Prije nego to e
pristupiti vlastima, neko vrijeme proveo je pripremajui teren
koji e mu najbolje odgovarati. Izgleda da je posjetio nekoliko
mjesta du obale Nove Engleske, poglavito Gardiners Island na
vrhu Long Islanda, gdje je zakopao veliku krinju s blagom,
oznaivi mjesto hrpom nagomilanog kamenja. Uz to je preko
odvjetnika komunicirao s guvernerom Massachusettsa, tvrdei
da u posjedu ima dobra u vrijednosti od 30 000 funti. Osim
to je zakopao blago, vjeruje se da je Kidd u to vrijeme i podije
lio velik dio plijena.

Kiddov kraj
Uvjeren da e ga zatititi novac i dokumenti koji dokazuju da je
plijen koji je zarobio u Indijskom oceanu legitiman, Kidd se
predao guverneru Bellomontu u Bostonu. No mone snage
urotile su se protiv njega. Bellomont je zaplijenio dokumente,
bacio Kidda u okove te ga poslao brodom natrag u London.
Dokumenti koji su bili kljuni za Kiddovu obranu misteriozno

su izgubljeni i pojavili su se tek stotinama godina kasnije, prik

ladno zametnuti meu guvernerovim papirima.
U nemogunosti da se propisno brani te uz svjedoenja
bivih lanova posade protiv sebe, Kidd je osuen na smrt. Iz
svoje elije u zatvoru Newgate napisao je oajniko pismo pred
sjedavajuem lanu Donjeg doma Parlamenta, obeavajui da
e odvesti komisiju do mjesta u Indijskom oceanu gdje je poh
ranio dobra i blago u vrijednosti od stotinu tisua funti. To mu
nije pomoglo i 23. 05. 1701. pogubljen je vjeanjem. U stra
vinom postskriptumu, pri prvom pokuaju ue je puklo, pa su
ga morali objesiti jo jednom, prije nego to je njegovo tijelo
premazano katranom i objeeno u eljeznom kavezu kao znak
upozorenja.
Prebrojavanje plijena
to se dogodilo s blagom? Kao prvo, koliko ga je uope bilo i to
se s njime zbilo? Glavno blago je, izgleda, bio plijen zakopan na
Gardiners Islandu, no njega je iskopala skupina pod zapovjed
nitvom guvernera Bellomonta nedugo nakon Kiddova uhi
enja. Iskopano je nekih 20 000 funti, za to se procjenjuje da
danas odgovara vrijednosti od vie od 2 milijuna funti ili 3 mili
juna dolara. Preko svog odvjetnika Kidd je tvrdio da posjeduje
30 000 funti, to bi znailo da 10 000 funti nije pronaeno. No,
Kidd je razdijelio ili potroio puno novca a, to je jo vanije,
Bellomont se dokopao popisa tereta koji je Kidd sa sobom do
vezao u Ameriku i gotovo sve s popisa je pronaeno.
Znai li to da zapravo vie nema neotkrivenog blaga? U pi
smu Donjem domu Parlamenta Kidd tvrdi da je sakrio 100 000

funti, dok su iz Nove Engleske stizale glasine da Kidd posjeduje

tri do etiri puta vee bogatstvo. Mogu li se ovi iznosi otpisati
kao posljednji potez oajnika ili neutemeljene spekulacije be
sposlenih traibaba? Je li Bellomont uistinu bio upoznat sa
stvarnom koliinom Kiddova plijena?

Zloini na otvorenim morima

Dobar dio izvjetaja o Kiddovim aktivnostima na Indijskom
oceanu proizlazi iz njegovih vlastitih svjedoanstava, u kojima
se, naravno, htio prikazati u povoljnom svjetlu. Ako mu se moe
vjerovati, nikada se nije voljno ili namjerno upustio u piratstvo i
zapravo je uzimao samo legalne plijenove, iako je njihova legi
timnost kasnije moda bila sporna. tovie, odbio je iskoristiti
brojne prilike da napadne teko natovarene brodove britanske
kompanije East India, iako je to izazivalo napetosti medu nje
govom posadom i naposljetku dovelo do pobune.
Ovo moda ipak nije potpuna pria. Moda Kidd nije bio
neduan kao to je tvrdio, niti je tako nevoljko postao pirat kao
to vjeruju kasniji narataji. Znamo na primjer da je 15. kolovo
za 1697. Kidd prijetio konvoju trgovakih brodova pod britan
skom zatitom i da se povukao tek nakon to su ispaljeni hici
upozorenja njihove naoruane pratnje. Moda je Kidd, bilo nagovoren od svoje zloinake posade ili kao rezutat vlastitog kri
minalnog karaktera, stekao i druge nedoputene nagrade koje
nisu zabiljeene.
ak i da je zarobio samo brod za koji znamo, strahovito vri
jedan Quedagh Merchant, i bar jo jedan manji plijen, u Ameriku
se nije morao vratiti s cijelim plijenom. Prije nego je otplovio na-

trag u Novu Englesku krinje s blagom je mogao sakriti negdje

u Indijskom oceanu ili na Karibima. Takoer je mogao lagati
guverneru Bellomontu o pravim razmjerima vlastita bogatstva i
sakriti ga u krinjama i dalje od Gardiners Islanda. ak bi i
mali nalaz novca/dragog kamenja/nakita danas podosta vrije
dio.
Lov na Kiddovo zlato
Ovaj motiv godinama je tisue ljudi tjerao u lov na legendarno
zakopano blago kapetana Kidda u svakom zakutku i svakoj pu
kotini obale od New Jerseya do Connecticuta. Zapanjuje broj
mjesta za koje se tvrdi da su povezana s Kiddom i/ili da skrivaju
dio njegova plijena, dijelom zbog toga jer se zna ili vjeruje da je
Kidd pristajao na nekoliko mjesta u tom podruju prije nego se
predao guverneru, mjesta gdje je bilo uobiajeno da se usidre
brodovi i/ili da se dio posade iskrca na obalu po svjeu vodu i
namirnice. Ta mjesta ukljuuju: Gardiners Island, Block Island,
Charles Island i Thimble Islands, sve u zaljevu Long Islanda;
mjesta u zaljevu Raritan u New Jerseyju; mjesta uz rijeku Con
necticut kao to su Clark's Island (ponekad zvan i Kidd's
Island); i mjesta u dolini rijeke Hudson.
U nekima od tih mjesta (primjerice na otoiu koji je u
meuvremenu nestao, Money Islandu u zaljevu Raritan) zapra
vo su i pronaeni neki stari novii, no s obzirom na povijest i
sve brodove, brodoprijevoznike, trgovce i naseljenike u regiji,
nemogue je znati imaju li ti novii ikakve veze s kapetanom
Kiddom.

Tajanstvene mape
Pravi zain prii dodaje otkrie etiri navodne mape blaga pro
naene u dvadesetim i tridesetim godinama prolog stoljea, a
koje su navodno sakrili sam kapetan Kidd ili njegova obitelj/su
radnici u komadima namjetaja koji mu je pripadao. Guy i Hu
bert Palmer bili su dva brata Engleza koja su vodila piratski
muzej i bili predani sakupljai piratskih suvenira. Preko jednog
od svojih redovitih dobavljaa, trgovca starinama Arthura
Hill-Cutlera, u posjed su im dopali predmeti poput Kiddova
pomorskog kovega i pisaeg stola, koji su ga navodno pratili na
posljednjem putovanju, povratku u Britaniju (iako podrijetlo
ovih predmeta nije jasno). Slijedilo je zapanjujue otkrie vie
komada pergamenta s mapama skrivenih u lanim dnima i up
ljim nogama, a mape su naizgled sve prikazivale isti otok.
Braa Palmer mape su predala na provjeru strunjaku Bri
tanskog muzeja koji ih je proglasio autentinima, no bile se u
tako loem stanju da se njima nije moglo rukovati, pa su
izraeni dijapozitivi, a zatim po njima i kopije. Generacije tra
gaa za blagom neumorno su prouavale ove mape, no do sada
bez rezultata.
Jedno od tumaenja koje se namee jest da je itava epizoda
tek ista podvala. U svojim poslovima Hill-Cutler oito nije
uvijek bio pouzdan, a poznajui opsesiju Palmerovih svime to
je piratsko i njihovu elju da vjeruju u istinitost podrijetla mapa,
uz malo mate lako moemo zamisliti da je Hill-Cutler stavio
lane limene ploe na komade pokustva, izmeu njih sakrio
lane mape i zatim ih prodao lakovjernoj brai. Tobonje mape
s blagom jednostavno su predobre da bi bile istinite, sa za-

mrenim iframa i uzbudljivim nazivima, poput Krijumareve

uvale, Olupina i Kornjaa. Jo samo nedostaje veliki znak
X i lubanja s prekrienim kostima.
U svakom sluaju, to je dananji sud Britanske knjinice, iji
konzervator odjela za mape Peter Barber mape smatra lanima.
Lovac na blago Paul Hawkins ne slae se s tim i naglaava da je
bilo kakva prosudba autentinosti nemogua, budui da su ori
ginalni dokumenti nestali, a ostale samo kopije. Hawkins, ije je
ime upravo prikladno*, nadalje tvrdi da je deifrirao kodove i lo
cirao otok s blagom, za koji kae da se nalazi u Indijskom ocea
nu.

Zakljuak
Do danas nitko nije uspjeno iskopao nijedno od desetaka na
vodnih Kiddovih zakopanih blaga. Malo je vjerojatno da e ika
da i iskopati, poto je po svoj prilici guverner Bellomont ve
izvukao sav zakopani plijen koji je postojao. Jedino blago za
koje znamo da je definitivno postojalo ve je pronaeno. Ostalo
su govorkanja, podmetanja, spekulacije i lude tvrdnje osueni
ka koji se hvata za slamke. Kiddovo naslijede ipak ivi, jer pria
o njemu navodno je djelomice nadahnula Otok s blagom,
uvrujui tako opeprihvaenu romantinu ideju o zakopanu
piratskom blagu.

* Ime junaka romana Otok s blagom R. L. Stevensona

Jama s novcem na Oak Islandu

Jedan udnovati misterij povezuje mnoge od pria ve spome
nutih u ovoj knjizi; od Svetog Grala i vitezova templara do piratskog blaga kapetana Kidda i Shakespeareovrh djela. Svaka
od ovih dragocjenosti spominje se u teorijama o tome to lei na
dnu jame s novcem na Oak Islandu.
Pria o Oak Islandu
Oak Island je malen, umovit otok u zaljevu Mahone na obali
Nove kotske u Kanadi. Od sredine 19. stoljea poele su
kruiti prie o oknu ili jami na otoku koji bi mogli sadravati ne
kakvo zakopano blago, i tijekom posljednja dva stoljea iznim
na koliina novca i napora utroena je na pokuaje da se ovo
blago pronae. Ti pokuaji do sada su odnijeli ni manje ni vie
nego est ivota.

Intrigantno otkrie
Pria o jami na Oak Islandu potjee iz sredine 19. stoljea, prvi
put je nalazimo u novinskim izvjetajima koji se pomalo razliku
ju u detaljima, no slau se oko glavnih elemenata pripovijesti.
Godine 1795. mladi po imenu Daniel McGinnis istraivao je
otok i naiao na lagano ulegnue u tlu. Pokraj njega raslo je sta
blo na kojem je, po nekim verzijama, s ispupene grane visjela
kolotura. Zbrojivi dva i dva, McGinnis je nagovorio dvojicu
prijatelja da s njim ponu kopati u ulegnuu, koje se pokazalo
kao jama meko ispunjena zemljom. Par metara ispod povrine

naili su na kamene ploe, a tri metra pod njima i na sloj hrasto

vih greda ili klada.

Vieslojna tajna
Uvjereni da je jama djelo ljudskih ruku i povlaei poveznice s
priama o zakopanom piratskom blagu koje su prevladavale uz
obalu Nove Engleske/Newfoundlanda, trojka je potraila do
datnu pomo. Malo je potrajalo, no do 1803. (ili 1810., ovisno o
izvoru) nali su poslovnog partnera i najozbiljnije se bacili na
kopanje, otkrivajui slojeve gline, drvenog ugljena, konastog
materijala za koji je ustanovljeno da je od kokosovih vlakana, te
jo platformi od hrastovih klada. Pokraj okna, ili u njemu, na
vodno su pronali i udnovate oznake. U dubini od oko 26 me
tara uinilo im se da su udarili u krinju, no kad su se sutradan
vratili na iskapanje okno je bilo potopljeno i nije se dalo isuiti.
Uslijedili su razraeniji pothvati s boljom tehnologijom, no
iskusili su u osnovi isti slijed dogaaja. Bilo bi pronaeno jo
dokaza za to da je okno ili jama djelo ljudskih ruku, zatim bi se
nailo na neto uistinu zanimljivo, da bi na kraju uslijedila neka
katastrofa i jama bi se ili uruila ili bila ponovno potopljena.
Buenje koje je izvreno da bi se dolo do uzorka slojeva navod
no je otkrilo par karika zlatnoga lanca, no radove je opet omela
poplava. Da bi se omoguio pristup originalnom oknu (sad ve
poznatom kao Jama s novcem) iskopavana su brojna paralelna
okna, no i ona su poplavljena. Jedan ovjek je poginuo u eksplo
ziji parnog kotla.
U jednom trenutku rudarima se uinilo da su doli do dna
jame, no ova se navodno uruila u neku vrstu podzemne prazni-

ne i ponovno poplavila. Pretpostavljalo se da su graditelji jame

uredili razraen sistem vodenih zamki, pa bi morska voda iz
oblinje uvale Smith potopila svaki neovlaten pokuaj da se
doe do tajanstvenog blaga, na taj nain jo vie onemoguujui
pristup navodnim krinjama s blagom.
U 20. stoljeu Oak Island je postao destinacija brojnih ek
spedicija i pothvata, medu kojima je bilo i neoekivanih osoba
poput Franklina D. Roosevelta (koji je uistinu proveo neko vri
jeme na Oak Islandu pomaui oko iskapanja) i Johna Waynea.
Godine 1897. jedna osoba je poginula zbog puknua dizalice, a
1965. je od guenja plinom preminulo jo etiri. ezdesetih go
dina dvadesetog stoljea izgraen je nasip kako bi na otok mo
gao doi bager i iskopati itavo podruje oko prvobitne jame,
premda je njezina tona lokacija izgubljena medu stotinama pa
ralelnih i dijagonalnih potopljenih otvora i izbuenih rupa.

Nalazi i zakljuci
Uz komadie zlata, iz jame su izvueni i drugi nalazi: fragmenti
pergamenta, stare alatke i to je najvanije, kamena ploa sa
ifriranom porukom, iskopana u ranom 19. stoljeu. Iako je
ploa izgubljena, pa naena, da bi ponovno bila izgubljena
1919., zapis s oznakama obznanjen je 1970. Ispostavilo se da je
rije o jednostavnoj ifri koja je nakon dekodiranja iznjedrila
ohrabrujuu poruku: Dvanaest metara nie zakopano je dva
milijuna funti.
Godine 1971. u podzemnu upljinu sputena je videokamera koja je pokazala mutnu sliku neega za to se tvrdilo da prika
zuje odsjeenu ruku i krinju, no u tom trenutku upljina se

uruila. Istraivanja su trenutno obustavljena, a otok je nedavno

ponuen na prodaju.
Od piratskog blaga do vanzemaljske tehnologije
Poetne teorije o sadraju jame s novcem bile su relativno ogra
niene. Rani izvjetaji su, ini se, pretpostavljali da je tu zakopa
no neko piratsko blago, a posebice se spominjao kapetan Kidd,
za kojega se pretpostavljalo da je plijen sakrio du itave istone
obale Sjeverne Amerike (vidi str. 165). Uz jamu su se vezivali i
drugi pirati, poput Henryja Morgana i Crnobradog. Meu osta
lim kandidatima za graditelje jame su panjolski pomorci s galija
s blagom koji su bili uhvaeni u oluju, ili britanski mornari koji
su zarobili/pronali panjolsko blago, no nisu htjeli prijaviti itav
iznos svojeg pronalaska. Za pirate i za Britansku mornaricu
poznato je da su se esto znali nai u zaljevu Mahone, a jedna
analiza tvrdi da izvjea o strukturi jame s novcem, s pravilno
razmaknutim slojevima hrastovih klada, upuuju na britansku
vojnu inenjeriju iz 17. stoljea.

Templarska veza
Kako su iskapanja napredovala, radovi poprimali sve vee raz
mjere, a vodene zamke i uruavajue upljine se gomilale, teori
ja da su jamu iskopali pirati ili mornari poela je gubiti na
uvjerljivosti. Bio je to posao presloen za nekolicinu ljudi i mo
rao je ukljuivati velike, izdano financirane i dobro organizira
ne grupe s izvrsnim znanjem inenjerstva i graevine.
Meu najpopularnijim kandidatima koji zadovoljavaju te
kriterije su vitezovi templari. U krugovima povijesnih misterija

templari su oni za koje se vjeruje da su naslijedili monumental

ne graditeljske i arhitekturne tajne kralja Salomona i graditelja
piramida. S ovom lokacijom takoer ih povezuju glasine i le
gende o njihovoj izgubljenoj floti, umijeu plovidbe i prekoatlantskim vezama. esto se naglaava da je, kad je stigao u Novi
svijet, Kolumbo na jedrima svojih brodova imao templarski
kri.
Oak Island se osobito vezuje uz legendu o Henryju Sinclairu, grofu od Orkneyja i pretku Sinclairovih od kapele Rosslyn,
ije mu je islandsko naslijede omoguilo pristup vikinkom
znanju o Newfoundlandu. Tajnama navigacije navodno su ga
poduili templari, da bi ga osposobili da potajice istrauje Novi
svijet u 1390-ima i tamo spremi blago koje su mu povjerili. Do
kazi za ovu tvrdnju ukljuuju niz srednjovjekovnih pisama, na
vodne pretkolumbijske rezbarije u kamenu u Westfordu u
Massachusettsu za koje se ini da prikazuju viteza, kao i obilje
templarskih krieva na grobnicama ranih naseljenika Nove
kotske. Po toj teoriji jama s novcem krije nita manje do izgub
ljeno blago templara, koje bi moglo biti bilo to od Svetog Grala
ili Kovega zavjetnog, do pravih Evanelja ili Isusove glave koja
govori.
Ovakve teorije o pretkolumbijskim kontaktima s Amerika
ma nisu puka bezopasna zabava. Njima su se znali posluiti
ekstremni desniari, bjelaki supremacisti i ostali rasisti kao
potporanj apsurdnoj teoriji da su prvi naseljenici Amerike bili
pripadnici bijelci, opravdavajui na taj nain unitavanje domo
rodakih amerikih kultura i podupirui uvredljive rasistike
ideje.

Jo malo bizarnih teorija

Ostale skupine koje su potencijalno imale sposobnosti i sklono
sti da izgrade jamu s novcem po nekim teorijama ukljuuju
Inke, koji su zlato eljeli sakriti od pohlepnih konkvistadora, te
drevne Atlantiane, koji su nakon unitenja svog kontinenta
sakrili svoje tajno znanje/tehnologiju (moda ak i vanzemaljskog podrijetla).
Ipak, jedna od najfascinantnijih tvrdnji je ona da jama
sadri zbirku dokumenata koji dokazuju da je pravi autor Shakespeareovih djela bio sir Francis Bacon. Ova teorija uglavnom
je rad doktora Orvillea Warda Owena koji tvrdi da je provalio
Baconovu ifru i saznao da je elizabetinski filozof i pisac imao
skriveno skrovite dokumenata na nekom podzemnom mjestu.
Za Bacona se ponekad kae da je bio nezakoniti sin sir Francisa
Drakea (estog posjetitelja obaju Amerika), to potencijalno
objanjava kako je mogao stei znanje o Oak Islandu, a pove
zan je i s Newfoundlandom preko zemljita koje mu je tamo da
rovao kralj James I. Moda je jamu konstruirao da bi sakrio
dokaze o svojem ekspirijanskom autorstvu. Moda je bio lan
neke Nevidljive kole koja je od templara naslijedila ezoteriko
znanje, pa je tako za jamu znao ve otprije (najgluplja teorija).
Jame u teoriji
Neke od ovih teorija ne impresioniraju iz razloga ve navedenih
na drugim mjestima u knjizi (tj. poprilino je nevjerojatno da je
itko - od kapetana Kidda, templara i Inka do Atlantiana imao neko blago za skrivanje). to je jo bitnije, sve teorije vje-

rojatno su suvine poto jama s novcem gotovo zasigurno nije

skrovite za blago koje su sagradili ljudi, ve je rije o prirodnoj
formaciji. tovie, upitan je gotovo svaki element legende o
jami s novcem koji sugerira drugaije, od poetnih izvjetaja do
navodnih dokaza.

Prirodne pilje i uruavanja

Najoitije objanjenje za misterij Oak Islanda jest da je jama u
potpunosti prirodna tvorba, krivo protumaena i preuveliana
matovitim prepriavanjem. Geologija tog podruja pokazuje
sklonost formacijama podzemnih pilja i erodiranih rasjeda te
pukotinama u stijenama. Ako se neka od tih pilja pod utjeca
jem prirodnih procesa urui, propadanjem tla i kamenja u novo
stvorenu prazninu moe se stvoriti svojevrstan otvoreni slivnik
ili jama na povrini ili tik ispod nje. S vremenom bi se ta jama
punila novom zemljom, a unutra bi takoer lako mogla upasti ili
biti naplavljena debla i druge krhotine. Lako je zamisliti scenarij
po kojem bi sve to je ostalo od prirodne jame bila plitka udubi
na na povrini, kao to je bila ona za koju je McGinnis tvrdio da
ju je pronaao. Pronaeni noviji sloj zemlje unutar jame, skupa s
granjem povremeno nanoenim za vrijeme oluja ili poplava,
itavoj formaciji lako bi mogao dati peat umjetne konstrukcije.
Nekoliko razliitih slivnika i praznina moglo se putem uskih pu
kotina lako spojiti meusobno i s morem, to objanjava kako je
pristigla voda i poplavila jamu s novcem i ostale izbuene rupe pogotovo uz tolika turbulentna kopanja u podruju.
Takvi procesi i formacije dobro su poznati u podruju uvale
Mahone, a bili su istraivani i na Oak Islandu. Godine 1995., u

jednom od rijetkih pokuaja da se na ovoj lokaciji izvre znan

stvena ispitivanja (proveo ih je oceanografski institut Woods
Hole) zakljueno je da su prirodne sile najvjerojatnije objanje
nje.

Uruavanje dokaza
Pretpostavimo li da je jama s novcem prirodna tvorevina, to je
s izloenim dokazima i pronalascima? Veina ih je iznimno pro
blematina. Do kasnog 19. stoljea svi detalji ovise o nekoliko
novinskih lanaka neutvrdivog porijekla, napisanih dugo nakon
dogaaja koje opisuju. Neki od njih jednostavno recikliraju iste
informacije, dok se drugi razilaze oko temeljnih injenica.
Primjerice, spori se oko navodnog pronalaska koloture koja je
visila s grane drveta, upozoravajui mladog McGinnisa na po
stojanje jame. Ukoliko je jama uistinu izgraena da bi neto
sakrila, zato bi njezini graditelji ostavili ovako oite tragove da
lee unaokolo? Isto vrijedi i za oznake navodno viene u jami i
oko nje, kao i za kamen sa ifriranom porukom.
Sam kamen iznimno je sumnjiv. Ne postoje dokazi da je po
stojao, a navodni zapis o ifri uklesanoj na njegovoj povrini vje
rojatno je izmiljotina iz 1970-ih. Ostali nalazi izvueni iz jame
mogli su biti ili matovito uljepani da bi se ohrabrilo ulagae
i/ili ovjekovjeilo priu, ili pak kr ostavljen tijekom dvije stotine
godina nespretnih iskopavanja. Videodokaz pribavljen 1971.
takoer se smatra sumnjivim, budui da se ne moe odrediti
veliina prikazanog, niti se daju razabrati detalji; razaznata ruka
i krinja, pak, pripisuju se pukom htijenju da se neto vidi.

Priam ti priu
U biti, neto poprilino smrdi u porijeklu mita o Oak Islandu.
Za novine i asopise 19. stoljea nije bila rijetkost da uljepavaju
ili ak izmiljaju prie, posebno ako se radilo o bezopasnoj za
bavi u slubi ispredanja zanimljive prie. U Sjevernoj Americi
posebice postojala je tradicija natjecanja u pripovijedanju gdje
bi sudionici nastojali izmisliti najbolju neobinu priu. Ova tra
dicija takoer se vee uz literarne prethodnike prie o Oak
Islandu, koja jako podsjea na popularnu kratku priu Edgara
Allana Poea Zlatni kukac iz 1843. g., prvo objavljenu u novina
ma.
Poeova pripovijetka govori o komadiu pergamenta koji
skriva ifru napisanu nevidljivom tintom, koja domiljata i od
luna mladia vodi do lokacije zakopanog blaga kapetana Kidda. Da bi naao skrivenu krinju, mladi mora pronai toku
koja se nalazi tono ispod ogromnog drveta, a potom iskopati
duboku rupu.
Je li pria o Oak Islandu zapoela kao novinarska improvi
zacija na temu Zlatnog kukca, pa moda bila preuveliana zah
valjujui lokalnim informacijama o zatrpanoj jami, da bi se
naposljetku otela kontroli, izazvavi opsesivan lov na blago koji
e neke stajati ivota?

Masonska veza
U svojoj fascinantnoj teoriji, Joe Nickell iz magazina Skeptical
Inquirer tvrdi da cijela ova pria nosi snaan masonski peat.
Mnogi od onih koji su tijekom godina bili upleteni u iskapanja

na Oak Islandu bili su masoni, dok se izvorna pria u brojnim

tokama da usporediti s masonskim alegorijama i priama o inicijantima u potrazi za skrivenim znanjem/artefaktima. Najvee
su slinosti s alegorijom o tajnom sefu i na njoj zasnovanom inicijacijskom obredu Kraljevskog luka. Na primjer, u izvornoj
prii o Oak Islandu, rudari iskapanjem jame otkrivaju vapne
nac, drveni ugljen i glinu, prije nego to e udariti u neto za to
misle da je krinja, iji sastav provjeravaju udarcima ipke. Nickell istie da u masonskoj alegoriji kreda, drveni ugljen i glina
znae slobodu, ar i predanost, dok se za vrijeme inicijacijskog
obreda Kraljevskog luka tajni sef pronalazi udarcima ipke.
Mnogo je i drugih slinosti i poveznica izmeu misterija jame s
novcem i masonerije.
Ukoliko je poetna pria uistinu izmiljena neobina pripo
vijetka, moda je napisana kao pokuaj da posije masonsku ale
goriju pod krinkom popularne prie, koja je zatim izmakla
kontroli. Nickell se tu ne zaustavlja, sugerirajui da je do
1930-ih itava saga o Oak Islandu bila neka vrsta razraene
masonske predstave. No s kojim ciljem? Moda je uistinu rije
o velikom misteriju: moda su se masoni tako intenzivno upleli
jer ih je vlastita tajna tradicija ezoterikih nauka, koja se protee
preko templara do drevnog Izraela, Egipta i jo dalje, navela na
vjerovanje da je neto istinski neobino uistinu tamo zakopano.
A moda na dnu jame s novcem nikad nije bilo niega osim
morske vode, vapnenca i neostvarenih snova.

ETVRTO POGLAVLJE

Nestali ljudi

alo je onih koji osvoje toliku slavu i uvenje, ili dospiju na

tako lo glas, da ostanu zapameni i nakon smrti. Jo
manje je onih koji postignu sve to, da bi na kraju poivali u neoznaenim ili nepoznatim grobovima. U ovom poglavlju govo
rimo o grobovima. Budui da su sve osobe iz ovoga dijela
povijesne linosti, potraga za njima neizbjeno postaje potraga
za njihovim posljednjim poivalitima. Poglavlje je tako moglo
biti naslovljeno i Izgubljeni grobovi, no nekima od ovdje spo
minjanih linosti nije bio omoguen dostojan pokop, pa tako ne
lee u pravome grobu ili grobnici.
Ima neto osobito dirljivo u izgubljenim osobama. Moda
zato to u mnogim kulturama postoji neki oblik vjerovanja da
ljudska dua ili duh ne mogu poivati u miru ukoliko tijelo nije
propisno ukopano. Ili je to moda stoga to osobne prie djelu
ju nedovreno kad im nedostaje konkretan kraj koji omoguuje
utvreno posljednje poivalite. Ukoliko pria zavri s misteri
jem, postoji prirodna potreba da se taj misterij rijei, dijelom
kako bi se svezali repovi povijesti, a dijelom da se duhu te
osobe pomogne da pronae spokoj.

Za neke od nestalih osoba iz ovog poglavlja potraga za nji

hovim grobom nije tek pokuaj svezivanja repova povijesti. Vla
dari poput Boudicce ili Dingis-kana vjerojatno su bili
pokopani zajedno sa znatnom koliinom dobara, pa pljakai
grobova mogu uivati u ideji da e otkriti blago. Skupine ljudi
poput Kambizove nestale vojske ili izgubljene kolonije Roano
ke nude mogunost velikih arheolokih otkria - oni su sami
svojevrsno blago. Ipak, prava nagrada za osobu koja bi otkrila
neko od ovih posljednjih poivalita bilo bi mjesto u povijesnim
knjigama.

Kambizova izgubljena vojska

Kambiz II. bio je vladar Perzije (vladao 530.-522. pr. n. e.), koji
je naslijedio Kira Velikog. U elji da dostigne oeve osvajake
uspjehe i uspostavi perzijsku vladavinu kroz sve tada poznate
zemlje (tj. civilizacije) svijeta, Kambiz je 525. pr. n. e. napao
Egipat, porazivi posljednjeg pravog egipatskog faraona, Psametika III. Meutim, danas ga ne pamte po osvajakim podvi
zima, ve po izgubljenoj vojsci odaslanoj u osvajaki pohod na
siuno kraljevstvo u pustinjskoj oazi - sili od 50 000 ratnika
koja je nestala bez ijednog preivjelog, i bez ikakva traga ve
vie od 2 000 godina.
Istraivai pustinja i pustolovi poput grofa Laszla Almasya
(na kojem je temeljen lik engleskog pacijenta u knjizi i filmu
istog naslova) pokuali su otkriti njihovo posljednje poivalite i
rijeiti misterij njihova nestanka.

Herodot i Kambiz
Glavni izvor prie o Kambizu i njegovoj izgubljenoj vojsci drev
ni je grki putnik i povjesniar Herodot, neustraivi ovjek koji
je putovao irom Egipta ve 15 godina nakon perzijske invazije.
Herodot je slijedio Kambizove puteve i biljeio lokalne prie i
pripovijesti o ovome osvajau. Naalost, njegova objektivnost je
upitna; Herodot je gajio tipinu grku antipatiju prema Perzijancima, a u svojoj Povijesti Kambiza bez grinje savjesti ocrnju
je kao despota, luaka i nesposobnjakovia.
Herodot prvo izvjetava kako je Kambiz uspio prijei teko
prohodno sinajsko pustinjsko podruje i suoiti se s Egipanima s vlastitom vojskom u punoj snazi, to je vano jer nam go
vori da su Perzijanci bili osposobljeni za pustinjske transporte.
Angairali su arapska plemena da im na redovitim razmacima
uz put postave spremita vode, zapravo umjetne oaze - pa su
tako na ratite mogli stii u dobrom stanju i poraziti Psametika.
Da bi ga okrunili kao faraona, Kambiz je kasnije putovao u
glavna egipatska kultna sredita, no, prema Herodotu, nije se
pretjerano potrudio da upozna ili ispotuje njihove obiaje. Na
kon toga je odluio pokrenuti vojni pohod na Etiopljane (s
june strane), Kartaane (uz obalu prema zapadu) i Amonijce stanovnike oaze Siwe, malog plodnog podruja duboko u Za
padnoj pustinji, poznatog po proroitu Amonova hrama (siwanski naziv za egipatskog boga Amona-Ra, kojeg su Grci
izjednaavali sa Zeusom). Sveenici hrama uivali su potova
nje egipatskih vladara, koji su ovdje dolazili po boansku mi
lost za legitimizaciju svoje vlasti. Aleksandar Veliki potrudio se

to uiniti osvojivi Egipat 200 godina kasnije, no Kambiz, ini

se, nije slijedio primjerene obiaje, omalovaivi Siwance.

Ekspedicija u Siwu
Da bi organizirao pohod na Etiopiju, Kambiz je svoju vojsku
poveo juno niz Nil, zadravi se kod Tebe da bi odvojio dio lju
di i poslao ih na Siwu 524. pr. n. e. Prema treoj knjizi Herodotove Povijesti, vojsci od 50 000 ljudi bilo je zapovijedeno da
porobe Amonijce i spale Zeusovo proroite. Uz pomo
vodia, vojska je krenula u pustinju, stigavi do grada Oaze,
Grcima poznatog kao Otoci sree (dananja Kharga) nakon
sedmodnevnog mariranja prema zapadu. Nakon toga vie nisu
vieni, premda su sami Siwanci Herodotu nekako uspjeli is
priati to se otprilike tada dogodilo:
a Amonijci o tome priaju ovako: kad je vojska prolazila kroz pustinju
od one Oaze prema njima, negdje otprilike na polovici puta izmeu ...
[Siwe] i Oaze, dok su vojnici dorukovali, zapuhalo je silno i neuo
biajeno jugo koje ih je, nosei pjeane nanose, zatrpalo, i tako su oni
netragom nestali. Tako se, kau Amonijci, dogodilo s tom vojskom.*

Ovo je sve to znamo o izgubljenoj vojsci, i mnogi prouava

telji sumnjaju da se ova epizoda uope dogodila. Moda je
Herodot cijelu priu jednostavno izmislio ne bi li Kambiza pri
kazao to glupljim. Zato bi perzijski vladar gubio vrijeme napa
dajui Siwu? Zato bi slao tako veliku vojsku da osvoji tako
malo mjesto (s vjerojatno ne vie od par tisua stanovnika)? I,
* Iz: Herodot, Povijest

to je najvanije, zato bi ih slao tako pogibeljnom rutom bez

ikakve pripreme ili sigurnosnih mjera?
Sam Herodot sugerira neke odgovore, premda neizravno.
Mogui motiv za ekspediciju bio je taj da je Kambiza naljutio
stav sveenika Amonova hrama, koji su - i sami ljutiti zbog neukazana potovanja - moda irili glas kako je njegova vlast nele
gitimna. Moda su ak i pretkazali njegovu smrt. Herodot
takoer istie podatak da je Kambiz bio razdraljiv pijanac,
poznat po izljevima zlobe i okrutnog bijesa, i da je teko
opratao. Takoer je bio dovoljno poremeen da ugrozi svoje
ljude nedovoljnim planiranjem i slabim pripremama.
Alternativno objanjenje je da je Siwa bila tek usputna toka
na duemu putovanju. Moda su pravi ciljevi bile zemlje dalje
prema zapadu. Kambizov planirani napad na Kartagu otkazan
je jer su Feniani koji su mu pribavljali flotu odbili ii protiv svo
jih srodnika koji su imali koloniju u Kartagi. Moda je zato pla
nirao napad s kopna; to bi objasnilo nesrazmjernu brojku
lanova vojne ekspedicije.
Ako je Herodot u pravu, perzijska vojska nastradala je na
turoban nain. Podrujem kojim su putovali prevladavaju ne
plodne udoline golih stijena i kamenja; vjetrom oblikovani
obluci; zaravni soli i praine; nepregledna pjeana mora nepro
hodnih dina; vrui pustinjski vjetrovi topliji od 40C koji ne
opadaju danima; silne pjeane oluje koje zatrpaju sve to stoji; i
apsolutna nestaica vode. Nije sasvim jasno kako su Amonijci
saznali za sudbinu izgubljene vojske, s obzirom da su Herodotu
izriito rekli da niti jedan vojnik nije stigao do Siwe; moda su
tek pretpostavili najvjerojatniji ishod dogaaja.

Vojska u pustinji
Osim to predstavlja veliki nerijeen misterij, gorka sudbina iz
gubljene Kambizove vojske nudi i fascinantnu mogunost da na
ovom podruju postoji veliko nalazite kostiju, oklopa, odjee,
oruja i opreme iz davnog perzijskog doba, koje eka da ga
netko otkrije. U vojsku su vjerojatno bili ukljueni ratnici iz
mnogih razliitih krajeva antikog svijeta. U iznimno suhim kli
matskim uvjetima, te uz mogunost da ih je pijesak zatitio
prekrivi ih, ostaci bi mogli biti nevjerojatno dobro ouvani.
Negdje u Sahari mogla bi se nalaziti riznica arheolokog blaga.

Teka meta
Opisujui kretanje vojske od mjesta oaze poznate kao Otok
sree (danas vanog agrikulturalnog mjesta poznatog pod
imenom Kharga), Herodot nudi nekoliko smjernica za mogue
lokacije gdje je vojska izgubljena. Od ove oaze vjerojatno su
pokuali slijediti tradicionalnu karavansku rutu za Siwu, koja
prolazi kroz oaze u Dakhli (nekoliko stotina kilometara zapad
nije), pa u Farafri (jo nekoliko stotina kilometara dalje prema
sjeverozapadu). Iz Herodotovih zapisa ini se da su Perzijanci
moda stigli do Dakhle, pa ak i Farafre, no onda su nestali u
pokuaju da prevale zadnji dio puta. ak i ovako sueno, po
druje koje valja istraiti jo uvijek je zastraujue veliko. Ako su
se Perzijanci izgubili na izlazu iz Dakhle i krenuli u pogrenom
smjeru, mogli su zavriti bilo gdje u Zapadnoj pustinji.
Zapadna pustinja jedno je od najteih mjesta na svijetu za
traenje izgubljenih ostataka. Nepregledna je i pokriva oko dvi-

je treine dananjeg Egipta; zauzima podruje od 680 000 kva

dratnih kilometara, to je jednako ukupnoj veliini Austrije,
Belgije, Danske, Grke, Nizozemske, Norveke i vicarske.
Uvjeti su, kao to je opisano, neizmjerno teki i loi. ak ni mo
derna vozila s pogonom na sva etiri kotaa i specijalnom opre
mom nisu u stanju nositi se s nekima od dina koje se mogu nai
u pjeanim morima. Veina podruja nedostupna je zbog si
gurnosnih problema u regiji: milijuna mina iz Drugoga svjet
skog rata, blizine granice s Libijom i osjetljivosti pitanja nafte i
terorizma. A tu je uvijek i vjerojatnost da e bilo kakve ostatke
na koje se nabasa uskoro prekriti pjeani val, i nikad vie nee
biti vieni.
Zagonetni grof Almasy
Nimalo obeshrabreni, mnogi pustinjski pustolovi sanjali su o
rjeavanju misterija izgubljene vojske. Jedan od najpoznatijih
vjerojatno je bio austrougarski plejboj, pilot, i istraiva pustinja
grof Laszlo Almasy, iji su ivot i djela posluili kao temelj za lik
koji tumai Ralph Fiennes u filmu Engleski pacijent. Almasy je
karijeru zapoeo kao samouki amater u egzotinom svijetu pu
stinjskih istraivanja, no zahvaljujui nemarnom odnosu prema
osobnoj sigurnosti i umijeu upravljanja motornim vozilima
doivio je vie nevjerojatnih pustolovina.
Tijekom 1930-ih kretao se u drutvu sastavljenom veinom
od profinjenih britanskih oficira zainteresiranih za pustinjska
putovanja i istraivanja, uglavnom usredotoenih na lociranje
polulegendarne Zerzure, Oaze ptiica, na koju su aludirali sred
njovjekovni spisi. Uspjeno otkrivi ovu skrivenu oazu, Almasy

je zapanjio ostale lanove kluba Zerzura (kako su se bili nazva

li), no njegova potraga za Kambizovom vojskom nije bila tako
uspjena, i bila je daleko opasnija.
Almasy je bio vatreni oboavatelj Herodota i 1936. je od
luio pratiti trag vojske slijedei zapise drevnoga Grka. Njegovo
putovanje opisano je u knjizi Saula Kellyja Izgubljena oaza: pu
stinjski rat i lov na Zerzuru. Kelly opisuje kako je u prethodnoj
ekspediciji Almasy otkrio komadie lonarije, to sugerira kako
su Perzijanci namjeravali prijei bezvodnu pustinju. Zakapajui
velike amfore (vreve) uzdu planirane rute i upoljavanjem lo
kalnih plemena da im dopremaju vodu, mogli su izvesti operaci
ju slinu prijanjem uspjenom prelasku Sinaja.
Tako je bar vjerovao Almasy, no kad se 1936. iz Farafre oti
snuo na pustinjsku ekspediciju, nije otkrio spremita vreva s
vodom ve cijeli niz kamenih mogila koje je opisao kao drev
ne, uplje kamene piramide, krunog oblika, otprilike ljudske
visine, koje su, ini se, oznaavale rutu preko zastraujueg
mora pijeska. Perzijanci su moda uposlili izviae da ih sagra
de, nadajui se da e ih dovesti sve do Siwe.
Kelly pie kako se Almasyjeva ekspedicija tad susrela s
potekoama koje su im dale uvid u moguu sudbinu Kambizove vojske. Njihovo napredovanje zaustavile su neprohodne di
vovske pjeane dine, a zapuhao je i vrui pustinjski vjetar
khamaseen, ibajui njihova vozila olujnom snagom i toplinom
od 44C. Sva vozila osim jednog pokvarila su se, i imali su sree
to su se iz pustinje uspjeli izvui ivi u treem, slijedei prolaz
izmeu dvije goleme dine, sve dok, etiri dana kasnije, nisu do
spjeli do Siwe. Almasy je planirao jo jednu ekspediciju, no izbio
je rat pa nikad nije dobio drugu priliku.

Osporavana otkria
Tijekom posljednjih desetak godina ula su se poneto konfuz
na izvjea o otkriima u Zapadnoj pustinji, koja su zvuala pre
dobro da bi bila istinita. Prema profesoru Mosalamu Shaltoutu,
voditelju Centra za istraivanje svemira u sklopu Instituta za
istraivanje pustinjskog okolia egipatskog sveuilita Minufiva,
talijanska ekspedicija koja je istraivala meteorite nabasala je u
prosincu 1996. na arheoloke ostatke u podruju oaze El Bah
rein u Zapadnoj pustinji. Geolog ovoga tima, Aly Barakat, pro
naao je bode s drkom, komade lonarije, navodne komadie
ljudskih kostiju, pogrebne humke, vrhove strelica, kao i srebrnu
narukvicu za koju je prema fotografiji ustanovljeno da najvje
rojatnije pripada ahamenidskom periodu (tj. da je drevnoperzijska).
U meuvremenu se dosta ulo o grupi geologa, navodno s
kairskog sveuilita Helwan, koji su godine 2000. u potrazi za
naftom nabasali na sline ostatke u istom podruju, pronaavi
razbacane vrhove strelica i ljudskih kostiju.
Godine 2003. geolog Tom Bown poveo je u ovo podruje
ekspediciju u pratnji arheologa Gaila MacKinnona i filmske
ekipe, slijedei otkria Alyja Barakata za koje su, prijeporno,
tvrdili da su ih zatajile egipatske vlasti. Bown je tvrdio da je i on
ostatke pronaao na istome mjestu, pokraj oaze El Bahrein,
mjestu koje je kasnije nazvano Wadi Mastour - Skrivena dolina.
Bown je navodno iao toliko daleko da je tvrdio da je vidio na
tisue kostiju razbacanih po pustinji.
Ipak, jedna od ekspedicija koje su uslijedile, ona iz 2005.,
ozbiljno je dovela u pitanje Barakatove i Bownove tvrdnje. Tim

ljudi s ohajskog sveuilita u Toledu, zajedno s britanskim i egi

patskim suradnicima, otputovao je na lokaciju pokraj El Bahreina. Otkrili su razbijenu posudu koju su spominjali i Barakat i
Bown (premda su je identificirali kao rimsku), no nisu uspjeli
pronai nikakve druge ostatke, osim nekoliko ukopnih mjesta
za koje su tvrdili da su uobiajena pojava u pustinjama. Umjesto
polja razbacanih ljudskih kostiju pronali su velik broj fragme
nata fosiliziranih pjeanih dolara (bia nalik morskim jeincima, iza kojih ostaju specifine okrugle ljuture), koje je
navodno vrlo lako zamijeniti za ljudske kosti, ime bi se mogle
objasniti prijanje tvrdnje.
Moe li se vjerovati Herodotu?
I tako, unato primamljivim naznakama i uzbudljivim tvrdnja
ma, izgubljena Kambizova vojska oito jo nije pronaena, kao
ni bilo kakav konaan dokaz njihova postojanja. Mogile i frag
menti lonarije koje je pronaao Almasy te oruje i kosti koje su
navodno vidjeli Barakat i Bown moda nisu ono to se misli da
jesu, ili jednostavno pripadaju nekoj od mnogih drugih skupina
koje su pokuale prijei pustinju - primjerice, zloglasna cesta
etrdesetodnevne robovske karavane slijedila je ovu rutu kroz
Zapadnu pustinju preko Kharge.
Konano, vjerodostojnost ove prie ovisi o Herodotu. to
se toga tie, nisu ga osobito cijenili ak ni ostali antiki pisci, od
kojih su neki smatrali da bi nadimak Otac povijesti koji mu je
nadjenuo Ciceron trebalo promijeniti u Otac lai. Kao to je
ve spomenuto, imao je predrasude spram Perzijanaca i Kambiza je opisao zlikovaki pristrano. Zapravo, iz nekih drugih mo-

dernih izvora ini se da su mnoge skupine ljudi u tadanjem

Egiptu osvajaa doekali rairenih ruku, a jedan zapis jasno bi
ljei da je Kambiz iskazivao hvalevrijedno potovanje za egipat
sku religiju i obiaje. To ne znai da je Herodot priu o
izgubljenoj vojsci izmislio, niti da su ga njegovi izvori prevarili,
no ovoj ionako tekoj potrazi dodaje jo jedan sloj sumnjivosti.
Ukoliko Herodotu ipak odluite povjerovati, u potragu se
moete ukljuiti i sami. Godine 2004. turistika agencija imena
Aqua Sun Desert u svoj je program uvrstila pustinjski safari ko
jim se, u potrazi za ostacima izgubljene vojske, istrauje po
druje Zapadne pustinje oko Dakhle, Farafre, Siwe i El
Bahreina. Najavljeno je da e program trajati pet godina (do
2009.). Kao to kae voditelj agencije Hisham Nessim: Otkri
jemo li neto o izgubljenoj vojsci, bit e to otkrie stoljea.

Boudiccin grob
Boudicca - u akademskim krugovima preferirana verzija imena
bolje poznate Boadiceje - legendarna je figura britanske povije
sti, poznata kao arhetipska ena ratnica, koja navodno utjelov
ljuje duh Britanije svojim motom: Britanci nikad, nikad nee
biti robovi! Svoje pleme Icene i druge keltske saveznike pred
vodila je 60.- 61. n . e . u krvavoj pobuni protiv okupatorskih
rimskih snaga, no u konanoj bici je poraena i tako je skonala.
Njezino posljednje poivalite nikad nije pronaeno, no njego
va lokacija potaknula je kako uena, tako i potpuno smijena
nagaanja.

Icenska pobuna
Boudicca je bila kraljica Icena, plemena britanskih Kelta koji su
ivjeli u podruju dananjeg Norfolka u Istonoj Angliji. Njezi
no ime dolazi od keltske rijei bouda koja znai pobjedu (engl.
victory), inei ga eljeznodopskim ekvivalentom imena Victo
ria. Tu injenicu esto su isticali viktorijanci koji su popularizira
li legendu o Boudicci. Bolje poznata verzija njezina imena,
Boadicea, vjerojatno je rezultat pogrenog prijepisa zapisa Tacita, rimskog povjesniara koji je primarni izvor prie o njoj.
(Drugi izvor je Kasije Dion, neto kasniji grko-rimski pisac
koji je svoju verziju vjerojatno temeljio na Tacitu, premda je
neke detalje dodao).
Nakon osvajanja Britanije 43. n. e. Rimljani su zauzeli naj
vei dio jugoistone Engleske, no ponegdje su na periferiji osta
vili vlast domaim kraljevima. To je bila uobiajena praksa.
Kralj bi onda svoje kraljevstvo obino oporuno ostavio Rimlja
nima, osiguravajui tako zakonit prijelaz vlasti. Da tako vlada u
doba Icena dozvoljeno je kralju Prasutagu; Boudicca je bila nje
gova supruga. U zamjenu za to to je Rimu prepustio vlast i rim
skog cara postavio suvladarom svoga kraljevstva, bilo mu je
doputeno da vlada; ak su mu i posuene velike svote novca za
vlastite potrebe.
Ipak, kad je preminuo, svoj narod je ostavio u kritinom
stanju. Rimljani nisu priznavali ensko nasljeivanje, a Prasutag
je imao samo keri (iako bi Rimljani vjerojatno ionako preuzeli
njegovo kraljevstvo). Povrh svega, Iceni su bili suoeni s dugo
vima koje je za ivota nagomilao. Rimljani su zatim preuzeli
vlast, a Iceni su spoznali da je njihova ljubomorno uvana slobo-

da iznenada nestala. Njihova zemlja sad je smatrana rimskim

vlasnitvom i tretiralo ih se kao robove. Nametnuti su im okrut
ni porezi, a, prema Tacitu, Boudiccu i njezine keri su bievali i
silovali.
60. n. e., dok je rimski guverner Paulin Svetonije bio na
putu u sjevernom Walesu gdje je vodio kampanju protiv druida
s otoka Anglesey, Iceni i njihovi susjedi Trinovanti digli su
bunu. Vodila ih je snana i karizmatina Boudicca, koju Kasije
Dion opisuje kao izvanredno dojmljivu osobu:
Boudicca je bila visoka, zastraujuega lika i monoga glasa. Kia crvene
kose padala joj je do koljena; na sebi je imala zlatnu ogrlicu izraenu od
kienih ukrasa, arenu halju, a povrh nje debeo ogrta privren
broem. U ruci je drala dugako koplje, da probudi uas u svakome
tko je pogleda.

Britanska horda prvo je napala rimsko naselje Camulodunum (dananji Colchester), sravnivi ga sa zemljom i poklavi
veinu stanovnitva. Porazili su rimsku legiju poslanu da ih po
kori, i 61. n. e. krenuli prema nedavno osnovanom rimskom
trgovakom i administrativnom sreditu Londiniumu (dana
njem Londonu).
uvi vijesti o pobuni, Svetonije je opozvao kampanju i
brzo odmarirao od Walesa do Londiniuma, putujui itavom
duinom rimske ceste poznate kao Watling Street, stigavi
tamo netom prije britanskih domaina. Shvativi da nema do
voljno ljudi da obrani grad, povukao se i evakuirao sve to je
mogao. Britanci su Londinium spalili do temelja i ponovno po
ubijali svakog na koga su naili, prije nego to su Watling Streetom krenuli prema Verulamiumu (dananji St. Albans), gdje su

uinili isto. Kau da je Boudiccina vojska pobila ukupno oko

70-80 000 ljudi.
Bitka kod Watling Streeta
Okupivi svu vojsku koju je mogao (dosegnuvi brojku od
10 000 ljudi), Svetonije se povukao prema Watling Streetu. Bo
udiccina horda navodno je brojala 230 000 ljudi. Rimski upravi
telj je znao da e Britanci, napadnu li na otvorenom, opkoliti i
rascjepkati njegovu vojsku, no znao je i to da, sukobe li se na
odgovarajuem terenu, superiorna rimska vojna taktika moe
ponititi razliku u brojnosti.
Tacit biljei da je Svetonije bio spreman prekinuti odla
ganja i boriti se. Izabrao je poziciju do koje se dolazilo uskim
prolazom, straga zatvorenu umom, prvo se uvjerivi da se svi
neprijateljski vojnici nalaze s njegove prednje strane, gdje se ot
varala iroka istina.... Ovo je jedini opis mjesta koji imamo o
dogaaju koji se obino naziva bitka kod Watling Streeta
(budui da se Svetonije povlaio tom rimskom cestom, vjerojat
no je za bitku odabrao mjesto nedaleko od nje). Uvjerena u vla
stitu pobjedu, britanska lovaka horda je u veliki krug oko
bojnog polja okupila kola sa enama, djecom i starcima, kako bi
mogli promatrati bitku.
Nesposobna da se suprotstavi rimskoj taktici, disciplini i
opremi, britanska horda je poraena i pokuala je pobjei, no u
bijegu su ih omela vlastita kola. U jednom od najgorih jednod
nevnih krvoprolia ikad zabiljeenih na britanskom tlu Rimljani
su pogubili 80 000 ljudi. Tacit biljei da je Boudicca preivjela
masakr, no kasnije je poinila samoubojstvo otrovavi se (pre-

ma obiaju, njezine keri izvrile su samoubojstvo zajedno s

njom). Kasije Dion biljei da se razboljela i umrla, navodno od
oaja zbog velikog poraza. Golicajui matu itatelja, Dion
takoer pie da je pokopana uz veliki obred i bogatstva, to nas
navodi na pitanje: gdje lei Boudiccino tijelo, i moe li velika
koliina grobnih dobara jo uvijek biti otkrivena?

Velike nepoznanice
Pretpostavimo li da je Boudiccino tijelo negdje zakopano (a ne
spaljeno), ini se da postoje dvije glavne mogunosti. Prva je da
je poginula na bojnom polju (ili u njegovoj blizini), pa je tamo
moda i pokopana, uz desetke tisua drugih tijela preputenih
strvinarima ili nabacanih u masovne grobnice. Druga mo
gunost je da je s ostalim Britancima pobjegla u relativnu sigur
nost, te da su je kasnije oni pokopali.
Gdje je mogla pobjei? Zdrav razum govori da bi to vjero
jatno bio njezin dom medu Icenima, no uope nije sigurno da je
porijeklo vukla od njih. Vrlo je mogue da je roena u drugom
plemenu, i da je za Prasutaga udata da bi se, na primjer, uvrsti
lo saveznitvo. Ova opcija stoga ne pomae previe pri odre
ivanju lokacije njezina groba.
Primarni izvori, Tacit i Kasije Dion, nisu od velike pomoi.
Tacitov izvjetaj vjerojatno je prilino toan. Pie otprilike 100.
n. e., kad je jo uvijek ivjelo sjeanje na spomenute dogaaje, a
imao je izvor iz prve ruke u liku svojega tasta Gaja Julija Agrikole, koji je sudjelovao u bici kod Watling Streeta kao mladi voj
nik, a kasnije je postao upravitelj Britanije. No, izuzev ve
navedenih topografskih informacija, Tacit nam daje frustrira-

jue malo podataka koji bi pomogli odrediti mjesto bitke.

Umjesto toga potrebno se okrenuti indirektnijim izvorima - ar
heologiji i folkloru.
Lokalne legende
Kao izvor vrstih povijesnih dokaza folklor moramo uzeti s
rezervom, no u stanju je stoljeima - moda i tisuljeima sauvati lokalne predaje.

Stanica King's Cross

Moda je najvaniji dio folklora o Boudiccinu grobu predaja da
je pokopana ispod jednog od perona stanice King's Cross, jed
ne od glavnih eljeznikih stanica u Londonu, odakle vlakovi
voze prema sjeveru jednini od najprometnijih eljeznikih pra
vaca u zemlji. (Sad je poznata i irom svijeta kao mjesto odakle
Harry Potter hvata vlak za Hogwarts u popularnom knjievnom
i filmskom serijalu.) Koliko god apsurdno zvualo, ova legenda
iznimno je rairena, makar toan broj perona poprilino varira.
Obino se spominje peron broj 10.
Nekadanji naziv za King's Cross bio je Battle Bridge, mje
sto koje je predlagano kao mogua lokacija bitke kod Watling
Streeta - moda je to temelj ove legende. Takoer, originalni iz
vor legende moda je i knjiga Lewisa Spencea iz 1937. Boadicea
- ratnika kraljica Britanaca. Spence je bio sakuplja narodnih
obiaja i pisao je o okultnim i pseudopovijesnim temama poput
Atlantide i legendi o vilama, a nije zapamen po osobitoj znan
stvenoj temeljitosti.

Pria je dodatni zamah dobila 1988., kad je lanak u britan

skom Daily Telegraphu ustvrdio da je u radovima na peronu br.
10 eljeznikog kolodvora King's Crossa otkriven kostur rat
nike kraljice. Taj podatak kasnije je uvelike citiran, a kao da
tum otkria obino se navodio 22. 02. . Stvari, meutim,
postaju jasnije kad saznamo da je pravi datum bio 28. 02.,
to znai da je datum izlaska samoga lanka bio 1. 04.

Gop Hill
Britansko tlo prepuno je grobnih humaka koji datiraju iz kame
nog doba, i dalje, do kasnijeg eljeznog doba (nakon dolaska
Rimljana). Neke od njih lokalne legende i narodne pripovijesti
povezuju s Boudiccom. Jedan zanimljiv skup predaja povezuje
Boudiccu i bitku kod Watling Streeta s Flintshireom u sjever
nom Walesu. Veliko prapovijesno nalazite Gop Hill neko je
bilo poznato pod nazivom Gop Paulini (od velkog Coperleni),
to ukazuje da je bilo nazvano po Paulinu Svetoniju. I ostali sta
ri nazivi mjesta u tom podruju su znakoviti: Hollow of No
Quarter (Rupa bez kraja) i Hill of Carnage (Brdo pokolja),
a i topografija navodno odgovara Tacitovim opisima. Neki
isklesani spomenici iz ovog podruja takoer su, ini se, pove
zani s Boudiccom ili bitkom - jedan je nazvan Buddig's
Stone (Buddigina stijena), a drugi Stone of the Place of La
mentation (Stijena jadikovki). Zlatni tork (vrsta keltske ogrli
ce u obliku prstena) pronaen u tom podruju pridodat je
lokalnim legendama i smatra se jednim od posmrtnih dobara
mrtve kraljice. Prisutne su i lokalne legende o duhovima Bou-

dicce, Svetonija i raznoraznih rimskih i keltskih ratnika vienih

gdje lutaju tim podrujem.
Antikvari koji piu za asopis Mercian Mysteries proglasili su
ove sjevernovelke prie u najmanju ruku lanima. ini se da su
potekle iz kombinacije netonih prijevoda i pustih elja ranijih
pisaca antikvara, iji su radovi postali temelj za lokalne prie,
koje su naknadno razvili drugi. Tako, na primjer, staro ime Gop
Hilla, Coperleni, vjerojatnije potjee od copa'r (vrhunac ili
vrh) Lent (moda osobno ime od lokalnog znaaja), nego od
imena Paulin. Takoer, Buddig's Stone zapravo je iskrivljena
verzija naziva Vuddig's Stone, i nema dokaza kojima bi se pot
krijepila veza ovoga mjesta s Boudiccom. Tork potjee iz Irske i
datira iz doba daleko ranijeg od Boudiccinog.

Djevojka iz tumulusa
Tumulus (engl. barrow) je prapovijesni grobni humak uz koji se
esto veu narodne prie i legende, i u folklornim predajama
nekoliko njih povezuje se s Boudiccom. Primjerice, malo poz
nat grobni humak na Hampstead Heathu u narodnim je predanjima poznat kao njezin grob, no po izgledu bi se reklo da
potjee iz bronanoga doba, to ga ini dvije do tri tisue godina
prestarim da bi pripadao Boudicci. S druge strane, postoji i
mogunost da nije dovoljno star - na kartama se ne pojavljuje
do 1725., a jedino iskapanje humka iz 1894. koje je vodio sir
Hercules Read, uvar Britanskoga muzeja, otkrilo je da gornji
sloj potjee iz novijeg doba. Drugim rijeima, mogla bi biti rije
o krivotvorini iz 17. ili ranog 18. stoljea, ili odlagalitu smea.
Boudiccina domovina, Istona Anglija, takoer se hvali
humcima vezanim uz nju. Humak u Quidenhamu, u Norfolku,

poznat je pod raznim nazivima -Viking's Mound, Bubberies ili

Quidenham Mount - i o njemu krui pria da je posljednje
poivalite kraljice Boudicce i svih njezinih dragulja. Iste
prie krue i o humku u Garboldishamu, poznatu pod nazivom
Soldier's Hill (Vojnikovo brdo).
Gospa od Birdlipa
Zahvaljujui postojanju materijalnih dokaza, arheoloka otkria
uglavnom su uvjerljivija od lokalnih predaja. Meutim, ukoliko
arheolozi nisu dovoljno sretne ruke da istovremeno otkriju za
pise ili neke druge nepobitne informacije, priivanje identiteta
nekom grobu ili tijelu stvar je istog nagaanja. Dobar primjer
je Gospa od Birdlipa, kostur iskopan pokraj Birdlipa u Gloucestershireu u kasnom 19. stoljeu. Zajedno s kostima pronaena
su razna zagrobna dobra, a sam grob bio je omeen s jo dva
druga. Doba iz kojega grob potjee je, ini se, 1. stoljee n. e.,
to je odgovarajue razdoblje, a zagrobna dobra koja ukljuuju
ogledalo, bro, ogrlicu i posude, naveli su na zakljuak da je ko
stur enski.
Neizbjeno se nagaalo da Gospa od Birdlipa nije nitko
drugi do Boudicca, pokopana zajedno sa svoje dvije keri. U
kasnom eljeznom dobu ovo podruje bilo je domovina Dobunima - moda su oni bili narod iz kojega je potekla Boudicca, i
kojem je prebjegla nakon katastrofalnog poraza? Zanimljivo je
da su u Istonoj Angliji pronaene neuobiajeno velike koliine
dobunskog novca, to navodi na zakljuak da je postojala
odreena veza izmeu Dobuna i Icena.

Uz nedostatak ikakva konkretnog dokaza, problem s ovim

odreenjem je taj da veina strunjaka nakon pregleda lubanje
iz Birdlipa zakljui da ista pripada mukoj osobi. Samo kad se u
obzir uzmu okolnosti, kao to su naizgled enske stvari pro
naene uz kostur, kut gledanja se mijenja. Strunjak za starine
Malcolm Watkins tvrdi da je Gospa od Birdlipa moda bio
aman/sveenik, a ne ratnika kraljica.
Goredolje po rimskoj cesti
Veina strunjaka bitku kod Watling Streeta - pa tako i vjero
jatno podruje Boudiccina posljednjeg poivalita - smjeta uz
liniju stare rimske ceste Wading Street, vjerojatno negdje u sre
dinjoj Britaniji, i najvjerojatnije u blizini neke rimske tvrave ili
logora. Svetonije i njegova malobrojnija vojska moda su stre
mili relativnoj sigurnosti tvrave Viroconium (dananji Wroxeter), to bojite smjeta negdje izmeu tog mjesta i
Verulamiuma (St. Albans), uzdu Watling Streeta.
Nekoliko je kandidatskih lokacija. Venonis, danas High
Cross u Leicestershireu, mjesto je gdje se Watling Street kria s
drugom glavnom rimskom cestom u Britaniji, cestom Fosse
Way. Ovo mjesto odgovaralo bi Svetoniju da se nade sa svojim
pojaanjem, za koje se moda nadao da e stii cestom Fosse
Way iz baze u Extern. Postoje i dokazi da je u Venonisu posto
jao rimski logor/utvrda. Jo jedna mogua lokacija je Lactodorum (dananji Towcester) u Northamptonshireu, koji je bio
rimska baza uz Watling Street, juno od Venonisa.
Najobeavajuiji kandidat ipak je rimska tvrava Manduessedum, gdje se danas nalazi Mancetter, u blizini Atherstonea u

Warwickshireu. Nalazi tvravu smjetaju u ispravno razdoblje,

a ovdanja topografija navodno odgovara Tacitovu opisu. Uz to
kau da je u oblinjem logoru Lunt (u blizini dananjeg Coventrya) sagraen poseban obor za konje kako bi se smjestile
zarobljene ivotinje poraenih Britanaca. Ova teorija veinom
je plod rada povjesniara Grahama Webstera, no ne postoje
konkretniji dokazi kojim bi je se poduprlo.
Kraljica u cameo ulozi
Kao to navodi sam Webster, tek bi otkrie masovne grobnice s
pripadajuim orujem i drugim datirajuim predmetima moglo
rijeiti pitanje mjesta gdje se odigrala bitka kod Watling Streeta.
Jednako tako e i posljednje poivalite kraljice Boudicce vjero
jatno ostati tajna ukoliko se ne otkrije da su je drevni Britanci
pokopali s nekim natpisom koji bi je identificirao.
I sama Boudicca zapravo je povijesni problem. Poznata je
tek iz dva rimska izvora, i njezino postojanje nije zabiljeeno ni
potvreno ni u jednom drugom izvoru. Uistinu, dok Tacitovi
radovi nisu otkriveni u srednjovjekovnoj Europi u vrijeme rene
sanse, britanski povjesniari i kroniari poput Bedea i Geoffreyja od Monmoutha nisu, ini se, bili ni svjesni njezina postojanja.
S obzirom na ovako mrav povijesni profil, ne iznenauje inje
nica da je Boudiccu tako teko pronai. Njezina sudbina ostaje
okruena nepoznanicama. Gdje se odvila posljednja bitka? Je li
umrla na mjestu bitke? Je li pokopana, i ako jest, tko ju je poko
pao, i uz kakav obred? Moda je bila kremirana, baena u ma
sovnu grobnicu, ili je jednostavno nestala negdje u divljini.
Neizvjesno je hoemo li ikad saznati.

Grobnica Dingis-kana
Dingis-kan je bio mongolski ratnik iz nepreglednih stepa sre
dinje Azije, koji je rasprena plemena i narode svojih krajeva
okupio u sposobnu vojsku, i uz njezinu pomo stvorio carstvo
koje se protezalo od Tihog oceana do Kaspijskoga mora.
Narodi Europe drhtali su na spomen njegova imena, a sta
novnici Srednjega istoka, sredinje Azije i Kine dobro su pozna
vali raspon njegova gnjeva i moi.
Kad je poginuo za vrijeme pohoda u zapadnoj Kini, 18. ko
lovoza 1227., tijelo mu je vraeno u domovinu da bi tamo bilo
pokopano. Jedna legenda veli da je njegov grob ugraen u kori
to rijeke kojoj je preusmjeren tok, da bi joj nakon ukopa bio
vraen; druga pria govori da su stotine konja natjerane u trk
preko groba, kako bi potpuno poravnali zemlju i uinili grob ne
vidljivim, a potom je preko njega posaena neprohodna uma.
Obje prie tvrde da su robovi koji su kopali grob nakon pokopa
poklani, kao i vojnici koji su ih ubili, da nitko nikada ne bi saz
nao gdje je pokopan veliki kan, i da se sauva tajna o ogromnoj
koliini ratnog plijena i poasti koje su s njim zakopane. Na one
koji se usude poremetiti njegov vjeni san baeno je proklet
stvo, pa je u Mongoliji Dingis-kanov grob postao poznat kao
Ikh Khoring, veliki tabu.
Dingis je bio ovdje
Ovo je legenda o nestaloj grobnici Dingis-kana, ija tona lo
kacija ostaje jedan od velikih povijesnih misterija. Dugo godina
je podruje Dingis-kanove domovine bilo nedostupno znan-

stvenicima sa zapada, budui da je Vanjska Mongolija bila pod

kontrolom Sovjeta, dok Unutranja Mongolija ostaje ljubomor
no uvan dio Kine.
Siromane lokalne vlasti nisu imale sredstava da sami pok
renu arheoloka istraivanja. Meutim, padom Sovjetskog Sa
veza podruje Vanjske Mongolije postalo je dostupnije, to je
izazvalo novi val zanimanja za grobnicu velikoga osvajaa.
Ovaj interes je dvostruk. Kao prvo, zauujue malo se zna
o vremenu rane carske Mongolije, djelomino zbog nedostatka
izravnih izvora informacija. Dingis-kanovi Mongoli bili su
veinom nepismeni i nije im bilo previe stalo do voenja bi
ljeki i pisanja povijesti. Gotovo sve to znamo o ovom razdob
lju dolazi nam iz stranih izvora ili iz povijesti pisanih nakon
Dingisova vremena. Takoer ne postoji mnogo arheolokih
dokaza, djelomice zbog nedostatka istraivanja, no moda i
zbog toga to su Dingis i njegova horda bili nomadi, upotreb
ljavali su materijale kratkoga vijeka i rijetko se laali obimnijih
graevinskih projekata.
Drugi razlog je romantina dimenzija potencijalnog otkria,
ili kako bi rekao Indiana Jones, bogatstvo i slava. Osim to je
posljednje poivalite jedne od najveih figura svjetske povije
sti, Dingisova grobnica takoer bi mogla skrivati gomilu plije
na koji bi, kako bi rekao traga za grobovima Maury Kravitz,
pojeo Tuta [Tutankhamona] za doruak. Za vrijeme svojih
osvajakih pohoda, Dingis i njegovi generali opljakali su i
opustoili carstva i kraljevstva Kine, sredinje Azije, Perzije i ve
likog dijela istone Europe, odnosei velike koliine plijena i
blaga u Mongoliju. Znanstvenici su podijeljeni oko toga je li
Dingis pokopan zajedno sa zagrobnim blagom, no legenda

kae da jest. Ako je tako, to bi mogla biti najvea koliina za

grobnog blaga u povijesti. Kravitz, sponzor i voditelj dugo
ronog projekta kojemu je cilj istraiti mongolska nalazita iz
doba ranog carstva i pronai grobnicu, istie da dosad nije otkri
veno nita od plijena koji je Mongol sakupio iz cijele Euroazije o njemu ak nije bilo ni glasina - to navodi na zakljuak da su
velike koliine tog blaga jo uvijek negdje u stepama ili na plani
nama.
Otkrie Dingisove grobnice moglo bi pripomoi rjeavanju
povezanog, no sporednog misterija - utvrivanju lokacije gro
bova vladara dinastije Yuan (1279.-1368.), koju su osnovali
njegovi potomci (ukljuujui i velikog Kublaj-kana). Prema le
gendi, vladari dinastije Yuan eljeli su slijediti njegov primjer i
biti pokopani na istoj tajnoj lokaciji. Drugim rijeima, Dingis i
njegovo pogrebno blago mogli bi biti tek vrh ledene sante.

Tragovi iz povijesti
Malo je vrstih injenica o Dingisovu ivotu i smrti. Vjerojatno
je porijeklom iz provincije Hentiy Aymag u zapadnoj Mongoliji,
u blizini izvora rijeka Onon i Kerulen, a kao mladac je bio pri
moran skrivati se od neprijatelja na podruju Hentiyn Nuruu,
na planini Burkhan Khaldun, ili Buddhinim stijenama, koje je
ostalo jedno od njegovih najdraih mjesta. Prema predaji, traio
je da bude pokopan na mjestu koje za njega ima posebno
znaenje, i neki tvrde da je to Burkhan Khaldun. Naalost, broj
na su mjesta poznata pod ovim nazivom, i u lokalnim legenda
ma povezuju se s velikim kanom.

Najvaniji izvor informacija o kanovu ivotu i smrti djelo je

naslovljeno Tajna povijest Mongola, napisano 13 godina nakon
njegove smrti i nepoznato na zapadu sve do 19. stoljea. Prema
tom radu, za koji se smatra da ispreplie injenice s poza
manim koliinama fikcije i mitologije, Dingis (ili Temudin,
kako su ga tada zvali) roen je, a kasnije okrunjen i proglaen
velikim kanom, pokraj dananjeg Batirsheeta, u blizini granice s
Rusijom. To mjesto smatra se jo jednom moguom lokacijom
njegove grobnice.
Prema drugim, modernijim tekstovima, mauzolej u spomen
Dingisa sagraen je na mjestu njegove bive palae, i dvorski
uglednici putovali su odande do njegova poivalita da bi odr
avali ceremonije i vrili rituale. Ovaj podatak oito se suprot
stavlja tradicionalnoj prii da nitko ne zna gdje je Dingis
pokopan, to ne znai i da je netoan, te ukazuje na to da e
onaj tko pronae Dingisovu palau biti na pravom putu da ot
krije i njegovu grobnicu. tovie, Kinezi su Dingis-kanu izgra
dili vlastiti mauzolej u autonomnoj regiji Unutranje Mongolije,
na mjestu u blizini kojega je, kako tvrde, umro. Kau da mauzo
lej sadri relikvije povezane s njim.

Prirodni put
Mnogi prouavatelji ne vjeruju da grobnica Dingis-kana uop
e postoji. Morris Rossabi, profesor mongolske i kineske povije
sti na Sveuilitu Columbia u New Yorku kae: U vrijeme
njegove smrti medu njima [Mongolima] nije postojala kultura
grobnica. Umjesto toga, tradicija je nalagala da se tijelo ostavi
divljim ivotinjama i prirodi, zavee za konja i poalje u divljinu,

ili jednostavno ostavi u pustinji. Jesu li ovaj grubi obiaj primije

nili i na tijelo svoga najveeg vode, boansku figuru, nije sasvim
jasno, no postoje naznake da moda i jesu. Kao prvo, Din
gis-kan je svoju jednostavnost njegovao kao vrlinu, prigrlivi
tradicionalni mongolski stil ivota i zbliivi se s obinim ratnici
ma koji su mu sluili. U pismu vjerojatno napisanom u njegovo
ime, upuenu taoistikom redovniku, Dingis kae: Ja koji
ivim u sjevernim divljinama ne gajim neumjerene strasti. Mr
zim rasko i prakticiram umjerenost. Imam samo jedan kaput i
jednu hranu. Jedem istu hranu i odjeven sam u iste dronjke kao
i moji skromni pastiri. Nadalje, po mongolskoj tradiciji, nakon
smrti tijelo je nevano, vana je samo dua, pa takvo grubo
postupanje s njegovim posmrtnim ostacima ne bi bio izraz
nepotovanja.
Ako nije bilo pokopa, kako objasniti legende o njegovoj
grobnici? Jedan mogui pristup je da pronaemo slinosti iz
meu ovih pria i ostalih legendi. Velike linosti kao to je bio
Dingis-kan mogu vrlo brzo postati vie od povijesnih osoba i
dostii mitski status. Podvizi Aleksandra Velikog, primjerice,
stvorili su bogatu batinu narodnih pria i legendi o njemu u
svim zemljama koje je dotaknuo. Isto vrijedi i za Dingisa. Pria
o njegovu pokopu uvelike slii onoj o sumerskom junaku Gilgameu, pokopanu u koritu rijeke kojoj je prethodno skrenut tok.
Narodne predaje govore o slinim pokopima keltskih kraljeva
ranog eljeznog doba. U tom kontekstu legende o Dingisovu
pokopu malo je tee shvatiti ozbiljno.

Pljakai grobova
Mnogi se, meutim, ne slau s tim i od devedesetih godina dva
desetog stoljea bilo je vie ozbiljnih pokuaja da se pronae iz
gubljena grobnica. Izmeu 1993. i 1996. opsena japanska
operacija rabila je sve mogue tehnike - od satelitskih snimaka i
magnetometara, do izvianja helikopterom - no vratila se praz
nih ruku. Nakon toga je 2000. pokrenuta Chinggis-kanova geopovijesna ekspedicija (Chinggis je nain pisanja imena Dingis
preferiran u Mongoliji) koja jo uvijek traje. Rije je o ameriko-mongolskom pothvatu, koji je pokrenuo i vodi neobian
Amerikanac, ikaki trgovac zlatom Maury Kravitz.
Kravitz je postao opsjednut Dingis-kanom otkako je o nje
mu itao za vrijeme sluenja vojske. Kasnih devedesetih okupio
je grupu znanstvenika i strunjaka, i s mongolskom vladom
sklopio sporazum da mu se dozvole iskapanja na podrujima
vezanim uz rano carsko doba. Prvo otkrie ekspedicije bila je
lokacija Kurultaija, ili Velike konvencije, mjesta na kojem je
Dingis proglaen kanom 1206. godine. Kasnije su istraivali
podruje planine Burkhan Khaldun, gdje je Dingis navodno
proveo velik dio mladosti, i gdje bi - kako vjeruju neki znan
stvenici - mogla biti skrivena njegova grobnica. Godine 2001.
doli su do svojeg najveeg otkria: Ologchiin Kherema, ili Zida
milosnika - poznatog i kao Ulaan Khad (Crvena stijena), ili najznakovitije, Dingisov zid.

Kherem
Oko 320 kilometara sjeveroistono od mongolskog glavnog
grada Ulan Batora, blizu mjesta Dingisova roenja i krunidbe

- nalazi se 180 metara visoko brdo s tri strane okrueno zidom

- to je podruje Kherema ili Zida. Zid je dug 3 kilometra i va
rira visinom od 2,5 do 3,5 metra. U stanju je uznapredovaiog
propadanja, a strunjaci iz ekspedicije tvrde da nita slino prije
nije vieno u Mongoliji. U sklopu omeenog prostora prelimi
narna istraivanja otkrila su vie od etrdeset grobova, zajedno s
putem koji vodi od nieg dijela groblja do vieg, gdje su vjerojat
no pokopane osobe najveeg drutvenog statusa. Lonarija
pronaena na tom mjestu datira iz ranog carskog doba, to je
potvrdilo i karbonsko datiranje nekih od kostura. Kravitz i nje
govi ljudi uvjereni su da bi jedan od njih mogao pripadati i sa
mome Dingisu, ukazujui na oblinju grobnicu za koju se kae
da sadri ostatke stotinu vojnika pogubljenih da bi se sauvala
tajna kanova posljednjeg poivalita. Ako su u pravu, ostali gro
bovi mogli bi pripadati visoko pozicioniranim mongolskim as
nicima/generalima Dingisova vremena, pa i samim njegovim
potomcima.

Palaa Avraga
Godine 2004. konkurentska japansko-mongolska ekspedicija
otkrila je ostatke neega za to tvrde da su ostaci Dingis-kanove palae Avraga. Prema nekim izvjeima, grupa je na istom
mjestu pronala i mauzolej i - na osnovu drevnih izvjetaja o pu
tovanjima dvorskih uglednika od mauzoleja do oblinje grobni
ce - zakljuila da bi se u blizini mogla nalaziti Dingisova
grobnica. Lonarija pronaena na mjestu palae potvruje is
pravno vremensko razdoblje, a lokalna topografija navodno od
govara novijim podacima.

Dingis u Kini
Unosei dodatnu zbrku, kineski izvjetaj iz 2000. tvrdi da su ki
neski arheolozi u autonomnoj regiji Xinjiang Uygur pronali
pravu grobnicu Dingis-kana, izmeu dva jezera, nedaleko
od nadzemnog mauzoleja jednog od njegovih unuka.
Politizacija Dingis-kana
Postoje, dakle, barem tri grupe koje tvrde da su na tragu Dingis-kanove grobnice, na najmanje etiri razliite lokacije. To su:
Burkhan Khaldun, gdje je Dingis-kanova geopovijesna ekspe
dicija navodno pronala ruevine starog hrama prije nego to su
ih otjerali rojevi napasnih crnih muica, Ologchiin Kherem,
palaa Avraga i kinesko nalazite.
Ovo posljednje vjerojatno moemo odbaciti. Osim tog jed
nog izoliranog izvjea iz 2000. o ovoj lokaciji vie se nije ulo, a
takve tvrdnje vjerojatno treba razmatrati s obzirom na politiki
kontekst. Kineske vlasti zabrinjava mogunost da bi Dingisova
grobnica mogla biti pronaena u Vanjskoj Mongoliji i postati
arite mongolskog nacionalizma, ugroavajui time njihova te
ritorijalna prava u Unutranjoj Mongoliji. Iz istog razloga rev
nosno naglaavaju sve to potkrepljuje njihove tvrdnje da su
upravo oni pravi uvari mongolske batine - odatle i plan da
radikalno proire reprodukciju mauzoleja posveenog Dingis-kanu.
Politika je jednako vana u Vanjskoj Mongoliji. Godine
2006. u zemlji se slavilo 800 godina mongolskog jedinstva, koje
datira od kanove krunidbe. Sam Dingis iznimno je popularna i

kultna linost. Osim to sadri artefakte od ogromnog znaaja

za prouavanje ranog carskog doba, grobnica bi mogla postati
svojevrstan nacionalni oltar i mjesto hodoaa. S druge strane,
vlada poprilina zabrinutost zbog percepcije arheologa kao
skrnavitelja svetoga tla, koji kri tradiciju ouvanja spokoja ma
terijalnih ostataka, a tu je i sumnja da ele pokrasti blago koje
pripada dravi. Dingis-kanova geopovijesna ekspedicija ve se
susrela s problemima, iznenada se naavi izbaena iz zemlje
2002. zbog optubi biveg mongolskog premijera. Kravitz je
morao upregnuti svu svoju vjetinu pregovaranja da bi ponovno
zadobio povjerenje Mongola, unato injenici da je jedan od
osnovnih principa ekspedicije predaja svih pronalazaka do
maim vlastima.
U potrazi za Dingisom
U ovom trenutku podruje glavnog fokusa potrage za Dingis-kanovom grobnicom ostaje Kherem. Na ljeto 2006. Kravitzova ekspedicija otpoela je novu sezonu istraivanja - u
vrijeme tiskanja ove knjige jo nisu bili poznati nikakvi podaci o
tome jesu li to otkrili. No je li ovo zbilja najbolje mjesto za po
tragu? Dok kheremsko groblje moda i jest vano mjesto, ne
uklapa se u legende o Dingisovoj grobnici. Prisustvo najmanje
39 drugih grobova ukazuje na to da je mjesto bilo daleko od taj
nog, a injenica da se nijedan grob ne istie osobitom velianstvenou ne ispunjava oekivanja.
Sam Kravitz izrazio je uvjerenje da je Dingis pokopan na
Burkhan Khaldunu, svojoj mladenakoj planinskoj reduti. Oni
koji ele prije ovog motiviranog Amerikanca stii do njegova

ivotnog cilja, mogli bi uspjeti otkriju li koji Burkhan Khaldun je

onaj pravi, i tamo istrae. No, budite upozoreni - rije je o iz
nimno tekom podruju. Opasne planine smjetene u izoliranoj
divljini preplavljene su izluujuim rojevima muha, a moda ih
titi i kanovo prokletstvo.

Nestala kolonija s otoka Roanoke

Negdje izmeu 1587. i 1590. gotovo bez traga nestalo je sta
novnitvo prve engleske kolonije na podruju Amerike, osta
vivi za sobom tek kriptinu poruku CROATOAN urezanu
u deblo drveta. etiri stotine godina kasnije najstariji ameriki
misterij ostaje zagonetkom, no najnovija tehnologija konano
obeava odgovore.
Prva naseobina u Americi
Elizabetinska Engleska s kraja esnaestog stoljea bila je gladna
komadia Novoga svijeta. Golem pritok blaga iz Novoga svijeta
uinio je panjolsku, najveu englesku suparnicu, bogatom i
monom, i Englezi su oajniki eljeli uspostaviti strateko upo
rite u novim zemljama, s mogunou otkrivanja dodatnih iz
vora minerala, poljoprivrednih dobara i openitog bogatstva.
Godine 1584. kraljiin miljenik sir Walter Raleigh dobio je doz
volu da osnuje koloniju. Smjesta je otpremio ekspediciju na
novosteeni teritorij Virginije. Dobri odnosi s domorocima i po
voljni izvjetaji koji su otamo pristizali ohrabrili su ga da poalje
grupu za osnivanje kolonije, i godine 1585. prva engleska kolo-

nija u Americi osnovana je na otoku Roanoke (danas na po

druju Sjeverne Karoline).
Raleighova prva kolonija pod vodstvom Ralpha Lanea nije
dobro prola. Teko su pronalazili dovoljno hrane, a ubrzo su se
sukobili i sa susjednim plemenima. Nestrpljivo su iekivali do
lazak broda sa zalihama i pomoi, pa kad ih je u travnju 1586.,
na povratku s pljakakog pohoda po panjolskim Karibima,
posjetio sir Francis Drake ponudivi im prijevoz do kue, od
luili su vie ne ekati i njegovu ponudu sa zahvalnou su prih
vatili. Tako su propustili brodove sir Richarda Grenvillea, koji
su netom po njihovu odlasku pristigli sa zalihama namirnica.
Pronaavi naputenu koloniju, Grenville se odluio vratiti u
Englesku, ostavivi na otoku skupinu od 15 mukaraca da uva
ju englesko - i Raleighovo - pravo na to podruje.

Bijela kolonija
Godine 1587. Raleigh je okupio drugu grupu kolonista koji su
na otok Roanoke pristali da provjere kako su Grenvilleovi ljudi.
Grupa koja se iskrcala na obalu dola je do stravinog otkria:
jedini trag petnaestorice bile su kosti jednoga ovjeka. Jedino
pleme lokalnih domorodaca koji su jo uvijek bili prijateljski ra
spoloeni - Croatani s oblinjeg otoka Hatteras - kasnije su ob
jasnili da je kolonija bila napadnuta, te da je devetero preivjelih
otplovilo uzvodno u malome amcu - i odonda nisu vieni.
Novi doseljenici nisu imali namjeru obnoviti koloniju na
otoku Roanoke; oko su, zapravo, bili bacili na kopno u po
druju zaljeva Chesapeake (gdje su planirali osnovati Cittie of
Raleigh). No zapovjednik brodova kojima su doli, Simon

Fernandez, odbio ih je prevesti dalje, tvrdei da bi tako propu

stio povoljne vjetrove za povratak preko Atlantika (premda je
vjerojatnije da je htio imati vie vremena za gusarenje, to mu je
bilo pravo zanimanje).
Glavna skupina doseljenika iskrcala se na obalu 22. 07.
Grupu je sainjavao 91 mukarac, 17 ena i devetero djece pod vodstvom Johna Whitea, Raleighova prijatelja koji je bio
slubeni slikar prve naseljenike ekspedicije i poznavao je po
druje. Bacili su se na posao obnove naselja. 18. 08. Whiteova ki rodila je djevojicu, Virginiju Dare, prvo englesko
dijete roeno na amerikom teritoriju. No zategnuti odnosi s
domorocima opredmeeni ubojstvom doseljenika koji je sakup
ljao koljke, potaknuli su doseljenike da guvernera Whitea
poalju s Fernandezom natrag u Englesku, kako bi zatraio do
datnu podrku i jo zaliha. Otplovio je 28. 08. - i vie ni
kad nije vidio svoju obitelj.

Nestanak
White se pokuao to prije vratiti u Ameriku, no pratila ga je
loa srea. Izbio je rat sa panjolskom i gotovo svi brodovi bili
su uposleni u obrani Engleske od napada Armade. Kad se Whi
te uspio vratiti na Roanoke, putujui u grupici od tri broda pod
zapovjednitvom kapetana Abrahama Cookea, ve je bio kolo
voz 1590.
Grupa koja se iskrcala, ukljuujui i Whitea (koji je ovu epi
zodu zabiljeio u dnevnik) trubom je dala znak i kasnije odsvi
rala mnoge engleske melodije, i prijateljski ih zazivala, no
odgovora nije bilo. Na sjevernom kraju otoka pronali su mjesto

gdje je bila kolonija. Prvi prizor s kojim se White susreo bio je

udan. Na deblu na pjeanoj obali bila su urezana slova
CRO. Malo dalje naili su na ostatke samoga naselja. Nakon
Whiteova odlaska podignuta je ograda od drvenih kolaca, no
unutar nje sve kue bile su poruene, i jedini ostaci bili su teki
grumeni olova, eljeza i eljeznih ruda. Urezana u jedan od
drvenih stupova palisade bila je rije CROATOAN.
Ovaj naizgled ifrirani natpis zapravo je ohrabrio Whitea.
Kako objanjava u svojim zapisima, s doseljenicima se bio dogo
vorio da najmudriji plan nije ostati na otoku, ve se preseliti, po
mogunosti 80 kilometara dublje u unutranjost otoka. Unapri
jed je dogovoreno da e, odlue li se na seobu, o smjeru svoga
kretanja Whitea obavijestiti urezivanjem upravo ovakvog taj
nog znaka. Budu li u nevolji, preko slova su trebali urezati mal
teki kri. Takvoga kria nije bilo, pa je White pretpostavio da
su doseljenici na sigurnom i da su jednostavno slijedili njegove
upute. Istraujui dalje, White i drugovi otkrili su da je nekoliko
sanduka, zakopanih prije njegova odlaska, jo uvijek tamo,
premda su oito bili otvarani i podosta toga iz njih bilo je poraz bacano unaokolo. Ovo je protumaio kao dokaz da su doselje
nici uzeli ono to im je trebalo, a domoroci su doli kasnije i
pobacali predmete koje nisu razumjeli. Nije bilo ni amaca koji
su ostali u koloniji.
White je bio uvjeren da zapisi na kolcu i trupcu ukazuju na
to da su se doseljenici sklonili kod prijateljskog domorodakog
plemena Croatona, na otoku Hatteras. To nije bilo sasvim u
skladu s njihovim dogovorom prije odlaska, no imalo je sa
vrenog smisla. Sljedeeg su se dana White i kapetan Cooke do
govorili da e poi na kratko putovanje do otoka Hatteras, no u

tome su ih sprijeili sudbina i prirodne sile. Dva kabela koji su

brod spajali s pristanitem su pukli, i jedva su izbjegli nasukavanje, samo da bi se malo kasnije digao uragan. Plan da se plovi
do Hatterasa morao je biti odbaen, i bili su prisiljeni vratiti se u
Englesku.

Glasine i ukazanja
Raleighov plan iskoritavanja teritorija Virginije propao je 1590.
i time se moda moe objasniti njegov privremeni gubitak inte
resa za organiziranje daljnjih putovanja u Ameriku. White se s
vremenom morao pomiriti s injenicom da vie nikad nee vid
jeti obitelj. Povukao se na imanje u Killmoreu u Irskoj. No,
openito se vjerovalo da je kolonija na otoku Roanoke, odno
sno Whiteova druina, preivjela i da jo uvijek tamo negdje
ivi. Godine 1602. i 1603. Raleigh je osobno financirao ekspe
dicije kojima je jedan od ciljeva bio da ih potrae, no obje su bile
preusmjerene. Kasniji posjetitelji i doseljenici na podruje Sje
verne Amerike vie puta su se pokuali povezati s njima, ponaj
vie doseljenici sljedee, bolje utemeljene kolonije, u gradu
Jamestownu, u Virginiji. Uistinu, Lee Miller, autorica knjige Ro
anoke: Rjeavanje zagonetke izgubljene kolonije, istie da su
mnogi doseljenici iz nove kolonije nosili isto prezime kao i iz
gubljeni doseljenici, i tvrdi da su vjerojatno bili roaci, za puto
vanje djelomino motivirani eljom da pronau lanove obitelji.
Voda nove kolonije, John Smith, od domorodaca iz okolice
Jamestowna uo je prie o drugim Europljanima na jugu, no ni
on, ni Cristopher Newport, koji je 1607. poslan iz Engleske da
pomogne doseljenicima u Jamestownu i potrai Whiteovu kolo
niju, nisu bili u mogunosti uspjeno istraiti ove prie. Ekspe-

dicija koja je 1609. krenula iz Jamestowna takoer je bila

neuspjena. Tijekom sljedeih par stotina godina nekoliko po
sjetitelja izvijestilo je da su susreli ili vidjeli ljude koji su izgledali
kao Englezi ili govorili engleski, ili barem domoroce koji su,
inilo se, imali tjelesne osobine bijelaca i poznavali engleski i
kranstvo, no nitko nikada nije uspio definitivno potvrditi da
su pronali izgubljene doseljenike. Kao da je 117 osoba nestalo
bez traga, ostavivi za sobom trajan misterij.
Teorije o izgubljenoj koloniji
Najoitije objanjenje glasilo bi da izgubljeni doseljenici nikad
nisu pronaeni zato to su bili mrtvi. Mogla su ih ubiti neprija
teljska domorodaka plemena, ili su umrli od gladi. I jedno i
drugo je vjerojatno. Prvi pokuaj naseljavanja otoka Roanoke
propao je zbog nestaice hrane, a dvadeset godina kasnije kolo
nija u Jamestownu opasno se pribliila gladomori. Moda su iz
gubljeni doseljenici jednostavno potroili sve zalihe hrane, i nisu
bili dovoljno upoznati s lokalnim nainima uzgajanja hrane da
bi preivjeli. Ovo objanjenje jo uvjerljivijim je uinila studija o
godovima starih stabala s ovog podruja, objavljena 1988. Stu
diju je proveo laboratorij za godove odsjeka za geografiju Sve
uilita u Arkanzasu, utvrdivi da je razdoblje od 1587. do 1590.
bilo najgore suno razdoblje u razdoblju od 800 godina izmeu
1185.-1984.
Meutim, da je glad ubila doseljenike na Roanoke, White bi
vjerojatno pronaao njihove ostatke, a naselje ne bi bilo paljivo
rastavljeno i lieno svoje najpokretnije opreme. ak i ako su do
seljenici umrli od gladi, to se oito nije dogodilo na otoku Roa
noke.

Teka vremena
Otkrie o sui takoer poveava mogunost da su doseljenici
doli u sukob sa susjedima. U vrijeme krajnje neimatine domo
roci su vjerojatno bili manje dareljivi i ljubomornije pazili na
svoje oskudne zalihe, i vrlo vjerojatno su se sukobili s doljacima
koji su hranu pokuali uzeti, ukrasti ili oteti, kao to su to uinili
prethodni naseljenici kolonije Roanoke. Premda su Croatani
bili prijateljski raspoloeni (barem u vrijeme kad je White odla
zio), ostala lokalna plemena nisu bila. Ovo doba svjedoilo je
migracijama i ratovima izmeu domorodakih plemena s toga
podruja, koje je takoer mogla izazvati ili pogorati teka sua.
injenica da su naseljenici u Whiteovu odsustvu podigli palisadu moe se objasniti time da su se osjeali ugroenima - to
zapravo i znamo, jer je to bio jedan od razloga zato je White
bio poslan natrag u Englesku po pomo. No takva je konstruk
cija za doseljenike vjerojatno bila rutinska stvar i, opet, na sa
mome mjestu nema tragova bitke ni pokolja. Lako je zamisliti i
scenarij opsade, gdje su doseljeniki mukarci ubijani jedan po
jedan dok su naputali ograeni prostor u oajnikoj potrazi za
hranom - da bi na kraju unutra ostale samo ene i djeca. Njih su
potom mogli zarobiti domoroci i asimilirati ih, kao to je bio
obiaj, no ne postoje dokazi koji bi poduprli ovu teoriju.

ivot s domorocima
Najire prihvaeno objanjenje o sudbini doseljenika je to da su
ih uistinu ubili domoroci, no tek nakon to su napustili otok Ro
anoke. Glavni izvor za ovu tvrdnju je kapetan John Smith iz

kolonije u Jamestownu. Smith je pregovarao s neprijateljski ras

poloenim domorodakim kraljem Powhatanom (ocem Poca
hontas), koji mu je izriito rekao da se grupa bijelaca smjestila
kod prijateljskog plemena Chesapeake, na junoj strani zaljeva
Chesapeake - gdje su prvotno namjeravali osnovati Cittie of
Raleigh, prije nego to su ih izbacili na otok Roanoke. Sve
ugroeniji zbog upada bijelaca na njegovo podruje, ali i zbog
neprijateljskih odnosa s plemenom Chesapeake koje nije pripa
dalo njegovu savezu, Powhatan ih je napao sa svojim ratnicima,
tvrdei da su pobili sve bijelce, ili veinu njih. Svoje tvrdnje po
dupro je davi Smithu na uvid dio puke, mjedeni muar i
neke komade eljeza koji su im pripadali.
To, meutim, ne mora biti kraj prie, jer ima poprilino do
kaza da su se neki doseljenici asimilirali u jedno od domoro
dakih plemena na otoku Roanoke, vjerojatno zato to se nisu
pridruili grupi koja je otila u zaljev Chesapeake. Najvjerojat
niji kandidati su Indijanci plemena Croatan. Doseljenici su s
njima bili u dobrim odnosima, posebice s njihovim poglavicom,
Manteom, koji je ranije posjetio Englesku, postavi vrst savez
nik Engleza. Na tu mogunost, naravno, upuuje i posljednja
poruka koju su ostavili doseljenici, CROATOAN. Danas se
smatra vjerojatnim da su neki doseljenici ostali na otoku Roano
ke, i kasnije se pridruili Croatanima na otoku Hatteras, osta
vivi poruku za Whitea, no onda su bili prisiljeni svi skupa
prijei na kopno zbog sue. Doseljenici i Croatani tad su poeli
sklapati brakove i kasnije postali poznati pod drugim imenom.
Jedan od najjaih dokaza za ovu verziju dogaaja predstav
lja pria o indijanskom plemenu Lumbee iz Sjeverne Karoline.
U 19. stoljeu openito se smatralo da su pleme Lumbee zapra-

vo potomci izgubljene kolonije, i tvrdilo se da njihov naglasak,

izgled i mnoga njihova imena to jasno potvruju. Odonda je
ova ideja dobivala i gubila na popularnosti. Neki antropolozi
tvrdili su da je stav iz 19. stoljea utemeljen na pogrenoj inter
pretaciji stvarne etnogeneze plemena Lumbee, koja potvruje
da su migrirali s podruja otoka Roanoke u 18. stoljeu, te da
njihova imena ne nalikuju onima nestalih doseljenika. U skorije
vrijeme pokrenut je projekt DNK testiranja da bi se usporedili
Y-kromosomi plemena Lumbee koji dijele prezime s Englezi
ma, moebitnim potomcima obitelji koje su odaslale doseljeni
ke na otok Roanoke. Cijelu stvar dodatno uslonjava pitanje
rase i segregacije, jer je u podruju Lumbee u Sjevernoj Karolini
do vremena uvoenja graanskih prava postojala stroga segre
gacija, a pozivanje na mijeano ili bijelo porijeklo moglo je imati
znaajne implikacije - kako politike, tako i osobne.

Ostale teorije
Ovo ni u kom sluaju ne iscrpljuje sve teorije o sudbini izgublje
ne kolonije. Nestanak doseljenika u stilu Mary Celeste* nadah
nuo je i neke blesave teorije koje ukljuuju i otmiare iz
svemira. Prihvadjivije teorije fokusiraju se na ulogu koju su mo
gli odigrati panjolci. U gradu San Augustinu (dananji St. Au
gustine) u Floridi osnovana je panjolska kolonija, a njihova
elja bila je odstraniti Engleze iz Novoga svijeta - to su i uinili
svim ostalim kolonijama koje su Englezi pokuali osnovati.
*Brod Mary Celeste pronaen je naputen uz obalu Portugala 1872., a njegov je misterij jo
uvijek nerazjanjen

Danas je poznato da su doseljenici iz Augustina uli za kolo

niju na otoku Roanoke, i da su panjolci poslali ekspediciju da
ih locira i po mogunosti uniti, no kada su stigli na Roanoke u
lipnju 1588., kolonija je ve nestala. Drugim rijeima, kolonija
je preivjela in situ manje od godinu dana.
U knjizi Roanoke: Rjeavanje zagonetke izgubljene kolonije,
Lee Miller tvrdi da razlog nestanka doseljenika nije bila tek loa
srea i slabo planiranje. Millerova je uvjerena da je koloniju
namjerno sabotirao sir Francis Walsingham, zapovjednik Elizabetine obavjetajne mree i Raleighov neprijatelj na dvoru, koji
je i sam udio za doputenjem da istrauje Virginiju.
Millerova tvrdi da izvjetaj mornara koji je plovio s Fernandezovom flotom koja je prevozila bijele doseljenike, ali je prista
la na Karibima prije negoli su doplovili do Sjeverne Amerike,
jasno pokazuje da je Fernandezova namjera oduvijek bila da ih
ostavi na otoku Roanoke, i da ih ne vozi dalje u pogodnija po
druja. Navodno je to uinio jer ga je potplatio Walsingham,
koji ga je ranije te godine spasio od vjeala. Millerova takoer
istie da je Walsingham pokuao osujetiti Raleighove i Whiteove pokuaje da organiziraju i poalju nove ekspedicije koje bi
pronale koloniju i opskrbile je namirnicama.

Kamen Eleanor Dare

Godine 1937. pria o izgubljenoj koloniji doivjela je fascinan
tan preokret kad je u movari stotinu kilometara zapadno od
otoka Roanoke pronaen kamen. Kamen Eleanor Dare, kako
je uskoro prozvan, sadravao je rezbarije za koje se, nakon
deifriranja, zakljuilo da su zapravo poruka koju je napisala

Eleanor Dare (ki Johna Whitea i majka Virginije Dare), u kojoj

objanjava ocu da su doseljenici pobjegli s otoka Roanoke pred
napadom domorodaca. Tijekom sljedee tri godine pronaeno
je jo etrdesetak kamenova, koji su ocrtavali navodnu epsku
rutu kretanja naseljenika od Karoline do Georgije. Kamenje je
bilo prava medijska senzacija, no godine 1940. otkriveno je da
je rije o vjetoj prevari.
Pronalazak preseljenih naseljenika
Ako je tona teorija da su se bar neki od izgubljenih naseljenika
udruili s Croatanima i premjestili na kopno, je li mogue otkriti
lokaciju novoga naselja i tako napokon saznati to se uistinu do
godilo s nestalim naseljenicima? Istraivaki tim pod nazivom
Centar za znanost i istraivanje izgubljene kolonije (Lost Colony
Center for Science and Research - LCCSR) smatra da jest. Primijenivi kombinaciju starih i novih, tehnika, pokuali su locirati i
iskopati podruja koja su kolonisti moda bili naselili, ili kojima
su proli.
Njihovo prvo veliko otkrie bilo je lociranje originalne nase
obine Croatana, na podruju tada poznatom kao otok Hatteras. U iskopavanjima je pronaen peatnjak iz 16. stoljea koji
je, sudei po dizajnu grba na peatu, vjerojatno pripadao neko
me od prvih doseljenika na otok Roanoke (tj. grupi pod Laneovim vodstvom). To je bio dokaz da su Croatani s ovoga
podruja u nekom trenutku bili u kontaktu s doseljenicima.
Istraivai su se potom okrenuli hipotezi po kojoj su se iz
gubljeni doseljenici i Croatani udruili i krenuli na kopno, ima
jui u vidu komentar Johna Whitea da je dogovoreni plan bio da

se premjeste 80 kilometara u unutranjost. Prouivi stare

zemljine ugovore, otkrili su dokaze koji, ini se, ukazuju na to
da je skupina potomaka Croatana posjedovala zemlju kod mje
sta Gum Neck - tono 80 kilometara prema unutranjosti od
otoka Roanoke, jednog od rijetkih mjesta prikladnih za izgrad
nju naselja u tom, neko movarnom, podruju. Snimanjem iz
zraka i satelitskom fotografijom LCCSR danas planira precizno
locirati mogue ostatke naseobine iz kolonijalnog doba u Gum
Necku ili njegovoj okolici.
Izgubljeno i naeno
Teorije o premjetanju izgubljenih naseljenika u zaljev Chesa
peake i na kopno Sjeverne Karoline za sad su nedokazane. No,
ove teorije slau se s raspoloivim dokazima, posebice s indika
tivnim priama o susretima s ljudima oitog europskog porijek
la u tom podruju. Arheoloka istraivanja uz pomo razvijene
tehnologije i osjetljivih aparata poput zranog radara i magnetometra, mogla bi s vremenom odrediti tonu lokaciju, no nisu svi
toliko nestrpljivi da rijee ovaj misterij. Phil Evans - koji je po
mogao da se osnuje Fondacija prve kolonije, skupina povje
sniara i arheologa koji na samom otoku trae tono mjesto
naselja nestale kolonije, izgubljeno zbog nemara i pokretljiva
pjeskovitog tla - komentira: Sve dok je sluaj izgubljene kolo
nije neobjanjen, on nastavlja fascinirati... Ne elim unititi mi
sterij. To je ono to priu ini drugaijom i uzbudljivom.
S druge, manje vesele strane, postoje sumnje o pozadinskim
motivima pokuaja da se dokae da su iz brakova izmeu iz
gubljenih doseljenika i domorodaca ostali potomci. U ovom

podruju optereenom rasnim problemima to povlai uznemi

rujua pitanja o etnikoj pripadnosti, i prema nekima, odraava
neukusnu potrebu za kreiranjem umjetnog kolonijalno-domorodakog naslijea, koje bi na neki nain potkopalo domoro
dake zahtjeve. Izgubljena kolonija nije tek povijesni misterij,
ve je i prvi in u dugoj i esto traginoj drami o kolonijalnoj
Americi.

Posljednji let Amelije Earhart

Njezini odvani podvizi uinili su je poznatom i legendarnom
jo za ivota, a idue generacije tovale su je kao feministiku
ikonu, no slava Amelije Earhart nije zapeaena uspjehom, ve
propau. 2. 07. 1937., tijekom posljednje dionice zranog
kruenja, Amelia i njezin navigator Fred Noonan nestali su iz
nad Tihog oceana, stvorivi jedan od najtrajnijih misterija 20.
stoljea.
Elektrin pad
Preavi ve gotovo tri etvrtine svoga epskog putovanja u dvomotornom zrakoplovu Lockheed L-10E Electra, Earhart i Noo
nan poletjeli su iz mjesta Lae na Novoj Gvineji, 2. 07., tono
u pono, kako bi preli 4 113 kilometara do otoka Howland,
koraljnog otoia u Pacifiku na kojem je sagraena pista za slije
tanje. Tamo nikad nisu stigli. Ameriki obalni straar Itasca, sta
cioniran kod Howlanda da bi zrakoplov napunio gorivom i
radiovezom pomogao u navoenju, od Earhartove je primio ne-

razumljivu poruku, no bilo je frustrirajue jasno da ih ona nije u

stanju ni uti, niti pronai otok. Posljednji zabiljeen signal sti
gao je u 8:43 ujutro po lokalnom vremenu. Danas se vjeruje da
su se vremenski uvjeti i neispravna mapa urotili protiv Earhartove i Noonana - otok se zapravo nalazio 10 kilometara
istonije no to je bilo oznaeno na njihovoj karti, a izlazee
sunce i rastrgani oblaci bacali su na vodu sjene u obliku otoka,
omevi njihovu potragu.

Potraga na moru
Itascin zapovjednik Thomson pretpostavio je najvjerojatniji sce
narij - Earhartova je ostala bez goriva i sruila se negdje u blizini
lokacije njezina posljednjeg javljanja, sjeveroistono od otoka
Howland. Pretraio je podruje, no nije pronaao nita. Prouivi njezin posljednji poziv, ameriki mornariki asnici doli
su do drugog zakljuka. Poziv je glasio ovako: Nalazimo se na
pozicijskoj liniji 157/337, ponovit u ovu poruku, ponovit emo
ovu poruku na 6210 kcs [tj. na drugoj frekvenciji]. ekajte.
Pozicijska linija je linija izmeu dva kursa (157 i 337), koju
je Earhartova slijedila u standardnoj taktici traenja, a koju je
Noonan vjerojatno odabrao jer im je davala anse da pronau
Howland ili, ne uspiju li u tome, stignu do otoka na jugoistoku.
Kad su mornariki nosai aviona pohitali prema tom po
druju da bi zapoeli potragu u zraku i na vodi, primljen je nera
zumljiv radiosignal - inilo se kao da dolazi s nestalog aviona.
Ohrabreni ovim dokazom da je Earhartova negdje uspjela slet
jeti, mornarica se usredotoila na pretragu podruja otkud se
inilo da signali dolaze: nenaseljenog otoja Phoenix, jugoi
stono od Howlanda.

Sljedea dva tjedna mornariki avioni nadlijetali su po

druje, no nisu pronali znakove ivota. Jedan je pilot izvijestio
o znakovima nedavnog boravka na otoku Gardner, jednom
iz otoja Phoenix, no premda je preletio iznad otoka nekoliko
puta, nitko se nije oglasio, niti je bilo znakova aviona ili olupine.
Pretpostavljajui da je moda pokuala promijeniti kurs, potra
ga se proirila na otoje Gilbert, naseljeno podruje koje je Earhartova preletjela na putu za Howland. No ni tamo nije bilo
znakova nestaloga zrakoplova ili avijatiara, i potraga je opozva
na 18. 07.. Slubena presuda: Earhartova se sruila, a Electra
je potonula u more bez traga, odnijevi pilotkinju i navigatora u
vodeni grob.
Kutak za urote
Smrt Amelije Earhart bio je nacionalna tragedija i fenomen u
meunarodnim medijima. Kao i nakon smrti princeze Diane,
uskoro su poele kruiti mnoge teorije o zavjerama. Australski
tabloid objavio je da je ameriko ratno zrakoplovstvo iskoristilo
potragu za Earhartovom kako bi nadlijetali Marshallove otoke,
japansku zonu za koju se sumnjalo da je ilegalno gradilite voj
nih baza. Kasnije je ova teorija nadahnula uspjean film iz 1943.
godine, Let za slobodu, s Rosalind Russell i Fredom MacMurrayjem u glavnim ulogama, u kojem je lik Amelije Earhart svjestan
zavjere, a njezin let preko Pacifika tek je izlika za pijunau.
Film Let za slobodu pripomogao je uvrstiti popularno vjero
vanje da je nestanak Earhartove bio vie od obine nesree.
Odmah nakon to je film puten u distribuciju, izbile su glasine
o tome da je amerika vlada Earhartovu uistinu zatraila da iz-

mijeni svoj plan leta. Glasine i nagaanja vrhunac su dosegli u

bestseleru iz 1966., knjizi Potraga za Amelijom Earhart Freda
Goernera, u kojoj autor senzacionalno tvrdi da se Earhartova
sruila na Marshallove otoke i pala u ruke Japancima, gdje je ka
snije u zarobljenitvu i umrla. Nadalje se tvrdilo da su incident
zatakale amerike vlasti da bi se izbjegao bijes javnosti prema
vladi zbog njezine uloge u pogibiji amerike miljenice. Kasnije
knjige i teorije ile su ak i dalje od toga, tvrdei da je Earharto
va kasnije provercana u Ameriku, gdje je nastavila ivjeti u
anonimnosti, iva i zdrava pod imenom Irene Bolam, u New
Jerseyju, gdje je i umrla 1982.

Raskrinkavanje teorija zavjere

Dokazi za ove neobine teorije ukljuivali su i navodne radiopozive upuene iz raznih dijelova Pacifika nakon pada zrako
plova, fotografije koje navodno prikazuju Earhartovu i
Noonana u zarobljenitvu, izvijea osoba koje tvrde da su par
vidjele u zarobljenitvu, kao i injenica da amerika vlada jo
uvijek posjeduje povjerljive dokumente vezane za sluaj, koje
odbija objaviti. Malo ovih dokaza dri vodu. Analiza radiopoziva pokazuje da je velik broj njih bio laan, ili da se nikada nisu
dogodili (uz jednu znaajnu moguu iznimku - vidi nie), da su
fotografije Earhartove i Noonana snimljene prije nego to su
krenuli iz Nove Gvineje, ili su zapravo bile kadrovi iz filma Let
za slobodu, a izvjetaji o vienjima nisu potkrijepljeni. Povjerljivi
dokumenti su izmiljeni i nikad nisu postojali. Danas se smatra
da je film iz 1943. vjerojatno izvor veini glasina koje krue.
Unato tome, teorija je shvaena dovoljno ozbiljno da bi arheo
lozi poeljeli iscrpno istraiti dvije od tvrdnji.

Iskopavanja na Tinianu i Saipanu

Vojnik iz Drugoga svjetskog rata, Saint John Naftel, bio je
zaduen za skupinu radnika, bivih zatoenika na pacifikom
otoku Tinianu, ubrzo nakon osloboenja od japanske vlasti
1944. godine. Naftel kae da mu je jedan od radnika pokazao
dva groba, za koje je tvrdio da su posljednja poivalita Amelije
Earhart i njezina navigatora Noonana. Godine 2004. Naftel je
ovo mjesto pokuao pokazati grupi arheologa i povjesniara, no
iscrpna istraivanja nisu pronala nikakve kosti, niti kakve dru
ge dokaze.
Druga tvrdnja glasila je da je Earhartova drana u zaroblje
nitvu na otoku Saipan. Prema izvjetaju TV-postaje BBC
News iz oujka 2005., francuski konzul poslao je telegraf ame
rikom Ministarstvu vanjskih poslova 1937., da bi ih obavijestio
da se Earhartova nalazi na Saipanu. Navodne lokalne prie
kau da je Earhartova zadrana u zarobljenitvu u japanskom
zatvoru, i da je kasnije umrla, a tijelo joj je spaljeno iza zgrade
zatvora. Godine 2005. dobivena je dozvola za iskopavanja na
lokaciji gdje se nalazio zatvor, no nije pronaeno nita.
U potrazi za Amelijom
Za ozbiljne tragae za Earhartovom, teorije zavjere tek su skre
tanja s dva najvjerojatnija scenarija: da se Earhartova sruila u
otvoreni ocean, u kojem sluaju se olupina Electre moda jo
uvijek nalazi na dnu; ili se uspjela domoi jednog od otoka u
otoju Phoenix, no nikad nije spaena, pa je tamo i umrla. Obje
teorije istraivane su relativno nedavno.

Nauticosov lov
Najjednostavnije objanjenje Amelijina nestanka ono je koje je
ponudio kapetan broda obalne strae. Otok Howland nalazio
se na samom rubu Electrina dosega, i nakon nekoliko sati bezu
spjenog kruenja u potrazi za otokom, Earhartova i Noonan
vjerojatno su ostali bez goriva i sruili se, nadajui se da e ostati
u jednom komadu u gumenom amcu za spaavanje, i da e ih
netko pronai. Ili nisu preivjeli slijetanje na vodu, ili su premi
nuli u amcu - u svakom sluaju, olupina zrakoplova jo bi uvi
jek mogla leati na morskom dnu, na dubini od 5 kilometara.
Ovo je teorija tvrtke Nauticos, iskusnih istraivaa i
strunjaka za dubinska istraivanja, koji vjeruju da su uvjeti na
dnu Tihoga oceana mogli izvanredno dobro sauvati mogue
ostatke. Kako kae predsjednik Nauticosa David Jourdan:
Duboki ocean mjesto je gdje se stvari mogu vrlo dobro ouva
ti. Na tolikoj dubini nema strujanja, plima ni oseka, ni ljudskog
utjecaja koji bi mogao unititi ono to se tamo nalazi. Bioloki
ostaci brzo bi se razgradili, no metal bi bio ouvan. Zrakoplov bi
po naim oekivanjima trebao izgledati uglavnom onako kako
je izgledao kad se sruio.
Nauticosovo istraivako plovilo, opremljeno vrhunskom
opremom za skeniranje morskoga dna, istrailo je 2002. godine
2 160 etvornih kilometara podruja u blizini otoka Howland,
odabranog na temelju detaljne analize posljednjih radioprijenosa Amelije Earhart. Naalost, zbog pucanja hidraulinog crijeva
umalo je izgubljena oprema za skeniranje vrijedna nekoliko mi
lijuna dolara, a ekspedicija je prekinuta nakon dvije treine
obavljenog posla, ne uspjevi otkriti tragove sruenoga zrako-

plova. Premda u Nauticosu tvrde da su jo uvijek optimistini

glede pronalaska, zanimljivo je primijetiti da ekspedicija koja je
trebala uslijediti 2004. nikad nije pokrenuta.
Brodolomci
Moda je najuvjerljivije objanjenje Amelijine i Noonanove
sudbine ono koje nudi Meunarodna grupa za spaavanje zra
koplova od povijesnog znaaja (The International Group for Hi
storical Aircraft Recovery - TIGHAR). Minuciozna istraga i
analiza dovela ih je do pacifikog otoia Nikumaroroa, nekad
znanog kao otok Gardner, gdje su vrili opirna istraivanja i
iskapanja. Ranije se smatralo da Electra nije imala dovoljno go
riva da dospije tako daleko, no TIGHAR je otkrio da je zrako
plov bio opremljen dodatnim spremnicima za gorivo koji su
Earhartovoj i Noonanu mogli omoguiti nekoliko sati leta vie
no to se ranije vjerovalo. Pod pretpostavkom da su letjeli 337
jugoistono, kako je Earhart dojavila u posljednjem radioprijenosu, lako su mogli dospjeti do otoka Nikumaroro koji se nala
zio u vidokrugu spomenutog kursa.
TIGHAR-ova hipoteza glasi da je Earhartova zrakoplov
mogla spustiti na ravnu koraljnu povrinu koja je bila vidljiva za
oseke, gdje se 1929. nasukao brod SS Norwich. Kad su sletjeli,
imali su jo dovoljno goriva da motori rade dok se ne napune radiobaterije i poalje posljednji radiosignal, a onda je plima poto
pila zrakoplov. Ovime bi se objasnio neobian radioprijam,
opisan kao nerazumljiv, no nalik glasu Amelije Earhart, koji su
naveer 2. 07. 1937. primili radiotelegrafisti na otoku Nauru
- s iste frekvencije na koju je Earhartova ranije rekla da e se
prebaciti.

Kad je zrakoplov bio potopljen ili je potpuno potonuo, Earhartova i Noonan nali su se u ulozi brodolomaca na pustom
otoku. Premda bi i povrnom potragom otkrili zalihe koje je
tamo ostavila ekipa koja je dola izvlaiti Norwich osam godina
ranije, nedostatak vode i brojne druge opasnosti koje vrebaju na
pustom otoku - od bolesti i ozljeda, do oluja i izloenosti pri
rodnim silama - s vremenom su morale svladati nasukane bro
dolomce, osobito nakon to su mornariki zrakoplovi koji su
nadlijetali ovo podruje previdjeli Electrinu olupinu (vjerojatno
zato jer za vrijeme plime nije bila vidljiva, ili se nije mogla razli
kovati od olupine Norwicha). Jedino nije jasno zato nisu sig
nalizirali zrakoplovima tragaima, no mogua su brojna
objanjenja (moda su bili preslabi, ili ih se jednostavno nije
moglo vidjeti kroz gusto otono raslinje).
TIGHAR je za svoju teoriju prikupio dojmljivu koliinu ne
izravnih dokaza i indicija. Godine 1938. dolo je do pokuaja da
se otok naseli, a kolonisti su izvijestili o tragovima kampiranja
na otoku, ak su tvrdili i da su pronali ljudske kosti, futrolu
sekstanta i potplat enske cipele. Iskapanja na samome otoku
otkrila su dijelove zrakoplova koji su skinuti i pretvoreni u alat.
Mnogi od njih nesumnjivo su bili s drugih zrakoplova i izradili
su ih naseljenici ili kasniji posjetitelji, no neki od njih lako su
mogli biti sa zrakoplova Amelije Earhart. Konkretno, TIGHAR
je pronaao dijelove metalnih ploa koji su u kabini sluili za
pokrivanje i zatitu elektrinih kabela. Ovakvih nije bilo u voj
nim zrakoplovima, no odgovaraju onima za koje se vjeruje da su
bili u Electri.
Dosad nisu pronaeni definitivni dokazi koji bi konano
potvrdili teoriju koju je iznio TIGHAR. Ronioci su pretraili ko-

raljni greben i obalu u potrazi za olupinom koja bi odgovarala

Electri, no jo je nisu pronali, a metalne ploe i drugi artefakti
ne mogu se sa sigurnou pripisati zrakoplovu Amelije Earhart.
Prouavanje naseljenikih biljeki, ini se, potvruje priu o
ljudskim kostima, a opis tada pronaenih ostataka podudara se
s onim to bi se oekivalo od bjelkinje Amelijine grade, no dosa
danji pokuaji da se pronau kosti bili su bezupjeni. U
TIGHAR-u se nadaju da e, ukoliko ih uspiju pronai, iz njih
biti izolirana DNK u svrhu usporedbe s onom ivue rodbine
Amelije Earhart.
U beskrajne plave daljine
Osamljenost i gladomora na pustom otoku tuan je kraj za ne
koga tako slavljenog i tovanog kao to je bila Amelia Earhart.
Velik broj ljudi nee htjeti vjerovati teoriji koju je iznio
TIGHAR ak i pokae li se tonom, a romantine ideje o piju
nai i urotama vjerojatno e se vezivati uz ime Amelije Earhart
dokle ivi i sjeanje na nju. itavoj prii moda bi najbolje pri
stajao svretak koji je ponudio Nauticos, u kojem preivljava
tek ljutura zrakoplova, bez tjelesnih ostataka koji bi prizemljili
sjeanje na Ameliju Earhart.

P E T O POGLAVLJE

Nestale olupine

loviti otvorenim morima uvijek je bio opasan pothvat, a

morsko dno prekriveno je olupinama koje to dokazuju.
Samo mali broj ovih olupina lociran je i identificiran, to znai
da je velika veina i dalje izgubljena - neotkrivena i nei
straena. Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, zna
nost i kulturu (UNESCO) procjenjuje da na dnu svjetskih
oceana lei vie od 3 milijuna neotkrivenih olupina. Mnogi od
ovih brodova prevozili su vaan i/ili vrijedan teret. Mnogi od
njih sami imaju povijesnu ili arheoloku vrijednost. Ovo znai
da su nestale olupine najbrojnija kategorija izgubljenih stvari, i
da potraga za njima moe biti isplativ hobi. Pronaeni teret
moe vrijediti desetke, ak stotine milijuna dolara. Moda naj
slavniji primjer za to bio je pronalazak Nuestra Senora de Atocha,
potonule panjolske galije s blagom koju je 1985. otkrio Mel Fi
sher, a koja mu je donijela oko 400 milijuna dolara zarade u
pronaenom zlatu, srebru, draguljima i nakitu.
Pronalazak izgubljene olupine zna biti nevjerojatno sloen.
Tek odnedavno brodovi imaju opremu kojom mogu odrediti i
prenijeti svoju tonu poziciju prilikom potonua, a budui da su

esto tonuli zbog loih vremenskih uvjeta, znai da se ne nalaze

tamo gdje bi trebali biti. Nakon to potone, brodu se moe iz
gubiti svaki trag, kao da je zavrio na Mjesecu, naroito ako po
tone u velike dubine gdje se moe koristiti samo najnaprednija
tehnologija.
Meutim, ova slika mijenja se zbog sve vee dostupnosti
moderne tehnologije, prije svega novih vizualnih tehnika poput
bono motreeg sonara, koji je u stanju prenijeti detaljnu trodi
menzionalnu sliku morskoga dna, ili magnetometra kojim je
mogue skenirati velike povrine u potrazi za magnetskim
anomalijama koje bi mogle predstavljati metalne olupine.
Usavravanje tehnologije samohodnih podvodnih plovila (re
motely operated vehicle - ROV) dovelo je do poboljanja i
pojeftinjenja malih samohodnih podmornica i ujedno pojedno
stavilo istraivanje potencijalnih lokaliteta s olupinama, ak i u
dubokom moru. Ovakva dostupnost novih tehnologija zabrinu
la je i UNESCO koji je 2001. donio novu konvenciju s ciljem
zatite olupina od lovaca na blago. ini se da su izgubljene olu
pine u sve veoj opasnosti da budu pronaene.
Ipak, ni sva svjetska tehnologija ne moe nadvladati najveu
prepreku u otkrivanju nestalih olupina. Podmorje zna biti izra
zito destruktivno, i za mnoge olupine postoji tek slaba vjerojat
nost da je ita znaajno preivjelo. Metal hrda i korodira, a drvo
brzo nestaje pod obiljem organizama; od koralja i morske crvotoine do bakterija. S druge strane, podmorje moe biti jedin
stveni konzervator; ako brod prekrije mulj, to e sprijeiti
kontakt s kisikom i tako minimalizirati koroziju i propadanje, a
potone li u naroito hladne vode, bioloki procesi propadanja se
usporavaju, ili mogu potpuno izostati.
Ovo poglavlje govori o etiri nestale olupine, odnosno sku
pine olupina iz razliitih razdoblja povijesti i geografskih

podruja, koje zasad izmiu svim pokuajima znanstvenika i lo

vaca na blago da ih pronau. Jesu li preivjele utjecaj kemijskih i
biolokih procesa dvojbeno je, no podvodni se arheolozi svaka
ko nadaju da jesu, budui da je svaka od ovih olupina od velike
povijesne vrijednosti.

Perzijske napadake flote

Antiki svijet obiljeile su mnogobrojne epske borbe monih ci
vilizacija; Egipta protiv Nubije, Rima protiv Kartage, Grke
protiv Perzije. Ovaj posljednji sukob imao je vaan utjecaj na ti
jek zapadnjake povijesti, budui da je pobjeda Grcima omo
guila zadravanje neovisnosti iduih 300 godina, tijekom kojih
su grka kultura i znanost doivjele svoje zlatno doba, izvrivi
velik utjecaj na formiranje kasnije zapadnjake kulture i misli.
Meu kljunim dogaajima u povijesti sukoba izmeu Per
zijskog Carstva i grkih polisa koje su Perzijanci eljeli pokoriti
bile su katastrofe koje su mone perzijske flote pogodile ak tri
puta. Prema antikim izvorima, na dno Egejskog mora potonu
le su doslovno stotine brodova i tisue ljudi, a brzo taloenje
mulja tamo ih je moda ouvalo kroz dva i pol tisuljea, nudei
svima koji ga uspiju locirati nalazite blaga neusporedive arheo
loke vanosti.
Darije i Kserkso
U 5. st. pr. n. e. Perzijsko Carstvo pokorilo je veinu poznatoga
svijeta i ukljuivalo je zemlje od Himalaja do Balkana, od gor
njeg toka Nila do obala Kaspijskog jezera. Pod perzijskom egi-

dom nalazilo se nekoliko grkih polisa iz Male Azije (dananja

Turska), dok su aktivnosti i stavovi neovisnih polisa na grkome
kopnu neprestano iritirali perzijske careve. Grke drave poput
Atene i Eretrije mijeale su se u poslove Male Azije, potiui po
bune protiv perzijskih gospodara, da bi ih perzijski car Darije
Veliki naposljetku odluio kazniti. 492. pr. n. e. na njih je poslao
vojsku pod zapovjednitvom Mardonija, svoga generala i zeta.

Morske zvijeri kod Atosa

Mardonije je preao Helespont koji odvaja Malu Aziju od Euro
pe, nastavljajui egejskom obalom Grke, praen monom flo
tom koja mu je pruala mornariku i logistiku podrku. Flota
je plovila Egejskim morem prema kopnu i du obale prema
Akantu. Da bi dalje napredovala morala je zaobii poluotok
Atos, jako isturen u more. Prema Herodotu, ija je Povijest glav
ni izvor podataka o grko-perzijskom ratu, dok je flota bila
prisiljena oploviti oko Atosa,
srui se na njih sa sjevera snana bura koja im nije dozvoljavala plovidbu
i poigra se uasno njima, jer je mnoge brodove odbacivala prema Atosu.
Pria se da je bilo uniteno oko tri stotine laa i vie od dvadeset tisua
ljudi; kako je more oko Atosa prepuno morskih zvijeri, te su zvijeri neke
prodirale, drugi su se razbijali o stijene, a oni koji nisu znali plivati, po
gibali su zbog toga, dok su ostali umirali od hladnoe.

Bez pomorske podrke Mardonije je bio prisiljen na povra

tak, a invazija je odgoena za dvije godine. Druga perzijska in
vazija bila je jednako neuspjena, a Darije je umro, ne stigavi
isplanirati trei pokuaj. Zadatak kanjavanja drskih grkih
drava pripao je njegovu nasljedniku Kserksu.

Najvea sila to je svijet vidje

Do 480, pr. n. e. Kserkso je okupio vojsku koja je vjerojatno bila
najvea u dotadanjoj povijesti. Pria se da je ugledavi postro
jene vojnike Kserkso zaplakao, svladan spoznajom da e kroz
nekoliko desetljea toliko mukaraca pomrijeti. Antike procje
ne vjerojatno su strano pretjerane - jedna navodi kopnenu i
pomorsku silu od 2 641 610 vojnika, s jednako toliko lanova
pratnje, tvorei broj od vie od 5 milijuna ljudi. Na ove procjene
suvremeni znanstvenici gledaju s podsmijehom, smatrajui da
su brojke uveane barem deset puta. Pa ipak, po pitanju
veliine i raznolikosti Kserksova vojska bila je bez presedana,
sastavljena od pripadnika 46 nacionalnosti, ukljuujui i brojne
grke drave i kolonije koje su bile neprijateljski raspoloene
prema savezu Atene i Sparte, koji je predvodio grki otpor na
kopnu.
U pratnji vojske bila je ogromna flota koja je navodno broja
la 1207 trirema (bojne galije pokretane s tri reda vesala) te
bezbrojnih manjih logistikih, transportnih i teretnih plovila.
Brodovi su dolazili iz Fenikije, Egipta, Cipra i Male Azije, uk
ljuujui i mnoge grke drave pod perzijskom kontrolom, tako
da su predstavljali jedinstveni presjek onodobne pomorske teh
nologije i dizajna.

Katastrofa kod Magnezije i eubejske Kele

Odluan u namjeri da izbjegne prevrtljive vode pod Athosom,
Kserkso je preko prevlake koja je razdvajala planinu od kopna
dao iskopati kanal. Naredio je da kanal mora biti dovoljno irok
da propusti dvije galije usporedo, a radovi su trajali dvije godi
ne. Od ovog skupog pothvata na kraju nije bilo velike koristi -

premda je veina flote uspjeno oplovila poluotok Athos, velik

broj laa izgubljen je u dvije velike oluje.
Jedna je pogodila flotu pred obalom Magnezije, usidrenu
na nezgodnom mjestu gdje je bilo mjesta za samo nekoliko bro
dova u relativnoj sigurnosti zaljeva, prisiljavajui ostale da se
usidre u osam redova, zbog ega je posljednji red brodova bio
isturen daleko na morsku puinu. Kad je ujutro zapuhao snaan
istoni vjetar, samo je mali broj brodova mogao biti odvuen u
sigurno okrilje plae. Prema Herodotu, brodovi uhvaeni na ot
vorenom moru bili su izloeni snanom vjetru i razbijeni o stije
ne i obalu kod Pelija, Sepijade, Melibeje i Kastaneje.
Grci su ovaj nalet (za njih) dobre sree pripisivali interven
ciji Boreja, boga sjevernog vjetra. Radilo se o boanskoj provid
nosti ili ne, nesrea je Perzijance kotala i brodova i plijena.
Herodot nam kae:
U toj nesrei, kako kau oni ije su procjene najmanje, stradalo je ne
manje od etiri stotine brodova, bezbroj ljudi i golemo mnotvo vrijed
nih stvari, tako da je za Aminokla, sina Kretinina, ovjeka iz Magnezije,
koji je posjedovao zemlju u okolici Sepijade ovaj brodolom bio od veli
ke koristi: on je kasnije prikupio velik broj zlatnih posuda to ih je more
izbacilo na obalu, a isto tako i mnogo srebrnog posuda, te je pronaao i
ratne blagajne Perzijanaca i domogao se drugog neizreciva blaga.

Dok je glavnina flote patila na magnezijskoj obali, odvojena

eskadra od 200 brodova pokuavala je zaobii Eubeju i napasti
grku flotu s boka. I oni su upali u oluju. Prema Herodotu, jaki
vjetrovi brodove su razbili o obalu kod eubejske Kele, i svih 200
galija je izgubljeno.
Niti jedna od ovih nesrea nije zapravo previe naela
ogromnu perzijsku flotu, no sprijeile su je u postizanju taktike

prednosti nad malobrojnijom grkom mornaricom, koja je bolje

prola u pomorskim bitkama to su uslijedile, ukljuujui i bitku
kod rta Artemisija u kojoj su unitene brojne perzijske galije.
Ove pomorske pobjede zaustavile su perzijsko nadiranje i poto
pile Kserksove nade u brzu i nadmonu ratnu pobjedu. Izgu
bivi mornariku podrku, Kserkso je odluio povui veinu
svojih snaga s Balkana, preputajui Mardoniju da nastavi rat,
za to se ovaj pokazao nesposobnim. Perzijanci su konano za
uvijek istjerani iz Grke.
Egejsko blago
ak i ako je Herodot pretjerao s brojem galija i vojnika koje su
nosile, te s brojevima izgubljenih galija tijekom perzijskih napa
da, potencijalna vrijednost potonulih flota je ogromna. Ostaci
stotina brodova, tisua ljudi i ogromnih koliina oruja, oklopa,
zaliha, opreme i svih vrsta plijena danas moda lee na dnu
Egejskoga mora. Sve to potonulo je prije dva i pol tisuljea i
potjee iz razdoblja iz kojeg imamo malo arheolokog materija
la, barem to se tie brodovlja i mornarike tehnologije. Zahva
ljujui veliini i raznolikosti potonulih perzijskih napadakih
snaga njihovi ostaci dali bi nam jedinstvenu sliku ljudi i vojne i
pomorske tehnologije, ne samo iz Perzije i Grke, ve i iz osta
lih dijelova antikog svijeta. Za one pohlepnije tu je i obeanje
velikih koliina vrijednih predmeta i plemenitih metala poput
zlatnog i srebrnog posuda i ratnih blagajni Perzijanaca koje
spominje Herodot.
Najvea nagrada za arheologe bilo bi pak otkrie potonule
trireme, tipa velike galije koja je u antikoj mornarici sluila kao
glavni borbeni brod. Dosad nije pronaena niti jedna trirema i

povjesniari jo uvijek ne znaju puno o monoj antikoj pomor

skoj tehnologiji. Primjerice, kad je konstruirana replika trireme,
ispostavilo se da nije posjedovala kvalitete pripisivane antikim
galijama, koje su bile bre nego to su moderni strunjaci u
stanju objasniti. Pronalazak barem jedne od preko tisuu poto
nulih galija perzijskih napadakih flota mogao bi pomoi u
rjeavanju desetljea akademskih nesuglasica. Prema dr. Ro
berta Hohlfelderu, podvodnom arheologu Sveuilita Colora
do u Boulderu: Podvodni arheolozi imaju popise sa eljama.
Mnogim ljudima trirema je zasigurno na vrhu liste. A mislim da
je ovo [more oko planine Atos] jedno od najboljih mjesta za po
tragu za njima.
Ipak, postoje razlozi zbog kojih ostaci trireme nisu jo pro
naeni. Budui da antike galije nisu koristile balast, nakon
unitenja nisu tonule, ve su plutale povrinom mora. Antiki
izvori biljee kako su ih spaavali izvlaenjem na kopno, gdje su
ih popravljali ili reciklirali. Ponekad je teret posluio kao balast,
povlaei brod na dno, zbog ega su neki antiki teretni brodovi
pronaeni, no budui da su trireme bile ratne galije, nisu prevo
zile teke terete. Najtei dio trireme vjerojatno je bio bronani
kljun na pramcu, koriten za razbijanje neprijateljskih brodova.
Mnogi od ovih kljunova moda lee na dnu Egejskog mora i,
zajedno s metalnim orujem i oklopima koje su nosili vojnici s
ratnih galija, ekaju da ih netko otkrije.

Sauvani u dubinama
Mediteransko more ve je tisuljeima jedno od najiskoritavanijih mora na svijetu. Ovo se odnosi na lov na blago i pljake
olupina, i vrlo je zabrinjavajua vjerojatnost da su mnoge naj-

bolje/najdostupnije antike olupine ve potpuno opeljeene, i

sada lee na dnu mora oteene i arheoloki beskorisne. I domi
nantna ribolovna tehnika koarenja takoer je vjerojatno oteti
la i unitila i brojne antike olupine; koari po dnu mora vuku
teke poluge s privrenim mreama, unitavajui sve to im se
nade na putu,.
Ipak, strunjaci se nadaju da je olupine perzijske flote od
pljakaa moda sauvala njihova lokacija. Flote su, naime, na
stradale u dubokome moru; posebice najvea potencijalna kon
centracija olupina kod planine Atos, gdje dubina mora naglo
pada do 600 metara i dublje. Ovo podruje je i prilino izolira
no, to ga je takoer vjerojatno titilo od pljakaa. Dodatna po
godnost je i injenica da u Egejskom moru dolazi do brzog
taloenja mulja, koje prekriva arheoloke ostatke, konzervira
jui ga svojim zatitnim slojem.
Potraga za perzijskim flotama
Posljednjih godina prii o perzijskim flotama dodani su novi de
talji zahvaljujui zajednikom meunarodnom naporu u loci
ranju i prouavanju olupina, naporu koji su omoguile nove
tehnologije. Projekt istraivanja perzijskih ratnih olupina (The
Persian Wars Shipwreck Survey - PWSS) - zajedniki program
Grkog dravnog odbora za nadzor nad podvodnim starinama,
Helenskog centra za morska istraivanja i Kanadskog arheo
lokog instituta u Ateni, zajedno s drugim strunjacima i insti
tucijama - koristi bono motrei sonar, mini podmornice i
samohodna podvodna plovila, kako bi lokacije koje opisuje Herodot istraili i ucrtali u karte.

U tri godine postojanja PWSS je istraio vode oko Atosa,

kod eubejske Kele (u blizini june obale otoka Eubeje) i oko rta
Artemisija, mjesta velike pomorske bitke. Rezultati nisu impre
sionirali. Jedno od glavnih otkria zasad ono je kod planine
Atos; pronalazak olupine teretnog broda koji je prevozio amfo
re proizvedene u Mendi, grkom gradu zapadno od Atosa. Ovo
moe znaiti da brod nije imao veze s Darijevom flotom (mo
gue ga je smjestiti u ranije stoljee), ili je moda rije o
opskrbnom brodu koji je prevozio materijal koji su rekvirirali
perzijski osvajai.
Najvanije otkrie se, pak, moe zahvaliti pomoi hobotni
ce prispodobljene s jednom od Herodotovih zvijeri nad zvije
rima. Ponukana vijeu da su lokalni ribari u svoje mree
uhvatili i dva bronana ljema iz klasinog razdoblja (500.-323.
pr. n. e.), ekipa PWSS-a je zapoela istraivanje istog podruja,
pronaavi na dnu mora veliki krag. U ovom je kragu ivjela
spomenuta hobotnica, stvorenje inae poznato po navici da po
vremeno sakuplja potonule predmete i odvlai ih u svoje leglo.
Tako se ispostavilo da je plijen ove hobotnice ukljuivao i
bronani sauroter - zailjeni zavretak koplja, odnosno zavrni
iljak koji se postavljao na kraj koplja grkog hoplita (pjeadij
skog vojnika), to je omoguavalo da se zabije u tlo, a istovre
meno ga inilo dvostranim. Pronalazak dijela oruja na mjestu
na kojem su pronaena i dva primjerka ljema osnaio je uvje
renje da olupine perzijske flote (koja je ukljuivala i brojne
grke vojnike iz vazalnih drava u Maloj Aziji, kao i iz grkih po
lisa neprijateljski raspoloenih prema Ateni i Sparti) uistinu lee
na ovom podruju.
Ekipa PWSS-a imala je manje sree u vodama oko Eubeje,
no tamo se namjerava vratiti 2006. i nastaviti s pretraivanjem

morskog dna u potrazi za pogodnim mjestima za podvodno

istraivanje. Ekipa, meutim, upozorava i na to da podvodnom
tehnologijom nisu opremljeni samo znanstvenici. Katerina Dellaporta, upraviteljica podvodnih starina u Grkoj i jedna od vo
diteljica istraivanja, upozorava: Ranije su lovci na blago samo
ronili, no danas tehnologija [poput samohodnih podvodnih plo
vila] svima omoguava pristup morskim dubinama. Premda
izjava da svatko ima pristup dubokom moru moda i jest
pretjerana (kupnja i upravljanje samohodnim podvodnim plovi
lom kota desetke ili stotine tisua dolara), nadajmo se da e ar
heolozi, a ne lovci na blago, prvi locirati nestale olupine velikih
Darijevih i Kserksovih flota.

Bijela laa
Godine 1120. dogodio se jedan od najvanijih brodoloma u en
gleskoj povijesti, tragedija koja je odnijela ivote cvijeta engle
skog plemstva, to je za posljedicu imalo dva desetljea kaosa i
bezvlada - razdoblja koje je postalo poznato kao Anarhija.
Engleski prijestolonasljednik i stotine potomaka plemikih obi
telji nestali su kada je Bijela laa, jedno od najnaprednijih plovi
la tog vremena, nestala zajedno sa svima koje je nosila. Njezina
olupina i potencijalno neprocjenjivo blago (u smislu povijesne i
materijalne vrijednosti) nikad nisu pronaeni.
Izmeu dva kraljevstva
Nakon normanskog osvajanja iz 1066. Engleskom su vladali
normanski vojvode. Kao vrhovni gospodari dviju zemalja poi-

jeljenih La Mancheom, normanski kraljevi Engleske rutinski su

i uestalo putovali izmeu svojih posjeda, hotei zadrati svoje
posjede na europskom kopnu i u Britaniji. Godine 1120., Henrik I., trei normanski kralj Engleske i najmlai sin Vilima Osva
jaa, bio je prisiljen otputovati u Normandiju kako bi se suoio s
francuskim kraljem, Lujem VI. U njegovoj pratnji bio je i njegov
nasljednik i jedini zakoniti sin, sedamnaestogodinji Vilim Ade lin. Adelin je suvremenija verzija imena Atheling (saksonski naziv za kralja) - Vilim Atheling su ga zvali da bi se vidjelo da
su u njegovoj osobi ujedinjene vladarske kue Saksonaca i Nor
mana.
Henrik je uspjeno rijeio svoj sukob s Lujem, a njegov sin
priznat je kao zakoniti vojvoda od Normandije. U Englesku se
vraao preko normanske luke Barfleur, odakle je njegov otac
otpoeo invaziju na Englesku prije manje od 60 godina. Meu
putnicima je vladalo veselo raspoloenje, ponajvie stoga to je
mladoga Vilima, kao i obino, pratio svojevrsni mladi dvor pomladak dvora njegova oca, koji je ukljuivao mnoge naj
vanije nasljednike i potomke plemikih kua Engleske i Nor
mandije. U grupi su bili i njegovi vlastiti polubrat i polusestra Henrik I. je, naime, bio najplodniji otac nepriznate djece u po
vijesti engleske monarhije. Usprkos tome, Vilim je bio njegov
jedini zakoniti sin (jedno od tek dvoje zakonite djece), i kao ta
kav je bio sredinja figura Henrikovih dinastijskih ambicija.
Le Blanche Nef
25.
11.
Henrik se spremao za isplovljavanje iz Barfleura,
kad mu je priao Thomas FitzStephen, kapetan broda Blanche
Nef, ili Bijele lae, krasnog novog plovila najboljih tehnikih

kvaliteta. FitzStephenov otac Airard bio je kapetan broda

Mora, admiralskog broda napadake flote Vilima Osvajaa, i
sada je preklinjao Vilimova sina da mu ukae ast i dopusti mu
da ga u svome raskonom brodu preveze preko La Manchea.
Henrik je to odbio, budui da je njegovo putovanje ve bilo do
govoreno, no predloio je FitzStephenu da preveze njegova
sina, Vilima Adelina i njegovu svitu. Henrik se ukrcao na vlastiti
brod i nedugo potom i isplovio, uspjeno se vrativi na englesko
kopno.
U meuvremenu su Vilim i njegova svita nezaustavljivo jeli i
pili, a njihovo je isplovljavanje bilo odgoeno dok sve dostupne
bave s vinom nisu ukrcane na Bijelu lau. Slavlje se nastavilo i
nakon to su se ukrcali na brod, a u njemu su im se pridruili ka
petan i posada. Bili su toliko pijani da su svojim podrugljivim
urlikanjem otjerali biskupa Coutancea kad je ovaj stigao sa sku
pinom sveenika. Barem jedan od putnika iskrcao se na vrije
me: Stephen od Bloisa - vjerojatno zbog napada proljeva, ili
moda zbog napada zdravoga razuma, s obzirom na to to se
dogaalo na brodu. Kasnije se pokazalo da je ova odluka imala
historijske posljedice.

Brodolom
U trenutku kad je Bijela laa bila spremna za isplovljavanje, s
nje se ve orila pijana galama i snoalo se. Na brodu se nalazilo
oko 300 osoba, ukljuujui oko 140 plemia i najmanje 18
plemkinja. U relativnim terminima, preplovljavanje La Man
chea nije osobito opasno - Henrik ga je preplovio mnogo puta,
a njegov je otac za vrijeme svoga kraljevanja ovaj kanal preao
17 puta. Meutim, u 12. stoljeu pomorska je tehnologija jo

uvijek bila nesofisticirana, i svako putovanje morem bilo je opa

sno, naroito s pijanom posadom, kapetanom i kormilarom. Da
bi stvar bila gora, mladi Vilim je elio pretei oca i stii kui prije
njega, te je inzistirao da FitzStephen prema Engleskoj udari
najbrim putem.
Ova e se odluka pokazati fatalnom. Dobar pravac kojim se
isplovljavalo iz Barfleura bio je prema jugu, ime bi se izbjegli
opasni pjeani sprudovi, nakon ega je brod trebalo okrenuti
sjeverno prema Engleskoj. Pijani kormilar broda pokuao je
krenuti preicom, direktno na sjever, no uspio je tek udariti u
stijenu zvanu Quilleboeuf, oko 2,5 kilometra udaljenu od luke.
Brod je poeo tonuti, no za Vilima nije sve bilo izgubljeno.
Brzo su ga ukrcali u jedinu brodicu za spaavanje, no dok se
vraao prema obali, zauo je alostive povike svoje polusestre
Matilde, grofice od Pechea, koja ga je molila da je ne napusti.
Vilim je naredio da se brod okrene, no kad se pribliio tonuoj
lai preplavili su ga ljudi koji su se pokuali ukrcati, pa je i on iz
gubljen.
Ovu priu ispriao je Berthold, mesar iz Rouena, koji se na
brod ukrcao samo da bi utjerao dug. On se pridravao za jedan
od jarbola koji je strao iz vode i spaen je idue jutro. Jedini je
preivio: u to doba rijetki su znali plivati, a u mraku, meu valo
vima i jakim strujama ostali su pronali vodeni grob. Kada je vi
jest o tome stigla u Englesku, nitko od plemia ili visokih
dvorskih dunosnika nije se usudio prenijeti je kralju, tako da je
preostalo djetetu da kralju dojavi strane novosti. Pria se da se
kralj tada onesvijestio i da se nikada vie nije nasmijeio.

Izgubljena generacija
Utjecaj koji je ovaj dogaaj imao na svijet politike moi u sjeve
rozapadnoj Europi vjerojatno je bio ogroman, da ne spominje
mo utjecaj na oaloene roditelje. Atmosferu koja je tih dana
vjerojatno prevladavala u Engleskoj doarao je Winston Chur
chill u opisu ove tragedije u svojoj Povijesti naroda engleskog go
vornog podruja:
Dva su ovjeka ostala na povrini, brodski mesar i vitez. Gdje je
princ? upita vitez nad valovima. Svi se utopie, odgovori mesar.
Znai, ree vitez, Engleska je izgubljena, i die ruke [bacivi se
tako meu valove].

Nesrea je usporeivana s potonuem Titanika, koji je

takoer prevozio brojne bogate i mone ljude i ija se nesrea
bitno odrazila na edvardijansku Englesku. Suvremenija paralela
mogla bi biti propast broda Marchioness na Temzi iz 1989.
Za Englesku 12. stoljea potonue Bijele lae imalo je
mune posljedice. Usprkos svoj svojoj izvanbranoj plodnosti,
Henrik nije uspio dobiti drugog legitimnog mukog nasljedni
ka. Premda je prisilio svoje barune da se zakunu na odanost nje
govoj legitimnoj kerki, koja se takoer zvala Matilda, ideja o
enskoj vladarici jednostavno nije zaivjela u srednjovjekovnim
umovima. Nakon to je 1135. Henrik umro veina engleskih
baruna zanemarila je svoje zakletve i kraljem proglasila Stephena od Bloisa, Matildina roaka i istog onog ovjeka koji je tako
sluajno siao s Bijele lae trenutak prije isplovljavanja u pro
past. Matilda je uspjela prikupiti neto podrke i pokuala vrati
ti krunu, gurnuvi tako zemlju u graanski rat koji je trajao 20
godina. To je bilo vrijeme bezakonja i nestabilnosti, kad su, pre-

ma znamenitim rijeima ondanjeg Peterborough Chronicled,

Krist i svi njegovi sveci spavali.
Nalazite blaga iz 12. stoljea
Olupina Bijele lae predstavlja potencijalni zlatni rudnik od ar
heoloke i materijalne vanosti. Vilim Adelin i njegova svita
vjerojatno su bili odjeveni u raskone tkanine i pretrpani dragu
ljima. Osim toga, na brodu se sigurno nalazila i velika koliina
tanjura, kalea i drugog plijena. Otkrie ovog blaga dalo bi nam
jedinstven uvid u dvorski ivot u ranom 12. stoljeu. Otkrie sa
moga broda takoer bi bilo od velikog znaaja. Kao vrhunac
ondanje pomorske tehnologije, mogao bi nam dati fascinantan
uvid u evoluciju brodogradnje, od dugakih brodova kakve je
koristio Vilim Osvaja, do srednjovjekovnih galija s utvrenim
prednjim i stranjim dijelom.
Pravo pitanje glasi je li od olupine i njezina tereta ita ostalo.
Odreena koliina, ako ne i veina blaga, vjerojatno je spaena
jo onda. Jake struje i plime u tom podruju vjerojatno su odni
jele ostatak. Pouzdano se zna da je more izbacivalo tijela utop
ljenika na obalu Normandije tjednima nakon potonua broda.
Postoji mogunost da su te iste sile poprilino otetile i olupinu,
i da su morska crvotoina i ostali vodeni organizmi izjeli drvene
dijelove broda, ukoliko ih odmah nije prekrio zatitni sloj mulja.
Drugim rijeima, vjerojatnost da e doi do znaajnog ot
kria nije velika, no potencijalna arheoloka vrijednost potie
potragu ak i uz ovako male anse pronalaska. Usprkos tome, i
usprkos injenici da se svi izvori slau o mjestu potonua broda,
na tom mjestu nikad nije pokrenuta potraga ili izvreno is
traivako ronjenje. Lokalni uvjeti takav pothvat ine tekim i

potencijalno opasnim, no zar se s modernom tehnologijom po

put bono motreeg sonara i samohodnog podvodnog plovila
ne bi moglo organizirati barem preliminarno istraivanje?
Moda u nekoj stijenom natkriljenoj pjeanoj udubini lee
draguljima optoene kosti samoga Vilima Adelina, ekajui da
ih netko pronae.

Galije s blagom panjolske flote iz 1715.

Dana 7. 06. 1494. papa Aleksandar VI. podijelio je Novi svi
jet izmeu Portugalaca i panjolaca, stavivi cijelu Ameriku za
padno od Brazila i cijeli Malajski arhipelag pod panjolsku vlast.
Ovaj ogroman teritorij uskoro je poeo davati neprocjenjiva bo
gatstva, a sva carska blaga ila su u panjolsku. Iz Malajskog ar
hipelaga pristizali su zaini, svila, drvo, bjelokost i kineski
porculan, za kojima je u Europi vladala neutaiva ed, a iz Ame
rike je dolazilo zlato, srebro i drago kamenje. Prijevoz ovoga pli
jena natrag u panjolsku pokazao se tekim, i panjolski
brodovi bili su suoeni s brojnim potekoama - sa skorbutom,
primitivnim navigacijskim tehnologijama, velikim prazninama
na kartama, gusarima, privatnim brodovima i neprijateljskim
mornaricama te, povrh svega, s nepredvidljivim vremenom.
panjolska vlada istovremeno je oajniki eljela nametnuti
vrstu kontrolu nad velikom trgovinom izmeu Europe i kolo
nija - kako bi osigurala da prihode ubire samo panjolska, da
vlada moe prikupljati porez, ukljuujui kraljevsku dau od
20%, tzv. quinto, te kako bi se ouvao ljubomorno uvani mo
nopol izdan trgovakim lukama kao to je bila Sevilja.

Flote s blagom
Sustav odabran za ispunjavanje tih ciljeva bila je flota tj. sustav
flota. Zakon je nalagao da sva trgovina izmeu Amerike i pa
njolske treba biti ograniena na dvogodinju flotu, koja bi dobra
proizvedena u panjolskoj prevozila u Novi svijet, a opljakane
resurse iz kolonija prevozila natrag drugim putem. Zbog velikih
koliina plemenitih metala i dragulja koje su prenosile, ove
transatlantske flote postale su poznate kao flote s blagom, a
kasnije i kao flote s tanjurima, zbog kineskog porculana (uk
ljuujui tanjure) koje su prenosile. Porculan je u Novi svijet
pristizao putem besplatnog sustava galija iz Manile, gdje bi jed
na ili dvije (velike) galije iz Malajskog arhipelaga prelazile sje
verni Pacifik nosei porculan, zaine, drvo, svilu i druga dobra,
te isporuivale teret na zapadnoj obali Meksika, odakle ih se na
povorkama mazgi prevozilo do Veracruza na istonoj obali, za
daljnju dostavu do panjolske.
Koliina blaga i vrijednog tereta koje su ove panjolske gali
je prenosile bila je zapanjujua. Glavni plemeniti metal bilo je
srebro iz junoamerikih rudnika srebra, no bilo je i golemih
koliina zlata, dragog kamenja i fino obraenoga nakita, koji su
izradili zanatlije kako Dalekoga istoka, tako i Novoga svijeta.
Mogli su se prenositi deseci kilograma srebra i stotine kilograma
zlata, s teretom vrijednim vie milijuna. Budui da je suvremena
vrijednost takvih predmeta uveana njihovom povijesnom vri
jednou, dananja vrijednost tereta na tipinom panjolskom
brodu s blagom mogla bi se mjeriti stotinama milijuna funti ili
dolara.

Lo predosjeaj
Usprkos rizicima prekooceanskih putovanja, flote s blagom pri
lino su dobro prolazile. Galije iz Manile imale su najopasnije
prijelaze, s oko 40 potonua tijekom 250 godina trajanja ovoga
sustava. Transatlantska flota s tanjurima imala je bolje rezultate,
usprkos tome to je tijekom dva i pol stoljea bila glavnom me
tom pohlepnih gusara, privatnih brodova i mornarice. Svojim
neprijateljima flote su predstavljale prevelik zalogaj jer su se
udruivale i bile pod zatitom teko naoruanih galija. Vrijeme
je predstavljalo daleko ozbiljniju prijetnju, a osobito nuno bilo
je da se flota vrati s Kariba u panjolsku prije nego to nastupi
sezona uragana. Tri najvee katastrofe koje su zadesile brodove
prouzroili su uragani, koji su 1622., 1715. i 1733. potpuno
unitili itave flote.
Flota iz 1715.
Zbog jedinstvenog spleta okolnosti panjolska flota iz 1715. bila
je jedna od najbogatijih uope. Od 1701. do 1714. rat oko pa
njolskog prijestolonasljednika uzrokovao je sukob panjolske s
drugim europskim silama; ovo ratno stanje proirilo se i na dale
ka mora, pa je za flotu postalo opasno pokuati prijelaz zbog
bojazni da e je presresti itava neprijateljska flota. Tijekom
prethodne dvije godine flote su bile zadrane u lukama, pa je u
Novome svijetu dolo do gomilanja velikih koliina blaga.
Uobiajena praksa bila je da se dvije flote s blagom poalju
u razliite dijelove Kariba. Flota Nueva Espana plovila bi u Vera
cruz u Meksiku (poznatom kao Nueva Espana), dok bi flota
Tierra Firme posjetila junoamerike luke, medu kojima je glav-

no odredite bila Kartagena. Brodovi bi se natovarili i susreli

kod Havane kako bi na vrijeme u jednoj armadi otplovili natrag
preko Atlantika i tako izbjegli uragane.

Zastoj u Havani
Godina 1715. nije trebala biti drugaija. Kapetan Don Antonio
de Echeverz y Zubiza, zapovjednik flote u Kartageni, u Havanu
je stigao na vrijeme, a njegovi brodovi stenjali su pod teretom
nevjerojatnog bogatstva bolivijskih srebrnih i zlatnih novaca,
krinja s kolumbijskim smaragdima i vrea fino izraenog pe
ruanskog nakita. Do sredine oujka bio je spreman za isplovljavanje, no njegov nadreeni, glavni zapovjednik Don Juan
Esteban de Ubilla, kasnio je. Flota Nueva Espana jo je bila
vezana u Veracruzu, oekujui zakanjelu povorku mazgi s po
iljkom s pacifike obale, nosei plijen prikupljen tijekom
dvogodinjeg prometovanja manilskih galija. Ubilla je u meu
vremenu u spremitima naslagao ogromne koliine zlatnih po
luga, srebrnih ipki i novaca. Napokon je pristigla i povorka s
mazgama, iskrcavi svoj plijen svile, zaina, bjelokosti, drveta,
indigo boje i dragocjenog porculana. Sredinom svibnja Ubilla je
napokon stigao u Havanu. Na njegovo razoarenje, dolo je do
daljnjih odgaanja. Svaki trgovac u Novom svijetu ekao je da
vlastiti teret poalje brodom za Europu, a ova flota ukazala se
kao prva prilika u tri godine. Svih 11 brodova kombinirane flote
bilo je do ruba natrpano svim moguim balama i sanducima
trgovake robe. Upravitelj Havane pokuao je uvjeriti dvojicu
admirala da dopuste da se konvoju pridrui jo jedan brod Grifon, francuski brod koji je sam unajmio, a ovaj zahtjev pro
uzroio je jo prepirki prije nego to su na nj pristali.

Miraz panjolske kraljice

Meutim, najvee odgaanje prouzroila je neobina saga o
kraljiinu mirazu. panjolski kralj Filip V. nedavno je bio izgu
bio svoju prvu suprugu, Mariju Lujzu od Savoje, to je sprijeilo
upranjavanje njegove divlje pohote. Kao duboko religiozan
ovjek, kralj nije podravao izvanbrani seks, no bio je toliko
lud od poude da su ga navodno odvlaili s tijela njegove mrtve
supruge. Njegova nova nevjesta, Izabela Farnese, vojvotkinja
od Parme, nevoljko se pristala udati za Filipa prije nego to je
primila miraz, no brak je odbila konzumirati dok joj se ne isplati
puna svota. Enormna nevjestina cijena ukljuivala je gomilu
najfinijeg nakita koji su panjolski posjedi mogli poslati, a kralj
nije doputao da flota napusti Karibe dok kraljiin miraz - svih
osam krinja - ne bude natovaren i pohranjen u Ubillinoj osob
noj kabini.
Tek je 24. 07. velika flota konano digla sidro i napustila
Havanu. Prevozila je 14 milijuna pezeta prijavljenog blaga (uz
znatnu koliinu neprijavljenog, prokrijumarenog plijena - mo
da ak i vie od prijavljene svote). Prema jednoj procjeni samo
na osnovu njegove teine, blago je bilo vrijedno 220 milijuna
funti (420 milijuna dolara) u dananjem novcu.

Nadolazea oluja
Planirali su udariti prema sjeveru, pratei Golfsku struju du at
lantske obale Floride dok se ne dokopaju trgovakih vjetrova
koji bi ih odnijeli preko Atlantika. U poetku su dobro napredo
vali, no 29. 07. nastupila je bonaca, a do sljedeega jutra
more i nebo poprimili su zlokobne tonove. Sunce se s mukom
probijalo kroz prevladavajuu izmaglicu, dok se more prijetei

nadimalo, premda nije bilo ni daka vjetra. Uobiajena jata

morskih ptica nestala su, a kako je poslijepodne odmicalo naku
pili su se i oblaci. Nesretni mornari nisu znali da je njihovo na
predovanje prema sjeveru pratilo smjer velikoga ciklona koji se
zahuktavao na puini. Odjednom je promijenio smjer i zajurio
se prema zapadu, prema njima - uragan u punom zamahu go
nio ih je prema nazubljenim grebenima i sprudovima obala Flo
ride.
U rano jutro 31. 07. nastradalo je svih 11 panjolskih
brodova. Ubillin admiralski brod prvi se sudario s grebenom.
Prema svjedoanstvima preivjelih, podigao ga je golem val vi
sok 15 metara i razbio o greben takvom silinom da je gornja po
lovica palube istog trena bila odsjeena. Uskoro je itav brod
bio rasturen u iverje, a admiral i 223 lana posade poginuli su.
Isto se uskoro zbilo i s ostatkom flote, a jedini je oluji izmakao
Grifon, iji je kapetan mudro plovio neto istonijim kursom,
ostavivi si dovoljno manevarskog prostora da prebrodi oluju.
Vie od 700 ljudi - a mogue i vie od tisuu - utopilo se ili je
bilo zgnjeeno, a veina dragocjenog tereta rasula se po mor
skom dnu ili potonula zajedno s olupinom. Jedina iznimka bio
je Urea de Lima, koji je vrsto zaglavio na dnu, a sauvan je rela
tivno neoteen zahvaljujui svojem robustnom trupu. Preivje
li su se dovukli do obale i tamo se sklupali dok uragan nije
jenjao, a zrake zore osvijetlile su kompletne razmjere pusto
enja. Olupine i trupla protezali su se du 30 kilometara florid
ske obale, izmeu dananjeg Fort Piercea i uvalice Sebastian.

Spaavanje
Prvi asnik preivjele je okupio u dva tabora i poslao ih da, koli
ko god je bilo mogue, u to kraem roku spase to vie. Obavi
jestili su i oblinje panjolske kolonije, pa je uskoro stigla
pomo. Prvi spaeni brod bio je Urea de Lima, jer je izvuen re
lativno lako, no drugi brodovi bili su potpuno ili djelomino raz
bijeni, to je spaavanje uinilo izuzetno tekim. Oni koji su
znali roniti neumorno su radili usprkos slaboj vidljivosti, prom
jenjivom vremenu i jatima morskih pasa.
Izgradili su malu utvrdu za uvanje pronaenog plijena, a
vijest o tome uskoro se proirila pa su se horde gusara, razbojni
ka i pljakaa spustile do toga mjesta da sami potrae to se da
spasiti i otmu tui mukotrpno prikupljeni plijen. Prije no to su
nakon tri godine konano odustali, panjolci su pronali 20-30
posto svoga blaga (ukljuujui vie od 5 milijuna panjolskih
novia). Prije odlaska su spalili dijelove olupina koje su virile iz
mora. Uskoro su otili i pljakai, obeshrabreni opasnou od
konkurencije, neprijateljski nastrojenih uroenika i loih uvjeta.
Zahvaljujui izboenim jarbolima lokacije olupina bile su vidlji
ve jo nekoliko desetljea, a bilo je uobiajeno da se brodovi
koji su tuda prolazili okuaju u lovu na blago. No, napokon je
tona lokacija pala u zaborav i nitko je vie nije dirao, a jedini
znak njezina postojanja bila je gomila novia, komadia drva i
drugog materijala, koje je nakon velikih oluja znalo naplaviti
more.

Ponovno otkrie flote iz 1715.

Zbog niza brodoloma koji su se zbili pred floridskom obalom,
kao i zbog povremenih naplavina u kojima su bili dijelovi rasu
tog tereta, dio ove obale gdje je skonala flota iz 1715. poznata
je kao Obala blaga. Brojni mjetani sigurno su bili donekle svje
sni potencijalnog blaga skrivenog u moru, no sustavne potrage
za drugim olupinama nije bilo ak ni nakon to je 1928., na
udaljenosti manjoj od 4,5 m od Fort Piercea, ponovno otkrive
na Urca de Lima, a njezini topovi i sidra spaeni.
Pravi lov na podvodno blago nije zapoeo sve do ezdesetih
godina 20. stoljea. Kip Wagner je bio mjetanin koji se zainte
resirao za prie o potonulom blagu nakon to je pronaao
novie na plai u blizini svoga doma. U lovu na blago prvi put
se okuao 1949., no bez uspjeha. No, krajem pedesetih godina
20. stoljea,Wagner je poeo prijateljevati s lokalnim poznava
teljem povijesti, pa su zajedno poeli ozbiljno istraivati otkuda
su mogli potei novii s plae. Iz starih karata i lokalnih pria,
uz gomilu dokumenata iz panjolskih arhiva o Malajskom arhi
pelagu, Wagner i njegov partner rekonstruirali su priu o floti iz
1715. i poeli suavati mogue lokacije brodoloma.
Pravi napredak uslijedio je kad je Wagner na plai uoio
ulegnue i primijetio da je njegov pas otkopao lokvu svjee
vode. Wagner je uvidio da je nabasao na lokaciju jednog od ori
ginalnih panjolskih spasilakih tabora (zajedno s bunarom ko
jega su iskopali), na obali tono prekoputa olupine Nuestra
Senora de la Kegla. U svoj tim Wagner je ukljuio pilota i druge
pomagae, uskoro lociravi prvu olupinu, a kasnije i druge, na
kupljajui sve veu koliinu blaga. Wagner i njegovi partneri
pronali su na tisue panjolskih novia, zlatnike, prepoznatlji-

vi kineski porculan K'ang Hsi, prstenje, broeve, krieve, privje

ske i ogrlice, a potom prave krinje s blagom, prepune novia i
poluga.

Sedam otkrivenih brodova

Nakon Wagnerova pionirskog rada, mnogi drugi mornari i lovci
na blago pridruili su se lovu na flotu iz 1715. i njezina potoplje
na bogatstva. Od nestale flote, definitivno je locirano est bro
dova, moda i sedam (nije uvijek mogue odrediti starost
olupine, a na ovom podruju ima i puno olupina koje ne pripa
daju floti iz 1715.). Originalna flota brojala je 12 brodova, no
budui da je Grifon izbjegao katastrofu, ostalo ih je 11. Postoje,
meutim, izvjea o katastrofi koja spominju dvanaesti brod,
kubansku frigatillu ili mali transportni brod, koji je kapetan
Ubilla kupio kako bi pojaao kapacitet flote, pa bi tako zapravo
moglo biti i 12 olupina iz 1715.
Nestali brodovi flote iz 1715. su sljedei: Nuestra Senora de
la Regla (admiralski brod flote Nueva Espana, stoga poznat i kao
La Capitana), Santo Cristo de San Roman, Urca de Lima (tj. El
Refuerzo, ili brod s namirnicama), Nuestra Senora de las Nieves,
Nuestra Senora de Carmen y San Antonio, Nuestra Senora del Ro
sario, Nuestra Senora de la Concepcion, El Senor San Miguel, jo
jedan brod nazvan San Miguel (tj. Senora de la Popa), El Ciervo i
Ubillina kubanska frigatilla.
Od ovifi brodova locirani su Regla, San Roman, Vrca de
Lima, Las Nieves, Carmen i Rosario. Izvjea upuuju na to da su
El Ciervo i kubanska frigatilla izgubljeni na velikim dubinama;
ako je to istina, njihovo lociranje zahtijevat e ozbiljnu, tehno
loki naprednu operaciju spaavanja da bi se pronaao barem

dio njihova tereta. Za La Concepcion izvjea navode da se raz

bio kod rta Canaveral. San Miguel je na plau nasukan gotovo
netaknut, vjerojatno pokraj Sandy Pointa, juno od Vero Beacha. Ovaj brod slubeno nije prenosio blago, no budui da je u
to vrijeme krijumarenje bilo sveprisutno, moda bi se isplatilo
potraiti njegove ostatke. Zabiljeeno je da se neidentificirani
brod, vjerojatno Senor San Miguel, razbio o grebene kod Nassau
Sounda, juno od Fernandina Beacha. A da bi stvari bile jo
sloenije, nedavne vijesti sugeriraju da bi olupina otkrivena kod
Melbourne Beacha mogla datirati iz 1715. Tamo je u studenom
2005. otkriven pitolj sa srebrnom drkom, to je nalaznike na
velo da pomisle da bi rije mogla biti o jednoj od preostalih ne
otkrivenih olupina.
Sto je preostalo?
Vjeruje se da su dosad locirane i izvuene olupine koje su nosile
najvei dio flotinog blaga. Uza sav materijal vrijedan milijune
funti pronaen kako prije 290 godina tako i nedavno, moglo bi
se pomisliti da se vie nema za im roniti. Sigurno je da e neot
krivene olupine svoje tajne najvjerojatnije odati kako se bude
primjenjivala moderna tehnologija - sa strojevima poput magnetometra i bono motreeg sonara - no svi koji ele biti lovci
na blago ne bi trebali oajavati iz tri razloga.
Kao prvo, ponimo od toga da je flota prevozila zapanju
juu koliinu blaga. Jedno od prvih velikih otkria Wagnerova
tima bila je prava krinja duga 90 cm koja je sadravala 85 kilo
grama srebrnih novia. Prema popisu flotinog tereta, brodovi
su prevozili 1 300 takvih krinja, to se zbraja u preko 120 tona
srebra samo u ovom obliku!

Kao drugo, danas je jasno da su kod panjolskih flota s bla

gom slubeni popisi predstavljali samo pola prie. Oajniki
elei izbjei velike poreze nametnute na sva dobra donesena iz
Novoga svijeta, trgovci, velikai, jednako kao i mornari, svojski
su se trudili da sakriju i prokrijumare svoj plijen. Jednom prili
kom jedan poduzetni kapetan dao je od zlata izraditi sidro, obojivi ga tako da izgleda kao eljezo. Nedavna istraivanja dovela
su do zakljuaka da su neke galije zapravo nosile vie neprijav
ljenog plijena od onog koji je bio slubeno zabiljeen. Takav je
sluaj gotovo sigurno bio s flotom iz 1715. Jedan od lociranih i
izvuenih brodova, Las Nieves, slubeno nije nosio blago, no
njegova olupina je tijekom godina iznjedrila plijen vrijedan mili
june funti.
Kao tree, uestalost kojom more naplavljuje novie i dru
ga blaga dokazuje da mnogo ovog blaga jo uvijek lei u moru.
Moda najvei trofej koji se jo uvijek nalazi pod morem mi
raz je kraljice Izabele. Nije potpuno jasno to ga je sainjavalo,
no predmeti za koje se zna da su bili dio plijena obeanog kralji
ci ukljuuju srce izraeno od 130 spojenih bisera, 74-karatni
smaragdni prsten, par naunica s biserima od 14 karata na sva
koj, te krunicu s kuglicama od istoga koralja veliine malih pikula. Nije jasno koliko pronaenih predmeta pripada kraljiinu
mirazu, no ini se vjerojatnim da veina toga jo eka da bude
pronaena.
Kako traiti potonulo blago
Usprkos svemu navedenom, lovci na blago se ne bi trebali pret
jerano veseliti. Pronai i izvui preostalo blago iz 1715. nee biti
lak posao. Ovo podruje ve desetljeima obraduju profesio-

nalni tragai za blagom i strunjaci u operacijama izvlaenja, uk

ljuujui tvrtku koju je pokrenuo Mel Fisher, legendarni lovac
na potonulo blago - ako postoji vjerojatnost da e itko pronai
preostale nestale brodove, to su oni. Lokalni vremenski uvjeti
takoer su teki, kao to su spoznali panjolski spasitelji i njihovi
nesretni urodeniki robovi prije toliko godina. Zbog vremena je
sezona potrage vrlo kratka, a jaki vjetrovi i otvoreno more esto
znaju sprijeiti pristup lokalitetima. Ronjenje u potrazi za olupi
nama i ronjenje blizu grebena mogu biti opasni, a njihova kom
binacija i dvostruko opasna. Ekspertiza i oprema potrebni za
ozbiljnu potragu i spaavanje vrlo su skupi. Ima i morskih pasa s
kojima se treba boriti, a i vidljivost je promjenjiva, budui da se
dimenti iz rijeka na sjeveru pogurani rijenim vrtlozima znaju
zamutiti vodu.
Valja imati na umu da su lov na blago i izvlaenje olupina
du obalne linije strogo kontrolirani. Pristup nekim lokalitetima
s olupinama lovcima na blago je zabranjen. Za lokalitete koji
nisu zabranjeni potrebno je poslati prijavu i platiti dozvolu. Najnepopularniji zakon je onaj o dravnom udjelu, koji odreuje
da je saveznoj dravi Floridi dozvoljeno odabrati prvih i najbo
ljih 25 posto cijelog plijena izvaenoga iz mora. Ovaj zakon,
meutim, ne vrijedi za proeljavanje plae u potrazi za nalazi
ma, pa je obina etnja plaom s detektorom metala u ruci naj
jednostavniji i najpopularniji oblik lova na blago. Posjetite plau
nakon oluje i postoji ansa da biste mogli pronai panjolski
novi, zlatnu doblu, ili ak neprocjenjivi primjerak starinskoga
nakita koji je neko moda bio namijenjen ukraavanju ruke
same panjolske kraljice.

Franklinova ekspedicija
Godine 1845. na elu britanske mornarice sir John Franklin je
isplovio s namjerom da mapira sjevernoameriki Arktik i rutu
legendarnog Sjeverozapadnog prolaza. Dana 26. 07. iste go
dine dva broda iz ekspedicije - Erebus i Terror - zamijetili su kitolovci u zaljevu Baffin na ulazu u Sjeverozapadni prolaz.
Europljani ih nikad vie nisu vidjeli. Tijekom iduih godina sud
bina Franklinove ekspedicije punila je sve medije; zanesena jav
nost bez daha je pratila svaki novi razvoj dogaaja, a Arktik je
preplavio itav niz ekspedicija u potrazi za nestalim ljudima i
brodovima. Tijekom 160 godina nakon Franklinova nestanka
pokrenuto je najmanje 40 tragakih pohoda, a prema jednoj
procjeni vie je ljudi i brodova nestalo tijekom potrage nego to
ih je stradalo u izvornoj misiji.
Danas je mogue sloiti gotovo potpunu sliku o beznadnoj i
dugotrajnoj agoniji ove ekspedicije, no jo uvijek preostaju broj
ne tajne. Pria o Franklinovoj nestaloj ekspediciji zapravo kom
binira tri teme ove knjige - nestale brodove, nestale ljude i
nestale spise. Oni koji za njima tragaju uvjereni su da e ih pro
nai negdje u neprobojnim arktikim bespuima, spremne da
odaju svoje dugo uvane tajne.
Eminentni viktorijanac
Franklinova ekspedicija bila je zamiljena kao dio programa
istraivakih putovanja koje je kraljevska mornarica poduzela
djelomino kako bi uposlila svoje ljude i asnike tijekom mirno
dopskog razdoblja, a djelomino i kao odraz viktorijanske oho
losti, karakteristine za razdoblje u kojem je Britansko Carstvo

pokuavalo projicirati mo svoje tehnologije, junatva i prave

britanske odvanosti na najudaljenije dijelove zemaljske kugle.
Franklinova ekspedicija, konkretno, bila je dio stalne potrage za
Sjeverozapadnim prolazom, legendarnom rutom koja je pove
zivala Atlantski i Tihi ocean preko vrha sjevernoamerikog kon
tinenta, i otvaranje koje bi, kako su se nadali, drastino skratilo
vrijeme putovanja izmeu Europe i Dalekog istoka, pri emu
vie ne bi bilo potrebe da se plovi oko Rta dobre nade (na
junom kraju Afrike), ili Rta Horn (na junom kraju June
Amerike). ak bi i danas, uz Sueski i Panamski kanal, za veinu
svjetskog pomorskog prometa Sjeverozapadni prolaz predstav
ljao bolju rutu.
Sir John Franklin je imao raznoliku i ne uvijek blistavu kari
jeru: mornariku slubu odsluio je u dva najvea mornarika
angamana u britanskoj povijesti (Kopenhagen i Trafalgar),
jedva je preivio kopnenu ekspediciju posveenu mapiranju di
jelova sjevernoamerikog Arktika, a zatim je, prije isteka man
data, poslan kui kao upravitelj Tasmanije. Usprkos slabom
zdravlju i relativno poodmakloj dobi, uspio je isposlovati da ga
1845. imenuju zapovjednikom u najnovijem britanskom po
kuaju mapiranja Sjeverozapadnog prolaza (makar neki povje
sniari tvrde da je prava svrha ekspedicije bio daleko manje
glamurozan posao magnetskog mjerenja, implicirajui da Fran
klin ba i nije bio neustraivi istraiva kakvog poznajemo iz viktorijanskog mita).

Brodovi s bombama
Dvije topovnjae (robusna plovila sagraena da prime teke mi
nobacae za bombardiranje obale s broda) koje su se trebale

boriti s debelim ledom mornarica je opremila svom tehnologi

jom koju su drali prikladnom za arktiku ekspediciju. Trupovi
brodova ojaani su i oklopljeni, pa opremljeni centralnim gri
janjem, vijanim ovjesom i drugom vrhunskom tehnologijom.
U sklopu priprema za dugo putovanje, brodovi su bili op
skrbljeni svime; od bogate knjinice i personaliziranog posuda
za asnike, do trogodinjih zaliha, ukljuujui veliku koliinu
konzervirane hrane (to je u to vrijeme bila jo donekle nei
skuana novotarija).
Dva broda zvala su se Erebus i Terror, a isplovili su 19. svib
nja 1845. s posadom koju je inilo 129 osoba. U srpnju su u za
ljevu Baffin susreli dva kitolovca, a potom su uplovili u kanale i
tjesnace kanadskog arktikog arhipelaga. Kasnije je otkriveno
da su zimu 1845. na 1846. proveli utaboreni na otoku Beechey,
nakon ega su mogli dospjeti sve do sjeverozapadnog vrha Oto
ka kralja Vilima koji se nalazi na dananjem teritoriju Nunavut,
tik uz kanadsko kopno. No, vremenski uvjeti nisu im bili skloni,
a do rujna 1846. opet su zaglavili u mrzlom zagrljaju morskoga
leda koji nije poputao gotovo dvije godine. Ono to je uslijedi
lo tek je rekonstrukcija iz tragova i glasina donesenih s tragakih
pohoda.
Potraga za Franklinom
Nakon to se dvije godine nita nije ulo od Franklinove ekspe
dicije, vlada i mornarica su pokrenule prvu u nizu onoga to su u
poetku bile spasilake misije, da bi kasnije bile odailjane ne bi
li rijeile tajnu potpunog nestanka dva broda i 129 osoba.
Usprkos mapiranosti velikoga dijela razvedene obale na tom
podruju, prvih 14 ekspedicija otkrilo je tek jedan trag Frankli-

nove druine - njihov zimski tabor na otoku Beechey, smjeten

na treini puta prema Sjeverozapadnom prolazu, zajedno s gro
bovima tri lana posade, preminulih od tuberkuloze.
Prvi tragovi sudbine koja je zadesila Franklinovu ekspedici
ju nisu bili jasni sve do 1854. Dr. John Rae, inspektor kompani
je Hudson's Bay razgovarao je s Inuitima, koji su ga izvijestili o
susretu kod Otoka kralja Vilima od prije etiri godine, izmeu
Inuita i skupine od 40 bijelaca koji su bili u oajnom stanju. Nije
bilo prevoditelja, a bijelci su svoju namjeru da krenu na jug mo
gli iskazati samo gestama. Budui da su i sami gladovali, Inuiti
im nisu mogli pruiti nikakvu pomo, pa su dvije skupine otile
svaka svojim putem. Kasnije su blizu ua velike rijeke Inuiti
pronali tijela druge grupe bijelaca sa znakovima da je dolo do
kanibalizma. Kad je Rae objavio da nudi nagradu za bilo kakav
materijalni dokaz kojim bi se poduprle ove prie, u ruke su mu
dospjeli mnogi predmeti koji su pripadali brodovima i posadi, a
koje su spasili Inuiti.

Biljeke, brodovi i tijela

Franklinova supruga, lady Jane Franklin, prikupila je dovoljno
novaca za financiranje ekspedicije koja e ii tragom novih saz
nanja, a do 1859. zapovjednik Foxa Leopold McClintock uspio
je stii do Otoka kralja Vilima. McClintockova ekspedicija
otkrila je dokaze koji su se viktorijanskoj javnosti inili kao
rjeenje tajne. Na Otoku kralja Vilima pronali su kameni hu
mak koji je sadravao kratku poruku. Bila je navrljana na stan
dardnom mornarikom formularu i sastojala se od dva dijela.
Prvi dio, s datumom od 28. 05. 1847., biljeio je kretanje
broda od 1845., ukljuujui zimski tabor na otoku Beechey, nji-

hov trenutni poloaj i neka kasnija istraivanja kopna, tvrdei

da je sve u redu.
Drugi dio, datiran 25. 04. 1848., bio je daleko mraniji.
Biljei da su oba broda naputena nakon to su ponovno bili
opkoljeni ledom, devet asnika i 15 drugih mukaraca je
umrlo, ukljuujui i samog Franklina, preminulog 11. 06.
1847., i da su preivjeli udarili prema rijeci Back's Fish na jugu
(vjerojatno s namjerom da nastave uzvodno, do predstraa
kompanije Hudson's Bay).
Istraujui dalje, McClintock je pronaao trag smrti - tru
pla, razbacanu opremu i jedan od brodskih amaca, preinaen u
sanjke, a potom naputen. Bio je nakrcan bizarnom opremom,
ukljuujui srebrne liice, papue, primjerak romana Vikar iz
Wakefielda i neotvorene konzerve mesa.
Rjeenje tajne?
Viktorijancima se pria sada inila relativno jasnom. Nakon to
su upali u zamku nepopustljivoga leda, sa sve slabijim zalihama
i sa sve vie mrtvih, posada je hrabro odluila okuati sreu na
kopnu. Svladani hladnoom, glau i skorbutom (od nedostatka
vitamina C) putem su stradali prvi i jedini muenici arktikih
otkria dananjice, rijeima lady Jane Franklin (piui prije
Scottove ekspedicije na Antarktiku). Prema informacijama
Inuita, brodovi su potonuli blizu Otoka kralja Vilima. Zabiljeka i ostaci javno su izloeni kao prikaz tragedije, a nesrea je
pridruena veem mitu o istraivanju i izgradnji Carstva.
Meutim, ak i prema ovoj verziji dogaaja preostaje jo
puno tajni. Zato je posada napustila svoje brodove u pokuaju
samoubilakog kopnenog putovanja preko rijeke Back's Fish,

to je znailo 400 kilometara napornog puta preko vodopada i

brzaca? Zato su sklepane sanjke natovarili beskorisnom i
tekom opremom? Ako su umirali od gladi, zato su neke od
konzervi s hranom bile neotvorene? K tome, zato je poruka u
kamenom humku sadravala nekoliko fundamentalnih pogre
aka (poput razdoblja zime koju su proveli na otoku Beechey),
no malo informacija koje bi bile korisne tragaima?
Odgovori su predloeni tijekom osamdesetih godina 20.
stoljea, nakon analize tijela trojice mukaraca pokopanih na
otoku Beechey. Osim tuberkuloze, nalazi su ukazali i na nisku
razinu trovanja olovom. Sumnja je pala na konzervirano meso.
Upotrijebljena konzervacijska tehnologija tek je bila u povoji
ma, a tvrtka koja je ih je opskrbila konzervama nije imala dobre
sigurnosne propise. Olovni lem koriten za zatvaranje konzervi
vjerojatno je procurio u sadraj konzerve, rezultirajui progre
sivnim trovanjem olovom, to objanjava puno stvari. Trovanje
olovom oteuje pamenje, utjee na koncentraciju i uzrokuje
loe procjene. Time bi se objasnila konfuzna poruka, samoubi
laki kopneni plan, bizarni sadraj saonica, nepojedene kon
zerve hrane (moda su postali svjesni da su konzerve uzrok
problema). Neodgovarajua priprema konzervirane hrane
takoer je mogla dovesti do gomilanja toksina botulina u kon
zervama, poveavajui jade druine botulizmom. Moda je to
ubilo Franklina.
Gdje su brodovi i njihovi dnevnici?
Ovo naoko jasno objanjenje zato i kako se Franklinova ekspe
dicija pretvorila u katastrofu ipak nije itava pria. Jo uvijek
postoji nekoliko tajni na koje nema odgovora. Gdje se nalazi ti-

jelo sir Johna Franklina - je li pokopano, i ako jest, gdje? Gdje

su tono potonuli brodovi ekspedicije i bi li se jo uvijek mogli
nalaziti na dnu mora? Gdje su dnevnici ekspedicije koje su mo
rali voditi zapovjednici i asnici oba broda, a koji bi mogli
pruiti konane odgovore na mnoga pitanja koja okruuju ovu
misiju?
Slubena verzija dogaaja nije uvjerila neke prouavatelje
Franklina, pa su se vratili priama Inuita kako bi potraili odgo
vore na te tajne. Prilikom svog istraivanja otkrili su dokaze da
je konana agonija ekspedicije moda trajala daleko due nego
to to smatraju prihvaena izvjea.

Arktiko zlato
Nestali ljudi, brodovi i zapisi Franklinove ekspedicije od
ogromnog su povijesnog interesa i znaaja. Ekspedicija je po
stala jedna od najvanijih epizoda u kanadskoj i arktikoj povi
jesti, mamei povijesnom tajnovitou i dramatikom osobne
tragedije. Sami brodovi bili bi od istinske arheoloke vanosti,
budui da danas ne postoje ouvane topovnjae, jo manje one
posebno prilagoene, koje su predstavljale vrhunac tehnologije
19. stoljea.
Nestali dnevnici, pak, Sveti su Gral za zanesenjake Franklinom. Uistinu, kako veli Russell Potter, znanstvenik koji se bavi
Franklinom: Od svih prieljkivanih dokumenata iz svih neri
jeenih misterija modernoga doba, nijedan se ne da mjeriti s pri
vlanom moi ovih nedostinih Franklinovih biljeki. Nadamo
se da bi se iste mogle nalaziti na potonulim brodovima, te da bi
pronalazak broda znaio i pronalazak dnevnika.

to kau Inuiti
Ostatke i tragove koje je pronaao McClintock je mogao nai
samo zahvaljujui informacijama od inuitskih informanata Raeovih i vlastitih. No viktorijanci nisu prihvatili sve dijelove
inuitskih izvjea - dijelom zato to su prie zvuale neo
dreeno, a dijelom i zato to su postojale stvari koje nisu eljeli
uti. Inuiti su, primjerice, tvrdili da su trupla koja su vidjeli do
kazivala da su preivjeli iz Franklinove ekspedicije bili primora
ni na kanibalizam, to je izazvalo negodovanje u viktorijanskoj
Britaniji, a mnogi su, ukljuujui Charlesa Dickensa, ovu ideju
bez razmiljanja odbacili kao nemoguu.
Vie informacija od Inuita prikupio je novinar Charles Fran
cis Hall koji je, pokuavajui rijeiti misterij Franklinove ekspe
dicije, nekoliko puta odlazio na Arktik. Hall je razgovarao s
Inuitima koji su vidjeli brodove, a oni su ispripovijedali kako je
jedan potonuo blizu mjesta na kojem je ostavljen, potpuno ra
sturen ledom koji je drobio sve pred sobom, dok se drugi na
kraju probio prema jugu, gdje je potonuo relativno neoteen.
Zauuje inuitska izjava da su vidjeli bijelce, prvo u blizini bro
dova, a kasnije kako se pokuavaju probiti na jug - dobrano na
kon vremena kad je, prema poruci u kamenom humku, itava
druina navodno napustila brodove i udarila prema jugu. Bilo je
i pria da su neki bijelci proveli itavu zimu s Inuitima. To se
nije slagalo s popularnom priom o posljednjim danima ekspe
dicije.

Suvremena sinteza
Kako bi doao do potpunije slike o tome kako je ekspedicija za
pravo skonala, strunjak za Franklina David Woodman spojio

je svjedoanstva Inuita koja su prikupili Hali i drugi s vlastitim

istraivanjima. ini se vjerojatnim da su se nakon poetnog
naputanja brodova (zabiljeenog u poruci iz kamenog humka)
neki od ljudi vratili na brodove, no kad je jedan od brodova po
tonuo, uniten ledom, nestali su i mnogi ljudi i zalihe, to je vje
rojatno potaklo naputanje drugoga broda. Meutim, kasnije
su neto junije drugi Inuiti naili na preivjeli brod, na kojemu
je bilo jasnih dokaza da je naputen tek nedavno - drugim
rijeima, bio je ponovno nastanjen od strane barem nekolicine
preivjelih ljudi. Moda su bili upravljali njime sve do mjesta
gdje su ga Inuiti nali. Nedugo zatim uoeno je da je drugi brod
potonuo, a njegovi jarboli jo su se vidjeli iznad morske po
vrine, ukazujui na to da je bio relativno neoteen.
to se tie preivjelih, neki od Franklinove druine moda
su ivjeli s Inuitima punu godinu dana, a neki su moda ak
doprli i do rijeke Back's Fish i dalje, gotovo nadomak predstrae kompanije Hudson's Bay. Meutim, sve ovo je trajalo
nekoliko godina due od onoga to navodi slubena kronolo
gija. No objanjava kako je bilo mogue da Raeovi inuitski informanti pripovijedaju o susretu s oajnim bijelcima 1850.,
dvije godine nakon poruke iz kamenog humka. Sve u svemu,
slika je u najboljem sluaju nejasna, uza sva ta opetovana
naputanja i vraanja na brodove, te razliite skupine ljudi koji
se mue kroz snjene pustoi, da bi ih na kraju sve snala ista
konana sudbina.
U potrazi za Erebusom i Terrorom
Za one poput Woodmana koji tragaju za Franklinovim izgublje
nim brodovima, najzanimljiviji dio inuitskih svjedoanstava

opis je mjesta gdje se nalazio drugi brod. Nekoliko informanata

sloilo se da su brod posljednji put vidjeli pred poluotokom
Utjulik, na zapadu poznatom kao poluotok Adelaide, no nisu se
mogli sloiti oko tone lokacije. Predloene su dvije mogue lo
kacije - jedna sjeverno od otoka O'Reilly, a druga neto junije,
zapadno od Grand Pointa, blizu otoka Kirkwall, Inuitima poz
natog kao Umiartaliq ili otok brodova.
Uz pomo ove informacije Woodman je poveo niz ekspedi
cija u potrazi za olupinom Franklinova broda, kako bi prepoz
nao o kojem od brodova se radi, i da bi postavio okvir za
detaljniju ekspediciju i izvlaenje broda. Ekspedicije su u po
etku koristile magnetometar da bi dobile sliku morskog dna na
dva ciljana podruja, traei anomalije koje bi mogle ukazati na
prisutnost metalnih predmeta poput sidra, oklopa trupa, matica
i vijaka itd. Registriravi niz anomalija, kasnije ekspedicije kori
stile su sonarne ureaje koje su sputali kroz rupe u ledu da bi
bolje prouili morsko dno.
Usprkos brojnim ekspedicijama, na dnu mora dosad nije
pronaeno nita, no prikupljene su mnoge korisne informacije.
Profilacija kontura na morskom dnu suzila je mogue podruje
potrage jer se zna da je brod morao potonuti na dubini koja je
bila dovoljna da prekrije sve osim vrhova jarbola, ali i da je bila
dovoljno plitka da bi isti provirivali iz mora. Pokazalo se i da
morsko dno na ovom podruju nije pod utjecajem struganja
leda, to znai da bi sve to je potonulo na dno trebalo biti
neoteeno i vrlo vjerojatno dobro ouvano. Hladna voda znai
odsutnost koralja ili morskih crva koji se hrane drvetom - orga
nizama koji brzo unitavaju drvene olupine u toplijim morima.
Kao to komentira i sam Woodman: Zamiljam tu predivnu
drvenu olupinu kako uspravno sjedi na dnu, sa svime osim jar-

bola, netaknuta, vjerojatno jedna od najbolje ouvanih drvenih

olupina na svijetu. U meuvremenu, otkria na kopnu - uk
ljuujui artefakte i drvo (koje vjerojatno potjee s Franklinova
broda), europski tabori pa ak i bjelaka lubanja - potvruju da
je ovo podruje najvjerojatnije posljednje poivalite toga bro
da.
Znanstvena zajednica koja se bavi Franklinom nastavlja se
nadati da e se olupine Erebusa ili Tenora locirati i istraiti i
moda otkriti jedan od brodskih dnevnika, koji bi napokon ob
jasnio cijelu priu o raznim naputanjima, vraanjima,
oajnikim kopnenim putovanjima i traginim smrtima. Moda
bi otkrio ak i to gdje je pokopan sam Franklin. No, nee ga biti
lako nai. Posljednja ekspedicija na podruje Utjulik, godine
2004., dola je do zakljuka da bi se mogua olupina mogla pre
poznati tek direktnim skeniranjem morskog dna sonarom, a
dosad je ovom dugotrajnom i napornom tehnikom pregledan
vrlo mali broj ciljanih podruja prepoznatih iz inuitskih pria.
Ironino je da bi klimatske promjene, koje bi uskoro mogle
dovesti do dramatinog opadanja leda koji je zarobio Franklinovu ekspediciju i osudio je na propast, mogle oteati potragu
za njezinim ostacima jer je, openito govorei, lake raditi na
vrstom uporitu od debelog leda. Globalno zatopljavanje
takoer bi moglo dovesti do toga da Sjeverozapadni prolaz,
zbog ijeg su istraivanja Franklin i 128 drugih mukaraca izgu
bili ivote, napokon bude otvoren za komercijalan brodski pro
met. Franklinov san mogao bi postati stvarnost dok nam iz ruku
izmiu posljednji tragovi njegove sudbine.

O autoru

oel Levy pie o znanosti, psihologiji, povijesti i paranormalnom, i autor je nekoliko knjiga, meu kojima su: Tajna povi
jest - skrivene sile koje su oblikovale prolost ;
; Knjiga Sudnjeg dana - scenariji za smak svijeta (Naklada
; Really Useful (Uistinu korisno -povijest i znanje o
svakodnevnim stvarima); Boost Your Brain Power (Osnaite svoj
mozak - vodi za testiranje i razvijanje vaih mentalnih sposobno
sti); Scam: Secrets of the Con Artist (Tajne varalice -pogled na svi
jet i povijest prevaranta i njegovih podvala); KISS Guide to the
Unexplained (Vodi za neobjanjivo -poetnik o povijesnim tajna
ma i misterijima, paranormalnom i nadnaravnom); i Fabulous Cre
atures (Fantastina stvorenja - o stvorenjima iz mitova i folklora).