Professional Documents
Culture Documents
Demijan
Demijan
lica, sobe pune zgodne i tople udobnosti, sobe pune tajne i duboke strave od
utvara. Mirie na toplu zbijenost, na bele zeeve i sluavke, na domae
lekove i suvo voe. Dva sveta su se tamo preplitala, sa dva pola dopirali su
dan i no.
Jedan svet je bio oinska kua, ali je on bio ak jo ui, obuhvatao je
upravo samo moje roditelje. Taj svet mi je bio velikim delom dobro poznat, i
zvao se majka i otac, zvao se Ijubav i strogost, uzor i kola. U sastav tog
sveta je ulazio blagi sjaj, jasnoa i istota, tu je bilo carstvo krotkih
prijateljskih govora, opranih ruku, istog odela, dobrog vladanja. Ovde je
pevana jutarnja molitva, ovde se svetkovao Boi. U tom svetu bilo je pravih
linija i puteva koji su vodili u budunost, bilo je dunosti i krivice,
nemirne savesti i ispovesti, pratanja i dobronamernih odluka, Ijubavi i
potovanja, biblijskih rei i mudrosti. Toga sveta morao se ovek drati, pa
da mu ivot bude jasan i ist, lep i uredan.
Drugi, pak, svet poinjao je ve usred nae roene kue i bio je potpuno
drukiji, dah mu je bio drukiji, obeavao je i iziskivao drukije. U tom
drugom svetu bilo je sluavki i egrta, pria o avetinjama i sablanjivih
reklakazala, tu je bila arena bujica gorostasnih, primamIjivih,
strahovitih, zagonetnih pojava, stvari kao to su klanica i tamnica,
pijanice i dandrljive ene, steone krave, popadali konji, pria o
provalama, umorstvima, samoubistvima. Svih tih lepih i groznih, divljih i
svirepih stvari bilo je unaokolo, u oblinjoj ulici, u oblinjoj kui.
Policajci i skitnice jurili su po svetu, pijanice su tukle svoje ene,
opori mladih devojaka kuljali su predvee iz tvornica, stare ene su mogle
da omaijaju oveka i da ga naine bolesnim, razbojnici su stanovali po
umama, palikue su hvatali andarmi svugde je tekao i mirisao ovaj drugi,
estoki svet, svugde samo ne u naim sobama, gde su bili majka i otac. I to
je bilo vrlo dobro. Divno je to bilo to je ovde kod nas bilo mira, reda i
spokojstva, dunosti i iste savesti, pratanja i Ijubavi a divno i to to
je bilo i svega onog drugog, svega glasnog i otrog, tmurnog i nasilnog,
odakle se jednim skokom moglo pobei do majke.
A najudnije je bilo to to su se oba ta sveta graniila jedan s drugim, to
su bila bliska jedan drugom! Na primer, naa sluavka Lina, kad bi uvee pri
molitvi sedela u trpezariji kraj vrata i svojim jasnim glasom pevala pesmu s
nama zajedno, s opranim rukama sputenim na ravno uglaanu kecelju, onda je
ona sasvim pripadala ocu i majci, nama, svetlome i pravome. Odmah potom, u
kujni ili u upi, kad bi mi priala priu o ovjeuljku bez glave, ili kad
bi se kod mesara u maloj prodavnici svaala sa enama iz susedstva, bila bi
onda druga, pripadala bi drugom svetu, bila bi opkoljena tajnom. I tako je
bilo sa svaim a ponajvie sa mnom samim. Ja sam, naravno, pripadao
svetlome i pravome svetu, bio sam dete svojih roditelja ali kud god bih
upravio oko i uvo, svugde je bilo onog drugog, pa i ja sam iveo u drugom,
mada mi je esto bivalo tue i neprijatno, mada bi me tamo redovno spopadala
nemirna savest i strah. S vremena na vreme, ak, iveo bih ponajradije u
zabranjenom svetu, i esto bi povratak u svetlo ma kako
bio potreban i dobar bio gotovo kao povratak u manje lepo, u dosadnije i
vie pusto. Ponekad sam znao: moj cilj u ivotu bio je da postanem onakav
kao to su moj otac i mati, onako svetao i ist, iznad drugih, i
pridravajui se reda kao oni. Ali dotle je put bio dalek, dotle se moralo
odsedeti po kolama, i uiti, izdravati probe i polagati ispite, a put je
svagda vodio pored drugog, tamnijeg sveta, ili kroza nj, i nije bilo nimalo
nemogue da se kod njega ostane i u njemu utone. Postojale su prie o
izgubIjenim sinovima, kojima se to desilo, i ja sam ih strasno itao. U
njima je povratak ocu i dobru bio svagda velianstven i donosio je spasenje,
te sam ja apsolutno oseao da je jedino to pravo, dobro i poeljno. Pri svem
tom, onaj deo prie koji se odigravao meu zlima i propalima, bio je mnogo
primamljiviji i, da se smelo rei i priznati, ponekad je bila upravo ista
teta to se zabludeli pokajao i to je ponovo naen. Ali se to nije
kazivalo, a nije se ni mislilo. Samo se nekako javljalo, kao nasluivanje i
mogunost, sasvim na dnu, u oseanju. Kad sam zamiljao avola, mogao sam ga
sasvim lepo zamisliti dole na ulici, premenog ili onakvog kakav je, ili na
godinjem vaaru, ili u nekoj krmi, ali nikad kod nas u kui.
Moje sestre su se takoe ubrajale u svetao svet. Kao to mi se esto inilo,
one su u sutini bile blie ocu i majci, bile su bolje, moralnije, manje
grene nego ja. One su imale mana, bivale su neuljudne, ali, inilo mi se,
to nije ilo veoma duboko, to nije bilo kao kod mene, gde je dodir sa zlim
postajao esto tako teak i muan, gde je taman svet bio mnogo blii. I
sestre je valjalo, kao i roditelje, uvati i potovati i kad bih se s njima
pozavadio, nalazio bih potom pred svojom roenom saveu da sam rav, da sam
zametnuo sam kavgu, i da moram moliti za oprotaj. Jer su se u sestrama
vreali roditelji, ono to je dobro i to deli naloge. Bilo je tajni koje
sam mogao deliti mnogo pre sa najrasputenijim mangupom negoli sa svojim
sestrama. U lepe dane, kad bi bilo svetlo, i kada bi savest bila u redu,
tada bi esto bivalo divno igrati se sa sestrama, biti s njima dobar i
uljudan, i videti
samoga sebe u valjanoj, plemenitoj svetlosti. Tako mora da se neko osea kad
je aneo! To je bilo najuzvienije to smo znali, i mi smo zamiljali kako
je slatko i divno biti aneo, opkoljen svetlim zvukom i mirisom kao Boi i
srea. O, kako se retko dospevalo do takvih asova i dana! Cesto bih pri
igri, pri dobrim, nevinim, doputenim igrama bivao obuziman strau i
estinom, to bi sestrama bilo nepodnoljivo, to bi dovodilo do svae i
nesree i kad bi me tada spopao gnev, postajao bih uasan, inio Ibih i
kazivao stvari iju sam gnusobu, jo dok bih je inio i izgovarao, oseao
duboko i kako me saie. Tada bi dolazili ravi, mrani asovi kajanja i
smrvljenosti, a potom bolni trenutak kad bih molio za oprotaj, a potom opet
svetao zrak, mirna, zahvalna srea bez nesuglasica, za asove ili trenutke.
Iao sam u latinsku kolu sin predsednika optine i sin vrhovnog umara
bili su u mome razredu, i navraali su pokatkad k meni to su bili divlji
deaci, ali ipak pripadnici dobrog, doputenog sveta. Pri svem tom, bio sam
u bliskim odnosima sa deacima iz susedstva, acima osnovne kole, koje smo
inae prezirali. S jednim od njih moram da zaponem svoju priu.
Jednog slobodnog popodneva tek sam bio navrio desetu godinu tumarao sam s
dva deaka iz susedstva. U tome nam se pridrui jedan vei, neki snaan i
surov deran skoro od trinaest godina, ak osnovne kole, sin jednog krojaa.
Otac mu je bio pijanac, i cela porodica bila je na ravu glasu. Franja
Kromer bio mi je dobro poznat, plaio sam ga se, i nije mi se svidelo kad
nam se sad prikljuio. Ponaao se ve kao mukarac, i u hodu i nainu govora
podraavao je mladim fabrikim momcima. Pod njegovim vostvom siosmo pored
mosta na obalu, i sakrismo se od sveta pod prvim lukom na mostu. Uska obala
izmeu zasvoenog uprijinog zida i vode koja je leno oticala, bila je
prekriljena samim otpacima, olupinama i starudijama, zamrenim svenjevima
zarale gvozdene ice, i drugim smeem. Pokatkad bi se tu nalazile i
upotrebljive stvari pod vostvom Franje Kromera
morali smo pretraiti jedan deo obale, i pokazati mu ta smo nali. On bi to
tada ili strpao u svoje depove ili zavitlao u vodu. Naredio nam je da
pazimo nema li tu stvari od olova, mesinga ili kalaja, pa je sve to, ikao i
jedan stari roani ealj, potrpao kod sebe. U njegovom drutvu oseao sam
se veorna potiten, ne samo zato to sam znao da bi mi moj otac, kad bi to
saznao, zabranio da s njim optim, nego iz straha od samoga Franje. Bilo mi
je milo to je gledao na mene kao i na druge i postupao sa mnom kao i s
ostalima. On je zapovedao, a mi smo sluali kao da je to bio stari obiaj,
mada sam s njim bio prvi put zajedno.
Najzad posedasmo na zemlju, Franja pljunu u vodu, i izgledae kao kakav
ovek kako je bio krezub, pljuvao je kroz prazninu meu zubima, i pogaao
je kud god je hteo. Zapodenu se razgovor, i deaci udarie u hvalisanje i
razmetanje svakojakim akim podvizima i nestalucima. Ja sam utao, ali sam
se plaio da u upravo tim utanjem pasti u oi i navui na sebe srdbu
Kromerovu. Moja su se oba druga od samog poetka odbila od mene, i prela su
na njegovu stranu ja sam bio meu njima tuinac, i oseao sam da ih moje
odelo i ponaanje izazivaju. Kao aka latinske kole i gospodiia, bilo je
nemogue da me Franja moe voleti, a ona druga dvojica, to sam dobro oseao,
odrekla bi me se i ostavila na cedilu im bi to ustrebalo.
Najzad iz istog straha, zaponem i ja da priam. Pronaoh neku veliku
pustolovinu, ijim junakom nainih sebe. U bati kraj vodenice na uglu
priao sam ukrao sam nou s jednim drugom itav dak jabuka, i to ne
obinih, nego samih carevki i zlatnih parmenki, najbolje vrste. Iz opasnosti
ovoga asa, pobegao sam u tu povest, a izmiljanje i prianje teklo mi je
glatko. A da ne bih odmah prestao, i da se ne bih moda zapleo u neto jo
gore, upotrebio sam svu svoju vetinu. Jedan od nas priao sam morao je
jednako da uva strau, dok je drugi bio na drvetu i stresao jabuke, a dak
je bio tako teak da smo ga naposletku morali opet daotvorimo i da ostavimo
polovinu ali smo se posle pola sata vratili ponovo, i uzeli smo i ove.
Kad sam dovrio nadao sam se da e mi bar iole odobravati na kraju sam se
bio zagrejao i opio matanjem. Obojica mlaih utala su ekajui, ali me
Franja Kromer pogleda prodorno, upola mirkajui oima, i zapita preteim
glasom:
Je li to istina?
Naravno.
Dakle ista istina?
Da, ista istina tvrdio sam prkosno, guei se od straha.
Moe li se zakleti?
Veoma se uplaih, ali smesta rekoh: da.
Onda kai: Tako mi ovoga i onoga sveta. Ponovih:
Tako mi ovoga i onoga sveta.
Pa lepo izusti on onda i okrete se od mene. Pomislih da je s tim stvar u
redu, i zaradovah se kad
se on uskoro die i uputi natrag. Kad smo bili na mostu, ja bojaljivo
primetih da sad moram kui.
To nije tako hitno smejao se Franja ta mi idemo istim putem.
On je lagano lunjao dalje, a ja se nisam usuivao da umaknem ali je on
doista iao putem ka naoj kui. Kad smo stigli tamo, kad sam ugledao nau
kapiju i debeli mesingani zvekir, sunce u prozorima i zavese u sobi moje
majke, ja duboko odahnuh. O, povratak kui! O, lepi, blagosloveni povratak
domu, u svetlost, u mir!
Kad brzo otvorih vrata i uunjah se unutra, spreman da ih zalupim za sobom,
Franja Kromer se ugura za mnom. U hladovitom, mranom, poploanom hodniku,
koji je dobijao svetlost samo iz dvorita, stajao je on kraj mene, drao me
za miicu i izustio lagano:
Ej, ti, nemoj da se tako uri!
Ja ga pogledah uplaeno. Bio mi je obuhvatio ruku vrsto, kao gvoem.
Razmiljao sam ta li je on mogaonaumiti, i da nee moda da me zlostavlja.
Kad bih sad viknuo, mislio sam, viknuo glasno i estoko, da li bi tada neko
odozgo siao dovoljno brzo da me spase? Ali se toga okanuh.
Sta je zapitah ta hoe?
Ne mnogo. Moram samo da te jo neto upitam. Drugi ne treba to da uju.
Tako? Pa ta da ti jo kaem? Moram gore, zna valjda.
Ta ti zna ree Franja tiho iji je vonjak ukraj vodenice na uglu.
Ne znam. Cini mi, se vodeniarev.
Franja obavi ruku oko mene i privue me sasvim uza se, tako da mu moradoh iz
najblie blizine da gledam u lice. Oi su mu bile zle, osmehivao se zlobno,
a lice mu je izraavalo svirepost i mo.
Da, deko, ja ti mogu rei iji je vonjak. Ja ve odavna znam da su
jabuke pokradene, a isto tako znam da je taj ovek rekao kako e dati dve
marke onome koji mu kae ko je pokrao voe.
Za ime boga uzviknuh valjda mu ti nee nita rei?
Oseao sam da bi bilo beskorisno pozivati se na njegovo astoljublje. On je
bio iz drugoga sveta, za njega izdaja nije bila zloin. To sam oseao jasno.
U tim stvarima Ijudi iz drugoga sveta nisu bili kao mi.
Nita rei nasmeja se Kromer. Dragi prijatelju, misli li ti da ja kujem
lane novce, da mogu sam sebi da nainim dvodinarke? Ja sam puki siromah, ja
nemam bogatog oca kao ti i ako mogu da zaradim dve marke, moram ih
zaraditi. Moda e on dati i vie.
mene morao sam da osetim kako sam s novim korenjem, ednim soka, ukopan i
vrsto zadravan napolju u mraku i tuini. Prvi put sam okuao smrt, a smrt
prija gorko, jer je ona raanje, jer je ona strah i zebnja od uasnog
obnavljanja.
Bio sam veseo kad sam se najzad naao u svojoj postelji! Pre toga, kao
poslednja vatra u istilitu, prela je preko mene i veernja molitva, i uz
nju smo otpevali pesmu, koja se ubrajala u moje najmilije pesme. Ah, ja
nisam pevao s mojima, i svaki ton bio je za mene u i otrov. Nisam se molio
s mojima kad je moj otac izgovarao blagoslov, a kad je zavrio: Budi s nama
svima!, onda me jedan trzaj otkide iz toga kruga. Milost boja bila je sa
svima njima, ali ne vie sa mnom. Otiao sam ohladneo i duboko zamoren.
U postelji, poto sam neko vreme leao, poto su me toplota i skrovitost
opkolili s puno Ijubavi, srce mi u strahu stade da bludi jo jedanput
unatrag, i da, obrvano planjom, lepra oko onog to je prolo. Moja majka
mi
je kao uvek kazala laku no, korak joj je jo odjekivao u sobi, svetlost
njene svee plamtela je jo u rascepu od vrata. Sad, mislio sam, sad e jo
jedanput da se vrati osetila je dae mi poljubac i upitae, upitae
milostivo i s puno obeanja, i tada u moi da zaplaem, tada e mi se
rastopiti kamen u grlu, tada u je obgrliti i rei joj, i onda e biti
dobro, onda je tu spas! I kada se ve rascep od vrata zamraio, ja sam jo
neko vreme oslukivao, i mislio sam da se to mora, mora desiti.
Potom se vratih na stvar, i pogledah svome neprijatelju u oi. Video sam ga
jasno, jednim je okom bio zamurio, usta su mu se surovo smejala i dok sam
ga posmatrao i u sebi gutao ono to je neminovno, on je postajao vei i
runiji, i njegovo zlo oko sevalo je avolski. Bio je pripijen uz mene dok
nisam zaspao, ali tada nisam sanjao o njemu niti o dananjici, nego sam
sanjao kao da se vozimo amcem, roditelji i sestre i ja, a svuda unaokolo
carovalo je spokojstvo i sjaj, kao u dane odmora. Probudio sam se usred
noi. Jo sam oseao ukus blaenstva, jo sam video kako se bele letnje
haljine mojih sestara svetlucaju na suncu, i iz svog raja padoh natrag u ono
to je bilo, i opet se naoh naspram neprijatelja sa zlim okom.
Ujutru, kad moja majka urno ue i viknu da je ve kasno, i zato jo leim
u postelji, izgledao sam ravo kad ona zapita da li mi nije dobro, stadoh
da povraam.
Cinilo mi se da je time neto dobijeno. Veoma sam voleo da malo poboljevam,
i da smem celo prepodne da ostanem u postelji na teju od bele rade, da
sluam kako mati usprema u pobonoj sobi, i kako Lina napolju u Iremu
doekuje mesara. Prepodne bez kole bilo je neto arobno, i kao iz bajke
tada bi sunce poigravalo u sobi, i to nije bilo ono isto sunce protiv kojega
su se u koli sputale zelene zavese. Ali danas ni to nije prijalo, i
zvualo je nekako lano.
E, da sam neto umro! Ali sam bio samo malo slab, kao ve vie puta, a time
nije bilo nita postignuto. To
me je zatitilo od kole, ali me ni u kom sluaju nije zatitilo od Kromera,
glavu priu o Kainu i Avelju, ja sam jnnogo gledao preko u Demijana, ije me
je lice udno opinjavalo, i video sam to pametno, svetlo, neobino vrsto
lice kako je nagnuto paIjivo i oduhovljeno nad svojim radom ni po emu
nije izgledao kao ak koji pie zadatak, nego kao istraiva
koji se bavi svojim vlastitim problemima. On rrti, pravo govorei, nije bio
prijatan naprotiv, oseao sam neto protiv njega, bio je za mene suvie
nadmoan i hladan, bio mi je po svom biu suvie izazivaki pouzdan, a oi
su mu imale izraz odraslih koji deca nikada ne vole malo tuan, s odsevima
ruganja. Pri svem tom, morao sam jednako da ga gledam, bio mi on drag ili
neprijatan ali tek to je jednom pogledao u mene, ja, uplaen, odvratih
svoj pogled od njega. Kad danas razmiljam o tome kako je on tada izgledao
kao ak, mogu da kaem: bio je u svakom pogledu drukiji nego svi, imap je
na sebi beleg potpuno svojstven i lian, i stoga je padao u oi a u isti
mah inio je sve samo da ne bude upadljiv, nosio se i ponaao kao kakav
prerueni kraljevi koji je meu seljakim deacima, pa se na svaki nain
trudi da izgleda ravan njima.
Pri povratku iz kole iao je za mnom. Kad su se drugi razbegli, on me
sustie i pozdravi. I ovo pozdravIjanje, mada je pri tome podravao na
aki ton bilo je tako utivo i kao kod matorih.
Da poemo donekle zajedno? zapita on prijateljski.
To mi je laskalo, i ja klimnuh glavom. Tada mu opisah gde stanujem.
Ah, tamo ree on osmehujui se. Tu kuu ve poznajem. Nad vaom kapijom
je nametena neka udna stvar, to je odmah pobudilo moju radoznalost.
U prvi mah nisam znao nikako na ta misli, i udio sam se kako on, izgleda,
poznaje nau kuu bolje nego ja. Doista se kao zavrni kamen iznad kapijinog
svoda nalazila neka vrsta grba, ali se ovaj u toku vremena izlizao, a bivao
je esto i bojom premazivan koliko sam znao, s nama i s naom porodicom
nije imao nikakve veze.
Ja o tome nita ne znam izustih bojaljivo. To je neka ptica ili neto
slino, mora da je vrlo staro. Ta kua, kau, nekad je pripadala manastiru.
To moe da bude klimnu on glavom. Zagledaj je jednom dobro! Takve
stvari su esto sasvim zanimljive. Mislim da je to kobac.
Ili smo dalje, ja sam bio vrlo zbunjen. Najedanput se Demijan nasmeja, kao
da mu je neto smeno palo na um.
Jest, prisustvovao sam malopre vaem asu ree on ivo. Pria o
Kainu, koji je nosio ig na elu, je li? Da li ti se ona svia?
Ne, retko kad bi mi se ta svidelo od svega onoga to smo morali uiti. Ali
se nisam usuivao da to kaem inilo mi se kao da neko odrastao govori sa
mnom. Ja rekoh da mi se pria veoma svia.
Demijan me lupnu po ramenu.
Ne treba, dragi da se preda mnom prenemae. Ali je pria doista sasvim
udna, mislim da je mnogo udnija nego veina drugih na koje nailazimo u
nastavi. Ta, uitelj nije mnogo kazao o tome, nego samo ono to je
uobiajeno o Bogu i grehu, i tako dalje. Ali ja verujem.
On prekide, osmehnu se i zapita:
Ali, da li te to zanima? Da, mislim, dakle nastavi on da se ta pria o
Kainu moe sasvim drukije da shvati. Veina stvari kojima nas ue, izvesno
su sasvim istinite i tane, ali se sve mogu posmatrati i drukije nego to
to ine uitelji, i one, veinom, onda imaju mnogo bolji smisao. Ma sa tim
Kainom, na primer, i sa znakom na njegovu elu ne moe ovek biti sasvim
zadovoljan, onako kao to nam ga objanjavaju. Zar i ti to ne uvia? Da
neko u svai ubije svoga brata, moe se, naravno, desiti i da se gotom
uplai i postane maloduan, takoe je mogue. Ali da je on za svoj
kukaviluk odlikovan jo posebno jednim ordenom, koji ga titi i svima
drugima uliva strah, to je sasvim udnovato.
Naravno rekoh ja, s probuenom radoznalou stvar me je poela jako
privlaiti. Ali, kako da se ta pria drukije objasni?
On me lupnu po ramenu.
Sasvim prosto. To to je ve postojalo i ime je zapoeta ova pria, bio
je znak. Bio je jedan ovek koji je imao neto na licu to je drugima
zadavalo strah. Oni se nisu usuivali da ga dirnu, on im je ulivao
potovanje, on i njegova deca. Ali moda, ili izvesno, to nije bio neki
istinski znak na elu, kao neki potanski ig tako to grubo deava se
retko kad u ivotu. To je mnogo pre bilo neto jedva primetno i neugodno,
malo vie duha i smelosti u pogledu nego to su Ijudi na to navikli. Taj
ovek je bio moan, od toga oveka su se plaili. On je imao znak. To se
moglo objasniti kako god se htelo. A Ijudi hoe uvek ono to im odgovara i
to im povlauje. Plaili su se Kainove dece, i zato su ova imala znak. I
tako su objanjavali znak ne onako kao to je bio u stvari, kao jednu
odliku, nego sasvim suprotno. Govorilo se da su stvorenja sa tim znakom
neprijatna, a to su ona u stvari i bila. Ljudi srani i od karaktera jesu
uvek drugim Ijudima vrlo neugodni. To to je po zemlji hodao rod
neustraivih i neprijatnih, to je bilo vrlo nezgodno, te se stoga tom rodu
pridenuo jedan nadimak i jedna pria, da bi mu se osvetili, da bi se dobilo
malice naknade za sav pretrpljeni strah. Razume li?
Da, to jest, onda po tome Kain nije, uopte, bio rav? I sva pria u
Bibliji ne bi u stvari bila istinita?
Da i ne. Tako stare, prastare prie uvek su istinite, ali nisu uvek tano
zabeleene i ne tumae ih uvek tano. Ukratko, ja mislim da je Kain bio sila
od oveka, i samo zato to su ga se plaili, pridenuli su mu ovu priu. Ta
pria je bila prosto reklakazala, neto to Ijudi blebeu tu i tamo, i bila
je utoliko ista istina to su Kain i njegova deca nosili doista neku vrstu
znaka, i bili drukiji nego veina Ijudi.
Bio sam vrlo zauen.
Pa ti onda veruje da ono sa umorstvom nije nimalo istinito? zapitah
uzbuen.
O, da! To je svakako istinito. Jak je ubio slaboga. Da li je to doista bio
njegov brat, u to se moe sumnjati. To nije vano, na kraju krajeva, svi su
Ijudi braa. Dakle, jak
je ubio slaboga. Moda je to bilo neko junako delo, moda i nije. Ali, u
svakom sluaju, drugi slabi bili su sad premrli od straha, jadali su se
tano da izdvojim. U svakom sluaju, moj muan odnos prema Krorneru trajao
je i dalje, i nije bio okonan ni onda kad sam najzad deku otplatio dunu
sumu iz samih sitnih kraa. A sad je on znao za te krae, jer me je uvek
pitao odakle je taj novac, te sam bio u njegovoj vlasti vie nego ikad.
esto je pretio da e sve rei mome ocu, i onda, je moj strah bio jedva
toliko veliki koliko je duboko bilo aljenje to to nisam uinio sam jo u
samom poetku. Meutim, ma kako da sam bio bedan, nisam se ipak zbog svega
kajao, ili bar nisam se kajao uvek, i inilo mi se pokatkad da oseam kako
to mora sve da bude tako. Nada'mnom je lebdela kob, i bilo je beskorisno
pokuavati da se ona probije.
Verovatno su moji roditelji mnogo patili od ovakvog stanja. Mnome je ovladao
neki tui duh, ja nisam vie priliio naoj zajednici, koja je bila tako
prisna, i za kojom me je esto spopadala besomuna enja, kao za
izgubljenim rajem. Zapravo je majka sa mnom postupala pre kao s bolesnikom
nego kao s nevaljalcem ali kako je u stvari bilo, to sam najbolje mogao
videti po ponaanju svojih obeju sestara. U tom ponaanju, koje je bilo puno
popustIjivosti, ali koje me je ipak beskrajno unesreivalo, jasno se
ispoljavalo da sam ja neka vrsta opsednutog, koga je za njegovo stanje
valjalo vie saaljevati nego koreti, ali u koga je ipak uao neastivi.
Oseao sam da su se za mene molili Bogu. drukije nego inae, i oseao sam
da su te molitve uzaladne. Cesto sam oseao vatrenu enju zamolitvu,
udnju za pravom ispoveu ali sam ipak Unapred oseao da ne bih ni ocu ni
majci mogao sve tano da kaem i da objasnim. Znao sam da bi to oni primili
prijateljski, da bi me veoma tedeli, ak i saaljevali, ali me ne bi sasvim
razumeli, i sve bi smatrali kao neku vrstu skliznua sa pravoga puta, dok je
to, upravo, bila sudbina.
Znam da mnogi nee verovati da moe tako da osea jedno dete od nepunih
jedanaest godina. Ovima i ne pri
am svoje stvari. Ja ih priarn onima koji bolje pozmju oveka. Odrasli
Ijudi koji su nauili da jedan deo svojih oseanja preudeavaju u misli, ne
nalaze te misli kod deteta, pa dre da tu nema ni doivljaja. Ja sam, pak,
retko kad u svome ivotu tako duboko preivljavao i patio kao tada.
Bio je kini dan. Moj muitelj mi je bio poruio da doem na dvorski trg, i
tu sam sad stajao i ekao, baratao nogama po mokrom kestenovom liu, koje
je svejednako padalo sa crnog kapavog drvea. Novaca nisam imao, ali sam bio
smaknuo dva kolaa i poneo ih sa sobom, da bih bar togod mogao da dam
Kromeru. Ve odavno sam bio navikao da stojim tako negde u nekom kutu i da
ga ekam, esto veoma dugo, i bio, sam se pomirio s tim, kao to se ovek
miri s onim to se ne da izmeniti.
Najzad Kromer stie. Danas se ne zadra dugo. Munu me samo nekoliko puta u
rebra, nasmeja se, oduze mi kolae, ponudi mi ak jednu mokru cigaretu, koju
ipak ne uzeh, i pokaza se Ijubazniji no obino.
Jest ree on polazei da ne zaboravim mogao bi idui put da dovede
svoju sestru, onu stariju. Kako li se ona zove?
Nisam nikako razumeo, niti sam odgovorio. Samo sam ga zaueno pogledao.
Zar ne shvata? Treba da dovede svoju sestru.
misli. Nema u tome nieg volebnog ali ako se ne zna kako se to radi, onda
to izgleda sasvim udno. Na taj nain mogu se Ijudi veoma iznenaditi. E, da
pokuamo sada. Dakle, ja te volim, ili se interesujem za tebe, i hteo bih
sad da proniknem kako izgleda unutra u tvojoj dui. Za to sam ve nainio
prvi korak. Uplaio sam te dakle, ti si plaljiv. Ima, dakle stvari od
kojih se strai. Otkuda to dolazi? Ne treba se ni od koga bojati. Ako se
ovek plai nekoga, to dolazi totuda to je tom nekom ustupio mo nad sobom,
Uinio si, na primer, kakvo zlo, pa to drugi zna onda taj ima nad tobom
mo. Jesi li razumeo? Pa to je jasno, zar ne?
Gledao sam ga bespomono u lice ono je bilo ozbiljno i pametno kao uvek, a
i milostivo, ali bez ikakve nenosti bilo. je pre strogo. Pravda ili neto
slino ogledalo se na njemu. Nisam znao ta se to sa mnom zbivt>: stajao je
preda mnom kao kakav maioniar.
Jesi li razumeo? zapita on jo jedanput. Ja klimnuh glavom. Nisam mogao da
govorim.
Ama kazao sam ti da to izgleda smeno, to itanje misli, ali se deava
sasvim prirodno. Mogao bih ti, na primer, prilino tano rei ta si o meni
mislio kad sam ti jednom ispriao priu o Kainu i Avelju. Ali, to ne spada
ovamo. Drim da je takoe moguno da si me jednom sanjao. Ali da ostavim to!
Ti si pametan deko, veina njih su tako glupi! Tu i tamo rado govorim s
pametnim dekom u koga imam poverenja. Je li ti to pravo?
O jesle, samo ne razumem..
Ali ostanimo kod tvog smenog eksperimenla! Dakle, nali smo: deak S. je
straljiv on se boji nekoga on svakako s tim drugim ima neku tajnu, koja
mu je vrlo neprijatna. Je li tako otprilike?
Kao u snu podlegao sam njegovu glasu, njegovu uticaju. Samo sam klimao
glavom. Nije li to govorio glas koji je mogao dolaziti samo iz mene samog?
koji je sve znao? koji je sve znao bolje, jasnije negoli ja sam?
Demijan me snano lupnu po ramenu.
Dakle, tako je. Znao sam ja to. A sad jo samo jedno jedino pitanje: zna
li kako se zove deak to je maloas otiao?
Ja se estoko uplaih, moja dotaknuta tajna izvi se bolno ka meni unatrag,
nije htela da izie na videlo.
Kakav deak? Tu nije bilo nikakvog deka osim mene.
On se nasmeja.
Ma reci samo nasmeja se on. Kako se taj zove?
Ja proaputah:
Misli li na Franju Kromera?
On zadovoljno klimnu glavora.
Bravo! Na tebe se ovek moe osloniti, postaemo jo prijatelji. Samo ti
moram neto rei: taj Kroraer, ili kako li se zove, to je neka bitanga.
Njegovo mi lice kazuje da je hulja! ta ti misli?
O, da uzdahnuh on je rav, on je sotona! Ali or. ne sme nita da zna!
Poznaje li ga? Da li on tebe poznaje?
Budi samo spokojan! On je otiao, i ne poznaje me jo ne. Ali bih ga ja
rado upoznao. On ide u osnovnu kolu?
Da.
U koji razred?
U peti! Ali nemoj nita da mu kae. Molim te, molim te, nemoj nita da mu
kae.
Budi spokojan, nee ti se nita desiti. Verovatno nema volje da mi to
vie ispria o tom Kromeru?
Ne mogu! Ne, ostavi me! On malo pouta.
Steta ree on potom mogli bismo da izvodimo eksperiment jo dalje. Ali
neu da te muim. Ali to valjda zna, zar ne, tvoj strah od njega kasvim je
neosnovan. Takav strah nas upropauje, moramo ga se osloboditi. Mora ga
se osloboditi ako hoe da od tebe postane valjan ovek. Razume li?
Naravno, ima potpuno pravo. ali ne ide. To ti ne zna..
Video si da poneto znam vie no to si mislio. Da mu nisi duan togod
novaca?
Jesam, i to, ali to nije glavna stvar. Ne mogu da kaem, ne mogu!
Onda nita ne pomae ako bih ti dao toliko para koliko si mu duan? Ja
bih ti to lako mogao dati.
Ne, ne, nije to. I molim te: nemoj nikome o tome da govori! Ni rei!
Unesreie me!
Osloni se na mene, Sinklere. Vae tajne e mi jednom docnije saoptiti..
Nikada, nikada! uzviknuh estoko.
Kako god hoe. Mislim samo da e mi moda nekad docnije vie kazati.
Samo dobrovoljno, razume se! Ta valjda ne misli da u ja initi kao i sam
Kromer?
O ne ali ti nita o tome ne zna!
Ba nita. Samo o tome razmiljam. I neu nikada tako initi kao to to
ini Kromer, to mi moe verovati. A nisi mi nita ni duan.
Cutali smo dugo, i ja sam se umirio. Ali mi je Demijanovo znanje postajalo
sve zagonetnije.
A sad idem kui ree on i zbog kie se umota bolje u svoj ohani ogrta.
Hteo bih jo jedanput da ti neto kaem, poto smo ve tako daleko odmakli
treba da se oslobodi tog nikogovia! Ako ne ide nikako drukije,
onda ga ubij! Zadivilo bi me i svidelo bi mi se kad bi to uradio. I ja bih
ti pomogao.
Ja se ponovo prestraih. Najedanput mi ponovo pade na um pria o Kainu.
Osetih se neugodno, i stadoh tiho da plaem. Suvie neprijatnosti bilo je
svugde oko mene.
Pa dobro osmehnu se Maks Demijan idi samo kui! Udesiemo ve to. Mada bi
ubistvo bilo najprostije. U takvim stvarima, ono to je najprostije, uvek je
najbolje. Ti nisi u dobrim rukama kod tvog prijatelja Kromera.
Vratio sam se kui, i uinilo mi se kao da sam bio itavu godinu odsutan.
Sve jc izgledalo drukije. Izmeu mene i Kromera stajalo je neto kao
budunost, neto kao nada. Nisam vie bio sam! I tek sam sad video kako sam
nedeljama i nedeljama bio uasno usamljen sa svojom tajnom. I tog trenutka
mi pade na um ono o emu sam vie puta razmiljao: da bi mi ispovest pred
odrastao ovek kazujem, ali sam oseao neto slino. Moda je on bio lep,
moda mi se sviao. moda mi je bio i odvratan to se nije moglo da utvrdi.
Video sam samo: on je bio drukoiji nego mi, bio je kao ivotinja, ili kao
duh, ili kao slika, ne znam kakav je bio, ali je bio drukiji, drukiji nego
mi svi. kao to se ne da zamisliti.
Nita vie mi ne kazuje seanje, a moda je i ovo uzeto delimino iz
docnijih utisaka.
Tek kad sam bio nekoliko godina stariji, doao sam najzad opet u blii dodir
s njim. Demijan nije bio, kao to je to obiaj, krizman u crkvi sa svojim
vrnjacima, te su se s tim u vezi odmah ponovo pronosili glasovi. Prialo se
opet po koli da je on Jevrejin, ili ne da je neznaboac, a drugi su znali
da je on zajedno sa svojom majkom bez ikakve religije, ili da pripada nekoj
legendarnoj, looj isekti. U vezi s tim, ini mi se da sam uo kako se
podozreva da on ivi sa svojom majkom kao sa kakvom draganom. Verovatno je
on bio dotle vaspitan bez veroispovesti, ali je to sad izazvalo bojazan da
e mu biti izvesna smetnja za njegovu budunost. U svakom sluaju, njegova
majka se odluila da ga sad ipak pusti da uestvuje u prvom prieu, dve
godine docnije nego njegovi vrnjaci. I tako se zbilo da je sad mesecima bio
moj drug u pripremi za krizmanje.
Neko vreme drao sam se sasvim daleko od njega, nisain hteo da ulazim u
njegov ivot, bio mi je odvie opkoljen prioama i tajnama ali, u stvari me
je ometalo cseanje obaveze, koje je preostalo u meni jo od afere s
Kromerom. A upravo tada imao sam dosta posla sa sviojim vlastitim tajnama.
Nastava za prvo priee pala je za mene u isti mah kad i vreme odlunog
obavetavanja o ulnim stvarima i, uprkos dobroj volji, time se veoma
nakodilo mome interesovanju za pobone pouke. Stvari o kojima je duhovnik
govorio, leale su daleko od mene u mirnoj, svetoj nestvarnosti, bile su
moda sasvim lepe i dragocene, ali nimalo uzbudljive i od trenutnog znaaja,
a one druge stvari bile su upravo to u najveoj imeri.
Ukoliko me je ovo stanje inilo ravnodunim prema nastavi, utoliko me vie
moja radoznalost pnibliavala Maksu Demijanu. Neto nas je, izgleda,
vezivalo. Moram da poem tim tragom to je mogue tanije. Koldko mogu da se
prisetim, to je poelo jednog asa rano ujutru, jo dok je u uionici gorela
svetlost. Na duhovni uitelj bio je dospeo u govoru do prie o Kainu i
Avelju. Ja sam jedva obraao na to panju, bio sam sanjiv i
jedva sam sluao. Tada svetenik poe uzdignutim glasom da govori ubedljivo
o Kainovu znaku. U tom treoiutku osetih neku vrstu dodira ili opamene i
kad. podigoh oi, spazih lice Demijanovo kako se iz prednjih klupa osvrnulo
unatrag prema meni, svetlih reitih oiju, iji je izraz mogao biti isto
tako poruga kao i ozbiljnost. Gledao me je samo za trenutak, i ja odjednom
napregnuto oslunuh rei svetenikove, uh kako govori o Kainu i njegovu
znaku, i osetih duboko u sebi znanje da to nije tako kao to nas je om uio,
da se na to moglo gledati i drukije, da je to moglo biti podlono kritici!
Od tpg trenutka uspostavljena je ponovo veza izmeu Demijana i mene. I
udnovato im se pojavilo to oseanje izvesne pripadnosti u dui, videh da
imamo vee polje rada, dakako, i vie radoznalosti negoli ivotinje. Ali,
smo i mi vezani u jednom srazmerno prilino >uskom krugu, i ne moemo da
se vinemo izvan njega. Ja mogu, dodue, da matam to i to, mogu moda da
uobrazim kako hou bezuslovno da odem na Severni pol, ili tako to, ali
mogu da izvedem i da dovoljno jako htednem samo ono za ta se elja u meni
(potpuno usadila, ako je moje bie doista njome potpuno ispunjeno. Cim je to
sluaj, im ti togod okua to ti je zapoveeno iz dna due, onda to i
ide, onda moe da upregne svo jiu volju kao kaikvog valjanog paripa.
Ako ja sad, na primer, stavim sebi u zadatak ovo: podejstvovau da
gospodin na svetenik ubudue ne nosi vie naoare onda to ne ide. To je
pusta igra. Ali kad sam, ove jeseni, dobio vrstu volju da budem premeten
iz svoje klupe tu spreda, to je ilo sasvim dobro. Onda se odjednom pojavio
jedan koji je po azbuci dolazio pre mene i koji je dotle bio bolestan poto
mu je neko morao napraviti
mesto, naravno, ja sam bio taj koji sam to uinio, zato to je ba moja
volja bila spremna da se smesta koristi prilikom.
Da rekoh i meni je tada to izgledalo sasvim udno. Od onog trenutka kad
smo se mi zainteresovali jedan za drugog, ti si mi se primicao sve blie.
Ali kako je to bilo? U poetku nisi ipak doao odmah da sedi pored mene,
najpre si nekoliko puta sedeo u klupi tu preda mnom, zar ne? Kako se to
zbilo?
To je bilo ovako: ni ja nisam jasno znao kuda hou kad sam poeleo da
odem sa svog prvog mesta. Znao sam samo da hou da sedim dalje pozadi.
Moja voIja mi je nalagala da doem k tebi, ali ja je jo nisam bio svestan.
Istovremeno je i tvoja vlastita volja privlaila, i pomogla mi je. I tek
kad sam potom sedeo ovde pred tobom, postalo mi je jasno da mi se
elja samo upola ispunila i opazio sam da upravo nisam nita drugo
eleo nego da sedim pored tebe.
Ali tada jiije pridoao nijedan novajlija.
Nije, ali tada sam prosto uinio ono to sam hteo i, ni pet ni est, seo
sam pored tebe. Deko s kojim sam promenio mesto zaudio se samo, i pustio
mi je na voIju. A svetenik je, dodue, primetio jednom da je tu izvrena
neka promena uopte, svakad kad on ima sa mnom posla, neto ga potajno
mui, jer on zna da se ja zovem Demijan, i da to nije u redu da ja sa svojim
D u imenu sedim tu sasvim pozadi iza S! Ali mu to ne dopire do svesti, zato
to je tame protivna moja volja, i zato to ga ja u tome jednako spreavam.
On svakad ponovo opazi da tu nije neto u redu, i pogleda me, i stane da
se misli, taj krasni gospodin. Ali ja za to imam jedan prost lek. Ja ga
svaki put gledam sasvim vrsto u oi. Gotovo svi Ijudi to teko podnose.
Svi se uzneimire. Ako hoe od nekoga neto da postigne, pa gai
neoekivano pogleda netremice u oi, a on se ne uznemiri, onda se okani.
toga! Nee kod njega nita postii, nikada! Ali to je vrlo retko. Ja
upravo ipoznajem samo jednog jedinog oveka kod koga mi to ne pomae.
5
A ko je to? zapitah brzo.
umire. Ceka.
Bilo je odlueno da posle kolskog raspusta odem u drugu kolu i prvi put od
kue. Pokatkad mi se mati pribliavala s osobitom nenou, pratajui se
unapred sa mnom, trudei se da mi usadi u srce Ijubav, udnju za kuom i
nezaborav. Demijan je bio otputovao. Bio sam
sam.
5IV BEATRICA
Ne videvi ponovo svoga prijatelja, otputovao sam na kraju raspusta u St.
Moji roditelji pooe sa mnom, i predadoe me sa svom mogunom briljivou
zatiti jednog zavoda za deake, kod nekog gimnazijskog nastavnika. Ukoili
bi se od uasa da su znali u ta u ovde upasti.
Jo se postavljalo pitanje da li e vremenom moi od mene da postane dobar
sin i upotrebljiv graanin, ili moja priroda stremi ka drugim putevima. Moj
poslednji pokuaj da u senci oinske kue i duha budem srean trajao je
dugo, pokadto je gotovo sreno uspevao, ali bi naposletku potpuno promaio.
udnovata praznina i usamljenost, koju sam prvi put poeo da oseam za vreme
kolskog raspusta posle moga krizmanja (kako li sam je tek docnije upoznao,
tu prazninu, taj proreeni vazduh!), nije tako brzo prolazila. Rastanak sa
zaviajem podneo sam neobino lako, i stideo sam se upravo to nisam bio
boleiviji sestre su plakale bez ikakva razloga, a ja to nisam mogao. Cudio
sam se sam sebi. Uvek sam bio oseajno dete, a u stvari prilino dobro dete.
Asad sam bio sasvim izmenjen. Drao sam se potpuno ravnoduno prema spoljnom
svetu, i danima sam bio zaposlen samo time da oslukujem ta se u meni
zbiva, i da ujem struje, zabranjene i mrane struje, koje su podzemno u
meni uborile. Porastao sam vrlo brzo, tek u poslednjoj polovini godine, i
obreo sam se i idigljao mrav i nedozreo u svetu. Deaka Ijubaznost bila
je kod mene
sasvim iezla oseao sam da me ovakvog ne mogu voleti, a nisam nimalo
voleo ni sam sebe. Cesto sam oseao veliku enju za Maksom Demijanom ali
neretko mrzeo sam ga takoe, i pripisivao sam njemu krivicu to je moj ivot
osiromaio, jer sam to smatrao kao kakvu runu bolest.
U naem akom zavodu u poetku me nisu ni voleli ni potovali najpre su me
zadirkivali, a potom su se povukli od mene, i gledali u meni licemera i
neprijatnog osobenjaka. Ja sam se sebi svideo u toj ulozi, preterivao sam
jo u njoj, i srdito sam se uvukao u usamljenost, koja je spolja izgledala
stalno kao najmukije preziranje sveta, dok sam potajno esto podlegao
napadima sete i oajanja, koji su me prodirali. U koli sam troio znanja
nagomilana jo kod kue taj razred je zaostajao malo iza moga ranijega, te
sam stekao naviku da svoje vrnjake posmatram malo prezrivo, kao decu.
Tako je teklo godinu dana i neto vie, i prve posete kui o raspustu nisu
donele nove zvuke rao sam otputovao opet natrag.
Bio je poetak novembra. Bio sam se navikao da po svakojakom vremenu pravim
male etnje, pri kojima sam se predavao razmiljanju i esto uivao neku
vrstu naslade, naslade pune melanholije, preziranja sveta i preziranja
samoga sebe. Tako sam jedne veeri tumarao po vlanom, maglovitom sutonu po
sve je to sada sam to znao jo jue, jo pre nekoliko asova, bilo moje,
ekalo na mene, a sada je, tek sada u ovome asu, potonulo i bilo prokleto,
nije vie bilo moje, guralo me od sebe, gledalo na mene s gaenjem! Sve to
mi je bilo drago i prisno, sve to sam ikada do u najudaljenije,
najzlaanije vrtove detinjstva bio doznao od svojih roditelja, svaki
poljubac majin, svaki Boi, svako pobono, svetlo nedeljno jutro u naem
domu, svaki cvet u gradini sve je bilo opustoeno, sve sam pogazio nogama!
Da su sad bili doli panduri i da su me vezali, i kao izroda i oskvrnitelja
hrama poveli na veala, ja bih se saglasio s njima, rado bih bio poao,
naao bih da je to pravo i dobro.
Dakle, takva mi je bila dua! Meni, koji sam hodao po svetu i prezirao ga!
Meni, koji sam bio u duhu ponosit, i
koji sam mislio iste misli kao i Demijan! Takav sam bio, dakle, izrod i
svinja, pijan i okaljan, gnusan i prost, raspusna zver, prepadnut groznim
nagonima! Takav sam bio, dakle, ja koji sam dolazio iz onih vrtova gde je
sve bilo istota, sjaj i Ijupka nenost, ja koji sam nekad voleo Bahovu
muziku i lepe pesme! Sluao sam jo s gaenjem i pobunjenou svoj vlastiti
smeh, pijani i neobuzdani, koji je izbijao na mahove i budalasto. Takav sam
bio ja!
Ali, uprkos svemu, gotovo sam uivao to patim te muke. Tako dugo sam slepo
i tupo gamizao, tako je dugo moje srce utalo i, osiromaeno, sedelo u kutu,
da su mi ak i ove samooptube, ova groza, sve ovo gnusno oseanje u dui
bili dobrodoli. Ta to je ipak bilo oseanje, tu je ipak lizao plamen,
drhtalo je srce pri tome! Zbunjeno sam oseao pored te bede neto kao
osloboenje i prolee.
Meutim, posmatrano spolja, ja sam se sve dublje i dublje srozavao. Prvo
opijanje uskoro nije bilo vie prvo. U naoj koli se mnogo banilo i teralo
kera, ja sam bio od najmlaih meu onima koji su to inili, i uskoro nisam
vie bio samo trpljen i mali, nego predvodnik i zvezda, proslavljeni,
neustraivi posetilac krmi. Opet sam pripadao potpuno mranom svetu,
avolu, i u tom svetu vaio samo kao >laf<.
Pri tome sam se oseao emerno. Ziveo sam u orgijanju koje me je
upropaivalo, i dok sam kod drugova vaio za vou i vraga, za avolski
odsenog i duhovitog momka, duboko u meni leprala je zastraena dua, puna
zebnje. Seam se jo kako su mi jednom udarile suze kada sam, pri izlazu iz
jedne krme, u nedelju ujutru, opazio kako se na ulici deca igraju, svetla i
zadovoljna, sa svee oeljanom kosom i u nedeljnom ruhu. I dok sam ja, uz
pivo i smeh za prljavim stolovima neuglednih kafanica, uveseljavao i esto
plaio svoje drugove neuvenim cinizmom, gajio sam u skrovitosti srca
strahopotovanje prema svemu emu sam se rugao, i u sebi sam se plaui
prostirao na kolena pred svojom duom, pred svojom prolou, pred svojom
majkom, pred Bogom.
To to se nisam nikada izjednaio sa svojim pratiocima, to to sam meu
njima ostao usamljen i to sam stoga mogao toliko da patim, to je imalo
svoga razloga. Bio sam delija u piu i podrugljivac u volji najsurovijima,
toga.
Onoga prolenog dana u parku sreo sam jednu mladu damu, koja me je veoma
privukla. Bila je visoka i vitka, otmeno obuena, i imala je pametno lice
kao u deaka. Svidela mi se smesta, ubrajala se u onaj tip koji sam voleo, i
moja mata poela je odmah da se bavi njome. Jedva da je bila neto starija
od mene, ali je bila mnogo izraslija, otmena i lepo graena, ve golovo
potpuna dama, ali s nekim odsevom obesti i mladalatva na licu, to sam
voleo iznad svega.
Nikada mi nije bilo polo za rukom da se pribliim nekoj devojci u koju sam
bio zaljubljen, i to mi nije polo za rukom ni kod ove. Ali utisak je bio
dublji nego svi raniji, a uticaj ove zaljubljenosti na moj ivot bio je
silan.
Odjednom sam opet imao jednu sliku pred sobom, uzvienu i potovanu sliku
ah, nikakva potreba, nikakav nagon u meni nije bio tako dubok i estok kao
elja za strahopotovanjem i oboavanjem! Ja joj nadenuh ime Beatria, jer
sam o ovoj znao, iako nisam itao Dantea, sa jedne engleske slike, iju sam
kopiju bio sauvao. Tamo je bila jedna engleskoprerafaelistika devojaka
prilika, izduenih udova i vitka, sa uzanom, dugakom glavom i oduhovljenim
rukama i crtama lica. Moja lepa, mlada devojka nije sasvim liila na nju,
mada je i ona imala tu vitkost i mukost oblika koju sam voleo, i neeg od
oduhovljenosti ili nadahnutosti lica.
Sa Beatriom nisam progovorio ni jedne jedine rei. Pri svem tom, ona je
tada izvrila najdublji uticaj na mene. Ona je istavila pred mene svoju
sliku, otvorila mi je svetilite, nainila me je moliteljem u hramu. Iz dana
u dan izostajao sam sa banenja i nonog tumaranja. Mogao sam ponovo da
budem sam, ponovo sam rado itao, ponovo sam rao iao u etnju.
Iznenadno preobraenje navuklo mi je dosta ruganja. Ali, sad sam imao neto
da volim i da oboavam, imao sam opet ideal, ivot je bio pun nasluivanja i
areno tajanstvenog svitanja i to me je nainilo neosetljivim. Ponovo sam
se udobno oseao sam sa sobom, mada samo kao rob i sluga jedne potovane
slike.
Na to vreme ne mogu da mislim bez izvesne tronutosti. Ponovo sam pokuao
trudei se iz dna due da iz ruevina jednog skrhanog dela ivota izgradim
sebi >svetao svet<, ponovo sam iveo sav u tenji da iz sebe izluim mrano
i zlo, i da potpuno boravim u svetlome, na kolenima pred bogovima. Pa ipak
je taj sadanji >svetao svet< bio u neku ruku moja vlastita tvorevina to
nije vie bilo beanje natrag ka majci i padanje niice pred nju i pod
okrilje gde se nema nikakve odgovornosti to je bila nova sluba, koju sam
sam pronaao i koju sam sam iziskivao, s odgovornou i sa savlaivanjem
samoga sebe. ulnost od koje sam patio i od koje sam stalno beao, sada je
trebalo u ovoj svetoj vatri da se preobrazi u duh i pobonost. Nije smelo da
postoji nita mrano, nita runo, ni no kada se stenje, ni srce uzrujano
od nepristojnih slika, ni oslukivanje na zabranjenim vratima, ni
pohotljivost. Umesto svega toga podigao sam svoj oltar, sa slikom Beatrie,
i, posveujui se njoj, posvetio sam se duhu i bogovima. Udeo u ivotu, koji
sam oduzeo tamnim silama, prineo sam svetlima na rtvu. Moja svrha nije bila
naslada, nego istota ne srea, nego lepota i oduhovljenost.
Taj kult prema Beatrii izmenio je moj ivot iz temelja. Jo jue nedozreo
cinik, danas sam bio sluga u hramu, s ciljem da postanem svetac. Nisam
odbacio samo rav ivot, na koji sam se bio navikao, nego sam pokuavao da
promenim sve, pokuavao sam da unesem istotu, plemenitost i dostojanstvo u
sve, mislio sam na to pri jelu i piu, pri govoru i oblaenju. Zapoinjao
sam jutro umivajui se hladnom vodom, na ta sam se u poetku s mukom
prisiljavao. Ponaao sam se ozbiljno i dostojanstveno, drao sam se
uspravljeno i nainio sam svoj hod sporijim i
dpstojanstvenijim. Posmatraima je to moda izgledalo smeno u meni unutra
sve to bilo je bogosluenje.
Od svih tih novih vebi, u kojima sam traio izraza za svoje novo oseanje,
jedna mi je postala vana. Zapoeo sam da slikam. Poelo je time to
engleska slika Beatriina, koju sam imao, nije bila dovoljno slina onoj
devojci. Hteo sam pokuati da je slikam za sebe. Sa sasvim novom radou i
nadom uneo sam skupa u svoju sobu otpre kratkog vremena imao sam svoju
vlastitu sobu lepu hartiju, boje i kiice, udesio sam paletu, staklo,
porculanske olje, pisaljke. Fine tempera boje u malim olovnim valjcima,
koje sam kupio, ushiavale su me. Meu ovima je bilo jedno vatreno
hromooksidno zelenilo, koje, ini mi se, vidim jo i sada kako se blista
prvi put u maloj, beloj olji,
Zapoeo sam obazrivo. Slikati jedno lice, ta to je teko, i zato sam hteo da
najpre okuam neto drugo. Slikao sam are, cvee i male, matom doarane
predele, neko drvo kraj kapele, neki rimski most sa kiparisima. Ponekad sam
se potpuno gubio u tom zabavnom delanju, i bio sam srean kao kakvo dete s
kutijom boja. Ali naposletku zapoeo sam da slikam Beatriu.
Nekoliko listova bili su potpuno neuspeli, i odbacio sam ih. Ukoliko sam
vie pokuavao da zamislim lice te devojke, koju sam s vremena na vreme
sretao na ulici, utoliko mi je manje polazilo za rukom. Najzad sam se toga
okanuo, i otpoeo sam prosto da slikam neko lice, podajui se mati i
putokazima koji su sami od sebe proisticali iz onoga to je ve bilo
zapoeto, iz boje i kiice. Iz toga je proizilo neko lice kao u snu vieno,
i ja nisam bio nezadovoljan time. Ipak sam smesta nastavio ogled, i svaki
novi list govorio je neto jasnije, pribliavao se tipu, mada niukoliko
stvarnosti.
Sve sam se vie navikavao na to da, utonuo u sanjarije, kiicom izvlaim
linije i ispunjavam povrine, koje su bile bez uzora, koje su proisticale iz
povrnog pipanja, i iz nesvesnog. Najzad sam jednog dana, gotovo nesvesno,
dovrio jedno lice koje mi je govorilo snanije nego sva
ranija. To nije bilo lice one devojke, to ono nije bilo nikada ni ubudue.
To je bilo neto drugo, neto nestvarno, ali zato ne manje dragoceno.
Izgledalo je vie kao glava nekog deka negoli kao devojako lice, kosa nije
bila svetloplava kao u moje lepe devojke, nego mrka s crvenkastim prelivima,
brada je bila jaka i vrsta, ali usta purpurno crvena sve je bilo malo
ivot, to je bila moja unutranjost, moja sudbina ili moj demon. Tako bi
izgledao moj prijatelj ako bih ga ja ikad naao. Tako bi izgledala moja
dragana ako bih je ikada stekao. Takav bi bio moj ivot i takva bi bila moja
smrt, to je bio zvuk i ritam moje sudbine.
Tih nedelja zapoeo sam da itam jednu knjigu, koja je na mene nainila
utisak dublji nego sve to sam ranije itao. A i docnije, retko da sam jo
neku knjigu tako proiveo moda jo samo Niea. To je bila jedna sveska od
Novalisa, s pismima i izrekama, od kojih nisam mnoge razumeo, ali koji su me
ipak svi neizrecivo privlaili i plenili. Jedna od tih izreka pada mi sada
na um. Napisah je perom pod slikom: >Sudbina i oseanje su imena jednog
pojma<. Sada sam to razumeo.
Devojku koju sam nazvao Beatriom, sretao sam jo esto. Pri tom nisam vie
oseao uzbuenje, ali zato uvek blagu saglasnost, neko oseajno
nasluivanje: ti si privezana za mene, ali ne ti, nego samo tvoja slika ti
si komad moje sudbine.
Moja enja za Maksom Demijanom ponovo je postala silna. O njemu nisam znao
nita, ve godinama nita. Jedan jedini put o kolskom raspustu bio sam se
susreo s njim. Sad vidim da sam taj kratak susret zatajio u svojim
belekama, i vidim da sam to uinio iz stida i sujete. Moram to da
nadoknadim.
Dakle, jednom za vreme kolskog raspusta, kad sam s blaziranim i uvek ne to umornim
licem iz moga kafanskog doba, tumarao po svome rodnome
gradu, vitlao svojim tapom i zagledao se u stara, nimalo izmenjena,
prezriva lica filistara, doao mi je u susret moj nekadanji prijatelj. Cim
sam ga spazio, stresao sarn se. I munjevitom brzinom proletela mi je kroz
glavu misao na Franju Kromera. I?a li je ipak Demijan tu stvar doista
zaboravio! Ta bilo je jtako neprijatno to sam imao prema njemu tu obavezu,
upravo, jedna glupa detinja pria, ali i pored toga obaveza.
Izgleda da je ekao hou li mu se javiti, i kad sam to uinio to sam mogao
nemarnije, pruio mi je ruku. To je opet bio njegov stisak ruke! Tako vrst,
topal, a ipak hladan, muki!
On mi se zagleda paljivo u lice, i ree:
Porastao si, Sinklere.
On sam, pak, uinio mi se sasvim nepromenjen, isto onako star, isto onako
mlad kao uvek.
On mi se prikljui i poosmo u etnju. Govorili smo o samim sporednim
stvarima, nita o nekadanjici. Pade mi na um da sam mu nekad pisao vie
puta, ne dobivi od njega odgovora. Ah, da ih je samo 'zaboravio, ta glupa,
glupa pisma! On o tome ne ree ni rei.
Tada jo nije postojala Beatria, niti slika, bio sam jo usred svoga
raspusnog doba. Pred gradom sam ga pozvao da svrati sa mnom u jednu kafanu.
On poe. RazmetIjivo poruih bocu vina, nasuh, kucnuh se s njim, pokazah da
sam odlino upoznat sa studentskim obiajima oko pijenja, i ispraznih prvu
au u jednom gutljaju.
Odlazi mnogo u kafane? zapitao me on.
na njoj nita napisao, ak ni svoje ime, isekao sam briljivo ivice, kupio
sam veliki omota od hartije, i na njemu napisao nekadanju adresu svoga
prijatelja. Onda sam to poslao.
Pribliavao se jedan ispit, i ja sam morao da radim za kolu vie nego
inae. Opet sam omilio nastavnicima otkako sam najedanput promenio svoje
gadno vladanje. Dodue, nisam ni sad bio dobar ak, ali ni ja niti iko drugi
nije pomiljao na to kako je pre pola godine svima izgledalo verovatno da u
biti po kazni otputen iz kole.
Moj otac je ponovo pisao vie na onaj nain kao ranije, bez prebacivanja i
pretnji. Ali me nita nije gonilo da njemu ili ikom drugom objanjavam kako
se taj preokret sa mnom zbio. Bio je puki sluaj to se taj preokret
poklapao sa eljama mojih roditelja i nastavnika. Taj preokret me nije
priveo drugovima, nije me nikom pribliio, nainio me je samo usamljenijim.
On je stremio nekuda, ka Demijanu, ka nekoj dalekoj sudbi. Ja to ni sam
nisam znao, jer sam time bio upravo zahvaen. To je bilo otpoelo s
Beatriom ali od nekog vremena iveo sam sa svo
jim nashkamm listovima i sa svojim mislima na Demijana u jednom tako potpuno
nestvarnom svetu, da sam cak i nju bio potpuno izgubio iz vida i iz misli. O
svoiim snovima svojim oekivanjima, svojoj unutranjoi promem ne bih nikome
mogao kazati ni rei, ak ni da sam to nteo.
Ali, kako bih mogao to hteti?
V
PTICA SE PROBIJA IZ JAJETA
Moja naslikana ptica sagledana u snu bila je na putu i traila je moga
prijatelja. Odgovor mi je stigao na najudniji nain.
U razredu, na svome mestu, naao sam jednom posle odmora izmeu dva asa
jednu ceduljicu u svojoj knjizi. Ona je bila previjena upravo onako kao to
je kod nas bio obiaj kad bi drugovi iz istog razreda za vreme asa doturili
kriom jedan drugom neko pisamce. Samo sam se zaudio ko li mi to alje
takvu ceduljicu jer ni sa jednim drugom nisam optio na taj nain. Pomislio
sam da e to biti poziv na kakvu aku alu, u kojoj ja ipak ne bih uzeo
udela, te zato metnuh cedulju neproitanu spreda u svoju knjigu. Tek za
vreme asa ona mi sluajno doe ponovo do ruku.
Poigrah se hartijom, razvih je ne mislei nita, i naoh na njoj nekoliko
ispisanih rei. Bacih pogled na to, zapeh kod prve rei, uplaih se i
proitah, dok mi se srce stee pred sudbom kao u velikoj hladnoi.
>Ptica se probija iz jajeta. Jaje je svet. Ko hoe da bude roen, mora da
razori jedan svet. Ptica leti ka bogu. Bog se zove Abraksas.<
Proitavi vie puta ove redove, utonuh u duboko razmiljanje. Nikakva
sumnia nije bila mogua, to je bio odgovor od Demijana. Niko nije mogao
znati o ptici, osim mene i njega. Dobio je moju sliku. Razumeo je i pomogao
mi da je protumaim. Ali kako je sve to bilo pove
zano? I to me je iznad svega muilo ta je to znailo Abraksas? Tu re
nisam nikada uo ni proitao. >Bog se zove Abraksas!<
Neko vreme traio sam veoma revnosno po tom tragu, ali nisam odmicao napred.
Preturio sam bezuspeno itavu jednu biblioteku tragajui za Abraksasom. Ali
moje bie nije nikad bilo jako sklono ovoj vrsti neposrednog i svesnog
traenja, pri emu se nalaze najpre samo one istine koje ostaju oveku kao
kamenje u ruci.
Lik Beatrie, kojom sam se izvesno vreme bavio tako mnogo i prisno, tonuo je
postupno, ili bolje rei, udaljavao
se lagano od mene, pribliavao se sve vie vidokrugu, i postajao sve vie
kao sen, sve udaljeniji, blei. Ona nije bila vie dovoljna dui.
Sada poe da se javlja neko novo sazdanje u mojoj udno protkanoj
egzistenciji, koju sam vodio kao kakav mesear. U meni procveta enja za
ivotom bolje rei, enja za Ijubavlju i ulni nagon koji sam neko vreme
mogao preobratiti u oboavanje Beatrie traili su nove slike i svrhe.
Ispunjenje mi jo nije nikako dolazilo u susret, i bilo mi je nemogue vie
nego ikad da obmanem enju i da neto oekujem od devojaka kod kojih su
moji drugovi traili svoju sreu. Sanjao sam opet plahovite snove, i to vie
po danu negoli nou. Predstave, slike ili elje ponicale su u meni i
odvlaile me iz spoljnog sveta, tako da sam s tim slikama u sebi, s tim
snovima ili senkama, optio stvarnije i ivlje nego sa svojom stvarnom
okolinom.
Jedan odreen san, ili neka igra mate koja se stalno vraala, dobili su za
mene veliki znaaj. Taj san, najznaajniji i od najveeg uticaja u mome
ivotu, bio je otprilike ovakav: Vratio sam se natrag u oinski dom iznad
kapije svetlela se na plavoj pozadini uta ptica s grba. U kui mi doe
mati u susret ali kad stupih unutra i htedoh da je zagrlim, to nije bila
ona, nego neki lik koji nisam nikada bio video, veliki i snaan, slian
Maksu Demijanu i mome naslikanom listu, ali ipak drukiji i, uprkos
krepkosti, potpuno enski. Taj lik me je privlaio k sebi i primao me u
dubok, drhtav Ijubavni zagrljaj. Slast i groza bili su pomeani, zagrljaj je
bio bogosluenje, ali je u isti mah bio i zloin. Suvie uspomena na moju
majku, suvie uspomena na moga druga Demijana bilo je oduhovIjeno u tom
liku, koji me je uzimao u naruje. Njegov zagrljaj bio je u opreci sa svakim
strahopotovanjem, ali je ipak bio blaenstvo. esto sam se budio iz toga
sna s dubokim oseanjem sree, esto sa samrtnim strahom i muenom saveu
kao iz strahovitog greha.
Samo postupno i nesvesno vaspostavila se veza izmeu ove sasvim unutranje
slike i onog znaka to mi je stigao
spolja o bogu koga treba da traim. Ali ta veza postade potom tenja i
prisnija, i ja poeh oseati da sam upravo u tom nasluivanju i snu prizivao
Abraksasa. Slast i groza, ovek i ena izmeani, ono to je najsvetije i
uasno prepleteno meusobno, duboki zloin proiman najnenijom nevinou
takva je bila slika moga Ijubavnog sna, i takav je bio i Abraksas. Ljubav
nije vie bila ivotinjski mraan nagon, kakvim sam ga u poetku zastraen
oseao ona takoe nije bila vie pobono oduhovljeno oboavanje, kakvo sam
ukazivao slici Beatriinoj. Ona je bila oboje, oboje i jo mnogo vie, ona
nisam mogao prizvati, nijednoj nisam mogao po svom nahoenju da dam njenu
boju. One su dolazile i odnosile me, one su moj ivot vodile.
Stoga sam spolja bio zatien. Od Ijudi se nisam plaio, to su i moji
drugovi iskusili, i ukazivali su mi pritaje
no potovanje, usled ega sain se esto smeio. Kad sam hteo, mogao sam
veinu njih vrlo dobro da prozrem i da ih time pokatkad zaprepastim. Samo
sam to hteo retko kad, ili nikad. Uvek sam bio zauzet sobom, uvek sa samim
sobom. I najenjivije sam udeo da i ja najzad jednom proivim neto, da
neto iz sebe dam van, u svet, da siupim s njim u dodir i borbu. Poneki put,
kad bih uvee jurio kroz ulice, i ne bih mogao od nekog nemira da se vratim
kui do ponoi, poneki put bih tada pomislio da upravo sada moram da sretnem
svoju draganu, da e ona proi na oblinjem uglu, da e me doviknuti sa
oblinjeg prozora. Poneki put mi se inilo sve to nesnosno muno, i bio sam
spreman da oduzmem jednom sebi ivot.
U to vreme naao sam jedno neobino utoite >sluajno<, kako se to kae.
Ali ne postoje takvi sluajevi. Ako ovek koji neto nuno trai, nae to,
to mu je nuno, onda mu to ne prua sluaj, nego on sam, njegova roena
udnja i moranje odvode ga tamo.
Pri ovom hodanju po varoi uo sam dva ili tri puta iz jedne omanje crkve u
predgrau sviranje orgulja, ali so nisam tu zaustavljao. Kad idui put
prooh pored nje, ja to uh opet, i poznadoh da se svira Bah. Prioh
vratnicama, i zatekoh ih zakljuane poto je ulica bila gotovo bez Ijudi,
sedoh ukraj crkve na jedan kamen. Zavih se u svoj ogrta, i poeh da
oslukujem. To nisu bile velike orgulje, ali su zato bile dobre, i svirano
je izvanredno, s nekim neobinim, isto linim izrazom volje i istrajnosti,
to je zvualo kao kakva molitva. Cinilo mi se da ovek koji tu svira zna da
je u toj muzici zakljuano blago, pa ga on mami k sebi, i kuca i pati se
oko tog blaga kao oko svog ivota. U tehnikom smislu, ne razumem se mnogo u
muziku, ali sam upravo taj izraz due jo kao dete nagonski razumeo, i ono
to je muzikalno oseao sam u sebi kao neto to se samo po sebi razume.
Potom je muziar svirao i neto moderno, ini mi se da je bilo Regerovo.
Crkva je bila gotovo potpuno mrana, samo jedan sasvim tanak svetlosni zrak
probijao je kroz oblinji prozor. ekao sam dok se muzika zavrila, i et
l
kao sam tada goredole, dok nisam video orguljaa da je iziao. To je bio jo
mlad ovek, ali ipak stariji od mene, zdepasta, demekasta stasa. On otra
urno, snanim a istovremeno zlovoljnim koracima.
Od tog doba sedeo bih poneki put predvee pred crkvom, ili bih iao
goredole. Jednom sam naao vrata otvorena, i sedeo sam drhui i srean u
stolovima pola sata, dok je orgulja svirao gore pri slaboj gasnoj
svetlosti. Iz muzike koju je on svirao nisam uo samo njega samog. Cinilo mi
se takoe da je sve to je on svirao meu sobom srodno, da ima neku potajnu
meusobnu vezu. Sve to je svirao bilo je verom nadahnuto, bilo je predano i
pobono, ali ne pobono kao to su bogomoljci i pastori, nego pobono kao
hodoasnici i prosjaci u srednjem veku, pobonp sa bezobzirnom predanou
Na alost, ne znam gotovo nita o njemu. upravo znam samo ime. Zove se
Abraksas.
Muziar pogleda kao nepoverljivo oko sebe, kao da bi kogod mogao da
prislukuje. Onda mi se primae blizu i proaputa:
To sam i mislio. Ko ste vi?
Ja sam gimnazijalac.
Odakle znate o Abraksasu?
Pukim sluajem.
On lupnu o sto tako da mu se aa s vinom preli.
Sluajem! Ne govorite. gluposti, mladi ovee! Za Abraksasa se ne saznaje
pukim sluajem, to upamtite. Ja u vam o njemu jo vie rei. Ja znam pomalo
o njemu.
On zauta i pomae unatrag svoju stolicu. Kad sam ga. pogledao u oekivanju,
on se namrti.
Ne ovde! Drugi put! Na, uzmite!
Pri tome zahvati u dep svoga kaputa, koji nije bio skinuo sa sebe, i izvue
nekoliko peenih kestenova, koje
mi dobaci.
Ja ne rekoh nita, uzeh ih i stadoh da jedem, i bejah
vrlo zadovoljan.
Dakle proaputa on posle kratkog vremena odakle znate za njega?
Nisam oklevao da mu kaem.
Bio sam usamljen i nisam znao ta da radim priao sam. Tada se setih
jednog prijatelja iz ranijih godina, za koga drim da zna vrlo mnogo.
Naslikao sam neto, neku pticu koja izlazi iz zemljine lopte. Poslao sam je
njemu. Posle izvesnog vremena, kad ve nisam u to verovao, dolo mi je do
ruku pare hartije, i na njoj je stajalo: >Ptica se probija iz jajeta. Jaje
je svet. Ko hoe da bude roen, mora da razori jedan svet. Ptica leti ka
Bogu. Bog se zove Abraksas.<
On ne odgovori nita, Ijutili smo svoje kestenje i jeli
ga uz vino.
Da uzmemo jo jedan satljik? zapita on.
Hvala, ne, ja nerado pijem. On se nasmeja malo razoaran.
Kako hoete! Kod mene je to drukije. Ja ostajem jo ovde. A vi sad samo
idite!
Kad sam idui put posle sviranja na orguljama poao s njim, nije bio mnogo
govorljiv. Odveo me je u jednu staru ulicu, kroz staru gospodarsku kuu
gore, u veliku, neto tmurnu i zaputenu sobu tu, osim jednog klavira,
nita nije opominjalo na muziku, dok su veliki ormari sa knjigama i pisai
sto davali tom prostoru neto uenjako.
Koliko imate knjiga!
rekoh ja odajui mu priznanje.
Jedan deo od toga je iz knjinice moga oca, kod koga stanujem. Da,
mladiu, ja stanujem lcod oca i majke, ali vas ne mogu predstaviti njima,
moji poznanici ne uivaju ovde u kui veliko potovanje. Ja sam izgubIjeni
sin, znate li to? Moj otac je ovek neizmerno dostojan potovanja, znamenit
svetenik i propovednik u ovdanjem gradu. A ja, da biste znali odmah da se
ravnate, ja sam njegov daroviti gospodin sin, koji je mnogo obeavao, ali
koji je poao stranputicom i unekoliko poludeo. Bio sam bogoslov i ba pred
sam dravni ispit napustio sam taj estiti fakultet. Mada sam, u
stvari, jo uvek ostao pri struci, to se tie mojih privatnih studija.
Kakve su bogove Ijudi odvajkada sebi izmiljali, to mi je jo uvek neobino
vano i zanimljivo. Uostalom, sad sam muziar i, kako izgleda, dobiu
uskoro kakvo manje mesto orguljaa. Onda sam opet pri crkvi.
Stadoh da gledam redom u poleinu knjiga, i naoh grke, latinske, hebrejske
nazive, ukoliko sam mogao da vidim pri slaboj svetlosti male stone lampe. U
meuvremenu moj poznanik je legao u mraku kraj zida na pod, i poeo tamo
neto da radi.
Hodite viknu on posle kratkog vremena da filozofiramo malo, to jest da
drimo jezik za zube, da leimo potrbuke i da razmiljamo.
On kresnu palidrvce, i u kaminu, pred kojim je leao, potpali hartiju i
trske. Plamen liznu visoko, on je darao i loio vatru veto i smotreno. Ja
legoh kraj njega na
pohaban ilim. On je zurio u vatru, koja je i mene privlaila, i tako smo
utei leali potrbuke valjda ceo sat pred vatrom koja je buktala, gledali
je kako plamti i hui, trne i povija se, izdie i podrhtava, i, na kraju,
kako na podu tinja, u tihoj eravici koja se gasila.
Oboavanje vatre nije bilo najgluplje to su Ijudi izmislili promrmlja
on. Inae, nijedan od nas nije izustio ni rei. Gledao sam netremice u
vatru, utonuo u slike u pepelu. Odjednom se prepadoh. Moj drug se prepusti
snu i tiini, video sam neke prilike u dimu i parence uglja na aru, mali,
vitki plamen liznu navie, i ja videh u njemu pticu sa utom glavom kao u
kopca. U kaminu, u eravici koja je izdisala, zlatno usplamteli konci
preplitali su se u mree, pojavljivala su se slova i slike, koje su
podseale na lica, na ivotinje, na bicikle, na crve i zmije. Kada sam,
prenuvi se, pogledao u druga, on je, s bradom oslonjenom na pesnice, gledao
ukoeno, predano i fanatino u pepeo.
A sad moram da idem rekoh lagano.
Dobro, onda idite. Do vienja!
On ne ustade, i poto se lampa bila ugasila, morao sam s mukom pipati kroz
mrane sobe, mrane hodnike i stepenice, dok nisam iziao iz zaarane stare
kue. Na ulici zastadoh, i pogledah po staroj kui. Ni u jednom prozoru nije
gorela svetlost. Mala mesingana firma sijala se na svetlosti gasnih fenjera
pred kapijom.
>Pistorije, vrhovni upnik< proitah na njoj.
Tek kod kue, kad sam posle veere sedeo sam u svojoj Imaloj sobi, pade mi
na um da od Pistorija nisam doznao ni o Abraksasu niti ma ta drugo, i da
smo, uopte, jedva izmenjali desetinu rei. Ali sam bio veoma zadovoljan
svojom posetom njemu. Za idui put bio mi je obeao izvanredan komad stare
orguljske muzike, jednu pasakalju od Bukstehudea.
Pasakalja (panska re) vrsta muzikog komada koji se svira vrlo sporo.
Prim. prevod.
Dltrlh Bukstehue Danac po roenju, uveni orgulja crkve sv. Marlje u
Libeku (). Prim. prevo.
Mada nisam toga bio svestan, orgulja Pistorije dao mi je prvu lekciju kad
sam s njim leao na podu pred kaminom u njegovoj surnornoj pustinjakoj
sobi. Gledanje u vatru prijalo mi je, okrepilo je i potvrdilo sklonosti koje
sam oduvek imao,' ali koje nisam upravo nikad negovao. Postupno mi je to
postajalo delimino jasno.
Ve kao malo dete bio sam pokatkad sklon da posmaIram udnovate oblike
prirode ali ne samo da ih posmatram, nego da se predam sav njihovom
vlastitom aru, njihovom ukovrenom, dubokom govoru. Izdueno, drvenasto
korenje drvea, obojene ile u kamenu, mrlje od ulja to po vodi pliva,
pukotine u staklu sve ove i sline stvari imale su pokatkad veliku dra za
mene, a pre svega voda i vatra, dim i oblaci, praina, a osobito obojene
krune povrine koje bih video kad bih sklopio oi. U danima posle moje prve
posete Pistoriju, stao sam ponovo da se priseam toga. Jer sam opazio da za
izvesno okrepljenje i radost, za pojaanje moga oseanja o sebi samome, koje
se od toga doba javljalo u meni, da za sve to imam jedino da zahvalim dugome
zurenju u otvorenu vatru. To oveku neobino dobro ini, a i obogauje ga.
U ono malo iskustva lo sam nakupio dosad na putu ka svojoj pravoj ivotnoj
svrsi, uvrstilo se i ovo novo: posmatranje takvih prilika, predavanje sebe
iracionalnim, ukovrenim, udnovatim oblicima prirode, proizvodi u nama
oseanje saglasnosti naeg bia sa voljom koja je stvorila te likove uskoro
osetimo iskuenje da ih smatramo za svoje vlastite udi, za svoje vlastite
tvorevine vidimo kako granice izmeu nas i prirode podrhtavaju i kako se
rasplinjuju, i nauimo da upoznamo ono raspoloenje u kome ne znamo da li su
slike na naoj mrenjai proizile usled spoljnih ili usled unutranjih
utisaka. Nigde tako prosto i lako kao pri ovom vebanju ne otkrivamo u
koliko smo velikoj meri mi samo tvorci, u kolikoj velikoj meri naa dua
uzima svagda udela u neprekidnom stvaranju sveta. Stavie, isto neodoljivo
boanstvo dela u nama i (u prirodi i kad bi spoljni svet propao, jedan od
nas bi bio sposoban da ga ponovo izgradi, brdo i reku,
drvo i list, koren i cvet sve to je sazdano u prirodi nalazi se prethodno
sazdano u nama, vodi poreklo iz due, ije bie jeste venost, ije bie mi
ne poznajemo, ali koje nam se daje da ga osetimo ponajvie kao Ijubavnu silu
i stvaralaku mo.
Tek posle nekoliko godina naao sam to zapaanje potvreno u jednoj knjizi,
i to kod Leonarda da Vinija, koji govori o tome kako je dobro i kako je
jako uzbudIjivo posmatrati neki zid na koji su mnogi Ijudi pljuvali. Od onih
mrlja na vlanom zidu oseao je ono isto to i Pistorije i ja pred vatrom.
Pri naem sledeem sastanku orgulja mi je dao ovu izjavu:
Mi povlaimo granice svoje linosti uvek suvie usko! Mi uraunavamo u
svoju linost uvek samo ono to saznajemo kao individualno razliito, kao
neto to se udaljuje od drugog. Ali mi, upravo svaki od nas, sastojimo se
iz svih sastojaka sveta i kao to nae telo nosi u sebi rodoslovlje razvia
sve do ribe, pa i mnogo dalje unatrag, tako i mi imamo u dui sve to je
Ne postoji druga stvarnost osim one koju imamo u sebi samima. Stoga veina
Ijudi ivi tako nestvarno, zato slike izvan sebe smatraju za stvarnost, a
svoj vlastiti svet u 'sebi ne putaju nikako da doe do rei. Pri tome se
moe biti srean. Ali ako se jednom sazna i ono drugo, onda se vie ne moe
izabrati da se poe putem veine. Sinklere, put veine je lak, a na je
teak. Poimo.
Posle nekoliko dana, poto sam u dva maha uzaludno ekao na njega, sreo sam
ga kasno uvee na ulici, po hladnom nonom vetru, kako nailazi iza ugla kao
navejan, usamljen, posrui i sasvim pijan. Nisam hteo da ga pozovem. On
proe mimo mene, ne videvi me, i gledae ukoeno pred sebe usplamtelih i
usamljenih oiju, kao da ide za nekim tamnim pozivom iz nepoznatoga. Pooh
za njim du jedne ulice, on odmicae kao vuen nekom nevidljivom icom,
hodajui fanatino ali ipak mlitavo, kao kakva avet. Ja se vratih alostan
kui, svojim neostvarenim snovima.
Ovako on sad obnavlja svet u sebi pomislih i osetih jo u istom trenutku
da rasuujem nisko i moraiizatorski. ta sam znao ja o njegovim snovima?
Moda je on u svome zanosu iao pouzdanijim putem negoli ja u svojoj zebnji.
Za vreme odmora izmeu kolskih asova padalo mi je ponekad u oi kako moju
blizinu trai jedan moj drug, na koga nisam nikada obraao panju. To je bio
omaleni mladi, na izgled slab, mrav, s crvenkastoplavom ko
som u pogledu i ponaanju imao je neeg samosvojnog. Jedne veeri, kad sam
se vraao kui, vrebae me on na ulici. Pusti me da proem pored njega,
potom potra opet za mnom, i zastade pred naom kapijom.
Zeli li to od mene? zapitah.
Hteo bih samo da jedanput razgovaram s tobom ree on bojaljivo. Budi
tako dobar i poi nekoliko koraka sa mnom.
Ja pooh za njim i osetih da je on duboko uzbuen i da oekuje heto veliko.
Ruke su mu drhtale.
Jesi li ti spiritist? zapita on sasvim iznenada.
Nisam, Knauere odgovorih smejui se. Ni traga od toga. Kako ti je tako
to palo na pamet?
Ali si onda teozof?
Nisam ni to.
Ah, nemoj da si tako zatvoren! Ja oseam sasvim dobro da u tebi ima neeg
osobitog. To ti se vidi u oima. Ja pouzdano verujem da ti opti s
duhovima. Ne pitam le iz radoznalosti, Sinklere, ne! I ja sam traim put,
zna li, a tako sam usamljen.
Priaj samo bodrio sam ga. Ja, dodue, ne znam nita o duhovima, ve
ivim u svojim snovima, a ti si to osetio. I drugi Ijudi ive u snovima, ali
ne ti svojim vlastitim u tome je razlika.
Jest, u tpme je moda stvar proaputa on. Vano je samo kakve su vrste
snovi u kojima se ivi. Jesi li ti ve sluao to o beloj magiji?
Morao sam da oporeknem.
To je kad ovek ui da se sam savlauje. Moe se postati besmrtan i moe
se vraati. Zar se nisi nikada vebao u tome?
Htedoh da kleknem pred njom ali je ona bila toliko duboko u meni, da je
nisam mogao razluiti od sebe, kao da je postala isto to sam i ja sam.
Tada zauh neko potmulo, teko hujanje, kao od kakve prolene bure, i
zadrhtah u neopisano novom oseanju straha i doivljavanja. Preda mnom
zablistae zvezde i ugasie se, i pored mene potekoe, tiskajui se,
uspomene unatrag sve do prvoga, najzaboravljenijeg detinjstva, ak i do
preegzistencije i do ranih stupnjeva postojanja. Ali te uspomene koje su,
kao to je izgledalo, ponavljale moj ceo ivot sve do najskrivenijih kutova
nisu prestajale s jueranjicom i dananjicom, nego su ile dalje, odravale
su budunost, otkidale me od dananjice i odvodile u nove ivotne oblike,
ije su slike bile beskrajno svetle i zasenjujue, ali od kojih docnije
nisam mogao nijedne tano da se setim.
Te noi se probudih iz dubokog sna: bio sam u odelu, i leao sam popreko na
krevetu. Upalih svetlost, osetih da se moram prisetiti neeg vanog, nisam
nita znao o prethodnim asovima. Upalih svetlost, seanje je postupno
dolazilo. Potraio sam sliku, ona nije vie visila na zidu, niti je leala
na stolu. Tada mi se uini da se nejasno priseam kako sam je sagoreo. Ili
sam samo sanjao da sam je sagoreo u svojim rukama, pa sam pojeo pepeo?
Nekakav veliki, drhtavi nemir gonio me je. Stavio sam eir na glavu, otiao
kroz kuu i ulicu, kao na silu gonjen trao sam i trao ulicama i preko
trgova, kao da me je bura nosila, oslukivao sam pred mranom crkvom svoga
prijatelja, traio sam i traio u tamnom nagonu, ne znajui ta. Proao sam
kroz jedno predgrae, gde su bile javne kue, tamo je jo ovdeonde gorela
svetlost. Dalje napolju nalazile su se nove graevine i gomile cigala,
delimino pokrivene sivim snegom. Jurei kroz ovu pustinju kao kakav mesear
pod tuim pritiskom, setih se nove graevine u mom rodnome mestu, u koju me
je ne
kada odvukao moj muitelj Kromer na nae prvo obraunavanje. Slina
graevina leala je u sivoj noi ovde preda mnom, i zjapila na mene crnom
rupom za vrata. Neto me je gonilo unutra, hteo sam da uzmaknem i spotakao
se o pesak i iskopanu zemlju taj nagon je bio jai. morao sam unutra.
Preko dasaka i polupanih cigala oteturao sam se u pust prostor ovde je
odisalo sumorno na vlanu hladnou i kamenje. Tu se nalazila gomila peska,
svetlosiva mrlja: mae je sve bilo mrano.
Odjednom, neki zaprepaeni glas doviknu mi:
Za ime boje, Sinklere, otkuda ti ovamo?
I kraj mene se uspravi iz mraka neki ovek, omaleni mravi momak, kao kakav
duh dok mi je ikosa jo nakostreena stajala, ja poznadoh svoga kolskog
druga Knauera.
Kako si ovamo dospeo? zapita on kao izbezumIjen od uzbuenja. Kako si
mogao da me nae?
Nisam razumeo.
Nisam te traio rekoh smeteno svaka re mi je zadavala truda, i
prelazila mi je s mukom preko mrtvih, tekih. kao smrznutih usana.
On me je gledao netremice.
Nisi me traio?
vrtu. Bilo je muenika koji su rado davali da ih raspnu na krst, ali ni oni
nisu bili junaci, nisu bili osloboeni, i oni su hteli neto na ta su bili
svikli, to im je bilo drago i blisko, imali su uzore, imali su ideale. Ali
ko hoe jo samo sudbinu, taj vie nema ni uzore, ni ideale, nema nieg
dragog, nieg utenog. A upravo tim putem moramo ii. Ljudi kao ja i vi su
sasvim usamljeni ali mi ipak jo imamo jedan drugog, imamo potajno
zadovoljenje to smo drukiji, to se moemo osloniti jedan na drugoga, to
elimo ono to je neobino. Ali i to mora otpasti ako neko hoe da ide do
kraja tim putem. On ne sme eleti ni da bude revolucionar, ni primer, ni
muenik. To se ne da zamisliti.. .
Ne, nije se dalo zamisliti. Ali se moglo sanjati, moglo se predoseati,
moglo se nasluivati. Nekoliko puta osetio sam poneto od toga kad bih
ugrabio neki sasvim tihi as. Tada bih zaronio u sebe, i pogledao bih sliku
svoje sudbine u otvorene ukoene oi. One su mogle izraavati puno mudrosti,
mogle su izraavati puno bezumlja, mogle su zraiti Ijubavlju ili dubokom
pakou, sve je bilo svejedno. Nita od toga nije se smelo izabrati, nita
se nije smelo hteti. ovek je smeo hteti samo sebe, samo svoju sudbinu. U
tome mi je Pistorije sluio kao vo za vreme jednog dela puta.
Tih dana jurio sam unaokolo kao slep, u meni je hujala bura, svaki korak bio
je opasnost. Nisam video nita osim mranoga ponora pred sobom, u koji su
uticali i tonuli svi dosadanji putevi. A u svojoj dui video sam sliku
voe, koji je liio na Demijana, i u ijim je oima stajala moja sudbina.
Ja napisah na cedulji: Voa me je napustio. Stojim u potpunom mraku. Ne mogu
sam da nainim ni koraka. Pomozi mi!<
To sam hteo da poaljem Demijanu. Ali sam odustao kad god sam to hteo da
uinim, izgledao sam sebi budalast i besmislen. Ali sam tu malu molitvu znao
napamet i izgovarao sam je esto u sebi. Ona me je pratila iz asa u as.
Poeo sam da nasluujem ta je molitva.
Moje kolovanje bilo je zavreno. Trebalo je o raspustu da putujem, to je
moj otac smislio, a potom da odem na univerzitet. Na koji.fakultet, to nisam
znao. Bilo mi je odobreno da pohaam filozofiju jedan semestar. Ja bih bio
zadovoljan isto tako i bilo im drugim.
VII GOSPOA EVA
Za vreme kolskog odmora otiao sam jedanput u kuu u kojoj je pre vie
godina stanovao Maks Demijan sa svojom majkom. Neka stara gospoa etala je
po vrtu, ja je oslovih i doznadoh da ta kua pripada njoj. Zapitah za
porodicu Demijan. Ona se nje dobro seala. Ali nije znala gde sad stanuje.
Poto je osetila da se mnogo interesujem, povela me je sa sobom u kuu,
potraila jedan koni album, i pokazala mi fotografiju Demijanove matere.
Jedva sam je se mogao setiti. Ali kad spazih malu sliku, srce mi prestade da
kuca. To je bila moja slika o kojoj sam snevao! To je bila ona, velika,
gotovo muka, enska prilika, slina svome sinu, s crtama materinstva, s
crtama strogosti, s crtama duboke strasti, lepa i zavodljiva, lepa i
nepristupana, demon i mati, sudbina i dragana. To je bila ona.
Kao kakvo divno udo proe me neto kad tako saznadoh da moja slika iz sna
ivi na zemlji! Postojala je, dakle, ena koja je tako izgledala, koja je
imala crte moje sudbine! Gde je ona? Gde? A ona je bila Demijanova mati.
Uskoro potom krenuh na svoje putovanje. Cudno putovanje. Putovao sam bez
odmora iz mesta u mesto, kako god bi mi naspelo, uvek tragajui za ovom
enom. Bilo je dana kada sam sretao same prilike koje su podseale na nju,
koje su opominjale, koje su liile na nju, koje su me mamile kroz ulice
stranih gradova, kroz eleznike stanice, u eleznike vozove, kao u
zamrenim snovima. Bilo je,
pak, drugih dana kad sam uviao kako je moje traenje beskorisno onda bih
sedeo u kakvom parku, u kakvom hotelskom vrtu, u kakvoj ekaonici, ne radei
nita, i gledao u sebe samog, i pokuavao da u sebi oivim sliku. Ali je ova
sad postala bojaljiva i kratkovena. Nikada nisam mogao da spavam, samo
prilikom putovanja vozom kroz nepoznate predele zadremao bih za kojih etvrt
asa. Jednom u Cirihu, ila je za mnom ustopice neka ena, lepa, malo
bezona ena. Jedva sam je pogledao, i otiao sam dalje, kao da je ona
vazduh. Radije bih smesta umro nego da nekoj drugoj eni darujem svoju
simpatiju makar za jedan as samo.
Oseao sam da me moja sudbina vue, oseao sam da je ispunjenje blizu, i bio
sam lud od nestrpljenja to nisam mogao nita da uinim za to. Jednom na
nekoj eleznikoj stanici, mislim da je to bilu u Insbruku, smotrio sam na
prozoru jednog voza koji je ba u tom Iasu kretao priliku koja me je
podsetila na nju, i bio sam danima nesrean. I najedanput, javila mi se
ponovo ta prilika nou u snu probudih se oseajui stid i pusto zbog
besmislenosti svoje hajke, i otputovah pravo kui.
Nakon nekoliko nedelja upisao sam se na univerzitet H. Sve me je razoaralo.
Predavanja o istoriji filozofije, koja sam sluao, bila su isto tako bez
due i po tvornikom kalupu kao i ivovanje mladia koji su studirali. Sve
je to bilo po kalupima, jedan je radio isto to i drugi, i zaarena veselost
na deakim licima izgledala je tako sumorno prazna i nabavljena, gotova!
Ali sam bio slobodan, imao sam ceo dan za sebe, stanovao sam mirno i lepo u
starim zidinama pred gradom, i imao sam na svom stolu nekoliko svezaka
Niea. S njime sam iveo, oseao sam usamljenost njegove due, nasluivao
sudbinu koja ga je besprekidno gonila, patio sam s njim i bivao blaen to
je nekad postojao neko koji je tako neumoljivo iao svojim putem.
Kasno uvee lutao sam jednom kroz grad, po jesenjem vetru i sluao kako
studentska udruenja pevaju iz kafana. Kroz otvorene prozore dopirao je
duvanski dim u oblacima,
a u debelim bujicama pesma, glasna i kruta, ali bez zamaha i beivotno
jednolika.
Stajao sam na uglu jedne ulice i oslukivao: iz dve krme orila se u noi
tano izvoena veselost omladine. Svuda zajedniko prebivanje, svuda
sabijanje u gomilu, svuda odbacivanje sudbine i bekstvo u toplo i zbijeno
krdo!
Idui za mnom. mimoioe me lagano dva oveka. Ja zauh odlomak njihovog
razgovora.
kao to ni Maks nije pre ni na koga ostavljao utisak deka, tako ni njegova
mati nije niukoliko izgledala kao mati jednog odraslog sina tako mlad i
sladak bio je dah nad njenim licem i kosom, tako zategnuta i neizborana je
bila njena zlaana koa, tako su joj cvetna bila usta. Stajala je preda mnom
jo vie kraljevski negoli u mome snu, i njena blizina bila je Ijubavna
srea, njen pogled je bio ispunjenje elja.
To je, dakle, bio nov lik u kome mi se ukazala moja sudba, ali ne vie
stroga, ne gonei me vie na usamljenost, ne, ve zrela i puna naslade!
Nisam donosio nikakve odluke, nisam inio nikakve zavete stigao sam do
cilja. do visokog mesta na putu, odakle se dalji put ukazivao dalek i
velianstven, teei ka obetovanim zemljama, osenen vrhovima drvea bliske
sree, rashlaivan bliskim vrtovima svakog veselja. Kako god da mi je ilo,
bio sam blaen to znam da na svetu postoji ta ena, to pijem njen glas i
to diem njenu blizinu. Neka mi postane majkom, draganom, boginjom samo
neka je tu: samo kad je moj put blizak njenom.
Ona pokaza nagore, ka mome naslikanom kopcu.
Vi niste nikada priinili veu radost naem Maksu nego ovom slikom ree
ona zamiljeno. A i meni. Mi
smo vas oeKivali Kada je slika stigla, znali smo da se nalazite na putu ka
nama. Kad ste bili jo mali deko, Sinklere, doao je jednog dana moj sin iz
kole i kazao: Ima jedan deko koji nosi znak na elu, on mora postati moj
prijatelj.To ste bili vi. Nije vam bilo lako, ali mi smo imali poverenja u
vas. Jednom, kad ste o kolskom odmoru bili kod kue, susreli ste se opet s
Maksom. Tada vam je bilo oko esnaest godina. Maks mi je priao o tome. Ja
je prekidoh:
Oh, to vam je to kazao! To je bilo moje najbednije doba!
Da, Maks mi je kazao: Sad Sinkler ima najtei deo pred sobom. On jo
jedanput pokuava da pobegne u zajednicu, postao je ak kafanski ovek ali
mu to nee poi za rukom. Njegov znak je zakriljen, ali ga potajno ee.
Nije li tako bilo?
O, da, tako je bilo, upravo tako. Tada sam naao Beatriu, i tada je
naposletku doao k meni ponovo jedan vo. Zvao se Pistorije. Tek tada mi je
postalo jasno zato je moje deako doba bilo tako tesno vezano za Maksa,
zato se nisam mogao otrgnuti od njega. Draga gospoo draga mati, tada sam
esto verovao da moram sebi oduzeti ivot. Da li je svakome put tako teak?
Ona mi svojom rukom pree preko kose lako kao vazduh.
Uvek je teko roditi se. Vi znate, ptica se s mukom probija iz jajeta.
Promislite unatrag i zapitajte se: zar je put bio tako teak? Samo teak? A
zar nije bio i lep? Da li biste znali neki lepi, neki lepi?
Ja zatresoh glavom.
Bilo je teko rekoh ja kao u snu bilo je teko dok nije doao san.
Ona klimnu glavom i pogleda me pronicljivo.
Da, ovek mora da nae svoj san, onda mu put postaje lak. Ali nema
neprekidnih snova, svaki san odmenjuje nov, i nijedan se ne sme silom
zadravati.
Ja se grdno uplaih. Da li je to ve bila neka opomena? Da li je to ve bila
sluaonice a ovde unutra bila je Ijubav i dua, ovde je ivela bajka i san.
A pri svem tom nismo niukoliko iveli zatvoreno od sveta, iveli smo u
mislima i razgovorima esto usred njega, samo na drugom polju bili smo od
veine Ijudi rastavljeni ne granicama, nego samo drugim nainom vienja. Na
zadatak je bio da u svetu predstavljamo jedno ostrvo, moda neki uzor, ali u
svakom sluaju nagovetavanje druge mogunosti ivljenja. Nauio sam, ja
koji sam dugo bio usamljen, da upoznam zajednicu, koja je moguna meu
Ijudima koji su okuali potpunu samou. Nikada vie nisam udeo da se vratim
trpezama srenih, sveanostima veselih, nikada me vie nije okrznula zavist
ili nostalgija kad bih sagledao zajednika ivovanja drugih. I lagano sam
bio posveivan u tajnu onih koji su na sebi nosili znak<.
Nas, one sa znakom, moda je svet s pravom smatrao za udne, tavie i za
bezumne i opasne. Mi smo bili
probudeni, ili oni koji se bude. i mi smo teili da uvek budemo sve
savrenije budni. dok su tenje i traenje sree u drugih ile ka tome da
svoja miljenja, svoje ideale i dunosti, svoj ivot i sreu veu sve
terije uz krdo. I tamo je bilo tenji. i tamo je bilo snage i veliine. Ali
dok smo mi, znakom obeleeni. po naem shvatanju predstavljali tenju
prirode ka novome. ka pojedinanome i buduem, dotle su drugi iveli sa
voljom da ostanu pri starome. Za njih je oveanstvo koje su oni voleli kao
i mi bilo neto dovreno, to se moralo odrati i atititi. Za nas je
oveanstvo bilo daleka budunost, kojoj smo svi ili, iju sliku nije niko
poznavao, iji zakoni nisu nigde stajali napisani.
Osim gospoe Eve, Maksa i mene. pripadali su naem krugu, blie ili dalje,
jo poneki traioci vrlo razliitih vrsta. Neki od njih ili su osobitim
putevima, i postavili su sebi posebne ciljeve i bili su privreni naroitim
miIjenjima i dunostima meu njima bilo je astrologa i kabalista, i jedan
pristalica grofa Tolstoja, i svakovrsni neni, bojaljivi, preosetljivi
Ijudi, pristalice novih sekti, vrioci indijskih vebi, vegetarijanci, i
drugi. Sa svima njima nismo imali upravo nieg duhovnog zajednikog osim
potovanja koje je svako od nas ukazivao tajnom ivotnom snu drugoga. Bili
su nam blii drugi, oni koji su prouavali kako je oveanstvo u prolosti
trailo bogove i nove slike svojih elja, i ije su me studije esto
podseale na studije moga Pistorija. Oni su donosili sa sobom knjige,
prevodili nam tekstove stranih jezika, pokazivali nam crtee stranih simbola
i obreda, i uili nas da vidimo kako se ceo posed dosadanjeg oveanstva
sastojao iz ideala i snova nesvesne due, iz snova u kojima je oveanstvo
pipajui ilo za nasluivanjem onoga to e mu biti moguno u budunosti.
Tako smo promotrili izvanredno, tisuuglavo bogovsko klupko iz staroga sveta
sve do svitanja hrianskog preokreta. Upoznali smo ispovesti usamljenih
pobonih Ijudi, kao i mene religija od jednog naroda da drugog. I iz svega
to smo prikupljali, proizilazila nam je kritika naega vremena i sadanje
Ev
rope, koja je u gorostasnim tenjama stvorila mono novo oruje oveanstva,
ali koja je naposletku dospela do dubokog i najzad vapijueg opustoenja
duha. Jer je ona zadobila ceo svet, da bi pri tome izgubila svoju duu.
I tu je bilo vernih i ispovednika izvesnih nada i spasonosnih uenja. Bilo
je budista, koji su hteli da preobrate Evropu, i Tolstojevih uenika, i
drugih veroispovesti. Mi iz ueg kruga sluali smo i primali sva ova uenja
ne drukije nego kao simbole. Mi, znakom obeleeni, nismo se odavali brigama
oko uobliavanja budunosti. Nama je svaka veroispovest, svako spasonosno
uenje ve unapred izgledalo mrtvo i beskorisno. I mi smo oseali jedino to
kao dunost i sudbu: da svaki od nas postane potpuno on sam, da potpuno da
za pravo klici prirode koja u njemu dela, i da ivi po njenoj volji da nas
neizvesna budunost zatekne spremne za sve i svata, to god bude donela.
Jer svi mi, govorili to ili ne govorili, oseali smo jasno da je slom i
novoroenje sadanjega blizu i da se ve predosea. Demijan bi mi katkad
govorio o tome:
Ono to e doi ne moe se ni zamisliti. Dua Evrope je ivotinja koja je
beskrajno dugo bila u okovima. Kada se ona oslobodi, njeni prvi. pokreti
nee biti najljupkiji. Ali putevi i stranputice su bez znaaja samo kad se
ispolji prava nevolja due, koja se ve tako davno neprestano nanovo
obmanjuje i opija. Tada e doi na dan, tada emo mi biti potrebni, ne kao
voe ili novi zakonodavci nove zakone neemo vie doiveti nego pre kao
oni koji su voljni, kao oni koji, su spremni da pou i da budu tamo gde ih
sudbina zove. Gle, svi Ijudi su spremni da poine neverovatne stvari kad
zapreti opasnost njihovim idealima. Ali nema nikoga kad je na pomolu neki
nov ideal, neki nov, moda opasan ili nelagodan pokret u rastenju. Mi smo ti
malobrojni koji emo tada biti tu i koji emo poi. Zato smo obeleeni
znakom kao to je Kain bio obeleen znakom da budi strah i mrnju, i da
tadanje oveanstvo otera iz uske idile u opasne daljine. Svi Ijudi koji su
uticali na hod ovean
to su bili spremni pred sudbinom. To se da primeniti na Mojsija i Budu, to
se da primeniti na Napoleona i na Bizmarka. Kome talasu neko slui, sa koga
pola on dobija naredbe, to on ne moe da bira. Da je Bizmark razumeo
socijaldemokrate, i da se bio saglasio s njima, on bi onda bio mudar
gospodin, ali ne ovek sudbine. Tako je bilo s Napoleonom, sa Cezarom, sa
Lojolom, sa svima! To se mora uvek zamisliti bioloki i evolucionistiki!
Kad su preokreti na zemljinoj povrini bacili vodene ivotinje na kopno, a
ivotinje sa kopna u vodu, tada su primerci koji su se spremno odazvali
sudbini izvrili ono to je novo i neuveno, te su tako novim
prilagoavanjem mogli da spasu svoju vrstu. Da li su to bili oni isti
primerci koji su ranije u svojoj vrsti trali kao nazadnjaci i odrioci
staroga, ili pre osobenjaci i revolucionari, to ne znamo. Oni su bili
spremni, i zato su mogli da spasu svoju vrstu do novih razvoja. To znamo.
Zato hoemo da budemo spremni.
Takvim razgovorima esto je prisustvovala gospoa Eva, ali ona sama nije
uzimala udela u govoru na taj nain. Za svakoga od nas koji je izraavao
svoje misli, bila je ona slualac i odjek, puna poverenja, puna razumevanja
inilo se da sve misli potiu od nje, i da se k njoj vraaju. Sedeti u
njenoj blizini, sluati ponekad njen glas i uzimati udela u atmosferi
sagoreti od Ijubavi. Svet za njega nije postojao, on nije vie video plavo
nebo i zelenu umu, potok mu nije uborio, harfa mu nije jeala, sve je bilo
utonulo, i on je osiromaio i postao bedan. Ali je njegova Ijubav rasla, i
on je mnogo radije hteo da umre i propadne, nego da se odrekne posedovanja
lepe ene koju je voleo. Tada on oseti kako je njegova Ijubav sagorela sve
drugo u njemu, te postade mona, i privlaila je i privlaila, i lepa ena
morala joj se povinovati, i dola je, i on je stajao rairenih ruku da bi je
privukao k sebi. Ali dok je pred njim stajala, najedanput se sasvim
izmenila, i on s grozom oseti i spazi kako je privukao k sebi ceo izgubljeni
svet. Ovaj je stajao pred njim i predavao mu se, nebo i uma i potok, sve mu
je u novim bojama, svee i divno, dolazilo u susret, pripadalo mu, govorilo
njegovim jezikom. I umesto da dobije samo jednu enu, imao je ceo svet na
srcu, i svaka zvezda na nebu plamtela je u njemu i rasipala radost kroz
njegovu duu. On je voleo, i pri tome je naao sebe samog. Veina njih,
pak, vole da bi pri tome sebe izgubili.
Moja Ijubav prema gospoi Evi izgledala mi je kao jedina sadrina moga
ivota. Ali je ona svakog dana izgledala drukija. Ponekad mi se inilo da
oseam pouzdano kako moje bie ne tei. privueno. njenoj linosti, nego da
je ona samo simbol moga bia i samo hoe da me jo dublje uvue u samog
sebe. Cesto sam sluao
njene rei koje su mi zvualc kao odgovori, na ono to je u meni nesvesno,
na gorua pitanja koja su me pokretala. Potom su opet dolazili trenuci u
kojima sam pored nje goreo od ulne udnje i Ijubio predmete kojih bi se ona
dotakla. A postupno su se ulna i beulna Ijubav, stvarnost i simbol upleli
jedno u drugo. Tada bi se deavalo da sam kod kue u svojoj sobi mislio na
nju, i mirno i svom duom, i pri tom zamiljao da oseam njenu ruku u
svojoj, i njene usne na svojima. Ili bih bio kod nje, gledao bih joj u lice,
razgovarao s njom, sluao njen glas, a ipak ne bih znao da li je ona
stvarnost ili je san. Poeo sam da nasluujem kako se Ijubav moe imati
trajno i besmrtno. Pri itanju knjige dolazio sam do novog saznanja, a to je
bilo isto oseanje kao poljubac gospoe Eve. Ona mi je gladila kosu, i
osmehivala se zasipajui me svojom zdravom, mirisavom toplinom, a ja sam
oseao isto kao da sam u samome sebi nainio napredak. Sve to je bilo vano
i to je bilo sudbina za mene, moglo je da uzme na se njenu sliku i priliku.
A ona se mogla promeniti u svaku moju misao, a svaka moja misao u nju.
Plaio sam se boinih praznika, za vreme kojih sam bio kod svojih
roditelja, jer sam mislio da e biti muka iveti dve nedelje udaljen od
gospoe Eve. Ali to nije bila muka, bilo je divno biti kod kue i misliti na
nju. Kad sam se vratio u H., ostao sam jo dva dana daleko od njene kue, da
bih uivao u toj sigurnosti i nezavisnosti od njenog ulnog prisustva. Imao
sam takoe snove u kojima se moje spajanje s njom izvodilo na nove
alegorine naine. Ona je bila more, u koje sam se ja, strujei ka njoj,
ulivao. Ona je bila zvezda, a ja sam bio sam zvezda na putu ka njoj, pa smo
se sreli i osetili da nas neto uzajamno privlai, ostali smo zajedno i
okretali se blaeno jedno oko drugog u bliskim, zvunim krugovima zanavek.
Taj san ispriao sam joj kad sam je prvi put ponovo posetio.
ban je lep ree ona mirno. Nainite ga istinom!
Za vreme ranoga prolea bio je jedan dan koji nisam nikad zaboravio. Stupio
sam u trem, prozor je bio otvoren, i mlaka vazduna struja valjala je kroz
odaju teak miris zumbula. Poto nisam nikog video, popeh se uz stepenice, u
sobu za rad Maksa Demijana. Kucnuh lako na vrata, i uoh unutra, ne ekajui
odziv, kao to sam bio navikao.
Soba je bila mrana, sve zavese navuene. Bila su otvorena vrata ka maloj
sporednoj odaji, gde je Maks bio udesio hemijsku laboratoriju. Odatle je
dopirala jasna bela svetlost proletnjeg sunca, koje je sijalo kroz kine
oblake. Pomislih da tu nema nikog, i podigoh zavesu.
Tada ugledah Maksa Demijana kako sedi blizu zastrtog prozora na niskoj
klupici, uuren i udno izmenjen, i kao munja prostruja kroz mene
oseanje: to si ve jednom doiveo! Ruke su mu nepokretno visile, ake su mu
bile u krilu, njegovo malo unapred nagnuto lice s otvorenim oima nije imalo
pogleda i bilo je obamrlo u zenici je mrtvaki svetlucao mali, otar odsev
svetlosti, kao u paretu stakla. Bledo lice bilo je potonulo u samoga sebe,
bez drugoga izraza osim izraza ogromne ukoenosti izgledao je kao kakva
prastara maska neke ivotinje na vratnicama nekog hrama. Izgledalo je kao da
ne die.
Poduhvati me groza pri seanju takvog, upravo takvog video sam ga ve
jedanput, pre mnogo godina, kad sam bio jo mali deko. Tako su oi ukoeno
gledale u duu, tako su ruke beivotno leale jedna pored druge, jedna muva
prelazila mu je preko lica. I on je, tada, moda pre est godina, izgledao
isto tako star i tako isto bez obeleja vremena i danas nijedna crta na
licu nije bila drukija.
Obuzet strahom, izioh lagano iz sobe, i sioh niz stepenice. U tremu
zatekoh gospou Evu. Bila je bleda i izgledala je umorno, to kod nje nisam
viao neka senka
prolete kroz prozor, otro, belo sunce najedanput je
ieznulo.
Bio sam kod Maksa proaputah brzo. Da se nije to dogodilo? On
spava, ili je utonuo u sebe, ne znam, ve jedanput ranije video sam ga
takvog.
Valjda ga niste probudili zapita ona brzo.
Nisam. Nije me uo. Odmah sam iziao. Gospoo Evo, recite mi, ta je s
njim?
Ona pree nadlanicom preko ela.
Budite mirni, Sinklere, nee mu se nita desiti. On se povukao. To nee
dugo trajati.
Ona ustade i izie u batu, mada je u tom asu poela kia da pada. Osetio
sam kako ne treba da poem s njom. Iao sam po tremu goredole, mirisao
opojno mirisave zumbule, gledao paljivo svoju sliku sa pticom nad vratima,
i udisao potiten udnu senku, kojom je ovog jutra ova kua bila ispunjena.
Sta je to bilo? Sta se desilo?
Gospoa Eva se uskoro vratila. Kine kapi visile su joj u tamnoj kosi. Ona
sede u svoju naslonjau. Umor ju je oborio. Ja joj se pribliih, nagoh se
nad nju, i poljubih kapi sa njene kose. Oi su joj bile svetle i mirne, ali
su mi kapi imale ukus suza.
Da pogledam kako mu je? zapitah je apuui. Ona se jedva osmehnu.
Nemojte biti dete, Siriklere opomenu me ona glasno, kao da bi sama
sebe oslobodila neke zamaijanosti. Sad idite, a docnije doite opet,
sad ne mogu da govorim s vama.
Ja odoh, i pobegoh iz kue i grada u brda kosa, tanka kia dolazila mi je u
susret, oblaci su se gonili nisko pod tekim pritiskom kao u strahu. Dole se
vetar jedva kretao, a u visinama je izgledalo da besni bura vie puta
probilo je za koji asak sunce, bledo i otro iz elino sivih oblaka.
Tada naide preko neba raslresit ut oblak, i on se zaustavi kod sive brane.
i za nekoliko trenutaka naini vetar od utoga i plavoga jednu sliku, jednu
gorostasnu pticu, koja se ote iz plave uskomeanosti, i razmahujui nadaleko
krilima, ieze negde u nebu. Onda se zau bura, i inu kia izmeana s
gradom. Kratak, neverovatan i strano tutnjavi grom prasnu nad
ibanimpredelom o.dmah potom probi se opet jedan sunev snop, a na
oblinjim bregovima iznad mrke ume svetleo se modro i ne.stvarno bledi
sneg.
Kad sam se, mokar i iiban vetrom, vratio posle vie asova, sam Demijan mi
je otvorio kuna vrata.
Poveo me je sa sobom gore u svoju sobu u laboratoriji je goreo gasni
plamen, hartija je bila rasturena, izgledalo je da je radio.
Sedi ponudi me on bie da si umoran bilo je gadno vreme, vidi se da si
bio dosta po polju. aj e odmah doi.
Danas se neto dogodilo poeh ja oklevajui to ne moe biti samo ovo
malo oluje.
On me pogleda ispitujui.
Jesi li togod video?
Jesam. Video sam u oblacima jasno za trenutak jednu sliku.
Kakvu sliku?
Jednu pticu.
Kopca? Da li njega? Sliku tvoga sna?
Da, to je bio moj kobac. Bio je ut i dinovski veliki, i uleteo je unutra
u plavocrno nebo.
Demijan duboko odahnu.
Neko kucnu na vrata. Stara sluavka donese aj.
Uzmi, Sinklere, izvoli. Mislim da pticu nisi video sluajno.
Sluajno? Zar se takve stvari vide sluajno?
Doista. ne vide se. To neto znai. Zna li ta?
Ne znam. Samo oseam da to znai neki potres. jedan korak ka sudbini.
Verujem da se to svih nas tie.
On je iao plahovito goredole.
Jedan korak ka sudbini! uzviknu on glasno. To sam isto noas sanjao, a i
uzde svog zagrejanog konja za batenski plot, uze me pod ruku i poe sa mnom
niz ulicu.
Zna li ve togod? Nisam nita znao.
Demijan mi stisnu ruku, i okrete prema meni lice, s mranim, saaljivim,
udnim pogledom.
Jest, mladiu, sad e biti to e biti. Ta ti si znao za veliku
zategnutost sa Rusijom.
ta? Bie rata? U to nisam nikad verovao. Govorio je tiho, mada nije bilo
nikog u blizini.
Jo nije objavljen. Ali bie rata. Budi siguran u to. Od onog doba nisam
ti vie dosaivao s tom stvari, ali sam otada triput video nova
predskazanja. Nee, dakle, biti ni smaka sveta, ni zemljotresa, ni
revolucije. Bie rata. Videe kako to pali! Ljudi e se time naslaivati,
ve sad se svako raduje da kidie. Tako im je ivot postao bljutav. Ali
videe, Sinklere, to je samo poetak. Moda e nastati veliki rat, veoma
veliki rat. Ali i to je samo poetak. Novo nastaje, a novo e biti uasno za
one koji su privreni starome. Sta e ti da radi?
Bio sam poraen, sve mi je jo zvualo tue i neverovatno.
Ne znam a ti? On slee ramenima.
Cim bude mobilizacija, ja stupam u vojsku. Ja sam potporunik.
Ti? O tome nisam nita znao.
Da, to je bilo jedno od mojih prilagoavanja. Ti zna da nikad nisam hteo
da drugima padam u oi, i svagda sam radije uinio poneto suvie, da bih
bio korektan. Verujem da u kroz nedelju dana ve biti na bojnom polju.
Za ime boje.
E, mladiu, to ne sme da shvati sentimentalno. Nee mi, doista, u
osnovi priinjavati zadovoljstvo ds nareujem puanu paljbu na ive Ijude,
ali to e bit sporedno. Sad e svako od nas upasti u veliki rvanj. I ti.
Ti e svakako biti regrutovan.
A tvoja mati, Demijane?
lek. sad se setih ponovo onoga to je bilo pre etvrt asa. Kako se svet
izmenio! Svu snagu sam bio dograbio da bih prizvao najslau sliku, a sad me
je najedanput sudba pogledala neim novim iz grozovite obrazine pune
pretnje.
Moja mati? Ah, za nju ne treba da se brinemo. Ona je u bezbednosti, u veoj
bezbednosti nego to je iko danas na svetu. Ti je toliko voli?
Zar si to znao, Demijane?
On se nasmeja glasno i sasvim slobodno.
E, moj mali! Naravno da sam znao, Jo niko nije mojoj majci kazao gospoa
Eva, a da je nije voleo. Uostalom, kako je to bilo? Ti si danas dozivao nju
ili mene, zar ne?
Jeste, dozivao sam. Dozivao sam gospou Evu.
Ona je to osetila. Odjednom me je odaslala, da moram k tebi poi. Upravo
sam joj priao vesti o Rusiji.
Mi okretosmo natrag, i nismo vie mnogo govorili. On odrei svoga konja, i
pojaha.
Tek u svojoj sobi osetih kako sam bio iznuren od Demijanove vesti, a jo
vie od malopreanje napregnutosti. Ali me je gospoa Eva ula! Sa svojim
mislima dostigao sam do samog njenog srca. Ona bi sama dola da nije. Kako
je sve to udno bilo, i kako u osnovi lepo! A sada e nastati rat! A sada e
poeti da se zbiva ono o emu smo toliko puta razgovarali. A Demijan je
unapred toliko znao o tome. Kako je udno to sada struja sveta nee vie
projuriti nekuda pored nas to sada prolazi najedanput kroz naa srca, to
nas zovu pustolovine i divlje sudbe, i to e sada ili uskoro doi trenutak
kad err>o rni biti potrebni svetu, kad e on hteti da se menja. Demijan je
bio u pravu, to nije valjalo shvatiti sentimentalno. udno je bilo samo to
to tako usamljenu stvar, takozvanu sudbinu, treba da doivimo zajedno s
celim svetom. Pa dobro!
Bio sam spreman. Uvee, kad sam iao po gradu, bualo je na svim stranama od
velikog uzbuenja. Svuda je bila re >rat<!
Doao sam u kuu gospode Eve, veerali smo u batenskoj kuici. Ja sam bio
jedini gost. Niko nije govorio ni rei o ratu. Samo kasno, pred sam moj
polazak, ree gospoa Eva:
Dragi Sinklere, vi, ste me danas dozivali. Vi znate zato nisam sama dola.
Ali ne zaboravite: sad znate doziv, i kad god vam bude potreban neko ko nosi
znak, onda zovite opet!
Ona se die i poe napred kroz sumrak koji se spustio po vrtu. Visoka i
kneevska stasa, koraala je tajanstvena ena izmeu nemog drvea, a iznad
njene glave svetlucale su sitno i neno nebrojene zvezde.
Pribliujem se kraju. Stvari su tekle svojim brzim tokom. Uskoro je izbio
rat, i Demijan, udnovato tu u uniformi sa srebrnosivim ogrtaem, otputovao
je. Njegovu majku vratio sam kui. Uskoro sam se i ja oprostio od nje, ona
me je poljubila u usta, i zadrala me za trenutak na svojim grudima, njene
krupne oi gorele su blizu, utonuvi u moje.
I svi Ijudi bili su kao da su se pobratimili. Mislili su da je u pitanju
otadbina i ast. Ali to je bila sudbina kojoj su svi oni za trenutak bili
pogledali u nezakriljeno lice. Mladi Ijudi dolazili su iz kasarni, peli se u
vozove, i na mnogim licima viao sam znak ne onaj na nego lep i
dostojanstven znak, koji je oznaavao Ijubav i smrt. I mene su grlili Ijudi
koje nisam nikad video, i ja sam to razumeo, i rado im uzvraao. Oni su to
inili u zanosu, a ne po volji sudbine, ali je taj zanos bio svet, i poticao
je otuda to su svi oni bili bacili onaj kratak, uzbudljiv pogled u oi
sudbine.
Ve je gotovo bila zima kad sam stigao na bojite.
U poetku, uprkos uzbuenjima izazvanim paljbom, u svemu sam bio razoaran.
Ranije sam mnogo razmiljao o tome zato tako neobino retko moe ovek da
ivi za neki ideal. Sad sam video da mnogi, tavie, da su svi Ijudi
sposobni da za ideal umru. Samo to nije smeo biti neki lini, slobodni,
izabrani ideal, nego je to morao biti opti i primljeni u amanet.
<*ii oam viciucnuiii uviueu aa sam ijuae potcenjivao. Ma kako da ih je
sluba i opta opasnost inila jednolikima, video sam ipak mnoge ive i na