Professional Documents
Culture Documents
Miloš Arsenijević Vreme I Vremena
Miloš Arsenijević Vreme I Vremena
VREME I VREMENA
SADRAJ
PREDGOVOR 6
STRUKTURA VREMENA
TOPOLOGIJA VREMENA 52
ta je to topologija vremena? 53
Topologija i trivijalnost razlike izmeu aristotelovskog i kantorovskog kontinuuma 56
Poreklo pitanja o topologiji vremena i standardna vremenska topologija57
Nestandardne vremenske topologije 59
a) Vreme s poetkom i/ili krajem 59
b) Zatvoreno vreme62
c) Razgranato vreme 65
METRIKA VREMENA 89
ta je metrika i da li vreme ima intrinsinu metriku strukturu? 90
Konvencionalizam versus realizam u pogledu metrike svetskog vremena 92
Relativizacija prostorno-vrmenskih intervala u specijalnoj teoriji relativiteta96
Paradoks blizanaca100
Ajntajnov operacionalizam i spor izmeu konvencionalista i realista108
Problem metrike praznog vremena u topologiji razgranatog vremena115
VREME I BESKONANOST197
Da li je mogu beskonani a ogranieni compositim reale? 198
APENDIKS I223
APENDIKS II 225
REFERENCE
LITARATURA
IMENSKI REGISTAR
PREDGOVOR
Ima neeg pounog u onome to je verovatno mislio Sveti Avgustin rekavi da zna ta
je vreme sve dotle dok na pitanje o tome ne treba direktno da odgovori. Moda se,
naime, i ne moe rei ta je vreme, eda bi se onda istraivale njegove razne
karakteristike. Zato se u ovoj knjizi ide drugim putem. Da bi se otkrilo ta je vreme
razmatrana su razna pojedinana pitanja vezana za vreme, koja su ne samo bolje
definisana nego samo pitanje 'ta je vreme?', ve se na njih relativno uspeno, mada
ne lako, moe i odgovoriti. Ta pitanja se tiu sastava, topologije, metrike, smera i toka
vremena, kao i njegovog ontolokog statusa i odnosa prema unutarsvetskim
modalitetima i beskonanosti.
Meutim, ono to traenje odgovora na ovakva pojedinana pitanja ini naroito
zanimljivim i zagonetnim jeste njihova uzajamna povezanost, koja see dotle da,
zanemarijui neko od pitanja, dolazimo do odgovora na neko drugo pitanje koga
emo kasnije biti prinueni da se odreknemo, kad uzmemo u obzir ono prethodno
zanemareno pitanje. Na tome se dobrim delom zasniva zaplet u ovoj knjizi, zbog ega
preporuujem itaocu da ne proita zakljuak pre itanja same knjige, kako ne bi
unapred znao ko je ubica.
U pogledu anra mislim da knjiga spada pre svega u metafiziku. Meutim, kako je
traenje odgovora na neka pitanja zavisno, kako od matematikih i fizikih teorija
tako i od naina na koji ono to one kau treba protumaiti, knjiga se dobrim delom
tie i filozofije matematike i fizike.
Formalizam simbolike logike korien je u prvom, estom i sedmom poglavlju,
ali samo onda kada je bio neophodan za dolaenje do filozofski znaajnih rezultata.
to se tie 'vremena' (tempora) koja se pojavljuju u naslovu knjige, ona se odnose,
pre svega, na prolost, sadanjost i budunost, a znaajnu ulogu poinju da igraju
poev od estog poglavja pa do kraja knjige.
S obzirom na dugogodinje bavljenje pitanjima na koje ova knjiga pokuava da
odgovori, imao sam vremena, a sreom i prilike, da pojedinane rezultate prezentiram
na pradavanjima koje sam odrao na univerzitetima u Oksfordu, Londonu, Lidsu,
Jorku, Dablinu, Hajdelbergu, Bilefeldu, Karlsrueu, Dortmundu, Pitsburgu, Berkliju,
Los Anelesu, Santa Barbari, Morgantaunu, Montrealu, Oslu, Gracu i Mariboru, kao i
na meunarodnim konferencijama u Hajdelbergu, Bilefeldu, Kastinlionelu (u Italiji),
Bariloeu (u Argentini), Santa Barbari, Celju, Dubrovniku i Sremskoim Karlovcima.
Zahvaljujem se monogobrojnim uesnicima u diskusiji, tokom i posle ovih
predavanja, na pitanjima, iznesenim miljenjima, komentarima i pedlozima.
U vie navrata, razultate sam predstavio i na institutima za matematiku i fiziku u
Beogradu. O filozofiji vremena odrao sam kolske 2000/2001. godine i
celosemestralne kurseve na filozofskim fakultetima u Gracu i Beogradu, to me je
konano i prelomilo da donesem dugo odlaganu odluku da sve rezultate poveem u
celinu koju predstavlja ova knjiga.
Ovaj rad se po temi, a verovatno i jo po emu, nadovezuje na rad moga pokojnog
prijatelja i profesora Aleksandra Krona, 1 kome dugujem ogromnu zahvalnost zbog
STRUKTURA VREMENA
10
filozofski razmatrano poiva na tome to je ono bilo derivat optijeg pitanja koje su
postavili Elejci, a koje se odnosilo na strukturu kontinuuma.
11
iste hemije -- razmatrati kao strukture, ili, tanije, to e initi fizika koja za predmet
uzima hemijske elemente.
Koliko god problemi satavljanja broda ili analize izvesnih supstanci inae mogli
biti teki, ni u dejim igrama ni u hemiji ne postoji nikakav filozofski problem koji bi
se ticao toga ta su elementi iz kojih se celine koje se sastavljaju ili analiziraju sastoje.
Isto vai i za mnoge druge nauke, kao to su, recimo, fonetika i lingvistika, iz kojih
re 'elemenat' (to znai slovo) i potie. To, meutim, ne vai za analizu vremena -kojoj god god nauci da ta analiza pripada. Moglo bi se, na prvu loptu, rei da se vreme
sastoji iz godina, jer je godina prirodni elemenat vremena, budui da Zemlja obie
oko Sunca upravo za godinu dana. Ali, zato elementi ne bi bili dani i noi, koji se
jedni na druge nadovezuju -- tako da Zevs kiu moe liti tokom devet dana
neprekidno, kako se kae u Ilijadi 2 -- kad se uzme u obzir da Zemlja obie oko Sunca
upravo za dan i no? Ima svakako jo mnogih dobrih kandidata koji bi mogli
pretendovati na to da budu elementi vremena. to je najgore, ta emo s vremenom
dok sunevog sistema jo nije bilo?
Moglo bi se rei da je potraga za prirodnim elementima iz kojih bi trebalo rei da
se vreme sastoji jedno beznadeno nastojanje, ali da nam to ni najmanje ne smeta da
izaberemo neki vremenski interval kao konvencionlnu vremensku duinu koju emo
smatrati vremenskim elementom. Ali ako tako neto kaemo, mi smo se, hteli ne hteli,
ve upustili u filozofiju.
Zar se ne bi moglo rei da to to je potpuno proizvoljno ta emo smatrati
elemantom vremena u stvari znai da elemenata i nema? Ili se moda moe sve
daljom i daljom analizom vremena na kraju ipak stii do neega to e se s pravom
moi nazvati elementom vremena?
12
13
14
Od Elejaca do Aristotela
Koliko god Parmenidovi i, jo vie, Zenonovi argumenti bili ubedljivi, njihov opti
zakljuak (ako je to bio i Zenonov zakljuak 17 ), po kojem ne moe biti nikakve
mnotvenosti niti bilo kakve promene, nije nijednom od njihovih sledbenika (izuzev
moda Gorgiji 18 ) bio prihvatljiv, zbog ega su svi odreda nastojali da ospore neku od
premisa elejskih argumenata i time spasu svet mnotvenosti i promene kakvog ga u
iskustvu poznajemo. Meutim, prve intervencije nisu se ticale prostora i vremena ve
iskljuivo sastava materije.
Leukip i Demokrit su osporavali princip po kojem sve to vai za neto to je
kontinuirano mora vaiti i za njegove delove, koji se otkrivaju stvarnom ili
zamiljenom deobom 19 . Naime, ako se taj princip ne prihvati kao glavna premisa u
Zenonovim argumentima, onda se moe tvrditi da e se upornom deobom na kraju
stii do neega elementarnog, to jest do neega to e biti elementarno utoliko to e
biti nedeljivo iako je kontinuirano (i ima veliinu 20 ). Tako su Leukip i Demokrit bili
navedeni da postuliraju postojanje mnotva atoma, koji svojim kombinovanjem i
kretanjem u praznini sainjavaju svet s kojim se u iskustvu i mi ljudi sreemo. Ali,
15
16
17
18
19
podeliti ne samo na dva, tri ili etiri dela, ve, teorijski barem, na koloko god se
mnogo delova eli. Ali da li je mogue jednovremeno izdvojiti sve delove iz jednog
kontinuuma? 35
Izdvojiti sve delove jednovremeno oigledno nije mogue ve zbog toga to, kao
to smo videli, ima onih koji su ukljueni u druge, pa ne bi bilo mogue da i oni, i oni
u koje su ukljueni budu jednovremeno ekstrahovani. To isto vai i za delove koji
stoje u relaciji preklapanja.
Meutim, relacija ukljuenosti i relacija preklapanja ne bi morale predstavljati
prepreku pri drugaijem nainu aktualizacije. Videli smo da se aktualizacija moe
ostvariti i uz pomo heterogenosti (to je u sluaju vremena, a za razliku od stvari
poput krede, i jedini nain). Pretpostavimo, dakle, da je svaki od delova koje Aristotel
smatra potencijalnim aktualizovan tako to svi delovi imaju neko karakteristino
svojstvo, koje, i ako ne pripada jedinstveno jednom i samo jednom delu, ono ipak ne
pripada nijednom intervalu u koji je interval s tim svojstvom ukljuen niti pripada
ijednom delu s kojim se deo s tim svojstvom preklapa. Kada je u pitanju vreme, u tu
svrhu bi se mogli koristiti procesi najraznoraznije vrste, poput ivota ljudi, estica,
planeta, galaksija, ili ega ve ne to bi moglo zatrebati za dovoljno individuiranje, to
jest aktualizaciju, nekog vremenskog intervala. Pri ovakvoj aktualizaciji problem se
sastoji u tome to aktualizacija bilo kojim datim svojstvom (ili procesom) ostavlja sve
delove koji su u aktualizovani deo ukljueni neaktualizovanim tim svojstvom (ili
procesom). Dodue, bilo koji od ukljuenih delova bi mogao biti aktualizovan nekim
drugim svojstvom (ili procesom), ali, ako se to i ostvari, za delove koji su u njega
ukljueni vailo bi isto: oni bi ostali neaktualizovani tim drugim svojstvom (ili
procesom). Tekoa je ukratko u tome to je svako svojstvo svojstvo dela koji ima
delove, zbog ega uvek mora ostati neaktualizovanih delova.
20
Od Aristotela do Kantora
21
22
23
24
25
26
brojeva koji su mu blii od bilo kojeg drugog standardnog realnog broja. Tako je,
recimo, broj (3 + 4/) blii broju 3 od bilo kojeg standardnog broja.
Novo polje brojeva je ureeno kao i standardno polje brojeva. Za svaka dva broja
iz novog polja vai da su ili jednaki ili je jedan manji od drugog. Svaki trei broj je ili
jednak jednom od njih, ili je manji od oba, ili je vei od oba, ili se nalazi izmeu njih.
To nam omoguava da postuliramo obostrano jednoznanu vezu izmeu skupa svih
starih i novih brojeva i taaka prave, ime su ujedno odbaeni i Arhimedov i
Dedekind-Kantorov aksiom. Arhimedov aksiom ne vai zato to postoje take koje se
ne mogu dostii u konanom broju ma kako velikih koraka, dok Dedekind-Kantorov
aksiom -- kojim se tvrdi obostrano jednoznana veza izmeu brojeva standardnog
polja i taaka prave -- ne vai zato to iz nove biunivoke korespondencije sledi da
prava ima mnogo vie taaka, a to su sve one koje su korespondirane brojevima koji
su standardnim brojevima blii od ostalih standardnih brojeva.
Poto prava, po uobiajenom shvatanju, ima sastav koji je izomorfan sastavu
vremena, to bi iz nove teorije kontinuuma sledilo da ima beskonano udaljenih
trenutaka kao i beskonano kratkih vremenskih intervala.
Vreme je ujedno i to to e pokazati da li e ova teorija kontinuuma koja sadri
infinitezimale nai primenu i biti ire prihvaena. Ona je u isto matematikom smislu
koherentna, to znai da standardna teorija -- kojom emo se sad pozabaviti -- ne
moe, bez pozivanja na Arhimedov aksiom, da postulira obostrano jednoznanu vezu
izmeu brojeva standardnog polja i taaka prave, odnosno vremenskih trenutaka.
27
28
gustine nije isljueno da bude beskonanih nagomilavanja taaka ija granina taka
ne pripada datom skupu taaka.
Dakle -- evo kako je stvar jednostavna -- treba samo uvesti i drugi uslov, kojim e
se obezbediti da svako beskonano nagomilavanje ima za graninu taku taku koja
pripada osnovnom datom skupu taaka. Takav skup taaka Kantor je nazivao
koherentnim (zusammenhngend). 65 I sad, ako je linearno ureeni skup taaka i
savren i koherentan, onda on tvori kontinuum, jer bi na odgovarajuoj liniji, da bi
bila neto vie od ovog skupa taaka trebalo nai mesto gde se ne nalazi nijedna taka
iz takvog skupa taaka, to je s obzirom na to kako su uslovi postavljeni nemogue.
Uslovi savrenosti i koherentnosti postavljeni su pod pretpostavkom vaenja
Arhimedovog aksioma. No imajui u vidu infinitezimalistiku teoriju kontinuuma
koju smo razmatrali u prethodnom odeljku, vano je ispitati da li su Kantorovi uslovi
tako formulisani da, ako su zadovoljeni, savren i koherentan skup taaka mora tvoriti
kontinuum bez obzira na zadovoljenost ili nezadovoljenost Arhimedovog aksioma.
Pogledajmo kako stvar stoji u sluaju Erlihovog kontinuuma. Jasno je da se tu u
bilo kojoj okolini svake take nalazi beskonano mnogo taaka. Manje je jasno kako
stvar stoji sa uslovom koji se tie koherentnosti skupa. ta je na pravoj koja odgovara
Erlihovom polju brojeva granina taka niza taaka koje odgovaraju brojevima 1/2,
3/4, 7/8,, (2n - 1)/2n,? Standardno bi to bila taka koja odgovara broju 1, ali u
nestandardnom modelu ima beskonano mnogo nestandardnih taaka koje se nalaze
izmeu take koja odgovara broju 1 i bilo koje take koja odgovara nekom lanu
navedenog niza. Ono to, dakle, nedostaje je jedinstvenost take nagomilavanja.
Drugim reima, Kantorova oba uslova bi vaila i u Erlihovom nestandardnom modelu
kontinuuma ako bi se uslov koherentnosti tako formulisao da ne podrazumeva
jedinstvenost take nagomilavanja.
29
30
31
32
33
34
se pritom potpuno ignorie znaenje rei i reenica. Zato u se ja ovde drati loe (ili,
u stvari, dobre) prakse. Uvek u se pozivati na kantorovsku strukturu koja je u
prethodnom odeljku predstavljena neformalno, da bi u svakom trenutku bilo jasno ta
koji uvedeni simbol znai i zato se aksiomi formuliu kako se formuliu. To bi
trebalo da pomogne formalizmu nesklonom ali ipak zainteresovanom itaocu.
Poto e nam kao osnova za izgradnju teorije sluiti iskazni i kvantifikatorski
raun, od simbola su nam potrebni , , , i (koji redom oznaavaju: negaciju,
implikaciju, konjukciju, diskunkciju i ekvivalenciju) kao i univerzalni i egzistencijalni
kvantifikator. Radi jednostavnosti, univerzalni kvantifikator neemo pisati, ve emo
podrazumevati da je promenljiva, kada se sama javi u zagradi, univerzalno
kvantifikovana. Egzistencijalni kvantifikator emo pisati uobajeno: .
Simboli koji e postati promenljive koje e u intendiranom modelu prelaziti preko
skupa svih taaka kantorovske jednodimenzionalne strukture, a kojih nam je potrebno
neogranieno mnogo, bie: 1, 2,, n, (n = 1, 2,). S obzirom da za svake dve
take u intendiranom modelu vai da su ili identine ili je jedna ispred druge, od
relacijskih simbola bie nam dovoljna samo dva: i <. Dobro formirane formule bie
m n i m < n (m = 1, 2,; n = 1, 2,) .
to se aksioma tie, tu, kao to smo videli, moramo pre svega voditi rauna da
kaemo sve to je s obzirom na intendirani model neophodno. Nijedna taka ne
prethodi samoj sebi, te emo zato, kao prvi aksiom, imati:
1. (n)n < n
Kolikogod ono to ovaj aksiom tvrdi delovalo trivijalno, on je ipak neophodan. Jer,
zamislite krug, umesto prave. Tu bi se za svaku taku moglo rei da prethodi sebi
(kojim god se smerom po krugu kretali). Tako neto eksplicitno mora biti iskljueno.
Slini razlozi vae i u narednim sluajevima.
35
36
37
Ako > definiemo kao relaciju koja je inverzna relaciji < (to znai da ako je,
recimo, 1 < 2, onda je 2 > 1) prethodni aksiom moemo, mutatis mutandis,
formulisati tako da se dobije tvrdnja o postojanju najvie donje mee beskonanog
niza taaka ureenog relacijom >.
b) Jednodimenzionalni linearni kontinuum kao aristotelovska intervalska struktura
I u ovom emo sluaju za osnovu uzeti iskazni i kvanifikatorski raun. Promenljive,
koje e sada prelaziti preko skupa svih intervala, 68 oznaiemo, da bismo ih
razlikovali od promenljivih prethodnog sistema, sa a1, a2,, an, (n = 1, 2,). Poto
intervali mogu biti ne samo identini ili jedni drugima prethodei, ve se mogu i
neposredno nadovezivati, preklapati se i biti jedni u druge ukljueni, uveemo pet
relacionih simbola koji e (redom kako su pomenute) oznaavati ove relacije: =,
, ,
, A. Treba, meutim, imati u vidu da se poslednje tri relacije mogu definisati preko
prve dve na sledei nain:
am an def. am
an (al)(am
am an def. (al)(ak)(al
al al
an al
an),
am am
ak an
ak),
an
para ne prethodi drugom intervalu drugog para, ili i prvi interval prvog para prethodi
drugom intervalu drugog para i prvi interval drugog para prethodi drugom intervalu
prvog para. U vezi s treom mogunou treba obratiti panju na disjunkciju u
konsekvensu aksioma koji sledi, a koja je inkluzivna. Time se naime ta mogunost
doputa.
2. (ak)(al)(am)(an)(ak
am al
an ak
an al
am)
an am an (al)(am al al an))
an
7. (am)(an) an
am
39
to se tie uslova gustine, njega je lako izraziti. Prosto emo tvrditi da za svaki
interval vai da postoji drugi koji je u njega ukljuen:
8. (am)(an) an A am
Sada, meutim, dolazimo do neega krajnje zanimljivig, do aksioma
kontinuiteta. 69 Zar neprekidnost nije ve zagarantovana aksiomima 3 i 4? U izvesnom
smislu jeste, i to je smisao koji su filozofi i matematiari milenijumima imali u vidu.
U izvesnom smislu bi struktura u kojoj bi bili zadovoljeni svi prethodni aksiomi, ali
ne i uslov koherentnosti, bila bez 'rupa'. Pa ipak -- i tu se u sluaju intervalske
strukture jo bolje vidi veliina Kantorovog otkria -- bilo bi mesta za ubacivanje
novih intervala! U to je se lako uveriti uz pomo aritmetizovane geometrije. Ako
take nadovezivanja intervala oznaimo brojevima, onda interval koji bi se protezao
izmeu 2 i ne bi pripadao strukturi u kojoj nije zadovoljen uslov koherentnosti, to
znai da bi mogao da se ubaci kao novi interval, i to tako da se ni na jedan interval
postojee strukture ne nadovezuje i da se nijedan interval te strukturw ne nadovezuje
na njega. Interval pak izmeu 2 i bi se nadovezivao na intervale strukture, ali se
nijedan interval strukture ne bi nadovezivao na njega. To je, dakle, taka gde moramo
biti benevolentni prema Aristotelu tako to emo formalizaciju intervalske strukture
(koju nazivamo aristotelovskom) dopuniti aksiomom kojim se obezbeuje analogon
Kantorovom uslovu koherentnosti (iako je Kantor, uvodei uslov koherentnosti, imao
u vidu samo takastu strukturu). Sam zapis aksioma ne treba komentarisati jer je
potpuno analogan zapisu aksioma 9 u prethodnom sistemu.
9.
u) (v)(i< ai
v (w)(i< ai
40
w (x)(x
, vai
w x
v))
Jedino to treba zapaziti jeste to da ovde najniu gornju meu ne ini jedan interval
ve itava klasa ekvivalencije sa zajednikim poetkom, to mutatis mutandis vai i
za najviu donju meu.
41
42
taaka koja nije elementarna, jer bi se u njoj pojavljivale etiri promenljive jezika
sistema intervala, dve kojim se odreuje am i dve kojim se odreuje an, to opet znai
da se nijedna elementarna formula sistema taaka ne bi mogla prevesti na jezik
sistema intervala uz pomo pravila prevoenja iz jezika sistema intervala na jezik
sistema taaka.
Poto bi bar elementarne formule u jeziku na koji se prevodi bile formule koje ne
predstavljaju prevod formula jezika s kojeg se prevodi, prevoenjem bi se ceo skup
jednog jezika preveo u (pravi) podskup drugog jezika. Osim toga, formula koja
predstavlja prevod neke formule drugog jezika po jednim pravilima prevoenja, po
drugim pravilima ne bi bila prevedena u formulu iji prevod sama predstavlja ve u
neku drugu formulu. Jer, formula koja predstavlja prevod uvek sadri vie
promenljivih nego formula koja se prevodi.Da li je, onda, cela stvar uopte mogua?
Da je re o konanim skupovima promenljivih i formula, poduhvat bi unapred bio
osuen na neuspeh. Na sreu, re je skupovima koji su beskonani, pa je mogue da
se jedan ceo skup obostrano jednoznano preslika u podskup drugog skupa, a da se
ovaj isto tako obostrano jednoznano preslika u podskup prvog skupa (vidi dijagram).
43
pri emu:
Fi(vn, vn+p1, vn+p2,, vn+pq) oznaava Fi i ukazuje numerikim redom (u
zagradi) sve i samo one promenljive koje se javljaju u Fi, a gde su p1, p2,, pq
celi brojevi takvi da 1 p1 p2 pq,
F'j(f(vn), f(vn+p1), f(vn+p2),, f(vn+pq)) oznaava neku formulu F'j iz F' koja
sadri sve i samo one promenljive iz n-torki na koje se promenljive iz Fi
preslikavaju shodno funkciji f.
Skup pravila prevoenja C* treba da bude uveden na anlogan nain.
Pretpostavimo sad da su na jezicima L i L* izgraena dva aksiomatska sistema, S i
S', formulisanjem dvaju skupova aksioma, A and A'. Pretpostavimo da su S i S'
potpuni sistemi (kao to dva sistema koji nas zanimaju jesu) u tom smislu da je svaka
zatvorena formula ili sama teorema ili je njena negacija teorema, te da nema nijedne
reenica koja bi u nekom modelu bila istinita a da nije teorema sistema.
Pretpostavimo, na kraju, da su shodno f, f*, C i C* sve teoreme svakog od sistema
uvek prevedene u teoreme drugog i da nijedna zatvorena reenica koja nije teorema
nije prevedena u teoremu drugog sistema.
Ako su sve navedene pretpostavke zadovoljene, deluje sasvim prirodno da
uvedemo definicuju sintaksike trivijalne razlike u generalizovanom smislu, prema
kojoj bi sistemi S i S' bili sintaksiki trivijalno razliiti. Ostaje da vidimo kako se to
odraava na semantiku razliku.
Ako su S i S' sintaksiki trivijalno razliiti u definisanom smislu i imaju model (to
e biti sluaj ako su neprotivreni), onda e, koristei se samo elementima i
relacijama bilo koje relacione strukture koja je model za jedan od sistema biti mogue
izgraditi strukturu koja je model za drugi. Odnos ovih struktura mora biti takav da
bilo kojim od jezika dvaju sistema moemo govoriti o strukturi koja je model drugog
45
46
sistema mogu, kao 'dve perspektive', koristiti 'po volji'. 73 U tom smislu 'velika svaa'
izmeu dve najslavnije teorije kontinuuma predstavlja 'mnogo buke ni oko ega'.
47
pripisuju, ili primarno pripisuju, moe da favorizuje jednu od dve teorije, koje
obogaene nerelacionim predikatima kao unarnim relacijama prestaju da budu
trivijalno razliite (kao to sam pokazao na jednom mestu). 76
Uzmimo za primer boje. Boje se, bar kako izgleda u prvi mah, takama i linijama
ne pripisuju. Neko bi mogao da primeti da se one ne pripisuju ni svim povrinama ili
telima. S obzirom na dananju teoriju boja, elektron ne moe imati boju. Ali, takav
put razmiljanja nas moe odvesti u razne tekoe. Zamislite zelenu povrinu table
misaono tako fino izdeljenu na male povrine da se ni za jednu ne moe rei, shodno
teoriji boja, da je zelena. Ipak, te povrine zajedno ine povrinu table. Da li to onda
znai da ni povrina table ne moe biti zelena? Ako hoemo da izbegnemo paradoks,
pre e biti da strategiju moramo da preusmerimo. Nije tabla bezbojna zato to je tvore
povrine koje nemaju boju, nego su te povrine -- iako bi same za sebe bile bezbojne
-- zelene zato to su delovi povrine table. Obojenost je jednostavno holistiko
svojstvo, 77 koje se odnosi na ceo kontinuum kome se pripisuje, pa time i na njegove
(potencijalne ili aktualne?) delove, i sa tim se moramo pomiriti, bez obzira na mogue
proteste fiziara. I tolika druga svojstva su holistika u ovom smislu, samo o tome
obino ne razmiljamo. Teko bismo ita smisleno mogli da kaemo o svetu
svakodnevnog iskustva, kad to ne bi bilo tako. Holistiki karakter svojstava poput
svojstva obojenosti proistie iz njihove 'gramatike', kako bi rekao Vitgentajn.
Meutim, ono to se, kad su u pitanju holistika svojstva, moe primeniti na
delove entiteta izvesne dimenzije kojima se ona pripisuju kad se delovi shvate kao
entiteti te iste dimenzije, vodi u ogromne tekoe ako se dopusti da to vai i za
entitete koji su niih dimenzija.
Bilo je pokuaja da se kae da su take ili linije zelene ako pripadaju zelenoj
povrini. 78 Meutim, ve je Aristotel pokazao da to vodi u paradoks. 79 Koje e boje
48
biti linija razgranienja izmeu dve raznobojne povrine? Neka sada izvini
Vutgentajn, ali nije nikakva idealizacija rei da ograniene povrine imaju krajeve
koji su jednodimenzionalni, kao to ograniena tela imaju krajeve koji su
dvodimenzionalni. Linija razgranienja izmeu zelene i crvene povrine trebalo bi da
bude jednovremeno, i svuda, i zelena i crvena, to deluje sasvim apsurdno. Jedini
prirodni izlaz je rei da ona nije ni zelena ni crvena, prosto zato to se linijama, ba
kao ni takama, svojstvo obojenosti ne pripisuje.
Ako bi neko ostao nezadovoljan primerom s bojama, jer svojstvo obojenosti ipak
zavisi od finije materijalne strukture, u kojoj kao takvoj nema boja, moemo navesti
jedan drugi primer, koji potie iz oblasti od koje nema fundamentalnije, a koji se
inae, za razliku od prethodnog primera, tie i vremena. Zamislimo telo koje se kree
ravnomernom brzinom, a onda, usled sudara, ili iz svejedno kojeg razloga, trenutno
promeni brzinu. Koja je njegova brzina u trenutku promene? Ona koju je imalo
prethodno ili ona koju ima potom? Opet deluje najprirodnije i najjednostavnije da se
kae da telo u trenutku uopte nema brzinu. Fiziari govore o trenutnoj brzini,
treturujui je upravo kao holistiko svojstvo, samo to delovima ne smatraju samo one
entitete koji su iste dimenzije kao i oni kojima se to svojstvo pre svega pripisuje, ve
delovima smatraju i take i trenutke, uvereni da su prostor i vreme composita realia u
kantorovskom smislu. Ali, kao to vidimo, to ih vodi u velike tekoe. U stvari, a
istini za volju, to ih ne vodi ni u kakve tekoe, jer oni mogu izabrati da kau da je
trenutna brzina ona koju je telo prethodno imalo, smatrajui nae pitanje presuptilnim
i irelevantnim. No ono to (moda s pravom) ne predstavlja nikakav problem za jednu
nauku, moe biti ogroman problem za neku drugu nauku. Na nivou filozofskog
razmatranja problema trenutne brzine, stvar se ne moe reiti onako kako to ine
fiziari. Na stranu to to je predloeno reenje potpuno ad hoc (u sluaju linije
49
razgranienja boja moglo bi se onda rei da je linija one boje koju mi vie volimo).
Ima i gorih stvari. ta emo rei, recimo, da li postoji poetni trenutak kretanja tela
koje poinje da se kree? Ako primenimo analogiju s prethodnim 'reenjem', rei
emo da je taj trenutak u stvari poslednji trenutak mirovanja, te se zato telo u tom
trnutku ne kree. A to ima za posledicu da uopte i ne postoji poetni trenutak
kretanja, jer, kao to znamo, trenuci kontinuuma trenutaka nisu sukcesivni. Sve ove
tekoe se reavaju mnogo plauzibilnije ako se kae, kao to je to uinio Aristotel, da
u trenutku, sensu stricto, nema ni kretanja ni mirovanja, pa onda, naravno, ni trenutne
brzine, dok bi se toliko eljeni pojam trenutne brzine, definisan prvim izvodom
funkcije u taki, mogao tako redefinisati da govori o tome kojom brzinom bi se telo
kretalo, kad bi nastavilo, ili da je nastavilo, da se kree ne menjajui vie dostignutu
brzinu. To je definicija koja potie od MakLorena. 80
Uopteno govorei, ako bi nerelaciona svojstva bila pripisivana takama, linijama i
trenucima, svet bi bio prepun krajnje neobinih stvari: ogranienih tela i procesa bez
poetka ili kraja, ili i bez poetka i bez kraja.
Ima dodue primera koji, bar na prvi pogled, favorizuju takastu a ne intervalsku
strukturu. Ako se, recimo, temperatura kontinuirano menja tokom izvesnog
vremenskog perioda, zar se time svaki trenutak tog perioda aktualno ne razlikuje od
svakog drugog time to je u njemu temperatura razliita od temperature u bilo kom
drugom trenutku? Meutim, koliko god delovalo prihvatljivo da se na ovo pitanje
odgovori potvrdno, ni aristotelovska reinerpretacija situacije ne deluje manje
plauzibilno. Ono to je realno jeste temperaturna promena, dok trenutna temperatura,
slino trenutnoj brzini, samo govori o tome kolika bi bila temperatura da je u trenutku
o kojem je re prestala da se menja. 'Prestanak' i 'poetak' -- za razliku od 'zelenog' i
'crvenog' -- nisu neto to se ne moe neprotivreno pripisati istoj taki ili istom
50
trenutku. Ako se sad neko zapita, kako mi moe biti hladno za vreme promene
temperature, kad svaka temperatura u svakom trenutku navodno govori o neem
potencijalnom, moe se odgovoriti da nita ne iskljuuje mogunost da se hladnoa
povezuje kako sa odreenom stalnom temperaturom tako i sa temperaturnom
promenom. Ako je u izvesnom vremenskom periodu temperatura -15, to moe imati
isti efekat kao kad bi se u tom periodu temperatura postepeno menjala od -16 ka -14.
U svakom sluaju, nije mi nikad hladno u trenutku, ve uvek u vremenskom intarvalu.
Sve u svemu, pojave diskontinuiteta u fizikom svetu snano govore u prilog tome
da se nerelaciona svojstva pripisuju oblastima i intervalima a ne takama i trenucima.
Takama i trenucima mogu se pripisivati relaciona svojstva, koja su posledica
pripisivanja nerelacionih svojstava oblastima i intervalima. 'Biti kraj' i 'biti poetak' su
takva relaciona svojstva. Neto je kraj neega ako je poetak neega drugog. Suprotno
poenti Kantove prve antinomije, u Treem emo poglavlju videti (kad se budemo
bavili ontolokim statusom prostora i vremana) da ak i fiziki svet kao celina, makar
kako to delovalo udno, sasvim lepo moe biti ogranien, tako, naime, to bi njegov
kraj, kao kraj fizikog sveta, bio poetak neeg to nije fiziki svet.
Kada se, dakle, vreme ne posmatra samo kao isti kontinuum, ve s obzirom na
svojstva fizikog sveta koja se njegovim delovima mogu pripisivati, onda navedeni
argumenti ne samo to govore u prilog njegovoj intervalskoj strukturi, ve sugeriu i
to da njegovu strukturu treba shvatiti kao strukturu potencijalnih delova, po emu bi
ono bilo compositum ideale. Dodatnim (moda kljunim) argumentom tome u prilog
baviemo se u poglavlju o beskonanosti.
51
TOPOLOGIJA VREMENA
52
ta je to topologija vremena?
Ako pretpostavimo da je vreme jednodimenzionalno i u pogledu sastava svojih
segmenata kontinuirano u smislu u kojem je to definisano u prethodnom poglavlju -- a
to emo mi od sada pretpostavljati -- onda se pitanje topologije vremena tie izvesnih
karakteristika koje prethodnim odreenjem nisu specifikovane. O kojim je to
karakteristikama re?
Neformalno je vrlo lako objasniti koje bi se razlike u shvatanju vremena smatrale
topolokim. Ako se dva filozofa koji se bave vremenom u svemu slau izuzev u tome
to jedan misli da vreme nema poetak dok drugi smatra da ima, onda je ta razlika u
njihovim shvatanjima topoloka. Slino e biti i ako se razilaze po pitanju ima li
vreme kraj.
Ali ima jo raznih zanimljivih mogunosti razilaenja koje su takoe isto
topoloke. Pri objanjenju je vrlo zgodno sluiti se analogijim sa linijom, jer i linija je
jednodimenzionalni kontinuum. Tako bi prethodno navedene razlike mogle da se
predstave razlikom izmeu, s jedne strane, prave (koja je beskonana s obe strane) i,
s druge strane, dveju polupravih neogranienih sa razliitih strana. Naravno, mogue
je pretpostaviti da vreme ima i poetak i kraj, u kome bi sluaju bilo poput dui.
Zamislite sada liniju koja je isprekidana. I njeni segmeti su jednodimenzionalni i
kontinuirani u sebi, ali se struktura te linije (ako sve u sebi kontinuirane segmente
smatramo delom jedne strukture) topoloki razlikuje od strukture neisprekidane prave
linije. Ili, uporedite pravu sa krugom, ali ne po tome to je prava prava a krug kruan,
ve po tome to se prava prostire u dva smera koji se nigde ne povezuju dok bi
53
54
nita drugo nije potrebno, to jest svaka je druga razlika za topoloku izomorfnost
irelevantna.
Primenimo sada ovo odreenje na prethodne sluajeve. Lako je videti zato se
prava topoloki razlikuje od polupravih (s poetkom, odnosno krajem). Kako god
izvrili obostrano jednoznano preslikavanje njihovih struktura -- koristei se
takastom ili intervalskom strukturom -- uvek e se nai bar jedan elemenat
poluprave (samo jedan kod takaste a beskonano njih kod intervalske strukture) koji
s obzirom na relaciju ureenja (<, odnosno
, a to su oni koji
55
od dva elementa o kojima je re prethodi, dok ono prethodi drugom (vidi sledeu
sliku, gde su take A i B uporedive, ali ni take A i C ni take B i C nisu).
Kad poredimo pravu i krug, vidimo da e posledica bilo kojeg preslikavanja biti to to
e na krugu svaka taka prethoditi sebi (to e vaiti i za beskonano mnogo intervala
na krugu), dok to ni za jedan odgovarajui elemenat prave (bio on taka ili interval)
nee biti sluaj.
Meutim, injenica to je prava prava a krug kruan ne predstavlja topoloku
razliku, to se moe videti iz poreenja prave i beskonane otvorene krive linije. U
tom sluaju postoji takvo preslikavanje da su odnosi meu originalima i slikama isti.
Topoloke karakteristike su, dakle, invarijantne s obzirom na 'uvijanje' date
strukture. One su invarijantne i s obzirom na 'uvrtanje' i -- to je naroito znaajno -- s
obzirom na 'istezanje'. Na primer, du koja je deo neke dui ima iste topoloke
karakteristike kao i du koje je deo. Topoloke karakteristike nemaju, dakle, nikakve
veze s metrikom. Zato emo se pitanjem metrike vremena i baviti u posebnom
poglavlju.
mogue razliite topologije vremena te, ako jesu, od ega zavisi koja e se smatrati
pravom, moramo, sasvim kratko, ukazati na neto to nije poznato, jer nije ni moglo
biti poznato, poto ni generalizovani pojam trivijalne razliitosti formalnih teorija nije
bio definisan.
Ve u tumaenju topolokih razlika izameu prave, s jedne strane, i poluprave,
isprekidane linije, razgranate linije ili kruga, s druge strane, mi smo ukazivali na
'poremeaje' koji nastaju kako s obzirom na relaciju < tako i s obzirom na relaciju
Naime, sve topoloke razlike mogu se detektovati kako pomou kantorovskog sistema
taaka tako i pomou aristotelovskog sistemu intervala. To omoguuje da se
trivijalnost razlike izmeu ova dva sistema kontinuuma iskae i na pozitivan nain:
dva formalna sistema jednodimenzionalnog kontinuuma trivijalno su razliita u
generalizovanom smislu ako i samo ako su njihovi modeli iste topoloke strukture.
Drugim reima, ono to je isto kad su pitanju teorije o kojima je re jeste topoloka
invarijantnost njihovih modela. 82
57
58
59
60
61
b) Zatvoreno vreme
Moglo bi se pomisliti da, ako se zaista ogranieno vreme pokazuje ak i intuitivno
prihvatljivim, to je na prvi pogled delovalo takorei nemogue, onda e isti rezultat
moi da se postigne (ili namesti) i kad je u pitanju bilo koja druga nestandardna
topologija. No ako je to i tano, zadatak je kod svake nove nestandardne topologije na
specifian nain nov, a kad je zatvoreno vreme u pitanju, i ni malo lak.
Nemogue je sa sigurnou rei da li Eudemovo pitanje -- o tome da li bi kod
istovetnih kosmikih ciklusa o kojima govore pitagorejci u stvari vreme bilo isto -treba shvatiti kao ismevanje same ideje o potpuno istovetnom 'vraanju istog' ili kao
ukazivanje na veliki problem koji bi oni koji tvrde da se svetska istorija odvija u
ciklusima imali da ree. Meutim, s obzirom na to da je Eudem bio Aristotelov uenik
-- i vrlo verovatno s uiteljem delio uverenje o tome da vreme i njegov karakter zavise
od karaktera promena koje se u njemu odvijaju (zbog ega je Aristotel, kao to smo
pomenuli, postulirao venost kretanja) -- pre e biti da je Eudem bio krajnje ozbiljan,
otkrivi vrlo neobinu posledicu ideje o kosmikim ciklusima (ukoliko se o
ponavljanjima misli kao o istovetnim ponavljanjima).
Ali zato bismo uopte razmiljali o toj bizarnoj i, bar na prvi pogled, neshvatljivoj
mogunosti (da vreme bude zatvoreno) umesto da lepo ostanemo u okvirima
standardne topologije i kaemo da se (istovetni) ciklusi ba zato i ponavljaju to se ne
odvijaju u istom vremenu?
Kao povod za razmiljanje o mogunosti zatvorenog vremena, treba primetiti da
pretpostavka o istovetnim ciklusima ne dozvoljava da dok se neto deava mi imamo
62
ikakva seanja, ili neku drugu vrstu tragova, o tom dogaanju u prethodnom ciklusu
(ili ciklusima), jer bi sama ta seanja predstavljala novum u ciklusu koji je u toku, te
se ne bi radilo o potpuno istovetnom ponavljanju. U odsustvu svih seanja pomenute
vrste, kao i bilo kojih drugih tragova koji bi ukazivali na to da je re o ponavljanju,
na ivot bi izgledao jedinstven i neponovljiv (ba kao to ga veina nas i doivljava).
Ali, ako to vai za na doivljaj ivota, zato to ne bi moglo da se kae i za ceo
kosmiki ivot (ma koliko on bio dui i bogatiji od naeg)? ta nas onda uopte
navodi, ili bar u principu moe navesti, da umesto o jednom ogranienom kosmikom
ivotu govorimo o kosmikim ciklusima?
Ako bi sve to znamo bilo u skladu s pretpostavkom o jednom jedinstvenom
kosmikom ivotu, onda bi nas to -- nezavisno od mogue pretpostavke o ciklusima -navelo ipak samo na to da tvrdimo da je vremenska topologija istovetna s topologijom
dui, a ne kruga. To pak znai da bez nekakvog dodatnog uslova niim ega se
seamo ili to znamo nikada ne bismo mogli biti ni navedeni na to da poverujemo u
postojanje istovetnih kosmikih ciklusa, te bi nam topologija dui uvek morala biti
prihvatljivija od topologije kruga.
Ako ostavimo po strani mitsko poreklo ideje o kosmikim ciklusima ( Aristotel i,
po svoj prilici Eudem, prezirali su mitske razloge), onda, dakle, moramo pronai neki
uslov ije bi ispunjenje topologiju kruga, kad je vreme u pitanju, uinilo
plauzibilnijom od topologije dui.
Primetimo da su seanja i tragovi o kojima smo gore govorili, a koji ne smeju
postojati da bi topologija zatvorenog vremena bar potencijalno bila prihvatljiva,
seanja i tragovi specifine vrste. To ne smeju biti seanja na neto (odnosno tragovi
neega) to se u istovetnoj formi upravo dogaa (puput fenomena dj vu). Time, u
principu, nije iskljueno da se neiji ivot odvija, izvesnim delom, potkraj dui, koja
63
64
pred oi. Ali ipak moemo bar konstatovati da bi mu se ideja zatvorenog vremena
morala jako svideti. Jer, u uvenoj se Zaratustrinoj 'krunoj(!) pesmi' ('Rundgesang')
kae: 'Die Lust will aller Dinge Ewigkeit!' ('Zadovoljstvo hoe venost svih stvari!'). 97
Sasvim je mogue da je Nie tu bukvalno mislio na neogranieno ponavljanje onoga
to se ve desilo (i jedan dokaz u Volji za mo ukazuje upravo na to 98 ), ali u tom
ponavljanju bi se izgubile originalnost i jedinstvenost, do kojih je Nie toliko drao.
Osim toga, takavo ponavljanje stvari u besmrtnom ivotu -- ako bi to bilo ono to
zadovoljsvo 'hoe' -- dosta bi podsealo na hriansku enju za rajem (a Nie je,
osim klasine filozofije, prezirao i hrianstvo). Zato bi mu mnogo privlanija morala
biti ideja u kojoj se jedinstvenost i neogranienost ne iskljuuju, a to je olieno u
topologiji kruga. Kosmiki ivot u zatvorenom vremenu mogao bi imati sve ari
neponovljivosti i neogranienosti, jer, upkos odsustvu ponavljanja u smislu ciklusa u
standardnoj topologiji, takav ivot ne bi, poput dui, bio ogranien nitavilom. Bila bi
to 'duboka, duboka venost' ('die tiefe, tiefe Ewigkeit') koja bi bolje odgovarala onome
to zadovoljstvo u Zaratustrinoj 'krunoj pesmi' eli.
c) Razgranato vreme
Ajntajnova specijalna teorija relativiteta suoila nas je s novim udom jedne
nestandardne vremenske topologije. 99 U toj teoriji vreme je i dalje
jednodimenzionalni kontinuum, ali vie nije linearno ve razgranato, to, kao to smo
videli, znai da u nekim sluajevima za dva vremenska trenutka ne moemo da
kaemo niti da su jednovremeni niti da jedan od njih prethodi drugom Vreme je time
prestalo da bude neto to na jedinstven nain obuhvata sve dogaaje i umesto toga je
postalo lokalno, to jest nerazdvojno povezano s mestom dogaanja.
65
66
67
identiteta i prethoenja. Jer, kao to se jasno vidi na slici iz prvog odeljka ovog
poglavlja, postoji zajedniki poetak ova dva vremena koji ini vorite koje im
prethodi, ali nema nijednog vorita izmeu njih.
Da li u svetu zaista ima ovakvih sluajeva i da li se oni sistematski mogu objasniti
nekom teorijom, to nije neto ime mi ovde treba da se bavimo, to je stvar fiziara. I
zato samo oni mogu da kau u kojoj meri je Ajntajnova teorija zaista obuhvatna i
potvrena naunim iskustvom. Mi smo zadatak ispunili samim tim to smo razjasnili
uslov ije bi ispunjenje moglo (mada ne i moralo) da nas navede da prihvatimo
topologiju razgranatog vremena.
Krajnje je zanimvljiva injenica -- na koju je ukazao Bendamin Li Vorf
zasnivajui svoju lingvistiko-relativistiku hipotezu -- da je topologija razgranatog
vremena, mnogo pre Ajntajnove specijalne teorije relativiteta, bila implicirana
jezikom Hopi indijanaca! 102 Naime, u jeziku Hopi indijanaca je nemogue rei da se
neto to se deava u nekom udaljenom selu dogaa istovremo s neim to se deava u
selu u kojem se o tome govori, poto se jedan jeziki oblik koristi kada se govori o
lokalnim dogaajima, a drugi kad se govori o udaljenim dogaajima. Dogaaj u
udaljenom selu deava se u drugom vremenu. Moda je Ajntajn u mladosti poznavao
nekog Hopi indijanca!
68
69
70
71
72
73
74
Kad govorimo o istorijskom uticaju dva razmatrana shvatanja, onda se bez ikakve
rezerve moe rei da je Lajbnicovo stanovite bilo neuporedivo uticajnije. Taj uticaj
poiva uglavnom na tome to je ono de facto dalo zeleno svetlo istraivaima prirode,
a koje danas nazivamo fiziarima, da preuzmu stvar u svoje ruke kad je re o pitanju
kakvi su prostor i vreme u stvari. I to se pokazalo, kao to emo imati prilike da
vidimo, prvo na pitanju smera vremena, a zatim i na pitanju metrike i toka vremena. U
ovom poglavlju emo se jo uvek zadrati na polju topologije i razmotriti, prvo,
posledicu Lajbnicovog shvatanja po kojoj topologija vremena nije neto to bi se
moglo birati ve neto to je diktirano time kakav je fiziki svet, a potom, jednu
slabiju varijantu Aristotelovog i Lajbnicovog zahteva da se ne prihvati potojanje
vremena bez promene.
75
76
uopte? Ako je prvo sluaj, onda je teza nezanimljiva utoliko to, prvo, dozvoljava da
se radi o teorijama koje jedna drugoj protivree kao kontrarne, zbog ega obe mogu
biti lane, a onda, dozvoljava se mogunost da e se i utvrditi lanost jedne ili obaju
teorija. Naime, ovo bi se, bar u principu, moglo utvrditi uz pomo neke teorije koja bi
uzela u obzir ire polje injenica. Zato je mnogo zanimljivije ono shvatanje teze po
kojem se radi o svim moguim injenicama.
Mi nemamo razloga da se ovde uputamo u dalju raspravu o Kvajnovoj tezi na
optem nivou. Ono zbog ega je ona nama potrebna, i to u smislu do kojeg smo5
upravo stigli, odnosi se na sasvim konkretno pitanje: da li bi nam uzimanje u obzir
svih injenica koje se odnose na fiziki svet nalagalo da se opredelimo za tano jednu
odreenu topologiju vremena -- kako bi trebalo da to bude sluaj po Lajbnicu -- ili bi
i tada mogle postojati bar dve topologije koje su u Kvajnovom smislu
subdeterminirane u odnosu na injenice?
Moglo bi se odmah odgovoriti da e sam Lajbnicov princip po kome nema
vremena bez promene otkloniti mogunost da dve naizgled alternativne topologije
budu subdeterminirane u bilo kojem sluaju. ak i ako bi to bilo tano, takav odgovor
bi predstavljao petitio principii. Jer, u pitanju je vaenje samog ovog principa, a ne
njegova primena. Da li nas uzimanje u obzir svih injenica moe bar navesti da
prihvatimo princip o kojem je re (ijom bi, onda, primenom automatski bila
prevaziena subdeterminiranost)?
Mi emo ovo pitanje razmatrati na primerima dveju topolokih struktura: strukturi
koja odgovara topolokoj strukturi isprekidane linije i strukturi vremena s poetkom i
krajem. To e nas na kraju navesti na formulaciju jedne oslabljene verzije
Aristotelovog i Lajbnicovog ontolokog zahteva po kome se o postojanju vremena
sme govoriti samo ako se u njemu deava neka promena (to emo od sada skraeno
77
zvati Lajbnicov zahtev, jer se on, iako smo ga sreli ve kod Aristotela, od vremena
sporenja s Klarkom, odnosno Njutnom, najee vezuje za Lajbnicovo ime).
78
79
apsolutno nita, pa time ni neto to bi moglo objasniti novi poetak ivota. Ali taj
problem imaju sve teorije po kojima postoji poetak sveta (bez obzira na topologiju
koju prihvate). Prema tome, ta stvar ne bi predstavljala novi problem za Lajbnica, koji
je ionako prihvatao da svet ima vremenski poetak (zbog ega i vreme ima poetak).
Drugim reima, ako se prihvati prvi poetak uopte, moe se prihvatiti i niz potonjih
novih poetaka. U isto vreme, razlog za to da se govori o jednom svetu s nizom
krajeva i poetaka bilo bi prosto to to se, po pretpostavci, ivot posle novog poetka
nastavlja tamo gde je bio prekinut. A na kraju krajeva, kao to ne moemo
odgonetnuti zato je Bog stvorio ba takav svet kakav je svet u kome ivimo (iako je
sam Bog, prema Lajbnicovoj teodiceji, tano znao ta radi, pa je izabrao najbolji od
svih moguih svetova), ne bismo mogli rei ni zato je stvorio svet s nizom krajeva i
poetaka, da je svet onakav kakav je u umejkerovom primeru.
Uz prethodna objanjenja, ono to bi povodom umejkerovog sveta rekao jedan
lajbnicovac deluje svakako mnogo plauzibilnije nego kad bi se prosto reklo da 'bele
smrti' uopte ne moe biti -- uprkos tome to parcijalnih zamrznia moe biti -- te da
e se posle svakih 559 godina (i samo tada!) dalji ivot univerzuma neposredno
nadovezivati na vreme kada bi trebalo da doe do zamrznua (do koga, zbog
Lajbnicovog zahteva, ne moe doi).
Ipak ostaje neto udno i u ovako suptilizovanom odgovoru. Iako su segmenti
ivota od 559 godina razdvojeni poput segmenata isprekidane linije, oni nisu
razdvojeni vremenom, i to je ona ograda za koju sam napomenuo da se mora napraviti
kada se kae da bi topologija vremena u ovom sluaju odgovarala topologiji
isprekidane linije. Nae prirodno pitanje je bilo: da li e se posle 559 godina novi
ivot neposredno nadovezivati na prethodni ili e oni biti razdvojeni periodom od
deset godina. No kako je period od deset godina period vremena, a prema
80
81
82
ili nikada nee ni biti ispunjeno, a da ipak ono samo svoje postojanje duguje tome to
je ono to ono samo ograniava vreme ispunjeno svetskim zbivanjima.
83
govori o odreenom vremenu u koji bi mogao biti smeten neki mogui svet.
Pretpostavimo da neko kae da se izmeu dva konkretna dogaaja, a i b, od kojih se
drugi neposredno nadovezao na prvi, mogao desiti i izvesni trei dogaaj c. Tako
neto je tano samo ako se shvati tako da znai da je mogu svet (koji sve do pre
pojave dogaaja c moe biti istovetan sa stvarnnim svetom) u kojem se neposredno
posle dogaaja a desio prvo dogaaj c, a onda, neposredno posle c, i dogaaj b. No,
isto tako, postoji i smisao u kome je nemogue da se izmeu dogaaja a i b desio
dogaaj c, a to je smisao po kome izmeu a i b, od kojih se, po pretpostavci, jedan od
njih na drugi nadovezuje, naprosto nema vremenskog mesta da se ita dogodi.
Uporedimo prethodni sluaj sa narednim. Neko kae da se izmeu dva konkretna
dogaaja, d i e, od kojih se dogaaj e desio posle dogaaja d ali ne i neposredno posle
njega, mogao desiti dogaaj f, ije trajanje nije due od vremenskog razmaka izmeu
d i e. U ovom sluaju je to mogue i u smislu u kojem u prethodnom primeru nije bilo
mogue da se c dogodilo izmau a i b, jer sada ima mesta za dogaaj f da se smesti
izmeu d i e.
ini se oigledno da su oba smisla -- jedan, u kojem je i za dogaaj c i za dogaaj f
istinito rei da su se mogli dogoditi izmeu a i b, odnosno e i d, i drugi, u kojem je to
mogue rei samo za dogaaj c ali ne i za dogaaj f -- i sasvim legitimni i potrebni.
Meutim, smisao u kojem se c nije moglo desiti izmeu a i b je restriktivniji, to znai
da bi ga bilo nemogue izraziti u jeziku koji ne bi dozvoljavao da se govori o vremenu
u kome se neto moglo dogoditi, ve samo o dogaanju u nekom moguem svetu koji
ima svoje vreme. Ili, drugaije reeno, stroi smisao zahteva da se mogui svetovi
posmatraju kao mogui svetovi s obzirom na dato vreme.
Sledei, manje neutralan primer nas vie pribliava spornom pitanju o postojanju
ili nepostojanju vremena pre nastanka sveta, jer se tie praznog vremena koje e na
84
odreeni nain biti ispunjeno ili koje ak moe biti ispunjeno na razliite naine.
Naime, kad kaemo da e se sutra padati sneg, mi ne govorimo o moguem svetu u
kome tada i tada pada sneg, ve o realnom svetu u kome ivimo i iji e jedan period
vremena koji je jo prazan biti ispunjen odreenim padanjem snega. Ili, poto
vremenske prognoze nisu sasvim pouzdane, moda sutra i ne bude padao sneg, ve
samo kia. Ako govorimo o obe mogunosti, mi govorimo o razliitim moguim
svetovima -- jednom, sa snegom, i drugom, s kiom -- ali ne tako to oni imaju svoja
nezavisna vremena, ve tako to su mogui s obzirom na odreeno vreme, i to vreme
odreeno u odnosu na vreme aktualnog sveta u kojem ivimo.
Oba primera koje smo razmotrili govore o jednoj razlici koja e biti vrlo znaajna
za poglavlje o odnosu vremena i modalnosti, a to je razika izmeu logikih i realnih
mogunosti, 120 odnosno razlika izmeu moguih svetova u nespecifikovanom smislu i
moguih svetova koji su topoloki dostupni poavi od nekog segmenta aktualnog
sveta. Skup ovih poslednjih pravi je podskup skupa svih moguih svetova. Pritom
poslednji primer ak pretpostavlja prazno vreme koje e biti ili koje moe biti
ispunjeno nekim dogaajem, ali i to prazno vreme je odreeno topologijom i
metrikom realnog sveta. 'Sutra' je vreme koje se nadovezuje na period koji obuhvata
dananji dan realnog sveta i, po pretpostavci, traje koliko bilo koji prethodni dan u
realnom svetu.
Ako elimo da ne prenebregnemo ovu razliku izmeu logikih i realnih
mogunosti topoloki odreenih datom topologijom realnog sveta, moramo kao okvir
unutar kojeg emo govoriti o dostupnim moguim svetovima uzeti samu topoloku
(mada i metriku) strukturu odreenu stvarnim svetom.
85
Rezultat je, dakle, u krajnjoj liniji, isti kao rezultat ispitivanja umejkerovog sveta,
koji se ticao mogunosti postojanja unutarsvetskih vakuuma: neophodna nam je
standardna topologija umesto nestandardne.
Ako smo ve jednom prihvatili standardnu topologiju i u sluajevima u kojima se
pojavljuje prazno vreme, moemo stvar generalizovati i prihvatiti standardnu
topologiju i u sliaju sveta s vremenskim poetkom. Ipak, moe se initi da se u ovom
sluaju javlja jedna relevantna razlika, koja dovodi u pitanje predloenu
generalizaciju.
Sutranji mogui svet u kojem e padati sneg, kao i onaj u kojem e padati samo
kia, dostupni su zato to je re o buduim dogaajima. Slino tome, iako su dogaaji
d i e, za koje smo rekli da se izmeu njih mogao smestiti dogaaj f, proli dogaaji,
dogaaj f je, bar s obzirom na dogaaj d, nekada bio budui dogaaj. Meutim, sve
to se tie navodnog vremena pre nastanka sveta (ako tako neto prihvatimo) odnosi
se iskljuivo na prolost, a prolost koja nikada nije bila budunost ne omoguava da
se u nju smesti nijedan mogui svet. Drugim reima, tu kao da ne bi moglo da se
govori o realnim mogunostima.
Stvar izgleda prilino delikatna, ali mislim da ipak postoje dva meusobno
povezana dobra razloga u prilog tome da se i u ovom sluaju prihvati standardna
topologija. Prvo, ako je re o buduim dogaajima, ali takvim koji su
predeterminisani, tada u pogledu toga kako e odgovarajue vreme biti ispunjeno
postoji samo jedna mogunost (ba kao da se radi o prolosti), to znai da postoji
samo jedan mogui svet koji je u definisanom smislu dostupan. Pa ipak, njegova
aktualizacija spada u realne mogunosti. To znai da se o realnim mogunostima
moe govoriti i u sluaju kada je njihov broj ravan jedinici. Drugo, kada bi se, poavi
od nekog segmenta realnog sveta, za sve ono to se dogodilo u prolosti raklo da vie
86
87
vremena jeste neto to je danas sporno. Za sada moemo rei samo da nas to to
doputamo da se govori o praznom vremenu, mada uvek s obzirom na vreme koje je
ispunjeno, ne obavezuje da priznamo i njegov tok, ak i ako, sluei se metrikom
vremena u stvarnom svetu, dopustimo da se govori o duini praznog vremena.
88
METRIKA VREMENA
89
90
91
92
Danas su takorei svi koji se metrikom vremena bave napustitli Njutnovo uverenje
da vreme posmatrano po sebi moe imati odreenu metriku, te se utoliko slau i u
tome da metrika vremena mora poticati iz fizikog sveta. Ali iza ovog naelnog
slaganja kriju se ogromne razlike. Dok konvencionalisti smatraju da se nametanje
metrike vremenu od strane fizikog sveta ne dogaa automatski, ve uz nau debelu
pomo -- zbog ega se onda ni nadalje ne moe govoriti o jedinstvenoj i jedino
ispravnoj vremenskoj metrici -- realisti smatraju da je samim fizikim svetom i onim
to se u njemu dogaa metrika ve odreena, te da mi tu nemamo nita drugo da
uinimo do da je otkrijemo. 122
Suprotno oekivanju naivnih, konvencionalizam je danas dominirajue stanovite,
nasleeno od velikana filozofije nauke poput Dijema, 123 Poenkarea 124 i
Rajhenbaha. 125 Sutina konvencionalistikog stanovita moe se saeto iskazati na
sledei nain. Poto svako merenje bilo prostornih bilo vremenskih duina
pretpostavlja neku fiziku teoriju, meu ijim implikacijama se, zavisno od toga o
kojoj je fizikoj teoriji re, moe nalaziti kako stav o izotropnosti tako i stav o
neizotropnosti bilo prostora bilo vremena, svaku fiziku teoriju koja je saglasna sa
injenicama mogue je tako preformulisati da novodobijena teorija takoe bude
saglasna sa injnicama, ali da se od izvorne razlikuje po implikacijama u pogledu
izotropnosti ili vrste neizotropnosti fizikog prostora i vremena, to e implicirati
razliite metrike svetskog prostora i vremena. Pogledajmo ta to znai na sledeim
primerima, koji se tiu i prostora i vremena.
Kada merimo duine dva prostorna rastojanja koja se ili samo preklapaju ili su
jedno izvan drugog, mi ili predmet koji nam slui kao mera, lenjir recimo,
premetamo s mesta na mesto, ili, ako je lenjir dovoljno veliki, prosto otitavamo
koliko manjih jedinica obuhvata prvo a koliko njih drugo rastojanje. Pretpostavimo da
93
94
95
96
97
98
99
Paradoks blizanaca
Re 'paradoks' u naslovu ovog odeljka mogla bi se staviti i pod navodnike, poto je u
paradoksu blizanaca re o situaciji koja nam samo izgleda paradoksalno, dok se
prema standardnom reenju ne radi ni o kakvom paradoksu same specijalne teorije
100
101
102
103
104
105
nastavi svojim a neznanac svojim putem bez ikakvih usporavanja, ubrzavanja ili
promene pravaca. Kad neznanac bude sreo Predraga (u taki C) ispostavie se -shodno specijalnoj teoriji relativitata -- da je zbir vremena koje je proiveo Nenad od
trenutka rastanka s Predragom, u taki A, do susreta s kosmikim neznancem, u taki
B, i vrmena koje je preiveo neznanac izmeu B i C manji od vremena koje je
proiveo Predrag izmeu A i C, iako na putovanju od A preko B do C nije bilo
nikakvih dejstava ili efekata izazvanih okretanjem kosmikog broda, o kojima govore
Rajhenbah ili Fejnman. Nestandardna reenja razliku u vremenu u ovom sluaju
naprosto ne objanjavaju.
Fejnmanovo ukazivanje na efekte usporavanja i ubrzavanja koje e putnik osetiti
prilikom okretanja kosmikog broda moglo bi da predstavlja, u najboljem sluaju,
indikaciju toga da je dolo do promene smera kretanja broda, dok bi, u stvari,
promena smera, a ne usporavanje i ubrzavanje (kojih u poslednjem primeru i nema),
bila razlog rezultirajue razlike u ostarelosti blizanaca. Mogue je da je to imao u
vidu Sklar, koji inae daje standardno reenje paradoksa blizanaca, ali ipak pominje i
akceleraciju! 141
Nevolja je sad, kao to sam napomenuo, to ni standardno reenje ne daje dalje
fiziko objanjenje zato promena smera dovodi do razlike u duini izmeu
Predragovog i Nenadovog vremena, ve se, po pravilu, samo poziva na dijagram
Minkovskog iz koga sledi da je tako. 142 Kao da geometrijska reprezentacija kao takva
ve predstavlja potpuno razjanjenje problema!
Mislim da se problem ne moe do kraja razjasniti ako se ne uzme u obzir da
specijalna teorija relativiteta omoguava da se govori o apsolutnoj duini prostornih i
vremenskih intervala prostor-vremenskog kontinuuma, a to, kako je gore bilo
objanjeno, proizlazi iz pretpostavke o konstantnosti brzine prostiranja svetlosti.
106
107
108
109
110
svetlosti, da bi onda pri povratku morao da se kree brzinom koja je blia brzini
prostiranja svetlosti nego to je to bila Predragova, te da je zato u ukupnom rezultatu
njegova brzina bila blia brzini prostiranja svetlosti nego li to je to bila Predragova.
No, svakako, moe se nainiti i neogranieno drugaijih izbora.
Moglo bi izgledati da u prilog konvencionalistike teze ide to to mi uvek, poavi
iz bilo kojeg od dva sistema, koristimo isti nain za izraunavanje dilatacije u drugom
sistemu, ne obazirui se na navodno objektivnu razliku u pogledu njihove brzine u
odnosu na brzinu prostiranja svetlosti. Naime, mi uvek koristimo Lorencove
transformacije, koje, kao to smo videli, daju meusobno iste rezultate u pogledu
dilatacije, bez obzira na to iz kojeg se od dva sistema preraunavanje vri. Ako je
vreme u Nenadovom sistemu dvostruko usporeno, kad se stvar posmatra iz
Predragovog sistema, onda je i Predragovo vreme isto toliko usporeno, kad se stvar
posmatra iz Nenadovog sistema. Ali, ako se ovaj na nain preraunavanja shvati kao
mogui izbor zasnovan na injenici da nezavisno od nekog izbora uopte i nema
smisla u kojem se moe govoriti o dilataciji, jer tako neto po sebi ne postoji,
postavlja se pitanje kako se onda, uprkos simetrinosti s obzirom na ralativnu
dilataciju vrmena u dvama sistemima, moe oblasniti apsolutna dilatacija iz situacije
koju opisuje paradoks blizanaca? esto se objanjenje daje uz pomo sledeeg
dijagrama. 144
111
112
113
poinju stvarno da se razlikuju du razliitih grana kontinuuma iako iznose isti broj
jedinica mere, i to nezavisno od toga da li emo mi ikada biti u situaciji da to
konstatujemo (kao to u sluaju ponovnog spajanja grana jesmo). Ako se to prihvati,
onda se sme koristiti i u objanjavanju fenomena, kao to sam ja i uinio kada sam se,
umesto na promenu referencijalnog sistema, pozivao na razliku u metrici sistema.
injenica je da je Ajntajn prihvatio Lorencove transformacije i da je u sluaju
sistema koji se samo udaljavaju, samo pribliavaju ili, uopte, koji su se razdvojili ali
se jo nisu spojili, govorio samo o relativnim dilatacijama koje su simetrine, ali to je,
prema prethodnom tumaenju, inio iz razloga to je operaconalno nemogue utvrditi
ita to bi se ticalo apsolutnih dilatacija. Meutim, prihvatanje operacionalistikih
razloga u takvim situacijama ne znai automatski i prihvatanje konvencionalistikog
stanovita. Konkretno, prihvatanje operacionalistikih razloga u takvim sluajevima
ne obavezuje nas da u situaciji poput one opisane u paradoksu blizanaca, gde znamo
(ili bar verujemo fiziarima) da je dolo do dilatacije u apsolutnom smislu,
primenjujemo samo ona objanjenja koja se zasnivaju na relativnim dilatacijama.
Korak od operacionalizma do konvenconalizma izgleda veoma mali, ali i mali korak
nas moe odvesti na tuu zemlju.
Konvencionalistiko razreenje paradoksa blizanaca objanjava metrike razlike
topolokim razlikama vezanim za razliite svetske linije putnika. Zato je u tom
objanjenju, kao to smo mogli da vidimo, korienje dijagrama Minkovskog od
sutinskog znaaja. Zbog toga se ovo reenje ponekad i naziva geometrijsko. U
realistikom razreenju je obrnuto. Topoloke razlike se objanjavaju razliitim
metrikama koje vae u sistemima putnika.
Poto su topologija i metrika u specijalnoj teoriji relativiteta, kao to smo takoe
imali prilike da vidimo, sutinski povezane, u principu su mogua oba tipa objanjenja
114
(to ovoga puta ne znai da su trivijalno razliita!). Meutim, nije Ajntajnu bila
zadana topologija, da bi onda trebalo ustanoviti kakve metrike razlike odatle slede,
ve ga je pretpostavljena razlika u metrici navela da prihvati topologiju razgranatog
vremena. Zato bi i objanjenje fenomena apsolutne dilatacije trebalo da bude
zasnovano na metrikim a ne topolokim razlozima. A, na kraju krajeva, nije
neizotropnost prostorno-vremenskog kontinuuma uzrok metrikih razlika u fizikom
svetu, ve su, obrnuto, razlike u brzinama tela u odnosu na ono to je jedino
apsolutno, a to je brzina svetlosti, uzrok razlike u metrikama, to onda uzrokuje
neizotropnost prostor-vremenskog kontinuuma.
115
na jednu svetsku liniju odrediti metriku praznog vremena pre poetka sveta. Tekoa
je analogna, samo je jo neposrednije saglediva, kada treba govoriti o praznom
vremenu posle neke take u kojoj se sustie vie svetskih linija. Naime, poto svaka
svetska linija moe da se razgrana, onda bi svaka od svetskih linija koje su se sustekle
u krajnjoj taki sveta mogla da se razgrana u praznom vrmenu koje sledi. Da li, dakle,
uopte ima smisla govoriti o metrici praznog vremena, odnosno prostor-vremena, u
ovom sluaju?
Ovde nam moe pomoi analogija sa MakLorenovom definicijom trenutne brzine.
Prvi izvod funkcije za neku datu vrednost argumenta odreuje, kad je re o krivoj
koja je njen grafik, koeficijent pravca tangente u taki ije su koordinate data
vrednost argumenta i odgovarajua vrednost funkcije. Ako je funkcijom predstavljeno
kretanje nekog tela, onda prvi izvod odreuje njenu 'trenutnu brzinu'. Videli smo da se
'trenutna brzina' ne mora shvatiti doslovno, ve da se moe razumeti kao eliptini
izraz za to kako bi se, posle trenutka o kojem je re, telo dalje kretalo kada bi se
kretalo brzinom koju je s obzirom na nain kako se prethodno kretalo dostiglo.
Sada bismo mogli da kaemo, mutatis mutandis, da je, s obzirom na neku datu
svetsku liniju, metrika u praznom prostor-vremenu odreena onim to se deavalo na
kraju date svetske linije, jer je tim dogaanjima odreena metrika koja bi dalje vladala
du svetke slinije, da je ova nastavljena i da se metrika, ako se prethodno i menjala,
vie ne menja.
Naravno, slino bi se moglo postupiti i u sluaju odreenja metrike praznog
vremena pre poetka sveta. Jer kao to ono to se dogaalo na kraju sveta, ili bar
jedne svetske linije, odreuje potonju metriku praznog vremena, tako i ono to se
dogaalo na poetku odreuje metriku prethodnog praznog vremena.
116
Postavlja se sad vrlo zanimljivo pitanje, kakva bi bila metrika praznog vremena
odreena u odnosu na neku svetsku liniju na kojoj je apsolutna dilatacija takva da na
kraju svetske linije dosie stepen potpunog zaustavljanja vremena. Iako je pitanje
zanimljivo, odgovor kao da se namee sam od sebe. U odnosu na takvu svetsku liniju
ne bi se vie moglo govoriti o metrici potonjeg praznog vremena. Ako je sad ovo
sluaj ne samo sa jednom ili samo sa nekima ve sa svim svetskim linijama, onda bi
kraj sveta znaio i odsustvo metrike potonjeg praznog vremena. Isto, naravno, vai,
mutatis mutandis, za prazno vreme pre nastanka sveta.
Ako topologija razgranatog vremena zavisi od metrike -- a to je sluaj u specijalnoj
teoriji relativiteta kako smo je gore protumaili -- onda izgleda da u ovakvom sluaju
nee vie biti smisleno govoriti ni o metrici praznog vremena ni o nekoj njegovoj
topologiji. Jer ako smo poli od topologije razgranatog vremena, koja je u opisanom
sluaju suspendovana kad je re o praznom vremenu, onda izgleda da nemamo
nikakvog osnova da prihvatimo ikakvu topologiju praznog vremena.
ini se, dakle, da smo konano pronali sluaj u kome bi trebalo da kaemo da
vremena pre poetka i posle kraja sveta jednostavno nema, a ne da je ono prazno. I
zaista, ako bismo sluaj opisali naelno, bez pozivanja na specijalnu teoriju
relativiteta, to bi bilo tako. Tako opisan sluaj ostaje sjajan primer za topologiju
ogranienog vremena.
Meutim, stvar se menja ako se ne ostane na naelnom nivou, ve se upravo
specijalna teorija relativiteta eli iskoristiti za konkretizaciju navedene naelne
mogunosti. Jer, na alost, specijalna teorija relativiteta sadri i izvesne specifine
tvrdnje, zahvaljujui kojima je ipak mogue govoriti o metrici praznog vremena pre
poetka i posle kraja sveta.
117
118
SMER VREMENA
119
120
121
govorimo kako je Pavle manji od Petra, dok u sluaju zamene relacije < relacijom >
nema niega to e 'preiveti' ovu zamenu u nekom objektivnom smislu, jer ne postoji
takav smisao u kojem e trenutak koji je bio raniji od nekog drugog ostati raniji od
njega. Ako takav objektivni smisao ne postoji, onda to znai da vreme, kada se
posmatra kao beskonani jednodimenzionalni kontinuum i nije objektivno usmereno s
jedne na drugu stranu kontinuuma. Drugim reima, ureenje kontinuuma ne moe
nam pomoi da definiemo smer vremena, to znai da o smeru vremena ne moemo
ni govoriti bez pozivanja na neto drugo.
Ovo to smo zakljuili oigledno vai za standardnu topologiju vremena. Stvar se
naizgled menja kada je re o vremenskim topologijama u kojima postoji samo poetak
i samo kraj vremena, poto jedna zahteva odgovarajuu zamenu estog a druga
sedmog aksioma. Ako se < zameni sa > u svim aksimima sistema u kojem je sedmi
aksiom, koji govori o nepostojanju prvog elementa, zamenjen aksiomom koji govori o
njegovom postojanju, dobie se teorija koja se moe interpretirati u istoj relacionoj
strukturi koja je bila model za prethodnu teoriju, ali e prvi element biti prvi s
obzirom na >, to znai najkasniji a ne najraniji trenutak, ako je re o vremenu. No to
je upravo onaj isti smisao u kojem smo, kad je re o standardnoj topologiji, videli da
neko a koje je bilo ranije od b posle zamene < sa > postaje kasnije od b, samo je sada
re o tome da to a, ako je najranije, postaje najkasnije.
Oigledno je onda da sve vai i za topologiju po kojoj vreme ima i poetak i kraj.
Naime, kada se izbace esti i sedmi aksiom iz spiska kantorovskih devet aksioma i
umesto njih dodaju odgovarajui aksiomi koji govore o tome da postoji prvi i
poslednji element jednodimenzionalnog kontinuuma, dobie se formalna teorija iji e
svaki model biti model i za teoriju koja se dobija kad se svuda u aksiomima < zaneni
sa >, s tim to e prvi element postati poslednji a poslednji prvi.
122
123
Brzo se ispostavilo da zadatak nije ni malo lak, poto su fiziki procesi koje
poznajemo ili oigledno reverzibilni, ili bi to barem u naelu mogli biti. I u fizici i u
hemiji, sve bi se moglo vratiti u prvobitno stanje, kako god ono inae izgledalo. to se
sastavilo moe se rastaviti, a to se rastavilo moe se sastaviti, bez obzira na to da li je
re o hemijskim jedinjenjima ili o fuziji i fisiji atomskih jezgara.
Ipak, izgleda da nam je primer pri ruci, jer je vezan za bia poput nas samih. Ko ne
veruje u to da mi ivot ne moemo iveti unazad, ve neminovno od roenja ka smrti?
Moda u to svi verujemo, ali biologija nije fundamentalna nauka, ve je to, na alost,
fizika. ak i ako su prihvatali kao injenicu to da mi neminovno ivimo ka smrti (s
im se, inae, kasnije ak i Hajdeger sloio), fiziari su se morali pozvati na neki
princip svoje nauke, da bi definisali ireverzibilnost vremena. Pritom, verovali ili ne, u
prvom traganju za 'strelom vremena' nisu mogli da izbegnu upravo smrt kao ono to
daje smer vremenu, samo to se nije radilo o obinoj ljudskoj smrti ve o toplotnoj
smrti univerzuma.
Svi hvala bogu znamo kako zimi da zagrejemo prostoriju u kojoj provodimo
vreme. Dobro zaloena pe nije samo topla, ona zagreva celu sobu. Meutim, proces
zagrevanja se zavrava kad se temperature pei i vezduha izjednae. Iako bi se neko
mogao zapitati zato pe ne bi mogla da i dalje zagreva vazduh tako to bi ona sama
nastavila da se hladi, to se, na alost, ne dogaa. Prema drugom principu
termodinamike -- koja se ponekad naziva fenomenolokom, jer samo opisuje
fenomene 151 -- promena temperature je neto to prestaje kad se uspostavi potpuna
entropija, to znai, kad se mesta koja su se razlikovala u pogledu temperature vie po
tome ne razlikuju. Zato je i potrebno da ponovo zaloimo pe, ako hoemo da jo
zagrejemo sobu. Pored ostalog, zato se ne moemo najesti jednom zauvek, ve
moramo ponovo i opet jesti, ako ne elimo da se zauvek ohladimo.
124
125
126
127
Uporeujui dva navedena zakona gasa, ovek dolazi na prirodnu ideju da, kada
zbog istovetnosti levih strana formula dobije prvo
RT = 2NE/3,
a potom, odatle,
T = 2NE/3R,
samu toplotu definie kao srednju kinetiku energiju estica gasa (jer 2N/3R je
konstanta).
Prethodno ne znai nita drugo do da bi Bog, znajui njutnovske trajektorije svih
estica vazduha u nekoj sobi, mogao na osnovu toga da nam kae da li e nam u toj
sobi biti hladno ili toplo, i da bi, tavie, mogao da nam tano kae ta e biti rezultat
do koga emo mi smrtnici doi na osnovu nae indirektne metode merenja
temperature.
Ipak, prethodnom redukcijom nije objanjena glavna stvar koja nas zanima. Zato
dolazi do porasta entropije, kad je srednja kinetika energija estica ista i u sluaju
neravnomerno i u sluaju ravnomerno zagrejane sobe? Odgovor na ovo pitanje je
iznenaujui. Ono za ta prethodnim pitanjem sugeriemo da se ne moe dogoditi,
moglo bi da se dogodi na osnovu toga ta toplota shodno prethodnoj definicije jeste, a
uprkos drugom principu fenomenoloke termodinamike i svem naem svakodnevnom
iskustvu!
Istorijski gledano, mogunost o kojoj je re vezana je za Maksvelovog demona,
koji, za razliku od Dekartovog, nije zao, ve bi tavie, zbog toga to bi spreavao
porast entropije, pre podseao na Sokratovog dobrog demona. Mi emo ulogu
Maksvelovog demona objasniti na jedan savremen nain, koji doputa da fiziari stvar
uzmu krajnje ozbiljno, 155 a ne kao duhoviti misaoni eksperiment.
128
129
130
131
entropije i omoguio sve veu i veu diferencijaciju. Ljubav moe biti slepa, dok
mrnja mora biti krajnje promiljena.
No, bez obzira na velike i male verovatnoe, i bogove i demone, strela vremena
fenomenoloke termodinamike slomljena je na nivou fundamentalnijeg fizikog
objanjenja. Jer, ne moe definicija ranijeg i kasnijeg poivati na visokom stepenu
verovatnoe, i to ne verovatnoe stanja univerzuma opisanog na fundamentalnom
nivou, ve verovetnoe koja se odnosi samo na klase stanja koja se meusobno
ogromno razlikuju da bi predstavljala prirodnu vrstu, delei, naprotiv, samo jednu
epifenomenalnu karakteristiku -- da su stanja visokog stepena nereda.
Termodinamika strela vremena nije jedina o kojoj se govori u fizici. I sama
entropija je postala iri pojam koji se ne odnosi samo na toplotnu ravnoteu ve na
bilo koju vrstu neureenosti. esto se, na primer, govori o vremenskoj streli
impliciranoj razliitim savremenim kosmologijama. Danas je u modi diskusija o
takozvanom antropikom principu, prema kojem je ve na poetku sveta moralo
mnogo toga biti vrlo precizno kalibrirano, da bi posle dugog razvoja kosmosa na kraju
bio omoguen ak i nastanak ivota i samog oveka, po kojem je ovaj princip i dobio
ime. Uprkos svemu tome, u ta se ovde ne moemo uputati, danas slavni fiziar
Hoking je ostao do kraja konzervativan, tvrdei da se iz samog sistema, koji u ovom
sluaju predstavlja itav univerzum, ne moe uopte rei da li se on nalazi u stanju
poveanja ili smanjenja entropije, jer bi za to bilo potrebno poznavati poetne
uslove. 156 Drugi se danas slavni fiziar Penrouz tome dodue suprotstavljao, nadajui
se da bi budua teorija kvantne gravitacije mogla otkriti svetu intrinsinu asimetriju
na osnovu samih zakona fizike. 157 Ali, dok se Penrouzov san ne ostvari (ili ne
prosneva), ostaje injenica da nam posojee fizike teorije ne omoguije definisanje
smera vremena.
132
133
134
135
kauzalne veze, zato to se, bez promene smisla rei, moe izvriti sistematska zamena
tako da uzrok bude posledica onoga to je prethodno bila njegova posledica a njegova
posledica bude uzrok onoga to je bio njen uzrok, to je upravo ono to su Viler i
Fejnman imali u vidu, bez obzira na to to nesretno izabrani primer koji su naveli,
sam po sebi. tome ne ide u prilog, ve pre navodi na to, kao to smo videli, da se cela
zamisao o zamenljivosti uzroka i posledice shvati kao neto to poiva na
ekvivokaciji.
136
neblagovremenost njihove akcije, kau kako uopte nije tano da je to to oni rade
neblagovremeno, jer je iskustvo dovoljno potvrdilo delotvornost onoga to oni rade, a
oni to uvek rade po istom rasporedu. Pretpostavimo da nam ak ponude, ili da mi
uspemo da ih na to nagovorimo, da se napravi eksperiment koji e pokazati da li su
oni u pravu. Eksperiment se prosto sastoji u tome to se uporede uspesi u lovu kad oni
svoju aktivnost na uobiajeni nain obave sa uspesima lovaca u situacijama kad ova
aktivnost izostane. I pretpostavimo, na kraju, da se pokae da su vrai u pravu, koliko
god puta da ponavljamo eksperiment. Da li emo i dalje nepokolebljivo tvrditi da je
njihova akcija neblagovremena?
Da otklonimo moguu dvosmislenost u vezi s prethodnim pitanjem, moemo
pretpostaviti da mi sami naelno verujemo u mogunost da ritualne igre doprinose
uspehu u lovu. U pitanju o blagovremenosti ili neblagovremenosti akcije nije, dakle,
re o tome da li same ritualne igre imaju smisla, nego samo o tome da li ima smisla
obavljati ih kada je lov ve zavren.
Jasno je da se eksperiment moe i dalje mnogostruko profinjivati, u zavisnosti od
toga ta ko smatra da je slaba taka u celoj prii. Ali Dametov primer je ostvario cilj
ako uopte dopustimo smislenost eksperimentalnog proveravanja, jer ako je
retroaktivna uzronost contradictio in adiecto, onda znamo a priori da je akcija vraa
neblagovremena.
Ostavimo pleme i njegove vrae i prenesimo poentu Dametove prie na polje
nauke. Setimo se za poetak jedne epizode iz istorije kvantne mehanike. Situacija
koju su 1935. godine opisali Ajntajn, Podolski i Rozen 164 trebalo je da ukae na
jednu paradoksalnu posledicu kvantne mehanike, po kojoj rezultat merenja na jednom
od dva veoma udaljena mesta utie na rezultat jednovremenog merenja na drugom
mestu. Danas za fiziare to vie nije paradoksalna posledica jedne teorije, ve se
137
138
rezultat to da vreme objektivno ima dva smera. 165 Jedan smer odreen je relacijom
izmeu dogaaja a i b, a drugi, njemu suprotan smer, relacijom izmeu dogaaja c i d.
Pritom rezultat nije -- naglasimo to -- da vreme moe, prema naem izboru, imati bilo
koji smer, to bi znailo da objektivno nema smer, ve da vreme mora imati dva
objektivno razliita smera, poto je kauzalna relacija asimetrina, te to to je dogaaj
a uzrok dogaaja b znai da dogaaj b nije uzrok dogaaja a, iako je dogaaj c, koji je
jednovremen s dogaajem b, uzrok dogaaja d, koji je jednovremen s dogaajem a.
Iako je ovakva jedna zamisao o vremenu s dva objektivno razliita smera
konzistentna, to jo ne znai da treba da prihvatimo da vreme ima dva smera. Situacija
je potpuno analogna sluajevima koje smo razmatrali u vezi s nestandardnim
topologijama. Jedna stvar je pitanje uslova pod kojima bi neka nestandardna teorija
bila prihvatljiva, a druga stvar je pitanje ispunjenosti tih uslova. Na osnovu svega to
znamo i to je naukom pretpostavljeno, nemamo razloga da prihvatimo postojanje
retroaktivne uzronosti, pa samim tim ni teoriju o dva objektivna smera vremena.
139
ta god bili razlozi u prilog ovakvoj jednoj teoriji, ini se da e bar jedna stvar
uvek govoriti protiv nje, a to je ono na ta je ukazao jo sveti Avgustin. Naime, mi se
moemo seati samo neega to se dogodilo, dok se naa nadanja i oekivanja mogu
smisleno ticati samo neega to se jo nije dogodilo.
Meutim, pretpostavimo da postoje ljudi, poput prekognicionista iz Spilbergovog
filma Minority Report (kod nas prevedenog kao Suvini izvetaj), koji ono to e se
dogoditi 'vide' isto toliko jasno, ili ak jasnije, nego ono ega se seaju. Zaplet u filmu
se i osniva na tome to je u jednom sluaju 'obino' seanje, to jest seanje na neto
to se dogodilo, namerno protumaeno kao 'seanje na budunost'.
Ono to u Spilbergovom filmu i inae smeta, a pogotovu s obzirom na svrhu
primera koji elim da iskoristim u daljem izlaganju, jeste to to, iako prekognicionisti
vide ono za ta bi trebalo rei da se dogodilo u budunosti, policija na osnovu toga u
mnogim sluajevima uspeva da sprei da se to dogodi. U tom smislu je dosledniji
pomenuti Klerov film Dogodilo se sutra. No svejedno, pretpostavimo da se
budunost, kao u Klerovom filmu, ne moe izmeniti uprkos svim naim naporima, te
da je i u tom smislu izbrisana razlika izmeu seanja na prolost i seanja na
budunost. Ako bi stvari tako stajale, onda bi i nadanja usmerena na budunost bila
ravna nadanju da se neto nije dogodilo, to jest, bila bi bazirana isljuivo na naem
neznanju u pogledu toga ta se stvarno dogodilo, bilo u prolosti, bilo u budunosti.
Brisanjem ovakvih razlika u jednom svetu u kojem bi prekognicija bila normalna, a ne
paranormalna, pojava bio bi otvoren put za opravdano poistoveenje onoga to se
dogodilo u prolosti i onoga to se 'dogodilo u budunosti'.
Ako celu priu ne shvatimo u uskom epistemolokom smislu, ve je
reinterpretiramo ontoloki, onda poenta Prajsove teorije postaje sasvim jasna. Ako
dogaanja posmatramo u odnosu na neki vremenski trenutak, onda se moe rei da je
140
141
TOK VREMENA
142
143
sadanjosti i budunosti, pri emu se ona sama ne bi mogla svesti na razliku izmeu
ranijeg, jednovremenog i kasnijeg.
Pozivajui se na Lajbnicov zahtev, makar u oslabljenom obliku u kojem smo ga
dosad prihvatali, uvedimo u igru dogaaje, oznaene sa e1, e2, e3,, da bismo jasnije
videli zato se vremena koja su nam potrebna za razjanjenja toka vremena ne mogu
svesti na razliku izmeu ranijeg i kasnijeg vremena, to e nam pomoi da odredimo
onu razliku meu vremenima koja nam je potrebna.
Pretpostavimo da je dogaaj e1 raniji od dogaaja e2. Da li se odatle moe
zakljuiti da je dogaaj e1 proli a dogaaj e2 budui dogaaj? Oigledno ne moe,
poto i e1 i e2 mogu biti proli kao to mogu biti budui dogaaji, a, isto tako, bilo koji
od njih moe biti sadanji dogaaj. Moglo bi se rei da je time to se kae da je
dogaaj e1 raniji od dogaaja e2, a pod uslovom da se e2 ne nadovezuje na e1, bar
neto reeno i o prolosti i budunosi, na primer, da mora postojati vreme kad je samo
e1 bio proli dogaaj, dok, suprotno tome, nije moglo biti vremena kada je samo e2 bio
proli dogaaj. To je, pod pretpostavkom da vreme ima smer, nesumnjivo tano, ali
nam i dalje ne pomae da kaemo ta je sluaj: da li su i e1 i e2 proli dogaaji, da li je
samo e1 proli ili samo e2 budui dogaaj, ili su i e1 i e2 budui dogaaji. Oigledno je
potreban neki dadatni uslov da bi se to moglo uiniti.
Uslov za kojim tragamo sastoji se u tome to se stanja u svetu u ranije i kasnije
vreme ne smeju razlikovati samo po tome to se u njima deavaju razliiti dogaaji ili
po tome to se isti dogaaji deavaju u razliito vreme, ve i po tome to je jedno od
stanja sveta sadanje, ime ostala bivaju odreena kao prola ili budua, u zavisnosti
od toga da li su ranija ili kasnija od onog stanja koje je sadanje. Zanemarivanje
ovoga uslova omoguuje konstrukciju paradoksa kojim se MakTagart proslavio. 168
144
145
Kako je MakTagart bio uveren da je ovaj argument ne samo validan (to ja mislim
da oigldeno jeste) ve i zdrav -- to znai da se sve njegove pretpostavke moraju
prihvatiti -- nije mu preostalo nita drugo do da ustvrdi da je sam pojam vremena
protivrean u sebi, odakle je, naravno, zakljuio i da vreme ne moe biti neto realno.
Tako je njutnovski shvaeno vreme, proavi kroz niz ontolokih istilita 169 u kojima
je gubilo jednu po jednu od svijih karakteristika, na kraju doivelo i to da, ak i uz
zadovoljenje Lajbnicovog zahteva, u celini bude izbrisano s inventarne liste realnih
entiteta.
Tako smo, dakle, kroz MakTagarta (i njegovog neo-hegelijanskog kolegu
Bredlija 170 ) doiveli svojevrstan dvadesetovekovni povratak Parmenidovom venom i
nepromenljivom biu. Meutim, istorija sveta je isuvue znaajna stvar da bi zadugo,
ak i meu filozofima, mogla da se smatra prividom, a na ta je de facto svedena
unitenjem vremena. Danas dominirajua teorija vremena nala je spas u tome to je
odbacila poslednju od navedenih pretpostavki, po kojoj dogaaji realno pripadaju
MakTagartovoj A-seriji, ostavivi ih pak poreane u B-serijama. 171 Pritom je svejedno
da li se vremenu priznaje objektivna usmerenost, kao kod Hju Melora, ili se
usmerenost smatra rezultatom naeg izbora, kao kod Hou Prajsa. Dovoljno je to to je,
bez obzira na smer, istorija sveta objektivno ureena B-serijama, to je sve to vreme
treba da omogui.
Poto po ovakvoj teoriji razlika izmeu prolosti, sadanjosti i budunosti nije
realna razlika, to znai da nije realan ni tok vremena, jer, kao to smo videli, tok
vremena pretpostavlja upravo ovakvu vrstu razlike, a ne samo razliku izmeu ranijeg,
jednovremenog i kasnijeg, to je razlika unutar B-serija.
S obzirom na to da se razlika izmeu prolih, sadanjih i buduih dogaaja
izraava pomou razliitih glagolskih vremena (mada, kao to emo videti, tu ima
146
147
vremena ve i njegovog toka upravo je to potrebno uiniti, jer, kao to smo videli,
uslov da bi se moglo govoriti o toku vremena sastoji se u tome to se stanja u svetu
ne smeju razlikovati samo po tome to se u njima deavaju razliiti dogaaji ili po
tome to se isti dogaaji deavaju u razliito vreme, ve i po tome to je jedno od
stanja sadanje, ime ostala bivaju odreena kao prola ili budua.
Ako prihvatimo da se svetska istorija, ma koliko dogaaji koji je ine bili ureni u
B-seriji, menja u zavisnosti od toga koje je stanje sadanje, onda nam je za njen
shematski prikaz neophodna dvodimenzionalna reprezentacija. 172 Uzmimo, radi
jednostavnosti, da se itava svetska istorija sastoji od samo etiri dogaaja, e1, e2, e3 i
e4, koji zauimaju radom vremenske intervale t1, t2, t3, i t4, takve da t1t2, t2t3, t3t4.
Tada se cela istorija sveta moe prikazati pomou sledee dvodimenzionalne matrice,
gde svaki od horizontalnih redova prikazuje svetsku istoriju s obzirom na to koji je od
etiri dogaaja sadanji.
t1
t2
t3
t4
t1
e1
e2
e3
e4
t2
e1
e2
e3
e4
t3
e1
e2
e3
e4
t4
e1
e2
e3
e4
148
149
150
151
152
kontinuuma posle uvoenja u igru svojstava fizikog sveta. Da li se, naime, uopte
moe govoriti o tome kakav je svet u trenutku? Ako je svet do nekog trenutka bio
drugaiji nego to e potom biti, da li je on u trenutku onakav kakav je bio ili kakav
e biti, ili je pre ni ovakav ni onakav? Ali kakav je onda? Osim toga, u trenutku se
nita ne dogaa, osim to moda neto prestaje a neto drugo poinje da se dogaa, a
Ladlov, govorei o temporalnim anaforama, eksplicitno govori o dogaajima. Na
kraju, kako emo pomou 'sada' referirati na neproteni trenutak, kada ve i sama
boja pomaisao, a kamoli naa izjava o tome, traje neko vreme?
Ako se prezentisti opredele za drugu alternativu, pa o sadanjosti govore kao
neemu to je vezano za vremenski interval, onda nastupaju tekoe druge vrste. Da li
je sadanjost neto to se dogaa u sekundi, minutu, satu, danu, mesecu, godini,
deceniji, veku, ili jo i duem vremenskom intervalu. Odatle se naravno lako dolazi
do pitanja gde se zavrava realnost koja navodno pripada samo sadanjosti, a gde
poinje nerealnost prolosti. Prezentisti, naime, ne bi smeli da svoj osnovni pojam
ostave toliko neodreenim, a ne vidi se kako bi mogli da ga odrede osim potpuno
arbitrarno. Realnost i neralnost ne bi pak smele da budu neto toliko arbitrarno.
Temporalistika teorija nema ovakvu vrstu tekoa kako god da se opredelimo da
govorimo o sadanjosti, jer je njoj sadanjost potrebna samo za to da bi se mogla
napraviti razlika izmeu prolosti i budunosti.
Ako o sadanjem stanju sveta govorimo kao o stanju u vremenskom intervalu (kao
to je to sluaj u primeru koji nam je posluio za dvodimenzionalnu reprezentaciju
svetske istorije), onda je jasno da nema apsolutne sadanjosti, jer svaki interval ima
podinterval koji je proli u odnosu na neki njegov drugi podinterval. Ali poto
temporalistika teorija ne protee granice realnosti samo do granica sadanjosti,
odsustvo apsolutne sadanjosti nema nikakve neeljene implikacije. Ono to je bitno i
153
dovoljno je to da koji god dogaaj proglasili sadanjim, postoji jasna razlika izmeu
dogaaja koji su u odnosu na njega proli i onih koji su u odnosu na njega budui.
Zagovornici temporalistike teorije mogu, meutim, ako ele, da govore i o
apsolutnoj sadanjosti, kao graninom trenutku izmeu prolosti i budunosti, poto
za njih to ne mora, kao to sadanjost u prezentizmu mora, da bude stanje sveta.
Drugim reima, umesto da o realnosti apsolutne sadanjosti govore kao o realnosti
sadanjeg stanja sveta, temporalisti mogu o njoj govoriti kao o realnosti trenutka koji
je najnia gornja i najvia donja granica izmeu vremena u kojem su se dogodili svi
proli dogaaji i vremena u kojem e se dogoditi budui dogaaji.
Najzad, bez obzira na to u kojem smislu se odlue da govore o sadanjosti (a
mogue je prihvatiti oba jednovremeno, jer se ne iskljuuju), temporalisti mogu
prihvatiti da budunost nije realna, jer se budui dogaaji (jo) nisu dogodili, a da
realnim smatraju sva ostala stanja sveta. Unutar tih stanja bi mogli razlikovati ona
koja su prola simpliciter -- a to su ona o kojima se u engleskom jeziku govori
glagolskim vremenom koji se i zove simple past tense -- i onih koja su sadanja iako
imaju delove koji su proli -- o kojima se u engleskom govori korienjem glagolskog
oblika koji se, opet sasvim opravdano, zove present perfect tense. U ovom
poslednjem sluaju, naime, potrebno je da se stanje prostire sve do granice s
budunou, to jest do trenutka apsolutne sadanjosti.
S obzirom na navedene prednosti temporalizma u odnosu na prezentizam, mi emo
spor izmeu onih koji veruju da je tok vremena neto realno i onih koji to poriu
razmatrati kao sukob izmeu temporalizma i atemporalizma. Dodatan razlog za ovo je
i to to temporalisti ne poriu realnost B-seriji dogaanja, pa je zanimljivo videti da li
nam je pod tom pretpostavkom, i ako jeste, radi ega tano, potreban i tok vremena.
154
155
156
157
158
FNe(t1)
t-osa
e(t1)
AFNe(t1) je istinito na i samo na intervalima koji se preklapaju sa t1, ako je uz to
Ae(t1) istinito.
F-Ne(t1)
t-osa
e(t1)
AF-Ne(t1) je istinito na i samo na intervalima u koje je interval t1 ukljuen tako da
nijedan podinterval ovih intervala nije kasniji od t1, i ako je uz to Ae(t1) istinito.
Ne(t1)
t-osa
e(t1)
ANe(t1) je istinito na i samo na samom intervalu t1, ime je i ANe(tn) istinito na
svakom intervalu tn koji je u t1 ukljuen, ako je uz to Ae(t1) istinito.
N-Pe(t1)
e(t1)
AN-Pe(t1) je istinito na i samo na intervalima u koje je interval t1 ukljuen tako da
nijedan podinterval ovih intervala nije raniji od t1, i ako je uz to Ae(t1) istinito.
159
F-N-Pe(t1)
t-osa
e(t1)
AF-N-Pe(t1) je istinito na i samo na intervalima u koje je interval t1 ukljuen tako da
svaki od ovih intervala ima i podinterval koji je raniji i podinterval koji je kasniji od
t1, ako je uz to Ae(t1) istinito.
Npe(t1)
e(t1)
ANPe(t1) je istinito na i samo na intervalima s kojime se t1 preklapa, ako je uz to
Ae(t1) istinito.
Pe(t1)
e(t1)
APe(t1) je istinito na i samo na intervalima koji su kasniji od t1, ako je uz to Ae(t1)
istinito.
Nijedna od navedenih elementarnh formula koja sadri neko vremensko
predikatsko slovo, iako ne sadri promenljive, nije jo zatvorena, to jest nije reenica,
sve dok se ne kae na kojem intervalu se tvrdi ono to se njom tvrdi. Tu neophodnu
specifikaciju emo uvesti tako to emo, pre svega, dozvoliti da bilo koja od
navedenih elementarnih formula, pa ak i Ae(t1), bude prefiksirana nekom
individualnom konstantom. Tako e, recimo, [t5]Ae(t1) znaiti da se Ae(t1) tvrdi u t5.
160
t5.
161
162
163
164
vremena, kao i bilo kojeg sloenog vremena, ni na koji nain ne zavisi od uvoenja i
smisla vremena veeg stepena sloenosti.
Dvodimenzionalno predstavljanje istorije sveta, odnosno toka vremena, pokazuje
kako se procesom svetske istorije ispunjavaju, i kako daljim tokom prestaju da budu
ispunjeni, istinosni uslovi tvrenja koja sadre vremenske predikate. AFe(t1) je istinito
u svim redovima koji istoriju sveta prikazuju tako da dvodimenzionalnom
reprezentacijom nije obuhvaen nijedan interval koji je u AFe(t1) ukljuen. Zato se u
svim intervalima obuhvaenim tim redovima dvodimenzionalnog predstavljanja
informacija da Ae(t1), ako je tana, moe istinito dopuniti informacijom po kojoj je
dogaaj e budui dogaaj. Svaki sledei red u kojem dvodimenzionalna reprezentacija
obuhvata intervale ukljuene u t1, ali tako da oni nemaju sa t1 zajedniki kraj,
odnosie se na situaciju u kojoj su zadovoljeni uslovi za istinitost AFNe(t1), te e u toj,
i samo u toj, situaciji tvreenje da je Ae(t1) istinito biti mogue dopuniti istinitim
tvrenjem da je dogaaj e delimino-budui-delimino-sadanji. I tako redom. Vano
je primetiti da u dvodimenzionalnoj reprezentaciji nijedna dva vremena iz niza F, FN,
F-N, N, F-N-P, N-P, NP i P nee nikada pripadati istom redu, a to vai i za svaka dva
razliita sloena vremena.
Ukaimo na kraju na jednu razliku izmeu nae temporalne logike dogaaja i
takozvanih prirodnih jezika, koji se takoe koriste i datumima i vremenima. Na
sistem sadri osam razliitih elementarnih vremena, jer to, s logike take gledita,
predstavlja listu koja je iscrpna i ekskluzivna. U prirodnim jezicima broj gramatiki
razliitih glagolskih oblika u tom pogledu prilino varira od jezika od jezika, ali su
prirodni jezici po pravilu siromaniji. Tako, recimo, nemaki jezik sadri pet razliitih
oblika: pluskvamperfekat, imperfekat, obian perfekat, sadanje i budue vreme.
Pluskvamperfekat se koristi kada se govori o daljoj prolosti (to bi odgovaralo
165
sloenom vremenu PPe(t1)), dok se imperfekt i obino prolo vreme koriste manjevie alternativno. Oblik za budue vreme, meutim, uopte se ne koristi za govor o
buduim digaajima, jer se za to koristi prezent. Tako se, da se izrazi da u sutra doi,
kae 'Ich komme morgen', a ne, kao to govore oni koji gramatiko budue vreme ne
znaju da koriste pravilno, 'Ich werde morgen kommen'. Naime, ovaj se oblik koristi
samo za to da istakne moju odlunost da sutra doem. Engleski jezik je u pogledu
broja elementarnih vremena bogatiji. Ve smo ukazali na razliku izmeu vremena
simple past tense i present perfect tense.
No, bilo kako bilo, i broj i nain korienja razliitih glagoskih vremena izgleda
krajnje proizvoljan i neprincipijelan s isto logike take gledita, to nije nikakva
kritika prirodnih jezika. U prirodnim jezicima moe da bude vanija neka nijansa, kao
ona u nemakom izmeu 'Ich komme morgen' i 'Ich werde morgen kommen', nego
iscrpnost i ekskluzivnost glagolskih vremena, ije se odsustvo obino nadoknauje
kontekstom ili nekim drugim pomagalom koje nam obian jezik nudi. tavie, nije
jasno da li je bogatstvo glagolskih oblika uopte prednost jednog prirodnog jezika u
odnosu na neki drugi priridni jezik. Sa atemporalistikog stanovita, prednost bi pre
bila siromatvo, jer se time prirodni jezik blii idealnom jeziku atemporalista, ija je
reinterpretacija temporalnih jezika i temporalne logike dogaaja predmet sledeeg
odeljka.
166
167
u kojem je neka tvrdnja izreena ne misli striktno na interval koji nije ni dui ni krai
od duine trajanja samog izriaja tvrdnje. U obinom jeziku nam najee kontekst
pomae da se bar okvirno odredi o kom je intervalu re kada se govori o vremenu u
kojem je neto tvreno. S jedne strane, kad kaem da pada kia, ja ne govorim ni o
neem prolom ni o neem buduem, ali takoe ne elim da se ograniim samo na
interval koji moja izjava zauzima. Rei 'pada kia' mogu se izgovoriti za sekundu ili
dve, a ja sigurno ne elim da se sadanjost koju padanju kie pripisujem protegne
samo na sekundu ili dve. S druge strane, neki su pak dogaaji toliko kraki da ne mogu
dovoljno brzo da kaem da se sada deavaju. Tako sam prinuen da sa zakanjenjem
uzviknem 'Uh, to me neto probode!', poto u vreme trajanja dogaaja u kome bih
eleo da o njemu govorim u sadanjem vremenu prosto nisam bio u stanju da
izgovorim odgovarajuu reenicu o tome ta se deava. Ako elim da budem precizan,
ili eksplicitan u pogledu onoga to kontekst implicitno odreuje, mogu rei, na
primer, da kia od jutros pada, upotrebljavajui sadanje vreme. To znai da tvrdnja o
sadanjem padanju kie i sama vai od jutros, kao da sam jo jutros poeo da je
izgovaram i tek sad zavrio. U svakom sluaju, vreme za koje se eksplicitno kae ili
implicitno podrazumeva da je vreme u kojem tvrenje treba da vai ne sme biti krae
od vremena trajanja samog dogaaja za koji se tvrdi da je sadanji, jer bi inae
tvrenje bilo lano, poto dogaaj ne bi bio sadanji nego ili delimino-sadanjidelimino-proli (NP), ili sadanji-i-delimino-proli (N-P), ili delimino-buduidelimino-sadanji (FN), ili sadanji-i-delimino-budui (F-N), ili delimino-buduisadanji-i-delimino-proli (F-N-P). Ali ne samo to. Pod uslovom da je dogaaj za
koji se kae da je sadanji sam vremenski dobro individuiran, vreme za koje se
pretpostavlja da je vreme u kojem tvrenje treba da vai ne sme da bude ni due od
vremena samog dogaaja za koji se kae da je sadanji, ovoga puta zato to to vie ne
168
bi bilo tvreenje o tom nego o nekom drugom dogaaju. Treba naime uoiti da prema
desetom aksiomu za elementarne dogaaje dodue vai da, ako je tm A tn, onda Ae(tn)
povlai za sobom Ae(tm), ali Ae(tn) i Ae(tm) nisu tvrdnje o istom dogaaju, ako se ima
u vidu i njegova vremenska individuacija, pa samim tim tvrditi ANe(tn) nije isto to i
tvrditi ANe(tm). Sve u svemu, to to vreme za koje se pretpostavlja da je vreme u
kojem tvrenje o sadanjosti nekog dogaaja treba da vai ne sme da bude ni krae ni
due od vremena u kojem se dogaaj o kojem je re deava, ve mora biti jedno isto
vreme, ini da su istinosni uslovi iskaza o sadanjosti dogaaja token reflexive, 186 to
ne znai nito drugo do da je vreme dogaaja za koji se kae da je sadanji
jednoznano odreeno vremenom na koje se sam konkretan iskaz protee. Tako je
konkretan iskaz o tome da kia sada pada istinit ako i samo ako kia zaista pada u
vremenu koje je eksplicitno ili implicito 187 odreeno kao vreme u kojem dotian iskaz
treba da vai.
Preimo sad na drugu stvar, za koju sam rekao da je indikativna s obzirom na
namere atemporalista. Iz same injenice da vreme za koje se pretpostavlja da je vreme
u kojem tvrenje o sadanjosti nekog dogaaja treba da vai ne sme da bude ni krae
ni due od vremena u kojem se dogaaj o kojem je re deava, ve mora biti jedno
isto vreme, sledi da e svaka promena u vremenu dogaanja automatski naruiti
istinitost tvrenja o njegovoj sadanjosti i ispuniti neke druge istininosne uslove, to
jest uslove za pripisivanje nekog drugog vremena. 188 Ali to znai ujedno da i ovi
drugi uslovi zavise iskljuivo od odnosa izmeu pretpostavljenog vremnena u kojem
tvrenje o odgovarajuem novom vremenu dogaanja treba da vai i vremena u
kojem se sam dogaaj odigrava. I tako dalje, i tako dalje. Novozadovoljeni istinosni
uslovi bie zadovoljeni dok se ne narui dati odnos izmeu vremena pretpostavljenog
vaenja iskaza i vremena odigravanja dogaaja, kada e ponovo biti zadovoljeni neki
169
trei istinosni uslovi, to jest uslovi za pripisivanje nekog novog vremena. Na primer,
dogaaj koji je prethodnom promenom od sadanjeg (N) postao delimino-sadanjidelimino-proli (NP) dogaaj, tako da je ANe(tn) prestalo da bude a ANPe(tn) postalo
istinito, postae u jednom trenutku proli (P) dogaaj, ime e sad ANPe(tn) prestati
da bude a APe(tn) poeti da bude istinito. Drugim reima, konkretne istancijacije
temporalnih iskaza doivee promenu tokom istorije sveta iskljuivo zbog promene
odnosa izmeu vremena kad su iskazi izreeni i vremena u kome se dogaaj o kome
govore deava. To, pored ostalog, znai da su u stvari istinosni uslovi svih konkretnih
istancijacija (token) temporalnih izkaza token reflexive, poto je to da li su istiniti
zavisno od vremena kada su izgovoreni, jer, kao to smo videli, svaki temporalan
iskaz o nekom dogaaju je bar nekad istinit, ako dogaaj uopte pripada istoriji sveta.
Sada dolazimo do najvanije stvari. Iako se istinosni uslovi temporalnih iskaza
menjaju tokom istorije sveta, oni se, dakle, menjaju na sistematski nain, koji zavisi
iskljuivo od odnosa izmeu vremena kada su iskazi izreeni, odnosno intervala na
kojima bi trebalo da vae, i vremena kada se dogaaj o kojem je re dogodio. To
omoguava da se ovi istinosni uslovi odrede i atemporalno, to jest bez pozivanja na
vremena o kojima iskazi govore, to sam i ja sam uinio u prolom odeljku,
skicirajui sistem temporalne logike. A to to su istininosti uslovi temporalnih iskaza
sami atemporalni dovoljno je atemporalistima da izvre logiko-ontoloku
reinterpretaciju temporalnih iskaza koja im omoguava da poreknu realnost vremena.
Ovde treba biti vrlo oprezan i ne pouriti pa tvrditi da je mogue izvriti
znaenjsku redukciju temporalnih izkaza na atmporalne, to je bilo ono to je u ranoj
verziji atemporalizma pokuao da uini Bertrand Rasel. 189 Protiv znaenjske
redukcije govori ve to to se u ekvivalenciji kojom se tvrde istinosni uslovi
temporalnih iskaza s leve strane nalazi neto to ne moe biti uvek istinito, a s desne,
170
naprotiv, neto to je, ako je uopte istinito, uvek istinito. Ali, ako je tako, oveka bi
moglo da zbuni ve to to se doputa ekvivalencija izmeu nuno samo nekad i moda
uvek istinitog.
Reenje se, naravno, sastoji u tome to se s leve strane ekvivalencije nalazi izkaz
objekt-jezika, a s njene desne strane izkaz meta-jezika. Ako je, naime, ono to stoji na
levoj strani de facto istinito u vremenu kada je tvreno, onda je vanvremena istina
tvrena desnom strane ekvivalencije to da je iskaz s leve strane izreen u vremenu kad
je istinit. Kada za padanje kie kaem da je sadanji dogaaj, i kia pritom zaista pada,
onda su ispunjeni istinosni uslovi za to tvrenje, te je vanvremena istina da je iskaz
izreen u vreme kada je istinit.
Ostaje da se razjasni najdelikatnija stvar. Ako savremeni temporalisti ne vre
znaenjsku redukciju temporalnih iskaza, 190 kako to to su istinosni uslovi ovih izkaza
atemporalni omoguuje ontoloku redukciju vremen?
Razmotrimo jedan analogan sluaj ontoloke redukcije koji danas ne bi bio
nerazumljiv ni ne-filozofima. Nekada se verovalo da je svojstvo biti lep objektivno
svojstvo neega ili nekoga i svakodnevni jezik jo uvek sadri tu implikaciju.
Meutim, danas tako da ko veruje da je to sluaj. Neki pas nije lep sam po sebi, ve
je lep samo ako mi, ili na mozak, reagujemu na njegovu pojavu na odreeni nain.
Ba zato i nema protivrenosti izmeu dva naizgled protivrena iskaza, od kojih jedan
za istog psa tvrdi da je ruan za koga drugi iskaz tvrdi da je lep. I ovde nas samo
navoenje istinosnih uslova koje daju psiholozi (ili neurofiziolozi), a koje bi danas i
obian ovek razumeo i s njima se sloio, navodi na to da kaemo da svojstvo biti lep,
za razliku od svojstava biti tog i tog oblika ili biti te i te veliine, nije realno svojstvo
samog psa, ve da su naka njegova druga svojstva uzrok izvesne nae reakcije na
njegovu pojavu, zbog ega kaemo da je lep. I ovde se, dakle, radi o ontolokoj
171
172
se ja nalazim gde i to neto. Ako su pak biti ovdanji i biti sadanji prostornovremenski analogoni, onda nas oigledna neprihvatljivost toga da je biti ovdanji
realno svojstvo dogaaja po sebi navodi da to isto kaemo i za svojstvo biti sadanji.
Moglo bi se pomisliti da nas sam jezik ovde zavodi, jer kad je re o vremenu mi
koristimo razliite glagolske oblike kada govorimo o prolim, sadanjim i buduim
dogaajima (ili je to bar tako u veini jezika), dok kad je u pitanju prostor tome
analogni jeziki oblici ne postoje. No setimo se jo jednom jezika Hopi indijanaca, u
kojem to nije tako, ve se za govor o prostorno udaljenim dogaajima koriste razliiti
glagolski oblici. Hopi indijanci su moda skloni da zbog toga veruju da je biti
ovdanji objektivno svojstvo dogaaja po sebi. Od Frankene potie izraz
'naturalistika greka', 191 koji se odnosi na sluajeve, poput onoga iz primera sa
svojstvom biti lep, kada neto, iz razloga to nas na to navodi jezik, pogreno
smatramo neim to kao takvo pripadna samom svetu. Tako bismo mi, koji govorimo
neki standardni indo-evropski jezik, verovatno bez oklevanja rekli da Hopi indijanac
koji zaveden svojim jezikom veruje da je svojstvo biti ovdanji realno svojstvo
dogaaja, zbog ega same dogaaje objektivno razlikuje i po tome to jesu i nisu
ovdanji, u stvari pravi naivnu naturalistiku greku. Na slian bi nain atemporalisti
mogli gledati na temporalistie, udei im se da se jo nisu oslobodili toga da veruju u
realnost vremen, te bi ih optuili da prosto ine naturalistiku greku.
Posle svega, izgleda, dakle, da se i temporalistika teorija, uprkos njenim
prednostima u odnosu na prezentizam, moe optuiti da za antopocentrizam. No
glavna predsnost atemporalistike teorije je u tome to njena reinerpretacija
temporalnih iskaza, uz primenu Okamovog brijaa, opravdava ontoloku eliminaciju
vremen, bar dok se spor izmeu temporalista i atemporalista kree u okvirima onoga
to smo razmatrali u ovom odeljku, a to je okvir u kojem se spor i vodi u tekuoj
173
174
VREME I MODALNOST
175
176
177
178
sve svetove iz skupa moguih svetova. Drugim reima, modeli sistema S5 su takvi da
je svaki mogui svet doseziv iz bilo kojeg od njih.
Pogledajmo sada kako se u modalnoj logici uvode modalni operatori i kakvo je
njihovo znaenje s obzirom na semantiku moguih svetova. Modalni operatori (koji
itamo: 'nuno je da') i ('mogue je da') stoje ispred formula (i ba se zato i
ponaaju kao operatori), jer se govor o nunosti i mogunosti dogaaja, ili ve bilo
ega drugog u svetu, zamenjuje govorom o nunoj i moguoj istinitosti iskaza kojima
se o tome govori. Ako je re o nunosti dogaaja, onda se, umesto da se kae da je
nuno da se dogaaj desi, kae da je tvrenje o tome nuno istinito. Slino je sa
mogunou da se neto dogodi. Umesto toga se kae da je mogue da je tvrrnje o
tome istinito.
Interpretacija iskaza A i A (gde je A bilo koja reenica kojom se o nekom
moguem svetu neto tvrdi) vrlo je jednostavna. A je istinito u nekom moguem
svetu wn ako i samo ako je A istinito u svim svetovima dosezivim iz wn. A je pak
istinito u wn ako i samo ako postoji bar jedan svet diseziv iz wn u kojem je A istinito.
U sluajevima kada istinitost A i A varira u zavisnosti od toga u kojem su
moguem svetu tvreni, potrebnu specifikaciju je mogue napraviti tako to e se uz
operator i staviti indeks koji oznaava svet u kojem se iskazi A i A tvrde. Na
primer, wnA nedvosmisleno kae da je A istinito u bar jednom moguem svetu
dosezivom iz wn.
Sada konano moemo definisati unutarsvetske modalitete na jedan uopten nain.
Kako unutarsvetska nunost tako i unutarsvetska mogunost ticae se svetova
dosezivih iz nekog segmenta realnog sveta kao mogueg sveta. Drugim reima, iskaz
A odnosie se na unutarsvetsku nunost ako i samo ako je mogui svet u kojem se
ovaj iskaz tvrdi segment realnog sveta. Slino tome, iskaz A e se odnositi na
179
unutarsvetsku mogunost ako i samo ako je mogui svet u kojem se ovaj iskaz tvrdi
segment realnog sveta. To automatski znai da e u sluaju unutarsvetskih modaliteta
dosezivi svetovi biti samo oni koji su dosezivi iz nekog segmenta realnog sveta. Dalju
specifikaciju pojma unutarsvetskih modaliteta daemo u sledeim odeljcima kada
ovaj pojam budemo povezali sa vremenom, to e ujedno zahtevati i dalju
specifikaciju pojma realnog sveta.
U stvari, iako se pre fisije moe govoriti o samo dva realna sveta, onom kojem
pripadaju b i a i onom kojem pripadaju c i a (ako je A taka fuzije a B taka fisije),
posle fisije se mora govoriti o etiri sveta: onom kojem pripadaju b, a i d, onom
180
181
operatora piemo indekse koji pokazuju u kojem se svetu neki Ae(tn) i Ae(tn) tvrde,
ve emo to moi izraziti odgovarajuim vremenskim prefiksom ili kvantifikatorom,
na primer [t3]Ae(tn) ili (tm)Ae(tn). U sloenim formulama nee ak biti neophodno
da kvantifikovana promenljiva koja odreuje na kom se segmentu tvrenje svake
potformule izrie bude prividno slepa (to znai da e moi da se javlja i u ostatku
formule). Pritom, meutim, treba biti jako oprezan prilikom itanja odgovarajue
formule. Tako se u formuli (tn)(tm)(tm
vai na svakom segmentu realnog sveta koji prethodi intervalu koji promenljiva tn
uzme za vrednost, dok u formuli (tm)((tn)Ae(tn) tm
182
bismo potom tvrdili Ae(t1). Meutim, poto je, po pretpostavci, ralacija dosezivosti
definisana na skupu svih segmenata realnog sveta kao relacija ekvivalencije, vaie i
(tn)Ae(t1).
Kako to to se e nuno javlja u inetvalu t1 znai da je odsustvo dogaaja e u t1
nemogue, dok, isto tako, nunost odsustva dogaaja e u intravalu t1 znai da je
nemogue da se on u t1 javlja, to moemo na svakom segmentu realnog sveta tvrditi
da vai Ae(t1) Ae(t1). Ovo tvrenje nije nikakva trivijalna logika istina ve,
naprotiv, veoma jako tvrenje. Tvrenje nije trivilalno zato to se ne moe dobiti
necesitacijom principa iskljuenja treeg, poto (Ae(t1) Ae(t1)) ne povlai za
sobom Ae(t1) Ae(t1). A da je tvrenje veoma jako vidi se iz njegove
generalizovane forme, koja predstavlja sam aksiom potpunog unutarsvetskog
determinizma. Ako uvedemo E kao shematsko slovo zamenljivo bilo kojim od
dogaaja e, e', e",, onda deterministiki aksiom (koji emo oznaiti sa 11(d)), a
kojim se implicitno definie unutarsvetska nunost i ujedno tvrdi da je ona potpuna,
glasi:
11(d). (tm)(tn)(AE(tn) AE(tn))
Iz ovog aksioma neposredno sledi i
(tn)(AE(tn) AE(tn)), 193
poto iz toga to je AE(tn) AE(tn), bez odzira na kom se segmentu tvrdilo,
istinito za svaku vrednost tn, sledi da je istinito i kad se tvrdi na samom intervalu u
kojem se e javlja.
Potpuni determinizam tvren prethodnim aksiomom povlai za sobom potpuni
kolaps razliitih modaliteta u jedan jedini -- realitet realnog sveta -- poto su jedini
dosezivi svetovi segmenti samog realnog sveta. To, meutim, ne znai da je sam
183
Ae(t1)
Ae(t1)
t1
t1
Ae(t1)
Ae(t1)
t1
t1
B
Prvo to treba naglasiti jeste da ovde take B na oba dijagrama ne oznaavaju vorita
od kojih polaze po dve svetske linije (kao na dijagramima Minkovskog), te utoliko ne
oznaavaju ni taku grananja vremena. Te take oznaavaju prosto granine trenutke
izmeu ranijeg i kasnijeg vremena na vremenskoj osi. E sad, u vremenu pre trenutka
B i mogui svetovi u kojima je Ae(t1) istinito, i oni u kojima je Ae(t1) istinito mogli
bi biti dosezivi da dosezivost jednih ili drugih nije iskljuena deterministikim
aksiomom. Isprekidane linije oznaavaju vezu sa moguim ali nedosezivim
svetovima, a pune vezu sa jedino dosezivim svetom, to, u zavisnosti od toga da li je
184
istinito Ae(t1) ili Ae(t1), mora ili biti svet u kojem je Ae(t1) istinito ili svet u
kojem je Ae(t1) istinito.
No pretpostavimo sada da je taka B, osim to je granina taka izmeu dva
vremenska perioda realnog sveta, de facto i prostorvremenska taka od koje polaze
dve svetske linije, tako da se du jedne dogaaj e javlja a du druge ne javlja. Sada
izgleda da smo dovedeni u velike tekoe, jer izgleda da i svet u kojem je Ae(t1)
istinito i svet u kojem je Ae(t1) istinito treba da budu dosezivi, dok prema naem
sistemu jedan od njih treba da je nedoseziv. Da li to znai da postoji nesklad izmeu
naeg deterministikog sistema i specijalne teorije relativiteta, koja je takoe
deterministika?
Spasonosni izlaz iz ove neprijatne situacije sastoji se u tome to segment pre take
B nije segment samo jednog realnog sveta, ve (u ovom sluaju) bar dva realna sveta,
jednog koji osim tog segmenta obuhvata i onaj u kojem se dogaaj e javlja, i drugog u
kojem se dogaaj e ne javlja. To znai da za odreenje toga ta je segment realnog
sveta moramo uzeti u obzir ceo realni svet, to e rei i ono to se u odnosu na taku
B kasnije dogaa. To pokazuje ne samo to da vremena nisu realna, ve i to da se taka
B mora moi posmatrati i kao taka fuzije a ne samo fisije dva realna sveta. Jer ako se
posmatra kao taka fuzije, onda je ve na prvi pogled jasno da nema protivrenosti
izmeu posledica deterministikog aksioma i teorije relativiteta. Strogo uzev, to to se
e javlja na jednoj svetskoj liniji dok se na drugoj ne javlja ne bi ni smelo da se iskae
pomou Ae(t1) i Ae(t1), jer vreme oznaeno sa t1 i nije isto vreme na obe svetske
linije. Dakle, ostaje tano da su svetovi u kojem je Ae(t1) istinito nedosezivi iz
realnog sveta u kojem je Ae(t1) istinito, a to znai i iz svakog njegovog segmenta pre
take B, dok su svetovi u kojem je Ae(t1) istinito nedosezivi iz sveta u kojem je
Ae(t1) istinito, a to znai i iz svakog njegovog segmenta pre take B.
185
i inverznim relacijama
sistema dobija sistem koji se moe interpretirati u svim relacionim strukturama koje
su modeli za originalni sistem, pri emu, ne ostajui u ekspirovskom smislu ono to
su bili, ranije postaje kasnije a kasnije ranije.
186
je Ae(t1) istinito u realnom svetu, onda, po definiciji realnog sveta, segment realnog
sveta u kojem je to sluaj mora biti ne samo aktualizibilan nego i aktualan, to svet u
kojem bi Ae(t1) bilo istinito ini nedosezivim iz bilo kojeg segmenta realnog sveta.
Isto vai, mutatis mutandis, i u sluaju da je Ae(t1) istinito u realnom svetu. Tada bi,
naime, aktualnost sveta u kojem je Ae(t1) istinito inila svet u kojem bi Ae(t1) bilo
isinito nedosezivim iz bilo kojeg segmenta realnog sveta.
Stvar se oigledno moe reiti jedino promenom neke od dve pretpostavke koje
smo dosad prihvatali, a to u sluaju definisanja unutarsvetske nunosti nije
predstavljalo problem. Naime, ili moramo odbaciti pretpostavku o jednom realnom
svetu, ili moramo redefinisati relaciju dosezivosti tako da ona prestane da bude
realacija ekvivalencije. Sledei dijagram odgovara promeni prve od dve pretpostavke.
Ae(t1)
t1
Ae(t1)
t1
Pune linije kojima su oznaeni svetovi u kojim su Ae(t1) i Ae(t1) istiniti ukazuje na
to da su oba ova sveta realna, dok to to su linije kojima je taka B s njima povezana
pune ukazuje da su oba ova sveta doseziva iz nekog segmenta realnog sveta koji se
zavrava u taki B.
Vano je uoiti da ravanje u taki B ne mora (mada moe) da bude ravanje
svetskih linija na dijagramu Minkovskog. Naime, ravanje o kojem je ovde re, a koje
obezbeuje realnost svetovima u kojima je Ae(t1), odnosno Ae(t1), istinito mora da
vai i u sluajevima gde jo nije dolo da ravanja svetskih linija, jer svaki dosezivi
187
svet treba da bude segment nekog realnog sveta. Dva sveta, jedan u kojem je Ae(t1) i
drugi u kojem je Ae(t1) istinito, mogu oba biti doseziva do kraja intervala t1, poto
istinitost iskaza Ae(t1) moe da onemogui i neto to se dogodi pred sam kraj
intervala t1, to jest u nekom, koliko god kratkom, intervalu koji je u t1 ukljuen. Zato,
u stvari, i ne postoje samo dva realna sveta u kojima je Ae(t1), odnosno Ae(t1),
istinito, ve klasa beskonano mnogo takvih svetova.
Ovo reenje, dakle, zahteva jedno vrlo neprirodno shvatanje realnosti, i na njemu
se moda ne bih ni zadravao da ono nije u skladu s modalnim realizmom Davida
Luisa, 195 koji je opet, sa svoje strane, srodan sa Everetovom interpretacijom kvantne
mehanike, 196 koja u poslednje vreme dobija na popularnosti. Modalni realizam je
ontoloki uasno obavezujue stanovite, jer se sve ono za ta priznamo da se realno
moglo dogoditi realno i dogodilo u nekom svetu. Ono to uobiajeno smatramo
realnim svetom razlikuje se od beskonano drugih realnih svetova samo po tome to
je taj realni svet na.
Nezavisno od ontolokih, postoje i isto metodoloki razlozi iz kojih treba
razmotriti drugu mogunost, kojom bi se zadrala pretpostavka o jednom realnom
svetu, jer ne izgleda da se o relanim mogunostima kao unutarsvetskim mogunostima
ne bi moglo govoriti i u sluaju da postoji samo jedan realan svet. A ako to uspemo da
uinimo, onda ne moramo tvrditi da postoji samo jedan realan svet, ali se ne moramo
ni obavezivati na to da je svaki dosezivi svet realan.
Reenje o kome e sada biti re ne zahteva redefinisanje same relacije desezivosti
ve samo odustajanje od toga de je ona relacija ekvivalencije definisana na skupu svih
segmenata realnog sveta.
Videli smo da je ono to nam je stvorilo tekoe to to je realnost samo jednog od
svetova, ili onog u kojem je Ae(t1) ili onog u kojem je Ae(t1) istinito, inilo onaj
188
drugi svet nedosezivim. I dok se reenje u duhu Luisovog modalnog realnizma sastoji
u tome da se oba ova sveta uine realnim, pogledajmo ta se deava ako se oboma,
kao dosezivima, porekne realnost. To, kao to emo odmah videti, ne znai da im se
realnost porie tout court, ve se to ini s obzirom na segmente iz kojih su dosezivi.
Ae(t1)
t1
Ae(t1)
t1
189
Ovo to smo dosad rekli o drugom reenju predstavlja, naravno, samo prvu
polovinu prie. Iako se, dok se o njima govori na segmentima pre B, unutarsvetske
mogunosti ne odnose na aktualne svetove, one su kao realne povezane s realnim
svetom ne samo po tome to se o njima govori iz realnog sveta, ve i po tome to e,
posmatrano iz vremena posle t1, ili Ae(t1) ili Ae(t1) biti istinito simpliciter, poto je u
tom vremenu jedan od svetova, ili onaj u kojem je Ae(t1) ili onaj u kojem je Ae(t1)
istinito, aktualan, i kao takav segment je realnog sveta (vidi sledea dva dijagrama).
Ae(t1)
Ae(t1)
t1
t1
Ae(t1)
Ae(t1)
t1
t1
B
Dakle, ako je, posmatrano iz vremena posle t1, svet u kojem je Ae(t1) istinito
aktualan, onda je svet u kojem bi Ae(t1) bilo istinito nedoseziv, i obrnuto, ako je,
posmatrano iz vremena posle t1, svet u kojem je Ae(t1) istinito aktualan, onda je
svet u kojem bi Ae(t1) bilo istinito nedoseziv. To pokazje zato relacija dosezivisti
vie ne moe da bude relacija ekvivalencije definisana na skupu svih aktualnih
svetova kao segmenata realnog sveta. Broj aktualizibilnih svetova vei je od broja
aktalnih. Pri tom treba imati u vidu da to to jedan svet u kasnijem vremenu nije
doseziv ne ukida njegovu dosezivost iz ranijeg vremena. Naime, i posle t1 je istinito
da je, prema levom dijagramu, i svet u kojem je Ae(t1) istinito doseziv iz vremena
pre B, kao to je istinito, prema desnom dijagramu, da je i svet u kojem je Ae(t1)
istinito doseziv iz vremena pre B.
190
t1
Ae(t1)
t1
Ae(t1)
t1
t1
Ae(t1)
B
Ae(t1)
191
t1
t1
B
192
193
ovakva dva sveta se, kao kod Melora, 204 i ne bi razlikovala, da zbog toga to nisu
potpuno deterministika sama razlika u vremenima ne znai realnu razliku. To to se
uprkos (bar deliminom) indeterminizmu istovetni dogaaji deavaju u oba sveta
moe, na kraju krajeva, biti posledica iste sluajnosti: uvek se od vie aktualizibilnih
svetova aktualiziju oni koji su u oba realna sveta istovetni. No ako realna razlika
meu vremenima poiva na unutarsvetskim mogunostima, onda mora da bi Bog
upravo razliku u pogledu ovih mogunosti, bez obzira na odsustvo svake druge realne
razlike, mogao da iskoristi da odredi koje je stanje u svakom od ova dva sveta
sadanje.
Za opis rada ovakvog jednog Bojeg asovnika, a koji emo zvati ontoloki rulet,
posluie nam sledai dijagram.
(0)
(1)
(2)
(3)
(4)
(5)
(6)
t5
t4
t3
t2
t1
t0
Neka su t0, t1, t2, vremenski intervali takvi da se svaki iji je indeks vei od nule
nadovezuje na onaj iji je indeks za 1 manji od njegovog vlastitog indeksa. Neka
ontoloki rulet pone sa radom u intervalu t0, i neka funkcionie tako to pokazuje 0 u
t0, i onda redom brojeve 0, 1, 2, 3,, k, u sledeim intervalima, ali tako da, ako
194
...
pokae k u tn, u tn+1 moe da pokae samo 0 ili k+1, pri emu to ta e od ovoga dvoga
pokazati nije niim predetrminirano. Tada je jasno da u intervalu t0 broj moguih
ishoda u tn iznosi n+1, da u intervalu t1 iznosi n (ako je n > 1), da u intervalu t2 iznosi
n-1 (ako je n > 1), i tako dalje, sve dok na kraju ne bude ravan jedinici.
Ravanje mogunosti predstavljeno je, dakle, iskljuivo uz pomo B-serije. No
zapitajmo se koji je broj mogunosti u, recimo, intervalu t7? Nema odgovora koji bi se
na to mogao dati bez pozivanja na interval t0, ili interval t1, ili interval t2, ili, ili t7.
Broj mogunosti je, naime, 8 u t0, 7 u t1, 6 u t2,, 2 u t6, 1 u t7 (kao i za svaki indeks
koji je vei od 7). To znai da vreme realno tee kako se broj mogunosti smanjuje od
8 ka 1. A to vai za t7 vai, mutatis mutandis, i za svaki drugi tn (n > 0).
Neogranieno funkcionisanje ontolokog ruleta implicira neogranieni tok vremena
poev od t0.
Funkcionisanje ontolokog ruleta ne zavisi od metrike, poto t0 moe biti dan, t1
sekunda, t2 minut, i tako dalje ad libitum. Tako bi Bog, koristei odgovarajui
ontoloki rulet, mogao da kae da je tn sadanji dan (minut, sekunda, ili ta god ve) u
datom realnom svetu, znajui samo da je k+1 broj moguih ishoda u tn+k, za k > 0, kao
to mi, obrnuto, moemo zakljuiti da je k+1 broj moguih ishoda u tn+k na osnovu
toga to sada opaamo neki dogaaj koji se javlja u tn (odnosilo se sada na dan,
minut, sekundu, ili ta god ve).
Kada, uporeujui dva sveta koja se inae ni po emu drugom ne razlikuju, Bog,
na osnovu brojeva unutarsvetskih mogunosti koje mu pokazuju ontoloki ruleti,
konstatuje da smo mi u 21. veku, a nai dvojnici u 4. veku pre nove ere, onda on
otkriva raziku koja se odnosi isljuivo na vremena, pri emu ona postaju ono to su
bila u prethodnom odeljku, kada smo skicirali sistem temporalne logike dogaaja:
realna monadika svojstva dogaaja.
195
196
VREME I BESKONANOST
197
198
obliku vezano za vremenski tok, a tok vremena je neto do ega smo bili stigli tek u
prolom poglavlju.
Ni beskonanost ne predstavlja problem dok se u igru ne uvede compositum reale,
poto se kontinuum, ukoliko bi elementi njegove strukture bili samo potencijalni, iz
njih ne bi ni sastojao. Dok se bar neki elementi ne smatraju aktualnim delovima,
kontinuum se ne sastoji ni iz dva dela, a onda, a fortiori, ni iz beskonano mnogo
delova. Problem beskonanosti se svodi na pitanje da li se neki ogranieni
compositum reale moe sastojati iz beskonano mnogo delova.
Mi emo ovaj problem prvo razmotriti u varijanti u kojoj se on odnosi na prostorni
compositum reale, da bismo jasnije sagledali koje dodatne tekoe nastupaju u sluaju
njegovog vremenskog analogona.
199
red
green
red
etc.
200
201
202
203
Analitika definicija prethodne funkcije nije sporna. Ono to je sporno tie se samo
pitanja da li je geometrijski entitet definisan takvom funkcijom neto to bi moglo
potojati u realnom svetu.
Karl Menger je tvrdio da, ako neka re ima znaenje u svakodnevnom ivotu koje
je preciznije definisano u nauci -- u ovom sluaju matematici -- onda nema razloga da
se svakodnevno i nauno znaenje smatraju kontradiktornim. 216 Slaui se s
Mengerom, Fridrih Vajsman je eksplicitno tvrdio da shvatanje po kojem je linija
granica izmeu dve raznobojne povrine ne protivrei shvatanju po kojem su linije svi
entiteti koji su jednodimenzionalni i kontinuirani shodno analitikoj definiciji
odgovarajue matematike funkcije. 217 Slino tome, on je tvrdio da i ordanova, a u
stvari jo Ksenokratova definicija, po kojoj je linija neto to bi moglo nastati
kretanjem take po ravni, takoe ne protivrei shvatanju po kojem su entiteti
definisani nediferencijabilnim funkcijama krive. 218
Prema Mengerovom i Vajsmanovom shvatanju, u istoriji matematike nema
diskontinuiteta kada je re o tome ta su krive, poto su navodno jo od doba
starogrke matematike jednodimenzionalnost i kontinuiranost bili nuni i dovoljni
uslovi za to ta e se smatrati krivom. Jedino je re o tome da su matematiari nekada
bili u 'rajskom stanju neznanja', kako se izrazio Feliks Klajn, pa govorei o
kontinuiranosti nisu rezlikovali 'dobro' i 'zlo', to jest diferencijabilne i
nediferencijabilne funkcije. 219 Po ovom shvatanju definisanje nediferencijabilnih
funkcija predstavlja otkrie novih krivih, pri emu se sam pojam krive nije promenio.
Suprotno shvatanju Mengera i Vajsmana, Hans Han, stvarni osniva Bekog
kruga, smatrao je da je otkrie nediferencijabilnih funkcija dovelo do redefinisanja i
samog pojma krive, pri emu je moralo doi i do prestanka pozivanja na intuiciju, jer
nam ona u novim sluajevima vie ne moe biti od koristi. 220 Kriva je jednostavno
204
205
206
207
ova varijanta problema, koja je vezana za vreme, predstavlja pravi izazov za finitizam,
jer se, ako se prihvati postojanje toka vremena -- to smo mi to na kraju prihvatili -broj aktualnih faza poveava korak po korak, tako da se ne vidi, bar na prvi pogled,
kako bi se mogla koristiti strategija razlikovanja pojedinanih sluajeva, u kojima bi
broj aktualnih faza bio konaan, i skupa potencijalnih faza, kojih je uvek vie nego u
bilo kojem pojedinanom sluaju. 226
U cilju operacionalizacije problema odvijanja beskonanih procesa u ogranienom
vremenu smiljene su razne 'beskonane maine', poput Vjlove maine, 227 Blekovih
transportnih maina, 228 Tomsonove lampe, 229 -maine, 230 i drugih. Ovim mainama
sam se detaljno bavio u prethodnoj knjizi, 231 pa u ovde, umesto njih, iskoristiti jednu
staru verziju problema, koja se nalazi kod Aristotela, da bih je, u dopunjenom obliku,
iskoristio za definisanje i analizu problema.
Komentariui Zenonovu drugu kinematiku aporiju, koju je nazvao Ahil, Aristotel
navodi i varijantu paradoksa koja se sastoji u tome to bi se za trkaa, da bi stigao na
cilj, moglo rei da je prinuen da prebroji sve deonice puta ija se duina smanjuje
geometrijskom progresijom, jer s njima trei dolazi u dodir. 232 Sam Aristotel nije u
tome video neku veu tekou, jer su po njemu i faze kontinuiranog kretanja i delovi
samog puta, bar od neke take, samo potecijalni a ne i aktualni. Drugim reima, po
Aristotelu se kretanje ne moe prikazati onako kako je to predvieno navedenom
verzijom paradoksa. Meutim, moda je nepoznati autor ove varijante Ahila imao u
vidu neto mnogo dublje, preko ega je Aristotel olako preao.
Sloimo se s Aristotelom da se samo Ahilovo kretanje, kao kontinuirani proces, ne
moe pravilno predstaviti na predvieni nain. 233 To, meutim, ni najmanje ne
spreava Zevsa da, dok tri paralelno s Ahilom, 234 ne uini upravo ono za ta se u
navedenoj varijanti, makar i pogreno, kae da mora uiniti Ahil (vidi sliku).
208
Naime, dok prelazi prvu polovinu puta, Zevs konstatuje da je to prva deonica, dok
prelazi polovinu preostalog dela puta konstatuje da je to druga deonica, dok prelazi
sledeu polovinu preostalog puta konstatuje da je to trea deonica, i tako redom. Ako
tako nastavi da neogranieno postupa, Zevs, kako se ini, nee moi da stigne na cilj a
da ne izbroji beskonano mnogo deonica puta, koje su, sa svoje strane, aktualizovane
time to im je Zevs dodelio jedan redni broj. Tako izgleda da ovako formulisana
verzija Ahila ujedno dovodi u pitanje i finitistiko reenje prostorne varijante
problema.
Ni u ovom sluaju neemo pribei reavaju problema pozivanjem na razloge
akcidentalne prirode, koji bi se u ovom sluaju ticali onoga to je Rasel (u slinom
kontekstu) nazvao 'medicinskim ogranienjima'. 235 Neemo, naime, dovoditi u pitanje
mogunost postojanja jednog bia s moima koje u ovom primeru treba da ima Zevs,
jer se on od nas smrtnika, po pretpostavci, ne razlikuje ni po emu drugom osim po
tome to mu se neogranieno sniava perceptivni i aperceptivni prag. Dovoditi
mogunost tako neega u pitanje bilo bi isto to i dovoenje u pitanje 'crvenog' i
zelenog' svojstva u primeru iz prethodnog odeljka, to bi bilo ravno porazu. Za takvo
'lako reenje' nije onda trebalo troiti papir ni za pretodnih nekoliko strana.Takvim
presecanjem Gordijevog vora se ceo problem vezan za beskonanost moe uvek ve
na poetku otkloniti.
209
210
Problem sada vie ne bi bio vezan za beskonanost koraka koje bi Zevs morao da
napravi, jer ako on, izvravajui dosledno svoj zadatak, nikada ne bi ni stigao na cilj,
onda ni koraka, odnosno obeleenih deonica puta, nikada ne bi moralo da bude vie
nego konano. Problem je u tome to su Ahil i Zavs svoju sudbinu vezali jedan za
drugoga, tako da bi Zevsov neuspeh da stigne na cilj povlaio za sobom i Ahilov, dok
bi samo Ahilovo prispee na cilj pokazalo da je Zevs svoj zadatak mogao da izvri.
Ali da li ovo poslednje mora da bude tano? Ako je tano da Zevs ne moe da
stigne na cilj pod pretpostavkom da neogranieno nastavlja da obeleava deonice
puta, onda to to je Ahil, pa samim tim i Zevs, stigao na cilj , povlai za sobom da
Zevs svoj zadatak nije izvrio. Naime, ako je vreme potrebno da se stigne na cilj
isteklo, onda situacija postaje potpuno istovetna s onom u kojoj smo se pitali o broju
'crvenih' i 'zelenih' paralelepipeda smetenih unutar ogranienog prostora. I kao to je
tamo broj paralelepipeda u svakom sluaju konaan, iako je mogao da bude vei nego
to u bilo kom konkretnom sluaju de facto jeste, tako je ovde broj obeleenih
deonica u svakom sluaju konaan, iako je mogao da bude vei nego to je u bilo
kojoj konktretnoj trci de facto bio.
Tako kao jedini problem ostaje sjuaj kad Zevs od izvrenja svog zadatka nikada
ne odustane, poto ta situacija, prema reenju koje proveravamo, povlai za sobom da
ni Ahil nikada nee stii na cilj. Meutim, moda je ovaj problem psiholoke a ne
principijelne prirode. Naime, mi ivimo u svetu u kojem ne prisustvujemo, niti bismo
iz 'medicinskih razloga' ikada i mogli prisustvovati, beskonanom procesu koji se
odvija u ogranienom vremenu, tako da, i kad elimo da stvari posmatramo iz
Zevsove perspektive, mi ih u stvari posmatramo iz Ahilove. No, uloimo napor i
pokuajmo da se do kraja uivimo u to kako stvari izgledaju Zevsu dok neogranieno
produava da obeleava deonice puta. Bez obzira na sve krae trajanje vremenskih
211
intervala u kojima se nove i nove deonice prelaze, Zevs u stvari, za vreme kretanja
prema cilju trke, vodi jedan beskrajan ivot, poto broj vremenskih intervala kojih e
on biti svestan nije ogranien. Ako ve moe da broji i obeleava deonice, on isto
tako moe da tokom tih njegovih nebrojenih 'dana' jede, pije, vodi ljubav i baca
gromove (koje smrtnici, dodue, nikada ne bi mogli da percipiraju kao razdvojene
dogaaje). Beskrajan ivot se moe iveti i u ogranienom vremenu, samo to vreme
onda nikad nee istei. Da bi to vreme isteklo, bilo bi potrebno da istekne cela
beskrajna budunost, to je, naravno, nemogue. Tako se problem sam od sebe reava
ako imamo dovoljno 'crne ui' da se uivimo u Zevsovu situaciju.
Treba primetiti da nijedno tree lice ne bi moglo, iz logikih razloga, da bude
svedok i Zevsovog neogranienog brojanja deonica puta i Ahilovog prispea na
cilj. 239 Pretpstavimo da Hera, Zevsova ljubomorna ena, pone da pijunira svoga
mua, ne bi li ustanovila ta on to radi sa Ahilom (ona bi, kao boginja, mogla da ima
istu sposobnost neogranienog snienja perceptivnog i aperceptivnog praga koju, po
pretpostavci, ima Zevs). Ona bi tim svojim pijuniranjem automatski ivela u
Zevsovom svetu i, ako bi elela da doeka Zevsa na cilju, mogla bi se samo nadati da
e on napustiti Ahila i odustati od neogranienog brojanja deonica njegovog puta.
Iz prethodnog reenja ne sledi niti da je Ahilovo prispee na cilj nemogue niti da
je Zevsovo brojanje deonica puta neto to se mora prekinuti. Sledi samo da nije
mogia konjunkcija ove dve mogunosti. 240 U modalnoj logici iz A B ionako ne
sledi (A B).
Pretpostavimo sada da je u ast Ahilovog prispea na cilj pripremljena velika
gozba. Oznaimo taj dogaaj sa e(tn). Poto je mogue da Zevs nee odustati od svog
brojanja, mogue je i da i Ae(tn) i Ae(tn) ostanu zauvek istiniti samo u dosezivim
moguim svetovima i da nikada ni jedno od njih ne postane istina o realnom svetu!
212
213
214
215
216
ZAKLJUAK
217
218
219
220
znailo da vreme ima dva objektivna smera, i onih koji tvrde da vreme uopte i
nema objektivni smer.
10. Kada je re o toku vremena, pokazali smo kako se MakTagartov paradoks
moe reiti pomou dvodimenzionalne reprezentacije istorije sveta, odakle
sledi da se atemporalisti, koji poriu realnost razlike izmeu prolosti i
budunosti, ne mogu pozivati na pomenuti paradoks. tavie, formulisali smo i
sistem temporalne logike dogaaja, za koji smo dokazali da je konzistentan, a u
kojem se koriste i datumi i predikati koji oznaavaju razliita vremena kao
monadika svojstva dogaaja. Meutim, pokazali smo isto tako kako se ovaj
sistem moe atemporalistiki reinterpretirati, to, uz korienje Okamovog
brijaa, opravdava atemporalistiku eliminaciju razlike meu vremenima i
poricanje postojanja toka vremena.
11. Definisanje unutarsvetskih modaliteta u temporalnoj modalnoj logici dogaaja
pokazalo je, meutim, da je atemporalizam spojiv samo sa deterministikim
aksiomom, dok indeterministiki aksiom zahteva pretpostavku o postojanju
toka vremena. Time je naruena klauzula praeter necessitatem iz Okamovog
brijaa, to pokazuje da je, uprkos svojoj takorei sveoptoj prihvaenosti,
atemporalizam neprihvatljiv.
12. Poto smo prihvatili da prostor i vreme nisu compsita realia, problem
beskonanosti smo sveli na pitanje da li je mogu beskonaan a ogranien
compositum reale, bilo da je re o nekom teli ili o nekom beskonanom
procesu koji se odvija u ogranienom vremenu. Poto smo pokazali na kojem
se pogrenom tumaenju matematike beskonanosti infinitizam zasniva i u
emu su njegove tekoe kada je u pitanju prostorna varijanta problema,
posebno smo se pozabavili vremenskom varijantom problema, koja, pod
221
222
APENDIKS I
Pravila prevoenja formula sistema taaka SP u formule sistema intervala SI
Pravila prevoenja C1- C5 definisana su u odnosu na preslikavanje promenljivih
f : n a2n1, a2n (n = 1, 2,).
C1:
n m =C a2n1 a2n a2m1 a2m a2n1 a2m,
C2:
n < m =C a2n1 an a2m1 a2m a2n1
C3:
FP =C C(FP), gde je FP formula iz SP prvedena u skladu sa C1-C5 u formulu
C(FP) iz SI,
C4:
FP'FP" =C C(FP')C(FP"), gde stoji umesto or or or , a FP' i
FP" umesto dve formule iz SP prevedene u skladu sa C1-C5 u dve formule iz SI:
C(FP') i C(FP"),
C5:
FP((Q1n)(Q2m)FPS(n, m)) =C
=C C(FP)(C()(Q1a2n1)(Q1a2n)C()(Q2a2m1)(Q2a2m)C()
C(FPS)(a2n1, a2n, a2m1, a2m)C()),
gde je FP formula iz SP a C(FP) formula iz SI u koju je FP prevedena u skladu
sa C1-C5 kada su strukture formula FP i C(FP) (oznaene u zagradama) takve
da su:
223
Q1 i Q2 kvantifikatori,
FPS formula iz SP koja sadri n and m i koja je prevedena u skladu sa C1-C5 u
formulu C(FPS) iz SI koja sadri a2n1, an, a2m1 i a2m,
, , ili prazna mesta ili kvantifikovane promenljive i/ili formule iz SP
prevedene prema C1-C5 redom u C(), C() i C(),
ili prazno mesto ili formula iz SP prevedena prema C1-C5 u C().
C*2:
an
C*3:
FI =C* C*(FI), gde je FI formula iz SI prevedena u skladu a C*1-C*5 u
formulu C(FI) iz SP,
C*4:
FI'FI" =C* C*(FI')C*(FI"), gde stoji umesto or or or , a FI' i FI"
umesto dve formule iz SI prevedene u skladu sa C*1-C*5 u dve formule iz SP:
C*(FI') i C*(FI"),
C*5:
FI(R(Q1an)T(Q2am)UFS(an, am)W) =C*
=C* C*(FI)(C*(R)(Q12n1)(Q12n)C*(T)(Q22m1)(Q22m)C*(U)
C*(FS)(2n1, 2n, 2m1, 2m)C*(W)),
gde je FI formula iz SI a C*(FI) formula iz SP u koju je FI prevedena u skladu
sa C*1-C*5 kada su strukture formula FI i C*(FI) (oznaene u zagradama)
takve da su:
Q1 i Q2 kvantifikatori,
224
APENDIKS II
Rekurzivna definicija istinosnih uslova elementarnih formula temporalne logike
dogaaja koje sadre iterirane vremenske predikate
ATkTk-1T2T1e(tn), za k > 1 gde su T1, T2,Tk-1,Tk vremenski predikati, a t1, t2,,
tk1, tk promenljive implicitno prisutne pri aplikaciji predikata T1, T2,,Tk-1,Tk je
(1) lano za bilo koju vrednost promenljive tk (znai, na svim intervalima) ako je
ATk-1T2T1e(tn) lano (znai, ATkTk-1T2T1e(tn) je lano za bilo koju valuaciju
za koju je ATk-1T2T1e(tn) lano),
(2) istinito, za bilo koju datu valuaciju za koju je ATk-1T2T1e(tn) istinito,
(i)
(ii)
(iii) za sve vrednosti tk takve da je tk-1 ukljueno u tk ali gde nijedan podinterval
tk nije kasniji od tk-1 ako je F-N na mestu Tk;
(iv) za sve vrednosti tk takve da je tk ili identino sa ili ukljueno u tk-1
ako na mestu Tk stoji N;
(v)
(vi) za sve vrednosti tk takve da je tk-1 ukljueno u tk ali pri emu nijedan
podinterval tk nije raniji od tk-1 ako na mestu Tk stoji N-P;
(vii) za sve vrednosti tk takve da se tk-1 preklapa sa tk ako je NP na mestu Tk;
(viii) za sve vrednosti tk takve da tk-1 prethodi t k ako na mestu Tk stoji P.
225
Lema 1: Svako zatvorenje otvorene reenice ATkTk-1T2T1e(tn) koje sadri bar jedan
univerzalni kvantifikator koji se odnosi na promenljive t1, t2,, tk1, tk daje reenicu
koja je lana.
227
REFERENCE
DK 28 B 3, 6.1-2.
Ibid., 28 B 8.5-6,22.
DK 28 B 8.5-6.
Ibid. 28 B 8.22.
Ibid. 29 B 1-3.
10
11
12
DK 29 B 2.
13
14
15
228
16
17
18
19
Cf. Furley 1974, 'The atomist's reply to the Eleatics' i Burnet 1975, str. 334ff.
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
Vidi, na primer, Topica 110 b 16, Metaph. 1003 a 33, 1004 a 22.
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
Vidi Furley 1974, str. 523, nap. 39, Heath 1921, str. 181.
43
44
45
229
46
47
48
Cf. Tannery 1887, str. 266, Evelin 1893, str. 382ff., Noel 1893, str. 107, Brochard 1926 , str. 4.
49
50
51
78-89.
52
53
54
55
56
57
Cf. Cauchy 1932, ser.2, tom 13: Exercies d'anlyse et de physique mathmatique, str.13.
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
Kao u Hamblin 1969 i 1971, Needham 1981, Burgess 1982 i Bochman 1990.
69
70
71
72
73
74
75
230
76
Arsenijevi 1992b.
77
78
79
80
Vidi Boyer 1939, str. 233. Vidi takoe Euler 1913, 83, 86, 97.
81
82
83
84
85
DK 59 B 13.
86
Ibid. 59 B 4.
87
88
89
DK 58 B 34.
90
91
92
93
94
95
96
97
98
99
100
101
102
103
104
105
231
106
107
108
109
110
111
112
113
114
115
116
117
118
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
131
132
133
134
135
232
136
137
138
139
140
141
142
143
144
145
146
147
148
149
150
151
152
153
154
DK 68 B 9, 11.
155
156
157
158
Mackie 1975.
159
160
161
162
163
Dummett 1964.
164
165
Faye 1989,
233
166
Price 1996, str. 159ff., 166ff. Vidi, takoe, Gruji 1998, str. 94ff.
167
168
169
170
171
Vidi Grnbaum 1967, Smart 1980, Mellor 1981, Le Poidevin 1991, Oaklander and Smith 1994.
172
173
174
175
Ludlow 1999.
176
177
178
179
180
181
182
183
184
185
186
187
188
189
190
191
Frankena 1939.
192
193
194
195
234
196
197
Lukasiewicz 1920.
198
199
200
201
202
203
204
205
206
207
208
Cf. Black 1954, str. 116ff, Peach 1954, str. 43ff., Schwayder 1955, str. 455ff.
209
210
Vidi Maxwell and Feigl 1961, Grnbaum 1968, str. 83, nap. 51.
211
212
213
Vidi Russell 1914, VI, VII, Carnap 1928, Taylor 1951, 1952, Grnbaum 1968, II, Salmon 1975, II.
214
215
216
217
218
Ibid., str.159.
219
220
221
222
223
224
225
235
226
227
228
Black 1951.
229
Thomson 1954.
230
231
232
233
234
235
236
237
238
239
240
241
242
243
244
236
LITERATURA
238
Boyer, C.B. 1939: The Concepts of the Calculus: A Critical Discussion of the
Derivative and the Integral, Dover Publications.
Bradley, F. H. 1966: Appearance and Reality -- A Metaphysical Essay, Clarendon
Press.
Brochard, V. 1926: Les arguments de Znon d Ele contre le mouvement in:
Etudes de philosophie ancienne et de philosophie moderne, Paris, 3-14.
Brouwer, L. E. J. 1975-76: Collected Works I and II, North-Holland.
Burgess, J. P. 1982: Axioms for tense logic II: Time periods, Notre Dame
Journal of Formal Logic 23.
Burnet, J. 1975: Early Greek Philosophy, Adam and Charles Black, London.
Cantor, G. 1962: Gesammelte Abhandlungen, Georg Olms, Hildesheim.
Carnap, R. 1928: Die logische Aufbau der Welt, Felix Meiner.
Cauchy, A. 1932: Oeuvres completes, Gauthier-Villars
.
Chappell, V. C.1962: Time and Zenos Arrow, Journal of Philosophy 59/8.
Chihara, C. S. 1965: On the possibility of completing an infinite process,
Philosophical Review 74.
Cohn, L. J. 1896: Geschichte des Unendlichkeitsproblems im abendlaendischen
Denken bis Kant, Wilhelm Engelmann, Leipzig.
Comte, A. 1910: Philosophie positive, Tome premier, Ernest Flammarion, Paris.
Dedekind, R. 1892: Stetigkeit und irrationale Zahlen, Brunswick.
Detsch, H. 1990: 'Real possibility', Nous 24.
DeWitt, B. and Graham, N. (eds.) 1973: The Many-Worlds Interpretation of
Quantum Mechanics, Princeton University Press.
Diels, H. (DK): Die Fragmente der Vorsokratiker, hrsg. W. Kranz, Weidemann,
1989.
Duhem. P. 1956: Le systm du Monde, VII, Hermann, Paris.
Dummett, M. A. E. 1964: 'Bringing about the past', Philosophical Review 73.
Dummett, M. A. E. 1973: Frege: Philosophy of Language, Duckworth.
239
240
241
242
243
244
Ryle, G. 1969: Achilles and the Tortoise in: Dilemmas, Cambridge University
Press.
Salmon, W. C. 1975: Space, Time, and Motion, Dickenson.
epanovi, S 1999: 'Mogua znaenja apeirona kod Anaksimandra', Theoria 42/3.
Schlesinger, G. 1994a: 'Temporal becoming', in: L. N. Oaklander and Q. Smith
(eds.), The New Theory of Time, Yale University Press.
Schlesinger, G. 1994b: 'The stream of time', in: L. N. Oaklander and Q. Smith
(eds.), The New Theory of Time, Yale University Press.
Schwayder, D. S. 1966: Achilles unbound, Journal of Philosophy 52.
Shoemaker, S. 1969: Time without change, Journal of Philosophy 66.
Sklar, L. 1977: Space, Time and Spacetime, University of California Press.
Smart, J. J. C. 1980: 'Time and becoming', in: P. Inwagen (ed.), Time and Cause,
Reidel.
Smith, Q. 1993: Language of Time, Oxford University Press.
Solmsen, F. 1971: The tradition of Zeno of Elea re-examined, Phronesis 16.
Stalnaker, R. 1976: 'Possible worlds', Nous 10.
Strawson, P. F. 1959: Individuals, Methuen, London.
Swinburne, R. 1968: Space and Time, Macmillan, London.
Tannery, P. 1885: Le concept scientifique du continu -- Znon dEle et Georg
Cantor, Revue philosophique 20.
Tannery, P. 1887: Pour l'histoire de la science Hellne, Paris.
Taylor, R. 1951: Mr. Black on temporal paradoxes, Analysis 12.
Taylor, R. 1952: Mr. Wisdom on temporal paradoxes, Analysis 13.
TeHennepe, E. 1963: Language reform and philosophical imperialism: Another
round with Zeno, Analysis 23.
Thomson, J.F. 1954: Tasks and super-tasks, Analysis 15.
Tolman, R. C. 1950: Relativity, Thermodynamics, and Cosmology, Clarendon
Press.
245
246