Professional Documents
Culture Documents
Ne Čitajte Poeziju
Ne Čitajte Poeziju
HAEL:
Dobrodoli natrag, gosti mili!
Otkada ne videsmo se mi!
Pa gde ste dosad bili?
Sruili se divni sni?
Ba vas mi smo ekali, jer znadosmo da ete doi
Ko paklu uvek tei, u Raj nee moi!
Napustili ste nas mislei...
LEVIJATAN:
Grehu je kraj, pravac u Raj!
HAEL:
Ne prekidaj me, demonu! mada ima pravo;
Dragi nai gosti zbunili su se samo!
Ta u prirodi je oveka da sebe lae doveka...
Mi vam opratamo, jer istinu znamo.
Na onom mestu gde ste ostavili nas...
LEVIJATAN:
Zamalo!
HAEL:
... tamo prestao je crnog konja kas.
Al nama nije teko da ga probudimo sada.
I on voli da gleda kako dua propada.
Pogledajte svoja lica, priite ka vodi...
Pogledajte jata gavranova, oni su na slobodi!
Ovde nema grlica niti rajskih ptica,
Nipoto! samo mase preugljenisanih lica.
Uite, uite! ekaju vas svi!
Mefistofeles, Behemot, pir proputate vi!
Mastilo u pluima
Ne itajte poeziju
Ne itajte poeziju.
Poezija boli, prodire u unutranje bie i tu zauvek ostaje.
Ili, najbolje ne itajte ikakve knjige.
U njima je znanje svih svetova a ko da ivi sa takvim teretom?
Odbijte pesme im ponete da ih oseate.
Pesme su okrutne i izmeu redova sadre svu tugu sveta.
Postoji razlog to su tirani spaljivali knjige
I to su dobre knjige danas retki predmeti iz prolosti.
Ni sluajno ne dozvolite svojoj dui da se oplemeni muzikom rei,
Jer te su melodije previe snane za vae poimanje harmonije.
To su aneoski horovi i mrane simfonije demona,
One remete utabane puteve vaeg ula sluha.
ta su uopte pesnici?
Pesnici su sa zadovoljstvom kaem kurve,
Oni se svima daju bezuslovno.
Oni se nude kao uliarke, itali ih, ne itali, oni e ekati na oku.
U poeziji je blaenstvo raja, ali i vena vatra pakla
A ko u dananje vreme jo sme da rizikuje?
Pred njom su jednaki vernici i nevernici, ene i mukarci,
Ona je napad i odbrana.
U njoj nema licemerja, stihovi ne umeju da glume.
Ko veruje da je pesma manifest linosti autora
Taj je prokleti voajer.
Pesme su opijati prve klase onome koji u njima uiva,
Jednim ispravnim itanjem njegova je svest ve ozbiljno pomuena.
(Nije ni proza nita bolja, ali poezija je vie ljudi ubila.)
Nikada ne dozvolite sebi da zavolite pesnika.
Onaj koji nudi pesme ljudima nesrean je,
Takvih ljudi se uvajte, oni u vaim oima vide sve.
Dok pie, pasje se nada se da e neko prihvatiti njegov finalni proizvod,
Pesnici su lutalice u senkama grada i irinama prirode.
Nemojte da ih u ijednom trenutku ozbiljno shvatite,
Oni nisu iz naeg vremena, ili su iz prolosti ili budunosti,
Sadanjost ne poimaju. Desi li se da shvate sadanjost,
Tek tada nastaje pravi vrtlog u koji e vas zaas odvui.
uvajte se ljudi koji ni od ega vide odraz svega,
Koji od obine are na tepihu vide ornament iz antike istorije,
Koji se pomalo drugaije izraavaju te su izraze nauili u knjigama,
Tim Pandorinim kutijama kojih se treba uvati.
Reka
Malom pesniku majka ree jednog dana
Da e izgubiti razum ako bude pokuavao da razume svet.
Ona ree, pesnik saslua, ali rei nije uo.
Nije uo.
Sedeo je mali pesnik na kamenu i video ceo svet.
Godina je nebitna, mesto je brdovito i puno reka.
Pred arenim oima pesnikovim lete pitanja;
Ona pitanja koja dou u vreme utanja.
Ko je prvi odredio ta je prava ljubav
Ko to prvi nije razumeo tua oekivanja od ivota
Ko prvi nije obojio svoj svet pastelnim bojama lepote
Ko je prvi dao sebi pravo da kroji tue ivote
Ko je prvi sebi dao pravo da pusti zlokoban glas iz grla
I ponovi istoriju ispunjenu otrovnim gasom straha
Ko e to svom detetu rei kakva je ljubav ispravna
Ko e to mrnjom braniti svoje dete od istine
Kakva su to bia koja svoju crnu pravdu dele
I drugima ne daju da pokazuju veliinu svojih srca
Zato oni imaju pravo da ih ceo svet vidi
A due sa druge strane reke zatvaraju u etiri zida
Kako se zove taj Bog u koga oni veruju
I koji je to Bog koji voli samo ljude sa desne strane reke
I kakvo je to srce koje druge baca u tamnicu izgraenu od gluposti
emu slue njihova crvena slova okaena na zidu
Ko to puta neupevane tonove iz svog uskog grla
Ko se to plai da vidi pravi pejza ove planete
Ko to gradi tvravu koju uvaju milioni zatvorenih misli
Od ega je taj krst u koji veruju i za ta je umro ovek ije slike u kuama
uvaju
Od ega je ta crkva u kojoj se mole za mir i ljubav
I kakva je to ljubav i kakav je to mir
Ljubav koja odreuje dovoljnu koliinu eljene mrnje
Mir koji ispisuje krvave bitke i veiti nemir sa leve strane reke
Osuda
ibajte malog pesnika, udarajte ga kamenjem starim hiljadu godina
Nijedna se pesma bez udaraca iz njegovog pera nije rodila
Palite ga dok oivljava plave latinske rei iz preteke zemlje
Izvadite mu srce da konano ohladi tajne gorue krvi
Nije mali pesnik ni poslednji ni prvi
Koji je zarad pesama tonuo u ledene dubine tirkiznih okeana
Nije mali pesnik uo pesme sirena
Koje je nosio slani vetar kristalnih i zarobljenih dana
Vatra u oima gorela je sama
Dok se voda polako slivala sa ulepljene kose
Dok je plutao po okeanu nemira udarajui u stene
Vatru u oima nisu videle morske ptice irokih krila
Pustite zveri na malog pesnika, oslobodite ih lanaca
Neka rastrgnu njegovo mlado telo, zaveite ga za koiju
U njega gledae krvoedno milijarde ljudi stranaca
Protiv njega pevae milijarde ljudi zatvorenih oiju
Neka njegove ruke novu pesmu ne poinju
Sam je kriv to ne ume da eta po palubi
Neka ga proguta okean kog je tako silno voleo
Neka gore pesme pred njegovim oima
Neka svako izgorelo slovo u neznanim grobovima poiva
Da, ako preivi ovo, ne moe nikada vie da ih nae
Mada ne verujem da preivee smrt svojih dela od mastila
Pesnici besmrtni nisu, a mladost nije vrsta kao kamen
Polako, polako, ne pourujte plamen
Zasluio je da izgara polako, kao to mu se gase elje
Mislio je da moe da pie dok je iv
Oduzmite mu te papire iz ruke, neka umre bez njih
Plamen neka bude veoma tih
Kada bolje razmislim malo, neka nikada se ne ugasi
I neka spava na svakih sto godina, snovi e ga odravati ivim
Dok ne odlui da ga konano progutaju divlji talasi
Neljudima
Sinergija
Na ivici
Pesma pesmama
Pad
Atrijum
Silazak
Dijalog II