ARISTOTEL - Teorija morala

Aristotelova etika je vidljiva ne samo u njegovim djelima koja se bave tom

tematikom ve i u djelima koja se bave drugim granama filozofije, kao to su
retorika ili politika. Iz toga je vidljivo koliku je vanost Aristotel davao etici. Njegova
etika promiljanja se ne bave samo teorijom ve je velikim dijelom promiljao o
praktinoj primjeni etike i nainima postizanja sretnog ivota, kako pojedinca tako i
zajednice.
Prvi dio seminarskog rada sadri pregled Aristotelovih djela o etici kroz razdoblja
razvoja njegove filozofske misli, te osnove na kojima je gradio svoje etike teorije.
Drugi dio objanjava to je to eudaimonija za Aristotela i kako se postie u
pojedinanom ivotu i u drutvenoj zajednici. Trei dio seminarskog rada objanjava
to su za Aristotela vrline, kako se stjeu i kako ih dijeli u odnosu na duu. etvrti
dio ovog rada se bavi prijateljstvom, vrlinom koju je Aristotel smatrao za bitnu
poveznicu izmeu pojedinca i drutva.

1. ETIKA

Moralna filozofija ili etika filozofska je disciplina koja prouava ljudsko djelovanje i
norme po kojima se to djelovanje usklauje ili bi se trebalo usklaivati. Pojam je
uveo Aristotel
Aristotelova filozofijska djela su mnogobrojna i opsena, pokrivaju gotovo sva
podruja poznata klasinoj filozofiji. Nekoliko etikih spisa pripisuje se Aristotelu, u
njima su vidljive razlike u razmiljanju to je posljedica promjena u njegovim
stavovima tijekom godina, i razvitkom njegove filozofske misli.
Iz njegove mladosti (335. pr.K) potjeu tri spisa iz podruja etike. To su Protreptikus
u kojem se naglaava gledite da se srea sastoji od intelektualne kontemplacije.
Potom dijalog Edems u kojem se raspravlja o prirodi i dui u platonikom smislu, te
djelo O pravdi koje nije potpuno sauvano, postoje samo fragmenti i indirektni
izvjetaji o ovom djelu.
Dva najznaajnija Aristotelova djela iz podruja etike su Eudemova etika i
Nikomahova etika, koje se u nekim dijelovima preklapaju. Knjige IV, V i VI Eudemove
etike su identine knjigama V, VI i VII Nikomahove etike. Smatra se da je Eudemova
etika nastala ranije i da je Aristotel koristio u pisanju Nikomahove etike koja je
ujedno njegov najupotpunjeniji i najzreliji etiki spis.
Postoji jo i djelo Magna moralia, objavljeno nakon Aristotelove smrti. Ono ne donosi
nove spoznaje o njegovim etikim razmiljanjima ve se radi o onome to je ve
objavljeno u Eudemovoj i Nikomahovoj etici. Tu jo moemo ubrojiti i kratki spis O
vrlinama i porocima. ak i neka Aristotelova druga djela koja se ne bave direktno

etikom sadre neka etika razmiljanja i stavove, kao Retorika, Politika, O dui i
Metafizika.
Utjecaj njegovog uitelj Platona je vidljiv u opisu moralnih vrijednosti, slici idealne
moralne osobe kao atenskog aristokrata i u temeljnom intelektualnom pristupu
moralnom ivotu. Ono u emu se najvie razlikuju Platonovo i Aristotelovo filozofsko
uenje je dualizam, razdvojenost vidljivog i nevidljivog svijeta kod Platona, koje
Aristotel ne priznaje i sputa svijet ideja u vidljivi svijet. Aristotel Platonove ideje
smjeta u iskustveni svijet, ono to je kod Platona ideja, kod Aristotela je opi pojam
koji dobivamo pomou osjetila i misaone obrade osjetilnog sadraja. On nijee
uroene ideje, sve spoznajemo iskustvom.
Za Aristotela supstancija (gr. ousa) stvari moe leati samo u njima samima.
Dodue i za njega su rodovi supstancije, ali tek u izvedenom smislu. Zato Aristotel
tumai jedan drugi dualizam: materija (gr. hle: lat. materia) i forma (gr.
idos/morph; lat. forma).
etiri su karakteristike Aristotelovog etikog gledita koje ga razlikuju od Platona i
koje ga definiraju. To su realizam, racionalizam, imanentizam i energizam. Realizam
dolazi do izraaja u Nikomahovoj etici, gdje je vidljivo da Aristotel prevladava
Platonov dualizam. On smatra da je ideja spojena s pojedinanom stvari i od nje
nerazdvojiva. Iz toga proizlazio da ovjek razloge za miljenje i djelovanje nalazi u
ovozemaljskom ivotu a ne u svijetu ideja. Racionalizam Aristotelovog etikog
gledita takoer je vidljiv u djelu Nikomahova etika, Aristotel naglaava da etika
spoznaja, kao i svaka druga spoznaja, se utemeljuje u razumu i iskustvu. Stoga je za
njega praktino djelovanje znaajno kao i znanje. Naglaava da izjave mislilaca
treba usporeivati s njihovim djelima, te ako su djela suprotna izjavama, onda su to
samo prazne rijei. Imanentizam se ogleda u tomu da Aristotel govori da ovjekova
srea lei u njemu samome. Kada govori o dobru, on ne misli na dobro po samom
sebi, ve o ljudskom dobru, o onome to je dobro u ljudskom ivotu. To znai da je
ovjekova srea u njemu samome, da je ovjek kao moralna linost sam sebi zakon.
On je pravilo i mjera istine. etvrta znaajka je energizam. On smatra da je za etiku
moralno djelovanje, moralni in i moralni ivot vaniji od same spoznaje vrline.
Podruje ljudske prakse kao djelovanje utemeljeno na odluci je objekt Aristotelove
etike i razgranieno je od teorijske filozofije koja je okrenuta nepromjenjivom i
vjenom. Po njemu svako bie po naravi tei prema sebi svojstvenom dobru u kojem
pronalazi svoje dovrenje. A ljudsko dobro je djelatnost due prema razumu. U njoj
kao svoj konani cilj ovjek pronalazi eudaimoniu (blaenstvo), koje je neovisno o
vanjskim okolnostima.
Aristotel je prirodu shvaao teleoloki, odnosno za njega priroda ima svoju svrhu. I
njegova etika je teleoloka. Traio je odgovor na pitanje: to je cilj ljudskog ivota?
Smatra da je svrha ovjekovih radnji neko dobro, odnosno ono dobro koje se postie
djelovanjem. Mnoga takva dobra slue kao sredstva za postizanje drugog vieg
dobra. To najvie dobro kojemu sve tei je za njega eudaimonia, blaenstvo. Ono
ima apsolutnu vrijednost i ono je krajnji cilj svega djelovanja. Srea je za njega
djelovanje u skladu s vrlinom tijekom cijelog ivota. Da bi se to postiglo potreban je
karakter koji se, po njemu, stjee vjebanjem.

Vrlina je za Aristotela sredina izmeu dvije krajnosti, onako kako bi to razuman

ovjek odredio. A vrline dijeli na etike i dianoetike. Dianoetike su u istom
djelovanju samog uma, kao to je razboritost, koja je odluujua za etiko
djelovanje. Dok etike ovjek zatjee, one su posredovane postojeim poretkom u
drutvu, a svoju valjanost primaju od tradicije i opeg suglasja. Moralno djelovanje
nastaje sudjelovanjem razboritosti i etikih vrlina, tako da se pomou razboritosti
spoznaju prava sredstva, a etike vrline postavljaju cilj.

2. EUDAIMONIA

Centralno etiko pitanje grkih filozofa nije bilo: to je moralno, a to nemoralno

djelo?, ve : to je eudaimonia?. Eudaimonia se uobiajeno prevodi kao
blaenstvo, srea. Ali ne srea kao kratkorono zadovoljstvo, ve kao potpuno
ispunjenje. Aristotel se u svojim etikim spisima prvenstveno bavio pitanjem dobrog
ivota ovjeka. Posebno se bavio pitanjem: Kako postii blaenstvo?.
Aristotel je smatrao da je svrha ovjekovih radnji neko dobro koje on postie svojim
djelovanjem. Postoji nebrojeno mnogo djelovanja i ciljeva, stoga postoje i nebrojena
dobra. Ali sva ta pojedinana dobra imaju svoju svrhu, neko vie dobro. Aristotela je
zanimalo koje je to dobro koje elimo postii ne radi nekog vieg dobra, ve radi
njega samoga. Pita se koje je to najvie dobro koje ljudskom ivotu daje najviu
vrijednost. Tvrdio je da je eudaimonia, blaenstvo apsolutno dobro i cilj svega
djelovanja.
Ono emu svi ljudi tee, prema Aristotelu, nije posljedak ili plod djelovanja, niti
konformnost aktivnosti u smislu zakonitosti ili dunosti, niti plodnosnost ugode,
Aristotelova eudaimonia je (1) ono emu svi tee kao svome ispunjenju, (2)
kontinuirana i savrena aktivnost, i (3) cjelokupni ljudski ivot utjelovljujui ovu
aktivnost u cijenjenom sustavu posjedovanja i prijateljstva.
Aristotel je u Nikomahovoj etici bitne ljudske vrline nabrojao i detaljno opisao. Sve te
vrline zajedno tvore idealnu sliku ovjeka. Pomou njih vidimo pravu ovjekovu
prirodu, a ta priroda daje metafiziku osnovu u kojoj su ove vrline ukorijenjene.
Time Aristotel istovremeno daje svoj odgovor na pitanje o biti eudaimonie. Tim je
pojmom dotaknuta sva grka etika. I uvijek je iznova, od toga vremena, etika pitala:
to je srea? ( Srea- to je uobiajeni prijevod grkog eudaimonia; ipak tono- ta
rije znai: blagi (pravi) duh) Aristotel odgovara: srea ne lei u zadovoljstvu i
uitku, ni u materijalnom posjedovanju ni u ugledu i asti u javnom ivotu, ve, za
ovjeka tipino u djelu- u potpunom aktiviranju ovjekove specifine biti. Time
izvanjska dobra, ugled ili uitak nisu iskljueni, ali oni nisu ono istinsko dobro koje je
u ljudskoj prirodi.

2.1. Eudaimonia zajednice

Aristotel o eudaimonii promilja i u jedinstvu etike i politike. Ako strogo odijelimo

Aristotelovu etiku kao uenje o najviem dobru pojedinanog ljudskog ivota, a
politiku kao uenje o najviem dobru ljudskog ivota u zajednici, gubimo iz vida
njihovo jedinstvo. Aristotelovo odreenje eudaimonie treba traiti u jedinstvu
praktike znanosti, kojom se on bavio.
Za Aristotela je mogunost postignua eudaimonie ujedno i kriterij za utvrivanje
poloaja ljudi unutar polisa. Po njemu pravi graani vole vrlinu i tee viem dobru,
pa je pogreno smatrati graaninom onoga tko ne ispunjava ove uvijete. Za njega u
najboljem poretku radnici, zanatlije ili ratari ne mogu biti graani. Nii poslovi koje
obavljaju koristei se tijelom sprjeavaju ih da se duhovno razvijaju. Stoga graanin
s politikim pravima moe biti samo onaj tko ima sposobnost etikog usavravanja,
tko tvori vrlinu i djeluje po njoj. Tonije, samo oni koji su u etikom smislu tvorci
sree, tj. slobodni su djelovati u skladu s vrlinom. Robovi, po Aristotelu, mogu imati
odreene vrline, ali ne mogu biti sretni jer je srea povezana s postojanjem istinske
vrline koja je njima nedostina. Smatra da samo filozofi postiu potpunu iskonsku
sree, dok ostali stalei u srei sudjeluju djelomino.
Cilj njegove najbolje drutvene zajednice nije, kao kod Platona postizanje sree
svakog stalea, ve jedna jedinstvena srea koju samo odabrani potpuno iskuse a
ostali samo djelomino i u granicama svojih mogunosti. To znai da istinski dobrim
ivotom ne mogu ivjeti svi ljudi, on je teevina znanja, razboritosti i ethosa.
3. VRLINE

Aristotel sve svodi na nekoliko etikih pravila, koja su uostalom tipino grka. Kad
je ovjek dobar? Njegov odgovor: Kada postupa onako kako obziran ovjek postupa.
A kako on postupa? Tako to trai ispravni razum (recta ratio). A to bi bio ispravni
razum? On je djelatan uvijek kad su nai postupci 'lijepi', a lijepi su kada se dre
sredine izmeu previe i premalo.
Blaenstvo se za Aristotela sastoji u djelatnosti prema vrlini. Vrlina je nain
ponaanja kojim ovjek djeluje dobro i posljedino postaje dobar. Vrlina je za njega
sredina izmeu dvije krajnosti, onako kako bi to razuman ovjek odredio. Vrlina se
nalazi izmeu manjka i suvika. Hrabrost je stoga prava sredina izmeu plaljivosti i
pomamne smjelosti. To znai da svaki ovjek bira sredinu u odnosu na sebe, ono to
je razumna sredina za jednoga ne mora biti za drugoga. Meutim, ono to pojedinac
u odreenom trenutku smatra da je za njega dobro moe se razlikovati od onoga to
je za njega istinski dobro. Upravo to istinsko dobro treba biti cilj, a ostvarivanjem tog
cilja postajemo kreposni. Stoga, Aristotel je kao bitnu osobinu moralnog ovjeka
drao posjedovanje praktine mudrosti, i sposobnost prosuivanja.
U Nikomahovoj etici Aristotel je nabrojao i detaljno opisao sljedee vrline: mudrost,
razboritost, hrabrost, pravednost, samosavladavanje, predanost, velikodunost,
plemenitost due, asnost, blagost, istinitost, uljudnost i prijateljstvo. Aristotel nam
ne nudi pravila ponaanja koja treba rutinski slijediti, ve na isti nain na koji je
Platonovu ideju ovjeka spustio u njega samoga, daje mu odgovornost za djelovanje

po vlastitoj prosudbi, priznaje ovjeku mo da sam sebe izgrauje i tei kreposti i

blaenstvu. Odnosno, ovjek sam treba prosuditi to je za njega dobro u odreenom
trenutku i uvijek paziti da pojedinana dobra budu u skladu s istinskim dobrom.
Aristotel pri podjeli vrlina uzima u obzir podjelu due. Dua se dijeli na nerazumski i
razumski dio. Razumski dio ima razum u sebi, dok se nerazumski treba povinovati i
sluati razumski dio due. Stoga se i vrline dijele na dijanoetike i etike.
Dijanoetike vrline su u istom djelovanju samog uma. One su priroene svakom
ovjeku, stvaraju se poukom a etike navikom. U svom djelu O dui Aristotel opisuje
tri intelektuale vrline , to su:
- uroena sposobnost spoznavanja prvobitnog principa;
- navika stjecanja umijea demonstrativnog utemeljenja prosudbi;
- filozofska mudrost, navika stjecanja najviih znanja po redu postojanja, intiutivnog
razumijevanja i razumskog promiljanja.

Razboritost je umna vrlina koja je odluujua za etiko djelovanje, bez nje se ne

moe izvravati nijedna karakterna vrlina. Etike vrline ovjek ve zatie, one su
posredovane postojeim poretkom u drutvu, a svoju valjanost primaju od tradicije i
opeg suglasja. Za Aristotela je stoga vrlo bitan dio moralnog formiranja
uvjebavanje postojeih drutvenih vrijednosti.
Krepost je dakle dvostruka: razumska i moralna. Razumska krepost ima uglavnom i
nastanak i porast na temelju pouke, pa joj stoga treba iskustva i vremena. No
moralna krepost nastaje navikavanjem ni jedna od moralnih kreposti ne nastaje u
nama po naravi, jer se ni jedna od stvari koje su po naravi ne moe preinaiti
navikavanjem. Kamen koji se po naravi giba prema dolje, bez obzira koliko ga puta
bacili prema gore nee stei tu naviku i uvijek e se gibati prema dolje.
Aristotel moralni proces razlae na sljedei nain:
1. ovjek eli odreeni cilj,
2. On promilja sredstvo za ostvarenje cilja,
3. Opredjeljuje se za cilj,
4. Bira izvodljivo sredstvo,
5. Vri odreenu radnju.

Dok etike kreposti postavljaju cilj, razboritost ima zadau da spozna prava sredstva
i putove koji vode k dobru. Kao obiaj praktinog razumijevanja, razboritost
omoguava razumu uvidjeti kako su neki ini dobri a neki zli. Aristotel misli kako se
djeca raaju s prirodnim usmjerenjem prema inima iz vrline; steena razboritost
razvija ove sklonosti tako da oni postaju svjesni elementi dobrog ivljenja.

Vrline, prije svega, stjeemo kada ih provodimo u djelo, kao i ostala umijea. Ono
to uei inimo to inei uimo. Gradei postajemo graditelji, inei pravedna djela
postajemo pravedni, hrabra djela ine nas hrabrima. Slino kao i svako umijee,
svaka krepost po istim uzrocima i po istim sredstvima nastaje i propada. Ako loe
gradimo postajemo loi graditelji, jer se s vrlinama ne raamo vano je da li ih
ispravno uimo, vjebamo i razvijamo.
Moralno djelovanje za Aristotela je dobrovoljno i u suglasju je s izborom. Zato su i
vrlina i porok u naoj moi.

4. PRIJATELJSTVO

Osobitu pozornost Aristotel posveuje vrlini prijateljstva, istiui da nitko, makar

imao i sva dobra, ne izabire ivjeti bez prijatelja. to je osoba u boljoj situaciji, to
vie treba prijatelje. Po Aristotelu prijatelje trebaju:
- Bogati, moni i uspjeni: kako bi od njih imali koristi te kako bi zatitili svoja dobra.
- Siromani i nesretni: kako bi u njima nali utoite.
- Mladi: da ih usmjeravaju.
- Stari: da se o njima brinu.
- Zreli i aktivni ljudi: kako bi inili dobro prema drugima koji e ih razumjeti i dobrom
im vraati.
- Drutvene zajednice: prijateljstvo izmeu pojedinaca koje e ih drati na okupu.

Neke osobe su prirodni prijatelji, kao roditelji i djeca, ili kao pripadnici iste skupine,
dok su drugi vezani prijateljstvom koje proizlazi iz okolnosti u kojima se nalaze, kao
to su putnici ili suborci. Postoje tri vrste prijateljstva: radi dobra samoga prijatelja;
prijateljstvo zbog uitka; i prijateljstvo radi koristi. Pravo prijateljstvo je ono koje se
dogaa radi dobra samoga prijatelja. Prijatelji moraju biti uzajamno dobrohotni, a
prijateljstvo ne smije biti sakriveno, ono je takoer neka jednakost i zajednitvo.
Dvoje ljudi su pravi prijatelji samo ako gaje dobrohotnost jedan za drugoga, te ako
su oboje svjesni dobrohotnosti drugoga prema sebi. Dobri prijatelji ne nalaze se ni
esto ni brzo. Nema mnogo kreposnih ljudi, i kada se sretnu treba im due vrijeme
da razviju svoje prijateljstvo. Pravo prijateljstvo je neto to moemo dostii samo s
par pojedinaca, jer je nemogue udovoljiti velikom broju ljudi u isto vrijeme.
Najbolja prijateljstva karakterizira ujednaena razmjena. Takva je razmjena mogua
samo meu jednakima. Ako je prijateljstvo izmeu dva nejednaka pojedinca, onda je
i razmjena izmeu njih nejednaka.

Aristotel takoer tvrdi da ovjek ne moe postii eudaimoniu u nedostatku prijatelja.

Razlozi zbog kojih su nam oni potrebni u postizanje eudaimonie su:
- Ljudi su drutvena bia, bolje je ivjeti s prijateljima nego sa strancima;
- Potrebito nam je da promatramo djelovanje kreposnih pojedinaca, jer nam je lake
uiti iz tuih nego iz vlastitih djela, a ujedno je i ugodno promatrati kreposna
djelovanja;
- Eudaimonia je kontinuirana aktivnost, lake je djelovati zajedno s prijateljima nego
sam;
- Prijatelji njeguju vrline jedan kod drugoga;
- Prijatelji pomau jedni drugima da ive potpunije ivote vjebajui meusobno
razumijevanje;
- Prijatelji se osvru jedni na druge na nain da ivotne odabire prijatelja smatramo
vrijednima i prihvaamo ih u svome ivotu;
- Prijatelji su oni s kojima moemo razgovarati;
- Prijatelji su prirodna potreba, jer ljudi nisu samodostatni.

Aristotel e rei da su ljudi skloniji da ive u zajednici, nego sami, a zajednica sloge
nastaje tamo gdje ljudi ive u suglasju sa samima sobom i u suglasju s drugima.
Sloga je specifino politiko prijateljstvo koje konstituira polis. U Nikomahovoj etici
Aristotel je rekao da je ovjek po naravi skloniji biti u dvoje nego li u dravi, kao to
je i sam dom prvotniji i nuniji od drave.

ZAKLJUAK

Ono to je obiljeilo Aristotelova filozofska promiljanja je otklon koji on ini u

odnosu na svog uitelj Platona. On sputa njegove ideje iz savrenog misaonog
svijeta u objekte nesavrenog vidljivog svijeta. On i dalje ne nudi mogunost
ovjeku da postigne potpuno savrenstvo, ali mu daje mo da sam sebe izgrauje i
usavrava. Njegova etika nudi praktine upute kako postii puninu ivota i dostii
iskonsku prirodu ovjeka. Njegovi etiki stavovi su vidljivi od njegovih teorijskih djela
kao to je Metafizika do detaljno razraenih, praktinih uputa za ureenje dobrog
ivota pojedinca u Nikomahovoj etici ili uputa za dobrog govornika u djelu o retorici.
Eudaimonia je ono vie dobro emu sve tei, ono se po Aristotelu postie
djelovanjem u skladu s vrlinom. Vrlina je za njega sredina izmeu dvije krajnosti
onako kako bi to razuman ovjek odredio. Ta sredina nije univerzalna, niti
aritmetika, ona je svojstvena svakom ovjeku. Ali uvijek treba imati na umu vie

dobro i u skladu s njim odluivati u pojedinanim sluajevima. Aristotel naglaava

da je za djelovanje u skladu s vrlinom potrebna sloboda. Ako nismo odluili
slobodnom voljom onda to nije moralan in niti smo za njega moralno odgovorni.
Takoer naglaava da je sretan ivot onaj koji je ispunjen intelektualnom aktivnou,
jer samo se intelektualnom aktivnou dostie blaenstvo.

LITERATURA

CRISP, Roger: Aristotle: Ethics and politics, u: From Aristotle to Augustine,

Routledge History of Philosophy, London, Routledge, 2005., sv.2.
HIRSCHBERGER, Johannes: Mala povijest filozofije, Zagreb, kolska knjiga, 2002., II.
izdanje.
JUKA, Slavica: Etika- postavke i teorije, Mostar, Fakultet filozofsko-humanistikih
znanosti, 2006.
JUKA, S., MUSI, I., BUNTI, M.: Prema filozofiji odgoja, Mostar, Filozofski fakultet
Sveuilita u Mostaru, 2007.
KOPREK, Ivan: Mala povijest etike, Zagreb, Filozofski fakultet Drube Isusove, 2004.
KUNZMANN, P., BURKHARD, F., WIEDMANN, F.: Atlas filozofije, Zagreb, Golden
marketing, 2001.
RAY, Caroline: Friendship in Aristotle's Nicomachean Ethics, 1989,
<enlightenment.supersaturated.com/essays/text/carolynray/artistfriend.html>,
(11.05.2009.).
SENKOVI, eljko: Aristotelova eudaimonia, 20.10.2007.,
<http://hrcak.srce.hr/file/30885>, (22.05.2009.).
TALANGA, Josip: Klasini tekstovi iz etike, Zagreb, Hrvatski studiji, 2001.