PRVI DIO

ODJEL ZA RAK
O RAKU NI GOVORA
Odjel za rak nosio je broj trinaest. Pavel Nikolajevi Rusanov nikada nije bio
niti je mogao biti praznovjeran, ali neto se u njemu slomilo kada su mu u
uputnici napisali: trinaesti odjel. Kao da ne bi bilo umjesnije da su
trinaestim odjelom nazvali protetiku ili internu.
Meutim u cijeloj republici sada mu vie nisu mogli nigdje drugdje pomoi osim u
ovoj klinici.
Ali ja nemam rak, je li, doktore? Ja sigurno nemam rak? pun nade pitao je
Pavel Nikolajevi, lagano se dotiui na desnoj strani vrata zloudne otekline,
koja je rasla gotovo iz dana u dan a izvana jo uvijek bila presvuena nevinom
bijelom koom.
Naravno da nemate, naravno deseti put ga je umirivala doktorica Doncova
ispisujui irokim rukopisom stranice njegove povijesti bolesti. Kad je pisala
stavljala je naoale etvrtaste naoale zaobljene na rubovima a im bi
prestala pisati, skinula bi ih. Vie nije bila mlada a lice joj je bilo blijedo
i vrlo umorno.
To se dogaalo jo u ambulanti, prije nekoliko dana. Cak i oni koji su bili
odreeni u ambulantu odjela za rak, ne bi ondje prespavali. A Pavelu
Nikolajeviu Doncova je odredila da se odmah smjesti u krevet.
Ne samo bolest, iznenadna i neoekivana, koja je naletjela prije dvije sedmice,
kao udarac bure na bezbrina i sretna ovjeka, nego je isto tako kao i bolest
muila sada Pavela Nikolajevia i spoznaja da se mora smjestiti u ovu kliniku
kao svaka obina osoba i lijeiti se na nain kako se, vjerojatno, nikada nije
lijeio. Telefonirao je Jevgeniju Semjonoviu, i endjapinu, i Uljmasbas-bajevu,
a oni su opet telefonirali drugima, raspitivali se za mogunosti i interesirali
se postoje li u klinici posebne sobe ili moe li se bar privremeno kakvu sobicu
odijeliti od drugih. Ali, kako je u klinici bila guva, to im nije uspjelo.
I jedino to su se uspjeli dogovoriti uz pomo glavnog lijenika bolnikog
naselja bilo je da e moi proi bez prijemnog odjela, zajednike kupaonice i
svlaionice.
U njihovu plavkastom moskviu Jura je dovezao oca i majku tano pred stepenice
na ulazu u trinaesti odjel.
Usprkos studeni, dvije su ene, u gadnim ogrtaima od par-heta, stajale na
otvorenom kamenom ulazu, stiskale se od hladnoe skupivi ruke na prsima, ali
nisu ulazile u zgradu.
Poevi od tih neurednih ogrtaa, sve se ovdje gadilo Pavelu Nikolajeviu:
izlizani betonski pod na ulazu u bolnicu; neusjajene kvake na vratima kojih su
se doticali svi bolesnici; ekaonica izblijedjela poda s visokim nizom ploica
na zidu (bile su maslinove boje i inilo se da su prljave) i velikim klupama s
pritkama, na kojima su sjedjeli bolesnici to su stigli iz daleka Uzbeki u
proivenim pamunim kaputiima, stare Uzbekinje u bijelim maramama, a mlade u
ljubiastim i crveno-zelenim, i svi odreda u izmama ili kaljaama. Jedan ruski
momak opruio se po cijeloj klupi u raskopanu kaputu, koji je visio do poda;
bio je iznuren, otekla trbuha i neprestano vikao od bolova. Njegova vika
zagluila je Pavela Nikolajevia i tako ga se dojmila kao da ne boli momka, nego
njega samoga.
Pavel Nikolajevi problijedio je sve do usnica, zastao i pro-aptao:
Kapa! Ja u ovdje umrijeti. Nema smisla. Vratimo se.
Kapitalina Matvejevna vrsto ga je uhvatila za ruku i steg-nula je:
Paenjka! Kamo da se vratimo? ... I ta emo onda?
Pa moda bi se jo moglo nekako urediti preko Moskve ... Kapitalina
Matvejevna okrenu se prema muu cijelom svojom
krupnom glavom, koja je bila jo ira od velikih podrezanih uvo-jaka bakrenaste
boje:
Paenjka! Ako hoemo to uiniti preko Moskve, to bi moglo potrajati jo
dvije sedmice a moda ne bi ni uspjelo. Tko bi toliko ekao? Pa vidi da je
svakog jutra sve vea!

ena mu je vrsto stiskala zapee ruke ulijevajui mu pouzdanje. U javnim i

slubenim poslovima Pavel Nikolajevi bijae uvijek nepokolebiv i sam utoliko
mu je bilo ugodnije prepustiti se eni u svim obiteljskim poslovima: sve to je
bilo vano ona je rjeavala brzo i sigurno.
Onaj momak na klupi derao se iz svega glasa.
Moda e lijenici pristati da me lijee kod kue... Platit emo...
nesigurno se izvlaio Pavel Nikolajevi.
Paka! nagovarala ga je ena patei jednako kao i on ti zna da sam ja
uvijek i sama za to: treba pozvati ovjeka i platiti mu. Ali smo se raspitali:
ovi lijenici ne pristaju, nee da uzmu pare. Osim toga ovdje imaju sve
instrumente. Ne moe se kod kue...
Pavel Nikolajevi je i sam shvaao da se kod kue ne moe lijeiti. Sve je ovo
govorio samo za svaki sluaj.
Prema dogovoru s glavnim lijenikom onkolokog dispanzera trebalo je da ih cvdje
ve eka starija sestra, tano u dva sata, ispred stepenica niz koje se sada
oprezno sputao bolesnik na takama. Ali, naravno, starije sestre nije bilo na
ugovorenu mjestu i njena sobica kraj stepenita bila je zakljuana.
Ne moe se ovjek ni s kim dogovoriti bjenjela je Kapitalina Matvejevna.
Zato samo primaju toliku plau!
Preko oba ramena Kapitalina Matvejevna imala je ogromno-krzno od dvije srebrne
lisice ali je, svejedno, ne skinuvi ih, pola hodnikom na kojem je pisalo: U
gornjoj odjei zabranjen ulaz. Pavel Nikolajevi je ostao u predvorju i ekao.
Oprezno, nagnuvi lagano glavu nadesno, opipavao je oteklinu izmeu kljune
kosti i eljusti. Imao je dojam da je u ovo pola sata otkako je posljednji put
promatrao oteklinu u ogledalu dok je kod kue omatao al, da je u ovo pola sata
ona jo malko porasla. Pavela Nikolajevia je uhvatila slabost i htio je sjesti.
Ali su klupe bile prljave i jo bi morao zamoliti nekakvu seljanku u marami i s
prljavom vreom meu nogama da se malko pomakne u stranu. Pavel Nikolajevi je
imao osjetljiv nos, i ak izdaleka dopirao je do njega smrdljivi zadah te vree.
Kada e se samo nauiti na svijet da putuje s istim i lijepim koferima!
(Uostalom, sada kad je stekao ovaj tumor, i to je ve bilo svejedno.)
Rusanov je stajao naslonivi se lagano na izboinu u zidu^ Muila ga je vika
onog momka i sve ono to su mu gledale oi, sve ono to je osjeao nosom. Izvana
se pojavi nekakav seljak nosei u ruci posudu od pola litre s naljepnicom,
gotovo punu ute tekuine. Tu je on posudu nosio sasvim otvoreno, gotovo
ponosno kao kriglu piva za koju je dugo ekao u repu. Seljak zastade tik pred
Pavelom Nikola jevierri gotovo mu pruajui tu posudu i htjede neto upitati,
ali vidje na njemu kapu od vidrina krzna pa se okrenu i obrati bolesniku na
takama: Sluaj, mili moj, kamo da ovo odnesem, je li? ovjek bez noge pokaza
mu vrata laboratorija. Pavelu Nikolajeviu se naprosto smuilo. Opet se otvorie
vanjska vrata i ue sestra u bijelu ogrtau bez iega na glavi. Nije ba bila
lijepa u licu, jer joj je ono bilo isuvie dugako. Odmah je opazila Pavela
Nikolajevia, prisjetila se i prila mu.
Oprostite rekla je zadihano, crvena u licu poput boje narumenjenih usnica;
toliko se, oito, urila. Oprostite, molim vas. ekate li ve dugo? Upravo su
donijeli lijekove pa sam ih morala preuzeti.
Pavel Nikolajevi je htio otro odgovoriti, ali se savladao. Bila mu je drago da
bar vie ne mora ekati. Doao je i Jura nosei kofer i torbu s hranom; bio je
samo u odijelu, bez eira jer je vozio auto; Jura je bio posve miran samo mu
se klatio jedan
uperak kose.
Idemo! povede ih sestra prema svom spremitu kraj stepenica. Znam,
Nizamutdin Bahramovi mi je rekao da ete vi zadrati svoje rublje i da ste
donijeli vlastitu pidamu, samo posve novu, je li tako?
Iz trgovine je...
To mora biti tako, inae bismo je morali dezinficirati, razumijete li?
Evo, ovdje ete se presvui.
Otvorila je furnirska vrata i upalila svjetlo. U sobici kosa stropa nije bilo
prozora nego je samo visilo mnogo grafikona iscrtanih raznobojnim olovkama.

Jura je utke unio kofer, iziao, a Pavel Nikolajevi se poeo presvlaiti.

Sestra je nekamo odjurila da u meuvremenu jo togod obavi, a dotle se vratila
Kapitalina Matvejevna i obratila joj se:
Sluajte, to se vi toliko urite?
Pa ja ... imam prilino ...
Kako se zovete?
Mita.
udno ime. Jeste li Ruskinja?
Njemica sam ...
Pustili ste nas da ekamo.
Oprostite, molim vas. Ba sam sad preuzimala ...
Znate ta, Mita, htjela bih da neto upamtite. Moj mu je ugledan ovjek,
vrlo cijenjen radnik. Zove se Pavel Nikolajevi.
Pavel Nikolajevi, dobro, zapamtit u.
Znate, on je navikao na njegu i inae, a sad je jo i tako ozbiljno bolestan.
Ne bi li se moglo urediti da uz njega stalno deura jedna sestra.
Nemirno i zabrinuto lice Mite postade jo zabrinutije. Ona zavrti glavom:
Mi imamo samo tri stalne deurne sestre koje paze na ezdeset operiranih
bolesnika. I to po danu, a nou su samo dvije.
E lijepo, vidite! Kad bi ovjek i umirao, vikao, nitko ne bi doao.
Zato vi tako mislite? Dolazimo mi svima.
Ali Pavel Nikolajevi nije
svatko. Osim toga se vae sestre
izmjenjuju.
Da, svaka radi dvanaest sati.
Uasno, kakvo je to bezlino lijeenje! ... Mogla bih ja s kerkom sjedjeti
na smjenu! Ili da unajmim stalnu bolniarku za svoj raun kau da se i to ne
moe ... ?
Mislim da se ne moe. Nitko to jo nije radio. Osim toga u bolesnikoj sobi
nemate gdje postaviti stolicu.
Boe moj, mogu misliti kakva je to soba! Treba da je jo dobro pogledam!
Koliko je u njoj leaja?
Devet. A dobro je da su ga odmah odredili u sobu ... Novajlije kod nas lee
na stepenitu i po hodnicima.
Sluajte, ja u ipak traiti posebnu njegu, vi poznajete osoblje pa ete to
lake organizirati. Dogovorite se. s nekom sestrom ili bolniarkom da se na
Pavela Nikolajevia pripazi bolje nego to je uobiajeno ... ona je ve
otvorila veliku crnu torbicu i izvadila tri novanice po pedeset rubalja.
utljivi sin, koji je nedaleko stajao i kome je na elo padao plavi uperak,
okrenuo je glavu.
Mita je povukla ruke za lea.
Ne, ni govora! Takve nagodbe ...
Pa ne dajem ja vama! gurala joj je u njedra novanice Kapitalina
Matvejevna. Ali kad se to ve ne moe uiniti u zakonitu obliku... ja samo
plaam za posao! A vas molim da budete ljubazni i predate kome treba!
Ne, ni govora govorila je sestra sve hladnije. Kod nas se tako ne radi.
10
Vrata su zakripjela i iz sobice je iziao Pavel Nikolajevi u novoj novcatoj
tamnozelenoj pidami i u toplim kunim papuama s krznenim porubom. Na njegovoj
gotovo elavoj glavi stajala je sad posve nova crvena kapica. Ovako, kad je
skinuo zimski ogrta i al, oteklina na vratu, velika poput ake, inila se jo
strasnija. ak i glavu vie nije drao uspravno nego ju je malko nakrivio.
Sin je otiao da pokupi u kofer odjeu koju je otac skinuo. Vrativi novac u
torbicu, ena je zabrinuto promatrala mua:
Da se ne smrzne? Trebalo je donijeti topli kuni ogrta. Donijet u ti ga.
Evo ti bar rubac ona ga izvadi iz depa. Umotaj se da se ne prehladi!
Umotana u lisice i u bundu inila se dvostruko snanijom od mua. Sad hajde u
sobu da se smjesti. Uzmi hranu, pogledaj malko oko sebe, razmisli ta ti jo
treba, a ja u te ovdje priekati. Sii e i rei mi to eli, a ja u ti
naveer sve donijeti.

Ona nije gubila glavu i uvijek je na sve uspijevala misliti. Bila mu je prava
ivotna drugarica. Pavel Nikolajevi je zahvalno i patniki pogledao prvo nju,
pa onda sina.
Znai, ti putuje, Jura?
Naveer mi odlazi vlak, tata pristupi mu Jura. On se odnosio prema ocu s
puno potovanja, ali kao i uvijek nekih osjeaja u njemu nije bilo, pa tako ni
sada na rastanku s ocem koji ostaje u bolnici. Sve je on primao nekako mlako.
Dobro, sinko. To je, dakle, tvoje prvo ozbiljno namjete-nje. Treba da odmah
uzme pravilan ton. Ne smije biti popustljiv! Tebe e popustljivost
upropastiti! Uvijek imaj na umu da ti
nisi
Jura
Rusanov,
obino
privatno
lice,
nego
predstavnik za-ko-na, razumije li?
Shvaao to Jura ili ne shvaao, ali Pavel Nikolajevi sad nije mogao pronai
prikladnijih rijei. Mita se vrpoljila i spremala da ode.
- Ja u priekati s mamom smijeio se Jura. Ne moramo se jo oprostiti,
samo ti hajde, tatice.
Moete li sami? zapita Mita.
Boe moj, ovjek jedva stoji, zar ga vi zbilja ne moete odvesti do leaja?
I torbu treba ponijeti!
Pavel Nikolajevi tuno pogleda enu i sina, odbije ruku koju mu je pruila Mita
i, uhvativi se vrsto za ogradu, poe se uspi-njati. Srce mu je jae zakucalo i
to ne samo zbog toga to se uspinjao. Iao je uza stepenice kao to se ljudi
uspinju na ono, kako se to kae ... recimo na tribinu na kojoj mu onda odsijeku
glavu.
Starija sestra ga je pretekla, protrala mimo njega nosei mu aktovku, doviknula
neto Mariji i, prije nego to je Pavel Nikolajevi proao prvi niz stepenica,
ve je trcala niza stepenice i na drugoj strani izletjela iz odjela, pokazujui
tako Kapitalini Matve-jevni da ovdje ba nee biti mnogo obzira prema njenu
muu.
A Pavel Nikolajevi se polako uspeo na odmorite meu stepenicama, iroko i
dugako, kakva ve jesu u starinskim zgradama. Na tom odmoritu stajala su dva
kreveta s bolesnicima a kraj
11
njih ak i noni ormarii, i to nikome nije smetalo u prolazu. Jedan bolesnik je
bio u teku stanju, posve iscrpljen i primao je kisik.
Nastojei da ne promatra njegovo beznadno lice, Rusanov se okrenuo i nastavio se
uspinjati gledajui preda se. Ali i na kraju drugog niza stepenica nije ga
ekala nikakva utjeha. Ondje je stajala sestra Marija. Ni smijeak, ni pozdrav
nije se pojavio na njenu opaljenom licu koje je bilo nalik na ikonu. Visoka,
mrava i ravna, ekala ga je kao vojnik i odmah je pola gornjim predvorjem
pokazujui mu put. Odavde je vodilo nekoliko vrata i jedino pred njima nisu
stajali kreveti s bolesnicima. U kutu bez prozora pod stolnom lampom, koja je
oito neprestano gorjela, stajao je sestrin pisai stol, stoli s ambulantnom
kartotekom a kraj njega je visio ormari s mljenim staklom i crvenim kriem.
Marija mu pokae rukom negdje pokraj tih stolia, pokraj nekog kreveta i ree:
Drugi kraj prozora.
I ve joj se urilo dalje: to je ta neugodna osobina obine puke bolnice; ne bi
ni zastala, ni progovorila.
Krila sobnih vrata bila su neprestano otvorena, a Pavel Nikola-jevi je
svejedno, tek to je preao prag, osjetio vlani i teki miris u kome su se
djelomino osjeali lijekovi, miris koji je bio straan za njegov osjetljivi
nos.
Leaji su bili nagurani uza zidove i meu njima je bilo toliko prostora za
prolaz koliko je doputala irina nonih ormaria. U srednjem prolazu teko bi
se dvojica mogla mimoii.
U tom srednjem prolazu stajao je krupan bolesnik irokih ramena u ruiastoj,
prugastoj pidami. Cijeli vrat bio mu je vrsto omotan zavojima koji su dosizali
vrlo visoko, gotovo do resica uiju. Bijeli obru zavoja, koji ga je oito
stezao, nije mu doputao da slobodno okree teku glavu obraslu mrkom i gustom
kosom. Taj bolesnik je neto promuklo priao ostalima koji su ga sluali iz

kreveta. Kad ue Rusanov, on se okrenu prema njemu cijelim tijelom uz koje je

bila tijesno priljubljena glava, nemilosrdno ga pogleda i ree:
Evo jo jednog raia.
Pavel Nikolajevi je smatrao da je bolje ne odgovarati na ovako prisan pozdrav.
Osjeao je da ga sad motri cijela soba, ali nije htio uzvratiti pogleda tim
ljudima koje je sluajno sreo, niti ih je htio pozdraviti. On je samo odmahnuo
rukom pokazujui crnom bolesniku da mu se makne s puta. Krupni ovjek propusti
Pavela Nikolajevia i opet se cijelim tijelom i nepominom glavom okrenu za
njim.
Sluaj, burazeru, gdje ti ima rak? upita on promuklo. Pavela Nikolajevia,
koji je ve stigao do svog kreveta, ovo
je pitanje naprosto oamutilo. Podigao je pogled prema drzniku nastojei se
savladati (ramena su mu ipak zaigrala) i dostojanstveno rekao:
Nigdje.
Ja uope nemam rak.
Crni bolesnik proiti i zakljui tako glasno da ga svi u sobi uju:
E, ba si ti neka budala! Da nema rak, zar bi te ovdje smjestili?
12
OBRAZOVANI NIJE PAMETNIJI
Iako je te prve veeri proveo u bolnikoj sobi tek nekoliko sati, Pavelu
Nikolajeviu ve se smuilo.
Tvrda grudica tumora neoekivana, besmislena, posve nepotrebna dovukla ga je
ovamo kao to mamac povue ribu i pri-kovala za ovaj eljezni krevet uzak,
jadan, kripavih opruga i mrave strunjae. Tek to se presvukao ispod
stepenita, oprostio sa enom i sinom i uspeo u ovu sobu i ve je za njim
ostao cijeli prijanji pametni, uredni ivot, a ovdje otpoeo ovaj novi, ogavni,
koji ga je muio ak i vie od samog tumora. Vie nije bilo niega ugodnoga i
umirujuega u to bi mogao gledati, nego je morao promatrati tih osam naetih
stvorenja, koja su sad bila nekako ravna njemu osam bolesnika u
svijetloruiastim, ve izblijedjelim i iznoenim pidamama koje su negdje bile
pokrpane, negdje poderane i koje nikome nisu bile po mjeri. I vie nije mogao
birati to e sluati nego je morao sluati dosadne razgovore tih
neinteligentnih ljudi, razgovore koji se uope nisu ticali Pavela Nikolajevia,
niti su mu bili zanimljivi. On bi im najradije zapovjedio da ute, a osobito
tome dosadnom crnom bolesniku s debelim zavojima na vratu, koji nije mogao
micati glavom svi su ga zvali naprosto Jefrem, samo po imenu, iako vie nije
bio mlad.
Ali Jefrem se nikako nije htio smiriti, nije htio lei, niti je izlazio iz sobe,
nego je nemirno koraao srednjim prolazom gore--dolje po sobi. Ponekad bi se
namrtio, lice mu se iskrivilo, kao da ga je to ubolo, hvatao se za glavu i
onda opet dalje hodao. Poto bi se tako nahodao, zastao bi ba pred krevetom
Rusanova, nagnuo se preko ograde cijelom svojom nepominom gornjom polovicom
tijela, primicao iroko, zabrtvljeno mrko lice i dojmljivo govorio:
Gotovo je, moj profesore. Kui se vie ne vraa, je li ti jasno?
U sobi je bilo vrlo toplo, Pavel Nikolajevi je leao na pokrivau, u pidami i
s kapicom na glavi. Popravio je naoale sa zlatnim rubom, strogo pogledao
Jefrema, onako strogo kako je samo on znao, i odgovorio:
13
Ne shvaam, drue, ta hoete od mene? I zato me plaite? Pa ja vas nita
nisam pitao.
Jefrem je samo zlobno otpuhnuo (nije li tom prilikom poletjelo nekoliko kapljica
sline na pokriva Pavela Nikolajevia?):
Pitao ti ili ne pitao, kui se svejedno nee vratiti. Naoale moe odmah
vratiti. I novu pidamu.
Poto se ovako grubo naalio, ispravio je nepokretno tijelo i opet se ushodao
onim prolazom avo da ga nosi!
Pavel Nikolajevi ga je, naravno, mogao prekinuti i pozvati na red, ali sada
nije imao snage da to uini: snage mu je nestalo i rijei zamotanog avla jo su
je vie dotukle. Njemu je bila potrebna podrka, a ovdje su ga jo gurali u
ponor. Za svega nekoliko sati Rusanov je izgubio svoj poloaj, ugled, i planove

za budunost i pretvorio se u sedamdesetak kilograma toplog bijelog mesa, koje

ne zna ta e sutra s njime biti.
Oito mu se tjeskoba vidjela i na licu budui da je Jefrem, kad je idui put
zastao pred krevetom, rekao mnogo pomirljivije:
Ako se i vrati kui, nee ondje dugo ostati. Opet e ovamo. Rak voli
ljude. Kad rak jednom uhvati klijetima, onda ne puta do smrti.
Pavel Nikolajevi nije imao snage da bilo to uzvrati, a Jefrem je opet nastavio
hodati. I nikoga nije bilo u sobi tko bi ga obuzdao! Svi su leali nekako
nemono ili nisu bili Rusi. Kod drugog zida, iza pei, bila su svega etiri
leaja: leaj tano preko puta Rusa-nova bio je upravo Jefremov i on je na njemu
leao tik uz sredinji prolaz, na tri ostala smjestili su se mladii: priprosti
preplanuli deko leao je tik uz pe, do njega mladi Uzbek sa takom, a kraj
prozora mrav kao glista i skvren uti mladi koji je neprestano stenjao. U
istom redu gdje je leao Pavel Nikolajevi, lijevo od njega, leala su i dva
pripadnika nacionalnih manjina, kraj vrata neki ruski momak, oian do koe, ali
ve posve odrastao, sjedio je i itao s druge strane na posljednjem krevetu
kraj prozora smjestio se ovjek, koji je bio nalik na Rusa, ali ne takav da bi
mu se Rusanov obradovao: lice u njega bijae kao u bandita. Tome je izrazu oito
pridonosila brazgotina (brazgotina je poinjala u kutu usnica i sputala se niz
lijevi obraz gotovo do vrata); a moda je tome pridonosila i nepoeljana,
nepokorna crna kosa koja je strala na sve strane; a moda je on sam po sebi bio
okrutni gru-bijan. Tome lopui kao da je bilo do kulture itao je neku knjigu.
Ve su zapalili svjetlo, na stropu su sijale dvije snane svjetiljke. Napolju se
smrkavalo. Bolesnici su ekali veeru.
Eto, ima tu jedan starac nikako se nije smirivao Jefrem lei ispod nas,
sutra e ga operirati. Jo etrdeset i druge godine izrezali su mu mali rak i
rekli: to je sitnica, samo se ti veseli. Razumije li? Jefrem je toboe
nastojao govoriti odluno, ali glas mu je zvuao kao da i njega reu. Prolo
trinaest godina, i on zaboravio na ovaj dispanzer, rakiju je pio, ene gonio
starac i po, vidjet e ga. A kakav mu je sad rak narastao! Jefrem ak pucnu
jezikom od zadovoljstva sigurno e ga pravo s operacije u mrtvanicu.
14
h
E pa, sad je zbilja dosta tih mranih prorotava! odmahnu rukom Pavel
Nikolajevi, okrenu se i ne prepozna vlastiti glas: zazvuao je tako
neautoritativno i alosno.
Ostali su utjeli. U Rusanovu je izazivao muku i onaj mravi momak kraj prozora,
iz istog reda, koji se neprestano bacakao po krevetu. Kad je sjedio, nije
zapravo sjedio, kad je leao, nije leao nego se presavijao priljubivsi koljena
uz prsa i nikako nije mogao pronai ugodan poloaj pa se napokon tako prevrnuo
da mu glava nije bila na jastuku nego na donjem dijelu kreveta. Jedva ujno je
stenjao a trzaji lica i tijela odavali su koliko ga boli.
Pavel Nikolajevi je okrenuo glavu i od njega, spustio noge u papue i bez
ikakva razloga poeo pregledavati svoj noni ormari, otvarajui i zatvarajui
as vrataca iza kojih je naslagao hranu, as gornju ladicu u koju je strpao
toaletni pribor i elektrini aparat za brijanje.
A Jefrem je i dalje hodao, prekriivi ruke na grudima, ponekad se trzao kao da
ga neto negdje bode i neprestano ponavljao svoju pjesmu, ba kao da oplakuje
pokojnika:
E, bome, sla-abo nam se pie ... bome sla-abo ...
Pavel Nikolajevi zau za leima lagan udarac. Oprezno se okrenu, jer ga je
svaki pokret vrata bolio, i vidje da je njegov susjed, polubandit, zalupio
korice knjige koju je upravo proitao i sad je okretao u svojim velikim, grubim
i neinteligentnim akama. Ukoso, preko tamnog omota knjige i preko hrpta,
protezala su se zlatna i ve izblijedjela slova pieva potpisa. Pavel
Nikolajevi nije mogao proitati iji je to potpis a onoga tipa nije htio
pitati. Izmislio je i nadimak za susjeda Muktoder. inilo mu se da mu taj
nadimak posve odgovara.
Muktoder je tunim oima buljio u knjigu i bez ikakva sustezanja na sav glas
rekao tako da ga cijela soba uje:

 Da nije Demka sam uzeo ovu knjigu iz ormara, mislio bih da su nam je
podvalili.
ta je s Demkom? Kakvu knjigu? javi se momak koji je leao kraj vrata i
takoer neto itao.
Da trai po cijelom gradu, nikad ne bi ovakvu naao. Muktoder je piljio u
iroki, tupi Jefremov zatiljak (kosa, koju
odavno nije iao, neugodno se sputala preko zavoja), a zatim mu se zagledao u
napeto lice.
Jefreme! Dosta je prenemaganja. Uzmi ti lijepo ovu knjigu i proitaj.
Jefrem zastade kao bik i tupo pogleda.
A zato bih je itao? Zato da itam kad emo svi i onako ubrzo crknuti?
Muktoderu zaigra brazgotina na licu:
Zato i treba da se pouri, kad zna da emo skoro crknuti. Evo, uzmi je.
Pruio je Jefremu knjigu, ali Jefrem mu nije priao:
Trebalo bi dugo itati. Ne da mi se.
Nisi valjda nepismen, je li? nagovarao ga je Muktoder, ali ne ba jako
usrdno.
Ja sam ak vrlo pismen. Kad treba, ja sam vrlo pismen. Muktoder potrai
olovku na prozorskoj dasci, otvori knjigu
odostrag i, zavirujui u nju, na nekoliko mjesta stavi take.
Ne boj se dobaci oti, priice su malene. Pokuaj proitati
samo
nekoliko.
Dosta
je
tog
tvog prenemaganja.
Bolje da ita.
E, Jefrem se niega ne boji! i on uze knjigu i prepetlja .se na svoj leaj.
Na vratima se pojavi, epesajui, mladi Uzbek Ahmadan, koji je hodao sa takom
ali gotovo kao da je ve mogao i bez nje; on je bio najveselija osoba u sobi. I
povika:
lice na gotovs!
Preplanuli momak kraj pei ivahnu:
Nose veeru, momci!
Bolniarka u bijelu ogrtau unese veeru drei posluavnik iznad ramena. Zatim
ga spusti preda se i poe obilaziti krevete. Svi odreda, osim nesretnog momka
kraj prozora, uzvrpoljie se i prihvatie tanjure. Svaki bolesnik imao je noni
ormari, a nije ga imao samo Demka nego ga je dijelio s jednim Kazakom iroka
lica, kome je nad usnom cvjetala nezamotana, odvratna, tamna jkrasta.
Ne samo to Pavelu Nikolajeviu sada uope nije bilo do jela
ak ne bi ni kod kue jeo nego se pri pogledu na tu veeru, na etvrtasti
gumasti nabujak od prekrupe sa elatinastim utim umakom, na prljavu aluminijsku
licu savijena drka, jo jednom gorko prisjetio kamo je dospio i kakvu je,
moda, greku uinio kad je pristao da ue u tu bolnicu.
Svi osim momka koji je jeao zduno su poeli jesti. Pavel
Nikolajevi nije uzeo tanjur u ruke nego je poeo noktom udarati
po njegovu rubu gledajui kome bi ga dao. Neki su mu bili napola
okrenuti, neki su mu okrenuli lea, a onaj momak kraj vrata
.gledao je pravo u njega.
Kako se ti zove? upita Pavel Nikolajevi ne podiui glasa (neka onaj i
sam uje ako hoe).
lice su zveckale, ali je momak ipak shvatio da se Rusanov Jijemu obraa pa je
spremno odgovorio:
Proka ... ovaj, a-a-a ... Prokofij Semjoni.
Uzmi moju veeru.
Bome i 'ou... Proka prie i uze tanjur. Fala vam. A Pavel
Nikolajevi, osjeajui ispod eljusti tvrdu grudu
tumora, odjednom shvati da on ovdje ne pripada lakim bolesnicima. Od svih devet
u sobi samo je jedan bio u zavojima i to Jefrem; a bio je zamotan ba na onom
mjestu gdje bi moda mogli operirati i Pavela Nikolajevia. A samo jedan
bolesnik je trpio strane bolove i samo jedan, onaj naoko vrlo zdravi Kazak,
imao je tamnogrimiznu krastu. Istina, mladi Uzbek hodao je sa takom, ali jedva
da se na nju i naslanjao. Na drugima se uope nije moglo izvana primijetiti
nikakve otekline, nikakve nakaznosti, i svi su se oni doimali kao posve zdravi
ljudi. Osobito Proka

 on je bio rumen kao da je u odmaralitu a ne u bolnici, i sad je s velikim

apetitom istio svoj tanjur. Muktoder je, istina, bio siv u licu ali se kretao
lagano, slobodno je razgovarao i tako se okomio na onaj nabujak da je Pavel
Nikolajevi posumnjao nije li moda simulant i ne jede li badava dravnu hranu
lijepo je to u naoj zemlji bolesnike besplatno hrane.
16
Pavelu Nikolajeviu je tvrda oteklina pritiskala odozdo glavu i smetala mu da se
okree, rasla je od sata do sata samo to ovdje lijenici, ini se, te satove
nisu brojali: od ruka do veere nitko nije ni pogledao Rusanova niti ga je
pokuao lijeiti. A doktorica Doncova namamila ga je ovamo upravo time to mu je
obeala da e ga odmah lijeiti. Znai da je ona posve neodgovorna i zloinaki
lakoumna osoba. Rusanov joj je povjerovao i gubio dragocjeno vrijeme u ovoj
tijesnoj, zaguljivoj i prljavoj bolesnikoj sobi a mogao je lijepo
telefonirati u Moskvu i odjuriti onamo.
I ta spoznaja da je pogrijeio, da ludo gubi vrijeme, pritiskala ga je
tjeskobnije od samog tumora i tako ga je stezala u srcu da Pavel Nikolajevi
vie nije mogao podnositi nikakvih zvukova oko sebe ak ni to zveckanje
licama po tanjurima da nije mogao gledati te eljezne krevete, grube
pokrivae, zidove, svjetiljke, ljude. Osjeao se kao da je upao u klopku i da do
jutra ne moe poduzeti nita znaajno i odluno.
Legao je, vrlo nesretan, i svojim kunim runikom pokrio oi da ne vidi ni
svjetlo, ni bilo to drugo. Da bi skrenuo misli, pokuao se prisjetiti kue,
obitelji, pokuao dokuiti ta oni sad rade. Jura je ve sigurno u vlaku. To je
njegov prvi nastup u praksi. Vrlo je vano da nastupi kako treba. Ali Jura nije
uporan, veliki je on petljanac, mogao bi se osramotiti. Avieta je u Moskvi, na
praznicima. Malo e se razonoditi, obii e kazalita, a to je najvanije,
obaviti uz put i posao: ogledat e se kako i gdje bi mogla uhvatiti neke veze;
ona je ve na petoj godini i treba da se dobro snae u ivotu. Avieta je vrlo
poduzetna, ima pred sobom velike ciljeve; bit e to prava pravcata i vrlo
spretna novinarka, pa je zato, naravno, najbolje da se preseli u Moskvu, ovdje
je za nju preusko podruje. Ona je vrlo pametna i vrlo talentirana, nitko joj u
obitelji nije ravan. Pavel Nikolajevi bio je presretan, i to bez ikakve
zavisti, to mu je kerka pametnija od njega samo joj jo nedostaje iskustva,
ali zato sve ostalo postie kao od ale! Lavrik je malko vjetrogonjast, u uenju
ba ne napreduje, ali je zato u sportu pravi talent, ve je odlazio na
natjecanja u Rigu i stanovao ondje u gostionici kao odrasli mukarac. Ve vozi i
kola. Sprema se za oferski ispit. U drugom kvartalu pokupio je dvije jedinice i
sada treba da ih ispravi. A Majka ide u kolu u prvoj smjeni i sad je kod kue,
sigurno svira na klaviru (prije nje nitko nije znao svirati). A u hodniku, na
malom sagu lei pas Dulbars. Posljednju godinu dana Pavel Nikolajevi ga je
rado svakog jutra izvodio na etnju smatrajui da je i njemu samome ta etnja
korisna. Sada e ga izvoditi Lavrik. On ga voli malko nauckati na prolaznike i
onda rei: nita se ne bojte, ja ga drim!
Ali cijeli taj sloni i uzorni red u obitelji Rusanovih, koja je imala dvoje
starije i dvoje mlae djece, cijeli taj besprijekorni ivot, divni stan koji
nije bio krto namjeten sve se to u ovih nekoliko dana nalo daleko od njega,
s druge strane tumora. Svi e oni ivjeti kao to i sad ive, ma to se god
dogodilo njihovu ocu. Koliko god se sad uzbuuju, brinu i plau, tumor ih
zaklanja od njega kao zid, i s druge strane tumora on ostaje sam.
Nije mu nita pomoglo to je razmiljao o svojoj kui i Pavel Nikolajevi se
pokuao zabaviti dravnim mislima. U subotu treba
2 Od-e1 za rak
17
da pone sjednica Vrhovnog sovjeta SSSR. ini se kao da nee biti nita
znaajno, vjerojatno e samo odrediti budet. A u talijanskim, francuskim i
zapadnonjemakim parlamentima vodi se borba protiv sramotnih parikih dogovora.
U Tajvanskom tjesnacu se puca... Da, kad je danas odlazio od kue u bolnicu, na
radiju su upravo opirno govorili o tekoj industriji. A ovdje u sobi ak nema
ni radija, nema ga ni u hodniku, zbilja lijepo! Treba se bar osigurati da
redovno prima Pravdu. Danas je na redu teka industrija a juer je to bio ukaz

o poveanju proizvodnje stonih preraevina. Jest, vrlo se snano razvija

ekonomski ivot i naravno da e zbog toga uslijediti krupne izmjene u raznim
dravnim i privrednim organizacijama.
I Pavel Nikolajevi je ve poeo razmiljati o tome kakve se sve mogu
reorganizacije oekivati na nivou republike i oblasti. Te reorganizacije su
gotovo uvijek donosile uzbuenja, privremeno odvlaile od svakodnevnih poslova,
drutveni radnici su telefonirali jedan drugome, sastajali se i raspravljali o
novim mjerama. I ma kakve vrste bile te reorganizacije, ma koliko bile suprotne
onim prijanjim, nikada nikome, pa prema tome ni Pavelu Nikola-ieviu, nisu
donosile pad u slubi nego samo i uvijek uspon.
Ali i te misli nisu ga mogle zaokupiti i nije mu postalo lake. Ispod vrata ga
je probadalo, i ta oteklina, nijema, bezosjeajna, rasla je i zaklanjala mu
cijeli svijet. Opet je mislio o budetu, o parikim dogovorima, tekoj
industriji i stonim preraevinama ali sve je to ostajalo s druge strane
tumora. A s ove strane bio je Pavel Nikolajevi Rusanov. Sam.
U sobi se zauo ugodan enski glas. Iako danas Pavel Nikolajevi nije doivio
nita ugodno, ovaj glas mu je bio kao pravi melem:
Da izmjerimo temperaturu! ba kao da se dijele slatkii. Rusanov je skinuo
runik s lica, malko se odigao i nataknuo
naoale. Na svu sreu ovo vie nije bila turobna, crna Marija, nego punana i
uredna djevojka, koja nije na glavi imala maramu ve, iznad zlaane kose, istu
onakvu kapicu kakvu nose lijenici.
Azovkine! Hej, Azovkine! veselo je zazivala mladia kraj prozora zastavi
pred njegovim
krevetom.
On je leao u jo neobinijem poloaju nego
prije poprijeko, niice, s jastukom ispod trbuha, naslonivi bradu na
strunjau, ba kao to bi je naslonio pas i gledao kroz ipke kreveta tako da se
inilo kao da je u kavezu. Na njegovu omotanom licu primjeivali su se znakovi
unutranjih bolova. Ruka mu je visila sve do poda.
Hajde, diite se! hrabrila ga je sestra. Dosta ste snani. Uzmite sami
termometar.
Jedva je podigao ruku s poda, kao kabao iz bunara, i uzeo termometar. Toliko je
onemoao i toliko se prepustio bolovima da je teko bilo povjerovati da mu je
svega sedamnaest godina.
Zoja! molio je on stenjui. Dajte mi termofor.
Vi ste sami svoj neprijatelj strogo e Zoja. Dali smo vam termofor, ali
ga niste stavljali na mjesto injekcije, nego na trbuh.
Kad mi je od toga lake uporno e on patnikim glasom.
18
,.
Tako samo pomaete tumoru da raste. Rekli smo vam to. U onkolokom odjelu
nije uope doputeno upotrebljavati termo-for, posebno smo ga za vas nabavili.
E pa onda vie ne dam da me bodete.
Ali ga Zoja vie nije sluala nego je prstom kuckala po praznom Muktoderovom
krevetu i pitala:
A gdje je Kostogutov?
(Eto ti ga na! Kako je samo Pavel Nikolajevi dobro pogodio! Kako je to pravo
prezime bilo nalik na nadimak!)
Otiao je da popui cigaretu javi se Demka od vrata. On je i dalje itao.
Doi e njemu glave te cigarete! proguna Zoja. Kako samo mogu biti zgodne
te djevojke! Pavel Nikolajevi
je zadovoljno promatrao njene vrste, napete obline i, premda su mu oi gotovo
ispale, zapravo ju je promatrao s posve nevinim uitkom osjeajui kako mu je od
toga lagodnije. Osmjehnula se i pruila mu toplomjer. Stajala je upravo kraj
njegova tumora, ali nijednim treptajem oka nije pokazala da se uasava ili da
tako neto jo nije vidjela.
Nije li mi jo odreen nikakav lijek? zapita Rusanov.
Jo nije smijeila se ona kao da se ispriava.
Ali zato nije? Gdje su lijenici?
Njihov radni dan je zavren.

Na Zoju se nije mogao ljutiti, ali netko je svejedno kriv to Rusanova jo ne

lijee! Treba neto poduzeti! Rusanov nije trpio nerad i pipave karaktere. I kad
je Zoja dola da uzme toplomjer, on ju je upitao:
Gdje imate telefon? Kako da doem do njega?
Napokon, mogao je sad odmah neto poduzeti i telefonom potraiti Ostapenka! Ve
i sama pomisao na telefon vratila je Pavelu Nikolajeviu njegov uobiajeni mir.
I hrabrost. Ponovo se osjetio spremnim za borbu.
Trideset i sedam ree Zoja smjekajui se i na novoj temperaturnoj listi
koja je visila na donjem dijelu kreveta unese prvi podatak u grafikon. Telefon
je u kancelariji. Samo to vi sad ne moete onamo. Onamo se ulazi na drugi
glavni ulaz.
Molim vas lijepo, drugarice Pavel Nikolajevi se pridigne i poe stroe
govoriti kako je to mogue da u klinici nema telefona? Pa ta bi bilo da se
neto sluajno dogodi? Da se recimo meni neto dogodi?
Skoknuli bismo i telefonirali ne uplai se Zoja.
A kako biste skoili prijeko, ako je meava, ako je prolom oblaka?
Zoja je ve bila kod susjeda, starog Uzbeka i produila crtu na njegovu
grafikonu.
Po danu moemo proi i kroz zgradu, samo je sad zatvoreno.
Da je lijepa, jest, samo je bezobrazna: nije ga ni sasluala a ve je dola i do
Kazaka. Nehotice povisivi glas, Pavel Nikolajevi dovikne za njom:
Sigurno ima neki drugi telefon! Nemogue je da nema telefona!
19
Ima odgovori Zoja koja je ve prisjela na krevet Kazaka. Ali u radnoj
sobi primarijusa.
E pa, vidite, znai da se moe telefonirati.
Dema... Trideset est i osam ... Njegova radna soba je zakljuana. Nizamutdin
Bahramovi ne voli kad se ulazi...
I ona ode.
U tom je bilo nekakve logike. Naravno, nije ugodno kada ti netko ulazi u radnu
sobu. Ali u bolnici je svejedno trebalo to nekako urediti...
Na trenutak mu se ukazala veza s vanjskim svijetom, ali se odjednom prekinula. I
opet je cijeli svijet zaklanjala ta oteklina, velika kao aka, koja mu je
izrasla ispod eljusti.
Pavel Nikolajevi je izvadio ogledalce i pogledao se. Uh, kako je to samo
naraslo! I sa strane, tuim oima, bilo bi strano promatrati! A kamoli ne
svojim vlastitim! Pa to je upravo nevieno! Nitko oko njega nije bio tako
unakaen ...
Klonuo je duhom ... Vie nije htio ni pokuavao ustanoviti da li je oteklina
narasla ili nije. Sklonio je zrcalo i stavio neto u usta, tek toliko da bi
vakao.
Jefrem i Muktoder, dva najneugodnija bolesnika, nisu bili u sobi. Ostali su
bili mirni, ulo se kako netko lista stranice knjige, a neki su ve legli na
poinak. I Rusanovu nije preostajalo nita drugo nego da zaspi, da prespava no
ne mislei ni o emu a ujutro da odri bukvicu lijenicima.
On se svukao, zavukao pod pokriva, pokrio preko glave kunim mekanim runikom i
pokuao zaspati.
Ali u tiini se jasno ulo kako negdje u blizini apu, gotovo u uho Pavelu
Nikolajeviu, i to mu je uasno smetalo. Nije izdrao, strgnuo je runik s lica,
pridigao se, nastojei da ga pri tome vrat ne zaboli i ustanovio je da to apue
njegov susjed, Uzbek, visok, vrlo mrav, gotovo posve crn starac, klinaste mrke
bradice i s jednako tako mrkom, izlizanom kapicom na glavi.
Leao je na leima zabacivi ruke nad glavu, gledao u strop i neto aputao: da
se moda ne moli, stara budala?
Hej! Aksakalu! zaprijeti mu Rusanov prstom prestani! Smeta mi da
spavam.
Aksakal utihnu. Rusanov opet lee i pokrije se runikom. Ali zaspati svejedno
nije mogao. Sad je shvatio da mu smeta snano svjetlo onih svjetiljki sa stropa,
koje nisu bile mljene i koje su bile slabo zasjenjene. To svjetlo probijalo je

ak i kroz runik. Pavel Nikolajevi je zastenjao, odigao se na rukama i odvojio

od jastuka pazei da se oteklina ne zategne i ne zaboli ga.
Proka je stajao kraj kreveta, nedaleko prekidaa za svjetlo i poeo se skidati.
Mladiu, dajte ugasite to svjetlo! zapovjedi Pavel Nikolajevi.
E pa... nisu jo lijekove donijeli... zbuni se Proka, ali podie ruku
prema prekidau.
ta znai to ugasite? zagrmi Muktoder iza Rusanova. Prilagodite se,
niste vi ovdje sami.
Pavel Nikolajevi potpuno sjede u krevet, natakne naoale i, uvajui se da ne
dotakne tumor, okrenu se prema drzniku dok je pod njim kripao krevet:
20
Ne biste li vi mogli malo uljudnije razgovarati? Grubijan iskrivi lice i
muklo odgovori:
Ne tupite, nisam ja va potinjeni.
Pavel Nikolajevi ga oee stranim pogledom, ali na Mukto-dera to nije nimalo
djelovalo.
U redu, recite ta e vam svjetlo? upusti se Rusanov u obzirne pregovore.
Da si eprkam po stranjici oporo se naali Kostogutov. Pavel Nikolajevi
ostade bez daha iako se, kako mu se inilo,
ve bio priviknuo na zrak u sobi. Toga drznika bi trebalo u roku od dvadeset
minuta izbaciti iz bolnice i otjerati na rad! Samo to on sad nije imao na
raspolaganju nikakva konkretna sredstva da to i uini. (Ne smije propustiti da o
njemu porazgovori s upravom bolnice.)
Ako tko eli itati ili ta drugo raditi, moe izii na hodnik dokazivao je
Pavel Nikolajevi s punim pravom. Zato vi prisvajate sebi pravo da odluujete
u ime svih ostalih? Ovdje ima razliitih bolesnika i treba uzeti u obzir
izuzetke ...
Vi ete biti izuzetak zaurla Muktoder. Vama e ve napisati nekrolog, vi
ste sigurno od te i te godine lan partije, a nas e ravno pod ledinu.
Takvu neobuzdanu neposlunost, takvu nekontroliranu svoje-volju Pavel
Nikolajevi nikada nije susreo, ni uo, ni vidio. Sad je naprosto izgubio glavu
kako da se usprotivi? Nema smisla da se poali sestri. Bit e najbolje
dostojanstveno prekinuti razgovor. Pavel Nikolajevi je skinuo naoale, oprezno
legao i pokrio se runikom.
Muio ga je bijes, muila ga tjeskoba, i to sve zbog toga to je pristao da
ostane u ovoj klinici. Neka, nee jo ni sutra biti kasna da zatrai otpusnicu.
Pogledao je na sat i vidio da je prolo osam sati. Nema druge nego da sada sve
mirno podnosi. Ve e se oni umiriti.
Meutim se uskoro opet zauo hod i lupa izmeu kreveta to se naravno vratio
Jefrem. Stare daske poda su kripale pod njegovim koracima i tresle leaj
Rusanova i njegov jastuk. Ali Pavel Nikolajevi je vrsto odluio da se ne buni,
nego da trpi.
Koliko je taj na narod jo neprosvijeen i neotesan! Kako-moemo s takvim
bremenom prijei u novo drutvo?
Veer se beskonano otegla. Sestra je navraala jednom, drugi put, trei put,
etvrti put, jednome bi donijela neki tekui lijek, drugome pilule, treem i
etvrtom je davala injekcije. Azovkin je vikao dok ga je bola, opet moljakao
termofor da mu se bolovi ublae. Jefrem je i dalje hodao gore-dolje i nikako se
nije mogao smiriti. Ahmadan i Proka su razgovarali svaki sa svog kreveta. Kao
da su se svi istom sad poteno razbudili i razveselili, kao da ih vie nita ne
zabrinjava i kao da im ne treba lijeka. ak Demka nije legao na poinak nego je
sjeo Kostogutovu na krevet i njih dvojica su, tik nad uhom Pavelu Nikolajeviu,
poeli brbljati.
Nastojim to vie itati govorio je Demka dok jo imam vremena. Najradije
bih se upisao na sveuilite.
To je lijepo. Samo dobro znaj: od obrazovanja ovjek nije-pametniji.
(emu samo taj Muktoder ui djeaka!)
Kako nije pametniji?
Eto tako, lijepo.

 Pa od ega je onda pametniji? Od ivota.

Demka je malo utio i onda rekao:
Ne slaem se.
Imali smo mi u eti jednog komesara koji je uvijek govorio: od obrazovanja
ovjek nije pametniji. Ni od ina nije pametniji. Dodaju tako nekome jednu
zvjezdicu, i on misli sad sam pametniji. A nije!
A ta onda znai da ne treba uiti? Ne slaem se.
Tko kae da ne treba? Samo ti ui, ali uvijek znaj da od toga pamet ne
dolazi.
Nego od ega?
Od ega dolazi pamet? Od toga da vjeruje svojim oima, a da uima ne
vjeruje. Na koji bi ti fakultet htio?
Nisam se jo odluio. Volio bih i na povijesni, a i na knjievni.
A ne bi na tehniku?
Ne, ne bih.
udno. Tako smo i mi u nae vrijeme mislili. A danas svi deki vole tehniku.
Ti je ne voli?
Mene ... mene privlai drutveni ivot.
Drutveni? ... Oh, Demka, kad se bavi tehnikom, mirnije ivi. Bolje da se
naui kako se sastavljaju aparati.
A ta e mi miran ivot! ... Eto, ako ovdje jo odleim dva mjeseca, trebat
e dostii deveti razred i drugo polugodite.
Ima udbenike?
Imam dva. Teka mi je ova stereometrija.
Stereometrija? Daj pokai!
ulo se kako je momak ustao, otiao i vratio se.
Zaista, to je... Stereometrija Kiseljova, stara moja... Tu sam i ja imao ...
Pravac i ploha koji su meusobno paralelni... Ako je pravac paralelan s nekim
pravcem koji lei u ravnini, onda je paralelan i s tom ravninom... K vragu, to
je divna knjiica, Demka! Kad bi bar svi tako pisali! Vidi, posve je tanka, je
li? A koliko je toga u njoj!
Godinu i po se iz nje ui.
I ja sam iz nje uio. I odlino sam znao!
Kad je to bilo?
Samo da se sjetim ... I ja sam bio u devetom razredu, drugo polugodite...
dakle, trideset sedme i trideset osme. Doe mi udno kad je sad opet vidim.
Inae sam geometriju najvie volio.
A poslije?
ta poslije?
Poslije kole.
22
Poslije kole sam se upisao na divan odsjek geofiziki.
Gdje?
Isto tako u Lenjingradu.
I kako si onda?
Zavrio sam prvu godinu, a u rujnu trideset i devete objavljena je naredba da
se mobiliziraju devetnaestogodinjaci, i mene su pokupili.
A poslije?
Poslije sam aktivno sluio.
A onda?
A onda, zna ta je onda bilo rat.
Bili ste oficir?
Ne, samo narednik.
Kako to?
Zato to ne bi bilo nikoga da pobijedi u ratu kad bi svi bili generali... Ako
ploha prolazi preko pravca koji je paralelan s drugom plohom i presijeca tu
plohu, onda je linija presjeka... uj, Demka, hoe li da nas dvojica svaki dan
radimo stereometriju? Da vidi kako emo potegnuti! Hoe li?
Hou.
(Samo je jo to trebalo, i to tik kraj uha.)

 Ja u ti zadavati zadatke.
Dobro.
Inae bi vrijeme propalo uzalud. Hajde da odmah ponemo. Da vidimo ova tri
aksioma. Ta su pravila na prvi pogled vrlo jednostavna, ali se poslije skrivaju
u svakom pouku i ti mora da ih primijeti. Evo prvoga: ako dvije take pravca
pripadaju plohi, onda i svaka taka toga pravca pripada plohi. ta to znai?
Evo, uzmimo da je ova knjiga ploha a da je olovka pravac, je li tako? E, sad
pokuaj smjestiti...
I tako su oni nadugo i nairoko razglabali o pravilima i pou-cima. A Pavel
Nikolajevi je odluio sve to trpjeti i demonstrativno im je okrenuo lea.
Napokon su uutjeli i rastali se. Azovkin je uzeo dvostruku dozu sredstva za
spavanje i zaspao. Tada se ras-kaljao Aksakal prema kome je Pavel Nikolajevi
bio okrenut licem. Svjetlo su ve ugasili, a on je, prokletnik, kaljao i
kaljao, i to tako odvratno, dugo, zvidei, da se inilo kao da e se uguiti.
Pavel Nikolajevi mu okrenu lea. Skinuo je runik s glave, ali u sobi svejedno
nije bila prava tama: svjetlo je dopiralo iz hodnika zajedno s bukom, glasnim
koracima, zveketom pljuvanica i kanti.
Nikako da zaspi. Oteklina ga je pritiskala. Njegov razboriti, sreeni i korisni
ivot sad se odjednom raspadao. Strano mu je bilo ao samoga sebe. Potreban je
bio jo samo jedan siuni poriv pa da prolije suze.
A za taj se poriv pobrinuo nitko drugi nego Jefrem. On se ni u mraku nije smirio
nego je svom susjedu Ahmadanu priao idiotsku bajku:
23
Zato da ovjek ivi stotinu godina? Nema nikakva smisla. I zna kako je to
poelo? Alah je dijelio ivote i svima ivotinjama je dao po pedeset godina,
toliko bi im bilo dosta. A ovjek je doao posljednji na red, i Alahu je ostalo
samo dvadeset i pet godina.
etvrtina od sto, je li? upita Ahmadan.
Ba tako. ovjek se naljutio: malo mu je, kae! Alah kae: dosta je. ovjek
kae: malo je! Veli onda Alah: upitaj ti sam ivotinje, moda ti koja ta dadne.
Ode ovjek i sretne konja. Sluaj, kae, meni je ivot prekratak. Daj mi malo
od svoga. Dobro, evo, uzmi dvadeset i pet godina.
Ide on dalje,
susretne psa. Sluaj, pseto, daj mi malo od svoga ivota! Na, uzmi
dvadeset i pet godina! Ode ovjek dalje. Eto ti majmuna. Izmolio i od njega
dvadeset i pet godina. Vratio se ovjek Alahu. A Alah mu veli: Bilo je po
tvome, sam si izabrao svoj ivot. Prvih dvadeset i pet godina ivjet e kao
ovjek. Drugih dvadeset i pet radit e kao konj. Treih dvadeset i pet godina
lajat e kao pas. I jo e ti ostati dvadeset i pet godina da ti se svi, kao
majmunu, rugaju...
24
PELA
Iako je Zoja bila uviavna, spretna i brzo se kretala na svom? katu, od
administracije do kreveta i opet natrag k svome pisaem stolu, bilo je jasno da
do svretka radnog dana nee uspjeti obaviti sve poslove. Zato je tjerala
bolesnike da to prije ugase svjetla, i u mukoj sobi i u maloj, enskoj. U
velikoj pak enskoj sobi, koja je zbilja bila ogromna i u kojoj se nalazilo vie
od trideset kreveta, ene se nikad ne bi primirile, gorilo svjetlo ili ne
gorilo. Mnoge su ondje leale vrlo dugo, ve ih je bolnica bila posve iscrpla,
slabo su spavale, u sobi je bilo zaguljivo, i neprestano se vodila prepirka oko
toga treba li otvoriti ili zatvoriti balkonska vrata. A bilo je i nekoliko
takvih koje su i te kako voljele razgovarati iz kuta u kut. Do ponoi, pa ak i
do jednog sata iza ponoi gotovo sve odreda su raspravljale o cijenama, o robi,
o pokustvu,, o djeci, o muevima, o susjedama pa se uputale i u
najbesramnije razgovore.
A danas je, osim toga, ondje prala pod bolniarka Nela, grlata, bokata djevojka
velikih obrva i velikih usnica. Ve je odavno poela prati, ali nikako da dovri
posao jer bi se uplela u svaki razgovor. U meuvremenu je ekao svoju posudu
Sigbatov, iji se krevet nalazio u predvorju tano pred ulazom u muku sobu.
Zbog tih nonih posuda, a takoer i zbog toga to se stidio munog zadaha svojih
lea, Sigbatov je dobrovoljno ostao leati u hodniku iako je on ovdje bio

najstariji starosjedilac kao da vie i nije bio bolesnik, nego stalni

namjetenik. Proavi brzo kroz ensku sobu, Zoja je dva-tri puta dobacila neto
Neli, ali Nela se samo otresla i dalje polako radila: ona nije bila mlaa od
Zoje i inilo joj se uvredljivo da poslua djevojku. Zoja je danas dola na
posao prazniki raspoloena, ali ova neposlunost bolniarke ju je ljutila. Zoja
je uope smatrala da svaki ovjek ima pravo na svoju slobodu i, kad doe na
posao, ne mora se njemu dokraja prepustiti, samo to je u tome morala postojati
neka razumna mjera, to prije to se ovdje radilo s bolesnicima.
Napokon je Zoja podijelila sve to je trebalo podijeliti i zavrila svoj posao,
a Nela oprala pod; ugasili su svjetlo u enskoj25sobi, ugasili su i veliko svjetlo u predvorju; bilo je ve dvanaest sati kada
je Nela obila prvi kat i uz put donijela Sigbatovu topli rastvor u njegovoj
svakidanjoj zdjelici.
Oh, oh, ala sam se umorila glasno je zijevala. Pro-drijemat u bar tristo
minuta. Sluaj, bolesnice, nee valjda sad cijeli sat sjediti, tko e te
doekati... Ne bi li mogao poslije sam odnijeti dolje posudu, a?
(U toj solidnoj, staroj zgradi s velikim predvorjima na gornjem katu nije bilo
vodovoda.)
Kakav je araf Sigbatov bio prije, sad je bilo teko zakljuiti, to se ni po
emu vie nije moglo pogoditi; njegove patnje su toliko trajale da u njemu od
prijanjeg ivota gotovo nita nije ni ostalo. Ali poslije tri godine neprestane
mune bolesti taj mladi Tatarin pretvorio se u posve tihog, veoma uljudnog
ovjeka, da mu u tome nije bilo ravna u cijeloj klinici. Cesto se slabano
osmjehivao kao da se ispriava to toliko imaju brige s njim. Kako je ovdje ve
toliko dugo leao, poznavao je sve lijenike, sestre i bolniarke kao vlastitu
rodbinu a i oni su njega poznavali. Samo je Nela bila nova, tek je nekoliko
sedmica ovdje radila.
Nee mi biti lako oprezno se usprotivi Sigbatov. Kad bi se negdje ovdje
moglo izliti, odnosio bih malo-pomalo.
Ali Zojin stol je bio blizu, ona je ula i trgla se:
Kako te nije stid! On ne smije sagibati lea, a ti bi da nosi posudu, je li?
Gotovo je podviknula, ali aptom, tako da je nije uo nitko osim njih troje. A
Nela mirno odgovori, ali tako glasno da ju je uo cijeli prvi kat:
Zato da me bude stid? I ja sam se umorila kao kuja.
Pa ti deura! Zato si plaena! jo se tie ljutila Zoja.
Ih! Plaena. Zar su to neke pare? U tekstilnoj tvornici dobila bih vie.
Psst! Zar ne moe tie govoriti?
Uh uzdahnu i zajei vlasata Nela, ali tako da odjeknu cijelim predvorjem.
Dragi moj jastue! Kako mi se spava... Oh... A noas sam lumpala sa oferima ...
E pa dobro, bolesnice, ti lijepo stavi posudu pod krevet, a ja u je ujutro
odnijeti.
I zijevnuvi glasno i otegnuto, ne stavivi ruku na usta, ona napokon ree Zoji:
Bit u ovdje u sobi za sjednice, na divanu.
I ne doekavi da joj dopusti, poe kroz sporedna vrata ondje se nalazila soba
za lijenike sastanke i raporte primarijusu; u njoj je bilo pokustva na kojem
se moglo odmoriti.
Za njom je jo ostalo mnogo neobavljena posla, neoienih pljuvanica a i u
predvorju je mogla oprati pod; Zoja je samo pogledala njena iroka lea i
savladala se da bilo to kae. Jo maloprije je i ona sama radila i ve je
pomalo poela shvaati jedno glupo pravilo: onoga kome se ne radi, ne moe
natjerati, a onaj tko radi povui e i za dvojicu. Sutra ujutro e preuzeti
slubu Jelizaveta Anatoljevna, pa e poistiti i oprati i za Nelu, i za sebe.
Kad je Sigbatov napokon ostao sam, otkrio je trticu i u neugodnu poloaju sjeo u
posudu na pod pokraj kre-veta i dugo i mirno sjedio. Svaki neoprezni pokret bi
ga zabolio sve do kosti
26
ali ga je isto tako paklenski pekao i dodir ranjava mjesta smetao mu je ak i
dodir rublja pa je nastojao da na leima gotovo uope i ne lei. to je to njemu
odstrag on nikada nije ni vidio, samo bi ponekad napipao prstima. Pretprole

godine su ga unijeli u ovu istu kliniku na nosilima nije mogao ni stajati, ni

micati nogama. Mnogi su ga lijenici pregledali, ali ga je cijelo vrijeme
lijeila jedino Ljudmila Afanasjevna. I za etiri mjeseca boli su sasvim
prestale! Slobodno je hodao, sagibao se i ni na to se nije tuio. Kad su ga
otpustili, izljubio je ruke Ljudmili Afanasjevnoj, a ona ga je upozorila: Budi
oprezan, arafe! Ne skai i pazi da se ne udari. Ali posla, na kome bi se
pazio, nije naao, nego je opet radio kao prevoznik. A kako da prevoznik ne
skae iz kamiona na zemlju? Kako da ne pomae radnicima pri utovaru i oferu?
Meutim je sve bilo u redu dok jednom prilikom s kamiona nije poletjela bava i
udarila arafa upravo u bolesno mjesto. Na tom mjestu ubrzo se zagnojila rana. I
nikako da zacijeli. Otada je Sigbatov ostao kao lancem vezan za ovaj dispanzer.
Zoja je, jo jednako ljutita, sjela za stol i ponovo provjerila da li je obavila
cijelu proceduru te je dodavala tintom nove retke po loem papiru na kojem su se
odmah razlijevali. Ne bi bilo nikakve koristi da podnese prijavu. A to i nije
odgovaralo Zojinoj prirodi. Bilo bi bolje da to sama uredi, ali ona nije znala
kako bi s Nelom izila na kraj. Djevojka je htjela da spava i u tome nema
nita loe. Da ima dobru bolniarku, i Zoja je mogla pola noi prospavati. A
ovako je morala bdjeti.
Pogledala je ponovo papir pred sobom, ali je odjednom zaula kako joj je
pristupio neki mukarac. Zoja je podigla glavu. Pred njom je stajao Kostogutov,
nezgrapan, nepoeljane uglate glave, a velike ruke jedva da su mu ulazile u
malene depove bolnikog iialjetka.
Trebalo bi da ve odavno spavate opomenu ga Zoja. Zato etate?
Dobar veer, Zoenka odvrati Kostogutov to je blae mogao, ak i pomalo
otegnuto.
Laku no! osmjehne mu se ona kao uz put. Dobar veer se moglo rei onda
kad sam vas okolo traila s termometrom.
Nemojte me grditi, ono je bilo slubeno. A sad sam vam doao u goste.
Kako to mislite? (Nekako je samo od sebe ispadalo da su joj se uzvijale
trepavice i iroko otvarale oi a da ona to nije namjerno inila.) Otkud vam
pada na pamet da ja primam goste?
Vidio sam da nou, kad god deurate, uvijek neto bubate iz knjiga, a danas
nema nikakvih udbenika. Jeste li poloili posljednji ispit?
Vi sve vidite. Poloila sam.
I ta ste dobili? Uostalom, nije vano.
Kad ba hoete znati, prola sam s odlinim. I zato to nije vano?
Pomislio sam da ste moda dobili i trojku, pa bi vam bilo neugodno spomenuti.
Sad imate praznike?
Ona zatrepta a na licu joj se pojavi lagan izraz veselja. Za-treptala je i
zamislila se; to se ona to toliko zbunila? A dvije
27
I
sedmice praznika prava su^tjivota! Osim u kliniku ne mora nikamo drugdje ii!
Koliko slobodnog vremena! Na deurstvu moe koju knjigu proitati ili ovako
brbljati.
Dakle, nisam pogrijeio to sam doao u goste?
Dobro, sjedite.
ujte, Zoja, ako se ne varam, prije su praznici poinjali dvadeset i petog
sijenja.
Samo to smo ujesen bili u berbi pamuka. To je tako svake godine.
I koliko jo godina traje studij?
Godinu i po.
I gdje e vas onda odrediti? Ona slegnu oblim ramenima.
Domovina je beskrajna.
Oi su joj bile tako krupne da se inilo, ak i onda kad je mirno gledala, da se
ne mogu smjestiti pod kapke nego da ele napolje.
A ovdje vas nee ostaviti?
Nee, naravno.
Znai da ete ostaviti obitelj?
Kakvu obitelj? Ja imam samo baku. A baku u povesti.

 A ta je s ocem i majkom? Zoja uzdahnu.

Mama mi je umrla.
Kostogutov je pogleda pa za oca i ne zapita.
Nego, jeste li vi ba odavde?
Nisam, ja sam iz Smolenska.
0-ho! Jeste li ve dugo ovdje?
Preli smo za evakuacije, zna se kada.
Onda vam je bilo ... devet godina?
Tako je. Zavrila sam drugi razred... Iza toga smo odmah baka i ja prele
ovamo.
Zoja je posegnula za velikom svijetlonaranastom torbom na podu, pokraj zida,
izvadila iz nje ogledalo, skinula lijeniku kapicu, malko razbaruila kosu koja
je polegla ispod kapice i rae-ljala u blagom luku rijetku i potkresanu zlatnu
iku.
Zlatni odbljesak odrazi se i na oporom licu Kostogutova. On se razblaio i
zadovoljno je promatrao.
A gdje je vaa baka? naali se Zoja odloivi ogledalo.
Moja baka potpuno ozbiljno prihvati Kostogutov i moja mama (nikako se
nije slagalo s njegovom vanjtinom ovo mama) umrle su za vrijeme opsade.
Lenjingradske?
Jasno. A sestra mi je poginula od metka. I ona je studirala medicinu. Bila je
ba takva kao vi. Jo balavija.
Da-a Zoja je preula ono o balavosti. Koliko ih je nastradalo za opsade!
Prokleti Hitler!
Kostogutov se nasmijei:
Da je Hitler proklet za to ne treba traiti nove dokaze. Samo ja svejedno ne
optuujem njega radi lenjingradske or sade.
Kako? Zato?
Pa, jednostavno. Hitler je krenuo na nas da nas uniti. Zar smo mogli
oekivati da e otvoriti vrataca i ponuditi opkoljenima da lijepo iziu napolje
bez guve? On je ratovao, on nam je bio neprijatelj. A za opsadu je kriv netko
drugi.
Tko? proapta zaprepatena Zoja. Nita slino nije nikada ula, niti mogla
zamisliti.
Kostogutov je skupio crne obrve.
Pa, recimo, moda oni ili onaj, koji bi bili spremni na rat ak i da se
Hitler udruio s Engleskom, Francuskom i Amerikom. Oni koji su deset godina
primali plau i predvidjeli strateki poloaj Lenjingrada i njegovu obranu.
Koji su procijenili strahote buduih bombardiranja i unaprijed odredili da se
pod zemlju sklone namirnice. Oni su upravo umorili moju majku zajedno s
Hitlerom.
To nisu bile jednostavne rijei, a zvuale su kao neto posve novo.
Sigbatov je mirno sjedio na svojoj posudi iza njih, u kutu.
I onda? ... Znai da ih onda treba ... osuditi? apatom je nagaala Zoja.
Ne znam Kostogutov iskrivi usnice koje su i onako bile nepravilne. Ne
znam.
Zoja nije stavila kapicu. Gornje dugme na njenom ogrtau bilo je otkopano i
provirivao je zlatno-sivi ovratnik haljine.
Zoenka, ja sam k vama doao donekle i po poslu.
Ah, tako dakle! zatreperie njene trepavice. Ako je tako, onda vas molim
da doete kad budem deurala danju. A sada na spavanje! Niste li vi doli u
goste?
Doao sam i u goste. Ali dok se jo posve ne iskvarite, dok ne postanete
potpuni lijenik, molim vas da mi ljudski pruite ruku.
A zar je lijenici ne pruaju?
Moda i pruaju, ali njihova ruka je drugaija ... A zapravo je i ne
pruaju. Zoenka, cijeloga ivota sam nastojao da se ne vladam kao majmun. Ovdje
me lijee, samo to mi nita ne ele objasniti. Ne podnosim to. Vidio sam kod
vas knjigu, Patoloku anatomiju. Je li tako?
Jeste.

 Ona govori upravo o tumorima, je li?

Tako je.
Onda budite ovjek i dajte mi je! Moram je prelistati i iz nje togod
nauiti. Radi samoga sebe.
Zojine se usne zaokruie i ona zavrti glavom. Nije doputeno da bolesnici
itaju medicinske knjige. ak i mi studenti, kad prouavamo neku bolest, ak se
i nama ini...
Moda to nije doputeno nekome drugome, ali se to ne odnosi na mene! udari
Kostogutov po stolu svojom aetinom. Mene su ve u ivotu smrtno isprepadali,
i ja se vie niega ne bojim. U oblasnoj bolnici kirurg, Korejanac, koji je
postavljao dijagnozu, negdje pred Novu godinu takoer nita nije htio da mi
objasni, a ja mu rekoh: Govorite! Nama nije doputeno da govorimo!
Govorite, ja preuzimam odgovornost! Moram srediti svoje obiteljske poslove! A
on mi tada tresnu: ivjet ete najvie tri sedmice, za dulje vam ne jamim!
29
Nije vam to smio rei!,..
Ja mu estitam! To je ovjek! Stisnuo sam mu ruku. Morao sam znati. Pa ve
sam se pola godine muio, a posljednji mjesec nisam mogao vie ni leati, ni
sjediti, ni stajati, toliko me je boljelo. Nou bih spavao svega nekoliko minuta
zbilja sam imao vremena da razmiljam! Te sam jeseni na vlastitoj koi
osjetio-kako ovjek moe prijei granicu smrti a da mu tijelo ostane ivo. U
tebi jo jednako struji krv, a ti si ve, psiholoki, spreman na smrt, i
preivio si ak i samu smrt. Sve to gleda oko sebe, gleda ve kao iz
lijesa, hladnokrvno. Iako se nisi nikada ubrajao u krane, moda ponekad ak
i obratno, odjednom si shvatio da oprata svima onima koji su ti nanijeli zlo i
da ne osjea mrnje prema onima koji su te progonili. Naprosto si ravnoduan
prema svemu i svakome, nita vie ne nastoji popraviti, ni za ime ne ali.
Cak bih mogao rei da je to stanje prave ravnotee, prirodno stanje kao u
drvea, kao u kamena. Sad su me otrgli iz tog stanja, i ne znam da li da se tome
veselim. Vratit e mi se sve strasti i dobre, i loe.
ta se prenemaete! Kako da se ne radujete! Kada ste doli ovamo ... Koliko
je tome dana? ...
Dvanaest.
I kad ste se ovdje u predvorju previjaii na divanu bilo vas je strano
pogledati, lice vam je bilo kao u mrtvaca, nita niste jeli, temperatura od
jutra do mraka trideset i osam ... A sada? Dolazite mi u goste ... Pravo je udo
da ovjek za dvanaest dana tako ivne! To se ovdje rijetko dogaa.
Zaista, na njegovu licu tada je bilo mnogo dubokih, sivih bora, kao da ih je tko
dlijetom usjekao; sve od silnog napora. A sad ih je bilo mnogo manje i nisu bile
tako sive.
Srea je u tome to ja, ini se, dobro podnosim rendgensko zraenje.
I to se ne dogaa esto! To je velika srea! zanosno dobaci Zoja.
Kostogutov se nasmijei:
U mome ivotu bilo je tako malo sree da je ova srea s rendgenom zaista
pravedna. Sad sam poeo sanjati i nekakve magliaste, ugodne snove. Mislim da je
to predznak ozdravljenja.
To je sasvim mogue.
Zato ba treba da sve shvatim, da budem upuen! Moram znati u emu se sastoji
metoda lijeenja, kakve su perspektive, kakve tekoe. Toliko mi je bolje da bi
moda trebalo zaustaviti lijeenje. Ja to moram doznati. Ni Ljudmila
Afanasjevna, ni Vera Korniljevna nita mi ne objanjavaju, lijee me kao
majmuna. Dajte mi knjigu, Zoja, molim vas! Neu vas odati. I knjigu nee nitko
kod mene vidjeti, moete biti sigurni.
Govorio je tako uvjerljivo da se posve zanio.
Zoja je neodluno uhvatila kvaku na ladici od stola.
Ovdje je imate? nasluti Kostogutov. Dajte je, Zoenka!! i ve isprui
ruku. Kada deurate idui put?
U nedjelju ujutro.
Onda u vam je vratiti! Eto! Vrijedi?

Bila je zaista divna, ovako pribrana, s tom zlatnom ikom i velikim, izbuljenim
oima.
Ali nije vidio kako su na njegovoj glavi strali uperci na sve strane tako
je, naime, leao na jastuku niti je vidio kako mu ispod haljetka, koji nije
bio zakopan do vrata, stri, kako to ve biva u bolnici, vrak pamune bluze,
E da, tu je sve listao je on knjigu i pregledavao sadraj. Odlino. Sve
u tu nai. Hvala vam. avo bi ga znao, moda bi me jo i prelijeili. Njima je
samo vano da se ispuni grafikon. Ovako u ja to moda i prekinuti. Svaki lijek
ti moe doi glave, ako se pretjera.
Eto ga na! pljesnu Zoja dlanovima nije trebalo da vam dadnem. Vraajte
ovamo!
I ona prui za knjigom prvo jednu ruku, a onda obje. On je drao lagano ali
vrsto.
Poderat ete knjigu iz biblioteke! Dajte mi je!
Obla, puna ramena i njene oble pune ruice bile su kao salivene ispod napetog
ogrtaa. Vrat joj nije bio ni mrav, ni debeo, ni kratak, ni predugaak, ve
vrlo skladan.
Nateui se oko knjige, primakli su se jedno drugome i netremice se gledali.
Njegovo nezgrapno lice rairilo se u osmijeh. inilo se da ni brazgotina vie
nije tako strana, nego nekako izblijedjela, kao da pripada davnoj prolosti.
Odmiui blago slobodnom rukom njene prste s knjige, Kostogutov ju je aptom
molio:
Zoenka, vi sigurno niste za to da ljudi budu neuki nego za to da budu
prosvijetljeni? Zar ete sprijeiti ljude da steknu obrazovanje? alio sam se,
neu prekinuti lijeenje.
Ona ustro proapta:
Niste zavrijedili da itate tu knjigu ve zato to ste se tako zapustili.
Zato niste prije doli? Zato ste doli istom kao ivi mrtvac?
E-eh uzdahnu Kostogutov ve neto glasnije. Nije bilo prijevoza.
Ma kakvo je to mjesto iz kojega ne bi bilo prijevoza? Mogli ste doi avionom!
Osim toga, zato je trebalo ekati do posljednjeg trenutka? Zato niste prije
preli u neko civiliziranije mjesto? Valjda je ondje bio kakav lijenik, kakav
praktikant?
Pustila je knjigu.
Bio je lijenik, ginekolog. ak dva ...
Dva ginekologa? zapanji se Zoja. Znai da su kod vas sve same ene.
Naprotiv ena kod nas nema. Dva su ginekologa, a drugih lijenika nema.
Nema ni laboratorija. Ni krv mi nisu mogli uzeti za pretragu, ini se da mi je
sedimentacija ve bila oko ezdeset,, a nitko nije znao.
Uasno! I vi jo razmiljate o tome hoete li se lijeiti ili neete? Ako ve
ne alite samoga sebe, smilujte se svojim blinjima, djeci!
Djeci? kao da se prenu Kostogutov, kao da je tu cijelu veselu poemu o
knjizi sanjao i sad se opet uvukao u svoje oporo lice i spori govor. Nemam ja
djece.
A zar ena nije ljudsko bie? On je govorio jo polaganije:
Nemam ni ene.
31
Mukarci uvijek kau da nemaju ene. A kakve ste to onda obiteljske poslove
htjeli srediti? to ste ono govorili Korejancu?
Slagao sam mu.
Moda i meni sada laete?
Ne, ovo je istina. Kostogutovu se smrklo lice. Ja sam vrlo teke naravi.
Znai da ona onda nije mogla podnijeti va karakter? klimnu Zoja s puno
razumijevanja.
Kostogutov posve polako zavrti glavom.
Nje nije nikada ni bilo.
Zoja je u nedoumici pokuala ustanoviti koliko mu je godina. Ve je makla
usnicama da ga upita, ali se predomislila. Opet je zaustila, ali se ponovo
predomislila.

Zoja je sjedila okrenuta leima Sigbatovu, a Kostogutov mu je bio okrenut licem

pa je vidio kako se Sigbatov nevjerojatno oprezno digao s posude, drei se
objema rukama za trbuh, i kako se obrisao. Izraz mu je odavao silnu patnju;
gorine vie u njemu nije bilo a razloga za radost pogotovo.
Kostogutov je udahnuo i izdahnuo kao da mu je posao bio da die.
On, tako bih zapalio! Ne bih li smio ovdje?
Ni govora! Osim toga puenje je za vas smrt.
Nikako mi ne biste dopustili?
Nikako. Preda mnom neete puiti. Ali se svejedno smijeila.
Samo jednu da zapalim?
Bolesnici spavaju, kakav bi to bio nain?
On ipak izvadi prazni cigarnik rune izrade i poe ga sisati.
Znate kako se kae: mlad treba da se rano eni, a star Ttasno. Nalaktio
se objema rukama na stol a prste s cigarnikom zapleo je u kosu. Poslije rata
sam se skoro i oenio iako smo oboje bili studenti. Svejedno bismo se vjenali
da sve nije polo naopako.
Zoja je promatrala neprijazno ali izraajno lice Kostogutova. Ramena i ruke bile
su mu koate ali to je posljedica bolesti.
Niste se slagali?
Ona je... kako se to kae... zaglavila. Zakiljio je na jedno oko a drugim
ju je motrio. Zaglavila, ali, eto ostala iva. Prole godine smo izmijenili
nekoliko pisama.
Otvorio je oi. Ugledao je cigarnik meu prstima i vratio ga u dep.
I, znate, nad nekim reenicama iz tih pisama odjednom sam se zamislio: je li
ona odista bila onako savrena kako se to meni priinjalo? Moda i nije
bila? ... ta mi o tome znamo kad nam je dvadeset i pet godina? ...
Netremice je promatrao Zoju tamnosmeim oima:
Eto, uzmimo, na primjer, vas kao da vi imate pojma o mukarcima? Ne znate
ba nita!
Zoja se nasmije:
A moda ba i znam.
Ne moe biti otro e Kostogutov ono to vi mislite da znate, to nije
nikakvo znanje. I ako se udate, svakako ete pogrijeiti.
.32
Lijepa perspektiva! zavrti Zoja glavom i iz one iste naranaste torbe
izvadi vezivo i razmota ga: bilo je to malo, napeto platno na kojem je ve
izvezla zelenog drala a lisica i vr bili su samo nacrtani.
Kostogutov se zablenu u udu:
Vi vezete?
Zato se tome udite?
Nisam mogao ni pomisliti da bi se danas studentica medicine mogla baviti
runim radom.
Zar niste nikad vidjeli da djevojke vezu?
Moda jesam, ali u najranijem djetinjstvu. Dvadesetih godina. I onda se to
smatralo buroaskom navikom. Na komsomol-skom sastanku biste zbog toga izvukli
svoje.
Sad je to vrlo uobiajeno. Vi zbilja niste vidjeli da netko veze?
On zavrti glavom.
Jeste li protiv toga?
ta vam pada na pamet? To je tako zgodno, milo. Ja uivam u tome.
Nizala je bod za bodom i davala mu priliku da uiva. Ona je gledala u vez, a on
u nju. U utom svjetlu svjetiljke njene trepavice sjale su zlaanim sjajem. I
zlatio se otkriveni vrak haljine.
Vi ste kao pela sa ikom apnu on.
ta? pogleda ga ona ispod oka i podigne obrve. On ponovi.
Je li? kao da je Zoja oekivala jo poneki kompliment.
Moda u vaem kraju, kad nitko ne veze, nije teko kupiti muline?
ta to?
Mu-li-ne. Ovaj konac zeleni, plavi, crveni, uti. Ovdje je to vrlo teko
nai.

 Muline. Zapamtit u i raspitati se. Ako ga naem, svakako u vam poslati. A

ako se ustanovi da mi imamo mulinea u neogranienim koliinama, moda bi vam
bilo jednostavnije da se preselite k nama?
Samo gdje je to: k vama?
Pa, moe se rei: na zemlju.
Znai vi radite na zemlji? Jeste li ratar?
Eto, kad sam doao onamo, nitko nije ni mislio da je ta ledina obradiva. A
poslije se pokazalo da jeste, i sad dolaze onamo poljoprivrednici. Kad vam budu
odreivali radno mjesto, zamolite da vas poalju k nama! Sigurno vas nee
odbiti. Onoga tko hoe k nama, sigurno nee odbiti.
Zar je kod vas tako strano?
Ni govora. Samo to se u ljudima izmijene predodbe o tome to je dobro a to
je loe. Stanovati u etverokatnici, u krletki kada ti nad glavom lupaju i
hodaju i sa svih strana treti radio
to se smatra za dobro. A ivjeti meu marljivim ratarima u zemunici nakraj
stepe to se smatra za pravu nevolju.
Nije se nimalo alio nego je govorio onako umorno, ali sigurno, kao to govore
ljudi koji snagom glasa ne nastoje pojaati svoje razloge.
3 Odjel za rak
33
Je li to onda stepa ili pustinja?
Stepa. Pijeska nema. Ipak raste nekakva trava. Uspijeva kantak, devin trn,
poznajete li ga? To jest trn, ali u srpnju cvate ruiastim cvjetovima i ak
ugodno mirie. Ondje Kazaki prave od njega stotinu razliitih lijekova.
To je, znai, u Kazahstanu?
Tako je.
Kako se zove mjesto?
U-Terek.
Je li to selo?
Selo je, ako ba hoete, ali je isto tako i rajonski centar. Ima i bolnicu.
Samo nema lijenika. Doite!
On mirnu.
I drugo nita ne raste?
Kako ne bi raslo, zemlja
se navodnjava.
eerna repa, kukuruz, po
povrtnjacima ima svega, to god treba, samo treba mukotrpno raditi. U zobunu. Na
trnici Grci uvijek prodaju mlijeko, Kurdi ovetinu, a Nijemci svinjetinu. A
kako su arene te trnice, samo da ih vidite! Svi su seljaci u narodnim nonjama
i dolaze na devama.
Da vi niste agronom?
Nisam. Ja sam geodet.
Zato vi uope ondje ivite? Kostogutov se poee po nosu.
Neobino mi se svia tamonja klima.
I nema prijevoza?
Kako ne bi bilo, dolazi automobila koliko god hoete.
Svejedno, zato da ja odem onamo?
Gledala ga je ispod oka. Dok su ovako brbljali, lice Kostogu-tova se razblailo
i smekalo.
Vi? nabra kou na elu kao da se sprema odrati zdravicu. A kako vi
znate, Zoenka, na kojoj ete taki zemaljske kugle biti sretni i gdje ete biti
nesretni? I tko to uope moe tvrditi za samoga sebe?
34
BOLESNIKE BRIGE
Za bolesnike s kirurkog odjela, to jest za one iji je tumor trebalo odstraniti
operativnim putem, nije bilo mjesta u sobama prizemlja, pa su ih takoer trpali
u gornji kat, naizmjence s rend-genaima, dakle s onima koje je oekivalo
zraenje ili terapija lijekovima. Zato su gore svakog jutra prolazile dvije
vizite: radiolozi su obilazili svoje bolesnike, a kirurzi svoje.
etvrtog veljae bio je petak, dan operacija, i kirurzi nisu odlazili u vizitu.
Ali doktorica Vera Korniljevna Ganhart, lijenik rendgenaa, poslije raporta

kod primarijusa nije, istina, pola odmah u vizitu, nego je, kad je prolazila
mimo vrata muke sobe, ipak onamo zavirila.
Doktorica Ganhart bila je niska i vrlo vitka inilo se da je vitka zbog toga
to je u pasu bila nevjerojatno uska. Kosa joj je na starinski nain bila
skupljena na zatiljku, a u boji je bila svjetlija od crne i tamnija od smee
savjetuju nam da takvu boju nazivamo nerazumljivom rijeju: kestenjava, iako bi
se moglo jednostavno rei: tamnosmea, neto izmeu crne i smee.
Ahmadan ju je primijetio i radosno zaklimao glavom. I Kosto-gutov je stigao da
odvoji glavu od debele knjige i da joj se izdaleka nakloni. Obojici se
osmjehnula i zaprijetila prstom kao da se obraa djeci zahtijevajui da budu
dobra dok je nema kod kue. Isti as je prola mimo vrata i uputila se dalje.
Trebalo je da danas obie sobe zajedno s upraviteljem radiolokog odjela
Ljudmilom Afanasjevnom Doncovom, ali je Ljud-milu Afanasjevnu pozvao primarijus
Nizamutdin Bahramovi, i ona se kod njega zadrala.
Samo u dane kad je odlazila u vizitu, a to je bilo jednom sedmino, Doncova bi
se odrekla rendgenske dijagnostike. Obino bi prva dva sata svakog jutra, kad su
oi najotrije i kad mozak najbolje radi, sjedila sa ponekim od svojih
asistenata pred rendgenskim ekranom. Smatrala je to vrlo vanim dijelom svog
posla i u dvadeset i pet godina prakse vie puta je shvatila koliko se skupo
plaaju upravo dijagnostike greke. U njenu odjelu bile su tri lijenice, mahom
sve mlade ene, i, da bi svaka od njih stekla jednako iskustvo i da bi svaka
neprestano radila na dija35
gnostici, Doncova ih je pravilno smjenjivala, zadravajui ih po tri mjeseca
isprva u ambulanti, zatim u rendgenskom kabinetu i, napakon, na terapeutskoj
praksi.
Doktorica Ganhart je sad bila u tom treem razdoblju. Tu je bilo glavno,
najopasnije i na j nepoznati je podruje paljivo i tano doziranje jedinica
zraenja. Nije postojala nikakva formula po kojoj bi se mogao odrediti
intenzitet i doza zraenja, koji mogu biti smrtonosni za svaki tumor a sasvim
nekodljivi za ostalo tijelo, nego je postojalo jedino iskustvo, neko posebno
ulo i sposobnost da se lijenik sazivi s blesnikovim stanjem. I to je bila
vrsta operacije ali operacije rendgenskom zrakom, naslijepo i vremenski
neogranieno. Bilo je gotovo nemogue ne raniti i ne unititi zdrave elije.
Ostale dunosti terapeuticara zahtijevale su samo sistematinost u radu: trebalo
je pravovremeno odrediti analizu, pregledati je i unijeti opaske u povijesti
bolesti. Nijedan lijenik ne voli ispisivati grafikonske listove, ali Vera
Korniljevna se mirila i s njima zato to je puna tri mjeseca imala svoje
bolesnike, ne blijedi splet svjetla i sjene na ekranu, nego svoje vlastite ive
ljude koji su joj vjerovali, ekali da ih ohrabri glasom i da im pogledom ulije
nadu. I kad je dolo vrijeme da preda dunost terapeuticara, uvijek joj je bilo
ao rastati se od onih koje nije izlijeila.
Deurna sestra Olimpijada Vladislavovna, vremena, prosijeda i vrlo
dostojanstvena ena, naoko ozbiljnija od mnogih lijenika, upozorila je sve
rendgenae da se ne razilaze. Ali u velikoj enskoj sobi kao da su samo ekali
tu obavijest: odmah su sve ene, u jednakim sivim ogrtaima, jedna za drugom,
krenule na stubite i nekamo dolje da vide nije li doao seljak s vrhnjem,
seljanka s mlijekom, da zavire s ulaza u kliniku kroz prozore operacione dvorane
(iznad obojenog donjeg dijela prozora vidjele su se samo kapice kirurga i
sestara i snane svjetiljke na stropu), da neto operu pod pipom ili da nekoga
posjete.
Ne samo njihova bolesnika sudbina, nego i ti sivi pamuni, olinjali ogrtai,
koji su bili naoko musavi ak i onda kad su bili potpuno isti, otkidali su i
odvajali te ene od njihove enstvenosti i njihovih enskih ari. Kroj tih
ogrtaa bio je nemogu: svi su, odreda, bili preiroki radi toga da bi se i
najdeblja ena mogla u njih zamotati, a rukavi su im bili ogromni i bez ikakva
oblika. Blijedoruiasti prugasti haljeci mukaraca inili su se mnogo
pristojniji; enama, meutim, nisu davali nikakve haljine nego samo te ogrtae
na kojima nije bilo ni kopi, ni dugmadi. Sve su one na isti nain zatezale oko
pasa pamune pojaseve da im se ne bi vidjele bluze i isto su tako sve odreda

stiskale te ogrtae na prsima, ena, izmuena boleu i nesretna, u takvoj

odjei nije mogla privui niiji pogled i sama je to shvaala.
U mukoj sobi su svi, osim Rusanova, mirno i nepomino ekali vizitu.
Stari Uzbek, kolhozni uvar Mursalimov, protegao se naleke po masnoj posteljini
i, kao uvijek, na glavi je imao dronjavu i izblijedjelu kapicu. Oito je da je
bio sretan to ga ne mui kaalj. Skrstio je ruke na sipljivim grudima i
zapiljio se u jednu taku na stropu. Njegova bronana koa sljubila se uz
lubanju; vidjeli su se bridovi nosne kosti, jagodice, otra eljust s klinastom
bra36
dicom. Ui su mu se posve stanjile i bile su nalik na komadie ravne hrskavice.
Trebalo je jo samo malo da se osui i potamni, pa da se pretvori u mumiju.
Kraj njega je, vie sjedio nego leao, sredovjeni Kazak, obanin Jegenberdijev;
podavio je noge kao da je kod kue na svom vunenom pokrivau. Dlanovima velikih
snanih ruku oslonio se na krupna iroka koljena i njegovo vrsto krepko tijelo
bilo je tako sliveno da se on ak i onda kad bi se, onako nepomian, zanjihao,
pomicao kao tvorniki dimnjak ili kao kula. Ramena i lea rastvarali su
blijedoruiastu bluzu, i njeni rukavi samo to nisu popucali na miiavim
podlakticama. Sitni ir na usnici, to ga je donio sa sobom u bolnicu, ovdje se,
pod rendgenskim cijevima, pretvorio u veliku tamnogrimiznu krastu koja mu je
zatvarala usta i smetala mu da jede i pije. Ali on se nije uzrujavao, nije se
vrpoljio, nije vikao, nego je sabrano do kraja poistio svaki tanjur i onda
ovako spokojno sjedio sate i sate gledajui u prazno.
Na krevetu kraj vrata esnaestogodinji Dema ispruio je bolesnu nogu i cijelo
vrijeme gladio i masirao ono mjesto na potkoljenici gdje je osjeao bol. Drugu
je nogu podvio kao mae i itao ne primjeujui nita oko sebe: uope, on je
itao neprestano, kad god nije spavao ili kad ga nisu lijeili. U laboratoriju,
gdje su radili sve analize, starija laborantica je imala ormar s knjigama i
putala je Demu da sam bira i uzima knjige, ne ekajui da one obiu cijelu
sobu. Sad je itao neki asopis u plavim koricama, koji nije bio nov, nego sav
poderan i izb li jedio na suncu novih asopisa u ormaru laborantice nije bilo.
Proka je uredno napravio krevet tako da na pokrivau nije bilo ni nabora ni
udubina i sjedio pristojno, strpljivo spustivi noge na pod kao potpuno zdrav
ovjek. On kao da je i bio potpuno zdrav jedini se u sobi ni na to nije
tuio, izvana nije bio uope unakaen, obrazi su mu pucali od zdravlja i bili
opaljeni suncem, a na elo mu je padao uperak glatke kose. Sve u svemu, bio je
on momak i po.
Pokraj njega je Ahmadan, ne naavi nikoga s kime bi se igrao dame, stavio na
pokriva igrau plou i u kutu igrao sam sa sobom.
Jefrem, u svojim zavojima kao u kakvu oklopu, nepomine glave, nije hodao
prolazom izmeu kreveta, nije drugima pio krv, nego je podmetnuo dva jastuka da
bi lake sjedio i bez prestanka itao knjigu, koju mu je juer bio uvalio
Kostogutov. Istina, stranice je tek ovda-onda okretao da se moglo pomisliti da
drijema uz knjigu.
A Azovkin se muio kao i juer. Moda uope i nije spavao. Na prozorskoj dasci i
po nonom ormariu bijahu razbacane njegove stvari, a krevet mu je bio u pravom
neredu. Po elu i sljepo-oicama izbio mu znoj, po utom licu prolazili trzaji
od paklenskih bolova, koje je osjeao u ponutrici. Objema rukama se drao za
trbuh i presavio u pasu. Ve mnogo dana nije odgovarao na pitanja, niti je
govorio kako mu je. Javljao se samo onda kad je od sestara i lijenika traio
nove lijekove. A kad bi mu rodbina dolazila u posjete, on bi je nagovarao da mu
kupe jo takvih lijekova kakve je viao ovdje oko sebe.
;, :.
Napolju, pred prozorima, bio je tmuran bezbojan dan bez vjetra. Kostogutov, koji
se vratio s jutarnjeg zraenja, otvorio je, ne zapitavi za doputenje Pavela
Nikolajevia, prozori nad glavom i odatle je puhao vlaan ali ne ba i hladan
zrak.
Bojei se da mu se ne prehladi oteklina, Pavel Nikolajevi je omotao vrat i
uzmakao prema zidu. Kako su sve to bili glupi i pokorni ljudi, pravi balvani!
Osim Azovkina, ovdje oito nitko nije ozbiljno patio, pa, znai, nije dostojan

ni da se izlijei. Kao to je rekao, ini se, Gorki, samo je onaj zasluio

slobodu tko se neprestano za nju bori. Inae je Pavel Nikolajevi ve od ranog
jutra odluno stupio u akciju. im je otvorena kancelarija, telefonirao je kui
i saopio eni ta je nou odluio: svim raspoloivim kanalima treba postii da
ga poalju u Moskvu, ne smije ovdje stavljati na kocku svoj ivot. Kapa je
prodorna i sigurno ve djeluje. Sad mu je jasno da je bilo maloduno uplaiti se
otekline i odmah ovamo doi. Tko bi mu vjerovao kad bi ispriao kako ga od
jueranjeg poslijepodneva nitko nije ak ni pipnuo da vidi raste li njegova
oteklina ili ne raste. Nikakav lijek mu nisu dali. Ubojice u bijelim
ogrtaima! kako je to tano reeno! Objesili su temperaturnu listu samo da
budale prevare. Bolniarka ak nije dola da mu namjesti krevet, snai se kako
zna! Jest, nae sanitarne ustanove treba jo i te kako tesati i tesati.
Napokon su se pojavili lijenici, ali opet nisu uli u sobu. Zastali su pred
vratima i dugo su se zadrali kod Sigbatova. On je otkrio lea i neto im
pokazivao. (Dotle je Kostogutov sakrio knjigu pod strunjau.)
I tada uoe u sobu: doktorica Doncova, doktorica Ganhart i dostojanstvena
sestra s notesom u ruci i runikom preko ruke. Kad ovako odjednom ue nekoliko
bijelih ogrtaa, u sobi uvijek zavlada panja, strah i nade i ta tri osjeaja
su to jaa to su ogrtai bjelji, to su kapice bjelje, to su lica stroa.
Najstroi]e i najsveanije drala se sestra Olimpijada Vladi slavo vna: za nju
je vizita bila kao sluba boja za crkvenjaka. Ona je bila onakva sestra za koju
su lijenici neto vie od obinih ljudi, koja zna da lijenici sve shvaaju, da
se nikada ne varaju i da nikada ne daju krive upute. I zato je svaku uputu
zapisivala u svoj notes gotovo radosno, onako kako to mlade sestre danas vie ne
rade.
Meutim, iako su uli u sobu, lijenici se nisu pourili prema krevetu Rusanova!
Ljudmila Afanasjevna, stasita ena jednostavnih i krupnih crta lica, ve
pepeljaste ali podrezane i nakovrane kose, svima je uputila tiho zdravo i
zaustavila se kraj prvog leaja, Deminog, paljivo promatrajui bolesnika.
ta to ita, Dema?
(Nije mogla smisliti pametnije pitanje! U radno vrijeme!) Kao to su to mnogi
obiavali ni Dema nije odgovorio to ita, nego je samo okrenuo i pokazao
plaviasti izblijedjeli omot asopisa. Doncova je zamirila.
Oh, kako je to star asopis, od pretprole godine. Zato ga ita?
Ima zanimljiv lanak znaajno ree Dema.
O emu?
O iskrenosti! odvrati on jo znaajnije. O tome da literatura bez
iskrenosti...
38
Ve je htio spustiti bolesnu nogu na pod, ali ga je Ljudmila Afanasjevna brzo
predusrela:
Ne treba, brzo zavrni...
Zavrnuo je nogavicu, ona je sjela na rub njegova kreveta i oprezno s dva-tri
prsta poela opipavati nogu.
Vera Korniljevna, koja se nad njom naslonila na ogradu kreveta i gledala joj
preko ramena, tiho je rekla:
Petnaest seansi, tri tisue r.
Boli li te ovdje?
Boli.
A ovdje?
I tu me boli, i jo dalje.
Pa zato onda uti? ta se junai! Reci mi odakle te boli. Ona je polako
napipavala granice bolesnog mjesta.
Boli li te i samo od sebe? Nou?
Na glatkom Deminom licu nije jo rasla ni jedna dlaica. Ali taj neprestano
napeti izraz inio ga je odraslijim nego to jest.
Trga i nou i danju.
Ljudmila Afanasjevna i doktorica Ganhart pogledale su jedna drugu.
Nego, kako ti se ini: je li te u ovo posljednje vrijeme jae ili slabije
trga?

 Ne znam. Moda mi je malo lake, a moda mi se samo ini.

Krv zatrai Ljudmila Afanasjevna i Ganhartova joj ve prui povijest
bolesti. Ljudmila Afanasjevna neto proita i pogleda djeaka.
Ima li apetit?
Cijeli ivot ja slasno jedem vano odgovori Dema.
Morali smo mu dati dopunski obrok veselo dobaci Vera Korniljevna,
zapijevajui kao dadilja, i nasmijei se Demi. I on se njoj osmjehne.
Transfuzija? isto tako tiho i odsjeno upita Ganhartova Doncovu i ponovo uze
povijest bolesti.
Da. Onda, Dema, to emo? Ljudmila Afanasjevna ga je opet paljivo
promatrala. Da nastavimo s rendgenom?
Naravno, nastavit emo! djeak kao da sinu. I zahvalno je pogleda.
Njemu se inilo da je to umjesto operacije. Isto mu se tako inilo da i Doncova
smatra da je to umjesto operacije. (Doncova je, meutim, znala da prije nego to
e operirati sarkom kosti treba njegovu aktivnost obuzdati rendgenskim zraenjem
i zaustaviti metastaze.)
Jegenberdijev je ve odavno bio spreman i napet pa, tek to je Ljudmila
Afanasjevna ustala sa susjednoga kreveta, stao na noge u prolazu, isturio prsa i
ukipio se kao vojnik.
Doncova mu se nasmijeila, primakla mu se usnici i zagledala u krastu.
Ganhartova joj je tiho itala brojke.
E pa, sjajno! ohrabrivala ga je Ljudmila Afanasjevna, izvikujui rijei
glasnije nego to treba, kao to se uvijek razgovara sa strancima po jeziku.
Sve je u najboljem redu, Jegen-berdijeve! Skoro e kui.
Ahmadan, koji je ve znao to mu je dunost, preveo je ovo na uzbeki (on i
Jegenberdijev su razumjeli jedan drugoga iako se i jednome i drugome tui jezik
inio nekako izopaen).
ti!
Jegenberdijev je pun nade, povjerenja, pa ak i zanosa, promatrao Ljudmilu
Afanasjevnu onoga zanosa s kojim ti prosto-duni ljudi susreu vrlo obrazovane
i vrlo korisne ljude. Ali je ipak preao rukom oko kraste i zapitao:
Nije li narasla? Otekla? prevodio je Ahmadan.
Sve e to otpasti! Mora biti tako! pretjerano glasno odgovarae Doncova.
Sve e otpasti! Tri mjeseca e se odmarati kod kue, a onda e opet k nama.
Pribliila se starome Mursalimovu. On je ve sjedio opustivi noge i pokuao
ustati da je doeka, ali ona ga je sprijeila i sjela pokraj njega. Taj mravi,
bronani starac isto ju je tako gledao s mnogo povjerenja oekujui od nje udo.
Uz pomo Ahmadana raspitivala se o njegovu kalju, rekla mu da zadigne koulju,
pri-tiskala mu prsa na onim mjestima gdje ga boli i kuckala rukom
0 ruku, sasluala to e joj Vera Korniljevna rei o njegovoj krvi, injekcijama
i utke sama pregledala povijest bolesti. Neko je u zdravom tijelu sve bilo
kako treba, sve na svom mjestu, a sad je sve
nekako
postalo
suvino
i
stralo

sami
neki
vorovi, bridovi...
Doncova je odredila da mu dadnu jo novih injekcija i zamolila ga da joj pokae
na nonom ormariu kakve pilule uzima. Mursalimov je pokazao praznu boicu od
multivitamina.
Kada si to kupio? zapita Doncova. Ahmadan prevede: Prekjuer. A gdje su
pilule? Popio ih je.
Kako popio? zaprepasti se Doncova. Sve odjednom?
Ne odjednom, u dva puta prevede Ahmadan. Nasmijae se lijenici, sestre,
ruski bolesnici i Ahmadan, a
1 sam Mursalimov pokaza zube ne shvaajui ta je rekao.
Jedino je Pavela Nikolajevia njihov besmisleni, neumjesni opaki smijeh ispunjao
srdbom. Neka, sad e ih on opametiti! Birao je najbolji poloaj u kome e
doekati lijenike i zakljuio da e, ako skupi noge i samo prilegne, ispasti
najdojmljivije.
Dobro, u redu! sloila se Doncova s postupkom Mursa-limova. I, poto mu je
prepisala jo vitamina C i obrisala ruke
0 runik, koji joj je spremno dodala sestra, ona se brino okrenula prema drugom
leaju. Kad se ovako obrnula prema prozoru i nala obasjana vanjskim svjetlom,

vidjelo se da i njeno lice ima nezdravu, sivkastu boju i mrtvo umoran, gotovo
bolestan izraz.
Pavel Nikolajevi, elav, u kapici i s naoalima, ozbiljno je sjedio u krevetu i
nekako podsjeao na uitelja, i to ne nekog obinog uitelja nego vrlo uglednog,
koji je odgojio ve stotine
1 stotine uenika. Priekao je dok Ljudmila Afanasjevna zastane kraj njegovih
nogu, popravio naoale i rekao:
Dakle, drugarice Doncova, bit u prisiljen da podnesem prijavu Ministarstvu
zdravlja o radu ove klinike. Telefonirat u drugu Ostapenku.
Ona nije zadrhtala ni problijedila, samo joj je lice moda jo vie poprimilo
boju zemlje. Neobino, u isti mah, pomakla je oba ramena, nekako kruno, kao da
je bole od otrih naramenica i kao da ih ne moe posve osloboditi.
Ako tako lako moete prodrijeti u Ministarstvo zdravlja ona se odmah sloi
i ak moete telefonirati drugu Ostapenku, ja vam mogu pribaviti jo potrebnog
materijala, hoete li?
40
Ne treba nita dodavati! Ovakvu ravnodunost, kakva se ovdje susree, treba
svijeom traiti! Ja sam ovdje ve
osa m-n a e s t sati i nitko me ne
lijei! A da znate da ja nisam obian radnik i ne mogu samo ovako leati.
Svi u sobi su ga utke promatrali. Ako su koga pogodile njegove rijei, sigurno
nisu Doncovu, nego Ganhartovu ona je stisla usnice vrlo vrsto, namrtila se i
nabrala elo kao da je prisustvovala zloinu koji nije mogla sprijeiti.
A Doncova, koja se nagnula nad Rusanova, onako snana i krupna, nije dopustila
samoj sebi ak ni da se namrti, samo je jo jednom onako u krugu zavrtjela
ramenima i rekla pomirljivo i mirno:
Pa ja sam dola da vas lijeim.
Nema nita, sad je ve kasno! odsijee Pavel Nikola-jevi. Nagledao sam
se ovdanjih postupaka i odlazim odavde. Nikoga bolesnik ne zanima, nitko da
postavi dijagnozu.
Glas mu je neobuzdano zadrhtao. Zaista se osjeao zapostavljen.
Vaa dijagnoza postoji odmjereno izgovori Doncova na-slonivi se objema
rukama na naslon njegova kreveta. U naoj republici s tom bolesti nemate se
kome drugome obratiti i nigdje vas drugdje ne bi uzeli na lijeenje.
Ali vi ste rekli da ja nemam rak, je li tako?... Onda mi saopite dijagnozu!
Mi bolesnicima ne moramo uope saopiti od ega boluju. Ali, ako vam to ta
pomae, neka vam bude: imate limfogranulo-matozu.
Onda to nije rak?
Naravno da nije. Bilo bi prirodno da ju je ova prepirka ozlojedila, ali na
njezinu licu i u glasu nije bilo ni traga srdbe. Pa ona je vidjela da ispod
eljusti ima tumor velik kao aka. Na koga da se ljuti? Na tumor? Nitko vas
nije molio da doete u nau bolnicu. Moete dobiti otpusnicu ovaj isti as. Ali
zapamtite ... malko je oklijevala. Tada ga je pomirljivo upozorila:
Ne umire se samo od raka.
Zar hoete da me uplaite? povika Pavel Nikolajevi.
Zato me plaite? To nije pedagoki! vikao je on i dalje otro,, iako mu se
pri rijeima umire se
ohladila cijela ponutrica. Tada se napokon
smekao: Hoete li time rei da je moja bolest opasna?
Budete li selili iz klinike u kliniku, sigurno je da e biti opasna.
Odmotajte rubac. Ustanite, molim vas.
Skinuo je rubac i stao na pod. Doncova mu je oprezno opipavala tumor i zatim
bolesnu polovicu vrata usporedila sa zdravom. Zamolila ga je da zabaci glavu
koliko god moe unazad (nije je ba daleko zabacio, oteklina je odmah
zasmetala), da je nagne koliko moe naprijed i okrene lijevo i desno.
Eto ga na glava mu se oito vie nije mogla slobodno okretati, nestalo je one
lagane i udesne slobode u pokretima koju i ne primjeujemo dok smo zdravi.
Skinite, molim vas, bluzu.
Gornji dio njegove tamnozelene pidame imao je veliku dugmad, nije bio tijesan
i, po svemu sudei, bilo bi ga lako skinuti,

samo, kad je protegnuo rukti, Pavelu Nikolajeviu se zategnuo vrat i on je

zajeao. Oh, kako je to ve strano uznapredovalo! Sijeda dostojanstvena sestra
pomogla mu je da se ispetlja iz lukava.
Boli li vas ispod pazuha? zapita Doncova. Smeta li vam?
Zar bi i tu moglo boljeti? Rusanov je ve sasvim spustio glas i govorio je
tie nego Ljudmila Afanasjevna.
Rairite ruke! i ona paljivo ali vrsto opipa podruje pod pazuhom.
Kako ete me lijeiti? zapita Pavel Nikolajevi.
Rekla sam vam: injekcijama.
Kako u ih primati? Direktno u oteklinu?
Ne, intravenozno.
Kako esto?
Tri puta sedmino. Obucite se.
A ne bi li se moglo operirati?
(Pitao je: ne bi li se moglo, ali se upravo najvie bojao da e morati lei na
stol. Kao i svaki bolesnik, i on je vie volio svaku drugu vrst lijeenja.)
Operacija bi bila besmislena.
Obrisala je ruke o runik koji su joj pruili.
Dobro je to bi bila besmislena! Pavel Nikolajevi je napeto razmiljao. Ipak se
treba posavjetovati s Kapom. U praksi to nee biti tako jednostavno. Nije imao
toliki utjecaj koliki je prieljkivao i kao to se nadao. Nije bilo ba ni
sasvim jednostavno telefonirati drugu Ostapenku.
Dobro,
razmislit
u.
Hoemo
li
onda
sutra
definitivno
odluiti?
Ni govora neumoljivo e Doncova. Samo danas dolazi u obzir. Sutra ne
dajemo injekcije, sutra je subota.
Opet nova pravila! Kao da se pravila ne donose samo zbog ,loga da bi ih se
krilo!
A zato se ne mogu subotom davati injekcije?
Zato, to poslije injekcije treba vrlo paljivo pratiti vau reakciju, i to
prvi i drugi dan. A u nedjelju bi bilo nemogue.
Znai da su to opasne injekcije.
Ljudmila Afanasjevna nita ne odgovori. Ve je pristupila -Kostogutovu.
A kad bismo u ponedjeljak odluili? ...
Prue Rusanove! Bunili ste se zbog toga to vas osamnaest sati nismo
lijeili. Kako se onda moete sloiti da se to produlji jo sedamdeset i dva
sata? (Ve ga je porazila, ve ga je zgazila u prah, i on nije mogao nita
uiniti! ...) Ili emo vas lijeiti, ili vas neemo lijeiti. Ako pristajete,
onda ve danas u jedanaest sati treba da primite prvu injekciju. Ako ne
pristajete, potpisat ete da odbijate nau pomo i ve danas ete dobiti
otpusnicu. A mi nemamo prava da puna tri dana ekamo i nita ne uinimo. Dok
zavrim vizitu u ovoj sobi, vi porazmislite i recite mi.
Rusanov prekri lice rukama.
Ganhartova, iji je ogrta bio stegnut gotovo do grla, bez rijei proe mimo
njega. I Olimpijada Vladislavovna kliznu mimo kreveta kao laa.
42
Doncova se bila umorila od prepirke i nadala se da e se kod drugog kreveta
obveseliti.
Dakle, Kostogutove, to nam vi imate rei? Kostogutov, koji je malko bio
zagladio uperke, odvrati glasno
i sigurno ba kao potpuno zdrav ovjek:
Odlino mi je, Ljudmila Afanasjevna, bolje i ne moe biti! Lijenice se
pogledae. Veri Korniljevnoj su se usnice lagano
osmjehivale, aK su joj oi naprosto sijale od radosti.
Ipak Doncova sjede na krevet ipak ete nam opisati rijeima kako se
osjeate? ta se za ovo vrijeme promijenilo?
Vrlo rado! spremno prihvati Kostogutov. Bolovi su popustili ve poslije
druge seanse, a poslije etvrte su posve nestali. Istovremeno je pala i
temperatura. Sad spavam odlino, po deset sati, i to u svakom poloaju. Nita me

ne boli. A prije se nisam nikako mogao smjestiti. Hranu nisam htio ni pogledati,
a sad uzimam sve odreda i jo traim repete. I nita me ne boli.
Ne boli? nasmija se Ganhartova.
A daju li vam repete? veselo e Doncova.
Ponekad. Uostalom, ta da vam kaem, osjeam se kao drugi ovjek. Doao sam
kao pravi mrtvac, a sad sam oivio.
I munina vas ne mui?
Ne.
Doncova i Ganhartova su oduevljeno promatrale Kostogutova, ba kao to uitelj
promatra istaknutog odlikaa: vie uiva u njegovu savrenu odgovoru nego u
vlastitu znanju i iskustvu. Takvom ueniku mora biti privren.
Osjeate li tumor?
Vie mi ne smeta.
Ali ga osjeate?
Pa, kad ba legnem, osjeam neku teinu, kao da se ak mie. Ali mi ne smeta!
uporno je tvrdio Kostogutov.
Hajde, legnite.
Kostogutov je vinom kretnjom (tumor su mu u posljednjih mjesec dana u
razliitim bolnicama opipavali mnogi lijenici, pa ak i praktikanti, dozivali
ostale iz susjednih soba i udili se) podigao nogu na krevet, presavio u
koljenu, legao pored jastuka na lea i otkrio trbuh. Odjednom je osjetio kako je
taj unutranji gmaz, suputnik njegova ivota, zagnjurio duboko u nj i pritiskao
ga.
Ljudmila Afanasjevna sjedila je pokraj njega i mekanim, krunim pokretima
primicala se tumoru.
Ne upinjite se, ne upinjite se opominjala ga je, iako je to i sam znao, ali
je nehotice napinjao miie da bi se zatitio i obranio od prstiju. Napokon,
kad se domogla mekanog dijela trbuha, koji je sad povjerljivo popustio, ona
je sigurno opipala obrise tumora isprva lagano, zatim vre, trei put jo
vre.
Ganhartova je virila preko ramena, a Kostogutov je promatrao Ganhartovu. Ona se
silno smekala. Htjela je biti stroga, ali nije mogla: prebrzo bi se navikla na
bolesnike. Htjela je da bude odrasla, ali joj ni to nije uspijevalo: bilo je u
njoj neto od male djevojice.
1
Kao i prije, lako se moe napipati zakljui Ljudmila Afanasjevna. Nema
sumnje da je, istina, neto tanji. Uvukao se, oslobodio eludac i zato ga ne
boli. Meki je. Ali obris je gotovo isti. Hoete li da pogledate?
Neu, gledam svaki dan, treba napraviti stanku ... Sedi-mentacija
dvadeset pet, leukocita pet i osam stotina . . . Evo, pogledajte i sami...
Rusano podie glavu iz dlanova i aptom upita sestru:
A kakve su te injekcije? Jesu li bolne?
I Kostogutov je htio saznati svoju sudbinu:
Ljudmila Afanasjevna, koliko u ja jo seansi primiti?
Za sada to jo ne moemo odrediti.
Ali, svejedno, kada ete me, po prilici, otpustiti?
ta? ona odie glavu od povijesti bolesti. ta ste me to pitali?
Kada ete me otpustiti? jednako sigurno ponovi Kostogutov. Obgrlio je
potkoljenice rukama i vladao se posve slobodno.
U pogledu Doncove vidjelo se da vie ne uiva u svome odlikau. Bio je to opet
teki pacijent opora i tvrdoglava izraza na licu.
Istom sam vas poela lijeiti! prekori ga ona. Zapravo, poet u od
sutra. Sve je ovo dosad bila samo lagana arka.
Ali Kostogutov se nije predavao:
Ljudmila Afanasjevna, htio bih da neke stvari objasnimo. Jasno mi je da nisam
izlijeen, ali ja i ne oekujem da me potpuno izlijeite.
E, ba imamo bolesnike. Jedan bolji od drugoga! Ljudmila Afanasjevna se
namrti, kao i uvijek kad bi se naljutila.
ta vi to trabunjate? Jeste li normalni ili niste?

 Ljudmila Afanasjevna mirno odmahnu Kostogutov svojom velikom rukom

predaleko bismo otili kad bismo raspravljali o normalnosti ili abnormalnosti
suvremenog ovjeka... Ja sam vam istinski zahvalan to ste mi pomogli da se
ovako oporavim i dobro osjeam. Htio bih u ovakvom stanju proivjeti nekoliko
trenutaka. A to se tie daljnjeg lijeenja, vidjet emo. Dok je tako govorio,
Ljudmili Afanasjevnoj je od nestrpljenja i bijesa upravo rasla donja usnica.
Ganhartovoj
su zadrhtale obrve, oi joj prelazile s Kostogutova na Doncovu, i
osjeala potrebu da se uplete i urazumi bolesnika. Olimpijada Vladislavovna
motrila je buntovnika s visoka. Jednom rijeju, ne bih htio danas previe
skupo platiti nadu da u moda jednom ivjeti kao zdrav ovjek. Ja bih se,
najradije, pouzdao u obrambenu snagu samog organizma ...
Usprkos te vae obrambene snage organizma, dopuzali ste u nau kliniku
etveronoke! otro odsijee Doncova i ustade s njegova kreveta. ini mi se
da vam uope nije jasno ta vi stavljate na kocku! Neu s vama ni razgovarati!
Ona mukaraki odmahnu rukom i okrenu se prema Azovkinu, ali je Kostogutov,
podvijenih nogu, gledao za njom ljutito kao crn pas:
44
Ja vas molim, Ljudmila Afanasjevna, da ozbiljno porazgo-vorimo. Vas moda
zanima ovaj eksperiment, zanima vas kako e zavriti, a ja bih htio jo malko
ivjeti u miru. Makar godinu dana. Samo to, i nita drugo.
Dobro odvrati mu Doncova preko ramena. Otpu-stit emo vas.
Bijesno je motrila Azovkina jer se jo nikako nije mogla prilagoditi novome
glasu i novom licu.
Azovkin nije ustao. Sjedio je i drao se za trbuh. Samo je pokretom glave
doekao lijenicu. Usne mu se nisu sastavile u jedna jedina usta, nego je svaka
usnica odavala svoju zasebnu patnju. U oima mu nije bilo nikakva osjeaja osim
molbe molbe gluhima da mu pomognu.
Onda, Kolja, kako je? Ljudmila Afanasjevna ga obujmi oko ramena.
Lo-e odvrati on posve tiho, samo ustima, nastojei da ne istisne previe
zraka jer bi svaki napor plua osjetio u trbuhu kao pritisak na tumor.
Prije pola godine iao je s lopatom preko ramena na elu komsomolske parade i
pjevao iza svega glasa a sad je jedva i apatom govorio o svojim bolovima.
Hajde, Kolja, da zajedniki porazmislimo jednako tiho obrati mu se Doncova.
Moda ti je dodijalo lijeenje? Moda su ti dodijale prilike u bolnici? Je li
tako?
Jeste ...
Ti si odavde. Kako bi bilo da se odmori kod kue? Hoe ... Da te otpustimo
na mjesec dana, na mjesec i po?
Hoete li me primiti natrag? ...
Naravno da emo te primiti. Ti si sad na. Odmorit e se od injekcija.
Umjesto toga uzet e u apoteci lijek i stavljat e ga tri puta dnevno pod
jezik.
Svnoestrolum?
Tako je.
Doncova i Ganhartova nisu znale sve o njemu: ve nekoliko mjeseci Azovkin je
fanatino moljakao od svake sestre, od svakog nonog deurnog lijenika to vie
sredstava za spavanje i to vie sedativa, nastojei se domoi mnogih praaka i
pilula osim onih koje su mu redovno davali. Azovkin je tako napunio punu suknenu
torbicu nadajui se da e mu ona pomoi i da e ga ta zaliha lijekova spasiti
onoga dana kada lijenici dignu ruke od njega.
Treba da se odmori, Kolenjka... Da se odmori ...
U bolnikoj sobi je bilo posve tiho, pa je zato glasnije odjeknuo glas Rusanova,
kad je on uzdahnuo, maknuo glavu iz dlanova i rekao:
li?
Pristajem, doktorice. Dajte injekcije!
LIJENIKE BRIGE
Kako se naziva takvo stanje? Potitenost? Tjeskoba? To je ono stanje kad ti se
stisne dua. Nevidljiva ali gusta, teka magla zavlai se u prsa i sve to je u
nama biva lake i sputa se prema sredini. I mi samo osjeamo taj stisak i tu
maglutinu i ak ne shvaamo odmah to nas je to zapravo pritislo.

Sve je to proivljavala Vera Korniljevna kad je zavrila vizitu i s Doncovom

silazila niza stepenice. Osjeala se vrlo loe.
U takvim sluajevima najbolje je pribrati se i razmisliti: odakle takvi
osjeaji? I onda podii nekakav zatitni zid.
Ali ona nije stigla ak ni razmisliti.
Zapravo, evo ta je bilo posrijedi: bojala se za mamu, kao to su Ljudmilu
Afanasjevnu meu sobom zvale njene asistentice. Mama im je bila i po godinama
svima njima je bilo blizu trideset a njoj gotovo pedeset; a i po tome kako se
usrdno bavila svojim poslom: bila je bolesno savjesna i eljela je da tu
savjesnost prenese i na sve svoje tri keri; pripadala je jo onoj generaciji
koja se bavila i rendgenskom dijagnostikom i rendgenskom terapijom pa je
nastojala, usprkos tendenciji suvremenog doba i uskoj specijalizaciji u
medicini, da i njene asistentice paralelno savladaju obje grane. Nije bilo tajne
koju bi sauvala samo za sebe i koju ne bi saopila drugima. I kad bi Vera
Ganhartova, bilo u dijagnostici, bilo u terapiji, pokazala vie spretnosti i
otro-umnosti, mama bi se samo radovala. Vera je kod nje radila ve punih osam
godina, otkako je izila iz fakulteta, i svu onu snagu, koju je sad u sebi
osjeala, snagu da ljude, koji je preklinju i trae pomo otrgne dahu smrti,
cijelu tu snagu naslijedila je od Ljud-mile Afanasjevne.
Taj Rusanov bi mogao mami priiniti dosta munih neprilika. Nije lako izloiti
svoju glavu, ali drugome ju je lako odsjei.
Najgore je to Rusanov nije jedini! Ta im jednom pone hajka protiv nekoga, ona
ne prestaje, nego se rasplamsava. Kasnije se ne nastavlja svojevoljno, ve po
inerciji. Zalud je smirivati, zatakavati ali tek to jednom netko vikne,
makar i u pijanstvu: udri po lijenicima! ili udri po inenjerima! i svi
e odmah posegnuti za batinom.
46
Crni oblaci sumnje koji su se nadvili nad ljudima u bijelim ogrtaima jo su i
sad u pramenovima zaostali ovdje-ondje i jure po nebu. Nedavno je u njihovoj
klinici leao jedan ofer Ministarstva unutranjih poslova s tumorom na elucu.
Pripadao je kirurkom odjelu, i Vera Korniljevna nije imala nikakve veze s
njime, ali ga je upoznala kad je jedne noi deurala i obilazila bolesnike.
Potuio se da loe spava. Rekla je da mu dadnu neki preparat broma, ali poto je
ula od sestre da je doza vrlo mala, dodala je: Dajte mu odmah dva praka.
Bolesnik je uzeo prake, a Vera Korniljevna nije primijetila kako ju je napadno
pogledao. Ne bi nita ni saznala da klinika laborantica nije stanovala u
oferovu susjedstvu pa ga je zato posjeivala u bolnici. Ona je uzbueno
dotrala Veri Korniljevnoj: ofer nije popio prake (zato dva odjednom?), nije
spavao cijelu no a sad je ispitivao laboranticu: Kakvo je to prezime Ganhart?
Ispriaj mi neto vie o njoj. Htjela me je otrovati. Treba se njome
pozabaviti.
I tako je Vera Korniljevna nekoliko sedmica ekala da se njome pozabave. A za
cijelo to vrijeme morala je neumorno, bez greke, pa ak i nadahnuto, odreivati
dijagnoze, pouzdano odmjeravati doze zraenja i pogledom i smijekom ohrabrivati
bolesnike, koji su dospjeli u ovaj neslavni rakov krug, a u svakom pogledu
oekivati pitanje: Da me nee otrovati?
Jo je neto bilo neugodno na dananjoj viziti: neugodno je bilo da je upravo
Kostogutov, jedan od najuspjelijih sluajeva,, bolesnik kome je Vera Korniljevna
nekako posebno bila naklonjena, da je upravo taj Kostogutov posumnjao da bi mama
mogla izvriti na njemu neki opaki eksperiment.
I Ljudmila Afanasjevna se utuena vraala s vizite i takoer se prisjeala
neugodne zgode s Polinom Zavodikovom, pravom burgijaicom. Ona ak i nije bila
sama bolesna, nego joj je bolovao sin, a ona je uz njega boravila u klinici.
Izrezali su mu unutranji tumor, i ona je u hodniku napala kirurga traei
komadi tumora-da ga vidi. Pala joj je na pamet ideja da taj komadi odnese u
drugu kliniku, da ondje postave novu dijagnozu i, ako se ne slae s dijagnozom
Doncove, da je preda na sud i tako kazni.
Svaka od lijenica sjeala se vie takvih sluajeva. I, sada,, poslije vizite
one bi se sastajale da se dogovore o onome to nisu mogle spomenuti pred
bolesnicima i da zakljue to treba poduzeti.

Trinaesti odjel oskudijevao je prostorijama i radiolozi nisu imali sobice u

kojoj bi se mogli sastajati. U sobi gdje je bila bomba nisu se mogli
smjestiti, niti je za njih bilo mjesta u odjelu gdje su se nalazili rendgenski
ureaji od sto dvadeset i dvije stotine tisua volti. Neto prostora bilo je u
sobi za rendgensku dijagnostiku, ali ondje je uvijek bilo mrano. Zato su svoj
stol, za kojim su raspravljali o tekuim problemima i na kojem su pisali
povijesti bolesti i ispisivali druge formulare, postavili u sobi s rendgenskim
ureajima manje voltae kao da im, poslije tolikih godina rada, jo nije bilo
dosta munog rendgenskog zraka punog naroitog zadaha i topline.
Sjele su jedna pokraj druge za taj veliki grubo otesani stol bez ladica. Vera
Korniljevna je slagala listie kartoteke enske i muke i dijelila ih je na
one koje e sama obraditi i na one
47
'O kojima se treba zajedniki dogovoriti. Ljudmjla Afanasjevna je mrko piljila
preda se u stol izbacivi malko donju usnicu i lagano tuckajui olovkom.
Vera Korniljevna ju je promatrala suosjeajno ne usuujui se spomenuti ni
Rusanova, ni Kostogutova, ni uope njihovu lijeniku sudbinu jer ono to je
jasno ionako nema smisla ponavljati, samo bi jo mogla neto krivo rei,
postupiti neoprezno i uvrijediti a ne utjeiti svoju kolegicu.
Ljudmila Afanasjevna ree:
Kako da ne pobjesni kad osjeti kako si nemoan?! (Ta se napomena mogla
odnositi na mnoge bolesnike koje su jutros pregledali.) Opet je zakuckala
olovkom. A ipak nismo nigdje pogrijeile. (To se moglo odnositi na Azovkina
ili Mursalimova.) Moda smo se zabunile u dijagnozi, ali svejedno smo lijeile
kako treba. Manju dozu nismo mogle dati. Upropastio nas je taj rendgen.
Tako dakle, znai da je mislila na Sigbatova! Ima takvih nesretnih bolesti kada
im posveti trostruku snagu i svu svoju pamet, a bolesnika svejedno ne moe
spasiti. Kad su Sigbatova prvi put unijeli na nosilima, rendgenski snimak je
pokazao da mu se raspada gotovo cijela trtina kost. Zabunili su se jedino u
tome to su, ak i poslije konzultacije s profesorom, mislili da se radi o
sarkomu kosti, a istom kasnije je polako izilo na vidjelo da je posrijedi
velikostanini tumor i da se u kosti pojavila tekuina koja e cijelu kost
uskoro pretvoriti u elatinasto tkivo. Meutim je lijeenje u oba sluaja bilo
jednako.
Trtinu kost je nemogue odstraniti, nemogue otpiliti to je kamen koji dri
ugao kue. Preostalo je samo rendgensko zraenje i to svakako u velikim dozama,
jer male ne bi mogle pomoi. I Sigbatov je ozdravio! Trtina kost je ovrsnula.
On je ozdravio, ali bikovske doze rendgenskih zraka uinile su okolno tkivo
nevjerojatno osjetljivim i pogodovale su formiranju novih zloudnih tumora. I
sada, kad njegova krv i tkivo odbijaju daljnje zraenje, sada se pojavio novi
tumor i vie nije bilo sredstava da ga se zaustavi, bilo ga je mogue jedino
obuzdati.
Za lijenika to znai spoznaju nemoi, nesavrenstvo terapije, a za njegovo srce
alost, najobiniju alost: eto, pred njima je taj posluni, uljudni, tuni
Tatarin Sigbatov, toliko sklon osjeaju zahvalnosti, ali sve to su mogle
uiniti za nj bilo je da mu produe patnje.
Jutros je Nizamutdin Bahramovi pozvao Doncovu radi jednog naroitog problema:
da se to bre oslobaaju kreveti i da se, prema tome, u svim neodreenim
sluajevima, kad nema nade u temeljito poboljanje, bolesnici alju kui. I
Doncova se sloila s tim: ionako su u predvorju bolnice uvijek sjedili bolesnici
i ak po nekoliko dana ekali na red, a iz rajonskih onkolokih dispanzera
stizale su molbe za nove bolesnike. U principu se sloila s primarijusom, i bilo
je jasno da se ova nova mjera u prvom redu odnosi na Sigbatova, ali ga, eto,
naprosto nije mogla otpustiti. Toliko je dugo vodila napornu borbu za tu jednu
jedinu ljudsku trtinu kost da se sad nije mogla pokoriti obinoj razumnoj
odluci, da se nije mogla odrei da nastavi uobiajenu terapiju, i to gotovo bez
ikakve nade; nije mogla pristati da prizna kako se ipak pre48
vario lijenik a ne smrt. Zbog Sigbatova Doncova je ak proirila i izmijenila
svoje naune interese: posvetila se patologiji kostiju samo zato da bi spasila

Sigbatova. Moda je u prijemnom odjelu bilo isto tako tekih sluajeva, ali ona
svejedno nije mogla pustiti Sigbatova i izvlait e se pred primarijusom dokle
god bude mogla.
Nizamutdin Bahramovi je isto tako traio da otpuste sve one kojima nikako nema
spasa. Poeljno je da ne umru u klinici tako e prije osloboditi krevete a
manje e tjeskobe izazvati meu ostalim bolesnicima; osim toga, poboljat e se
statistika, jer nee biti otputeni zbog smrti nego samo s pogoranjem.
U ovu kategoriju spadao je i Azovkin koji je danas otputen. Njegova povijest
bolesti, koja se u nekoliko mjeseci pretvorila u debelu biljenicu od mrkih
slijepljenih listova prostog papira, s ispalim bjelkastim komadiima drveta o
koje je zapinjalo pero, sadravala je mnogo ljubiastih i plavih brojki i
znakova. U toj slijepljenoj biljenici lijenici su zapravo gledali gradskog
djeaka koji se znoji od muke, savija na krevetu, sklupan na samrti, ali kad su
tiho i lagano itali sve te brojke, one su odjekivale glasnije od neumoljive
sudske presude koju nitko nije mogao opovri. Tu je bilo zapisano dvadeset i
est tisua r, od ega je samo na posljednju seriju otpadalo dvanaest tisua;
pedeset injekcija svno-estroluma, sedam transfuzija u ukupnom obimu od jedne
litre i dvije stotine trideset milimetara krvi i svejedno je jo uvijek imao
samo tri tisue i etiri stotine leukocita, a eritrocita ... Metastaze su ruile
obranu kao da je od papira, ve su se smjestile u grudne pregrade, naele plua,
zapalile vorove na kljunim kostima, a organizam nije pruao nikakva otpora da
ih zaustavi.
Lijenice su pregledavale i ispisivale izdvojene kartone, a rendgenska
laborantica je primala i otpremala bolesnike iz ambulante. Tako je uvela
etverogodinju djevojicu u plavoj haljinici koja je dola s majkom. Djevojica
je imala na licu crvene venozne otoke koji su jo bili mali i koji nisu bili
zloudni, ali je bilo uobiajeno da ih se podvrgne zraenju kako se ne bi
izrodili. Djevojica se zbog svega toga nije mnogo brinula, nije ni slutila da
na svojoj siunoj usnici moda ve nosi teki uteg smrti. Nije prvi put bila
ovdje, pa se nije vie ni bojala, nego je cvrkutala i pruala ruke prema
niklovanim dijelovima aparata i veselila se blistavu svjetlu oko sebe. Zraenje
je trajalo samo tri minute, ali te tri minute ona nikako nije htjela mirno
sjediti pod uskom cijevi, koja je bila tano uperena u bolno mjesto. Vrpoljila
se, pomicala i rendgenska tehniarka je nervozno as ukljuivala, as
iskljuivala aparat i upravljala cijev kamo treba. Majka je u ruci drala
igraku nastojei privui kerkinu panju i obeala joj je jo i drugih darova
samo ako bude mirna. Poslije nje je ula neka turobna starica i dugo je
razvezivala maramu i skidala haljinu. Zatim ue ena u sivu ogrtau s okruglom
arenom oteklinom na stopalu samo se bila nabola na avli u papui i veselo
se razbrblja sa sestrom i ne slutei da ta siuna kuglica, koja nije bila vea
od centimetra i koju joj tko zna zato ne ele odrezati, zapravo pripada
kraljevstvu zloudnih tumora melanoma.
Lijenice su nehotice privlaili i ti bolesnici, pa su ih promatrale i
savjetovale sestru; ve je bilo vrijeme da Vera Korniljevna
4 Odjel za rak
49
dadne injekciju Rusanovu, pa ona sad stavi pred Ljudmilu Afa-nasjevnu karticu s
povijeu bolesti Kostogutova, koju je namjerno zadrala za kraj.
Poetno stanje je bilo tako zaputeno a lijeenje je tako fantastino poelo
ree ona. Samo je strano tvrdoglav ovjek. Nee valjda uistinu otii iz
bolnice.
Neka samo pokua! kucnu o stol Ljudmila Afanasjevna. Kostogutov je bolovao
od iste bolesti kao i Azovkin, ali lijeenje je tako dobro napredovalo da bi
bilo strano kad bi on zbilja napustio bolnicu!
Moda biste ga vi mogli nagovoriti sloi se odmah Gan-hartova. to se
mene tie, nisam sigurna da u ga slomiti. Da ga poaljem k vama? Skidala je s
nokta neku sitnu prljavtinu. Meu nama su zavladali prilino udni odnosi...
Ne mogu s njim odluno razgovarati. Ne znam zato.
Ti udni odnosi potjecali su jo od onoga dana kad su se upoznali.

Bio je ruan, sijeanjski dan i lijevala je kia. Ganhartova je te noi deurala

u klinici. Oko devet sati naveer dola joj je debela, jedra bolniarka iz
prizemlja i potuila se:
Doktorice, dolje jedan bolesnik luduje. Ne mogu izii s njime na kraj. Ako
zbilja neto ne poduzmemo, popet e nam se navrh glave.
Vera Korniljevna sie i ugleda kako na samom podu pred zatvorenim vratima
sestrine sobice, kraj stepenica, lei neki dugonja u izmama, pohabanoj
vojnikoj kabanici i u civilnoj kapi, koja mu je bila toliko tijesna da ju je
jedva navukao na glavu. Pod glavu stavio torbu, i bilo je oito da se spremio da
spava. Ganhartova mu pristupi na vitkim nogama i visokim petama (ona se uvijek
briljivo odijevala), pogleda ga strogo, nastojei da izazove u njemu stid i da
ga natjera da ustane, ali se on, iako ju je vidio, drao posve ravnoduno, nije
se ni maknuo i ak je, ini se, zamirio.
Tko ste vi? zapita ona.
o-vjek tiho i nehajno odvrati on.
Imate li uputnicu za nas?
Imam.
Kad ste je dobili?
Danas.
Po lokvicama na podu ispod lea vidjelo se da mu je cijela kabanica mokra kao
to su, uostalom, bile mokre i izme i torba.
Ne moete ovdje leati. Mi to ne doputamo ... A i nije zgodno ...
Zgo-odno je umorno e on. Ja sam u svojoj domovini, pred kime da mi bude
neugodno?
Vera Korniljevna se zbunila. Osjetila je da ne moe podviknuti na njega i
zapovjediti mu da ustane; uostalom, ne bi je ni posluao.
Pogledala je prema predvorju, gdje je po danu uvijek bilo mnogo gostiju i
bolesnika, gdje su na trima klupama roaci sjedili sa svojima iz bolnice, a
nou, kad se klinika zatvarala, ostavljali bi tu najtee bolesnike za koje nije
bilo slobodnih leaja. Sad su
50
u predvorju bile samo dvije klupe: na jednoj je leala starica, na drugoj je
mlada Uzbekinja u arenoj marami poloila dijete i sjedila kraj njega.
Moda bi mu mogla dopustiti da legne na pod u predvorju, ali je ondje bilo
prljavo i blatno od nogu.
A ovdje je sve bilo toboe sterilno, ovdje se smjelo ui jedino u bolnikoj
odjei ili u lijenikom ogrtau. Vera Korniljevna je ponovo pogledala bolesnog
divljaka, ije je oporo i mravo lice ve odavalo samrtniku ravnodunost.
I nemate nikoga u gradu?
Nemam.
Niste pokuali nai mjesto u hotelu?
Jesam odgovarao je on sve umornije.
Ovdje ima pet hotela.
Nee ni da uju on zatvori oi kao da zavrava razgovor.
Bar da ste se prije javili! domiljala se Ganhartova. Neke nae
bolniarke uzimaju bolesnike kui, na noenje. Ne trae mnogo.
On je leao i nije otvarao oi.
Rekao je: leat u ovako i sedam dana ako treba! uzrujavala se deurna
bolniarka. Nasred poda! Sve dok mu, veli, ne daju leaj. Zamislite, kakav
bezobraznik! Ustaj, nemoj gnjaviti. Ovdje je sve sterilizirano! navaljivala
je bolniarka.
A zato su samo dvije klupe ovdje? udila se Ganhartova.
Kao da su prije bile tri.
Pa treu su onamo odnijeli pokaza bolniarka prema staklenim vratima.
Zaista su klupu bili prenijeli u hodnik pred sobu s rendgenom da bi na njoj
mogli sjedjeti oni bolesnici koji su po danu dolazili da bi se ambulantno
zraili.
Vera Korniljevna rekla je bolniarki da otvori vrata hodnika i obratila se
bolesniku:
Smjestit u vas mnogo udobnije, ustanite.

Pogledao ju je ali isprva nepovjerljivo. Onda se polako poeo uspravljati

podrhtavajui od munih bolova. Bilo je oito da ga je bolio svaki pokret
tijela.
Kad je ustao, nije imao u rukama torbu, a sad mu je bilo teko da se ponovo
prigne.
Vera Korniljevna se lagano sagnu, bijelim prstima uze njegovu smoenu, prljavu
torbu i prui mu je.
Hvala naceri se on. ta sam sve doivio .., Dugaka, vlana pjega ostala
je na podu ondje gdje je leao.
Jeste li bili na kii? promatrala ga je sve samilosnije.
Ondje u hodniku je toplo, skinite kabanicu. Trese li vas groznica? Da nemate
temperaturu?
Cijelo elo bilo mu je pokriveno crnom odrpanom kapom, koju je vrsto nabio i s
koje su visili krzneni naunjaci. Stavila mu je prste ne na elo, ve na obraz.
Ve na prvi dodir bilo je jasno da mu je temperatura poviena.
Jeste li uzimali kakve lijekove?
Sad ju je ve promatrao drugaije nego prije, ne vie onako divlje.
. _
.
51
Analgin.
Imate li ga uza sei*
Imam.
A hoete li i sredstvo za spavanje?
Ako je mogue.
Aha! sjeti se ona. Pokaite mi uputnicu.
Nije bilo jasno da li se osmjehuje ili mu se usta naprosto miu od bolova.
Pa zar bih bez dokumenata izaao na ovu kiu? Otkopao je gornju kopu na
kabanici i iz depa bluze izvukao
uputnicu, koju su mu zaista toga dana bili izdali u ambulanti. Proitala ju je i
uvjerila se da je to zaista bolesnik koji njoj pripada, rendgena. Jo jednako s
uputnicom u ruci krenula je po sredstvo za spavanje:
Odmah u vam donijeti. Samo vi legnite.
ekajte, ekajte!
ivnu on vratite mi dokumente! Znam ja te
trikove!
Ama ega se bojite? osvrnu se ona uvrijeeno. Zar mi ne vjerujete?
Pogledao ju je neodluno i protisnuo:
Zato
bih
vam
vjerovao?
Nismo
nas
dvoje
istu
kau kusali...
I otiao je daleko.
Ona se razljutila i nije se vratila nego mu je poslala sredstvo za spavanje po
bolniarki, zajedno s uputnicom, na kojoj je stavila ime u navodnike, potcrtala
ga i dodala usklinik.
Istom u noi ga je obila. Spavao je. Bilo je dobro to nije mogao pasti s
klupe: obli naslon klupe prelazio je u jednako oblo sjedalo, nalik na lijeb.
Mokru kabanicu nije skinuo, odnosno njome se pokrio: jedna polovica pokrivala mu
je noge, druga ramena. Potplate izama visile su na donjem kraju klupe. Na njima
nije bilo ni jednog itavog mjesta bile su iskrpane komadiima crne i crvene
koe. Na njihovim vrhovima bile su metalne kapice a na petama potkovice.
Ujutro je Vera Korniljevna upozorila stariju sestru da ga premjesti na odmorite
prvoga kata.
Treba rei da je poslije toga Kostogutov vie nije izazivao. Ljubezno je
razgovarao s njome obinim gradskim rjenikom, prvi bi je pozdravio i ak se
dobronamjerno smjekao. Ali je uvijek osjeala da bi joj mogao neto neobino
dobaciti.
I zaista, kad ga je prekjuer zvala na krvnu probu i ve bila pripremila praznu
trcaljku, da bi mu uzela krv iz vene, on spusti rukav koji je ve bio zadigao i
odluno ree:
Vera Korniljevna, vrlo mi je ao, ali morat ete se nekako snai i bez te
probe.
Zato, Kostogutove?

 Dosta su mi ve popili krvi, ne dam je vie. Neka dadnu oni koji imaju mnogo
krvi.
Kako vas samo nije stid? I vi ste mi neki mukarac! Pogledala ga je i to s
onom priroenom enskom podrugljivou koju mukarci teko podnose. Uzet u
vam samo tri kubika...
Cak tri! Tri kubina centimetra? Ama zato?
52
Da odredimo vau krvnu grupu, da utvrdimo kako primate tuu krv i, ako je sve
u redu, da vam ulijemo dvjesta pedeset.
Meni? Da mi ulijete? Za miloga boga, ta e mi tua krv? Ne treba mi tua, a
svoje ne dam ni kapi. Krvnu grupu u vam sam rei, znam je iz rata.
Ma koliko da ga je nagovarala, nije poputao, nalazei uvijek nove neoekivane
razloge. Smatrao je da je sve to suvino. Napokon se ona naprosto uvrijedila:
Stavljate me u vrlo glup i smijean poloaj. Ja vas posljednji put
molim.
To je naravno bila greka i ona se pred njim ponizila to je trebalo da ga
moli?
Ali je on odmah zadigao rukav i pruio ruku:
Uinit u to osobno za vas, izvolite, uzmite ta tri kubika. Zbog toga to se
ona lako pred njim zbunjivala jednom se
dogodila smijena zgoda. Kostogutov je rekao:
Niste nimalo nalik na Njemicu. Sigurno vam je to prezime po muu?
Da otelo se njoj.
Zato je tako odgovorila? U tom trenutku uinilo joj se da ne bi bilo zgodno
drugaije odgovoriti.
Vie je nita nije upitao.
Inae je prezime Ganhart bilo prezime njena oca i djeda. Oni su bili Nijemci
koji su se doselili u Rusiju.
ta bi mu drugo mogla rei? Nisam udata? Nikada nisam bila udata?
To mu nije mogla rei.
53
POVIJEST BOLESTI
Ljudmila Afanasjevna je Kostogutova najprije odvela u sobu za rendgen, odakle
je, poslije zraenja, upravo izila jedna bolesnica. Od osam sati ujutro ovdje
je gotovo neprestano radila velika rendgenska cijev od stotinu osamdeset tisua
volti, koja je visila sa stropa na icama; prozori je bio zatvoren i zrak je
bio pun pomalo slatkaste, pomalo otune rendgenske topline.
Ta toplina, koja je ispunjala plua (a i nije bila to samo obina toplina),
zgadila bi se bolesnicima ve poslije est do deset seansi zraenja, a Ljudmila
Afanasjevna bila se navikla na nju, ne mislei je li ugodna ili nije. U dvadeset
godina, koliko ih je ovdje provela (cijevi prije nisu uope bile izolirane i
jednom ju je ve dohvatila struja visokog napona i gotovo je usmrtila), Don-cova
je svaki dan udisala zrak rendgenskog kabineta i provodila mnogo vie sati nego
to je bilo doputeno u odjelu za dijagnostiku. Usprkos svim ekranima i
rukavicama, zacijelo je ve primila vie r nego i najstrpljiviji i najtei
bolesnici, samo to te njene r nitko nije brojao, ni zapisivao.
2urila se, i to ne samo zato da to prije izie, nego zato to nije mogla
pretjerano dugo zauzimati sobu s rendgenom. Pokazala je Kostogutovu gdje e lei
na tvrdi leaj pod cijev i rekla mu da otkrije trbuh. kakljala ga je nekim
hladnim malim kistom, prelazei njime po koi kao da neto crta ili ispisuje
brojke.
Istovremeno je saopila sestri, rendgenskoj tehniarki shemu polja i upozorila
je kako e uperiti cijev na svako polje. Zatim mu je naredila da se prevrne na
trbuh i prelazila mu onim kistom po leima. Zavrila je:
Poslije zraenja doite k meni.
I izila je. Sestra mu je rekla da se opet prevrne na lea i uokvirila je prvo
polje plahtama, zatim dovukla teke pokrivae od gume s olovom i njima prekrila
sva granina mjesta koja nisu smjela biti izloena direktnom udaru radijacije.
Savitljivi pokrivai nekako ugodno i teko pritisli mu tijelo.

Izila je i sestra, zatvorila vrata i sad ga je jo gledala samo kroz okance u

debelu zidu. Zaulo se tiho zujanje, zasvijetlile signalne svjetiljke, upalila
se glavna cijev.
54
I kroz nepokriveno podruje koe na trbuhu, a zatim kroz tkiva i organe kojima
ovjek, iji su bili, nije znao imena, kroz tijelo gmaza-tumora, kroz eludac
ili crijeva, kroz krv koja je tekla arterijama i venama, kroz lijezde, kroz
elije, kroz kraljenicu i sitnije kosti, i opet kroz tkiva, kroz ile i kou na
leima, kroz tvrdi leaj, kroz etiri centimetra debele daske poda, kroz deku i
podlogu, i jo dublje i dublje, prodirui ak i u kamene temelje ili u zemlju
jurnule su otre rendgenske zrake, vektori elektrinih i magnetskih polja, koji
su treperili i bili toliko sitni da ih ljudski um ne moe zamisliti, poletjeli
su neto shvatljiviji meci kvanta, koji su kidali i kosili sve to bi im se
nalo na putu.
I ta barbarska paljba tekih kvanta, koju tkiva izvrgnuta hicima nisu ni ula ni
osjeala, ve nakon dvanaest seansi vratila je Kostogutovu potrebu i elju za
ivotom, i tek, pa ak i dobro raspoloenje. Poslije druge i tree paljbe
prestali su mu bolovi, zbog kojih mu je dotadanji ivot bio nepodnoljiv, i on
je odluio da sazna i shvati kako ti nevidljivi, prodorni meci mogu bombardirati
tumor a da ne ozlijede druge dijelove tijela. Kostogutov se nije mogao potpuno
prepustiti lijeenju ako ne shvati njegovu sutinu i ne povjeruje u nju.
I tako je on pokuao saznati ta zapravo znai rendgenska terapija, pa se
obratio Veri Korniljevnoj Ganhart, toj simpatinoj eni koja je slomila njegovu
poduzetnost i tvrdokornost ve pri prvom susretu u predvorju, kad je on bio
odluio da se odanle dobrovoljno nee maknuti makar doli po njega vatrogasci i
milicija.
Ne bojte se, slobodno mi objasnite umirivao ju je on. Ja sam kao onaj
svjesni borac koji mora shvatiti svoj borbeni zadatak, jer drugaije ne moe
ratovati. Kako je mogue da rendgen unitava tumor a ne dotie druga tkiva?
Osjeaje Vere Korniljevne prije su joj odavale usnice nego oi. Njene sitne
treperave usne bile su nalik na leptirie. I kada se sada kolebala, na njima se
to vidjelo: usnice su neodluno treperile.
(ta da mu kae u onoj sljepakoj artiljeriji koja jednako spremno udara po
vlastitim, kao i po neprijateljskim snagama?)
Oh, o tome se ne smije govoriti... Ali neka vam bude. Rendgenske zrake,
naravno, unitavaju sve odreda. Samo to zdravo tkivo brzo zacijeli, a bolesno
nikada.
Bez obzira da li je rekla istinu ili nije, Kostogutovu se objanjenje svidjelo.
Oh, ako je tako, onda prihvaam. Hvala vam. Sad u zbilja lako ozdraviti!
I on je zaista poeo ozdravljati. Vrlo spremno je lijegao pod rendgen i za
vrijeme zraenja ak je nekako uvjeravao stanice tumora da se moraju raspasti i
da im je odzvonilo.
Prije toga je pod rendgenskom cijevi razmiljao o kojeemu ili ak drijemao.
Sad je preao pogledom po tolikim cijevima i icama to su visile sa stropa
pokuavajui sam sebi objasniti zato ih ima toliko i da li se ako se ve
hlade hlade vodom ili uljem. Meutim nije dugo o tome razmiljao i nita nije
uspio sebi da objasni.
55
Bit e da je, eto, razmiljao o Veri Ganhartovoj. Mislio je kako se takva
simpatina ena nikada nee pojaviti u njihovu U-Tereku. I sve takve ene su
uvijek udate. Uostalom, iako se uz put sjetio mua, on je razmiljao o njoj
nekako mimo toga mua. Mislio je kako bi bilo ugodno s njom porazgovoriti, ali
ne ovako kratko, nego nadugo i nairoko, makar etajui po dvoritu klinike.
Ponekad bi je trebalo uplaiti kakvom otrom napomenom tako je zgodna kad se
zbuni. Njena blagost svijetli joj iz osmijeha kao sunce kad god je susretne u
hodniku ili kad ona ue u bolesniku sobu. Ne samo da je plemenita u svom pozivu
nego je, naprosto, plemenita u ivotu. Plemenit joj je smijeak, ali ne samo
smijeak, nego ve i sama usta, to su nekakva iva usta, odijeljena od tijela,
koja mogu poletjeti s lica i odleprati u nebo kao eva. Svima ustima sueno je

da se ljube, pa se tako ljube i ova, ali usprkos tome imaju i uzvieniji cilj
da cvrkuu o neemu velianstvenom.
Cijev je zvonko zujala.
Razmiljao je o Veri Ganhart, ali je pomiljao i na Zoju. inilo mu se da su
sino na njega najsnanije djelovale upravo njezine slono zadignute grudi, koje
su bile gotovo nalik na vodoravnu policu, i taj se utisak u njemu ponovo jutros
javio. Dok su sino brbljali, kraj njih na stolu lealo je veliko i prilino
teko ravnalo za unoenje podataka u grafikone, ravnalo od obine otesane daske.
I Kostogutova je cijelo vee drakala pomisao kako bi bilo da uzme to ravnalo i
da ga stavi na policu njenih grudi i vidi hoe li ono spasti ili nee. Vjerovao
je da ne bi spalo.
Ali se bojao da je ne uvrijedi.
Isto je tako zahvalno razmiljao o tekom pokrivau punom olova koji mu
stavljaju ispod trbuha. Taj ga je pokriva pritiskao i radosno ponavljao: Ja
te titim, ne boj se!
A moda ga i ne titi? Moda nije dovoljno debeo? A moda ga stavljaju kako ne
treba.
Ali u ovih dvanaest dana Kostogutov se nije samo vratio u ivot, nije samo poeo
jesti, kretati se i veseliti se. U tih dvanaest dana vratio se najvrednijim
osjeajima u ivotu, koji su za nj u bolovima proteklih mjeseci bili posve
iezli. Dakle, nije li jasno da je olovo izdralo napad?
A ipak bi bilo bolje da izjuri iz klinike dok mu je glava na ramenu.
Nije ni primijetio da je zujanje prestalo i da se ruiaste ice polako gase.
Ula je sestra i skinula s njega pregau i plahte. Spustio je noge s leaja i
jasno razabrao na trbuhu ljubiasto nacrtana polja i brojeve.
Mogu li se oprati? upitao je sestru.
Samo ako lijenici dopuste.
Bome lijepo. Hou li mjesec dana to nositi.
Otiao je doktorici Doncovoj. Ona je sjedila u sobi s manjim rendgenskim
aparatima i, nataknuvi naoale, etvrtaste ali zaobljene na uglovima,
promatrala prema svjetlu velike rendgenske snimke. Oba aparata su radila, obje
oduke na prozorima bile su otvorene, ali u sobi nije bilo vie nikoga.
Sjedite ree Doncova hladno. On sjede.
56
Ona je i dalje usporeivala dva rendgenska snimka.
Kostogutov se, istina, s njom prepirao, ali se on na taj nain samo branio od
suvinih lijekova koje bi mu propisali. Inae je imao puno povjerenje u Ljudmilu
Afanasjevnu: ne samo u njenu mukaraku odlunost, odlune komande u mraku pred
rendgenskim aparatom, ne samo u njene godine i potpunu predanost poslu, nego
osobito u to kako je ve otprve sigurno napipala obrise tumora i prelazila
prstima tano po njegovu rubu. O tome da ga je dobro napipala, govorio mu je sam
tumor. Samo bolesnik moe utvrditi da li je lijenik tano napipao tumor. A
Doncova ga je tako osjeala pod prstima da joj ni rendgen nije bio potreban.
Odloila je rendgenske snimke, skinula naoale i rekla:
Kostogutove, u povijesti vae bolesti ima jedna osjetljiva-praznina. Mi bismo
se morali tano upoznati s prvim stadijem vaeg tumora.
im bi Doncova poela struno razgovarati govorila bi sve bre i bre: najdulje
reenice i termine izgovarala je u jednom dahu.
Ono to ste nam ispriali o operaciji pretprole godine,, kao i stanje
sadanjih metastaza, podudara se s naom dijagnozom. Meutim postoje jo i druge
mogunosti. To nam oteava lijeenje. Vama je sigurno jasno da sada ne moemo
uzeti uzorak metastaze i napraviti probu.
Hvala bogu. Ne bih vam ni dao.
Meni nikako nije jasno zato, meutim, ne moemo dobiti uzorke prve probe.
Jeste li sigurni da je izvrena histoloka, analiza?
Siguran sam.
Pa kako da vam onda nisu saopili rezultate analize? Govorila je vrlo brzo,
kao svaki poslovni ovjek. Neke rijei mogao je samo naslutiti.
A Kostogutov nije bio navikao da se uri:

 Rezultate? Kod nas je bila takva guva, Ljudmila Afana-sjevna, takve prilike
da, bogami, na asnu rije... Naprosto me je bilo stid da pitam za biopsiju.
Glave su onda frcale. Osim toga nisam ni shvaao ta e mi ta biopsija.
Kostogutov je u razgovoru s lijenicima rado upotrebljavao' njihove termine.
Naravno da vi niste shvaali. Ali valjda su lijenici moralL shvatiti da to
nije ala.
Lije-ni-ci?
Promotrio joj je pramen sijede kose, koji nije skrivala ni bojila, zagledao se u
pribrani i poslovni izraz njena poiroka lica.
Takav je eto ivot: pred njim sjedi njegova zemljakinja, suvremenik i ena koja
mu eli dobro i na njihovom zajednikom, materinjem ruskom jeziku ne moe joj
objasniti ni neke najjednostavnije pojmove. Trebalo bi poeti odvie izdaleka,
valjda. Ili moda to prije uutjeti.
Ni lijenici, Ljudmila Afanasjevna, nita nisu mogli uiniti. Prvi kirurg,
Ukrajinac, koji je odluio da me operira i koji me je ve pripremio za operaciju
odveden je no uoi operacije.
Pa ta?
Kako pa ta? Odveli su ga.
5T
Ali, molim vas lijepo, sigurno su ga unaprijed obavijestili, pa je mogao...
Kostogutov se iskreno nasmija. Bilo mu je vrlo smijeno.
Kad nekoga sprovode pod straom, nikada ga unaprijed ne obavijeste, Ljudmila
Afanasjevna. Ba zato da bi ovjeka iznenada epali.
Doktorica Doncova nabra iroko elo. inilo joj se da Kostogutov kojeta lupeta.
Ali ako je imao bolesnika koji je pred operacijom?
Ih, bilo je gorih sluajeva od mojega. Jedan Litvanac je progutao aluminijsku
licu za juhu.
Kako ju je mogao progutati?
Namjerno. Da bi ga pustili iz samice. Nije znao da e te noi odvesti
kirurga.
I, a... poslije? Zar nije va tumor brzo napredovao?
Jest, zbilja se moglo vidjeti kako raste od jutra do veeri... Za pet dana su
iz drugog logora doveli novog kirurga, Nijemca Karla Fjodorovia. Da-akle ...
Tek to se malo snaao, odmah me je, ve idueg dana, operirao. Ali nitko mi
nije spominjao nita nalik na maligni tumor, metastaze. Nisam ni
poznavao te rijei.
A biopsiju je dao napraviti?
Nita ja nisam znao, nisam imao pojma o biopsiji. Poslije operacije sam
leao a na meni vreice s pijeskom. Za sedam dana pokuao sam ve spustiti noge
s kreveta i stajati. Odjednom su odluili da iz logora odvedu sedam stotina
ljudi, takozvanih buntovnika. Meu njima se naao i moj mirni Karlo
Fjodorovi. Odveli su ga iz stambene barake i nisu mu dali ni da posljednji put
obie bolesnike.
Kakvo divljatvo!
Nije to jo nita Kostogutov se zanio vie nego obino. Dotrao mi je
jedan prijatelj i apnuo da e i mene sprovesti, a sanitetska naelnica,
gospoa Dubinska, dala svoj pristanak. Dala je pristanak iako je znala da ja
ne mogu hodati, da mi ni avovi nisu izvaeni, vidite kakav je to bio gad od
ene! ... Oprostite ... Meutim sam ja bio spreman da se usprotivim: vozit u se
u marvenim vagonima sa avovima na trbuhu, a kad se ognoje, gotov sam. Kad dou
po mene, rei u im: ustrijelite me odmah, na krevetu, ne idem nikud. vrsto sam
odluio! Ali nisu doli po mene. Nije to bilo zbog toga to mi se moda
smilovala gospoa Dubinska, ona se ak udila da me nisu odveli. Nego su se
raspitali u logorskoj administraciji i saznali da mi jo ne ostaje vie od
godine dana robije. Kako bilo da bilo, preturio sam brigu... Ali priem prozoru
i pogledm napolje. Iza bolnice, dvadesetak metara od mene, ve su bila spremna
kola i u njih trpali kanje-nike zajedno s njihovim stvarima. Karlo Fjodorovi
me je ugledao na prozoru i zavikao: Kostogutove! Otvorite prozor! Nadzornik se
izdere: uti, bitango! A on e svejedno: Kostogutove! Zapamtite neto vano.

Uzorak vaeg tumora poslao sam na histoloku analizu u Omsk, na odjel za

patoloku anatomiju, upamtite! I... otjerae ih. Takvi su bili moji lijenici,
oni prije vas. to su oni krivi?
58
Kostogutov se zavali u stolicu. Uzbudio se. Osjetio je dah bolnice: ne ove, nego
one tamonje.
Izdvojivi nevano od vanoga (u prianju bolesnika ima uvijek mnogo nevanoga),
Doncova nastavi svoje:
A kakav je bio odgovor iz Omska? Jesu li odgovorili? Kostogutov slegnu
koatim ramenima.
Nitko mi nita nije saopio. Nisam shvaao zato mi je ono doviknuo Karlo
Fjodorovi. Istom jesenas, kad sam ve bio u progonstvu i kad me je dobro
zgrabilo, jedan stari ginekolog prijateljski me stade nagovarati da zatraim
nalaz. Napisah pismo u logor. Nisu mi odgovorili. Onda sam uputio albu upravi
logora. Poslije dva mjeseca mi ovako odgovorie: Iako smo savjesno pretraili
vae dokumente u arhivi, spomenutu analizu nismo pronali. Tumor me je ve bio
toliko stisnuo da bih se bio najradije odrekao dopisivanja, ali kako me uprava
ionako nije putala na lijeenje, napisao sam nasumce pismo u Omsk, na odjel za
patoloku anatomiju. Odande vrlo brzo, za nekoliko dana, stie odgovor; dobio
sam ga jo u sijenju, neto prije nego to su me uputili ovamo.
Eto, vidite! A kakav je bio odgovor? Gdje je?
ujte,
Ljudmila Afanasjevna,
ja
sam
dolazio
ovamo... meni... sve
mi je bilo svejedno. A i dopis je bio bez iga, neslubeni, obino pismo neke
laborantice s odjela. Kae da je zaista onoga datuma, koji sam naveo u pismu, iz
toga i toga naselja stigao histoloki preparat, da su napravili analizu i da je
analiza potvrdila da je posrijedi... vrst tumora za koju i vi znate. Kau da je
jo onda odgovoreno naoj logorskoj bolnici. To je sasvim nalik na prilike koje
su u nas vladale i ini mi se sasvim mogue: odgovor je stigao, nikome nije bio
potreban, pa ga je gospoa Dubinska ...
Doncova zbilja nije mogla shvatiti takvu logiku! Prekriila je ruke i
nestrpljivo udarala akama iznad lakata.
Pa poslije takvog odgovora moralo im je biti jasno da je vama odmah potrebna
rendgenska terapija.
ta-a? Kostogutov veselo mirnu i pogleda Ljudmilu Afanasjevnu.
Rendgenska terapija?
Eto, kao da joj ve etvrt sata nita nije priao! ini se da nije mnogo
shvatila,
Ljudmila Afanasjevna! pokua on objasniti. Eh, kad biste mogli shvatiti
onaj svijet ondje ... Vidite, ljudi gotovo nemaju predodbu o tome! Kakva
rendgenska terapija! Jo mi nisu ni prestali bolovi na operiranom mjestu, kao
recimo Ahmadanu, i ve sam bio na javnim radovima i lijevao beton. Nisam ni
mislio da bih smio biti zbog toga ogoren. Znate li koliko je teak veliki
sanduk s tekuim cementom? Mi smo ga uvijek dvojica nosili.
Spustila je glavu. inilo joj se kao da ga je ona poslala da nosi cement.
Da, teko je bilo objasniti povijest ove bolesti.
Dobro, ipak mi nije jasno zato odgovor s onog patolokog odjela nema iga,
zato je to privatno pismo?
Dobro je da sam bar dobio i privatno pismo! upade Kostogutov. Naao se
dobar ovjek u tom laboratoriju. Uope napominjem da ima vie dobrih ljudi meu
enama nego meu mukarcima ... To je privatno pismo zato to mi moramo uvijek
59
biti prokleto oprezni! Napisala je u njemu kako je preparat tumora stigao onamo
bez bolesnikova imena. Zato laboratorij i ne moe poslati slubeni dopis, niti
moe vratiti uzorak preparata. Kostogutov se razbjesni. Bijes bi bre od
drugih izraaja izmijenio njegovo lice. Velika dravna tajna! Idioti! Strepe
da ne bi na nekom patolokom odjelu saznali kako u tom i tom logoru ami
zatvorenik po imenu Kostogutov. Sad preparat i to anonimno pismo lee ondje, a
vi sebi razbijate glavu kako da me lijeite. Glavno da tajna nije otkrivena!
Doncova ga je promatrala odluno i bistro. Ona se nije dala smesti:

 ta moemo, i to pismo u morati ukljuiti u povijest bolesti.

Dobro, im se vratim u svoje selo, poslat u vam ga.
Ma kakvi, trebalo bi bre. Ne bi li onaj va ginekolog mogao da ga pronae i
poalje?
Pa jest, mogao bi i on... Ali kada u ja onamo? Kostogutov je pogleda ispod
oka.
Vi ete onamo otputovati vrlo znaajno izgovori Doncova kad ja budem
smatrala da treba prekinuti vae lijeenje. I to privremeno.
Ovakvu vrst razgovora Kostogutov je upravo i oekivao. Nee ga, znai, otpustiti
bez borbe.
Ljudmila
Afanasjevna!
Kako
bi
bilo
da
ne
razgovarate sa mnom
kao s djetetom, nego da razgovaramo kao odrasli s odraslim? Zbilja. Danas sam
vam na viziti...
Danas ste na viziti iroko lice Doncove se namrti danas ste mi
priredili pravi skandal. to vi zapravo hoete? Da pobunite bolesnike? Na to
ih to nagovarate?
to ja hou? govorio je bez estine, jednako znaajno kao i ona, i vrsto
se smjestio u stolici oslonivi se leima na naslon. Htio sam vam samo rei
kako i ja imam pravo da raspo-laem vlastitim ivotom. Valjda ovjek moe
raspolagati vlastitim ivotom, je li tako? Doputate li da na to imam pravo?
Doncova je promatrala njegovu bezbojnu, vijugavu brazgotinu i utjela.
Kostogutov je razvijao svoju misao:
Za vas neizvjesnost ne traje dugo: kad je jednom bolesnik u vaim rukama, vi
mislite mjesto njega. Zatim mjesto njega misle vae upute, vai izvjetaji,
programi, planovi i ast vae lijenike ustanove. Ja sam opet zrnce pijeska,
kao i u logoru, i o meni nita ne ovisi.
Klinika trai od bolesnika pismenu suglasnost uoi operacije podsjeti ga
Doncova.
(Zato je spomenula operaciju?... E, na operaciju nee pristati ni za ivu
glavu!)
Hvala joj! Hvala joj zbog toga, iako to ona ini samo zato da bi sebe
osigurala. Ali osim operacije, bolesnika ni za to ne pitate, nita mu ne
objanjavate! Najlake je na rendgen!
Tko vam je napunio glavu rendgenom? pokuala se dosjetiti Doncova. Da
nije Rabinovi?
Ne poznam ja nikakva Rabinovia! Kostogutov odluno odmahnu glavom. Ja
govorim samo o principu.
60
(Jest, upravo je od Rab ino vica uo grozne prie o posljedicama rendgenskog
zraenja, ali je obeao da ga nee izdati.)
Rabinovi se lijeio ambulantno i ve je primio vie od dvije stotine seansi,
teko ih je podnosio i osjeao da ga svaka od njih pribliava smrti, a ne
ozdravljenju. Ondje gdje je stanovao u svom gradskom stanu nitko ga nije
shvaao: zdravi ljudi od jutra do mraka jure i razmiljaju o nekakvim uspjesima
i neuspjesima, koji im se ine vrlo vani. ak je i obitelj digla ruke od njega.
Istom ovdje na ulazu u dispanzer za rak bolesnici su bili spremni da ga sluaju
sate i sate, i to s razumijevanjem. Shvaali su ta to znai kad se okosti
pokretni dio organa i kad se nakupe rendgenski oiljci na mjestima koja su
ozraena.
Pazi, molim te. On spominje principe! . .. Samo bi jo trebalo da Doncova i
njene asistentice cijele dane razgovaraju s bolesnicima o principima lijeenja!
Onda za samo lijeenje uope ne bi ni bilo vremena!
Ali takvih radoznalih i tvrdoglavih cjepidlaka kao to je Rabinovi, koji ju je
gnjavio traei objanjenja o toku svoje bolesti, bilo je svega po jedan na
pedeset bolesnika i nije mogla izbjei tu stranu pokoru da poneki put s njime
ne razgovara. to se tie sluaja Kostogutova, cn je bio i medicinski zanimljiv:
udno je bilo kako je bolest tekla nekako nehajno, zavjereniki i opako prije
nego to je doao u bolnicu i kako se ve bio naao na rubu smrti i jo je
udnije bilo kako je odjednom tako naglo i brzo prizdravio pod utjecajem
rendgenskih zraka.

 Kostogutove, za svega dvanaest seansi rendgen vas je od mrtvaca pretvorio u

iva ovjeka kako se onda usuujete buniti protiv rendgena? Tuite se da vas u
logoru i progonstvu nisu lijeili, da su vas zanemarili, a ovdje se opet tuite
zbog toga to vas lijeimo i to se brinemo za vas? Gdje je tu logika?
Bit e da logike i nema zatrese Kostogutov crnim uvoj-cima. Ali moda je
i ne treba, Ljudmila Afanasjevna? Ta ovjek je vrlo sloeno bie, zato da ga
objanjavamo logikom? Ili nekakvom ekonomijom, fiziologijom? Jest, doao
sam ovamo kao mrtvac, molio da me primite i leao na podu kraj stepenica. I vi
zbog toga logiki zakljuujete da sam doao ovamo traei spas pod
svaku
cijenu.
Ne treba mi spasa pod svaku cijenu! Nema niega na svijetu to bih
ja bio spreman platiti
svakom cijenom!
Poeo je govoriti brzo kao to
obino nije volio govoriti. Ali Doncova je pokuavala da ga prekine, a on je jo
toliko toga htio izgovoriti. Doao sam ovamo da biste mi olakali
patnje!
Rekao sam vam: strano me boli, pomozite mi! I vi ste mi pomogli. Vie me ne
boli. Hvala vam! Va sam zahvalni dunik. Samo sad me pustite! Pustite me da se
kao pas zavuem u svoju pseu kuicu i da ondje liem rane.
I kada vas ponovo zgrabi, opet ete dopuzati k nama?
Moda. Moda u opet dopuzati.
I mi emo vas morati primiti?
Da! Zato vas i smatram za milosrdne! I to vi imate protiv toga? Raunate na
postotak ozdravljenja? Izvjetaje? Kako moete napisati da ste me pustili
poslije pedeset seansi, kad medicinska akademija propisuje najmanje ezdeset?
Takvo nevezano lupetanje nije jo nikada ula. to se tie izvjetaja, najlake
bi ga bilo otpustiti sada s osjetnim poboljanjem, kojega poslije pedeset
seansi nee biti.
A on je i dalje tjerao svoje:
Meni je dosta to ste tumor zaustavili. Obuzdali. On se sad brani. I ja se
branim. Odlino. Vojniku je uvijek najbolje u obrani. Izlijeiti me dokraja
svejedno ne moete zato to lijeenju raka nema kraja. Uope se svi procesi u
prirodi odlikuju asimitodskim zasienjem, pri emu veliki napori donose sasvim
male rezultate. Isprva je moj tumor brzo uzmicao, a sada e sporije zato me
pustite dok mi je preostalo jo neto vlastite krvi.
Zanima me gdje ste pokupili to znanje? zakilji Doncova.
Znate, jo u djetinjstvu sam volio itati medicinske knjige.
Dobro, ega se zapravo bojite u naem lijeenju?
Ne znam ega da se bojim, Ljudmila Afanasjevna, ja nisam lijenik. Moda to
vi znate, ali mi ne elite objasniti. Na primjer, Vera Korniljevna hoe da mi
daje glukozne injekcije ...
Svakako.
Ali ja neu.
Zato neete?
Prvo i prvo, to nije prirodno. Ako mi ve treba groanog eera, onda mi ga
dajte kroz usta! Kakva je to izmiljotina dvadesetog stoljea da se svaki lijek
daje injekcijom? Imamo li za to primjer u prirodi? Kod ivotinja? Nee proi ni
sto godina pa e nam se rugati kao divljacima. Osim toga, kako se daju te
injekcije? Jedna sestra pogodi odmah, a druga ti izbode cijeli ovaj ... pregib
kod lakta. Neu! Osim toga mi se ini da spremate da mi date i transfuziju ...
Trebalo bi da se veselite! Netko drugi e vam dati svoju krv! To znai
zdravlje, to znai ivot!
Ali ja neu! Vidio sam kad su jednom eencu davali krv, tri sata se kasnije
bacakao po krevetu, rekli su:
nije je dobro primio. Drugome su ubrizgali
krv pokraj vene, skoila mu je kvrga na ruci. Sad ga cijeli mjesec lijee
toplim oblozima. Ne elim ja to.
Ali se bez transfuzije ne moe primiti mnogo rendgenskih jedinica.
A zato ih onda dajete? Zato vi uope uzimate na sebe pravo da odluujete u
ime drugog ovjeka? To je uasno pravo, i ono gotovo nikada ne donosi
dobra.
uvajte se toga!
Takvo pravo lijeniku ne pripada.
Ono upravo pripada lijeniku. Lijeniku prije nego bilo kome drugome!
uvjereno uzviknu Doncova, koja se ve bila silno razljutila. Kad ne bi bilo
tog prava, ne bi bilo ni medicine!

 Samo emu to vodi? Da neete moda skoro napisati referat o rendgenskom raku,
je li?
Kako znate? zaudi se Ljudmila Afanasjevna.
Nije bilo teko pogoditi...
(Na stolu je, naime, leao debeli fascikl s papirima ispisanim pisaim strojem.
Natpis na fasciklu Kostogutov je gledao s obratne strane, ali ga je za vrijeme
razgovora uspio proitati i pogoditi o emu je rije.)
62
... nije bilo teko pogoditi. im iskrsne neki novi naziv, odmah treba pisati
referat. Eto, prije dvadeset godina zraili bi nekog ovakvog Kostogutova, koji
se branio tvrdei da se boji takva lijeenja, a vi biste ga uvjerili da je sve u
redu zato to jo niste znali da postoji rendgenski rak. Sa mnom je sad isto
tako: jo ne znam ega se bojim, ali vas molim pustite me da odem! Hou da
ozdravim vlastitom snagom. Moda mi odjednom bude bolje, a?
Lijenici se dre uvjerenja da bolesnika ne treba plaiti nega ohrabrivati. Ali
ovakva dosadnog bolesnika kao to je Kostogutov trebalo je, naprotiv, posve
oamutiti.
Bolje? Nee vam biti bolje! Mogu vam jamiti ona etirma prstima udari po
stolu kao da ubija muhu da vam nee biti bolje! Vi ete ona jo jednom
ocijeni snagu udarca

umrijeti!
Oekivala je da e zadrhtati. Ali on se samo primirio.
Doivjet ete istu sudbinu kao i Azovkin. Jeste li ga vidjeli? Imao je istu
bolest kao i vi, i jednako je bila zaputena. Ahma-dana emo spasiti zato to
je zraenje poelo odmah poslije operacije. A vi ste izgubili dvije godine,
razmislite o tome! Bilo-je potrebno odmah izvriti novu operaciju najblieg
limfnog vora ali to nije uinjeno, da znate. I metastaze su se rairile f Va
tumor je jedan od najopasnijih oblika raka. Opasan je zato-to se vrlo brzo iri
i to je vrlo zloudan, to jest, vrlo brzo meta-stazira. Jo nedavno je postotak
smrtnosti iznosio devedest, ta kaete? Evo, mogu vam pokazati...
Izvukla je sveanj papira iz fascikla i poela kopati po njemu..
Kostogutov je utio. Zatim se ponovo javio, ali sasvim tiho, ne tako odluno kao
prije:
Iskreno da vam kaem, meni do ivota nije osobito stalo. Ne samo da me nita
ne oekuje u budunosti, nego ni u prolosti nisam imao mnogo. I ako mi bolest
dopusti da proivim jo pola godine, treba da je proivim poteno. Nemam namjere
praviti planove za deset-dvadeset godina, to se vie lijeim, vie u se
muiti. Poet e munina od rendgena, povraat u a zato?
Evo, nala sam. Ovdje imamo statistiku. I ona mu prui list iz biljenice.
Preko cijele duine rastvorenog lista bilo je ispisano ime njegova tumora, na
lijevoj
stranici:
Ve umrli, na desnoj: Jo nisu umrli. U tri niza bila
su ispisana imena mnogih mukaraca; oito da ih je unosila vie godina, as
olovkom, as tintom. S lijeve strane nije bilo nikakvih packi, a s desne bilo je
precrtano jedno ime, drugo, tree, i tako redom . . . Vidite ... kad otputamo
iz bolnice,
svakoga unosimo u
desni
stupac, a kasnije prepisujemo u
lijevi... Ipak ima sretnika koji ostanu u desnom, vidite li?
Pruila mu je spisak da ga jo bolje pogleda i porazmisli.
Vama se ini da ste ozdravili! opet e ona energino.
A bolesni ste kao to ste i bili. U istom ste stanju u kakvom
. ste i doli. Jedino je jasno da se s vaim tumorom m o e m o boriti! Jasno
je da jo nije sve propalo. I ba u tom trenutku vi izjavljujete da elite
otii. E pa, odlazite! Odlazite! Moemo vas ve danas otpustiti! Mogu ja to
odmah urediti... Zapisat u vas u ovaj spisak. Meu one koji jo nisu umrli.
63
On je utio.
Dakle? Odluite, se. Ljudmila Afanasjevna pomirljivo poe Kostogutov. Kad bi to bio neki razuman
broj seansi, pet, deset...
Ni pet ni deset! Nijedna! Ili toliko koliko bude potrebno! Recimo, od danas
bismo mogli davati dvije seanse dnevno mjesto jedne. I poduzeti sve druge mjere

koje budu potrebne! I prestanite puiti! Jo jedan neminovni uvjet: morate

prihvatiti lijeenje ne samo s pouzdanjem, nego i
s
veseljem!
Samo tako
ete se izlijeiti.
Oborio je glavu. On se zapravo danas cjenkao za to bolji ishod. Bojao se da mu
ne odrede operaciju nisu je odredili. A to se tie zraenja, neka. Kostogutov
je u priuvi imao tajni lijek korijen iz Isik-Kula, i kad je odluio da ode u
svoje zabaeno selo, mislio je da se ondje lijei tim korijenom. Znajui da ima
korijen, doao je u dispanzer za rak samo radi pokusa.
Doktorica Doncova, shvativi da je pobijedila, ree dobroudno:
Dobro, glukozu neemo davati. Mjesto nje dobivat ete druge injekcije
intramuskularno.
Kostogutov se nasmijei:
Kako hoete, slaem se.
I, molim vas lijepo, to prije mi nabavite pismo iz Omska. Iziao je iz njena
kabineta i inilo mu se kao da koraa izmeu
dvije vjenosti. S jedne je strane spisak onih koji jo nisu umrli s mnogo
precrtanih imena. S druge strane vjeno progonstvo. Vjeno, kao zvijezde. Kao
galaksija.
7
TKO IMA PRAVO LIJEITI
Da se jo raspitivao o tome kakva je to vrsta injekcije i ime e to platiti, i
da li je uistinu potrebna, da li je moralno opravdana, i da je Ljudmila
Afanasjevna morala objanjavati Kostogutovu smisao i eventualne posljedice te
nove vrste lijeenja, vjerojatno, vrlo vjerojatno bi se on posve pobunio. Ali
ba na tom mjestu iscrpio je sve svoje silne argumente i predao se.
Ona je postupila vjeto i lukavo, spomenuvi injekcije kao neku sitnicu zato to
se ve bila umorila od objanjavanja i to je pouzdano znala da je upravo sada,
kad je na bolesniku prokuano djelovanje rendgena u istom obliku, kucnuo as da
se tumoru zada novi udarac koji, kod ovog oblika raka, preporuuju suvremene
metode. Dobro shvaajui sluajni uspjeh u lijeenju Kostogutova, ona nije mogla
popustiti pred njegovom tvrdogla-vou nego se okomila na nj svim sredstvima u
koje je vjerovala. Istina, nije mogla doi do uzoraka preparata, ali su joj
cijela intuicija, pronicljivost i pamet govorili da se radi upravo o odreenoj
vrsti tumora, a ne o teratomu ili sarkomu.
O toj vrsti tumora, koji tako brzo metastazira, Doncova je pisala profesorsku
disertaciji!. Nije je ba pisala neprekidno, nego ju je zapoela, napustila,
nastavljala, a njen uitelj doktor Oreen-kov i prijateljice uvjeravali su je
da e joj odlino ispasti, samo to ona, zaokupljena i pritisnuta tekuim
poslovima, nije ni nasluivala kada bi je mogla obraniti. Ne zato to joj je
manjkalo iskustva ili grae nego je previe bilo drugih poslova, neprestano su
je zvali, as na rendgen ili u laboratorij, as nekom bolesniku u sobu;
skupljati i prouavati rendgenske snimke, unositi podatke, sistematizirati ih i
jo pripremati disertaciju to je prelazilo ljudsku snagu. Mogla je dobiti
estomjeseni nauni dopust, ali nikada u klinici nije bilo toliko laganih
bolesnika i nikada nije osvanuo dan kada bi mogla ostaviti bez savjeta tri mlade
asistentice i povui se na pola godine.
Ljudmila Afanasjevna je ula kako je Lav Tolstoj navodno rekao za svog brata da
je imao dara za pisca, samo nije imao mana koje su piscu potrebne. Vjerojatno ni
ona nije imala mana koje pomau ljudima da postanu profesori u struci. Ona
naprosto
5 Odjel za rak
65
nije udjela za tim da uje kako joj iza lea apu: Nije ona obina lijenica,
to je Donova, profesor medicinskih nauka. Niti joj je bilo do toga da iznad
njena lanka (ve ih je objavila desetak, svi su bili kratki, ali struni i
korisni) stoje, kao dodatak, ona sitna a toboe krupna slova. Istina, viak
novca nije nikada viak. Samo, disertaciju nije uspijevala dovriti, i gotovo.
I bez disertacije bilo je dosta onoga to se naziva nauno--drutvenim radom. U
njihovu dispanzeru odravale su se klinike konferencije na kojima se
raspravljalo o grekama u dijagnostici i terapiji, referiralo o novim metodama,

i te konferencije trebalo je obavezno posjeivati i u njima obavezno aktivno

sudjelovati (istina, radiolozi i kirurzi su se ionako svakog dana savjetovali,
raspravljali o grekama i upotrebljavali nove metode ali konferencije su bile
neto posebno). Osim toga postojalo je u gradu i nauno radioloko drutvo gdje
je trebalo drati referate i predavanja s demonstracijama. Nedavno je ak
osnovano i nauno drutvo onkologa, u kome Doncova nije bila samo obian lan
nego i tajnik i gdje je, kao u svakom novom poslu, bilo vie brige nego to
treba. Osim toga je slala dopise u rendgenoloki vjesnik, u onkoloki vjesnik,
dopisivala se s Akademijom medicinskih nauka i informacionim centrom i tako je
nekako ispadalo da je velika nauka, istina, u Moskvi i u Lenjingradu, a oni
ovdje samo lijee ljude, ali svejedno nije bilo dana kada su samo lijeili ne
vodei rauna o nauci.
I danas je bilo tctko. Morala je nazvati predsjednika Radiolokog drutva radi
svog skoranjeg referata. I morala bi to prije smisliti dva lania za
asopis. I odgovoriti na jedno pismo iz Moskve. I na jedno pismo iz zabaene
onkoloke stanice odakle su traili neke upute.
Isto je tako jedna doktorica, glavni kirurg, im zavri dananje operacije,
prema dogovoru trebalo da pokae Doncovoj neku svoju ginekoloku bolesnicu i s
njome se konzultira. Trebalo bi da, kad svri prijem u ambulanti, s jednom
asistenticom pregleda i bolesnika iz Taauza, za koga se sumnja da ima tumor na
tankom crijevu.
Bila je odluila da e danas porazgovoriti sa laboranticama u rendgenskom
kabinetu kako bi one ubrzale rad s aparatima i primale to vei broj bolesnika.
Nije smjela zaboraviti ni na injekciju Rusanovu, trebat e se popeti i pogledati
kako mu je; takve bolesnike su tek nedavno poeli sami lijeiti a prije su ih
slali u Moskvu.
A ona je gubila vrijeme u glupim prepirkama s tvrdoglavim Kostogutovom! to je
pravi pedagoki promaaj. Jo dok su njih dvoje razgovarali, kroz vrata su
zavirila dva majstora koji su jo neto montirali na novoj bombi. Htjeli su
Doncovoj pokazati da treba obaviti jo neke dodatne poslove koji nisu bili
predvieni budetom i zahtijevali su da ona potpie nalog za te poslove i
nagovori primarijusa. Sad su je ve pokuali onamo odvui, ali u hodniku joj je
sestra uruila telegram. Telegram je bio iz Novo-erkaska, od Ane Zadirko.
Petnaest godina se ve nisu vidjele i nisu se dopisivale, a to je bila njena
dobra stara drugarica s kojom je polazila porodiljsku kolu u Saratovu jo prije
fakulteta, 1924. godine. Ana je telegrafirala da e njen najstariji sin Vadim
danas.
66
ili sutra biti primljen u kliniku ravno iz neke geoloke ekspedicije i moli
je da drugarski pripazi na njega i da joj ee javi kako mu je. Ljudmila
Afanasjevna se uzbudila, napustila majstore i otila da zamoli stariju sestru da
zadri Azovkinovo slobodno mjesto za Vadima Zadirka. Starija sestra Mita, kao i
uvijek, jurila je nekamo po klinici i obeala je mjesto za Vadima, a uz put je
zaprepastila Ljudmilu Afanasjevnu vijeu da najbolju sestru iz rendgenskog
odjela Olimpijadu Vladislavovnu trae na deset dana u gradski seminar
sindikalnih blagajnika i trebat e je zamjenjivati punih deset dana. To je
zvualo tako grozno i nevjerojatno da je Doncova zajedno s Mitom odmah odluno
krenula, kroz mnoge sobe, u kancelariju da telefonira u rajonski komitet i
poniti odluku. Najprije je bila zauzeta njihova linija a zatim telefon u
rajonskom komitetu i onda su ih spojili s oblasnim komitetom, gdje su se
zaudili njihovu politikom nemaru i nisu mogli vjerovati kako se njima ini da
se sindikalnu blagajnu moe prepustiti bilo kome. Oito je da lanove rajonskog
komiteta i lanove oblasnog komiteta, i njihovu rodbinu, da nikoga od njih jo
nije naeo tumor i da su mislili kako ih nikada nee ni naeti. Javivi se i u
radioloko drutvo, Ljudmila Afanasjevna je naumila pokuati da zamoli
primarijusa ne bi li se on zauzeo, ali on je sjedio s nekim strancima i
raspravljao o mogunosti da se vlastitim sredstvima popravi jedno krilo bolnike
zgrade. Tako je sve ostalo neodreeno, i ona se vratila u odjel za rendgensku
dijagnostiku, gdje danas uope jo nije radila. Ondje je bio odmor, pri crvenom
svjetlu laborantice su zapisivale rezultate i istovremeno saopile Ljud-mili

Afanasjevnoj da su prebrojale zalihe filma i da, uz ovakvu potronju, one nee

potrajati niti tri sedmice, to znai pravu tragediju, jer se trebovanja primaju
samo jednom mjeseno. Don-covoj je odmah bilo jasno da jo danas ili najkasnije
sutra treba spojiti ekonoma i primarijusa, to nije lagano i natjerati ih da
poalju trebovanje.
Ponovo su joj se nali na putu majstori koji su montirali bombu, i ona je
potpisala njihov dopis. Morala je svratiti i rendgenskim tehniarkama. Sjela je
i zajedno su poele raunati. Prema tehnikim propisima svaki aparat bi morao
raditi jedan sat, a pola sata se odmarati, ali tako ve odavno nije bilo u
praksi, jer su svi aparati radili devet sati bez prestanka, to jest jednu i po
smjenu. Meutim, i usprkos takvom pogonu i usprkos tome to su bolniari i
laborantice brzo izmjenjivali bolesnike pod aparatima, ipak nisu uspijevali dati
onoliko seansi zraenja koliko su htjeli. Trebalo bi postii da svaki ambulantni
bolesnik doe pod aparat jedanput dnevno, a kliniki, ili bar neki meu njima i
po dva puta (kao to je to danas bilo odreeno za Kostogutova) tako bi bio
udvostruen udarac tumoru a i leaj i bi se bre praznili. Zato su bez znanja
tehnike slube pojaali struju na dvadeset miliampera mjesto deset: brzina je
bila dvostruka iako su se cijevi oito brzo troile. A svejedno nisu stizali
ozraiti sve bolesnike! Danas je Ljudmila Afanasjevna oznaila kojim se
bolesnicima i koliko puta smije prilikom zraenja izostaviti milimetar debeli
bakreni filter (bez filtera je zraenje bilo upola krae), koji inae uva kou;
za one sluajeve, gdje je bilo doputeno, odsad e stavljati filter od pola
milimetra.
Uspela se na prvi kat da vidi kako je Rusanovu poslije injekcije. Zatim je
otila u kabinet slabijih rendgenskih aparata, gdje su ve ponovo zraili
bolesnike, i htjela se prihvatiti svojih lanaka i pisama, kad li je odjednom
uljudno pokucala Jelizaveta Anato-ljevna i zamolila je za krai razgovor.
Jelizaveta Anatoljevna bila je obina sestra u rendgenskom odjeljenju, meutim
nikome nije prelazilo preko jezika da joj kae ti, da je zove Liza ili teta
Liza, kao to ak i starije sestre zovu mladi lijenici. Bila je to dobro
odgojena ena a vi slobodnim trenucima za none slube itala bi francuske
knjige a, eto, morala je da radi kao bolniarka u onkolokom dispanzeru, i
posao obavljala uspjeno. Istina, primala je pola plae vie i neko vrijeme su
joj ovdje jo dodavali pedeset posto za opasnost od rendgena, ali kasnije su
dodatak sestrama smanjili na petnaest posto, a Jelizaveta Anatoljevna svejedno
nije otila.
Ljudmila Afanasjevna rekla je ona povijajui se kao da se ispriava, ba
kao i svi izrazito uljudni ljudi. Vrlo mi je neugodno to vas uznemirujem zbog
ovakve sitnice, ali me naprosto hvata oaj! Nemamo, naime, krpa, ni jedne
jedine! ime da istimo?
Da, to je da svisne! Ministarstvo je predvidjelo opskrbu onko-lokog dispanzera
radij skim iglama, bombama, aparatima Stabil-volta, najnovijim instrumentima
za transfuziju krvi, posljednjim sintetskim preparatima, ali to se tie
najobinijih krpa i etki, za njih se nije nalo mjesta na tako uzvienom
spisku. Nizamutdin Bahramovi je odgovarao: Ako Ministarstvo nije predvidjelo,
hoete li da vam ja kupujem od svog novca? Neko vrijeme su za krpe
upotrebljavali dznoeno rublje, ali se ekonomat uplaio i zabranio vjerujui da
e tako nestajati i novo rublje. Po novoj naredbi sve se staro rublje skupljalo
na odreenom mjestu, gdje je autoritativna komisija zakljuila ta se moe
otpisati i izderati.
Ja mislim rekla je Jelizaveta Anatoljevna da bismo mi svi, suradnici
rendgenskog odjela mogli da se obaveemo da emo donijeti od kue po jednu krpu
i tako se izvui iz ovoga kripca, ta mislite?
Pa dobro uzdahnula je Doncova u redu, ako drugaije ne moe. Ja se
slaem. Predloite to, molim vas, Olimpijadi Vladislavovnoj.
Eh, i samu Olimpijadu Vladislavovnu trebalo je izbaviti. Strano je ostati punih
deset dana na poslu bez najbolje i najiskusnije bolniarke.
I ona se opet prihvatila telefona. I opet nita nije postigla. Latila se da
pregleda bolesnika iz Taauza. Isprva je sjedila u tami dok joj se oi ne
naviknu. Onda je promatrala barijevu kau u bolesnikovu tankom crijevu as

diui, as sputajui zatitni ekran kao stol i obrui bolesnika s jednog boka
na drugi kako bi ga fotografirala. Opipavajui gumenim rukavicama bolesnikov
trbuh i povezujui njegove uzvike boli sa slijepim, mutnim, ifriranim
odrazima pjega i sjenki, Ljudmila Afanasjevna ih je prevela u dijagnozu.
68
U tom poslu proao je i prekid za ruak, koji ona nikad ne bi primijetila; ak
ni ljeti ne bi izlazila pred bolnicu sa sendviem u ruci.
Ubrzo dooe i pozvae je radi nekog savjeta u ambulantu za previjanje. Ondje je
kirurg najprije upoznao Ljudmilu Afanasjevnu s povijeu bolesti, a zatim su
pozvali bolesnicu i pregledali je. Doncova je zakljuila: spas je mogu jedino
ako se ena kastrira. Bolesnica, kojoj je bilo svega etrdesetak godina,
proplaka. Pustili su je da plae nekoliko trenutaka. Pa to mi je kraj
ivota! ... Mu e me napustiti...
Muu ne morate rei kakva je to operacija urazumijivala ju je Ljudmila
Afanasjevna. Otkud bi on doznao? Nikada nee doznati. U vaoj je moi da to
sakrijete ...
Naviknuta da spaava ivot, goli ivot u njihovoj klinici ivot je uvijek bio
na kocki, nita manje od toga Ljudmila Afanasjevna je bila vrsto uvjerena da
je svaki gubitak opravdan samo ako spaava ivot.
Ali danas, ma koliko da se vrtjela po klinici, bilo je neto to joj je cijeli
dan smetalo da bude sigurna u sebe, olienje odgovornosti i autoriteta.
Je li to bila ta jasno odreena bol u njenu vlastitom elucu? Bilo je dana kad
je nije osjeala, nekad bi sasvim jenjala, ali danas je bila jaa nego inae. Da
se nije bavila onkologijom, ne bi se obazirala na tu bol ili bi, naprotiv, bez
ikakva straha otila na pretrage. Meutim ona je dobro poznavala to klupko da bi
se usudila odmotati prvu nit: rei roacima i rei kolegicama u slubi. Sama
sebe je tjeila onim vjeitim ruskim moda: moda e proi? moda je samo
nervoza?
Ne, nije joj samo to smetalo cijelog dana, jo ju je neto drugo titalo. Bio je
to neki neodreeni ali nametljivi osjeaj. Napokon, kad se zavukla u svoj kutak,
sjela za stol i dotakla se fascikla rendgenski rak, koji je bio primijetio
lukavi Kostogutov, shvatila je da je cijelog dana ne samo uzrujana nego i
pogoena onom raspravom o tome ima li lijenik pravo da lijei.
Jo je jasno ula njegovu reenicu: Prije dvanaest godina vi ste ozraili
rendgenom nekakva Kostogutova, koji vas je molio da ga ne zraite, a onda jo
nita niste znali o rendgenskom raku!
Zaista se spremala da u radiolokom drutvu uskoro podnese referat na temu: O
kasnim rendgenskim promjenama, dakle upravo o onome to je Kostogutov naslutio.
Tek nedavno, prije godinu-dvije pojavili su se u radiolokoj praksi ovdje, u
Moskvi i u Bakuu neki sluajevi koji su se isprva inili neshvatljivi.
Lijenici su posumnjali. Zatim poeli slutiti o emu je rije. Pisali su jedan
drugome u pismima, u referatima to nisu spominjali, ali su pretresali u
razgovorima izmeu referata. Netko je proitao pokoji lanak iz amerikog
asopisa. Neto slino pojavljivalo se i u Americi. A sluajeva je bilo sve
vie, sve se vie bolesnika tuilo i pojava je napokon dobila naziv: Kasne
rendgenske promjene. Sada se o njima govorilo i s katedre, i svi su neto
poduzimali.
Lijeenje rendgenskim zraenjem koje je bilo povoljno, uspjeno ili ak odlino,
zavreno prije deset ili petnaest godina s po69
mou velikih doza X-zraka*' poslije toliko vremena nanosilo je neoekivano
razaranje tkiva i razliita izoblienja na ozraenim mjestima.
Ne bi bilo tako strano, i u svakom sluaju bilo bi dopustivo, da su te
bolesnike neko zraili zbog malignih tumora. Za takve sluajeve nije bilo
izbora ak ni s dananje take gledita: bolesnika je trebalo spasiti od
neminovne smrti i jedino spasonosno sredstvo bile su ogromne doze zraka, jer
male vie nisu pomagale. I kad bi se ponovo vratio u bolnicu, ovako unakaen
bolesnik bi morao shvatiti da je ta nakaznost cijena kojom je platio dodatne
godine ivota i one koje ga jo oekuju.

Ali onda, prije deset, petnaest godina, prije osamnaest godina, kada ak i nije
bilo naziva rendgen-rak, zraenje rendgenom smatralo se toliko pouzdanim i
savrenim lijekom, takvim divnim dostignuem suvremene medicinske tehnike da bi
bilo staromodno i zaostalo, ako ne ak i saboterski, oduzeti trudbenicima tu
vrst lijeenja i traiti druga, paralelna ili okolina sredstva.
Strunjaci su se bojali jedino ranih oteenja tkiva i kostiju, ali su se ubrzo
nauili kako e ih izbjei i poeli su ozraavati! Ozraavali su s velikim
oduevljenjem! ak i benigne tumore. ak i malu djecu.
A kad su danas ta djeca odrasla, kad su izrasla u mladie i djevojke, poudavala
se i poenila, vratila su se u bolnicu s neizljeivim ranama na onim mjestima
koja su tako usrdno bila izvrgnuta zraenju.
"Prole jeseni je doao ne ovamo u odjel za rak, nego u kirurki odjel, samo
to je Ljudmila Afanasjevna saznala i svakako poeljela da ga pregleda
petnaestogodinji djeak kome su jedna ruka i noga zaostale u rastu ba kao i
kosti glave, tako da je odozgo do dolje bio izvijen poput luka, kao karikatura.
Poto je zavirila u arhiv, Ljudmila Afanasjevna je utvrdila da je to onaj isti
dvogodinji djeai kojega je majka donijela u medicinsko naselje zbog
viestrukih izmjena u tkivu kostiju, kojima nitko nije znao porijekla, ali nisu
bile karcinomske prirode, popraene samo snanim metabolistikim promjenama i
tada su ga kirurzi poslali Doncovoj: moda e pomoi rendgen, onako naslijepo.
Don-cova ga je uzela, i rendgen je pomogao! I te kako! Majka je plakala od
radosti i govorila kako nikada nee zaboraviti spasiteljicu.
A sad je doao sam, majka vie nije bila na ivotu i nitko mu ni u emu nije
mogao pomoi, nitko vie nije mogao odstraniti iz njegovih kostiju rendgenske
zrake koje je primio.
Isto tako nedavno, krajem sijenja dola je mlada majka tuei se da u grudima
nema mlijeka. Nije dola ba direktno ovamo, nego su je slali iz jednog odjela u
drugi, pa je zalutala i na onko-loki. Doncova je se nije sjeala, ali kako se u
njihovoj klinici bolesniki kartoni vjeno uvaju, svratila je u skladite, dugo
su ondje prekapali i nali njen karton iz etrdeset prve, iz kojega je bilo
oito da je kao djevojica dolazila ovamo i povjerljivo lijegala pod rendgenske
cijevi s dobroudnim tumorom od kojega je vie nitko danas ne bi lijeio
zraenjem.
Doncovoj nije preostalo nita drugo nego da nastavi pisati na starome kartonu i
da unese podatak kako je tkivo u meuvremenu
70
atrofiralo, to je, prema tome, znailo da je posrijedi kasna rendgenska
promjena.
Ni tome naherenome mladiu ni unesreenoj majci nitko nije priznao, naravno, da
su ih u djetinjstvu krivo lijeili: takvo priznanje bi bilo zapravo njima osobno
beskorisno a, u opem smislu, kodilo bi medicinskoj propagandi u narodu.
Meutim su ti sluajevi potresli Ljudmilu Afanasjevnu, obuzeo ju je tegoban
osjeaj nepopravljive i vjeite krivice i Kosto-gutov ju je danas pogodio ba
u osjetljivo mjesto.
Prekriila je ruke, obuhvativi ramena, i ushodala se po sobi od vrata do
prozora, od prozora do vrata, po onom komadiu poda izmeu iskljuenih aparata.
Ali, svejedno, da li je doputeno raspravljati o lijenikovu pravu da lijei?
Ako ponemo tako misliti, ako budemo sumnjali u svaku dananju naunu metodu
hoe li je u budunosti demantirati ili odbaciti onda nas to moe odvesti i u
drugu krajnost! Ta ima sluajeva da je i aspirin izazvao smrt: popio ovjek prvi
put aspirin u ivotu i umro! Onda se uope ne bi moglo lijeiti! Bilo bi se
najbolje odrei svih sredstava koja pomau bolesniku.
Ovaj zakon, vjerojatno, ima opi karakter: svaki djelatnik uvijek izaziva i
jedno i drugo i dobro i zlo. Jedan samo vie dobra, drugi vie zla.
Ali, ma koliko da se uznemiravala i ma koliko da je dobro znala da ti nesretni
sluajevi, ba kao i sluajevi pogrenih dijagnoza, pogrene ili prekasne
terapije ne predstavljaju moda ni dva procenta u cijelom njenom radu, a ljudi
koje je izlijeila, mladii i starci, ene i mukarci hodaju po njivama, po
travi, pa asfaltu, lete zrakom, beru pamuk, penju se na debla, metu ulice,
posluuju za tezgama, sjede po uredima ili ajanama, slue u pjeadiji ili

mornarici, a ima ih na tisue, i nisu svi nju zaboravili i nee je zaboraviti

ona je ipak isto tako znala da e ih ona ubrzo sve zaboraviti, da e zaboraviti
sve svoje uspjehe, svoje najtee pobjede, a do groba e se sjeati one
nekolicine, onih nekoliko bijednika koji su alosno zavrili svoj vijek.
Moe se rei da je njeno pamenje bilo osobita kova.
Ni govora, danas izvjetaj nikako nee stii da pripremi, a i dan je pri kraju.
(Da ponese fascikl kui? Sigurno e ga uzalud ponijeti, iako ga je ve stotinu
puta uzela, i uvijek uzalud.)
Neto bi svakako trebalo uiniti: proitati lanke u Medicinskoj radiologiji.
I odgovoriti onome bolniaru iz Tahta-Kugira na njegovo pitanje.
Kroz tmurni prozor jedva da je dopiralo svjetlo, pa ona zapali stolnu lampu i
sjede. Zavirila je asistentica, ve bez ogrtaa: Vi ne idete, Ljudmila
Afanasjevna? i Vera Ganhart je provirila: Vi ne idete?
Kako je Rusanovu?
Spava. Nije povraao. Temperatura ne spada. Vera Kor-niljevna skide tuni
ogrta i ostade u sivo-zelenkastoj haljini, koja je bila previe lijepa za
bolnicu.
71
Nije vam ao da je nosite? pokaza Doncova glavom.
A zato da je uvam? ... Zato da je uvam? pokua se osmjehnuti
Ganhartova, ali smijeak ispade alosno.
Dobro, Veroka, ako je tako, slijedei put emo mu dati cijelu, deset
miligrama Ljudmila Afanasjevna po svom obiaju opet brzo poe govoriti kao da
joj rijei samo oduzimaju vrijeme, i opet se lati pisma bolniaru.
A Kostogutov? tiho zapita Ganhartova ve s vrata.
Vodili smo bitku, ali sam ga porazila i ukrotila! nasmijei se Ljudmila
Afanasjevna i pri udisaju osjeti kako ju je neto acnulo u elucu. Ve je
htjela da se potui Veri, ponajprije njoj, pogledala ju je pomalo kiljei, ali
u polumranoj dubini sobe uinilo joj se kao da se sprema u kazalite: ovako u
veernjoj haljini, s visokim petama.
I odluila je da e joj rei drugi put.
Svi su otili, a ona je sjedila. Nije bilo nikakve koristi od toga da se jo
pola sata zadrava u ovim prostorijama u kojima je samo izvrgnuta opasnosti od
dnevnog zraenja, ali je svejedno uvijek ispalo tako da se zadri dulje nego to
treba. Svaki put je pri zavretku radnog dana bila sivo-blijeda u licu, a njeni
leuko-citi, koji su ravnomjerno opadali u toku cijele godine, spali bi na svega
dvije tisue: to je bila brojka koju lijenik ne bi smio dopustiti ni u tekog
bolesnika. Po propisima rendgenolog bi smio dnevno pregledati tri eluca, a ona
ih je pregledala i po deset, za rata i do dvadeset i pet. Uoi dopusta i njoj
samoj bi trebalo dati transfuziju krvi, a za dopusta se ne moe nadoknaditi ono
to je izgubljeno u toku godine.
Neumitna inercija posla nije je putala na miru. Na kraju svakog dana Ijutito bi
uvidjela da nije stigla nita napraviti. Izmeu dva posla ponovo se zamislila o
okrutnoj nesrei Sigbatova i pribiljeila ta e zapitati doktora Oreenkova
kad se s njim nae u drutvu. Kao to je ona uvodila u posao svoje asistentice
tako je i nju prije rata vodio za ruku, oprezno je upuivao i upozoravao na
potrebnu irinu vidokruga doktor Oreenkov. Nikada se, Lidoka, ne smijete
toliko specijalizirati da ostanete na suhom! upozoravao ju je on. Neka
cijeli svijet tei za specijalizacijom, a vi se drite svoga: u jednoj ruci
rendgenska dijagnostika, u drugoj terapija. Makar se i posljednja drala takve
prakse, drite je se! I taj lijenik je jo bio iv i stanovao u istome gradu.
Ve je bila ugasila svjetiljku, ali se vratila s vrata i zabiljeila ta sutra
treba uiniti. Poto je navukla plavi, ne ba novi ogrta svratila je jo jednom
u primarijusov kabinet ali vrata na njemu bijahu zakljuana.
Napokon se niz ulazno stepenite spustila meu topole, zala u drvored
medicinskog naselja, ali u mislima jo jednako ostala na poslu ne nastojei, ak
i ne pokuavajui da im se otrgne. Vrijeme kao da nije postojalo nije znala
je li lijepo ili runo. Jo se nije bilo smrklo. U drvoredu je susretala mnoga
nepoznata lica, ali ni tada se u Ljudmili Afanasjevnoj nije budila priroena

enska radoznalost: nije je zanimalo kako su te osobe odjevene, ta imaju na

glavi, ta na nogama. Koraala je uzdignutih obrva
72
f
i sve te ljude otro promatrala kao da u njima sluti lokaciju eventualnih
tumora, koji zasada jo nisu odali svoje prisustvo, ali se mogu ve sutra
javiti.
Ila je ona tako i prola mimo ajnu kuhinju i maloga Uzbeka koji je vascijeli
dan prodavao bademe u novinskim vreicama sve dok napokon nije dola do
glavnog izlaza.
Kad je izila kroz kapiju, kroz koju neumorna, svadljiva i debela vratarica
puta samo slobodne i zdrave ljude a bolesnike vraa glasnim povicima, inilo se
da bi sad bar mogla prijei iz svog javnog ivota u domai, obiteljski. Ali ni
govora o tome, njene-snage i njeno vrijeme nisu bile ravnomjerno podijeljene
izmeu posla i kue. U bolnikom naselju ona je troila svjeiju i bolju
polovicu svoje snage, misli o poslu rojile su joj se oko glave, kao-pele, ve
kad bi davno prola kroz kapiju a izjutra prije nego bi joj se i primakla.
Bacila je pismo za Tahta-Kugir. Prela je ulicu i uputila se prema tramvaju.
Nailazio je njen broj i zvonio. Putnici su navalili na prednja i na stranja
vrata, a Ljudmila Afanasjevna je pourila da uhvati mjesto to je bio prvi,
vanjski, sitni poriv koji ju je-polako pretvarao iz vladara ljudskim sudbinama u
obinog tramvajskog putnika kojega svi slobodno guraju.
Ali jo i u drndavu tramvaju, koji se vukao jednim jedinim kolosijekom, i na
stanicama, gdje se dugo ekalo da se tramvaji mimoiu, Ljudmiia Afanasjevna je
tu pogledala kroz prozor razmiljajui i dalje o plunim metastazama Mursalimova
i o tome kako e injekcije djelovati na Rusanova. Njegova uvredljiva oholost i
prijetnje s kojima ju je doekao na dananjoj viziti i koje-su izbrisali drugi
dojmovi, sada, kad je radni dan zavren, ponovo su je zaokupili i sigurno e je
muiti cijelo vee i cijelu no.
Mnoge ene u tramvaju, jednako kao i Ljudmila Afanasjevna,. nisu nosile male
damske torbice nego velike vrecaste torbe u koje se moglo strpati ivo prase ili
etiri cijela kruha. Kako su promicale stanice i trgovine, Ljudmilu Afanasjevnu
su zaokupljale misli o njenom domainstvu i o kui. Sve je bilo na njoj, na
njoj, i samo na njoj, jer kakva je korist od mukaraca? Imala je takva mua i
sina koji, kad bi odlazila na kongres u Moskvu, ne bi po sedam dana prali sue:
ne zato to su njoj eljeli natovariti taj posao nego naprosto zato to nisu
vidjeli nikakva smisla u tom dosadnom i vjeno istom poslu.
Ljudmila Afanasjevna imala je i kerku, koja je ve bila udata, koja je imala
malo dijete i za koju bi se moglo rei da gotovo vie i nije bila udata, jer se
brak raspadao. Prvi put se danas sjetila kerke, i Ljudmila Afanasjevna se
rastuila. Bio je petak. U nedjelju bi trebalo oprati rublje, ve ga se vrlo
mnogo nakupilo. Prema tome bi ruak za prvu polovicu sedmice (ona ga je kuhala1
samo dvaput tjedno) trebalo poto-poto skuhati ve u subotu naveer. A rublje bi
trebalo jo veeras namoiti, pa makar uope ne legla. Kako bilo da bilo, iako
je sad kasno, ipak je ovo posljednja prilika da ode na trnicu ondje i naveer
jo ima prodavaa. Sila je na stanici na kojoj je trebalo da prijee na drugi
tramvaj, ali je sluajno pogledala izlog Gastronoma preko puta i odluila da
onamo zaviri. U mesnici nije bilo nikoga, prodava
je ve bio otiao. U ribarnici nita da se kupi sle, soljeni list, konzerve.
Proavi pokraj arolikih piramida vinskih butelja i okruglih mrkih sireva,
nalik na kobasice, odluila je da u prodavaonici mjeovite robe uzme dvije boce
suncokretova ulja (prije .-se moglo dobiti samo ulje od pamuka) i jemeni
koncentrat. Prola je kroz pustu trgovinu, vratila se na blagajnu da plati a
zatim opet u odjel s mjeovitom robom. Ali dok je stajala iza dviju osoba, zauo
se buan agor u trgovini, s ulice navalio svijet, i svi se, u odjelu za
mjeovitu robu, postrojili pred blagajnom. Ljudmila Afanasjevna se trgnula i, ne
podigavi robu, brzim koracima pohitala da zauzme mjesto u repu pred blagajnom.
Kroz savijeno staklo na tezgi jo se nita nije vidjelo, ali su ene, koje su se
gurale, ve pouzdano znale da e se dijeliti kosana unka, i to kilogram po
glavi.

To je bila prava srea, i tako je, tek to je kupila to je htjela, ve stajala

u drugom repu.
74
8
OD EGA LJUDI IVE?
Da mu rak nije zahvatio vrat, Jefrem Poduev bio bi mukarac u naponu snage. Nije
jo napunio pedeset godina i bio je pleat, vrst na nogama i bistre glave. Ne
samo to je bio dvostruko ilav za obina ovjeka, nego kao da je imao i dvije
kraljenice, i poslije osmosatnog radnog dana mogao bi odraditi jo jednu smjenu
od osam sati. U mladosti je na rijeci Kami vukao i nosio vree od stotinu
kilograma, i ta snaga gotovo da ga i nije napustila, jo i sad bi mogao s
radnicima izgurati na skelu betonsku mjea-licu. ivio je u mnogim krajevima
zemlje, naradio se do mile volje i poobavljao razne poslove, negdje je cijepao,
negdje kopao, negdje nosio, a negdje opet gradio, nije ga bilo stid raditi za
najmanju plau, od pola litre nije zazirao, a vie od toga nije pio i naprosto
mu se inilo da Jefremu Poduevu nema ni kraja ni granice i da e uvijek biti
takav kakav jest. Iako je bio jak kao bik, nije bio na frontu povukli su ga na
gradilite pa nije znao ni za rane, ni za bolnicu. Nikada ga nita nije boljelo
niti je imao neku teu bolest, a ni gripu, ni zarazu; ak ga ni zubi nisu
boljeli. I tek se pretprole godine prvi put razbolio. I to odmah rak.
On je sad to tako slobodno nazivao rakom, a dugo se sam pred sobom prije toga
pretvarao kako mu nije nita, kako je to sitnica, i sve je trpio i trpio oteui
da ode lijeniku. A kad je krenuo od dispanzera do dispanzera, uputili su ga i u
odjel za rak, gdje su takoer svakome bolesniku govorili da nema rak. Ni Jefrem
nije htio priznati da ga ima, nije htio vjerovati svojoj priroenoj pameti, ve
je radije vjerovao u ono to je elio: nije to rak, ve e se on izvui.
Jefremu se razbolio jezik, okretni, potrebni, a neprimjetni jezik, kojega oima
nikada ne vidi a toliko ti koristi u ivotu. Za ovih pedesetak godina mnogo se
on okoristio jezikom. Znao je izmoliti plau i onda kad je nije zaradio. Kleo se
da je obavio neki posao, iako nije. Tvrdio je ono u to ni sam nije vjerovao. I
vikao je na starjeinu. I sono je psovao ne tedei nita sveto, i uivao u
psovkama, kao u slavujevu biglisanju. Prepriavao je masne viceve, ali nikada ne
i politike. I pjevao pjesme s Volge. I mno75
gim je enama, uzdu i poprijeko cijele domovine, lagao da nije oenjen, da e
se vratiti za sedam dana i da e osnovati zajedniki dom.
Ah, dabogda ti se jezik osuio! klela ga je jednom jedna vremena tetkica.
Ali, jezik je izdavao Jefrema samo kad bi se dobro ponapio.
I odjednom je poeo oticati. Zapinjati za zube. Nikako da se smjesti u mekanom
vlanom drijelu.
A Jefrem se samo otresao, razmetao pred prijateljima:
Poduev se niega na svijetu ne boji!
A oni su govorili: Tako je, bome Poduev ima snanu volju.
Zapravo to nije bila snana volja, nego silan strah. Nije se on toliko otimao za
poslom zbog toga to je imao snanu volju, nego zato da bi odloio operaciju.
Cijelim svojim ivotom Poduev je pripadao ovome svijetu i nije bio stvoren za
smrt. Taj preokret je prelazio njegovu snagu, on nije znao kako da krene novim
putem zato ga je i tjerao od sebe, zato je cijele dane provodio na nogama kao
da se nita nije dogodilo, iao na posao i sluao kako hvale njegovu snanu
volju.
Nije pristao na operaciju, pa su ga poeli lijeiti iglama: zabijali su mu igle
u jezik, kao greniku u paklu, i ostavljali ih tako po nekoliko dana. Jefrem se
sve nadao da e ostati samo na tome, ali uzalud. Jezik je oticao. I, izgubivi
snagu volje, Jefrem je pristao da stavi svoju bikovsku glavu na bijeli
operacioni stol.
Operirao ga je Lav Leonidovi, i operacija je sjajno uspjela! Tako mu je bio i
obeao: jezik se skratio, suzio i brzo se naviknuo da se onako okree i govori
sve ono to je i prije govorio, samo moda ne tako razgovijetno. Jo su ga
jednom izboli, a onda ga Lav Leonidovi, prije nego e ga otpustiti, pozvao i

rekao mu: A sada e se lijepo vratiti za tri mjeseca i onda emo te jo jednom
operirati na vratu. To e biti lagana operacija.
Takvih laganih operacija se Poduev dosta nagledao i nije se javio u odreenom
roku. Pozivali su ga potom, ali na pozive nije odgovarao. I inae nije mogao
dugo ivjeti na jednom mjestu i kao od ale bi se otputio bilo u Kolimu, bilo u
Hakasiju. Nigdje ga ne bi mogao zadrati ni imutak, ni stan, ni obitelj volio
je samo slobodan ivot i novce u depu. Ali u kliniku nije dolazio. A iz klinike
su mu prijetili: ako neete dobrovoljno, dovest e vas milicija. Eto, kakvu su
vlast imali oni iz dispanzera za rak i to ak nad ljudima koji nisu bolovali od
raka.
Ipak je doao. Jo je, naravno, mogao ne pristati. Ali Lav Leonidovi mu je
opipao vrat i dobro ga je naruio zbog toga to nije doao na vrijeme. Isjekli
su ga noem po vratu slijeva i zdesna kao kad se meusobno pokolju siledije;
dugo je odleao sputan zavojima, i napokon su ga pustili vrtei glavom.
Ali vie mu nije prijao slobodni ivot: nije mu se sviao ni posao, ni provodi,
ni pie, ni duhan. Vrat nikako da mu omeka, nego mu jo vie nabrekao, zatezao,
bujao, sijevao tako da je i u glavi osjeao. Bolest mu je uznapredovala po vratu
gotovo do uiju.
I kad se prije nepun mjesec dana vratio u bolnicu, u tu istu staru zgradu od
sive opeke, s pristojno otvorenim avovima, i kad se uspeo uza stepenice izmeu
topola, stepenice koje su izglaale tisue nogu, kirurzi su ga odmah spopali,
kao svog dragog roaka,
76
i opet se naao u prugastom bolnikom ruhu i u istoj onoj sobi nedaleko dvorane
za operacije, iji su prozori gledali u stranje dvorite, i opet je ekao
operaciju, drugu na jadnom vratu, a sve u svemu treu. Jefrem Poduev vie nije
mogao sam sebi lagati, i nije lagao. Shvatio je da ima rak.
I tako je, teei za jednakou, poeo sve svoje susjede uvjeravati da i oni
imaju rak. Da se nitko nee odavde izvui. Da e se svi ovamo vratiti. Nije ba
uivao u tome da im pije krv i slua kako stenju, ali mu je bilo stalo da ne
lau i daznaju istinu.
Trea operacija je bila bolnija i dublja. Poslije operacije, kad su ga
previjali, lijenici ba nisu bili raspoloeni, dobacivali su neto jedan
drugome, ali ne na ruskom, i stezali su ga sve vre i vie, sve dok mu zavoji
nisu spojili glavu s tijelom. A u glavi mu je sve jae sijevalo, sve jae i sve
ee, sad ve gotovo i bez prekida.
Zato bi se onda prenemagao? Kad se pomirio s rakom, morao se pomiriti i jo s
neim, s onim pred ime je dvije godine mirio i okretao glavu: dolo je vrijeme
Jefremu da izdahne. Upravo nekako zlurado mu se inilo da je lake tako rei: ne
da umre, nego da izdahne.
Samo to je mogao izgovoriti, ali nije mogao ni pameu ni srcem zamisliti: kako
se to moe dogoditi njemu, Jefremu? Kako to? I ta da uini?
Ono od ega se skrivao u poslu i u svijetu nalo se sad pred njim oi u oi,
steglo ga zavojem oko vrata i guilo.
Nikakvu utjenu rije nije mogao uti od susjeda ni u bolnikim sobama, ni u
hodnicima, ni u prizemlju, ni na prvom katu. Sve je ve bilo do reeno i to
onako kako ne treba. Zato se ustumarao od prozora prema vratima i obratno, i to
po pet-est sati svakodnevno. Kao da je tako traio pomo. Gdje god je Jefrem
boravio i ivio a nije on svraao samo u prijestolnice, nego je obiao cijelu
provinciju i njemu i svima ostalima uvijek je bilo jasno ta se trai od
ovjeka. Od ovjeka se trai ili da bude dobar strunjak ili da bude vrlo
snalaljiv u ivotu. I jedno i drugo donosi novce. Kad se ljudi upoznaju, tek
to se predstave c-dmah dodaju: ta radi, koliko zarauje. I ako ovjek ne
zarauje osobito, znai da je ili glup, ili nesretan, jednom rijeju, bijeda
od ovjeka.
Takav jasan i razumljiv ivot susretao je Poduev svih ovih godina i na Vorkuti,
i na Jeniseju, i na Dalekom istoku i u Srednjoj Aziji. Ljudi su zaraivali mnogo
novaca, a zatim ga troili ili svake subote, ili odjednom, na godinjem
odmoru.

I sve je to bilo u redu, sve je teklo kako treba, dok ih ne bi napao rak ili
neka druga neizljeiva bolest. Kad bi se razboljeli, onda vie nita ne bi
znaila ni njihova struna sprema, ni snalaljivost, ni poloaj, ni plaa. I po
tome kako su bespomoni i kako do posljednjeg trenutka pokuavaju sami sebi
lagati da ne boluju od raka, bilo je jasno da su svi odreda slabii i da im je
ivot promaen.
A kako je ivio Jefrem?
Od malih nogu Jefrem je sluao i vjerovao za sebe i za svoje drugove da su oni,
mladi, pametniji od svojih roditelja. Starci u cijelom ivotu nisu doli do
grada, bojali su ga se, a Jefrem je
77
s trinaest godina ve jahao, pucao iz pitolja, a u petnaestoj godini je ve
cijelu zemlju prepipao kao enu. Ali, eto, kad se sada, hodajui gore-dolje po
sobi, prisjeao kako su umirali ti starci u njegovu zaviaju na Kami, bilo Rusi,
bilo Tatari, bilo Votjaci, palo mu je na pamet da se nisu napuhavali, da se nisu
bunili, da nisu tvrdili kako nee umrijeti svi su oni mirno primali smrt. Ne
samo to nisu odlagali konani raun, nego su se na nj pripremali mirno i na
vrijeme, odreivali unaprijed kome e pripasti kobila, kome drijebe, kome
zobun, kome izme. I umirali su lako* i olakani kao da naprosto sele u drugu
kuu. I nikoga od njih ne bi rak mogao uplaiti. Osim toga, nitko i nije bolovao
od raka.
A ovdje u klinici vidi ovjeka kako ve prima kisik, jedva trepe oima a
jezikom jo uvijek petlja: neu umrijeti! nemam ja rak!
Kao kokoi. Svaku eka no pod grlo, a sve odreda kokodau i otimaju se za
hranu, odnesu jednu da je zakolju, a druge se i dalje otimaju.
Tako je iz dana u dan koraao Poduev po starome podu, tresui podnice, ali nije
mu bilo nimalo jasnije da se mora susresti sa smru. Nije to mogao ni zamisliti.
Nije bilo nikoga tko bi mu to opisao. A najmanje je oekivao da bi o tome mogao
togod doznati iz neke knjige.
Neko je zavrio etiri razreda kole, a zatim i graevinski teaj, ali nikada
ga nisu knjige osobito privlaile, i uope nije volio itati: mjesto novina
navijao je radio, a knjige su mu se inile posve suvine; a osim toga, u onoj
divljini, u kakvoj je on proveo ivot zato to su mu dobro plaali, i nije sreo
mnogo ljubitelja knjiga. Poduev je itao samo iz nevolje strune broure,
opise mehanizma dizalice, slubene upute, ukaze i Kratki teaj, ali samo do
etvrtog poglavlja. inilo mu se naprosto smijeno troiti novac na knjige ili
ih traiti po knjinicama. Kad bi mu, za dugaka putovanja ili dok bi neto
ekao, sluajno dopala u ake kakva knjiga proitao bi moda dvadesetak,
tridesetak stranica, ali bi je uvijek odbacio, ne naavi u njoj nikakvih
praktinih savjeta za ivot.
I ovdje, u bolnici, mnogo ih je bilo po nonim ormariima i prozorima, ali on ih
nije dirao. Ni ovu plavkastu sa zlatnim slovima takoer ne bi itao da mu je
nije uvalio Kostogutov one tupe i mune veeri. Stavio Jefrem pod lea dva
jastuka i zavirio u knjigu. Moda je i ne bi itao da je to bio sluajno roman.
Ali bile su to samo priice, ispriane na pet-est stranica, a ponekad i na
jednoj. U sadraju ih je bilo sva sila, kao ljunka. Poeo Poduev itati naslove
i isti as osjetio da one govore o vanim stvarima. Rad, smrt i bolest, Prvi
zakon, Izvor, Zapali li vatru, nee je ugasiti, Tri srca, Idite u
svjetlu dok ima svjetla.
Jefrem potrai nonajmanju. Proitao ju je. Silila ga je da se zamisli. I
zamislio se. Poeli da jo jednom proita priicu. I proita je jo jednom. I
opet ga prisili da razmilja. On opet poe razmiljati.
Isto je bilo i s drugom priom.
Ugasie svjetlo. Da mu ne bi digli knjigu i da je ujutro ne mora traiti, Jefrem
je gurnu pod strunjau. U mraku je ispriao Ahmadanu staru basnu o tome kako je
Alah dijelio godine ivota.
78
i kako je ovjek stekao mnogo nepotrebnih godina (uostalom, on, ba nije
vjerovao u to, nije mu se inilo da su godine nepotrebne,, ako je ovjek zdrav).
A prije nego e usnuti, opet je razmiljao o priama koje je proitao.

Samo mu je u glavi sijevalo i smetalo mu da razmilja.

U petak osvanulo tmurno jutro i kao svako bolniko jutro bilo je tegobno. Svako
jutro bi u ovoj sobi poelo zlokobnim Jefre-movim govorom. Ako bi tko izustio
kakvu nadu ili elju, Jefrem bi ga odmah napao i smlavio. Ali danas mu je bilo
muno otvarati usta i on se smjestio da ita onu mirnu, ozbiljnu knjigu. Nije
bilo. nikakva smisla da se umiva zato to je sve do iza obraza bio zamotan;
dorukovati moe i u krevetu; a vizite kirurkih bolesnika danas nema. I tako,
polako listajui utav debeli papir,. Jefrem je utio, itao i razmiljao.
Zavrena je vizita rendgenaa, nalajao se na lijenike onaj u zlatnim naoalima,
zatim se uplaio, pa su mu dali injekciju,. Kostogutov nalupetao o svojim
pravima, otiao i opet se vratio, otpustili Azovkina, oprostio se i otiao
presavijen drei se za trbuh; zvali su bolesnike na rendgen ili na transfuziju.
A Poduev nije ustajao i nije batao u prolazu meu krevetima, nego je mirno itao
i utio. S njim je razgovarala knjiga, koja nije bila nalik ni na to poznato, i
razgovarala se veoma brino.
Cijeli ivot mu je protekao a ovako ozbiljna knjiga nije mu dola u ruke.
Istina, teko da bi je on ikad proitao da nije pao na ovaj krevet, da ga ne
boli vrat i da mu ne sijeva u glavi. Te priice ne bi tako lako zaokupile zdrava
ovjeka.
Jo juer je Jefrem primijetio naslov: Od ega ljudi ive? Taj je naslov bio
ba kao da ga je sam Jefrem smislio. Dok je teko koraao po bolnikom podu,
razmiljao je upravo o tome istome ne znajui uobliiti svoje misli: od ega
ljudi ive?
Pria nije bila kratka, ali ju je ve od samog poetka itao glatko i
jednostavno i blago mu osvajala srce.
ivio izmar sa enom i djecom u seljaka na stanu. Nije imao ni kue, ni zemlje
i prehranjivao je sebe i obitelj izmarskom rabotom. Kruh bijae skup a njegov
posao jeftin, i to god zaradi, sve pojede. izmar i ena imali su jednu jedinu
bundu, a i ta je bila ve u dronjcima.
Sve je to bilo razumljivo, a to dalje, jo razumljivije: Semjon je bio suh, a
egrt Mihajlo mrav, dok je gazda: kao ovjek s drugog svijeta: crvena jedra
gubica, vrat kao u bika, kao da je izliven cio iz elika... Onako kako oni
ivotare i ne mogu se zaobliti, takve tanke avle ni smrt nee.
Mnogo je takvih vidio Jefrem u ivotu: takav je bio Karauk, upravitelj
ugljenokopa, a i Antonov, i erev, i Kuhtikov. A nije li im i sam Jefrem ve bio
pomalo nalik?
Polako, kao da srie slog po slog, Poduev proita cijelu priu do kraja.
Ve je bilo pred ruak.
I Jefremu se nije dalo ni ustati, ni govoriti. Kao da je neto< u nj ulo i
ondje zapelo. Gdje su mu prije bile oi, ondje sad oiju nema. Gdje su se
nalazila usta, nema ni usta.
Bolnica je prva grubo ostrugala koru s Jefrema. I sad je mogao strugati tko
hoe.
Leei u istom poloaju, poduprijevi se jastucima i privu-kavi koljena na
koljenima je drao zatvorenu knjigu Jefrem je piljio u prazni bijeli zid. Dan
je bio posve mutan.
Nasuprot Jefremovu leaju spavao je onaj plavo-rii izletnik sve otkako su mu
dali injekciju, a onda dobro pokrili, jer ga je tresla vruica.
Na susjednom krevetu Ahmadan i Sigbatov igrali su dama. Njihovi jezici nisu
bili slini i razgovarali su ruski. Sigbatov je sjedio tako da ne bi krivio ni
savijao bolesna lea. Bio je jo mlad, ali mu je kosa na tjemenu bila gotovo
posve otpala.
Jefrem nije jo izgubio ni jedne vlasi, na glavi mu je rasla prava neprohodna
uma. I sad bi jo jednako nalazio u sebi snage za ene. Samo ta e mu sad sve
to.
Koliko je Jefrem prevrnuo tih ena, teko je i pobrojati. Isprva je jo vodio
nekakav raun, osobito o udatim enama, ali kasnije ga je to ugnjavilo. Prva
njegova ena zvala se Amina; bila je to bljedolika Tatarka iz Elabuge, vrlo
osjeajna i njena: koa joj je na licu bila tanana, tek to bi je dugmetom
dodirnuo, ve bi prokrvarila. A bila je i ponosna ostavila ga je i odvela

djevojicu. Otada Jefrem vie nije doputao takve sramote i uvijek je prvi
naputao enu. ivio je lakoumno, slobodno, as bi koju nagovorio, as se
dogovorio, a nije mu bilo do toga da sa sobom vue obitelj. U svakom mjestu
naao bi kakvu domaicu. A dru-.gima, sluajnim namjernicama, bile udate ili
neudate, nije znao esto ni imena, nego im je plaao po dogovoru. I sad su mu se
u sjeanju pobrkala lica, navike i okolnosti i sjeao se samo nekih osobitih
ena. Sjeao se tako Jevdoke, ene nekog inenjera dok je za rata stajala na
peronu eljeznike stanice u Alma-Ati, pred prozorom njegova vagona vrtjela
repom i molila ga da je povede. Cijelo njihovo osoblje selilo se u Ili da osnuje
novo radilite pa su ih ispraali mnogi lanovi poduzea. Nedaleko je stajao i
oronuli Jevdokin mu i nekome neto tumaio. A lokomotiva je prvi put povukla.
De! viknuo je Jefrem i ispruio ruku. Ako me voli, penji se ovamo, idemo!
I ona je prihvatila ruku, uspentrala se kroz prozor vagona, na oigled cijelog
poduzea i mua. Odvezla se s njime, i ivjeli su zajedno dvije sedmice. Eto,
sad se dobro sjeao kako je ono uvlaio Jevdoku kroz prozor.
Primijetio je Jefrem da su ene u ivotu privrene. Lako je doi do ene, ali je
teko otresti je se. Iako su svi priali o ravnopravnosti, s ime se i Jefrem
slagao, u dubini due nikada nije y.ene smatrao za potpune ljude osim svoje
prve ene, Amine. I vrlo bi se zaudio kad bi mu neki seljak poeo ozbiljno
dokazivati da on loe postupa sa enama.
I sada je ova udesna knjiga tvrdila da je za sve uvijek bio kriv sam Jefrem.
Prerano upalie svjetlo.
Probudio se onaj istunac s oteklinom ispod eljusti, promolio elavu glavicu
ispod pokrivaa, bre-bolje nabio naoale zbog kojih je bio nalik na profesora.
Odmah je svima veselo saopio da je dobro podnio injekciju i da se bojao da e
biti gore. Posegnuo je na noni ormari za piletinoni. Jefrem je opazio da tima
mekuSO
cima daju samo piletinu. Za ovetinu kau: teko meso. Jefrem bi radije
promatrao nekog drugog, ali bi se trebalo okrenuti cijelim tijelom. A kad je
gledao pravo preda se, vidio je samo tu rugobu kako gloe pileu kost.
Poduev zastenja i okrenu se udesno.
Evo glasno e on ima ovdje jedna pria. Zove se: Od ega ljudi ive?
I nasmijei se. To je pitanje, tko e odgovoriti? ... Od ega ljudi ive?
Sigbatov i Ahmadan odigoe glavu od dame. Ahmadan, koji je prizdravljao,
odvrati sigurno i veselo:
Od proizvoda. Od prehrambenih i odjevnih.
Prije vojske ivio je jedino na selu i govorio je samo uzbeki. Sve ruske rijei
i pojmove, svu stegu, ali i svu neusiljenost nauio je u vojsci.
Onda, ima li jo tko? promuklo zapita Poduev. Pitanje iz knjige iznenadilo
je i njega samoga, pa je bilo teko i za sve ostale u sobi. Tko e jo rei?
Od ega ljudi ive?
Stari Mursalimov nije razumio ruski, iako bi on moda najbolje znao odgovoriti.
Ali njemu je upravo priao student Turgun da mu dadne injekciju, pa je i
odgovorio:
Od plae, naravno.
Crnokosi Proka se iz kuta zapiljio kao u izlog trgovine, ak je i usta malko
otvorio, ali nita nije rekao.
Hajde, dajte! nutkao ih je Jefrem.
Demka je odloio knjigu i zamislio se nad pitanjem. Knjiga koju je imao Jefrem
bila je ona koju je donio sam Demka, ali nikako mu nije uspijevalo da je
proita: govorila je o neemu to ne razumije, ba kao kad ti gluhi sugovornik
odgovara na pitanje. Sputavala je i zbunjivala, a tebi je bilo potrebno da te
savjetuje to da radi. Zato i nije proitao Od ega ljudi ive? i nije znao
odgovoriti Jefremu onako kako je Jefrem oekivao. On je imao svoj odgovor.
Onda, mome! hrabrio ga je Jefrem.
E, ja bih rekao polako izgovori Demka kao da odgovara uitelju pred ploom
i pazi da se ne zabuni razmiljajui o svakoj rijei. Prije svega od zraka.
Zatim od vode. Napokon od hrane.

Tako bi prije odgovorio i Jefrem, da ga je tko pitao. Samo to bi jo dodao:

Od rakije. Ali knjiga nije uope tako mislila. On pucnu ustima.
Hajde, tko e jo? Proka se odlui:
Od kvalifikacija.
I to je bilo tano, tako je i Jefrem mislio cijeloga ivota. A Sigbatov je
uzdahnuo i stidljivo dobacio:
Od domovine.
Kako to misli? zaudi se Jefrem.
Pa tako, od zaviaja... Treba ivjeti gdje si se rodio.
A-a-a... Pa ni to ne mora biti. Ja sam kao mladi otiao s Kame i nije me
briga za nju. Svejedno mi je jesam li na rijeci ili nisam.
U zaviaju tiho ali uporno nastavljao je Sigbatov nee te ni bolest. U
zaviaju je uvijek lake.
6 Odjel za rak
81
Dobro. Ima li jo tko?
ta je to? 0 emu se govori? javi se Rusanov kome se vratila hrabrost.
Kakvo je to pitanje?
Jefrem zastenja i okrene se nalijevo. Kraj prozora je leaj bio prazan, znai da
je govorio onaj izletnik. Glodao je pileu kost drei je prstima za oba kraja.
Sjedjeli su tako, suelice jedan drugome, kao da ih je sam avo sastavio. Jefrem
zakilji.
Dakle, profesore: od ega ljudi ive?
Pavel Nikolajevi se nije nimalo zbunio, ak nije odloio piletinu:
To je bar posve jasno. Upamtite da ljudi ive od ideologije i brige za
drutvene interese.
I zagrize u slatku hrskavicu zgloba. Sad mu vie nije nita preostalo osim tvrde
koe na nozi i ilica koje su visile s kosti. On napokon odloi kost na papir na
nonom ormariu.
Jefrem nita ne odgovori. Ljutio se to je mekuac tako spretno isplivao. Kad je
posrijedi ideologija, bolje je drati jezik za zubima.
Otvorio je knjigu i ponovo se zadubio u nju. Sam je htio dokuiti koji je
odgovor najtaniji.
O emu je ta knjiga? ta pie u njoj? upita Sigbatov prekidajui partiju.
Pa,
tako...

Poduev
proita prva
dva retka:
ivio izmar sa
enom i djecom u seljaka na stanu. Nije imao ni kue, ni zemlje ...
Bilo bi teko i dugo sve to naglas proitati, pa on, podboivi se na jastuke,
poe prepriavati Sigbatovu pokuavajui i sam jo jednom proniknuti u
pripovijest.
izmar je zapravo mnogo pio. Iao on tako jednom pijan i naiao na Mihajla,
koji se smrzavao. Doveo ga, a ena digla dreku kud jo, veli, dangubu dovodi.
A Mihajlo poeo marljivo raditi i izuio izmarski obrt bolje od samog izmara.
I tako u zimu svrati njima jedan gospodin, donese neku skupu kou i narui izme
koje se nee ni kriviti ni derati, a ako izmar upropasti kou, dat e svoju
vlastitu. Meutim se Mihajlo nekako udno osmjehnuo: vidi on stoji neto u kutu,
iza gospodina. Tek to je gospodin otiao, Mihajlo stade krojiti kou i
upropasti je: ne mogu iz nje izii vie nikako visoke izme, samo neto nalik na
papue. izmar se uhvatio za glavu: ta si to, veli, uinio, glave e me to
stajati? A Mihajlo kae: osigurava se za cijelu godinu, a ne zna da nee ivjeti
ni do veeri. I zbilja: jo putem gospodin otegnuo. A gospoa brzo poslala
izmaru momka:
ne treba, veli, ivati izama, nego napravite to prije
papue za mrtvaca.
Do avola, kakve su to besmislice! javi se Rusanov ita-vo i bijesno
izgovarajui slovo . Ne biste li vi mogli okrenuti drugu plou? Ova smrdi
na kilometar daleko i vidi se da je u njoj pouka kakva nama danas ne treba.
Uostalom, ta pie u njoj: od ega ljudi ive?
Jefrem prestade priati i zabulji se u elavca. Njega je maloprije razljutilo
to je elavac gotovo pogodio pravi odgovor. U
82

knjizi je pisalo da ljudi ive ne od brige za sebe sama, nego od ljubavi prema
blinjima. A mekuac je rekao: od drutvenih interesa.
To se nekako podudarah.
Od ega ive? ak mu je nekako bilo neugodno naglas odgovoriti. Od
ljubavi, pie ovdje ...
Od Iju-ba-vi! ... Ne, to nije pouka naeg doba! posprdno e zlatne naoale.
uj, tko je to napisao?
ta? proguna Poduev. elavac ga je pokuavao skrenuti u stranu od sutine
pitanja.
Pa tko je to napisao? Tko je autor ... Sluaj, pogledaj gore na prvoj
stranici.
Zar je prezime vano? Zar je ono vano za sutinu, za njihove bolesti? Za njihov
ivot ili smrt? Jefrem nije navikao da proita imena na vrhu prve strane, a kad
bi ih i proitao zaboravio bi ih.
Sad je ipak okrenuo prvu stranicu i naglas proitao:
Tol-stoj.
Ne moe biti! pobuni se Rusanov. Tolstoj? Sluajte, Tolstoj je pisao samo
optimistika i patriotska djela, inae ga ne bi tampali. Kruh, Petar
Veliki. Triput je dobio Staljinovu nagradu, da znate.
To nije taj Tolstoj javi se Demka iz kuta. Ovo je ovdje Lav Tolstoj.
Ah, nije ta-aj Tolstoj? otegnu Rusanov kao da mu je laknulo, ali ipak s
grimasom na licu. Ah, to je onaj drugi... To je onaj: ogledalo ruske
revolucije, valjuci od rie? ... Petljanac je taj va Tolstoj. Mnogo toga, mnoogo toga on nije shvaao. Zlu se treba opirati, mome, protiv zla se treba
boriti.
I ja tako mislim muklo odvrati Demka.
83
TUMOR CORDIS
Jevgenija Ustinovna, stariji kirurg, nije imala gotovo ni jedne neophodne
kirurke osobine ni onog prodornog pogleda, ni one odlune bore na elu, ni
vrsto stisnutih eljusti, ni one otvorene mudrosti koja izbija iz cijele
linosti. Iako je bila u estom desetljeu, kad bi kosu skupila pod lijeniku
kapicu, osobe koje bi je vidjele s lea esto bi je zovnule: Sluajte,
djevojko, je li... ? Bila je, kako se to kae, odostraga pionirka, sprijeda
penzionerka. Donji kapci bili su joj veliki pa su se oi inile podbule a lice
uvijek umorno. Spaavala je to jarko obojenim usnicama, ali je ru morala
obnavljati nekoliko puta dnevno, jer bi gotovo cijeli izbrisala cigaretama.
Svakog trenutka, kad nije bila u dvorani za operacije, ambu: lanti ili
bolesnikoj sobi, ona je puila. im bi uspjela pobjei napolje, okomila bi se
na cigaretu kao da e je pojesti. Za vrijeme vizite ponekad bi podizala kaiprst
i srednjak i prinosila ga ustima pa se inilo kao da i na viziti pui.
Zajedno sa efom odjela Lavom Leonidoviem, odista krupnim mukarcem dugakih
ruku, ta sitna, vremena ena obavljala je sve operacije koje su se mogle
obaviti u toj klinici rezala je udove, stavljala cijevi u grlo, vadila
eluce, dosizala do najdaljeg zakutka crijeva, haraila po utrobi a pokraj
takvog dana, punog operacija, mogla bi jo, kao da je rije o jednostavnom poslu
koji ima u malom prstu, izvaditi jednu ili dvije mljene lijezde, zaraene
rakom. Nije bilo petka ni utorka a da Jevgenija Ustinovna nije sjekla enske
grudi i bolniarki, koja je pospremala dvoranu za operacije, jednom je rekla,
uvlaei dim umornim usnicama, da bi se od svih grudi, koje je ona operirala
moglo sagraditi veliko brdo.
Jevgenija Ustinovna bijae cijelog ivota samo kirurg, osim kirurgije za nju
nita nije postojalo, a svejedno je pamtila i razumijevala rijei kozaka Jeroke
o evropskim lijenicima iz jedne Tolstojeve prie: Samo znaju rezati. Vidite da
su budale. U planinama su pravi dokturi. Poznaju trave.
I kad bi sutra neka rendgenska, kemijska, travnata terapija ili neka svjetlosna,
kromatska, telepatijska terapija mogla spasiti
84
njene pacijente, i to bez operacije, i, kad bi prijetila opasnost da kirurgija
nestane iz povijesti ljudskog roda, Jevgenija Ustinovna ne bi je branila ni

jednog jedinog dana. Moda ak i protiv svog uvjerenja, iskljuivo zbog toga to
je cijelog ivota samo rezala i rezala i znala jedino za krv i meso.
Jedna od munih i neophodnih okolnosti u ovjekovu ivotu jest da se ljudi ne
mogu odjednom trgnuti i naglo izmijeniti vrstu svog zanimanja.
U vizitu su obino odlazili utro je ili uetvero: Lav Leonidovi, ona i
asistenti. Ali prije nekoliko dana je Lav Leonidovi otputovao u Moskvu na
seminar o operacijama grudnog koa. Iste te subote ona je, tko zna zato, posve
sama, bez terapeuta i bez sestre ula u muku sobu na prvom katu.
Cak nije ni ula nego je zastala na vratima i naslonila se na dovratak. U toj
kretnji bilo je neto djevojako. Samo posve mlada djevojka moe se tako
nasloniti, znajui da je to ugodan prizor, da je tako ljepe stajati nego biti
posve uspravan, poravnatih ramena i zadignute glave.
Zastala je tako i promatrala Demu kako se igra. Dema je bio ispruio na krevetu
bolesnu nogu, zdravu presavio i podvio, na nju, kao na stoli, stavio knjigu, a
na knjizi sastavljao neki lik od etiri dugake olovke, koje je pridravao
objema rukama. Dugo je promatrao ono to je napravio i ne bi se bio maknuo da ga
nije zovnula. Podigao je glavu i odloio olovke.
ta to radi, Dema, ta to sastavlja? nekako tuno upita Jevgenija
Ustinovna.
Pouak! spremno odvrati on, i to mnogo glasnije nego to je bilo potrebno.
Izgovorili su svatko svoje, ali su se paljivo promatrali i bilo je oito da ne
misle o onome o emu govore.
Znate, prolazi vrijeme objasni Dema, ali sad ve ne-odlunije i tie.
Ona klimnu glavom.
Zautjela je ali je ostala naslonjena na dovratak ne, nije to bila djevojaka
navika, nego umor.
Hajde da te pregledam.
Dema, koji je uvijek bio razborit, usprotivi se ivlje nego obino:
Juer me je gledala Ljudmila Afanasjevna! Rekla je da emo jo zraiti.
Jevgenija Ustinovna je klimala glavom. Iz nje je izbijala neka tuna ljepota.
U redu. Ipak u pogledati.
Dema se namrtio. Okanio se stereometrije, ispruio se na krevetu, pomaknuvi se
da bi mogla sjesti i obnaio bolesnu nogu sve do koljena.
Jevgenija Ustinovna sjede na krevet. Bez napora zabaci rukave ogrtaa i haljine
gotovo do lakata. Njene tanke i savitljive ruke krenue po Deminoj nozi kao dva
iva bia.
Boli li te? Boli li? pitala je.
Boli. Boli ponavljao je on sve se jae mrtei.
Osjea li nogu i nou?
Osjeam ... Ali, Ljudmila Afanasjevna...
Jevgenija Ustinovna jo jednom zaklima glavom kao da ga dobro shvaa i potape
ga po ramenu.
Dobro, drukane, samo se ti zrai.
I oboje se opet zagledae jedno drugome u oi.
U sobi je bilo posve tiho, pa je svaka njihova rije odjekivala.
Jevgenija Ustinovna ustala je i okrenula se. Kraj pei je prije leao Proka,
ali sino se preselio do prozora (iako se govorilo da ne valja lei na krevet
bolesnika koga su otpustili da umre). A na postelji kraj pei sad je leao
oniski, mirni, plavi Fridrih Federau, koji u sobi nije bio novajlija, jer je ve
tri dana odleao na stubitu. Sad je ustao, vojniki spustio ruke uz tijelo i
zagledao se u Jevgeniju Ustinovnu srdano i s puno potovanja. Bio je nii od
nje.
Fridrih Federau je bio posve zdrav! Njega nita nije boljelo! Poslije prve
operacije bio je potpuno izlijeen. Nije se vratio u odjel za rak da bi se
prituio nego zato to je bio pedantan: u popratnom dokumentu je pisalo da se na
kontroli mora pojaviti 1. veljae 1955. Putovao je iz velike daljine po tekim
cestama, puno puta je prelazio, isprva je na sebi imao kouh i izmetine i vozio
se odostrag na kamionu, a od eljeznike stanice dovle putovao je u plitkim
cipelama i laganu ogrtau ali se nije prijavio ni 31. sijenja ni 2. veljae

nego ba 1., jednako tano kao to mjesec, prema svim predvianjima, ulazi u
pomrinu.
Ali su i njemu zagorili dane: tko zna zato, zadrali su ga u bolnici. Bio je
potpuno uvjeren da e ga ve danas pustiti.
Prila je visoka mrava Marija ugaslih oiju. Nosila je runik. Jevgenija
Ustinovna je obrisala ruke, nije spustila rukave, koji su bili zadignuti do
lakata, nego je u potpunoj tiini dugo kruila prstima po vratu Federaua, rekla
mu da se raskopa i spustila se prstima do njegovih kljunih kostiju i pod
pazuha. Napokon je rekla:
Odlino je, Federau. Kod vas je sve u redu. Sinuo je kao da su ga odlikovali.
Sve je u redu nastavljala je ona prijazno i opet prelazila prstima ispod
njegove donje eljusti. Izvrit emo jo jednu malu operaciju i gotovo.
Kako to? zapanji se Federau. Zato, ako je sve u redu, Jevgenija
Ustinovna?
Da bi bilo jo bolje nasmijei se ona beskrvno.
Ovdje? on dlanom zamahne poprijeko po vratu kao da sijee. Izraz njegova
blagog lica postao je moleiv. Obrve mu bijahu posve plave.
Tu. Ali ne brinite, kod vas to nije bilo nimalo zaputeno. Mogli bismo to
obaviti u ovaj utorak. (Marija zapie.) Potkraj veljae moete kui i vie
se neete vratiti ovamo.
A hou li opet na kontrolu? pokua se osmjehnuti Federau, ali ne uspije.
Pa ta vam smeta kontrola nasmijei se ona kao da se ispriava. Cime bi ga
mogla ohrabriti osim vlastitim umornim osmijehom?
I dok je on tako ostao stajati, da bi zatim sjeo i zamislio se, ona je krenula
dalje kroz sobu. Uz put se jo lagano osmjehnula Ahmadanu (prije tri sedmice
operirala mu je prepone) i zastala pred Jefremom.
On ju je ve oekivao a plavu knjiicu poloio kraj sebe. Onako velike glave,
nesrazmjerno debela, umotana vrata i pleat, podvijenih nogu, napola je sjedio u
krevetu nalik na kakva udovina patuljka. Motrio ju je ispod oka oekujui
udarac.
Naslonila se na ogradu njegova kreveta i prinijela dva prsta ustima kao da pui.
Onda, kako se osjea, Podueve?
to ga pita kako se osjea? Neka samo kae svoje, odigra svoju ulogu i ode.
Dojadilo mi je to me reu ree Jefrem.
Ona odie obrve kao da se udi da operacija moe nekome dojaditi.
Nita nije odgovorila.
A i njemu se inilo da je dosta rekao. utjeli su kao poslije svae, kao uoi
rastanka.
Opet ete na istom mjestu? gotovo i ne upita nego ree Jefrem.
(Htio je zapravo rei: zato ste prije operirali? ta ste mislili? Ali on, koji
nikada nije tedio svoje starjeine i koji je uvijek svima kresao u lice,
potedio je Jevgeniju Ustinovnu. Neka sama pogodi to je htio rei.)
Malo nie odvratila je ona.
(Kakva ima smisla da ti kaem, jadnice, da rak jezika nije isto to i rak donje
usnice? Izvadi vorove ispod eljusti a odjednom se pokae da su zahvaene i
najdublje limfne lijezde. A to se prije nije moglo operirati.)
Jefrem je zastenjao kao da to ve prelazi njegove snage.
Nemojte. Ne treba mi.
A ona kao da ga ba i nije nagovarala.
Ne dam da me reete. Nita mi vie ne treba. Gledala ga je i utjela.
Otpustite me!
Zagledala mu se u rie oi koje su poslije toliko straha postale neustraive i
takoer pomislila: zato? Zato da ga muimo ako ve no ne moe pomoi kad
nastupe metastaze.
U ponedjeljak emo, Podueve, skinuti zavoje i pogledati. U redu?
(Traio je da ga otpuste, ali se svejedno nadao da e ona rei: Jesi li
poludio, Podueve? Zato da te otpustimo? Mi emo te lijeiti! Mi emo te
izlijeiti!)
A ona je, eto, pristajala na njegov zahtjev.
Znai da mu je odzvonilo.

Nagnuo se cijelim tijelom to je znailo da povlauje. Jer samo glavom nije

mogao klimnuti.
Pristupila je Proki. Ustao je da je doeka i nasmijeio se. Ne pogledavi ga,
zapitala je:
Onda, kako se osjeate?
Dobro jo se ire osmjehnu Proka. Ove pilule su mi pomogle.
87
On pokaza boicu s multivitaminima. Nije znao kako bi joj se to vie umilio.
Nije znao kako bi je nagovorio da ga ne operira.
Pokazala je glavom prema pilulama a zatim pruila ruku prema lijevoj strani
njegovih grudi.
A kako je ovdje? Probada li?
Malice.
Ona lagano klimnu:
Danas emo vas otpustiti.
Kako se samo obradovao Proka! Crne obrve visoko se uzvinue:
ta ne velite? A operacije nee biti? Zavrtjela je glavom i beskrvno se
smijeila.
Punu sedmicu su ga prepipavali, etiri puta stavljali pod rendgen, zapovijedali
mu da sjedne, da legne, dizali ga, vodili ga nekakvim starcima u bijelim
ogrtaima oekivao je ve da je posrijedi neka strana bolest i sad ga
odjednom putaju bez operacije!
Znai da sam zdrav?
Ne sasvim.
Ali su ove pilule vrlo dobre, je li? Crne oi su mu sijale od razumijevanja
i zahvalnosti. Bilo mu je ugodno to ovaj sretni obrat veseli i nju samu.
Te ete pilule odsada sami uzimati u apoteci. Ja u vam jo i neto drugo
prepisati, to ete takoer piti ona se okrenu prema sestri askorbin.
Marija ozbiljno sagnu glavu i zapisa u biljenicu.
Samo ete se morati uvati! upozoravala je Jevgenija Ustinovna. Ne
smijete brzo hodati. Ne smijete podizati teret, a ako se saginjete, morate se
oprezno saginjati.
Proka se nasmija sretan to i ona ba ne razumije sve na svijetu.
A kako da ne podiem teret? Pa ja sam traktorist.
Neete zasada raditi.
to? Dobit u potedu?
Ne, na osnovu naeg dopisa dobit ete invalidninu.
Invalidninu? Proka je pogleda u udu. Ama koga e mi avola invalidnina?
Od ega u ivjeti? Jo sam mlad, ja bih radio.
I on pokaza svoje zdrave ake grubih prstiju, koje su vapile za poslom.
Ali to nije pokolebalo Jevgeniju Ustinovnu.
Za pola sata ete sii u ambulantu. Dokumenti e biti spremni, i ja u vam
sve objasniti.
Ona izae a za njom i uspravna, mrava Marija.
U bolnikoj sobi svi odmah zabrujae u jedan glas. Proka je spominjao tu
invalidninu koga e mu avola ona ali nije uspio o tome porazgovoriti s
momcima jer su svi priali o Fe-derauu. Sve ih je zapanjivao njegov sluaj: vrat
mu je bez ikakve otekline, bijel, ravan, a kad tamo operacija!
Poduev se na krevetu upro o ruke i okrenuo cijelim tijelom, ne ispravivi nogu
(ispalo je kao da se okree bogalj bez nogu), i zavikao ljutito ak pocrvenjevi
u licu:
88
Ne daj se, Fridrih! Ne budi lud! Kad te ponu jednom rezati, dokrajit e
te kao i mene.
Ali i Ahmadan se upleo:
Treba operacija, Federau! Ne bi to oni samo onako rekli..
Zato bi rezali, ako ga ne boli? uzbuivao se Dema.
Ama ta je tebi, burazeru? muklo e Kostogutov. Jesi li poludio, da ti
reu zdrav vrat.

Rusanovu je smetala ta vika, ali nije nikoga ukorio. Juer,, poslije injekcije
silno se obveselio tome to ju je lako podnio. Ali mu je svejedno oteklina pod
vratom cijelu no i cijelo jutro smetala da okree glavu i danas je bio strano
nesretan zbog toga to-se nije nita smanjila.
Istina, obila ga je doktorica Ganhart. Vrlo potanko je ispitala Pavela
Nikolajevia o tome kako se osjeao sino i noas, i jutros,, i o slabosti koju
osjea i objasnila mu da se tumor ne moe smanjiti poslije prve injekcije i da
je ak posve normalno to se nije; smanjio. Donekle ga je umirila. Dobro je
promotrio Ganhartovu: lice joj bijae pametno (samo je prezime sumnjivo). Na
kraju krajeva, ne moe se rei da su lijenici u ovoj klinici najgori na
svijetu, iskustva imaju, samo treba iz njih izvui to se vie moe.
Ali njegov mir nije dugo potrajao. Lijenica je otila, a oteklina je strala
ispod eljusti i pritiskala, bolesnici su lupetali besmislice i raspravljali o
ovjeku kome kirurzi namjeravaju operirati zdrav vrat. Kakvu samo ima Rusanov
izraslinu ' a operaciju doktori i ne spominju: nije mogue da je njegovo
stanje tako loe?
Kad je prekjuer uao u ovu sobu, Pavel Nikolajevi nije mogao ni pomisliti da
e tako brzo osjetiti vezu s tim ljudima.
Eto, ovdje je bila rije o vratu. Trojica od njih imala su bolestan vrat.
Fridrih Jakobovi se posve smeo. Sluao je sve to su mu savjetovali i
izgubljeno se smjekao. Svima je bilo jasno to treba uraditi, samo se njemu
njegov vlastiti sluaj inio posve mutan. (Kao i njima njihove bolesti.) Bilo je
opasno i poi na operaciju, i ne poi. Mnogo se on toga nagledao i nasluao u
ovoj klinici, jo prolog puta kad su mu, kao sada Jegenberdijevu, lijeili
rendgenom donju usnicu. Otada mu je krasta na usnici narasla, osuila se i
otpala, ali je njemu bilo jasno zato treba operirati lijezde na vratu: da se
rak ne bi dalje proirio. Meutim, Poduevu su dva puta rezali vrat i to mu
je to pomoglo? ... A ta onda ako rak ionako ne bi dalje krenuo? Ako je ve
nestao? U svakom sluaju trebalo bi se posavjetovati sa enom i osobito s
kerkom Hen-rietom, koja je najobrazovanija i najodlunija u njihovoj obitelji.
Samo to je on ovdje zauzimao jedan krevet, i klinika ne bi mogla ekati da oni
izmijene pisma (od eljeznike stanice do njihova naselja, duboko u stepi, potu
prevoze samo dva puta sedmino, i to ako je cesta prohodna). Mogao bi traiti da
ga puste iz bolnice i da ode kui da se posavjetuje ali to bi bilo i te kako
teko,, mnogo tee nego to bi to mogli shvatiti lijenici i ovi bolesnici koji
mu tako spremno dijele savjete. U tu svrhu bi morao u ovdanjoj gradskoj upravi
povui dozvolu koju je na jedvite jade-dobio, skinuti se s privremene liste
boravka i krenuti na put; isprva putovati vlakom do njihove male eljeznike
stanice, ondje obui bundu i tople izme, koje je ostavio kod nekih plemenitih
89'
neznanaca da mu ih sauvaju jer ondje nije vrijeme kao ovdje, ondje jo pusu
ledeni vjetrovi i studeno je i tresti se i tandrkati jo stotinu i pedeset
kilometara do traktorske stanice, moda ak i ne u kabini, nego otraga na
kamionu; i kad doe kui, odmah pisati molbu u oblasnu upravu i ekati dvije,
tri ili etiri sedmice da bi dobio dozvolu za novo putovanje; a kad je dobije,
opet moliti da ga puste s posla i onda e se ba otopiti snijeg, ceste
zaglibiti i automobili nee voziti; a zatim na maloj stanici, gdje se vlakovi
zaustavljaju samo dva puta svakog dana i gdje stoje samo po jednu minutu,
oajniki juriti od konduktera do konduktera prekiinjui ih da te puste u vlak;
kad jednom doputuje ovamo, onda opet u gradskoj upravi traiti da te stave na
privremenu listu i jo tolike dane ekati na slobodan krevet u klinici.
Dotle su bolesnici raspravljali o Prokinu sluaju. Sad ti vjeruj praznovjerju:
ta smeta to je legao na onaj opasni krevet! estitali su mu i savjetovali da
pristane na invalidninu, dok mu jo nude. Kad ti nude, uzmi! Kad nude, znai da
tako i treba biti. Nude ti, a poslije e ti ve oduzeti. Ali Proka se protivio
i tvrdio da se njemu radi. A oni mu vele da e se jo, budala jedna, na-raditi,
dugaak je ivot.
Proka je siao po dokumente. U sobi su se polako smirivali.
Jefrem je opet otvorio knjigu, ali je itao retke ne shvaajui ih i ubrzo mu je
to postalo jasno.

Nije ih razumijevao zato to se trzao, uzbuivao, promatrao to se dogaa u sobi

i u hodniku. Da bi ih mogao razumjeti, trebalo bi se sjetiti da je s njim
gotovo. Da nita ne moe popraviti, nikoga ni u ta uvjeriti. Da su mu odbrojeni
dani i da za tih odbrojanih dana mora obraunati sam sa sobom.
Istom tada bi poeo razumijevati retke u knjizi. Istina, ti su reci bili
otisnuti obinim crnim slovima na bijelom papiru. Ali nije bilo dovoljno biti
pismen da bi ih ovjek proitao.
Kad se Proka, ve s dokumentima u ruci, veselo uspinjao stepenitem, u gornjem
predvorju opazio je Kostogutova i po-iazao mu:
I igovi su okrugli, viaj!
Jedan dopis bio je naslovljen na eljezniku stanicu s molbom da se tome i tome
bolesniku, koji je upravo operiran, izda vozna karta bez ekanja. (Da nisu
spomenuli operaciju, morao bi, kao i ostali bolesnici, ekati na stanici u
dugaku repu i moda ne bi otputovao ni za dva-tri dana.)
U drugom dopisu, upuenom ambulanti u Prokinom mjestu, pisalo je neto
nerazumljivo.
Ne razumijem! pokazivao je Proka prstom. ta to tu pie, je 1' da?
ekaj malo zakilji Kostogutov nezadovoljna izraza na licu. Na, uzmi, ja
u promisliti i rei ti.
Proka uze dragocjene dokumente i ode da se spremi za put. A Kostogutov se
navali na ogradu i veliki uperak mu se objesi nad stepenitem.
O latinskome on nije imao pojma, ba kao to nije znao ni jedan drugi jezik i
kao to, uostalom, ni jednu drugu nauku osim topografije, i to vojne, koliko
se ui na narednikom teaju nije poteno izuio. Ali, iako se uvijek i
svagdje izrugivao obra90
zovanju, on bi dobro napeo oi i ui da ne propusti ni jednu jedinu siunu
priliku koja e mu pomoi da postane malo obrazovaniji. Zavrio je jednu godinu
geofizike, godine 1938, polazio je geodeziju 1946. i 1947. godine, a izmeu ta
dva studija bio je u vojsci i u ratu, to mu nije pomoglo da uznapreduje u
nauci. Meutim se Kostogutov uvijek sjeao izreke svog voljenog djeda: Budala
voli pouavati a pametni voli uiti, i ak kad je bio u vojsci, oslukivao je
sve to mu se inilo da je korisno, svaki pametan razgovor koji bi vodio oficir
iz drugog puka ili vojnik iz njegova voda. Istina, oslukivao je uvijek tako da
ne bi povrijedio vlastitu tatinu malko s visoka, kao da mu to ba nije jako
potrebno. A kad se Kostogutov upoznao s nekim ovjekom, nikada nije urio da se
predstavi i da se otkrije, nego je odmah ispitivao tko mu je novi znanac, kamo
spada, odakle je i kakav je. To mu je mnogo pomagalo da svata uje i sazna.
Posebno je imao prilike da napabiri kojekakvog znanja u krcatim moskovskim
elijama poslije rata. Ondje su svake veeri drali predavanja razliiti
profesori, doktori ili naprosto obrazovani ljudi o atomskoj fizici, zapadnoj
arhitekturi, genetici, poetici ili pelarstvu a Kostogutov bijae najrevniji
slualac na svim tim predavanjima. Jo pod drvenim leajevima Krasne Presne i na
neizblanjanim daskama marvenih vagona, kad se pri prebacivanju iz zatvora u
zatvor sjedilo na zemlji, ba kao i u logorskom krugu posvuda je on, uvijek,
imajui na umu djedovu izreku, pokuavao nauiti ono to nije uspio saznati po
fakultetskim predavaonicama.
U logoru se upoznao s medicinskim statistiarem starijim, smjernim ovjekom,
koji je u ambulanti ispisivao formulare i koga su ako treba slali po vodu za aj
i saznao da je on bio predava klasine filologije i antike literature na
lenjingradskom sveuilitu. Kostogutov je naumio da od njega pokua nauiti
latinski jezik. Zbog toga je morao, po najveoj studeni hodati ovamo--onamo po
krugu, nisu imali ni olovke ni papira, statistiar je gdjekad skidao rukavicu i
pisao prstom po snijegu. (Starac mu je davao te instrukcije besplatno: naprosto
se, bar na jedan as, opet osjeao ovjekom. A Kostogutov mu i onako ne bi mogao
platiti. Samo su to njih obadvojica skoro skupo platili: posebno su ih pozivali
na presluavanje, sumnjajui da su spremali bijeg i da zato na snijegu crtaju
plan i poloaj mjesta. U priu o latinskome nitko nije vjerovao. Instrukcija je
tako prekinuta.)

Od tih lekcija Kostogutov je samo upamtio da rije casus Ili sluaj ima
negativno znaenje i odatle zakljuio a da nije zakljuio ne bi to bilo teko
i pogoditi da je kardiogram rije slina korijena. A tu je rije susretao na
svakoj stranici Patoloke anatomije, koju mu je bila posudila Zoja.
Tako je on bez po muke shvatio Prokinu dijagnozu:
Srani tumor, sluaj koji ne podlijee operaciji. Ne samo operaciji, nego i
bilo kakvoj drugoj vrsti lijeenja inae mu ne bi dali askorbin.
I tako, nagnuvi se nad stepenite, Kostogutov nije razmiljao o prijevodu s
latinskoga nego o naelu, koje je juer tumaio Ljudmili Afanasjevnoj, naelu da
bolesnik mora sve znati.
Ali to je naelo vrijedilo za ljude kao on, koji su proli svoje u ivotu.
A kako je s Prokom? tv
Proka nije gotovo nita ponio sa sobom: nije on imao nikakve imovine. Ispraali
su ga Sigbatov, Demka i Ahmadan. Sva trojica su koraali oprezno; jedan je
uvao lea, drugi nogu, treemu je smetala taka. A Proka je veselo koraao i
bijeli zubi su mu blistali.
Ba isto tako iako se to dogaalo rijetko ispraali su zatvorenike na
slobodu.
1 zar da mu kae kako e ga, odmah, ve pred ulazom, ponovo uhapsiti?
Onda,
to
pie
tu?

upita
Proka
u
prolazu
posve nehajno.
avo bi ga znao skupi usta Kostogutov a i brazgotina mu se pri tome skupi.
Lukavi su ti sad ti lijenici, ne moe shvatiti to su napisali.
Hajde, elim vam da ozdravite! Ozdravite i vi momci! Brzo kui! Brzo eni!
Proka se rukova sa svima. Jo se na stepenicama veselo okretao i mahao im.
92
10
DJECA
Samo je opipala prstom Demkin tumor, obgrlila ga oko ramena i otila dalje. Ali
u tom trenu dogodilo se neto kobno. Demka je to osjetio. Popucale su pod njim
grane njegove nade.
Nije to odmah osjetio isprva su u sobi raspravljali i ispraali Proku, a on
je smiljao ne bi li se preselio na njegov krevet kraj prozora koji je, eto,
ispao sretan ondje je vidljivije, lake se ita i blie je Kostogutov s kojim
je rado razgovarao. U tom asu je uao novi bolesnik.
Bio je to preplanuli mladi, kao smola crne uredne i malko kovrave kose.
Vjerojatno je ve odavno prevalio dvadesetu. Pod jednim i pod drugim pazuhom
imao je po tri knjige.
Zdravo, drugovi! doviknuo je on s praga i silno se svidio Demki:
drao
se vrlo jednostavno i otvoreno gledao oko
sebe. Gdje je moje mjesto?
inilo se kao da mu pogled ne prelazi po krevetu, nego po zidovima.
Hoete li vi to mnogo itati? zapita ga Demka.
Cijelo vrijeme! Demka se zamisli.
Struno ili samo onako?
Iz struke.
E pa onda, neka, legnite vi kraj prozora. Odmah u vam napraviti krevet. A
kakve su vam to knjige?
Geologija, brate odgovori novajlija.
I Demka proita jedan od naslova: Geokemijska istraivanja mineralnih
nalazita.
Hajde, legnite kraj prozora, ta vas boli?
Noga.
Mene isto noga.
Jest, novajlija je oprezno stajao na jednu nogu, ali je inae bio takve figure
da bi mogao klizati i plesati na ledu.
Novajliji napravie krevet, i inilo se kao da je on ovamo doao samo po poslu:
odmah je rasporedio pet knjiga na prozorskoj dasci a u estu se zadubio; itao
je jedan sat, nita nije nikoga pitao, nikome se nije obraao, a onda su ga
pozvali lijenici.
93

Demka je takoer pokuavao itati. Isprva se muio sa stereometrijom i gradio

likove od olovaka. Ali pouci mu nisu nikako ili u glavu. A crtei segmenti
pravca i nepravilni lomovi ploha
podsjeali su Demku uvijek na jedno te isto.
Odluio je da uzme laku knjigu ivu vodu nekoga Ko-evnikova, knjigu koja
je ve dobila Staljinovu nagradu. Bio je to A. Koevnikov, a postojao je jo i
S. Koevnikov, moda ak i V. Koevnikov. Demku je hvatala muka od tolikih
pisaca. U prolom vijeku bilo je moda svega desetak pisaca, ali su svi bili
veliki. A danas ih ima na tisue, promijeni im jedno slovo u imenu
i eto ti novog pisca. Ima i Safronov, a ima i Safonov, ini se da to nije
isti. A i taj Safronov: je li to uvijek isti? Nitko ne bi stigao da proita sve
te njihove knjige. A kad poneku i proita, bolje bi bilo da je nisi itao.
Nicali su ti pisci, nitko nije za njih znao, dobivali
Staljinove
nagrade
i
zauvijek
nestajali.
Svaka
knjiga, gotovo svaka malo deblja knjiga koja je
izila prole godine dobila bi nekakvu nagradu. Svake godine je bilo etrdeset,
pedeset nagrada. Demki su se u glavi pobrkali i naslovi. Mnogo se pisalo
0 filmovima Veliki ivot i Velika obitelj. Jedan od tih filmova bio je vrlo
koristan, a drugi vrlo tetan, ali Demka nikako da upamti koji je koji, to prije
to ni jedan ni drugi nije gledao.
1 pojmovi su mu se takoer brkali, i to to vie to je Demka o njima mislio i
itao. Tek to je shvatio da gledati objektivno znai vidjeti stvari
onakve kakve one jesu u ivotu, odmah je negdje proitao kako napadaju
knjievnicu Panovu zbog toga to se nalazi na nesigurnu tlu objektivizma.
A sve je to trebalo dokuiti, razumjeti i zapamtiti.
itao je Demka ivu vodu i nikako da shvati je li ta knjiga takva magla i dim
ili su njemu magla i dim u dui.
Sve ga vie pri tiskala tuga i tjeskoba. Nije li se, moda, elio posavjetovati
s nekim? Potuiti se? Moda bi, naprosto, htio ljudski porazgovoriti i osjetiti
da ga bar malko ale.
Naravno, itao je i uo da je saaljenje poniavajui osjeaj: on poniava i
onoga tko saaljeva, i onoga koga saaljevaju.
A ipak bi volio da ga bar malko ale.
Jer Demku nikada u ivotu nitko nije alio.
Ovdje u bolesnikoj sobi bilo je zanimljivo sluati druge i razgovarati, ali ne
o ovome i ne na ovakav nain kako bi sad to elio. Meu mukarcima treba biti
mukarac.
U klinici je bilo mnogo ena, vrlo mnogo, ali Dema se ne bi ni usudio prijei
prag njihove velike i bune sobe. Da je ondje na okupu toliko zdravih ena
zanimljivo bi bilo u prolazu, kao uz put, onamo zaviriti i pogledati. Ali pred
tim leglom bolesnih ena, on je okretao glavu bojei se da ne bi ugledao to
neugodno. Bolest ih je odvajala kao zastor, zastor mnogo jai od obinog stida.
Neke od tih ena, koje bi Dema susretao na stepenicama ili u predvorju, bijahu
tako klonule, utuene, da nisu paljivo ogrtale ogrtae, pa je mogao vidjeti
njihovu donju odjeu na grudima ili ispod pasa. Meutim takav prizor ga ne bi
obradovao, nego izazivao bol.
I zato je uvijek okretao glavu. Osim toga nije bilo ovdje lako upoznati se sa
enom.
Jedino ga je teta Stefa sama uoila, poela ga o kojeemu ispitivati, i on se s
njome sprijateljio. Teta Stefa bila je ve i majka
94
i baka i imala je neke od onih opih osobina sviju baka bore i smijeak pun
razumijevanja za ljudske slabosti. On i teta Stefa zastali bi negdje navrh
stepenita i dugo razgovarali. Nitko nikada nije tako pozorno sluao Demu, i s
toliko razumijevanja, ba kao da joj je on najblii na svijetu. I on joj je
otvoreno priao o sebi, pa ak i o majci, o mnogoemu to ne bi nikome ivome
spomenuo.
Demki su bile dvije godine kad mu je otac poginuo u ratu. Tada je dobio ouha,
ne ba prijazna ali pravina, s kojim se moglo pristojno ivjeti samo to se
majka on tu rije pred Stefom nije izgovorio iako ju je u sebi ve odavno
ponavljao prokurvala. Ouh ju je napustio, i dobro je uinio. Otada je majka

dovodila mukarce u sobu u kojoj je spavao i Dema, ondje se naravno mnogo pilo
(tjerali su i Demu da pije, ali on nije htio), a mukarci su ostajali do nekog
doba: pokoji do ponoi, drugi do jutra. U sobi nije bilo nikakve pregrade a nije
bilo ni mrano zato to su je obasjavale uline svjetiljke. I Demki se sve to
tako smuilo da mu se inilo svinjcem ono o emu su njegovi vrnjaci zanosno
sanjarili.
Proao je tako peti i esti razred a u sedmom se Demka preselio starom kolskom
podvorniku. Dvaput na dan Demka je dobivao hranu u koli. Majci nije bilo stalo
da se vrati polako je crkavala i veselila se tome.
Dema je runo govorio o majci, nije se mogao svladati. Teta Stefa ga je sluala,
vrtjela glavom da bi na kraju neobino zakljuila:
Svi ive na ovom bijelom svijetu. Ovaj svijet je za sve isti. Prole godine
se Dema preselio u tvorniko naselje, gdje je
postojala veernja kola, i ondje su ga smjestili u dom. Dema je uio tokarski
obrt i dobio drugu kategoriju. Nije ba osobito napredovao, ali, za razliku od
raspojasane majke, on se nije opijao i nije pjevao svakakve pjesme nego se bavio
svojim poslom. Uspjeno je zavrio osmi razred i prvo polugodite devetog
razreda.
Jedino to je volio bilo je da povremeno s dekima igra nogomet. I zbog tog
jednog jedinog, sitnog zadovoljstva sudbina ga je kaznila: u guvi oko lopte
netko je nehotice udario Demku kopakom po nozi, Demka se na to nije ni osvrtao,
malko je epesao, a poslije je posve prolo. Ujesen je noga poela oticati i
oticati, on se jo nikako nije odluivao da ode lijeniku, a kad je otiao,
grijali su mu nogu, stanje se pogoralo, pa su ga poslali, prvo, na lijeenje u
kotar, a onda ovamo.
Zato je, pitao je Demka tetu Stefu, zato je i sama sudbina tako nepravedna?
Eto, ima ljudi kojima cijelog ivota sve ide kao po loju, a drugima sve naopako.
Jo se kae da sudbina ovisi o samome ovjeku. A nita ne ovisi o njemu.
Ovisi o bogu tjeila ga je teta Stefa. Bog sve vidi. Treba to mirno
primati, Demka.
Jo gore ako sve ovisi o bogu, ako on sve vidi zato onda sve svaljuje na
jednog jedinog ovjeka? Trebalo bi to nekako rasporediti...
Ali da se treba pomiriti sa sudbinom, to nije bilo nimalo sporno. Jer ako se i
ne pomiri ta ti drugo preostaje?
95
Teta Stefa je inae i ivjela u ovome mjestu pa su je keri, sinovi i snahe
esto obilazili i donosili svakakve poslastice. Teta Stefa nita od toga nije
zadravala za sebe nego je astila susjede i bolniarke a esto bi zovnula iz
sobe i Demku i gurnula mu u ruku jaje ili valjuak.
Dema se nikad u ivotu nije dosita najeo. Zbog toga to je neprestano i napeto
razmiljao o jelu, inilo mu se da je gladniji nego to je zapravo bio. Ipak se
ustruavao da pljaka tetu Stefu i, kad bi ve uzeo jaje, nastojao je odbiti
valjuke.
Uzmi, sinko! navaljivala je ona. Valjuak je s mesom. Treba ga jesti dok
je mesojede.
A zar poslije vie nee biti?
Naravno da nee, zar ti to ne zna?
Pa to dolazi poslije mesojeda?
Mesopust, jasno!
Pa to je jo bolje, teta Stefa, nije li mesopust jo bolji?
Sve u svoje vrijeme. Bolji ili gori ali mesa onda nema.
A mesopust nikako da zavri, je li?
Kako ne bi zavrio! Prohuji za sedam dana.
I ta emo onda? veselo upita Dema uivajui ve u mirisnom, domaem
valjuku kakav u njegovoj kui nisu nikada spravljali.
Sve sam antikrist, nita ne zna. Poslije dolazi veliki post.
A to e nam taj veliki post? to e nam on? Post, pa jo -veliki.
Zato, Demka, to bi te trbuh vukao prema zemlji kad bi se uvijek toliko
nabokao. Zato treba ponekad i svjetla.

 Kakvog svjetla, ta e nam ono? Nije to Dema nikako mogao shvatiti jer je
znao samo za jednu vrstu svjetla.
Svjetlo je zato da te prosvijetli. Natate se bolje osjea, nisi li to nikad
primijetio?
Nisam, teta Stefa, nisam nikada to primijetio.
Ve od prvog razreda, prije nego to je nauio itati i pisati, Demu su ve
jednom zauvijek nauili da je religija otrov, prokleti reakcionarni nauk koji
pogoduje samo lupeima. Zbog te religije se u nekim zemljama trudbenici nikako
ne mogu osloboditi eksploatacije. im se otresu religije, dobivaju novo oruje u
ruke i slobodu.
I sama teta Stefa sa svojim smijenim crkvenim blagdanima, koja je svaki as
spominjala boga i bezbrino se smjekala ak u ovoj zlokobnoj klinici, teta
Stefa s tim svojim valjucima bila je za nj posve reakcionarna linost.
Ali usprkos tome ba sada, u subotu poslije ruka, kad su otili lijenici i
ostavili bolesnike da razbijaju sebi glavu, kad je oblani, mrki dan jadno
osvjetljavao bolnike sobe a u predsoblju i hodnicima gorjele svjetiljke, Dema
je epesao uokolo i posvuda traio upravo reakcionarnu tetu Stefu, koja mu nije
mogla savjetovati nita praktino osim kako e se pokoriti sudbini.
Samo da mu je ne uzmu. Samo da mu je ne odsijeku. Samo da je se ne bude morao
odrei.
Da je dadne? Da je ne da? Da je dadne, da je ne da?
Iako ga toliko paklenski boli da mu je se moda ne bi ni bilo teko odrei.
96
A tete Stefe nije bilo ni na jednom od uobiajenih mjesta. Meutim u donjem
hodniku, na mjestu gdje se on irio u maleno predvorje, koje su u klinici
smatrali crvenim kutiem, iako je ondje stajao i stol deurne sestre i njen
ormar s lijekovima, Dema je ugledao djevojku, gotovo djevojicu, u istom onom
ispranom, sivom ogrtau, ali po vanjtini nalik na filmsku glumicu; imala je
plavu kosu, kakva se rijetko vidi, i jo ju je tako poeljala da joj se lagano
pomicala i njihala na glavi.
Dema ju je jo juer vidio na trenutak i ak je zadrhtao pri pogledu na taj
kalpak plave kose. Uinilo mu se da je djevojka tako lijepa da se nije ni usudio
zadrati na njoj pogleda okrenuo je glavu i otiao. Iako mu je po godinama ona
bila najblia osoba u cijeloj bolnici (osim Sarhana kome su odrezali nogu),
smatrao je da su mu takve djevojke posve nedostupne.
Jutros ju je jo jednom na trenutak vidio s lea. ak i u toj bolnikoj odjei
bila je nalik na osicu, odmah bi je poznao. A na glavi joj drhtao snopi plave
kose.
Oito je da je Dema nije namjerno traio, jer se ne bi mogao ni odluiti da joj
pristupi i s njom upozna: znao je da bi mu se usta slijepila, kao da su od
tijesta, mumljao bi neto nejasno i glupo. Ali kad ju je ugledao, srce mu je
zaigralo u grudima. Nastojei da ne epa, nastojei da hoda to uspravnije,
skrenuo je u crveni kuti i uzeo prelistavati republiku Pravdu, koju su
bolesnici ve prilino prorijedili upotrebljavajui papir za zamatanje i u druge
svrhe.
Polovicu stola, prekrivenog crvenim stolnjakom, zauzimalo je bronano poprsje
Staljina, u koga su glava i ramena bili vei nego u obina ovjeka. S druge
strane, u dnu stola stajala je posluitelj ica, isto tako krupna, irokih
usnica, nekako nalik na Staljina. Kako je bila subota, nadala se da nee biti
guve, pa je na stolu rairila novine, sasula na njih sjemenke i ne pomaui se
rukama slasno ih ljutila pijuckajui ostatke na te iste novine. Vjerojatno je
svratila ovamo samo na asak, ali se nikako nije mogla okaniti sjemenki.
Zvunik na zidu promuklo je hripao i iz njega se razlijegala plesna glazba. Za
drugim stoliem dva bolesnika igrala su dame.
Dema je vidio kutom oiju da je djevojka mirno i besposleno sjedila kraj zida,
naprosto uspravna u stolici, jednom rukom pri-liskala ogrta na vratu, na onom
mjestu gdje nije bilo nikakvih spona ako ih same ene ne bi prisile.
Sjedio je tu taj plavokosi, neuhvatljivi, njeni aneo, i ne moe ga se dotai.
A kako bi bilo divno o bilo emu s njome porazgovoriti! Makar i o nozi.

Ljut sam na sebe, Demka je listao novine. Sad mu je jo palo na pamet kako nije
htio gubiti vrijeme na frizuru pa je bio putao da ga iaju mainom do gola.
Uinio joj se zacijelo kao obian klipan.
Odjednom aneo ree:
to si tako plaljiv? Ve se drugi dan mota i ne prilazi mi.
Dema zadrhta i ogleda se. Tako je, kome bi drugom to rekla ako ne njemu?
Plavi uperak ili perjanica njihali su se poput cvijeta na njezinoj glavi.
7 Odijel za rak
ta si tako uplaen? Uzmi stolicu, donesi je ovamo, pa da se upoznamo.
Nisam ja uplaen. Ali u glasu mu je neto zasmetalo da te rijei zvonko
izgovori.
Hajde, daj ovamo stolicu, smjesti se.
Uzeo je stolicu i, trudei se da ne epa, odnio je do nje u jednoj ruci i stavio
pokraj zida. Pruio je ruku.
Dema.
As ja prui mu ona svoju mekanu ruicu i ponovo je povue.
Sjeo je i kao da mu sve to bijae vrlo smijeno: sjede jedno pokraj drugoga, ba
kao mladenci. Ne moe je dobro ni pogledati. Ustao je i spretnije namjestio
stolicu.
A ti samo sjedi, nita ne radi? zapita Dema.
Zato da radim? A zapravo i radim.
ta radi?
Sluam glazbu. Pleem u mislima. Ti sigurno ne zna.
.
U mislima?
Bilo kako, makar i nogama. Demka nijeno pucnu usnama.
Vidim ja odmah da si neiskusan. Mogli bismo ovdje zaplesati pogleda Asja
uokolo ali nema mjesta, a i kakvi su to plesovi? Sluam samo zato jer mi je
tiina uvijek muna.
A koji ples je dobar? zadovoljno se uputao Demka u razgovor. Tango?
Asja uzdahnu:
Kakav tango, to su plesale nae bake! Sad je glavni ples rock'n'roll. Ovdje
ga jo ne pleu. Ali ga u Moskvi pleu. I to majstorski!
Dema nije primao svaku njenu rije, ali je naprosto uivao to s njome razgovara
i to ima pravo da je promatra. Oi joj bijahu neobine zelena odsjaja. Ali
oima ne moe promijeniti boju, kakve su takve su. Ipak su bile zgodne.
Kakav je to ples! cmoknu Asja. Ali ti~iie bih znala pokazati, nisam ni ja
vidjela kako se plee. A kako ti provodi vrijeme? Pjeva li?
Ne, ne pjevam.
Zato, ja pjevam. Tiina me mui. A ta ti onda radi? Da ne svira
harmoniku?
Ne ... zastidio se Demka. Nije joj bio dorastao. Kako da joj otvoreno
istrese da njega privlai drutveni ivot! ...
Asja naprosto nije znala to da misli: kakav zanimljiv tip!
Moda se bavi atletikom? Ja se, eto, malko bavim peto-bojem. Skaem sto i
etrdeset centimetara i postiem trideset i dvije desetinke u tranju.
Ne... ne bavim se... Demka je tuno spoznavao da pred njom ispada posve
neugledan. Kako neki ljudi uspijevaju veselo ivjeti. Demka to nikad nee
znati... Malo sam igrao nogomet...
I to ga je skupo stajalo.
Pui li bar? Pije li? nadala se jo Asja. Ili pije samo pivo?
U lijepe su nas kapute uvalili, sramota je i nositi! Poludjela bih kad bih
ovdje ostala tjedan dana ... A zato si ti ovdje?
__ Ja? Demka je neko vrijeme utio. Htio je ve spomenuti
nogu, ali nekako razlono, polako, ovo nenadano pitanje ga je zbunilo. Ja imam
na nozi...
Sve do tada su rijei imam na nozi za njega zvuale uasno i gorko. Ali uz ovu
otvorenu Asju, koja je sve lako prihvaala, ve je poinjao sumnjati da li je to
tako strano. I nogu je ve spomenuo isto kao plau, bez stida.
I ta ti kau?

 E pa, vidi ... Ne kau zapravo nita ... Hoe da je odreu. Rekao je to i
mrana izraza na licu motrio vedro Asjino lice.
Jesi li ti lud?! udari ga Asja po ramenu kao starog znanca. _ Zar nogu da
odreu? Jesu li oni pri zdravoj pameti? Ne da im
se lijeiti!
Nipoto
nemoj
pristati!
Bolje
je umrijeti
nego
ivjeti bez noge, je li ti jasno? ivot je stvoren za sreu!
Naravno, opet je imala pravo! Kakav bi to bio ivot sa takom? Eto, sad bi
sjedio pokraj nje a gdje bi stavio taku? Kamo bi s batrljkom? ... Ne bi mogao
ni stolicu sam donijeti, morala bi mu je ona donijeti. Tako je, nema ivota bez
noge. ivot je stvoren za sreu.
Jesi li ve dugo ovdje?
Koliko tome ima? Dema je brojio u sebi. Tri sedmice.
Uasno! slegnu Asja ramenima. Ala je to neugodno! / dosadno! Bez radija,
bez harmonike! I mogu misliti kakvi se
razgovori vode ondje po sobama.
Opet se Demka nije usudio rei kako on po cijele dane ui u sobi. Sve to je
bilo u njemu vrijedno nestajalo je pod brzim dahom iz Asjinih usta. inilo mu se
da su sve te vrijednosti pretjerane i ak nekako papirnate.
Nasmijeivi se (a u sebi je znao da mu to nije smijeno), Demka ree:
Raspravljali smo, na primjer, o tome od ega ljudi ive.
ta to?
Zato ljudi ive, razumije li?
Oh! Asja je za sve imala spreman odgovor. I mi smo pisali takvu zadau:
Zato ivi ovjek? Pie se onako kako stoji u programu: o beraicama pamuka, o
muziljama, o herojima graanskog rata, o pothvatu Pavela Koragina i o tome
kakav je tvoj odnos prema njemu, o pothvatu Matrosova i kakav je tvoj odnos
prema tom pothvatu ...
Pa kakav je?
Kako: kakav je? Treba da kae da li bi sam uinio takav pothvat ili ne bi.
Uiteljica trai da odgovori. Mi svi napiemo da bismo ponovili takav pothvat,
zato da si pokvarimo poloaj u koli prije kraja godine? Samo aka Gromov
ree: A kako bi bilo da ja to ne napiem, da napiem onako kako mislim? Dat u
ja tebi, kae, kako ja mislim! Prilijepit u ti ja jedinicu! ... Jedna je
djevojica napisala, zamisli: Ja jo ne znam da li volim svoju domovinu ili ne
volim. Kad je uiteljica zagalamila: Kakve li strane misli! Kako da je ne
voli? Moda je i volim, ali ne znam. Treba prvo da vidim. Nema ta da
vidi! S majinim mlijekom si ve morala usisati ljubav prema domovini! Da si do
100
idueg sata sve ovo ponovo prepisala! Inae mi tu uiteljicu zovemo abom. Kad
ue u razred, nikada se ne nasmijei. Sluaj je jasan: usidjelica, vlastiti
ivot joj nije uspio pa se na nama osveuje. Osobito ne trpi zgodne djevojke.
Asja je to izrekla oito dobro znajui koliko vrijedi lijepo lice. Bit e da je
bolest jo nije pritegla, da ne zna za bolove, patnje, gubitak teka i zato jo
nije izgubila svjeinu i rumenilo; naprosto je dojurila ovamo iz sportske ili
plesne dvorane, samo na tri dana, radi pretraga.
Ima li i dobrih uitelja? zapita Demka samo da ona ne bi zautjela, samo da
neto govori i da je on moe gledati.
Nema, ma kakvi! Sve sami naduveni purani! Uope, samo kad se sjetim kole...
Ne da mi se ni govoriti.
Njena radost i njeno zdravlje prelazili su i na Demku. Sjedio je sretan to ona
tako brblja pred njim, nije se vie ustruavao nego se opustio. Nije elio da se
bilo oko ega s njom prepire, rado bi se u svemu sloio, ma to on osobno o tome
mislio. I to se noge tie bi mu laknulo i zaboravio bi na nju da ga nije
ujedala i podsjeala da ju je izgubio i da jo ne zna do kojega e je dijela
spasiti: do stopala, do koljena ili do bedra? Zbog te se noge njemu pitanje od
ega ive ljudi? inilo toliko vano. I on ponovo upita:
Nego, zbilja, ta ti misli, zbog ega... ivi ovjek?
Toj je djevojci zbilja sve bilo jasno! Pogledala je Demku zelenkastim oima, kao
da mu ne vjeruje da se ne ali i da je ozbiljno pita:
Kako: zbog ega? Zbog ljubavi, naravno!

Zbog ljubavi! ... I Tolstoj je rekao zbog ljubavi, samo u kojem smislu? I
uiteljica je traila da uje od njih to zbog ljubavi ali u kojem smislu.
Demka je ve ipak bio nauio da zavri i razmotri misao u svojoj glavi.
Ali, ipak... zagrcnu se on (ma koliko da je bilo jednostavno, ipak mu je
bilo teko izgovoriti) ljubav... ipak to ... Ljubav ne traje cijelog ivota.
Ona je samo ... tek ponekad. U odreenim godinama. Do jednog vremena.
U kojim godinama? U kojim godinama? ljutito zapitkivae Asja kao da ju je
neim uvrijedio. Jedini ar je u naim godinama, u koje drugo doba? I kao da u
ivotu ima ita osim ljubavi.
Zadigla je obrvice i bila je toliko sigurna da joj nitko ne moe protusloviti
a Demka nije ni pokuao. Njemu je bilo stalo do toga da je slua, a ne da se
prepire.
Okrenula se prema njemu, nagnula se i, iako nije ispruila ni jednu ruku, inilo
se kao da je pruila obje ruke preko razvalina svih bedema na ovoj zemlji:
To je zauvijek nae!
I to danas!
Ljudi svata lupetaju, pune ti ui:
ovo je ovako, ovo je onako. A postoji samo ljubav, nita vie!
Bila je tako otvorena pred njim kao da ve stotine veeri ovako priaju i
priaju... I, inilo se, da nije ovdje stajala ona bolniarka sa sjemenkama, da
nije bilo sestara, dvojice igraa i bolesnika, koji su hodali hodnikom, da bi mu
ovog istog asa, ovdje, u ovome zakutku, u najboljim godinama njihova ivota,
bila spremna pomoi i pokazati od ega ljudi ive.
101
I, malo-pomalo, Demkina noga, koja ga je muila u snu, koja ga je jo maloprije
muila, utihnula je i prestala ga boljeti. Demka je gledao u rastvoreni Asjin
ovratnik i usta su mu se lagano otvorila. Ono to je izazivalo toliku
odvratnost, kada je to radila njegova mati, prvi put mu se uinilo kao neto u
emu nema nikakve krivnje, nikakve prljavtine, kao neto to je jedino dostojna
protutea svega runoga na ovoj zemlji.
ta ti je? apnu Asja spremna da se nasmije, ali ipak obzirna. Zar ti jo
nisi. .. Mileni, zar jo nisi... ?
Demki udari krv u ui, u lice, u elo, kao da su ga uhvatili u krai. Za
dvadesetak minuta ova je mlada djevojka sruila sve ono za to se on grevito
drao godine i godine. Osuena grla on ju je zapitao kao da trai milost:
A ti?...
Kao to je pod ogrtaem imala samo bluzu, grudi i duu, tako i u rijeima nije
nita skrivala pred njim, niti je smatrala da bi trebalo skrivati:
Ih, naravno, jo u devetom razredu ... Jedna naa je zatrudnjela ve u osmom!
Drugu su uhvatili u stanu gdje je ... za novce, shvaa? Imala je ve svoju
tednu knjiicu! Tako su je i uhvatili! Zaboravila je u dnevniku, i uiteljica
ju je nala. Danas je tako bar s pola djevojica... to prije, to zanimljivije!
emu odlagati? Ovo je atomsko doba ...
102
11
RAK NA BREZI
Neopipljivo olakanje, koje je donosilo subotnje vee, ipak se i ovdje osjealo,
ak i u bolnikim sobama odjela za rak. Nije bilo jasno zato: ta bolesnike nisu
njihove bolesti naputale preko nedjelje, niti su mogli ne razmiljati o njima.
Jedino nisu morali razgovarati s lijenicima i nije bilo glavnog dijela terapije
i vjerojatno se tome veselila ona vjeno djetinja ica u ljudskoj naravi.
Kad se Demka, poslije razgovora s Asjom, oprezno stajui na nogu koja ga je sve
vie stezala, uspeo uza stepenice i uao u svoju sobu, ondje je bilo ivo kao
nikada. Nisu bili na okupu samo svi domai i Sigbatov, nego su se tu skupili i
gosti iz prizemlja, meu njima mnogi znanci, kao to je bio stari Korejac Ni
koga su pustili iz radiolokog odjela (dok su mu u jeziku jo bile radijske
igle, drali su ga pod kljuem kao bankovni trezor) a bilo je i pravih
novajlija. Jedan od novajlija, vrlo naoit, visoko zaeljan Rus, koji je imao
bolesno grlo i govorio samo aptom, sjedio je ba na Demkinom krevetu, zauzevi
polovicu leaja: sluali su svi odreda, ak i Mursalimov i Jegenberdijev, koji
nije razumio ruski.

Govorio je Kostogutov. Nije sjedio na leaju nego povie njega, na prozorskoj

dasci, kao da time eli istai znaajnost trenutka. (Dok su deurale stroge
sestre nije smio tako sjediti, ali je danas bio u slubi student Turgun, momak i
po, kojemu je bilo jasno da zbog toga medicina nee propasti.) Jednu nogu, u
arapi, Kostogutov je poloio na svoj krevet, a drugu je presavio u koljenu i
prebacio preko prve, kao gitaru, i, pomalo se ljuljajui, govorio uzbueno i
glasno, tako da ga svi u sobi uju:
Bio je jednom filozof po imenu Descartes. On je rekao; Sve treba podvri
sumnji!
Ali to se ne odnosi na nau stvarnost napomenu Rusa-nov strogo
zaprijetivi prstom.
Naravno da se ne odnosi Kostogutov se ak zaudi da se netko ne slae.
Hou samo da kaem da mi ne moramo sluati lijenike kao kunii. Evo, vidite,
itam ovu knjigu on podigne s prozora otvorenu, veliku knjigu napisali su je
Abrikosov i Strukov. To je Patoloka anatomija, udbenik za fakultete. U
103
njoj pie da je jo gotovo neistraena veza izmeu razvoja tumora i centralnog
ivanog sistema. A ta je veza nevjerojatna! Ovdje ak doslovce pie on
potrai taj redak da postoje rijetki sluajevi spontanog izljeenja! Je li
vam jasno ta tu pie? Nije rije o tome da bolesnik ozdravi, nego da se
izlijei. ta kaete?
U sobi zaagorie. Kao da je iz rastvorene velike knjige, poput opipljiva arena
leptira, izletjelo ovo spontano izljeenje, i svaki od njih podmetao elo i
obraze da bi ih se leptir u letu dobrohotno dotaknuo.
Spontano! Kostogutov je odloio knjigu i mlatarao rairenim akama drei i
dalje nogu na koljenu, kao gitaru. To znai da se odjednom, iz neobjanjivih
razloga tumor raspadne i pone smanjivati! Smanjuje se, kopni i napokon
nestane! ta kaete?
Svi su utjeli upijajui priu otvorenih usta. Zar da tumor, tvoj tumor, taj
pogubni tumor, koji ti je unitio cijeli ivot, odjednom sam uzmakne, razie se,
splasne, nestane?
Svi su utjeli pruajui lice prema leptiru, samo to je tvrdoglavi Poduev
zakripio oprugama na krevetu i beznadno se natmu-rivi progunao:
Zato bi, sigurno, trebalo imati... istu savjest.
Nisu ga shvatili: da li on nastavlja razgovor ili lupeta neto svoje.
Ali se Pavel Nikolajevi, koji ovaj put nije samo paljivo nego ak i sa
simpatijom sluao susjeda Muktodera. nervozno okrenu prema Poduevu i ukori ga:
Kakvo je to idealistiko trabunjanje! Kakve to ima veze sa savjesti? Stidite
se, drue Podueve!
Ali je Kostogutov spremno prihvatio:
Dobro si to opalio, Jefreme! Odlino! Nemamo mi o nekim stvarima ni pojma.
Poslije rata sam, na primjer, itao u jednom asopisu, mislim u Zvijezdi, vrlo
zanimljiv lanak... ovjek u tijelu, negdje ispod glave, ima nekakvu modanu
branu, i ona bia ili mikrobi, koji bi usmrtili ovjeka, ne mogu tako lako proi
kroz tu branu prema mozgu dotle je ovjek iv. ta onda to znai?
Mladi geolog koji, sve otkako je doao u sobu, nije ostavljao knjigu i sad je,
sjedei na krevetu, kraj drugog prozora, nedaleko Kostogutova, drao knjigu u
ruci i povremeno odizao glavu sluajui raspravu. Sad je opet odie. Sluali su
i gosti i domai. A Federau je kraj pei njegov vrat bijae jo nedirnut i
bijel, ali ve osuen sklupan leao na boku i sluao s jastuka.
Snaga te brane, ini se, ovisi o odnosu kalijevih i natrijevih soli. Ako,
recimo, prevladava jedna od tih soli, recimo natrijeva, onda nema opasnosti za
ovjeka, nita ne prodire kroz branu, i on nee umrijeti. Ako, naprotiv,
prevladavaju kalijeve soli, brana vie ne titi, i ovjek e umrijeti. A o emu
zavisi koliina natrija i kalija? Eh, to je upravo najzanimljivije! Njihov
odnos ovisi o ovjekovu
raspoloenju!
Shvaate li? Dakle, ako je ovjek
veseo, ako je duevno vrst u brani ima vie natrija, i nikakva, nikakva
bolest ne moe izazvati smrt! Ali tek to klone duhom, odmah e prevladati
kalij, i on moe naruiti lijes.
104

1 f
Geolog je sluao paljiva izraza na licu, kao iskusni student koji moe gotovopogoditi ta e se pojaviti na ploi u iduem retku. On se sloi:
To je fiziologija optimizma. Po ideji je dobro. Vrlo dobro. I, kao da se boji
da ne izgubi previe vremena, ponovo se
zadubi u knjigu.
Ni Pavel Nikolajevi se nije usprotivio. Muktoder je raspravljao potpuno
nauno.
Ne bih se udio raspredao je Kostogutov kad bi se-za stotinu godina
otkrilo kako na organizam, ako je ovjeku ista savjest, izluuje nekakvu
cezijevu sol koja presahne kad savjest nije ista. A upravo, recimo, o toj
cezijevoj soli ovisi hoe li se elije pretvoriti u tumor ili e se tumor
raspasti.
Jefrem promuklo uzdahnu:
Ja sam udesio mnoge ene. Ostavljao sam ih s djecom. Plakale su... Moj se
tumor nee raspasti.
Ama to je to!? raspali se Pavel Nikolajevi. Takve misli su nalik na
crno, popovsko zatupljivanje. itali ste vi svakakvih
bljezgarija,
drue
Podueve, i
ostali
ste bez
ideolokog oruja! Prestanite zvocati o
nekakvom moralnom savrenstvu.
A to ste se vi toliko okomili na moralno savrenstvo? jetko e Kostogutov.
Zato pobjesnite kad se spomene moralno savrenstvo? Kome ono smeta? Samo
moralnim nakazama!
Sluajte ... pazite vi ta govorite ree Pavel Nikolajevi sijevnuvi
naoalima i njihovim rubom, i to tako strogo da ak posve uspravi glavu, kao da
ga nikakva oteklina ne pritie s desne strane, ispod eljusti. Postoje
problemi o kojima postoji odreeno miljenje! O tome vi vie nemate to
raspravljati!
Zato ne bih? tamnim krupnim oima zagleda se Kostogutov u Rusanova.
Dosta! povikae bolesnici ne bi li ih smirili.
ujte drue proapta slabanim glasom ovjek s Demki-nog kreveta poeli
ste priati neto o brezovoj gljivi...
Ali ni Rusanov, ni Kostogutov nisu htjeli popustiti. Oni nita nisu znali jedan
o drugome, ali su bili silno nabrueni jedan na drugoga.
Ako ve neto tvrdite, trebalo bi da posjedujete osnovnu pismenost! zvuno
izgovarajui svaku rije poklopi Pavel Nikolajevi svog protivnika. O moralnom
savrenstvu Lava Tol-stoja, i njemu slinih, Lenjin je jednom zauvijek sve
rekao! I drug. Staljin! I Gorki!
Oprostit ete jedva se savladavajui i proteui ruku prema
njemu
odgovori
Kostogutov

jednom
zauvijek nitko nita ne moe tvrditi na
ovoj zemlji. Kad bi bilo tako,, prestao bi ivot. I sva budua pokoljenja ne
bi vie imala o emu govoriti.
Pavel Nikolajevi se smeo. Porumenjeli mu vrci njegovih tankih bijelih uiju, a
obrazi se osuli crvenim okruglim pjegama.
(Nije imalo nikakva smisla prepirati se ovdje, zato to je subota, nego je
trebalo ispitati kakav je to ovjek, odakle je, kakvim krugovima pripada i da li
njegovi pogledi, koji upravo izazivaju svojom pogrenou, odgovaraju poslu koji
on obavlja.)
105
Ja ne tvrdim brzao je Kostogutov da sam pismen u pogledu socijalnih
nauka, nisam imao prilike da ih prouavam. Ali svojom kratkom pameu ipak
shvaam da je Lenjin prigovarao Lavu Tolstoju zbog njegova moralnog savrenstva
zato to je ono tada odvraalo drutvo od borbe sa samovoljom i revolucijom koja
je dozrijevala. Tako ja mislim! Ali zato vi zatvarate usta ovjeku
on objema, krupnim akama pokaza prema Poduevu koji se zamislio o smislu
ivota u trenutku kada se nalazi na granici smrti? to vas toliko smeta ako
on ita Tolstoja? Komu to kodi? Ili moda Tolstoja treba spaliti na lomai?
Moda dravni Sinod nije jo tu stvar dotjerao do kraja?
(Kako nije prouio socijalne nauke, Kostogutov je pobrkao >presvijetli s
dravnim.)

Sad su ve Pavelu Nikolajeviu silno gorjela oba uha. Bio je to otvoreni napad
na dravnu ustanovu (nije, istina, uo tano koju), i to pred sluajno
okupljenim sluateljima, koji nisu bili izabrani sa spiska, i takav napad toliko
je oteavao ovu situaciju da je trebalo taktino prekinuti raspravu a sluaj
Kostogutova prvom prilikom ispitati. Zato Pavel Nikolajevi nije htio
principijelno raspravljati o problemu nego je samo dobacio prema Poduevu:
Neka ita Ostrovskoga. Vie e mu koristiti.
Ali Kostogutov nije osjetio taktinost Pavela Nikolajevia, nije uo njegove
rijei, nije se osvrtao nego je i dalje nastavljao raspravu pred nespremnim
sluateljima:
Zato spreavati ovjeka da razmilja? Napokon, na to se svodi naa ivotna
filozofija? Ah, kako je ivot lijep! Volim te, ivote! ivot je stvoren za
sreu! Kako je to duboko! Ali to ne moramo mi rei, ve to moe rei svaka
ivotinja: koko, maka, pas.
--- Molim vas lijepo, molim vas lijepo javio se Pavel Nikolajevi, ne vie po
svojoj graanskoj dunosti, ne vie kao subjekt pripovijesti, nego kao njen
objekt nemojmo razgovarati o smrti! Bolje da je i ne spominjemo.
Nita vi nemojte mene moliti! odmahnu Kostogutov kao lopatom. Ako neemo
ovdje razgovarati o smrti, gdje emo onda govoriti o njoj? Ah, naravno, mi emo
vjeno ivjeti!
Dobro, pa to onda hoete? dobaci Pavel Nikolajevi.
to vi predlaete? Da cijelo vrijeme govorimo i razmiljamo o smrti? Da bi
ona kalijeva sol prevladala?
Ne moramo cijelo vrijeme malko se primiri Kostogutov shvativi da zapada u
proturjenost. Ne moramo cijelo vrijeme, nego bar ponekad. To je korisno. Jer,
to mi zapravo cijelog ivota ponavljamo ovjeku? Ti si lan kolektiva, ti si
lan kolektiva! To je tano. Ali samo dok je iv. A kad mu kucne samrtni as,
otputamo ga iz kolektiva. Jest da je lan, ali neka sam umre. Tumor nee
pritisnuti cijeli kolektiv nego samo njega. Sluajte vi, vi, ba vi! on
okrutno uperi prst u Rusanova. Hajde, recite, ega se vi sad najvie bojite na
svijetu? Smrti!! I o emu se najvie bojite govoriti? O smrti! Kako se to zove?
Licemjernost!
106
f
j.N*
U razumnim granicama je to tano tiho kaza simpatini geolog, ali su ga svi
ipak uli. Toliko se bojimo smrti da ak nastojimo ne pomiljati na one koji
su umrli. ak se ne brinemo ni o grobovima.
E, to je istina sloi se Rusanov. Grobove heroja treba odravati, o tome
pie i u novinama.
Ne samo heroja, nego i svih ostalih govorio je geolog blago kao da i ne
moe podii glasa. Bio je vrlo mrav i inilo se da u ramenima nema nikakve
snage. Mi smo sramotno zapustili mnoga groblja, vidio sam to na Altaju, a i
kod Novosibirska. Nema ograde, stoka hoda po njemu, svinje ruju. Zar je to u
naoj nacionalnoj prirodi? Nije, prije smo pazili grobove ...
Potovali! dobaci mu Kostogutov.
Pavel Nikolajevi vie nije sluao, izgubio je svaku volju da se s njima
prepire. Bio se zanio, neoprezno pomaknuo i bol, koju je izazvao tumor, stegnuo
mu je vrat i glavu tako da mu vie nije bilo do toga da prosvjetljuje ove
bukvane i rjeava njihove zablude. Na kraju krajeva, on je sluajno dospio u ovu
kliniku i sad se ne mora u tekim trenucima bolesti saivljavati s njima.
Najgore i najstranije je bilo da otok nije nita manji i da se poslije
jueranje injekcije nije smekao. Pri pomisli na to, osjetio bi studen u
trbuhu. Lako je Muktoderu raspravljati o smrti kad on prizdravi ja.
Gost na Demkinu krevetu, krupni mukarac bez glasa, koji se drao za bolesni
grkljan, nekoliko puta se pokuao umijeati i rei neku svoju misao ili
prekinuti neugodni spor, ali njegov apat nisu uli, a on nije imao snage da se
glasnije javi, ve je samo s dva prsta pritiskao grkljan, da bi olakao boli i
pojaao glas. Bolesti jezika i grla i njemutost koju one izazivaju nekako
osobito mue ovjeka i cijelo mu lice postaje samo odraz te muke. Zatim je

pokuao obuzdati svadljivce irokim pokretima ruku; a sada, kad drugi utihnue,
on stade meu krevete i napokon se zauje njegov glas.
Drugovi, drugovi! itao je on i inilo se kao da i drugi osjeaju koliko
ga grlo boli. Dosta tih munih prepirki. Ionako nam je dosta nevolje od ovih
bolesti! ujte, drugovi on krenu izmeu kreveta, pruajui ruku gotovo kao da
zaklinje (drugu je drao na grkljanu), prema razbaruenom Kostogutovu koji je,
kao kakvo boanstvo, sjedio na visokom prozoru tako ste zanimljivo poeli
priati o brezovoj gljivi. Nastavite, molim vas!
Hajde, Oleg, reci nam o toj gljivi! to si ono poeo? zamoli i Sigbatov.
I bronani Ni, koji je teko prevrtao jezikom (prilikom posljednje terapije
otpao mu je dio jezika a ostatak je sad natekao), obrati se nerazumljivo
Kostogutovu istom molbom.
I svi ostali ga zamolie.
Kostogutov je osjetio nekakvu opaku lagodnost. Kako je on bio dugo naviknuo da
pred slobodnima uti, da dri ruke na leima, da obara glavu postalo mu je to
ve kao neka priroena mana, poput grbavosti od roenja, i nije se toga mogao
osloboditi ni poslije robije, poto je ve cijelu godinu proivio u progonstvu.
Dok bi se etao drvoredom bolnikog naselja i sad bi mu ruke najee bile
sloene na leima. I, eto, slobodnjaci, s kojima toliko
107
godina nije smio razgovarati kao sa sebi ravnima i koji nisu mogli bilo o emu
raspravljati s njime kao s pravim ljudskim stvorenjem a pogotovo nisu mogli da
mu prue ruku ili da prime od njega pismo, ti su slobodnjaci sada, ne slutei
ta se dogaa, sjedili pred njim, koji se slobodno smjestio na prozorskoj dasci
i drao im predavanje i ekali da produi njihove nade. Isto tako je Oleg
primijetio da vie ne osjea, kao to je to bio vian, razliku izmeu sebe i
njih, nego da se u ovoj zajednikoj nevolji poistove-uje s njima.
Osobito se odvikao da govori pred tolikim ljudima, kao to se odvikao od svih
sastanaka, sjednica, mitinga, koji su mu sad bili nalik na smijean san. Ali kao
to se ne moe zaustaviti kad se jednom zaleti na ledu, nego juri pa ta
bude, tako se on i sada zaletio, ponesen ovim svojim sluajnim prizdravljenjem
sluajnim, ali ipak prizdravljenjem i nije se vie mogao zaustaviti.
Drugovi govorio je on neobino blagoglagoljivo to vam je neobina pria.
uo sam je od bolesnika koji je dolazio na kontrolu dok sam ja jo ekao da me
prime ovdje. I odmah sam, jer time nita nisam mogao izgubiti, napisao
dopisnicu i naznaio adresu dispanzera. I danas stie odgovor! Prolo je samo
dvadeset dana i odgovor je ve tu. Doktor Maslenikov mi se jo ispriava to
nije prije odgovorio jer prosjeno odgovara na desetak pisama dnevno. A treba
ti, ako hoe napisati pametno pismo, bar pola sata, je li tako? Znai da on
svakog dana pet sati samo pisma pie! I nitko mu za to nita ne plaa!
tavie, jo troi svaki dan etiri rublja za marke dobaci Dema.
Tako je, dnevno etiri rublja, a mjeseno to iznosi sto dvadeset! I
to mu nije dunost, nije mu posao, nego naprosto njegova dobra volja. Ili kako
bi se to moglo nazvati? Kostogutov namjerno i znaajno pogleda Rusanova.
Humanost,
je li?
Ali Pavel Nikolajevi je itao izvjetaj o budetu u novinama i pretvarao se kao
da ne uje.
Nema ni personala, nema pomonika, tajnika. Sve on to obavlja izvan slube. A
i slavu time nikakvu ne stie. Ta za nas bolesnike lijenik je kao skelar; dok
ti treba, dobar je, a poslije mu okrene lea. Ako nekoga izlijei, izlijeeni
baci pisma. Pri kraju pisma se tui da mu bolesnici, osobito oni kojima je
pomogao, prestaju pisati. Ne piu o dozama koje su uzimali, ni o rezultatima, i
zato o n mene moli moli me da mu svakako odgovorim! A mi bismo se njemu
trebali do nogu klanjati.
Kostogutov je sam sebe uvjeravao da ga dira Maslenikovljeva nesebinost i
marljivost i da eli govoriti o njemu i hvaliti ga. To treba da znai da on sam
jo nije posve iskvaren. Ali je sigurno toliko iskvaren da se ne bi mogao, kao
Maslenikov, svakog dana toliko gnjaviti s drugima.
Hajde ti po redu, Oleg! molio ga je Sigbatov blago se osmjehujui i
nadajui.

Kako je on elio ozdraviti! Poslije tolikih godina i mjeseci tegobnog lijeenja,

koje mu sad vie nije prualo nikakvu nadu
kako bi bilo divno izlijeiti se odjednom i zauvijek! Zacijele ti lea,
ispravi se i krene vrstim koracima osjeajui ponovo da si zdrav mukarac!
Zbogom, Ljudmila Afanasjevna! Ja sam zdrav.
Koliko su svi udjeli da doznaju neto o lijeniku-arobnjaku i o lijeku za koji
ovdanji lijenici ne znaju! Ma koliko to oni javno nijekali ili otvoreno
priznavali, svi do jednoga su u dubini due vjerovali da takav lijenik, ili
takav travar, ili takva stara vraara negdje ive i da treba samo doznati gdje
su, nabaviti lijek i spas je siguran.
Ta nije valjda istina da je njihovu ivotu ve doao kraj!
Ma koliko da se rugamo udesima dok smo jo zdravi, pri snazi i u blagostanju,
im se ivot izvitoperi ili izopai, i samo nas udo moe spasiti, mi vjerujemo
u to jedino i nevjerojatno udo!
I Kostogutov, prikljuujui se pomamnom zanosu u kojem su svi ostali bolesnici
napeto sluali njegove rijei, poe gorljivo govoriti vjerujui ak vie onome
to je sam izgovarao nego pismu kada ga je u sebi itao.
Ako hoe sve od poetka, arafe, onda sluaj. Za doktora Maslenikova mi je
onaj bolesnik rekao da je bio stari kotarski lijenik Aleksandrijskog kotara,
kod Moskve. Nekoliko je desetljea takav je prije bio obiaj radio u jednoj
te istoj bolnici. I primijetio je da u medicinskoj literaturi sve vie piu o
raku a meu njegovim seljacima nema oboljelih od raka. Kako to?
(Da, kako to? Tko od nas nije u djetinjstvu zadrhtao pred Tajanstvenim? Tko nije
zadrhtao dodirnuvi se nepojmljiva a dodirljiva zida preko kojega ne moe
prijei ali preko kojega ipak proviri as neije rame, as neije bedro. I u
naem svakodnevnom razumnom ivotu, gdje nema mjesta niemu tajanstvenomu, ono
se ipak povremeno javi: ovdje sam! Ne zaboravi na mene!)
... I poeo je istraivati i istraivati ponavljae Kostogutov koji obino
nita nije ponavljao a sada mu je to priinjalo zadovoljstvo i otkrio je ovo:
seljaci iz okoline, tedei novce, nisu kupovali aj nego su mjesto toga kuhali
gubu, koja se jo naziva i brezova gljiva.
Da to nije vrganj? upade Poduev. ak i u njegovu oaju, kojem se ve bio
prepustio posljednjih dana, zasjao je iznenada ovaj jednostavan i tako dostupan
lijek.
Kako je veina ljudi ovdje bila s juga, oni ne samo to nisu vidjeli tu gljivu,
nego mnogi od njih nisu u ivotu vidjeli ni breze, pa prema tome nisu mogli
naslutiti o emu pria Kostogutov.
Ne, Jefreme, nije to vrganj. Nije to zapravo brezova gljiva, nego rak na
brezi. Ako se sjea, vidio si je na starim brezama... Neki je zovu priraslicom,
nalik je na runu vorugu, grbava je, odozgo crna a unutra tamnosmea.
To je onda trud? nagaao je Jefrem. Neko su njime palili vatru?
Moe biti. Dakle, Sergeju Nikitiu Maslenikovu palo je na pamet: moda se ti
ruski seljaci brezovom gubom ve nekoliko stoljea lijee od raka a da to i ne
znaju.
Vre profilaksu, naime? klimnu glavom mladi geolog. Cijelo vee nije zbog
njih mogao itati, ali je ipak vrijedilo sluati ovakav razgovor.
Nego, nije bilo dovoljno da to samo nasluti, je 1' tako? Trebalo je to i
ispitati. Trebalo je godine i godine promatrati one koji piju taj prirodni aj i
one koji ga ne piju. I jo, osim toga, davati aj onima koji dobiju tumor a to
znai preuzeti na sebe odgovornost da ih ne lijei drugim sredstvima. Trebalo je
ustanoviti do koje temperature i u kojoj koliini treba kuhati taj aj, da li da
provrije ili da ne provrije, i koliko da se aa ispije svakog dana, i da li ima
tetnih posljedica, kojem tumoru pomae vie, a kojem manje. Nikad kraja ...
I onda? Onda? uzbuivao se Sigbatov.
A Dema je mislio: bi li moglo pomoi i njegovoj nozi? Moda bi mogao spasiti
nogu?
E onda je on poeo odgovarati na pisma. Tako je i meni napisao kako se treba
lijeiti.

 I imate adresu? gorljivo upita bolesnik slabana glasa drei se rukom za

sipij ivo grlo i izvlaei iz depa notes i nalivpero. Je li vam napisao kako
se uzima? Spominje li to, da pomae i za rak grla?
Ma koliko da je Pavel Nikolajevi nastojao pokazati vrstinu karaktera i kazniti
svog susjeda potpunim prezirom, nije mogao mimoii ovakav razgovor. Nikako vie
da se udubi u smisao i u brojke nacrta dravnog budeta za 1955. godinu, koji e
biti predloen Vrhovnom sovjetu; otvoreno je odbacio novine i polako se okrenuo
prema Muktoderu ne skrivajui nadu da e ovaj jednostavni narodni ruski lijek
pomoi i njemu, sinu ruskog naroda. Bez ikakve neprijateljske namjere, kako ne
bi razljutio Mukto-dera, Pavel Nikolajevi za svaki sluaj ipak upita:
A je li ta metoda slubeno priznata? Je li je potvrdio neki ured?
Kostogutov se nasmijei odozgo, s prozora.
to se tie ureda, nemam pojma. Pismo on zamae malim, utim listom papira,
koji je bio ispisan zelenom tintom pismo je konkretno: kako se usitni, kako
namae. Da je to prolo kroz sve urede, mislim da bi nam sestre ve raznosile
napitak od gube.
I
na
stubitu bi stajala bava. Ne bi trebalo
pisati u Aleksandrov.
Aleksandrov zapisa bre-bolje bolesnik bez glasa. Koja pota? Ulica?
htio je to prije sve saznati.
Ahmadan je takoer sluao sa zanimanjem i jo stizao da ono najvanije prevede
Mursalimovu i Jegenberdijevu. Ahmadanu inae ta brezova gljiva nije bila
potrebna, jer je on prizdravljao. Samo mu neto nije bilo jasno:
Ako ta gljiva koristi, zato je lijenici ne upotrebljavaju kod lijeenja?
Zato je obavezno ne primjenjuju?
Dugo to traje, Ahmadane. Jedni jo ne vjeruju, drugi nee iznova da ue svoj
posao i zbog toga koe, drugi koe zbog toga da bi nametnuli neku svoju metodu.
A mi ne moemo birati.
Kostogutov je odgovorio i Rusanovu i Ahmadanu, ali bolesniku bez glasa nije
odgovorio nije mu dao adrese. Uinio je to neprimjetno kao da toboe nije uo,
kao da nije stigao, a zapravo mu nije htio dati adresu. Nije mu je htio dati,
jer je u tom mutavom ovjeku bilo neto oholo, iako je, inae, naoko vrlo
pristojan po svojoj pojavi i licu mogao bi biti direktor banke, a u kakvoj
110
maloj junoamerikoj dravi bio bi ak i predsjednik vlade. Olegu? je bilo
nekako ao potenog starog Maslenikova, koji se iskidao piui pisma nepoznatim
ljudima obasut e ga taj mutavac pitanjima. A, s druge strane, morao je
saaljevati to sipljivo grlo, u kome vie nema ljudske zvunosti, zvunosti koju
ne znamo cijeniti dok je ne izgubimo. A, s tree strane, sam Kostogutov je i te
kako znao kako se boluje, bio je, kao specijalist, upuen u svoju bolest, ve je
itao i Patoloku anatomiju, pokuavao je
0 svakom problemu saznati togod od Ganhartove ili Doncove, ve je dobio i
odgovor od Maslenikova. I zato da ba on, koji je toliko godina bio
obespravljen, mora pouavati ove slobodne ljude kako e se iskoprcati ispod
lavine to se okomila na njih? Ondje gdje se formirao njegov karakter vladao je
takav zakon:
Ako nae. neto, uti, udesi li neto, ne pokazuj nikome.
Ako svi navale pisati Maslenikovu, on nee stii da drugi put odgovori
Kosto-gutovu.
O svemu tome on nije razmiljao, spoznao je to u jednom hipu, tek to je okrenuo
brazgotinu od Rusanova prema Ahma-danu mimoiavi bolesnika bez glasa.
Spominje li nain upotrebe? zapita geolog. On je i onako imao uza se, dok
je itao knjigu, spremnu olovku i papir.
Uzmite olovke, pa u vam diktirati nain upotrebe ree Kostogutov.
Svi su se uzvrpoljili traei jedan od drugoga olovku i komadi papira. Pavel
Nikolajevi nije nita imao uza se (a kod kue je imao najmodernije naliv-pero s
uvuenim vrhom!), i Demka mu posudi olovku. Sigbatov, Federau i Jefrem nisu
htjeli pisati. Kad su svi bili spremni, Kostogutov poe polako diktirati iz
pisma, objanjavajui uz put kako se ta gljiva sui, ne previe, kako se drobi,
kako se namae i kuha, cijedi i kako se pije.
Neki su bolesnici pisali bre, neki nespretni je, neki molili da ponovi a u
sobi je zavladala nekakva prijateljska toplina. Inae se dogaalo da jedan

drugome neljubazno odgovaraju ali to im je sada preostalo? Njihov zajedniki

neprijatelj bijae smrt,
1 to da razdvoji ljudska bia na ovoj zemlji ako se protiv njih jednom
ustoboi smrt?
Poto je sve zapisao, Berna izgovori polako i dubokim glasom, koji nije
odgovarao njegovim godinama:
Tako ... ali otkuda breze, kad ih ovdje nema?
Svi uzdahnue. Pred oima im se, bez obzira jesu li odavno napustili Rusiju
(neki od njih i dobrovoljno) ili nisu nikada ondje bili, ukazala ta tiha
umjerena zemlja koju ne pali vrelo sunce, koju as rosi nestalna kia, as plave
proljetni povodnji, to blatom prekrivaju poljske i umske staze, ta mirna
zemlja u kojoj raste obina bjelogorica, toliko potrebna ovjeku. Ljudi koji su
ivjeli u toj zemlji nisu uvijek mogli razumjeti svoj zaviaj, nisu ga mogli
prihvatiti, eljeli su svijetloplavo more i banane, a sad je, odjednom, bilo
jasno to zapravo treba ovjeku: crni runi izrast na bijeloj brezi, njena
bolest, njen rak.
Jedino su Mursalimov i Jegenberdijev znali da i ovdje, u stepi i u brdima uvijek
imaju ono to im je potrebno, jer je na svakom mjestu nae zemlje predvieno sve
to treba ovjeku, samo to treba znati i umjeti pronai.
lit
Treba nekoga zamoliti da nam nakupi tih gljiva i poalje odgovori geolog
Demki. ini se da je i njemu bilo stalo do te gube.
ak i Kostogutov, koji je otkrio taj lijek i dobio pismo iz Rusije, nije ondje
imao nikoga tko bi mu ga mogao poslati. Neki od njegovih su umrli, drugi su
nestali, treima se nije mogao obratiti, etvrti su bili zatucani gradski ljudi
koji ne bi znali pronai ni breze a pogotovo ne gube na njoj. Nije znao ta bi
ga sad vie veselilo nego da se, kao to pas odlunja da trai neku neznanu
travu, uputi na mjesec-dva u umu, otkida te priraslice, drobi ih, kuha na
vatri, pije i osjea kako mu se, kao ivotinji, vraa zdravlje. Bilo bi divno
cijele mjesece i mjesece hodati po umi i brinuti se samo za vlastito zdravlje.
Ali njemu je bilo zabranjeno da se vrati u Rusiju.
A drugi, opet, koji su mogli onamo otputovati, nisu bili naueni mudrosti da u
ivotu treba mnogo rtvovati stresti sa sebe sve osim onoga najvanijeg. Oni
su vidjeli zapreke i ondje gdje ih nije bilo: kako dobiti ispravu ili otpusnicu
bez koje ne bi, toboe, mogli u potragu za gljivama? Kako oskvrnuti ustaljeni
red ivota i rastati se od obitelji? Kako nabaviti novce? Kako se obui za takav
put i to ponijeti sa sobom? Na kojoj stanici sii i gdje se raspitati o svemu
ostalcme?
Mlatarajui pismom, Kostogutov doda:
Spominje takoer da ima takozvanih
nabavljaa,
poduzetnih ljudi koji
skupljaju tu gubu, sue je i alju pouzeem, samo skupo naplauju po petnaest
rubalja za kilogram, a mjeseno ti treba est kilograma.
Kako oni imaju pravo na to? raspali se Pavel Nikolaje-vi i lice mu postade
tako administrativno strogo da bi se svaki nabavlja morao pred njim uplaiti i
napuniti gae. Kako ih ne
pee
savjest
da
trae
tolike
pare
za
ono
to
im
priroda besplatno nudi.
Ne deri se! obrecnu se na nj Jefrem. (On je nekako naroito runo
izgovarao rijei, moda namjerno, moda to mu je jezik smetao.) Ti misli da
je to samo tako: otii i uzeti? Treba hodati po umi s vreom i sjekirom. A zimi
i na skijama.
- Ali svejedno im je previe petnaest rubalja po kilogramu, prokleti
spekulanti! nije poputao Rusanov, a lice mu se ponovo osulo crvenim pjegama.
Za njega je to bilo u prvom redu principijelno pitanje. Kako su godine
prolazile, Rusanov je sve vie i vre vjerovao da su za sve nae propuste u
raunu, poslu, obradi i nabavci krive spekulacije. Upravo one sitne
spekulacije kao kad neke sumnjive osobe prodaju po ulicama zeleni luk, rotkvice
i cvijee, neke seljanke mlijeko i jaja na trnici, a po stanicama raeni
kruh, jabuke, vunene arape, pa ak i prenu ribu. Naravno i one krupne
spekulacije kad se roba s dravnih skladita odvozi kamionima nekamo ispod

ita. I kad bi te spekulacije bilo mogue iskorijeniti, sve bi kod nas krenulo
nabolje i uspjesi bi bili jo znaajniji. Nita loe nije bilo u tome ako ovjek
svoj materijalni poloaj poboljava velikom dravnom plaom ili visokom
mirovinom (Pavel Nikolajevi je i sam matao kako da se domogne posebne
mirovine). U tom sluaju moe se smatrati da su i automobil, i
ljetnikovac, i mala vila obini plodovi rada. Ali kad bi automobil iste
tvornike marke ili ljetnikovac istoga standardnog tipa netko drugi nabavio
spekulacijom, onda bi se to ve moglo smatrati za zloin. Pavel Nikolajevi je
sanjao, upravo sanjao o tome kako bi spekulante esto trebalo javno pogubiti.
Javna smaknua mogla bi brzo i temeljito ozdraviti nae drutvo.
E, pa u redu razljuti se sad i Jefrem. Nemoj galamiti, nego otputuj i
uredi nabavku kako hoe. Ako hoe, dravnu, ako hoe zadrunu. A ako ti je
skupo petnaest rubalja, ti ne naruuj.
Rusanov je shvaao gdje poinju neprilike. Mrzio je spekulante, ali je znao da
njegov tumor nee ekati dok taj novi lijek odobri Medicinska akademija i dok
oblasti centralne Rusije i tamonje zadruge ponu njime opskrbljivati bolnice.
Mutavi novajlija s notesom popne se kao dopisnik kakva uglednog lista na leaj
Kostogutova i uze ga zapitkivati sipljivim aptom:
A adresa nabavljaa?... Je li naveo u pismu adresu nabavi jaa?
I Pavel Nikolajevi se spremi da pribiljei adresu.
A Kostogutov, tko zna zato, nita ne odgovori. Bila u pismu adresa ili ne bila,
tek on nita ne odgovori, sie s prozorske daske i stade pod krevetom nogom
traiti cipele. Usprkos bolnikoj zabrani, on ih je zadrao i skrivao kako bi se
mogao napolju proetati.
A Dema skloni recept na noni ormari i, nita vie ne zapitkujui, oprezno
poloi nogu na leaj. Toliko novaca on nije imao, niti e ikada imati.
Pomagala je breza, ali ne svima.
Rusanovu je bilo vrlo neugodno to je poslije sukoba s Mukto-derom koji nije
bio prvi u ova tri dana sada tako otvoreno upijao njegovu priu i eljno
iekivao adresu. I, valja da bi se Muktoderu nekako udvorio, Pavel
Nikolajevi, ne namjerno, nego nehotice istiui ono to ih spaja, izree posve
iskreno:
Tako je to! ta je gore na svijetu od... (raka, pa on nema rak!) ...
ovoga ... onkolokih ... i raka uope?
Ali Kostogutova nije nimalo ganula ova povjerljivost ovjeka koji je bio stariji
od njega, i po godinama, i po poloaju, i po iskustvu. Omatajui nogu riim
obojkom, koji mu se bio skorio oko potkoljenice, i obuvajui runu cipeletinu,
koja je bila iskrpa-na na mjestima gdje se koa pregiba, on dobaci:
ta je gore od raka? Kuga!
Teka i grozomorna rije odjeknu u sobi snano kao plotun.
Pavel Nikolajevi se dobroudno namrti.
E, zato to? Zato bi ona bila gora? Proces bolesti je sporiji.
Kostogutov se zabulji svojim tamnim i neprijateljskim oima u svijetle naoale i
u svijetle oi Pavela Nikolajevia.
Gora je zato to te, jo dok si iv, odvoje od svijeta,, otkinu od rodbine i
strpaju iza reetaka. Zar mislite da je to bolje od tumora?
8 Odjel za rak
113
Pavelu Nikolajeviu postade nelagodno osjeajui se nemoan pred tim bliskim
tamnim i otrim pogledom ovog neotesanog i nepismenog ovjeka.
Samo sam htio rei... te proklete bolesti uope ... Svaki inteligentni ovjek
shvatio bi da sad treba ispruiti ruku.
Ali Muktoder to nije mogao shvatiti. On nije osjetio taktinost Pavela
Nikolajevia. Ispravivi se u cijeloj svojoj visini i navu-kavi prljavi, sivi
iroki pamuni, enski ogrta, koji mu je padao gotovo do cipela i sluio mu kao
kaput za izlaske, on zadovoljno izgovori, mislei da te rijei zvue mudro.
Jedan filozof je rekao, da ovjeku ne bi bilo kraja kad se ne bi mogao
razboljeti.
Iz depa na ogrtau izvadi vojniki pojas irok etiri prsta, s preicom u
obliku petokrake zvijezde, stegne njime iroki enski ogrta pazei jedino da ne

pritisne oteklinu. I, s bijednom jeftinom cigaretom jednom od onih koje se

ugase prije nego izgore dokraja poe prema izlazu.
Novinar sipljiva glasa uzmicao je ispred Kostogutova u prolazu izmeu kreveta i,
usprkos svoje bankarsko-ministarske vanjtine, tako ga ponizno preklinjao kao da
je Kostogutov uvena zvijezda onkologije koja zauvijek naputa bolniku zgradu.
Recite, molim vas, koliko tumora grla, na svakih sto moemo smatrati rakom?
Sramota je rugati se bolesti i nevolji, ali i bolest i nevolju treba tako
podnositi da ne izazivaju porugu. Kostogutov se zagledao u izgubljeno i uplaeno
lice tog ovjeka koji se danas tako smijeno ueprtljio i koji je prije bolesti
bio zacijelo vrlo zadovoljan sam sa sobom. Cak i ta navika, inae posve
razumljiva, da u razgovoru pritie prstima bolesni grkljan doimala se sad
nekako smijeno.
Trideset i etiri posto nasmijei se Kostogutov i proe mimo njega.
Nije li se i on danas previe raskokodakao? Nije li rekao togod to nije
trebalo rei?
Nemirni novinar nije se meutim micao od njega, pojurio je za Olegom niza
stepenice i, onako krupan, presavijao se u pasu moljakajui i hripajui mu preko
ramena:
ta mislite, prijatelju, ako me tumor ne boli, sluti li to na dobro ili na
zlo? ta to pokazuje?
Dosadni i jadni ljudi.
Tko ste vi? upita Kostogutov zastavi.
Predava ovjek velikih uiju, sivkaste brino poeljane kose, gledao je u
Kostogutova s puno nade, kao u lijenika. Filozof nastavi, prenuvi se i
zastavi, tobonji direktor banke. Mnogo puta se namrtio i ve oprostio
Kostogutovu njegove neumjesne i nespretne citate iz drevnih filozofa. On mu
nita nije zamjeravao, samo je traio od njega adresu nabavljaa.
Predava, pa ba na grlo! Kostogutov zavrti glavom. Nije se nimalo kajao
to maloprije u sobi nije glasno objavio
svima adresu nabavljaa. Prema pojmovima sredine, kroz koju se provlaio sedam
godina kao kroz tkalaki stan, tako bi mogao postupiti samo neodgovoran tip: u
tom bi sluaju svi navalili na nabavljae, cijene bi porasle i nikada ne bi
doao do gljive. Ali
je zato dobrim ljudima pojedinano morao dati adresu. Oleg je znao da e je dati
onome geologu s kojim jo nije izmijenio ni deset rijei, jer mu se svidjela
njegova njuka i jer se onako zauzeo za groblja. Dat e i Demki, samo to Demka
nema novaca. (Nije ih imao ni Oleg, ni on nee imati ime da kupi brezovu gubu.)
I Federauu bi mogao dati, i Niu, i Sigbatovu oni su mu drugovi u nevolji. Ali
neka svaki zatrai posebno, a ako ne zatrai, nee ni dobiti. Ovaj predava,
filozof beznaajan je ovjek kako se inilo Olegu i sigurno svata lupeta u
svojim predavanjima. Moda samo izaziva pomutnju u mozgovima? ... I ta e mu
cijela ta njegova filozofija, kad ga bolest moe tako pokolebati? Nije ni udo
da mu je pogodila ba grlo!
Zapiite adresu nabavljaa! naredi Kostogutov samo u je vama dati.
Filozof se zahvalno i hitro lati papira. Poto mu je saopio adresu, Oleg ga
napusti i to je bre mogao, prije nego zatvore vanjska vrata, izie da se
proeta.
Na ulaznom stepenitu, pred vratima, nije bilo nikoga.
Oleg je zadovoljno udahnuo mutni, hladni, nepokretni zrak, i, prije nego je i
proistio plua, odmah zapalio cigaretu koja mu je uvijek nedostajala da bi bio
potpuno sretan (iako mu je ak i Maslenikov u svom pismu, a ne samo Doncova,
napomenuo da mora prestati puiti).
Nije bilo vjetra i nije bile studeno. U odsjaju prozora vidio je nedaleku baru u
kojoj se voda crnjela, jer se nije bila smrzla. Bio je istom peti veljae, a
proljee je ve stiglo, to je bilo vrlo neobino. Neka lagana isparina, koja
nije bila nalik na pravu maglu, ispunjavala je zrak bila je toliko lagana da
nije zakrivala vidik, nego ga je samo umekavala priguujui svjetla svjetiljki
i prozora u daljini.
Lijevo od Olega dizale su se prema nebu, povrh krova, etiri topole u obliku
piramide, etiri topole kao etiri sestre. S druge strane stajala je usamljena

topola, ali vrlo granata i jednako visoka kao ostale etiri. Odmah iza nje bilo
je mnogo gustog drvea i protezao se klinasti vrh parka.
Kameno ulazno stepenite trinaestog odjela nije imalo ograde i sastojalo se od
svega nekoliko stepenica, koje su se strmo sputale prema asfaltnom drvoredu,
omeenom s obiju strana gustom ivicom. Nigdje jo nije bilo lia ali je gusto
granje ve najavljivalo ivot.
Oleg sie da se proeta po parku osjeajui svakim korakom kako mu se noga
raduje to moe tako vrsto stupati, kako se raduje to je iva noga ivog
ovjeka. Ali ga je pogled s ulaza opinio, i on je zastao ondje naas da popui
cigaretu.
Svjetiljke i prozori u zgradama suelice mutno su sjali. Drvoredima gotovo nitko
vie nije hodao. Kad ne bi dopirala buka s oblinje eljeznike pruge moglo bi
se uti kako jednolino umori rijeka, brza gorska rijeka, koja je proticala i
pjenila se neto nie iza susjednog bolnikog trakta, pod strminom.
A jo dalje, iza strmine, preko rijeke, protezao se drugi park, vjerojatno
gradski park, i iz tog parka (iako je ipak bilo hladno)
115
ili iz otvorenih klupskih prozora dopirala je plesna muzika duhakog orkestra.
Bila je subota i negdje se plesalo... Netko je s nekim negdje plesao...
.
.
Oleg bijae uzbuen, uzbuen to je toliko govorio i sto su ga tako sluali. To
uzbuenje jo je produbio i pojaao osjeaj da mu se iznenada vratio ivot, za
koji je mislio jo prije dvije sedmice da ga zauvijek naputa. Istina, taj mu
ivot nije obeavao nita od onoga to se smatra za dobro i za to su se borili
ljudi ovoga gradia: ni stana, ni imutka, ni drutvenog uspjeha, ni novca ali
mu je obeao mnoge sutinske radosti koje je on i te kako nauio cijeniti: pravo
da koraa zemljom ne oekujui zapovijedi; pravo da bude sam; pravo da promatra
zvijezde koje ne zasjenjuju reflektori logorskog kruga; pravo da nou ugasi
svjetlo i spava u tami; pravo da baci pismo u potanski sandui; pravo da se
nedjeljom odmara; pravo da se kupa u rijeci. Da, bilo je jo mnogo, mnogo takvih
prava.
Jedno od njih je bilo i pravo da razgovara sa enama. Sva ta udesna, nebrojena
prava pomagala su mu da ozdravi! I on je stajao, puio i uivao.
Dopirala je glazba iz parka, Oleg ju je sluao i inilo mu se kao da ne uje
nju, nego zapravo etvrtu simfoniju Cajkovskoga, koja je odzvanjala u njemu
samome, njen nemirni, tegobni poetak i jednu divnu melodiju iz tog poetka. Tu
je melodiju Oleg protumaio na svoj nain, iako ju je moda krivo shvatio: kao
da junak koji se vratio u ivot ili koji je bio slijep, a sad progledao, neto
napipava, prelazi rukom po predmetima ili po dragom licu, pipa i jo se boji
povjerovati vlastitoj srei, povjerovati da ti predmeti zaista postoje i da mu
se vraa vid.
116
12
STRASTI SE VRAAJU
U nedjelju ujutro, kad se brzo oblaila da poe na posao, Zoja se sjetila kako
ju je Kostogutov bio zamolio da za idue deurstvo svakako obue onu istu sivozlaanu haljinu iji je ovratnik one veeri ugledao ispod ogrtaa i koju je htio
vidjeti pri danjem svjetlu. Ugodno je ispuniti takve nevine molbe. Ta joj je
haljina upravo odgovarala danas, jer je bila polusveana, a ona se nadala da
toga prijepodneva nee imati mnogo posla i oekivala je da e Kostogutov doi da
je razonodi.
Tako se na veliku brzinu ponovo presvukla, obukla traenu haljinu, popravila je
nekolikim udarcima dlana, poeljala ike, a tada je ve bilo krajnje vrijeme
da poe; kaput je navukla ve na samim vratima, a baka joj je jedva uspjela
ugurati doruak u dep.
Bijae hladno, ali vie ne ba zimsko, vlano jutro. U Rusiji se po takvu
vremenu izlazi u kabanicama. Ovdje na jugu, meutim, drugaije su predodbe o
tome to je hladnoa a to vruina: jo po vruini hoda se u vunenim kostimima,
kaput se oblai ve vrlo rano i skida kasno, a onaj tko ima bundu jedva eka
poneki studeni dan.

Zoja je na uglu odmah primijetila tramvaj, cijeli blok je pretrala za njim,

posljednja uskoila i, zamiljena, crvena, zastala na stranjoj platformi gdje
je popuhivao vjetar. Tramvaji u ovome gradiu bili su polagani, glasni, na
okretitima su prodorno kripali na tranicama; vrata se nisu automatski
zatvarala.
Zadihala se i ak joj je srce udaralo u grudima, ali je jedno i drugo godilo
mladom tijelu, jer bi ubrzo prolo, i onda se osjeala jo zdravija i prazniki
raspoloena.
Kad su fakultetski praznici, onda joj se sam posao u klinici tri i pol
deurstva sedmino ini kao lagani cdmor. Naravno, bilo bi jo lake bez
deurstva, ali se Zoja ve navikla na dvostruku brigu: ve je drugu godinu
studirala i radila. Praksa u klinici nije bila osobita, i Zoja nije radila zbog
prakse nego zbog novaca: od bakine mirovine ne bi se moglo ni prehraniti. Zojina
stipendija bi odmah isparila, otac nikada nije nita slao, a Zoja ga nije ni
traila. Od takva oca nita joj nije ni trebalo.
117
Poslije posljednjeg nonog deurstva ovo su bila prva dva dana praznika. Zoja
nije ljenarila jer na to nije bila navikla ak ni u djetinjstvu. Prvo je poela
sebi siti, za proljee, bluzicu od krep--oreta koji je bila kupila jo na
rasprodaji u prosincu (baka je uvijek govorila: Ljeti spremaj saonice, a
taljige zimi, a prema toj poslovici u trgovinama je zaista ljetnu robu bilo
najlake kupiti zimi). ivala je na staroj bakinoj singerici (dovukle su je iz
Smolenska), a i prvu pouku u ivanju dobila je takoer od bake, samo je ona bila
starinska, i Zoja je kad god je mogla upamtila togod to je vidjela kod susjede
ili kod poznanica, kod onih koje su polazile teajeve krojenja i ivanja, za to
sama Zoja nikako nije imala vremena. Bluzu nije dovrila za ova dva dana, ali je
zato obila nekoliko kemijskih istionica dok joj u jednoj nisu uredili njenu
staru ljetnu haljinu. Bila je jo na trnici da kupi krumpira i povra, cjenkala
se kao krtica i do teglila u objema rukama dvije teke torbe (baka je stajala
po repovima u trgovinama, ali nije mogla nositi teke terete). Bila je i u
javnom kupalitu. Samo nije imala vremena da mirno legne i togod proita. Sino
je s kolegicom Ritom otila na ples u Dom kulture.
Zoja je prieljkivala neto prikladnije i svjeije nego to su bili takvi
klubovi, ali ondje nije bilo uobiajeno da se naveer sastaju po kuama, i mladi
ljudi su se mogli upoznati jedino u klubovima. Na njihovoj godini bilo je mnogo
ruskih djevojaka, a mladia gotovo uope nije bilo. Zato je nije nita
privlailo na fakultetske drugarske veeri.
Taj Dom kulture u koji su Rita i ona pole bio je prostran, ist, dobro ugrijan,
imao je mramorne stupove i stubite, velika zrcala s okvirima od bronce moe
ve izdaleka promatrati samu sebe dok plee i vrlo skupocjene, udobne
naslonjae (samo su bili prekriveni i bilo je zabranjeno na njima sjediti).
Meutim Zoja onamo nije svraala jo od novogodinje veeri, jer se tom prilikom
neslavno provela. Tada se odravao kostimirani ples i dijelile su se nagrade za
najbolje kostime, a Zoja je sama sebi saila kostim majmuna s predivnim repom.
Sve je odlino smislila i frizuru, i laganu minku, i odnos boja, tako da je
ispalo i smijeno, i lijepo, i gotovo je bilo sigurno da e dobiti prvu nagradu,
premda je bilo mnogo konkurenata. Ali, ba prije nego e poeti podjela nagrada,
nekakvi grubijani su joj noem odsjekli rep, dodali ga jedan drugome i sakrili.
Zoja je zaplakala ne zbog neotesanosti tih momaka, nego zbog toga to su se
svi uokolo poeli smijati, smatrajui da je ta ala duhovita. Bez repa je kostim
mnogo izgubio, a i Zoja je bila kao pokisla naravno da nije dobila nikakve
nagrade.
Sino, jo i sad ljuta na taj klub, ula je onamo nekako uvrijeeno. Ali je
nitko i nita ne podsjetie na nezgodu s majmunom. Plesai su bili arolika
sastava osim studenata s razliitih fakulteta, bilo je i radnika. Zoja i Rita
nisu zajedno otplesale ni jedan ples, odmah su ih rastavili i puna tri sata one
su se obrtale, njihale i udarale peticama uz zvuke duhakog orkestra. Tijelo je
upravo vapilo za tim da se malko opusti, ti pokreti i vrtnje prijali su mu, ba
kao i ono to je u plesu najvanije: slobodni i otvoreni stisak. Kavaliri su

govorili vrlo malo: ako su se i alili, za Zojin ukus alili su se priglupo.

Kui ju je otpratio Kolja, tehniki konstruk118
tor. Putem su razgovarali o indijskim filmovima i o plivanju; bilo bi smijeno i
razgovarati o neem ozbiljnijem. Doli su do ulaza, sklonili se u mrak i ondje
se ljubili, a pri tome su najvie stradale Zojine grudi, koje nikome nikada nisu
davale mira. Kako ih je on samo grlio! Pokuao je i dublje zavui ruku, i Zoji
je to bilo ugodno, ali ju je odjednom spopao neki hladan osjeaj da pomalo gubi
vrijeme, da e u nedjelju morati rano ustati te se oprostila od njega i brzo
ustrala starim stepenitem u stan.
Meu Zojinim drugaricama, osobito meu studenticama medicine, bilo je raireno
gledite da od ivota treba to vie uzimati, i to to prije i to potpunije.
Budui da su vladala takva naela, bilo je nemogue, recimo, tree godine ostati
nekom vrstom usidjelice, koja jedino dobro poznaje teoriju. I tako se Zoja
nekoliko puta upustila s razliitim momcima i prola sve one faze zblienja kad
doputa sve vie i vie, i slobodno ponaanje, i silu, i one lude trenutke kada
se vie ne moe nita izmijeniti, sve i da bomba padne na kuu; i one trenutke
spokojnog umora kad se s poda i sa stolica skupljaju razbacani komadi odjee,
koje njih dvoje nikada ne bi zapravo smjeli zajedniki vidjeti, a sad im to vie
nije bilo nimalo udno i oni se nekako poslovno jedno pred drugim oblae.
To je bio zaista snaan doivljaj i, iako Zoja u treoj godini vie nije spadala
u kategoriju usidjelica, ipak joj se inilo da to nije ono pravo. U svemu tome
nedostajalo je one sigurne trajnosti koja ulijeva povjerenje u ivot i
nedostajao sam ivot.
Zoji su bile istom dvadeset i tri godine, a ona je ve mnogo toga vidjela i
upamtila: dugotrajnu, zamornu evakuaciju iz Smo-lenska, isprva u marvenim
vagonima, zatim skelama, pa opet mar-venim vagonima; osobito se sjeala
suputnika u vagonu koji je uzicom svakome odmjeravao mjesto na drvenu leaju i
dokazivao da je Zojina obitelj zauzela dva centimetra vie nego to joj spada;
pamtila je i napeti ivot za rata kad se gladovalo i razgovaralo jedino o
prehrambenim kartama i cijenama u vercu; i kako je stric Fea potajno krao iz
njezina ormaria njene obroke kruha. A sad je gledala u klinici grozne patnje
bolesnika od raka, propale ivote, sluala tegobne bolesnike prie i njihov
pla.
Zato su ovi stisci, zagrljaji i sve ono iza toga bili samo kao slatke kapi u
suznom moru ivota. Nikako nije uspijevala u njima uivati do kraja.
Je li to znailo da bi se svakako trebalo udati? Je li srea u braku? Mladii, s
kojima se upoznavala, plesala i zabavljala se, svi su odreda imali na umu da se
razonode, zadovolje i onda uhvate maglu. Oni su meu sobom govorili: Ja bih se
i enio, ali uvijek mogu nai nekoga za jedno vee ili za dvije-tri veeri.
Zato onda da se enim?
Zaista, zato bi se enili, kad je do ene bilo tako lako doi? Kad je na
trnici velika ponuda, ne moe se za rajice traiti trostruku cijenu, ionako bi
strunule isto je tako teko bilo ostati nepristupana, kad su sve oko tebe
poputale.
Registracija nije tu nita pomagala, to je pokazivalo i iskustvo Zojine kolegice
iz bolnice, koja je radila u drugoj smjeni, Ukra119
jinke Marije: Marija se upustila u brak, ali ju je mu svejedno napustio,
otputovao i nestao. Ona je ve sedam godina odgajala dijete i jo se smatralo da
je udata.
Zato bi na svakoj zabavi gdje se pilo osobito ako su to bili njeni opasni dani
Zoja bila dvostruko oprezna, kao inenjerac na minskom polju.
Imala je Zoja i blii primjer od Marijina braka: nagledala se neskladnog ivota
vlastitih roditelja, njihovih svaa, pomirenja, sjeala se kako bi otputovali
svako u drugi grad da bi se poslije opet sastali, i tako cijelog ivota muili
jedno drugo. Da ponovi majinu greku bilo bi za Zoju isto to i ispiti sumpornu
kiselinu.
I tu, naravno, nikakva registracija nije mogla pomoi.

U svom tijelu, u skladu pojedinih njegovih dijelova i u svom shvaanju ivota u

cjelini, Zoja je osjeala ravnoteu i harmoniju. I samo i jedino u duhu te
harmonije mogao bi se razbujati i produbiti njen ivot.
Svaki onaj koji bi, povukavi naas ruku s njena tijela, lupetao otrcane
gluposti, ponavljajui gotovo ono to je uo u kinu, ba kao Kolja sino, odmah
bi naruio tu harmoniju i nikako joj se nije mogao svidjeti.
Tramvaj se tresao, kondukterka je glasno grdila nekog mladia koji nije kupio
kartu (on ju je sluao, ali svejedno nije kupio), a Zoja je do posljednje
stanice stajala na platformi. Tramvaj je ve okretao, s druge strane okretita
ve se skupila gomila koja ga je ekala. Osramoeni mladi iskoio je prije nego
se tramvaj zaustavio, i Zoja je spretno iskoila prije nego to je tramvaj stao,
jer je tako skratila put.
Bilo je osarn sati i jedna minuta, pa je Zoja potrala po zavojitoj asfaltnoj
stazi bolnikog dvorita. Kao sestri, koja ide na posao, nije joj dolikovalo da
tri, ali studentici se moglo progledati kroz prste.
Kad je dotrala do zgrade odjela za rak, skinula kaput, navukla bijeli ogrta i
uspela se uza stepenice, bilo je ve osam sati i deset minuta i ne bi se dobro
provela da su u prethodnoj smjeni bile Olimpijada Vladislavovna ili Marija:
Marija bi je jednako otro prekorila za tih deset minuta ba kao i da je dola u
pola smjene. Sreom je prije nje deurao student Turgun iz Kara--Kalpaka, koji
je bio i inae popustljiv, a osobito prema njoj. Htio ju je znaajno potapati
ispod lea, ali mu nije dopustila, oboje su se nasmijali, i ona ga je lagano
gurnula niza stepenice.
Iako je bio student, kao pripadnik domorodakog kadra ve je bio odreen za efa
seoske bolnice i ovako neodgovorno mogao se ponaati jo samo ovih posljednjih
nekoliko mjeseci.
Zoja je preuzela od Turguna biljenicu s uputama a starija sestra Mita odredila
joj je posebni zadatak. Nedjeljom nije bilo vizita i prijemnih procedura, nije
bilo transfuzija, bilo je, istina, malo vie brige oko roaka koji su pokuavali
prodrijeti u sobe bez dozvole deurnog lijenika i zato bi Mita prebacila na
deurnog sanitarca svake nedjelje dio svog beskrajnog statistikog posla, koji
nikako nije uspijevala dovriti.
Danas je bila na redu obrada debelog svenja bolesnikih kartona za sijeanj
prole, 1954. godine. Zaokruivi usnice, kao da e zazvidati, Zoja je
prebirala prstom uglove tih kartona, koji
120
su udarali jedan o drugi, i pokuavala pogoditi koliko ih ima i hoe li moi
odahnuti i u tom trenutku primijeti kraj sebe visoku sjenu. Nije se zaudila
nego je samo okrenula glavu (glavu moe okrenuti na razne naine, pa i bez
zauenja) i ugledala. Kostogutova. Bio je svjee obrijan, gotovo poeljan i
samo mu je brazgotina na bradi odavala neslavnu prolost.
Dobro jutro, Zoenka ree on kao pravi dentlmen.
Dobro jutro zavrti ona glavom kao da nije neim zadovoljna ili kao da u
neto sumnja, a zapravo tek onako.
Promatrao ju je svojim tamnosmeim oima.
- Nisam siguran jeste li ispunili moju molbu ili niste.
Kakvu molbu? zaudi se i namrti Zoja (to bi njoj uvijek: lijepo uspjelo).
Ne sjeate se? Raunajui da ete udovoljiti mojoj molbi,, ak sam ve neto
i zaelio.
Odnijeli ste mi Patoloku anatomiju toga se, na primjer, dobro sjeam.
I sad u vam je vratiti. Hvala vam.
Jeste li se snali?
ini mi se da sam shvatio sve to sam htio.
Nisam li vam samo nakodila? ozbiljno e Zoja. Poslije sam se kajala.
Nikako, Zoenka, ni govora! kao da bi je sigurnije uvjerio, on se gotovo
dotae njene ruke. Naprotiv, knjiga me ohrabrila, zbilja ste zlatni to ste mi
je dali. Ali... on joj se zagleda u vrat ... molim vas, otkopajte gornje
dugme na ogrtau.
Za-to? strano se zaudi Zoja (i to je njoj vrlo zgodm> uspijevalo).
Nije mi vrue.

 Naprotiv, posve ste crveni.

Jeste, istina je nasmija se ona dobroudno; zbilja bi najradije raskopala
ogrta jer se jo nije bila ispuhala poslije-tranja i natezanja s Turgunom. I
ona ga raskopa.
Bljesnue zlaane niti u sivoj tkanini. .. Kostogutov rairi oi i jedva ujno
ree:
Lijepo. Hvala vam. A poslije ete mi i vie pokazati.
Ovisi o tome ta ste zaeljeli.
Rei u vam, samo kasnije, vrijedi li? Hoemo li danas ostati zajedno?
Zoja je zaokruila oima kao lutka.
Samo ako mi pomognete. I zajapurila sam se zato to danas imam toliko posla.
Ako treba ive ljude bosti iglama, neu vam pomoi.
A ako treba srediti statistiku? Presipati iz upljeg u prazno? Mogli bismo
poslije doruka nasmijei mu se Zoja kao da: daje predujam za njegovu pomo.
Po sobama su ve raznosili doruak.
Jo u petak ujutro kad je naputala deurstvo Zoja je, poslije-zanimljivog
nonog razgovora, svratila u administraciju da pogleda karton Kostogutova.
Ustanovila je da se zove Oleg Filimonovi (nezgrapno oevo ime odgovaralo je
posve nezgrapnom prezimenu, jedino je ime ublaavalo dojam). Roen je 1920. i,
iako mu je punih trideset i
121
etiri godine, zaista nije oenjen, to je bilo prilino nevjerojatno, i zaista
je ivio u nekakvom U-Tereku. Po struci je bio topograf, a radio je kao geodet.
Ti joj podaci nisu pomogli da ga bolje shvati, nego joj je postao jo nejasniji.
Jutros je u biljenici proitala da su mu od petka poeli svakodnevno davati
injekcije svnoesterola, po dva kubika, intramusku-iarno.
To je bio posao onoga koji deura nou, pa prema tome nee nju zapasti. I Zoja
zavrti napuenim okruglim usnicama kao kakvom slatkom gubicom.
Poslije doruka Kostogutov donese udbenik patoloke anatomije i htjede ponuditi
pomo, ali Zoja je ve oblijetala sobe i raznosila lijekove, koje je trebalo
piti ili gutati tri-etiri puta dnevno.
Napokon sjedoe za stoli. Zoja izvadi veliki list grafikona kamo e trebati
umjeti sve podatke, objasni mu, ona je i sama zaboravila kako se to radi, i poe
crtati uz pomo velikog tekog ravnala.
Zoja je dobro znala koliko vrijede takvi pomonici, mladii i neenje (a i
oenjeni): svaka takva pomo pretvarala bi se u peckanje, ale, udvaranje i
greke u poslu. Ali Zoja je raunala na te greke, smatrajui da je
najnematovitije udvaranje ipak bolje od najpametnijeg administrativnog posla.
Zoja nije imala nita protiv toga da danas nastavi ovu igru koja e joj
uljepati deurstvo.
Zato se neobino zaudila kad se Kostogutov okanio onih naroitih pogleda i
posebnog tona, brzo se udubio u posao i ak njoj poeo objanjavati, stao
prebirati po kartonima, brojati to je trebalo, tako da je ona samo unosila crte
u veliki grafikon. Neuro-blastom diktirao je on ... ipernefrom ... sarkom
nosne upljine ... tumor lene modine... I kad mu neto nije bilo jasno,
uvijek bi zapitao da mu objasni.
Trebalo je prebrojati koliko se u to vrijeme pojavilo sluajeva svake pojedine
vrste tumora posebno kod mukaraca, posebno kod ena; posebno po goditima.
Isto je tako trebalo obraditi vrste terapije koja je primijenjena i doze. Osim
toga, u svakom stupcu trebalo je pribiljeiti jedno od pet moguih rjeenja:
ozdravljenje, poboljanje, bez promjene, pogoranje i smrt. Ovih pet rezultata
Zojin je pomonik osobito paljivo pregledao. Odmah je upadalo u oi da nema
puno potpunih ozdravljenja, ali da nema ni mnogo smrti.
Vidim da ne putaju da se ovdje umire, na vrijeme alju iz bolnice ree
Kostogutov.
ta se moe, Oleg, i vama to mora biti jasno. (Olegom ga je zvala da bi ga
nagradila za pomo. Primijetio je i brzo je pogledao.) Ako je oito da mu nema
pomoi i ako treba samo da jo proivi nekoliko sedmica ili mjeseci, zato da
ovdje zauzima krevet? Na leaj ekaju i drugi, neki od onih koji se mogu

izlijeiti? Osim toga, neizljeivi bolesnici svojom vanjtinom i priama loe

djeluju na one koje je jo mogue spasiti.
Tek to je sjeo za stoli medicinske sestre, Oleg kao da je uznapredovao u
drutvenom poloaju i u spoznavanju svijeta. On
122
vie nije bio onaj on kojemu se ne moe pomoi, onaj on koji uzalud zauzima
krevet, on, Kostogutov, nije pripadao neizljeivim bolesnicima. S njime, s
Kostogutovom, razgovaralo se kao da i nee umrijeti, kao da je potpuno izljeiv.
Ovaj skok iz jednog stanja u drugo, koji mu je uspio bez truda, zahvaljujui
hiru sluajnih okolnosti, mutno ga je na neto podsjeao, ali on u ovom asu
nije znao na to.
Jest, to je posve logino. Ali, eto, juer otpustie Azovkina, preda mnom...
Nita mu nisu objasnili, nita mu nisu rekli, i imao sam osjeaj kao da i ja
sudjelujem u prevari.
Bio je okrenut Zoji onom polovicom lica na kojoj nije bilo brazgotine, pa se
inilo da mu izraz nije onako opor.
Slono i drugarski oni su jo neko vrijeme radili i prije ruka zavrili posao.
Istina, Mita je bila ostavila jo jedan posao: trebalo je rezultate
laboratorijskih analiza prepisati na temperaturne liste bolesnika, da bi bilo
to manje papira i da bi ih bilo to lake priloiti povijesti bolesti. Ali bi
bilo pretjerano sve to obaviti u jednu jedinu nedjelju, pa Zoja ree:
E, zbilja vam hvala, velika vam hvala, Oleg Filimonovi.
Nemojte tako, zovite me kako ste i poeli: samo Oleg!
Poslije ruka ete se odmoriti...
Nikad se ja ne odmaram!
Ali vi ste bolesnik.
udno je, Zoenka, kako ja posve ozdravim im vi doete uza stepenice da
preuzmete deurstvo!
Promatrao ju je kao neki zlaano-rumeni kolai i inilo se kao da je i on posve
zdrav.
Dobro, u redu spremno prihvati Zoja. (Ona drugo nije ni eljela.) Sad
u vas primiti u sobi za goste.
I pokaza glavom prema sobi za lijenike sastanke.
Meutim je poslije ruka opet raznosila lijekove i imala nekih neodgodivih
poslova u velikoj enskoj sobi. Nasuprot manama i bolestima, koje su je ovdje
okruivale, Zoja je bila svjesna koliko je ona nedirnuta i zdrava, sve do
posljednjeg nokta na nozi, do posljednje kone stanice. Osobito radosno je
osjeala svoje pune, pritegnute grudi, osjeala kako one oteaju kad bi se
nagnula nad bolesniki krevet i kako drhture kad bi brzo hodala.
Napokon se posao bliio kraju. Zoja je zapovjedila bolniarki da sjedne za stol,
da ne puta posjetioce u sobe i da je pozove ako se to dogodi. Uzela je vezivo,
i Oleg poe za njom u lijeniku sobu.
Bila je to svijetla soba na uglu zgrade, s tri prozora. Ne bi se moglo rei da
je bila namjetena s nekim posebnim ukusom osjeao se tu i utjecaj knjigovoe,
i utjecaj primarijusa; dva divana nisu bila nimalo izuzetna, nego obina,
slubena, s okomitim naslonima od kojih su boljela lea i zrcalima u kojima se
mogla vidjeti jedino irafa. Stolovi su bili rasporeeni po turobnim uredskim
propisima: na predsjedniki masivni pisai stol, pokriven debelim staklom,
okomito se, u obliku slova T, naslanjao dugaki stol za ostale uesnike
sjednice. Taj je stol, meutim, bio kao po nekom samarkandskom ukusu prekriven
nebeski plavim barunskim stolnjakom i nebeska boja tog stolnjaka
123
unosila je veselje u sobu. Nekoliko ugodnih malih naslonjaa, koji nisu spadali
uz stol, stajali su u maloj, simpatinoj skupini i od toga je soba bila nekako
ugodnija.
Nita tu nije podsjealo na bolnicu osim zidnih novina Onko-log koje su
objesili jo sedmi studenoga.

Zoja i Oleg se zavalie u udobne mekane naslonjae u najsvjetlijem kutu sobe,

gdje su na stalcima stajale posude s agavama i gdje se pred sredinjim prozorom
granao hrast, koji je sezao ak do prvog kata.
Oleg nije samo sjeo on je zapravo cijelim tijelom utonuo u ovaj udobni
naslonja, ispitujui kako se u njemu savijaju lea i koliko se duboko moe
zabaciti glava.
Kako je ovdje raskono! ree on. Takve raskoi nisam vidio . . . bar
petnaest godina.
(Ako mu se toliko svia ovakav naslonja, zato ga ne bi sebi kupio ?)
Onda to ste zaeljeli? upita Zoja okrenuvi glavu i rairivi oi upravo
onako kako je odgovaralo tome pitanju.
Sada, kad su se nali nasamo u ovoj sobi i kad su sjeli u ove naslonjae, u
namjeri da samo razgovaraju, zavisilo je od jedne rijei, od tona, od jednog
pogleda hoe li razgovor biti lagan i leprav ili e krenuti u dubinu. Zoja je
bila posve spremna na prvu vrstu razgovora, ali kad je dola ovamo, naslutila je
da bi moglo biti i drugaije. I Oleg je nije iznevjerio. Duboko zavaljen na
naslon naslonjaa on je, ne odiui glave, rekao nekako sveano, negdje prema
prozoru, iznad nje:
Zaelio sam... kad bi jedna djevojka zlatnih iki dola k nama... onamo k
nama, na zemlju.
I tada ju je pogledao. Zoja je izdrala pogled.
I to eka ondje tu djevojku? Oleg uzdahnu.
Ve sam vam rekao. Malo radosti. Vodovoda nema. Glaala se pune drvenim
ugljenom. Petrolejka. Kad pada kia blato je, kad je sua praina. Nikada
nita ugodno.
Nije propustio da nabroji sve loe kao da se bojao da bi mu jo mogla i
obeati da e doi. Ako se ne moe nikada lijepo obui, onda to zbilja nije
ivot, je li tako? Ali, ma koliko da je ugodno ivjeti u velikom gradu, Zoja je
znala da nije vaan ivot u gradu, nego onaj u srcu. I njoj je bilo prije svega
do toga da pokua shvatiti ovoga ovjeka, a ne da zamisli njegovo selo.
Ne shvaam to
vas
ondje dri? Oleg se nasmija:
Ministarstvo unutranjih poslova, jasno!
Jo je leao u naslonjau, s glavom na naslonu, i uivao u svom poloaju.
Zoja se namrti.
To sam i slutila. Nego, molim vas lijepo, vi valjda niste eenac? Ili
Kalmik?
Ja sam stopostotni Rus! Kao da ne mogu i ja imati crnu kosu?
I on pogladi kosu. Zoja slegne ramenima:
124
Ali zato su vas onda onamo poslali? ... Oleg uzdahnu:
Eh, u to se sve ne upusti neuka mlade! Mi u mladosti nismo imali pojma o
krivinom zakoniku i o tome da ondje postoje razliite take i paragrafi koji se
mogu vrlo
slobodno tumaiti. Vi ivite ovdje u centru jedne pokrajine i ak ne
slutite kakva je sutinska razlika izmeu prognanog koloniste i administrativnog
prognanika.
Pa kakva je?
Ja sam administrativni prognanik i protjeran sam ne kao pripadnik nacionalne
manjine, nego
osobno
kao Oleg Filimo-novi Kostogutov, shvaate li? On se
nasmije. Osobni uvaeni graanin, kome nije mjesto meu estitim ljudima.
I on je pogleda bljesnuvi tamnim oima.
Nije se uplaila. To jest, uplaila se, ali ne ba pretjerano.
I... na koliko su vas protjerali? tiho ona upita.
Zauvijek!
tresnu on kao da je maljem udario. Sve joj je u uima
zazvonilo.
Doivotno? upita ona jo jednom gotovo apatom.
Ne, ba
zauvijek
uporno e Kostogutov u rjeenju je pisalo upravo
zauvijek.
Ako si prognan doivotno, onda te bar mogu vratiti u lijesu, a ako
si prognan zauvijek ni lijes se ne smije vratiti. Makar se i sunce ugasilo,
svejedno ti nema povratka, zauvijek traje dulje i od sunca.

Sad joj se zaista steglo srce. Nije onda udo da ima tu brazgotinu i da se doima
tako surovo. Moda je on ubojica, zlikovac, mogao bi i nju zadaviti, ne bi mu to
nita bilo, a ona je tako lakoumno pristala da bude nasamo s njim!
Ali Zoja se ipak savladala i nije okrenula naslonja tako kako bi mogla, ako
ustreba, to lake pobjei. Samo je odloila vezivo (nije ga jo ionako ni
dotakla). Hrabro se zagledala u Kosto-gutova, koji se nije nita upinjao, nije
se uzbudio nego jednako udobno sjedio u naslonjau, i upitala ga uzbueno:
Ako vam je teko, ne morate mi rei, ali, ako moete, recite mi zato ste
tako strano osueni, zbog ega?
Kostogutova ne samo to nije pritiskalo breme zloina, nego je on odgovorio
posve bezbrino i smijeei se:
Nisam uope suen, Zoenka. Zauvijek su me prognali ukazom.
Kako ... ukazom?
Da, tako se to kae. Nalik na fakturu. Kao potvrda za isporuku robe iz
skladita: toliko i toliko vrea, toliko baava ... Upotrijebljena tara
iznosi...
Zoja se uhvati za glavu:
I vas su sve tako osudili?
Nisu, ne moe se rei da su ba sve tako osudili. Ako je posrijedi bio samo
deseti paragraf, nisu slali u progonstvo, ali deseti zajedno s jedanaestim
povlaio je progonstvo.
I kakav je taj jedanaesti?
Jedanaesti? Kostogutov se zamisli. Zoenka, ja vam sad kojeta priam,
bilo bi bolje da se ogluite na ono to u vam rei, jer biste i vi mogli togod
zaraditi. Moja osnovna kazna prema desetom paragrafu iznosila je sedam
godina. Znate, ako
125
je netko dobio manje od osam godina, onda je to znailo da ba nita nije
uinio, morali su isisati sve iz malog prsta. Ali bio je tu i jedanaesti
paragraf, a jedanaesti znai grupni prijestup. Sam za sebe jedanaesti paragraf
ne bi mogao poveati kaznu, ali jedno s drugim, kako je rije bila o grupi,
poslali su nas sve u vjeno progonstvo, Da se nikada vie ne bismo u svom
zaviaju sastali. Je li vam sad jasno?
Ne, nije joj jo uope bilo jasno.
Onda je to bila... neodluno e ona kako se ono kae neka banda?
Kostogutov se zvonko nasmija. Tada se uozbilji i odjednom namrti:
Sjajno je ovo ispalo. Ni mome istraitelju, kao ni vama, nije odgovarala
rije grupa. I on nas je radije nazivao
bandom.
Tako je, bila je to banda
studenata i studentica prve godine. On prijetee sijevnu oima. Znam da se
ovdje ne smije puiti, da je zabranjeno, ali zar ne bih mogao ipak zapaliti? ...
Mi smo se sastajali, udvarali djevojkama, plesali, a deki su jo razgovarali i
o politici. I o ... Njemu. Nije nam, znate odgovaralo sve ono to smo vidjeli
oko sebe. Nismo, da tako kaem, bili oduevljeni. Dvojica smo bili i u ratu i
oekivali da e poslije rata biti nekako drugaije. U svibnju, uoi ispita sve
su nas pograbili, i djevojke.
Zoja se silno zbunila... Opet je uzela u ruke vezivo. S jedne strane, sve ovo
to je priao bilo je opasno, i ne samo to njegove rijei ne bi valjalo nikome
ponoviti, nego bi bilo bolje i ne sluati ga, zaepiti ui. A, s druge strane,
osjeala je veliko olakanje, spoznavi da oni nisu nikoga mamili u mrane ulice
i ubijali. Progutala je slinu.
Ja ne shvaam ... vi ste ipak ... neto radili...
to ste uinili?
Kako to? uvlaio je i otpuhivao dim. Koliko god je on bio krupan, toliko
je cigareta bila sitna. Rekao sam vam: studirali smo. Pili smo rakiju ako
smo je mogli kupiti od stipendije. Ili na zabave. Eto, i djevojke su pokupili
zajedno s nama. Dobile su po pet godina... Pogledao ju je netremice.
Zamislite da se to vama dogodi. Uoi ispita za drugi semestar pograbe vas i u
uzu.
Zoja odloi vezivo.
Oekivala je da e od njega uti neto strano, ali je ispalo ne samo da to nije
strano, nego ak i nekako djetinjasto.

 Nego, to je vama i tim dekima sve to bilo potrebno?

Kako? ne shvati Oleg.
Pa tako ... da budete nezadovoljni... da neto oekujete.
Aha, tako! Da, da, to je tano! smjerno se nasmija Oleg. Ne bi mi to ni
palo na pamet. Opet mislite ba kao moj istraitelj, Zoenka. I on je isto tako
govorio. Ala je ugodan naslonja! Na krevetu se ovako ne sjedi.
Oleg se opet udobno smjestio i, puei i mirkajui, gledao kroz veliki prozor
iz jednog jedinog stakla.
Iako se smrkavalo, jednolini sivi dan nije bivao tamniji, nego svjetliji. Sloj
oblaka na zapadu razilazio se i prorjeivao, a soba je ba bila i okrenuta
zapadu.
126
Sad je Zoja istom ozbiljno poela vesti i zadovoljno nizala bodove. Oboje su
utjeli. Za razliku od prolog puta, Oleg se nije divio njenu runom radu.
A kako je... ta je bilo s vaom djevojkom? Je li i ona stradala? upita
Zoja ne odiui glave s veza.
J-jest... ree Oleg zapevi isprva za to j, a moda razmiljajui i o
neemu drugom.
I gdje je sada ona?
Sada? Na Jeniseju. Zoja ga hitro pogleda.
Znai da se vi ne moete preseliti k njoj?
I ne pokuavam hladno odgovori on.
Zoja ga promotri, a on se zagleda kroz prozor. Zato se onda ne oeni u svom
kraju?
A zar je to tako teko preseliti se? smisli ona napokon pitanje.
Za neregistrirane je gotovo nemogue odgovori on rastreseno. Ali zapravo
nema ni razloga.
Imate li kod sebe njenu sliku?
Sliku? zaudi se on. Robijai ne smiju imati slike. Odmah im ih razderu.
A kakva je bila naoko? Oleg se nasmijei i zakilji:
Kosa joj je padala na ramena a na kraju je bila naglo-zakovrana uvis. Kao
to je u vaim oima uvijek neki osmijeh, u njenim je bilo tuge. Moda ljudi
nekako predosjeaju svoju sudbinu, je li?
Jeste li zajedno bili u logoru?
Ni-ismo.
Pa kada ste se onda rastali?
Pet minuta prije nego su me uhapsili... Naime, bio je-mjesec svibanj, dugo
smo sjedjeli u vrtu. Negdje oko dva sata oprostio sam se od nje i otiao kod
drugog bloka su me zgrabili. Auto je ekao na uglu.
A nju?
Idue noi.
I nikada se vie niste vidjeli?
Vidjeli smo se jo samo jednom. Na suoenju. Mene su> ve bili oiali.
Oekivali su da emo optuivati jedno drugo. Nismo to uinili.
Okretao je opuak ne znajui kamo da ga baci.
Evo ovamo pokae ona blistavu, istu pepeljaru na predsjednikom mjestu.
Oblaci na zapadu sve su se vie razilazili i blago uto sunce-ve je
prosijavalo. I u njegovim zrakama ak se i okorjelo, oporo-lice Olega bilo
nekako smekalo.
Ali zato je ne biste sad... ? obazrivo e Zoja.
Zoja! odluno poe Oleg, ali zastade da porazmisli. Moete li vi
bar donekle zamisliti to oekuje u logoru jednu djevojku, pogotovo ako je jo i
lijepa. Ako je putem, u zajednikom vagonu, ve neke siledije ne siluju
uostalom, oni to jo-uvijek mogu uiniti i u logoru prve veeri e logorski
gotovani, nekakvi kukini nadzornici ili ekonomi urediti tako da je pred'
127
!|
njima golu provedu u kupaonicu. Tada e odmah odrediti kome ona pripada. Ve
idueg jutra predloit e joj da ivi s tim i s tim, to znai da e moi raditi
na istom i toplom mjestu. E, a ako odbije, potrudit e se da je toliko pritegnu

da e se ve ubrzo sama pobrinuti da ostane iva i da uspije izii s robije. Ja

je zbog toga ne krivim, meni je to jasno. Eto, to je sve, a i. njoj je jasno.
utjeli su. Sunce je zasjalo u punom sjaju i cijeli svijet je postao odjednom
veseliji i svjetliji. Crno drvee na bolnikom trgu jasnije se ocrtavalo a ovdje
u sobi sinuo je plavi stolnjak i zlatile se Zojine kose.
... Jedna od naih djevojki je izvrila samoubistvo ... Jedna je jo iva...
Tri deka su ve zaglavila... Za dvojicu ne znam.,.
Nagnuo se u stranu iz naslonjaa, zanjihao i odrecitirao:
Prohujao je uragan ... malo nas je ivih ... Na prozivki drugarskoj mnogih vie
nema . ..
Sjedio je tako, nakoen u naslonjau, i gledao u pod. Kako mu je samo kovrava
kosa strala na zatiljku na sve strane! Dva puta dnevno trebalo ju je kvasiti i
etkati, kvasiti i etkati.
utio je, ali je Zoja ve ula sve to je htjela uti. Ono najvanije bilo joj
je jasno: Oleg je zauvijek prognan, ali ne zbog ubistva; nije bio oenjen, ali
ne zbog poroka; i poslije toliko godina njeno je govorio o svojoj nesuenoj
zarunici i oito je bio sposoban da doivi prave osjeaje.
utio je, i ona je utjela pogledajui as vez, as njega. Nije u njemu bilo
nita lijepo, ali vie nije primjeivala ni nita runo.
Baka joj je dobro rekla: Tebi ne treba lijepi, treba ti dobar. Poslije svega
to je podnio i doivio, Zoja je sad jasno osjeala kako iz njega izbija
upornost i snaga, prokuana snaga koju nikada nije primijetila meu svojim
dekima.
Nizala je bodove i odjednom osjetila njegov prodoran pogled.
Uzvratila mu je pogled ispod oka.
Ne skidajui pogleda s nje, on je vrlo izraajno govorio:
Koga da zovnem?...
Kome
da priopim Tu alosnu radost da ostao sam iv?
Ve ste je meni priopili! proapta ona smijeei mu se oima i usnicama.
Usnice joj nisu bile ni ruiaste a vjerojatno ni narumenjene. Boja im je bila
negdje izmeu grimizne i narandaste vatrena boja, boja ive vatre.
Njeno uto sunce na smiraju oivljavalo je i nezdravu boju njegova mrava,
bolesna lica. U toj toploj svjetlosti inilo se da nee umrijeti, da e
preivjeti.
Oleg je otresao glavom kao gitarist koji poslije tune pjesme prelazi na
veseliju:
Eh, Zoenka! Upotpunite mi ovaj blagdan! Dosta mi je tih bijelih ogrtaa.
Pokaite se preda mnom ne kao medicinska sestra, nego kao lijepa gradska
djevojka! U U-Tereku takvu nikada neu vidjeti.
...
128
Ali gdje da vam naem takvu lijepu djevojku? lukavo e Zoja.
Samo skinite ogrta naas. I proetajte.
I on se odveze unazad na naslonjau ostavljajui joj mjesto gdje e proetati.
Ali ja sam u poslu protivila se ona. Ne smijem...
Moda zbog toga to su tako dugo govorili o munim dogaajima, moda zato to je
sunce sa zapada tako radosno obasjavalo sobu, Zoja je osjetila poriv i pobudu da
mu ispuni molbu i inilo joj se da e to dobro ispasti.
Odmakla je vezivo, skoila iz naslonjaa kao djevojica, bre--bolje raskopala
ogrta i, nagnuvi se naprijed, urei se, inilo se kao da ne misli proetati,
nego protrati.
Hajde, vucite pruila mu je ona ruku kao da nije njena. Povukao je i svukao
rukav. Sad drugu! kao u plesnoj figuri okrenula se oko njegove ruke, i on
joj je svukao i drugi rukav, ogrta mu je pao na koljena, a ona je krenula kroz
sobu. Hodala je kao manekenka skladno se njiui i ispravljajui, as maui
rukama u hodu, as ih podiui.
Prola je tako nekoliko koraaja, okrenula se i ukoila, ruku odvojenih od
tijela.
Bravo! povika on. Fantastino.
Bilo je neto ak i u sjaju plavog stolnjaka, u toj neiscrpnoj uzbekistanskoj
modrini, koja plamti na suncu, neto to je produilo onu sinonju melodiju

spoznaje i povratka vida. Vraale su mu se sve nesuvisle, zapretane, neispunjene

elje. I poslije tisuu godina neurednog, golog, surovog ivota uivao je u
mekanu naslonjau i u ugodnoj sobi. Uivao je pri pogledu na Zoju, i radost koju
mu je taj pogled pruao bila je to vea to je nije gledao nepristrano, nego
eljno. On, koji je jo prije petnaest dana umirao!
Zoja je slavodobitno zatreperila vatrenim usnicama i, lukavo dostojanstvena
izraza na licu, kao da zna jo koju tajnu, vratila se istim putem prema prozoru.
Tada se jo jednom okrenula prema njemu i stala.
Nije ustao, ostao je sjediti, ali odozdo prema gore vukla ga je crna upava
glava u susret njoj.
Prema nekim znacima njih moe osjetiti a ne zna im imena utio je da iz
Zoje izbija snaga, ne snaga kojom vue ormare, nego ona druga snaga koja trai
protuteu. I Oleg se radovao jer mu se inilo da moe prihvatiti taj izazov, jer
mu se inilo da se moe uhvatiti ukotac s tom snagom.
Sve ivotne strasti vraale su se u tijelo koje ozdravlja! Sve! Ba sve!
Zo-ja! zapjevui Oleg. Zo-ja! ta za vas znai vae ime?
Zoja je ivot odvrati ona odsjeno kao da je izrekla lozinku. Rado je tako
objanjavala svoje ime. Stajala je tako, poloivi ruke na prozorsku dasku iza
lea i cijela se malko nagnula, prenijevi teinu na jednu nogu.
A zar nema veze sa zoologijom? Ne osjeate li nikada da vas to ime pribliava
vaim zoolokim precima?
Ona se nasmija i odgovori istim tonom:
9 Odjel za rak
129
Svi smo mi pomalo nalik na njih. Nabavljamo hranu, hranimo djeicu. Zar je to
tako loe?
Da se je bar sad mogla obuzdati! Meutim, obuzeta ovim neobuzdanim i silnim
ushitom, kakav nikada nije vidjela u gradskih mladia to su svake subote bez
ikakve muke grlili djevojke, makar samo na plesu, ona je ispruila obje ruke,
pucnula prstima, zanjihala se cijelim tijelom kako se to ve radi uz popularnu
pjesmu iz indijskog filma:
A-va-ra-ja-a! A-va-ra-ja-a!
Ali se Oleg odjednom smrknu i zamoli:
Nemojte to pjevati, Zoja.
U tren oka se ona umiri i uozbilji i nitko ne bi rekao da je as prije pjevala.
To je iz Skitnice ree ona. Jeste li gledali taj film?
Jesam.
Divan je! Dva puta sam ga gledala! (Gledala ga je etiri puta, ali joj je
nekako neugodno bilo priznati.) I vama se ne svia? Pa sudbina toga skitnice
je ista kao i vaa.
Nije kao moja namrti se Oleg. Vie nije bilo onoga svijetlog izraza na
njegovu licu, uto sunce nije ga smekavalo i sad se opet vidjelo da je
bolestan.
Ali i on se vratio iz zatvora. I cijeli ivot mu je bio upropaten.
Nema to veze. On je tipini siledija. Huligan. Zoja prui ruku da uzme
ogrta.
Oleg ustade, rairi ogrta i pomogne joj ga obui.
A vi njih ne volite? zahvalno mu je klimnula glavom i poela se
zakopavati.
Ja ih mrzim gledao je pokraj nje, izraz mu je bio surov a eljust mu se
jedva primjetno pomakla i iskrivila. Oni su grabljivci, paraziti koji ive na
tuoj grbai. Trideset godina su nam trubili kako e njih prekaliti, kako su
nam oni socijalno bliski, a njihovo naelo je isto kao i Hitlerovo: ako te
ne ... tu oni spomenu jednu prostu rije a zvui vrlo otro, ali naelo je
svejedno ovakvo: ako te ne tuku sjedi mirno i ekaj na red; ako svlae susjede,
a ne tebe sjedi mirno i ekaj na red. Spremno e izgaziti onoga koji je ve
pao i istovremeno se brzo okititi romantinim ogrtaima; i mi im jo pomaemo,
stvarajui od njih legende. Njihove pjesme prodiru sad i u film.
Kakve legende? sad je ona gledala odozdo prema gore i inilo se kao da
osjea neku krivicu.

 O tome bi trebalo priati sto godina. Ali, eto, navest u vam jednu legendu,
ako hoete. Stajali su sad jedrio pokraj drugoga pred prozorom. Oleg, iako to
nije imalo nikakve veze s onim to je rekao, odluno je uhvati za lakte i
nastavi govoriti kao da se obraa curici. Pretvarajui se da su plemeniti
razbojnici, siledzije se uvijek razmeu time to ne napadaju i ne pljakaju
sirotinju i ne oduzimaju zatvorenicima kako
se to kae svetu
taku,
to jest, ne kradu posljednji zatvorski obrok, nego samo sve ostalo to ima.
Ali, etrdeset i sedme godine, kad su nas prebacili u Krasnojarsk, u eliji
nismo imali ni piljiva boba, to jest, nikome se nita nije moglo ukrasti. Pola
zatvorenika su sainjavali siledzije. Spopala ih glad, pa su poeli prisvajati
tui eer i kruh. Inae je sastav zatvorenika bio prilino zanimljiv: pola
elije su bili obini zlikovci, druga polovica Japanci; osim njih, samo nas
dvojica Rusa, politikih, ja i jo jedan polarni avijatiar, koji je vrlo slavan
i po kome se u Ledenom moru jo uvijek zove jedan otok, iako je on u zatvoru. I
ti lupei su Japancima i nama puna tri dana uzimali sve do ega su doli.
Japanci, koje je isto teko razumjeti, dogovorili su se, tiho ustali nou,
iupali daske iz leaja i uz uzvik banzaj! navalili na lupee. Kako su ih
sjajno pretukli! To je trebalo vidjeti!
Jesu li i vas?
Zato bi nas? Mi im nismo otimali kruh. Mi smo te noi bili neutralni, ali
smo slavili pobjedu japanskog oruja. Ujutro je zavladao red: dobivali smo
cijele porcije kruha i eera. Ali se umijeala uprava zatvora: uzela nam je
polovicu Japanaca, a onim pretuenim lupeima dodala je jo slinih,
nepretuenih. I sad su siledije navalili na Japance bili su premoni po
broju, a imali su i noeve, jer oni sve imaju. Tukli su ih zvjerski, na mrtvo
ime i tada ja i pilot nismo izdrali nego smo priskoili u pomo Japancima.
Protiv Rusa?
Oleg joj je pustio laktove i spravio se. Malko je pomaknuo eljust lijevodesno:
Siledije ja ne smatram za Ruse.
Podigao je ruku, preao prstima po brazgotini, od brade, preko donjeg dijela
obraza do vrata, kao da se ee:
Oni su me ovdje dohvatili.
131
w
13
A I UTVARE
Od subote na nedjelju oteklina Pavela Nikolajevia nije se nimalo smanjila ni
smekala. Shvatio je to i prije nego to je ustao. Jo u rano jutro probudio ga
je stari Uzbek, koji je neprestano stravino kalj ao.
Napolju osvanulo tmurno, lijeno jutro, bit e to isti dan kao jueranji, kao
prekjueranji, i jo e vie pojaati tjeskobu. obanin Kazak ve je u zoru
sjeo na krevet, podvio noge i sjedio tupo kao panj. Danas nee navraati
lijenici, nikoga nee voditi na rendgen ili na previjanje, pa e obanin,
vjerojatno, tako prosjediti do veeri. Zloslutni Jefrem opet se zadubio u
Tolstojeve prie, koje su na nj djelovale kao zadunice; ponekad bi ustao i
ushodao se u prolazu meu krevetima od ega su se tresle sve postelje, ali je
bilo dobro, to nije vie napadao Pavela Nikolajevia, ni bilo koga u sobi.
Muktoder je iziao i cijeli dan ga nije bilo u sobi. Geolog, taj ugodni, dobro
odgojem mladi, itao je svoju geologiju i nikoga nije smetao. 1 ostali
bolesnici u sobi bili su mirni.
Pavela Nikolajevia je ohrabrivalo to e mu doi ena. Ona mu, naravno,
konkretno nije mogla pomoi, ali je njemu puno znailo to e se moi iskaliti
pred njom, rei joj kako mu je loe, kako mu nije pomogla injekcija, s kakvim
odvratnim ljudima lei u istoj sobi. Ona e se saaliti, i bit e mu lake. I
zamolit e je da mu donese neku knjigu, i to ohrabrujuu, suvremenu knjigu. I
naliv-pero, da ne bi ispao smijean kao juer kad je morao posuditi olovku da
zapie recept. Jest, i da ne zaboravi ono najvanije da narui gljivu, brezovu
gljivu.

Napokon, nije sve izgubljeno: ako ne pomognu ovdanji lijekovi, ima, eto, i
drugih sredstava. Najvanije je osjeati se ovjekom, ovjekom s velikim
poetnim slovom. I biti optimist.
Malo-pomalo Pavel Nikolajevi se privikavao na ovdanji ivot. Poslije doruka
je doitao budetski izvjetaj Zverova iz jueranjih novina. Ubrzo su mu
donijeli i dananje. Primio ih je Demka, ali je Pavel Nikolajevi zatraio da ih
odmah njemu urue i s velikim zadovoljstvom u njima proitao da je pala vlada
Mendes--Francea (dosta intriga!
ne petljaj
se u parike dogovore), za
132
kasnije je ostavio veliki lanak Erenburga (iji je drutveni znaaj cijenio od
vremena rata usprkos nekim pievim skretanjima na koja je pravovremeno
upozorila moskovska tampa) i zadubio se u lanak o provoenju u ivot odluka
sijeanjskog Plenuma o brzom poveanju proizvodnje stonih preraevina.
Tako je Pavel Nikolajevi kratio vrijeme sve dok mu bolniarka nije javila da mu
je stigla ena. Inae su doputali rodbini nepokretnih bolesnika da ulazi u
sobe, ali Pavelu Nikolajeviu nije se sad dalo dokazivati da je nepokretan, a i
bilo mu je ugodnije otii u predvorje i osloboditi se ovih tmurnih, klonulih
ljudi. Omotavi vrat toplim alom, Rusanov sie niza stepenice.
Nije bilo mnogo ljudi koji bi mogli rei da godinu dana prije srebrnog pira
toliko vole enu kao to ju je volio Pavel Nikolajevi. On zaista cijelog ivota
nije imao blieg prijatelja, ni s kim se nije tako znao radovati uspjesima i
pograbiti s nevoljom. Kapa mu bijae vjerna druica, vrlo energina i pametna
ena. (Njen sovjet uvijek radi! esto se hvalio Pavel Nikolajevi pred
drugima.) Pavel Nikolajevi nikada nije osjetio potrebu da je iznevjeri, niti je
ona njega iznevjerila. Nije istina da mu, kad uznapreduje na drutvenoj
ljestvici, poinje prezirati vlastitu mladost. Ona je mnogo napredovala od
trenutka kad su se vjenali (bila je radnica u istoj onoj tvornici tjestenine
gdje je u odjelu za obradu tijesta isprva radio i on, ali se ve prije braka
popeo do tvornikog komiteta i poeo raditi na osiguranju pri radu, a po
komsomolskoj liniji posvetio se jaanju personalne slube i jo godinu dana
vodio tvorniku kolu), ali za cijelo to vrijeme njihovi interesi nisu se
razilazili, njihova proleterska stremljenja nisu jenjavala. I o praznicima, kad
bi malko popili a svijet za stolom bio priprost, Rusanovi bi se rado sjetili
svoje tvornike prolosti i zduno opet zapjevali staru radniku pjesmu o
Opekama.
Kapa je u predvorju svojim krupnim tijelom, srebrnim lisicama i torbom velikom
poput aktovke, i mreom u kojoj je donijela hranu, zauzela dobra tri mjesta na
klupi u najtoplijem zakutku. Ustala je da poljubi mua toplim mekanim usnama i
posjela ga na razgrnuti skut bunde, kako bi mu bilo toplije.
Dobila sam pismo ree ona a usne joj u kutovima za-drhtae, i po tim
poznatim drhtajima Pavel Nikolajevi odmah zakljui da pismo nije ugodno. Ma
koliko da je inae bila hladnokrvna i razborita, Kapa se nikako nije mogla
odvii prave enske navike da svaku novost, bila ona dobra ili loa, odmah
istrese u lice:
E pa dobro razljuti se Pavel Nikolajevi najbolje da me odmah dotue,
naprijed! Ako ti je to najvanije samo naprijed!
Ali, poto je istresla vijest, Kapa se ve pribrala i dalje je mogla normalno
razgovarati.
Ma kakvi, vrlo vano za pismo! pokaje se ona. Nego, reci, kako si? Kako
si, Paka? Za injekciju znam, u petak sam telefonski razgovarala sa starijom
sestrom, a i juer prije podne. Da ti je bilo loe, odmah bih dojurila. Ali su
mi rekli da si odlino podnio, je li tako?
Injekcija je dobro prola potvrdi Pavel Nikolajevi zadovoljan vlastitom
izdrljivou. Ali kakve su prilike ovdje,
133
il
Kapice ... Da ti to vidi! : I odjednom mu iskrsnu pred oima sve ovo neugodno
i runo, na elu s Jefremom i Muktoderom, i on, ne znajui na to bi se prvo
potuio, alosno ree:

 Kad bih bar imao posebnu toaletu! Da svisne! Da vidi kakva je ovdje
toaleta!
Pojedine prostorije nisu odvojene! Sve se vidi.
(Upotreba zajednike kupaonice i zajednikog zahoda zacijelo potkopava autoritet
javnog radnika. Na radnom mjestu Rusanov se penjao na prvi kat, ali je ondje
imao posebnu toaletu.)
Shvaajui kako mu je teko i kako ima potrebu da se izjada, Kapa ga nije
prekidala u njegovim alopojkama nego ga je jo poticala da se jada, tako da je
on, malo-pomalo, iznio sve probleme, sve do onog koji nije bilo mogue uope
rijeiti: Zato lijenici uope dobivaju plau? Potanko ga je ispitivala kako
se osjeao za vrijeme injekcije i poslije injekcije, kako mu je s oteklinom i,
odmotavi al, sama ju je pogledala, pa ak i rekla da joj se ini kako je
oteklina neto splasnula.
Pavel Nikolajevi je znao da nije splasnula, ali je svejedno ugodno bilo uti da
moda, ipak jest.
U svakom sluaju nije narasla, je li?
Naravno da nije narasla! Nimalo! pouzdano ree Kapa.
Samo da prestane rasti! ree Pavel Nikolajevi kao da zaklinje i glas mu je
bio na rubu plaa. Samo da prestane rasti! A ako za sedam dana jo ovoliko
poraste ta onda?... I.
Ne, nije mogao izgovoriti tu rije, nije se usuivao zaviriti u crni ponor. Kako
je samo bio nesretan i kako je osjeao opasnost!
Sutra nova injekcija. A onda opet u srijedu. to e biti ako ni to ne
pomogne?
Onda e u Moskvu odluno ree Kapa. Dogovorit emo se ovako: ako ti jo
dvije injekcije nita ne pomognu, onda e na avion i u Moskvu. U petak si
telefonirao, a kasnije si se pokolebao. Ali ja sam nazvala endjakine, svratila
Alimovima, i Alimov je osobno telefonirao u Moskvu, ispostavilo se da su
donedavno tvoju bolest lijeili samo u Moskvi, sve su pacijente onamo slali,
ali sad su, zna, zbog prirasta ovdanjih kadrova, poeli i ovdje lijeiti.
Jednom rijeju, ti su lijenici odvratna bagra! Kako oni smiju raspravljati o
radnim uincima, kad, zapravo, obrauju ive ljude? Mogu ti rei da ja mrzim te
lijenike!
Tako je, i ja gorko se sloi Pavel Nikolajevi. Tako je! Ja sam im to ve
i rekao.
A i uitelje mrzim! Koliko sam imala s njima muke zbog Majke! A sjea se
kako je bilo s Lavrikom?
Pavel Nikolajevi otra naoale.
U moje vrijeme, dok sam bio direktor, bilo je jo kako-tako. Svi su
pedagozi bili neprijateljski raspoloeni, svi su nam bili protivnici, i na
je jasan zadatak bio da ih pritegnemo. Ali ta da danas radi s njima?
Jest, nego, nee biti teko da te poaljemo u Moskvu, veze jo postoje, nai
e se i razlog. Osim toga, Alimov je uredio da se to ondje uredi i bit e
odlino smjeten. ta kae?... Da priekamo jo treu injekciju?
134
Bilo je to sve tako tano isplanirano da je Pavel Nikolajevi osjetio olakanje
u dui. Samo da ne mora ovako mirno ekati vlastitu propast u ovoj rupagi!
Rusanovi su cijelog ivota bili ljudi od akcije i inicijative, i istom kad bi
preuzeli inicijativu, stekli bi duevnu ravnoteu.
Nije im se nikamo urilo i Pavel Nikolajevi je bio sretan zbog toga to e malo
dulje sjediti ovdje sa enom a ne u svojoj sobi. Bilo mu je prilino hladno zato
to su esto otvarali vanjska vrata, i Kapitalina Matvejevna izvukla je svoj al
ispod kaputa i umotala ga. Susjedi na klupi takoer su bili inteligentni i
pristojni ljudi. Zato se ovdje zbilja moglo lijepo sjediti.
Potanko su raspravljali o raznim ivotnim problemima koje je prekinula bolest
Pavela Nikolajevia. Mimoilazili su jedino ono najstranije to im je lebdjelo
nad glavom: lo razvoj bolesti. Protiv tog razvoja nisu mogli nita poduzeti,
nita zahtijevati. I na takav razvoj oni nisu bili spremni prema tome nisu ni
mogli oekivati da e se bolest loe razvijati. (Istina, enu su pokatkad
spopadale kojekakve misli o imovinskim i stambenim problemima koji bi iskrsli u
sluaju mueve smrti, ali su oni oboje bili toliko odgojeni u optimistikom duhu

da je bilo bolje sve takve probleme ostaviti nerazjanjene, nego muiti sebe
slutnjama ili paniarskim mislima o ostavtini.)
Spominjali su telefonske pozive, pitanja i dobre elje suradnika i industrijske
uprave, u koju je Pavel Nikolajevi preao iz tvornice pretprole godine. Nije
on, naravno, rjeavao industrijska pitanja, jer njegov krug sklonosti nije bio
tako uzak, o njima su se brinuli inenjeri i ekonomi, a Rusanov ih je samo
nadzirao i kontrolirao. Svi su ga radnici voljeli, i sad mu je bilo ugodno uti
kako se za njega brinu.
Razgovarali su i o nadama za mirovinu. Nekako je ispadalo da, usprkos
dugogodinjoj savjesnoj slubi na uglednim radnim mjestima, u personalnim
odsjecima i odjelima za kontrolu, on ipak nee moi ostvariti svoj ivotni san i
dobiti izuzetnu osobnu mirovinu. inilo se da ak nee moi dobiti ni pristojnu
slubenu penziju, koja je prihvatljiva po svom iznosu i potrebnom stau, i to
samo zbog toga to se nije odluio da navue vojniku uniformu kad se to od
njega 1939. trailo. Zbog toga je alio a, opet, kad se sjeti kako su u dvije
posljednje godine prilike opet postale nemirne, gotovo da mu i nije bilo ao.
Moda mir ipak vie vrijedi.
Raspravljali su i o openitoj tenji svih ljudi, koja je dola do izraaja
posljednjih godina, da se ivi to bolje: da se bolje oblai i stanuje.
Kapitalina Matvejevna je napomenula da bi bilo dobro ako se muevo lijeenje
otegne i potraje mjesec ili mjesec i po, kako su je upozoravali da bi bilo
dobro za to vrijeme izvriti neke popravke u njihovu stanu. Jednu cijev u
kupaonici trebalo je ve odavno premjestiti, u kuhinji postaviti pipu, a u
toaleti treba oploiti zidove; u blagovaonici i u sobama Pavela Nikolajevia
treba svakako obojiti zidove: promijenit e boju (ona je ve pogledala boje) i
svakako ih proarati zlatom, kao to je to sad bilo moderno. Pavel Nikolajevi
se tome nije protivio, ali ga je odmah uhvatio bijes sjetivi se kako e
radnici, iako pripadaju dravnom sektoru koji ih plaa, svakako pokuati da
iskame ne da mole,
135
nego ba da iskame dodatni honorar od gazde. Nije njemu bilo ao novca
(iako mu ga je zapravo bilo ao!), nego je Pavela Nikolajevia mnogo vie jedilo
naelno pitanje: zato? Eto, on je dobivao propisanu plau i nagrade i kako da
on nije traio napojnice i posebne dodatke? I zato su ti nesavjesni radnici
nastojali preko svoje plae izvui jo novaca? Ovdje je posrijedi bilo naelno
pitanje, nedopustiv poraz pred navikama stihijskog i sitnoburoaskog svijeta.
Pavel Nikolajevi bi se uzrujao svaki put kad bi se o tome poveo razgovor.
Cuj, Kapa, zato se danas tako malo pazi na radnike? Zato mi, dok smo radili
u tvornici tjestenine, nismo postavljali nikakve uvjete, niti smo podmazivali
majstore? I je li nam to uope moglo pasti na pamet? Zato ba ne smijemo danas
kvariti druge! emu to mito?
Kapa se s njim posve slagala, ali je, u isto vrijeme napomenula da e oni, ako
im se ne plati i ako ih se ne podmiti na poetku i u polovini posla, svakako
odluiti da se osvete, da uine neku psinu, pa e se poslije samo kajati.
Priali su mi kako je jedan umirovljeni pukovnik bio nepokolebiv i rekao da
im nee dati ni kopjejke vie! Onda su mu radnici lijepo stavili u odvod
kupaonice crknutog takora ne samo to je voda jedva curila, nego je i
smrdjelo.
Tako se nikako nisu mogli nagoditi oko popravaka u kui. ivot je bio
kompliciran, vrlo kompliciran, kako god okrene.
Sjetili su se i Jure. Najstariji sin bio je nekako previe povuen, nekako
nesamostalan, nije imao one rusanovske snalaljivosti u ivotu. Pomogli su mu da
diplomira pravo i vrsto ga postavili na noge poslije fakulteta, ali je svejedno
trebalo priznati da on nije za taj posao. Ne zna ni uvrstiti svoj poloaj, ni
uspostaviti dobre veze. Sigurno e sada u praksi napraviti mnogo pogreaka.
Pavel Nikolajevi je bio vrlo zabrinut. A Kapitalina Matvejevna se brinula zbog
Jurine enidbe. Tata ga je natjerao da naui ofi-rati, tata e mu nabaviti i
zasebni stan ali kako se snai i urediti mu brak, i to tako da ne doe do
zablude? Ta on je tako naivan, smotala bi ga svaka tkalja iz tvornice; sreom, s
tkaljom se on nema gdje sresti, ne zalazi na takva mjesta, ali ta e biti sad

na terenu? Lakoumni potez nerazumna ovjeka moe pokopati desetogodinje napore

cijele obitelji! Eto, kerka endjapinih umalo da se nije udala za svog kolegu s
pedagoke akademije, a on je sa sela, majka mu je obina kolhoznica; treba
zamisliti stan endjapinih: ne samo to je lijepo ureen, nego njima u goste
dolaze mnoge ugledne osobe i sad da se odjednom za stolom nae starica u
bijeloj marami, koja nema ni osobne karte, i da ona bude svekrva! Doavola...
Sreom su po drutvenoj liniji uspjeli kompromitirati mladoenju i tako spasiti
ker.
Drugaije je s Avietom, Avom, Alom. Avieta je biserni ukras cijele obitelji.
Otac i majka se ne sjeaju da im je ikada zadavala brige i da ih je ljutila,
jedino je katkad bila nestana u koli. Ava je i lijepa, i pametna, i energina,
odlino shvaa ivot i snalazi se u njemu. Nju ne treba nadzirati, ne treba se
brinuti zbog nje. Ona nee pogrijeiti ni u sitnicama, ni u krupnim stvarima. Na
rodi136
telje se ljutila jedino zbog imena: nije trebalo kojeta izmiljati,.,
jednostavnije je da je naprosto zovu Ala. Ali u legitimaciji je pisalo Avieta
Pavlovna. Nije loe. Praznici su pri kraju, u srijedu e doletjeti iz Moskve i
svakako pojuriti u bolnicu.
Nevolja je s tim imenima: uvjeti ivota se mijenjaju, a imena, ostaju zauvijek.
I Lavrik se ve ljuti na svoje ime. Zasad je jo u koli samo Lavrik, nitko mu
se ne ruga, ali ove godine e dobiti osobnu kartu, i ta e u njoj pisati:
Lavrentij Pavlovi. Neko su roditelji dobro raunali: dajmo mu ime ministra,
nepokolebivog Staljinovog suborca, neka bude nalik na njega. Ali eto ve dvije
godine nije ba zgodno rei naglas: Lavrentij Pavlovi. Sva srea, da Lavrik
smjera na vojnu akademiju, a u vojsci ga nee zvati po imenu.
Meutim su se oni kriom pitali: zato je to uinjeno? Kad su kod endjapinih,
govore o tome, ali ni pred kim drugim se ne usude: naime, ako je i istina da je
Berija bio dvolini buroaski nacionalist i da se nastojao domoi vlasti, mogli
su ga lijepo osuditi, pa i strijeljati iza zatvorenih vrata, ali to je to
trebalo objaviti obinome puku? Zato ga pokolebati u njegovu uvjerenju?' Zato
izazivati sumnju? Na kraju krajeva, mogli su uputiti okrunicu na odreenom
nivou i u njoj sve objasniti, a u novinama se moglo napisati da je umro od
infarkta; i sahraniti su ga mogli sa svim poastima.
Dotakli su se i Majke, mlae keri. Ove su godine ishlapile-sve Majkine petice,
i ne samo to vie nije bila odlikaica i to su je skinuli s poasne table,
nego ak ni etvrtica vie nije imala mnogo. Sve je to poelo otkako je prela u
peti razred. U niim razredima cijelo vrijeme imala je jednu te istu uiteljicu,
koja je dobro poznavala i nju i njene roditelje i Majka je odlino
napredovala. Od ove godine ima dvanaest nastavnika, prema predmetima. Neki od
njih ima svega po jedan sat sedmino, uope ne poznaje djecu i samo tjera svoj
nastavni program; kao da on razmilja o tome kakvu traumu preivljava dijete,
kako mu se-unakazuje karakter! Ali Kapitalina Matvejevna nee aliti truda, nego
e preko roditeljskog komiteta uvesti red u toj koli. Meutim taj red potkopava
i nova reforma kolstva: emu opet mjeovita obuka? Zato se odstupa od stare
prakse posebne nastave jednog od najznaajnijih dostignua zrele sovjetske
pedagogije?
Naklapali su tako oni o svemu i svaemu vie od sata, ali jezici su im se teko
okretali, i jedno i drugo je osjealo, ne usuujui se priznati sugovorniku da
se govori o sporednim stvarima. U Pavelu Nikolajeviu je sve bilo slomljeno,
nije vjerovao da stvarno postoje ljudi i dogaaji o kojima su raspravljali i
nije imao elje da bilo to radi, nego bi se najradije opruio na krevetu,
poloio oteklinu na jastuk i pokrio se preko glave.
A Kapitalina Matvejevna je opet razgovarala preko volje zato to ju je muilo
ono pismo u torbici, koje je jutros stiglo iz mjesta K. i koje je poslao brat
Minaj. U mjestu K. su Rusanovi ivjeli prije rata, ondje su proveli mladost,
vjenali se i ondje su izrodili svu djecu. Ali. za vrijeme rata su se evakuirali
ovamo f nisu se vratili u K., dok su stan uspjeli prepustiti Kapinu bratu.
137

Shvaala je da e mu sad teko podnijeti ovakve vijesti, ali su vijesti bile

takve da ih nije mogla saopiti obinoj prijateljici. U cijelom gradu nije znala
osobe kojoj bi sve to mogla ispriati i objasniti. Osim toga, iako je nastojala
utjeiti mua, i njoj je samoj sad trebalo podrke! Nije mogla u samoi kue
ostati nasamo s tom vijeu koju ne moe saopiti. Jedino bi, od sve djece,
moda mogla ispriati i objasniti Avieti. Juri nikako. Ali i o tome bi se
trebalo posavjetovati s muem.
A Pavel Nikolajevi, to je dulje sjedio pokraj nje, sve se vie alostio, pa
joj se inilo da je sve tee spomenuti ono najvanije.
Primicalo se vrijeme kad e ionako morati otii i ona je iz mree poela vaditi
hranu i pokazivati muu to mu je donijela. Manete na rukavima bunde od srebrne
lisice bijahu joj tako iroke da su jedva ulazile u otvoreno grlo mree.
Ugledavi odjednom hranu (koje je i u nonom ormariu jo bilo u izobilju),
Pavel Nikolajevi se sjeti onoga to je bilo vanije od hrane i pia, onoga to
je zapravo trebalo odmah na poetku -spomenuti: sjetio se gube, brezove gljive!
I, ivnuvi, poe priati eni o udesnom lijeku, o onom pismu i o onom
lijeniku (moda je i arlatan) i o tome kako sad moraju smisliti kome e se
obratiti da im u Rusiji skupi te gljive.
Ondje oko naeg K. ima breza koliko hoe. Zar bi Minaju bilo teko da nam to
uredi? Odmah poalji Minaju pismo! Moda jo kome, imam ja ondje starih drugova,
neka se malo potrude! Neka svi saznaju kako mi je teko!
Dakle, sam je prvi spomenuo Minaja i mjesto K.! I ona, napokon, ne vadei pisma,
zato to je brat spominjao kojekakve mune pojmove, nego samo kljocajui bravom
na torbici, Kapa ree:
Zna ... treba promisliti da li je dobro previe se javljati u K.... Eto,
Minaj mi je napisao ... Moda jo nije istina ... da se u gradu pojavio ...
Rodiev ... Navodno da je re-ha-bi-li-tiran. Pa zar je to mogue, a?
Dok je jo izgovarala dugaku i odvratnu rije re-ha-bi-li--tiran i gledala u
bravu na torbici, spremajui se da izvue pismo, propustila je trenutak u kojem
je Pakino lice problijedilo kao zid.
ta ti je? kliknu ona uplaivi se vie nego to ju je bilo uplailo samo
pismo. ta ti je?
Naslonio se na klupu i enskom se kretnjom umatao u al.
Moda nije istina! pokuavala ga je ona obuhvatiti snanim rukama oko
ramena a kako nije isputala torbu iz ruke, inilo se kao da mu je pokuava
nataknuti na rame. Moda ipak nije istina! Minaj ga nije vidio svojim oima.
Ali ljudi priaju ...
Krv se polako vraala u lice Pavelu Nikolajeviu, ali bio je posve malaksao, i u
pasu, i u ramenima, ruke su mu nemono pale uz tijelo a glavu je tumor vukao
ustranu.
Zato si mi to rekla? upita on nesretnim i posve slabim glasom. Kao da mi
nije dosta ove nevolje? Kao da mi nije dosta nevolje? ... i njemu dvaput
plano zadrhtae grudi i glava, ali ne pusti suze.
Oprosti mi, Paenjka! Hajde, oprosti mi, Paka! obujmila ga oko ramena i
tresla, snano tresla svojom kovravom kosom bakrene boje, nalik na lavovsku
grivu. Ali i ja sam
138
izgubila glavu! Nee on valjda sada moi da oduzme stan Minaju? Sluaj, kamo sve
to vodi? Sjea li se da smo ve uli za dva takva sluaja?
Ama ta me briga za stan, neka ide do sto avola, neka ga uzme plano
uzvrati on aptom.
Kako neka ga uzme? A kamo e Minaj?
Bolje da misli na svog mua! ta misli ta e biti sa mnom? Spominje li
i Guzuna?
Guzuna ne spominje... Pa, zamisli, ta e se dogoditi ako se oni svi budu
poeli vraati?
ta ja znam! muklo odvrati mu. Kojim pravom ih
putaju?...
Kako
smiju
ovako
nemilosrdno
izbezumljivati ljude? ...
139
14

PRAVDA
I tako je Rusanov oekivao da e ga sastanak sa enom ohrabriti a ispalo je
mnogo gore nego da Kapa uope nije dola. Uspinjao se stepenitem, teturajui,
drei se za ogradu, osjeajui kako ga groznica sve jae trese. Kapa ga nije
smjela otpratiti besposlena bolniarka isprijeila se i nikoga nije putala,
pa ju je Kapa natjerala da ona otprati Pavela Nikolajevia do sobe i ponese
mreu s hranom. Za stoliem deurne sestre sjedila je buljooka studentica Zoja,
koja se prve veeri nekako svidjela Rusanovu i koja se sad zagradila formularima
i zabavljala s neotesanim Kostogutovom, ne vodei brigu o bolesnicima. Rusanov
ju je zamolio aspirin, a ona mu je vinom otrinom odgovorila da se aspirini
dijele naveer. Ipak mu je izmjerila temperaturu. I poslije mu je donijela neki
praak.
Hranu rasporedie bez njegova uea. Pavel Nikolajevi je legao onako kako je
bio naumio: oteklinu zabio u jastuk (pravo je udo da su bar jastuci mekani pa
ne mora donijeti od kue svoj) i pokrio se po glavi.
Misli se tako u njemu uskovitlae, zaigrae, zapalie, da u ostalom dijelu
tijela nije osjeao vie nita, kao da je pod narkozom, i vie nije uo glupe
razgovore u sobi, kao to i nije osjeao da se trese krevet od snanog
Jefremovog hoda. I nije primijetio kako se napolju razvedrilo, kako je na zalazu
granulo sunce, samo s druge strane zgrade. I nije primjeivao kako juri vrijeme.
Ponekad bi, vjerojatno, od praka, zaspao, ali se ubrzo budio. Jednom, kad se
probudio, ve je gorjelo elektrino svjetlo. Opet je zaspao. Ponovno se probudio
usred noi, u mraku i tiini.
1 osjetio je da je posve nestao blagotvorni pokrov. Osjetio je da je strah opet
tu, da mu se zavukao u donji dio prsa i da ga stee.
Naj razliiti je misli poele su navaljivati Rusanovu u glavu,, i bujati,
ispunjajui sobu a pomalo i cijelu beskrajnu tamu.
Nisu to zapravo bile neke misli, nego se on naprosto bojao. Naprosto se bojao.
Bojao se da e Rodiev ve izjutra uspjeti da se probije mimo sestara, mimo
bolniarke, da e upasti ovamo i poeti da ga udara. Rusanov se nije bojao ni
suda, ni drutvenog
140
r
prezira, ni sramote, naprosto se bojao da e ga tui. Tukli su ga svega jednom u
ivotu, u koli, u estom razredu, posljednjem koji je zavrio: saekali su ga
naveer na izlazu da ga naue pameti, noeva nisu imali, ali je zauvijek
upamtio taj uasni osjeaj: sa svih strana obaraju se na tebe koate i snane
pesnice.
Kao to vie godina zamiljamo pokojnika onakva kakva smo ga posljednji put
vidjeli, dok je bio mlad, iako bi on u meuvremenu i te kako ostario, tako je
Rusanov sada zamiljao i Rodi-eva, koji bi se poslije osamnaest godina mogao
vratiti i kao invalid, moda gluh, moda zgrbljen, zamiljao ga onakva kakva ga
je posljednji put vidio, na njihovu zajednikom balkonu posljednje nedjelje uoi
hapenja: Rodiev je bio jedar i zdrav o-A'jek, preplanuo od sunca, i dizao je
utege. Tada su Kapa i on ve bili napisali prijavu protiv Rodieva, odnijeli je
i predali na odreeno mjesto, a Rodiev je, eto, go do pasa, stajao na balkonu i
zvao ga:
Paka! Doi ovamo! De, popipaj mi miice. Ne boj se, stisni! Je li ti sad
jasno to znai inenjer novog poretka? Mi nismo rahitian kao to je to nekakav
Eduard Hristoforovi, mi smo skladno graeni ljudi. A i ti si mi nekako
boleljiv, vene iza tapeciranih vrata ... Doi k nama u tvornicu, poslat u te
u pogon, hoe li? Je li, hoe li? ... Ha, ha!
Nasmija se i ode da se opere pjevajui:
Mi smo kovai i duh nam je mlad.
I sada je Rusanov zamiljao kako taj Rodiev, u naponu snage, upada u ovu
bolesniku sobu i zamahuje pesnicom. I nije mogao otjerati od sebe to lano
privienje.
S Rodievom je neko prijateljevao, bili su u istoj komso-molskoj eliji, stan
su u isto vrijeme dobili od tvornice. Tada je Rodiev napredovao preko radnikog
fakulteta i studija a Rusanov preko sindikata i uprave za ankete. Prvo je dolo

do nesuglasica meu enama, a onda i meu njima. Rodiev je esto uvredljivo

razgovarao s Rusanovom. Osim toga, Rusanovu je postalo i pretijesno u stanu
imali su dvoje djece, a samo jednu sobu. Dakle, jedno s drugim, morali su se
pograbiti, i Pavel Nikolajevi je podnio prijavu: tvrdio je da se u privatnom
razgovoru Rodiev pohvalno izraavao o djelatnosti potuene industrijske
frakcije i namjeravao u tvornici osnovati sabotersku grupu.
Rusanov je samo zamolio da se u istrazi nigdje ne spominje njegovo ime i da ne
mora na suoenje: spopadao bi ga strah pri pomisli na takav susret. Istrani
sudac je, meutim, garantirao da, prema zakonu, nee biti potrebno spominjati
Rusanova i da suoenje nee biti potrebno bit e dovoljno da okrivljeni
prizna. Cak i Rusanovu prijavu nee priloiti uz istrani zapisnik, tako da
okrivljeni, kad bude potpisivao 206. paragraf, nigdje nee naii na prezime
svoga susjeda.
I sve bi prolo u redu da nije bilo Guzuna, sekretara tvornikog partijskog
komiteta. Njega su vii organi pismeno obavijestili da je Rodiev neprijatelj
naroda i da ga treba iskljuiti iz partijske organizacije. Ali je Guzun bio
tvrdoglav i poeo na sva usta tvrditi da je Rodiev poten ovjek, pa je ak i
zahtijevao da mu
se dadnu na uvid potanji dokazi. Ta mu je upornost dola glave, jer su ga idue
noi uhapsili. Dva dana'kasnije mirno su iskljuili iz partije i Rodieva i
Guzuna, kao lanove jedne te iste kontra-revolucionarne podzemne organizacije.
Meutim je Rusanova sad muilo to to su u ona dva dana, dok su lomili Guzuna,
ipak bili prisiljeni da mu saope kako je Rusanov podnio prijavu. Prema tome,
ako se susreo ondje s Rodievom (ako su bili osueni zbog iste stvari,
vjerojatno bi se mogli zbilja i sastati), Guzun je rekao Rodievu i zato se
sad Rusanov toliko bojao ovog zlokobnog povratka, ovog uskrsnua od mrtvih, koje
je bilo naprosto nezamislivo.
Istina, na njega je mogla posumnjati i Rodieva ena, samo je pitanje da li je
ona iva? Kapa je smiljala kako e, im uhapse Rodieva, dati iseliti Kaku
Rodievu i domoi se njena stana i balkon bi im tada cijeli pripao. (Sada je
smijeno da su soba od osamnaest kvadratnih metara i stan bez plina bili onda
tako dragocjeni.) Cijeli taj postupak oko stana bio je ve dogovoren i potvren,
tako da bi zaas iselili Kaku da se ona nije dosjetila triku: izjavila je da je
trudna. Zahtijevali su od nje potvrdu, i ona ju je donijela. Nije lagala! Bilo
je kao to se i nadala: trudnu enu, prema zakonu, nije bilo mogue iseliti.
Iselili su je, dakle, istom idue zime, a mjesece i mjesece trebalo ju je
trpjeti i ivjeti kraj nje dok je nosila, kad je rodila i dok je jo bila na
porodiljskom. Istina, Kapa joj nije doputala ni da zaviri u kuhinju, a Ava,
kojoj je bilo ve gotovo pet godina, znala ju je vrlo smijeno oponaati i
pljuvala joj u sue.
Je li to bio strah? Dok je ovako leao na leima, u tami, u kojoj su bolesnici
puhali i hrkali (samo slabani odsjaj stolne sestrine lampe iz predvorja
prodirao je ovamo kroz mutno-stakle-na vrata), Rusanov je, budan i bistar,
pokuavao dokuiti zato su ga toliko usplahirili duhovi Rodieva i Guzuna i da
li bi se uplaio da se vratio netko drugi, netko od onih u optubama kojih je on
takoer sudjelovao: recimo Eduard Hristoforovi, koga je onda sluajno spomenuo
Rodiev, inenjer buroaskog porijekla, koji je Pavela pred radnicima nazvao
budalom i probisvijetom (a sam je kasnije priznao da je matao o restauraciji
kapitalizma); ona stenografkinja koja je bila kriva to su izvrnute rijei
jednog uglednog rukovodioca, zatitnika Pavela Nikolajevia, iako rukovodilac u
svom govoru nije ba takve rijei izrekao; onaj tvrdoglavi knjigovoa
(ustanovilo se da je ak i sin sveenika, pa su ga udesili u tren oka); ena i
mu Jeljanski... tko bi ih sve nabrojao.
I, eto, Pavel Nikolajevi nije se plaio nikoga od njih, sve odlunije i
otvorenije pomagao je da se njihova krivica utvrdi, ak je dvaput pristao i na
suoenje, vikao je na njih i teretio ih. Uostalom, onda se i nije smatralo da se
treba zbog toga stidjeti! U ono divno, estito vrijeme, trideset sedme i
trideset osme godine, osjetljivo se proistila drutvena atmosfera i disalo se
tako lako! Svi lasci, klevetnici, pretjerani pobornici samokritike, ili zatucani
sitni intelektualci, naprosto su nestali, zavukli se, pritajili, a

principijelni, nepokolebivi, odani ljudi, kao to je bio Rusanov i njegovi

drugovi, koraali su dostojanstveno uzdignute glave.
142
I sad je odjednom nastalo neko novo, nesigurno, nezdravo vrijeme, tako da se
ovjek jo mora stidjeti svojih najboljih graanskih postupaka! Ili moda ak i
strepiti zbog njih?
Strepiti! Besmisleno. Kad bi razmotrio cijeli svoj ivot, Rusa-nov nije mogao
zakljuiti da se bilo kada bojao. Nije imao prilike da se boji! Moda i nije bio
osobito hrabar ovjek, ali se ne sjea, da je u bilo kojoj prilici ispao
kukavica. Nema razloga pomiljati da bi se uplaio i na frontu na front ga
nisu povukli naprosto zbog toga to je bio tako cijenjen kao iskusni javni
radnik. Teko je vjerovati da bi ga zbunilo bombardiranje ili poar samo tosu iz K. otputovali prije bombardiranja i nikada nije vidio nikakva poara. Isto
se tako nije bojao suda i zakona, jer on zakon nije krio, a sud je uvijek bio
na njegovoj strani i podupirao ga. Nije se bojao ni javnog mnijenja jer je i
mnijenje takoer uvijek bilo na njegovoj strani. Ni u kotarskim novinama ne bi
se mogao-pojaviti neugodan lani protiv Rusanova, zato to bi ga Kuzma
Fotejevi ili Nil Prokofji pravovremeno izbacili. A centralne novine ne bi se
ni bavile Rusanovom. Zato se ni tampe nije bojao.
Dok se vozio parobrodom po Crnom moru, nije se plaio ni morske dubine. A da li
bi se bojao visine teko je rei, jer nije bio tako lud da bi se penjao na
planine ili stijene, a njegov posao nije bio da montira mostove.
Posao Rusanova bio je, ve mnogo godina, gotovo puna dva desetljea, da vodi i
organizira ankete. Samo je jedan takav posao. I jedino neuki, neupueni ljudi
izvan struke ne shvaaju koliko treba talenta za taj aurni i sloeni posao. To
je prava poezija do koje se jo nisu pjesnici dovinuli. Svaki ovjek u toku
ivota ispuni mnogo anketnih listia i u svakome od njih ima odreeni broj
pitanja. Odgovor svakog pojedinca na odreeno pitanje odreene ankete jest nit
koja e zauvijek povezati tog ovjeka s mjesnim upraviteljom centra za ankete.
Od svakog ovjeka, prema tome, vode stotine niti, koje se isprepleu u milijune,
i kad bismo te niti mogli odjednom vidjeti, one bi svojom mreom zasjenile
cijelo nebo, a kad bi se materijalizirale, vie se ne bi mogli kretati ni
autobusi, ni tramvaji, ni ljudi, pa ak ni vjetar ne bi mogao niz ulice nositi
novinski papir ili jesenje lie. Ali one nisu vidljive i nisu materijalne,
premda ih ovjek neprestano osjea. Takozvane kristalno-jasne ankete, naime,
ankete koje su bliske apsolutnoj istini, apsolutnom idealu nisu ostvarljive.
Svakome ivom ovjeku uvijek se moe pripisati neto negativno ili sumnjivo,
svaki ovjek je za neto kriv, i kad mu se zaviri pod kou, vidi se da neto
skriva.
Osjeajui neprestano te nevidljive niti, prirodno je da ljudi poinju potovati
osobe koje vode taj sloeni posao anketa. I autoritet takvih osoba.
Upotrijebivi jo jednu usporedbu, ovaj put muziku, moglo-bi se rei da je
Rusanov, zahvaljujui svom poloaju, posjedovao neku vrst ksilofonske tastature
i da je mogao po elji ili potrebi izabrati bilo koju tipku i udariti po njoj.
Iako su sve bile od drveta,. svaka je imala svoj glas, svoju notu.
Postojale su tipke, to jest, bilo je stotinu naina da se postupa vrlo istanano
i oprezno. Na primjer, ako je htio nekom drugu
143
pokazati da nije zadovoljan njime ili ako ga je htio naprosto samo upozoriti,
malko opametiti, Rusanov je znao na koji nain e se .s njime pozdraviti.
Kad bi ga takav ovjek pozdravio (naravno prvi), Pavel Ni-kolajevi mogao je
odgovoriti slubeno i ne nasmijeiti se; a mo-.gao je, pomaknuvi obrve u stranu
(to je on vjebao u svojoj radnoj sobi pred ogledalom), malko priekati s
odgovorom ba kao da sumnja treba li toga ovjeka pozdraviti, da li je on
dostojan pozdrava i onda ga istom pozdraviti (tu su takoer postojale razlike:
potpuno okrenuti glavu prema njemu, napola ili uope je ne okrenuti). Ovo kratko
odgaanje pozdrava imalo je, meutim, vrlo znaajan uinak. U glavi radnika,
kojega bi doekao tako suzdrljivo i hladno, poela bi marljiva potraga i
prisjeanje o grijehovima za koje je moda bio kriv. Tako je ta suzdrljivost
izazvala u njemu sumnju i moda ga odvratila od krivog postupka pred kojim se

ve nalazio a Pavel Nikolajevi bi tek kasnije saznao ta je zapravo bilo

posrijedi.
Jo je snanije djelovao kad bi, susrevi ovjeka (ili telefoni-ravi mu, ili ga
ak specijalno pozvavi), rekao: Svratite, molim vas, do mene sutra u deset
sati prije podne. A sada ne bih mogao? svakako bi upitao ovjek zato to
eli da to prije isazna zato ga zove i to eli da to prije zavri taj
razgovor. Ne, sad ne moete blago ali ipak strogo rei e Rusanov. Nee
spomenuti da je zauzet drugim poslovima ili da ima neku sjednicu, ni govora, ni
za to on ne bi naveo odreen i obian razlog i tako umirio ovjeka kojega je
pozvao (u tom se i sastoji trik), rei e samo sada ne moete, kako bi u
takvoj reenici zazvualo to vie ozbiljnih znaenja meu kojima je bilo i
mnogo neugodnih. A o emu se radi? moda e se radnik odluiti da upita,
bilo iz hrabrosti, bilo iz neiskustva. Saznat ete sutra. Obiao bi to
netaktino pitanje u rukavicama Pavel Nikolajevi. A koliko je dugo do deset
sati sutranjeg prijepodneva! Koliko se toga dogodi! Radnik prvo treba da zavri
dananji posao, da ode kui, porazgovori s obitelji, moda ode u kino ili na
roditeljski sastanak u kolu i jo da poslije toga spava (neki e zaspati, a
neki i nee), ujutro jo da strpa u sebe doruak i cijelo to vrijeme muit e
ga i gristi jedno te isto pitanje: Zato me on samo zove? Za tih beskrajnih
sati radnik e se mnogo kajati, mnogo ega e se uplaiti i zaklet e se da na
sastancima vie nee dirati u rukovodstvo. A kada, napokon, bude kod efa,
ispast e da zapravo posrijedi nita nije ni bilo, nego da je samo trebalo
provjeriti datum njegova roenja ili broj svjedodbe.
Tako se, eto, moglo, kao po tastaturi ksilofona, razliito zasvirati na drvenim
tipkama, od kojih je najneugodnija i najotrija .zvuala ovako: Sergej Sergeji
(to je direktor cijelog poduzea, glavni ovdanji gazda) zamolio vas je da do
tada i tada ispunite ovaj anketni list. I pruio bi radniku anketni list, koji
nije bio obina anketa nego, od svih onih anketnih listova i formulara, koji su
se nalazili u ormaru Rusanova, najpotpuniji i najneugod-niji recimo, onaj koji
se ispunjavao samo za povjerljive zadatke. Radnik, meutim, moda uope nee ni
dobiti nikakav povjerljivi zadatak, i Sergej Sergeji o tome nema ni pojma, ali
tko bi to
144
mogao ustanoviti, kad se Sergeja Sergejia svi boje kao ive vatre? Radnik e
uzeti anketni list, jo e se vladati kao da je veseo, a zapravo ga je ve
poelo iznutra kopkati sve ono to je skrivao pred anketnim centrom. I to zato
to se u ovakvoj anketi vie nita ne moe sakriti. Bila je to odlina anketa.
Najbolja od svih.
Upravo uz pomo takvih anketnih listova Rusanov je uspio natjerati na rastavu
nekoliko ena, iji su muevi sjedili na robiji na osnovu 58. paragrafa. Ma
koliko da su te ene nastojale zamesti tragove aljui pakete pod tuim imenom,
esto iz drugog grada i mada ih nekad nisu uope slale, ipak nisu mogle izbjei
strogi labirint pitanja u ovoj anketi, niti su mogle dalje lagati. Iz labirinta
je postojao samo jedan izlaz: definitivna zakonska rastava. Ta je procedura,
osim toga, bila pojednostavljena: sud nije traio pristanak robijaa na rastavu,
niti ih je uope o rastavi obavjetavao. Za Rusanova je bilo vano samo da se
rastava obavi, kako prljave ape zloinaca ne bi svrnule jo uvijek potenu enu
sa zajednike staze ostalih sugraana. Te anketne listove nije vie nikamo ni
slao. Sergeju Sergejiu pokazivao ih je ponekad samo iz vica.
Poezija tog posla sastojala se u osjeaju da ovjeka valjano dri u svojim
rukama, a da ga zapravo i ne mora jako stegnuti.
Izuzetni, tajanstveni, gotovo nadnaravni poloaj Rusanova, u opem procesu
proizvodnje, upoznavao ga je sa zadovoljstvima, koje prua duboko sagledavanje
istinskih ivotnih tokova. ivot koji svi vide oko sebe (proizvodnja, sastanci,
tvornike novine, obavijesti sindikata pojedinim smjenama, platne potvrde,
menza, klub) nije bio onaj pravi, nego se samo neupuenima inilo da je to
pravi ivot. Istinskim tokovima ivota upravljalo se bez galame, mirno, iz tihih
kabineta, u razgovorima izmeu dva-tri ovjeka, koji shvaaju jedan drugoga ili
ljubazno jedan drugome telefoniraju. Istinski ivot izbijao je i iz tajnih
dopisa, skrivao se u dubini aktovke Rusanova i njegovih suradnika i dugo utke

pratio ovjeka da bi samo na trenutak iznenada izbio na vidjelo, iknuo iz

podzemnog carstva, rastvorivi svoje ognjevito drijelo, otkinuo glavu rtvi ili
je spepelio vatrom i tada bi opet nestao u nepoznatoj dubini. Na povrini bi
ostalo opet sve ono isto: klub, menza, isplatnice, tvornike novine,
proizvodnja, jedino to u smjeni ne bi vie bilo otputenoga, precrtanog,
izopenog ovjeka.
U skladu s tim sloenim poetsko-politikim poslom bila je i kancelarija
Rusanova. Uvijek to bijae odvojena soba, ija su vrata isprva bila presvuena
koom i blistavim zakovicama, a kasnije, kako su rasle drutvene blagodati, pred
njom se jo pojavila i malena obrambena komorica, mraan prostor izmeu
dvostrukih vrata. Na prvi pogled se moglo uiniti da ta komora nije ba neki
osobito lukav izum: jedva da je bila metar iroka, i u njoj bi se posjetilac
zadrao svega sekundu-dvije prije nego e za sobom zatvoriti prva vrata i
otvoriti ona druga. Ali u tim kratkim trenucima, uoi odluna razgovora, on bi
se na trenutak naao kao u zatvoru: nema svjetla, nema zraka, i on dobro osjea
koliko je nitavan pred onom osobom u iju sobu ulazi. Ako je jo i bilo u njemu
drskosti i svojeglavosti, one bi iezle u mranoj komorici.
10 Ojiel iza ralk
145
m
Jasno je da Pavelu Nikolajeviu nikada nije moglo istovremeno upasti vie ljudi,
nego su ih putali samo pojedinano, i to samo onda ako su bili pozvani ili ako
im je telefonski bilo doputeno da dou.
Takva kancelarija i takav red primanja mnogo su pridonosili tome da se u uredu
Rusanova posao odvija ozbiljno i regularno. Bez one komore, koja upozorava
posjetioca, Pavel Nikolajevi bi sada bio na sto muka.
Razumije se da je nain vladanja Pavela Nikolajevica na svom radnom mjestu, zbog
dijalektike povezanosti svih pojava u stvarnosti, morao utjecati i na njegov
nain ivota uope. Malo-pomalo, kako su godine prolazile, on i Kapitalina
Matvejevna poeli su se acati vreve, guve, gomile. Osjeali su odvratnost
prema tramvaju, trolejbusu, autobusu, zato to su ih ondje uvijek gurali, moglo
bi se dogoditi da ih i uvrijede, jer su u takva prijevozna sredstva upadali
graevinski i drugi radnici u prljavim kombinezonima i jo te mogli zamazati
uljem ili kreom. U tramvaju i autobusu zavladao je, osim toga, ruan prisni
obiaj da putnici udaraju jedan drugoga po ramenu i trae da dalje, po vezi,
poalje novac kondukteru i onda opet primi kusur: tako si, bez kraja i konca,
morao uzimati novac i slati karte. Zbog velikih udaljenosti, bilo je teko
pjeaiti po gradu, a i inilo se previe obino, nije odgovaralo tvome
poloaju, a moglo se dogoditi da s pjeacima takoer doivi neprilika. Zato
su se Rusanovi odluili za automobil isprva slubeni, taksi, pa, konano, svoj
vlastiti. Ne treba ni spominjati da je u eljeznici neizdrljivo, ne samo
u zajednikim vagonima, nego i u onima s rezerviranim mjestima: onamo su
upadali ljudi u kousima, nosei kojekakve kante i vree. Zato su Rusanovi
putovali samo u vlakovima s odijeljenim kupeima, i u prvom razredu. Jasno je da
je i u hotelu Rusanov uvijek imao rezerviranu sobu, kako se ne bi sluajno naao
na leaju u zajednikoj spavaonici. Jasno je da Rusanovi isto tako nisu odlazili
u kojekakva odmaralita, nego samo u ona gdje goste potuju i pruaju im
pristojne uvjete boravka, gdje su plae i parkovi odvojeni od obinog puka. I
kada bi Kapitalini Matvejevnoj lijenici preporuili da to vie seta, ona
naprosto ne bi imala gdje drugdje etati nego samo u takvom odmaralitu, meu
sebi ravnima. Iako su u dui uvijek bili pravi Rusi i, u principu, voljeli
narodske zabave, Rusanovi su sve vie cijenili pristojnije i sigurnije zabave
rukovodilaca.
Rusanovi su voljeli narod svoj veliki narod i sluili tome narodu, i bili
spremni dati ivot za taj narod.
Ali, kako su godine prolazile, oni su sve tee podnosili masu. Tu masu, tu
nepokornu masu koja je vjeno migoljila, odupirala se i jo kojeta zahtijevala.
I tako su se oni poeli uvati odrpanaca, drskih i esto pripitih ljudi, kakve
si mogao sresti u elektrinom vlaku predgraa, pred pivnicom, na autobusnim i
eljeznikim stanicama. Loe obuen ovjek je uvijek opasan zato to on ne

osjea nikakve odgovornosti i, vjerojatno, ima malo ta izgubiti u ivotu

inae se ne bi tako loe oblaio. Istina, milicija i zakon brane Rusanova od
odrpanca, ali njihova pomo e zacijelo zakasniti, stii e prekasno i prekasno
e kazniti lupea, a kad se Pavel Nikolajevi
146
nae lice u lice s nj ina, on je zapravo posve bespomoan ne vrijedi mu ni
poloaj, ni zasluge, i odrpanac ga moe bez ikakva razloga uvrijediti, opsovati
mu mater i udariti akom u lice, uprljati mu odijelo ili ga ak nasilno
strgnuti.
Iako se niega na svijetu nije bojao, Rusanov je poeo osjeati posve
razumljivi, normalni strah od tih bezobraznih pripitih ljudi ili, jo tanije,
strah da ga oni ne bi jednostavno udarili akom u lice.
Zato ga je u prvi as i onako uzbudila vijest o povratku Rodi-eva: Rusanov je
zamiljao kako e ga Rodiev ponajprije udariti akom u lice. Zacijelo on ili
Guzun ne bi traili pomo zakona: po zakonu, vjerojatno, Rusanovu nita ne bi ni
mogli, nikakva prava oni nemaju, niti bi im tko dopustio da ih upotrijebe. Ali
to onda ako su ostali onako krepki i zdravi momci i ako im padne na pamet,
vulgarno reeno, da mu razbiju njuku?
Upravo taj strah morao je Pavel Nikolajevi, kao odluni i svjesni ovjek novoga
poretka, posve savladati u sebi.
Prije svega, moda je sve ovo samo obina izmiljotina. Moda nema uope
nikakvog Rodieva, i dao bog da se i ne vrati. Svi ti besmisleni razgovori o
povratnicima moda su samo legende, jer u razvoju glavnih dosadanjih dogaaja i
u susretu s njima Pavel Nikolajevi nije nalazio nikakve znakove koji bi mogli
nagovijestiti novi oblik ivota.
Nadalje, ako se Rodiev zaista i vratio, vratio se u K., a ne ovamo. I nije
njemu sada do toga da trai Rusanova, nego se mora pobrinuti da ga ponovo odande
ne isprae. Prema tome je onaj prvi spontani strah Pavela Nikolajevia bio posve
suvian.
Kad bi ga i poeo traiti ne bi mu tako lako uao u trag. Vlak vozi ovamo tri
dana i tri noi i prolazi osam oblasti. I, sve kad bi i stigao ovamo, ne bi ga
traio u bolnici, nego kod kue. A u bolnici je Pavel Nikolajevi potpuno
siguran.
Siguran! ... Smijeno ... S ovim tumorom pa da bude siguran... Bolje i da umre
ako se bude toliko bojao svakoga povratnika. Kako je ludo to ih vraaju! Zato?
Oni su se ondje navikli, primirili se emu ih dovoditi ovamo, emu drugim
ljudima remetiti ivot? ...
Sve u svemu, ini se, Pavel Nikolajevi se smirio i bio spreman da zaspi.
Trebalo je pokuati zaspati.
Ali je morao izii a to je bila najneugodnija muka u klinici.
Oprezno se okrenuvi, oprezno se uspravivi oteklina mu je kao eljezna aka
pritiskala vrat spustio se sa kripava kreveta, navukao pidamu, obuo papue,
stavio naoale i krenuo tiho prebirui nogama.
Za stolom je deurala stroga, crna Marija i, im je ula hod, naglo okrenula
glavu.
Ispred stepenica, na leaju jedan novajlija, upavi Grk, grio se i jeao. Nije
mogao leati nego je sjedio i budnim oima, punima strave, ispraao Pavela
Nikolajevia.
Na srednjem odmoritu napola je sjedio mali uredno poeljani i strano uti
ovjek, oslonivi se na dva jastuka i udiui kisik iz vreice od atorske
cerade. Na nonom ormariu kraj njega
147
stajale su narande, peiika, rahat-lokum, kefir. Ali njemu nije bilo do toga
obini, besplatni, isti zrak nije mu naprosto ulazio u plua u potrebnim
koliinama.
U donjem hodniku takoer je bilo leaja s bolesnicima. Neki su spavali. Starica,
istonjake vanjtine i raupane kose, muno se bacakala na jastuku.
Zatim proe pokraj sobice u kojoj su na kratku i prljavu divanu klistirali sve
odreda, bez ikakve razlike.

Napokon, poto je duboko udahnuo zrak i nastojao da ga to due zadri, Pavel

Nikolajevi je uao u nunik. U tome nuniku, gdje nije bilo odijeljenih
prostorija, pa ak ni koljki, osjeao se nekako osobito izloen, ponien,
pretvoren u prah. Posluiteljice su ovdje istile vie puta dnevno, ali nikada
nisu stigle sve poistiti, tako da je uvijek bilo svjeih tragova od povraanja,
krvi ili izmeta. Tim su se nunikom sluili divljaci, koji nisu bili navikli na
komfor ili bolesnici koji su ve ionako jednom nogom bili u grobu. Trebalo bi
prodrijeti primarijusu i dobiti od njega dozvolu da se slui lijenikim
nunikom.
Ali tu praktinu misao Pavel Nikolajevi je nekako neodluno u sebi opet
uobliio.
Opet je proao kraj sobice za klistir, kraj raupane Kazakinje, kraj bolesnika
koji su spavali u hodniku.
Kraj samrtnika s vreicom za kisik.
A gore ga je Grk doekao promuklim, stranim aptom:
uj, burazeru, izlijee li ovdje sve? Ili netko i umre?
Rusanov ga pogleda u udu i, kako se pri tome okrenuo, jasno osjeti da vie ne
moe slobodno okretati ne samo glavu nego da se mora, kao Jefrem, okretati
cijelim tijelom. Strana izraslina na vratu pritiskala mu je odozdo eljust a
odozgo kljunu kost. Pohitao je u svoju sobu.
0 emu je to on razmiljao?! ... Koga se on to bojao?! U koga se uzdao?...
Ovdje, izmeu eljusti i kljune kosti, leala je njegova sudbina.
To je njegov sud.
1 taj se sud ne obazire na njegove veze, zasluge, zatitnike.
148
15
SVAKOM SVOJE
A koliko je tebi godina?
Dvadeset i est.
Oh, ma nemoj!
A tebi?
Meni je esnaest. I, ta misli, da li da u esnaestoj godini dadnem nogu?
A dokle bi ti odrezali?
Najmanje do koljena, nie nikada ne reu, ve sam vidio. Obino jo i vie.
Evo, dovde ... Visit e mi batrljak.
Stavit e ti protezu. Nego, ime se misli baviti?
Volio bih na sveuilite.
Na koji fakultet?
Pa, na filoloki ili povijesni.
Hoe li poloiti prijemni ispit?
Nadam se da hou. Ja se nikad ne uzbuujem. Vrlo sam miran.
Odlino. I ta ti onda smeta proteza? Moe i studirati i raditi. Jo e
lake zagrijati stolicu. Vie e postii u struci.
A inae u ivotu?
ta ti je to inae, osim studija?
Pa, tako ...
Bi li se enio?
Kad bih bar ...
Nai e ve nekoga! Doi e sunce i pred tvoja vrata... Ionako ti je to
jedina alternativa, je li?
ta kae?
Mislim: noga ili ivot.
Jeste... iako bi moda moglo proi i samo od sebe!
Nemoj tako, Dema, od moda nitko se nije pomogao. Moda ostaje samo
moda. Nije razumno vjerovati u takvu sreu. Ima li tvoj tumor neki naziv?
Ima, neto kao: S-a.
S-a? Onda treba operirati.
Kako ti to zna?
149

_ ......... .________.....*A x%K da. moram dati nogu, pristao

"bili. Iako je u mom ivotu najvanije upravo "kretanje bilo pjeice bilo na
konju, jedino to automobili onuda ne mogu proi.
Znai, tebi ne kane rezati?
Ne.
Jesi li zakasnio?
Pa, kako da ti kaem ... Nisam ba zakasnio ... Donekle sam i zakasnio ...
Zapeo sam na terenu. Trebalo je da se vratim ovamo prije tri mjeseca, ali nisam
htio ostavit posao. Oteklina se trljala i kvasila u hodu i na konju, gnoj je
izbijao, im bi prsnuo bilo bi mi lake, odmah bih dobio volju da radim. Sve sam
mislio: priekat u jo malo. I sad me tako ulja da bih najradije odrezao
nogavicu ili sjedio gol.
A nisu ti zavili?
Nisu.
De, pokai, hoe li?
Pogledaj.
U-u-u-u-u, kakva je... i crna je.
Od prirode je crna. Ovdje sam od roenja imao veliki made. I izrodio se.
A to je ovo?
Ovdje su ostale tri fistule na mjestu gdje je prsnuo gnoj ... Inae, Demka,
moj tumor je posve drugaiji od tvoga. Ja imam melanoblastom. Ta se mrcina ne
ali. U pravilu osam mjeseci, pa pod ledinu.
Kako to zna?
Proitao sam knjigu o tome prije nego sam doao ovamo. Proitao i shvatio. Pa
da sam i prije doao, svejedno me ne bi htjeli operirati. Kad tu mrcinu,
melanoblastom, samo dotakne noem, odmah se raire metastaze. I taj tumor bi
htio da ivi, na svoj nain, razumije li? teta je to sam zakasnio jedino zbog
toga, jer mi se pojavilo i u preponama.
A ta kae Ljudmila Afanasjevna? Nije li te zvala u subotu?
Ona kae da e pokuati nabaviti nekakvo koloidno zlato. Ako ga nabavi, onda
bi moda mogli zaustaviti proces u preponama, a to se tie noge, malko ga
ublaiti rendgenom i tako zavui...
Izlijeiti?
Ne, Demka, ne moe se mene vie izlijeiti. Od melano-blastoma se uope ne
moe izlijeiti. Nitko jo nije ozdravio. Premalo je odrezati nogu, a ta se
vie moe odrezati? Sad je jedino pitanje koliko se to moe zavui. I koliko u
zaraditi: koji mjesec ili koju godinu?
Kako ... je li? Ti, znai... ?
Da, ja: znai. Demka, ja sam se s time pomirio. Ne ivi bolje onaj koji dulje
ivi. Za mene je sad najvanije koliko u uspjeti obaviti posla. Moram jo stii
neto dovriti na ovoj zemlji! Trebaju mi tri godine! Kad bi mi dali tri godine,
nita vie ne bih traio! Ali ne da leim u klinici, nego da budem na terenu.
Sjedili su na leaj u Vadima Zadirka i tiho razgovarali. Njihov razgovor mogao
je jedino uti prvi susjed Jefrem, ali je on ve od
150
jutros leao tup kao drvo i nije skidao oiju sa stropa. Sigurno je uo i
Rusanov, koji je nekoliko puta blagonaklono pogledao Zadirka.
A ta bi ti to mogao uraditi? mrtio se Demka.
E, pokuaj shvatiti. Ja sada provjeravam novu i veoma spornu teoriju
veliki uenjaci u glavnim gradovima u nju gotovo ne vjeruju: da se nalazita
polimetalnih minerala mogu otkriti uz pomo radioaktivne vode i ispod nje. Zna
li ta je to radioaktivna ... Imam tisuu dokaza, ali na papiru je lako mnogo
toga i tvrditi i odbacivati. Meutim ja osjeam, upravo osjeam, da bih to
mogao i u praksi dokazati. Ali zato bi morao dulje vremena biti na terenu i
zaista nai minerale ispod vode, nikako drugaije. Poeljno bi bilo da to uspije
vie puta. Ali posao je tako teak da ovjek troi snagu ba na kojeta ... Eto,
recimo, nemam sisaljke na kompresiju, a da pokrenem centrifugu, treba izvui iz
nje zrak. Cime? Ustima! Bome sam se napio te radioaktivne vode. Mi je ionako
pijemo. Kirgiski radnici kau: ni nai oevi je nisu pili, pa neemo ni mi. A mi

Rusi pijemo. Uostalom, kad ve imam melanoblastom, zato da se bojim

radioaktivnosti? Za mene i jest taj posao.
Jesi ti neka budala! prekori ga Jefrem jednolinim hri-pavim glasom i ne
okrenu se prema njemu. Znai da je on sve uo. Umire, pa ta e ti geologija?
Ona ti nee pomoi. Bolje promisli od ega ive ljudi?
Vadim je ukoeno ispruio nogu, ali mu se slobodna glava lako okrenu na gipku i
savitljivu vratu. Gotovo je sijevnuo crnim oima, valovite usnice lagano su mu
zadrhtale, i on je, ne uvrije-divi se, odgovorio:
Ja znam od ega ive. Od rada! Rad mnogo pomae. Ne treba ni piti, ni jesti.
I on lagano pokuca plastinom penkalom po zubima ekajui da uje koliko ga je
Jefrem shvatio.
Proitaj ti ovu knjiicu, pa e vidjeti! pokuca Poduev skorenim noktom po
plavim koricama i svejedno ne okrenu tijela, tako da nije uope vidio Zadirka.
^ Ve sam je vidio vrlo brzo odvrati Vadim. Nije za
nae doba. Previe je neodreena, nema u njoj snage. Za nas
danas vrijedi: radimo to vie! I ne za svoj dep. Eto, to je sve.
Rusanov se razgalio, susretljivo bljesnuo naoalima i glasno
zapitao:
Recite, mladiu, jeste li vi komunist?
Jednako spremno i jednostavno Vadim pogleda sada i Ru-sanova.
Jesam blago on odgovori.
Bio sam siguran! slavodobitno izjavi Rusanov i podie prst.
Bio je zbilja nalik na predavaa. Vadim potapa Demku po ramenu:
Hajde sad na svoj krevet, moram raditi.
I on se prihvati Geokemijskih metoda, knjige u kojoj je drao listi ispisan
sitnim biljekama i krupnim usklinicima i upitnicima.
itao je, a crna penkala lagano mu se pomicala meu prstima.
151
Sav se udubio u knjigu i inilo se kao da vie i nije prisutan u sobi, ali Pavel
Nikolajevi, ohrabren njegovom podrkom, htio je jo vie ohrabriti samoga sebe
prije injekcije pa je odluio dotui Jefrema, kako on vie ne bi u drugima
izazivao tjeskobu. Zagledavi se pravo u njega, on nastavi razgovor, koji je za
nj
tek poeo:
Drug vam je dao odlinu lekciju, drue Podueve. Ne smijete se tako preputati
bolesti. I ne smijete se tako preputati prvoj popovskoj knjizi koja vam padne u
ruke. Vi, zapravo, idete na ruku... htio je rei neprijateljima, i u obinom
ivotu uvijek bi bilo lako razotkriti te neprijatelje, ali ovdje, u bolesnikoj
sobi, tko im je zapravo bio neprijatelj ... Treba sagledati dubinu ivota i,
prije svega, prirodu ljudskog junatva. to pokree ljude da poveavaju
proizvodnju? to ih nadahnjuje na junatva u Domovinskom ratu? Ili, to ih je
nadahnulo na junatva u graanskom ratu? Bili su gladni, bosi, goli, bez
oruja... Jefrem danas bijae udno nepomian: ne samo to nije usta-jao i buno
hodao u prolazu meu krevetima, nego se nekako odrekao i mnogih drugih svojih
kretnji. Prije je samo pazio na vrat i nerado okretao gornji dio tijela, ispod
glave, a danas ak ni da bi nogom ganuo, ni rukom, jedino to je zakucao prstom
po knjizi. Nudili su mu doruak, ali je odvratio: Tko ne jede, nee se ni
naliti. Ve prije doruka, a i poslije doruka, leao je tako nepomino da bi
se sa strane moglo pomisliti, kad ne bi povremeno treptao, da je posve
paraliziran. A i oi su mu bile otvorene.
Oi su mu bile otvorene, i da bi vidio Rusanova, nije se, ovaj put, morao uope
okretati. Osim stropa i zida vidio je jo samo njega, i nita vie.
uo je to mu je Rusanov tumaio. Usne su mu se pomakle, razlegao se onaj isti
neprijateljski glas, samo to je sada jo nejasnije izgovarao pojedine rijei.
Kakav graanski rat? Jesi li se ti valjda borio u graanskom ratu?
Pavel Nikolajevi uzdahnu:
Vi i ja, drue Podueve, bili smo u ono vrijeme premaleni da bismo se mogli
boriti.
Jefrem frknu na nos.

 Ne znam zato se ti nisi borio. Ja sam se borio. Pavel Nikolajevi znaajno

podie obrve iznad naoala: Kako je to mogue?
Vrlo jednostavno polako je govorio Jefrem odmarajui se izmeu pojedinih
rijei. Uzeo pitolj i pucao. Veselo je bilo. Puno nas je bilo.
A gdje ste se vi borili?
Kod Ievska. Ustavotvorce smo tukli. Ja sam sam ustrijelio sedmoricu iz
Ievska. I sad se sjeam.
Jest, i sada se dobro sjeao kako je on, kao balavi deran, ustrijelio sedmoricu
odraslih, sjeao se gdje je koji pao na ulici u buntovnome gradu.
Cvikera mu je jo neto tumaio, ali Jefrema kao da je danas i sluh izdao, i on
bi samo naas izronio iz dubine da uje pokoju rije.
152
Kad je jutros u zoru otvorio oi i ugledao pred sobom komadi golog bijelog
stropa, u jednom hipu iznikla je pred njim, bez. ikakva povoda, i vrsto ga
zaokupila, jedna davna, beznaajna zgoda koju je ve bio posve zaboravio.
Bijae mjesec studeni, rat se ve bio zavrio. Padao je snijeg. i odmah se
topio, a na zemlji, koju su bacali iz rova i koja je bila toplija, posve je
nestajao. Kopali su rov za plinsku cijev i, prema, nacrtu, dubina rova je
trebalo da iznosi metar i osamdeset. Poduev je naiao i primijetio da jo nije
dovoljno dubok. Pristupio mu je brigadir i drsko tvrdio da je u cijeloj duljini
rova ve iskopan, potrebni profil. Hoe li da izmjerimo? Nadrljat e! Poduev
uze motku za mjerenje, na kojoj su, na svakih deset centimetara,, bile plamenom
unesene poprene crne crtice, dok je svaka peta bila okomita i poee mjeriti,
upadajui u kalovitu gnjecavu ilovau, on u izmama, a brigadir u cipelama.
Izmjerie na jednom mjestu: dubina je bila metar i sedamdeset; krenue dalje. Na
drugom mjestu su kopala trojica: visoki mravi seljak, gusto obrasla lica, zatim
neki bivi oficir, koji je jo imao vojnu kapu,, iako na njoj vie nije bilo
zvijezde pa je ostao samo lakirani, obod i lakirani tit, iji su crveni rubovi
bili umrljani kreom i ilovaom; trei je bio neki mladac, u kapici i gradskom
kaputiu (tih godina je bilo teko s odjeom i dravnu im nisu ni davali), a taj
su mu kaputi valjda saili dok je jo iao u kolu, tako da. je bio kratak,
tijesan i pohaban (Jefremu se inilo da je sad istom, prvi put jasno ugledao taj
bijedni kaputi). Prva dvojica su se jo nekako upinjali, mlatarali lopatama i
izbacivali mokru ilovau, koja nije lako otpadala sa eljeza, ali je ovaj trei,
utokljunac, naprosto stajao, naslonivi se prsima na lopatu kao da mu je
proburazila tijelo, te je zapravo bio nalik na strailo u polju, bijelo od
snijega, ruku zavuenih u tanke rukave. Nisu im dali nita to bi navukli na
ruke a na nogama je vojnik imao izme, dok su druga dvojica privezali opanke od
automobilske gume. to stoji, lijenino? povika brigadir na mladia. Hoe
da ostane bez obroka? Na posao! Mladi samo uzdahnu i klonu, te se uinila kao
da mu se drka dublje zabila u grudi. Brigadir ga onda odalami po vratu, i on se
otrese, stade kopati lopatom.
Poeli su mjeriti. S obje strane zemlja je bila izbacana tik uz rov, i, ako je
htio tano vidjeti gornju oznaku, morao se jako nagnuti. Vojnik mu je, toboe,
pomagao, ali je, zapravo, izmicao pritku ukoso tako da bi dobio kojih deset
centimetara. Poduev ga opsova, stavi mjerilo uspravno i vidje da dubina nije
vea od metar i ezdeset pet.
Sluaj-der, graanine efe zamoli ga vojnik tiho. Oprosti nam ovih
nekoliko centimetara. ta e ti? eludac je prazan, nemamo snage. I vidi
kakvo je vrijeme...
A ja da zbog vas idem na optueniku klupu, je li? ta vam pada na pamet?
Postoji nacrt. I pazite da strane budu posve ravne a ne da bude rupa u sredini.
Dok se Poduev ispravljao, izvlaei mjerilo iz rova i noge iz ilovae, sva
trojica podigoe prema njemu lice: jedno obraslo,, drugo kao u iznurena hrta,
tree jo u paperju, jo nebrijano; padao je snijeg na njihova mrtvaka lica, i
oni su uzgledali prema njemu. Mladac otvori usta i ree:
153
Neka. I ti e umirati, nadzornice!
Poduev ih nije predao na raport i u zatvor, nego je samo tano naveo posao koji
su obavili da ne bi navukao nevolju na vrat. Kad dobro promisli, bilo je i gorih

sluajeva. A otada je prolo deset godina. Poduev vie nije radio u logoru, onaj
brigadir je takoer na slobodi, plinovod je poloen samo privremeno i moda vie
i ne provodi plin, radilo se i mnoge druge poslove a, eto, odjednom su
izronile odnekud te rijei i prve ga doekale ovog jutra, odjeknule mu u uhu:
I ti e umirati, nadzornice!
Jefrem nije mogao pronai nikakvu protuteu kojom bi mogao potisnuti tu istinu.
eli li on jo ivjeti? I onaj mladac je elio. Ima li snanu volju? Je li
shvatio neto novo i eli li ivjeti na drugi nain? Ali sve se to bolesti ne
tie, ona se dri svoga nacrta.
Ova plava knjiica, sa zlatnim slovima na koricama, koja je ve etvrtu no
prenoila pod Jefremovom strunjaom, bajala je neto o Hindusima i o tome kako
oni vjeruju da mi ne umiremo poptuno, nego da nam se dua seli u ivotinje ili u
druge ljude. Takva se sad mogunost sviala Poduevu: kad bi bar neto svoje
zadrao, kad bar ne bi sve njegovo propalo. Da bar neto ponese onkraj groba.
Samo to on nije vjerovao u tu selidbu dua ni koliko je crno pod noktom.
igalo ga je u vratu a i u glavi, igalo bez prestanka, i to nekako jednolino,
u etiri udarca. etiri udarca kao da su govorili: umro Jefrem. Poduev.
Taka. Umro. Jefrem. Poduev. Taka ...
I tako bez kraja i konca. Sam je u sebi poeo ponavljati te rijei. I to ih je
vie ponavljao, kao da se nekako izdvajao iz Jefrema Podueva koji je osuen na
smrt. I navikao se na njegovu smrt, kao da je rije o susjedovoj smrti. I, eto,
ono u njemu to je razmiljalo o smrti Jefrema Podueva, njegova susjeda to,
recimo, ne bi trebalo da umre.
A to e biti sa susjedom Poduevom? Njemu, vjerojatno, nema spasa. Moda bi mu
jedino pomogao brezov trud? Ali je u onom pismu pisalo da ga treba piti cijelu
godinu, bez prestanka. Za to bi trebalo trideset kila suhog truda, ili ezdeset
mokrog. Sve u svemu osam potanskih poiljki. Trud, osim toga, ne bi smio dugo
stajati, trebalo bi da bude tek ubran s drveta. Znai, nemogue je sve pakete
odjednom poslati nego treba ih slati na prekide, jednom mjeseno. Tko bi mu
spremao te pakete i slao ih na vrijeme? Odande, iz Rusije?
Morao bi to biti neki pouzdan, blizak ovjek.
Mnogo, mnogo ljudi prolo je kroz Jefremov ivot a s nijednim se nije osobito
zbliio.
Jedino bi mu njegova prva ena Amina moda mogla skupiti i poslati brezovu
gljivu. S one strane Urala i nema nikoga kome bi pisao osim nje. A ona e mu
odgovoriti: Crko dabogda, stara dukelo! I imat e pravo.
Imat e pravo prema zakonima koji vladaju u svijetu. Ali nee imati pravo prema
onome to pie u plavoj knjizi. Prema toj knjizi
154
Amina bi se trebala saaliti nad njim i ak ga voljeti i to ne kao mua nego
naprosto kao patnika. I slati mu pakete s brezovim trudom.
Knjiga je, oito, bila i te kako vrijedna, samo kad bi se svi ljudi drali
nje ...
Tada doprije u Jefremove zaepijene ui geologova pria o njegovu ivotu
posveenom jedino radu. I Jefrem je zakucao noktom po knjizi.
Poslije se opet, ne videi i ne sluajui nita, zanio u svoje misli i opet ga
je probadalo u glavi.
I samo da ga nisu kinjili ti bolovi, najugodnije i najjednostavnije bilo bi ne
micati se, ne lijeiti se, ne jesti, ne razgovarati, ne sluati, ne gledati.
Naprosto prestati da postoji.
Osjetio je kako mu tresu nogu i vuku ga za lakat. Uz pomo Ahmadana, djevojka
iz kirurkog odjela ve ga je dulje vremena potezala i zvala na previjanje.
I tako je Jefrem morao posve uzaludno ustati. Trebalo je smoi volje da bi se
uspravilo tijelo od devedeset kilograma, da bi se upele noge, ruke i lea, i iz
mira, u koji su bile utonule kosti obrasle mesom, trebalo je da se pokrenu
njihovi zglobovi, da se cijela njihova teina uspravi, ustoboi, odjene u bluzu
i ponese to ustoboeno tijelo hodnicima i stepenitem u nove uzaludne muke kad
e s tog tijela skidati i zatim na nj ponovo namatati desetke metara zavoja. Sve
je to trajalo dugo, boljelo je i bilo obavijeno nekim laganim, sivim umom. Osim
Jevgenije Ustinovne bijahu ondje jo dva kirurga koji, tko zna zato, nisu

nikada operirali, i ona im je neto tumaila, pokazivala i zapitkivala Jefrema,

samo to joj on nije odgovarao.
Osjeao je da njih dvoje vie nemaju ni o emu razgovarati. Jednolini sivi um
obavijao je sve njegove rijei.
Jo su ga vre uvili u bijeli oklop, i on se vratio u sobu. Zavoji su sad
dosizali do iznad glave i jedino mu je vrh tjemena jo malko virio iz oklopa.
Presreo ga je Kostogutov koji je hodao s duhankesom u ruci.
Onda, ta su odluili?
Jefrem pomisli: zbilja, ta su odluili? I, premda u sobi za previjanje nije
gotovo ni u emu sudjelovao, sad mu je postalo jasno i on je odgovorio posve
odreeno:
Crkni gdje hoe, samo ne pred naom kuom. Federau je uplaeno promatrao
stravini vrat, kakav e moda
uskoro biti i njegov, i zapitao:
Otputaju te?
Istom to pitanje podsjetilo je Jefrema da vie ne moe lei u krevet, kao to je
htio, nego da se mora spremiti na odlazak iz bolnice.
Da se mora, iako se ne moe ni sagnuti, presvui u svoju obinu odjeu.
Da mora, ma koliko ga to stajalo napora, kretati svoje ustoboeno tijelo
gradskim ulicama.
I muila ga je nesnosna pomisao da e on sve to morati raditi na silu, s
naporom, tko zna zato i zbog koga.
155
Kostogutov ga nije promatrao tuno, nego je suosjeao s njim na onaj vojniki
nain: ovo je tane tebe pogodilo a drugo e moda mene. Nije poznavao Jefremovu
prolost, nije se zbliio s njime ni u bolnikoj sobi, ali mu se svidjela
njegova otvorenost i on je spadao sigurno meu bolje ljude koje je Oleg upoznao
u ivotu.
Evo ti ruJte, Jefreme pozdravi se on. Jefrem se rukova i naceri:
Rodi se praaka, raste luduje, umre kao da te nije ni bilo.
Oleg ode da popui cigaretu, a u sobu ue laborantica koja je dijelila novine i
prui ih upravo njemu, jer joj je bio najblii. Kostogutov ih uze i rastvori,
ali to vidje Rusanov i glasno, uvrijeeno prekori laboranticu koja jo nije bila
izila:
Sluajte, sluajte vi! Lijepo sam vas zamolio da prvo meni date novine!
Glas mu je zazvuao odista bolno, ali Kostogutov nije imao obzira nego je samo
zareao:
A zato biste ih vi prvi dobili?
Kako to: zato? Kako zato? glasno se jadao Pavel Ni-kolajevi, jadao se
znajui da bi tako moralo biti, da je njegovo pravo oito a, eto, nikako ne moe
rijeima to svoje pravo dokazati.
Osjeao je najobiniju ljubomoru kad bi tko drugi prije njega svojim nedolinim
prstima otvarao svjee novine. Nitko od njih nije mogao razabrati u novinama ono
to je shvaao Pavel Niko-lajevi. Za njega su novine bile kao neka javna i
svima dostupna a ipak ifrirana uputa, u kojoj se ne moe sve otvoreno izrei
ali iz koje upuen i vian ovjek moe po raznim sitnim znakovima, po rasporedu
lanaka, po onome to nije spomenuto i to je isputeno, tano zakljuiti kakve
su najnovije smjernice. I ba zato je Rusanov morao uvijek prvi dobiti novine.
Samo to nije bilo mogue ovdje objasniti! I Pavel Nikolajevi je samo zakukao:
Skoro
e
mi
dati
injekciju.
Htio
sam
proitati
prije
injekcije.
Injekciju? Muktoder se smeka. Odmah...
Hitro pregleda novine, materijale sa sjednice Vrhovnog sovjeta i druge vijesti
koje su zbog tih velikih lanaka bile sasvim saete. I ode da zapali cigaretu.
Ve je zaukao novinama i htio ih predati, kad je odjednom neto ugledao,
zadubio se u njih i gotovo u isti as poeo uzbuenim glasom izgovarati jednu te
istu dugaku rije, kao da je protiskuje izmeu jezika i nepca:
Za-nim-lji-vo ... Za-nim-lji-vo ...

etiri potmula betovenska udarca zagrmjela su mu nad glavom, ali ih nitko nije
uo u sobi i moda ih nee uti: a to je jo drugo mogao naglas rei.
ta je? uzrujavao se silno Rusanov. Ma dajte mi ovamo te novine!
Ali Kostogutov nije nikome pokazivao ta pie u novinama. A Rusanovu nije uope
odgovorio. Sastavio je novinske listove, presavio ih dvostruko, pa
etverostruko, kako ve jesu presavijene novine, ali est velikih listova nije
se poklopilo sa starim pregibima, nego su se novine napuhale. Zakoraio je prema
Rusanovu
156
Jt
(a i on prema njemu) i uruio mu novine. Tada, prije nego e izii iz sobe,
otvori svilenu duhankesu i drhtavim prstima poe savijati cigaretu od novinskog
papira i krde.
I Pavel Nikolajevi je drhtavim rukama otvarao novine. Ono zanimljivo
Kostogutova zabilo mu se kao no pod rebra. ta bi to Muktoderu moglo biti
zanimljivo?
On je spretno i struno brzo prelazio pogledom naslove materijala sa sjednice i
odjednom, odjednom... Kako?... Je li mogue? ...
Sloen sitnim slovima, posve beznaajan za one koji ne shvaaju, upravo je bo u
oi neshvatljivi i nemogui ukaz o potpunom rasputanju i smjeni Vrhovnog suda!
Vrhovnog suda Sovjetskog Saveza!
Kako to?! Da Matulevi zamijeni Ulriha? A Dotistov? Pavlen-ko? I Klopov? Ako
tko vrijedi u Vrhovnom sudu, onda je to Klopov! I Klopova su maknuli! ... Pa tko
e se brinuti za kadrove ... Sve nekakva nepoznata, nova imena ... Sve one koji
su predstavljali pravosue etvrt stoljea izbrisali su jednim mahom!
To nije moglo biti sluajno!
Bio je to korak povijesti...
Pavela Nikolajevia je oblio znoj. Maloprije, jo jutros, uspio je sebe umiriti
i uvjeriti da je svaki strah bezrazloan,, i sada...
Evo injekcije!
ta? on podviknu luaki.
Doktorica Ganhart stajala je pred njim sa trcaljkom u ruci.
Zavrnite rukav, Rusanove, da vam dadnem injekciju.
157
16
BESMISLICE
Puzao je. Puzao je kroz neku betonsku cijev, ne ba cijev, nego tunel, tako
neto, a iz ploa je strala neobloena armatura, i on bi ponekad zapinjao za
nju i to upravo desnom, bolesnom stranom vrata. Puzao je na prsima i ponajvie
osjeao teinu tijela, koje ga je vuklo prema zemlji. Ta teina je bila mnogo
vea nego to mu je inae teilo tijelo. Nije bio naviknut na takvu teinu, i
ona ga je naprosto drobila. Isprva je mislio da ga to odozgo pritie beton
ali nije bilo tako, pritiskala ga je teina vlastitog tijela. Osjeao ga je i
vukao kao vreu sa starim eljezom. Pomislio je da, toliko teak, moda uope ne
bi mogao stati na noge; najvanije je bilo ispuzati iz tog prolaza, udahnuti
bar malo zraka, vidjeti bar malo svjetla. A cijevi nigdje kraja, nigdje kraja,
nigdje kraja. Javio se neki glas koji se zapravo nije uo nego mu je samo
prenosio neije misli i zapovjedio mu da sad pue ustranu. Kako da puem
onamo, kad je ondje zid? pomislio je on. Jednako kao to je bila nemilosrdna
ova teina koja mu je drobila tijelo, isto je tako nemilosrdna bila i ova
zapovijed da pue ustranu. Zastenjao je i nastavio puzati i zaista uspio je
puzati, ba kao i maloprije dok je puzao posve ravno. Tek se bio priviknuo na
novi smjer, kad pade zapovijed da okrene na suprotnu stranu. Zastenjao je i
krenuo na drugu stranu. I onamo je bilo jednako muno napredovati, a pred sobom
nije vidio ni svjetla, ni kraja tunela. Isti onaj glas zapovjedi mu da skrene
udesno, ali malo bre. Odupro se laktovima i stopalima i, premda se zdesna
pruao neprobojan zid, on je ipak uspio kroza nj propuzati. Tada mu zapovjedie
da to bre skrene ulijevo sad vie nije oklijevao i razmiljao nego je odmah
krenuo laktovima ulijevo i u tome takoer uspio. Neprestano je zapinjao vratom,

a bolovi su mu odjekivali u glavi. Nikada se jo nije ovoliko namuio u ivotu i

najstranije e biti ako umre ne ispuzavi napolje.
Ali odjednom su mu noge olakale, olakale kao da ih je netko napuhao zrakom, i
poele su se dizati uvis, dok su mu prsa i glava svejednako ostali priljubljeni
uz tlo. Osluhnuo je vie nije bilo nikakvih zapovijedi. Palo mu je na pamet da
bi se mogao ovako izvui: neka se noge dignu sve do vrha cijevi, on e natrake
puzati
158
za njima i tako se izvui. I zaista poe uzmicati i, odupirui se o> dlanove
udo da je imao snage poe puzati natrake, za nogama, i povlaiti se kroz
otvor. Otvor bijae uzak a, to je naj-gore, sva krv mu je navalila u glavu, i
on je pomislio da e mu se glava raspui i da e ovdje izdahnuti. Meutim se jo
jednom lagano odgurnuo rukama o zid, ogulivi se po cijelom tijelu i ipak se
naao napolju.
Sjedio je na dimnjaku, usred nekog gradilita na kojemu nije bilo ljudi, jer je
radni dan zacijelo ve proao. Svuda uokolo blatna i movarna zemlja. Sjedio je
na dimnjaku i odmarao se i odjednom primijetio da pokraj njega sjedi djevojka
u prljavoj radnikoj odjei, glava joj nepokrivena, slamnata kosa raupana i u
njoj nema ni eljia, ni nale. Djevojka ga nije gledala nego je samo mirno
sjedila, ali je znao da oekuje njegovo pitanje. Isprva se uplaio, a zatim
shvatio da se ona jo vie boji njega nego on nje. Nije mu se ni najmanje
razgovaralo, ali je ona toliko iekivala njegovo pitanje, da je napokon upitao:
Curo, gdje ti je majka?
Ne znam odgovori djevojka, zagleda se pred noge i stade gristi nokte.
Kako ne zna? ljutio se on. Mora znati. I mora mi otvoreno rei. I sve
napisati, tano, kako jeste ... ta uti? Jo te jednom pitam: gdje ti je
majka?
Ja sam to vas htjela pitati pogleda ga djevojka. Pogledala ga je, i vidje
da su u nje oi vodene. Odmah se
nekako osupnuo i nekoliko puta mu je sinulo, ali ne nekoliko puta zaredom ve u
jednom jedinom hipu, sinulo mu da je to kerka jedne radnice na prei, Grue,
koju su strpali u zatvor zbog toga to je govorila protiv Voe naroda. Sjetio se
da mu je ta kerka donijela netano ispunjen anketni listi, da je zatajila
podatke,, a on ju je pozvao i zaprijetio je da e je predati sudu zbog tih
lanih podataka i ona se otrovala. Otrovala se, ali sad mu je odjednom bilo
jasno, gledajui joj kosu i oi, da se zapravo utopila. Isto mu je tako sinulo
da je njoj jasno tko je on. I shvatio je da je i on mrtav, ako ona, kao
utopljenica, sjedi pokraj njega. I oblio ga je znoj: otro ga je i rekao joj:
Ala je vruina! Ne znam gdje bih se mogao napiti vode?
Ondje pokaza djevojka glavom.
Pokazala je prema nekakvu koritu ili sanduku, punom ustajale kinice i
zelenkaste ilovae. I tada mu je opet sinulo da se upravo te vode ona i nagutala
pa da bi htjela da se i on zagrcne i udavi. Ali ako je to njena elja, onda je
on jo iv?
Zna ta lukavo e on da bi je se otarasio. Odi i pozovi mi predradnika.
Neka mi donese izme, jer kako u ovako ii?
Djevojka klimnu, skoi s dimnjaka i zagaca po lokvama, jo uvijek onako
neoeljana i musava, u kombinezonu i u izmama, kako su ve obuene djevojke na
gradilitu.
Bio je toliko edan da je ak odluio srknuti iz onoga korita. Nee mu biti
nita ako malo popije. Siao je i zaudio se, osjetivi da mu se po blatu nimalo
ne klie. Zemlja pod nogama bijae nekako neodreena. I sve ostalo uokolo bilo
je neodreeno, a u daljini se nita nije vidjelo. Mogao je krenuti dalje ali se
odjednom
uplaio, jer mu se uinilo da je izgubio vaan dopis. Pregledao je depove, i to
sve depove odjednom, mnogo bre nego su ruke i stizale, i shvatio da ga je
zaista izgubio.
Uplaio se, silno se uplaio zato to u dananje vrijeme ovakve dopise nitko ne
smije proitati. Mogao bi imati velikih neprilika. I odmah mu je bilo jasno gdje
ga je izgubio dok se izvlaio iz cijevi. Brzo se vratio. Ali nikako da nae

ono mjesto. Nikako da ga prepozna. I cijevi uope nije bilo. Ovamo-onamo motali
su se sad neki radnici. To i jeste bilo najgore mogli bi oni pronai dopis.
Svi su ti radnici bili mladi i njemu nepoznati. Neki momak u zavarivakoj bluzi
od cerade, postavljenih ramena, zastade i pogleda ga. Zato ga je tako gledao?
Moda je on naao dopis?
uj, mome, da nema ibice? zapitat e Rusanov.
Pa ti ne pui odgovori zavariva. (Svi znaju! Odakle to znaju?)
Trebaju mi ibice .za neto drugo.
Za to drugo? otro ga je motrio zavariva. I jeste zbilja glupo odgovorio!
Bio je to tipini odgovor sabotera. Jo bi ga mogli ovdje zgrabiti a dotle e
netko nai dopis, ibice je i traio zbog toga da bi taj dopis spalio.
Momak mu je prilazio sve blie i blie, Rusanov se silno uplaio predosjeajui
nepriliku. Momak mu se zagledao u oi i rekao glasno i jasno:
Budui da mi je Jeljanska povjerila kerku, slutim da se osjea krivom i da
oekuje da e je uhapsiti.
Rusanov grozniavo zadrhta:
Odakle vi to znate?
(Zapitao je, iako je bilo jasno da je momak maloprije proitao njegovu prijavu:
bile su to doslovno rijei iz onoga dopisa!)
Ali zavariva nita nije odgovorio, nego je poao svojim putem. I Rusanov se
ueprtljio. Bio je siguran da je ovdje negdje u blizini izgubio prijavu i da je
treba to bre nai!
Jurio je amo-tamo izmeu nekakvih zidova, skretao iza ugla, srce ga je
preticalo, ali noge ga nisu stizale, noge su se kretale posve polako, oaj
jedan! Tada je odjednom ugledao papir! Odmah je pomislio da je to njegov dopis.
Htio je potrati, ali noge ni da se maknu s mjesta. Tada se sagnuo i poao prema
papiru etveronoke bauljajui, uglavnom na rukama. Samo da ga tko ne pre-tekne!
Samo da tko ne bude bri od njega i zgrabi mu dopis pred nosom! Sve blie i
blie ... I napokon je pograbio papir! To je njegov dopis! Ali u prstima vie
ak nije imao ni toliko snage da bi ga mogao razderati, nego se sruio niice da
se odmori a papir gurnuo poda se.
I tada mu se netko dotaknuo ramena. Odluio je da se ne okree i da ne vadi
papira ispod sebe. Ali je dodir na ramenu bio blag, zacijelo enski, i Rusanov
zakljui da e to biti drugarica Jeljanska glavom.
Prijatelju! blago e ona, oito mu se nadnosei nad uho.
Sluajte prijatelju, recite, gdje mi je ker? Gdje ste mi je -sklonili?
Ona je na dobrom mjestu, Jelena Fjodorovna, ne brinite!
odvrati Rusanov, ali ne okrene glave prema njoj.
160
Na kojem mjestu?
U sirotitu.
U kojem sirotitu? nije ga presluavala i glas joj je tuno zvuio.
Ne bih znao, zaista, Htio joj je iskreno odgovoriti, ali nije ni sam znao:
nije je on onamo uputio, a moda su je ve i odande preselili.
Pod mojim prezimenom? pitala ga je gotovo njeno, negdje iza lea.
Nije saali se Rusanov. Takav je propis: prezime se mijenja. Ja tu nita
ne mogu, takav je propis.
Leao je i sjeao se kako je oboje Jeljanskih gotovo volio. Nije ih ni zbog
ega mrzio. I kad je prijavio mua, bilo je to samo zato to ga je zamolio
uhnenko, kome je Jeljanski smetao na poslu. Poto je strpao mua u zatvor,
Rusanov se iskreno brinuo o eni i kerki i, poslije, kad je i ona oekivala da
e je uhapsiti, povjerila mu je kerku. Samo se vie nikako nije mogao sjetiti
zato je podnio prijavu i protiv kerke.
Okrenuo se na zemlji da bi je pogledao, ali nje nije bilo, nije joj bilo ni
traga (uostalom, ona je umrla, kako bi i bila ovdje), a mjesto toga ga je
strano zaboljela desna strana vrata. Ispravio je glavu i ostao leati. Bilo mu
je potrebno da se odmori umorio se kako se jo nikada nije umorio! Cijelo mu
je tijelo pucalo.
Leao je u nekakvu rudnikom rovu ili galeriji, ali su mu se oi bile svikle na
tamu, i on je primijetio pokraj sebe na tlu telefonski aparat zasut sitnim

antracitom. Silno se tome zaudio otkud da se ovdje stvori telefonski aparat?

Je li ukljuen? Ako jest, mogao bi okrenuti broj i zatraiti da mu donesu neko
pie. I da ga odvedu u bolnicu.
Skinuo je slualicu, ali umjesto uobiajena signala zau se snaan i sluben
glas:
Drug Rusanov?
Da, ja sam ivnu Rusanov (nekako se odmah nasluivalo da taj glas dolazi
odozgo, a ne odozdo).
Svratite u Vrhovni sud.
U Vrhovni sud? U redu, svakako! Evo me odmah! i on ve htjede odloiti
slualicu, ali se prisjeti: Oprostite, u koji Vrhovni sud u stari ili novi?
Novi odgovorie mu hladno. Pourite se. I odloie slualicu.
Sad se istom sjetio da je stari sud smijenjen i kleo je samoga sebe to je uope
dirao tu slualicu! Nema vie Matulevia... nema Klopova! ... ak i Berije vie
nema! ... Kakvo je to vrijeme!
Kako bilo da bilo, trebalo je onamo poi. Inae ne bi imao snage da ustane, ali
kad su ga oni zvali, trebalo je ustati. Upeo je sva etiri uda, dizao se i padao
kao tele kad ui hodati. Istina, nisu mu odredili vrijeme kada e ga primiti,
ali su rekli: Pourite. Napokon, drei se za zid, ustade na noge. I tako je
odbatrgao na slabanim nesigurnim nogama, drei se cijelo vrijeme za zid, Tko
zna zato, bolio ga je i vrat.
Iao je i mislio: nee mu valjda suditi? Ne bi valjda mogli biti tako okrutni:
da mu sude poslije toliko godina? Ah, te promjene u Vrhovnom sudu ne slute na
dobro!
11 Odjel za rak
161
Ma koliko da je cijenio i potovao najviu dravnu sudsku instancu, nije mu
preostalo drugo nego da se i ondje brani. I usudit e se braniti!
Zna ta e im rei: nisam ja donosio presude! Nisam ja ak ni vodio istrage! Ja
sam samo dojavljivao svoje sumnje. Ako u javnom nuniku naem komadi novina s
rastrganom slikom Voe, moja je dunost da te novine predam i da upozorim.
Istraitelj postoji zato da bi ispitao ta je posrijedi! Moda je obina
sluajnost, a moda i nije. Istraga je zato da bi istina dola na vidjelo! A ja
sam samo vrio svoju obinu graansku dunost.
I jo e im rei: sve ove godine bilo je potrebno ozdravljati nae drutvo!
Moralno ga ozdravljati! A to je nemogue postii ako ga ne proisti. A istku
mogu provesti samo oni kojima se ne gadi smetijarnik.
to su iz njega izbijali jai argumenti, to se vie zagrijavao i spremao da im
svata izgovori. ak mu je sad bilo stalo da to prije stigne, da ga to prije
pozovu i da im moe jednostavno do viknuti:
Nisam to radio samo ja! Zato sudite ba meni?
Tko nije
radio?
Tko bi
se odrao na poloaju da nije
pomagao ?! ... Eto kako je proao Guzun!
Upeo se, inilo mu se kao da ve vie, ali je onda shvatio da zapravo ne vie,
nego mu se samo napuhalo grlo. I boljelo ga.
Kao da nije vie bio u rudniku, nego u obinu hodniku; odostraga ga je netko
zovnuo:
Paka! Jesi li bolestan? to se tako vue?
Prenuo se i, kako mu se inilo, hodao poput zdrava ovjeka. Okrenuo se da vidi
tko ga je zvao bio je to Zvejnek, u vojnikoj bluzi i opasau.
A kamo e ti, Jane? zapita Pavel i zaudi se to mu je drug tako mlad. On
je zapravo i bio mlad, samo koliko je vremena odonda prolo?
Kako: kamo? Kamo i ti, na komisiju.
Na kakvu komisiju? domiljao se Pavel. Njega su naime bili pozvali na neko
drugo mjesto, ali se vie nije mogao sjetiti kamo.
Poao je ukorak sa Zvejnekom, hrabro, brzo, mladenaki. I osjetio je da mu jo
nema dvadeset godina, da je neenja,
Prolazili su kroz veliku slubenu zgradu u kojoj su iza nizova pisaih stolova
sjedjeli intelektualci stare knjigovoe s bradama kao u popova i s kravatama;
inenjeri s malim ekiima na znakama u zapuku; starije ene nalik na dame;
mlade daktilografkinje, naminkane u suknjama do iznad koljena. Tek to su

Zvejnek i on uli, zvonko lupkajui cipelama, svih tih trideset ljudi okrenulo
se prema njima, neki su naas ustali, drugi su se sjedeki klanjali, a svi
odreda su ih ispraali glavom i lica su im odavala strah. A Pavelu i Janu je to
laskalo.
Uli su u drugu sobu i pozdravili se s ostalim lanovima komisije te sjeli za
stol prekriven crvenim stolnjakom.
Hajde, putajte ih po redu! zapovjedi predsjednik Venj-ka. I prva ue teta
Grua iz odjela prea.
162
ta e ti ov'dje, teta Gruo? zaudi se Venjka. Pa mi proiavamo
administraciju, ta e ti ovdje? Ili da nisi moda upala u administraciju?
Svi se nasmijae.
Nije, nego zna ne uplai se teta Grua kerka mi brzo raste pa bi je
trebalo primiti u vrti, ta kaete?
Dobro, teta Gruo! viknu Pavel. Napii molbu, mi emo urediti. Smjestit
emo ti kerkicu! A sad nam ne smetaj, moramo proistiti inteligenciju!
I prui ruku da nalije vodu iz vra ali vr je bio prazan. Klimnu glavom
susjedu da bi mu dohvatio vr s drugog kraja stola. Ali je i taj vr bio prazan.
A bio je tako edan da rmi je grlo gorjelo.
Vode! zaklinjao je. Vode!
Odmah ree doktorica Ganhart odmah e vam donijeti vode.
Rusanov otvori oi. Lijenica je sjedila kraj njega na krevetu.
U ormariu imam kompota tiho izgovori Pavel Nikola-jevi. Tresla ga je
groznica, pucale su mu kosti a u glavi mu strano tuklo.
Dobro, dat u vam kompota nasmijei se Ganhartova tankim usnama. Otvorila
je noni ormari, izvadila bocu kompota i oljicu.
Napolju se nazrijevalo veernje sunce.
Pavel Nikolajevi pogleda ispod oka kako mu Ganhartova nalijeva kompot. Da mu ne
bi neto usula.
Kiselo-slatki kompot bio je vrlo ugodan. Pavel Nikolajevi je, ne diui se s
jastuka, iz ruke lijenice ispio cijelu oljicu.
Danas mi je bilo loe potui se on.
Nije, dobro ste podnijeli ne sloi se Ganhartova. Jedino to smo vam
poveali dozu.
Nova sumnja pecnu Rusanova.
I zar ete mi svaki put uveavati?
Sad e ostati cijelo vrijeme jednaka. Naviknut ete se i bit e vam lake.
A Vrhovni... ? poe on i umuknu.
Ve mu se sve brkalo u glavi i nije znao to je java, to tlapnja u snu.
163
'i !l
17
KORIJEN SA ISIK-KULA
Vera Korniljevna je bila zabrinuta kako e Rusanov podnijeti cijelu dozu i u
toku dana nekoliko puta ga je obilazila i zadrala se ak kad je bila gotova s
poslom. Moda i ne bi dolazila tako esto da je deurala Olimpijada
Vladislavovna, kako je bilo predvieno po rasporedu, ali su tu sestru ipak
povukli na teaj za sindikalne blagajnike, pa je mjesto nje danas deurao
Turgun, u koga se ba nije mogla pouzdati.
Rusanov je teko podnio injekciju, ali njegovo stanje nije ipak zabrinjavalo.
Odmah poslije injekcije uzeo je sredstvo za spavanje i nije se vie budio, ali
se nemirno prevrtao, bacakao i jeao. Svaki put bi Vera Korniljevna zastala kraj
njega da ga pogleda i da mu opipa bilo. Grio se i onda opet protezao noge. Lice
mu bijae crveno, mokro. Bez naoala, njegova glava na jastuku nije imala onaj
strogi efovski izraz. Rijetka bijela kosa, koja jo nije ispala, alosno se
slijepila uz tjeme.
Ali, kad je ve toliko puta ulazila u sobu, Vera Korniljevna je uz put obavljala
i druge poslove. Dala je otpusnicu Poduevu, koji je dotle slovio kao sobni
starjeina i premda ta dunost nije imala nikakve svrhe, ipak je trebalo

odrediti njegova zamjenika. Maknuvi se od Rusanova, ona prie njegovu susjedu i

ree:
Kostogutove, od danas ste vi sobni starjeina. Kostogutov je leao odjeven na
pokrivau i itao novine (Ganhartova je ve drugi put navraala, a on je jo jednako itao novine).
Pribojavajui se uvijek kakva njegova ispada, Ganhartova je popratila svoje
rijei laganim smijekom, kao da mu eli pokazati da i za nju to nema nikakva
znaenja. Kostogutov odvoji od novina veselo lice i, ne znajui kako bi najbolje
pokazao koliko potuje lijenicu, privue dugake noge, koje su dotle bile
ispruene do ruba postelje. Vidjelo se da je dobronamjerno raspoloen, i on
ree:
Vera Korniljevna!
Vi biste htjeli
da mi nanesete
teak moralni
udarac. Ni jedan upravitelj nije bez greki, a ponekad mu se jo i osladi vlast.
Zato sam ja, razmiljajui godine i godine, odluio i zavjetovao se da nikada
vie neu preuzeti nikakvu upraviteljsku dunost.
164
i
Znai da prije jeste? Je li bila visoka? i nju je zabavljalo razgovarati s
njime.
Vrlo visoka bio sam zamjenik komandira voda. Ali praktiki jo i vie od
toga. Moga komandira voda su zbog savrene gluposti i nesposobnosti morali
uputiti na kurs izobrazbe, poslije kojega e dobiti nita manje nego poloaj
komandira baterije ali se nee vie vratiti u na divizion. Drugog oficira,
kojega su bili poslali mjesto njega, odmah su prebacili u politiki odjel.
Komandir mog diviziona nije se bunio jer sam ja bio sasvim pristojan topograf, i
deki su me sluali. Tako sam, iako po inu samo stariji narednik, dvije
godine bio v. d. komandira voda sve od Elca do Frankfurta na Odri. I, ma
koliko to zvualo smijeno, bile su to najbolje godine u mom ivotu.
inilo mu se da je nekako nepristojno sjediti podvijenih nogu pa ih on spusti na
pod.
Eto, vidite veseo smijeak nije silazio s lica doktorice Ganhart i dok ga
je sluala, i dok je sama govorila. Zato onda odbijate? Opet e vam biti
lijepo.
Krasna logika! A demokracija? Vi krite principe demokracije; bolesnici iz
sobe nisu me izabrali, birai ak i ne znaju moju biografiju ... Uostalom, ne
znate je ni vi...
Ispriajte mi je.
Cijelo je vrijeme tiho govorila, pa i on spusti glas kako bi ga samo ona ula.
Rusanov je spavao, Zadirko je itao, leaj Podueva je ve bio prazan i gotovo
ih nitko nije sluao.
Vrlo bi dugo trajalo. Osim toga mi je neugodno to ja sjedim, a vi stojite.
Tako se ne razgovara sa enama. Ali bilo bi jo gluplje kad bih se sada, kao
vojnik, ukipio ispred kreveta. Najbolje da vi sjednete na moj leaj, izvolite.
Trebalo bi zapravo da idem ree ona i sjede na rub kreveta.
Znate, Vera Korniljevna, u ivotu sam najvie i stradao zbog toga to sam
se zalagao za demokraciju. Pokuao sam zavesti demokraciju i u vojsci bio sam
naime drzak prema starjeinama, pa me trideset i devete nisu uputili u kolu,
nego sam ostao redov. A poslije, etrdesete, stigao sam do kole, samo sam i
ondje neto odbrusio, pa su me opet izbacili. Istom godine etrdeset i prve
zavrio sam podoficirski teaj na Dalekom istoku. Istini za volju, strano me je
smetalo to ja nisam oficir, dok su svi moji drugovi ve postali oficiri. U
mladosti te se to nekako teko doima. Ali sam ipak vie od toga cijenio
pravednost.
Imala sam jednog dobrog prijatelja ree Ganhartova gledajui u pokriva
koji je doivio istu sudbinu: bio je vrlo obrazovan i ostao redov. Meu njima
se na nekoliko asaka zavukla utnja, i ona je podigla pogled. Nego, vi ste i
danas ostali isti.
Kako mislite: redov ili obrazovan?
Drzak. Eto, recimo, kako uvijek razgovarate s lijenicima. A osobito sa mnom.

Upitala ga je strogo, ali strogost Vere Ganhart bila je udna, ispunjena

blagou, kao i sve njene rijei i pokreti. I to ne nekom maglovitom blagou,
nego melodioznom blagou, punom sklada.
165
S vama? Ja s vama razgovaram nevjerojatno pristojno, najpristojnije to
znam, iako to vi moda ne primjeujete. Jedino ako ne mislite onaj prvi dan, ali
vam mora biti jasno kako mi je onda bilo gusto. Umirao sam, a jedva su me
pustili iz kotara. Doputovao sam ovamo, ovdje mjesto studeni lijeva kia kao iz
kabla, a ja imam krznene izme pod rukom, jer je kod nas bilo uasno hladno.
Kabanica mi se smoila da bi se moglo iz nje cijediti. izme sam dao u
garderobu, sjeo na tramvaj i krenuo vi stari dio grada da obiem svog vojnika,
iju sam adresu dobio jo na frontu. Ve se bilo smrklo i cijeli me tramvaj
odgovara: ne idite onamo, zaklat e vas! Kad su poslije amnestije pedeset i
tree godine pustili svu bagru, vie ih nitko ne moe poloviti. Osim toga nisam
bio siguran je li moj vojnik jo ondje a adresa je bila takva da je nitko nije
znao. Poem ja od hotela do hotela. Takva su divna predvorja u tim hotelima da
me naprosto bilo stid ui, a u ponekima je ak bilo mjesta, ali gdje god mjesto
legitimacije pruim svoju prognaniku propusnicu, svi odmah vele: Ne, ne moe!
I ta da radim.
Bio sam spreman da umrem, ali zato da ba umrem na ulici?
Odoh ja pravo u miliciju: ujte, ja pripadam vama. Smjestite me negdje da
prenoim. Petljaju oni, kau: Poite u ajdi-nicu i prenoite, jer ondje ne
treba dokumenata. Ali nisam naao ajdinice, i opet sam se uputio na kolodvor.
Ondje ne moe spavati, svaki as dolazi milicioner i tjera te. Ujutro dooh u
vau ambulantu. Stanem u rep. Pogledaju me i kau: odmah u krevet. Sad opet iz
tramvaja u tramvaj, pa na drugi dio grada u komandu. U cijelom Sovjetskom
Savezu bio je radni dan ali je komandant otiao, fuka se njemu. Poruke za
prognanike, naravno, nikakve ne ostavlja: moda doe, moda i ne doe. Onda mi
pade na pamet: ako ovdje ostavim svoju propusnicu, moda mi moje izme na
kolodvoru vie nee izdati. Dakle, opet iz tramvaja u tramvaj, pa na kolodvor.
Svako putovanje tramvajem sat i po.
Ne sjeam se da sam vidjela izme na vama. Zar ste ih imali?
Ne sjeate se zato to sam ih na kolodvoru odmah prodao nekom ovi. Mislim
ja, ovu u zimu ionako preleati u klinici, a do idue iv neu dogurati. Onda
opet natrag u komandu! Samo za tramvajske karte sam potroio deset rubalja. Onda
jo cijeli kilometar treba gacati po blatu, boli me, ali ja, idem li, idem. I
vuem sa sobom vreu. Hvala bogu, vratio se komandant. Pruam mu ja dozvolu moje
kotarske komande, pokazujem uputnicu vae ambulante, i on stavi znak: moe u
bolnicu. I krenem ... Ali ne odmah k vama, nego u centar. Vidio sam na plakatima
da se daje Trnoruica.
Ah, tako dakle? Znai, vi ste jo ili na balet? E, da sam znala ne bih vam
dala krevet!
Ne bih!
Vera Korniljevna, ala bi to bilo divno! Da prije smrti jo jednom vidim
balet! Kad i ne bih umro, ionako ga u vjenom progonstvu nikada ne bih vidio.
Ali, do avola, nisam imao sree! Promijenili su predstavu! Mjesto Trnoruice,
daje se Agu-Vali.
Ganhartova se bezglasno smijala i vrtjela glavom. Zbilja joj se sviala ova
samrtnikova ideja o baletu, neobino joj se sviala.
166
ta da se radi? U Konzervatoriju se davao diplomski koncert neke pijanistice.
Ali je to daleko od kolodvora, i ni krajiak sjedala me ne bi vie zapao. A
kia, lijeva li, lijeva! Nema mi druge nego da se javim u bolnicu. Doem ovamo:
Nema mjesta, treba priekati nekoliko dana. A neki kau: eka se ovdje i po
sedam dana. Gdje da ekam? ta mi je preostalo? Propao bih da nemam logorskog
iskustva. A vi ste mi jo htjeli odnijeti moje dokumente, je li?... Kako bih
onda mogao drugaije s vama razgovarati?
Bilo je sada ugodno prisjeati se te zgode, i oboje su se smijali.
Dok je on priao, nije se nimalo naprezao duhom, jer je cijelo vrijeme mislio o
neemu drugom: ako je medicinski fakultet zavrila 1946, onda joj je sad
najmanje trideset i jedna godina, gotovo da mu je vrnjakinja. Zato mu se Vera

Korniljevna ini mlaom od Zoje kojoj su dvadeset i tri godine? Ne u licu, nego
u vladanju: neodluna je, stidljiva. Gotovo da bi se moglo posumnjati da moda
jo nije... Da je... Paljiv pogled moe po najneuhvatlji-vijim sitnicama u
vladanju prepoznati takve ene. Ali Ganhartova je uda ta. Prema tome ... ?
A ona ga je promatrala i udila se zato joj se isprva uinio onako zloudan i
grub. Imao je, istina, mraan pogled i otre crte, ali je znao govoriti i
gledati vrlo prijazno i veselo kao, eto, sada. Vjerojatno je uvijek mogao da
se vlada i ovako i onako, pa je birao prema okolnostima.
to se tie balerina i krznenih izmi, to sam progutala nasmijei se ona,
ali ta je s vaim cokulama? Vi dobro znate da ste drsko naruili nae propise
zadravi cipele.
I ona stisnu oi.
Opet propisi isceri se Kostogutov. Ali je ak i u zatvoru doputeno da se
ljudi proetaju. Ne mogu ja bez etnje, nikada se neu izlijeiti. Neete mi
valjda oduzeti svjei zrak?
Jest, etnju je on zbilja volio. Dugo se etao pobonim i usamljenim stazama
bolnikog naselja Ganhartova ga je vidjela vie puta. U takvoj prilici bio je
vrlo neobine vanjtine. Od gardero-bijerke je izmolio loe saiven enski
kaput, koji mukarcima nisu davali, jer ih nije bilo dovoljno. Preiroke skutove
on bi duboko uvukao jedan u drugi, utegnuo se irokim vojnikim remenom s
preicom u obliku zvijezde, pregib kaputa maknuo ustranu s trbuha, ali mu se
kaput svejedno dolje rastvarao; osim toga, na nogama je imao vojnike cokule, na
upavoj crnoj glavi nije imao nikakve kape i koraao je dugakim vrstim
koracima, neki put polako, neki put brzo, promatrajui kamenje pod nogama, sve
dok ne bi doao do granice koju je sebi odredio i na tom se mjestu uvijek
okretao. Ruke su mu uvijek bile prekriene na leima. I uvijek je bio sam, bez
drutva.
Ovih se dana oekuje inspekcija Nizamutdina Bahramo-vica, i znate li to e
se dogoditi ako vidi vae cokule? Ja u dobiti pismenu opomenu.
Opet nije nita zahtijevala, nego ga je naprosto molila, ak kao da mu se
tuila. I sama se udila kako se odnosila prema njemu: ak i ne kao prema sebi
ravnome, ve kao sa starijim i uglednijim, onako kako se nikada nije vladala
prema bolesnicima.
167
Kostogutov ju
je'clodirnuo
svojom
aetinom,
kao
da
je umiruje!
Vera Korniljevna, sto posto vam jamim da ih nee nai! Nee ih na meni
vidjeti ak ni u predvorju.
A u vrtu?
Nee znati da sam s njegova odjela! Znate ta, hajde da se naalimo i da
napiemo anonimnu prijavu protiv mene, u kojoj e stajati da skrivam cipele, on
e doi s bolniarkama, trait e na sve strane i nita nee nai.
Zar je u redu pisati prijave? ona opet sklopi oi.
Jo neto: zato je rumenila usne? Bilo je to za nju odvie prostaki i nije joj
pristajalo. On uzdahnu:
Ali piu, Vera Korniljevna, i te kako piu! I uspijeva im. Rimljani su
govorili da jedan svjedok nije svjedok. A u dvadesetom stoljeu je i jedan
previe, ne treba ni jedan.
Ona svrnu pogled. Teko je bilo o tome ovdje razgovarati.
Pa kamo ete ih onda sakriti?
Cokule? Ima desetak naina, svaki za drugo doba. Moe se staviti u hladnu
pe, moe se na uzici objesiti ispod prozora. Ne brinite vi!
Morala se nasmijati i bila je sigurna da e se on zbilja izvui.
Ali kako ste uspjeli da vam ih ne oduzmu prvoga dana?
To je bilo vrlo jednostavno. U sobici gdje sam se presvlaio stavio sam ih za
vrata. Bolniarka je sve ostalo potrpala u vreu s ceduljom i odnijela u glavno
skladite. Kad sam iziao iz kupaonice, zamotao sam ih u novine i ponio.
Ba su razgovarali o kojekakvim glupostima. Zato je ona ovdje sjedila za svog
radnog vremena? Rusanov je nemirno spavao, sav u znoju, ali je ipak spavao i
nije povraao. Ganhartova mu je jo jednom opipala bilo i ve krenula iz sobe,
kad se opet neega prisjetila i ponovo obratila Kostogutovu:

 Onda, dobivate li ve dopunski obrok?

Ni govora planu Kostogutov.
Onda ete ga dobivati od sutra. Svaki dan dva jajeta, dvije oljice mlijeka i
pedeset grama maslaca.
ta kaete? Vjerujem li vlastitim uima? Pa u ivotu me nikad tako nisu
hranili... Uostalom, da znate da je to pravedno. Za ovu bolest ak ni od
osiguranja nita ne dobivam.
Kako to?
Vrlo jednostavno. Zbog toga, ini se, to nisam lan sindikata potrebnih est
mjeseci. Prema tome nemam nikakvih prava.
Aj, aj! Ali zato?
Sluajte, naprosto sam se odvikao od ovoga ivota. Kad su me pustili s
robije, morao sam znati da se treba to prije upisati u sindikat, je li tako?
S jedne strane je tako spretan, a s druge tako nesnalaljiv. Taj dopunski
obrok Ganhartova mu je pokuavala vrlo uporno izboriti, nije to bilo lako ...
Ali treba ii, ovako bi mogla brbljati cijeli dan. Ve je bila na vratima, kad
joj on podrugljivo dovikne:
Sluajte, da vi to mene ne potkupljujete kao novog starjeinu?
Sad e me
jo
gristi
savjest
to
sam
se
prvi
dan
dao podmititi! ...
168
t
f
Ganhartova je izila.
Ali poslije ruka, opet je morala obii Rusanova. Dotle je saznala da e
primarijus najavljenu inspekciju obaviti ve sutra. Tako joj je iskrsnuo novi
posao: treba pregledati none ormarie po bolnikim sobama, jer je Nizamutdin
Bahramovi iznad svega pazio da po tim ormariima ne bude mrvica, suvine hrane,
a najvie bi volio da u njima i nema niega drugoga osim bolnikog kruha i
eera za doruak. Isto je tako pazio i na istou i to tako pedantno da mu
nijedna ena ne bi bila ravna.
Kad se uspela na prvi kat, Vera Korniljevna je zabacila glavu i pogledala
stropove u prostoriji. U kutu, iznad Sigbatova, ugledala je pauinu (izvana je
dopiralo vie svjetla jer se promolilo sunce). Ganhartova pozva bolniarku
Jelizavetu Anatoljevnu: tko zna zato, ba su nju uvijek zapadali ovakvi poslovi
i ree joj, pokazavi pauinu, da do sutra treba sve oistiti i oprati.
Jelizaveta Anatoljevna izvadi naoale iz depa, natakne ih i ree:
Zamislite, zbilja, imate pravo. Strano! skide naoale i bez
naoala
poe
po
ljestve
i
etku.
Uvijek
je
spremala
bez naoala.
Ganhartova opet ue u muku sobu. Stanje Rusanova bilo je nepromijenjeno, i on
se znojio u vruici, ali mu je bilo neto slabije tuklo; Kostogutov je upravo
obuo cipele, navukao ogrta i spremao se u etnju. Vera Korniljevna je saopila
svima pacijentima da je sutra na redu znaajna inspekcija i zamolila ih da sami
urede none ormarie, prije nego ih ona osobno pregleda.
Poet emo od starjeine rekla je.
Nije trebalo poeti od starjeine, i ona zapravo nije znala zato je opet
krenula pravo u njegov kut.
Vera Korniljevna sastojala se od dva trokuta koji su se doticali vrhovima: donji
trokut je bio iri, gornji ui. Opseg struka bio joj je tako tanak da je ovjeka
naprosto spopadala elja da je obujmi prstima i podigne u zrak. Ali Kostogutov
nije nita slino uinio nego je spremno pred njom otvorio svoj noni ormari:
Izvolite.
Oprostite ree ona da bi mogla prii ormariu. On se maknu. Sjela je na
njegov krevet, tik do nonog ormaria i poela ga pregledavati.
Dok je ona sjedila, on joj je stajao iza lea tako da joj je lijepo mogao
promatrati vrat jedan od onih vitkih posve izloenih vratova; kosa joj je bila
srednje tamna i jednostavno ju je savila na zatiljku, bez ikakve pretenzije da
ide u korak s modom.
Trebalo je da se nekako oslobodi tih svojih poriva. Nije u redu da mu ba svaka
ena potpuno zavrti glavom. Eto, samo je malo sjedila s njime, razgovarala i
otila a on je ve nekolika sati o njoj razmiljao, ta je nju briga za njega?
Naveer e doi kui i zagrlit e je mu.

Trebalo se toga otresti! Ali otresti se nije mogao drugaije nego ba uz ensku
pomo.
I tako je on stajao i gledao je u zatiljak, u zatiljak, u zatiljak. Odostraga
joj se ovratnik ogrtaa naklobuio i vidjela se obla kost, najvia kost
kraljenice. Bar kad bi je mogao pogladiti prstom..
169
Ormari vam je, jasno, jedan od najneurednijih u klinici komentirala je
dotle Ganhartova. Mrvice, masni papir, pa jo i duhan i rukavice. Kako vas
nije stid? Sve ete to danas urediti.
A on joj je gledao u vrat i utio. Izvukla je gornju ladicu i, isti tren, meu
kojekakvim sitnicama, primijetila boicu tamne tekuine od jedno etrdeset
grama. Boica je bila zaepljena a kraj nje je, kao u putnom priboru, stajala
plastina aica i kapaljka.
ta vam je to? Lijek? Kostogutov malko zviznu:
Nita, glupost.
Kakav je to lijek? Mi vam ga nismo dali.
Pa ta onda? Zar ja ne mogu imati svoj?
Dok leite u naoj klinici, naravno da ga ne moete imati, a pogotovo ne bez
naeg znanja!
Nezgodno mi je rei... To je protiv uljeva.
Ona je dotle okretala u ruci nepoznatu boicu bez etikete pokuavajui je
otvoriti da bi je pomirisala. I tada se Kostogutov umijea. Svojim vrstim
akama prekri obje njene ruke i odmaknu onu koja je htjela izvaditi ep.
To vjeito prepletanje ruku, neizbjeni nastavak razgovora ...
Oprezno upozori je on posve tiho. Treba dobro paziti. Ne smije se proliti
na prste. A ne smije se ni mirisati.
I blago joj oduzme boicu.
Ovo je sad zbilja prelazilo svaku granicu, to vie nije bila ala!
ta je ovo? namrti se Ganhartova. Neka kiselina? Kostogutov sjedne do
nje i ree slubeno i posve tiho:
Vrlo jaka. To je korijen iz Isik-Kula. Opasno ga je pomiri-sati ili u
otopini, ili dok je suh. Zato sam ovako zaepio. Ako ti je korijen proao kroz
ruke, a ruke poslije ne opere i, zabora-vivi, sluajno ih lizne moe
umrijeti.
Vera Korniljevna se uplaila.
Pa ta e vam to?
Ba sam nadrljao proguna Kostogutov i ba ste ga morali nai. Trebalo je
da ga bolje sakrijem... Nego, ja sam se njime lijeio, a i sad ga koji put
uzmem.
Samo kao lijek? upitno ga je promatrala. Sad vie nije stiskala oi, bila
je samo lijenik i nita vie.
Doimala se, naime, kao lijenik, ali su joj oi bile kavenasto--svijetle.
Samo kao lijek iskreno e on.
A da vam to moda nije ... za svaki sluaj? nije mu ona vjerovala.
E pa, ako ba hoete, kad sam putovao ovamo pomiljao sam na to. Da se
suvie ne muim... Ali, kako su mi bolovi prestali, vie ne mislim tako. A kao
lijek ga i dalje uzimam.
Potajno, kad vas nitko ne vidi?
A ta mogu kad ovjeku ne doputaju da ivi slobodno. Svagdje su nekakvi
propisi, je li tako?
I koliko ste kapljica uzimali?
Doza raste i pada. Prvo raste od jedne kapi do deset, onda pada od deset na
jednu uz desetodnevni prekid. Sad je upravo prekid. Istinu da vam kaem, ne
vjerujem da su mi bolovi proli samo od rendgena. Moda je i korijen pomogao.
170
Oboje su govorili priguenim glasom.
Od ega je napravljen rastvor?
Od rakije.
I sami ste ga napravili?
Tako je.

 I kolika je koncentracija?
Kolika... Dao mi ovjek pregrt i kae: evo ti, ovo je za tri puta po pola
litre. I ja sam razdijelio na tri dijela.
Ali koliko je po teini?
Nije on valjda vagao. Dao mi je onako, odoka.
Odoka? Ovakav otrov! Ovo je akonit! Zamislite!
A to da mislim polako se ve ljutio Kostogutov. Kad biste vi umirali
posve sama na cijelome svijetu, kad vas komanda ne bi putala izvan sela, kao da
biste vi onda razmiljali o akonitu! I kolika mu je teina! Znate li vi,
koliko sam mogao zaraditi zbog te pregrti? Dvadeset godina robije! Zato to sam
se svojevoljno udaljio iz mjesta progonstva. A ja sam svejedno otiao. Stotinu i
pedeset kilometara daleko. U brda. Ondje ivi starac po imenu Kremencev, a
bradica mu kao u akademika Pavlova, jedan od onih doseljenika s poetka naeg
stoljea. Pravi vra! Sam skuplja korijenje i sam odreuje dozu. U selu mu se
svi rugaju, jer, napokon, nitko nije prorok u svojoj domovini. A dolaze mu ljudi
iz Moskve i Lenjingrada. Bio je i dopisnik Pravde. Kau da nije olako shvatio
starca. A sad se proulo da su ga uhapsili. Neke budale napravile pola
litre rastvora i drali u kuhinji na otvorenom mjestu, pozvali o praznicima
goste, a kako je uzmanjkalo rakije, gosti uli u kuhinju, kad nije bilo
domaina, i ispili. Troje su umrli. Isto tako se u jednoj kui otrovala djeca.
Je li starac tome kriv? On ih je upozorio ...
Ali Kostogutov shvati da govori sam protiv sebe i zauti. Ganhartova se uzruja:
Ba lijepo! U bolnikim sobama je zabranjeno drati otrovna sredstva!
Apsolutno zabranjeno. Moe se dogoditi nesrea. Dajte mi ovamo boicu.
Ne dam odbije on odluno.
Dajte! ona ljutito sastavi obrve i prui ruku prema njegovoj pesnici.
Snani prsti Kostogutova, koji su se mnogo naradili u ivotu, tako se stegnue
da se boica uope vie nije vidjela. On se nasmijei:
Nee vam uspjeti. Nije se vie mrtila.
Ja znam kada ste u etnji i mogu uzeti boicu kad vas nema u sobi.
Dobro da ste me upozorili, sad u je bar sakriti.
Spustit ete je na uzici kroz prozor? ta mi onda drugo prcostaje nego da vas
prijavim?
Sumnjam da ete to uiniti. Danas ste mi rekli da ste protiv prijava.
Ali vi me naprosto prisiljavate na to!
171
Prisiljavam vas da podnesete prijavu? Nije poteno. Sigurno se bojite da e
rastvor popiti na drug Rusanov. Neu mu dati. Sklonit u i dobro zamotati.
Ionako u se, kad odem odavle, opet lijeiti korijenom, nego ta! Vi ne
vjerujete u takav lijek?
Naravno da ne vjerujem! To je mrano praznovjerje i igra sa smru. Ja
vjerujem jedino u naune metode koje su provjerene u praksi! Tako su me uili. I
tako misle svi onkolozi. Dajte ovamo boicu.
Ona mu je ipak pokuavala razmaknuti prste.
Promatrao joj je ljutite oi boje svijetle kave i ne samo to nije bio spreman
da se tvrdoglavo prepire s njom, nego bi joj ak vrlo rado dao i tu boicu, pa
ak i cijeli ormari. Ali se teko odricao svojih naela.
Eh, eh, ta sveta nauka! uzdahnu on. Kad bi u njoj sve bilo tako
besprijekorno, zar bi trebalo svakih deset godina nijekati stare zakone. U to
mi predlaete da vjerujem? U te vae injekcije? Zato ste mi opet odredili nove
injekcije? Kakve su to injekcije?
Vrlo vane! Vrlo vane za va ivot! Vama treba spasiti ivot!
obraala
mu se sada vrlo uporno i iz oiju joj je izbijalo gorljivo uvjerenje u ono to
govori. Nemojte misliti da ste ozdravili!
Ne, recite vi meni jasnije! Kako one djeluju?
ta e vam jasnije! One lijee. Spreavaju irenje metastaza. Ako vam kaem
jasnije, neete shvatiti. .. Dobro, dajte mi sad boicu, i ja vam dajem asnu
rije da u vam je na odlasku vratiti!
Doimao se vrlo smijeno: onako spreman za etnju, u enskom kaputu i utegnut
opasaem sa zvijezdom.

Ala je bila uporna! Neka ide do avola i ta boica, nije mu je ao, ima kod kue
jo deset puta toliko ovoga akonita. Drugo ga je neto muilo: pred njim je
stajala privlana ena svijetlo-kavenastih oiju. Lice joj je upravo sijalo.
Tako je ugodno bilo s njom razgovarati. Ali nikada je nee moi poljubiti. I kad
se vrati u svoju divljinu, ak mu nee nitko ni vjerovati da je sjedio pokraj
ovako divne ene, i da je ona htjela poto-poto spasiti ivot upravo njemu,
Kostogutovu!
Ali spasiti ga zapravo nije mcgla.
Strah me je i vama dati naali se on. Jo e vam popiti netko kod kue.
(Kod kue? Tko bi popio kod kue ... Stanovala je sama. Ali to sad ne bi bilo
zgodno i umjesno spominjati.)
Dobro, hajde da se nagodimo. Naprosto emo proliti.
On se nasmije. Bilo mu je ao to moe samo tako malo uiniti za nju.
Vrijedi. Idem van i prolit u.
A ipak nije trebalo da stavlja rumenilo na usnice.
Ni govora, ne vjerujem vam vie. Nema druge nego da i ja budem prisutna.
Imam jo bolju ideju! Zato da prolijemo? Bolje je da dam nekom dobrom
ovjeku, koga vi ionako ne moete spasiti. Zamislite da mu pomogne?
Kome?
172
Kostogutov pokaza glavom prema postelji Vadima Zadirka i doda jo tie: Nema
li on melanoblastom?
E sad mi je posve jasno da moramo proliti. Jo ete mi nekoga otrovati! Zar
biste se usudili dati otrov tekome bolesniku? Zamislite da se zbilja otruje? Ne
bi li vas grizla savjest?
inilo mu se kao da izbjegava njegovo ime. Ma koliko da su dugo razgovarali,
nije mu se nijednom obratila ni po imenu ni po prezimenu.
Ne bi njemu nakodilo, to je izdrljiv momak.
Ni govora! Idemo proliti!
Ja sam danas naprosto sjajno raspoloen. Idemo, u redu. Proli su izmeu
leaja i spustili se niza stepenice.
Nee li vam biti hladno?
Nee, bluza mi je podstavljena.
Rekla je: bluza mi je podstavljena. Zato je to rekla? Sad je jo zaelio
vidjeti kakva joj je ta bluza, kakve boje. Ali ni to nee nikada vidjeti.
Izili su kroz ulazna vrata. Dan je bio vedar, posve proljetni, i sluajni
namjernik ne bi povjerovao da je tek sedmi veljae. Sijalo je sunce. Granate
topole i nisko grmlje ivice bijahu jo goli, ali su i ostaci snijega u sjeni
bili ve veoma tanki. Izmeu drvea se pruala mrko-siva polegla prologodinja
trava. Aleje, ploe, kamenje i asfalt bili su jo vlani, nisu se osuili. Na
malom trgu kao i obino bio je iv promet jurilo je jedno u susret drugome,
preticalo se, ukrtavalo. Brzali su lijenici, sestre, bolniarke, dobavljai,
ambulantni bolesnici i roaci koji su dolazili u posjete. Na dva mjesta ljudi su
ak sjedili na klupi. Na pojedinim odjelima ve su ovdje-ondje zjapili prvi
otvoreni prozori.
Bilo je smijeno da tekuinu izliju tano pred ulazom.
Idemo onamo, malo dalje! pokaza on prolaz izmeu odjela za rak i
odjela za uho, grlo i nos. To je bilo jedno od njegovih etalita. Pooe
poploenom stazom, jedno pokraj drugoga. Lijenika kapica Ganhartove, saivena
nalik na vojniku, bila je tano u visini ramena Kostogutova.
Gledao ju je ispod oka. Koraala je posve ozbiljno kao da obavlja vaan posao.
Njemu je bilo smijeno.
Recite
mi
kako
su vas
zvali u
koli?
upitat
e
on
odjednom.
Hitro ga pogleda.
Zato je to vano?
Nije vano, naravno, ali me naprosto zanima.
Nekoliko koraaja prevalila je utke udarajui potpeticama po ploama. Njene
noge, tanke kao u gazele, primijetio je ve prvog dana kad mu je pristupila dok
je leao na podu i umirao.

 Vega rekla je.

(Nije bila istina. Nije bila potpuna istina. Nisu je tako zvali u koli. Zvao ju
je tako samo jedan ovjek. Onaj isti obrazovani redov koji se nije vratio iz
rata. Ne znajui ni sama zato, osjetila je odjednom pobudu da to ime povjeri
drugom ovjeku.)
Izili su iz sjene i nali se u prolazu izmeu dva odjela sunce ih je obasjalo
a i vjetri je popuhivao.
Vega? U ast zvijezde? Ali Vega je blistava i sjajna. Zastali su.
173
A ja nisam ni blistaVa ni sjajna klimnu ona glavom.
Ja sam samo Ve-ra Gan-hart. I nita vie.
Prvi put se on pred njom zbunio, a ne ona pred njim.
Htio sam rei... izvlaio se on.
Sve je jasno. Izlijte to! zapovjedi ona. I savlada se da se ne nasmijei.
Kostogutov razdrma vrsto utjerani ep, oprezno ga izvadi, zatim se nagnu (bilo
ga je smijeno vidjeti u onom kaputu koji mu je kao suknja padao na cipele) i
izvali kamiak.
Gledajte dobro! Inae ete poslije rei da sam nalio sebi u dep! javi se
on uei pred njom.
Njene noge, noge kao u gazele, primijetio je ve i prvi put, ve i prvi put.
Izli mutnosmeu tekuinu, izli neiju smrt u vlanu jamicu, na tamnu zemlju ili
moda neije mutnosmee zdravlje, spas.
Da vratim kamen? zapita on. Gledala ga je odozgo i smijeila se.
U tome kako je izlio tekuinu i prekrio je kamenom bijae neto djetinje.
Djetinje, ali i nalik na zakletvu, na tajanstveni obred.
Bar biste me mogli pohvaliti on ustade.
Kao da sam vas pohvalila osmjehnu se ona. Ali tuno.
etajte.
I vrati se u zgradu odjela za rak.
Gledao je za njom i promatrao joj bijela lea. Ta dva trokuta, gornji i donji.
Toliko ga je silno uzbuivala svaka enska panja. U svakoj rijei slutio je
vie nego to je odista bilo. I poslije svake ljubaznosti oekivao je novu i
veu.
Ve-ga!
Ve-ga! poluglasno je aptao nastojei da ona njegovu poruku
izdaleka primi. Vrati se, uje li? Vrati se! Hajde, vrati se!
Ali ona nije primila poruke. I nije se okrenula.
174
18
MAKAR NAD OTVORENOM RAKOM ...
Kao bicikl, kao kota koji se jednom zavrti, stalan jedino u kretanju, tako i
igra izmeu mukarca i ene, kad jednom pone, moe trajati jedino ako
napreduje. Ako se od danas do sutra nimalo ne uznapreduje, igra e prestati.
Oleg je jedva doekao vee u utorak, kada je trebalo da Zoja preuzme nono
deurstvo. Veselo, areno kolo njihove igre moralo bi se svakako bre zavrtjeti
nego one prve noi ili u nedjelju. Osjeao je kako udi da se kolo to bre
okree, a vjerovao je da i Zoja isto eli, pa ju je uzbueno iekivao. Najprije
je iziao u park, znajui kojim e precem naii, popuio dvije cigarete koje je
sam savio, ali se zatim predomislio, pomislivi kako glupo izgleda u enskom
kaputu volio bi da se pojavi pred njom u drugaijem svjetlu. Ve se i
smrkavalo, i on se vrati u trakt, skide-kaput, skide cokule i samo u pidami
jednako smijean kao i u kaputu zaustavi se pred stepenicama. Neposlunu kosu
je danas zagladio to je bolje mogao.
Izila je kasnije iz lijenike svlaionice, pa se urila. Trznula je obrvama
kad ga je ugledala ne kao da se iznenadila nego kao da je samo primijetila da
je ondje i kao da misli da mu je ondje i mjesto, kao da je upravo i oekivala da
e ga vidjeti pred stepenicama.
Nije zastala, i da mu ne bi odmakla, zabrzao je uz nju, grabei dugim nogama uza
stepenice. Sad mu to vie nije bilo teko.
Onda, to ima novo? pitala je ona uz put kao da se-obraa pomoniku.

Novo? Smijenili su Vrhovni sud to je bilo novo. Ali da bi to ona shvatila

trebalo bi joj mnogo godina iskustva. I sada to Zoji nije uope bilo potrebno.
Dobili ste novo ime. Napokon mi je jasno kako se zovete.
Je li? A kako se zovem? pitala je hitro se uspinjui uza stepenice.
Ne mogu vam rei ovako na brzinu. To je vrlo vano.
175".
Gledajui je odostrag primijetio je da su joj noge krupne, teke. Zapravo su
odgovarale njenoj snanoj pojavi. I to je imalo svoga cara. A ipak je mnogo
bolje kad su vitke. Lagane. Kao u Vege.
udio se sam sebi. Nikada nije ovako razmiljao, promatrao ene, ak je i
smatrao da je to runo. Nikada nije pomiljao na dvije ene odjednom. Djed bi ga
nazvao enskarom. Ali isto tako je reeno: jedi dok si gladan, ljubi dok si
mlad. A Oleg je, dok je bio mlad, sve to propustio. Sada je, ba kao jesenja
biljka koja se uri da iz zemlje usie posljednje sokove kako ne bi alila za
neiskoritenim ljetom, sada je isto tako i Oleg u ovom trenutku kad mu se naas
vratio ivot, koji e odmah i uvenuti, nastojao promatrati i upijati te ene, i
to na nain koji im ne bi mogao glasno saopiti. Jasnije od drugih utio je ono
to ene imaju zato to ih tolike godine uope nije izbliza vidio. Nije im ni
glasove uo, zaboravio je kako zvue.
Zoja je preuzela deurstvo i odmah se uzvrtjela kao vuica ba kao vuica
kruila je oko stola, kartona, uputa i ormara s lijekovima, da bi zatim odjurila
kroz neka vrata, ba kao to bi odjurila i vuica.
Oleg je vrebao na nju i, im bi primijetio da je na trenutak slobodna, odmah bi
se naao kraj nje.
I nema nita novo u cijeloj klinici? zapitala ga je Zoja milim glasiem dok
je kuhala igle na elektrinoj pei i otvarala ampule.
O, danas se zbio veliki dogaaj na klinici. Inspekcija Niza-mutdina
Bahramovia.
Je li? Ba dobro da nisam bila ovdje! ... I ta se dogodilo? Je li vam uzeo
cipele?
Nije mi uzeo cipele, ali sam se malo pograbio s njim.
Zbog ega?
Bilo je to zapravo sjajno. Odjednom je upalo u sobu petnaest bijelih ogrtaa
i efovi odjela, i kirurzi, i asistenti i neki koje jo nisam nikad vidio, a
primarijus je kao tigar nasrnuo na none ormarie. Ali su nas pijuni
unaprijed obavijestili, i mi smo se dobro pripremili, nije se mogao iivljavati.
Namrtio se, koliko je bio nezadovoljan. I ba kad je Ljudmila Afanasjevna
izvjetavala o meni, neoprezno je spomenula iz mog dosijea ...
Kakvog
dosijea?
Ma iz povijesti bolesti, uvijek se bunim ... Spomenula je gdje su mi
postavili prvu dijagnozu, pa je sluajno dolo na vidjelo da dolazim iz
Kazahstana. Tako, dakle! ree Nizamutdin. Nemamo dosta leaja i jo da
lijeimo bolesnike iz drugih republika? Odmah ga otpustite!
Ali u sobi ih je pola iz drugih republika!
Naravno, ali se sluajno za mene zakaio. Meutim, na moje veliko
iznenaenje, Ljudmila Afanasjevna se poela za mene boriti kao kvoka za pile i
sva se naroguila: Ovo je vrlo kompliciran i vaan medicinski sluaj! Moramo ga
zadrati zbog rezultata naih metoda. .. Osjeao sam se vrlo blesavo: jo
nedavno sam se s njom svaao i traio da me otpusti, vikala je na mene, a sad
me jo brani. Trebalo je zapravo da kaem Nizamutdinu: Dobro, dobro i do
ruka me vie ne bi bilo u bolnici! Ali onda ni vas ne bih vie vidio ...
Znai li to da zbog mene niste rekli dobro, dobro?
A ta vi mislite? spusti Kostogutov glas. Niste mi ostavili ni adresu.
Kako bih vas naao?
Ali je ona bila u poslu, pa nije mogao zakljuiti da li mu je ozbiljno
povjerovala.
Zato da uvaljujem Ljudmilu Afanasjevnu? opet e on glasnije. Sjedim ja
tako kao panj i utim. A Nizamutdin veli: Mogu vam ja ovaj isti as dovesti iz
ambulante pet ovakvih bolesnika! I svi su novi... Otpustite ga! Zbilja sam
oito napravio glupost propustio sam takvu priliku da se izvuem! Saalila mi

se Ljudmila Afanasjevna, trepnula je kao da ju je udario i za-utjela. Naslonio

sam se laktovima o koljena, nakaljao se i mirno upitao: Zar mene da
otpustite, a ja dolazim s njiva? Ah, poljoprivreda! uplai se Nizamutdin
(to je ve bila politika greka!) Za poljoprivrednike e naa domovina sve
uiniti. I oni odoe dalje.
Snalaljivi ste zavrti Zoja glavom.
Izvjetio sam se u logoru, Zoenka. Nisam bio takav. Uope sam stekao mnoge
navike koje prije nisam imao.
Ali veselu narav niste ondje stekli?
Tko kae da nisam? Veseo sam zato to sam navikao na gubitke. Ja se udim kad
vidim kako za vrijeme posjeta ovdje svi plau. Zato plau? Nisu protjerani,
nije im nita konfiscirano ...
Znai da ete vi ostati kod nas jo cijeli mjesec?
Pregrizli jezik, dabogda... Ali dvije sedmice bih mogao. Ispalo je kao da sam
se nekako obavezao Ljudmili Afanasjevnoj da u odsada sve podnositi...
Injekcija je bila puna tople tekuine, i Zoja je opet odjurila.
Oekivalo ju je danas neto vrlo neugodno i nije znala to da poduzme. Morala
je, naime, dati i Olegu nove injekcije koje su mu bili odredili. Te su se
injekcije davale u onaj uobiajeni dio tijela, koji sve podnosi, ali s obzirom
na raspoloenje koje je zavladalo meu njima dvoma, bilo je teko dati mu tu
injekciju. Mogao bi to biti kraj igre. Zoja, ba kao i Oleg, nije htjela da se
prekine ta igra i njihovi odnosi. A jo e mnogo dalje morati vrtjeti kolo prije
nego to e takva injekcija postati za njih posve normalna kao da su ve i te
kako bliski.
Vrativi se stolu i spremajui istu vrst injekcije za Ahmada-na, Zoja upita:
Podnosite li lako injekcije? Ne trzate li se?
Ba da ovako neto pita Kostogutova! On je samo ekao priliku da kae ta o tome
misli.
Vi znate moje stanovite, Zoenka. Uvijek ih nastojim izbje-i, samo ako mogu.
Ali sa svakim ne ide jednako. Najlake je s Turgunom: on me neprestano nagovara
da igramo ah, kako bi neto nauio. Dogovorili smo se da nema nita od
injekcije ako ja pobijedim, a ako on pobijedi onda je moram primiti. A inae
ja mogu s njim igrati i bez kule. A s Marijom nema ale. Prie mi
12 Odljel za rak
177
s injekcijom u ruci, drve&a lica. Pokuam se naaliti, ali ona kae: Pacijente
Kostogutove, otkrijte mjesto za injekciju! Ne bi ona izgovorila ni jednu
suvinu, ljudsku rije.
Ona vas mrzi.
Mene?
Uope sve vas, mukarce.
Pa moda u sutini ima i pravo. A sad je dola opet ova nova sestra ni s
njom se ne mogu nagoditi. A vrati li se i Olimpijada, ni ona nee nimalo
popustiti.
Neu ni ja popustiti! ree Zoja uzimajui tano dva kubika. Ali je bilo
oito da je glas izdaje.
Otila je da dadne injekciju Ahmadzanu. A Oleg je opet ostao sam za stolom.
Bio je jo jedan razlog, mnogo vaniji razlog zbog kojega Zoja uope nije htjela
da Oleg prima te injekcije. Ve je od nedjelje razmiljala da li da mu kae
kakav je njihov uinak.
Jer, ako odjednom postane sve ono, to oni u ali dobacuju jedno drugome, vrlo
ozbiljno a to bi se moglo dogoditi ako se ovaj put ne zavri samo tako da
tuno skupljaju razbacanu odjeu po sobi, ako se dogodi neto trajno, ako se
Zoja odista odlui da mu bude pelica i da otputuje s njim u mjesto njegova
progonstva (on, napokon, ima pravo: tko zna u kakvoj ga pustoi oekuje prava
srea?), onda se te injekcije, koje treba odsada da prima Oleg, nisu vie ticale
samo njega, nego i nje.
I ona je bila protiv njih.
Dakle? veselo e ona, vrativi se s praznom trcaljkom.

 Jeste li se napokon ohrabrili? Leite i otkrijte mjesto za injekciju,

pacijente Kostogutove! Odmah u doi.
A on je mirno sjedio i promatrao je oima koje nisu bile bolesnike. Na
injekcije vie nije ni pomiljao, kao da su se ve dogovorili.
Promatrao je njene poneto izbuljene oi koje su strale iz onih duplji.
Poimo nekamo, Zoja proguna on tiho.
to je on govorio potmulije, to je njen glas bivao zvonkiji.
Nekamo? zaudi se ona i nasmije. U grad?
U lijeniku sobu.
Upijala je, upijala, upijala njegov netremian pogled i najozbiljnije
odgovorila:
Pa ne mogu, Oleg! Imam mnogo posla. Kao da je nije razumio:
Poimo!
Sad sam se sjetila ree ona. Morala bih kisikom napuniti vreicu za...
ona pokaza glavom prema stepenicama, a moda i spomenu bolesnikovo prezime, samo
ga on nije uo.

A
pipac
na
bombi
se
teko
otvara.
Vi
ete
mi
pomoi.
Hajdemo.
I sioe na odmorite izmeu dva niza stepenica, ona naprijed, on za njom.
uti ovjeuljak, uti nesretnik iljasta nosa, kome je rak izjedao plua i koji
je moda oduvijek bio tako sitan a moda se istom od bolesti ovako skupio, bio
je u takvu stanju da na vizitama vie uope nisu s njime razgovarali, niti su ga
bilo to pitali,
178
i
i sad je sjedio na krevetu i ubrzano udisao zrak iz vreice, tako da se ulo
kako mu svira u prsima. I prije mu je bilo loe, ali mu se danas stanje toliko
pogoralo da je to moglo primijetiti i nestruno oko. Jednu vreicu je ve
dokrajio, a druga, prazna, leala je kraj nje.
Bilo mu je toliko loe da vie uope nije primjeivao ljude koji su kraj njega
prolazili ili mu prilazili.
Uzeli su mu praznu vreicu i sili u prizemlje.
Kako ga lijeite?
Nikako. Sluaj je beznadan. A rendgen mu ne pomae.
Grudni ko nikada ne otvarate?
U naem gradu se to jo ne radi.
Znai da e umrijeti? Ona klimnu glavom.
Iako su u rukama imali vreicu, vreicu koja mu treba pomoi da se ne ugui,
isti as su na njega posve zaboravili. Oekivali su, naime, da bi mogli
doivjeti neto uzbudljivo.
Visoka bomba s kisikom stajala je u posebnom hodniku koji je sad bio zatvoren, u
onom istom hodniku kraj rendgenskih kabineta gdje je jedno Ganhartova, za
nudu, smjestila bolesnoga Kostogutova. (To jedno nije bilo ni prije tri
sedmice ,..)
Ako se ne upali druga svjetiljka u hodniku (a oni su upalili samo prvu), kutak
iza izboine zida, u kojem je stajala bomba, bio je u polumraku.
Zoja je bila nia,od bombe, a Oleg vii. Spojila je ventil na vreici s ventilom
bombe. On je stajao iza nje i udisao miris njene kose, koja joj je ispadala
ispod kapice.
Ovaj pipac je strano tvrd potuila se ona. Prihvatio je prstima pipac i
odmah ga otvorio. Kisik je potekao i lagano umio.
I tada, ne ustruavajui se, onom rukom koju je bio skinuo s pipca Oleg uhvati
Zoju za zapee ruke u kojoj nije drala vreicu.
Ona nije ni uzdrhtala, ni zaudila se. Promatrala je kako vreica raste.
Njegova ruka, koja je sigurno napredovala, kliznu uz zapee prema laktu, a od
lakta prema ramenu.
Bilo je to najobinije izvianje koje je, ipak, trebalo i njemu i njoj.
Provjeravanje rijei i provjeravanje da li su oboje shvatili te rijei.
Jesu.

Dodirnuo je jo lagano, sa dva prsta, njene ike, ona se nije bunila, nije
izmicala samo je pazila na vreicu.
I onda, obuhvativi je snano oko ramena i privivi je posve k sebi, napokon
nae njene usne, te usne koje su mu se toliko osmjehivale i koje su toliko
brbljale.
Kad su ga doekale, Zojine usne nisu bile razmaknute, nisu bile mekane, ni
mlohave nego napete, doekljive, spremne.
Sve mu je to sinulo u jednom jedinom trenutku, jer on, asak prije, nije ni znao
ili je zaboravio ili se nije sjeao da postoje razliite usne, da postoje
razliiti poljupci, koji nisu nimalo nalik iedan na drugi.
179
A ono to je, isprva, poelo kao kljuvanje, sad se oteglo, oni su se posve
spojili i slili i nisu mogli raskinuti zagrljaj, niti je bilo razloga da ga
prekinu. Mogli su vjeno ostati u ovakvu poloaju, samo miui i miui
usnicama.
Ali za neko vrijeme, dva stoljea kasnije, usne su se ipak rastale i tada je
Oleg prvi put ugledao Zoju i uo kako ga pita:
Zato ti zatvara oi dok se ljubi?
On da je zatvarao oi? Nije imao pojma! Nije ni primijetio.
I kao ronioci, koji, tek to uzmu malo zraka, ponovo zarone u dubinu da bi
ondje, na dnu, na najdubljem dnu, uhvatili pritajenu bisernu koljku, oni su
opet spojili usnice, a on je osjetio da zatvara oi, pa ih je bre-bolje
otvorio. I ugledao je posve blizu, nevjerojatno blizu, malo iskosa, dva utosmea oka, koja mu se uinie kao u grabljivice. Jednim je okom vidio jedno oko,
a drugim drugo. Ona se jo i dalje ljubila jednako onako, sigurnim, napetim,
iskusnim, stisnutim usnicama i nije ih izvrtala; jedino se malko njihala i
netremice ga promatrala, kao da mu iz oiju ita kako on podnosi ovu prvu
vjenost, pa drugu vjenost, treu vjenost.
Odjednom joj pogled kliznu nekamo ustranu, onda se naglo otrgnu i uzviknu:
Pipac!
Za ime boje, pipac! Brzo je stavio ruku na pipac i zavrnuo ga. Pravo udo da se
vreica nije rasprsla.
Eto ta se dogaa kad se ljudi ljube! jedva protisnu Zoja jo i sad
nejednako diui. ika joj se poremetila, kapica nakrivila. I, premda je bilo
tano ono to je rekla, njihova usta su se opet spojila i inilo se kao da ele
jedan drugome neto preoteti.
Hodnik je bio odijeljen staklenim vratima pa bi netko moda jo mogao iza
izboine u zidu ugledati njihove izdignute laktove njen bijeli i njegov
ruiasti. Ali neka ugleda, avo ga odnio.
A kad mu je zrak ipak napokon uao u plua, Oleg je rekao drei je za potiljak
i promatrajui je:
Zlatunjak! To ti je ime, Zlatunjak. Ona ponovi poigravajui usnicama:
Zlatunjak? ... Kao nabujak? ... Nije loe, moe.
Nisi se uplaila to sam robija? Zloinac? ...
Nisam lakoumno je ona vrtjela glavom.
A to sam star?
Nisi ti star.
A to sam bolestan?
Naslonila mu je elo na grudi i ostala u tom poloaju.
Privukao ju je jo blie, jo blie, osjeajui te tople eliptine konsole, za
koje nije znao bi li mogle na sebi zadrati ono teko ravnalo, i govorio:
Zbilja, hoe li doi u U-Terek? ... Vjenat emo se ... Sagradit emo
kuicu.
Sve je ovo odista bilo nalik na onu trajnost koja joj je nedostajala, koja je
bila potrebna njenoj pelinjoj prirodi na onaj sigurni i vrsti nastavak
poslije onih trenutaka kad se odjea ludo
180
razbacuje po sobi. Pripijena uza nj i osjeajui ga cijelim biem, ona je
cijelim biem pokuavala pogoditi: je li to onaj pravi? Je li joj sueno da od
njega ... ?

Privila se uza nj i opet mu obgrlila vrat:

Mili moj Oleg! Zna li ti kakva je svrha tih injekcija?
Kakva? umiljavao se on obrazom.
Te injekcije... Kako da ti objasnim ... One se struno nazivaju hormoterapijom... Daju se unakrsno: enama ubrizgavaju muke hormone, a mukarcima
enske... Smatra se da to zaustavlja razvoj metastaza... Ali isto tako
zaustavlja i, uope ... razumije li me?
ta? Nije valjda! Ne moe biti! uzbueno i odsjeno pitae izbezumljeni
Oleg. Sad ju je ve drugaije drao za ramena: kao da eli iz nje istresti
istinu. Reci mi sve, reci.
Zaustavljaju sve ... spolne funkcije ... Cak mogu izazvati pojavu suprotnih
sekundarnih oznaka. Kad se daju velike doze, moe se dogoditi da enama pone
rasti brada, a mukarcima grudi...
Sluaj, ta to znai? zaurla Oleg koji je tek sada poeo shvaati. Zar
ove injekcije? Ove koje meni daju? Zar one sve zaustavljaju?
Ne, ne ba sve. Libido ostaje dosta dugo.
to je to libido?
Zagledala mu se pravo u oi i lagano mu upnula jedan pramen.
Ovo to ti sada osjea prema meni... elja.
elja ostaje, ali je ne moe zadovoljiti, je li tako? Je li tako?
ispitivao ju je on zbunjeno.
Mogunosti se veoma smanje. A kasnije i elja. Shvaa li?
Prela mu je prstom po brazgotini i pogladila obraz koji je danas obrijao.
Zato ja i neu da ti uzima te injekcije.
Di-vo-ta! prenu se on i uspravi. E, ba di-vo-ta! Osjeao sam ja to u
srcu, oekivao sam da e mi neto podvaliti i imao sam pravo!
Htio je sono opsovati lijenike, i to lijenike uope zbog toga to
samovoljno raspolau tuim ivotima, ali se odjednom sjetio vedra i sigurna lica
Ganhartove dok mu je juer, gledajui ga isto tako toplo i prijateljski,
govorila: Vrlo vane za va ivot! Vama treba spasiti ivot!
Tako dakle, Vega! Ona da mu je eljela dobro? I da ga je u ime tog dobra na
prijevaru htjela ovako upropastiti?
Zar e i ti biti takva? osinu on Zoju otrim pogledom.
Tako vas ue u koli: Najvrednije to ovjek ima jest ivot i samo mu je
jednom dan, je li tako? Treba se dakle poto-poto odrati na ivotu, je li?
Nema smisla, zato nju napada? Ona je shvaala ivot jednako kao i on: ima li
smisla ivjeti bez onoga? Svojim poudnim ognjevitim usnicama odvukla ga je
danas kao od ale ak na sljeme Kavkaza. Bila je tu pred njim, i tu su bile
njene usne! I dok mu je taj libido jo kolao u nogama i utrobi, trebalo se to
prije ljubiti!
A ne bi li mi mogla ubrizgati neto suprotno?
Tada bi me protjerali odavde ...
181

A ima li takvih injekcija?

To su te iste, samo se ne daju unakrsno ...
uj, Zlatunje, poimo nekamo ...
Pa ve smo poli. I doli smo. I moramo se ve i vratiti...
Poimo u lijeniku sobu!
Ne moemo, ondje je bolniarka, svaki as netko dolazi... Jo je vee ,..
Ali onda nou ...
Ne treba se uriti, mili moj Oleg! Inae nam nee za sutra nita ostati...
ta e nam sutra, ako sutra ne bude libida? ... Ili, naprotiv, ako bude
samo libido, a? Ostane samo libido... Pa zamisli, hajde, poimo nekamo!
Dragi moj Oleg, ostavimo neto i za poslije... Nemoj se uriti... Moramo
odnijeti ovu vreicu.
Da, zbilja, treba odnijeti vreicu. Hajde da je odnesemo ...

 ... Da je odnesemo ...

Od-ne-se-mo ... Odmah ...
Uspeli su se uza stepenice, ne drei se za ruke nego se drei za vreicu, koja
je bila napuhana kao nogometna lopta, i u hodu su se dodirivali udarcima, koji
su se prenosili kroz tu vreicu.
Bilo je to isto kao da su se drali za ruke. A na odmoritu ispod stepenica, na
leaju mimo koga su dan i no prolazili bolesni i zdravi, obuzeti svojim
brigama, leao je na jastucima uti, sip-ljivi, mravi ovjek i nije vie
kaljao, nego je udarao glavom o uzdignuta koljena i moda mu se pod udarcima
ela inilo da to i nisu koljena nego zid kojim su ga ogradili.
Bio je jo iv, ali za nj vie ivi nisu postojali. Moda je ba danas on
umirao, on Olegov brat, Olegov blinji, naputen i eljan suuti. Moda bi Oleg,
da je sjeo na njegov krevet i ondje proveo no, nekako ipak olakao samrtniku
njegove posljednje trenutke.
Ali oni su mu dali samo vreicu s kisikom i otili dalje. Ta samrtnika vreica
s njegovim posljednjim kubicima zraka bila je za njih samo povod da budu nasamo
i da izmijene prve poljupce.
Kao sputan uspinjao se Oleg za Zojom uza stepenite. Nije razmiljao o samrtniku
iza lea, o samrtniku kakav je i on bio prije pola mjeseca i kakav e biti za
pola godine, nego je mislio o ovoj djevojci, o ovoj eni, o ovoj enskoj i o
tome kako bi je nagovorio da se povuku negdje gdje e biti sami.
I jo jedno zaboravljeno i zato tako iznenadno, tjeskobno uvstvo u usnicama,
koje su bile ogrubjele i otekle od poljubaca, razlijevalo se njegovim pomlaenim
tijelom.
182
19
BRZINA GOTOVO RAVNA SVJETLOSTI
Nee se svatko odluiti da mamu zove mamom, osobito pred strancima. Toga se
stide momci stariji od petnaest i mlai od trideset godina. Ali Vadim, Boris i
Jurij Zadirko nikada se nisu stidjeli svoje mame. Usrdno su je voljeli jo prije
nego to je otac strijeljan a osobito poslije njegove smrti. Meu njima nije
bila velika razlika u godinama i rasli su kao vrnjaci, uvijek su bili marljivi
i u koli i kod kue i nisu se preputali ulici i nikada nisu ljutili udovicu
majku. Uobiajilo se kod njih, poto su se jednom fotografirali u djetinjstvu,
da se svake dvije godine, usporedbe radi, zajedniki slikaju; majka bi ih vodila
fotografu (kasnije su sami snimali svojim aparatom), i u obiteljskom albumu
redale su se slike jedna za drugom: uvijek majka i tri sina. Ona je bila plava,
oni, sva trojica, crnci vjerojatno zahvaljujui onome turskom zarobljeniku
koji se neko oenio njihovom prabakom iz Zaporoja. Drugi ljudi ih nisu uvijek
uspijevali razlikovati na tim snimkama. Od slike do slike primjetljivo su rasli,
jaali, polako su prerasli mamu, a ona je neprimjetno starila, ali se pred
objektivom drala uspravno, ponosna na ivu legendu svog ivota. Bila je
lijenik, i to poznat lijenik u gradu, i primila je mnogo izraza zahvalnosti,
buketa i kolaa, ali, sve da nita drugo korisno i nije uinila u ivotu, njen
ivot, ivot ene, bio bi opravdan ve time to je odgojila takva tri sina. Sva
trojica su se upisala na tehniki fakultet: najstariji se posvetio geologiji,
srednji elektrotehnici, a najmlai je upravo zavravao graevinarstvo, i mama je
jo bila s njim.
Bila je sve dok nije saznala za Vadimovu bolest. Ve je u etvrtak gotovo
dojurila ovamo. U subotu je dobila telegram od Doncove, u kojem je Doncova
spomenula da je potrebno koloidno zlato. U nedjelju je telegrafski odgovorila da
putuje u Moskvu, ne bi li ondje dobila potrebno zlato. Od ponedjeljka je ve
ondje, juer i danas zacijelo pokuava prodrijeti do ministra i do drugih vanih
osoba, kako bi u ime uspomene na palog oca (njega su namjerno bili ostavili u
gradu koji je pod sovjetskom vlasti toboe bio u nemilosti, ali su ga Nijemci,
otkrivi kako odrava veze s partizanima i sakriva nae ranjenike, svejedno
strijeljali) izborila bon za koloidno zlato iz dravne blagajne.
II
I*

ak izdaleka su se ti napori inili Vadimu odvratni i uvredljivi. On nije trpio

nikakvu prljavtinu, nije trpio da ljudi iskoriuju svoje zasluge ili veze. Ve
mu je smetalo i to to je majka telegrafski obavijestila Doncovu. Ma koliko mu
je bilo stalo da ostane na ivotu, nije htio iskoristiti nikakve protekcije, ak
ni onda kad je pred njim zjapilo drijelo smrti od raka. Uostalom, poto je
bolje upoznao Doncovu, Vadim je ubrzo shvatio da bi i bez mamina telegrama
Ljudmila Afanasjevna posvetila njemu isto toliko vremena i isto toliko panje.
Samo to nije trebalo da Doncova uope alje telegram i trai koloidno zlato.
Ako mama, naime, i dobije to zlato, sigurno e doletjeti ovamo i donijeti ga. A
ako ga i ne dobije opet e doletjeti. On joj je u pismu spomenuo i gubu ne
zato to je vjerovao u nju, nego to bi mami dao jo jednu priliku da poradi na
njegovu spasu i da je tako posve zadovolji. Ali, ako je uhvati oaj, ona e
usprkos svojoj lijenikoj struci i svojim naelima, otputovati u brda onome
vrau i potraiti korijen iz Isik-Kula (juer mu je Oleg Kosto-gutov priznao da
je popustio i prolio rastvor korijena, ali da je ionako u boici preostalo jo
vrlo malo: zato mu, veli, evo stareve adrese, a ako je starac ve u zatvoru,
onda e on odstupiti Vadimu neto od svojih zaliha).
Mami vie nee biti do ivota ako shvati ta prijeti njenu sinu. Uinit e sve,
uinit e i vie nego sve, ak i ono to ne treba. Pola bi ak za njim i u
ekspediciju, iako ondje ima Galju. Napokon, kako je Vadim razabrao iz odlomaka
onoga to je proitao i uo o svojoj bolesti, njegov tumor upravo je i izazvala
mamina pretjerana brinost i oprez: u djetinjstvu je na nozi imao veliku
pigmentnu pjegu, i majka je, kao lijenik, zacijelo znala kako bi se takva pjega
mogla opasno izroditi; izmiljala je razloge da opipava tu pjegu i napokon je
odluila da jedan dobar kirurg izvri preventivnu operaciju a, eto, oito je
da upravo to nije trebalo uiniti.
Premda on danas, eto, umire maminom krivnjom nikada joj nita ne bi mogao
zamjeriti ni u lice, ni iza lea. Ne moe ovjek biti toliki praktiar u ivotu
da bi druge sudio samo prema rezultatima ovjenije je suditi prema nakanama.
I bilo bi nepravedno ljutiti se sada na mamu zbog toga to, njenom krivnjom,
nee zavriti posao i to nee postii ono to je zapoeo. Napokon, da nije bilo
njega, Vadima, ne bi bilo ni njegova interesa, ne bi bilo ni tog posla, niti bi
bilo to zapoeo. A njega ne bi bilo, da nije bilo mame.
ovjek ima zube i on njima grize, krgue, stie ih. A biljke nemaju zuba i
zato tako mirno rastu i mirno umiru.
Meutim, iako je opratao mami, Vadim nije mogao oprostiti okolnostima! Njima
nije htio pokloniti ni jednog kvadratnog centimetra svoje koe! I kad bi
pomislio na njih, stiskao je zube.
Ah, kako mu je podrezala krila ova prokleta bolest, zaustavila ga u najvanijem
ivotnom trenutku!
Vadim je, istina, jo od djetinjstva nekako uvijek predosjeao da nee imati
dosta vremena. Uzrujavao se kad bi dola goa ili susjeda i dugo brbljala
oduzimajui vrijeme i mami i njemu. Smetalo ga je to u koli i na fakultetu ima
toliko sastanaka radnih sastanaka, sastanaka za izlet, priredbu, demonstracije
i to se svi
184
ti sastanci sazivaju sat ili ak dva sata prije nego to je potrebno,, jer se
smatra da e ljudi svakako zakasniti. Vadim je oduvijek mrzio vijesti na radiju
koje su trajale pola sata, jer se sve, to je-potrebno i vano, moglo izrei u
pet minuta, dok je sve ostalo bilo luk i voda. Hvatao ga je bijes kad bi,
uputivi se u bilo koju trgovinu, unaprijed znao vjerojatnost je bila jedan
naprama, deset da e ondje biti nekakva inventura, kontrola, primo--predaja
robe a to nikada nije bilo mogue predvidjeti. Svaka seoska opina, svaka
seoska pota moe obustaviti rad bilo koji radni dan i iz daljine od dvadeset
i pet kilometara, odakle dolazi, nikako to ne moe predvidjeti.
Moda mu je vremensku tedljivost usadio jo otac. Otac takoer nije volio
ljenarenje, i sin se sjeao kako ga je jednom drao na koljenima i govorio mu:
Vadjka! Ako ne bude znao. iskoristiti svaki trenutak, uzalud e ti proi i
cijeli sat, cijeli dan i cijeli ivot.

Ali nije mu to samo od oca. Taj demon, ta neugasiva e za. vremenom muila ga
je od malih nogu, ak kad na nju nije otac utjecao. im bi se djeaka igra
malko otegnula, on vie ne bi htio drediti pred kapijom, nego bi se odmah
udaljio ne obraajui panje na podrugljive opaske. im bi mu se neka knjiga
uinila besadrajnom, on je ne bi dalje itao, odbacio bi je i potraio neku
ozbiljniju. Kad bi mu se prvi kadrovi filma uinili glupi (a unaprijed gotovo
nikada nita ne moe o filmu doznati, oni to tako namjerno rade), nije mu bilo
ao potroenog novca,, nego bi lupnuo sjedalom i otiao da spasi vrijeme i
istou misli. Izbezumijivali su ga nastavnici, koji su po deset minuta gnjavili
razred prodikama a zatim nisu nita uspjeli objasniti od grae,, pojedina
tumaenja razvlaili, druga gutali a domau zadau odreivali tek poslije zvona.
Oni nikako ne bi mogli zamisliti da ima uenika koji su bolje planirali odmor
izmeu dva sata, nego oni nastavu.
A moda je on ve od djetinjstva ne znajui kakva mu opasnost prijeti ipak
osjeao u sebi neznanu bolest? Ni kriv nL duan, on je ve od prvih godina
ivota bio izloen svemoi te pig-mentne pjege. I dok je on, kao djeai,
toliko tedio vrijeme i tu vremensku tedljivost prenio i na svoju brau, dok je
itao, jo-prije kole, knjige za odrasle a u estom razredu ve kod kue
napravio kemijski laboratorij, on se ve tada utrkivao s buduim tumorom,
utrkivao se naslijepo, ne videi neprijatelja koji je opet, sve vidio, koji
je na nj nasrnuo i ugrizao ga u najodlunijem tnenutku! Ta je bolest bila kao
zmija. I ime joj je zmijsko: melanoblastom.
Vadim nije primijetio kako je i kada poela. Bilo je to za ekspedicije u
Altajskom gorju. Najprije je koa otvrdnula, boljela ga, onda je ir pukao, i
bilo mu je lake, opet otvrdnuo i toliko se nauljao od odjee da je gotovo
jedva hodao. Ali on o tome nije pisao ni mami, niti je napustio posao, jer je
upravo spremao-prvi dio grae s kojom e svakako morati otputovati u Moskvu.
Njihova ekspedicija bavila se jedino radioaktivnom vodom,, i od njih se nije
oekivalo da trae nalazita metala. Ali Vadim, koji je za svoje godine mnogo
toga prouio i koji je osobito dobro* poznavao kemiju, koju poznaje tek poneki
geolog, naslutio je ili
185
predosjetio novu metodu s pomou koje bi se moglo pronai metale. Voa
ekspedicije se uzrujavao zbog tih njegovih suvinih interesa; vou ekspedacije
zanimao je jedino planirani posao.
Vadim je zatraio da ga poalju na slubeni put u Moskvu, ali ga ef, u ovakvu
svrhu, nije htio poslati. Tada ih je Vadim upozorio na svoju oteklinu, uzeo
uputnicu i doao u ovaj dispanzer. Postavili su dijagnozu i odmah ga htjeli
strpati u krevet, rekavi da je sluaj vrlo ozbiljan. Ali on nije legao, nego je
samo uzeo uputnicu i odletio u Moskvu u nadi da e ondje, na nekom kongresu,
sresti ernogorodceva. Vadim ga jo nikada nije vidio, samo je poznavao njegov
udbenik i knjige. Upozorili su ga da e ernogorodcev sasluati svega jednu
jedinu reenicu i da e po toj prvoj reenici zakljuiti da li je vrijedno s
njime razgovarati. Cijelim putem do Moskve Vadim je smiljao tu reenicu.
Predstavili su ga ernogorodcevu vi pauzi, pred ulazom u bife. Vadim je ispalio
smiljenu reenicu, ernogorodcev je odustao od bifea, uhvatio ga za miku i
odveo u stranu. Nije bilo lako izdrati taj razgovor koji je trajao svega pet
minuta Vadimu se inio paklenskim i to zato to je trebalo brzo govoriti,
doslovno upijati sve odgovore, razumno pokazati svoju erudiciju, ali ne izrei
sve do kraja i glavnu tajnu sauvati za sebe. ernogorodcev je odmah sasuo
protudokaze iz kojih je bilo jasno da su radioaktivne vode samo indirektni
putokaz, ali nikako ne i glavni, i da je besmisleno s pomou njih traiti
metale. On je, istina, tako govorio, ali je, ini se, bio voljan dopustiti da ga
sugovornik razuvjeri, oekivao je da e to Vadim i uiniti, ali kako je prola
cijela minuta, i on to nije doekao, napustio ga je. Vadim je, meutim, uoio da
se cijeli moskovski fakultet mui oko istog problema oko koga je on, sam,
razbijao sebi glavu u stjenovitom Altajskom gorju.
Zasada mu vie i nije trebalo! Sada je samo valjalo prionuti na posao!

Ali je u isto vrijeme trebalo i lei u kliniku ... I saopiti mami. Mogao je
prijei i u Novoerkask, ali mu se ovdje svidjelo, i bilo je blie njegovim
brdima.
U Moskvi se nije raspitao samo za radioaktivne vode i metale. Ondje je saznao da
se od melanoblastoma uvijek umire. Da se s takvom bolesti moe proivjeti
najvie godinu dana, a najee svega osam mjeseci.
I kao tijelo koje juri brzinom svjetlosti tako su i njegovo vrijeme i njegova
masa postali sad razliiti od one u drugih ljudi; vrijeme mu je bilo punije a
masa prodornija. Godine je saimao u sedmice, a dane u minute. Cijelog se ivota
urio, ali istom se sada istinski urio! I budala moe postati doktor nauka ako
pozivi ezdeset godina mirnoga ivota. Ali ta da se uini sa svega dvadeset i
sedam godina?
Dvadeset i sedam bijahu Ljermontovljeve godine, Ljermon-tovu se takoer nije
umiralo (Vadim je znao da je malko nalik na Ljermontova: bio je jednako nizak,
crnpurast, vitak, lagan, malenih ruku, samo to nije imao brkove). Meutim se
taj pjesnik ipak tako usjekao u nae pamenje i mi ga pamtimo ne samo stotinu
godina, nego emo ga vjeno pamtiti.
386
Oi u oi sa smru, s tom prugastom panterom smrti, koja je ve leala kraj
njega, na istom krevetu, Vadim je, kao ovjek od intelekta, morao nai formulu
kako e ivjeti pokraj nje. Kako da to korisnije provede ovih nekoliko mjeseci
- ako mu zaista preostaju samo mjeseci? Morao je proanalizirati smrt kao
iznenadni i novi faktor koji se pojavio u njegovu ivotu. I, kad ju je
proanalizirao, shvatio je da se ve nekako navikava na nju, da je ak i
prihvaa.
Najnesretniji put u rasuivanju bio bi kad bi polazio od o n o-g a to gubi:
kako je mogao biti sretan, gdje je sve mogao biti i ta je sve mogao uiniti da
je dugo ivio. Ali ako pogleda statistiku, morao je shvatiti da netko umire i
mlad. I onaj koji umre mlad ostaje nam u sjeanju kao vjeno mlad. Onaj koji
plane uoi smrti, vjeno gori. Tu je dolazio do izraaja prividni paradoks koji
je Vadimu pao"~~na pamet posljednjih sedmica: da nadaren ovjek lake shvaa i
prima smrt, nego nenadaren. Iako nadarenost gubi smru mnogo vie nego
nenadarenost! Nenadareni eli poto-poto ivjeti svoj ivot, premda je ve
Epikur govorio da budala ne bi znao to da radi s vjenou.i
Naravno, teko je bilo pomiriti se s milju da bi moda trebalo istrajati jo
samo tri-etiri godine, pa da e, u naem stoljeu opih, fantastinih
pronalazaka, zacijelo otkriti i lijek protiv melanoblastoma. Ali Vadim je bio
odluio da nee matati
0 nastavku ivota, da nee snatriti o ozdravljenju ak ni none trenutke nee
gubiti na te isprazne misli nego e stisnuti zube, raditi i namrijeti ljudima
koji dolaze novu metodu za pronalaenje metala.
Iskupivi tako svoju preranu smrt, on se nadao da e moi mirno umrijeti.
U dvadeset i est godina ivota nije osjetio punijeg, temeljitijeg i snanijeg
osjeaja od spoznaje da korisno provodi vrijeme.
1 zato je bilo najpametnije da isto tako provede svoje posljednje mjesece.
Tako je Vadim uao u bolniku sobu s nekoliko knjiga pod rukom i sa eljom da
radi.
Prvi neprijatelj koga se pribojavao u bolnikoj sobi bio je zvunik i Vadim je
bio spreman da se protiv njega bori svim raspoloivim sredstvima: isprva e
uvjeravati susjede, zatim zabijati igle u ice i napokon iupati prikljuak iz
zida. Ti neizbjeni razglasi, koji se posvuda kod nas smatraju znakom iroke
kulture nisu, naprotiv, nita drugo nego znak kulturne zaostalosti. I oni samo
pogoduju mozgovnoj lijenosti; samo Vadim gotovo nikada nije nikoga uspio u to
uvjeriti. Ta neprestana buka, smjenjivanje vijesti koje ne eli sluati i
glazbe koju nisi izabrao (niti ti odgovara trenutnom raspoloenju) bili su
zapravo kraa vremena, atrofija duha, raspadanje duha to sve dobro dolazi
nepodu-zetnim ljudima, ali je nepodnoljivo za one koji imaju inicijative. Onaj
glupan, koga spominje Epikur, vjerojatno, ne bi mogao drugaije ispuniti
vjenost nego tako da slua radio.

Ali na veliko udo i sreu Vadimovu, u bolnikoj sobi nije bilo radija! Nije ga
bilo nigdje na prvom katu. (Taj su propust
187
objanjavali time to se ve od godine do godine oekuje da dispanzer prijee u
drugu bolje opremljenu zgradu koja e, naravno, biti potpuno ozvuena.)
Drugi neprijatelj koga se Vadim pribojavao bio je mrak rano e gasiti svjetlo,
kasno e ga paliti, bit e daleko od prozora. Ali velikoduni Demka prepustio mu
je mjesto kraj prozora, i Vadim je ve od prvog dana odluio da e lijegati
rano, kad i svi ostali, a buditi se ve u cik zore i poeti raditi to su
ionako bili najbolji i najmirniji trenuci.
Trei neprijatelj bi moda mogla biti previe razgovorljiva i brbljava
bolesnika soba. Strah od toga bio je djelomino opravdan. Ali, sve u svemu,
Vadimu se sviao sastav bolesnika, u prvom redu zbog toga to nisu bili previe
buni.
Najsimpatiniji je bio Jegenberdijev: on je utio i svima se junaki smjekao
irei pri tome debele usne i debele obraze.
I Mursalimov i Ahmadan bili su ugodni ljudi i nisu dosaivali. Kad su se
razgovarali uzbeki, nisu uope smetali Vadimu, a i razgovarali su suzdrljivo,
mirno. Mursalimov je oito bio mudar starac, Vadim je sretao takve u brdima.
Jedanput se samo neto uzjogunio i prilino otro posvadio s Ahmadanom. Vadim
je zamolio da mu objasne i prevedu to se dogodilo. Mursalimov se, naime, ljutio
na ove nove izmiljotine s imenima: spajali su po nekoliko rijei u jedno
jedino, novo ime. On je tvrdio da postoji samo etrdeset pravih imena, koje je
odredio prorok, dok su sva ostala imena lana.
I Ahmadan nije bio lo momak. Kad bi ga zamolio da spusti glas, uvijek bi
utihnuo. Jednom mu je Vadim priao o ivotu Tunguza i zapalio mu matu. Dva puna
dana Ahmadan razmiljae
0 tome ivotu, koji nikako nije mogao zamisliti, i iznenada onda zapitao
Vadima:
Reci, kakve uniforme nose ti Tunguzi?
Vadim bi mu odmah odgovorio, a Ahmadan bi po nekoliko sati o tome razmiljao.
Onda bi opet doepao i zapitao:
A kakav je dnevni raspored u tih Tunguza? Jednog jutra je rekao:
Reci mi, kakve su njima zadatke dali?
Nikako se nije mogao pomiriti s tvrdnjom da Tunguzi naprosto tako ive.
Ugodan i pristojan bio je i Sigbatov, koji je s Ahmadanom esto igrao dame.
Bilo je jasno da je neobrazovan, ali je nekako shvaao da je nepristojno i da ne
treba glasno razgovarati. I kad bi se zakvaio s Ahmadanom, onda bi dobacio
nekako pomirljivo:
Pa zar je ovo ovdje pravo groe? Zar su ovo prave dinje?
A gdje su onda prave? estio se Ahmadan.
Na Krimu, naravno ... Treba da ih vidi ...
I Demka je bio dobar deko, Vadim je slutio da nije vjetropir. Demka je
razmiljao, itao, nastojao kojeta saznati. Istina, lice mu ba nije odavalo
plemenitu nadarenost i uvijek bi se nekako smrknuo kad bi ga zatekla neoekivana
misao. On e teko uiti
1 sluiti se mozgom, ali iz takvih sporih djeaka ponekad izrastu vrlo snane
linosti. Ni Rusanov nije iao Vadimu na ivce. Bio
188
je to estiti radia, koji je cijelog ivota radio, iako nije pucao na visoko.
Njegova stanovita su u sutini bila tana, samo ih nije umio spretno iznijeti,
nego ih je izricao uvijek vrlo kruto.
Kostogutov se isprva nije svidio Vadimu, i inilo mu se da je to neotesani
galamdija. Ali je uskoro shvatio da je on takav samo naoko, da inae nije prgav
nego ak i drueljubiv samo mu je ivot bio toliko nesretan da mu je sve
smetalo i jedilo ga. Oito da je svojom tekom naravi i sam pridonio vlastitim
nedaama. Bolest mu je ila na bolje, i on bi jo mogao ispraviti svoj ivot
samo kad bi bio malo smireniji i kad bi znao to hoe. Njemu je, ponajprije,
trebalo smirenosti vidjelo se to po tome kako je razbacivao vrijeme, kako se
vrpoljio ovamo-onamo, as besmisleno lutao po vrtu, as puio, onda opet itao,

prestajao itati i neprestano se okretao za enama. Nije trebalo biti osobito

pronicljiv da se primijeti njegov odnos sa Zojom i doktoricom Ganhart.
One su obje zaista bile simpatine, ali Vadim nipoto ne bi tik pred smrt gubio
vrijeme na djevojke. U ekspediciji ga je ekala Galja i matala o tome kako e
se udati za nj, ali ni na nju vie nije imao nikakva prava, jer bi ona imala
malo koristi od njega.
Nitko vie nee imati koristi od njega.
Cijena je bila visoka i trebalo ju je isplatiti u gotovu. Kad bi se prepustio
samo jednoj strasti, ona mu je nadomjetavala sve ostale.
Ako je netko jedio Vadima u sobi, onda je to bio Poduev. Poduev je u ivotu bio
opak, snaan i sad se odjednom raspekme-zio i prepustio popovskim, Tolstojevim
priicama. Vadim ih nije trpio, bijes ga je hvatao od tih zanesenjakih bajki o
pokornosti i ljubavi prema blinjemu, o tome da se treba odrei samoga sebe i,
prodavajui zjake, samo ekati kako e pomoi prvome namjerniku. A taj
namjernik moe biti i bradata lijenina ili lupe prvog reda! Takva razvodnjena,
uvela, jadna istina bila je u suprotnosti s cijelim njegovim mladenakim
zanosom, s cijelim arkim nestrpljenjem koje je ispunjalo Vadima, s cijelom
njegovom potrebom da prasne, kao hitac, da prasne i ostavi neto drugima. Ta i
on se spremao i zavjetovao da nee uzimati, nego da e samo davati ali ne neke
sitnice, i ne pri svakom nesigurnom koraku nego samo u plamenom, velikom
pothvatu, koji e pokloniti cijelome narodu i cijelome ovjeanstvu!
I zato mu je bilo drago to su Podueva otpustili i to je na njegov leaj preao
plavi Federau iz kuta. E, on je bio miran! Bio je valjda najmirniji u cijeloj
sobi. Po cijele dane ne bi nita rekao, leao je i gledao, gledao tuno. Vrlo
udan ovo. Bio je idealan susjed Vadimu ali ve prekosutra, u petak, bit e
operiran.
Uglavnom su utjeli, ali kad se poelo govoriti o bolestima, Federau mu ipak
ree da je i on bolestan i da je gotovo umro od upale mozgovne opne.
Uh! Jeste li se udarili?
Ne, prehladio sam se. Uasno sam se ugrijao, pa su me odvezli kui kamionom,
tako da mi je propuhalo glavu. Upalila mi se mozgovna opna i obnevidio sam.
Priao je to mirno, blago se osmjehujui, niim ne istiui o kakvoj je uasnoj
tragediji rije.
189
A kako ste se toliko ugrijali? zapita Vadim, iako je ve iskosa zavirivao u
knjigu, jer je vrijeme protjecalo. Ali razgovor
0 bolestima uvijek e nai sluaoce u bolesnikoj sobi: Federau osjeti kako ga
sa suprotne strane sobe promatra Rusanov, koji se danas bio nekako smekao, i
ispria, obraajui se uz put i njemu:
Pokvario se kotao i trebalo ga je zavariti, ali to nije bilo lako. Kad bismo
ispustili svu paru i ekali da se kotao ohladi,
1 onda ga opet punili to bi trajalo dan i no. Direktor je nou poslao po
mene kola i poruio: Federau! Da se rad ne prekine, obuci zatitno odijelo i
spusti se u paru, vrijedi? Dobro, kaem, ako treba, to ne bih? Bilo je
to uoi rata, plan smo poveali trebalo je popraviti. Spustio sam se i
zavario. Bio sam unutra sat i pol... Kako sam mogao odbiti? Ja sam na tvornikoj
ploi bio uvijek meu najistaknutijima.
Rusanov je sluao i zadovoljno ga gledao.
Taj je postupak, moe se rei, dostojan boljevika pohvali ga on.
Pa ja sam... lan partije jo se skromnije i blae nasmijei Federau.
Bili
ste? ispravi ga Rusanov. (Samo to ih pohvali, oni to odmah
ozbiljno shvate.)
Jo sam sasvim tiho apnu Federau.
Rusanovu nije danas bilo do toga da se uputa u tue poslove, da se svaa i
urazumljuje ljude. Njegova vlastita nevolja bila je krajnje tragina. Ali je
svejedno morao lupiti po oitim glupostima. Geolog je naime utio i zadubio se u
knjige. Vrlo tiho, ali posve razgovijetno (znajui da e drugi napeti ui i uti
ga) Rusanov ree:
Ne moe biti. Zar vi niste Nijemac?
Jesam klimnu glavom Federau posve smjerno.

 Onda?
inilo se da je sve jasno, ali Federau nikako nije poputao.
Kada su vas poslali u progonstvo sigurno su vam oduzeli knjiicu, takav je
bio propis.
Nisu zavrti Federau glavom. Rusanovu se zgri lice i on jedva progovori:
Znai da je to naprosto bio propust, urili su se, nisu stigli, zbunili
se. Morate je sam vratiti.
Ma kakvi! Federau je bio nekako zaplaen, ali uporan. Nije to nikakav
propust, etrnaest godina ve imam knjiicu! Pozvali su nas u rajonski komitet i
saopili nam: ostat ete u partiji, neemo vas mijeati s obinom masom. Vodit
emo vas u komandi za prognanike, a partijsku lanarinu ete plaati. Rukovodee
poloaje ne moete zauzimati, a na niim poslovima morate prednjaiti. Eto tako.
Ne znam ja uzdahnu Rusanov. Najradije bi spustio one kapke, jedva je
govorio.
Prekjueranja, druga injekcija nije mu nimalo pomogla oteklina nije spala i
nije se smekala, i dalje mu je kao eljezna gvalja pritiskala eljust. Danas je
kao satrven leao i, bojei se novog munog bunila, oekivao treu injekciju.
Dogovorio se s Kapom da e poslije tree injekcije otputovati u Moskvu ali sad
je Pavel Nikolajevi nekako izgubio energiju i elju da se bori,
190
tek sad je jasno shvatio to znai biti osuen na smrt: svejedno,, trea ili
deseta injekcija, ovdje ili u Moskvi, ali ako tumoru lijek ne pomae, onda mu ne
pomae. Istina, taj tumor jo nije znaio smrt: moe on i ostati, pretvoriti ga
u invalida, nakazu, vjenog bolesnika ali, svejedno, Pavel Nikolajevi sve do
juer nije shvaao pravu vezu izmeu njegova tumora i smrti, sve dok Mukto-der,
koji je proitao mnogo medicinskih knjiga, nije nekome poeo objanjavati kako
se iz tumora po cijelom tijelu ire otrovi i zato ga svakako treba ukloniti iz
tijela.
Pavela Nikolajevia je neto acnulo i on je shvatio da ne moe posve zaboraviti
smrt. Smrt je, naravno, bila posve nevjerojatna, ali, u isto vrijeme, moglo se
ve o njoj razmiljati. Juer je vidio u prizemlju vlastitim oima kako su iz
operacione dvorane iznijeli bolesnika prekrivena plahtom preko glave. Sad mu je
istom bio jasan izraz koji su spominjale bolniarke: Taj e skoro pod plahtu.
Tako je to, mi uvijek zamiljamo smrt kao crnu, ali: tek kad joj se priblii,
vidi da je zapravo bijela.
Rusanov je, naravno, znao da su svi ljudi smrtni pa da e, prema tome, i on
jednom poloiti raune. Jednom, ali ne sad! Nije strano umrijeti jednom,
strano je sad umrijeti: jer kako bi to bilo mogue? ta bi poslije bilo? Kako
bi bilo mogue bez mene?
I saalio se sam nad sobom. Saalio se shvativi da ovakav svrsishodni, borbeni
i ak, moe se rei, lijepi ivot, kao to je bio njegov, moe pokositi nekakav
nezvani tumor koji on svojom pameu nikako nije mogao smatrati neophodnim.
Bijela ravnoduna smrt u obliku plahte, ispod koje nema nikoga, ispod koje nema
nita osim praznine, oprezno mu je prilazila, beumno, u papuama. A Rusanov,
zateen od te smrti, koja se uljala, ne samo da se nije mogao boriti protiv
nje, nego pred' njom nije mogao ak ni o emu razmiljati, nita odluiti,
nita: izrei.
Dolazila je posve protuzakonito, i nije bilo propisa, nije bilo uputa koje bi
mogle zatititi Pavela Nikolajevia.
Toliko je bio klonuo da se vie nije sebi svojstvenom graanskom revnou
odnosio prema dogaajima u sobi. Danas je dola laborantica da sastavi biraki
spisak i njih su pripremali za izbore. Uzela je svima legitimacije, i svi su
joj dali ili osobne karte ili kolhozne dokumente, a Kostogutov nije imao ama ba
nita. Laborantica se naravno zaudila i uporno traila da joj dadne nekakvu
legitimaciju, a bezobraznik je jo poeo galamiti, tvrdei da treba biti
politiki pismen, da treba znati kako postoje razliiti prognanici, pa neka zato
telefonira tome i tome, jer on, veli, ima birako pravo, u principu ga ima, ali
zapravo i ne treba glasati. Sad je istom Pavelu Nikolajeviu bilo jasno u kakvoj
se jazbini naao kad je uao u ovu kliniku! S kakvim je ljudima leao! I taj
nitkov se jo usuivao da ne gasi svjetlo, da samovoljno otvara prozori, da se

primarijusu izdaje za poljoprivrednika i da ak prije Pavela Nikolajevia otvara

svjee, nedirnute, djevianske novine. Dobro je naslutilo srce Pavela
Nikolajevia s kakvim tipom ima posla!
191
Ali je Rusanov ve sad bio utonuo u ravnodunu maglu i ak :mu se nije dalo
raskrinkavati Muktodera. ak mu ni ta jazbina nije vie toliko smetala.
Pri viala mu se prikaza u plahti.
A iz hodnika se zau otar glas bolniarke Nele, kome nije bilo ravna u cijeloj
klinici. Ona je, ak i ne podiui glasa, pitala nekoga tko je bio bar dvadeset
metara daleko:
uj, a poto su te lakirane?
Nije se ulo to je druga ena odgovorila, nego se opet raz-legao Nelin glas:
Eh, eh, da je meni takve obuti, ala bi momci navalili! Ona druga se neto
usprotivila, i Nela se, djelomino, s njome
sloila:
Jest, to je istina! Kad sam prvi put obukla najlon, dah mi je stao, a Sergej
je bacio ibicu i odmah mi ga progorio, gad jedan!
Ula je u sobu s etkom u ruci i rekla:
Onda, deki, ujem da su ovdje juer svojski ribali i prali, pa se danas moe
malo manje, je li?... Eh, znate ta je novo? sjeti se ona i, pokazavi prema
krevetu Federaua, veselo ree: Onaj odande je otegao! Ode pod ledinu!
Henriku Jakoboviu se smuilo, iako je bio suzdrljiv, i samo slegnuo ramenima.
Nitko nije shvatio Nelu, i ona objasni:
Pa onaj pjegavko! Onaj umotani! Sino ga spopalo na stanici. Pred blagajnom.
Upravo su ga dovezli na obdukciju.
Boe moj! tugaljivo e Rusanov. Drugarice bolniar-io, zar ne biste mogli
biti malo taktiniji! Zato nas muite ovakvim turobnim vijestima? Bolje da nam
ispriate neto veselo.
Bolesnici se zamislie. Istina, Jefrem je mnogo govorio o smrti, i bilo je jasno
da mu nema spasa. Stajao je, eno, ondje, u onome j>rolazu izmeu kreveta i sve
ih uvjeravao protiskujuci kroza zube:
Sla-abo nam se pie ... Bome sla-abo ...
Ali, svejedno, oni nisu vidjeli posljednji Jefremov as i, jer je otiao, u
sjeanju im je zauvijek ostao kao iv. A sad je trebalo zamisliti da onaj isti
koji je jo prekjuer buno lupetao po ovim daskama, po kojima oni danas hodaju,
ve lei u mrtvanici raspo-ren po sredini grudi kao raspukla sardela.
Mogu ja i neto veselo ispriati puknut ete od smijeha. Samo nije
pristojno ...
Ne smeta, samo priaj! molio ju je Ahmadan. Hajde!
Oh! sjeti se Nela. Tebe, braco, zovu na rendgen! Tebe! Tebe! pokaza ona
prema Vadimu.
Vadim odloi knjigu na prozorsku dasku. Oprezno, oslanjajui se na ruke, spusti
prvo bolesnu, pa onda zdravu nogu. I, nalik na baletana kad ne bi bilo te
nesnosne, nemone noge poe prema izlazu.
uo je da je umro Poduev, ali nije osjetio suuti. Poduev nije bio ovjek do
koga bi drutvo mnogo dralo, ba kao ni do ove neodgovorne bolniarke.
ovjeanstvo ipak ne treba cijeniti po njegovoj golemoj kvantiteti, nego po
izabranim kvalitetama.
Ula je laborantica i donijela novine.
Ustopice za njom iao je Muktoder. Navalio se na novine.
192
dva izusti Pavel Nikolajevi pruajui
Dajte meni!
ruku.
Dali su mu.
Prije nego je i stavio naoale, primijetio je da je cijela stranica puna velikih
fotografija i krupnih naslova. Poduprijevi se i nataknuvi naoale, vidio je da
je, kako je i slutio, zavrena sjednica Vrhovnog sovjeta: objavljena je
fotografija predsjednitva i dvorane, a krupnim slogom otisnute najvanije
odluke.

Slog je bio tako krupan da nije bilo potrebno listati novine i traiti u njima
kakvu sitnu, ali znaajnu biljeku.
ta?? Zbilja?? nije se mogao savladati Pavel Nikolajevi, iako se zapravo
nije obraao nikome u sobi i iako je znao da je nezgodno toliko se iuavati
novinskim vijestima.
U prvom stupcu je pisalo krupnim slovima, da je predsjednik Ministarskog savjeta
G. M. Malenkov zamolio, na vlastitu elju, da ga se razrijei dunosti, i
Vrhovni sovjet je jednoglasno prihvatio njegov zahtjev.
Tako se, dakle, zavrila sjednica za koju je Rusanov mislio da e se na njoj
jedino prihvatiti budet!
Klonuo je, i novine su mu ispale iz ruku. Vie nije mogao itati.
Nikako to nije shvaao. Nije vie razumio ovu javnu i svima dostupnu uputu. Ali
je zato shvaao da se zakuhalo, da se i te kako zakuhalo!
Kao da su se negdje u najdubljim dubinama zalelujali geoloki slojevi i malko
pomakli u svome leitu i taj pomak zatresao je cijeli grad, bolnicu i leaj
Pavela Nikolajevia.
Ali zato doktorica Ganhart nije osjetila da su se zanjihali soba i pod, pa je
ila prema njemu posve mirno, lagano, u svjee izgla-anu ogrtau, drei
injekciju u ruci i smjekajui se kao da ga hrabri.
Dakle, vrijeme je za injekciju! A Kostogutov uze novine s nogu
vanu vijest i proita je.
Proita je i ustade. Nije mogao mirno sjediti.
Ni on nije tano shvaao ta ta vijest zapravo znai. Ali, ako su juer
raspustili cijeli Vrhovni sud, a danas smijenili predsjednika vlade, vjerojatno
su to bili novi koraci Povijesti.
Bili su to koraci povijesti, i nije mogao ni pomisliti, ni vjerovati da oni ne
vode u bolju budunost.
Jo prekjuer je stiskao rukama uzbibano srce i bojao se povjerovati, bojao se
ponadati!
Ali, eto, prooe dva dana, i ona ista etiri betovenska udarca sudbonosno su
udarili u nebo, kao u membranu.
A bolesnici su mirno leali u krevetima i nita nisu uli!
I Vera Ganhart je mirno ubrizgavala injekciju u venu.
Oleg je pomamno izletio iz sobe da se proeta.
Na zrak!
prijazno se obrati. Rusanova, odmah ugleda
13 Odjel za rak
193
20
DIVNA SJECANJA
Ve odavno se bojao povjerovati! Nije smio dopustiti samome sebi da se raduje!
Samo prvih godina robije novajlija se nada, kad ga pozovu da napusti eliju i
ponese stvari da ga zovu na slobodu. Vjeruje u svaku priu o pomilovanju kao
u arkanelske trublje. Meutim njega, naprosto, pozovu, proitaju neki sramotni
dopis i strpaju u drugu eliju, kat nie, jo mraniju i isto onako zaguljivu.
A pria o amnestiji se pomie od Dana pobjede do godinjice Revolucije, od
godinjice Revolucije do sjednice Vrhovnog sovjeta, dok se ne raspre kao mjehur
od sapunice ili dok ne pomiluju kradljivce, lupee i dezertere mjesto onih
koji su se borili i patili.
I one stanice srca, koje nam je priroda dala za radost, kad postanu nepotrebne,
pomalo odumiru. I oni djelii grudi, u kojima tavori nada, pomalo opuste i
sasue se.
Toliko je ve puta povjerovao, toliko je puta mislio da e ga pustiti i da e se
vratiti kui, da je sad, napokon, jedino elio vratiti se u svoje divno
prognaniko mjesto, u svoj dragi U-Terek. Upravo tako, dragi! To je neobino,
ali on je ba tako mislio o svome prognanikom kutku odavde, iz bolnice, iz
velikog grada, iz ovog sloenoga svijeta, na koji se Oleg nikako ne moe, a,
zapravo, i ne eli priviknuti.
U-Terek znai tri topole. Nazvali su ga tako po tri prastare topole, koje
stre u stepi i vide se najmanje iz daljine od deset kilometara. Topole stoje

usporedo. Nisu vitke, kao to topole inae jesu, nego su ak nekako krive. Moda
im je ve i etiri stotine godina. Kad su izrasle, nisu se vie uspinjale prema
nebu, nego su se razgranale u stranu i premreile gustom sjenom glavni kanal za
navodnjavanje. Pria se da je bilo jo takva drvea u selu, ali su ga posjekli
trideset i prve godine. Danas vie nikako nee da se prime. Ma koliko ih sadili
pioniri koze bi ih obrstile tek to ponu rasti. Prihvatili su se jedino
ameriki klenovi na glavnoj ulici ispred rajonskog komiteta.
Treba li da ovjek voli ono mjesto na zemlji gdje je kao malo dijete puzao i
derao se, ne shvaajui jo nita, pa ak ni ono to
vidi oima i to uje uima? Ili, naprotiv, ono mjesto gdje su ti prvi put
rekli: hajde, moe ii bez pratnje! Poi sam! Vlastitim nogama! Uzmi postelju
svoju i poi!
Prva no na poluslobodi! Dok su jo bili pod paskom, iz komande nisu ih pustili
u naselje, nego su im dopustili da slobodno spavaju pod strehom od sjenika u
dvoritu. Pod istom strehom nepomini konji cijelu su no tiho vakali sijeno
i teko je zamisliti ugodnijeg zvuka!
Ali Oleg pola noi nije mogao spavati. Tvrda zemlja u dvoritu bijeljela se od
mjeseine i on se ushodao kao pijan, amo-tamo po dvoritu. Nije bilo
straarskih tornjeva, nitko nije pazio na nj i, sav sretan, spotiui se o
neravno tlo, koraao je zabaene glave, lica okrenuta prema svijetlome nebu, i
iao nekamo, iao kao da se boji da nee stii, kao da sutra nee izii u
kukavno, zabaeno selo, nego u iroki velebni svijet. Topli zrak ranog junog
proljea nije bio miran: kao to se po kolosijecima velike eljeznike stanice
cijelu no dozivaju lokomotive, tako su i ovdje iz svih zakutaka seoceta cijelu
no, sve do zore, iz svojih torova i dvorita, prodorno, eljno i slavodobitno
njakali magarci i revale deve objavljujui svoju ljubavnu strast i svoju vjeru
u nastavak ivota. I taj njihov ljubavni zov podudarao se s onim koji je
odzvanjao u Olegovim grudima.
Ima li ugodnijeg mjesta od onoga na kojem si proveo tu no?
I tako se on opet uzdao i vjerovao u tu no, ma koliko se kleo da e je
zaboraviti.
Poslije logora, ivot u progonstvu ne bi bilo mogue nazvati surovim, iako su se
i ovdje, za vrijeme navodnjavanja, toljagali i odadirali po nogama. Prognaniki
svijet bijae mnogo iri, laki, raznovrsniji. Ali je surovosti bilo i u njemu,
i nije bilo lako podmiriti glad za ovjenou. Trebalo bi se snai da te
upravitelj ne otjera nekamo u pustinju, po stotinu pedeset i vie kilometara.
Trebalo je isto tako nai slamnati krov i kuerak od ilovae, platiti togod
gazdarici a nisi imao ime platiti. Trebalo je kupovati kruh svakidanji, a
jo poneto i u menzi. Trebalo je nai posao, a poto si se naradio s pijukom
punih sedam godina, nisi se opet htio muiti oko navodnjavanja. Premda je u selu
bilo ena, koje imaju zemunice, povrtnjake, pa ak i krave, i koje su bile
spremne da se udaju za usamljena logoraa, inilo mu se da je jo rano prodati
se za mua; inilo mu se da ivot ne prestaje, nego da tek poinje.
Prije, u logoru, razmiljali su o tome koliko je malo mukaraca na slobodi, i
svi su kanjenici vjerovali da e ti pripasti prva ena im se uvar naas
makne od tebe. inilo im se da one, osamljene, tumaraju uokolo, plau za
mukarcem i ni o emu drugome i ne razmiljaju. Ali je u selu bilo vrlo mnogo
djece, a ene su se drale kao da ih zaokuplja jedino vlastiti ivot i, ni one
usamljene, ni mlade djevojke, nisu htjele poi samo onako, nego su, sve odreda,
ciljale na asnu udaju i matale o kuici, koju e izgraditi na vidljivu mjestu,
tako da je gledaju svi suseljani. Moral u U-Tereku pripadao je prolom
stoljeu.
195
I kada su uvari ve odavno digli ruke od Olega, on je svejedno ivio bez ena,
kao i u ono vrijeme dok je bio iza bodljikave ice a u selu je bilo i naoitih
crnih Grkinja i marljivih plavih Njemica.
U presudi, koja ih je poslala na robiju i u progonstvo, stajalo je zauvijek, i
Oleg je razumom potpuno shvaao da e progonstvo trajati vjeno, jer nita drugo
nije ni mogao zamisliti. A ipak ga je neto u grudima spreavalo da se ovdje
oeni. Sruili su Beriju, limeno je odjeknuo prazni kumir kad je pao i svi su

ekali korjenite promjene, a promjene su dolazile polako, i bile su sitne. Oleg

je prvo saznao da je njegova nekadanja prijateljica u Krasnojarskom logoru, i
poeo se s njome dopisivati. Tada se poeo dopisivati i sa starom poznanicom iz
Lenjingrada koliko je samo mjeseci potajno mislio na nju, nadajui se da e
doputovati ovamo. (Ali tko bi napustio stan u Lenjingradu i preselio se ovamo, u
ovu rupagu?) Tada mu je izrastao tumor i sve to zasjenio stalnim, neizdrivim
bolovima, i ene vie nisu za nj bile privlanije od ostalih obinih, plemenitih
ljudi.
Kako je Oleg ubrzo spoznao, progonstvo nije samo ispunjalo munim osjeajem,
koji poznaju svi odreda, poevi od Ovidija, ako ne iz osobnog iskustva, ono iz
literature (kraj oko tebe nije onakav kakav bi volio; ljudi nisu onakvi kakve bi
elio), nego i osjeajem slobode, koje malo tko poznaje; slobode od sumnji i
odgovornosti pred samim sobom. Nisu bili pravi nesretnici oni koje su slali u
progonstvo, nego oni koji bi dobili osobnu kartu sa sramotnom, trideset i
devetom takom i koji bi morali, kajui se zbog omake, nekamo putovati, vjeno
se seliti, traiti posao i oekivati da e ih odasvud protjerati. Zatvorenik je,
meutim, dolazio u progonstvo sa svim pravima koja mu pripadaju: nije on odredio
gdje e se naseliti, i nitko ga nije mogao odatle protjerati! Za njega su
mislili starjeine, pa se nije morao bojati da je propustio neko bolje mjesto i
nije se muio smiljajui neku bolju kombinaciju. Znao je da ide jedino moguim
putem, i to ga je ispunjalo vedrinom.
I sada, kad je prizdravljao i kad se opet naao oi u oi s nejasnim i
zapletenim ivotom, Olegu bijae ugodno prisjeati se da negdje postoji blaeno
seoce U-Terek, gdje za njega drugi misle, gdje je sve posve jasno, gdje ga
smatraju za punopravna graanina i kamo e se on vratiti gotovo kao kui, kao
kui. Kanda je ve bio vezan nekim rodbinskim vezama s tim mjestancetom, on bi
najradije rekao:
kod
nas.
Tri etvrtine godine, koje je Oleg do sada proivio u U-Tereku, on je bio
bolestan i nije uspio potanko upoznati ondanju prirodu i ivot i nauivati se u
njima. Bolesniku se stepa inila odvie pranom, sunce odvie jarkim, vrtovi
odvie suhi a erpi preteak.
Ali sada, kad je ivot, kao i oni magarci to su njakali u proljetnoj noi, opet
odjeknuo u njemu, Oleg je etao drvoredom bolnikog naselja punog zelenila,
ljudi, boja i kamenih zgrada i ganuto se prisjeao svake sitne i skromne
pojedinosti uterek-skog svijeta. I taj sitni svijet bijae mu drai, jer je bio
njegov, do smrti njegov, zauvijek njegov, dok je ovaj bio privremen, prolazan.
196
I sjetio se stepskog usana, tako gorka i bliska mirisa! I sjetio se a n t a
ka, bodljikava trnja! I jo bodljikavijeg d i n-g i 1 a, koji raste po
plotovima a u svibnju cvate ljubiastim cvatom, to mirii poput jorgovana. I
opojna drveta didu iji cvjetovi miriu toliko osebujno i otro da
podsjeaju na enu, koju mui takva neutaiva elja da se namirisala preko svake
mjere.
Kao to je neobino da Rusa neke duhovne uzice veu uz ruske gajie i polja, uz
tihu i suzdranu prirodu srednje Rusije, tako i onaj, koga poalju ovamo protiv
njegove volje i zauvijek, ubrzo zavoli ova siromana prostranstva, as
pretjerano vrela, as odvie izloena vjetru, prostranstva gdje se tihi oblani
dan doekuje kao odmor, a kia kao praznik, da bi se uskoro, kako se ini,
potpuno pomirio s time da e ovdje ivjeti do smrti. Druei se s momcima kao
to su Sarimbetov, Telegenov, Maukojev ili braa Skokovi, kojima jo i jezika
nije znao, on se, ini se, saivio s tim svijetom i u prilivu sluajnih
osjeaja, u kojima se mijea ono to je lano s onim to je znaajno, u nekoj
naivnoj odanosti drevnim plemenima, prihvatio ga kao sutinski plemenit narod,
koji uvijek iskrenost uzvraa iskrenou a dobru volju dobrom voljom.
Olegu su trideset i etiri godine. Ni na jedan fakultet ne primaju poslije
trideset i pete. Prema tome nikada nee stei obrazovanje. Nije mu to uspjelo
i gotovo. Tek se nedavno od obinog radnika, koji sui erpi, uspio vinuti do
geodetova zamjenika (nije bio geodet, kako je slagao Zoji nego samo njegov
zamjenik, i za taj posao je primao tristo i pedeset rubalja). Njegov ef,
rajonski geodet, slabo se razumio u skalu, i Oleg bi mogao raditi do mile volje

samo kad bi bilo dosta posla: kako su kolho-zima podijeljene potvrde da mogu
zauvijek (opet zauvijek) obraivati zemlju, on moe, samo ponekad, komadi njive
otkinuti kolhoznicima i prepustiti ga naselju koje se sve vie irilo. Gdje je
on jo od miraba upravitelja slube navodnjavanja miraba koji i u svojim
leima osjea najmanji nagib zemlje! Ali e se, vjerojatno, za koju godinu Oleg
i bolje snai. Pa zato se onda ve danas tako ganuto prisjea U-Tereka i
prieljkuje da izie iz bolnice samo da bi se onamo vratio, samo da bi se onamo
dovukao, makar i ne sasvim zdrav?
Ne bi li bilo prirodno da mrzi mjesto u kojemu ivi kao prognanik, da ga mrzi i
proklinje?
Nije ga mrzio, ni govora; ak i ono to je, ini se, vapilo za britkom otricom
satire i to je Oleg prihvaao kao obinu alu preko koje treba smijekom
prijei. U to je ubrajao i novog direktora kole Abela Berdenova, koji je skinuo
sa zida Vrane Savrasova i bacio ih za ormar (vidio je naslikanu crkvu i
smatrao to za religioznu propagandu). I naelnicu zdravstvenog odjela, poduzetnu
Ruskinju, koja javno dri referate raionskoj inteligen-ciji a kriom preprodaje
svilu mjesnim gospoama po dvostrukoj cijeni, prije nego to ta ista svila doe
u prodaju u rajonski magazin. I kola hitne pomoi koja jure u oblacima praine i
to ne toliko esto da bi prevezla bolesnike, koliko po nalogu sekretara, kao
njegova vlastita limuzina ili pak da bi razvezla po kuama tjesteninu i vrhnje.
I trgovinu na veliko maloga i sitnoga Orem197
bajeva: u njegovoj trgovini ivenim namirnicama nikada nema niega, a na krovu
je imao^rdo sanduka od prodane robe i dobio nagradu zbog toga to je premaio
plan pa sad moe mirno drijemati pred ulazom u trgovinu. Ne da mu se ni vagati,
ni presipati, ni umatati. Poto prvo opskrbi sve ugledne ljude, onda pozove jo
i one koje sam smatra da su toga dostojni i tiho im predloi: Uzmi sanduk
makarona, ali samo cijeli. Uzmi vreu eera samo cijelu. Vrea ili sanduk
odlazi iz skladita automobilom ravno u stan, a promet Orembajeva se tako
poveava. Napokon, tu je ubrajao i treeg sekretara rajonskog komiteta, koji je
zaelio izvanredno polagati srednju kolu, ali nije imao pojma o matematici pa
se nou douljao uitelju, takoer prognaniku, i donio mu astrahansko krzno.
Sve je to mogue primiti lako i sa smijekom, zato to je dolo poslije vujeg
logora, jer, ta se, poslije vujeg logora, ne bi ovjeku uinilo obinom
alom? ta mu se ne bi uinilo pravim odmorom?
Kakav je bio uitak predvee obui bijelu koulju (jednu jedinu koulju, ve
otrcana ovratnika; a kakve su hlae i cipele, bolje je i ne spominjati) i
proetati se glavnom seoskom ulicom. Kraj kluba, pod krovom od trske, ugledat e
plakat: Novi i nagraeni umjetniki film i benavoga Vasju koji ih sve poziva u
kino. Nastojat e nabaviti najjeftiniju ulaznicu, za dva rublja, i sjesti u prvi
red zajedno s djeurlijom. Lumpati e samo jednom mjeseno: u mjesnoj ajani e
za dva i po rublja, u drutvu sa een-skim oferima, popiti kriglu piva.
Da bi prognaniki ivot mogao prihvatiti ovako veselo i zadovoljno, najvie su
mu pomogli starci Kadmini ginekolog Niko-laj Ivanovi i njegova ena Jelena
Aleksandrovna. Ma to god doivjeli u progonstvu, Kadmini bi uvijek ponavljali:
Sjajno! Koliko je bolje nego to je bilo! Kako smo imali sreu to smo
dospjeli u ovako divno mjesto.
Kad bi nabavili bijeli kruh kakvo veselje! Pojeftinilo mlijeko na trgu opet
veselje! Daje se dobar film veselje! Doao dentist i stavio im nove zube
opet veselje! Poslali su ovamo jo jednu lijenicu ginekologa sjajno! Nek se
ona bavi ginekologijom i ilegalnim pobaajima, Nikolaj Ivanovi e preuzeti opu
praksu: manje novaca, ali zato mirnije ivi. Sunce na zalazu ima narandastoruiasto-grimizno-rumeno-crvenu boju kakav uitak! Vitki sijedi Nikolaj
Ivanovi hvata ispod ruke oblu i od bolesti podebelu Jelenu Aleksandrovnu, i oni
odmjerenim korakom odlaze na kraj sela da bi gledali zalaz sunca. (Koliko god on
hitro kroi, toliko je ona spora.)
ivot je za njih dvoje postao gusti vijenac rascvjetanih radosti od onoga dana
kad su kupili vlastitu zemunicu, ruevnu kolibicu s vrtom po njihovu
miljenju, posljednje sklonite u ivotu, posljednje ognjite kraj kojega e
ivjeti i umrijeti. (Odluili su zajedno umrijeti; im umre jedno, drugo e ga

slijediti, jer zato bi ono ivjelo?) Pokustva nisu imali nikakva pa su

unajmili staroga Homratevia, takoer prognanika, da im u kutu slijepi kvadar od
erpia. To je sad bio njihov brani krevet i kako samo irok! Kako udoban!
Jo jedan razlog da se vesele. Saili iroku vreu i napunili slamom, eto ti
strunjae. Tada su naruili od
198
Homratevia da im napravi stol okrugli stol. Homratevi se udom udi: skoro
mu je sedamdeset a nikada jo u ivotu nije vidio okrugao stol. Zato ba
okrugao? Ba okrugao, kad te molim! trlja Nikolaj Ivanovi bijele i spretne
ginekoloke ruke. Svakako mora biti okrugao! Idua briga je kako nabaviti
petrolejku, ne limenu, ve staklenu petrolejku, na visoku postolju, i to ne
sedmicu, nego svakako deseticu a i da tuljac bude od stakla. U U-Tereku takve
nema, proi e dosta vremena dok je nabave, dok je dobri ljudi donesu izdaleka,
ali kad na okrugli stol stave tu svjetiljku, na kojoj e, osim toga, biti
sjenilo rune izrade tako je to ovdje, u U-Tereku 1954. godine, kad u velikim
gradovima ljudi skupljaju svijenjake i kad ve postoji hidrogenska bomba ta
e svjetiljka na okruglom stolu pretvoriti zemunicu u raskonu primau sobu iz
pretprolog stoljea. Kako e to biti sveano! Sve troje e posjedati oko stola,
a Jelena Aleksandrovna e, kao i obino, rei:
Ah, Oleg, kako mi sad lijepo ivimo! Znate li da je ovo, ako ne raunamo
djetinjstvo, najsretnije razdoblje u cijelome mom ivotu!
I ona ima pravo! Jer ne stvara sreu stupanj blagostanja, nego na odnos prema
vlastitom ivotu. A to je ono to ovisi samo o nama, pa, prema tome, ovjek
uvijek moe biti sretan ako eli, i nitko ga u tome ne moe sprijeiti.
Prije rata su stanovali kraj Moskve, sa svekrvom, koja je bila toliko zajedljiva
i sitniava a oni prema njoj puni potovanja
da se Jelena Aleksandrovna, ena srednjih godina, nezavisna u ivotu i ve
jednom rastavljena, neprestano osjeala sputanom. Te je godine ona nazivala
svojim srednjim vijekom. Tek kad se dogodila velika nesrea, svjei je zrak
puhnuo u njihovu obitelj.
A i tu nesreu izazvala je opet svekrva: prve godine rata doao im neki ovjek
bez dokumenata i zamolio da ga sakriju. Usprkos tome to je u obitelji bila vrlo
stroga, drala se inae kranskih naela i smatrala za svoju dunost da skloni
dezertera
i svekrva se ak nije posavjetovala s djecom. Dezerter je prenoio dvije
noi, otiao, negdje su ga zgrabili i na presluavanju je spomeuno kuu u kojoj
je prespavao. Svekrvi je bilo ve gotovo osamdeset godina, pa je nisu dirali,
ali su smatrali da treba uhapsiti pedesetogodinjeg sina i etrdesetogodinju
snahu. U istrazi su pitali, da li im je dezerter moda u rodu i, da im je
sluajno bio u rodu, presuda ne bi bila tako stroga: znailo bi da su naprosto
postupili egoistiki, to je posve razumljivo i ak opro-stivo. Ali, kako im
dezerter nije bio nitko i nita, obian namjernik, Kadmini su dobili po deset
godina, ne kao dezerterovi jataci, nego kao neprijatelji domovine koji
svjesno potkopavaju snagu Crvene armije. Zavrio se rat i, prilikom velike
Staljinove amnestije 1945. godine, dezertera su pustili kui (povjesniari e
sebi dugo i uzaludno razbijati glavu pokuavajui shvatiti zato su upravo
dezerteri bili pomilovani i to bezuvjetno). On je ak zaboravio da je ikada
prenoio u onoj kui i da je nekoga uvalio u nepriliku. Kadminovih se ta
amnestija nije nimalo ticala: ta oni nisu bili dezerteri, oni su bili
neprijatelji domovine. Kad su odsjedili deset godina, nisu ih svejedno pustili
kui: oni, naime, nisu djelovali pojedinano, nego kao
grupa,
organizacija

199
bilo ih je dvoje: mu i ena i zato ih je zapalo vjeno progonstvo. Slutei
takvu presudu, Kadmini su unaprijed podnijeli molbu da ih bar u progonstvo
poalju zajedno, u isto mjesto. Protiv toga nitko, toboe, nije imao nita,
njihova molba je, navodno, bila posve zakonita ali su mua ipak poslali na jug
Kazahstana, a enu u okolicu Krasnojarska. Moda su ih, kao lanove iste
organizacije, htjeli razdvojiti?... Meutim ih nisu, zapravo, htjeli kazniti,
niti su im htjeli napakostiti, nego u sastavu Ministarstva unutranjih poslova

naprosto nije bilo inovnika ija bi dunost bila da spoji mua i enu zato ih
i nisu premjestili u isto mjesto, ena, kojoj se bliila pedeseta godina, a ruke
joj i noge oticale, dospjela je u tajgu gdje je jedini posao bila sjea ume,
koji je ve i iz logora dobro poznavala. (A i sad se sjea tajge s Jeniseja
kakvi su to pejzai!) Jo punu godinu su pisali albe u Moskvu, u Moskvu,
u Moskvu dok nije doao posebni straar i prebacio Jelenu Aleksandrovnu ovamo,
u U-Terek.
Kako da se sad ne vesele ivotu! Kako da ne zavole U-Terek! I svoju kolibicu od
ilovae! Zato da jo trae kruha preko pogae?
Ako treba, ostat e ovdje zauvijek! A dotle e moi dobro upoznati klimu UTereka! Nikolaj Ivanovi je objesio tri toplomjera, stavio teglu za oborine a po
podatke o snazi vjetra odlazio Ini trem, uenici desetog razreda, koja je
vodila dravnu meteoroloku stanicu. I Nikolaj Ivanovi bi, prije nego i sama
meteoroloka stanica, mogao izdati meteoroloki izvjetaj, i to nevjerojatno
pouzdan i taan.
Jo kao dijete, primio je od oca inenjera za komunikacije
sklonost prema radu i ljubav prema tanosti i redu. Teko da je Korolenko bio
sitniav, ali je ak i on rekao (Nikolaj Ivanovi ga citira)
da red u
poslovima stvara i duevni mir. Doktor Kadmin upotrebljavao je jo jednu
omiljenu izreku: Stvari znaju gdje im je mjesto. Stvari same znaju gdje im je
mjesto, a mi im jedino ne smijemo smetati.
U dokolici, za dugih zimskih veeri, Nikolaj Ivanovi bavio se jo jednim
poslom: uvezivao je knjige. Uivao je da raspadnute, raskupusane, upropatene
knjige pretvara u gotovo nove, vesela i uredna oblija. ak i u U-Tereku
uspjeli su mu napraviti knjigo-veaki tijesak i vrlo otar no za obrezivanje.
Ali zima u U-Tereku ne traje dugo, i on se sve ostale mjesece brinuo za svoj
vrt.
Deset kvadratnih metara vrta uredio je Nikolaj Ivanovi tako domiljato i marno
da bi mu pozavidio i stari knez Bolkonski sa svojim Liim gorama i svojim
posebnim projektantom. U bolnici je Nikolaj Ivanovi, usprkos svojoj poodmakloj
dobi, bio jo vrlo ustar, radio smjenu i po i jo svake noi obilazio
porodilje. Selom nije hodao, nego naprosto letio, kao da mu sijeda brada nita
ne smeta uz put je samo razmahivao skutovima platnenog kaputia, koji mu je
bila saila Jelena Aleksandrovna. Jedino to vie nije imao snage da dugo kopa
radio bi izjutra svega pola sata i cdmah bi se zapuhao. Ali, ma koliko da su mu
otkazivale ruke i srce, planovi su mu bili savreni, gotovo idealni. Vodio bi
Olega po svom pustom vrtu, koji su sa stranje strane veselo resila dva drveta,
i hvalio se:
200
Vidite, Oleg, ovuda e po sredini ii staza. S lijeve strane e se jednog
dana dizati tri marelice, ve sam ih posadio. S desne strane pruat e se
vinograd, sigurno e se primiti. Staza e izlaziti pravo pred sjenicu pravu
pravcatu sjenicu, kakvu U--Terek jo nije vidio; temelji sjenice su ve tu
vidite li ono polukruno leite od erpia (Homratevi je sigurno pitao: Zato
polukruno?) a uz ove tapove e rasti hmelj. Pokraj njega, e mirisati
duhan. Po danu emo se ovdje sklanjati od vruine, a naveer emo piti aj iz
samovara, bit ete dobro doli (ni samo-vara jo nisu imali).
Nije bilo jasno ta e rasti u njihovu vrtu, ali je bilo jasno ega nema nije
bilo krumpira, kupusa, krastavaca, rajica i bundeva, svega onoga to su imali
susjedi. Ali to se moe kupiti!
tvrdili bi Kadmini. I oni bi kupovali. Stanovnici U-Tereka su kuevan narod
koji dri krave, svinje, ovce i kokoi. I Kadmini su na neki nain uzgajali
ivotinje, samo to njihova farma nije bila: nimalo praktina: imali su samo
pse i make. Oni su smatrali da mlijeko i meso mogu kupiti na trgu ali kako da
kupe pseu vjernost? Zar bi za novce skakao na tebe dugouhi, crno-bijeli uk,.
golem kao medvjed, i otri prepredeni mali Tobik, posve bijel, nemirnih crnih
uiju?
U ljudima vie nimalo ne cijenimo njihovu ljubav prema ivotinjama, a ako su
naklonjeni makama, jo emo im se i narugati.
Meutim, zavolimo li isprva ivotinje, neemo li poslije zavoljeti i ljude?

Kadmini ne vole kou svojih ivotinja nego njihovu linost, i ta privrenost,

koju pokazuju supruzi, brzo, gotovo odmah, prelazi i na njihove ivotinje a da
ih uope ne dresiraju. ivotinjama, je veoma drago kada Kadmini s njima
razgovaraju i dugo ih mogu sluati. ivotinjama je stalo da budu uz svoje
gospodare i ponosno ih svuda prate. Ako je Tobik u sobi (psima je doputeno da
ulaze u sobu) i ako primijeti da je Jelena Aleksandrova obukla ogrta i uzela
torbu, on e ne samo odmah shvatiti, da se ona kani proetati do sela, nego e
pojuriti po uka u vrt i odmah se s njime vratiti. Na posebnom pseem jeziku on
e mu spomenuti tu etnju
i uk e uzbueno dotrati, spreman da poe.
uk ima vrlo dobar osjeaj za vrijeme. Kad otprati Kadmine u kino, nee ostati
pred dvoranom, nego e otii, a vratit e se^ neto prije nego predstava zavri.
Jednom je film bio znatno krai
i on je zakasnio. Kako je isprva bio alostan, i kako je kasnije skakao na
njih!
Jedino na posao nisu psi nikada pratili Nikolaja Ivanovia, kao da su shvaali
da to ne bi bilo u redu. Ako bi, predveer, lijenik krenuo napolje svojim
laganim i mladenakim korakom, po nekim duhovnim valovima, psi bi pouzdano znali
je li poao nekoj porodilji (tada ne bi ili s njime) ili ide na kupanje tada
bi ga pratili. Na kupanje se ilo daleko, na rijeku Cu, do koje je trebalo
pjeaiti pet kilometara. Ni mjetani, ni prognanici, ni mladi, ni stariji nisu
onamo svakodnevno odlazili, jer im je bilo predaleko. Odlazila je samo
djeurlija, i odlazio je doktor Kadmin sa psima. Inae je to bila jedina etnja
koja nije ba pse osobito veselila: staza u stepi je tvrda i trnovita, uku su
ve bile izranjene ape, a Tobik, koga je jednom okupao, ozbiljno se bojao da ga
201
ponovo ne baci u vodu. Osjeaj dunosti ipak je bio jai od svega, i oni su
uvijek pratili lijenika na njegovu putu. Tristo metara prije rijeke, osjeajui
da je tu jo na sigurnome, Tobik bi poeo zaostajati od straha da ga Kadmin ne
zgrabi, ispriavao bi se uima i repom, i napokon legao, uk je odlazio sve do
obale, spustio se ondje svojim krupnim tijelom i, kao kakav spomenik, motrio
odozgo kako mu se gospodar kupa.
Tobik je smatrao za svoju dunost da prati ak i Olega, koji je esto navraao
Kadrninima (tako esto da je to napokon uznemirilo njihova staratelja i da ih je
zasebno presluavao: Zato ste vi toliki prijatelji? ta vi imate zajedniko? O
emu razgovarate?), uk ba ne bi morao ispratiti Olega, ali Tobik je morao, i
to bez obzira kakvo je bilo vrijeme. Kad je napolju padala kia, Tobiku se nije
ilo, jer je znao da e mu se ape smoiti i smrznuti, pa bi se stao protezati
na prednjim i stranjim nogama ali bi ipak krenuo! Tobik je, uostalom,
prenosio potu od Kadmina Olegu. Ako je trebalo saopiti Olegu da se danas daje
zanimljiv film ili da se prodaje neto posebno u trgovini ivenih namirnica ili
u magazinu, Tobiku bi natakli sukneni ovratnik s pisamcetom, prstom mu pokazali
smjer i strogo rekli: Idi Olegu! I on bi po svakom vremenu posluno zabrzao
Olegu na svojim tankim visokim nogama, a kad ga ne bi zatekao kod kue, ekao je
pred vratima. Najudnije je bilo da ga tome nije nitko uio, da ga nije
dresirao, nego da je on sve to shvatio i nauio, vjerojatno zahvaljujui onim
duhovnim valovima. (Istina, da bi potkrijepio njegovu idejnu vrstinu, Oleg bi
mu svaki put njegove potarske usluge i materijalno nagradio.)
udio se onom vjeito tunom izrazu u Tobikovim oima. ak i kad se smijeio, ne
bi obnaio zube, smijeio se samo uima.
uk je visinom i pojavom bio nalik na njemakog ovara, ali nije imao one
ovarske otrine, kao da ga je smekavala dobroudnost, svojstvena velikom i
jakom biu. Bio je ve prilino star i promijenio vie gospodara, ali je Kadmine
sam izabrao. Prije toga je pripadao trafikantu (ili upravitelju ajane)
Vesadzeu. Vesadze ga je drao na lancu, pokraj sanduka sa suem, a ponekad bi ga
u ali putao i uckao na pse u susjedstvu. uk se hrabro borio i ulijevao tim
uama strah u kosti. Ali zapravo je bio dobar i miroljubiv, ali, naprosto, nije
mogao iznevjeriti nade svoga gospodara. Kad ga je jednom tako pustio s lanca,
otiao je na pseu svadbu nedaleko kue Kadminih: tjerala se mala Lutkica, Tobikova mati. uka je otjerala, jer joj svojim nesrazmjerno velikim rastom nije

odgovarao (tako on nije postao ouh Tobiku), ali je zato u dvoritu Kadminih
osjetio neto prisno i svraao je onamo, iako ga ondje nisu hranili. Vesadze
je otputovao i ostavio uka svojoj robijakoj druici Emiliji. Ona je uka
estito hranila a on se, svejedno, otkidao i odlazio Kadminima. Emilija je
bila ljuta na Kadmine, vraala uka u svoje dvorite, ponovo ga vezivala, a on
bi se opet otkinuo i odlazio. Napokon ga je privezala lancem za automobilski
kota. A kad je uk ugledao na cesti Jelenu Aleksandrovnu, koja je ak namjerno
okrenula glavu, poletio je i, kao tegleni konj, grcajui, vukao o vratu
automobilski kota punih sto metara, sve dok nije pao. Tada je Emilija digla
ruke od uka. Kod novih gospodara uk je brzo usvojio duhovnu
202
humanost kao glavni oblik svoga vladanja. I ulini psi ga se nisu vie bojali.
Prema prolaznicima uk je sad bio prijazan, ali ne i nametljiv.
Naravno da je i u U-Tereku bilo ljudi koji su voljeli pucati u iva stvorenja.
Kako bi teko nalazili bolju divlja, pijani su lutali po ulicama i ubijali pse.
Na uka su dvaput pucali. Zato se on bojao kad bi tko u njega uperio bilo kakav
otvor: bojao se i fotografskog objektiva i nije se dao slikati.
Kadmini su imali i make, razmaene, udljive make, koje su voljele umjetnost,
ali se Oleg, etajui drvoredima i stazama bolnikog naselja sada upravo
prisjeao uka, ogromne plemenite u-kove glave, i to ne na ulici nego u okviru
njegova prozora: odjednom bi se na Olegovu prozoru pojavila ukova glava znai
da je stao na stranje noge i zavirio u sobu kao ovjek. Bit e da pokraj njega
skakue Tobi i da se ve primie i Nikolaj Ivanovi. Oleg je ganuto osjeao da
je potpuno zadovoljan svojom sudbinom, da se posve pomirio sa ivotom u
progonstvu i da ne moli nebo ni za kakva udesa, nego samo za zdravlje.
Lijepo je ivjeti kao to ive Kadmini i veseliti se onome to ima! Mudar je
onaj koji je malim zadovoljan. I tko je zapravo optimist? Onaj koji kae:
svagdje je loe, kod nas je jo dobro, mi smo imali sreu. I sretan je onim to
ima, i ne propinje se.
A tko je pesimist? Onaj koji kae: svagdje je divno, svagdje je bolje, jedino je
kod nas loe. I neprestano ga mui vlastita sudbina.
Samo da nekako preturi ovo lijeenje! Da se iupa iz ovih klijeta
rendgenoterapije, hormonoterapije i da ne izie odavde kao potpuna nakaza.
I da otputuje u U-Terek. I prestane ivjeti kao neenja! Treba se eniti,
eniti! Teko da e Zoja doi onamo. A kad bi se i odluila trebalo bi je
ekati godinu i po. Opet ekati, opet ekati, cijeloga ivota ekati ne, ne
moe na to pristati!
Mogao bi se oeniti Ksanom ona je nekako i tvrda i mekana u isto vrijeme:
tvrda u vladanju a mekana naoko. Samo je malo prekrupna. Ali kakva je domaica!
Samo brie tanjure, prebaci runik preko ramena prava carica, oiju ne moe
skinuti s nje. S njom bi bilo ugodno ivjeti u kui bi bio red a uokolo bi
ska-kutala djeca.
Mogao bi se oeniti i Knejom Mgrem. Malo se boji toga to joj je tek osamnaest
godina. Ali ga to i privlai! Osmijeh joj je nekako rastresen i drzak, zamiljen
i izazovan. Ali to ba i privlai...
>
21
UTVARE NESTAJU
Oleg je imao sreu da nju sretne ba na ulazu u kliniku. Maknuo se u stranu,
pridrao joj vrata, a da se i nije maknuo, ona je ila tako ustro, nagnuvi se
malko naprijed, da bi ga, moda, i oborila.
Jednim ju je pogledom cijelu obuhvatio: na okoladnoj kosi plava kapica, glava
joj zabaena kao da se bori protiv vjetra, ogrta joj vrlo osebujna kroja
dugaak, nemogu, zakopan, sve do grla.
Da je znao da je to Rusanova kerka, zacijelo bi se vratio. A ovako je iziao da
proeta svojom omiljenom stazom.
Avieti su jedva dopustili da ode gore u sobu, jer joj je ocu bilo vrlo loe, a,
osim toga, bolesnici su primali posjete samo etvrtkom. Skinula je ogrta i na
vestu bordo boje zaogrnula onaj bijeli, bolniki, koji je bio tako malen da bi,
sve da je i djevojica, jedva mogla uvui ruke u njegove rukave.

Poslije jueranje, tree injekcije, Pavel Nikolajevi je zaista posve klonuo i,

osim u krajnjoj nudi, nije uope vie izvlaio nogu ispod pokrivaa. Tek
ponekad se okretao, jeo na silu, naoale nije stavljao, u razgovore se nije
mijeao. ivot oko njega, koji bi inae uvijek izazvao odlunu reakciju, bilo da
ga je hvalio ili kudio, nekako se zamaglio i postao za nj posve beznaajan.
Pokolebala se u njemu ona vjeita snaga volje, i on se prepustio klonulosti,
osjeajui ak i neto ugodno u tom stanju. Ali jadno je bilo to to se njemu
inilo ugodno kao kad ovjek koji se smrzava vie nema snage da se pomakne.
Oteklina, na koju se isprva ljutio, a koje se poslije bojao, sad je vodila
glavnu rije i ona je sad, a ne on, odluivala ta e biti.
Pavel Nikolajevi je znao da Avieta dolazi iz Moskve i ve od jutros ju je
iekivao. Kao i uvijek, oekivao ju je radosno, ali danas pomalo ak i
zabrinuto: ena i on su odluili da joj Kapa ispria sve o pismu imova, o
Rodievu i o Guzunu, ba sve. Dosada nije bilo smisla da joj se to spominje, ali
sad im je trebala njena pamet, njen savjet. Avieta je bila vrlo pametna i nikada
se niemu ne bi domislila tee od roditelja, samo moda lake.
204
ali njega je, svejedno, pomalo uzrujavala pomisao kako e ona primiti tu cijelu
priu? Hoe li se uspjeti uivjeti i shvatiti? Nee li ga lakoumno osuditi?
Iako je u jednoj ruci nosila teku torbu a drugom pridravala ogrta na
ramenima, Avieta je i u bolesniku sobu ula ustro, kao protiv vjetra. Njeno
svjee mlado lice naprosto je sjalo, nije bilo u njemu one mrane suuti kakva
se ogleda na licima posjetilaca koji prilaze krevetima tekih bolesnika i kakvu
Pavel Nikola-jevi ne bi podnio na kerkinu licu.
Zdravo oe, kako si? veselo ona pozdravi, sjede do njega na leaj i
iskreno, bez ikakva napora, poljubi ga u oba uvela i obrasla obraza.
Onda, kako se danas osjea? Hajde, reci mi kako ti je! De, reci!
Njena jedrina i hrabra odlunost ulili su malo snage i Pavelu Nikolajeviu, i on
donekle ivnu.
Kako da ti kaem odmjereno i tiho govorio je on kao da sam sebi objanjava
moe se rei da se nije smanjila. Ali isto tako imam osjeaj kao da malo lake
miem glavu, malo lake. Valjda me manje pritie.
Kerka ne upita da li ga boli a i nije ga zaboljelo rairi ovratnik na
oevoj pidami i smiono se zagleda: gledala je ba kao da je lijenik i da svaki
dan pregledava veliinu tumora.
Nije uope strano! zakljuila je. Natekla ti je lijezda, i to je sve.
Mama mi je napisala takvo pismo da sam svata pomislila! Vidi, i sam kae da
lake mie glavu. Znai da ti injekcije pomau. Poslije e se jo smanjiti. A
kad se smanji na polovicu, nee ti uope smetati, moi e prijei kui.
Zbilja uzdahnu Pavel Nikolajevi kad bi se upola smanjila, moglo bi se
ivjeti.
I lijeit e se kod kue!
Misli da bih kod kue mogao primati injekcije?
Zato ne bi? Naviknut e se na njih, prilagoditi i moi e se lijeiti
kod kue. Dogovorit emo se jo, porazmisliti o svemu!
Pavel Nikolajevi se razveselio. Bez obzira da li mu dopuste ili ne dopuste da
kod kue prima injekcije, ve sama kerkina odlunost da ovako otvoreno nastoji
postii to hoe, ispunila ga je ponosom. Avieta se sagnula prema njemu, i on
je, iako bez naoala, vidio njezino otvoreno, estito, iskreno lice, to
energino ivo lice drhtavih nosnica, pokretnih obrva, lice koje bi zadrhtalo
pred svakom nepravdom, ini se da je Gorki rekao: ako tvoja djeca nisu bolja od
tebe, uzalud si ih rodio i uzalud si ivio. A ini se da Pavel Nikolajevi nije
uzalud ivio.
Ipak ga je muila pomisao, da li ona ve zna o onome i ta e mu rei.
Ali ona se nije urila da prijee na novu temu nego se jo raspitivala o
lijeenju, o lijenicima, pregledala mu je noni ormari^, utvrdila to je pojeo
a to se pokvarilo i dodala novu hranu.
Donijela sam ti vina koje e te okrijepiti. Popij po aicu. Donijela sam ti
i kavijara, hoe li? I narane, iz Moskve.
Dobro, hvala.

205
Dotle je ve ona obuhvatila pogledom cijelu sobu, i one koji su u sobi leali,
pa mu je rjeitim pokretom ela potvrdila da bijedno i alosno jest, ali da sve
to treba promatrati s humori-stike take gledita.
Iako se inilo da ih nitko ne slua, ona se svejedno nagnula ocu, i oni su
razgovarali posve tiho, samo za sebe.
Da, tata, to je strano prijee odjednom Avieta na ono najvanije. U
Moskvi to vie nije nikakva novost, mnogo se o tome pria. Poele su gotovo
masovne revizije svih bivih procesa.
Masovne?!
Ba tako. Zavladala je nekakva epidemija. Skretanje! Kao da se kota
povijesti moe okrenuti natrag! Kao da bi to tko mogao uiniti! I tko sve stoji
iza toga! Pa, dobro, neke su pravedno osudili, neke nisu samo zato sada
vraati te izopenike opet ovamo? Navikavati ih opet na nekadanji ivot, to je
dugaak i teak proces i to je okrutno, u prvom redu, prema njima samima! Neki
su i umrli zato dirati njihove sjene? Zato u rodbini izazivati neosnovane
nade, elju za osvetom ... Osim toga, ta uope znai rije: rehabilitiran? To
ne znai da osueni nije bio nimalo kriv! Znai da je neto bilo, iako moda ne
neto veliko.
Ah, kako je ona bila pametna! Kako je govorila zanosno i istinito. Prije nego
to su dotakli njegov sluaj, Pavel Nikolajevi je ve osjetio da se na kcerkinu
podrku moe uvijek osloniti. Ala ga ne bi mogla napustiti.
Zna li da su se neki vratili? I u Moskvu?
ak i u Moskvu, ba onamo. U Moskvu su zapravo i navalili, ondje im sada tee
med i mlijeko. Kakvih samo ima traginih sluajeva! Zamisli, ovjek ivi posve
mirno, i odjednom ga pozovu onamo. Suoen je! Moe li ti to zamisliti?
Pavela Nikolajevia stegnu kiselina u grlu. Ala je to primijetila, ali je bila
naviknuta da dovri misao i nije se mogla zaustaviti.
... I trae da ponovi ono to je ondje rekao prije dvadeset godina, moe li
zamisliti? Tko bi se uope sjeao? I kakva je korist od toga? Ako ba nekoga
toliko ulja, dobro, rehabilitirajte ljude, samo bez suoenja! Ne kidajte
ljudima ivce. Zamisli, taj se ovjek, kad se vratio kui, umalo nije objesio!
Pavel Nikolajevi se preznojavao. Jedino mu jo nije bilo palo na pamet da bi se
moda morao suoiti na sudu s Rodievom, s Jeljanskim ili s nekim drugim!
I tko je te budale prisiljavao da potpisuju razliite izmiljotine? Nisu
trebali priznati ni potpisati! Bistra Alina pamet razmatrala je pitanje sa
svih strana. Kako se, uope, smije dirati u taj pakao ne vodei rauna o
ljudima koji su onda poteno radili. Trebalo je o njima porazmisliti! Kako e
oni podnijeti te iznenadne promjene!
Je li ti mama ispriala?
Jest, tatice! Ispriala mi je. I ti se zbog toga ne smije nimalo
uzbuivati! sigurnim i vrstim prstima ona uhvati oca za oba ramena. Ako
hoe, rei u ti kako ja gledam na to: onaj koji podnosi prijavu da bi upozorio
jest napredan i svjestan ovjek! Njega pokreu najbolji osjeaji prema
vlastitome drutvu, a narod to potuje i shvaa. U pojedinim sluajevima
206
\
i
takav se ovjek moe i.prevari ti. Ali ne grijee samo oni koji nita ne rade.
Takav ovjek slua svoj klasni osjeaj i on ga nee nikad izdati.
Ba ti hvala, Ala. Hvala ti! Pavel Nikolajevi ak osjeti kako mu se
skupljaju suze, ali plemenite suze, suze zanosa. Znojnom akom gladio je hladnu
ker kinu ruku. Vrlo je vano da nas omladina shvati, da nas ne osudi. Nego,
reci, ta misli .... Nee li u zakonu pronai neki paragraf po kojemu bi nas
jo ... recimo mene ... sudili za, ovaj, za ... lanu prijavu?
Sluaj vrlo ivo prihvati Ala u Moskvi sam sluajna prisustvovala
razgovoru kada se raspravljalo o ... slinim mogunostima. Jedan pravnik je
objanjavao da je zakon o takozvanim lanim prijavama na snazi istom od prije
dvije godine, a da su za to vrijeme, oni koji su bili kanjeni na osnovu toga
zakona bili ve u dva maha pomilovani tako da je posve sigurno da vie nee

nikome suditi zbog tih lanih prijava! Budi siguran da Rodiev nee ni pokuati
akati!
Pavelu Nikolajeviu se ak uinilo da ga oteklina sve manje pritie.
Ah, kako si ti pametna! sretno je govorio osjetivi kako mu je laknulo.
I ti uvijek sve zna! I uvijek se nae na pravome mjestu. Koliko si mi opet
snage ulila!
Uhvativi objema rukama kerkinu ruku, on je zahvalno poljubi. Pavel Nikolajevi
je bio nesebian ovjek. Interesi djece bili su za nj uvijek iznad njegovih
vlastitih. Znao je da on ni u emu nije natprosjean, osim to je odan, pedantan
i uporan. Ali se istinski preporodio istom u vlastitoj kerci i ogrijao u njenu
sjaju.
Avieti je dodijalo cijelo vrijeme pridravati obavezni bijeli ogrta, pao joj
je, i ona ga je, nasmijavi se, odbacila na naslon kreveta, gdje je pao preko
oeve temperaturne liste. Bilo je ono vrijeme dana kada nisu svraali ni
lijenici, ni bolniarke.
Ala je ostala u svojoj vesti bordo boje, novoj vesti, u kojoj je otac jo nije
vidio. iroka bijela izlomljena pruga protezala se preko te veste, preko grudi,
od jednog do drugog rukava, i ta energina pruga odlino se podudarala s
energinim Alinim kretnjama.
Otac nije nikada gunao ako se novac troio na Alinu garderobu. Nabavljali su
joj robu ispod ruke, ak uvoznu, i Ala se oblaila smiono, napadno, istiui
svoje oite ari, koje su se tako dobro slagale s njenom bistrom i odlunom
pameu.
uj tiho pitae otac sjea li se kad sam te zamolio da se raspita:
kakav je ono neobini izraz koji se svaki as pojavljuje u neijem govoru ili
lanku
kult
linosti?!
Da moda ne ciljaju na ...
Pavelu Nikolajeviu je ak ponestalo daha da izgovori iduu
rije.
Bojim se da je tako, tata ... Bojim se da si pogodio ... Tu su rije na
kongresu pisaca, na primjer, nekoliko puta spominjali. I, to je najvanije,
nitko ne govori otvoreno svi se prave kao da shvaaju.
Sluaj, to je ipak svetogre! ... Kako se usuuju, je li? Prava sramota!
Netko je to ubacio, i sad se ne da zaustaviti, svi melju ...
207
Tata, treba ipak sve* to promatrati elastino. Treba se, tata, prilagoditi
zahtjevima vremena. Moda u te razljutiti kad ti to kaem, tata, ali, svialo
se nama ili ne svialo, mi se moramo ukljuiti u svaki novi period! Dobro sam
ondje otvorila oi! Bila sam meu piscima! Misli li ti da je piscima lako
mijenjati stanovita u te nepune dvije godine? To je vr-rlo teko! Ali da vidi
kako su to iskusni, kako taktini ljudi, kojeta moe od njih nauiti.
U ovo etvrt sata, koliko je Avieta sjedila kraj njega i svojim brzim i tanim
opaskama kosila mrana privienja prolosti i otvarala svijetla prostranstva
budunosti, Pavel Nikolajevi se na oigled oporavljao, ohrabrio i vie mu nije
bilo do toga da razgovara o svome odvratnom tumoru, i inilo mu se da vie nije
vano poraditi na tome da ga prebace u drugu kliniku jedino je elio sluati
radosno kerkino kazivanje, udisati dah vjetra koji je iz nje izbijao.
Hajde, priaj mi, priaj molio je on kako je ondje? Kako je u Moskvi? I
kako je tebi bilo?
_ Ah! Ala zavrti glavom kao konj kad otresa oglavom. Zar se Moskvu moe
opisati? U Moskvi treba ivjeti! Moskva je drugi svijet. Kad doe u Moskvu i
pogleda je, vidi da su ondje pedeset godina ispred nas! Prvo i prvo, u Moskvi
svi bulje ia televizore ...
Bit e ih skoro i kod nas.
Skoro!?... A i kad bude, neemo gledati moskovski program, kakva e to biti
televizija? Ondje ti je ivot kao iz Wellsa: sjede ljudi i gledaju televiziju!
Rei u ti jo neto: imam osjeaj, nekako mi se to namee samo od sebe, da e
se uskoro promijeniti cijeli nain naeg ivota, mislim da e u njemu doi do
prave revolucije. Nisu vie u pitanju hladnjaci ili strojevi za pranje rublja,
bit e mnogo dubljih promjena. Da vidi koliko tamo ima staklenih predvorja! U
hotelima su sad stolii posve niski, kao kod Amerikanaca, da vidi kako su

niski. Isprva ne zna kako da sjedne za njih. Ovakva sjenila od sukna kakva
mi imamo kod kue to je sad prava sramota, zaostalost, posvuda su samo
stakleni. Ali jo vie su u modi svijenjaci moe ih prenositi s jednog
mjesta na drugo. Velika sramota su i kreveti s naslonima, svi imaju niske iroke
divane i kaueve... Soba je sad sasvim drugaija. Uope se mijenja cijeli stil
ivota... Ne moe to ni zamisliti. Ve sam razgovarala s mamom mnogo toga
emo morati korjenito izmijeniti. Samo to ovdje ne moe ni kupiti, trebat e
dopremiti iz Moskve... Ima, naravno, i vrlo tetnih noviteta,
koje
treba
osuditi:
na
primjer,
onaj
razvratni ples, rock'n'roll, opisati ti ga ne
mogu! Isto tako i te upave frizure, namjerno upave, zamisli, kao da su ustali
iz kreveta.
Sve je to sa Zapada! Hoe da nas iskvare.
Naravno, pad morala. Meutim to se odraava i na podruju kulture, u poeziji,
recimo. Pojavio se neki Jevtuenko, za koga nitko nije ni uo, vie neto bez
glave i bez repa, mae rukama, a djevojke se oduevljavaju tim dugonjom ...
Kako je s intimnih pitanja prelazila na opa, Avieta je govorila sve glasnije,
slobodnije, i sad su je mogli uti svi u sobi. Ali se jedino Demka okanio svojih
zadataka i, zaboravljajui naas ne208
izdrivu bol koja ga je sve sigurnije vukla prema operacionom stolu, napeo ui i
paljivo sluao Avietu. Ostali nisu obraali panju ili nisu bili u sobi, a samo
je Vadim Zadirko ponekad odigao pogled s knjige i zagledao se u Avietina lea.
Njena cijela lea, napeta poput vrsta mosta i utegnuta u nov-novcat sviter,
bila su jednoline i tamne bordo boje, i samo joj je jedno rame, obasjano
indirektnim odbljeskom sunca s nekog otvorenog prozora, bilo svijetlogrimizno.
Priaj mi jo o sebi! molio je otac.
E, tata, meni se putovanje isplatilo. Obeali su mi da e moju zbirku pjesama
uvrstiti u izdavaki plan! Istina, tek za iduu godinu, ali i to je jako brzo,
bre ne moe!
Ma nemoj! ta mi kae, Ala? Zar emo za godinu dana dobiti u ruke ...
Moda ne ba za godinu dana, ali za dvije...
Danas ga je kerka obasula pravom lavinom radosti. Znao je da je ponijela pjesme
u Moskvu, ali mu se inilo da je od onih papira, ispisanih pisaim strojem, do
knjige s potpisom ALA RU-SANOVA beskrajno dugaak put.
Pa kako si uspjela?
Ala se osmjehnula, zadovoljna sama sa sobom. Bio je to jedan od onih smijeaka
kojima je darivala svoju okolinu.
Naravno, ako samo onako ode u izdavako poduzee i ponudi pjesme, nitko s
tobom nee uope razgovarati. Samo su im nicle na pameti! Ali je mene Ana
Jevgenijevna upoznala s M., upoznala me sa S., proitala sam im dvije-tri
pjesme, obojici se svidjelo, a oni su onda nekome telefonirali, nekom napisali
pisamce i sve je bilo vrlo jednostavno.
To je fantastino naprosto se rastapao Pavel Nikola-jevi. Napipao je
naoale u nonom ormariu i nataknuo ih, kao da e mu ve sada pokazati tu
udesnu knjigu.
Prvi put u ivotu Demka je vidio ivog pjesnika, ak ne pjesnika, nego
pjesnikinju. Zinuo je.
I prezime mi je u redu, zvuno! Neu uzeti pseudonim. A i vanjske kvalitete
su mi, to se tie literature, odline!
Aloka, ta onda ako ipak ne uspije? Zna, treba da svakoga ovjeka opie
tako da on bude nalik ...
Imam ja ideju! Ne mislim se ja gnjaviti sa svakom pojedinom linou, niti
mislim da je to potrebno! Odluila sam se da uvedem neto novo: opisivat u, u
irokim potezima, odjednom cijele kolektive. Jer, na kraju krajeva, ivot je u
kolektivu, a ne u pojedincima!
Da, to je istina morao je priznati Pavel Nikolajevi. Ali je ipak osjeao
opasnost koju je kerka moda u svom zanosu previdjela. Nego, zamisli, da te
kritika odjednom pone napadati? Kod nas je opasno kad te osudi javno mnijenje!
Ali, odluno zabacivi okoladastu kosu, Avieta je, kao Amazonka, smjelo gledala
u budunost:

 Osobito
ozbiljno me nikada nee kritizirati, zato to kod mene nee biti
idejnih skretanja! A to se tie umjetnike strane za ime boje, koga sve nisu
napadali? Uzmimo, na primjer, Babajevskoga isprva su ga svi hvalili, onda su
ga svi kudili, svi ga se odrekli, pa ak i oni najvjerniji. Samo to je to
14 Odljett za rate
209
privremena pojava, poslije se predomisle i opet ga hvale. ivot je pun takvih
obrta kad se treba oprezno okrenuti na drugu stranu. Isto su tako, na
primjer, govorili: Ne smije biti konflikata! A sada kau: Pogrena je teorija
da ne smije biti konflikata! Ali kad bi postojala razlika u miljenju, kad bi
jedni govorili stare stvari, a drugi ove nove, onda bi se zaista neto
promijenilo. Ali kad svi odmah prelaze na nove, preko noi ne moe ni
primijetiti obrat. Kaem ti ja:
najvanije je biti taktian i prilagoditi se
vremenu! Onda te nee kritizirati... Aha! Traio si da ti donesem knjiga,
tatice, pa sam ti ih donijela. Sada i treba da ita, kad e inae?... Inae
sam dobro prouila njihov ivot. Kako su jednostavni njihovi meusobni odnosi!
Nagraeni pisci jedan drugome govore ti. I nisu ti ljudi nimalo uobraeni,
jednostavni su. Mi uvijek zamiljamo da je pisac negdje u oblacima, blijeda
ela, i da mu ne smije prii! Ali to nema veze. Oni prihvaaju sve ivotne
radosti, vole popiti, pojesti, provozati se i to u drutvu. Zadirkuju se
meusobno, i da vidi kako je to smijeno! Moglo bi se rei da oni ba
veselo
ive. Kad mu doe vrijeme
da pie roman, zatvori
se u ljetnikovac,
radi
dva-tri mjeseca i samo kae: izvolite! Kako mi se svia takav nezavisni
ivot! Slobodni! Dostojanstveni. Zbilja u uprijeti svom snagom da me prime u
Savez!
A zar ti uope ne misli raditi u svojoj struci? malko se uznemiri Pavel
Nikolajevi.
Tatice! Avieta spusti glas. Kako god okrene, ipak je novinarstvo
sluinski posao. Dadnu ti zadatak treba to i to, treba napraviti intervju s
nekim poznatim ovjekom a vlastito nita ne moe dodati. Ta dva poziva se ne
mogu usporediti! Zamisli, jedan pisac je, tek to je sam postao pisac, pouio u
tom poslu i enu i neakinju! I sad svi troje piu!
Sjajno!
Kad se to i te kako isplati!
Ala, ipak se malo bojim: ta ako ne uspije?
Kako ne bih uspjela! Ti si naivan. Gorki je rekao: svaki ovjek moe postati
piscem! Marljivou se sve moe postii. U najgorem sluaju u pisati za djecu,
to zbilja moe svatko.
Zbilja je to lijepo premiljao
je
Pavel Nikolajevi. Zbilja je
to divno. Potrebno je, jasno, da se knjievnosti posvete moralno zdravi ljudi.
I ona je poela izvlaiti knjige iz torbe.
Evo: Baltiko proljee, Ubij ga!, to su, istina, pjesme, hoe li ih
itati?
Ubij ga!? Dobro, ostavi.
Kod nas ve svie, Svjetlo nad zemljom, Trudbenici svijeta, Planine u
cvatu ...
ekaj, ini mi se da sam te Planine u cvatu ve itao...
Ti si itao Zemlja u cvatu, a ovo su Planine u cvatu. Tu ti je jo
Mladost je s nama, to svakako mora proitati, poni od toga. Ve ti sami
naslovi podiu moral, sve sam takve izabrala.
Dobro, ostavi ih ovdje zadovoljno ree Pavel Nikolajevi. Hrpa vrijednih
knjiga, jednako kao u Zadirka, nikla je i na
njegovu nonom ormariu.
210
Avieta se ve spreniala da ode.
Ali je Demka, koji se u svom kutu patio i muio, bilo od vjeitih bolova u nozi,
bilo zbog toga to nije imao hrabrosti stupiti u razgovor s divnom djevojkom i
pjesnikinjom, sad, napokon, skupio hrabrost i upitao, isprva promuklo, da bi se
iskaljao tek negdje usred reenice:

 Recite mi, molim vas, ta vi mislite, da li je potrebno da knjievnost bude

iskrena?
ta? ta? ustro se okrenu Avieta prema njemu i udijeli mu gotovo ak i
smijeak, jer je Demkin promukli glas jasno pokazivao koliko se boji. I dovde
je stigla ta iskrenost? Cijelu su redakciju rastjerali zbog te iskrenosti, a vi
sad opet o tome?
Avieta se zagledala u Demkino neuko, zaostalo lice i uzdahnula. Uzdahnula zbog
toga to nije imala vremena da odri prodiku a opet je smatrala da nije u redu
ostaviti toga momia izloena pogubnim utjecajima.
ujte, deko! zvonko i glasno, kao da govori s katedre, otpoe ona.
ovjek koji je pisao taj lanak sve je nepromiljeno iskrenuo naglavce.
Iskrenost nikako ne moe biti glavni kriterij za ocjenu jedne knjige. Kad su
misli pogrene ili tue, a duh nama stran, djelo samo moe tetno djelovati, i
onda je takva iskrenost
tetna! Subjektivna iskrenost moe iskriviti pravu sliku ivota
shvaate li vi tu dijalektiku?
Te su misli teko dopirale do Demke, i njemu se cijelo elo nabralo.
Ne ba sasvim ree on.
Dobro, ja u vam objasniti Avieta rairi ruke, bijela valovita pruga na
vesti prelazila joj je preko grudi, od rukava do rukava, poput munje.
Najjednostavnije je uzeti neku jadnu injenicu, onakvu kakva jest, i opisati one
izdanke budunosti koji se u njoj ne vide.
Izdanke ...
ta kaete?
Izdanke treba pustiti da rastu
ako ih preore, nee izrasti.
bre-bolje ubaci Demka
Dobro, ne govorimo sad o poljoprivredi. Da zna, deko, da govoriti narodu
istinu ne znai govoriti o loim stvarima, isticati nedostatke. Moe se bez
straha govoriti i o dobrome, da bi ono to je dobro postalo jo bolje! Otkud ti
lani zahtjevi za takozvanom surovom istinom? Zato bi istina morala biti
surova? Zato ona ne bi bila blistava, zanosna, optimistika? Cijela naa
literatura treba da postane praznika! Napokon, ljude vrijea kad se o njihovu
ivotu pie tmurno. Ljudima se svia kada se njihov ivot u knjigama uljepava.
S tim bi se ovjek mogao sloiti odobravao joj je iza lea ugodni, zvonki
ali ne i snani muki glas. Zato zbilja da rastu-ujemo ljude istinom?
Avieti, naravno, nije bio potreban saveznik, ali je dobro znala, kakvu je ona
sreu ve imala, da e onaj koji se javio zacijelo
govoriti njoj u prilog. Okrenula se i bijelu joj prugu na vesti obasja migoljivi
odsjaj s prozora. Vrlo simpatian mladi, njen vrnjak, tuckao je po zubima
vrhom crne penkale.
Kakva je svrha knjievnosti? upita on tako da se nije znalo na ijoj je
strani, Demkinoj ili Alinoj. Knjievnost treba da nas razonodi kad smo loe
raspoloeni.
Knjievnost je uiteljica ivota otpjeva Demka i sav pocrvenje zbog
nespretne upadice.
Vadim zabaci glavu:
Uiteljica, veli? Moemo mi i bez nje u ivotu. Nisu valjda pisci pametniji
od nas praktiara, je li?
On i Ala se pogledae: iako su bili istih godina i premda bi trebalo da se
dopadnu jedno drugomu, svako od njih ilo je svojim utabanim ivotnim putem,
tako da im se u pogledima nije mogao ni naslutiti poetak neke naklonosti.
Ulogu knjievnosti uope vrlo preuveliavaju razglabao je Vadim.
Razvikali su knjige koje to ne zasluuju. Misli, recimo, da je posrijedi neto
velianstveno, a kad proita, vidi da je to najobinija bezobratina, samo si
izgubio vrijeme.
Erotski moment je prisutan kod suvremenih pisaca. On nije suvian ozbiljno
se usprotivi Avieta. Kad je potkrijepljen naprednom ideologijom, nije
nekoristan. Na primjer, kod...

 Suvian je odluno odvrati Vadim. Ne postoji pisana rije zbog toga da bi

golicala strasti. Nadraujua sredstva prodaju se u apotekama. I, ne gledajui
vie Amazonku u vesti bordo boje, ne oekujui da ga ona razuvjeri, on se opet
udubi u knjigu.
Avietu je uvijek ljutilo kad ljudi nisu dijelili misli na dvije jasno odvojene
grupe na pouzdane i nepouzdane zakljuke nego su se rasplinjavali,
rasplinjavali u najnevjerojatnijim nijansama, unosei samo idejnu zbrku; tako,
eto, i sada nije mogla shvatiti: je li taj mladi uz nju ili je protiv nje? Da
li da se prepire s njim ili da ga se okani?
Okanila ga se i ponovo okrenula Demki, da bar s njime zavri:
Tako ti je to, deko. Mnogo je lake opisivati ono to jest, nego ono ega
nema, a ti zna da e jednom biti. Ono to mi danas vidimo vlastitim oima to
moda nije istina. Istina je ono to mora biti, ono to e biti sutra. I mi
moramo opisivati nae divno sutra! ...
A to emo sutra opisivati? skupljao je elo tupi momak.
Sutra? ... Pa sutra emo opet unaprijed opisivati ono to e biti prekosutra.
Zbilja je djeak bio priglup, nije vrijedilo gubiti vrijeme i objanjavati mu.
Ali, borei se da istina prodre u mase, Avieta zavri:
Onaj lanak je tetan. Neosnovano i uvredljivo optuuje pisce da nisu
iskreni. Ali tako drsko mogu se prema piscima odnositi samo malograani.
Na je zadatak da pisce potujemo oni su trudbenici, i te kakvi trudbenici! Za
neiskrenost moemo samo optuivati zapadne pisce, zato to se oni prodaju, jer
inae im itaoci ne bi kupovali knjige. Ondje je novac sve.
212
Ustala je i zaustavila se u prolazu meu krevetima jedra, skladna, pravi
potomak zdravog soja Rusanovih. Pavel Nikolajevi je zadovoljno sasluao cijelu
prodiku koju je odrala Demki.
Poljubivi oca, Ala je jo jednom odluno podigla otvorenu aku:
Oe, bori se za svoje zdravlje! Bori se, lijei se, otarasi se otekline i
nita ne brini! znaajno je naglasila. Sve, sve,
sve
e biti u redu!