Biblioteka

Heretici
knjiga 1
Nakladnik
Naklada BREZA
Za nakladnika/Urednik
Boo Dujmovi
Design
eljka Tihomirovi
Grafika priprema
Naklada BREZA
Tisak
KIKA GRAF, Zagreb
ISBN 953-7036-07-3
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveuilina knjinica - Zagreb
UDK 821.161.1-31=163.42
ZAMJATIN, Evgenij Ivanovi
Mi / Jevgenij Zamjatin ; roman prevela
Rafaela Boi eji ; pogovor i prijevod
eseja Aleksandar Flaker. - Zagreb :
Naklada Breza, 2003. - (Biblioteka
Heretici; knj. 1)
Prijevod djela: M'y / Evgenij Ivanovi
Zamjatin.
ISBN 953-7036-07-3
431104041

Printed in Croatia
2003

Jevgenij Zamjatin

Mi
Roman prevela
Rafaela Boi eji
Pogovor i prijevod eseja
Aleksandar Flaker

Naklada B R E Z A
Zagreb 2003.

Naslov izvornika

Mi

2003 Naklada BREZA za prijevod na hrvatski

Biljeka 1.
Koncept: PROGLAS. NAJMUDRIJA LINIJA. POEMA.

Jednostavno prepisujem rije po rije ono to su danas obja

vile Dravne Novine:
Za 120 dana zavrava se izgradnja INTEGRALA. Blizu je veli
ki, povijesni trenutak kada e se prvi INTEGRAL vinuti u prostor
svemira. Prije tisuu godina vai su herojski preci pokorili vlasti
Jedine Drave cijelu zemaljsku kuglu. Pred vama jo je slavniji pod
vig: da staklenim, elektrinim, plamenim INTEGRALOM integri
rate beskrajnu jednadbu svemira. Pred vama je zadatak da blago
tvornom jarmu razuma podinite nepoznata bia koja ive na drugim
planetima moda jo uvijek u divljem stanju slobode. Ako oni ne
shvate da im donosimo matematiki nepogreivu sreu naa je
dunost prisiliti ih da budu sretni. Ali prije oruja iskuavamo
rije.
U ime Dobrotvora svim numerama Jedine Drave obznanjuje se:
Svatko, tko se osjea sposobnim, duan je pisati traktate, poeme,
manifeste, ode ili druge radove o ljepoti i veliini Jedine Drave.
Bit e to prvi teret koji e ponijeti INTEGRAL.
ivjela Jedina Drava, ivjele numere, ivio Dobrotvor!
Piem ovo i osjeam: gore mi obrazi. Da: integrirati ogromnu
jednadbu svemira. Da: ispraviti divlju krivulju, ispraviti je po tan
genti asimptoti pravcu. Zato to je linija Jedine Drave
pravac. Veliki, boanski, toan, mudar pravac najmudrija linija...
Ja, D-503, graditelj sam INTEGRALA i samo sam jedan od
matematiara Jedine Drave. Moje pero, naviklo na brojke, nije u
stanju sazdati glazbu asonanci i rima. Ja u se potruditi tek zapisati
ono to vidim, mislim tonije, to mi mislimo (upravo tako: mi, i
neka to MI i bude naslov mojih biljeaka). Jer to e biti derivat
naih ivota, matematiki savrenog ivota Jedine Drave, a ako je
tako, zar to nee samo po sebi, mimo moje volje, biti poema? Bit e
vjerujem i znam.
Piem ovo i osjeam: gore mi obrazi. Vjerojatno je to nalik ono
me to osjea ena kada po prvi put u sebi osjeti bilo novog jo

siunog, slijepog ovjeuljka. To sam ja, a istovremeno nisam ja.

I duge mjesece trebat e ga hraniti svojim sokom, svojom krvlju, a
nakon toga u boli ga otkinuti od sebe i poloiti pred noge Jedine
Drave.
Ali ja sam spreman, kao i svatko ili gotovo svatko od nas.
Spreman sam.

Biljeka 2.
Koncept: BALET. KVADRATNA HARMONIJA. IKS.

Proljee. Iza Zelenog Zida, s divljih nevidljivih ravnica, vjetar donosi

utu peludnu prainu nekakvog cvijea. Od te slatke praine sue se
usne svako ih malo oblizuje jezikom i, vjerojatno, slatke su
usne svih ena u prolazu (i mukaraca, naravno). To pomalo smeta,
razmiljati logiki.
Ali zato nebo! Modro, neiskvareno niti jednim oblakom
(kako li je bio divlji ukus drevnih ljudi, kad su se njihovi pjesnici
mogli inspirirati tim besmislenim, neurednim, glupavo ustumaranim
hrpama pare). Ja volim siguran sam da neu pogrijeiti ako kaem:
mi volimo samo ovakvo, sterilno, besprijekorno savreno nebo.
Za takvih je dana itav svijet izliven iz istog takvog vrstog,
vjenog stakla kao i Zeleni Zid, kao i sve nae graevine. Za takvih
dana vidi najmodriju dubinu stvari, nekakve njihove, nepoznate
dotad, zapanjujue jednadbe i to u bilo emu najobinijem,
svakodnevnom.
Evo, na primjer, ovo. Bio sam jutros na navozu gdje se radi
INTEGRAL iznenada sam ugledao strojeve: sa zatvorenim
oima, u samozaboravu, vrtjele su se kugle regulatora; poluge se,
iskrei, savijale lijevo i desno; ponosno je ljuljalo ramenima njihalo;
u taktu neujne glazbe klecalo je dlijeto builice. Odjednom sam
vidio svu ljepotu tog velianstvenog baleta strojeva, oblivenog laga
nim plavim suncem.
I zatim sam sa sobom: zato je lijepo? Zato je ples lijep?
Odgovor: zato to je to neslobodno kretanje, zato to je itav duboki
6

smisao plesa upravo u apsolutnoj, estetskoj podreenosti, idealnoj

neslobodi. I ako je tono da su se nai preci preputali plesu u najnadahnutijim trenucima svoga ivota (vjerski misteriji, vojne
parade), to onda znai samo jedno: instinkt neslobode iz davnine
organski je priroen ovjeku, a mi, u dananjem naem ivotu
samo svjesno...
Morat u zavriti kasnije; kljocnuo je numerator. Podiem pogled:
0-90, naravno. Za pola minute i sama e biti ovdje: po mene u et
nju.
Draga O! uvijek mi se inilo ona slii na svoje ime: dese
tak centimetara nia od Majinske Norme zato je sva okruglasta i
ruiasto O usta otvorena ususret svakoj mojoj rijei. I jo:
okrugli, bucmasti nabori na zapeu kakvi bivaju kod djece.
Kad je ula jo je u meni brujao logiki zamanjak i po inerciji
sam poeo govoriti o formuli koju sam upravo utvrdio, u koju smo
ulazili svi mi, i strojevi i ples.
Divno. Zar ne? upitao sam.
Da, divno. Proljee ruiasto mi se osmjehnula 0-90.
Eto: proljee... Ona o proljeu. ene... Uutio sam.
Dolje. Bulevar je pun: za takva vremena Osobni Sat poslije ruka
obino troimo na dodatnu etnju. Kao i uvijek, Glazbena
Tvornica svim je svojim trubama pjevala Mar Jedine Drave. U
pravilnim redovima, po etvero, udarajui ushieno takt, hodale su
numere stotine, tisue numera u plavkastim junifama1 sa zlatnim
ploicama na prsima dravna numera za svakoga i za svaku. I ja
sam mi, etvero, jedan od bezbrojnih valova u toj monoj bujici.
Meni s lijeve strane 0-90 (kada bi ovo pisao jedan od mojih dlaka
vih predaka od prije tisuu godina on bi je, vjerojatno, nazvao tom
smijenom rijei moja); s moje desne strane nekakve dvije
nepoznate numere, enska i muka.
Blaeno modro nebo, siuna djetinja sunca na svakoj ploici i
lica nepomraena bezumljem misli... Zrake shvaate li: sve je iz
jedine, blistave, materije koja se osmjehuje. Zvuni taktovi: Tra-tata-tam. Tra-ta-ta-tam, te blistave na suncu bronane stepenice i sa
svakom stepenicom podiete se vie i vie u vrtoglavu modrinu...
1

Vjerojatno od starinske rijei uniforme.

I evo, isto kao to je bilo i jutros, na navozu, opet sam ugledao,

ba kao da sam upravo sad po prvi put u ivotu sve ugledao:
nepromjenljive ravne ulice, staklo kolnika koje prti svjetlou,
boanstveni paralelopipedi prozirnih nastambi, etvrtastu harmoniju
sivo-plavih redova. I tako: kao da nisu cijela pokoljenja ve sam ja
upravo ja pobijedio staroga Boga i stari ivot, kao da sam upra
vo ja stvorio sve ovo, i ja se, kao toranj, bojim pomaknuti lakat, da se
ne urue komadi zidova, kupola, maina...
A potom trenutak skok kroz stoljea, s + na -. Sjetio sam se
(oito asocijacija po kontrastu) iznenada sam se sjetio slike u
muzeju: njihov, tadanji, bulevar dvadesetih stoljea, zagluujue
aren, zamren kovitlac ljudi, kotaa, ivotinja, oglasa, drvea, boja,
ptica... A, ipak, govore da je to doista tako bilo daje moglo biti.
To mi se uinilo tako nevjerojatno, tako besmisleno, da nisam izdr
ao ve sam prasnuo u smijeh.
I istog trenutka eho smijeh s desna. Osvrnuo sam se: meni
u oi bijeli neobino bijeli i otri zubi, nepoznato ensko lice.
Oprostite rekla je ali, tako ste nadahnuto sve promatrali
kao neki mitski bog sedmoga dana stvaranja svijeta. ini mi se, da
ste uvjereni, da ste i mene stvorili vi, a ne netko drugi. Polaskana
sam...
Sve to bez osmijeha, ak bih rekao s nekim potovanjem
(moda zna da sam ja graditelj INTEGRALA). Ali ne znam u
oima ili obrvama nekakav udan, razdraujui iks, nikako ga ne
mogu uhvatiti, dati mu brojani izraz.
Zbog neeg sam se zbunio i pomalo se zapleui poeo logi
ki motivirati svoj smijeh. Savreno je jasno da takav kontrast, taj
nepremostiv jaz izmeu sadanjeg i ondanjeg...
Ali zato nepremostiv? (Kakvi bijeli zubi!) Preko provali
je mogue je prebaciti mosti. Samo zamislite: bubanj, bataljuni,
redovi i to je takoer bilo i dakle...
No da: jasno je! viknula je (to je bilo zaprepaujue podudaranje misli: ona je gotovo mojim rijeima ono to sam zapisivao
prije etnje). Shvaate: ak misli. To je zato to nitko nije jedan ve
jedan od. Mi smo tako jednaki...
Ona:
Sigurni ste?

Vidio sam obrve u otrom kutu uzdignute prema sljepooicama

kao otri roii iksa, opet se zbog neeg zbunio: pogledao
nadesno, nalijevo i...
Desno od mene ona, tanka, otra, elastino gipka, kao bi, I330 (vidim joj sada broj); s lijeve strane 0-90, sasvim drugaija, sva
od oblina, s djejim naborima na ruci i na kraju nae etvorke
nepoznata mi muka numera nekako dvaput izvijena, poput slova
S. Svi smo bili razliiti...
Ta, s desna, 1-330, presrela je, oito, moj zbunjeni pogled i s
uzdahom:
Da... jao!
U biti, taj je jao bio sasvim na mjestu. Ali, opet, neto na
njenom licu, ili u glasu...
Ja sam s neobinom za mene otrinom rekao:
Nita jao. Znanost se razvija i jasno je ako ne sada, onda
za pedeset, sto godina...
ak su i nosevi kod sviju...
Da, nosevi sada sam gotovo vikao. Kad ve postoji
svejedno je kakav je razlog za zavist... Ako ja imam prast nos, a
netko...
Ali, va je nos, molim, ak i klasian, kako su govorili u
davna vremena. A ruke... Ne, pokaite, pokaite ruke!
Ne trpim kada mi gledaju ruke: sve u dlakama, obrasle
nekakav neumjestan atavizam. Pruio sam ruku i koliko sam
mogao tuim glasom rekao:
Majmunske.
Pogledala je ruke, zatim lice:
Da, to je zanimljiv spoj odmjeravala me pogledom, kao na
vagi, zatreperili su opet roii u kutu obrva.
On je zapisan kod mene veselo ruiasto otvorila je usta
0-90.
Daje barem utjela ovo je bilo potpuno nepotrebno. Uope...
ta mila O... kako bih rekao... kod nje nije pravilno izraunata brzina
jezika. Brzina jezika u sekundi treba uvijek biti neznatno sporija od
brzine misli u sekundi, a nikako obrnuto.
Na kraju bulevara, na akumulatorskom tornju, zvono je jako otku
cavalo 17. Osobni Sat je zavrio. 1-330 odlazila je zajedno s tom, na
9

slovo S nalik, mukom numerom. Ima lice koje ulijeva potovanje

i vidim, ak mi je kao poznat. Negdje sam ga ve susreo sad se
ne sjeam gdje...
Na odlasku I se sve onako iksovski osmjehnula.
Zavirite prekosutra u sluaonicu 112.
Slegnuo sam ramenima:
Ako budem imao raspored upravo za tu sluaonicu, koju ste
spomenuli...
Ona s nekakvom nerazumljivom uvjerenou:
Imat ete.
Ta ena djelovala je na mene isto tako neugodno kao i sluajno
zalutali u jednadbu nedjeljivi iracionalni lan. I elio sam barem
nakratko ostati sam s milom O.
Ruku pod ruku proao sam s njom etiri linije bulevara. Na uglu
ona je trebala nadesno, ja nalijevo.
Tako bih htjela danas doi k vama, spustiti rolete. Upravo
danas, sada... plaho je pogledala u mene O svojim okruglim,
plavo-kristalnim oima.
Smijena je. Ali, to sam joj mogao rei? Bila je kod mene juer
i jednako kao i ja zna da je na najblii seksualni susret prekosutra.
To je samo isto njeno prebacivanje misli kao to se dogaa
(ponekad tetno) prebacivanje paljenja u motoru.
Na rastanku sam dva... ne, bit u toan: tri puta poljubio udesne,
plave, bez ijednog oblaka, oi.

Biljeka 3.
Koncept: SAKO. ZID. TABLICA.

Pogledao sam sve to sam napisao juer i vidim: nisam pisao

dovoljno jasno. Zapravo, sve je to savreno jasno za bilo koga od nas.
Ali tko zna: moe biti, da ste vi, nepoznati, kojima e INTEGRAL
donijeti moje biljeke, veliku knjigu civilizacije proitali samo do
one stranice do koje su doli nai preci prije 900 godina. Moda vam

10

nisu poznate ni takve osnovne stvari kao to su Satna Tablica, Osobni

Sati, Majinska Norma, Zeleni Zid, Dobrotvor. Smijeno mi je i u
isto vrijeme jako teko govoriti o svemu tome. To je potpuno isto kao
kada bi pisac iz, recimo, 20. st. u svojem romanu trebao objasniti to
je to sako, stan, ena. A ipak, ako je njegov roman namijenjen
divljacima zar se moe zamisliti bez napomena u vezi sa
sakoom?
Uvjeren sam, divljak bi promatrao sako i mislio: No, emu ovo?
Samo teret. ini mi se da ete tono tako misliti i vi kada vam
kaem da jo od vremena Dvjestogodinjeg Rata nitko od nas nije bio
iza Zelenog Zida.
Ali, dragi moji, treba ipak malo promisliti, to puno pomae. Jer
jasno je: sva ljudska povijest, koliko je mi poznajemo, to je povijest
prijelaza od nomadskih oblika ka sjedilakim. Zar iz toga ne slijedi
daje najsjedilakiji nain ivota (na) u isto vrijeme i najsavreniji (na)? Ako su se ljudi muvali po Zemlji s kraja na kraj, tada je tako
bilo samo u pretpovijesno doba, kada su postojale nacije, ratovi,
trgovine, otkria raznih Amerika. Ali emu, kome je to sada nuno?
Doputam: navika sjedilakog ivota nije steena odmah i bez
muke. Kada su za vrijeme Dvjestogodinjeg Rata sve ceste razruene
i zarasle u travu u prvo je vrijeme, vjerojatno, bilo vrlo neudobno
ivjeti u gradovima koji su jedan od drugog bili odvojeni zelenim
praumama. I to iz toga proizlazi? Nakon to je ovjeku otpao rep,
on se vjerojatno, isto tako, nije odmah nauio tjerati muhe bez po
moi repa. U prvo je vrijeme, sasvim sigurno, tugovao bez repa. Ali
sada moete li zamisliti da imate rep? Ili: moete li zamisliti sebe
na ulici golog, bez sakoa (moda jo uvijek hodate u sako
ima)? Tako i ovdje: ne mogu zamisliti grad koji ne bi bio ograen
Zelenim Zidom, ne mogu zamisliti ivot koji nije odjeven u brojanu
odjeu Satne Tablice.
Satna Tablica... Evo i sada, sa zida u mojoj sobi, strogo i njeno
u oi me gledaju njezine purpurne brojke na zlatnom polju. Nehotice
se sjeam onoga to su drevni ljudi nazivali ikonom i htio bih sla
gati stihove ili molitve (to je jedno te isto). Ah, zato nisam pjesnik
da te dostojno opjevam, o Tablico, o srce i bilo Jedine Drave.
Svi mi (a moda i vi) jo smo kao djeca u koli itali taj najvei
spomenik drevne literature koji je doao do nas eljezniki vozni

11

red. Ali postavite ga usporedo sa Tablicom i vidjet ete jedno

pored drugog ugljen i dijamant: i jedan i drugi isto su C, ugljik ali
kako je vjean, prozraan, kako sjaji dijamant. Kome ne zastaje dah
kada s tutnjavom juri po stranicama Voznog reda. Ali Satna
Tablica svakoga od nas u stvarnosti pretvara u elinog esterokotanog heroja velike poeme. Svako jutro, sa esterokotanom to
nou, u jedan te isti tren, u jednu te istu minutu mi, milijuni,
ustajemo kao jedan. U jedan te isti tren, jedinstvenomilijunski
zapoinjemo posao jedinstvenomilijunski ga zavravamo. I slije
vajui se u jedinstveno, milijunoruko tijelo u jednoj istoj, Tablicom
odreenoj sekundi prinosimo lice ustima izlazimo u etnju i
idemo u sluaonicu, u dvoranu na Taylorove vjebe, odlazimo na
spavanje...
Bit u potpuno otvoren: apsolutno tonog ijeenja zadatka sree
nema jo uvijek ni kod nas: dva puta na dan od 16 do 17 i od 21
do 22 jedinstveni moni organizam raspada se na pojedine stanice: to
su Tablicom propisani Osobni Sati. Tada ete vidjeti: u sobi jednih
srameljivo sputene rolete, drugi pravilno, po bronanim skala
ma Mara etaju bulevarom, trei kao ja sada sjede za
pisaim stolom. Ali vrsto vjerujem neka me nazovu idealistom i
fantastom vjerujem: ranije ili kasnije ali jednom, i za te sate
pronai emo mjesto u opoj formuli, jednom e svih 86 400 sekun
di ui u Satnu Tablicu.
Imao sam prilike itati i sluati mnogo nevjerojatnih stvari o tim
vremenima kada su ljudi jo ivjeli u slobodnom, tj. neorganizira
nom, divljem stanju. Ali najnevjerojatnije uvijek mi se inilo upravo
to: kako je tadanja pa ako je i bila nerazvijena dravna vlast
mogla dozvoliti, da ljudi ive bez iega nalik na nau Satnu Tablicu,
bez obveznih etnji, bez tone regulacije rasporeda prehrane, ustajali
su i lijegali kad god bi im to palo na pamet; neki povjesniari ak
govore da su u ta vremena po itave noi na ulicama gorjela svjetla,
po itave noi hodali su i vozikali se ulicama.
Eto, to nikako ne mogu zamisliti. Pa kako god bio ogranien nji
hov um, ipak su trebali razumjeti daje takav ivot bio pravo sveope
ubijanje, samo polagano, iz dana u dan. Drava (humanost) zabranji
vala je da se osudi na smrt pojedinac, ali nije zabranjivala da se mi
lijuni ubijaju napola. Ubiti jednog, to jest umanjiti sumu ljudskih

12

ivota za pedeset godina to je zloin, a umanjiti sumu ljudskih

ivota za 50 milijuna godina to nije zloin. Pa, zar to nije smi
jeno? Kod nas taj matematiko-moralni zadatak u pola minute moe
rijeiti bilo koja desetogodinja numera; a kod njih nisu mogli svi
njihovi Kantovi zajedno (zato to se niti jedan Kant nije sjetio izgra
diti sustav znanstvene etike, tj. etike osnovane na oduzimanju, zbra
janju, dijeljenju, mnoenju).
I eto zar nije besmislica da je drava (jo se imala obraza nazi
vati dravom!) mogla ostavili bez svake kontrole seksualni ivot.
Tko je kada i koliko htio... Savreno neznanstveno, kao ivotinje. I
kao ivotinje, napamet, raali su djecu. Zar nije smijeno: znati vrt
larstvo, peradarstvo, ribogojstvo (imamo tone podatke da su sve to
znali), a nisu mogli doi do posljednjeg stupnja te logike ljestvice:
djecogojstvo. Ne dosjetiti se nae Materinske i Oinske Norme.
Tako smijeno i tako nevjerojatno, da sam, evo, napisao, a sve se
bojim: iznenada ete vi, nepoznati itatelji, pomisliti da sam nekakav
zlobni aljivac. Odjednom ete pomisliti da se samo hou naaliti s
vama i da sasvim ozbiljnim nainom piem najobinije bedastoe.
Ali najprije: ja se ne znam aliti u svaku alu kao skriveni lan
ulazi la; i drugo: Znanost Jedine Drave tvrdi daje ivot drevnih bio
upravo takav, a Znanost Jedine Drave ne grijei. Pa i kako se tada
mogla stvoriti dravna logika kada su ljudi ivjeli u stanju slobode,
tj. kao zvijeri, majmuni, stado. Sto se moglo od njih traiti kada je
ak i u nae vrijeme odnekud sa dna, iz dlakavih dubina jo
ponekad mogue uti divlji, majmunski eho.
Na sreu samo rijetko. Na sreu to su samo sitni kvarovi
detalja: njih je lako popraviti, ne zaustavljajui vjeni veliki hod
itavog Stroja. I zato, da bismo izbacili iskrivljeni zavrtanj mi
imamo, vjetu, teku ruku Dobrotvora, imamo iskusno oko uvara...
Da, usput, sad sam se sjetio: onaj jueranji, dvaput izvijeni, kao
S ini mi se da sam ga vidio kako izlazi iz Ureda uvara. Sada
shvaam zato sam instinktivno prema njemu osjetio potovanje i
nekakvu neugodnost kada je ta neobina I uz njega... Moram priznati
daje ta I...
Zvoni za spavanje: 22:1/2. Do sutra.

13

Biljeka 4.
Koncept: DIVLJAK S BAROMETROM. EPILEPSIJA. KAD BI

Do sada mi je u ivotu sve bilo jasno (izgleda da nemam uzalud

nekakvu naklonost prema upravo toj rijei jasno). A danas... Ne
razumijem.
Najprije, ja sam doista dobio raspored da budem upravo u slu
aonici 112, kao to mi je ona i rekla. Iako je vjerojatnost bila
1500/10 000 000 = 3/20 000 (1500 to je broj sluaonica, a 10 000
000 numera). A drugo... Uostalom, bolje redom.
Sluaonica. Ogromna, potpuno suncem okupana polulopta od
staklenih masiva. Kruni redovi plemenito loptastih, glatko oianih
glava. S laganim treptajem srca pogledao sam oko sebe. Mislim,
traio sam: hoe li negdje nad plavim valovima junifa zablistati
ruiasti srp mile usne O. Evo, neiji neobino bijeli i otri zubi,
nalik... ne, nije. Veeras u 21 doi e k meni O elja daje ovdje,
vidim, bila je sasvim normalna.
Evo zvonce. Ustali smo, otpjevali Himnu Jedine Drave a
na podiju blistajui zlatnim zvunikom i otroumnou pojavio se
fonolektor.
Potovane numere! Nedavno su arheolozi iskopali jednu knjigu
iz 20-og stoljea. U njoj autor s ironijom govori o divljaku i ba
rometru. Divljak je primijetio: svaki put kad se barometar zaustavio
na kia uistinu je padala kia. I budui daje divljak poelio kiu,
on je iakao tono onoliko ive koliko je bilo potrebno da bi se
nivo spustio na kia (na ekranu divljak u perju aka ivu: smijeh).
Vi se smijete: ali zar vam se ne ini da smijeh vie zasluuje
Europejac toga doba. Isto tako kao i divljak i on je htio kiu kiu
s velikim slovom, algebarsku kiu. A stajao je ispred barometra kao
pokisla koko. Divljak je u krajnjem sluaju imao vie smjelosti i
energije i makar i divlje logike: on je uspio shvatiti da posto
ji veza izmeu uzroka i posljedice. Iakavi ivu uspio je napravi
ti prvi korak na tom velikom putu, na kojem...
Tada sam (ponavljam: piem ne tajei nita) tada sam na neko
vrijeme postao kao nepromoiv za ivotvorne bujice koje su se sli

14

jevale iz zvunika. Odjednom mi se uinilo da sam doao ovamo

nepotrebno (ali zato nepotrebno i kako sam uope mogao ne doi
kad je bio izdan nalog?); uinilo mi se sve je prazno, samo ljus
ka. I s naporom sam ukljuio panju tek onda kada je fonolektor ve
preao na glavnu temu: na nau glazbu, na matematiku kompozici
ju (matematiar uzrok, glazba posljedica), na opis nedavno
pronaenog muzikometra.
- ... Jednostavno okretanjem evo ove ruice, bilo tko od nas
proizvodi do tri sonate na sat. A s kakvim naporom su to inili vai
preci. Oni su mogli stvarati jedino kad bi se doveli do napadaja
nadahnua nepoznatog oblika epilepsije. I evo vam najzabavni
ja ilustracija toga, to bi njima ispalo glazba Skrjabina dvade
seto stoljee. Taj crni sanduk (na pozornici su razmaknuli zastor, a
tamo njihov drevni instrument) taj sanduk nazivali su rojalnim ili kraljevskim, to jo jednom dokazuje koliko je sva njiho
va glazba...
I dalje opet se ne sjeam, vjerojatno, zato to... No, da, rei
u iskreno: zato to je kraljevskom sanduku prila ona 1-330.
Vjerojatno sam bio jednostavno zapanjen tom njezinom neoeki
vanom pojavom na pozornici.
Bila je u fantastinom kostimu drevne epohe: vrsto pripijena
crna haljina, otro podcrtana bjelina otkrivenih ramena i grudi, i ta
topla sjenka, koja se od disanja njihala, meu... i zasljepljujue
bijeli, gotovo zli zubi...
Osmijeh ugriz, ovamo dolje. Sjela je zasvirala. Divlje,
grevito, areno, kao sav tadanji njihov ivot ni traga razumnoj
mehaninosti. I, naravno, oni, pored mene, u pravu su: svi se smiju.
Samo nekolicina... ali zato i ja ja?
Da, epilepsija duevna bolest bol... Polagana, slatka bol
ugriz i kad bi bio jo dublji, jo bolniji. 1 evo, polagano sunce.
Ne nae, ne to plavkasto-kristalno i ujednaeno kroz staklene cigle
ne: divlje, sunce koje leti, pri dolje sve sa sebe sve u sitne
komadie.
ovjek to je sjedio do mene iskosio se nalijevo na mene i
nacerio se. Zbog neeg veoma sam jasno zapamtio: vidio na usna
ma mu je iskoio mikroskopski mjehuri sline i prsnuo. Taj me mje
huri otrijeznio. Ja sam opet ja.

15

Kao i svi uo sam sad samo besmisleno, nemirno kloparanje

struna. Smijao sam se. Postalo je lagano i jednostavno. Talentirani
fonolektor previe je ivo ocrtao tu divlju epohu to je sve.
S kakvim sam uitkom sluao zatim nau sadanju glazbu. (Ona
je prikazana kasnije zbog kontrasta.) Kristalne kromatske ljestvice
beskonanih redova koje su se spajale i razilazile i akordi koji
sumiraju formule Taylora, MacLorena; itave tone teki glomazni
kvadrati nad Pitagorinim poukom; tune melodije umirueg valovi
tog kretanja; bljetavi taktovi koji su smjenjivali Fraunhoferove lini
je u pauzama spektralna analiza planeta... Kakva uzvienost!
Kakva nepokolebljiva zakonitost! I kako je jadna jogunasta, niim
osim divljim fantazijama nesputana glazba drevnih.
Kao i obino, u simetrinim redovima, po etiri, kroz iroka vrata
izlazili smo iz sluaonice. Pokraj je promakla poznata dvaput izvije
na figura; poklonio sam se s potovanjem.
Za sat vremena treba doi mila O. Osjeao sam se ugodno i koris
no uzbuen. Kod kue bre u kancelariju, sunuo sam deurnom
svoj ruiasti bon i dobio potvrdu na pravo roleta. To pravo postoji
kod nas samo za seksualne dane. A izmeu svojih prozranih, kao
od blistavog zraka satkanih zidova ivimo uvijek na vidjelu,
vjeno okupani svjetlou. Mi nemamo to skrivati jedni od drugih.
K tome to jo i olakava teak i uzvien trud uvara. Inae tko zna to
bi se sve moglo dogoditi. Mogue je da su upravo udna, neprozrana obitavalita drevnih stvorila tu njihovu jadnu elijsku psihologiju.
Moj (sic!) dom moja tvrava kako su to samo mogli smisli
ti!
U 22 spustio sam rolete i istog trenutka ula je pomalo zadi
hana O. Pruila mi je svoja ruiasta ustaca i mali ruiasti bon.
Otrgnuo sam bon i nisam se mogao odvojiti od ruiastih usta do
posljednjeg trenutka 22:15.
Nakon toga pokazao sam joj svoje biljeke i govorio ini mi
se, jako dobro o ljepoti kvadrata, kocke, pravca. Ona je tako
oarano ruiasto sluala i odjednom iz njenih modrih oiju
suza, druga, trea pravo na rastvorenu stranicu (str. 7). Crnilo se
razlilo. Evo, trebat u prepisivati.
Dragi De, kad bi barem vi kad bi...

Ma to, kad bi? to, kad bi? Opet njena stara pjesma: dijete.
Ili je, moda, neto novo to se tie... to se tie one? Iako tu
kao da... Ne, to bi bilo suvie besmisleno.

Biljeka 5.
Koncept: KVADRAT. VLADARI SVIJETA. UGODNO-KORISNA
FUNKCIJA
Opet to nije to. Opet razgovaram s vama, nepoznati moj itatelju, kao
da ste vi... Evo, recimo, moj stari prijatelj R-13; pjesnik, sa
crnakim usnama pa svi ga poznaju. Ali vas, na Mjesecu, na
Veneri, na Marsu, na Merkuru tko vas poznaje, gdje ste i tko?
Evo kako: zamislite kvadrat, iv, prekrasan kvadrat. I on mora
ispriati o sebi, o svom ivotu. Shvaate li kvadratu bi zadnje palo
na pamet govoriti o tome da su njegova sva etiri kuta ista, on to jed
nostavno ne vidi, za njega je to toliko normalno, svakodnevno. I ja
sam tako itavo vrijeme u tom kvadratnom poloaju. Evo, na prim
jer, ruiasti bonovi i sve to je povezano s njima: za mene je to jed
nakost sva etiri kuta, ali za vas je to moda vanije od Newtonovog
binoma.
Eto tako. Jedan od drevnih mudraca rekao je, razumije se slua
jno, pametnu stvar: Ljubav i glad vladaju svijetom. Ergo, da bi
zavladao svijetom ovjek mora zavladati vladarima svijeta. Nai
preci skupo su, naposljetku, pokorili Glad: govorim o Velikom
Dvjestogodinjem Ratu o ratu izmeu grada i sela. Vjerojatno su
se iz religioznih predrasuda divlji krani tvrdoglavo drali svoga
kruha.2 Ali 35. godine prije osnutka Jedine Drave bila je izum
ljena dananja naftna hrana. Istina, preivjelo je samo 0,2 posto
stanovnitva zemaljske kugle. Ali, kako je sjajno oieno od
tisuugodinje prljavtine postalo lice Zemlje. I zato je tih nula
cijelih i dvije desetine iskusilo blaenstvo u raskonim palaama
Jedine Drave.
2
Ta se rije kod nas ouvala samo u obliku poetske metafore: kemijski sastav te
tvari nam je nepoznat.

Ali, ako nije jasno: blaenstvo i zavist to su brojnik i nazivnik

razlomka koji se naziva srea. I kakav bi bio smisao bezbrojnih
rtava Dvjestogodinjeg Rata kada bi u naim ivotima jo uvijek
ostajalo povoda za zavist. A povod je ostao jer su jo uvijek ostali
prasti nosevi i klasini nosevi (na tadanji razgovor u etnji)
zato to su ljubav nekih traili mnogi, a drugih nitko.
Prirodno da je podinivi sebi Glad (algebarski = sumi vanjskih
dobara) Jedina Drava povela rat protiv drugog vladara svijeta
protiv Ljubavi. Naposljetku, i ta je stihija bila pobijeena, tj. orga
nizirana, matematizirana, i prije oko 300 godina proglaen je na
povijesni Lex sexualis: svaka numera ima pravo kao na sek
sualni produkt na bilo koju drugu numeru.
I dalje je samo stvar tehnike. Paljivo vas ispitaju u laboratori
jima Seksualnog Ureda, tono odreuju sadraj spolnih hormona u
krvi i izraunavaju za vas posebnu Tablicu seksualnih dana. Zatim
podnosite prijavu da se u svoje dane elite koristiti tom i tom nu
merom (ili numerama) i dobivate odgovarajui blok s bonovima
(ruiaste boje). Eto, to je sve.
Jasno: povoda za zavist nema vie nikakvih, nazivnik razlom
ka sree sveden je na nulu razlomak se pretvara u prekrasnu
beskonanost. I upravo ono to je za drevne ljude bio povod bezbro
jnih glupih tragedija kod nas je svedeno na harmoninu, ugodno-korisnu funkciju organizma, ba kao i san, fiziki rad, hranjenje,
pranjenje i si. Iz ovoga vidite kako velika sila logike proiava sve
ega god se takne. O kada bi i vi, nepoznati, spoznali tu boansku
silu, kada biste se i vi nauili ii za njom do kraja.
udno: pisao sam juer o najviim visinama u ljudskoj povijesti,
sve vrijeme disao sam najii planinski zrak misli a unutra bilo
je nekako oblano, puno pauine, i ukrten je nekakav etverotapi
iks. Ili su to moje ape, i sve je to zbog toga to su mi bile predugo
pred oima moje dlakave ape. Ne volim govoriti o njima ne
volim ih: to je ostatak divlje epohe. Zar doista u meni-----------Htio sam precrtati sve ovo zato to ovo izlazi iz granica kon
cepta. Ali zatim sam odluio: neu precrtati. Neka moje biljeke
kao najtoniji seizmograf pokau krivulju ak i najmanjih moz
govnih kolebanja; jer ponekad upravo takva kolebanja bivaju vjes
nikom --------

18

Dakle ovo je ve besmislica, ovo bi doista trebalo precrtati: mi

smo u korito uveli sve stihije nikakvih katastrofa ne moe biti.
I sad mi je potpuno jasno: udan osjeaj iznutra sve je to zbog
mog kvadratnog poloaja o kojem sam govorio na poetku. I nije u
meni iks (to nije mogue) jednostavno se bojim, da u vama ne
ostane nekakav iks, nepoznati moji itatelji. Ali, vjerujem neete
jako strogo suditi o meni. Vjerujem vi ete shvatiti da mi je tako
teko pisati kao niti jednom autoru u tijeku itave ljudske povi
jesti: jedni su pisali za suvremenike, drugi za potomke, ali nitko
nikada nije pisao za pretke ili bia slina njihovim divljim dalekim
precima.

Biljeka 6.
Koncept: SLUAJ. PROKLETO JASNO. 24 SATA.

Ponavljam: zadao sam sebi obvezu da piem, nita ne skrivajui.

Zato, kolikogod to tuno bilo, moram ovdje primijetiti, da, oito, ak
i kod nas proces otvrdnjavanja, kristalizacije ivota nije zavren, do
idealajo je nekoliko stepenica. Ideal (jasno je) tamo je gdje se
vie nita ne dogaa, a kod nas... Evo, izvolite: u Dravnim Novina
ma danas itam da e se na Trgu Kocke za dva dana odrati Praznik
Pravosua. Izgleda da je opet neka numera naruila hod velikog
Dravnog Stroja, opet se dogodilo neto nepredvieno, neproraunato.
I osim toga neto se dogodilo sa mnom. Istina, to se dogodilo
za vrijeme Osobnih Sati, tj. u vrijeme posebno odreeno za nepred
viene okolnosti, ali ipak...
Oko 16 (tonije, u deset do 16) bio sam kod kue. Odjednom '
telefon:
D-503? enski glas.
Da.
Slobodni ste?
Da.

19

 To sam ja 1-330. Sad u doi do vas i idemo u Drevnu Kuu.

U redu?
1-330!.. Ta I me razdrauje, odbija gotovo plai. Ali upravo
sam joj zato rekao: da.
Za pet minuta ve smo bili u aeru. Modra svibanjska majolika
neba i lako sunce na svom zlatnom aeru zuji za nama, ne pretiui
nas i ne zaostajui. Ali tamo, ispred, bijeli se kao ona mrena oblak,
ruan, debeo kao obrazi drevnog kupida i to nekako smeta.
Prednji je prozori otvoren, vjetar, usne se sue i nehotice ih cije
lo vrijeme oblizuje i cijelo vrijeme misli o usnama.
Evo ve se vide u daljini nejasne zelene mrlje tamo, iza Zida.
Zatim lagano, spontana klonulost srca nie, nie, nie kao sa
strme planine i mi smo kod Drevne Kue.
itavo je to neobino, krhko, slijepo zdanje potpuno odjeveno u
staklenu ljusku: inae bi se ono, naravno, odavno ve sruilo. Pored
staklenih vrata starica, sva naborana i posebno usta: same
bore, nabori, usne ve ule unutra, usta nekako zarasla i bilo je
sasvim nevjerojatno da bi ona mogla progovoriti. A ipak progo
vorila je.
A to, dragi, kuicu ste moju doli pogledati? i bore su zas
jale (tj. vjerojatno, sloile se kao zrake to je i stvorilo dojam da su
zasjale).
Da, bakice, opet sam se zaeljela rekla je I.
Bore su sijale:
Sunce ha? A to, to? Ah, avolice, avolice! Zna-am,
znam! Dobro: poite sami, a menije bolje ovdje, na suncu...
Hm... vjerojatno je moja suputnica ovdje est gost. elio bih
neto sa sebe stresti smeta: vjerojatno, ista ona nametljiva vizual
na slika: oblak na glatkoj modroj majolici.
Dok smo ili irokim tamnim stepenicama I je rekla:
Volim nju tu staricu.
Zato?
Ah, ne znam. Moda zbog njenih usana. A moda ni
zbog ega. Jednostavno tako.
Slegnuo sam ramenima. Ona je produila lagano se osmjehu
jui, a moda se uope i nije osmjehivala:
Osjeam se vrlo krivom. Jasno, to ne smije biti samo-takoljubav ve zbog-neega-ljubav. Sve stihije moraju biti...
20

 Jasno... poeo sam. Istog trenutka uhvatio sam samoga

sebe na toj rijei i kradom pogledao I: je li primijetila ili nije?
Gledala je negdje dolje; oi sputene kao rolete.
Sjetih se: oko 22 prolazi avenijom i izmeu jarko osvijetljenih i
providnih kvadrata tamne i sputene rolete. Zato je danas naz
vala i zato sve ovo?
Otvorio sam teka, kripava, neprovidna vrata i mi smo u
mranom prostoru bez ikakva reda (to se kod njih nazivalo stan).
Isti onaj udan kraljevski glazbeni instrument i divlje, neorga
nizirano, ludo kao tadanja glazba arenilo boja i oblika. Bijela
ravnina gore; tamnomodri zidovi; crveni, zeleni, naranasti uvezi
drevnih knjiga; uta bronca kandelabri, kip Buddhe; izobliene
epilepsijom, ne uklapajui se ni u kakve jednadbe linije namje
taja.
Teko sam podnosio taj kaos. No moja je suputnica imala, oito,
snaniji organizam.
To je moj najdrai... i iznenada se trgnula ugriz osmi
jeha, bijeli, otri zubi. Tonije: najsmjeniji od svih stanova.
Ili, jo tonije: drava ispravio sam je. Tisue mikro
skopskih, vjeno zaraenih drava, nemilosrdnih kao...
No, da, jasno oito je vrlo ozbiljno rekla I.
Proli smo kroz sobu, gdje su se nalazili maleni djeji krevetii
(djeca su u to doba bila takoer privatno vlasnitvo). I opet sobe,
svjetlucanje zrcala, sumorni ormari, neizdrljivo areni divani, gole
mi kamin, velika postelja od mahagonija. Nae dananje pre
krasno, prozrano, vjeno staklo bilo je samo u obliku bijednih,
lomljivih kvadratia prozora.
I kada ovjek pomisli: ovdje su jednostavno tako voljeli,
gorjeli, muili se... (opet sputene rolete oiju). Kakav besmislen,
rasipan gubitak ljudske energije zar ne?
Ona je govorila kao iz mene, govorila je moje misli. Ali u njenom
osmijehu cijelo je vrijeme bio nekakav razdraujui iks. Tamo, za
roletama, u njoj se zbivalo neto ne znam to neto to me razdraivalo; htio sam se prepirati s njom, vikati na nju (upravo tako),
ali morao sam se suglasiti nije se bilo mogue ne suglasiti.
Eto zaustavila se pred zrcalom. U tom trenutku vidio sam
samo njene oi. Pala mi je na um ideja: pa ovjek je napravljen isto

21

tako primitivno divlje, kao i ovi apsurdni stanovi ljudske glave

su neprozirne i postoje tek malena okanca prema unutra: oi. Ona kao
da je pogodila okrenula se. Pa, evo mojih oiju. Dakle? (To,
naravno, utei.)
Preda mnom dva neizrecivo tamna prozora, a unutra takav
nepoznat, tu ivot. Vidio sam samo vatru gori tamo nekakav
vlastiti kamin i nekakve figure, nalik...
To je, naravno, bilo prirodno: vidio sam tamo odraz samoga sebe.
Ali, bilo je neprirodno i nimalo nalik meni (oito, bio je to muni
rezultat situacije) tono sam osjetio strah, osjetio sam da sam
uhvaen, natjeran u taj divlji kavez, osjetio sam da me zgrabio divlji
vihor drevnog ivota.
Znate to rekla je I izaite na minutu u susjednu sobu.
Njen glas uo se odande iznutra, iza tih tamnih prozora oiju, gdje
je gorio kamin.
Izaao sam i sjeo. S male police na zidu pravo meni u lice, jedva
primjetno, osmjehivala se prasta asimetrina fizionomija jednog od
drevnih pjesnika (ini se, Pukina). Zato sjedim ovdje i pokorno
izdravam taj osmijeh, i zato sve to: zato sam ovdje zbog ega
to apsurdno stanje? Ta razdraujua, odbojna ena, udna igra...
Tamo lupnula su vrata ormara, utala svila, s trudom sam se
zadravao da ne poem tamo i doista se ne sjeam: htio sam joj
vjerojatno rei mnogo otrih rijei.
Ali, ve je izala. Bila je u kratkoj, starinskoj svijetlo-utoj halji
ni, crnoj kapi, crnim arapama. Haljina od lake svile bilo mi je
jasno vidljivo: arape su vrlo dugake, znatno iznad koljena, i
otvoren vrat, sjena meu...
ujte, vi, jasno, elite biti originalni, ali zar vi...
Jasno prekinula me biti originalan to znai na neki
se nain izdvojiti od drugih. Dakle, biti originalan znai naruiti
jednakost... I to, to se na idiotskom jeziku drevnih nazivalo biti
banalnim kod nas znai: samo ispunjavati svoju dunost. Zato to...
Da, da, da! Upravo tako nisam izdrao. I nemate to,
to...
Prila je statui prastog pjesnika i spustivi roletu na divlji oganj
oiju tamo, unutra, za svojim prozorima, rekla, taj put, ini se,
savreno ozbiljno (moda da bi me smekala) rekla jako razumnu
stvar:
22

 Zar vam se ne ini udnim da su ljudi nekada prije trpjeli evo,

ovakve? I ne samo trpjeli klanjali im se. Kakav ropski duh! Zar
nije tako?
Jasno...To jest ja sam htio... (to prokleto jasno!)
Da, da razumijem. Ali to su bili u biti vladari silniji od njihovih
okrunjenih vladara. Zato ih nisu izolirali, istrijebili? Kod nas...
Da, kod nas... poeo sam. I iznenada se nasmijala.
Jednostavno sam, eto, oima vidio taj smijeh: zvonku, otru, kao bi,
elastino-gipku krivulju tog smijeha.
Sjeam se sav sam drhtao. Evo uhvatiti je i vie ne pam
tim to... Trebalo je neto bilo to napraviti. Makinalno sam
otvorio svoju zlatnu znaku, pogledao na sat. Bilo je deset do pet.
Ne mislite li da je ve vrijeme? rekao sam utivo, koliko
sam mogao.
A, kada bih vas zamolila da ostanete ovdje sa mnom?
Sluajte: vi... znate li vi to govorite? Za deset minuta moram
biti u sluaonici...
... A sve numere moraju proi obvezni teaj umjetnosti i
znanosti... mojim glasom rekla je I. Potom je odkrinula roletu
podigla oi: kroz tamne prozore buktao je kamin. U Medi
cinskom Uredu imam jednog lijenika on je zapisan kod mene.
Ako ga zamolim on e vam izdati uvjerenje da ste bili bolesni.
Dakle?
Shvatio sam. Naposljetku sam shvatio kamo je vodila itava ova
igra.
Dakle tako! A vi znate da sam ja, kao i svaka asna numera, u
biti, duan da se bez odlaganja uputim u Ured uvara i...
A, ne u biti (otar osmijeh-ugriz). Strano me zanima:
hoete li poi u Ured ili ne?
Ostajete? maio sam se za kvaku na vratima. Kvaka je bila
mjedena i uo sam: i moj glas bio je od mjedi.
Trenutak... Moe?
Prila je telefonu. Nazvala je nekakav broj bio sam toliko uzru
jan da ga nisam zapamtio i viknula:
ekat u vas u Drevnoj Kui. Da, da, sama...
Pritisnuo sam hladnu mjedenu kvaku:
Vi ete mi dozvoliti da uzmem aero?

23

 O, da, naravno! Izvolite...

Tamo, na suncu, kraj izlaza kao raslinje, drijemala je starica.
Opet je bilo nevjerojatno da su se njena potpuno zarasla usta otvorila
i da je progovorila.
A ona vaa to, zar je ostala sama?
Sama.
Stariina usta opet su zarasla. Klimnula je glavom. Kako se ini,
vjerojatno je ak i njezina hlapea pamet shvaala svu apsurdnost i
rizinost ponaanja te ene.
Tono u 17 bio sam na lekciji. I tamo sam zbog neeg iznenada
shvatio da starici nisam rekao istinu: tamo I nije bila sama. Moda me
je upravo to to sam nehotice prevario staricu tako muilo i
ometalo me da sluam. Da, ona nije sama: u tome je stvar.
Poslije 21:1/2 imao sam slobodan sat. Ve bih danas mogao poi
u Ured uvara i prijaviti je. Ali poslije tog glupog dogaaja tako sam
se umorio. I onda zakonski rok za prijavu je 48 sati. Stii u sutra:
jo puna 24 sata.

Biljeka 7.
Koncept: TREPAVICA. TAYLOR. BUNIKA I URICA.

No. Zeleno, naranasto, modro; kraljevski instrument od mahagoni

ja; uta, kao narana, haljina. Potom bronani Buddha; odjednom
je podignuo bronane vjee i potekao je sok: iz Buddhe. I iz ute
haljine sok, i po zrcalu kapljice soka, i cijedi se veliki krevet i
djeji krevetii, i sada i ja i nekakav smrtno, slatki uas...
Probudio sam se: umjerena plavkasta svjetlost; svjetluca se stak
lo zidova, stakleni naslonjai, stol. To me umirilo, srce me prestalo
probadati. Sok, Buddha... kakva besmislica? Jasno: bolestan sam.
Prije nikada nisam sanjao. Kau daje to kod drevnih bilo najobini
je i normalno sanjati. Pa da: kad je i itav njihov ivot bio takav
uasan vrtuljak: zeleno naranasto Buddha sok. Ali mi
znamo da su snovi ozbiljna psihika bolest. I znam: do sada je moj
mozak bio kronometarski provjeren, blistav mehanizam bez ijedne
24

trunke praine, a sada... da, sada, upravo tako: osjeam tamo, u

mozgu nekakvo strano tijelo kao najtanju trepavicu u oku:
itavog sebe ne osjea, a eto, to oko s trepavicom ne moe za
boraviti niti na sekundu...
Veselo, kristalno zvonce kraj uzglavlja: 7, ustajanje.
S desna i s lijeva, kroz staklene zidove vidim, kao samoga
sebe, svoju sobu, svoju odjeu, svoje pokrete ponovljene tisuu
puta. To bodri: vidi sebe kao dio ogromnog, monog jedinstva. I
takva precizna ljepota: niti jedne suvine geste, nabora, zaokreta.
Da, taj je Taylor bio, nesumnjivo, najgenijalniji od drevnih.
Istina, on se nije sjetio proiriti svoju metodu na itav ivot, na svaki
korak, na itave dane nije uspio integrirati svoj sustav od jednog
do 24 sata. Ali ipak: kako su oni mogli pisati itave biblioteke o
nekakvom tamo Kantu a jedva primjeivati Taylora proroka,
koji je uspio zaviriti deset stoljea unaprijed.
Zavren je doruak. Skladno otpjevana Himna Jedine Drave.
Skladno, po etvero prema liftovima. Jedva ujno brujanje moto
ra i brzo dolje, dolje, dolje lagana klonulost srca...
I onda odjednom zbog neeg opet onaj besmisleni san ili
nekakva skrivena funkcija toga sna. Ah, da, juer, kao na aeru
sputanje nanie. Uostalom, sve je to svreno: toka. I jako je dobro
to sam bio s njom tako odluan i otar.
U vagonu podzemne eljeznice jurio sam tamo gdje je na postolju
blistalo na suncu jo nepokretno, vatrom neproduhovljeno, lijepo
tijelo INTEGRALA. Zatvorivi oi matao sam u formulama: jo
jednom sam u mislima izraunavao kolika je poetna brzina potreb
na da bi se INTEGRAL odvojio od Zemlje. Svakog atoma sekunde
masa INTEGRALA mijenja se (troi se eksplozivno gorivo).
Jednadba je bivala vrlo sloena, s transcendentnim veliinama.
Kao kroz san: ovdje u tvrdom svijetu brojeva netko je sjeo
pokraj mene, lagano me gurnuo, kazao oprostite.
Malo sam otvorio oi i najprije (asocijacija od INTEGRALA)
neto je strjelovito poletjelo u prostranstvo: glava i ona juri, zato
to su sa strane rairena ruiasta krila-ui. I zatim krivulja nagnu
tog potiljka pogrbljena lea dvostruko izvinuto slovo S...
I kroz staklene zidove mog algebarskog svijeta opet trepavica
neto neugodno, neto to moram danas-----------

25

 Nita, nita, molim osmjehnuo sam se susjedu dok smo se

klanjali jedan drugom. Na njegovoj znaki je bljesnulo: S-4711 (na
ravno, zato je on od prvog trenutka bio za mene povezan sa slovom
S: to je bio vizualni dojam neregistriran svijeu). I bljesnule su oi
dva otra svrdlaca, koja su se brzo okretala i uvrtala sve dublje i
evo sad e se dokopati do samoga dna, vidjet e ono to sam, ak i
samome sebi...
Odjednom mije ona trepavica postala savreno jasna: jedan je od
njih, od uvara, i najjednostavnije je, ne odgaajui, odmah, istog
asa, njemu ispriati sve.
Ja sam, znate, bio juer u Drevnoj Kui... glas mi je
udan, spljoten, ravan pokuao sam se nakaljati.
Pa, izvrsno. To daje materijala za vrlo poune zakljuke.
Ali, vidite nisam bio sam, pratio sam broj 1-330, i eto...
1-330? Drago mi je za vas. Vrlo zanimljiva, talentirana ena.
Ima mnogo poklonika.
... Ali zar nije on tada u etnji i moda je ak i zapisan kod
nje? Ne, njemu o tome nikako, nezamislivo: to je jasno.
Da, da! Svakako, svakako! Vrlo osmjehivao sam se sve
ire, besmislenije i osjeao sam: od tog osmijeha gol sam i
glup...
Svrdla su u meni dola do dna, zatim, brzo se vrtei izvila
nazad u oi; S se dvosmisleno osmjehnuo, klimnuo mi i izmigoljio
se prema izlazu.
Sakrio sam se novinama (inilo mi se da svi gledaju u mene)
brzo sam zaboravio na trepavicu, na svrdlo, na sve: tako me uzbudi
lo ono to sam proitao. Jedna kratka crta: Prema pouzdanim
izvorima ponovo su pronaeni tragovi do sada neuhvatljive orga
nizacije koja je sebi postavila za cilj oslobaanje od blagotvornog
jarma Drave.
Oslobaanje? Zapanjujue: kako su u ljudskoj vrsti otporni
zloinaki instinkti. Namjerno kaem: zloinaki. Sloboda i zloin
tako su nerazdruivo meusobno povezani, kao... pa kao kretanje
i njegova brzina: brzina aera = 0, i on se ne kree; sloboda ov
jeka = 0, i on nee poiniti zloin. To je jasno. Jedini nain da se ov
jek izbavi od zloina jest da se izbavi od slobode. I evo, tek to
smo se oslobodili od nje (u svemirskim razmjerima stoljea to je,
naravno, tek), kad odjednom nekakvi bijedni glupani...
26

Ne, ne shvaam: zato seja odmah, jo juer, nisam uputio u Ured

uvara. Danas poslije 16 idem tamo sigurno...
U 16:10 izaao sam i odmah na uglu sreo O svu u ruias
tom ushitu zbog tog susreta. Eto, ona ima jednostavan obao um. To
je dobrodolo: ona e me razumjeti i podrati... Uostalom, ne:
podrku ni ne trebam: vrsto sam odluio.
Slono su tutnjili Mar trube Glazbene Tvornice sve jedan te
isti svakodnevni Mar. Kakva neizreciva opojnost u toj svakodnevnosti, opetovanosti, zrcalnosti!
O me uhvatila za ruku.
Proetajmo okrugle modre oi meni su potpuno otvorene
modri prozori unutra i ja prodirem unutra, ni za to se ne
zakaivi: unutra nema nita, to jest, niega tueg, nepotrebnog.
Ne, neemo etati. Moram... rekao sam joj kamo. I na svoje
zaprepatenje: ruiasti krug usana sloio se u ruiasti polum
jesec, vrcima nanie kao od neeg kiselog. Planuo sam.
Vi ste enske numere, izgleda, neizljeivo nagriene predrasu
dama. Potpuno ste nesposobne za apstraktno miljenje. Oprostite mi
ali to je jednostavno tupost.
Vi idete pijunima... Fuj! A ja sam za vas u Botanikom
Vrtu nabavila struak urica...
Zato A ja emu to A? Potpuno enski ljulito sam
(priznajem) dograbio njene urice. Evo vam, evo vam vae
urice! Pomiriite, fino, ha? Pa imajte barem mrvicu logike, uri
ca lijepo mirii: tako. Ali zar moete o mirisu, o samom pojmu
miris rei je li dobar ili lo? Ne ne-mo-e-te, zar ne? Postoji miris
urica i odvratan miris bunike: ijedno i drugo je miris. Postojali su
pijuni u drevnoj dravi i postoje pijuni kod nas... da, pijuni. Ja
se ne bojim te rijei. Ali zar nije jasno: njihov pijun to je bunika,
a na pijun urica. Da, urica, da!
Ruiasti je polumjesec drhtao. Sad mi je jasno: samo mi se
uinilo no tada sam bio uvjeren da e se nasmijati. I povikao sam
jo jae:
Da, urica. I nema tu nieg smijenog, nieg smijenog.
Okrugle, glatke lopte glava plivale su mimo i osvrtale se. O me
je njeno uzela za ruku.
Danas ste nekako... da niste bolesni?

27

San uto Buddha... tog mi je trena postalo jasno: moram

poi u Medicinski Ured.
Da, pa istina je: bolestan sam rekao sam vrlo veselo (ovo je
sasvim neobjanjiva proturjenost: nisam se imao razloga radovati).
Vi morate odmah poi lijeniku. Pa vi razumijete: imate
obvezu biti zdravi to vam je smijeno i dokazivati.
Da, draga O da, vi ste naravno u pravu. Potpuno u pravu!
Nisam poao u Ured uvara: nije bilo druge, morao sam poi u
Medicinski Ured; tamo su me zadrali do 17.
A naveer (uostalom, svejedno naveer je tamo bilo
zatvoreno) naveer je dola k meni O. Rolete nisu bile sputene.
Rjeavali smo zadatke iz starinske zbirke: to jako smiruje i proia
va misli. 0-90 sjedila je nad biljenicom nagnuvi glavu k lijevom
ramenu i od napora podupirala iznutra jezikom lijevi obraz. To je bilo
tako djetinje, tako oaravajue. I u meni je sve tako dobro, tono, jed
nostavno...
Otila je. Sam sam. Dva sam puta duboko uzdahnuo (to je jako
korisno pred spavanje). I odjednom nekakav nepredvieni miris i
o neem veoma neugodnom... Uskoro sam pronaao: u krevetu mije
bila skrivena kitica urica. Odjednom se sve uzburkalo, podiglo sa
dna. Ne, to je s njene strane bilo jednostavno netaktino podmet
nuti mi te urice. No da: nisam poao, da. Ali nisam ja kriv to sam
bolestan.

Biljeka 8.
Koncept: IRACIONALNI KORIJEN. R-13. TROKUT.

To je kao kad se davno, u kolsko doba, sa mnom dogodio kori

jen V-l. Tako jasno, kao isklesano pamtim: svijetla loptasta dvorana,
stotine djejih okruglih glava i Pljapa, na matematiar. Prozvali
smo ga Pljapa: bio je ve dosta star i raskliman, i kada bi deurni u
njega odostraga stavljao utika iz zvunika je uvijek na poetku:
Plja, plja, plja, t, a tek nakon toga sat. Jednom je Pljapa priao

28

o iracionalnim brojevima i, sjeam se, plakao sam, tukao akama

o stol i derao se: Neu V-l! Izvucite iz mene V-l! Taj iracionalni
korijen urastao je u mene, kao neto tue, strano, strano, prodirao
me je nije ga bilo mogue razumjeti, uiniti bezopasnim, jer je on
bio izvan ratio.
I evo sad opet V-l. Ponovo sam pogledao svoje zapise i jasno
mi je: zavaravao sam samoga sebe, lagao sam sam sebi samo da
ne bih vidio V-1. Sve su to trice to da sam bolestan i slino: mogao
sam tamo poi; prije tjedan dana znam, poao bih, niti se ne
zamislivi. Zato sada... Zato?
Evo i danas. Tono u 16:10 stajao sam pred blistavim stakle
nim zidom. Iznad mene zlatno, sunano, isto blistanje slova na
tabli Ureda. U dubini kroz stakla dugaki red plaviastih junifa. Kao
kandila u drevnim crkvama svjetlucaju lica: oni su doli da bi
izvrili junako djelo, oni su doli da bi na oltar Jedine Drave
izruili svoje voljene, prijatelje sebe. A ja ja sam hrlio k njima,
s njima. Ali ne mogu: noge su duboko slivene sa staklenim ploama
stajao sam, tupo gledao, nisam imao snage pomaknuti se s mje
sta...
Hej, matematiaru, sanjari!
Trgnuo sam se. Prema meni crne, smijehom lakirane oi,
debele, crnake usne. Pjesnik R-13, stari prijatelj i s njime ruias
ta O.
Ljutito sam se okrenuo (mislim, da mi oni nisu zasmetali, ja bih,
naposljetku, s mesom iupao iz sebe V-l i uao bih u Ured).
Ne sanjarim, nego ako ba hoete divim se prilino sam
otro rekao.
Da, da! Vi, dragi moj, ne biste trebali biti matematiar nego
pjesnik, da, pjesnik! Dajte, hoete li doi k nama u Pjesnike, ha?
Ako elite za tren oka u to srediti, a?
R-13 govori zagrcavajui se, rijei iz njega brizgaju, iz debelih
usana kapljice; svako p fontana, pjesnici fontana.
Sluim i sluit u znanju namrtio sam se: ne volim ale i
ne razumijem ih, a R-13 ima runu naviku aliti se.
Ma kakvo: znanje! Vae znanje to je samo kukaviluk. I to
je tamo: tono. Samo elite zidom ograditi beskonanost, a iza zida
se bojite i pogledati. Da! Pogledajte i zamirite. Da!

29

 Zidovi to je osnova svakog ljudskog... poeo sam.

Iz R brinu fontana. O se ruiasto i okruglo smijala.
Odmahnuo sam rukom: smijte se, svejedno mi je. Nije mi bilo do
toga. Trebao sam neim rastrgati, zagluiti taj prokleti \-l.
Znate to nastavio sam, poimo, sjednimo kod mene,
rjeavat emo zadatke (sjetio sam se jueranjeg mirnog sata
moda e takav biti i danas).
O
je pogledala R: jasno, okruglo pogledala mene, obrazi joj se
zarumenjeli njenom, arobnom bojom naih bonova.
Ali, danas ja... Ja imam danas bon za njega klimnula je
prema R a naveer je on zauzet... tako da...
Mokre, lakirane usne su dobroduno ljapnule:
Pa nema veze: nama je dovoljno pola sata. to kae, O? Ja ba
nisam ljubitelj tih vaih zadataka, ali jednostavno poimo k
meni, sjednimo malo.
Bilo mije strano ostati sam sa sobom ili, tonije, s tim novim,
tuincem, koji je samo udnom sluajnou imao moj broj D-503. I
poao sam k njemu, k R. Istina, on nije toan, nije ritmian, ima
nekakvu uvrnutu, smijenu logiku, ali bez obzira, mi smo pri
jatelji. Nismo uzalud, prije tri godine, nas dvojica izabrali ovu milu,
ruiastu O. To nas je jo nekako vre vezalo nego kolsko doba.
Dalje u sobi kod R. Kao da je sve tono onako kao i kod
mene: Tablica, staklo naslonjaa, stola, ormara, kreveta. Ali im je
uao R pomaknuo jedan naslonja, drugi plohe se poremetie,
sve je izalo iz odreenog kalupa, postalo neeuklidovsko. Rje uvi
jek isti, uvijek isti. U vezi Taylora i matematike uvijek je iao na
repu.
Sjetili smo se starog Pljape: dogaalo se da mi, maliani, njegove
staklene noge potpuno oblijepimo papiriima s rijeima zahvale,
(jako smo voljeli Pljapu). Sjetili smo se Uitelja Zakona.3 On je bio
neuobiajeno glasan silno je puhao vjetar iz zvunika a mi,
djeca, na sav smo glas izvikivali za njim tekstove. I jednom mu je
neobuzdani R-13 nagurao u zvunik izguvani papir: svaki tekst
pucanj ivakanim papirom. R je, naravno, bio kanjen, to to je on
napravio bilo je, naravno, runo, ali sada smo se hihotali itav na
trokut i, priznajem, ja takoer.
3

30

Naravno, ne radi se o Bojem zakonu drevnih, ve o Zakonu Jedine Drave.

 A to daje on bio iv, kao kod drevnih, ha? To bi bilo b

fontana iz debelih, sonih usta...
Sunce kroz strop, zidovi; sunce gore, sa strane, odraeno
dolje. O na koljenima pokraj R-13, i malene kapljice sunca u nje
nim plavim oima. Nekako sam se ugrijao; povukao; V-1 je uutio, ne
pomie se...
A kako va INTEGRAL? Hoemo li uskoro poletjeti prosvjeivati stanovnike planeta, ha? Samo tjerajte, tjerajte! A mi emo
vam pjesnici toliko navrljati da ni va INTEGRAL nee moi podi
i. Svakoga dana od 8 do 11... R je odmahnuo glavom, poeao
se po zatiljku: njegov zatiljak to je nekakav etvrtasti kovei
privren otraga (sjetio sam se starinske slike U koiji).
ivnuo sam:
I vi piete za INTEGRAL? Pa recite o emu? Evo, recimo, na
primjer, danas.
Danas ni o emu. Bio sam zauzet neim drugim... b
je prsnulo pravo u mene.
ime drugim?
R se namrtio.
ime ime! Pa ako hoete presudom. Presudu sam poetizirao. Jedan idiot, i to od naih pjesnika... dvije godine sjedio pored
mene, i sve kao daje u redu. I odjednom eto ti ga na: Ja sam, kae
genij, genij je iznad zakona. I toliko je nadrobio... A to rei...
Eh!
Debele usne su visjele, lak je u oima ieznuo. R-13 je skoio,
okrenuo se, zapiljio se negdje kroz zid. Gledao sam na njegov vrsto
zatvoreni kovei i mislio: to on tamo sada premee kod sebe u
koveiu?
Minuta mune, asimetrine utnje. Nije mi bilo jasno u emu je
stvar, ali ovdje je neto bilo.
Na sreu, pretpotopna vremena svemoguih Shakespearea i
Dostojevskih ili kako ih tamo ne zovu prola su, rekao sam
namjerno glasno.
R se okrenuo licem. Rijei su kao i prije prtale, brizgale iz njega,
ali meni se uinilo veseloga laka u oima vie nije bilo.
Da, najdrai matematiaru, na sreu, na sreu, na sreu! Mi
smo najsretnija aritmetika sredina... Kako se kod vas kae: prointe-

31

grirati, od nule do beskonanosti od kretena do Shakespearea...

Tako!
Ne znam zato kao daje to sasvim neumjesno sjetio sam se
one, njezinoga tona, protezala se nekakva najtanja nit izmeu nje i R.
(Kakva?) Opet se uznemirio V-l. Otvorio sam znaku: 17:25. Za
ruiasti bon ostalo im je jo 45 minuta.

Pa, menije vrijeme... i poljubio sam O, pruio ruku R,

poao prema liftu.
Na bulevaru sam se, preavi na drugu stranu, osvrnuo: u svijet
lom, potpuno proetom suncem, staklenom bloku kue tu i tamo
vidjele su se tamnoplave, neprozirne kocke sputenih roleta kocke
ritmino taylorizirane sree. Na sedmom katu pronaao sam oima
kocku R-13: on je ve spustio rolete.
Draga O... dragi R... U njemu ima isto (ne znam, zato isto
ali neka ostane kako sam napisao) u njemu ima isto neto ne
sasvim jasno. A ipak ja, on i O mi smo trokut, pa makar i raznostranini, ipak trokut. Mi smo, ako emo govoriti jezikom naih preda
ka (moda vam je, planetarni moji prijatelji, taj jezik jasniji), mi smo
obitelj. I tako je dobro ponekad makar nakratko odahnuti, zatvoriti se
u jednostavan, vrst trokut od svega to...

Biljeka 9.
Koncept: LITURGIJA. JAMBOVII TROHEJI. ELJEZNA RUKA.
Svean svijetao dan.Takvih dana zaboravlja na svoje slabosti,
nepravilnosti, bolesti i sve je kristalno vrsto, vjeno kao
nae novo staklo...
Trg Kocke. ezdeset est monih koncentrinih krugova: tribine.
I ezdeset est redova: tiha kandila lica, oi koje odraavaju sjaj ne
besa ili, moda sjaj Jedine Drave. Grimizni, kao krv, cvjetovi
usne ena. Njeni vijenci djejih lica u prvim redovima, u blizini
mjesta dogaaja. Ozbiljna, stroga, gotika tiina.
Sudei po opisima koji su doli do nas, neto slino doivljavali
su drevni u vrijeme svojih bogosluenja. Ali, oni su sluili svome

32

besmislenom, nepoznatom Bogu a mi sluimo smislenom i pot

puno poznatom; njihov Bog nije im davao nita osim vjenih munih
zahtjeva; njihov Bog nije smislio nita pametnije nego da, ne zna se
zato, ljudi sebe prinose za rtvu a mi prinosimo rtvu naem
Bogu, Jedinoj Dravi spokojnu, promiljenu, razumnu rtvu. Da,
to je bila prava liturgija Jedinoj Dravi, sjeanje na krine dane
godine Dvjestogodinjega Rata, velianstveni praznik pobjede svih
nad jednim, zbroja nad pribrojnikom...
Evo jednog stoji na stepenicama Kocke oblivene suncem.
Bijelo... i ak ne ne bijelo, bezbojno stakleno lice, staklene
usne. I jedino oi, crne rupe koje usisavaju, gutaju... i onaj jezivi svi
jet od kojeg je udaljen samo nekoliko minuta. Zlatna znaka s
numerom ve je skinuta. Ruke su vezane purpurnom vrpcom
(starinski obiaj: objanjenje je oito u tome to su u davna vremena,
kada se sve ovo nije inilo u ime Jedine Drave, osuenici vjerojat
no osjeali da imaju pravo suprotstavljati se, pa su im ruke obino
bile okovane lancima).
A na vrhu, na Kocki, pokraj Stroja nepomina, kao od metala,
figura onog, kojeg zovemo Dobrotvorom. Lice se odavde, odozdo, ne
moe razabrati: vidi se samo daje omeeno strogim, velianstvenim
kvadratnim konturama. Ali zato ruke... Tako ponekad biva na
fotografijama: previe blizu, u prvi plan postavljene ruke izgleda
ju ogromne, prikivaju pogled zaklanjaju sve ostalo. Te teke, jo
uvijek spokojno smjetene na koljenima, ruke jasno: one su
kamene i koljena jedva izdravaju njihovu teinu...
I odjednom se jedna od tih ogromnih ruku polako podigla
polagana, eljezna gesta i s tribine, povinovavi se podignutoj
ruci, prila je Kocki numera. To je bio jedan od Dravnih Pjesnika,
koji je imao sreu ovjenati praznik svojim stihovima. I zagrmjeli
su nad tribinama boanstveni bronani jambovi o tom, bezum
nom, sa staklenim oima, to je stajao tamo, na stepenicama i ekao
loginu posljedicu svoga bezumlja.
... Poar. U jambu se njiu kue, prte uvis kao itko zlato, rue
se. Gre se zelena stabla, kaplje sok samo su ostali crni krievi
skeleta. Ali javio se Prometej (to smo, naravno, mi)
I oganj u stroj spreu, elik

33

I kaos zakonom zakovao.

Sve je novo, elino: elino sunce, elina stabla, elini ljudi.
Odjednom nekakav bezumnik i oganj s lanca pusti na slobodu i
opet sve gine...
Naalost, ja imam slabo pamenje za stihove, ali jednog se
sjeam: nije se mogla izabrati pounija i ljepa slika.
Opet polagana, teka gesta i na stepenicama Kocke je drugi
pjesnik. ak sam se pridigao: ne moe biti? Ne: njegove debele,
crnake usne, to je on... Zbog ega nije ranije rekao da mu slijedi
visoko... Usne mu se tresu, sive. Razumijem: pred licem Dobro
tvora, pred licem itavog skupa uvara ali ipak: tako se uzbui
vati...
Reski, brzi otrog tona troheji. O neuvenom zloinu: o
bogohulnim stihovima u kojima se Dobrotvor imenovao... ne, ruka
to ne moe napisati...
R-13 blijed, nikoga ne gledajui (nisam oekivao od njega takvu
srameljivost) spustio se i sjeo. U jednom najmanjem diferenci
jalu sekunde promaklo mi je usporedo s njim neije lice otri crni
trokut i odmah se izbrisalo: moje oi tisuu oiju, tamo, navrh,
prema Stroju. Tamo trea eljezna gesta neljudske ruke. 1 kao da
ga njie nevidljiv vjetar prijestupnik ide, polako, stepenicu jo
i evo korak, posljednji u njegovom ivotu i on je licem okrenut
nebu, glavom zabaenom unazad na svom posljednjem leaju.
Teak, kao kamen, kao sudbina, Dobrotvor je obiao Stroj uoko
lo, poloio na polugu ogromnu ruku... Ni unja, ni daha: sve su oi
na toj ruci. Kakav li mora biti taj vatreni, zanosni vihor biti oru
e, biti jednak stotinama tisua volti. Kakva velianstvena sudbina!
Nemjerljiva sekunda. Ruka se spustila ukljuujui struju.
Bljesnulo je neizdrljivo otro sjeivo zrake kao drhtaj, tek
ujno pucketanje u cijevima Stroja. Isprueno tijelo u laganom,
svjetlucavom dimu i evo, naoigled kopni, kopni, rastvara se zas
traujue brzo. I nita: tek lokvica kemijski iste vode, to je jo
minutu prije plahovito i crveno kolala u srcu.
Sve je to bilo jednostavno, sve je to znao svatko od nas: da, disocijacija materije, da, cijepanje atoma ljudskog tijela. I time, ne manje,
svaki je put to bilo kao udo, to je bilo kao simbol neljudske moi
Dobrotvorove.

34

Gore, pred Njim crvena lica desetina enskih numera, od

uzbuenja poluotvorena usta, cvijee koje njie vjetar.4
Po starom obiaju deset ena ukraavalo je cvijeem jo uvi
jek od trcanja krvi mokru junifu Dobrotvora. Velianstvenim
korakom prvosveenika On se polagano sputa dolje, polagano pro
lazi kroz tribine i ususret Njemu podignute su uvis bijele grane
enskih ruku i jednomilijunska bura klicanja. I zatim opet takvo kli
canje u ast skupa uvara, nevidljivo prisutnih negdje ovdje u naim
redovima. Tko zna: moda je upravo njih, uvare, predvidjela mata
drevnih ljudi gradei svoje njeno-strane arkanele, koji su od
roenja pokraj svakog ovjeka.
Da, neto od drevne religije, neto proiavajue kao oluja i bura
bilo je u itavoj sveanosti. Vi, koji ete itati ovo jesu li vam
poznate ovakve minute? ao mi vas je, ako ih ne poznajete...

Biljeka 10.
Koncept: PISMO. MEMBRANA. JA DLAKAV.

Jueranji je dan bio za mene ba kao onaj papir kroz koji kemiari
filtriraju svoje rastvore: sve su estice odvagnute i sve suvino osta
je na tom papiru. Ujutro sam se spustio dolje potpuno destiliran,
prozraan.
Dolje, u predvorju, za stoliem, kontrolorka, pogledavala je na sat
i zapisivala brojeve onih koji ulaze. Njezino ime je IO... Uostalom,
bolje da ne napiem njezinu numeru jer se bojim da ne napiem o njoj
neto loe. Iako, u biti, to je vrlo uvaena starija ena. Jedino to
se na njoj meni ne svia je to su joj se obrazi pomalo objesili
kao riblje krge (reklo bi se: pa to je tu loe?).
kripnula je perom i vidio sam na stranici sebe:D-503 i pored
mrlja.
4
Naravno, iz Botanikog Muzeja. Osobno ne vidim u cvijeu nita lijepo kao
i u svemu to pripada divljem svijetu, davno protjeranom iza Zelenog Zida. Lijepo je
samo razumno i lijepo: strojevi, cipele, formule, hrana i dr.

Tek to sam joj htio na to skrenuti panju, kad odjednom ona

podigne glavu i kapne na mene isti takav tintani osmijeh:
Evo pisma. Da. Dobit ete ga, dragi da, da, dobiti.
Znao sam: pismo koje je ona proitala mora jo proi i kroz
Ured uvara (mislim daje suvino objanjavati taj prirodni poredak)
i primit u ga poslije 12. No, zbunio me upravo onaj osmijeh, kaplji
ca tinte zamutila je moj proziran rastvor. I to toliko da se kasnije, na
gradilitu INTEGRALA nisam nikako mogao usredotoiti i ak
sam jednom pogrijeio u raunu, to mi se nikada nije dogaalo.
U 12 sati opet ruiasto-mrke riblje krge, osmijeh i, na
posljetku, pismo je u mojim rukama. Ne znajui zato, nisam ga
proitao odmah, tamo, ve sam ga gurnuo u dep i bre u svoju
sobu. Otvorio sam ga, preletio pogledom i sjeo... To je bilo
slubeno izvjee da se kod mene zapisao broj 1-330 i da se danas u
21 moram javiti njoj nie je bila adresa.
Ne: poslije svega to je bilo, kad sam ja toliko nedvosmisleno
pokazao svoj stav prema njoj. I jo neto, ona ak nije ni znala: jesam
li bio u Uredu uvara pa ona nije mogla nikako znati da sam bio
bolestan i uope, da nisam mogao... I bez obzira na sve-------------U glavi mi se vrtio, zujao dinamo. Buddha, uto urice
ruiasti polumjesec... Da i to i to: danas je htjela k meni zai O.
Da li joj pokazati ovaj dopis koji se odnosi na 1-330? Ne znam:
ona nee povjerovati (pa kako zapravo i povjerovati?) da sam tu
sasvim neduan, da sam potpuno... I znam: slijedi teak, besmislen,
apsolutno nelogian razgovor... Ne, samo ne to. Neka se to rijei
mehaniki: jednostavno u joj poslati kopiju dopisa.
Uurbano sam stavljao dopis u dep i vidio tu svoju uasnu
majmunsku ruku. Sjetio sam se, kako je ona, I, tada u etnji uzela
moju ruku, gledala je. Zar ona doista...
Evo, petnaest do 21. Bijela no. Sve je stakleno-zelenkasto. Ali to
je nekakvo drugaije krhko staklo ne nae ne pravo, to je
tanka, staklena ljuska, a pod ljuskom vrti se, juri, tutnji... I neu se
iznenaditi, ako se sada poput okruglog polaganog dima podignu uvis
vrhovi kupola sluaonica i ostarjeli mjesec nasmijei se tintano
kao ona, za stoliem jutros, i na svim se kuama odjednom spuste
rolete, a za roletama---------

36

udan osjeaj: osjeao sam rebra to su nekakve eljezne ipke

to smetaju potpuno smetaju srcu, tijesno je, nema mjesta. Stajao
sam kraj staklenih vrata sa zlatnim brojevima: 1-330. Ona je, leima
okrenuta prema meni sjedila za stolom i neto pisala. Uao sam...
Evo... pruio sam joj ruiasti bon. Dobio sam danas
dopis i javljam se.
Kako ste toni. Samo minutu dobro? Sjednite, samo da
zavrim.
Opet je spustila oi na pismo to se to kod nje za sputenim
roletama dogaa? to e rei to napraviti za sekundu? Kako to
saznati, izraunati, kada je ona sva odande iz divlje, drevne zem
lje snova.
Gledao sam je utei. Rebra eljezne ipke, tijesno... Kada
ona govori njeno je lice kao brzo, blistavo kolo: ne vidi posebne
ice. Ali sada je kota nepomian. I vidio sam udan spoj: tamne
obrve visoko podignute prema sljepooicama podrugljiv otar
trokut okrenut vrhom prema gore dvije duboke bore, od nosa
prema kutovima usta. I ta dva trokuta kao da su proturjeila jedan
drugomu, davali itavom licu taj neugodni, razdraujui X kao
kri: lice iscrtano kriem.
Kota se zavrtio, ice su se slile...
Pa, vi niste bili u Uredu uvara?
Bio sam... Nisam mogao, bio sam bolestan.
Da. Pa, tako sam i mislila: neto vam je moralo zasmetati
bez obzira to (otri zubi, osmijeh). Ali zato ste sada vi u mojim
rukama. Sjeate se: Svaki broj koji u roku od 48 sati ne prijavi u
Ured smatra se...
Srce mi je tako zalupalo da su se ipke savile. Kao balavac
glupo, kao balavac sam se nasanjkao, glupo sam utio. I osjeao sam:
zapleo sam se ni rukom, ni nogom...
Ustala je lijeno se protegnula. Pritisnula je dugme, s laganim
praskom pale su rolete sa svih strana. Bio sam odsjeen od svijeta
sam s njom.
Bila je tamo negdje meni za leima, pokraj ormara. Junifa je u
tala, padala sluao sam sav sam sluao. I sjetio sam se... ne:
bljesnulo je u stotom djeliu sekunde...
Nedavno sam trebao izraunati iskrivljenost uline membrane no
vog tipa (sada te membrane bogato dekorirane na svim prospektima
37

snimaju za Ured uvara uline razgovore). I sjeam se: udubljena,

ruiasta treperava membrana udno bie, koje se sastoji od samo
jednog organa uha. U ovom trenutku bio sam takva membrana.
Evo, sad je kljocnulo dugme pokraj vrata na grudima jo
nie. Staklena svila uti na ramenima, koljenima po podu. ujem
i to jasnije nego da vidim iz plaviasto-sive svilene hrpe isko
raila je jedna noga... pa druga...
vrsto napeta membrana drhti i biljei tiinu. Ne: snani, s
beskonanim pauzama udari ekia po ipkama. I ujem vidim:
ona, otraga, razmilja jo jednu sekundu.
Evo. Vrata ormara, evo lupnuo je nekakav poklopac i opet
svila, svila...
Evo, molim.
Okrenuo sam se. Ona je bila u tankoj, kao afran utoj, haljini
starinskoga kroja. To je bilo tisuu puta okrutnije nego daje bila bez
iega. Dvije otre toke kroz tanku tkaninu, tinjaju ruiasto
dvije eravice u pepelu. Dva njeno-okrugla koljena...
Sjedila je na niskom naslonjau. Na etverokutnom stoliu pred
njom je boica neeg otrovnozelenog, dvije majune aice na noi
cama. U kutu njenih usana dimilo se u najtanjoj papirnatoj cjevi
ci za drevno puenje (kako se zove sad sam zaboravio).
Membrana je jo uvijek drhtala. eki je tamo tukao u meni
po usijanim ipkama. Jasno sam uo svaki udar i... i odjednom zar
i ona to uje?
Ali ona je spokojno dimila, spokojno pogledavala na mene i
nehajno otresla pepeo na moj mali ruiasti bon.
to je mogue hladnije pitao sam:
Sluajte, u tom sluaju, zato ste se uope zapisivali na mene?
I zato ste me prisilili da doem ovamo?
Kao da i ne uje. Nalila je iz boice u aicu, otpila.
Izvrstan liker. Hoete?
Tek sam tada shvatio: alkohol. Kao munja sijevnulo je juera
nje: kamena ruka Dobrotvora, neizdrivo otro sjeivo zrake, ali
tamo: na Kocki evo, sa zabaenom glavom, prueno tijelo.
Zadrhtao sam.
Sluajte rekao sam pa vi znate: sve one koji se truju
nikotinom i posebno alkoholom Jedina Drava nemilosrdno...

38

Tamne obrve visoko prema sljepooicama, otri, podrugljivi

trokut:
Brzo unititi nekolicinu razumnije je nego dati mogunost
mnogima da se upropauju i degeneracija i tako dalje. To je
do besrama tono.
Da... do besrama.
Da drutvance takvih elavih istina pustimo na ulicu... ne,
zamislite... barem onog mog najvjernijeg oboavatelja da, vi ga
znate zamislite, da zbaci sa sebe svu la odjee i da je u istin
skom obliku meu publikom... oh!
Ona se smijala. Ali, bio mi je jasno vidljiv njen nii tuan trokut:
dvije duboke bore od kutova usana prema nosu. I zbog neega mi je
zbog tih bora postalo jasno: taj, dvostruko izvijen, pogrbljen, i slonouh grlio ju je takvu... On...
Uostalom, sada se trudim prenijeti tadanje svoje nenormalne
osjeaje. Sada, dok piem, jasno shvaam: sve to tako i mora biti,
i on, kao i svaka asna numera, ima jednako pravo na radosti i bilo
bi nepravedno... No, da, to je jasno...
I se smijala vrlo udno i dugo. Zatim me prodorno pogledala:
unutra.
A najvanije ja sam uz vas savreno sigurna. Vi ste tako
dragi o, ja sam sigurna u to vi neete ni pomisliti da odete u
Ured i izvijestite da ja evo pijem liker puim. Bit ete bolesni,
ili zauzeti ili ne znam ve to. to vie, uvjerena sam da ete sada
piti sa mnom ovaj oaravajui otrov...
Kakav krajnje drzak, podrugljiv ton. Tono sam osjeao: sad je
opet mrzim. Uostalom, zato sad? Mrzim je cijelo vrijeme.
Izlila je u usta itavu aicu zelenog otrova, ustala i sjajei
ruiasto ispod afran-utog napravila nekoliko koraka zaustavila
se iza mojeg naslonjaa...
Odjednom ruka oko mojega vrata usnama o usne... ne,
nekud dublje, jo stranije... Kunem se, za mene je to bilo savreno
neoekivano i, moda, samo zato... Jer nisam mogao eljeti sada
to shvaam sasvim jasno nisam mogao sam eljeti ono to se
potom dogodilo.
Neizdrivo slatke usne (pretpostavljam to je bio okus lik
era ) i u mene je izliven gutljaj areeg otrova i jo i jo...

39

Odvojio sam se od Zemlje i poput samostalnog planeta mahnito

se vrtei poletio nanie, nanie po nekakvoj neizraunatoj orbiti...
Ono to se dalje dogodilo mogu opisati samo priblino, samo
pomou vie ili manje tonih analogija.
Prije mi to nekako nije padalo na pamet ali to je upravo tako:
mi, na Zemlji, itavo vrijeme hodamo nad kljualim, grimiznim
morem plamena, skrivenog tamo u utrobi Zemlje. Ali nikada o tome
ne mislimo. I evo, odjednom, kad bi tanka ljuska koja nam je pod
nogama postala staklena, odjednom bismo vidjeli...
Postao sam staklen. Vidio sam unutar sebe, unutra.
Bila smo dvojica. Jedan ja od prije. D-503, broj D-503, a
drugi... Prije je on samo pomalo pruao svoje dlakave ape iz ljuske,
a sada je izaao itav, ljuska je pucala, sad e se evo razletjeti na
komadie i... to tada?
Iz svih sila uhvatio sam se za slamku za naslon naslonjaa
pitao sam, da bih uo sam sebe onog od prije:
Gdje... gdje ste nabavili taj... taj otrov?
Ah, eto. Jednostavno jedan medicinar, jedan od mojih...
Od mojih? Od mojih kojih?
I onaj drugi odjednom je iskoio i zaurlao:
Ja ne dozvoljavam! Ne elim da nitko osim mene. Ubit u
svakoga tko... zato to ja vas ja vas------------Vidio sam: dlakavim apama grubo ju je uhvatio, razderao njenu
tanku svilu, zario zube sjeam se tono: upravo zubima.
Vie ne znam kako I je iskliznula. I evo oi skrivene tom
prokletom neprozirnom roletom stajala je, naslonivi se leima na
ormar i sluala me.
Sjeam se: bio sam na podu, grlio njene noge, ljubio koljena. I
molio: Sada, odmah sada ovu minutu...
Otri zubi otri podrugljivi trokut obrva. Ona se sagnula, utei
otkopala moju ploicu.
Da! Da, mila mila stao sam urno bacati sa sebe junifu.
No I mi je jo uvijek utei prinijela do samih oiju sat na mojoj
ploici. Bilo je pet do 22:1/2.
Ohladio sam se. Znao sam to to znai pojaviti se na ulici
poslije 22:1/2. Sve moje ludilo odmah kao daje splasnulo. Ja sam
bio ja. Bilo mi je jasno samo jedno: mrzim je, mrzim, mrzim!

40

Bez pozdrava, ne osvrui se bacio sam se van iz sobe. Nekako

privrujui ploicu u trku, niz sporedno stubite (bojao sam se da
nekog ne sretnem u liftu) iskoio sam na opustjeli bulevar.
Sve je bilo na svom mjestu tako jednostavno, obino, zakoni
to: staklene, vatrom obasjane kue, stakleno blijedo nebo, zelenkasta
nepomina no. Ali pod tim tihim prohladnim staklom neujno je
jurilo neto bujno, purpurno, dlakavo. I ja, zadihan (gubei dah),
jurio sam, da ne zakasnim.
Odjednom osjetim: na brzinu prikopana ploica otkopala se,
zveknula o stakleni trotoar. Sagnuo sam se da je podignem u
sekundnoj tiini: neiji topot iza mene. Okrenuh se: iza ugla skretalo
je neto maleno, izvijeno. Tako mi se barem tada uinilo.
Pojurio sam iz sve snage samo mi je u uima zvidalo. Kod
ulaza sam se zaustavio. Na satu je bilo minuta do 22:1/2. Oslunuo
sam: iza mene nije bilo nikoga. Sve je to bila besmislena mata,
djelovanje otrova.
No je bila muna. Krevet se poda mnom dizao, sputao i opet
dizao plivao po sinusoidi. Govorio sam sebi: Nou numere mora
ju spavati: to je obveza kao i rad danju. To je neophodno da bi se
moglo danju raditi. Ne spavati nou kanjivo je... Ali ipak nisam
mogao, nisam mogao.
Ginem. Nisam u stanju ispunjavati svoje obveze prema Jedinoj
Dravi... Ja...

Biljeka 11.
Koncept: NE, NE MOGU, SAMO TAKO, BEZ KONCEPTA.

Veer. Lagana izmaglica. Nebo je prekriveno zlatnom mlijenom

koprenom i ne vidi se: to je tamo dalje, vie. Drevni su znali da
je tamo njihov najvei skeptik koji se dosauje Bog. Mi znamo,
daje tamo kristalno-modro, golo, nepristojno nita. Ja sada ne znam
to je tamo: previe sam toga saznao. Znanje, koje je potpuno
uvjereno da je bez greke---------- to je vjera. Imao sam tvrdu vjeru u
sebe, vjerovao sam, da znam o sebi sve. A evo------------41

Ja sam pred zrcalom. I po prvi put u ivotu upravo tako:

prvi put u ivotu vidim sebe jasno, razgovijetno, svjesno s
uasom vidim sebe, kao nekakvog njega. Evo, ja on: crne obrve
izvuene po pravoj liniji; i meu njima kao oiljak vertikalna bora
(ne znam je li ona postojala i ranije). eline, sive oi okruene
sjenkom besane noi: i za tim elikom... pokazalo se, nikada nisam
znao, to je tamo. I od tamo (a to tamo je istovremeno i ovdje i
beskrajno daleko) od tamo gledam sebe njega i vrsto znam:
on s obrvama izvuenim po pravoj liniji stranac je, meni tu,
susreo sam se s njim po prvi put u ivotu. A ja sam pravi ja ne
on...
Ne: toka. Sve su to trice, i svi su ti besmisleni osjeaji, rezul
tat jueranjeg trovanja... ime: gutljajem zelenog otrova ili
njome? Svejedno. Zapisujem ovo samo da bih pokazao, kako se
moe zauujue zapetljati i zbuniti ljudski tako toan i otar
um. Taj um, koji je ak tu zastraujuu beskonanost drevnih uspio
uiniti probavljivom pomou...
kljocanje numeratora i brojevi: R-13. Neka: ak mije i drago:
sada bi mi samomu bilo...
ZA DVADESET MINUTA
Na plohi papira, u dvodimenzionalnom svijetu ovi su redovi jedan
pored drugog, ali u drugom svijetu... Gubim osjeaj za brojeve: 20
minuta to moe biti 200 ili 200 000. I to je tako divlje: mimo,
odmjereno promiljajui svaku rije, zapisivati to to je bilo izmeu
mene i R. Isto kao, kad bi, prekriivi noge sjeli u naslonja kraj
vlastitog kreveta i sa znatieljom gledali kako se vi, ba vi, grite na
tom krevetu.
Kada je uao R-13 bio sam savreno miran i normalan. S osjea
jem iskrenog ushienja poeo sam govoriti o tome kako je prekrasno
uspio pretoiti presudu u troheje i vie od svega upravo je tim trohe
jima bio isjeen i uniten onaj bezumnik.

... I ak tako: kada bi mi ponudili da nacrtam shematski crte

Stroja Dobrotvora, ja bih sigurno sigurno na neki nain unio na
taj crte vae troheje zavrio sam.
Odjednom vidim: kod R tamne oi, usne postaju sve sivlje.

42

 to vam je?
to to? Ma jednostavno mi je dosadilo: svi uokolo pre
suda, presuda. Ne elim vie o tome i gotovo. Ne, ne elim!
Namrtio se, trljao je zatiljak taj svoj kovei s tuom, meni
nepoznatom prtljagom. Pauza. Evo naao je neto u koveiu,
izvukao, odmata, raspakirao je lakirao je smijehom oi, poskoio.
A za va INTEGRAL sastavit u... ovo da! Ovo, vidite!
Prijanji: usne ljapkaju, prskaju, rijei pljute kao fontana.
Pomislite (p fontana) drevna legenda o raju... Pa, to
je o nama, o dananjici. Da! Zamislite se samo. To dvoje u raju
imali su izbor; ili srea bez slobode ili sloboda bez sree: trei
izbor nije im bio dan. Oni, blesani, izabrali su slobodu i to e:
jasno je nakon toga vjekovima su tugovali za okovima. Okovi
shvaate eto u emu je svjetska bol. Stoljeima! I tek smo se mi
ponovo sjetili na koji nain vratiti sreu!... Ne, jo, jo sluajte!
Drevni Bog i mi zajedno, za istim stolom. Da! Mi smo pomogli Bogu
da konano nadjaa avola jer je upravo on nagnao ljude da
pogaze zabranu i okuse pogubnu slobodu, on podmukla zmija. A
mi izmetinom po glavi tras! I gotovo: opet je raj. I opet smo prostoduni, nevini, kao Adam i Eva. Nikakve zbrke oko dobra i zla, sve
je: jednostavno, rajski, djetinje jednostavno. Dobrotvor, Stroj,
Kocka, Plinsko zvono, uvari, sve je to dobro, sve je to veli
anstveno, prekrasno, elegantno, uzvieno, kristalno isto. Zato
to to uva nau neslobodu, to jest nau sreu. Drevni ljudi stali bi
ovdje razmiljati, prosuivati, lomiti glavu etika, neetika... pa eto:
rijeju, evo ovakvu nekakvu rajsku poemicu, ha? I to najozbiljnijim
tonom... shvaate? Prava stvar, ha!
Kako ne bih shvatio. Sjeam se, pomislio sam: kakva je njegova
besmislena, asimetrina vanjtina, a kakav pravilno mislei um! I
zato mi je tako blizak pravomu meni (ja jo uvijek smatram onoga
prijanjeg sebe pravim, a ovo sada to je naravno, samo bolest).
R je oito proitao sve ovo meni na elu i obgrlivi me oko rame
na zakikotao se.
Ah, Vi! Adame! Da, uzgred budi reeno, to se tie Eve...
Zavukao je ruku u dep, izvukao knjiicu i prelistao.
Prekosutra.. .ne: za dva dana O ima ruiasti bon za vas. A
Vi? Kao i prije? elite li da ona...

43

 Pa da, jasno.
Onda u joj rei tako. Ona sama, vidite, ustruava se... Takav
vam je to sluaj! Mene ona tek tako, ruiastobonski, a Vas... I ne
govori tko je to etvrti uao u na trokut. Tko pokajte se grenie,
hajde?
U meni se podigla zavjesa i uanj svile, zelena boica,
usne.. .1 bezrazlono, neumjesno izletjelo mi je (da sam se barem
suzdrao!):
A recite: jeste li ikada probali nikotin ili alkohol?
R je skupio usne, pogledao me ispod oka. Savreno jasno uo sam
njegove misli: Prijatelj si mi prijatelj... A ipak.... I odgovor:
Pa kako da kaem? Osobno nisam. No poznavao sam jednu
enu...
I povikao sam.
Kako...Vi ste i vi ste s njom? zalio se smijehom, zagr
cnuo se i sad e prsnuti.
Zrcalo je kod mene visjelo tako da se u njemu moglo ogledati
preko stola: odavde, iz naslonjaa mogao sam vidjeti samo svoje elo
i obrve.
I evo ja onaj pravi vidio sam u zrcalu unakaenu drhtavu
ravnu obrvu i ja onaj pravi uo sam divlji, odvratni krik:
to isto? Ne: to je to isto? Ne ja zahtijevam. Raz
japljene crnake usne. Izbeene oi... ja pravi snano sam
uhvatio za vrat onog drugog sebe divljeg, dlakavog, zadihanog.
Ja pravi rekao sam mu, rekao sam R:
Oprostite mi, u ime Dobrotvora. Sasvim sam bolestan, ne
spavam. Ne shvaam to mi se dogaa...
Debele usne kratko su se osmjehnule:
Da-da-da! Razumijem razumijem! Sve mije to poznato...
razumije se, teoretski. Zbogom!
Na vratima se okrenuo kao crna lopta nazad prema stolu, bacio
je na stol knjigu:
Moja posljednja... namjerno sam donio a zamalo nisam
zaboravio. Pa zbogom... p me poprskalo, otkotrljalo se.
Sam sam. Ili, tonije: nasamo s njim, drugim ja. Ja sam u
naslonjau i prekriivi noge iz nekakvog tamo sa znatieljom
gledam, kako se ja ba ja grim u krevetu.

44

Zato pa, zato smo itave tri godine ja i O ivjeli tako pri
jateljski i odjednom sada samo jedna rije o toj, o I... Zar to ludi
lo ljubav, ljubomora ne postoji samo u drevnim knjigama? I
glavno ja! Jednadbe, formule, brojevi i... to nita ne razu
mijem! Nita... Sutra u poi k R i rei mu, da-----------Nije istina: neu poi. Ni sutra, ni prekosutra nikada vie neu
poi. Ne mogu, ne elim ga vidjeti. Kraj! Trokut na se razbio.
Ja sam sam. Veer. Lagana izmaglica. Nebo je prekriveno
zlatno-mlijenom koprenom: kada bih znao: to je tamo vie? I
kada bih znao: tko sam ja, kakav sam ja?

Biljeka 12.
Koncept: OGRANIAVANJE BESKONANOSTI. ANEO.
RAZMILJANJA O POEZIJI.

Sve mi se ini ozdravit u, mogu ozdraviti. Izvrsno sam spavao.

Nikakvih onih snova ili bilo kakvih pojava bolesti. Sutra e mi doi
mila O, sve e biti jednostavno, pravilno i ogranieno kao krug. Ne
bojim se te rijei ogranienost: to je djelo najvieg to postoji u
ovjeku razuma i svodi se ba na neprestano ograniavanje
beskonanosti, na dijeljenje beskonanosti na udobne, lako prih
vatljive porcije diferencijale. Upravo je u tome boanska ljepota
moje stihije matematike. I shvaanje upravo te ljepote ba i
nedostaje toj. Uostalom, to je tako sluajna asocijacija.
Sve to uz ritminu, metriku lupu kotaa podzemne eljeznice.
U sebi skandiram kotae i stihove R-a (njegova jueranja knjiga).
I osjeam: otraga se, preko ramena, oprezno naginje netko i pogleda
va na otvorenu stranicu. Ne okreui se, tek kutkom oka, vidim:
ruiasta, rairena krila-ui, dvostruko izvijen... on! Nisam mu htio
smetati i priinio sam se da nisam vidio. Kako se on tu naao
ne znam: kada sam ulazio u vagon mislim da ga nije bilo.
Taj, sam po sebi nevaan dogaaj, posebno je pozitivno djelovao
na mene, rekao bih osnaio me. Tako je ugodno osjeati neije budno

45

oko koje te brino uva od najmanje greke, od najmanjeg netonog

koraka. Neka to zvui pomalo sentimentalno ali opet mi u glavu
dolazi uvijek ista analogija: aneli uvari, o kojima su matali drevni.
Koliko se mnogo toga o emu su oni samo matali u naem ivotu
materijaliziralo.
Tog trenutka kada sam za svojim leima osjetio anela uvara,
uivao sam u sonetu nazvanom Srea. Mislim neu pogrijeiti,
ako kaem, da je to po ljepoti i dubini misli rijetka stvar. Evo prva
etiri retka:
Vjeno zaljubljeni dva puta dva,
Vjeno sliveni u etiri strasnom,
Strastveni ljubavnici na svijetu ovom
Nerazdvojni, dva puta dva.
I dalje sve o tome: o mudroj, vjenoj srei tablice mnoenja.
Svaki je pravi pjesnik neizbjeno Kolumbo. Amerika je i do
Kolumba postojala stoljeima, ali samo ju je Kolumbo uspio pronai.
Tablica mnoenja postojala je i prije R-13 stoljeima, ali samo je R13 uspio djevianskoj ikari brojeva nai novi Eldorado. Zapravo:
postoji li igdje srea mudrija, vedrija nego u ovom prekrasnom svije
tu. elik ra; drevni Bog sazdao je drevnog, tj. sposobnog da
grijei, ovjeka i dakle sam je pogrijeio. Tablica mnoenja je mudri
ja, apsolutnija od drevnog Boga: ona nikada shvaate nikada
ne grijei. I nema sretnijih od numera koje ive po skladnim vje
nim zakonima tablice mnoenja. Ni kolebanja ni pogreaka. Istina je
jedna, i istinski put je jedan; i ta je istina dva puta dva, i taj
istinski put je etiri. I zar ne bi bio apsurd kada bi te sretno, ideal
no pomnoene dvojke poele razmiljati o nekakvoj slobodi, tj.
jasno o greci? Za mene je aksiom to da je R-13 uspio uhvati
ti najosnovnije, naj...
Tu sam opet osjetio, najprije na zatiljku, a zatim na lijevom uhu
toplo, njeno disanje anela uvara. On je oito primijetio da je
knjiga na mojim koljenima zatvorena i da su moje misli daleko.
Pa, dakle, ja sam spreman, ak ovog trenutka rastvoriti pred njim
stranice svoga mozga: i to je tako smiren, radostan osjeaj. Sjeam
se: ak sam se okrenuo, uporno, moleivo sam mu pogledao u oi, ali
on nije shvatio ili nije htio shvatiti ni o emu me nije pitao...

46

Ostaje mi samo jedno: sve ispriati vama, nepoznati moji itatelji

(sada ste mi vi isto tako dragi i bliski i nedostini kao to je bio i
on u tom trenutku).
, To je bio moj put: od dijela ka cjelini: dio R-13, velianstvena
cjelina na Institut Dravnih Pjesnika i Pisaca. Mislio sam: kako
se moglo dogoditi da drevnima nije padala u oi sva besmislenost nji
hove knjievnosti i poezije? Najvea, predivna sila umjetnike rijei
tratila se savreno uludo. Jednostavno je smijeno: svatko je pisao
o emu mu je palo na pamet. Isto tako smijeno i apsurdno kao i
to to je more kod drevnih po itave dane tiho tuklo u obalu i u val
ovima zapreteni milijuni kilogramometara propadali su samo na
podgrijavanje osjeaja kod zaljubljenih. Mi od zaljubljenog apata
valova dobivamo struju, od zvijeri koja trca bijesnu pjenu
napravili smo domau ivotinju: na isti nain ukroena je kod nas i
osedlana nekada divlja stihija poezija. Sada poezija vie nije
drzak, slavujev zviduk: poezija to je dravna sluba, poezija
to je korist.
Nae uvene Matematike None: zar bi mogli bez njih u koli
tako iskreno i njeno zavoljeli etiri raunske radnje? A Trnje
klasini primjer: uvari su trnje na rui koji uvaju njeni Dravni
cvjeti od grubih dodira... ije e kameno srce ostati ravnoduno pri
pogledu na nevine djeje usne koje tepaju, kao molitvu: Zao djeak
ruu hvata rukom. se trn u ruku zabi elikom. Nestako jao,
jao kui je otrao. I tako dalje? A Svakodnevne ode Dobro
tvoru? Tko se, proitavi ih, nee pobono pokloniti pred samoportvovnim radom te Numere nad Numerama? A muni, crveni
Cvjetovi sudskih presuda? A besmrtna tragedija Kanjenje na
posao? I priruna knjiga Stanse o spolnoj higijeni?
Sav ivot u svoj svojoj sloenosti i ljepoti zauvijek je iskovan
u zlatu rijei.
Nai pjesnici vie ne lebde u sedmom nebu: spustili su se na
Zemlju; oni zajedno s nama stupaju pod strogim mehanikim marem
Glazbene Tvornice; njihova je lira jutarnje utanje elektrinih
etkica za zube i straan tresak iskri u Stroju Dobrotvora, i veli
anstveni eho himne Jedine Drave, i intimni zvon kristalno-blistave
none posude, i uzbuujue puckanje roleta koje padaju, veseli gla
sovi najnovije kuharice i jedva ujni apat ulinih membrana.

47

Nai bogovi ovdje su; dolje, s nama u Uredu, u kuhinji, u

radionici, u zahodu; bogovi su postali kao mi: dakle mi smo
postali kao bogovi. I doi emo k vama, nepoznati moji planetarni
itatelji, kako bismo i va ivot uinili boanstveno-razumnim i to
nim, kao stoje na...

Biljeka 13.
Koncept: MAGLA. TI. POTPUNO BESMISLEN DOGAAJ.
Probudio sam se u zoru u oi ruiasti, vrsti nebeski svod. Sve je
dobro, okruglo. Naveer e doi O. Ja sam nesumnjivo ve zdrav.
Osmjehnuo sam se, zaspao.
Jutarnje zvono ustajem i sasvim drugo: kroz stakla stropa,
zidova, posvuda, svugdje, od jednog kraja do drugog magla.
Poludjeli oblaci, sve je tee i lake, i blie i vie nema granica
izmeu neba i zemlje, sve leti, kopni, pada, ni za to da se uhvati.
Nema vie kua: stakleni zidovi rastvorili su se u magli, kao kristalii soli u vodi. Gledajui s plonika tamne figure ljudi u kuama
izgledaju kao izmjerene estice u komamom, mutnom rastvoru
vise nisko i vie, i jo vie na desetom katu. I sve se dimi
moda, nekakav neoekivani budui poar.
Tono u 11:45 namjerno sam tada pogledao na sat da bih se
uhvatio za brojeve da bi me barem brojevi spasili.
U 11:45, prije nego to sam trebao poi na uobiajene fizike
radove, u skladu s Tablicom Sati, svratio sam u svoju sobu.
Odjednom telefon, glas dugaka, polagana igla u srce:
Aha, kod kue ste? Drago mi je. ekajte me na uglu. Otii
emo... ma, vidjet ete kamo.
Vi vrlo dobro znate: ja sada moram na posao.
Vi vrlo dobro znate da ete napraviti onako kako vam ja
kaem. Do vienja. Za dvije minute...
Za dvije minute stajao sam na uglu. Morao sam joj pokazati a
mnome upravlja Jedina Drava, a ne ona. Onako kako vam ja
kaem... I jo je sigurna: uje se po glasu. Ali, sad u porazgovarati
s njom onako kako treba.
48

Sive, od vlane magle satkane junife uurbano su postojale pokraj

mene sekundu, a onda bi se neoekivano rastvorile u maglu. Nisam
se odvajao od sata. Bio sam otra, drhtava kazaljka sekunde.
Osam, deset minuta... Tri, dvije minute do dvanaest...
Kraj. Na posao ionako sam zakasnio. Kako je mrzim. Ali tre
bao sam joj pokazati...
Na uglu u bijeloj magli krv rez otrim noem usne.
ini se da sam vas zadrala. Uostalom, svejedno. Sad ste ve
zakasnili.
Kako je ja--------- uostalom, da: kasno je.
utei gledao sam joj usne. Sve su ene, usne, same usne. Kod
nekih su ruiaste, elastino-okrugle: prsten, njena ograda od cije
log svijeta. Ove: prije jedne sekunde nije ih bilo, i tek sad noem
i jo kapa slatka krv.
Blie naslonila se na mene ramenom mi smo jedno, iz nje
prelijeva se u mene i znam: tako treba. Znam, svakim ivcem,
svakom dlaicom, svakim, do boli slatkim otkucajem srca. I takva je
radost pokoriti se tome treba. Vjerojatno je komadu eljeza isto
tako drago pokoriti se neizbjenom, egzaktnom zakonu i upiti se
u magnet. Kamen, baen uvis, sekundu se koleba i potom strmoglavo nie, na zemlju. I ovjek, poslije agonije, na koncu mora
uzdahnuti posljednji put i umrijeti.
Sjeam se: rasijano sam se nasmijeio i bez ikakve veze rekao:
Magla... Vrlo.
Ti voli maglu?
To drevno, odavno zaboravljeno ti, ti gospodara robu ulo
je u mene otro, polako: da, ja sam rob i to je takoer potrebno,
takoer dobro.
Da, dobro... naglas sam rekao sebi. A zatim njoj: Ne
volim maglu. Bojim se magle.
Znai voli. Boji se zato to je ona jaa od tebe, ne voli
zato to se boji, voli zato to je ne moe sebi podiniti. Jer,
jedino se nepokoreno moe voljeti.
Da, to je tako. I upravo zbog toga upravo zbog toga ja...
Ili smo dvoje a jedno. Negdje daleko kroz maglu, tek jedva
ujno, pjevalo je sunce, sve se punilo elastinim, bisernim, zlatnim,
ruiastim, crvenim. itav svijet je jedna neobuhvatna ena, i mi

49

smo u njezinoj utrobi, jo se nismo rodili, radosno zrijemo. I meni

je jasno, nerazorivo jasno: sve je za mene: sunce, magla, ruiasto,
zlatno za mene...
Nisam pitao kamo idemo. Svejedno: samo da je hodati, hodati.
Gledati, bujati sve elastinije
Pa evo... I se zaustavila pored vrata. Ovdje je danas
deuran ba jedan... O njemu sam govorila onda, u Drevnoj Kui.
Ja sam izdaleka, oima samo, oprezno uvajui ono to sazrijeva
proitao natpis:Medicinski Ured. Sve sam shvatio.
Staklena soba, puna zlatne magle. Staklene police sa arenim
bocama, teglama. Kablovi. Modrikaste iskre u cijevima.
I ovjeuljak vrlo tanuan. Kao daje itav izrezan od papira, i
kako god bi se okrenuo opet ima samo profil, vrlo izotren: blis
tava otrica nos, kare usne.
Nisam ni sluao to mu je govorila I: gledao sam kako je govorila
i osjeao: nezadrivo se osmjehujem, blaeno. Bljesnula je otri
ca kara-usana i lijenik je rekao:
Tako. Tako. Razumijem. Najopasnija bolest ja nita opas
nije i ne znam... nasmijao se, najtanunijom papirnatom rukom
brzo je neto napisao, i dao listi I; napisao drugi dao ga meni.
To su bila uvjerenja da smo bili bolesni, da ne moemo ii na
posao. Krao sam svoj rad od Jedine Drave, ja sam lopov, ja sam
pod Strojem Dobrotvora. Ali to mi je daleko, svejedno, kao u
knjizi... Uzeo sam listi ne kolebajui se ni trena; ja moje oi,
usne, ruke znao sam. Tako mora biti.
Na uglu, u polupraznoj garai, uzeli smo aero. I opet, kao i tada,
sjela je za upravlja, pomaknula, okrenula starter naprijed i mi smo
se odvojili od Zemlje, zaplovili. I za nama je zaplovilo sve: ruiasto-zlatna magla; sunce; najtanja otrica profila lijenika, odjednom
tako dragog i bliskog. Ranije sve je bilo oko Sunca; a sada sam
znao, sve je oko mene polako, blaeno, sa zatvorenim oima...
Starica kraj vrata Drevne Kue. Mila, zarasla usta sa zrakama
borama. Vjerojatno, bila su zarasla sve te dane i tek sad su se otvo
rila, nasmijeila se.
Ah, avolice! Umjesto da radi kao i svi... no, dobro! Ako
neto bude dotrat u, rei u...
Teka, kripava, neprozirna vrata, zatvorila se i odmah se s bolom
rastvorilo srce, iroko jo ire: irom. Njene su usne moje, pio
50

sam, pio, otkidao se, utei gledao u irom otvorene oi na mene

i opet.
Polumrak soba, modro, afran-uto, tamnozeleni safijan, zlatan
osmijeh Buddhe, svjetlucanje zrcala. I moj stari san, sada tako
jasan: sve je natopljeno zlatno-ruiastim sokom i sad e se preliti
preko ruba, prsnut e-------Sazrelo je. I neizbjeno, kao eljezo u magnet, sa slatkom pokomou egzaktnom apsolutnom zakonu ulio sam se u nju. Nije bilo
ruiastog bona, nije bilo rauna, nije bilo Jedine Drave, nije bilo
mene. Bili su samo njeno-otri stisnuti zubi, irom meni otvorene
zlatne oi i kroz njih sam polako ulazio unutra, sve dublje. I tii
na tek u uglu tisuu milja dalje, kapaju kapi u umivaoniku i ja
svemir, i od kaplje do kaplje ere, epohe...
Ogmuvi junifu nagnuo sam se k I i oima je upijao u sebe
posljednji put.
Znala sam to... Znala sam tebe... rekla je I, vrlo tiho. Brzo
je ustala, ogmula junifu i stalan svoj osmijeh-ugriz.
Dakle, pali aneo. Sad ste propali. Ne, ne bojite se? Pa, do
vienja! Vratit ete se sami. U redu?
Otvorila je vrata ormara s ugraenim zrcalom; preko ramena
na mene, ekala je. Posluno sam izaao. No, tek to sam preao
preko praga odjednom imao sam silnu potrebu da me dotakne
ramenom tek na sekundu ramenom, nita vie.
Bacio sam se nazad u tu sobu gdje je ona jo vjerojatno
zakopavala junifu pred zrcalom, utrao i zaustavio se. Evo
jasno vidim jo se ljulja starinska alka na kljuu u vratima ormara,
a I nema. Nikuda nije mogla izai izlaz iz sobe samo je jedan
a ipak je nema. Sve sam pretraio, ak sam otvorio i ormar i opi
pao arene, drevne haljine: nikoga...
Bilo mi je tako neugodno, planetarni moji itatelji, priati vam o
tom savreno nevjerojatnom dogaaju. Ali, to uiniti, ako je sve to
bilo upravo tako. Ali zar nije itav dan, od samog jutra bio tako pun
nevjerojatnih stvari, zar sve to nije slino na drevnu bolest snovie
nja? 1 ako je tako zar nije svejedno: jedan apsurd vie ili manje?
Osim toga, uvjeren sam: ranije ili kasnije svaki apsurd uspjet u
ukljuiti u nekakav silogizam. To me umiruje, nadam se, umiruje i
vas...
... Kako sam pun! Kad bi znali kako sam pun!
51

Biljeka 14.
Koncept: MOJ. NE SMUEM. HLADAN POD.
Jo uvijek o jueranjem dogaaju. Osobni Sat prije spavanja bio sam
zauzet i nisam sino mogao pisati. Ali u meni je sve to kao iskle
sano, i zbog toga nekako mora biti, zauvijek taj neizdrljivo
hladan pod...
Naveer je k meni trebala doi O to je bio njen dan. Spustio
sam se kod deurnog da uzmem pravo na rolete.
to vam je pitao je deumi. Danas ste nekako...
Ja... bolestan sam.
U biti, to je i bila istina: ja sam, naravno, bolestan. Sve je ovo
bolest. I odmah sam se sjetio: da, pa potvrda... Opipao sam u depu:
evo uka. Znai dogodilo se, doista se dogodilo.
Dao sam papiri deurnom. Osjeao sam kako su mi pocrvenili
obrazi; ne gledajui sam vidio: deurni me zaueno gleda...
I
evo 21:1/2. U sobi s lijeve strane sputene su rolete. U
sobi s desne strane vidim susjeda: nad knjigom njegova kvrga
va, neravna ela i elo ogromna, uta parabola. Hodam
teko, teko: kako u poslije svega s njom, s O? I s desne strane
jasno osjeam na sebi oi, jasno vidim bore na elu red utih,
neitkih redova; i zbog neeg mi se ini ti su redovi o meni.
U petnaest do 22 kod mene u sobi radostan, ruiasti vihor,
vrst prsten ruiastih ruku oko moga vrata. I evo osjeam: prsten je
sve slabiji, sve slabiji prekinuo se ruke se spustile...
Vi niste onaj, onaj od prije. Vi niste moj!
Kakva je to divlja terminologija: moj. Ja nikada i nisam
bio... zapeo sam: palo mi je na pamet ranije nisam bio, istina
je, ali sad... Jer ja sada ne ivim u naem razumnom svijetu, nego u
drevnom, bezumnom svijetu korijena iz minus jedan.
Rolete padaju. Tamo, iza zida s desne strane, susjedu pada knjiga
sa stola na pod i kroz posljednju, trenutnu pukotinu izmeu rolete i
poda vidim: uta ruka uhvatila je knjigu, a u meni: kad bih se
mogao svom snagom uhvatiti za tu ruku...
Mislila sam htjela sam vas sresti danas na etnji. Imam
mnogo trebam vam tako mnogo...
52

Draga, sirota O! Ruiasta usta ruiasti polumjesec roiima

nanie. Ali, ne mogu joj sve ispriati to se dogodilo makar zbog
toga to bi tako i ona postala sudionica: znam, ona nema snage poi
u Ured uvara i dakle--------O
je leala. Polako sam je poljubio. Ljubio sam tu naivnu buc
mastu boriu na zapeu, modre oi bile su zatvorene, ruiasti
mjesec polako se rastvarao i ljubio sam je svu.
Odjednom jasno osjeam koliko je sve opustoeno, prazno. Ne
mogu, ne smijem. Treba a ne smijem. Usne su mi se odmah
ohladile...
Ruiasti polumjesec je zadrhtao, ugasio se, zgrio se. O je pre
bacila preko sebe pokriva, zamotala se licem u jastuk...
Sjedio sam na podu pokraj kreveta kakav oajno-hladan pod,
sjedio sam utei. Nesnosna hladnoa odozdo sve vie, sve vie.
Vjerojatno je isto takva utljiva hladnoa u modrim, nijemim
meuplanetarnim prostranstvima.
Shvatite: nisam htio... promrmljao sam ... Ja sam svim
silama...
To je istina: ja, pravi ja nisam htio! A opet: kojim joj rijeima
rei. Kako joj objasniti, da eljezo nije htjelo, ali zakon
neizbjean, egzaktan--------O je podigla lice s jastuka i, ne otvarajui oi, rekla:
Odlazite ali zbog suza ispalo je kao otlasite i, eto, zbog
neega zapamtio sam tu besmislenu sitnicu.
Sav proniknut hladnoom, ukoen, izaao sam na hodnik. Tamo
iza stakla lagani jedva primjetan dim magle. Ali pred no sigurno
e se opet spustiti, pritisnuti svom snagom. Kakva e to biti no?
O je utke skliznula kraj mene, prema dizalu lupnula su vrata.
Priekaj viknuo sam: bilo mi je strano.
Ali, dizalo je ve zujalo nanie, nanie, nanie...
Ona mi je otela R.
Ona mi je otela O.
Pa ipak, pa ipak...

53

Biljeka 15.
Koncept: ZVONO. ZRCALNO MORE. VJENO U GORJETI.

Tek to sam uao u heling gdje se gradi INTEGRAL prema meni

Drugi Graditelj. Lice mu je kao i uvijek: okruglo, bijelo, kao od
fajansa tanjur, i pria nosi na tanjuru neto neizdrljivo ukus
no:
Evo vi ste izvoljeli bolovati, a ovdje bez vas, bez rukovodstva,
juer moe se rei, odigrao se dogaaj.
Dogaaj?
Pa da! Zvonce, zavrili smo s poslom, poeli sve putati s
helinga kad zamislite: kontrolor je ulovio nenumerirarnog ovje
ka. Kako je on ovdje dospio ne mogu shvatiti. Odveli smo ga u
Operacijski. Tamo e iz njega, golupia, izvui, kako i zato...
(osmijeh ukusan...)
U Operacijskom rade nai najbolji i najiskusniji lijenici pod
neposrednim rukovodstvom samog Dobrotvora. Tamo su razni
aparati i, to je glavno, poznato Plinsko Zvono. To je u biti drevni
kolski eksperiment: mi se stavi pod stakleni poklopac; zranom se
pumpom zrak pod poklopcem sve vie razrjeuje... I tako dalje. Ali,
naravno, Plinsko Zvono daleko je savreniji aparat uz primjenu
razliitih plinova i naravno, to nije iivljavanje nad malenom,
bespomonom ivotinjom, tu je visok cilj briga za sigurnost
Jedine Drave, drugim rijeima o srei milijuna. Prije oko pet
stotina godina, kada se rad u Operacijskom tek organizirao, pojavili
su se glupani koji su usporeivali Operacijski s drevnom inkvizici
jom, ali to je tako besmisleno kao staviti na jednu stranu kirurga koji
radi traheotomiju i razbojnika s ceste: obojica imaju u rukama;
moda potpuno isti no, oba rade jednu te istu stvar reu grlo
ivomu ovjeku. A ipak je jedan dobrotvor, a drugi razbojnik,
jedan je sa znakom +, a drugi sa znakom - .
Sve je to sasvim jasno, sve to u jednoj sekundi, za jedan okretaj
logike maine, a zatim istog trena zupci su zakaili minus i na
vrhu je drugo: jo se ljulja alka na ormaru. Vrata su se, oito, tek
zatvorila a nje, I, nema; iezla. To stroj nikako nije mogao provr-

54

tati. San? Ali jo uvijek osjeam: nerazumljiva slatka bol u desnom

ramenu privinuvi se uz desno rame, I kraj mene u magli.
Voli maglu? Da, i maglu... sve volim, i sve je napeto, novo,
zaudno, sve je dobro...
Sve je dobro glasno sam rekao.
Dobro? okruglo izbeivi fajansne oi. To jest, to je tu
dobro? Ako je tom nenumeriranom polo za rukom...znai, oni su
posvuda, itavo vrijeme, oni su tu, oni su kraj INTEGRALA,
oni...
Da, tko su onil
A, kako bih ja to znao. Ali osjeam ih razumijete? ita
vo vrijeme.
Ma, jeste li uli: navodno su izumili nekakvu operaciju
odstranjuju matu?
(Neki dan sam, doista, neto slino uo.)
Pa, znam. Kakve to veze ima s ovim?
Takve, to bih ja da sam na vaem mjestu otiao i zamolio
da mi naprave tu operaciju.
Na tanjuru se oito pojavilo neto kiselo kao limun. Dragi moj
njemu se uinila uvredljivom daleka aluzija da moda on ima
matu... Uostalom, to sad: prije tjedan dana i ja bih se vjerojat
no uvrijedio. A sada sada ne: zato to znam, daje imam da sam
bolestan. I jo znam ne elim ozdraviti. Ne elim, eto. Po stakle
nim smo se stepenicama popeli na vrh. Sve je pod nama dolje
kao na dlanu.
Vi koji itate ove biljeke tko god da jeste, ali i nad vama je
sunce. I ako ste i vi nekad bili tako bolesni, kao to sam ja sada vi
znate, kakvo biva, kakvo moe biti sunce ujutro, poznajete to
ruiasto, prozrano, toplo zlato. I sam zrak gotovo je ruiast, i
sve je proeto njenom sunanom krvlju, sve je ivo: ivo je i
mekano kamenje; ivo je i toplo eljezo; ivi su i nasmijeeni
do posljednjeg ljudi. Moe se dogoditi za sat sve e ieznuti;
za sat iskapat e ruiasta krv, ali jo uvijek ivo je. I vidim:
pulsira i prelijeva se neto u staklenim sokovima INTEGRALA,
vidim: INTEGRAL misli o velikoj i stranoj svojoj budunosti, o
tekom teretu neizbjene sree koju e on ponijeti tamo, navie,
vama, nepoznatima, vama, koji vjeno traite i nikada ne nalazite. Vi

55

ete nai, vi ete biti sretni vi morate biti sretni, i neete jo dugo
ekati.
Tijelo INTEGRALA skoro je gotovo: elegantan, izdueni elipsoid od naeg stakla vjenog kao zlato, gipkog kao elik. Vidio
sam: unutar staklenog tijela privrivali su poprena i uzduna
rebra; na krmi su postavili postolje za ogromni raketni motor. Svake
tri sekunde eksplozija; svake e tri sekunde moni rep INTE
GRALA rigati plamen i plinove u svemirsko prostranstvo i letjet
e, letjet e plameni Timur-Lenk sree...
Vidio sam: prema Tayloru, odmjereno i brzo, po taktu, kao polu
ge jednog ogromnog stroja, dolje su se naginjali, pruali, zaokretali
ljudi. U rukama su im svjetlucale cjevice: rezali su plamenom, pla
menom su spajali staklene unutarnje stijenke, kutove, rebra, ipove.
Vidio sam, po staklenim tranicama polako su se kotrljala prozrano-staklena udovita dizalice i isto, kao i ljudi, posluno se
povijale, saginjale i provlaile unutra, u utrobu INTEGRALA svoj
teret. I to je bilo isto, oovjeeni, savreni ljudi. To je bila najvia,
potresna ljepota, harmonija, glazba... Bre dolje, k njima, s njima!
I
evo rame uz rame, sliven s njima, uhvaen elinim rit
mom... Ravnomjerni pokreti: gipko-okrugli, rumeni obrazi; zrcalna,
nepomraena bezumljem misli, ela. Plivao sam po zrcalnom moru.
Odmarao sam se.
I odjednom jedan spokojno se okrenuo prema meni:
Pa, kako je: je li vam bolje danas?
Kako, bolje?
Pa nije vas bilo juer. Mi smo mislili imate neto opas
no ... sjaji se elo, osmijeh djeteta, nevin.
Krv mi je iknula u lice. Nisam mogao nisam mogao slagati
tim oima. utio sam, tonuo...
Na vrhu, kroz prozori, pojavilo se fajansno lice sjajei okru
glom bjelinom.
Hej, D-503! Molim vas ovamo! Ovdje smo, shvaate, dobili
vrst okvir s podupiraima, gdje glavni faktori proizvode napreza
nje u kvadratnom iznosu.
Ne sasluavi ga, navrat-nanos potrao sam gore k njemu
sramno se spasio bijegom. Nisam imao snage podignuti pogled
titralo mi je pred oima od svjetlucavih, staklenih stepenica pod

56

nogama i sa svakom stepenicom sve beznadenije: meni, zloin

cu, otrovanom ovdje nije mjesto. Ja se nikada vie neu moi uliti
u precizni mehaniki ritam, neu plivati po zrcalnomimom moru. Ja
u vjeno gorjet i, trzati se, traiti kutak u kojem bih skrio pogled
i vjeno, dok, na kraju ne naem snage proi i----------I
hladna iskra kroz mene: ja sam prazan; meni je svejed
no; ali trebat e i o njoj, i nju takoer...
Izaao sam iz prozoria na palubu i zaustavio se: ne znam, kamo
sada, ne znam, zato sam doao ovamo. Pogledao sam navie. Tamo
se mutno sunce podizalo izmueno podnevom. Nie je bio INTE
GRAL, sivo-staklast, mrtav. Ruiasta krv je istekla, jasno mi je da
je sve to samo moja mata, da je sve isto kao i prije, i u isto vri
jeme jasno...
Pa to ste Vi D-503, gluhi? Zovem vas, zovem... to vam je?
To je Drugi Graditelj odmah pokraj uha: izgleda ve due
vremena vie.
to je to sa mnom? Ispustio sam kormilo. Motor zuji iz sve snage,
aero se trese i juri, ali komandne palice nema i ne znam kuda jurim:
dolje i sad u o zemlju, ili gore u sunce, u plamen...

Biljeka 16.
Koncept: UTO. DVODIMENZIONALNA SJENA. NEIZLJEIVA
DUA.

Nisam pisao nekoliko dana. Ne znam koliko: svi su dani jedan.

Svi su dani jedne boje ute, kao isuen, usijan pijesak, i ni
mrvice sjene, ni kaplje vode, i po utom pijesku bez kraja. Ne mogu
bez nje a ona, otkako je onako neshvatljivo iezla u Drevnoj
Kui...
Od tada sam je vidio samo jednom prilikom etnje. Prije dva, tri,
etiri dana ne znam: svi su dani jedan. Promaknula je kraj mene
i na sekundu napunila uti, prazan svijet. Pod ruku s njom uz rame
s njom dvostruki S, papirnato tanki doktor i jo neki etvrti

57

zapamtio sam samo njegove prste: izlijetali su iz rukava junife, kao

snopovi zraka neobino tanki, bijeli, dugaki. Ona je podigla ruku,
mahnula mi; pokraj glave S-a nagnula se prema onome s prstima
zrakama. Uinilo mi se da ujem rije INTEGRAL: svi etvero
okrenuli su se prema meni; i evo ve se izgubili u sivo-plavom nebu,
i opet uti, isueni put.
Naveer toga dana ona je imala ruiasti bon za mene. Stajao sam
pred numeratorom i s njenou ga i mrnjom molio da kljocne, da
se u bijelom prorezu to prije pojavi: 1-330. Lupkala su vrata, izlazili
su iz dizala blijedi, visoki, ruiasti, tamnoputi; sputale se rolete.
Nje nije bilo. Nije dola.
I
moda se, upravo ove minute, tono u 22, dok piem ovo ona,
zatvorivi oi, prislanja k nekome ramenom i isto onako govori
nekome: Ti voli? Kome? Tko je on? Onaj s prstima zrakama ili
usnati, prskavi R? Ili S?
... Zato svakoga dana ujem za sobom njegove spljotene, ljapkave korake, kao da gazi po lokvama? Zato po itave dane ide za
mnom kao sjena? Ispred, sa strane; sivo-plava, dvodimenzionalna
sjena: kroz nju prolaze, na nju gaze, ali ona je neprestano ovdje,
pored mene, privezana nevidljivom pupkovinom. Moda je ta pup
kovina ona, I? Ne znam. Ili im je ve, njima, uvarima, poznato
da sam ja...
Kada bi vam rekli: vaa sjena vas vidi, sve vrijeme vas vidi.
Shvaate? I odjednom imate udan osjeaj: ruke su strane, smeta
ju i lovim se u tome to je besmisleno, rukama maem u suprotnom
ritmu od ritma koraka. Ili odjednom bezuvjetno se moram okrenu
ti, a ne smijem, ni za to, vrat je prikovan. I trim, trim sve bre,
i leima osjeam: sjena brza za mnom, i od nje nikuda, nikuda...
U svojoj sobi naposljetku, sam. Ali ovdje je: telefon. Opet uzi
mam slualicu: Da, 1-330, molim. I opet u slualici lagan um,
neiji koraci u hodniku pokraj vrata njene sobe i utnja... Bacam
slualicu i ne mogu, ne mogu vie. Tamo k njoj.
To je bilo juer. Otrao sam tamo i cijeli sam sat, od 16 do 17
lutao oko kue u kojoj ona ivi. Pokraj mene, u redovima, numere. U
taktu ule su se tisue nogu, milijunonogi gorostas, njiui se, plovio
je mimo. A ja, sam jedan, otpuhan vihorom na nenastanjen otok,
i traim, traim oima u sivo-plavim valovima.

58

Evo sad odnekud otro podsmjeljivi ugao prema sljepooi

cama podignutih obrva, i tamni prozori oiju i, tamo, unutra gori
kamin, miu se neije sjene. I ja u pravo tamo, unutra, rei u joj ti
obvezno ti: Pa ti zna ja ne mogu bez tebe. Pa zato onda?
Ali ona uti. Ja odjednom ujem tiinu, odjednom ujem
Glazbenu Tvornicu, i shvaam: prolo je 17, svi su odavno otili, ja
sam sam, ja sam zakasnio. Oko mene staklena, utim
suncem zalivena, pustinja. I vidim: kao u vodi u staklenoj povri
ni, objeeni nogama uvis, izvrnuti blistavi zidovi i izvmuto, kao na
porugu, objeen za noge, visim ja.
Moram bre, ove iste sekunde u Medicinski Ured po potvrdu
da sam bolestan, inae e me pokupiti i------------ A, moda e to biti i
najbolje. Ostati ovdje i mimo ekati dok me ne vide, odvedu u Ope
racijski odmah e se sve zavriti i odmah u sve iskupiti.
Lagani uanj, i preda mnom dvostruko izvijena sjena. Ja sam,
ne gledajui, osjeao kako u mene prodiru dva sivo-elina svrdla, s
najveim trudom sam se osmjehnuo i rekao neto je trebalo rei:
Ja... ja moram u Medicinski Ured.
U emu je stvar? Zato stojite ovdje?
Besmisleno izvmut, objeen za noge utio sam, sav se crvenei
od srama.
Poite za mnom grubo je rekao S.
Posluno sam poao za njim, maui nepotrebnim, tuim rukama.
Oi nisam smio podii, itavo vrijeme hodao sam u divljem, naglavce
izvmutom svijetu: nekakvi strojevi postoljem uvis i ljudiantipodi zalijepljeni za strop, i jo nie okovano debelim staklom
plonika nebo. Sjeam se: bilo mi je krivo vie od svega to sam
posljednji put u ivotu sve vidio upravo ovako, izvmuto, a ne
stvarno. Ali nisam mogao podignuti pogled.
Zaustavili smo se. Preda mnom stepenice. Jedan korak i
vidjet u: likove u bijelim lijenikim mantilima, ogromno nijemo
Zvono...
S naporom, nekakvim vitlom, ja sam napokon odvojio oi od
stakla pod nogama odjednom su mi u lice prsnula zlatna slova
Medicinski... Zato me je doveo ovamo a ne u Operacijski, zato
me je potedio o tome toga trenutka ja ak nisam ni pomislio: jed
nim skokom preskoih stepenice, vrsto zatvorih za sobom vrata

59

 uzdahnuo sam. Tako: kao da od jutra nisam disao, kao da nije

tuklo srce i tek sad sam udahnuo prvi put, tek sad otvorila se brana
u grudima...
Dvoje: jedan nizak, kratkonog oima je kao na rogove
nabadao pacijente, i drugi najtanji, svjetlucave karice-usne, otri
ca no... Onaj isti.
Jurnuo sam k njemu, kao prema roenom, pravo na otricu
neto o nesanici, snovima, sjeni, utom svijetu. karice-usne svjetlu
cale su, osmjehivale se.
Kod vas stvari loe stoje. Oito se kod vas stvorila dua.
Dua? Ta udna, drevna, davno zaboravljena rije. Ponekad smo
govorili kao jedna dua, ravnoduno, ali dua--------- To je jako opasno promucao sam.
Neizljeivo odrezale su kare.
Ali zapravo, u emu je bit? Ja nekako ne mogu zami
sliti...
Vidite... kako bih vam... pa vi ste matematiar?
Da.
Pa, evo. Povrina, ravnina, to je zrcalo. A mi smo na povrini,
evo vidite, i mirkamo oima od sunca, i ta modra elektrina iskra u
cijevi, i vani promaknula je sjenka aera. Samo po povrini, samo
za trenutak. Ali, zamislite od nekakvog plamena ta nepropusna
povrina odjednom se razmekala i vie nita po njoj ne klizi sve
propada unutra, tamo u taj zrcalni svijet, kamo sa znatieljom
gledamo kao djeca djeca uope nisu tako glupa, uvjeravam vas.
Povrina je postala volumenom, tijelom, svijetom, i unutar zrcala
unutar vas sunce, i vihor propelera aera i vae drhtave usne i jo
neije. 1 shvaate: hladno zrcalo odraava, odbija, a ovo upija i od
svega trag je zauvijek. Jednom tek jedva zamjetna boria na nei
jem licu i ona je ve zauvijek u vama; jednom ste uli u tiini pala
je kapljica i vi ujete i sada...
Da, da, ba... uhvatio sam ga za ruku. uo sam sada: iz
slavine umivaonika polagano kapaju kapi u tiinu. I znao sam, to
je zauvijek. Ali ipak, zato odjednom ta dua? Nije je bilo, nije je
bilo i odjednom... Zato je nitko nema, a ja...
Jo sam jae stegnuo najtanju ruku: bilo bi mi jezivo izgubiti
pojas za spaavanje.

60

 Zato? A, zato nemarno peije, krila imamo samo lopatine

kosti bazu za krila? Pa, zato to nam krila vie nisu potrebna
imamo aero, krila bi samo smetala. Krila su za let, a mi nemamo
kamo letjeti: mi smo doletjeli, mi smo nali. Zar nije tako?
Rastreseno sam klimnuo glavom. Pogledao me, nasmijao se
otro, poput otrice skalpela. Onaj drugi je uo, kratkonogo dotrupkao iz svog kabineta, oima nabio na rogove mog najtanjeg lijenika,
prikucao i mene.
U emu je stvar? Kako: dua? Dua, kaete? Vrag bi ga znao!
Jo malo pa emo i do kolere doi. Govorio sam vam (tanunog na
rogove) govorio sam vam: treba svima svima treba matu...
Ekstirpirati matu. Samo kirurgija, samo kirurgija tu moe... Stavio
je ogromne rendgenske naoale, dugo hodao uokolo i gledao kroz
kosti lubanje u moj mozak, zapisujui neto u knjiicu.
Izvanredno, izvanredno zanimljivo! Sluajte: a biste li pri
stali... da vas stavimo u alkohol? To bi za Jedinu Dravu bilo
izvanredno... to bi nam pomoglo da sprijeimo epidemiju... Ako vi
nemate, podrazumijeva se, neke posebne razloge...
Gledajte rekao je on broj D-503 je graditelj INTE
GRALA i siguran sam to bi naruilo...
A progunao je ovaj i otrupkao nazad u kabinet.
Ostali smo sami. Papirnata ruka lagano je i njeno legla na moju
ruku, profilno se lice nagnulo blizu meni; apnuo je:
Otkrit u vam jednu tajnu to nije samo kod vas. Moj kole
ga ne govori uzalud o epidemiji. Sjetite se, zar niste i vi sami primi
jetili kod nekog neto slino vrlo slino, vrlo blisko... i on me
znaajno pogledao. Na to on cilja na koga? Zar----------- Sluajte... skoio sam sa stolice. Ali on je ve glasno poeo
0 neem drugom:
A za besanicu, za te vae snove mogu vam jedino savjeto
vati da vie pjeaite. Evo sutra ujutro proetajte... pa makar do
Drevne Kue.
Opet me probo oima, najtanje se osmjehujui. I uinilo mi se:
sasvim sam jasno vidio umotanu u tanku tkaninu toga osmijeha rije
slovo ime, jedino ime... Ili je i to opet samo mata?
Jedva sam doekao dok mi je napisao potvrdu o bolesti za danas
1 sutra, jo jednom utei, snano sam mu stisnuo ruku i istrao van.

61

Srce je lako, brzo, kao aero, i nosi, nosi me uvis. Znao sam:
sutra nekakva radost. Kakva?

Biljeka 17.
Koncept: KROZ STAKLO. UMRO SAM. HODNICI.

Potpuno sam zbunjen. Juer, upravo u onom trenutku kada sam mis
lio da se sve razmrsilo, da su svi iksevi pronaeni u mojoj jed
nadbi pojavile su se nove nepoznanice.
Poetak koordinata u cijeloj toj prii je naravno, Drevna Kua.
Iz te toke kreu osi X, Y, Z, od kojih je odnedavno izgraen cijeli
moj svijet. Po osi X (59. bulevaru) hodao sam do poetka koordina
ta. U meni kao areni vihor jueranje: prevrnute kue i ljudi,
muno-tue ruke, svjetlucave kare, otrokapajue kapi iz umivaoni
ka tako je bilo, tako je bilo jednom. I sve to trgajui meso
vrtoglavo se kree tamo iza povrine rastopljene ognjem, tamo
gdje je dua.
Da bih ispunio lijenikov recept namjerno sam izabrao put po
dvjema katetama, a ne po hipotenuzi. I evo ve druge katete: kruni
put u podnoju Zelenog Zida. Iz beskrajnog zelenog oceana iza Zida
valjao se na mene divlji val korijenja, cvijea, granja, lia propeo
se sad e me zapljusnuti, i od ovjeka najfinijeg i najprecizni
jeg mehanizma pretvorit u se...
Ali, na sreu, izmeu mene i divljeg zelenog oceana staklo je
Zida. O velika, boansko-ograniavajua mudrosti zidova, pregrada!
To je, moda, najvei od svih pronalazaka. ovjek je prestao biti
divlja ivotinja tek onda kada smo mi tim Zidom izolirali svoj svijet
strojeva, savreni svijet od nerazumnog, besmislenog svijeta
drvea, ptica, ivotinja...
Kroz stakla na mene maglovito, sumorno tupa njuka
nekakve zvijeri, ute oi, koje uporno ponavljaju jednu te istu, meni
nerazumljivu misao. Dugo smo se gledali u oi u ta okna iz
povrinskog svijeta u drugi, iza-povrinski. I u meni se komea: A

62

to ako je on, utooki u svojoj apsurdnoj, prljavoj hrpi lia i u

svom neizraunatom ivotu sretniji od nas?
Mahnuo sam rukom, ute su oi trepnule, ustuknule, nestale u
liu. Bijedno stvorenje! Kakva besmislica: on da je sretniji od
nas! Moda je sretniji od mene da; ali ja sam samo iznimka, ja
sam bolestan.
Da i ja... Ve vidim tamno-crvene zidove Drevne Kue i mila
zarasla stariina usta iz svih sila jurim starici:
Tu je?
Zarasla usta polako su se otvorila:
A tko to ona?
Ah, pa tko tko? Pa I naravno... ja sam s njom tada
aerom...
A-ha; tako, tako... Da da...
Zrake bore oko usta, lukave zrake iz utih oiju, koje prodiru
unutar mene sve dublje... I na kraju:
Pa dobro... tu je. Tek je dola.
Tu je. Vidio sam: pored stariinih nogu grm srebrnasto-gorkog
pelina (dvorite Drevne Kue takoer je muzej briljivo ouvan u
pretpovijesnom obliku). Pelin je pruio granicu prema ruci starice,
starica miluje granicu, na njenim koljenima uta sunana pruga.
I u jednom treptaju: ja, sunce, starica, pelin, ute oi svi smo
jedno, vrsto smo povezani nekakvim ilicama i kroz te ilice
jedna zajednika, silovita, prekrasna krv...
Sad se sramim pisati o tome, ali obeao sam u ovim zapisima biti
otvoren do kraja. Pa evo. Nagnuo sam se i poljubio zarasle, meke,
kao mahovinom obrasle usne. Starica se obrisala, nasmijala se...
Trkom kroz poznate polutamne, zvonke sobe zbog neeg
pravo tamo u spavau. Ve kod vrata, uhvatio sam za kvaku i
odjednom: A to ako ona tamo nije sama? Stao sam prisluku
jui. Ali uo sam samo: lupalo je pored ne u meni, ve negdje
pored mene moje srce.
Uao sam. iroka i nezguvana postelja. Zrcalo. Jo zrcalo na vra
tima ormara i tamo u kljuanici klju sa starinskom alkom. I niko
gaTiho sam zazvao:
I! Ovdje si? I jo tie, sa zatvorenim oima, ne diui, tako,
kao da kleim na koljenima pred njom. I! Draga!
63

Tiina. Samo u bijelu alicu umivaonika iz slavine kapa voda,

uurbano. Ne mogu sada objasniti, zato, ali to mi je bilo neugodno:
vrsto sam stisnuo slavinu i izaao. Ovdje je nema: to je jasno.
Znai, ona je u nekom drugom stanu.
Po irokom mranom stubitu otrao sam dolje, povukao jedna
vrata, druga, trea: zakljuano. Sve je bilo zakljuano, osim tog je
dnog jedinog naeg stana, a tamo nikoga...
I ipak opet tamo, ni sam ne znam zbog ega. Iao sam
polako, s naporom potplati su mi odjednom postali olovni. Sjeam
se jasno, pomislio sam: Greka je daje sila tee konstanta. Dakle
sve moje formule----------
I tu eksplozija: na samom kraju lupnula su vrata, netko je brzo
otapkao po ploicama. Ja sam opet lagan, najlaki bacio sam se
k ogradi; presaviti se, u jednoj rijei, u jednom kriku Ti! vrisnu
ti iz sebe sve.
Skamenio sam se: dolje upisana u tamni kvadrat sjene pro
zorske reetke, mlatarajui ruiastim krilima-uima, promicala je
glava S-a.
Kao munja samo jedan goli zakljuak, bez premisa (premise
ne znam ni sada): Ne smije nipoto nipoto me ne smije vid
jeti.
I na prstima, utiskujui se u zid skliznuo sam gore prema
tom nezakljuanom stanu.
U trenu kraj vrata. Onaj tupo tapka gore, ovamo. Samo kad bi
vrata! Molio sam ih, ali ona su drvena: zakripae, zacviljee. Kao
vihor pored mene zeleno, crveni, uti Buddha ja pred zrcal
nim vratima ormara: moje blijedo lice, oi koje prislukuju, usne...
ujem kroz um krvi opet kripe vrata... to je on, on.
Uhvatio sam se za klju u vratima ormara i evo alka se
njie. Na neto me to podsjea opet trenutni, goli, bez premisa
zakljuak tonije krhotina: Taj put I----------------- . Brzo otvaram
vrata ormara unutra sam, u tami vrsto ih zatvaram. Jedan
korak pod nogama se zaljuljalo. Polako sam, meko, zaplivao ne
kuda nie, u oima se zacrnilo, umro sam.

64

Kasnije, kad sam morao zapisivati sve te strane dogaaje, poeo

sam kopati po sjeanju i po knjigama i sada naravno shvaam:
to je bilo stanje privremene smrti, poznato drevnima i koliko znam
nama potpuno nepoznato.
Nemam predodbe koliko sam dugo bio mrtav, najvjerojatnije 5
10 sekundi, ali tek sam nakon nekog vremena oivio, otvorio oi:
tamno i osjeam nie, nie... Pruio sam ruku uhvatio se
ogrebla me hrapava, brzo promiua stijenka, na prstu je krv, jasno
sve to nije igra moje bolesne mate. Ali to je onda, to?
Sluao sam svoje isprekidano, drhtavo disanje (sram me je priz
nati tako je sve bilo neoekivano i nerazumljivo). Minuta, dvije,
tri sve nie. Na kraju mekani udarac: ono to je padalo pod
mojim nogama sada je nepomino. U tami sam napipao nekakvu
ruicu, gurnuo sam vrata se otvorila mutno svjetlo. Vidio sam:
iza mene se uvis brzo podizala malena kvadratna platforma. Bacio
sam se ali ve je bilo kasno: bio sam odsjeen ovdje... gdje to
ovdje ne znam.
Hodnik. Tisuutonska tiina. Na okruglim svodovima arulje,
beskonana, blistava, treperava, istokana crta. Sliilo je pomalo tu
nelima naih podzemnih eljeznica, ali puno ue i ne od naeg stak
la, ve od nekakvog drugaijeg, starinskog materijala. Pale su mi na
pamet podzemne katakombe u kojima su se skrivali za vrijeme
Dvjestogodinjeg Rata. Svejedno, treba ii dalje.
Hodao sam, pretpostavljam oko dvadeset minuta. Skrenuo sam
nadesno, hodnik se proirio, lampe su jae zasjale. Nekakva nejasna
buka. Moda strojevi, moda glasovi ne znam, ali, samo, ja sam
pokraj tekih neprozirnih vrata: buka dopire od tamo.
Pokucao sam, jo jednom glasnije. Za vratima tiina. Neto
je zazveketalo, vrata su se polako, teko, otvorila.
Ne znam, tko se od nas dvojice vie zaprepastio preda mnom
bio je moj skalpelonosni, najtanji doktor.

Vi? Ovdje? 1 njegove kare kljocnue. A ja ja kao da

nikada i nisam znao niti jedne ljudske rijei: utio sam, gledao i
uope nisam shvaao to mi je on govorio. Valjda da moram otii
odatle: zato to me on brzo, svojim ravnim, papirnatim trbuhom
potisnuo do kraja tog svjetlijeg dijela hodnika i gurnuo u lea.
65

 Dozvolite... htio sam... mislio sam, daje ona, 1-330... Ali za

mnom...
ekajte tu odrezao je doktor i nestao...
Naposljetku! Naposljetku ona je tu, kraj mene i zar nije sve
jedno, gdje je to ovdje. Poznata, afran-uta svila, osmijeh-ugriz,
roletama zaklonjene oi... Drhte mi usne, ruke, koljena i u glavi je
najgluplja misao:
Titranje je zvuk. Drhtanje mora odzvanjati. Zato se ne uje?
Njene su mi se oi otvorile irom, uao sam unutra...
Nisam vie mogao! Gdje ste bili? Zato ni na sekundu ne
odvajajui od nje oiju, govorio sam kao u bunilu brzo,
nepovezano moe biti, samo sam mislio. Sjenka za mnom...
Umro sam iz ormara... Zato to taj va... govori karama: imam
duu... neizljeivu...
Neizljeiva dua! Jadnie moj! nasmijala se i mene
poprskala smijehom: bunilo je prolo, i posvuda blistaju, zvone os
mijesi i kako je kako je sve lijepo.
Iza ugla opet se pojavio doktor udesan, prekrasan, najtananiji doktor.
Dakle zaustavio se pored nje.
Nita, nita! Ispriat u vam poslije. On je sluajno... recite da
u se vratiti... za petnaestak minuta...
Doktor je skliznuo za ugao. ekala je. Tupo su lupnula vrata.
Tada se polako, polako, sve dublje zabadajui mi u srce otru, slatku
iglu prislonila ramenom, rukom, sva i mi smo poli zajedno,
ona i ja dvoje jedno...
Ne sjeam se gdje smo skrenuli u tamu i u tami po stepenica
ma gore, bez kraja, utei. Nisam vidio, ali znao sam: ila je tako kao
i ja zatvorenih oiju, slijepa, zabacivi glavu uvis, zagrizavi
usnicu sluala je glazbu: moje tek jedva ujno drhtanje.
Osvijestio sam se u jednom od bezbrojnih kutaka u dvoritu
Drevne Kue: nekakva ograda, iz zemlje gola, kamena rebra i uti
zubi propalih zidova. Otvorila je oi i rekla: Prekosutra u 16. I
otila.
Je li se sve to uope dogodilo? Ne znam. Saznat u prekosutra.
Realni trag je samo jedan: na desnoj ruci na vrhovima prstiju
oderana koa. Ali, danas, na INTEGRALU Drugi Graditelj me uvje

66

ravao da me on sam vidio kako sam sluajno tim prstima dotaknuo

brusilicu i da je u tome itava stvar. Hm, moda je i tako. Lako
mogue. Ne znam nita ne znam.

Biljeka 18.
Koncept: LOGIKA PRAUMA. RANE I FLASTER. VIE
NIKADA.

Sino sam legao i istog trena nestao na dno sna, kao prevmut, pre
tovaren brod. Sloj mukle, uzburkane, zelene vode. I evo polako izra
njam s dna na povrinu i negdje na sredini dubine otvaram oi: moja
soba, jo uvijek zeleno, skamenjeno jutro. Na zrcalnim vratima or
mara komadi sunca meni u oi. To mi smeta u potpunosti
ispuniti odreene Tablicom sate sna. Najbolje bi bilo otvoriti
ormar. Ali sav sam kao u pauini, pauina je i na oima, nemam
snage ustati.
Ipak sam ustao, otvorio i odjednom iza zrcalnih vrata,
oslobaajui se haljine, sva ruiasta I. Toliko sam se naviknuo na
nevjerojatne stvari da se, koliko se sjeam uope nisam zaudio,
nita nisam pitao: brzo u ormar, zatvorio sam za sobom zrcalna vrata
i zadihano, brzo, slijepo, udno sjedinio se s I. Kao sad vidim:
kroz pukotinu vrata u tami otra zraka sunca kao munja prelama
se na tlu, na stranici ormara, vie i ta surova blistava otrica pala
je na njen zabaeni, goli vrat ... i u tome je neto meni tako strano
da nisam izdrao, kriknuo sam i jo jednom otvorio oi.
Moja soba. Jo je zeleno, skamenjeno jutro. Na vratima ormara
komadi sunca. Ja sam u krevetu. San. Ali jo uvijek ubrzano
kuca, podrhtava, brizga srce, tupa bol u vrcima prstiju, u koljenima.
To je nesumnjivo bilo. I ja ne znam sad: to je san to java,
iracionalne veliine probijaju kroz sve pouzdano, uobiajeno, trodi
menzionalno, i umjesto tvrdih uglaanih povrina unaokolo je
neto iskrivljeno i dlakavo...
Do zvona je jo dugo. Leim, razmiljam i razmotava se ne
vjerojatno udan, logiki lanac.

67

Svakoj jednadbi, svakoj formuli u povrinskom svijetu odgo

varaju krivulja ili tijelo. Za iracionalne formule, za moj korijen iz
minus jedan ne poznajemo odgovarajua tijela nikada ih nismo
vidjeli... Ali u tome i je strahota, to su ta tijela nevidljiva a
postoje, nuno, neminovno moraju postojati: zato to u matematici,
kao na ekranu, prolaze pred nama njihove bizarne, podrugljive sjenke
iracionalne formule; ni matematika ni smrt nikada ne grijee. I
ako ta tijela mi ne vidimo u naem svijetu, na povrini, za njih posto
ji mora postojati itav ogroman svijet tamo, ispod povrine...
Ustao sam ne doekavi zvono i poeo trkarati po sobi. Moja
matematika do sada jedini pouzdan i postojan otok u itavom
mom iaenom ivotu takoer se otrgnula, zaplovila, zakovitlala
se. Onda je, dakle, ova besmislena dua isto tako stvarna kao i
moja junifa, kao moje izme iako ih sad ne vidim (oni su iza zrcal
nih vrata ormara)? I ako izme nisu bolest zato je dua bolest?
Traio sam, ali nisam nalazio izlaza iz tog divljeg logikog
ipraja. Bile su to iste takve nepoznate i strane praume kao i one
iza Zelenog Zida, i one su takoer bile neobine, nerazumljive, sa
svojim biima koja govore bez rijei. inilo mi se kroz nekakvo
debelo staklo vidim: beskonano veliko, i istovremeno, besko
nano malo, korpionu nalik, sa skrivenim, a itavo vrijeme prisut
nim minusom alcem: V-l... A moe biti, i nije to neto drugo,
ve sama moja dua, slina legendarnom korpionu drevnih, sama
je sebe dobrovoljno probadala svim onim to...
Zvonce. Dan. Sve to, ne umirui, ne iezavajui samo
prikriveno dnevnim svjetlom; kao vidljivi predmeti, koji ne umiru
a predveer bivaju pokriveni nonom tamom. U glavi lagana
drhtava magla. Kroz maglu dugaki, stakleni stolovi; polako,
utei, u taktu vau lopte glave. Izdaleka kroz maglu otkucava
metronom, i u taktu te poznate ugodne glazbe ja sam makinalno,
zajedno sa svima, brojao do pedeset: pedeset propisanih pokreta
vakanja za svaki zalogaj. I, makinalno udarajui takt, sputam se
nie, biljeim svoje ime u knjigu onih koji odlaze kao i ostali. Ali
osjeam: ivim odvojeno od ostalih, sam, ograen mekim zidom koji
priguuje zvukove, i iza tog zida je moj svijet...
Ali eto: ako je taj svijet samo moj zato je on u ovim zapisi
ma? Zato su ovdje ti besmisleni snovi, ormari, beskrajni hodnici?

68

S oajem vidim da umjesto skladne i stroge matematike poeme u

ast Jedine Drave meni ispada nekakav fantastian, avanturistiki
roman. Ah, kad bi u stvarnosti to bio samo roman, a ne moj ivot pre
pun ikseva i V-l.
Uostalom moda e se sve zavriti dobro. Najvjerojatnije od
svega je da ste vi nepoznati moji itatelji djeca u usporedbi s
nama (jer nas je odgojila Jedina Drava i dakle, dostigli smo
najvii mogui stupanj razvoja ovjeka). I kao djeca ete bez plaa
progutati sve gorko to u vam dati kada to bude briljivo obloeno
gustim sirupom avantura...
NAVEER:
Je li vam poznat onaj osjeaj: kada se aerom die uvis po modroj
spirali, prozor je otvoren, u lice fijue vjetar Zemlje nema, o
Zemlji zaboravlja, Zemlja je jednako tako daleka kao Saturn, Ju
piter, Venera? Tako i ja sada ivim, u lice vihor, zaboravio sam
Zemlju, zaboravio sam milu, ruiastu O. Ali ipak, Zemlja postoji,
ranije ili kasnije treba na nju sletjeti i ja samo zatvaram oi pred
tim danom na kojem u mojoj Seksualnoj Tablici pie njeno ime
ime 0-90...
Veeras je daleka Zemlja podsjetila na sebe.
Da bih ispunio lijenikovu uputu (iskreno, iskreno elim ozdrav
iti) puna dva sata lutao sam po staklenim, pravocrtnim pustim
bulevarima. Svi su, u skladu s Tablicom bili u sluaonicama i samo
ja sam... To je bio u biti neprirodan prizor: zamislite ljudski prst,
odrezan od cjeline, od ruke odvojen ljudski prst, kako poguren
poskakuje, tri po staklenom ploniku. Taj prst, to sam ja. I
najudnije, najneprirodnije od svega, to taj prst uope ne eli biti na
ruci, ne eli biti s drugima: ili evo, ovako sam, ili... Pa da... nemam
vie to skrivati: ili udvoje s njom s onom, da se opet itav preli
jevam u nju kroz rame, kroz prepletene prste ruku...
Kui sam se vratio kad je sunce ve zalazilo. Veernji ruiasti
pepeo na staklu zidova, na zlatu vrha akumulatorskog tornja, na
glasovima i osmjesima numera koje su mi ile ususret. Zar nije
udno: sve slabije suneve zrake padaju pod tono istim kutom kao i
one koje se razgorijevaju ujutro, a sve je sasvim drugaije, dru
69

gaija je ta ruiastost sada je vrlo tiha, tek pomalo gorka; a ujutro

je opet glasna, pjenuava.
I evo dolje, u predvorju ispod gomile kuverti pokrivenih ruias
tim pepelom IO, kontrolorka, izvukla je i predala mi pismo.
Ponavljam: to je vrlo potena ena, i uvjeren sam gaji prema
meni najistije osjeaje.
A ipak, svaki put kad vidim njezine objeene, na krge nalik,
obraze zbog neega mi je neugodno.
Pruajui mi ilavom rukom pismo uzdahnula je. Ali taj je
uzdah tek neznatno zanjihao zastor koji me odvajao od svijeta: bio
sam sav u potpunosti usmjeren na kuvertu koja je drhtala u mojoj
ruci, u kojoj je nisam u to ni sumnjao pismo od I.
Ovdje drugi uzdah, toliko oit, podvuen s dvije crte, da sam
se odvojio od kuverte i vidio: izmeu krga, kroz srameljive role
te sputenih oiju njean, uvijen, zasljepljujui osmijeh. A zatim:
Janie ... uzdah s tri crte i kimanje prema pismu, jedva prim
jetno (sadraj pisma ona je po slubenoj dunosti naravno, znala).
Ne, zbilja ja... A zato?
Ne, ne dragi moj: poznajem vas bolje nego vi sami. Ve
odavno vas promatram i vidim: potrebno je da vas kroz ivot
netko vodi za ruku, netko tko je ve dugo godina prouavao ivot...
Osjeam: sav sam oblijepljen njezinim osmijehom to je flaster
za rane koje e mi sada zadati ovo drhtavo pismo u mojim rukama. I
na kraju kroz srameljive rolete sasvim tiho:
Razmislit u dragi, razmislit u. I budite mirni: ako osjetim u
sebi dosta snage--------- ne, ne, najprije jo uvijek moram razmisliti...
Veliki Dobrotvore! Zar mi je sueno... zar ona eli rei, da-----------U oima mi treperenje, tisue sinusoida, pismo poigrava.
Prilazim blie svjetlosti, zidu. Tamo se gasi sunce i od tamo na
mene, na tlo, na moje ruke, na pismo sve gui tamno-ruiasti tuni
pepeo.
Kuverta je rastrgana bre potpis i rana to nije I, nije I, to
je... O. I jo jedna rana: na listiu nie, u desnom kutu razlivena
mrlja tu je kapnula... Ne trpim mrlje svejedno: od crnila ili
od... bez obzira od ega. I znam prije bilo bi mi samo neugo
dno, nelagodno oima od te neugodne mrlje. Ali zato sada ta

70

sivkasta mrljica kao oblak, i od njega sve je olovnije i tamnije.

Ili je to opet dua?
PISMO:
Vi znate... ili, moda, i ne znate ja ne mogu pisati kako treba:
sada znate, da bez vas neu imati niti jedan dan, niti jedno jutro, niti
jedno proljee. Zato to je R za mene samo... ma, to vam nije ni
vano. Ja sam njemu, u svakom sluaju, vrlo zahvalna: sama bez
njega, ove daneja ne znam to bih... za ove dane i noi proivjela
sam deset ili, moda, dvadeset godina. I kao da je moja soba ne
etverokutna, ve okrugla, i bez kraja, u krug, u krug, i sve je isto i
nigdje nikakvih vrata.
Ja ne mogu bez vas zato to vas volim. Zato to vidim i
shvaam: vama sada na svijetu nitko nije potreban, osim nje, druge,
i razumijete, zapravo, zato to vas volim ja moram-----------Meni trebaju jo samo dva, tri dana da iz komadia sastavim neto
makar nalik na prijanju 0-90 i ja u poi i sama prijaviti da uki
dam svoje pravo na vas i vama mora biti bolje, vama mora biti dobro.
Vie nikada neu, zbogom.
O.

Vie nikada. Pa, naravno, tako je bolje: ona je u pravu. Ali zato,
zato--------

Biljeka 19.
Koncept: BESKRAJNO MALA KOLIINA TREEG REDA.
ISPOD ELA. PREKO OGRADE.

Tamo u udnom hodniku s drhtavom tokastom linijom mutnih sija

lica... ili ne, ne ne tamo: kasnije, kad sam ve bio s njom u
nekakvom zabaenom kutu dvorita Drevne Kue ona je rekla:
prekosutra. To prekosutra je danas, i sve na krilima, dan

71

 leti, i na INTEGRAL je ve krilat: na njemu su zavrili postav

ljanje raketnog motora i danas su ga testirali. Kakvi divni, moni plo
tuni, a za mene je svaki od njih poasna paljba u ast njoj jedinoj,
u ast dananjega dana.
Pri prvoj eksploziji ispod otvora motora nalo se desetak zblenu
tih numera s naeg helinga od njih ba nita nije ostalo, osim
nekakvih komadiaka i ae. S ponosom ovdje zapisujem da ritam
naeg rada nije zastao zbog toga niti na trenutak, nitko nije ni za
drhtao: i mi i nai strojevi produili smo svoje pravocrtno i kruno
kretanje s istom tonou kao da se nita nije dogodilo. Deset numera
to je tek jedan stomilijunti dio mase Jedine Drave, kod prak
tinih izrauna to je beskonano mala veliina treega reda.
Aritmetiki nepismenu suut poznavali su samo drevni: nama je ona
smijena.
I menije smijeno da sam se juer mogao udubljivati ak zapi
sivati na ovim stranicama o nekakvoj alosnoj sivkastoj mrljici, o
nekakvoj packi. To je upravo ono isto razmekavanje povrine
koja bi trebala biti tvrda poput dijamanta kao nai zidovi (drevni
izraz udarati glavom o zid).
esnaest sati. Na dodatnu etnju nisam poao: kako da ovjek
zna, moda joj padne na pamet upravo sad, kada sve zvoni od
sunca...
Ja sam gotovo sam u kui. Kroz osunane zidove nadaleko
vidim nadesno i nalijevo i dolje sobe objeene u zraku, prazne,
kao da se ponavljaju u zrcalima. I samo po plaviastom, neznatno
suncem proaranom stubitu polako klizi prema gore mrava, siva
sjenka. Evo ve se uju koraci i vidim kroz vrata osjeam: na
mene je zalijepljen flaster osmijeh i zatim pokraj, drugim stu
bitem nanie...
kljocanje numeratora. Pojurio sam prema uskom bijelom
prorezu i... i meni nekakav nepoznat muki (sa suglasnikom) broj.
Zabrujao, lupnuo lift. Preda mnom nemamo, nakrivo nataknuto
elo, a oi... vrlo neobian dojam: kao da govori od tamo, ispod ela,
gdje su oi.

Imate pismo od nje (ispod ela, ispod strehe)... Molila je da

bude obvezno sve kako je tamo napisano.
Ispod ela, ispod strehe unaokolo. Da, nikoga, nikoga nema,

72

ma daj ve! Jo jednom se osvrnuvi gurnuo mi je kuvertu, otiao.

Sam sam.
Ne, nisam sam: iz kuverte ruiasti bon, i tek primjetan njen
miris. Ona e doi, doi e, k meni. Bre pismo, da ga proitam
svojim oima, da povjerujem sve do kraja...
to? Ne moe biti! itam jo jednom preskaem preko redo
va: Bon... i obvezno spustite rolete, kao da sam ja stvarno kod
vas... Nuno mi je da misle da sam ja... jako mi je... jako mi je
ao...
Pismo u komadie. U zrcalu na sekundu moje izobliene,
slomljene obrve. Uzimam bon, da i njega isto tako, kao i njeno
pisamce-------- Molim vas, obvezno sve kako je tamo napisano.
Ruke su mi oslabile, olabavile. Bon je iz njih ispao na stol. Jaa
je od mene, i ja u, kako se ini, uiniti onako kako ona eli. A,
uostalom... uostalom, ne znam: vidjet u do veeri je jo daleko.
Bon lei na stolu.
U zrcalu moje izobliene, slomljene obrve. Zato i danas nemam
lijeniko uvjerenje: da mi je poi hodati, hodati bez kraja, oko ita
vog Zelenog Zida a onda se svaliti na krevet na dno... A mo
ram u 13. sluaonicu, i moram vrsto pritegnuti itavog sebe da
bih dva sata dva sata, nepomino... kada moram urlati, lupati
nogama.
Predavanje. Vrlo udno je to da iz blistavog aparata ne izlazi,
kao obino, metalni glas, ve nekakav barunasti, meki, kao od
mahovine. enski pojavljuje mi se pred oima kakva je nekada
ivjela: malena kvaica-bakica, slina onoj kraj Drevne Kue.
Drevna Kua... i sve odjednom kao fontana odozdo, i
moram se iz sve snage pritegnuti da ne preplavim krikom itavu
sluaonicu. Meke i barunaste rijei kroz mene, i od svega ostaje
samo jedno: neto o djeci, o djecogojstvu. Kao fotografska ploa
sam: sve utiskujem u sebe s nekakvom tuom, stranom, besmislenom
tonou: zlatan srp odbljesak svjetlosti na zvuniku; ispod njega
dijete, iva ilustracija zavlai se u srce; u usta je gurnut skut
mikroskopske junife; vrsto stisnuta aica, pali savijen unutra
lagana, bucmasta sjena boria na zapeu. Kao fotografska
ploa otiskujem: evo sada se gola noga objesila preko ruba,
ruiasta lepeza prstiju izlazi na zrak i sad e, sad e na pod----------73

I enski vrisak, na pozornicu se uzmahala junifa s prozirnim

krilima, uhvatila djetece usnama u bucmastu boriu na
zapeu, stavila na sredinu stola, sputa se s pozornice. U meni se
otiskuje: ruiasti, s roiima nanie polumjesec usana, naliveni
do kraja modri tanjurii oi. To je O. I ja, kao pri itanju neke
logike formule odjednom osjeam neophodnost, zakonitost tog
nitavnog sluaja.
Sjela je malo iza mene, s lijeve strane. Okrenuo sam se: posluno
je skrenula pogled sa stola s djetecem, oima mene, u mene, i
opet: ona, ja i stol na pozornici tri toke, i kroz te tri toke iscr
tane su linije, projekcije nekih neminovnih, jo nevidljivih dogaaja.
Kui po zelenoj, sumranoj ulici ve okatoj od svjetlosti.
Sluao sam: sav otkucavam kao sat. I kazaljke u meni sad e
prijei preko nekog broja, napravit u neto, i vie neu moi nazad.
Njoj treba, da netko misli: da je ona kod mene. A meni treba ona,
i to mene briga za njeno treba. Ne elim biti tua roleta ne
elim i gotovo.
Otraga poznat, ljapkav, kao po lokvama, hod. Vie se i ne
osvrem, znam: S. Ii e za mnom do samih vrata i zatim e,
vjerojatno, stajati dolje, na ploniku i svrdlima se uarafljivati gore,
u moju sobu dok tamo ne padnu, skrivajui neiji zloin, rolete...
On, aneo uvar stavio je toku. Odluio sam. Ne. Odluio sam.
Kad sam se popeo u sobu i okrenuo prekida nisam mogao
povjerovati svojim oima: kraj mog stola stajala je O. Ili, tonije
visjela je: tako visi prazna, svuena odjea ispod njene odjee kao
da nije bilo vie niti jedne opruge, bez opruga bile su ruke, noge, i
glas joj je bio bez snage, objeen.
Ja o svom pismu. Dobili ste ga? Da? Moram znati odgo
vor, moram ve danas.
Slegnuo sam ramenima. S nasladom kao daje ona bila neto
kriva gledao sam njene modre pune, do vrha, oi otezao sam s
odgovorom. I s nasladom sam, utiskujui u nju rije po rije, rekao:
Odgovor? Pa dobro... U pravu ste. Nesumnjivo. U svemu.
Tako znai... (osmijehom prikrivena najtananija drhtavica, ali
ja vidim). Pa, jako dobro! Ja u odmah otii.
I visjela je nad stolom. Sputen pogled, noge, ruke. Na stolu jo
uvijek lei zguvani ruiasti bon one. Brzo sam otvorio ovaj svoj

74

I
rukopis Mi njegovim stranicama pokrio sam bon (moda
vie od samoga sebe, nego od O).
Evo sve piem. Ve 170 stranica... Ispada neto neoeki
vano.
Glas sjena glasa:
A sjeate se... ja sam vam tada na sedmoj strani... ja sam vam
tada kapnula i vi ...
Modri tanjurii preko ruba, neujne, urne kaplje po obra
zima, nie ubrzane preko ruba rijei:
Ne mogu, sad u otii... ja, nikada vie i neka tako bude. Ali
samo elim moram od vas dijete dajte mi dijete, i otii u, otii!
Vidio sam: sva je drhtala pod junifom, i osjeao sam i ja sada
stavio sam ruke nazad i osmjehnuo se:
to? elite pod Stroj Dobrotvora?
I na mene isto tako, kao bujica preko brane rijei:
Neka! Ali ja u ga osjetiti osjetiti u sebi. Barem nekoliko
dana... Vidjeti barem jednom vidjeti boriu, eto tu kao tamo
na stolu. Jedan dan!
Tri toke: ona, ja i tamo na stolu aica s bucmastom boriom...
Jednom u djetinjstvu, sjeam se, odveli su nas na akumulatorski
toranj. Na najviem odmoritu nagnuo sam se preko staklene ograde,
dolje ljudi toke, i slatko je zadrhtalo srce: A to ako? Tada
sam se samo jo vre uhvatio za ogradu; a sada sam skoio
dolje.
To elite? Iako dobro znate, da...
Zatvorene kao daje pravo licem prema suncu oi. Mokra,
blistav smijeh
Da, da! Hou!
Dohvatio sam ispod rukopisa ruiasti bon one i potrao
nie, deurnom. O me je uhvatila za ruku, neto viknula, ali to
shvatio sam tek kad sam se vratio.
Sjedila je na kraju kreveta, ruku vrsto stisnutih meu koljeni
ma.
To je njen bon?
Zar nije svejedno? Pa, da njen.
Neto je puknulo. Vjerojatnije se O jednostavno pomaknula.
Sjedila je, ruke meu koljenima, utjela je.

75


Pa? Bre... grubo sam joj stisnuo ruku i crvene su joj mrlje
(sutra modrice) na nadlanici, tamo gdje je bucmasta djeja boria.
To je posljednje. Zatim okrenut prekida, misli se gase,
iskre i ja preko ograde dolje...

Biljeka 20.
Koncept: PRANJENJE. MATERIJAL IDEJA. NULTA LITICA.

Pranjenje to je najprikladnija definicija. Sada vidim da je to bilo

ba kao elektrino pranjenje. Puls je mojih posljednjih dana posta
jao sve sui, bri, napetiji polovi sve blii suho pucketanje
jo milimetar: eksplozija, zatim tiina.
U meni je sada vrlo tiho i prazno kao u kui kada su svi otili
i lei sam, bolestan, i jasno uje razgovijetno, metalno otkucavanje
misli.
Moda me je to pranjenje izlijeilo, napokon, od moje nes
nosne due i ponovo sam postao kao svi mi. U krajnjem slua
ju, sada bez imalo boli u mislima vidim O na stepenicama Kocke,
vidim je pod Plinskim Zvonom. I ako tamo, u Operacijskom ona
navede moje ime neka: u posljednji trenutak pobono u i zah
valno poljubiti kaznenu ruku Dobrotvora. Imam prema Jedinoj
Dravi to pravo da podnesem kaznu, i to pravo neu nikome pre
pustiti. Nitko od nas, numera, ne treba, ne smije, odbiti to svoje jedi
no a time i najvrednije pravo.
... Tiho, metalno-razgovijetno otkucavaju misli: nepoznati aero
odnosi me u modru visinu mojih voljenih apstrakcija. I vidim, kao
ovdje u najistijem, razrijeenom zraku s laganim treskom, kao
zranica puca moje rasuivanje o aktivnom pravu. I jasno
vidim, daje to samo pomaljanje apsurdne predrasude drevnih nji
hove ideje o pravu.
Postoje glinene ideje i postoje ideje zauvijek isklesane od
zlata ili naeg dragocjenog stakla. I da bi odredili materijal od kojeg
je satkana ideja, na nju treba samo kapnuti jaku kiselinu. Jednu od tih

76

kiselina poznavali su i drevni: reductio ad finem. ini se da se to kod

njih tako nazivalo; ali oni su se bojali tog otrova, oni su vie voljeli
vidjeti makar kakvo, makar i glineno, makar i siuno nebo negoli
modro nitavilo. Mi smo pak hvala Dobrotvoru odrasli i
igrake nam nisu potrebne.
Pa evo ako kapnemo na ideju prava. ak i kod drevnih
najzreliji su znali: izvor prava je sila, pravo je funkcija sile. I
evo dvije plitice na vagi: na jednoj gram, na drugoj tona, na
jednoj ja, na drugoj mi, Jedina Drava. Zar nije jasno: pret
postavljati da ja mogu imati nekakva prava u odnosu prema
dravi, i misliti da gram moe uravnoteiti tonu to je potpuno jed
nako. Dakle raspodjela: toni prava, a gramu obveze; i jedi
ni put od nitavila ka veliini: zaboraviti da si gram i osjetiti sebe
milijuntim dijelom tone...
Vi, krni, rumeni Venerijanci, vi nadimljeni, kao kovai, Uranci
ujem u svojoj modroj tiini vae gunanje. No, shvatite ipak: sve
to je veliko jednostavno je. I velik, nepokolebljiv i vjean ostat
e samo onaj moral koji je sagraen na etiri pravila. To je
posljednja mudrost, to je vrak te piramide, na koju su se ljudi,
crveni od znoja, opirui se i hroptei, pentrali stoljeima. I s tog vrha
tamo, na dnu, gdje poput siunih crva jo gmie neto, to je
preivjelo u nama od divljine predaka s tog vrha su jednaki. I pro
tuzakonita majka O, i ubojica, i taj bezumnik koji se drznuo ba
citi stihom na Jedinu Dravu; i jednaka je za njih presuda: prijevre
mena smrt. Eto isto to boansko pravosue o kakvom su matali
ljudi iz kamenih kua, osvijetljeni ruiastim naivnim zrakama jutra
povijesti: njihov Bog je huljenje Svete Crkve isto tako
kanjavao kao i ubojstvo.
Vi, Uranci surovi i crni, kao drevni panjolci, koji su znali
mudro spaljivati na lomaama utite, ini mi se slaete se sa
mnom. Ali ujem: ruiasti Venerijanci tamo neto o muenju,
pogubljenjima, o povratku na barbarska vremena. Dragi moji: meni
je ao niste sposobni razmiljati filozofsko-matematiki.
Ljudska povijest ide prema vrhuncu u krugovima kao aero.
Krugovi su razliiti zlatni, krvavi, ali su svi jednako razdijeljeni
na 360 stupnjeva. I evo od nule naprijed: 10, 20, 200, 360 stup
njeva opet nula. Da, mi smo se vratili na nulu da. Ali za moj,

77

matematiki mislei um jasno je: nula je to sasvim druga, nova.

Poli smo od nule desno vratili smo se nuli s lijeve strane i zato:
umjesto plus nula mi imamo minus nulu. Shvaate?
Ova Nula ini mi se kao nekakva utljiva, ogromna, uska, otra,
kao no, litica. U okrutnoj, dlakavoj tami, pritajivi disanje mi smo
se otisnuli od crne none strane Nulte Litice. Stoljeima smo mi,
Kolumbi, plovili, plovili, obili smo svu Zemlju unaokolo i na kraju
hura! Plotun i svi na jarbole: pred nama je drugi, dotle
nepoznati bok Nulte Litice, ozaren polarnim blistanjem Jedine
Drave, plava santa, stotine sunaca, milijarde duga...
Nema veze to smo samo za debljinu noa udaljeni od druge crne
strane Nulte Litice. No to je najtrajnije, najbesmrtnije, najgenijalnije od svega to je izumio ovjek. No je bio giljotina, no je
univerzalni nain rjeavanja svih uzlova i po otrici noa vodi put
paradoksa jedini dostojni put neustraivog uma.

Biljeka 21.
Koncept: AUTORSKI DUG. LED SE NADIMA. NAJTEA
LJUBAV.
Juer je bio njezin dan, a ona opet nije dola, i opet od nje
nejasna poruka koja nita ne objanjava. Ali miran sam, potpuno
miran. Ako ipak radim onako kako je odreeno u biljeci, ako ipak
odnosim deurnom njezin bon i zatim spustivi rolete sjedim u sobi
sam to naravno nije zato to ja nemam snage da se oduprem nje
nim eljama. Smijeno! Ne, naravno. Jednostavno odvojen roleta
ma od svih flasterno-zacjeljujuih osmijeha mogu na miru pisati ove
stranice to je prvo. I drugo: kod nje, kod I, bojim se izgubiti,
moda, jedini klju koji moe razotkriti sve nepoznanice (sluaj s
ormarom, moja privremena smrt i tako dalje). A rijeiti ih osjeam
se sad obveznim, jednostavno, kao autor ovih zapisa, ne govorei
vie o tome daje nepoznato organski neprijatelj ovjeka i homo sapi
ens samo je tada ovjek u punom znaenju te rijei kada u njego
voj gramatici vie uope nema upitnika, ve samo usklinici, zarezi i
toke.
78

I evo, rukovoen, kako mi se ini, upravo autorskom dunou,

danas u 16 uzeo sam aero i opet se uputio u Drevnu Kuu. Puhao je
snaan suprotni vjetar. Aero se s naporom probijao kroz zrano
ipraje, nevidljive grane fijukale su i ibale. Grad ispod sav kao
od plavih santi leda. Odjednom oblak, brza kosa sjena, led posta
je kao olovo, nadima se, kao u proljee, kada stoji na obali i eka:
evo sad e sve pui, briznuti, uskovitlati se, pojuriti; ali, minuta za
minutom, a led jo stoji, i ti se sam nadima, srce tue sve nemirnije,
sve ee (uostalom, zato ja piem o ovome i otkuda svi ovi neobini
osjeaji? Ta nema takvog ledolomca koji bi mogao slomiti najpro
zraniji i najvri kristal naeg ivota).
Kraj ulaza u Drevnu Kuu nikoga. Proao sam okolo i vidio
staricu vrataricu pored Zelenog Zida: ruku stavila nad oi, gleda
uvis. Tamo nad Zidom otri, crni trokuti nekakvih ptica: grakui
napadaju grudima o vrstu ogradu od elektrinih valova i
nazad, i opet su nad Zidom.
Vidim: na tamnom licu zaraslom u bore kose, brze sjene, brz
pogled na mene.
Nikoga, nikoga nema ovdje! Da! I nemate zato ii. Da...
Kako to: nemate zato? I kakav je to neobian nain smatrati
mene samo neijom sjenkom. A moda ste, upravo svi vi moje
sjenke. Zar nisam vama naselio ove stranice jo nedavno
etverokutne bijele pustinje. Zar bi vas bez mene vidjeli svi oni koje
u povesti za sobom uskim stazama ovih redova?
Sve ovo joj, naravno, nisam rekao; po vlastitom iskustvu znam:
najmunije je izazvati kod ovjeka sumnju daje on realnost, trodi
menzionalna a ne nekakva drugaija realnost. Samo sam suho
primijetio daje njen posao da otvara vrata i ona me pustila u dvorite.
Prazno. Tiho. Vjetar tamo, za zidovima, dalek, kao taj dan,
kada smo rame o rame, dvoje jedno, izali odozdo, iz hodnika
ako je to uistinu bilo. Iao sam pod nekakvim kamenim lukovima,
gdje koraci, sudarajui se s vlanim zidovima, padaju iza mene
kao da itavo vrijeme netko hoda za mnom na petama. uti zidovi
s pritevima od crvene cigle pratili su me kroz tamne kvadratne
naoale prozora, pratili kako sam otvarao melodina vrata upa, kako
sam zavirivao po kutovima, orsokacima, zakutcima. Vrataca na
ogradi i zaputeno zemljite spomenik Velikom Dvjestogodi-

njem Ratu: iz zemlje gola kamena rebra, ute iskeene eljusti

zidova, drevna pe s vertikalnim dimnjakom zauvijek okamenjen
brod izmeu kamenog utog i crvenog pljuskanja opeka.
Uinilo mi se: upravo sam te ute zube jednom vidio nejasno,
kao na dnu, kroz debljinu vode i poeo sam traiti. Propadao sam
u jame, spoticao se o kamenje, zahrale lampe hvatale me za junifu,
po elu puzale u oi otro-slane kapljice znoja.
Nigdje! Tadanji izlaz iz hodnika nigdje nisam mogao pronai
nije ga bilo. A uostalom tako je, moda i bolje: vea je vjerojat
nost daje sve to bio jedan od mojih besmislenih snova.
Umoran, sav od nekakve pauine, pranjav ve sam otvorio
vrataca da se vratim na glavno dvorite. Odjednom otraga
Suanj, ljapkavi koraci, i preda mnom ruiasta krila-ui,
dvostruko izvijen osmijeh, S.
On je zamirio, uvio u mene svoja svrdla i pitao:
etate?
utio sam. Ruke su mi smetale.
Pa, to je, osjeate li se sada bolje?
Da, hvala. Izgleda da dolazim na normu.
Pustio me podigao oi uvis. Glava zabaena i prvi put sam
primijetio njegovu jabuicu.
Gore na maloj visini oko 50 metara brujao je aero. Po nji
hovom polaganom, niskom letu, po sputenim crnim surlama na
trubama za motrenje prepoznao stun aparate uvara. Ali bilo ih je
ne dva ili tri kao obino, ve deset do dvanaest (moram se, naalost,
ograniiti na priblian broj).
Zato ih je danas tako mnogo? smogao sam hrabrosti pitati.
Zato? Hm... Pravi lijenik poinje lijeiti jo zdravog ov
jeka, takvog, koji e se razboljeti tek sutra, prekosutra, za tjedan
dana. Profilaksa, da!
Klimnuo je, zaljapkao po kamenim ploama dvorita. Zatim se
okrenuo i meni preko ramena:
Budite paljivi!
Sam sam. Tiho je. Prazno. Daleko iznad Zelenog Zida uskome
ale se ptice, vjetar. to je time htio rei?
Aero brzo klizi niz struju. Lagane, teke sjene oblaka, dolje
plave kupole, kocke staklenog leda postaju olovne, nadimaju se.

80

NAVEER:
Otvorio sam svoj rukopis da bih zabiljeio na ovim stranicama neko
liko, kako mi se ini, korisnih misli (za vas, itatelji) o velikom Danu
Jednoglasnosti taj je dan ve blizu. I vidio sam: ne mogu sad
pisati. itavo vrijeme oslukujem kako vjetar lupa tamnim krilima o
staklo zidova, itavo vrijeme se ogledavam, ekam. to? Ne znam. I
kada su se kod mene u sobi pojavile poznate mrko-ruiaste krge
razveselio sam se, govorim iskreno. Sjela je, srameljivo popravila
nabor junife medu koljenima, brzo me oblijepila osmijesima po
komadi na svaku od mojih pukotina i osjetio sam se ugodno i
vrsto svezan.
Shvaate, dolazim danas u razred (ona radi u Djejoj
Odgojnoj Tvornici) a na zidu karikatura. Da, da, uvjeravam vas!
Nacrtali su me u nekakvom ribljem obliju. Moe biti, ja u stvarno
sti...
Ma ne, to vam je pourio sam rei (iz blizine, zapravo, ja
sno je, da niega nalik krgama nema, i od mene je ta stvar sa krgama bila sasvim neumjesna).
Da, na kraju krajeva to i nije vano. Ali shvaate: sam taj
postupak. Naravno, pozvala sam uvare. Ja jako volim djecu i sma
tram daje najtea i najvia ljubav nemilosrdnost shvaate?
Kako da ne! To se tako krialo s mojim mislima. Nisam izdrao i
proitao sam joj odlomak iz svoje dvadesete biljeke, poevi od
dijela: Tiho, metalno-razgovijetno otkucavaju misli...
Ne gledajui, vidio sam kako podrhtavaju tamno-ruiasti obrazi
i primiu mi se sve blie, i evo u mojim rukama suhi, tvrdi, ak
pomalo probadajui prsti.
Dajte, dajte mi to! Ja u to snimiti na fonograf i prisiliti djecu
da naue napamet. To nije potrebno toliko vaim Venerijancima
koliko nama, nama sada, sutra, prekosutra.
Osvrnula se i sasvim tiho:
Jeste li uli, govore da e na Dan Jednoglasnosti...
Skoio sam:
to, to govore? to na Dan Jednoglasnosti?
Ugodnih zidova vie nije bilo. U trenutku sam se osjetio izbae
nim van, gdje se nad krovovima koprcao ogroman vjetar i gdje su
nakoeni, mrani oblaci sve nie...
81

IO me odluno i vrsto slegnula za ramena (iako sam primijetio:

rezonirajui moju zabrinutost koice njenih prstiju su drhtale).
Sjednite, dragi, ne brinite se. to li sve priaju... I zatim: ako
vam je to potrebno toga dana bit u uz vas, ostavit u svoju djecu
u koli nekom drugom i bit u s vama, zato to ste vi, dragi, vi ste
takoer dijete, i potrebno vam je...

Ne, ne odmahnuo sam. Nipoto! Tada ete doista

pomisliti da sam ja nekakvo dijete da ne mogu sam... Nipoto!
(priznajem: za taj dan imao sam druge planove).
Ona se osmjehnula: nepisani tekst osmijeha, oito je bio: Ah,
kakav tvrdoglav malian! zatim je sjela. Oi sputene. Ruke opet
srameljivo popravljaju nabor junife koji je ponovo pao izmeu ko
ljena i sada o drugom:
Mislim, da se moram odluiti... radi vas... ne, molim vas: ne
pourujte me, jo moram razmisliti...
Nisam se urio. Iako sam shvaao da moram biti sretan i da nema
vee asti nego sobom ovjenati neije zrele godine.
... itavu no nekakva krila, i ja hodam i sklanjam rukama
glavu od tih krila. A zatim stolica. Ali stolica ne naa, sada
nja, ve starog oblika, od drveta. Ja prebirem nogama, kao konj
(desna prednja i lijeva zadnja, lijeva prednja i desna zadnja), stoli
ca pritrava mom krevetu, ulazi u njega i ja volim drvenu stolicu:
neudobno, bolno.
Neobino: zar nije mogue izmisliti neko sredstvo da bi se izli
jeio od bolesti snova ili je uinio razumnom moda ak koris
nom.

Biljeka 22.
Koncept: SKAMENJENI VALOVI. SVE SE USAVRAVA. JA
SAM MIKROB.

Zamislite da stojite na obali: valovi ravnomjerno gore; i propevi

se zastali, skamenili se. Eto ba je tako jezivo i neprirodno bilo i to

82

 kad se iznenada zamrsila, pomijeala, zaustavila naa, Tablicom

propisana etnja. Posljednji put neto tome slino, kako navode nai
ljetopisi, dogodilo se prije 119 godina kada je u najvei gusti etaa
s neba pao meteor.
Mi smo hodali tako, kao i uvijek, tj. kako su prikazani vojnici na
asirskim spomenicima: tisuu glava dvije slivene, integralne noge,
dvije integralne ruke u zamahu. Na kraju bulevara tamo gdje je
grozno zujao akumulatorski toranj ususret nama etverokut: po
bokovima, naprijed, otraga straa; u sredini troje, na junifama tih
ljudi ve nema zlatnih numera i sve je do jeze jasno.
Ogromni brojanik na vrhu tornja to je bilo lice: nagnulo se iz
oblaka i pljucajui dolje sekunde, ravnoduno ekalo. I tono u 13
sati i 6 minuta u etverokutu se dogodila pomutnja. Sve se to
dogodilo sasvim blizu meni, mogao sam vidjeti i najsitnije detalje, i
vrlo sam jasno zapamtio tanki dugaki vrat i na sljepooici zam
reni splet plavih ila, kao rijeke na zemljopisnoj karti malenog
nepoznatog svijeta oito mladi. Vjerojatno je primijetio nekog
u naim redovima: podignuo se na vrhove prstiju, istegnuo vrat, zaus
tavio se. Jedan iz strae kljocnuo je po njemu modrikastom iskrom
elektrinog bia: on je tanko, kao tene, zacvilio. I zatim jasno
kljocanje, priblino svake dvije sekunde i cvile, kljocanje,
cvile.
Mi smo ili kao i prije, pravilno, asirski i ja sam, gledajui na
graciozne cik-cak iskre, mislio: Sve se u ljudskom drutvu beskra
jno usavrava i mora se usavravati. Kakvo runo oruje bio je
drevni bi a koliko ljepote...
Ali tada, kao vijak kad ispadne pri punom gasu, iz naih redova
otkinula se tanka elastino-gipka enska figura i s krikom: Dosta!
Zabranjujem! bacila se pravo tamo, u etverokut. To je bilo
kao meteor 119 godina ranije: etnja se zamrznula i nai redovi
sive grebene valova zaledio je iznenadni mraz.
Sekundu sam je gledao sa strane kao i svi: ona vie nije bila
numera bila je samo ovjek; postojala je samo kao metafizika
supstancija uvrede nanesene Jedinoj Dravi. Ali jedan njen pokret
zaokreui, svinula je bedro nalijevo i odjednom mi je jasno:
znam, poznajem to gipko, kao bi, tijelo moje oi, moje usne, mo
je ruke, poznaju je u tom trenutku bio sam u to savreno siguran.

83

Dvoje iz strae presijecaju joj put. Sada u jo uvijek jasnoj,

zrcalnoj toki plonika njihove trajektorije e se susresti sad e
je uhvatiti... Srce mi se zagrcnulo, zaustavilo i ne razmiljajui:
moe li se, je li besmisleno, smijeno, razumno bacio sam se u tu
toku...
Osjetio sam na sebi tisue, od uasa okruglih oiju, no to mi je
davalo jo vie nekakve oajno vesele snage, tom divljem, dlakavorukom, koji se otkinuo iz mene, i trao k njoj jo bre. Evo ve dva
koraka, okrenula se--------Preda mnom drhtavo, poprskano pjegama lice, rie obrve... nije
ona! Nije I.
Bijesna, burna radost. elim kriknuti neto kao: Tako joj treba!
Dri je! ali ujem samo svoj apat. A na mom ramenu ve je
teka ruka, dre me, vode me, a ja se trudim objasniti im...
Sluajte, pa vi morate razumjeti, da sam ja mislio daje to...
Ali kako objasniti itavog sebe, svu svoju bolest, zapisanu na
ovim stranicama. I ja se stiavam, pokorno idem... List, koji je s
drveta otrgnuo neoekivani udar vjetra, pokorno pada dolje, pokua
va se uhvatiti za svaku poznatu granicu, ravicu, granu: tako se i ja
grevito hvatam za svaku utljivu loptu-glavu, za prozirni led zidova,
za u oblak utaknutu plavu iglu akumulatorskog tornja.
Tog trenutka, kada je gluha zavjesa konano bila spremna odijeli
ti me od itavog tog prekrasnog svijeta vidio sam: nedaleko, maui
ruiastim krilima-rukama, nad zrcalo plonika skliznula je poznata
ogromna glava. I poznati spljoteni glas:
Smatram svojom dunou posvjedoiti da je broj D-503
bolestan i da nije u stanju kontrolirati svoje osjeaje. I uvjeren sam da
je on bio ponesen prirodnim negodovanjem...
Da, da uhvatio sam se. ak sam povikao: dri je!
Iza mene, za leima:
Nita niste vikali.
Da, ali htio sam kunem se Dobrotvorom, htio sam.
Na sekundu sam prosvrdlan sivim, hladnim svrdlom oiju. Ne
znam. Je li u meni vidio da je to (skoro) istina, ili je imao neki tajni
cilj opet me privremeno potedjeti, tek, napisao je listi, dao je jed
nom od onih koji su me drali i opet sam slobodan, tj. tonije, opet
ukljuen u pravilne, beskonane, asirske redove.

84

etverokut i u njemu pjegavo lice i sljepooice sa zemljopisnom

kartom plavih ila sklonili se iza ugla, zauvijek. Mi hodamo
jedno milijunoglavo tijelo, i u svakom od nas ta smirena radost,
kakvu, vjerojatno, ive molekule, atomi, fagociti. U drevnom svijetu
to su shvaali krani, stvarni nai (iako vrlo nesavreni) prethod
nici: smjemost je vrlina, a gordost je grijeh, i da smo Mi od
Boga, a Ja od avla.
Evo ja sam ukorak sa svima a ipak odvojen od sviju. Jo
uvijek drhtim od proivljenih uzbuenja, kao most po kojem je tek
protutnjao vlak. Osjeam sam sebe. Ali, ipak, osjeaju sebe, spozna
ju svoju individualnost samo povrijeeno oko, gnojan prst, zub
koji boli: zdravo oko, prst, zub, kao da ih nema. Zar nije jasno da
je spoznaja sebe samo bolest.
Ja moda nisam vie fagocit koji djelotvorno i mirno prodire
mikrobe (sa plavom sljepooicom i pjegave): ja sam moda mikrob i
moda ih ve ima na tisue meu nama, koji se jo uvijek prave, kao
i ja, da su fagociti...
to ako je sadanji, u sutini nevaan dogaaj to ako je to
samo poetak, samo prvi meteor od cijelog niza plamenih kamenova
to ih beskonanost ispaljuje na na stakleni raj?

Biljeka 23.
Koncept: CVIJEE. RASTVARANJE KRISTALA. AKO SAMO.

Priaju da postoje cvjetovi koji se otvaraju samo jednom u sto godi

na. A zato ne bi postojali i takvi koji cvjetaju jednom u tisuu
deset tisua godina. Moda o tome nismo znali nita samo zato to je
upravo danas dolo to jednom u tisuu godina.
I sada, blaen i pijan, silazim niza stepenice, k deurnom, i brzo
pred mojim oima, svuda uokolo neujno prskaju tisuugodinji
pupoljci, i rascvjetavaju se naslonjai, cipele, zlatne ploice, elektri
ne lampe, neije tamne i dlakave oi, gravirani stupovi ograde, na ste
penice baena marama, stoli deurnog, nad stoliem njeno85

-tamno, pjegavim obrazima IO. Sve je neobino, novo, njeno,

ruiasto, vlano.
IO uzima od mene ruiasti bon, a nad njenom glavom kroz
staklo zida visi s nevidljive grane mjesec, plav i mirisav. S
ushienjem pokazujem prstom i kaem.
Mjesec razumijete?
IO gleda mene, potom broj bona i vidim njen poznat, tako
oaravajue-edan pokret: popravlja nabore junife u kutovima kolje
na.
Dragi moj, vi izgledate bolesno, nenormalno jer su bolest i
nenormalnost jedno te isto. Vi se unitavate, i to vam nitko nee rei
nitko.
Taj nitko naravno, jednak je broju na bonu: 1-330.
Mila, prekrasna IO! Vi ste, naravno, u pravu: ja sam nera
zuman, ja sam bolestan, ja imam duu, ja sam mikrob. Ali
zar cvjetanje nije bolest? Zar nije bolno kada prska pupoljak? I ne
mislite li daje spermatozoid najstraniji mikrob?
Ja sam gore, u svojoj sobi. U iroko rascvjetanoj aici naslo
njaa sjedi I. Ja sam na podu, obgrlio sam njene noge, moja glava
je na njenim koljenima, utimo. Tiina, puls... i tako: ja sam
kristal, i rastvaram se u njoj, u I. Savreno jasno osjeam, kako
kopne, kopne izbrueni rubovi koje me ograniavaju u prostoru
iezavam, rastvaram se na njenim koljenima, u njoj, postajem sve
manji i istovremeno sve iri, sve vei, sve neobuhvatniji. Zato to
ona nije ona, ve svemir. A na sekundu smo ja i taj radou proeti
naslonja pored kreveta jedno: i starica koja se prekrasno osmje
huje kraj vrata Drevne Kue i divlje neprohodne ume iza Zelenog
Zida i nekakve srebrne ruevine na crnom, koje drijemaju kao stari
ca, i negdje, nevjerojatno daleko, vrata koja su sada lupnula sve je
to u meni, zajedno sa mnom, slua lupanje pulsa i leti kroz blaenu
sekundu...
U besmislenim, zbrkanim, nabujalim rijeima pokuavam joj
objasniti da sam ja kristal i zato su u meni vrata, i zato osjeam
kako je sretan naslonja. Ali ispada takva besmislica da se zaustav
ljam, jednostavno me sram: ja i odjednom...
Draga I, oprosti mi! Uope ne razumijem: govorim takve glu
posti...

86

 A zato misli da su gluposti neto loe? Da su ljudsku glu

post njegovali i odgajali stoljeima, kao i um, moda bi se od nje
dobilo neto iznenaujue dragocjeno.
Da... (ini mi se daje u pravu kako ona sada moe biti u
krivu?)
I za jednu tvoju glupost za to to si ti napravio juer na et
nji volim te jo vie jo vie.
Ali zato si me muila, zato nisi dolazila, zato si slala svoje
bonove, zato si me prisiljavala...
A moda sam te trebala iskuati? Moda sam trebala znati
hoe li uiniti sve to ja elim da si ve potpuno moj?
Da, potpuno!
Uzela je moje lice itavog mene u svoje dlanove, podigla
mi glavu:
Da, a kako vae obveze svakog asnog broja? Ha?
Slatki, otri bijeli zubi; osmijeh. Ona u rastvorenoj aici naslo
njaa kao pela: u nje su i alac i med.
Da, obveze... U mislima prelistavam svoje posljednje biljeke:
zapravo nigdje, ak ni misli o tome, da bih u biti, trebao...
utim. Oduevljeno se (i vjerojatno glupo) smjekam, gledam u
njene zjenice, pretravam s jedne na drugu, i u svakoj od njih vidim
sebe: ja malecni, milimetarski zatoen u tim sitnim, kao duga,
tamnicama. I zatim opet pele usne, slatka bol cvjetanja...
U svakom od nas, numera, nekakav je nevidljivi, metronom koji
tiho otkucava, i mi, ne gledajui na sat, s tonou od pet minuta
znamo vrijeme. Ali tada metronom se u meni zaustavio, ja nisam
znao koliko je prolo, u strahu sam uhvatio ispod jastuka ploicu sa
satom...
Hvala Dobrotvoru: jo dvadeset minuta! Ali minute takve, do
kominosti kratke, kusate, tre, a moram joj toliko toga ispriati
sve, sve o sebi: o pismu O, i o uasnoj veeri kada sam joj dao dijete;
i zbog neeg o svojem djetinjstvu o matematiaru Pljapi, o V-l, i
kako sam po prvi put bio na prazniku Jednoglasnosti i gorko plakao
zato to mi je na takav dan na junifi bila mrlja od tinte.
I je podigla glavu, naslonila se na lakat. Na kutovima usana
dvije duge, odlune linije i tamni kut podignutih obrva: kri.
Moda, toga dana... zaustavila se i obrve jo tamnije.

87

Uzela je moju ruku, vrsto je stegnula. Reci, nee me zaboraviti,

uvijek e me se sjeati?
Zato tako? O emu govori? I, draga?
lje utjela, i njezine su oi ve pored mene, kroz mene, daleke.
Odjednom sam uo kako vjetar lupa o staklo ogromnim krilima
(jasno je tako je bilo itavo vrijeme ali ja sam uo tek sad), i
zbog neeg sjetio sam se prodornih krikova ptica nad visovima Zele
nog Zida.
I je odmahnula glavom, zbacila sa sebe neto. Jo jedan put,
sekundu, dotaknula se mene sva tako aero u djeliu sekunde,
elastino dodirne Zemlju prije ateriranja.
Hajde, daj mi arape! Bre!
arape baene na moj stol, na rastvorenu (193.) stranicu mojih
zapisa. U urbi sam zakaio rukopis, stranice se rasule i nikako da ih
sloim po redu, ali to je glavno ako i ih sloim, nee biti pravog
reda, ipak e ostati nekakvi pragovi, jame, iksevi.
Ne mogu tako rekao sam. Ti si evo ovdje, pored
mene, a ipak kao za nekim drevnim neprozirnim zidom; ujem kroza
njih umove, glasove ali ne mogu razaznati rijei, ne znam, to je
tamo. Ne mogu tako. itavo vrijeme neto ostavlja nedoreeno, ni
jednom mi nisi rekla kamo sam ja to dospio u Drevnoj Kui, i kakvi
hodnici, i zato doktor ili, moda, niega nije bilo?
I mi je poloila ruke na rame, polako, duboko ula u oi.
eli li znati sve?
Da, elim. Moram.
I ne boji se poi za mnom svuda, do kraja kamo god te
povela?
Da, svuda!
Dobro. Obeavam ti: kada se zavri praznik, ako samo... Ah,
da: a va INTEGRAL sve zaboravljam upitati skoro je gotov?
Ne: to ako samo? Opet? to ako samo?
Ona (ve kod vrata):
Vidjet e sam...
Ja sam sam. Sve to je od nje ostalo tek jedva ujni miris,
koji podsjea na slatku, slatku utu prainu nekakvog cvijea iza
Zida. I jo: vrsto zabodene u mene udice-pitanja sline onima
kakvima su se drevni sluili za hvatanje ribe (Dohistorijski Muzej).
... Zato ona odjednom o INTEGRALU?

Biljeka 24.

Koncept: GRANINA VRIJEDNOST FUNKCIJE. USKRS. SVE

PRECRTATI.

Ja sam kao stroj, puten na previe velik broj okretaja: leajevi se

usijali, jo jedna minuta poet e kapati rastaljeni metal, i sve
u nitavilo. Bre hladne vode, logike. Lijevam vedrima, ali logika
iti na vrelim leajevima i nestaje u zraku kao neulovljiva bijela
para.
Pa da, jasno: da bi ustanovili istinsko znaenje funkcije treba
uzeti njenu graninu vrijednost. I jasno je da jueranje besmisleno
rastvaranje u Svemiru uzeto u graninoj vrijednosti, jest smrt.
Zato to je smrt upravo najvee rastvaranje mene u Svemiru.
Dakle, ako slovom LJ oznaimo ljubav, a slovom S smrt, tada LJ
= f (S), tj. ljubav i smrt.
Da, upravo tako, upravo tako. Zato se i bojim I, borim se s njom,
ne elim. Ali zato su u meni jedno pored drugog i ne elim i
elim? U tom i jest uas, zato to bih ja opet htio onu jueranju
blaenu smrt. U tom i jest uas da ak i sada kada je logika funkci
ja prointegrirana, kada je oito, da ona tajno sadri u sebi smrt, ja
ipak elim nju usnama, rukama, grudima, svakim milimetrom...
Sutra je Dan Jednoglasnosti. Tamo e, naravno, biti i ona, vidjet
u je, ali samo izdaleka. Izdaleka to e biti bolno, zato to mi je
potrebno, nezadrivo me vue, da budem pored nje, da bih
njene ruke, njeno rame, njenu kosu... Ali ja hou ak i taj bol pa
neka.
Veliki Dobrotvore! Kakva besmisao htjeti bol. Kome nije
jasno, da oni to bole negativni pribrojnici umanjuju sumu koju
mi nazivamo srea. I dakle...
Ah, nikakvih dakle. isto. Golo.
NAVEER:
Kroz staklene zidove kue vjetrovit, grozniavo-rumen uznemiren
zalazak. Okreem naslonja tako da pred oima ne stri to rumenilo,

89

prelistavam zapise i vidim: opet sam zaboravio da ne piem za

sebe, ve za vas, nepoznate, koje volim i alim za vas, koji se jo
zapliete u dalekim stoljeima, dolje.
Evo o Danu Jednoglasnosti, o tom velikom danu. Uvijek sam
ga volio jo od djejih dana. ini mi se daje za nas neto slino
onome to je za drevne bio Uskrs. Pamtim, uoi praznika, napra
vi sebi mali, satni kalendari i s uzbuenjem kria svaki sat: jedan
sat blie, jedan sat manje ekanja... Da sam siguran da nitko nee
vidjeti asna rije, i sada bih svugdje nosio sa sobom takav kalen
dari i pratio na njemu koliko je jo ostalo do sutra, kada u vidjeti,
pa makar izdaleka...
(Zasmetali: donijeli su novu, ravno iz krojanice, junifu. Obiaj je
da nam za sutranji dan uvijek izdaju nove junife. U hodniku
koraci, radosni uzvici, agor.)
Idem dalje. Sutra u vidjeti, isti aroban prizor koji se ponavlja
svake godine, a uvijek na novi nain: moni kale sloge, s dubokim
potovanjem podignute ruke... Sutra je dan godinjeg izbora
Dobrotvora. Sutra emo opet uruiti Dobrotvoru kljueve postojane
tvrave nae sree.
Razumije se, to nije ni nalik na neureene, neorganizirane izbore
drevnih, kada je smijeno je i rei bio unaprijed nepoznat rezul
tat izbora. Graditi dravu na potpuno neproraunatim sluajnostima,
naslijepo to moe biti besmislenije? A ipak, vidi se, bila su
potrebna stoljea, da bi se to shvatilo.
Treba li priati da kod nas i ovdje, kao u svemu ni za kakve
sluajnosti nema mjesta, nikakvih iznenaenja ne moe biti. I sami
izbori imaju vie simboliko znaenje: da podsjete, da smo mi jedin
stveni, moni milijunskostanini organizam, da smo mi govorei
rijeima Evanelja drevnih jedina Crkva. Zato to povijest
Jedine Drave ne biljei ni jedan sluaj da se tog velianstvenog dana
makar i jedan glas ohrabrio naruiti velianstveno jednoglasje.
Kau da su drevni provodili izbore nekako tajno, skriveno, kao
lopovi; neki nai povjesniari ak tvrde da su dolazili na izborne
praznike briljivo maskirani (zamiljam taj fantastian mraan
prizor: no, trg, figure koje se prikradaju u tamnim ogrtaima; pur
purni plamen baklji...). Zato je bila potrebna sva ta tajanstvenost
do danas nije konano utvreno: najvjerojatnije su se izbori povezi-

90

vali s nekakvim mistinim, praznovjernim, moda ak, zloinakim

obredima. Mi se nemamo ega sramiti ili to skrivati: svetkujemo
izbore otvoreno, asno, danju. Ja vidim, kako glasuju za Dobrotvora
svi; svi vide, kako glasujem za Dobrotvora ja i moe li biti dru
gaije, kada svi i ja to smo jedinstveno MI. Koliko je to ple
menitije, iskrenije, vie, nego kukavika, lopovska tajna drevnih.
Dalje, koliko je to svrhovitije. ak i kad bi pretpostavili nemogue tj.
nekakvu disonanciju u uobiajenoj monofoniji, nevidljivi uvari ve
su tu, u naim redovima: oni odmah mogu otkriti numere koje padnu
u zabludu i spasiti ih od daljnjih lanih koraka, a Jedinu Dravu od
njih samih. I na kraju, jo jedno...
Kroza zid s lijeve strane: pred zrcalnim vratima ormara ena
uurbano raskopava junifu. I na sekundu, nejasno: oi, usne, dvije
otre ruiaste plodnice. Zatim pada roleta, u meni u trenu sve juer
anje i ne znam, to na kraju jo jedno, i ne elim o tome, ne elim!
elim jedno: I. elim da ona svaku minutu, svaki tren, uvijek bude
sa mnom samo sa mnom. I evo, to to sam sada pisao o Jedno
glasnosti, sve to nije potrebno, sve to nije to, htio bih sve precrtati,
isparati, baciti. Zato to znam
(neka je to bogohuljenje, ali tako je) praznik je samo uz nju,
samo onda, ako je ona pored mene, rame uz rame. A bez nje
sutranje sunce bit e samo tanjuri od lima, a nebo plavo obojan
lim, i sam ja...
Uzimam telefonsku slualicu:
I, vi ste?
Da, ja sam. Zato tako kasno?
Moda, jo nije kasno. elio bih vas pitati... elim da sutra
budete sa mnom. Draga...
Draga govorim to sasvim tiho. I zbog neeg sinulo mi je ono
to se dogodilo jutros na helingu: za alu sam stavio pod stotonski bat
svoj sat zamah, vjetar u lice i stotonski teki, tihi dodir s
krhkim satom.
Pauza. ini mi se da ujem tamo u sobi I neiji apat. Zatim
njen glas:
Ne, ne mogu. Pa vi razumijete: ja bih sama... Ne, ne mogu.
Zato? Sutra ete vidjeti.

91

No Biljeka 25.

Koncept: SILAZAK S NEBESA. NAJVEA KATASTROFA U

POVIJESTI. POZNATO SE ZAVRILO.

Kada su prije poetka svi ustali i kada je sveano i polako poput

koprene zaleprala himna stotine truba Glazbene Tvornice i mili
juni ljudskih glasova ja sam na sekundu zaboravio sve: zaboravio
sam neto uznemirujue to je o dananjem prazniku govorila I, ak
sam, ini se, zaboravio na nju. Bio sam sada malian koji je nekada
na taj dan plakao zbog, jedino njemu vidljive, mrlje na junifi. I neka
nitko drugi ne vidi u kakvim sam ja crnim, neizbrisivim mrljama, kad
ja znam, da meni, zloincu, nije mjesto meu ovim iroko otvo
renim licima. Ah, da mi je ustati ovog trena i zagrcavajui se vi
knuti sve o sebi. Pa neka bude kraj neka! ali da se samo jednu
sekundu osjetim ist i bez misli kao to djeje-plavo nebo.
Sve su oi podignute tamo, gore: u jutarnjoj djevianskoj, jo
vlanoj od nonih suza, modrini jedva primjetna mrlja as tamna,
as odjevena zrakama. To je s nebesa k nama silazio On novi
Jehova na aeru, isto tako mudar i ljubei-okrutan kao i Jehova
drevnih. Svake je minute On sve blie i sve vie u susret Njemu
milijuni srdaca i evo On nas ve vidi. I ja zajedno s njim u misli
ma gledam odozgo: ocrtani tankom, plavom tokastom crtom kon
centrini krugovi tribina kao krugovi pauine, obasuti mikro
skopskim suncima (sijanje ploica); i u njen centar sad e sjesti
bijeli, mudri Pauk Dobrotvor u bijeloj odori, koji nam je mudro
svezao ruke i noge dobrotvornim mreama sree.
Ali, evo zavrilo se to Njegovo velianstveno silaenja s nebesa,
bronca himne je uutjela, svi su sjeli i tada sam shvatio: uistinu je
sve najtanja pauina, nategnuta je i drhti i evo sad e se raskinuti
i dogodit e se neto nevjerojatno...
Pomalo se pridignuvi, pogledao sam uokolo i pogledom se
susreo sa zaljubljeno-zabrinutim oima to su prelazile s lica na lice.
Evo, jedan je podignuo ruku i jedva primjetno miui prstima signa
lizira drugom. Evo, kao odgovor signal prstima. I jo... Shvatio sam:
to su oni, uvari. Shvatio sam: zbog neeg su uznemireni, pauina je

nategnuta, drhti. I u meni kao u radioprijamniku namjetenom na

istu valnu duljinu uzvratna jeza.
Na pozornici pjesnik je itao predizbornu odu, ali ja nisam uo
niti jednu rije, samo ravnomjerno ljuljanje heksametarskog njihala,
i sa svakim njegovim pokretom sve je blie nekakav odreeni sat. I
ja jo uvijek grozniavo prelistavam po redovima jedno lice za
drugim kao stranice i jo uvijek ne vidim ono jedino, koje
traim, a njega trebam to prije nai, jer e sada njihalo zamahnuti, a
onda...
On on, naravno. Dolje, pored pozornice, klizei nad blistavim
staklom, promaknula roza krila-ui, tamno, kao dvostruko zavinuta
petlja slova S odrazilo se tijelo u trku nekamo je urio u za
mrene prolaze meu tribinama.
S, I nekakva nit (meu njima mislim, itavo vrijeme neka
kva nit; jo uvijek ne znam kakva ali jednom u je ve odmrsiti).
Zakaio sam se za njega oima, on poput klupka sve dalje, a za njim
nit. Evo, zaustavio se, evo...
Kao gromovito, visokovoltano pranjenje: neto me je probolo,
savilo u vor. U naem redu, svega 40 stupnjeva od mene, S se zaus
tavio, nagnuo. Vidio sam I, a pored nje odvratno crnakousti, samo
zadovoljno se osmjehujui, R-13.
Prva misao baciti se tamo i viknuti joj:
Zato si danas s njim? Zato nisi htjela da ja?
Ali nevidljiva, dobrotvorna pauina vrsto je sputavala ruke i
noge; stisnuvi zube, eljezno sam sjedio, ne sputajui pogleda. Kao
sada: to je otra, fizika bol u srcu, sjeam se, pomislio sam: Ako
od nefizikih razloga moe biti fizika bol, onda jasno da...
Zakljuak, naalost, nisam izveo: sjeam se samo sinulo mi je
neto o dui, proletio je besmisleni drevni izraz dua u grlo. I
zamro sam: heksametar je umuknuo. Sad e poeli... to?
Prema utvrenom obiaju petominutni izborni prekid. Prema
utvrenom obiaju predizboma utnja... Ali, sada ona nije bila tako
istinski pobona, puna pijeteta, kao uvijek: sada je bila kao kod dre
vnih, dok jo nisu znali ni za kakve akumulatorske tornjeve, kada su
neukroenim nebom s vremena na vrijeme bjesnjele oluje. Sada je
bilo, kao kod drevnih prije oluje...
Zrak je od prozirnog eljeza. Htio bih disati iroko otvorenih
usta. Do bola napet sluh zapisuje: negdje otraga kao mi koji gric
93

ka, uznemireni apat. Sputenim oima cijelo vrijeme vidim ono dvo
je I i R jedno pored drugog, rame uz rame, i na mojim kolje
nima drhte tue mrske mi dlakave ruke...
Svi u rukama dre ploice sa satom. Jedna. Dvije. Tri... Pet
minuta... s pozornice eljezni spori glas:
Tko je za molim neka podigne ruku.
Kada bih mu mogao pogledati u oi, kao ranije pravo i odano:
Evo me itavog. itavog! Uzmi mene! Ali sada nisam smio. S
naporom sam kao da su mi zahrali zglobovi podigao ruku.
utanje milijuna ruku. Neije prigueno ah! I osjeam, neto je
ve poelo, strmoglavce je padalo, ali nisam shvaao to, a nije
bilo snage nisam smio pogledati...
Tko je protiv?
To je uvijek bio najvelianstveniji trenutak praznika: svi nastav
ljaju sjediti nepomino, radosno oborivi glavu pred blagotvornim
jarmom Numere nad Numerama. Ali tu sam s uasom opet uo um:
najlaki, kao uzdah bio je ujniji, nego ranije mjedene trube
himne. Tako posljednji put u ivotu uzdahne ovjek jedva ujno a
oko njega svima problijede lica, svima hladne kaplje na elu.
Podigao sam oi i...
To je stoti dio sekunde, za dlaicu. Vidio sam: tisue ruku
podigle su se uvis protiv i pale. Vidio sam blijedo, prekri
eno lice I, njenu podignutu ruku. Zacmjelo mi se pred oima.
Jo dlaica; pauza; tiho; puls. Zatim kao na znak nekog polud
jelog dirigenta na svim tribinama odjednom tresak, krici, vihor
uskovitlanih junifa u bijegu, uvari koji smeteno jure ovamo onamo,
neije potpetice u zraku pred samim mojim oima pored potpeti
ca neija iroko otvorena usta napregnuta od neujnog krika. To mi
se zbog neega urezalo otrije od svega: tisue usta koja neujno viu
kao na udovinom ekranu.
I kao na ekranu negdje daleko dolje na sekundu preda mnom
blijede usne O: stisnuta za zid prolaza stajala je titei trbuh
prekrienim rukama. I ve je nema odnesena, ili sam zaboravio na
nju zato...
To vie nije na ekranu to je u meni samom, u stisnutom srcu,
sljepooicama koje brzo lupaju. Iznad moje glave, s lijeve strane
na klupi odjednom je iskoio R-13 prskav, crven, izbezumljen

94

od bijesa. Na njegovim rukama I, blijeda, junifa od ramena do

prsiju rastrgana, na bijelom krv. vrsto gaje drala za vrat i on ju
je ogromnim skokovima s klupe na klupu odvratan i vjet kao
gorila nosio prema vrhu.
Kao poar kod drevnih sve je postalo grimiznocrveno i
samo jedno: skoiti, stii ih. Ne mogu objasniti sebi, otkuda u meni
takva snaga, tek ja sam, kao ovan, proparao gomilu na neija leda
na klupe i ve sam blizu, uhvatio sam, evo, za vrat R-a.
Ne smijete! Ne smijete, govorim. Odmah sad (na sreu moj
glas se nije uo svi su vikali svoje, svi su trali).
Tko? to je to? to? R se okrenuo, usne se, brizgajui,
tresle vjerojatno, mislio je da ga je uhvatio jedan od uvara.
to? A evo neu, ne dozvoljavam! Pusti je iz ruku
odmah sad!
Ali on je samo ljutito mljacnuo usnama, odmahnuo glavom i
potrao dalje. I tu sam ja strano me je sram ovo zapisivati, ali ini
mi se: moram, moram zapisati, da bi vi, nepoznati moji itatelji,
mogli u potpunosti istraiti povijest moje bolesti tad sam zamah
nuo i udario ga po glavi. Shvaate li udario! To tono pamtim. I
jo se sjeam: osjeaj nekakvog oslobaanja, lakoe u itavom tijelu
od toga udara.
I je brzo skliznula iz njegovih ruku.
Odlazite viknula mu je, pa vidite: on... Odlazite, R,
odlazite!
R mi je, iskezivi bijele, crnake zube, prsnuo u lice nekakvu
rije, zaronio dolje, nestao. A ja sam podigao na ruke I, vrsto je stis
nuo k sebi i ponio.
Srce mi je tuklo ogromno i sa svakim udarom brizgalo tako
silovit, vreo, tako radostan val. I neka se tamo neto rasprsnulo u
komadie svejedno! Samo daju ovako nosim, nosim...
NAVEER. 22 SATA.
S naporom drim pero u rukama: takav neizmjeran umor poslije svih
vrtoglavih dogaaja dananjega jutra. Zar su se sruili spasonosni,
stoljetni zidovi Jedine Drave? Zar smo opet bez utoita, u divljem
stanju slobode kao nai daleki preci? Zar nema Dobrotvora?

95

Protiv... na Dan Jednoglasnosti protiv? Zbog njih me sram, bolno

je i strano. A uostalom tko su oni? I tko sam ja oni ili mi
zar ja znam.
Evo: ona sjedi na staklenoj klupi vreloj od sunca na najvioj
tribini kamo sam je donio. Desno rame i nie poetak udesne
neizraunljive krivulje otkriveni; tanka crvena zmijica krvi. Ona
kao da ne primjeuje daje krv, da su grudi otkrivene... ne, vie:
ona sve to vidi ali to je upravo to to joj je sada potrebno, i da je
junifa bila zakopana rastrgala bi je ona sama ...
A sutra... edno die kroz stisnute, blistave otre zube.
A sutra je nepoznanica. Shvaa: ni ja ne znam, nitko ne zna
nepoznanica! Razumije li daje sve poznato zavrilo? Novo, nev
jerojatno, nevieno!
Tamo, dolje, pjeni se, jure, viu. Ali to je daleko, i sve dalje,
zato to me gleda, polako uvlai u sebe kroz uska, zlatna okna zjeni
ca. Tako dugo, utei. I zbog neega prisjeam se kako sam
jednom kroz Zeleni Zid takoer gledao u neije nerazumljive, ute
zjenice, a nad Zidom se vijale ptice (ili je to bilo nekom drugom
zgodom).
Sluaj: ako se sutra nita ne dogodi, nije vano ja u te tamo
povesti razumije?
Ne, ne razumijem. Ali utei kimam glavom. Ja sam se rasto
pio, ja sam beskonano malen, ja sam toka...
Na kraju krajeva u tom tokastom stanju postoji svoja logika
(dananja): u toki ima najvie nepoznanica; hoe li se pomaknu
ti, pokrenuti i ona se moe pretvoriti u tisue raznih krivulja, u sto
tine tijela.
Strano mi je i pomaknuti se: u to u se pretvoriti? I ini mi se
svi tako, kao i ja, boje se i najmanjeg pokreta. Evo sad, dok piem
ovo, svi sjede, zabili se u svoje staklene kaveze i neto ekaju.
U koridoru se ne uje, uobiajeno za to vrijeme, brujanje lifta, ne
uju se smijeh, koraci. Ponekad vidim: po dvoje, osvrui se, prolaze
na prstima hodnikom, doaptavaju se...
to e biti sutra? U to u se pretvoriti sutra?

96

Biljeka 26.

Koncept: SVIJET POSTOJI. OSIP. 41 STUPANJ.

Jutro. Kroz strop nebo, kao i uvijek, vrsto, okruglo, rumenih

obraza. Mislim manje bi me udilo kada bih iznad glave vidio
nekakvo neobino, etverokutno sunce, ljude u arenoj odjei od
ivotinjskog krzna, kamene, neprozirne zidove. Pa, zar svijet na
svijet jo uvijek postoji? Ili je to samo inercija, generator je ve
iskljuen, a zupanici jo tutnje i vrte se dva okreta, tri okreta
na etvrtom e zamrijeti...
Je li vam poznato to udno stanje? Nou se probudite, otvorite
oi u crninu i odjednom osjeate izgubili ste se i bre, bre poi
njete pipati oko sebe, traiti neto poznato i tvrdo zid, lampu,
stolicu. Upravo tako sam i ja opipavao, traio u Novinama Jedine
Drave bre, bre, i evo.
Juer se odrao Dan Jednoglasnosti koji su svi s nestrpljenjem
oekivali. I po 48. put izabran je isti Dobrotvor koji je viekratno
dokazao svoju nepokolebljivu mudrost. Sveanost je bila pomuena
nekakvim neredima koje su izazvali neprijatelji sree, koji su tim
postupkom, naravno, sebe liili prava da postanu blokovi juer ob
novljenog temelja Jedine Drave. Svakome je jasno, da bi uzeti u
obzir njihove glasove bilo isto tako besmisleno kao smatrati dijelom
prekrasne, herojske simfonije kaalj sluajnih bolesnika u koncertnoj dvorani...
O, mudri! Zar smo ipak, bez obzira na sve spaeni? Ali to bi
se zapravo i moglo odgovoriti na ovaj najbistriji silogizam?
I dalje jo dva reda:
Danas u 12 sati odrat e se zajednika sjednica Ureda Admi
nistracije, Medicinskog Ureda i Ureda uvara. Na dnevnom je redu
vaan Dravni zakon.
Ne, jo uvijek stoje zidovi evo ih mogu ih opipati. I vie
nema tog neobinog osjeaja da sam izgubljen, da ne znam gdje sam,
da sam se izgubio i uope nije udno da vidim modro nebo, okruglo
sunce; sve je kao i obino odlazim na posao.

97

Iao sam bulevarom posebno tvrdo i zvonko i inilo mi se da

su svi ili tako. Ali evo krianja, zaokret iza ugla, i vidim: sve je tako
udno, postrance zaobilaze ugao zgrade kao da je u zidu pukla
nekakva cijev, prska hladna voda i plonikom se ne moe proi.
Jo pet, est koraka i mene je oblila hladna voda, zateturao
sam, bacilo me s plonika... Na visini od oko 2 metra na zidu e
tvrtast listi papira i nerazumljiva otrovno-zelena slova: MEFI
A odozdo S-oliko izvijena lea, providna krila-ui koja se ljulja
ju od gnjeva ili uzbuenja. Podignuvi uvis desnu ruku i bespomono
istegnuvi unazad lijevu kao bolesno, povrijeeno krilo, on je
poskakivao gore da otrgne papiri ali nije mogao, malo mu je
nedostajalo.
Vjerojatno je svaki od prolaznika mislio: Ako priem ja, jedan
od svih moda e pomisliti: zbog neega sam kriv i ba zbog toga
elim...
Priznajem: ista misao bila je i u meni. Ali sjetio sam se, koliko je
on puta bio moj pravi aneo uvar, koliko me puta spasio hrabro
sam priao, ispruio ruku, strgnuo listi.
Okrenuo se, brzo brzo svrdlima u mene, na dno, neto je ondje
dohvatio. Potom je podigao uvis lijevu obrvu, njome podmignuo na
zid na kojem je visjelo Mefi. Zasvjetlucao je repi njegovog osmi
jeha na moje iznenaenje, ak nekako veselog. A uostalom, emu
se uditi. Iscrpljujuoj temperaturi inkubacijskog perioda lijenik e
uvijek pretpostaviti osip i vruicu od 40 stupnjeva: tu je u krajnjem
sluaju jasno, kakva je bolest. Mefi koje je danas pisalo na zidovi
ma to je osip. Ja razumijem njegov osmijeh.5
Silazak u metro i pod nogama, na djevianskom staklu stepeni
ca opet bijeli listi: Mefi. I na zidu dolje, na klupici, na zrcalu u
vagonu (vidi se: nalijepljeno na brzinu nepaljivo, krivo)
svugdje taj isti, bijeli osip.
U tiini glasno lupanje kotaa, kao um uspaljene krvi. Nekoga
su dirnuli za rame on se trgnuo, ispustio zamotuljak s papirima. I
slijeva od mene drugi: ita u novinama sve jedan te isti, jedan te
isti, jedan te isti redak, a novine jedva zamjetno podrhtavaju. I ja
5 Moram priznati da sam tono rjeenje za ovaj osmijeh naao tek nakon mnogo
dana koji su bili do vrha nabijeni neoekivanim i udnim dogadajima.

98

osjeam svugdje, u kotaima, rukama, novinama, trepavicama sve

bri puls, i moda danas kada ja i I doemo ovamo bit e 39, 40,
41 stupanj zabiljeeni na termometru crnom crtom...
Na helingu ista takva tiina koja bruji dalekim, nevidljivim
propelerom. Strojevi, utei, mrzovoljni, stoje. I samo dizalice, jedva
ujno, kao na prstima, klize, naginju se, hvataju klijetima modre
blokove zamrznutog zraka i tovare ih u bona spremita INTE
GRALA: ve ga pripremamo za probni let.
Pa dakle: hoemo li u nedjelju zavriti utovar?
To Drugom Graditelju. Njegovo je lice od fajansa, ocrtano
ugodno-plavim, njeno-ruiastim cvjetiima (oi, usta), ali su danas
nekako kao olinjali, isprani. itamo naglas, ali ja sam odjednom
zastao u pola rijei i stojim, otvorenih usta: visoko pod kupolom na
plavoj santi koju je podigla dizalica jedva primjetan bijeli
kvadrati nalijepljen papiri. I mene itavog trese moda od
smijeha da, ja ujem i sam, kako se smijem (je li vam poznato to
kad sami ujete svoj smijeh?).
Ne, sluajte... kaem ja. Zamislite da ste na drevnom
avionu, visinomjer je 5000 metara, slomilo se krilo, vi kao golub
dolje, i po putu dolje zapisujete: Sutra od 12 do 2... od 2 do 6...
u 6 je ruak... Pa, zar nije smijeno? A mi smo sad upravo tako!
Plavi cvjetii se njiu, bulje. to kada bih ja bio od stakla i kada
bi on vidio da za neka 3-4 sata...

Biljeka 27.
Koncept: BEZ KONCEPTA NE TREBA.

Sam sam u beskonanim hodnicima onim istim. Nijemo, betonsko

nebo. Negdje na kamen kapa voda. Poznata, teka, neprozirna vrata
i od tamo priguena buka.
Rekla je da e izai pred mene tono u 16. Ali, evo, ve je 16 i
pet, deset, petnaest: nikoga.
Na trenutak sam prijanji ja, kojemu je uasno da se ta vrata
otvore. Jo posljednjih pet minuta i ako ona ne izae...

99

Negdje na kamen kapa voda. Nikoga. Sa sjetnom radou

osjeam: spaen sam. Polako idem hodnikom, nazad. Drhtava linija
lampi na stropu sve je tamnija i tamnija...
Odjednom otraga uurbano lupnula vrata, brzi topot, meko se
odbijajui od stropa, zidova i ona, u letu, lagano zadihana od
tranja, die na usta.
Znala sam: bit e ovdje, doi e! Znala sam: ti ti...
Koplja trepavica pomiu se, proputaju me unutra i... Kako
opisati to meni ini taj drevni, besmisleni, udesan obred kada se
njene usne dotiu mojih? Kakvom formulom izraziti taj vihor koji u
dui odnosi sve, osim nje? Da, da, u dui smijte se, ako elite.
Ona s naporom, polako podie kapke i s naporom, polako
rijei:
Ne, dosta... poslije: sada poimo.
Vrata su se otvorila. Stepenice izlizane, stare. I neizdrivo
arolik agor, hujanje, svjetlost...
Od tada je proao gotovo itav dan, sve se u meni donekle
staloilo a ipak mi je vrlo teko dati makar priblino toan opis. U
glavi kao da je eksplodirala bomba, a rastvorena usta, krila, krikovi,
lie, rijei, kamenje pored, na gomili, jedno do drugog...
Sjeam se najprije je bilo: Bre, naglavce nazad. Jer mi je
jasno: dok sam tamo, u hodnicima, ekao oni su nekako digli u
zrak ili razvalili Zeleni Zid i od tamo je sve pojurilo i zapljusnulo
na od nieg svijeta oien grad.
Izgleda, neto u tom smislu sam rekao I. Nasmijala se:
Ma ne! Jednostavno smo izali iza Zelenog Zida...
Tada sam otvorio oi i licem u lice, u stvarnosti ono isto, to
do sada nije vidio nitko od ivih drugaije, nego tisuu puta uma
njeno, oslabljeno, prigueno mutnim staklom Zida.
Sunce... nije to bilo nae, pravilno rasporeeno po zrcalnoj
povrini ulica: bili su to nekakvi ivi komadii, mrlje to neprestano
trepere, zasljepljivale su oi, u glavi se vrtjelo. I stabla, kao svjeice
u samo nebo; kao pauci na kvrgavim noicama ue na zemlji;
kao nijeme zelene fontane... I sve to se kr^i, migolji, uti, pod noga
ma baca se nekakvo upavo klupko, a ja skamenjen, ne mogu niti
koraka zato to pod nogama nije ravnina shvaate, nije ravni
na ve neto odvratno-meko, podatno, ivo, zeleno, elastino.

100

Bio sam preneraen svim tim, zagrcnuo sam se to je, vjeroja

tno, najprikladnija rije. Stajao sam, objema rukama grevito se uh
vativi za nekakvu granu to se njihala.
Nita to nije! To je samo na poetku, proi e. Hrabro!
Uz I na zelenoj, vrtoglavo drhtavoj mreici neiji, izrezan od
papira profil... ne, ne neiji, ja ga znam. Sjeam se: doktor ne, ne,
vrlo se tono svega sjeam. I sjeam se: zajedno su me uhvatili pod
ruke i smijui se vuku me naprijed. Moje noge se zapliu, klize.
Tamo je graktanje, mahovina, panjevi, krijetanje, grane, stabla,
krila, lie, zviduci...
Drvee se razmaklo, blistava poljana, na poljani ljudi... ili
vie ne znam kako: moda, pravilnije bia.
Ovo je najtee. Zato to je to izlazilo iz svih granica vjerojatnos
ti. I sada mi je jasno, zato je I uvijek tako uporno utjela o tome: sve
jedno ne bih povjerovao ak niti njoj. Mogue je, da sutra neu
vjerovati ni samom sebi ovim svojim biljekama.
Na poljani, ukrug golog kamena koji je sliio lubanji, brujala je
gomila od tristo etiristo... ljudi neka bude ljudi, teko mi
je govoriti drugaije. Isto kao na tribinama, kada od svih lica
zapaate samo poznata, tako sam i ja ovdje najprije vidio samo nae
sivo-modre junife. A zatim sekunda i izmeu junifa, potpuno
jasno i jednostavno: crne, crvene, zlaane, dorataste, sivkaste, bijele
ljude oito, ljudi. Svi su bili bez odjee i svi su bili prekriveni
kratkim blistavim krznom slinom onom kakvo svatko moe vid
jeti na prepariranom konju u Dohistorijskom Muzeju. enke su imale
lica tono takva, da, tono takva, kao i nae ene: njeno-ruiasta, neobrasla dlakama i prsa su im bila neobrasla krupna, jedra,
prekrasnog geometrijskog oblika. Mukarcima je neobrastao samo
dio lica kao naim precima.
To je bilo toliko nevjerojatno, toliko neoekivano da sam mimo
stajao odluno tvrdim: mimo sam stajao i gledao. Kao vaga:
opteretite jednu stranu i nakon toga moete stavljati tamo koliko
hoete strelica se svejedno ne pomie...
Odjednom sam: I vie nije uz mene ne znam, kada i kamo
je nestala. Uokolo su samo ovi, s atlasnom dlakom to se blista na
suncu. Hvatam se za neije vrue, vrsto, cmo rame:

101

 Posluajte, radi Dobrotvora niste vidjeli kamo je otila?

Evo maloprije ovu minutu...
Na mene dlakave, stroge obrve:
--! Tie! i dlakavo su klimnule tamo, prema sredini, gdje
je ut, kao lubanja, kamen.
Tamo, na vrhu, nad glavama, nad svima ona. Sunce pravo u
oi, s te strane, i od toga je itava na plavom platnu neba otra,
ugljeno-cma, ugljena silueta na modrom. Tek malo iznad lete oblaci,
i tako: kao da nisu oblaci, ve kamen, i ona sama na kamenu, a za
njom gomila, i poljana neujno klize kao brod, i lagana zem
lja nestaje pod nogama...
Brao... to je ona. Brao! Vi sve znate: Tamo iza Zida
u gradu prave INTEGRAL. I znate, doao je dan, kada emo srui
ti taj Zid, sve zidove da bi zeleni vjetar zapuhao s kraja na kraj
po itavoj Zemlji. Ali, INTEGRAL e odnijeti te Zidove tamo, uvis,
u tisue drugih zemalja, kakve e nam veeras zaumjeti vatrama
kroz crno, nono lie...
O, kamen valovi, pjena, vjetar...
Dolje INTEGRAL! Dolje!
Ne brao: ne dolje. INTEGRAL mora biti na. Onoga dana
kad ga prvi put lansiraju u nebo na njemu emo biti mi. Zato to
je s nama Graditelj INTEGRALA. On je napustio Zidove, doao je sa
mnom ovamo, da bi bio s vama. ivio Graditelj!
Trenutak i ja sam negdje na vrhu, poda mnom glave, glave,
glave, razjapljena usta to viu i ruke to se diu i padaju. To je bilo
neobino udno, pijano: osjeao sam se iznad sviju ja sam bio
ja, odvojen, svijet, prestao sam biti pribrojnik, kao uvijek, i postao
sam jedinicom.
I evo ja sam s tijelom izgnjeenim, zguvanim, kao poslije
ljubavnih zagrljaja dolje, pored samog kamena. Sunce, glasovi
odozgo osmijeh I. Nekakva zlatokosa i sva atlasnozlatna ena to
mirie po travama. U njezinim rukama kale oito drveni. Otpija crvenim usnama i prua meni, ja udno, zatvorivi oi pijem,
da bih ugasio vatru pijem slatke, hladne iskre to probadaju.
A zatim krv u meni i itav svijet tisuu puta jasnije, laki*
Zemlja leti kao paperje.
I sve mi je lako, jednostavno, jasno.

102

Evo, sad vidim na kamenu poznata, ogromna slova: Mefi i

zbog neeg to je tako potrebno, to je jednostavna, vrsta nit koja
sve povezuje. Vidim gnibi lik moda isto na tom kamenu: krilati
mladi, providno tijelo, i tamo, gdje bi trebalo biti srce, zasljeplju
jui, grimizom tinjajui ar... I opet: shvaam taj ar... ili ne to:
osjeam ga isto kao to, ne sluajui, osjeam svaku rije (ona
govori odozgo, s kamena) i osjeam, svi diu zajedno i svi
zajedno moraju nekuda letjeti i svi zajedno moraju nekuda letjeti,
kao onda ptice iznad zida...
Otraga, iz gustog, zadihanog ipraja mnogih tijela snaan
glas:
Ali to je ludost!
I,
ini se, ja sam da, mislim, to sam bio upravo ja skoio na
kamen i od tamo sunce, glave, na plavom zelena zubata pila i
viem:
Da, da, upravo! I svi trebaju poludjeti, neophodno je da svi
poludite to je mogue prije! To je neophodno ja znam.
Pored mene I; njen osmijeh, dvije tamne crte od krajeva
usana prema gore, pod kutom; a u meni ar, i to u trenu, lako,
pomalo bolno, prekrasno...
Zatim samo skamenjeni, neusklaeni komadi.
Polako, nisko ptica. Vidim: ona je iva, kao ja, kao ovjek
okree glavu desno, lijevo i u mene se usvrdlavaju crne, okrugle oi.
Jo: lea s blistavim, boje stare slonove kosti, krznom. Po lei
ma plazi tamni, sa siunim, prozirnim krilima, kukac lea se
trgnu da otjeraju kukca, jo jednom...
Jo: sjena lia pletena, reetkasta. U sjenci lee i vau neto
slino legendarnoj hrani drevnih: dugaak uti plod i komad neeg
tamnog. Neka ena mi to gura u ruku, a meni je smijeno: ne znam
mogu li to jesti.
I opet: gomila, glave, noge, ruke, usta. Iskau na sekundu lica
i nestaju, rasprskavaju se, kao mjehuri. I na sekundu ili, moda,
samo mi se tako ini proima, letea krila-ui.
Iz sve snage steem ruku I. Osvre se:
* to je?
Ovdje je... Uinilo mi se...
Tko?

103

 ... Evo ba sad u gomili... Poput ugljena crne, tanke obrve

uzdignute ka sljepooicama: otar trokut, osmijeh. Nije mi jasno:
emu taj osmijeh kako se moe osmjehivati?
Ne razumije I, ne razumije to znai, ako je on, ili netko
od njih ovdje.
Smijean si! Zar e ikome tamo, iza Zida, pasti na pamet da
smo mi ovdje. Sjeti se: evo jesi li ikada mislio, da je to mogue?
Oni nas love tamo neka love! Bunca.
Osmjehuje se lagano, veselo, i ja se osmjehujem, Zemlja je
pijana, vesela, lagana pliva...

Biljeka 28.
Koncept: OBJE. ENTROPIJA I ENERGIJA . NEPROZIRNI DIO
TIJELA.

Evo: ako je va svijet slian svijetu naih dalekih predaka, onda

zamislite da ste jednom u oceanu nabasali na esti, sedmi dio svijeta
nekakvu Atlantidu, i tamo nevieni gradovi-labirinti, ljudi koji
lebde u zraku bez pomoi krila ili aera, kamenje koje se podie
snagom pogleda rijeju, ono to vam ne bi moglo pasti na pamet,
ak i kad patite od bolesti sanjanja... Tako sam i ja juer. Zato to
pa shvatite nitko i nikada od nas jo od vremena Dvjestogodinjeg
Rata nije bio iza Zida ve sam vam govorio o tome.
Znam: moja je dunost prema vama nepoznati prijatelji, opi
sati tonije taj udan i neoekivan svijet koji mi se juer otkrio. Ali
za sada se nisam u stanju vratiti na to. Samo novo i novo, nekakav
pljusak dogaaja, i nemam snage skupiti sve: podmeem skute, dla
nove a ipak se itava vedra prelijevaju preko ruba, a na ove stra
nice padaju samo kapljice...
Najprije sam iz svoje sobe uo iza vrata glasne glasove i pre
poznao sam njezin glas, I, elastian, metalan i drugi, gotovo nesavitljiv kao drveno ravnalo glas IO. Zatim su se vrata treskom
otvorila i ispalila ih obje k meni u sobu. Upravo tako: ispalila.
104

I je stavila ruku na naslon mojeg naslonjaa i preko ramena se

nadesno, samim zubima, osmjehivala onoj. Ne bih htio biti pod tim
osmijehom.
Sluajte rekla mi je I ova je ena, ini se, sebi dala
zadatak da vas uva kao neko malo dijete. Je li to s vaom dozvolom?
A tada druga podrhtavajui krgama.
Da, on i jest dijete. Da! Samo zato on i ne vidi, da vi s njim sve
to samo zato, da bi... daje sve to komedija. Da! I moja je dunost..
Na tren u zrcalu slomljena, uzdrhtala linija mojih obrva.
Skoio sam i s naporom zadravajui u sebi onoga s drhtavim,
dlakavim akama, s naporom cijedei kroz zube svaku rije, povikao
joj u lice u same krge:
O-ovu s-sekundu van! Ovu sekundu! krge se nadule kao cigla
crveno, opustile se, posivjele. Otvorila je usta da neto kae, i ne re
kavi nita, zalupila vratima, izala. Bacio sam se k I:
Neu oprostiti nikada sebi to neu oprostiti! Ona se usudi
la tebe? Ali valjda ne misli da ja mislim, da... da bi ona... To je
sve zato to se ona eli zapisati kod mene, a ja...
Zapisati se ona, na sreu, nee uspjeti. I neka je tisuu takvih
kao ona: meni je svejedno. Znam ti e povjerovati ne tisui, ve
meni jednoj. Zato to sam poslije onog jueranjeg ja pred tobom
sva, do kraja, kako si htio. Ja sam u tvojim rukama, ti moe
u svakom trenutku...
to u svakom trenutku i istog trena sam shvatio to
krv je iknula u ui, u obraze, povikao sam: Nemoj o tome, nika
da mi ne govori o tome! Pa razumije, da sam bio onaj ja, a sada...
A tko zna... ovjek je roman: do posljednje stranice ne
zna, kako e se zavriti. Inae ne bi imalo smisla ni itati...
Miluje me po glavi. Ne vidim joj lice, ali po glasu ujem; gleda
nekuda vrlo daleko, zakaila se oima za oblak koji neujno pliva,
polako, ne zna se kud...
Odjednom me odstranila rukom odluno i njeno:
Sluaj: dola sam ti rei, da su nam, moda ovo posljednji
dani... zna: od sino su zatvorene sve sluaonice.
Zatvorene?
Da. Prolazila sam pored i vidjela: u zgradama sluaonica
neto pripremaju, nekakve stolove, medicinari u bijelom.
Ali, to to znai?
105

 Ne znam. Jo uvijek nitko ne zna. I to je gore od svega. Samo

osjeam: ukljuili su struju, iskra juri i ako ne sada, onda sutra...
Ali, moda im ne uspije.
Ve sam odavno prestao shvaati: tko su oni, a tko mi. Ne
shvaam to hou: da uspiju ili da ne uspiju. Jasno mi je samo
jedno: ona sada hoda po samom rubu i evo, evo...
Ali to je ludost kaem. Vi i Jedina Drava. To je pot
puno jednako kao staviti ruku u topovsku cijev i misliti da je
mogue zadrati hitac. To je potpuna ludost!
Osmijeh:
Svi trebaju poludjeti to je mogue bre poludjeti. To je
netko govorio juer. Sjea li se? Tamo...
Da, to sam zapisao. Dakle, doista se i dogodilo. utei gledam
njeno lice: na njemu je sada izrazito jasan tamni kri.
I, draga dok jo nije kasno... Ako hoe odbacit u sve,
zaboravit u sve idemo zajedno, iza Zida onima... ne znam tko
su oni.
Odmahnula je glavom. Kroz tamne prozore oiju tamo, unutra
kod nje, vidio sam, gori pe, iskre, jezici plamena uvis, nabacane
hrpe suhih drva, punih smole. I jasno mi je: ve je kasno, moje rijei
vie nita ne mogu...
Ustala je sad e otii. Moda su ve posljednji dani, moda
minute... Uhvatio sam je za ruku.
Ne! Jo makar malo radi... radi...
Polako je podizala uvis, prema svjetlosti, moju ruku moju
dlakavu ruku, koju sam ja tako mrzio. Htio sam je istrgnuti, ali drala
je vrsto.
Tvoja ruka... I ne zna malo njih to zna, da su nae ene
ponekad voljele njih. I u tebi je vjerojatno nekoliko kapljica
suneve, umske krvi. Moda te zbog toga ja i-----------Pauza i kako udno: od te pauze, od praznine, od niega
tako leti srce. Viem:
Aha! Nee ti jo otii! Nee otii dok mi ne ispria o
njima zato to voli... njih, ja ak i ne znam, tko su oni, odakle
oni. Tko su oni? Polovica koju smo izgubili, H2 i O da bi se dobi
lo H20 potoci, mora, vodopadi, valovi, vihori potrebno je da se
polovice spoje...

106

Tono se sjeam svakog njenog pokreta. Sjeam se kako je uzela

sa stola moj stakleni trokut i itavo vrijeme, dok sam govorio, pritiskala njegovu otru stranu uz obraz na obrazu se pojavila bijela
ogrebotina, zatim se zalila ruiastim, iezla. I zaudno: ja se ne
mogu sjetiti njenih rijei posebno na poetku ve samo
nekakve odvojene slike, boje.
Znam: najprije je bilo o Dvjestogodinjem Ralu. I evo
crveno na zelenilu trava, na tamnim glinama, na plavetnilu snjegova
crvene, neisuene bare. Zatim ute, suncem sprene trave, goli,
uti, raupani ljudi i raupani psi odmah tu, pored raspadnu
tih strvina, pseih, ili moda, ljudskih... To je, naravno, za Zidovima;
zato to je grad ve pobijedio, u gradovima je ve naa sadanja
naftna hrana.
I gotovo od neba do dolje crne, teke bore, i bore se njiu: nad
umama, nad drveem, polagani stupovi, dim. Potmuli jauk: tjeraju u
grad crne beskrajne redove da bi ih silom spasili i nauili srei.
Skoro si sve ovo znao?
Da, skoro sve.
Ali nisi znao, i samo ih je mali broj znao, da je dio ipak uspio
i ostao ivjeti tamo, iza Zidova. Goli otili su u ume. Tamo su
uili od drvea, zvijeri, ptica, cvijea, sunca. Obrasli su krznom, ali
su zato ispod krzna sauvali vatrenu, crvenu krv. S vama je gore: vi
ste, obrasli brojevima, brojevi po vama puu kao ui. Potrebno je
strgnuti s vas sve i gole vas otjerati u ume. Da se nauite drhtati od
straha, od radosti, od mahnitog gnjeva, od studeni, da se molite vatri.
I mi, Mefi, mi elimo:
Ne, ekaj a Mefi? to je to Mefi?
Mefi? To je drevno ime, to je onaj koji... Sjea se: tamo,
na kamenu prikazan je mladi... Ili ne: bolje na tvom jeziku, tako
e bre razumjeti. Evo: na svijetu su dvije sile entropija i energi
ja. Jedna stremi blaenomu miru, sretnoj ravnotei, a druga
ruenju ravnotee, munom i beskrajnom kretanju. Entropiji su se
priklonili nai ili bolje reeno vai preci, krani, klanjali su joj se
kao Bogu. A mi anti-krani, mi...
Tog trenutka jedva ujni, aptom udar u vrata i u sobu je
uskoio onaj isti spljoteni, sa elom natuenim na oi, koji mi je vie
puta donosio ceduljice od I.

107

Pritrao nam je, zaustavio se, dahtao kao zrana pumpa i

nije mogao izgovoriti niti jednu rije: vjerojatno je trao iz sve snage.
to je? to se dogodilo? Uhvatila ga je za ruku.
Idu ovamo... propitala je na kraju pumpa. Straa... i s
njima je taj, ma, kako ga... onaj grbavko...
S?
Da, da! U susjednoj su kui. Sad e biti ovdje. Bre, bre!
Glupost! Imamo vremena... smijala se, u oima iskre,
veseli jezici.
To je ili besmislena, nerazumna hrabrost ili je tu neto bilo
meni nejasno.
I, radi Dobrotvora! Shvati pa to je...
Radi Dobrotvora otri trokut osmijeh.
Hajde, mene radi... Molim te.
Ah, ja sam trebala s tobom o jo jednoj stvari... Ali nema
veze: sutra...
Veselo mi je (da: veselo) klimnula; klimnuo je i onaj na trenu
tak izvirivi ispod svoje eone strehe. I ja sam sam.
Bre za stol. Rairio sam svoje biljeke, uzeo pero da bi me
oni nali za tim poslom u korist Jedine Drave. I odjednom je
svaka vlas na glavi iva, odvojena i migolji se: A to ako uzmu i
proitaju makar i jednu stranicu od tih, od posljednjih?
Sjedio sam za stolom, nepomino i vidio, kako su drhtali
zidovi, drhtalo je pero u mojoj ruci, ljuljala se i slijevala slova...
Sakriti? Ali kuda: sve je staklo. Zapaliti? Ali, iz hodnika i iz
susjednih soba e vidjeti. I zatim vie ne mogu, nemam snage
unititi taj bolan i moda meni najdrai dio samoga sebe.
Iz daljine u hodniku ve glasovi, koraci... Uspio sam samo
uhvatiti snop listova, gurnuti ih poda se i evo sad prikovan za
naslonja koji je drhtao svakim svojim atomom, i pod nogama
paluba, gore, dolje...
Stisnuvi se u klupko, zabivi se pod strehu ela ja sam,
nekako, ispod oka, kradomice, vidio: ili su iz sobe u sobu, poevi
od desnog kraja hodnika, i sve su blie. Jedni su sjedili, skamenjeni,
kao ja; drugi skakali im ususret i iroko otvarali vrata sretnici!
Kad bih i ja isto tako...

108

Dobrotvor je neophodna, najsavrenija dezinfekcija potre

bna ovjeanstvu, i stoga u organizmu Jedine Drave nikakva peri
staltika..., perom koje se trzalo, pisao sam ovu savrenu besmislicu
i naginjao se nad stolom sve nie, a u glavi poludjela kovanica, i
leima sam sluao kljocnula je kvaka na vratima, pimuo je vje
tar, naslonja je poda mnom zaplesao...
Tek sam se tada s naporom otrgnuo od stranice i okrenuo se
prema njima (kako je teko igrati komediju... ah, tko mi je danas
govorio o komediji?). Ispred je bio S mrano, utke, brzo svrdlao
je oima.u meni bunare, u mojemu naslonjau, u listovima koji su
drhtali u mojim rukama. Zatim na sekundu neka poznata, svakod
nevna lica na pragu, i evo od njih se odvojilo jedno naduvene
tamno-ruiaste krge...
Sjetio sam se svega, to se dogodilo u ovoj sobi prije pola sata, i
bilo mi je jasno, da e ona sada------------ Sve moje bie tuklo je i pul
siralo u tom (na sreu, neprozirnom) dijelu tijela kojim sam skrio
rukopis.
IO je prila iza njega, iza S, oprezno ga taknula za rukav i tiho
rekla:
To je D-503, Graditelj INTEGRALA. Sigurno ste uli. On je
uvijek, eto, tako za stolom... Uope se ne tedi.
... A to sam ja mislio? Kakva udesna, izvanredna ena.
S je kliznuo prema meni, nagnuo se preko mog ramena nad
stol. Zaklonio sam rukom ono to sam napisao, ali je strogo povikao:
Molim odmah pokaite to to imate!
Ja sam mu, sav crven od srama, dao listi. Proitao je, i vidio sam
kako je iz njegovih oiju skliznuo osmijeh, kliznuo nie licem, i
jedva mahnuvi repiem zasjeo u desnom kutu usana.
Pomalo dvosmisleno, ali ipak... Nita, produite: vie vam
neemo smetati.
Zaljapkao je kao veslom po vodi k vratima, i sa svakim
njegovim korakom vraali su mi se noge, ruke, prsti, dua se opet
ravnomjerno rasporedila po itavom tijelu, disao sam...
Na kraju: IO je ostala kod mene u sobi, prila mi, nagnula se k
uhu i apatom:
Vaa je srea, to sam ja...
Nije mi jasno: to je ona htjela time rei?
109

Naveer, kasnije, saznao sam: sa sobom su odveli troje.

Uostalom, naglas o tome, kao i o svemu to se dogodilo, nitko ne
govori (odgojni utjecaj meu nama prisutnih, nevidljivih uvara).
Razgovori su najveim dijelom o brzom padu barometra i prom
jeni vremena.

Biljeka 29.
Koncept: NITI NA LICU. IZDANCI. NEPRIRODNA
KOMPRESIJA.

udno: barometar pada, a vjetra jo uvijek nema, tiina. Tamo, gore,

ve je poela nama jo uvijek neujna oluja. Punom brzinom
jure oblaci. Jo ih je malo odvojene zubate krhotine. I tako: kao da
se gore ve rui nekakav grad, padaju komadi zidova i tornjeva, rastu
pred oima uasavajuom brzinom sve blie ali e jo itave
dane morati letjeti kroz plavu beskonanost, dok ne padnu na dno, k
nama, dolje.
Dolje tiina. U zraku tanke, nerazumljive, gotovo nevidljive
niti. Svake jeseni dolaze od tamo, iza Zida. Polako plivaju i odjed
nom osjeate: neto vam je strano i nevidljivo na licu, elite maknu
ti ne ide: ne moete, nikako da se oslobodite...
Posebno mnogo je tih niti ako hodate pokraj Zelenog Zida,
gdje sam iao jutros: I mi je zakazala sastanak u Drevnoj Kui u
onom, naem, stanu.
U daljini sam ve vidio tamnu i crvenu gromadu Drevne Kue,
kada sam iza sebe uo neije sitne korake, ubrzano disanje. Okrenuo
sam se i vidio: dostizala me O.
Sva je bila nekako posebno, savreno, elastino okrugla. Ruke i
pehari grudi, i itavo njeno tijelo, tako mi poznato, zaokruivalo se i
zatezalo junifu: evo sad e probiti tanki materijal i van, na sunce,
na svjetlost. Zamiljam: tamo u zelenim praumama, u proljee isto
tako tvrdoglavo probijaju kroz zemlju izdanci da bi to prije izba
cili granice, lie, da bi to prije procvjetali.

110

Nekoliko sekundi je utjela, modro sijala u moje lice.

Vidjela sam vas tada, na Dan Jednoglasnosti.
I ja sam vidio vas... I sjetio sam se kako je ona stajala dolje,
u uskom prolazu, stisnuvi se uza zid, zakrilivi rukama trbuh.
Nehotice sam pogledao na njen okrugli trbuh pod junifom.
Ona je oito primijetila sva je postala okruglo-ruiasta, rui
asti osmijeh:
Ja sam tako sretna tako sretna... Puna sam shvaate: do
vrha. I evo hodam i nita ne ujem, to je oko mene, ja samo
sluam unutra, u sebi...
utio sam. Meni na licu neto tue, smetalo mi je i nikako
ga se nisam mogao osloboditi. I odjednom neoekivano, jo uvijek
modro sjajei, uhvatila je moju ruku i na svojoj sam ruci osjetio
njene usne... To je prvi put u mojem ivotu. Bilo je to meni
nekakvo nepoznato do sada drevno milovanje i od njega takav
sram i bol da sam (molim, ak i grubo) istrgnuo ruku.
Ma ujte vi ste sili s uma! I ne samo to uope vi... emu
se veselite? Zar moete zaboraviti na to to vas eka? Ako ne sad
onda svejedno kroz nekoliko mjeseci, dva mjeseca...
Snudila se; svi krugovi odjednom su se savili, iskrivili. A meni
u srcu neugodna, ak bolesna kompresija, povezana s osjeajem
saaljenja (srce nije nita drugo do idealna pumpa; kompresija,
stezanje usisavanje tekuine pumpom to je tehniki apsurd;
stoga je jasno; koliko su u biti besmislene, protuprirodne, bolesne
sve ljubavi, saaljenja, i sve ostalo to izaziva takvu kompresi
ju).
Tiina. Mutno-zeleno staklo Zida slijeva. Tamno-crvena gromada naprijed. 1 te dvije boje, slaui se, dali su u meni, kao rezul
tantu kako mi se uinilo, blistavu ideju.
Stanite! Znam kako vas spasiti. Spasit u vas od toga da vidite
svoje dijete i umrete. Moi ete ga othraniti shvaate, vidjet
ete kako vam raste na rukama, buja, jedri kao plod.
Ona se zatresla, upila se u mene.
Sjeate se one ene... pa, tada, davno, u etnji. Pa eto, ona je
sad ovdje, u Drevnoj Kui. Idemo k njoj i jamim, sve u odmah
dogovoriti.

111

Ve sam vidio kako nas troje, s I, idemo hodnicima evo ona je

ve tamo, meu cvijeem, travom, liem... Ali, ona se odmaknula
od mene, roii ruiastog polumjeseca drhtali su i izvijali se nanie.
To je ona ista rekla je.
To jest... zbog neeg sam se smeo Pa, da: ona ista.
I vi hoete, da ja poem s vama k njoj da je molim da
Nikada mi nemojte o tome vie govoriti!
Pognuvi se brzo je otila od mene. Kao da se jo neeg sjetila
okrenula se i viknula:
I umrijet u da, neka! to se to vas tie zar vam nije sve
jedno?
Tiina. Padaju odozgo, s uasnom brzinom rastu pred oima
komadi plavih tornjeva i zidova, ali jo im je satima moda dani
ma letjeti kroz beskonanost; polako plivaju nevidljive niti, slijeu se
na licu i nikako ih ukloniti, nikako se odvojiti od njih.
Polako idem prema Drevnoj Kui. U srcu besmislena, bolna
kompresija...

Biljeka 30.
Koncept: POSLJEDNJI BROJ. GALILEJEVA GREKA. ZAR
NIJE BOLJE?

Evo mog razgovora s I tamo, juer, u Drevnoj Kui, usred raznih

umova koji ometaju logiki hod misli crvene, zelene, bronanoute, bijele, naranaste boje... I itavo vrijeme pod zaleenim
osmijehom pjesnika s prastim nosom.
Rekonstruirat u taj razgovor od slova do slova zato to e on,
kako mi se ini, imati ogromno, odluujue znaenje za sudbinu
Jedine Drave ili bolje reeno: svemira. I onda ovdje ete vi,
moji nepoznati itatelji, moda, nai meni stanovito opravdanje...
I je odmah, bez ikakvog uvoda, obruila na mene sve:

Ja znam: prekosutra imate prvi probni let INTEGRALA.

Toga dana mi emo ga preuzeti u svoje ruke.
112

 Kako? Prekosutra?
Da. Sjedni, ne brini se. Ne smijemo gubiti ni minute. Izmeu
stotina numera koje su juer nasumce uhapsili uvari ima i 12
Mefija. I ako propustimo dva tri dana oni su izgubljeni.
utio sam.
Da biste pratili tijek ispitivanja trebaju vam poslati
elekrotehniare, mehaniare, lijenike, metereologe. I tono u 12
zapamti kad pozvone za ruak i svi pou u blagovaonicu, ostat
emo u hodniku, zakljuati sve u blagovaonici INTEGRAL je
na... Razumije: to je potrebno, koliko god kotalo. INTEGRAL u
naim rukama to e biti oruje koje moe zavriti sve odjednom,
brzo, bez bola... Njihov aero...ha! To e biti obian nitavni roj
muica protiv jastreba. I ako bude neizbjeno bit e mogue
upraviti cijevi motora nanie i samim njihovim radom...
Skoio sam.
To je besmisleno! To je apsurdno! Zar ti nije jasno: to to vi
namjeravate to je revolucija?
Da, revolucija! Zato je to besmisleno?
Besmisleno zato to revolucije ne moe biti: zato to je naa
to ja govorim, a ne ti revolucija bila posljednja. I vie nikakvih
revolucija ne moe biti... To je svakome poznato... Podsmjeljivi,
otri trokut obrva:
Dragi moj, ti si matematiar. ak: ti si filozof mate
matike.
Pa onda: navedi mi posljednji broj.
Molim? Ne razumijem: kakav posljednji?
Pa posljednji, najvei, gornji...
Pa, I, to je besmisleno. Ako je broj brojeva beskonaan, kako
moe traiti posljednji broj?
A kakvu ti hoe posljednju revoluciju? Posljednje nema.
Posljednja to je za djecu: djecu plai beskonanost, a neophodno
je da djeca nou spokojno spavaju...
Ali kakvog smisla kakvog smisla ima u tome radi
Dobrotvora? Kakvog smisla, ako su svi sretni?
Pretpostavimo... Pa, dobro: neka je ak i tako. A to dalje?
Smijeno! Sasvim djeje pitanje. Ispriaj djeci bilo to sve
do kraja, a oni e ipak uvijek pitati: a to je bilo dalje, a zato?

113

 Djeca su doista hrabri filozofi. I hrabri su filozofi

obvezno djeca. Upravo tako, kao djeca, uvijek i treba: a dalje?
Nema dalje niega! Toka. Po itavom svemiru ravnomjer
no posvuda razliveno...
Aha: ravnomjerno, posvuda! Pa tu ba i je ona entropija,
psiholoka entropija. Tebi, matematiaru zar nije jasno, da samo
razlike, razlike u temperaturi, samo toplinski kontrasti samo je
u njima ivot. A ako su posvuda, po itavom svemiru, jednako
topla ili jednako hladna tijela... Treba ih sudariti da bi plamen,
eksplozija, pakao. I mi emo ih sudariti.
Ali I, shvati, shvati: nai preci za vrijeme Dvjestogodinjeg
Rata upravo su to i napravili...
O, pa oni su bili u pravu, tisuu puta u pravu. Imali su samo
jednu pogreku: kasnije su povjerovali da su oni posljednji broj
koji u prirodi ne postoji, ne postoji. Njihova je greka greka
Galileja: on je bio u pravu, da se Zemlja kree oko Sunca, ali nije
znao, da se sav Sunev sustav kree oko nekakvog centra, on nije
znao, da prava, ne relativna orbita Zemlje nije naivni krug...
A vi?
A mi za sada znamo, da nema posljednjeg broja. Moda
emo zaboraviti. Ne: ak emo vjerojatno zaboraviti kada ostarimo kao to neminovno stari sve. I tada emo neizbjeno
dolje, kao ujesen lie... s drvea kao prekosutra vi... Ne, ne
dragi, ne ti. Pa ti si s nama, ti si s nama!
Zaarena, blistava, vjetrovita nikada je jo nisam takvu vidio,
obgrlila me itavim svojim tijelom, sva. Ja sam nestao...
Posljednje gledajui me vrsto, tvrdo u oi:
Pamti: u 12.
Rekao sam:
Da, pamtim.
Otila je. Sam sam, posred nasilnog, raznoglasnog agora
plavih, crvenih, zelenih, bronano-utih, naranastih...
Da, u 12... i odjednom besmislen osjeaj neeg stranog to
je na licu to nikako ne mogu maknuti. Odjednom jueranje
jutro IO i to, to je ona vikala u lice I... Zato? Koja besmislica.
Pourio sam izai van i bre kui, kui...
Negdje otraga uo sam prodorno krijetanje ptica iznad Zida. A
naprijed, u zalazeem suncu od grimiznog, kristaliziranog plame
114

na lopte kupola, ogromne zaarene kocke-kue, kao sleena

munja na nebu vrh akumulatorskog tornja. I sve to svu tu
savrenu, geometrijsku ljepotu morat u sam, svojim rukama...
Zar nikakvog izlaza, nikakvog puta?
Pokraj neke sluaonice (ne pamtim broj). Unutra na gomilu
sloene klupe; na sredini stolovi, pokriveni plahtama od snjeno
bijelog stakla; na bijelom mrlja ruiaste suneve krvi. I u svemu
tom ljutito, nekakvo nepoznato zato uasno sutra. To je nep
rirodno: da mislee bie koje vidi, ivi protiv prirodnih zakona,
meu nepoznatim iksevima. Evo, kad bi nam zavezali oi i prisilili
nas da tako hodamo, opipavamo, spotiemo se, i vi znate da je tu
negdje sasvim blizu kraj, jedan samo korak i od vas e ostati
samo spljoten, izlomljen komad mesa. Ali zar to nije potpuno isto?
... A to ako ne doekavi sam glavom nanie? Zar to ne bi
bilo jedino i pravilno, odmah bi se sve razrijeilo.

Biljeka 31.
Koncept: VELIKA OPERACIJA. SVE SAM OPROSTIO. SUDAR
VLAKOVA.

Spaeni smo! U posljednjem trenutku, kada se ve inilo nemamo

se za to uhvatiti, inilo se sve je zavreno...
Tako: kao da smo se po stepenicama ve popeli prema stranom
Stroju Dobrotvora, s tekim zveketom ve vas je pokrila staklena
kapa, i vi po posljednji put u ivotu bre gutate oima plavo
nebo...
I odjednom: sve je to samo san. Sunce je ruiasto i vese
lo, i zid takva je radost dirnuti golom rukom hladni zid i jastuk
bez kraja se naslaivati udubljenjem od glave na bijelom jas
tuku...
Eto, otprilike to sam proivio kada sam jutros proitao Dravne
Novine. Bio je straan san i on je zavren. A ja, maloduni ja, nev
jernik ve sam mislio na dobrovoljnu smrt. Sada me sram itati
posljednje reenice, napisane juer. Ali svejedno: neka, neka ostanu,
115

kao sjeanje na to nevjerojatno, to je moglo biti i ega vie biti

nee, da, nee!
Na prvoj stranici Dravnih Novina sijalo je:
Radujte se!
Jer od sada ste savreni! Do ovoga dana vaa su eda, stroje
vi, bili savreniji od vas.
Kako?
Svaka iskra dinama iskra je najistijeg razuma; svako kretanje
klipa besprijekoran je silogizam. Ali zar takav nepogreivi um nije
i u vama?
Filozofija dizalica, prea i pumpi zavrena je i jasna, kao krug
estara. Ali zar vaa filozofija nije manje estarska?
Ljepota mehanizma je u nepokolebljivom i tonom, kao njiha
lo, ritmu. Ali zar vi, koji ste od djetinjstva othranjeni po Taylorovom
sustavu niste postali njihalno-toni?
I samo jedno:
Strojevi nemaju matu.
Jeste li ikada vidjeli da se za vrijeme rada na licu pumpnog cilin
dra razlijeva daleki sanjalaki osmijeh? Jeste li ikada uli da se
dizalice nou, u satove odreene za odmor nemirno vrte i uzdiu?
Ali to nije vaa krivnja vi ste bolesni. Ime te bolesti je:
Mata.
To je crv, koji grize crne bore na elu. To je groznica koja vas
tjera da trite sve dalje iako to dao je poinje tamo gdje zavra
va srea. To je posljednja barikada na putu prema srei.
Radujte se: ona je ve raznesena.
Put je slobodan.
Posljednje otkrie Dravne Znanosti: centar za matu alostan
vori na mozgu u dijelu Varolijeva mosta. Tri puta spaliti taj vori
X zrakama i vi ste izlijeeni od mate zauvijek.
Vi ste savreni, vi ste poput stroja, put ka stopostotnoj srei
je slobodan. Pourite svi i staro i mlado pourite se pod
vrgnuti Velikoj Operaciji. Pourite u sluaonice gdje se ona obavlja.
Neka ivi Velika Operacija! Neka ivi Jedina Drava, neka ivi
Dobrotvor!
...Vi da ste sve ovo itali, ne u mojim zapisima, slinima
nekakvom drevnom bizarnom romanu ve da je u vaim rukama,

116

kao u mojim, drhtao taj list novina, to jo odie bojom kada bi vi

znali, kao i ja, da je sve to prava realnost, ako ne sadanja, a ono
sutranja zar ne bi osjeali isto to i ja? Zar vam se ne bi kao i
meni sad vrtjelo u glavi? Zar vam ne bi po leima i rukama
migoljili jezivi, slatki, ledeni trnci? Zar vam se ne bi inilo da ste
div, Atlas i ako se uspravite, sigurno ete udariti glavom u stak
leni strop?
Dohvatio sam telefonsku slualicu:
1-330... Da, da i zatim guei se viknuo: Vi ste kod kue,
zar ne? Jeste li itali? itate? Pa to je, to je... To je zadivljujue!
Da... duga, tamna utnja. Slualica je jedva ujno zujala,
mislila neto... obvezno vas moram vidjeti danas. Da, kod mene
poslije 16. Obvezno.
Draga! Kako je kako je draga! Obvezno... Osjeao sam:
osmjehujem se i nikako se ne mogu zaustaviti, i evo ponijet u po
ulicama taj osmijeh kao fenjer, visoko iznad glave...
Tamo je, vani, na mene naletio vjetar. Vitlao, zvidao, sjekao. Ali
meni je samo jo veselije. Vii, deri se svejedno mi je: sad vie
nee sruiti zidove. I nad glavom rue se eljezni letei oblaci
neka: neete zatamniti sunce mi smo ga lancima zauvijek prikovali ka zenitu mi, Isusi Navini.
Na uglu stajala je gusta gomila Isusa Navina priljubivi se
elom o staklo zidova... Unutra, na zasljepljujue bijelom stolu ve
lei jedan. Ispod bijeloga nazirala su se stopala rairena pod uglom,
bijeli medicinari nagnuti nad uzglavlje, bijela ruka pruila je
prema ruci neim napunjenu pricu.
A vi, to vi ne idete pitao sam ja nikoga ili tonije, sve.
A vi okrenula se prema meni neija lopta.
Ja u kasnije. Trebam najprije...
Pomalo zbunjen, povukao sam se. Morao sam stvarno najprije
vidjeti nju, I. Ali zato najprije nisam sebi mogao odgovoriti.
Heling. Plavkasto-leden svjetlucao je INTEGRAL. U strojarnici
gudio je dinamo ljupko, ponavljajui bez kraja i konca jednu te
istu rije kao da je to moja, poznata rije. Nagnuo sam se, pogla
dio dugaku, hladnu cijev motora. Draga... Kako kako draga.
Sutra e oivjeti, sutra e po prvi put zadrhtati od vatrenih,
plamenih kapljica u svojoj utrobi...

117

Kakvim bih oima gledao na to mono stakleno udovite da je

sve ostalo kao juer? Kada bih znao da u ga sutra u 12 izdati...
da, izdati...
Oprezno za lakat odostraga. Okrenuo sam se: poput tanjura
plosnato lice Drugoga Graditelja.
Vi ve znate? rekao je.
to? Operacija? Da, zar je mogue? Kako svi, svi odjed
nom...
Ma ne, ne to: probni let su odgodili, do prekosutra. Sve zbog
te operacije... Uzalud smo natjeravali, nastojali...
Sve zbog Operacije... Smijean, ogranien ovjek. Ne vidi
nita dalje od svoga tanjuria. Kada bi on znao da nije Operacije
sutra u 12 sjedio bi zakljuan u staklenom kavezu, koprcao se i upirao u zid...
Kod mene u sobi u 15:1/2. Uao sam i vidio IO. Sjedila je za
mojim stolom koata, ravna, tvrda podboivi rukama desni
obraz. Izgleda da me dugo ekala: zato to, kad je skoila meni u sus
ret na obrazu je ostalo pet jamica od prstiju.
Jednu sekundu u meni to najnesretnije jutro, i evo ovdje ba,
pokraj stola ona pored I, bijesna... Ali samo sekundu i sad je
sve isprano dananjim suncem. Tako biva, ako za blistavog dana,
ulazei u sobu, zbog rastresenosti okrenete prekida lampa se
upalila, ali kao daje i nema tako smijena, jadna, nepotrebna...
Bez premiljanja pruio sam joj ruku, oprostio sam sve uhvati
la je obje moje, jako, bodljikavo stisnula, i zabrinuto podrhtavajui
obrazima koji su visjeli kao drevni nakit rekla:
ekala sam... samo sam na minutu... samo sam vam htjela
rei: kako sam sretna, kako sam sretna zbog vas! Vi shvaate: sutra,
prekosutra bit ete potpuno zdravi, vi ete se ponovo rodili...
Vidio sam na stolu listi posljednje dvije stranice jueranjih
biljeaka: onako kako sam ih ostavio sino tako su i leali. Kada
bi ona vidjela to tamo pie... uostalom, svejedno: sada je to samo
pria, sada je to samo smijeno daleko, kao kroz obrnutu stranu
dalekozora...
Da, rekao sam i znate: evo sad sam iao po bulevaru i ispred
mene ovjek, i njegova sjena na ploniku. I shvaate: sjena svi
jetli. I ini mi se evo ja sam siguran sutra uope nee biti sjena,
ni od jednog ovjeka, ni od jedne stvari, sunce e kroz sve...
118

Ona njeno i strogo:

Vi ste sanjalica! Ja djeci u koli ne bih dozvolila da tako
govore...
I neto o djeci, i kako ih je ona odjednom sve, kao stado, odvela
na Operaciju, i kako su ih tamo morali svezati, i o tom, da je potreb
no voljeti nemilosrdno, da, nemilosrdno, i da e se ona, izgleda,
odluiti...
Popravila je meu koljenima sivo-plavu tkaninu, utei, brzo me
oblijepila itavog osmijehom i otila.
I na sreu, Sunce se jo nije zaustavilo, tralo je, i ve je 16,
kucam na vrata srce kuca..
Uite!
Na pod kraj njenog naslonjaa, zagrlivi joj noge, zabacivi
glavu uvis, gledati u oi po redu, u jedno pa drugo i u svakom
vidjeti sebe u divnom zatoenitvu...
A tamo, iza zida, oluja, tamo olovni oblaci ma neka! U
glavi tijesno, silovite preko mjere rijei, i ja naglas zajedno
sa Suncem letim tko zna kamo... ne, sada mi ve znamo, kamo i
za mnom su planete planete, koje brizgaju plamen, nastanjene plamenim, raspjevanim cvijeem i planete nijeme, modre, gdje je
razumno kamenje ujedinjeno u organizirana drutva planete, koje
su dostigle, kao i naa Zemlja, vrhove potpune, stopostotne sree...
1 odjednom odozgo:
A ti ne misli, daje vrhunac upravo to kamenje organizira
no u drutva? I sve je otriji, sve tamniji trokut!
A srea... to? Pa elje su naporne, zar ne? I jasno je: srea
je kada nema vie nikakvih elja, ne, niti jedne... kakva greka,
kakva besmislena predrasuda, da smo do sada pred sreu stavljali
znak plus, ispred potpune sree je naravno, minus boanski
minus.
Ja sam sjeam se rastreseno promrmljao:
Apsolutni minus 273...
Minus 273 upravo tako. Pomalo prohladno, ali zar upravo
to ne dokazuje da smo mi na vrhu.
Kao onda, davno govorila je nekako za mene, mnome
razvijala do kraja moje misli. Ali bilo je u tom neto zlokobno
nisam mogao i s naporom sam izvukao iz sebe ne.

119

 Ne rekao sam. Ti... ti se ali... Nasmijala se, glasno

preglasno. Brzo, u sekundi, dosmijala se do nekakvog kraja kao da
je posrnula... pauza.
Ustala je. Stavila mi je ruke na ramena. Dugo, polako me gledala.
Zatim privukla k sebi i niega nema; tek njene otre, vrele usne.
Zbogom!
To izdaleka, odozgo, i dolo je do mene sporo moda, kroz
minutu, dvije.
Kako zbogom?
Pa ti si bolestan, ti si zbog mene izvrio zloine zar ti nije
bilo teko? A sada Operacija i ti e se od mene izlijeiti. I to je
zbogom.
Ne povikao sam.
Nemilosrdno otar, crni trokut na bijelom:
Kako? Za ne eli sreu?
U glavi mi je jurilo, dva logika vlaka su se sudarila, naletjela
jedan na drugog, lomila se, tutnjala...
Pa to je, ekam izaberi: Operacija i stopostotna srea
ili...
Ne mogu bez tebe, ne elim bez tebe rekao sam, ili sam
samo pomislio ne znam, ali lje ula.
Da, znam odgovorila mi je. I zatim jo uvijek mi drei
ruke na ramenima i oima ne putajui moje.
Onda do sutra. Sutra u dvanaest: sjea se?
Ne. Odgoeno je za jedan dan... Prekosutra...
Jo bolje za nas. U dvanaest prekosutra...
Iao sam sam polumranm ulicom. Vjetar me vrtio, nosio,
tjerao kao papiri, komadi eljeznog neba letjeli su, letjeli kroz
beskonanost im je letjeti jo dan, dva... Doticale su me junife pro
laznika ali ja sam iao sam. Bilo mi je jasno: svi su spaeni, ali za
mene vie nema spasa, ja ne elim spas...

Biljeka 32.

Koncept: NE VJERUJEM. TRAKTORI. LJUDSKA TREICA.

Vjerujete li u to da ete umrijeti? Da, ovjek je smrtan, ja sam ov

jek: prema tome... Ne, nije to, znam da vi to znate. Ali pitam: je li
vam se dogaalo da povjerujete u to, da povjerujete u to do kraja, ne
svojim umom, nego tijelom, da osjetite da e jednom prsti koji dre
ba ovu stranicu biti uti, ledeni...
Ne, naravno, ne vjerujete i zbog toga niste do sada skoili s
desetog kata na plonik, zbog toga sve do sada jedete, okreete stra
nice, brijete se, osmjehujete, piete...
Isto tako da, ba isto tako je danas sa mnom. Ja znam da e ta
mala cma strelica na satu skliznuti ovamo, dolje, ka ponoi, opet e
se polako podii gore, prekoraiti neku posljednju crtu i nastat e
nevjerojatno sutra. Ja to znam, ali nekako ne vjerujem ili mi se,
moda, ini da je 24 sata kao 24 godine. I zbog toga jo uvijek
mogu neto raditi, nekuda se uriti, odgovarati na pitanja, penjati se
po ljestvama na INTEGRAL. Osjeam jo kako se on ljulja na vodi i
shvaam da se moram uhvatiti za rukohvat i pod rukom je hlad
no staklo. Vidim, kako prozirne, ive dizalice, sagnuvi dralovske
vratove, istegnuvi kljunove, brino i njeno hrane INTEGRAL
stranom eksplozivnom hranom za motore. I dolje, u rijeci vidim
jasno modre, napuhane od vjetra, vodene ile, vorove. Ali tako: sve
je to vrlo daleko od mene, strano, plosnato kao crte na listu papi
ra. I udno je, to plosnato, kao nacrtano lice Drugoga Graditelja
odjednom govori:
Pa onda: koliko emo uzeti goriva za motore? Ako raunamo
tri... pa, tri i po sata...
Preda mnom u projekciji, na crteu moja ruka s brojanikom, logaritamski brojanik, broj 15.
Petnaest tona. Ali bolje uzmite... da; uzmite 100...
To je zato to ipak znam da sutra...
I vidim sa strane kako jedva primjetno poinje drhtati moja ruka
s brojanikom.

121

 to? Pa zato toliku gomilu? Pa to je za tjedan dana. Ma

kako za nedjelju: vie!
A, tko zna... tko zna...
Ja znam...
Vjetar fijue, sav je zrak do samog vrha napet i nabijen neim
nevidljivim. Teko mije disati, teko mije hodati i teko, polako,
ne zaustavljajui se ni na sekundu puzi strelica na satu akumulatorskog tornja, tamo na kraju bulevara. iljak tornja u oblacima
nejasan, modar i tupo zavija: sie elektrinu energiju. Zavijaju dim
njaci Glazbene Tvornice.
Kao i uvijek u redovima, po etvero. Ali redovi, nekakvi
nesigurni, i moda, od vjetra njiu se, savijaju. I sve vie. Evo, u
neto su na uglu udarili, uzmaknuli i ve su zbijeno, sleeno, vrsto
klupko koje ubrzano die, svi odjednom imaju dugake, guje
vratove.
Gledajte! Ne, gledajte tamo, bre!
Oni! To su oni!
...A ja ni za to. Ni za to radije u glavu u Stroj...
Tie! Luae...
Na uglu, u sluaonici iroko otvorena vrata, i od tamo pola
gana, troma kolona, pedesetak ljudi. Uostalom ljudi to nije to:
ne noge, ve nekakvi teki, sapeti kotai koji se okreu pomou ne
vidljivog dovoda; ne ljudi ve nekakvi ovjekoliki traktori. Nad
glavama im lupa na vjetru bijela zastava s izvezenim zlatnim suncem
i u zrakama natpis: Mi smo prvi! Mi smo ve operirani! Svi
za nama!
Polako su, nezadrivo preorali kroz gomilu i jasno da je
umjesto nas na njihovom putu bio zid, drvo, kua oni bi isto tako,
ne zaustavljajui se, preorali kroz zid, drvo, kuu. Evo ve su na
sredini bulevara. Uhvativi se ruku pod ruku rastegnuli su se u
lanac, licem prema nama. I mi napeto, nakostrijeeno klupko
ekamo. Vratovi istegnuti kao guskama. Oblaci. Vjetar fijue.
Odjednom krila lanca, s desne i lijeve strane se brzo savila i na
nas sve bre kao teak stroj nizbrdo okruili i k raz
japljenim vratima, u vrata, unutra...
Neiji prodoran krik:
Utjeruju! Bjeite!

122

I sve se rasulo. Pored samog zida jo uska iva vrataca, svi

onamo, glavama naprijed glave se u trenu zailjile, kao klinovi, i
otri laktovi, rebra, ramena, bokovi. Kao vodena struja, stisnuta u
poarnom crijevu, rasprsnule su se poput lepeze i unaokolo teku toptave noge, mlatarave ruke, junife. Odnekud, na tren u mojim oima
dvojako savijeno, kao slovo S tijelo, prozirna krila-ui i ve
ga nema, kroz zemlju i ja sam sam meu promiuim nogama,
rukama trim...
Predahnuti u nekakvom ulazu leima vrsto uz vrata i istog
trena k meni, kao vjetrom, pribilo malu ovjeju treicu.
Ja itavo vrijeme... za vama... Ne elim shvaate ne
elim. Slaem se...
Okrugle, sitne ruke na mom rukavu, okrugle modre oi: to je ona,
O. 1 evo, nekako sva klizi po zidu i sjeda na zemlju. Kao klupko se
sagnula tamo, dolje, na hladnim stepenicama, i ja sam nad njom,
gladim je po glavi, po licu ruke su mokre. Tako: kao da sam ja
jako velik, a ona sasvim mali mali dio mene samoga. To je sasvim
drugaije nego prema I i meni se ini, tako neto moglo je biti kod
drevnih prema njihovoj privatnoj djeci.
Nie kroz ruke koje sakrivaju lice jedva se uje:
Ja svaku no... ne mogu ako mene izlijee... Svaku no
sama, u tami mislim o njemu kakvo e biti, kako u ga... Nemam
razloga ivjeti tada shvaate? I vi morate morate...
Besmisleni osjeaj ali ja sam zaista uvjeren: da, moram. Bes
mislen zato to je ta moja dunost jo jedan zloin. Besmislen
zato to bijelo ne moe u isto vrijeme biti crno, dunost i zloin
ne mogu biti jedno. Ili nema u ivotu ni crnog ni bijelog i boja
zavisi samo od osnovne logike premise. I ako je premisa bila to da
sam joj protuzakonito dao dijete...
Pa, dobro samo ne treba, ne treba... kaem. Vi razumi
jete: moram vas odvesti kl kao to sam tada predlagao da
ona...
Da (tiho, ne sklanjajui ruke s lica).
Pomogao sam joj da ustane. I utei, svako o svojem ili,
moda, istom po sve tamnijoj ulici, izmeu nijemih olovnih kua,
kroz snane grane vjetra koje su nas ibale.
U nekoj prozirnoj, napregnutoj toki ja sam kroz um vjetra
uo iza nas poznate, ljapkave, kao po lokvama, korake. Na okretu
123

sam se okrenuo izmeu prevmutih oblaka koji su letjeli odraeni

u mutnom staklu plonika vidio sam S-a. Odmah su mi ruke tu
e, izvan takta, i ja glasno priam O da je sutra prvi let INTEG
RALA, da e to biti neto potpuno nezaboravno, divno, izvanredno.
O
zaueno, okruglo, modro gleda u mene, na moje glasno,
besmisleno mahanje rukama. Ali ne dam joj izgovoriti ni rije, go
vorim, govorim. A unutra, odvojeno to ujem samo ja groz
niavo zuji i bubnja misao: Ne smijem... treba nekako... Ne smijem
je voditi sa sobom kl ...
Umjesto da skrenemo lijevo ja skreem desno. Most podmee
svoja pokorno, ropski sagnuta lea nama troma: meni, O i
njemu, S, iza nas. Iz osvijetljenih kua na toj obali sipaju se u vodu
vatre, razbijaju se u tisue grozniavo skakutavih, bijelom pjenom
uprskanih iskri. Vjetar zavija kao negdje nisko nategnuta debela
ica basa. I kroz bas, iza nas, itavo vrijeme-----------Kua u kojoj ivim. Kraj ulaza O se zaustavila, poela neto:
Ne. Pa vi ste obeali...
Ali nisam joj dao da zavri, brzo sam je ugurao kroz vrata i mi
smo unutra, u predvorju. Nad kontrolorskim stoliem poznati,
zabrinuto-uzdrhtali, objeeni obrazi; unaokolo zbijena gomila
numera nekakva prepirka, glave, nagnute preko ograde s drugog
kata, pojedinano tre dolje. Ali o tome kasnije, kasnije... A sada
sam bre uvukao O u protivni ugao, sjeo leima uza zid (tamo, iza
zida, vidio sam: skliznula je po ploniku nazad i naprijed tamna,
velikoglava sjena), izvukao sam notes.
O
je polako tonula u svojemu naslonjau kao daje pod junifom isparavalo, kopnilo tijelo, i kao da je prazna odjea i prazne oi
koje usisavahu modrom prazninom. Umorno:
Zato ste me doveli ovamo? Prevarili ste me?
Ne... Tie! Pogledajte tamo: vidite li iza zida?
Da. Sjena.
On je itavo vrijeme za mnom... Ne mogu. Shvaate ne
smijem. Sada u vam napisati dvije rijei uzmite i poite sami.
Znam. On e ostati ovdje.
Ispod junife opet se pokrenulo, nabujalo tijelo, tek-tek
zaokruglio se trbuh, na obrazima jedva primjetno rumenilo, zora.
Gurnuo sam joj papiri meu hladne prste; vrsto stisnuo ruku,
posljednji put zagrabio iz njenih modrih oiju.
124

 Zbogom! Moda emo se, jednom opet...

Ona je istrgnula ruku. Pognuta, polako je pola dva koraka
brzo se okrenula i opet je kod mene. Usne se miu oima, usna
ma sva jedno te isto, jednu te istu nekakvu rije i kakav
neizdriv osmijeh, kakva bol...
A onda, pognuta ljudska treiea u vratima, siuna sjena iza zida
ne osvrui se, brzo sve bre...
Priao sam stoliu k IO. Zabrinuto, negodujui, irei krge rekla
je:
Razumijete... svi kao da su poludjeli! Evo onaj uvjerava daje
sam vidio pokraj Drevne Kue nekakvog ovjeka golog i itavog
pokrivenog krznom...
Iz guste glavate gomile glas:
Da! I jo jednom ponavljam: vidio sam, da.
Pa kako vam se ovo svia? Kakvo buncanje?
I to njeno buncanje tako je sigurno, uvjereno, da sam se upi
tao: Nije li uistinu buncanje sve ono to se dogaa oko mene u
posljednje vrijeme?
Ali pogledao sam na svoje dlakave ruke sjetio sam se: U tebi
je vjerojatno kap umske krvi... Moda ja zbog toga i...
Ne: na sreu nije buncanje. Ne: na nesreu nije buncanje.

Biljeka 33.
Koncept: (OVO JE BEZ KONCEPTA. NA BRZINU. POSLJEDNJE.)

Doao je taj dan.

Bre novine: moda tamo... itam novine oima (upravo tako:
moje su oi sada kao pero, kao brojilo, koje dri, osjea, u ruka
ma to je tue, to je instrument).
Tamo velikim slovima, na itavoj prvoj stranici:
Neprijatelji sree ne spavaju. Objema rukama drite se za sreu!
Sutra se zaustavljaju svi poslovi sve numere moraju se javiti na
Operaciju. One koje se ne jave bit e osuene na Stroj
Dobrotvora.
125

Sutra! Zar moe biti zar e biti nekakvo sutra?

Po svakodnevnoj inerciji pruio sam ruku (instrument) prema
polici s knjigama sloio dananje novine uz ostale, u zlatom
ukraen uvez. I usput:

Zato? Zar nije svejedno? Pa ovamo, u ovu sobu ja vie

nikada, nikada...
1 novine iz ruku na pod. A ja stojim i gledam oko sebe, itavu,
itavu sobu, uurbano spremam za sobom grozniavo trpam u
nevidljivi koveg sve, to mi je ao ostaviti ovdje. Stol. Knjige.
Naslonja. Na naslonjau tada je sjedila I a dolje, na podu...
Krevet.
Zatim minutu, dvije besmisleno ekam nekakvo udo, moda
e zazvoniti telefon, moda e, ona rei, da...
Ne. Nema uda...
Odlazim u nepoznato. Ovo su moji posljednji redovi. Zbogom
vi, nepoznati, vi, voljeni, s kojima sam proivio toliko stranica, koji
ma sam ja, koji sam obolio od due pokazao itavog sebe, do
posljednjeg skrhanog vijka, do posljednje slomljene opruge...
Odlazim.

Biljeka 34.
Koncept: OSLOBOENICI. SUNANA NO. RADIOVALK1RA.

O,
kada bih stvarno razbio sebe i ostale u
komadie, ako bih se
stvarno zajedno s njom naao negdje iza Zida, meu zvijerima
koje keze ute onjake, kada se zaista vie nikada ne bih vratio
ovamo. Tisuu, milijun puta lake. A sada to? Poi i zadaviti ovu
Ali zar bi to ita pomoglo?
Ne, ne ne! Opameti se D-503.
Natakni
sena vrstu logiku oso
vinu barem na kratko, pritisni iz sve snage na polugu i, kao
drevni rob, okrei rvnje silogizama dok ne zapie ne promis
li sve to se dogodilo...
Kada sam uao u INTEGRAL svi su ve bili na okupu, na svo
jim mjestima, sva saa divovske, staklene konice bila su puna. Kroz
126

staklo paluba siuni mravoliki ljudi dolje pokraj telegrafa, dina

ma, transformatora, visinomjera, ventila, strelica, motora, pumpi,
cijevi. U brodskom salonu neki ljudi su nad tablicama i instrumen
tima vjerojatno oni to zapovijedaju Znanstvenim Uredom. A
pokraj njih Dragi Graditelj sa svoja dva pomonika.
Sva trojica imaju glave kao kornjae uvuene u ramena, lica
siva, jesenja, bez zraenja...
No, to je? pitao sam.
Tako, prilino jezivo... sivo, bez zraenja nasmijeio se jedan.
Moda emo se morati spustiti tko zna gdje. I openito nepozna
to.
Bilo mi je neizdrivo gledati ih njih, koje u, evo upravo ovim
rakama, za jedan sat zauvijek izbaciti iz udobnih brojeva Satne
Tablice, zauvijek otrgnuti od materinskih prsiju Jedine Drave.
Podsjetili su me na tragine likove Trojice Osloboenika ija je
pria kod nas poznata svakom kolarcu. To je pria o tom kako su tri
numere radi eksperimenta na mjesec dana bile osloboene posla: radi
to hoe, idi kuda hoe.6
Nesretnici su tumarali pokraj mjesta gdje su inae radili i gladnim
oima zagledali unutra; zaustavljali su se na trgovima i po itave
sate radili te pokrete kakve su u odreeno vrijeme dana bili nunost
njihovog organizma: pilili i strugali zrak, nevidljivim ekiima kuc
kali, lupali u nevidljive grede. I najzad, desetoga dana nisu vie
izdrali: primivi se za rake uli su u vodu i pod zvukovima Marsa
krenuli sve dublje, dok voda nije skratila njihove muke...
Ponavljam: bilo mi ih je teko gledati, urio sam se otii.
Samo u provjeriti u strojarnici rekao sam i zatim na
put.
Neto su me o neem pitali koju voltau uzeti za startnu
eksploziju, koliko je potrebno vodenog balasta u zadnjoj cisterni. U
meni je bio nekakav gramofon: odgovarao je na sva pitanja brzo i
tono, a ja nisam prestajao unutra, misliti svoje.
I odjednom u uzanom hodniiu neto mi je zapelo u to, unutra
i od tog je trenutka, u biti, zapoelo.
6

To je bilo davno, u treem stoljeu poslije Tablice.

127

U uzanom hodniiu brzo su promicale sive junife, siva lica, i

meu njima na sekundu jedno: nisko nabijena kosa, oi duboko ispod
ela onaj isti. Shvatio sam, oni su tu, i od svega toga nikuda ne
mogu otii, i ostale su samo minute nekoliko desetaka minuta...
Najmanja, molekularna drhtavica u itavom tijelu (nije prestajala
vie do samoga kraja) kao da je postavljen ogroman motor, a
zdanje moga tijela vrlo je lagano i evo svi zidovi, pregrade, kabeli,
nosai, plamenovi, sve drhti...
Jo ne znam: je li ona ovdje. Ali sad vie nemam kad poslali
su po mene, da pourim na vrh, u komandnu kabinu: vrijeme je na
put... Kamo?
Siva lica koja ne zrae zrakama. Plave ile nabreknute dolje, u
vodi. Teki, eljezni slojevi neba. I isto tako eljezno moram
podignuti ruku, uzeti slualicu komandnog telefona.
Uvis 45 stupnjeva!
Potmula eksplozija drhtaj bijesom uzavrela bijelo-zelena
planina vode u krmi paluba pod nogama odlazi meka, gumena
i sve je dolje, itav ivot, zauvijek... Na sekundu sve dublje
padajui u nekakav lijevak, sve unaokolo se saimalo reljefni
modro-ledeni crte grada, okrugli mjehurii kupola, usamljen olovni
prst akumulatorskog tornja. Zatim trenutna pamuna zavjesa obla
ka mi kroz nju i sunce, modro nebo. Sekunde, minute, milje
modrina se brzo stvrdnjava, puni se tamom, kapljama hladnog sre
brnog znoja izbijaju zvijezde...
I evo jeziva, neizdrivo blistava, crna, zvjezdana, sunana
no. Kao kad bi odjednom ogluili: jo uvijek vidite, da urlaju cijevi,
ali samo vidite: one su nijeme, tiina. Tako je bilo nijemo
sunce.
Bilo je to prirodno, to je trebalo i oekivati. Izali smo iz Zemljine
atmosfere. Ali nekako sve brzo, iznenada da su svi unaokolo pre
plaili, utiali se. A meni meni se sve uinilo lake pod tim nev
jerojatnim, nijemim suncem: kao da sam ja, kao da sam ja zgrivi se
po posljednji put, ve preao neizbjeni prag i moje tijelo je ne
gdje tamo, dolje, a ja letim po novom svijetu gdje sve mora biti
razliito, naopako.
Drite tako viknuo sam u stroj ili, ne ja, ve onaj isti
gramofon u meni i gramofon je mehanikom, zglobnom rukom

128

gurnuo komandni razglas Drugom Graditelju. A ja, sav odjeven naj

tanjom, molekularnom, samo meni ujnom drhtavicom potrao
sam dolje, traiti...
Vrata u brodski salon ona ista. Kroz jedan sat teko e zveknuti, zalupiti se. Pokraj vrata nekakav meni nepoznat, niski, stotim,
tisuitim licem koje nestaje u gomili, i samo su ruke neobino duga
ke, do koljena, kao da su grekom na brzinu uzete od drugog ljud
skog kompleta.
Dugaka ruka se ispruila, pregradila:
Kuda ete vi?
Jasno mi je: on ne zna da ja sve znam. Neka: moda je tako
potrebno. I ja s visine, namjerno otro:
Ja sam graditelj INTEGRALA. I ja vodim ovo istraivanje.
Jeste li shvatili?
Ruke nema.
Brodski salon. Nad instrumentima, kartama glave zaokruene
sivim ekinjama i glave ute, elave, dozrele. Brzo sve u pregrt
jednim pogledom i nazad, po hodniku, po ljestvama dolje u
strojarnicu. Tamo vruina i tutnjava od cijevi uarenih eksplozija
ma, i u oajnoj pijanoj igri od svjetlucave ruke, u jedva primjetnoj
drhtavici koja ne prestaje ni na sekundu strelice na brojaniku...
I evo naposljetku pored tahometra on, s nisko nabijenim
elom, nagnut nad biljenicom...
Sluajte... (tutnjava: treba vikati u samo uho). Je li ona
ovdje? Gdje je?
U sjeni ispod oka osmijeh:
Ona? Tamo je. U radiotelefonskom...
I ja tamo. Tamo ih je troje. Svi s krilatim ljemovima
slualicama. I ona kao daje za glavu via nego inae, krilata, blis
tava, letea kao drevne Valkire, i kao ogromne modre iskre na
vrh, na vrhu radioantene to je od nje, i od nje ovdje lagan miris
munje i ozona.
Netko... ne, barem, vi... rekao sam joj, zadihano (zbog tra
nja). Moram prenijeti dolje, na Zemlju, na heling... Poimo, izdiktirat u...
Pored sobe s aparatom malena je, kao kutijica, kabina. Za
stolom, jedno uz drugo. Naao sam, vrsto joj stisnuo ruku:

129

 Pa to je? to e biti?
Ne znam. Razumije kako je to udesno: ne znati letjeti
bilo kuda... I evo skoro e 12 ne zna se to? I no... gdje emo
nas dvoje biti noas? Moda na travi, na suhom liu...
Od nje modre iskre i mirii na munju, a drhtavica u meni, jo
bra.
Zapiite govorim glasno jo uvijek zadihan (od tranja).
Vrijeme 11:30. Brzina: 6800...
Ona ispod krilate kacige, ne odvajajui oi od papira tiho:
... Sino je k meni dola s tvojom porukom... Znam sve znam:
uti. Ali dijete je tvoje? Otpremila sam je ve je tamo, iza Zida.
ivjet e...
Ja sam opet u komandnoj kabini. Opet grozniava, crnim
zvjezdanim nebom i zasljepljujuim suncem, no; polako od jedne
minute do druge hrama kazaljka sata na zidu; i sve je, kao u magli,
odjeveno u najtanju, jedva primjetnu (samo meni) drhtavicu.
Zbog neeg mi se uinilo: bolje da se sve to dogodi ne ovdje,
nego dolje, blie Zemlji.
Stani viknuo sam u stroj.
Jo uvijek sve naprijed po inerciji ali sporije, sporije. Evo
sad se INTEGRAL zakaio za nekakvu sekundnu dlaicu, na tren
visio nepomino, zatim je dlaica puknula i INTEGRAL kao kamen,
dolje sve bre i bre. Tako u utnji, minute, deseci minuta uje
se puls strelica pred oima sve je blie 12.1 jasno mi je: to sam ja
kamen, I je zemlja, a ja sam kamen koji je netko bacio i kamen
nezadrivo mora pasti, uhvatiti se za tlo, u komadie... A ako je
dolje ve tvrdi, modri dim oblaka... to ako...
Ali gramofon u meni automatski, tono. Uzeo sam slualicu,
dao komandu prva brzina kamen je prestao padati. I evo,
umorno frku samo etiri donje izrasline dva krmena i dva pumpna samo da bi paralizirali itav INTEGRAL i INTEGRAL je
lagano podrhtavajui, vrsto kao daje usidren, stao u zraku, nekoliko
kilometara od Zemlje.
Svi su istrali na palubu (sada je 12, zvono za ruak) i nagnuvi
se preko staklenih grudobrana, urno, naduak gutali nepoznati va
njski svijet tamo, dolje. Jantamo, zeleno, modro: jesenja uma,
ume, jezero. Na kraju plavog tanjuria nekakve ute, kotane raz130

valine, prijeti uti, osueni prst najvjerojatnije, udom sauvan

zvonik neke crkve.
Gledajte! Gledajte! Tamo eno desno!
Tamo zelenom pustinjom tamnom sjenom letjela je nekak
va brza mrlja. U rukama mi je bio dalekozor, mehaniki sam ga
prinio oima: do grudi u travi, s uskovitlanim repovima, tralo je
krdo mrkih konja, a na njihovim leima oni, tamno-rii, bijeli,
crni...
Iza mene:
Kaem vam: vidio sam lice.
Ma da! Priajte to nekom drugom!
Pa evo, evo vam dvogled...
Ali ve su nestali. Beskrajna zelena pustinja...
I u pustinji punei je itavu, i itavog mene i sve probada
jui zvon zvona: ruak, za minutu je 12.
Raskidan na asovite, nepovezane komadie svijet. Na ste
penicama neija zvonka zlatna ploica a meni je svejedno: evo
sad je puknula pod mojom petom. Glas: A ja kaem lice! Tam
ni kvadrat: otvorena vrata salona. Stisnuti, bijeli, otro nasmijeeni
zubi...
I u tom trenutak, kada je beskrajno sporo, ne diui od jednog
udara do drugog, poeo izbijati sat, i prednji redovi ve se pokrenuli
kvadrat vrata odjednom je prekrien dvjema poznatim, neprirod
no dugakim rukama:
Stanite!
U dlan su mi se arili prsti to je I, pored mene je:
Tko je to? Ti ga poznaje?
Ali zar to nije... Zar nije...
On je na ramenima. Nad stotinom lica njegovo stoto, tisuito i jedino meu svim licima:
U ime uvara... vama... kojima govorim, oni uju, svako od
njih me uje vama kaem: mi znamo. Mi jo uvijek ne znamo vae
numere ali mi znamo vas. INTEGRAL nee biti va! Pokus e
biti izvren do kraja, a vi se a vi se ne smijete ni pomaknuti vi
ete vlastitim rukama to napraviti. A zatim... uostalom, ja sam
zavrio...

131

utnja. Staklene ploe pod nogama meke, pamune i meni su

noge meke i pamune. Pored mene ona potpuno bijeli osmijeh,
gnjevne, modre iskre. Kroz zube meni na uho:
A to ste vi? Vi ste izvrili dunost? Pa, dobro...
Ruka se istrgnula iz mojih ruku, valkirska, gnjevno-krilata kaci
ga, negdje je daleko naprijed. Ja sam sam, smrznuto, utke, kao
svi, idem u brodski salon.
Ali, pa nisam ja nisam ja! O tome nisam ni sa kim, nikome
osim tih bijelih, nijemih stranica...
U sebi neujno, oajno, glasno vikao sam joj to.
Sjedila je preko puta mene i ak me niti jednom nije dotaknu
la oima. Pored nje neija zrela-uta ela. ujem (to je I):
Plemenitost? Ali, dragi profesore, ak i jednostavna filolo
ka analiza te rijei pokazuje, da je to predrasuda, ostatak starih,
feudalnih epoha. A mi...
Osjeao sam: blijedim i evo sad e svi to vidjeti. Ali gramofon
u meni vrtio je 50 propisanih pokreta vakanja za svaki zalogaj,
zatvorio sam se u sebe, kao u drevnoj neprozirnoj kui zasuo sam
vrata kamenjem i zastro prozore...
Zatim u rukama mi je komandna cijev, i let u ledenoj,
posljednjoj tuzi kroz oblake u ledenu, zvjezdano-sunanu no.
Minute, sati. I, oito, u meni itavo vrijeme, grozniavo, punom brzi
nom meni samom neujan logiki motor. Zato to odjednom u
nekoj toki modrog prostranstva: moj pisai stol, nad njim obrazikrge IO, zaboravljen list mojih biljeaka. I jasno mi je, nitko nego
ona sve mi je jasno...
Ah, kad bih samo kad bih samo mogao do radio...
Krilate kacige, miris modrih munja... Sjeam se neto sam joj
glasno govorio, i sjeam se ona je, gledajui kroz mene, kao da
sam od stakla, rekla:
Zauzeta sam: primam poruku sa Zemlje. Evo, izdiktirajte
njoj...
U majunoj kutiji-kabini, promislivi minutu, vrsto sam izdik
tirao:
Vrijeme 14:40. Dolje! Zaustavite motore. Kraj svega.
Komandna kabina. Mainsko srce INTEGR ALA zaustavljeno je,
mi padamo, moje srce ne uspijeva padati, zaostaje, podie se sve

132

vie u grlu. Oblaci i zatim daleka zelena mrlja sve zelenije, lisnatije, kao vihorom na nas sad e kraj----------Porculanski-bijelo, slomljeno lice Drugoga Graditelja. Vjerojatno
je on udario iz sve snage, u neto sam udario glavom i gubei svi
jest, padajui, maglovito uo:
Stranji motori puna brzina!
Otar skok uvis... Vie se niega ne sjeam.

Biljeka 35.
Koncept: U OBRUU. MRKVICA. UBOJSTVO.

itavu no nisam spavao. itavu no o jednom...

Glava mi je poslije juer vrsto stegnuta zavojima. Dakle: to nisu
zavoji, nego obru, nemilosrdan, od staklenog elika, obru koji mi
je zakovan na glavu i ja u jednom te istom okovanom krugu: ubiti
IO. Ubiti IO a zatim poi onoj i rei: Sada vjeruje?. Mrskije od
svega je to daje ubiti nekako prljavo, drevno, razmrskati neim glavu
od toga udan osjeaj neeg odvratno-slatkog u ustima, i ne mogu
progutati slinu, itavo vrijeme pljujem u rupi, u ustima je suho.
U ormaru mi je bio naprsli, poslije odlijevanja, teki klip (morao
sam pod mikroskopom pogledati strukturu loma). Smotao sam svoje
biljeke (neka me proita itavog do posljednjeg slova), ubacio
unutra klip i poao dolje. Stubite beskrajno, stepenice nekako
odvratno skliske, vlane; itavo vrijeme brisati usta rupiem...
Dolje. Srce lupa. Zaustavio sam se, izvukao klip prema kon
trolnom stoliu--------Ali IO tamo nije bila: prazna, hladna daska. Sjetio sam se: danas
odgoeni su svi radovi; svi moraju na Operaciju i razumljivo:
nema zbog ega, nema koga ovdje zapisivati...
Na ulici. Vjetar. Nebo od eljeznih ploa to jure. I tako, kao to
je to bilo u jednom trenutku juer: itav svijet je razbijen na odvo
jene, otre, samostalne komadie, i svaki od njih, padajui strmogla-

133

vo, zaustavlja se na sekundu, visi preda mnom u zraku i bez traga

iezava.
Kao kad bi se crna, precizna slova na ovoj stranici odjednom
pokrenula, od straha se razbjeala kojekuda i niti jedne rijei,
samo besmislica: pla----------sko--------- kak--------- Na ulicama je ba
takva, rasuta, ne u redovima, gomila naprijed, otraga, iskosa,
poprijeko.
I vie nikoga. 1 na sekundu, strmoglavo jurei, smrznuto: eno, na
drugom katu, u staklenoj, to visi u zraku, krletci mukarac i ena
u poljupcu, stojei itavim se tijelom slomljeno nagnuli
unazad. To je zauvijek, posljednji put...
Ne nekom uglu njie se bodljikavi grm glava. Nad glavama
odvojeno, u zraku, zastava, rijei:Dolje Strojevi! Dolje Operacija!
I odvojeno (od mene) ja, sekundno razmiljajui: Zar je u
svakome takva bol, koju je mogue istrgnuti iznutra samo zajed
no sa srcem, i svatko mora napraviti neto prije nego I na sekun
du niega nema na itavom svijetu, osim (moje) ivotinjske ruke sa
eljezno-tekim zamotuljkom...
Sada djeak: sav naprijed, pod donjom usnom sjena.
Donja usna izvrnuta, kao posuvratak zavrnutog rukava izvmu
to itavo lice plae bjei od nekog svim silama za njim
topot...
Od djeaka: Da, IO sada mora biti u koli, treba bre.
Potrao sam ka najbliem ulazu u podzemnu.
Na vratima netko u trku:
Ne voze! Vlakovi danas ne voze! Tamo
Spustio sam se. Tamo je bilo potpuno bunilo. Bljesak bruenih
kristalnih sunaca. vrsto nabijen glavama peron. Prazan, sleen vlak.
I u tiini glas. Ne vidi se, ali ja znam, znam taj elastini, kao
bi, ibajui glas i negdje tamo uzdignut k sljepooicama otar
trokut obrva... Povikao sam:
Maknite se! Pustite me tamo! Moram---------Ali neija klijeta me za ruke, za ramena, kao avli. I u tiini
glas:
... Ne! Trite gore! Tamo e vas izlijeiti, tamo e vas do
sita nahraniti tustom sreom, a vi ete, siti, mimo spavati, organizira
no, u taktu, hrui zar ne ujete tu veliku simfoniju hrkanja?
Smijeno: ele vas osloboditi od uvijajuih se, kao crvi, muno
134

nagrizajuih, kao crvi, upitnika. A vi ovdje stojite i sluate mene.

Bre gore na Veliku Operaciju! to vas briga to u ja ovdje
ostati sama? to vas briga ako ja elim nemogue...
Drugi glas polagan, teak:
Aha? Nemogue? To znai tri za svojim glupim matari
jama, a one neka ti pred nosom mau repom? Ne: mi za rep, pa
pod sebe, a zatim...
A zatim smaite, hrite i treba biti pred nosom novi rep.
Kau: bila je kod drevnih takva ivotinja: magarac. Da bi ga natje
rali da ide naprijed pred gubicom bi mu uz rukunicu vezali mrkvu
tako da je ne moe dohvatiti. I ako bi je dohvatio, smazao bi je...
Odjednom su me klijeta pustila, bacio sam se u sredinu, gdje je
govorila ona i u tom trenu sve se prosulo, stisnulo otraga krik:
Ovamo, ovamo idu! Svjetlost je skoila, ugasila se netko je
prerezao ice i lavina, krikovi, hroptanje, glave, prsti...
Ne znam koliko smo se vremena tako kotrljali u podzemnoj cije
vi. Na kraju: stepenice, polutama sve svjetlije i opet smo na
ulici kao lepeza, na razne strane...
I evo sam. Vjetar, siv, nizak, sasvim iznad glave sumrak.
Na mokrom staklu plonika vrlo duboko izvrnute lampe,
zidovi, figure okrenute naglavake. I nevjerojatno teak smotak u
ruci vue me u dubinu, ka dnu.
Dolje, za stoliem, IO opet nije bilo, i prazna i tamna njezina
soba.
Popeo sam se u svoju sobu. Upalio svjetlo. Lupale su zavojem
napeto stegnute sljepooice, hodao sam prikovan u jednom te
istom krugu: stol, na stolu bijeli smotak, krevet, vrata, stol, bijeli
smotak... U sobi s lijeve strane sputene rolete. Desno: nad knjigom
kvrgava ela i elo ogromna uta parabola. Bore na elu red
utih nejasnih redaka. Ponekad se susreemo oima i tada
osjeam: ti su uti redovi o meni.
... Dogodilo se to tono u 21. Dola je IO osobno. Jasno mije
ostalo u sjeanju samo jedno: disao sam tako glasno da sam uo kako
diem, i sve sam htio nekako potie, ali nisam mogao.
Ona je sjela, popravila na koljenima junifu. Ruiasto-tamne
krge treskale su se.
Ah, dragi znai to je istina, vi ste ranjeni? Ja im sam saz
nala odmah sam...
135

Klip je preda ranom na stolu. Skoio sam, jo glasnije diui.

ula je, zastala u pola rijei i isto zbog neega ustala. Ve sam
vidio to mjesto na glavi, u ustima odvratno-slatko... rupi, ali
rupia nema pljunuo sam na pod.
Onaj, iza zida s desne strane ute, paljive bore o meni.
Mora biti, da on ne vidi, jo je odvratnije ako on bude gledao...
Stisnuo sam prekida bez obzira to nemam prava, pa sad je sve
jedno, rolete su pale.
Ona je oito osjetila, shvatila, pojurila k vratima. Ali pretekao
sam je glasno diui, ni na sekundu ne isputajui iz vida ono
mjesto na njenoj glavi...
Vi ste... vi ste poludjeli! Ne smijete... uzmicala je natrake
sjela tonije pala na krevet zavukla, drhtei, dlanovima sku
pljene rake meu koljena. Sav napet, itavo je vrijeme tako drei
oima na vezu, polako sam ispruio ruku prema stolu pomicala se
samo raka dohvatio sam klip.
Molim vas! Jedan dan samo jedan dan! Ja u sutra ve
sutra poi u, sve u urediti...
0 emu ona? Zamahnuo sam...
1 mislim: ubio sam je. Da, vi nepoznati moji itatelji, imate me
pravo zvati ubojicom.
Znam, spustio bih klip na njenu glavu, da ona nije kriknula:
Radi... radi... slaem seja u... sad.
Drhtavim rakama strgnula je sa sebe junifu iroko, uto,
objeeno tijelo izvmulo se na krevet... I tek sam tad shvatio: mislila
je da sam ja rolete zato to ja hou...
To je bilo tako neoekivano, tako glupo, da sam se poeo smijati.
I istog trena napeta opruga u meni je prsnula, raka oslabila, klip tres
nuo na pod. Tu sam na vlastitom primjeru vidio da je smijeh najs
tranije oruje: smijehom je mogue ubiti sve ak i ubojstvo.
Sjedio sam za stolom i smijao se oajnim, posljednjim smije
hom i nisam vidio nikakav izlaz iz svog besmislenog poloaja. Ne
znam kako bi se sve to zavrilo da se razvijalo prirodnim putem
ali evo novi vanjski element: zazvonio je telefon.
Bacio sam se, zgrabio slualicu, moda je ona? I u slualici nei
ji nepoznat glas:
Odmah...

136

Muno, beskonano utanje. Iz daljine, teki koraci, sve blie,

sve glasnije, sve elinije i evo...
D-503? ... Aha... S vama razgovara Dobrotvor. Odmah
doite!
Klik slualica je sputena klik.
IO je jo uvijek leala na krevetu, oi zatvorene, krge iroko rairene
osmijehom. Zgrabio sam s poda njenu odjeu, bacio na nju kroz
zube:
Hajde! Bre bre!
Podignula se na lakat, prsa se prolila na stranu, oi okrugle, sva
kao vosak.
Kako?
Tako. Hajde oblaite se! Ona, zgrila se, vrsto drei
odjeu, glas razliven.
Okrenite se...
Okrenuo sam se, naslonio se elom na staklo. Na crnom, mokrom
ogledalu drhtala su svjetla, likovi, iskre. Ne: to sam ja, to je u
meni... Zato On mene? Zar On zna o njoj, o meni, o svemu?
IO
je, ve odjevena, kraj vrata. Dva koraka k njoj stisnuo sam
joj ruke tako kao da u ba iz njenih ruku kap po kap iscijediti ono
to mi je potrebno:
Sluajte... Njeno ime vi znate o kome vi ste je spomin
jali? Ne? Samo istinu moram znati... Meni ipak samo istinu...
Ne.
Ne? Ali zato kad ste ve poli tamo i rekli...
Njena donja usna odjednom izvrnuta, kao u onog djeaka, i iz
obraza, po obrazima kapi...
Jer sam se bojala... ako nju... da zbog toga moete da ete
prestati vo... Oh, ne mogu ne bih mogla!
Shvatio sam: to je istina. Besmislena, smijena, ljudska istina!
Otvorio sam vrata.

137

Biljeka 36.

Koncept: PRAZNE STRANICE. KRANSKI BOG. O MOJOJ

MAJCI.

udno u glavi mi je, kao prazna, bijela stranica: kako sam tamo
iao, kako sam ekao (znam da sam ekao) nieg se ne sjeam, ni
jednog zvuka, ni jednog lica, ni jedne geste. Kao da su bili prerezane
sve veze izmeu mene i svijeta.
Prenuo sam se ve stojim pred Njim, i strano mi je podignuti
oi: vidim samo Njegove ogromne, eline ruke na koljenima. Te
ruke pritiskale su Njega samog, savijale koljena. Polako je micao
prstima. Lice negdje u magli, na vrhu, i kao da samo zato, to je
Njegov glas meni dolazio iz takve visine nije grmio kao grom, nije
me zagluivao, bio je nalik obinom ljudskom glasu.
Dakle i vi takoer? Vi graditelj INTEGRALA? Vi
koji ste trebali postati najveim konkvistadorom. Vi ije je ime
trebalo zapoeti novo, blistavo poglavlje Jedine Drave... Vi?
Krv mi je iknula u glavu, obraze opet bijela stranica: samo u
sljepooicama, puls, i gore zvuan glas, ali nijedne rijei. Tek kad je
zautio, trgnuo sam se, vidio sam: ruka se pomaknula stotonski
polako je milila na meni se zaustavio prst.
Pa? to utite? Je li tako ili ne? Krvnik?
Tako je pokorno sam odgovorio. I dalje sam jasno uo
svaku njegovu rije.
I to? Mislite da se bojim te rijei! A jeste li probali nekad
skinuti s nje lupinu i pogledati to je tamo unutra? Sad u vam po
kazati. Zapamtite: sivi humak, kri, gomila. Jedni gore, poprskani
krvlju, pribijaju tijelo na kri; drugi dolje, poprskani suzama,
gledaju. Ne ini li vam se da je uloga tih gornjih najtea,
najvanija? Da nije bilo njih zar bi bila mogua sva ta velianstvena
tragedija? Tamna ih je gomila izvidala: ali, zar za to sam autor
tragedije Bog nije duan jo ih dareljivije nagraditi. A sam
kranski, najmilosrdniji Bog, koji polagano spaljuje na paklenom
ognju sve nepokorne zar on nije krvnik? I zar je manje onih koji
su izgorjeli na kranskim lomaama nego to je spaljenih krana?

138

A ipak shvatite, ipak su tog Boga vjekovima slavili kao Boga

ljubavi. Apsurd? Ne, obrnuto: krvlju ispisani patent neiskorjenjive
ljudske razboritosti. ak i tada divlji, dlakavi razumio je: istin
ska, algebarska ljubav prema ovjeanstvu nuno je neovjena, a
nuno obiljeje istine surovost. Kao i kod vatre nuno obiljeje
je da spaljuje. Pokaite mi oganj koji ne pee? Dakle dokazujte, pobijajte!
Kako sam mogao pobijati? Kako sam ja mogao pobijati kada su
to prije bile i moje misli samo ih ja nikada nisam mogao odjenuti
u takav kovani, blistavi oklop.
Ako to znai da se sa mnom slaete porazgovarajmo onda,
kao odrasli kada djeca odu na spavanje: sve do kraja. Pitam vas: zato
se ljudi od samih pelena mole, mataju, mue? Za to da bi im
netko zauvijek rekao to je to srea i potom ih lancem prikovao za tu
sreu... A to drugo mi sada radimo, ako ne to? Drevna mata o
raju... Sjetite se: u raju vie ne znaju za elje, ne znaju za alost, ne
znaju za ljubav, tamo su blaeni, s operiranom matom (samo su
zato i blaeni) aneli, Boji robovi...
I evo, tog trenutka, kad smo ve dosegnuli tu matu, kad smo
je uhvatili evo ovako (Njegova ruka se stegnula: da mu je u ruci bio
kamen iz njega bi potekao sok), kada je jo samo ostalo oderati
ulov i razdijeliti ga na komade tog istog trenutka vi vi...
elina tutnjava iznenada se prekinula. Ja sam sav crven, kao
eljezni odljevak na nakovnju pod udarcima bata. Bat se utke podi
e, i ekati to je jo... stra...
Odjednom:
Koliko vam je godina?
Trideset dvije.
A vi ste upravo tako naivni kao dva esnaestogodinjaka!
Sluajte: zar vam doista ni jednom nije dolo u glavu da njima jo
ne znamo njihova imena, ali siguran sam, od vas emo saznati da
ste im bili potrebni samo kao graditelj INTEGRALA samo zato da
bi pomou vas...
Ne treba! Ne treba! povikao sam.
... Isto kao da se branite rukama i viete to metku: jo uvijek
ujete svoje smijeno ne treba, a metak je ve probuio, ve se
grite na podu.

139

Da, da: Graditelj INTEGRALA... Da, da... i istog trena: ljutito

lice IO s drhtavim cigleno-crvenim krgama ono jutro kad su obje
zajedno u mojoj sobi...
Jasno se sjeam: nasmijao sam se podigao oi. Preda mnom je
sjedio elav, sokratovski elav ovjek, a na eli malene kapljice
znoja.
Kako je sve jednostavno. Kako je sve velianstveno banalno i
smijeno jednostavno.
Smijeh me guio, otimao u krugovima. Zaepio sam rukom usta i
naglavce izletio van.
Stepenici, vjetar, mokri trzajui se komadi svjetlosti, lica i u trku:
Ne! Vidjeti je! Samo je jo jednom vidjeti!
Tu je opet prazna, bijela stranica. Pamtim samo: noge. Ne
ljude, ve upravo noge: koje neujednaeno topou, odnekud odoz
go padaju na plonik stotine nogu, teka kia nogu. I nekakva vesela,
objeenjaka pjesma i povik valjda meni: Hej, hej! Ovamo, k
nama!
Zatim pust trg, do vrha nabit vrstim vjetrom. Po sredini
tamni, prljavi, grozan kolos: Stroj Dobrotvora. I od nje u meni
takav, kao neoekivan, eho: snjenobijeli jastuk: na jastuku nagnuta
nazad s poluzatvorenim oima glava: otra, slatka linija zuba... I sve
je to nekako besmisleno, uasno povezano sa Strojem znam kako,
ali jo ne elim shvatiti, glasno rei ne elim, ne treba.
Zatvorio sam oi, sjeo na stepenice, koje idu na vrh, prema Stroju.
Mora biti da je kiilo: lice mi je bilo mokro. Negdje daleko, potmulo
krikovi. Ali nitko ne uje, nitko ne uje, kako ja viem: spasite me
od toga spasite!
Kada bih imao majku kao drevni: moju upravo tako
majku. I da za nju nisam Graditelj INTEGRALA, i ne numera D-503 i ne molekula Jedine Drave, ve jednostavan ljudski komadi
komadi nje same zgaen, zgnjeen, odbaen... I neka ja pribijam, ili neka pribiju mene moda je to isto kad bi ona ula
to, to nitko ne uje, kad bi njene starake, zarasle u bore usne...

140

Biljeka 37.

Koncept: 1NFUZORIJA. SMAK SVIJETA. NJENA SOBA.

Ujutro u blagovaonici susjed s lijeve strane preplaeno mi je ap

nuo:
Pa jedite vie! Gledaju vas!
Ja sam se iz sve snage nasmijeio. I osjetio to kao
nekakvu pukotinu na licu: osmjehujem se krajevi pukotine se sve
vie ire i od toga mi je sve gore...
Dalje ovako: tek to sam uspio nabosti kockicu na viljuku kad
istog trena viljuka zadrhti u mojoj ruci, zveketom pade na tanjur
i stresli se, zazvonili stolovi, zidovi, posue, zrak i vani nekakva
ogromna, do neba, eljezna okrugla tutnjava kroz glave, kroz kue
i zamro je daleko u daljini jedva ujnim, sitnim, kao na vodi, kru
govima.
Vidio sam na trenutak olinjala, izblijedjela lica, zaustavljena usta
u punoj brzini, u zraku smrznute viljuke.
Onda se sve pomijealo, silo s vjekovnih tranica, svi su skoili
s mjesta (ne otpjevavi himnu) kojekako, ne po taktu, ovakujui, davei se, hvatali su jedan drugog to? to se dogodilo? to?
i neuredni komadi nekad skladnog velikog Stroja prosuli se
dolje, k liftovima po stubitu stepenice topot komadi
rijei kao komadii rasparanog pisma uskovitlanog vjetrom.
Isto se tako sipalo iz svih susjednih kua, i za minutu bulevar
kao kapljica vode pod mikroskopom: zatvorene u stakleno-prozimoj
kapljici infuzoriji izgubljeno jure u stranu, gore, dolje.
Aha neiji trijumfalan glas ispred mene zatiljak i uperen
u nebo prst vrlo tono se sjeam utoruiastog nokta i u dnu
nokta bijel, kao da izlazi iza horizonta, mjesec. I to je kao kom
pas: stotine oiju, slijedei taj prst, okrenulo se prema nebu.
Tamo, spaavajui se od nekakve nevidljive potjere, promicali,
pritiskali, preskakali jedan kroz drugog, oblaci i obojeni kao
oblaci, tamni aeri uvara sa sputenim crnim surlama cijevi i jo
dalje tamo, na zapadu neto nalik na----------

141

Najprije nitko nije shvaao to je to nisam shvaao ak ni ja

kojem je (na nesreu) bilo otkriveno vie nego ostalima. To je bilo
slino ogromnom roju crnih aera: negdje na nevjerojatnoj visini
tek primjetne brze toke. Sve blie: odozgo hrapave, grkljanske
kaplje naposljetku, nad glavama nam ptice. Otrim, crnim, prodor
nim, padajuim trokutima napunile su nebo, vjetar ih je bacao dolje,
sjedale su na kupole, na krovove, na stupove, na balkone.
Aha trijumfalni zatiljak se okrenuo vidio sam onog to
gleda ispod oiju.
Ali u njemu je od onog biveg ostao samo nekakav naslov, on je
nekako itav izaao iz tog svog vjenog podela i na njegovom licu
oko oiju, oko usana kao svenjevi rasle su zrake, smijao se.
Vi razumijete kroz zviduk vjetra, krila, graktanja vik
nuo mi je. Razumijete: Zid Zid su sruili! Ra-zu-mi-je-te?
U prolazu, negdje u drugom planu promiu figure glave su
izduene brzo bjee unutra u kue. Na sredini kolnika brza,
a ipak kao polagana (od teine), lavina operiranih, to su koraali
tamo, na zapad... Kosati smotuljci zraka oko usana, oiju. Uhvatio
sam ga za ruku:
Sluajte: gdje je ona gdje je I? Tamo, iza Zida ili ...
moram ujete? Odmah, ja ne mogu...
Ovdje viknuo mi je pijano, veselo-snani, uti zubi...
Ovdje je ona, u gradu, djeluje. Oho mi djelujemo!
Tko su mi? Tko sam ja?
Kraj njega bilo je pedesetak takvih istih kao on koji su
izali iz svojih tamnih podela, glasnih, veselih, snanozubih.
Gutajui vjetar rastvorenim ustima, maui naizgled krotkim i smi
jenim elektrokutorima (gdje su ih nabavili?) krenuli su isto tamo
na zapad, za operiranima, ali zaobilazno paralelnim 48. bule
varom...
Spoticao sam se o napetu, savijenu vjetrom, uad i trao k njoj.
Zato? Ne znam. Spoticao sam se, prazne ulice, tui, divlji grad,
neprekidna pobjednika graja ptica, smak svijeta. Kroz staklo zidova
u nekoliko kua vidio sam (urezalo se): enski i muki brojevi
besramno su se spajali ak i ne spustivi rolete, bez ikakvih bono
va, usred bijela dana...
Kua njena kua. Otvorena irom, izgubljena vrata. Dolje, za
kontrolnim stoliem prazno. Lift je zastao posred okna. Zadihavi
142

se potrao sam gore po beskrajnom stubitu. Hodnik. Brzo kao

ibe kotaa brojevi na vratima: 320, 326, 330... 1-330, da!
I kroz staklena vrata: sve je u sobi rasuto, zbrkano, zguvano. U
brzini prevmuta stolica niice, sa sve etiri noge uvis kao
crknuti pas. Krevet je nekako besmisleno, iskosa odmaknut od
zida. Na podu prosuti, izgaeni listii ruiastih bonova.
Nagnuo sam se, podigao jednog, drugog, treeg: na svima D-503
na svima sam bio ja kapljice mene, rastopljenog, prelivenog
preko ruba. I to je sve to je ostalo...
Zbog nekog razloga nije to smjelo tako, da bi oni ovako, na podu,
i da bi po njima hodali. Zgrabio sam jo aku, poloio na stol paljivo
izravnao, pogledao i... nasmijao se.
Ranije nisam znao sada znam, i vi to znate: smijeh biva razne
boje. To je samo daleki eho eksplozije u vama: moe biti to su
praznine, crvene, plave, zlatne rakete, moda odletjeli u zrak
komadi ljudskog tijela...
Na bonovima zabljesnu potpuno nepoznato mi ime. Nisam
zapamtio broj samo slovo: F. Zbacio sam sve bonove sa stola,
nagazio na njih na sebe potpeticom evo tako, tako iza
ao... Sjedio sam u koridoru, na prozoru preko puta vrata sve sam
neto ekao, tupo, dugo. Slijeva zaljapkali koraci. Starac: lice kao
probijen, prazan, balon mlitavih bora i iz uboda jo se cijedi neto
prozirno, polako tee dolje. Polako, nejasno, shvatio sam: suze. 1 tek
onda kad je starac bio daleko sjetio sam se i pozvao ga:
Sluajte, sluajte, znate li: broj 1-330...
Starac se okrenuo, oajno mahnuo rukom i odgegao se dalje.
U sumrak sam se vratio kui. Na zapadu se nebo svaku sekundu
grilo blijedo-plavom drhtavicom i od toga potmulo, prigueno
tutnjanje. Krovovi su bili posuti crnim ugaenim ugljevljem: ptice.
Legao sam na krevet i odmah me kao zvijer pritisnuo, pridavio
san...

143

Biljeka 38.

Koncept: NE ZNAM KAKAV. MOE BITI, SAV JE KONCEPT

JEDNO: BAENA CIGARETA.

Prenuo sam se blistava svjetlost, bolno je gledati. Zamirio sam.

U glavi nekakav klizei plavi dim, sve je u magli. I kroz maglu. Pa
nisam palio svjetlo kako onda...
Skoio sam za stolom, poduprijevi rukom podbradak gledala
me I i smijeila se. ..
Za istim tim stolom ja sada piem. Ve je prolo tih deset pet
naest minuta okrutno zbijenih u najnategnutiju oprugu. A ini mi se
da su se evo tek sad za njom zatvorila vrata i jo ju je mogue stii,
uhvatiti za ruke i moda, ona e se nasmijati i rei...
I je sjedila za stolom. Nagnuo sam se prema njoj.
Ti, ti! Bio sam. Vidio sam tvoju sobu mislio sam, ti...
Ali na pola puta nabio sam se na otra, nepomina polja trepavi
ca, zaustavio se. Sjetio sam se: tako me je pogledala onda na INTE
GRALU. I evo, treba odmah sada, u jednoj sekundi, uspjeti rei joj
tako, da povjeruje inae nikad...
Sluaj, I moram... moram ti sve... Ne, ne, odmah u
samo da se napijem vode...
U ustima suho, sve je kao obloeno bugaicom. Nalijevao sam
vodu i ne mogu: stavio sam au na stol i vrsto objema rukama
uhvatio bocu.
Sad sam shvatio: modrikavi dim to su cigarete. Prinijela je
usnama, udno progutala dim tako, kao vodu, i rekla:
Ne treba. uti. Svejedno vidi: ipak sam dola. Tamo dolje
ekaju me. I ti hoe, da nae posljednje minute...
Bacila je cigaretu na pod, sva se presavila preko stranice naslo
njaa unazad (tamo je na zidu prekida i teko ju je dosegnuti). I
zapamtio sam kako se naslonja zaljuljao i od tla se podigle dvije
njezine noice. Zatim su pale rolete.
Prila je, snano me obgrlila. Njezina koljena kroz odjeu
polagani, njeni, topli, sveobavijajui otrov...

144

I odjednom... dogaa se: ve si se sav zagnjurio u slatki i topli

san odjednom neto je probolo, trza se i opet su oi iroko
otvorene. Tako i sad: na podu u njenoj sobi zgaeni ruiasti bonovi,
i na jednom slovo F i nekakvi brojevi... U meni spleli se u jedno
klupko i, ak ne mogu rei kakav je to bio osjeaj, ali stegnuo sam je
tako da je od bola vrisnula...
Jo minuta od tih deset ili petnaest, na blistavo bijelom jastuku
zabaena unazad s poluzatvorenim oima glava; otra, slatka lini
ja zuba. I itavo to vrijeme nesnosno, besmisleno, muno, na neto
me podsjea, o emu ne smije, o emu sada ne treba. I ja sve
njenije, sve vre steem sve su jae modre mrlje od mojih prs
tiju...
Rekla je (ne otvarajui oi to sam zapazio):
Kau da si juer bio kod Dobrotvora? Je li istina?
Da, istina je.
I tada, oi se otvorile i ja sam s nasladom gledao kako je brzo
blijedilo, brisalo se, nestajalo njeno lice: same oi.
Ispriao sam joj sve. I samo ne znam, zato... ne, nije istina,
znam samo sam jedno preutio o tome da je On priao na
samom kraju da, da sam im bio potreban samo...
Pomalo, kao fotografija u razvijau pojavljivalo se njeno lice:
obrazi, bijela linija zuba, usne. Ustala je, prila zrcalnim vratima
ormara.
Opet je suho u grlu. Nalio sam sebi vode, ali opet nisam mogao
piti stavio sam au na stol i upitao:
Zato si i dola zato to si morala saznati?
Iz zrcala na mene, otri, podsmjeljivi trokut obrva, podignutih
gore, k sljepooicama. Ona se okrenula, neto mi rei, ali nita nije
rekla.
Ne treba, znam.
Oprostiti se s njom? Pomaknuo sam svoje tue noge, zapeo
za stolicu, pala je niice, mrtva, kao tamo kod nje u sobi. Usne su
joj bile hladne nekad je isto tako bio hladan pod evo ovdje, u
mojoj sobi pokraj kreveta.
A kad je otila sjeo sam na pod, nagnuo se nad njenom
baenom cigaretom--------Ne mogu vie, ne elim vie!
145

Biljeka 39.

Koncept: KRAJ.

Sve to bilo je kao posljednje zrnce soli baene u zasieni rastvor:

brzo, bodui, kao igle puzali su kristali, otvrdnuli, smrznuti. I bilo mi
je jasno: sve je odlueno i sutra ujutro uinit u to. Bilo je to isto
kao i ubiti sebe ali, moda, tek u tada uskrsnuti. Zato to samo
ono to je mrtvo moe uskrsnuti.
Na zapadu se svaki trenutak u modrim grevima trzalo nebo. U
glavi mi je gorjelo i bubnjalo. Tako sam prosjedio itavu no i zas
pao tek oko sedam ujutro, kada se tama ve povukla, zazelenjela i
kad su postali vidljivi krovovi posijani pticama.
Probudio sam se: ve je deset (zvona danas oito nije bilo). Na
stolu jo od juer stajala je aa s vodom. udno sam popio
vodu i pourio: morao sam sve to to bre, koliko god je mogue
bre.
Nebo pusto, plavo, do dna izjedeno vjetrom. Probadajui
uglovi sjena, sve je izrezano modrim jesenjim zrakom tanko
strano se dotaknuti: sad e puknuti, razletjeti se kao staklena prai
na. I tako je u meni: ne smijem misliti, ne trebam misliti, jer
I nisam mislio, ak, moda, nisam ni vidio kako treba, samo sam
registrirao. Evo na kolniku odnekud granice, lie na njima
zeleno, jantamo, grimizno. Evo, gore ukrtajui se, lete ptice i
aera. Evo glave, otvorena usta, ruke mau kao granice. Valjda
sve ovo vie, grake, zuji...
Zatim puste, kao kugom pometene, ulice. Sjeam se: spotaknuo se o neto neizdrivo meko, podatno a ipak nepomino. Nagnuo
sam se: le. Leao je na leima, rairivi savijene noge, kao ena.
Lice...
Prepoznao sam debele, crnake i kao da su jo uvijek smijehom
zapjenjene, usne. vrsto zatvorivi oi smijao mi se u lice. Sekunda
prekoraio sam preko njega i potrao zato to vie nisam
mogao, morao sam sve to bre, ili osjeao sam slomit u se,
savit u se kao preoptereena ina...
Na sreu ostalo je jo samo dvadeset koraka, ve je ploa

146

zlatna slova Ured uvara. Na pragu sam zastao, udahnuo zrak,

koliko sam mogao i uao.
Unutra u hodniku u beskonanom redu, potiljak za potiljkom,
stajale su numere, s listiima, s debelim biljenicama u rukama. Pola
gano se pomicali, korak, dva i opet se zaustavljali.
Uzvrpoljio sam se u dnu reda, u glavi mi je bualo, hvatao sam ih
za rukave, molio ih kao to bolesnik moli da mu to prije daju ne
to to bi trenutnom kratkotrajnom mukom odjednom presjeklo sve.
Nekakva ena vrsto pritegnuta pojasom preko junife, s jasno
izraene dvije zadnje polulopte kojima itavo vrijeme vrti ovamo
onamo, kao da su joj upravo tamo oi. Obrecnula se na mene:
Boli ga eludac! Odvedite ga u zahod tamo, druga vrata
nadesno...
I na mene smijeh: i od tog smijeha neto prema grlu, i sad u
zavikati... ili...
Odjednom, otraga, netko me uhvatio za lakat. Okrenuo sam se:
providne, krilate ui. Ali nisu bili ruiaste, kao obino, ve svijetlocrvene, jabuica se na vratu trzala evo sad e prekinuti tanku
navlaku.
Zato ste ovdje? pitao je, brzo se usvrdlavajui u mene.
Grevito sam ga se uhvatio:
Bre k vama u kabinet... Moram sve odmah! To je
dobro, da, upravo vama.. Moda je uasno, da upravo vi, ali to je
dobro, to je dobro...
On je takoer znao, znao ju je, i od toga mi je bilo jo gore, ali,
moda, on e se takoer trznuti kad uje i ubijat emo zajedno, i ja te
posljednje sekunde neu biti sam...
Lupnula su vrata. Sjeam se: nie pod vratima zalijepio se
nekakav papiri i zagrebao po podu dok su se vrata zatvarala i zatim,
kao kapom, pokrilo nekakvom posebnom, bezranom tiinom. Daje
rekao barem jednu rije bez obzira koju najgluplju rije, ja bih
sve sastavio odjednom. Ali on je utio.
Nepregnuvi se toliko da mi je u uima zazvonilo rekao sam
(ne gledajui):
ini mi se da sam je uvijek mrzio, od samog poetka. Borio
sam se... A uostalom ne, ne, nemojte mi vjerovati: mogao sam, a
nisam se htio spasiti, htio sam stradati, to mi je bilo vrjednije od

147

svega... tj. ne nastradati ve da ona... I ak i sad ak i sad, kada

ve sve znam... Vi znate, vi znate, da me je pozvao Dobrotvor?
Da, znam.
Ali ono to je on meni rekao... Shvatite to je isto kao kad
bi sad ispod vas povukli pod i vi sa svime to je sad na stolu
papirom, crnilom... crnilo se prolije i sve u mrlju...
Dalje, dalje. I pourite. Tamo ekaju i drugi.
I tada, zagrcavajui se, zapliui se sve, to je bilo, sve to je
zapisano ovdje. O sebi stvarnom,' o sebi dlakavom, i to, to je ona
tada rekla o mojim rukama da, upravo je od toga sve i poelo i
kako ja tada nisam htio ispuniti svoju dunost, i kako sam obmanji
vao sebe, i kako je ona nabavila lanu potvrdu i kako sam hrdao iz
dana u dan i hodnici dolje i kako je tamo iza Zida...
Sve to besmislenim grumenima, komadiima zagrcavao
sam se, nedostajalo je rijei. Krive, dvostruko svijene usne sa osmi
jehom su mi primicale potrebne rijei zahvalno sam kimao: da,
da... I evo (to je to?) evo ve govori umjesto mene on, a ja samo
sluam... Da, a zatim... Tako je ba i bilo, da, da!
Osjeam: kao od etera postaje hladnije evo tu, oko vrata, i s
naporom pitam:
Ali kako vi to nikako niste mogli...
Osmjehuje se utke sve zakrivljenije... i zatim:
A vi znate vi ste htjeli od mene tota skriti, evo vi ste
nabrojali sve koje ste primijetili iza Zida. Ali na jednu ste osobu za
boravili. Vi kaete niste? A ne sjeate li se da ste tamo na mig, na
tren vidjeli tamo... mene? Da, da: mene.
Pauza.
I odjednom meni je, kao munja, sinulo u glavi, besramno
jasno: on isto je njihov... I itav ja, sve moje muke, sve to, to sam
iznemogavi, iz posljednih sila, donio ovamo, kao podvig sve je
to samo smijeno, kao drevni vic o Abrahamu i Izaku. Abraham
sav obliven hladnim znojem ve zamahnuvi noem nad svojim
sinom nad sobom odjednom glas: Ne treba! alio sam se...
Ne skidajui pogled od sve iskrivljenijeg osmijeha upro sam se
rukama o kraj stola, polako, polako zajedno s naslonjaem krenuo,
zatim dolje itavog sebe obuhvatio i pokraj povika, stepeni
ca, usta naglavce.

148

Ne sjeam se kako sam se naao dolje, u jednoj od javnih toaleta

kod stanice podzemne eljeznice. Tamo, gore, sve je propadalo, rui
la se najvea i najrazumnija civilizacija u povijesti, a ovdje nei
jom ironijom sve je ostalo kao prije, prekrasno. I pomisliti: sve je
to osueno, sve e zarasti u travu, o svemu ovome bit e samo
mitovi...
Jako sam zastenjao. I u isti taj tren osjeam netko me njeno
miluje po ramenu.
Bio je to moj susjed, na sjedalu do mene. elo ogromna ela
va parabola, na elu uti, neitki redovi bora. I ti su redovi o meni.
Shvaam vas rekao je. Ali ipak smirite se: nema po
trebe. Sve e se vratiti, neumitno e se vratiti. Vano je samo da svi
saznaju za moje otkrie. Vama prvom o tome govorim: izraunao
sam, beskonanosti nema!
Divlje sam ga pogledao.
Da, da, kaem vam: beskonanosti nema. Ako je svijet
beskonaan onda srednja gustoa materije u njemu mora biti ravna
nuli. A budui da ona nije nula a to znamo onda je svemir ko
naan, on je oblika sfere i kvadrat svemirskog radijusa, y2= sred
nje gustoe, pomnoen sa... Evo, ja samo moram izraunati brojni
koeficijent i tada... Shvaate: sve je konano, sve je jednos
tavno, sve je izraunljivo; i tada emo filozofski pobijediti
shvaate? A vi, uvaeni, smetate meni da zavrim izraune, vi vi
ete...
Ne znam to me vie potreslo: njegovo otkrie ili njegova vrsti
na u tom apokaliptikom trenutku: u njegovim rukama (to sam vidio
tek sad) bio je notes i logaritamske tablice. I shvatio sam: ako sve i
propadne, moja je dunost (pred vama, moji nepoznati, dragi)
ostaviti svoje biljeke u zavrenom obliku.
Zamolio sam ga papir i tu sam napisao posljednje redove...
Htio sam ve staviti toku onako kako su drevni stavljali kri
nad jamama u koje su bacali mrtvace, ali odjednom olovka je zadrh
tala i ispala mi iz prstiju...
Sluajte drmao sam susjeda. Ma sluajte, kad vam
kaem! Morate morate mi odgovoriti: a tamo gdje se zavrava va
konani svemir? to je tamo dalje?
Odgovoriti mi nije uspio: odozgo, po stepenicama topot.

149

Biljeka 40.

Koncept: INJENICE. ZVONO. SIGURAN SAM.

Dan. Vedro. Barometar 760. Zar sam ja, D-503, napisao ovih 220
stranica? Zar sam ja nekad osjeao ili zamiljao da ovo osjeam?
Rukopis je moj. I dalje isti rukopis, ali na sreu, samo
rukopis. Nikakve groznice, nikakvih besmislenih metafora, osjeaja:
samo injenice. Zato to sam zdrav, savreno, potpuno zdrav. Smi
jeim se ne mogu, a da se ne smijeim: iz glave su izvukli nekakav
iver, u glavi je lako, prazno. Tonije: nije prazno, ali nema niega
stranog to bi smetalo osmijehu (osmijeh je normalno stanje nor
malnog ovjeka).
injenice su takve. Tu veer moga su susjeda, koji je otkrio
konanost svemira i mene i sve koji su bili s nama odveli, jer
nismo imali potvrdu o Operaciji i priveli u najbliu sluaonicu
(broj sluaonice mije zbog neeg poznat: 112). Tu su nas veza
li na stolove i podvrgnuli Velikoj Operaciji.
Drugi dan ja, D-503, javio sam se Dobrotvoru i ispriao mu sve
to mi je bilo poznato o neprijateljima sree. Zato mi se to ranije
moglo initi tekim? Neshvatljivo. Jedino objanjenje: moja prethod
na bolest (dua).
Naveer tog istog dana za istim stolom s Njim, s Dobrotvorom
sjedio sam (prvi put) u slavnoj Plinskoj Sobi. Doveli su onu enu.
U mojoj prisutnosti morala je dati svoj iskaz. Taje ena uporno ut
jela i osmjehivala se. Primijetio sam da ima otre i vrlo bijele zube i
da je to lijepo.
Zatim su je uveli pod Zvono. Njeno je lice postalo vrlo bijelo, a
kako ima vrlo tamne i velike oi to je bilo jako lijepo. Kada su
ispod Zvona poeli izvlaiti zrak ona je zabacila glavu, pritvorila
oi, stisnula usne to me na neto podsjetilo. Gledala me, vrsto se
uhvativi za naslon naslonjaa gledala, dok joj se oi nisu sasvim
zatvorile. Tada su je izvukli, pomou elektroda brzo osvijestili i opet
uveli pod Zvono. To se ponavljalo tri puta a ona ipak nije rekla
niti rije. Drugi, koji su privedeni zajedno s tom enom pokazali su

150

se asnijima mnogi od njih poeli su govoriti ve od prvog puta.

Sutra e se svi oni popeti stepenicama Stroja Dobrotvora.
Odugovlaiti se ne smije jer je u zapadnim kvartovima jo uvi
jek kaos, krikovi, leevi, zvijeri i naalost velik broj numera
koje je iznevjerio razum.
Ali na poprenom 40. bulevaru uspjeli su montirati privremeni
Zid od visokovoltanih valova. I nadam se mi emo pobijediti.
tovie: siguran sam mi emo pobijediti. Jer razum mora pobije
diti.

151

O knjievnosti, revoluciji i entropiji

Reci mi posljednji broj, gornji, najvei.

Ali to je besmisleno! Ako je broj brojeva beskrajan, koji je
onda posljednji?
A kakvu bi ti posljednju revoluciju? Posljednje nema, revolu
cije su beskrajne.
(Jevg. Zamjatin, roman Mi)

Upitamo li izravno: to je revolucija?

Odgovorit e luj-katorski: revolucija to smo mi; odgovorit e
kalendarski: mjesec i datum; odgovorit e: po abecedi. Ako pak od
abecede prijeemo na slogove, onda evo:
Dvije se mrtve, tamne zvijezde sudaraju s neujnom zaglunom
grmljavinom i pale novu zvijezdu: to je revolucija. Molekula napu
ta svoju orbitu, prodire u susjedni atomski svemir, raa se novi
kemijski element: to je revolucija. Lobaevski jednom knjigom raz
bija zidove tisuugodinjeg Euklidova svijeta kako bi otvorio put u
bezbrojne neeuklidovske prostore to je revolucija.
Revolucija je svugdje, u svemu; ona je beskrajna, posljednje re
volucije nema, nema posljednjeg broja. Socijalna je revolucija samo
jedna od bezbrojnih brojeva: zakon revolucije nije socijalan, nego je
neizmjerno vei kozmiki, univerzalni zakon jednak zakonu
uvanja energije, izroavanja energije (entropije). Jednom e odre
diti tonu formulu zakona revolucije. I u toj e formuli biti brojane
veliine: nacije, klase, zvijezde i knjige.

Purpuran je, vatren, smrtonosan zakon revolucije; ali ta je smrt

radi zaetka novog ivota, zvijezde. A hladan je, modar poput leda,
poput ledena meuplanetarnog beskraja zakon entropije. Plamen
od purpurnog postaje ruiast, ujednaen, topao, ne smrtonosan ve
komforan; sunce stari, postaje planetom, udobnom za ceste, duane,
153

postelje, prostitutke, zatvore: to je zakon. I da se ponovo mladou

zapali planeta, treba je upaliti vatrom, treba je gurnuti s ravne ceste
evolucije: to je zakon.
Neka se plamen ohladi sutra, prekosutra (u knjizi Bitka dani su
jednaki godinama, stoljeima). Ali netko to mora vidjeti ve danas i
ve danas heretiki govoriti o sutranjici. Heretici su jedini (gorki)
lijek od entropije ljudske misli.

Kada se plameno uzavrela sfera (u znanosti, religiji, socijalnom

ivotu, umjetnosti) hladi, vatrena se magma prekriva dogmom tvr
dom, okotalom, nepokretnom korom. Dogmatizacija je u znanosti,
religiji, socijalnom ivotu, u umjetnosti entropija misli; dogmatizirano vie ne ee, ono samo grije, ono je toplo, ono je hladnjikavo. Umjesto propovijedi na gori, ispod sunca to ee, iznad uzdignu
tih ruku i jecanja dremljiva molitva u blagostanju opatije; umjesto
Galilejeva A ipak se okree mirni prorauni u toplom kabinetu
opservatorija. Na Galilejima epigoni polagano, polipski, koraljno
grade svoje: to je ve put evolucije. Sve dok nova hereza ne digne u
zrak koru dogme i sve na njoj podignute najtrajnije, najkamenitije
zgrade.

Eksplozije nisu komotna stvar. I zbog toga one to ih podmeu,

heretike, pravedno unitavaju vatrom, sjekirom, rijeju. Za svaku
dananjicu, za svaku evoluciju, za teak, spori, korisni, kreativni,
koraljski rad heretici su tetni: oni neproraunato, glupo uskau iz
dananjice u sutranjicu, oni su romantici. Babeufu su 1797. prave
dno odrubili glavu: on je uskoio u 1797. godinu, preskoivi stolje
e i po. Pravedno sijeku glave heretikoj knjievnosti koja dira u
dogme: ta je knjievnost tetna.
Ali je tetna knjievnost korisnija od korisne: zato to je antientropijska, ona je sredstvo borbe sa zakreenjem, sklerozom, korom,
mahovinom, smirenjem. Ona je utopijska, besmislena kao Babeuf
godine 1797: ona je u pravu kroz stotinu pedeset godina.

154

Poznamo Darwina, znamo da su poslije Darwina mutacije, vajsmanizam, neolamarkizam. Ali to su sve balkonii, verande: zgrada
je Darwin. A u toj zgradi nisu samo punoglavci i gljive tamo je
takoer ovjek. Onjaci se bruse tek kada postoji netko koga treba da
se grize; domae kokoi imaju krila samo zato da njima lupetaju. Za
ideje i kokoi jedan je zakon: ideje koje se hrane kosanim kotletima
gube zube isto onako kao civilizirani kotletski ljudi. Heretici su po
trebni zdravlja radi; ako ih nema, treba da ih se izmisli.

iva knjievnost ne ivi prema jueranjem satu, niti prema dana

njem, nego prema sutranjem. Ona je mornar kojega su poslali gore,
na katarku, odakle vidi kako tonu lae, gleda ledene sante i opake
struje koje se ne razlikuju s palube. Mogu ga skinuti s katarke i
privesti kodovima, u utrobu broda, ali to ne mijenja nita: ostaje
katarka drugi e s katarke vidjeti isto to je vidio prvi.
Mornar je na katarci potreban u buri. Sada je bura, s raznih se
strana uje SOS. Jo se jue pisac mogao mimo etati palubom, kljocati kodakom (svagdan); ali kome e pasti na pamet da na filmu gleda
krajolike i anr-slike kada se svijet naherio za 45, zijaju zelena dri
jela, a paluba treti? Sada se moe gledati i misliti samo kao pred
smrt: eto, umrijet emo i to e se desiti? kako smo ivjeli? ako
emo ivjeti ispoetka, na nov nain onda ime, radi ega? Sada
su knjievnosti potrebna golema, katarkasta, avionska, filozofska ob
zorja, potrebno je posljednje, najstranije, najhrabrije Zato? i A
to e biti dalje?

Tako pitaju djeca. Ali su djeca najsmioniji filozofi: stiu u ivot gola,
nepokrivena nijednim listiem dogmi, apsoluta, vjera. Zbog toga je
svako njihovo pitanje tako besmisleno-naivno i tako zastraujue
komplicirano. Oni novi, koji sada ulaze u ivot, goli su i neustraivi
poput djece, i kao djeca, kao Schopenhauer, Dostojevski, Nietzsche,

155

pitaju zato? i to e biti dalje? Genijalni filozofi, djeca i puk

jednako su mudri: zato to postavljaju jednako glupa pitanja. Glupa
za civilizirana ovjeka koji posjeduje namjeteni stan, s krasnim
zahodom, i dobro namjetenu dogmu.

Organska je kemija ve izbrisala crtu kaja dijeli ivu materiju od

mrtve. Pogreno je dijeliti ljude na ive i mrtve: postoje ivi mrtvaci
i ivo-ivi. ivi mrtvaci takoer piu, hodaju, govore, rade. Ali se oni
ne varaju; bez greke rade samo strojevi, ali oni prave samo mrtve
stvari. ivo-ivi grijee, tragaju, pitaju, mue se.
Tako i to to piemo: hoda i govori, ali ono moe biti ivo-mrtvo
ili ivo-ivo. Ono odista ivo ne zaustavlja se ni pred ime, trai
odgovore na besmislena, djetinjasta pitanja. Neka odgovori nisu
toni, neka je filozofija pogrena pogreke vie vrijede od istina.
Istina je strojna, pogreka iva, istina smiruje, pogreka uzne
miruje. I neka su ak odgovori uope nemogui to bolje baviti
se odgovorenim pitanjima povlastica je mozgova koji su graeni
na naelu kravlje utrobe, kao to je poznato, prilagoene probavljanju provakanoga.

Da u prirodi ima neto nepokretno, da ima istina sve bi to bilo,

dakako, netono. Ali su, na sreu, sve istine pogrene: dijalektiki se
proces sastoji upravo u tome to dananje istine ve sutra postaju
pogrekama; posljednjega broja nema.
Taje (jedina) istina samo za snane: slaboivani mozgovi sva
kako trebaju ogranienja svemira, posljednji broj, take uvjerlji
vosti kako bi rekao Nietzsche. Slaboivanima nedostaje snaga
da u dijalektiki silogizam ukljue sami sebe. Zaista, to je teko. Ali
to je ono isto to je uspio uiniti Einstein: uspio se sjetiti da se on,
Einstein, koji sa satom u rukama motri kretanje takoer kree,
uspio je na kretanje zemaljsko pogledati izvana.
Upravo tako promatra zemaljsko kretanje velika knjievnost koja
ne poznaje posljednje brojeve.

156

Formalna je znaajka ive knjievnosti jednaka unutranjoj: otkla

njanje istine, to jest onoga to svatko zna i sve do toga asa i ja sam
znao silazak s kanonskih tranica, sa iroka utabanog puta.
Utabani je put ruske knjievnosti, do sjaja izvoen gigantskim
obruima Tolstoja, Gorkoga, ehova realizam, svagdan; znai,
valja napustiti svagdan. Tranice koje je do svetinje kanonizirao
Blok, Sologub, Bjeli simbolizam je koji je porekao svagdan: znai
valja poi u svagdan.
Apsurd, da. Presijecanje paralela takoer je apsurd. Ali to je
apsurd samo u kanonskoj, plonoj Euklidovoj geometriji: u neeuklidovoj geometriji to je aksiom. Treba samo da se prestane biti ploan,
uzdii se nad plohu. Za dananju knjievnost ploha je svagdana ono
to je zemlja aeroplanu. Ona je samo putanja zaleta radi dizanja u
visine od svagdana prema bitku, prema filozofiji, prema fantasti
ci. Na utabanim putovima, na cestama neka kripe jueranje
taljige. ivi imaju snage da presijeku svoju jueranjicu.

Popeli mi u taljige kotarskog naelnika ili komesara, taljige ipak

ostaju taljigama. I ipak e knjievnost ostati jueranjom, ako povezemo sam revolucionarni svagdan utabanim i izvoenim putom
ak ako ga povezemo na bijesnoj trojki s praporcima. Danas nam tre
baju automobili, aeroplan, titraji, lijet, toke, sekunde, punktiri.
Starih, sporih, dremljivih opisa nema: lakonizam ali golemi
napon, visoka voltaa svake rijei. U sekundu valja utisnuti toliko
koliko prije u minutu od ezdeset sekundi: i sintaksa postaje eli
ptinom, leteom, komplicirane piramide reeninih sklopova rasta
vljaju se na kamenje samostalnih reenica. Uslijed brzine kretanja
ono to je kanonizirano, uobiajeno, izmie oku: odatle neobini,
esto udnovati leksik i simbolika. Slika je otra, sintetina, ima sa
mo jednu temeljnu crtu koju se dospijeva opaziti iz automobila. U
navikom posveeni rjenik prodrli su provincijalizmi, neologizmi,
znanost, matematika, tehnika.

157

Hoe li se prihvatiti pravilo da se talent pisca sastoji u tome da od

pravila pravi izuzetak; daleko je vie onih koji izuzetke pretvaraju u
pravila.

Znanost i umjetnost sastoje se podjednako u projiciranju svijeta na

neke koordinate. Razliiti su oblici samo u razliitosti koordinata. Svi
su realistiki oblici projicirani na nepokretne, plone koordinate
Euklidova svijeta. U prirodi tih koordinata nema, nema tog ogra
nienog, nepokretnog svijeta, on je konvencija, apstrakcija, nereal
nost. I zbog toga je realizam, bilo socijalistiki, bilo buroaski,
nerealan: neizmjerno je blie zbilji projiciranje na kose povrine u
kretanju ono to jednako ini nova matematika i nova umjetnost.
Ne primitivni realizam, ne realia, nego realiora sastoji se u po
maku, u izvrtanju, u iskrivljavanju, u neobjektivnosti. Objektivan je
objektiv fotografskog aparata.
Novi oblik nije svima razumljiv, mnogima je teak. To je mo
gue. Navikom steeno, banalno, dakako je jednostavnije, ugodnije,
udobnije. Vrlo je jednostavan Euklidov svijet i vrlo je teak Einsteinov ali se ipak ne moemo vratiti Euklidu. Nikakva revolucija,
nikakva hereza nije udobna i nije lagana. Zato to je skok raskid s
lagodnom krivuljom evolucije, a raskid je rana, bol. Ali valja ranja
vati: veina boluje od nasljedne spavae bolesti, a bolesnike koji
boluju od te bolesti (entropije) ne smije se putati da spavaju jer e
nastupiti posljednji san, smrt.
Od iste bolesti esto boluju umjetnici, pisci: sito su zaspali u
neko izmiljenom i dvostruko usavrenom obliku. I nema snage
samoranjavanja, naputanja voljenoga, odilaenja iz soba na koje su
navikli i koje miriu na lovorovo lie na istinu radi novoga
poetka.
Istina, raniti sebe, teko je, pa ak i opasno. Ali ivome da ivi
danas kao juer, a juer kao danas jo je tee.
God. 1923.
Prev. Aleksandar Flaker

158

POGOVOR
Zamjatinova distopija

Distopijom ovdje i drugdje nazivamo tekstove koji opovrgavaju

utopijsko vienje budunosti, ostajui, meutim, kritikom utopije
kao zatvorenoga prostora. Drugi su u opticaju korespondentni poj
movi antiutopije ili pak crne utopije.
Roman Evgenija Zamjatina Mi pisan je jamano 1920. i dovra
van 1921. Svome prijatelju i ilustratoru Blokove Dvanaestorice,
Juriju Annenkovu, itao je Zamjatin poglavlja iz romana ljeti 1921, u
vrijeme kada je pripremao prijevode Wellsa i Thackeraya. Namje
ravao je roman objaviti bilo kod Grebina u Berlinu (nakladnik je
poslovao i u Rusiji) bilo u Alkonostu. U izvorniku, meutim, djelo
nije tada objavljeno. Roman je ugledao svjetlo na engleskom u New
Yorku 1924. i na ekom u Pragu 1927. kada je ruski emigrantski
asopis tiskao nepotpuni ruski tekst to je kasnije posluilo
povodom hajke na autora. Potpuno rusko izdanje ostvareno je tek
1952. u New Yorku, a danas su Zamjatinova djela u potpunosti pris
tupana u Rusiji. Meutim, roman je u dvadesetim godinama u Rusiji
smatran knjievnom injenicom, o njemu se javno diskutiralo i pisani
su kritiki osvrti.
U vrijeme kada je roman pisan, rusko se drutvo poslije bolje
vikog prevrata jo nije bilo strukturiralo i nije davalo mnogo grae
za oblikovanje zatvorenoga prostora budue Jedine Drave, nego se
mogao shvatiti samo kao memento novim vladarima jedne estine
zemaljske kugle. Roman je postavljao pitanja o konanom cilju za
poetih procesa i to na tragu onih pitanja koja je ve Dostojevskij
postavljao utopijskim falansterima emyevskog (usp. Zapise iz
podzemlja).
Pobude Zamjatinovoj zabrinutosti za sudbinu boljevike revolu
cije mogle su u vrijeme pisanja romana izazivati s jedne strane
intelektualni projekti kakvi su se pojavljivali unutar ruske avangarde,
s druge pak strane iskustva vrsto strukturiranog graanskog drutva
159

u vrijeme industrijske revolucije, kakvo je upoznao za vrijeme borav

ka u Engleskoj kao konstruktor ruskog ledolomca, pa i vlastita
razmiljanja kao inenjera po struci. Piui o Orwellovu romanu
1984. Isaac Deutscher Zamjatinov je roman smatrao jednako antiamerikim kao i antisovjetskim. Ukratko: roman je antitotalitaran.
Izbor je pripovjedaa za Zamjatina karakteristian: konstruktor
svemirske letjelice koji biljei koncepte apologije koju e letjelica
prenijeti na drage planete. Njemu je postavljen zadatak pisanja u
duhu vladajue u budunosti estetike rada i stroja kakvu je u to vri
jeme posebno propagirao Aleksej Gastev kao temelj pjesmama,
religiji i glazbi u kolektive zbijena ovjeanstva.
Razumije se, Zamjatinove plavkaste juniforme nisu drago nego
varijanta modrih bluza koje su ve u 19. st. bile znakom industri
jskog radnitva, pa se tako i u Gasteva pojavljuju kao naa zatitna
boja, a i Zamjatinovi naslovi tekstova budunosti kao Stanse o
spolnoj higijeni ili Svakodnevne ode Dobrotvora nisu samo po
ruga utilitarnoj estetici uope, nego korespondiraju s Gastevljevom
vizijom Himni industriji i baletima Matanja aero (usp. Gastevljeve tekstove, objavljene izmeu 1917. i 1919. u Poeziji radnikoga
udarca).
Naglasili smo ve Zamjatinovo prijateljevanje sa slikarom
Annenkovom. Krenemo li tim tragom dalje, morat emo upozoriti na
estetsku aksiologiju senatora Ableuhova u romanu Andreja Beloga
Petrograd (Peterburg, preveden i u nas) koji je toliko cijenio ravnolinijsku geometriju Grada, ali i na Maleviev likovni suprematizam s polazitem u europskom kubizmu, osobito na one primjere u
kojima se slijevala geometrizacija prostora i ovjeka, pa i na programatski Crni kvadrat na bijeloj pozadini. Geometrizam u modeliranju
ljudskog lika znaajan je, meutim, i za Zamjatinove tekstove koji su
prethodili romanu Mi, poimenice za pripovijesti, zapravo krae ro
mane, Otoane (Ostrovitjane), napisane 1917, i ovjekolovca (Lovec elovekov), pisanog 1917-1918. Za oba djela grau je Zamjatinu
dala Engleska koju je dobro poznavao. S time u vezi citirat emo nje
gova suvremenika klovskog:
etverokutni ljudi s prezimenima Campbell (Otoani), Craggs
(ovjekolovac); oznaeni brojkom ( M i ) naselili su se u
Zamjatinovim pripovijestima.

160

Svijetli im etverokutno sunce ( M i ) .

Bar bi moralo svijetliti.
I zaista: Campbell ima kvadratne cipele, kvadratnu bradu, i mata
o kvadratno-vrstom svijetu, a s kvadratom se poistovjeuje i
pripovjeda matematiar u romanu M i koji sebe zamilja kao
ivi, divni kvadrat i stalno se nalazi u tom kvadratnom poloaju.
Kvadrat nije tu, kao u Malevia, likovno poelo, nego je u toj distopiji znak reda u ljudskim odnosima. vrsti red znaajan je kako za
engleski provincijski Jesmond tako i za model (osporene) utopije.
Vikar Dewley u Otoanima nije samo autor knjige Zavjet prisilno
ga spasa, nego je prema toj knjizi sastavljena i satnica primanja
hrane, satnica koritenja svjeeg zraka, satnica pokajnikih
dana, a na kraju i satnica koja se odnosila na openje s missis
Dewley, a bile su u njoj ispisane subote svakog treeg tjedna. Tom
rasporedu odgovara u romanu Mi Satna tablica koja rasporeuje do
kraja vrijeme itelja Jedine Drave, a usporeuje se s najveim
spomenikom stare knjievnosti /.../ eljeznikim voznim redom jer
do posljednje sekunde rasporeuje vrijeme: iste sekunde izlazimo u
etnju i odlazimo u auditorij, u dvoranu taylorovskih vjebi, odlazi
mo na spavanje, a kako satnica vikara Dewleya tako i Satnica Jedine
Drave predvia posebne osobne sate, posveene reguliranoj spol
nosti. I upravo e naruena regulacija spolne ljubavi dovesti do pore
meaja u oba modela, kako u vrsto normiranom ivotu otoana (ne
zaboravimo, prvotne su utopije smjetavane na otoke) tako i Zidom
od divljatva odvojene strukture Jedine Drave. Drugi kritiki su
vremenik Zamjatinov, Aleksandr Voronskij, ve je prije objavljiva
nja romana naglasio kako je u romanu Mi Zamjatin prefarbao svoje
'Otoane' i odanle prenio ne samo glavne crte Londona i Jesmonda
nego i fabulu.
Nema sumnje: Zamjatinov je roman konstrukt koji je nastao iz
iskustva satirike proze, u Engleskoj vrlo razvijene (sjetimo se samo
Swifta), i poznavanja modeme tehnike civilizacije. Nije tako nima
lo sluajno to se u romanu esto spominje Taylor kao prorok koji
je umio gledati stoljea unaprijed, teoretiar rada na tekuoj traci
kojega je sustav organizacije rada Lenin zvao znanstvenim sus
tavom istiskivanja znoja, ali ga je oigledno smatrao korisnim i za
primjenu u industrijalizaciji Rusije, a jamano je bio uzorom i

161

Gastevljevim razmiljanjima o NOT-u (Naunaja organizacija

truda). Taylorizmu se kasnije narugao Chaplin u Modernim vre
menima, ali ve u vrijeme kada je taj znanstveni sustav naiao na
primjenu u amerikoj industriji, osobito u proizvodnji automobila.
U roman su ugraena i engleska knjievna iskustva. Znamo:
Wellsa je Zamjatin i sam prevodio u vrijeme dok je pisao Mi, a
napisao je i predgovor za rusko izdanje njegovih djela. Osobito ga je
cijenio kao autora znanstvene ili socijalne fantastike (pojmovi su
Zamjatinovi), i to upravo distopine, jer Wells svoje socijalno-fantastine romane koristi skoro iskljuivo da razotkrije defekte posto
jeega socijalnog poretka a ne zato da stvori sliku nekog budueg svi
jeta. U inenjeringu vlastitog romana Zamjatin samo djelomino sli
jedi Wellsa, ali se zapravo odnosi prema njemu polemiki, ak i s ele
mentima parodije. On slijedi autora Osloboena svijeta sve dok se
na ruevinama stare civilizacije ne stvori Jedina Svjetska Dr
ava, ali dok e u Wellsa Kongres Svjetske Drave postupno svesti
svoju vlast na niticu, dotle Zamjatin otvara suprotnu projekciju
koncentracije vlasti u rukama Dobrotvora, oslonjena na represivni
aparat uvara.
Pojam utopije, slijedei tradiciju anra, redovno vezujemo za
omeeni prostor na kojemu se stvara od naega savreniji svijet. I
Zamjatinov je svijet omeen, ali njegova distopija oituje alternativu
standardiziranom i geometriziranom prostoru jedinodravnosti.
Unutar Dravnog prostora u svijetu matematikog znakovlja bitnu
e ulogu odigrati V-l (iracionalni korijen iz minus jedan) kao znak
opstojnosti iracionalnih snaga koje se vezuju za eros kao deregulativ
racionalne izgradnje ljudskih odnosa. Pripovjedaeva subverzija
polazi upravo od iracionalnog naela, a junaci romana, razbijajui
sheme strogo kontroliranog svijeta spolnosti, pronalaze za sebe i
alternativni prostor u muzejskoj Staroj kui i s one strane Zida
u svijetu neciviliziranih kosmatih. Ovdje, naime, u svijetu koji je
izmakao posvemanjoj kontroli Dobrotvora i sustava monodravnosti, vladaju drugi obiaji, ali i estetika za koju je ve primjeeno
da nije avangardna. uje se tu, dodue Skrjabinova glazba, koja je
pjesniku Pastemaku mogla potresti svijet, ali je u kipu kojemu se u
Staroj kui divi numerirani pripovjeda otkrio avangardni kritiar
klovskij Mefista kipara Antokol'skog iz 1883, koji se tada nalazio u

162

petrogradskom Ruskom muzeju. klovskij se narugao estetskom

polazitu Zamjatinova pripovjedaa u osporavanju matematiki
sreena svijeta. Citiramo samo ono to je bitno i ne pripada zapravo
izravnom ruganju teoretiara proze Zamjatinu:
Katkada junakinja odlazi iz izjednaena svijeta u stari svijet,
u Staru kuu, u toj Staroj kui ona oblai svilenu haljinu,
svilene arape. U kutu stoji Buddhin kip. Bojim se da na stolu
lei Apolon/.../
Ljudi koji se bore s jednadbama zovu sebe Mefi, skraeni
com od Mefisto, zbog toga to Mefisto znai nejednakost.
Oni se klanjaju tom Mefistu. K tome jo i kipu Antokol'skog
/.../
klovskij je ironian. On bi u Staroj kui htio vidjeti secesionistiki ideal. Zato spominje Apolon, asopis kojim je zavravao
ruski simbolizam i poinjalo doba akmeizma, bila je to, u likovnim
umjetnostima, ruska varijanta onoga to u srednjoj Europi zovemo
modernom ili pak secesijom. Naravno, nije bila rije o Zamja
tinu, nego o njegovu pripovjedau, kojega je, kratko reeno, morala
privlaiti retrogradna umjetnost. eljeli bismo, nasuprot tome, u
tom alternativnom svijetu naglasati znak Buddhina kipa, ne zabora
vljajui pri tome da je u to vrijeme, kao kontrarevolucionar strije
ljan, pjesnik Gumilev u Zalutalom tramvaju prizivao Indiju duha,
a i Ujevi je, sjedei u parikoj Rotondi u ratnim europskim godi
nama matao o indijskoj Golkondi. A jo je znaajnija pojava
Mefista i to bez obzira na spomenutu sklupturu. Dakako, tu smo na
tragu Faustove tradicije. Odlazak u Staru kuu oznaen je tako
tradicijom lika, koji inei zlo ini dobro. Bar je tako, na zalasku
boljeviko-stalinske epohe, kada je ruski totalitarizam oitovao
apsurd i grotesku svoga postojanja, Goetheov besmrtni lik shvaao
Mihael Bulgakov, dakako, kao fantastian uvid u zbilju.
Ako smo se zadrali na knjievnim i likovnim predlocima koji
su Zamjatinu posluili za modeliranje prijetnji budunosti i zanema
rili realije kaotinog u to vrijeme svijeta prevrata i graanskog rala
kao i aktualne tada ideje o irenju svjetske revolucije, koje su svoj
slom doivjele pred samom Varavom, onda smo to uinili da bismo
s jedne strane istakli avangardna polazita u konceptu romana, a s

163

druge strane polemiku s idejnim svijetom optimalnih projekcija koje

su predstavnici ove formacije bili ponudili.
Kasnije je romanu Mi priznat knjievnopovijesni status romana
anticipacije jer je u njemu zapravo Zamjatin stvorio vie nego pred-sliku (Karei Teige: predobra/) budueg totalitarnog drutva. Za
mjatin, meutim, nije samo anticipirao svijet totalitarne dravnosti
koji je tek bio na pomolu, nego je prethodio i nekim srodnim djelima.
Moemo ak rei da je dolo do povratne sprege engleske i ruske
knjievnosti. Srodnost romana Aldousa Huxleya Vrli novi svijet
(Brave New World, 1932), objavljena prije dolaska Hitlera na vlast,
ali ve u godinama velikog prijeloma i Stalinove diktature u SSSRu, uoljiva je, dodue, ali je neemo pripisati itanju Zamjatinova
romana. Tumaimo je radije srodnim intertekstualnim odnosima s
engleskim naslijeem. Prijetnja vrlog novog svijeta sukladna je
ipak prijetnji Zamjatinove distopije. I Huxley tom svijetu u kojemu
nitko ne razmilja vie o slobodi, oponira svijet divljaka u rezer
vatu, ali je njegov model budunosti manje pregnantan od ruskoga,
sofisticiraniji je... O izravnijoj vezi sa Zamjatinovim tekstom moe,
meutim, svjedoiti drugo djelo engleske knjievnosti: roman Tisuu
devetsto osamdeset i etvrta (Nineteen Eighty-Four, 1949). Sada je to
djelo engleskog ljeviara, sudionika graanskog rata u Kataloniji,
koji je shvatio kako su i panjolski komunisti poslunici Velikog
Brata iz Stalinovih svesovjetskih prostora. Ako njegova ivotinjska
farma (Animal Farm, 1945) preteno nastavlja Swiftovu tradiciju,
1984 podsjea na Huxleya, ali jo vie na Zamjatina. Meutim,
Orwell je za sobom imao neposredna iskustva Hitlerova nacional-socijalizma i Stalinove megadrave koja je itatelj mogao prepo
znati. Preveden na sve mogue jezike postao je romanom koji je uve
like oznaio 20. stoljee, a pojedine sintagme, poput Velikog Brata
ili nemutog novogovora, ule su u rjenik suvremene publicistike.
Uostalom, u nas je oljanov prijevod romana objavljen upravo one
godine 1984. u kojoj bi se distopijsko vienje svijeta imalo reali
zirati!
Orwellov je roman u kritici koja je ve imala pred sobom cijeli
ruski roman, s pravom nazivan posticipacijom ne samo zbog Zamja
tinova prioriteta nego i zbog toga to je graen na ve poznatom
drutveno-povijesnom materijalu: Hitlerov se totalitarni ustroj ve u

164

ratu raspao, a kako znamo iz vlastitog iskustva godina 1948. pred

stavljala je nasilni pokuaj konsolidacije totalitarnog imperija na
prostoru od Odre i Crnog mora do Vladivostoka i ire, a sustav je
otkrivao i neke pukotine.
Zamjatinova sudbina bila je u Rusiji, nakon objavljivanja teksto
va u inozemstvu, zapeaena. Vlastodrci su prepoznavali poredak
koji su gradili. Nimalo sluajno u godini velikog prijeloma u indus
trijalizaciji i kolektivizaciji SSSR-a 1929. povedena je hajka protiv
Zamjatina. Te se godine sovjetski ustroj silovito pribliavao ost
varenju pieve distopije. Zamjatin je spoznao vrijeme: poslao je
pismo samome Stalinu, obeao da se u inozemstvu nee baviti protusovjetskom djelatnou i dobio putovnicu te 1931. iselio u
Pariz. Obeanje je odrao: klonio se suradnje u emigrantskom tisku,
ali je pripremao roman s motivima hunske najezde Bi boji koji je
ostao nedovren i kao takav objavljen posmrtno 1937.
Meutim, u vrijeme kada je Krlea bio na izletu u Rusiju,
Zamjatin je jo uvijek bio aktivan, pa je njegov roman smatran knji
evnom injenicom tih godina. Krlea je bio nazoan na Zamjatinovoj inscenizaciji Leskovljeve pripovijesti o tulskom kovau koji
je potkovao buhu engleskom kralju. U Buhi, komadu koji se bio
udaljio od proznog predloka u smjeru postupaka talijanske puke
komedije, Krlea je vidio mnogo nevidljive, a opet potcrtane simbo
like ruskog zbivanja. Meutim, ima u Krleinu putopisu i oigledne
podudarnosti sa Zamjatinovom distopijom. Sjetimo se poglavlja o
Dolasku proljea. Krleino je motrite smjeteno u vrtu Kemijskog
instituta i otuda autor projicira znanstveno odreenu budunost cijele
zemaljske kugle:
Ovdje stoji Kemijski institut, s linoleumom, epruvetama, be
tonom, sve oprano i blistavo, i isto, kao to ve jesu nauni
zavodi XX stoljea /.../ Ljudi su neobino pametne ivotinje,
i kao to je danas sve ureeno u ovom Kemijskom institutu,
tako e domala biti na itavoj zemaljskoj kugli.
I
tako se moskovski Kemijski institut pretvara u model drutva
budunosti, pa se ova dovrenost pojavljuje pred Krleom kao
distopina vizija svijeta u kojemu se poetsko naelo vrednuje kao
negativno i kojemu e pjesnici biti izmet i ruglo Kemijskih institu
ta. Krlea jo uvijek, dodue, vjeruje u poeziju izopenih luaka,

165

ali je u biti ideja svijeta izgraena na znanstvenim temeljima na

itavoj zemaljskoj kugli osporena. I nije za tu podudarnost bitno je
li Krlea itao Zamjatina, ali da se u Moskvi 1925. o romanu govo
rilo, o tome nema dvojbe. Uostalom, pozvali smo se ve na Voronskog kao dobrohotnog kritiara Zamjatinova romana. A jedini je
tekst ruske knjievne kritike to ga je Krlea o povratku objavio u
Knjievnoj republici bio upravo tekst Aleksandra Voronskog!
Evgenij Zamjatin kao knjievni kritiar bavio se ruskim (Belyj,
Gor'kij), ali i engleskim (O'Henry, H. G. Wells, R. B. Sheridan) pisci
ma. Vrstan je esejist koji je svoja razmiljanja posvetio poloaju
knjievnosti i umjetnosti poslije prevrata. S idejnim svijetom romana
u uskoj je vezi tekst O knjievnosti, revoluciji i entropiji. Taj smo
tekst bili preveli za zbornik Heretici i sanjari 1954.-(2. izdanje 1988).
Smatramo da moe posluiti kao piev vlastiti pogovor; poziva se na
vlastiti roman!
Aleksandar Flaker

166