Professional Documents
Culture Documents
Dario Džamonja Priče
Dario Džamonja Priče
PRIE
IN MEMORIAM:
DARIO DAMONJA (1955.-2001.)
NADZEMALJSKI SVIJET
Ima li iko, u Sarajevu, da nije proplakao, da mu se srce nije skamenilo,
onoga dana kada u novinama izie obavijest da se ispisao iz ivih - Dario
Damonja? Evo sam se, krupnih petnaest minuta, trudio da naem rijei koje e
kazati ta treba da se rekne - a da ne upotrijebim rije: umro. Pa mi, ipak,
nadolo rjeenje: ovih se dana ISPISAO IZ IVIH - na Daco. Stvari su, po
zemaljskim mjerilima, u samome poetku, krenule naopako: ubio se njegov
otac, ubio se njegov stric, majka otila u Holandiju, zauvijek (onoliko koliko
"zauvijek" traje), a Dario ostao sa bakom i djedom, u ulici Jezero, na broju 11.
Kasnije, ta se ulica zvala po izvjesnoj, estitoj, Kati Govorui, i kuna se brojka
mijenjala, svata se mijenjalo, samo se sudbina nije dala promijeniti, nego izila
onakva kakva je naumila da izie. Eno, tamo, ive Igbale (Daco je nju zvao:
"Igbo!"), prve mu kominice, pa bi moda ona, bolje od mene, znala opriati
njegov ivot sa djedom Petrom. I baka brzo otila s ovog svijeta, pa ostali sami,
jedan sa drugim, ovjek od deset, i ovjek od - devedeset godina!
Cio je ivot zapravo - osnovna kola umiranja. Nekome je dato da to brzo i
odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne
uzme u mozak. Takve, kojima nikad nita od sutine ne dopire do mozga, a
svata im je na pameti, Dario je, potpuno trajno i tano, nazivao - papcima.
Vidite li da u tome Dacinom rezonu ne postoji geografija, biologija, nacija,
politika, pa ni knjievnost. Da je Dario sam odluivao o svojoj sudbini, moda
nikada ne bi odabrao knjievni posao, koji je odabrao njega. Nego bi, sa svojom
rajom iz Fisa, smisao svog ivota traio u sportu ili muzici. Pa, nao-ne-nao.
Stalno pripravan na vijest o njegovoj, moguoj, skoroj smrti - vrisnuh iz sveg
glasa kad mi je dojavie. TOLIKO SMRTI ova dua ne moe izdrati, pa hoe,
sama, da pobjegne iz tijela u kojem je zateena i - zatoena! ta o tome da se
govori? ta o Dariju, o ijem bi se ivotu moglo stotinu romana napisati, jerbo je
on stigao samo mrvu od toga u svoje knjige metnuti - a napisao ih je deset,
svaka bolja od bolje, svaka ljepa od ljepe?
Zovnulo me, ja se odazvao - da kazujem neke rijei, iznad rupe u koju e
se, za koju sekundu, spustiti sanduk u kojemu leae ono ta smrt ostavi od
ovjeka, kad ga uzme. O, moj Dario! Kaem, onima to me zovnue, kako je
Dario SIN PUKA, i kako su tri frtalja od njegovih hiljada drugara, sasvim
vanknjievna raja. I kako moraju smisliti koji e od tih ljudi, nevjetih govorenju
uza me stajati i kako-tako izgovoriti neku lijepu o Dariju reenicu. Jedva
utragasmo telefonski broj Memnuna Idakovia, ovjeka uz ije se ime
obavezno dodaje ono "legenda", to i jeste - legenda rukometa, legenda
Sarajeva, jednostavno: legenda, a iv. to nikako nije zanemarljivo. (Sarajevo,
uz ostale svoje vrline, ima i jednu takvu: ne "jebe" nikoga ni dva odsto, dok isti
ne krepa!) Da e stvari krenuti sasvim naopako, vidjelo se prostim okom,
zaredali novinari da uzmu intervjue od Darija Damonje. Pa zar se stvarno
morala vidjeti Smrt na njegovome licu, da bismo vidjeli njegovu ljudsku i
knjievnu veliinu?
Bilo kako bilo, probdijem no, da sastavim neke smislove, da ih skrojim u
neke reenice, da nad mrtvim Dacom ne govorim "izglave". Skupilo se, tamo na
Barama, mnogo lijepa svijeta. Ne zna koji su ljepi: oni to ih vidi, na Zemlji,
ili onih to ih ne vidi, pod zemljom. A ja se odjenuo onako kako prilii toj
prilici: crno, crno, crno... Imam dakle crni sako, u njemu dep, u depu - govor.
Da ne govorim "izglave" kad Memnun (neka mu je hiljadu puta hvala!) izgovori
ta je trebalo, i pokaza KUTIJU OD CIPELA, u kojoj je na Daco uvao pisma,
razglednice, fotografije, uspomene... Meni doe runo. Doe mi runo da itam
napisani govor, pa ponem onako kako nisam htio, na nain od kojeg sam
bjeao. Reknem, vadei naoale iz prokletog sakoa: "Dario bi najvie volio da
ja, sada, ovdje, razbijem ove cvikere, da pocijepam ovaj papir, to sam ga
svuno piso, pa da vam govorim sasvim privatne stvari: o tome kako je Daco, u
februaru, moga mlaeg brata ispratio na Bolji svijet onom novinskom ituljom,
posljednji pozdrav, a potpisao se reenicom: Vozdra, Edo, vidimo se uskoro!
Kako je, u subotu, telefonom, zvao moju kuu, da pita "e Avdo", a iz kue mu
glas odgovorio istinito: "Negdje u Sarajevu!" Nato se on, otamo, sa drugog
kraja telefonske ice, nasmijao tako gromoglasno da ne moe u mozak stati
injenica kako je to subota, uoi ponedjeljka, jutra ponedjeljkovog, u kojemu je
preminuo. Taj njegov smijeh, i mogunost smrti, bili su jedno od drugog
udaljeni svemirskim, kosmikim daljinama. Ali, na grobnome mjestu, odluim
da potujem Dacino, sarajlijsko, potovanje konvencija. Pa ipak, pomalo plaui, proitam ta sam napisao:
Dragi Dario,
Niko, ama ba niko, koji je ovdje doao, nije doao da se od tebe - rastavi.
Svi smo doli, da se sa tobom sastavimo. Znao si u tanine opisivati NEVOLJU
KROZ KOJU SE MORA PROI, i znao si da nam ne moe i ne smije tek tako
pobjei, otii i utei.
Nikada nisi niti volio niti pokazivao - pla. Ali, pusti nas da plaemo.
Nikada nisi volio pokazivati suze. Ali, pusti nas da ih ne krijemo. Nikada nisi
pisao "sentimentalne" prie, a svaka nas je oplakivala. Nikada nisi od ivota
"pravio egu", kao to je znao initi od nas, ali si od svega znao napraviti humor! Pitali su jednom jednoga od ega se, "uope uzevi", sastoji to UDO
FUSNOTE
Sjedili smo u bati(1) FK "Sarajevo". Sjedili smo, dakle, tamo ispod jedne
granatom skrene topole, pod staklenom nadstrenicom zakrpanom
polivinilskim kesama, u polumraku i hladnoi.
Ja sam pio nekakav otrov od "loze", a on kam. On je, nakon svih pizdarija,
koje neumjereno konzumiranje alkohola nosi sa sobom, odluio "ohladiti" ove
godine.
Imao sam u depu sto maraka i osjeao se kao da e one vjeno trajati.
Imao sam i par kutija cigareta u depu i jo cijeluteku kod kue.
Kao to Bog nalae - otvorena kutija je bila na stolu (a, zna se - to je na
stolu - to je ponueno), a on me, kako Bog ne nalae, pitao moe li zapaliti...
"Dara, nemoj me zajebavati."
"Uzeu samo jednu uz kafu..."
"Ma, jebi se."
Dara je uvijek imao tune oi. ak i u njegovim najdivljijim pijanstvima,
iza otrovnih i surovih rijei, krio se duboki bol ranjene ivotinje, svojstven samo
usamljenim ljudima; u njegovim najduhovitijim ispadima, dok se kafana
prosipala od smijeha, oi su mu mutno sijale tugom ispod gustih obrva.
UZAVRELI SMRAD
Knjievnik, scenarist, Abdulah Sidran je ovih dana uputio dopis producentu
filma "Sarajevo" Bakiru Tanoviu i redatelju istog ostvarenja Veljku Bulajiu u
kojem ih je zamolio da vie "ni pod razno" njegovo ime ne veu za bilo to to
ima veze sa ovim filmskim ratnim spektaklom. Neto ranije, usmeno, Sidran je
Tanoviu i Bulajiu sugerirao da za poslove koje su traili od njega angairaju
koliko mi je jo due i suza preostalo, a sutra je opet isti dan - ista nafaka!
Tupo buljim u televizor i pravim se da me ivo interesuje je li Clinton jeb'o
nekoga ili nije, a pred oima mi se redaju neke potpuno nevane slike iz mog
biveg ivota: svjetlucanje razbijenih novogodinjih ukrasa u snijegu sa jelke na
raskru kod Alipaine damije, zeleni dres sa brojem 11 na leima, koji sam
nosio za reprezentaciju kole kad su nas "papci" iz Breze na Mejtau razvalili
11:1, golemi dijamantski prsten na ruci vlasnika slastiarne "Egipat", krvavi
okrajak kruha u zubima psa poslije granate u Miskinovoj...
Zvoni telefon i ja u slualicu automatski recitujem:
"Halo Hill Come Care, may I help you?"
"Je l' sree ti?"
"Ej, Mirsade! Otkud ti? Odakle zove?"
"Iz Sarajeva, iz 'Korza', odakle bih drugo..."
"Daj mi broj da ja tebe nazovem..."
"Ma, zajebavam se. Evo me u Americi, na Floridi..."
"Kako si me naao?"
"Duga pria. Ovaj mi je broj dala tvoja biva ena. E, jesi, vala, naao vakat
i mjesto gdje e se razvoditi."
"Duga pria, moj Mise. Zna i sam da sam bio ranjen, da su mi ena i dijete
bili u Bakom Polju za vrijeme rata, da sam imao sve papire da izaem, putne
naloge od 'Veernjih', 'Dana', novi paso, potvrde od Nakaa - al hoe kurac.
Kae mi jedna fora iz vlade: Pustili bi mi tebe, ali se bojimo da ne ostane i ta
e pisati u Hrvatskoj! Tu naisto puknem. uj: ta bih ja to pisao. Ja - uveni
zagrebaki purger! Odem na Ciglane, u onaj Izbjegliki ured... Nude me
cigarama, klopom, a ja samo traim satelitski telefon da se ujem sa enom i
kerkom. Dobijem ih, priam neto bez veze sa kerkom i plaem ko godina.
Pita me o'jek imam li paso. Ja kaem da imam, a on mi veli: ako hoe da ide
za Split - odmah sada! Nema pakovanja, nema opratanja, nema nikom rei s
kim idem... Vai, kaem. Izda mi on neku dupljak potvrdu da radim za njih,
kae mi da je pojedem kad stignem u Hrvatsku, a on e moje ime izbrisati iz
kompjutera - niti smo se kad uli ni vidjeli. Tako i bi.
ta da ti priam, bilo je dosta raje iz Sarajeva dole. Neke sam znao otprije,
neke nisam. Bezbeli, uljiskam se prvu no, a ujutro e mi ena: ako ti misli
nastaviti po starom - bolje da nisi dolazio! Ma ta ja znam! Moda je i ona u
pravu. Ne znam, moj Mise, nisam pametan. U Americi -jo gore. 'Pripazili' nas
Ameri tek kad smo doli: sve ono to bi inae bacili u smee, natrontali u nau
kuu; zovu nas na veere, vodaju nas ko meke, pokazuju rodbini, prijateljima...
Po sto puta priam istu priu - ve se gadim sam sebi. Moja ena nikad da se
umori od prie kako je cijelu zimu provela u Bakom Polju, moe zamisliti, bez
izama, a meni se, moj jarane, plae dok je sluam i pred oi mi izlazi Hami,
Kilo, Neka, oko, Manda plus sva raja: i ivi i mrtvi. Sve me boli, sve mi se
gadi, svega me strah. Kod vlastite sestre u kui, zaleti se moja kerka Nevena na
balkon (a nije vidjela da je ona mrea za komarce sputena, pa grune u nju svom
OVISNIK
Prolog petka odem u samoposlugu s roakom da kupim vinova lia za
japrak. Odabrali smo najgori dan i najgori sat oko est sati popodne, kada se svi
vraaju s posla i kupuju za vikend i narednu sedmicu.
Redovi se oduili unedogled, a ispred nas se jo neka baba preraunala,
natrpala u kolica vie nego to ima para, pa sad je pred tekom odlukom ta da
vrati: kesu "ipsa" ili rolnu tariguza.
"Ma, jebo japrak", iznerviran kaem roaku i u istom trenutku uhvatim
pogled momka to stoji do nas u redu.
"Odakle ste, raja?"
"Iz Sarajeva, a ti?"
"Isto."
Prua nam ruku i s osmijehom se predstavlja:
"Ja sam Atif. Atif Abazovi."
MICA TROFRTALJKA
Da me neko j... prije tridesetak godina, ne bih pomislio da u ikad u ivotu
citirati Micu Trofrtaljku, taj san svakog kamiondije, od Triglava do evelije,
druslu kafansku "pevaljku", koja je svojim dvosmislenim (?) tekstovima (?)
pjesama (?) toliko uzbunila nau tadanju javnost da je ak i osnovana nekakva
"komisija za und", koja je valjda trebala nae ui, oi i ostala socijalistika ula
zatititi od tog tolikog rairenog nastranog fenomena sa "trulog zapada" erekcije, koja, nauno je dokazano, kod pionira, omladinaca, radnike klase, pa
ak i pojedinih pripadnika potene inteligencije vodi do "samozadovoljavanja"
ili "masturbacije" ili, prosto, demokratski reeno - drkanja.
(ta li su pioniri, omladinci i "kamiondije" u svoje "nadraene" sate trebali
raditi, to ni do dan danas nije objanjeno, ali namee se zakljuak da je suviak
energije, potroen na redanje kamenja na nekom obronku Zelengore u vidu
nedvosmislene poruke TITO - VOLIMO TE, bio objeruke prihvaen od strane
vlasti, koja bi inicijatore takvih ideja unaprijedila u nekakve tabne generale
radnih akcija u Zvorniku ili na Tjentitu, gdje su se mogli iz...ati do mile volje.)
Ali, evo me sad u Lynwoodu, uzeo sam (bolje reeno - dobio sam) pola
slobodnog dana, pijem pivo u jednom od restorana, kod puritanske i sve vie
feministike Amerike, ozloglaene mree "Hooters", gdje koke, da ti pamet
stane, sa sisama koje diu i miriu kad se nagnu prema tebi da prime porudbu,
sa lanim osmijesima, sa nogama koje rastu do pazuha, bezuspjeno pokuavaju
da me privole da naruim neko smee od klope, ne videi da sam ja negdje
drugdje, da se po stohiljaditi put pokuavam definisati, nai odgovor na ona
osnovna pitanja to razdvajaju ovjeka od ivotinje: KO SAM? TA SAM?
GDJE SAM? ZATO SAM?
Ili, moda najvanije: KOJI JA OVO K.... RADIM U AMERICI?
I, onda, k'o grom iz vedra (mada u Seattlu nikad nije vedro) neba, kroz
zagluujuu metal-rock muziku, zauh odgovor iz usta Mice Trofrtaljke, "stih"
iz jednog od njenih najveih "hitova":
"Turam, guram, al' nee da ue
Moja noga u cipele tue..."
Evo ve pet godina se ova bosanska dua bori da se uklopi u ameriki
kalup, ali, ili joj je tijesno, pa je sve ulja, ili je kalup prevelik, pa se spotie,
posre, pada i die: ponekad pokua bosonoga, slobodna, ali se ubrzo izranjavi
na putu posutom tucanim staklom, pa pue etveronoke do nekog nevidljivog
cilja, tvrdoglava da istraje - sve dok ne uvidi da je krenula suprotnim pravcem,
Zavravao sam drugu smjenu i bio je etvrtak - spor dan, pa je kuhinja bila
zatvorena ve oko devet sati navee; preostalo mi je jo samo da oistim porete
i operem pod - satak vremena posla, ali me je gazda, Nick, prekinuo:
"Zajebi to veeras. 'Ajmo na pie."
Sjedili smo u baru, samo nas dvojica i barmen Larry, a Nick je nazvao
svoju kuu i rekao eni da veeras ne moe doi, da mora obraunati plate
radnicima...
Za prevoz kui nisam mogao raunati na Larryja, jer je bio ko zemlja, pa
sam pitao Nicka:
"Moe li me odbaciti, jer sutra radim prvu smjenu?"
"Ne brini za to. Doi sutra kad hoe - pisau te cijeli dan. Idemo veeras u
Casino."
"Jatau! Nemam banke u depu."
"Nema problema - ja u ti dati pare."
"Aha. A, vratie ti ih moja mati Kadra iz Nevesinja."
Nick se zbunio:
"Kadra? Zar ti majka nije u Holandiji?"
"Zaboravi, nema veze - to je neka naa, sarajevska zajebancija... Nemam
para, to hou da ti kaem, ovjee."
Opet e Nick:
"Nema problema - rekao sam ti da u ti ja dati pare: ako izgubi - ne
duguje mi nita; ako dobije: pola meni - pola tebi."
Do Casina ima vonje sat i po, pa smo, sa sreom, krenuli. Zamolio sam ga
da, ipak, svratimo do moje kue da se nabrzinu presvuem: neu da izgledam ko
furda u Casinu.
Obukao sam crne DOCKERS pantalone i crnu FROG koulju, evropskog
dizajna i, plus, svezao bijelu, svilenu kravatu, pa sam i liio na neto, iako sam u
depu imao samo sto dolara to mi ih je Nick dao.
Kockarnica je bila na nekom jezeru, na brodu, blizu Chicaga, ali na
teritoriji Indiane.
Koliko sam shvatio, u Illinoisu (gdje pripada Chicago), kockanje je
zabranjeno, pa svako iz Chicaga dolazi tu.
etvrtak je, kao to rekoh, spor dan, pa je na parkiralitu ispred bilo samo
desetak kola, a meu njima se izdvajao ogromni, bijeli "lincoln" sa estoro vrata.
Nick je promrmljao:
"Oho. M.J. je ovdje veeras."
"Ko?"
"M.J.! Michael Jordan! Boe, kako taj ovjek voli da kocka."
Na stepenicama to vode do palube stajala su dva brda od ovjeka i Nick
me upozorio da su ta dvojica Jordanovi tjelohranitelji, a da su druga dvojica,
sigurno, s njim u sali.
Slatka jeza me obuzela pri pomisli da u kockati za istim stolom sa
Michaelom Jordanom i u samo desetak metara do ulaza ja sam sanjao: kao,
krenuo mene rulet ko budalu kurac, a Jordan - gubi li gubi! U neko doba ostane
on kokuz, a ja mu prebacim gutu etona; on se izvadi s mojim parama, jo i
dobije; zahvaljuje mi se i daje mi svoj privatni broj telefona i obeaje mi karte
za "Bullse" kad god zaelim; ja mu kaem da bih volio da se vidim sa Tonijem
Kukoem, on kae...
Tu se budim iz sna, jer sa samo sto dolara u depu mi i nije dozvoljen
pristup u salon (ulaz je da promijeni minimum 500 $ u etone), tako da ja svoju
stoju mogu zijaniti samo u predvorju.
Nick, bezbeli, ide ravno gdje je velika lova i eli mi sreu, a ja se ve
bavim milju da uopte i ne kockam, da sjednem za bar i da se obloem, a da
Nicku kasnije kaem da sam prokockao pare i mirna Bosna.
Poruim "Johnnie Walker" - s "crnom etiketom", naglasim, a ankerica me
pogleda kao zadnje govno i kae:
"Drugog i nemamo, gospodine!" Sa velikim naglaskom na ono
"gospodine".
Stavljam stojanku na ank i pitam se koliko e me zaklati; ona mi sipa
naprstak u au i vraa mi kusur od 92 dolara. Strpam 90 dolara u dep i ostavim
joj 2 dolara bakia. Ko biva - ostaviu utisak. Ne kae mi ni hvala.
Razgodim viski na dva gutljajia i na jednu cigaru i skontam da nema
anse da se ak i pripijem za preostalih 90 $ i sa njenim sipanjem.
Poruim "heineken" - due e potrajati (ovaj put joj ostavim kurac, a ne
baki) i odluim se da sjednem za mainu.
- Kako sjedoh - tako me krenu; dobar sto na uloenih dvadeset. Opet imam
anse da se uikam, ako nita drugo. Opet naruujem "heineken", da ne
pokvarim sreu: maina je poludila - u manje od sat vremena dobar sam 800 $.
Kaem sam sebi: ne akaj meku, uzmi pare, sjedi za ank, saekaj fajront
i Nicka, daj mu njegov tal i opet si dobar polumjesenu platu.
Ali, ne bih ja bio ja, da ne odem ravno do mjenjanice na ulazu u salon i ne
uzmem 500 $ etona.
Samo dva stola rade: rulet i ajnc ("Black Jack").
Za ajnc stolom je samo jedan igra u tamnozelenoj koulji, braon
pantalonama i s kravatom iste boje; malo razvezanom oko vrata... s
dijamantskom naunicom...
Iza njegovih lea dva crnca s mumificiranim licima na kojima samo oi
rade: krue po cijeloj prostoriji i, naravno, zaustavljaju se na meni, koji
pokuava izgledati nonalantno i doetati do stola gdje kocka njihov gazda - jer
to jeste M. J.
Isti osmijeh, ista faca, ista elavica prekrivena grakama znoja, koju sam
vidio nebrojeno puta na televiziji.
Premeem svojih pet glava u etonima (25 komada po 20 $), kao, ja u
sada sjesti za isti sto s Jordanom, ba kao da tu i pripadam. Meutim, gospodin
Jordan ne voli dijeliti sto ni s kim, pa mu krupije dijeli karte na sva slobodna
mjesta na zelenom stolu, a on stavlja na svako veliki, crni, etvrtasti eton (l
pa smo kui pola sata ranije nego da smo vozili dozvoljenih 65 milja (100 km)
na sat.
Pozdravljam se s Nickom, sjedim na verandi i ponovo brojim pare.
Osjeam se sretnim i sigurnim i ne mogu da opet ne ponem sanjati: ako svake
nedjelje budem dobar bar pola ovoga, onda u za godinu dana...
Tad odluim da popijem jo jedno pivo prije spavanja, da izmerakam svoj
dobitak, da odbacim tu krpu samosaaljenja, koja me, evo, ve etiri godine gui
i pokriva kao gubavca, da...
Ostavljam pare ispod teke, staklene pepeljare na stepenicama na verandi...
U par minuta, koliko mi je trebalo da otkljuam vrata, odem do klozeta, do
friidera u kuhinji po pivo...
Otvorilo se nebo, ili bolje reeno, pakao.
Na verandi ni traga od pepeljare, a kamoli od mojih para; kia iba u
vatrogasnim mlazovima, skoro horizontalnim od jaine vjetra, a ja stojim nasred
ulice i urlam, plaui u "oko oluje":
"Ubij, pederu! Ubij, ne mui me vie! Ubij, majku ti jebem! Ubij, ubij!!!"
I, opet, ne ridam ja zbog gubitka jebenih dolara, nego to je, opet, po bog
zna koji put, ta mrva sna koju sam imao ubijena u MENI: ja urlam da ga
nadjaam jer, kroz svu grmljavinu i munje to ih alje, ja glasno ujem njegov
podrugljivi smijeh:
"Koji ti je kurac trebalo jo jedno pivo?"
Izgleda da sam i uspio u tome, jer sve se smiruje naglo kako je i poelo, a
Branko, moj jaran iz Trebinja, u ijoj kui, ustvari i ivim, izlazi na vrata, samo
u gaama:
"ta se dere, sarajevska seljaino?"
Prebacujem mu ruku preko ramena, smijem se i kaem:
"uti, trebinjski papane. Daj nam po pivo."
Sjedimo na verandi; on sklanja ruku sa svog ramena i samo kae: "Svata."
Branko se vraa sa dvije konzerve piva u rukama i stresa od hladnoe:
"Hladno, bog te jebo."
Otpijam dobar gutljaj i gledam svog jarana, sputam, najnjenije to mogu,
ruku na njegovo mravo koljeno i kaem:
"Zna li ti da ja imam vei kurac od Michaela Jordana."
On nee ni da gleda vie u mene, nego samo trese glavom i ponavlja:
"Svata!"
Marija, Brankova ena, pojavljuje se, bunovna, zagrnuta lafrokom, na
vratima, sa zabrinutim izrazom lica pita:
"taje bilo, Daco?"
"Nita, Marija. ta e biti, Marija?"
Marija odmahuje rukom, vraa se u kuu i kae:
"Svata!"
SVE TO PROITATE,
UZMITE S REZERVOM
Potovane domaice (i domaini, ako mogu dodati), kako je ova rubrika,
kao i sve prethodne, koje sam ispunjavao slovima dugi niz godina, namijenjena
vama, tako vam dugujem izvinjenje i objanjenje, koje slijedi: ja sam
HEBOIDAN tip.
ta to znai - ni sam nisam znao, kad me na invalidskoj komisiji na Ilidi
godine 1972. proglasie takvim (to me, usput budi reeno, uskrati mog prava i
oslobodi obaveze da sluim JNA), sve dok nisam prelistao neke medicinske
enciklopedije sa puno strunih termina, ije znaenje sam, opet, pokuavao
dosei u drugim knjigama - i napokon, nabasah na jednu prastaru, koja nudi
suvisao opis mog stanja:
"...oblik shizofrenije praen deakim ponaanjem i u zrelim godinama
ivota; subjekt sklon preterivanju i laganju; remisije retke; anse za oporavak
bedne." (Zavren citat.)
Dakle, kad god steknete utisak da ja u Americi ne radim nita drugo do
"sjedim, pijem, puim i pricere ruim - narav mi je pogana", sjetite se moje
dijagnoze i sve to itate uzmite s rezervom.
Tako, i kad napiem da sam se jutros probudio u est sati (a radio sam do
dva sata po ponoi), uskoio u farmerke, majicu, navukao tene i pitao
Amerikanku na bosanskom:
"Je l' danas utorak? Obeao sam Hamiu da u doi da mu pomognem
neto na sito-tampi...", ne laem ja druge, nego sebe, jer ne mogu i neu da
prihvatim da su mog Hamia etnici ubili prije est godina; hou da mu
pokaem svoju bau gdje paradajz, patlidani i paprike upravo cvjetaju, da mu
sameljem kafu, ponudim ga pivom, provedem po gradu i kaem mu da se nita
njegovom smru nije promijenilo, da emo nabasati na Kilu, otii u Pozorite
mladih i zajebavati Neku Tulia; svratiti do Aramisa da popijemo pie sa
Sorgom; Dubravko e naii kolima, pa emo otii na Pale, kod Tihe ili Goce,
okrenuti janjca i duboko u no sjediti pored vatre, raspravljati pitanja od
"ivotne vanosti", kao to je "je li tea daska ili iverica".
Prihvatite s rezervom - i to da sam juer, zgaen monotonim i besmislenim
poslom u tekstilnoj fabrici, svom efu rekao, tako da me svi uju:
"Ne volim lezbae. Nemam nita protiv lezbaa, ali ne mislim, takoer, da
zbog toga treba biti ponosan i pokazivati to u svakoj prilici." (Odnosilo se to na
debelu kontrolorku, koja mi se taj dan svezala u peha, a sad sluala i crvenjela
od uiju do slonovskih nogu u bermudama.)
"Watch you language - pripazi jezik - Dario", kae mi Matt tiho, jer u
Americi Crnci nisu Crnci, nego Afriki Amerikanci, Indijanci nisu Indijanci,
nego Prvobitni Amerikanci, kurve nisu kurve, nego seksualne radnice, a pederi i
lezbijke su veseli. "Ti si dobar radnik i ne bismo voljeli da te izgubimo."
"Hej, hej, stani malo! Kako to misli da me izgubite? Prvo treba da me
dobijete da biste me mogli izgubiti. Jasno?"
Nije mu jasno, a nisam ni oekivao da e biti.
Na pauzi za ruak, koja je u pola devet po ponoi, pokuavam popraviti
tetu, podvlaim rep i sav sam se pretvorio u osmijeh:
"Mogu li ti kupiti pie poslije posla", pitam kontrolorku, ba kao da se nita
nije desilo.
Ona mi odgovara pogledom mrtve ribe: "Ima neki poseban razlog za
slavlje?"
"U stvari, imam. Igrao sam LOTO danas. Premija je 69 miliona dolara."
"Pa?"
"anse su mi 50%-50%."
"Kako?"
"Fino brate; ili u izgubiti ili u dobiti."
Ona me gleda ispitivaki, pa zakljuuje da se iza mog poziva na pie ne
krije nita drugo i kae neto to ni u snu nisam mogao oekivati:
"Ti mora da si neki heboidan tip, Dario."
ta je dalje bilo te noi, to jedan dentlmen - ak i kad je HEBOIDAN preuuje.
zatitnog znaka, neto po emu bih sebe poznao meu hiljadama meni slinih,
neto to se i ne trudim da sakrijem, jedan zloudni tumor s kojim sam se rodio,
tumor na mozgu i dui koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni
zraenjem, ni injenicom da te volim i da ti voli mene...
Ako ti jave da veeras hodam po kafanama i olajavam tebe i nau ljubav,
da se prodajem za loe vino, da skupljam opuke tuih simpatija, ljubim ruke
neistih konobarica, ispadam budala u svaijim oima... To ti je iva istina.
TREE PISMO:
"NA PERONU (AERODROMU), BEZBELI, KIA
TAKO PUTNIKA DOEKUJE OVAJ GRAD..."
napisao je Avdo Sidran s neopisivom ljubavlju prema mjestu gdje se rodio,
odrastao, pio, enio se i rastavljao, raao djecu, pisao...
To mjesto se zove Sarajevo. Moje Sarajevo!
Godine 1994., sjedim u bai u Americi, trijebim boraniju, a moja
Amerikanka izlijee k'o bez due iz kue i zove me:
"Eno, tvoje Sarajevo na televiziji..."
Rat je u punom jeku i znam kad je Sarajevo na amerikoj televiziji nita
dobro se nije desilo mom gradu...
Svejedno, letim u kuu i gledam onu Kristinu (neizgovorljivog prezimena)
sa CNN-a, kako izvjetava o neem ega se ne sjeam, ali u pozadini je Holiday
Inn, a ja se povlaim iza televizora da Amerikanki pokaem, arajui rukom po
ekranu, gdje je moja kua; evo ba ovdje, iza oka...
Idem na asove u kolu, a moj profesor psihologije, predivni Michael Dyer
me, nakon pokolja na Trnici, sree na hodniku i kae:
"Vidio sam ta se desilo u tvom Sarajevu."
U Garyu, Indiani, sjedim u kafani i prilazi mi najcrnji crnac kojeg sam
vidio u ivotu i pita me na naem:
"Jeste li vi iz Sarajeva?"
"Aha", odgovaram, uopte ne kontajui neobinost situacije da s nekim, ko
je crn k'o zift, priam na naem.
Vadi kutiju Maribora iz depa i daje mi je:
"Ja sam prestao puiti, ali ovo sam sauvao u sluaju krize... a Nick mi je
rekao da je doao jedan Sarajlija..."
Iako mi se on obraa na naem, ja odgovaram na engleskom:
"Thank you, but I don't smoke filters, I prefere Pali Mali, as you see, but,
thank you anyway..." (to bi u prevodu znailo: "Otkai me se, budalo."
"Ali, ovo je iz vaeg grada", pokaza mi on kutiju na kojoj pie FDS
Sarajevo.
(Elem, ispostavi se da je on iz Nigerije, da je zavrio medicinu u Sarajevu,
da je volio sjediti u Parkui, ii kod Lisca...)
Sve ovo mi prolazi kroz glavu dok avion slijee, a mene na aerodromu eka
moja rodica Buca, koju je, tamo negdje 1960. godine, dok se vozila na biciklu,
Boban Veki "lasom" obalio, a ja, petogodinjak, ekao ga u zasjedi s ciglom u
ruci, da osvetim svoju "ikonu" (kako sam je tad zvao) i koja mi je, u
telefonskom razgovoru, prije mog bijega iz Amerike, rekla:
"Ti skontaj. Tvoje Sarajevo se promijenilo." Eto ga jebi, ja sam stigao u
svoj grad.
Crnogorac.
Raja me pitaju, znajui da sam se tek vratio iz Amerike, "hoe li
Amerikanci napasti", ba kao da ga ja puim Clintonu i znam sve njegove
planove. Razuvjeravam ih da nee i kaem im ono to znam da im je milo uti:
da su Amerikanci pike, da oni vrlo dobro znaju da nemaju nikakve anse, da
znaju kako su Crnogorci i Srbi zajebani, da samo blefiraju...
Sjedimo ispred granapa u Kruama i tamanimo pive (pola marke
"klipaa"), a na zidu plakat, reklama za nikiko pivo: moj jaran Emir Kusturica
s aom u ruci nazdravlja "pobjedi".
"ijoj?", pitam se u sebi. (Ko zna, moda e jednog dana negirati da se
ikad slikao za taj plakat?)
Inae, Krue mi vraaju ratne uspomene iz Sarajeva - gruva li gruva! Ali,
ne granate, nego dinamit: tako se ovdje "peca" riba.
Eri i ja spremamo se za partiju preferansa kad po njega, koji roni kao
vidra, k'o bez due tri Zeko:
"Ima sigurno dvjesto kila!"
U Baru je to hiljadu dvjesto maraka na pijaci, to je nekih devet hiljada
dinara - vjerovatno vie od plate Momira Bulatovia.
Inae, u Kruama ima jedan dobar fol: ko god spomene politiku, duan je
kupiti gajbu pive. U to se ne rauna Slobo Miloevi, kojem svi redom jebu
majku, kojeg niko i ne rauna politiarem, nego ga i javno, na crnogorskoj
televiziji, proglaavaju luakom.
utim, ali mislim: "A, da ste kojim sluajem pobijedili u ratu - bio bi vam
vei nego Njego."
U kafani Toak, kod Rifata, sluam nekog beogradskog upka kako nekom
lokalnom zevzeku "objanjava" kako su Muslimani u Sarajevu postavili sami
sebi bombu na pijaci, a potom optuili Srbe...
Ovaj ga zabezeknuto i skoro s oboavanjem gleda, dok upak nastavlja
prditi:
"Treba da zna te stvari", dok ja po hiljaditi put zahvaljujem Bogu to jo
nije izmiljen neki aparat za itanje misli, jer bih ve davno bio mrtav.
Jedne noi sam bio malo vie pihnuo, potpuno zaboravio gdje sam, pa
neto priam S. Eriu:
"...to mrzim te etnike...", a on me krvniki udara nogama ispod stola, pa
ja nastavljam:
"...te poetnike-pisce, nikad doi do pisae maine u redakciji od njih...
Navee sjedimo na terasi Vesine kue i primo S. Eriev tal cipola, pijemo
hladno bijelo vino, igramo remija, a ja mislim:
"Kako bi sve ovo divno bilo da nisam u inostranstvu!"
(Nastavlja se...)
njihovom kerkom Jelenom, to tjera na suze, jer srednje ime moje kerke, koju
vjerovatno vie nikad neu vidjeti je Helen, pa bih iz svoje koe iskoio, jer ne
samo da je ne mogu vidjeti, nego joj ne mogu uti ni glas - zbog vremenske razlike mi valja ekati pono da telefoniram.
Leim u svojoj sobi i jebem si mater to sam ikad naputao Ameriku i
pokuavam da skontam ta li su sve ove odvratne muvetine, koje mi ne daju da
zaspim, nale, pored svih kokojih, svinjskih i ostalih govana u dvoritu,
interesantno na meni.
Namee se samo jedan zakljuak - lete na najvee govno.
* * *
Usput budi reeno - ajvar je ispao super.
ZAPALJENE ZASTAVE
NA JARBOLU IVLJENJA
Vi mislite ovo bunca malarija, ali svojim oima, ako nas ne varaju, vidjeli
smo izvjesnog tipa, koji se godinama predstavljao kao Vladimir Srebrov, a
majka i otac mu znaju da se, zapravo, on zove Milan Nikoli, kako pred
malobrojnim kamerama i malobrojnom publikom spaljuje neto za to je u ovoj
naoj zemlji zijanilo glave 200.000 ljudi.
Prije par dana smo sjedili (i sijedili) kod ehe, u drutvu sastavljenom od
nas Sarajlija i jednog Foaka iz Srbinja.
On, bezbeli, tvrdi da su muslimani poeli "ovu aferu" i da je vidio svojim
oima hiljade poklane srpske nejai u okolici Foe, a sve to u prisustvu ovjeka
koji je u ratu izgubio dva brata. (Vjerovatno od granate koju su muslimani
postavili sami sebi.)
ovjek okree lea, oi su mu pune suza i kae, onako - vie sam sebi nego
drugima: "Ja ovo ne mogu vjerovati."
Foak iz Srbinja se ne zaustavlja, nego nastavlja dokazivati da je Sarajevo
jedna multinacionalna i demokratska sredina, jer u njegovom Srbinju (iliti Foi)
ak nema ni muslimana koji bi mogli srati k'o on.
Izlazi iz kafane (kahvane, kavane) pjan k'o zemlja, a niko ga ne dira, a
zadnje upuene rijei kafani: "Ma, svi ste vi muslimani!"
Ako ovo nije primjer bh. tolerancije, onda nas jebi ako znamo ta je!
Zato, kad Srebrov ili Nikoli - Nikoli ili Srebrov - treniraju nau
toleranciju prema neem to nam je, ako ne sveto a onda makar potovano i to
samo iz samopropagande, ne moemo da okrenemo lea i da plaemo.
(KRAJ)
TAIWAN IN MY MIND
Znam da ste se ve naitali i preitali mojih pria o "otuenom" ivotu u
Americi, i sve je to istina, ako nemate djevojku s Taiwana.
Da budem specifiniji: ako nemate djevojku, koja se zove Cecilia Y.H.Lin,
koja bi Mirzi Delibaiu stala u dep, koja je meni do pasa i koja govori
apsolutno nerazumljiv engleski, a ja se (prvi put) u Americi smijem i smijem i
jedino to razumijem od njenog prianja jeste da sam "beznadean sluaj".
Nakon mjeseci nauila je i ona mene neto na kineskom: "Vo aj ni", to bi
trebalo znaiti: "Volim te", i onda kad ja to ponovim za njom, ona me opet pita:
"ender?" To znai: "Stvarno?"
E, pa jeste, ender, moja Lin, jer ja ne bih sad pisao ovaj tekst i ne bih
bezuspjeno pokuavao da dobijem tvoj broj.
Sa Lin sam dijelio potansko sandue i nita drugo, sve dok mi se jednog
dana nije obratila u liftu: "Vi niste Amerikanac?"
(Taj dan sam bio specijalno nadrkan vraajui se s posla. Jerry, moj ef,
najvea konjina koju sam sreo u Americi, rasporedio me je da istovaram
kamione. Inae, ef je bio najomraenija linost u cijeloj bolnici. Amerika raja
s kojom sam radio me je zamolila da ih nauim psovati na naem, pa je bilo
smijeno i utjeno uti svako jutro kako kuhinja odjekuje od: "Jerry, pui
kurac!", a on se samo blesavo smije i klima glavom. Pitao me je ta to znai, a ja
sam odgovorio da je to stara bosanska elja za dobro zdravlje.)
"Bezbeli da nisam", mrano sam odgovorio, a minijaturna Lin (to, inae,
na kineskom znai Vrabac) smanjila se kao pokislo ptie i vie nismo
progovorili ni rijei.
Sutradan sam izvadio potu i odnio joj na vrata.
Pozvao sam je na kafu, a ona mene na aj; pili smo aj u njenoj sobi i ja
sam saznao da studira za uiteljicu engleskog, da je s Taiwana, da je dobila
stipendiju za jednu godinu; pitala me u kojem sam znaku roen, a ja odgovorio:
"U znaku idiota!"
"Po prvi put to ujem. Je li to u nekom bosanskom horoskopu?"
"Jeste. U Bosni je puno ljudi roeno u tom znaku."
Jedan dan sam zaboravio kljueve na poslu, a nije bilo hauzmaj-stora da mi
otvori ulazna vrata. Bilo je kasno da se vraam, pa sam grudama zasuo Linin
prozor. Probudio sam je i ona je zastraeno pitala ko je; sila je, mirkajui kao
neka ivotinjica i ja sam tad, prvi put, osjetio neodoljivu elju da je zagrlim.
Iz njene sobe sam ostavio telefonsku poruku hauzmajstoru gdje sam i ta
mi se desilo i sjedili smo do jutra: saznao sam jo vie, da je katolkinja i da eli
ui nevina u brak (emu se nisam nimalo obradovao); ona je o meni saznala da
imam dvoje djece i dala mi je da im ponesem jednu kinesku muziku kutijicu i
Naime, danas, kada smo stigli na posao u Holiday Inn, Johna je doekao
buket cvijea i balon sa Happy Birthday, estitka za pedeseti roendan...
John se pravio iznenaen, namignuo mi je svojim plavim okom i pokuao
se eretski nasmijeiti: "Znam ko je ovo mogao poslati."
Sledio sam se od jeze, jer sam u istoj sekundi skontao, znajui da John
nema ni kueta ni maeta, da je John sam sebi poslao cvijee i balon, estitao
roendan i vidio sam sebe kako za nekih desetak godina inim istu stvar i
foliram nekog Vijetnamca "da znam ko mi je to mogao poslati."
Poslije posla sam ga pozvao na pie. On se koleba, a ja se onda sjetih da
nisam upotrijebio pravu frazu "I'll buy you a drink" ("Kupiu ti pie"), pa se
ispravljam, a on namah pristaje.
Prolazimo pored Civic Centra (neto kao Radniki univerzitet, uro
akovi ili Templ, a sad ne znam kako se zove) i vidim plakat da Joan Baez ima
koncert: karte su trideset dolara, a ja u depu imam samo dvadeset i est.
Izvinjavam se Johnu da pie moe priekati neku drugu priliku, da ja hou
na koncert i pitam ga ima li olovku i komad papira...
Piem: "Draga mis Baez, ja znam da se vi mene ne sjeate i da ne moete
da me se sjetite. Upoznali smo se prilikom vaeg koncerta 1993. u Sarajevu, bio
sam u drutvu sa profesorom Zdravkom Grebom. Vi ne znate koliko je va
dolazak inio radosti meni i mojim sugraanima. Htio bih da vam se najtoplije
zahvalim i da vas ponovo vidim i ujem."
John me gleda kao luaka dok predajem poruku portiru. (Ispostavilo se,
kasnije, da je portir izbjeglica iz Maarske - da je bio Amerikanac, vjerovatno bi
obrisao guzicu s njom.)
Nakon nekoliko minuta on se vraa i pita me koliko karata trebam. Pitam
Johna hoe li sa mnom, a on me gleda kao da sam Allah deleanuhu.
"Dvije", rekoh Maaru i pruam mu ruku da se upoznamo: "My name is
Robert Zimmerman."
On se zove Ladislav Jona.
John ostaje u bifeu, a ja idem iza bine. Joan Baez se pravi da me je
prepoznala: grlimo se i ljubimo. Njen gitarista mi kae da je Gino Banana u
Seatllu i daje mi njegov broj telefona.
Koncert samo to nije poeo, pa mi Joan kae da se obavezno vidimo
poslije. Pita me hou li ostati iza bine ili u u publiku...
Idem u publiku i vode me u prvi red...
Joanin boanski glas me ini kao da lebdim, kao da je sve normalno u mom
ivotu, kao da nisam vie ljudski otpadak, kao da se ova "afera" (kako neki
nazivaju ovaj bezimeni uas u Bosni) nikad nije ni desila...
Redaju se: Amazing Grace, Diamonds and Rust, The Ballad of Joe Hill...
A, onda Joan najavljuje:
"Sada, jedna pjesma, za naeg prijatelja iz Sarajeva, Darija..."
Pjeva The Night They Drove Old Dixie Down (No kad su sruili stari Jug)
i mijenja tekst u "Sarajevo Down".
PEGLANJE MOZGA
Svakog etvrtka u pet sati idem na savjetovanje ija je svrha da zatomim
svoju "agresivnost" i da platim etrdeset i osam dolara. I tako dvadeset i etiri
sedmice. Imam pravo da propustim samo jednu seansu - u protivnom, sve
moram krenuti iz poetka.
Sve je to poelo od onog dana kada sam sa Neom olakoviem smirio
bocu viskija, pa onda, da se izvadim kod Amerikanke, napravio "luksuznu"
veeru, koja me je kotala oko est dolara.
Rije po rije, sve dok nisam skupio sav svoj jad i emer i pljunuo
Amerikanku, izaao iz kue da zapalim, da se smirim, da prislonim grudu
snijega na vrelo elo i da si postavljam pitanja na koja nema odgovora.
Nisam ni dopuio, kad "rira, rira" - murija!
Povale me ko bekana preko haube kola, trkeljaju me, ne itaju mi moja
prava, nego mi stavljaju lisice na ruke i vode u zatvor.
"I bolje je", mislim, "da ne napravim vei belaj. Prespavau no u zatvora,
TITO, BRIGI I JA
Predstavnitvo Brodokomerca u mom komiluku je zjapilo prazno, izlog je
bio razbijen i sve je bilo izneseno: pisae maine, kompjuteri, stolovi, stolice,
telefoni, lusteri, pa ak i itison s poda.
Na zidu je ostala samo velika fotografija predsjednika Tita.
Uao sam kroz razbijeni izlog, skinuo je sa zida i ponio kui. Zaustavio me
straar ispred Vojne bolnice: "ta e ti to?"
Slegnuo sam ramenima:
"Ne treba mi, ali samo ne elim da neko pia po njoj, ili puca u nju."
"Linu kartu!"
Izvadio sam akreditaciju Veernjih novina, koju je on sumnjiavo prevrtao
i zagledao, ali mu se pridruio kolega: "Ma, daj, pusti ga. To je onaj otkaeni
Daco..."
Za godinu i po dana, koliko su bili na vlasti, lideri nacionalnih stranaka su
od obeanih "promjena", ako ne raunamo rat i bijedu, uspjeli samo da iz ureda i
kafana poskidaju, nekad obavezne, slike predsjednika Tita.
Iako su neke ulice ve bile preimenovane, ipak se nisu usuivali da
promijene ime glavne sarajevske ulice i ona je ostala Titova.
Tito je bio stalno prisutan u razgovoru: stariji su ga pominjali sa sjetom i s
uzdahom "e, da je nama naeg Tite", a mlaarija, iz samo njima znanih razloga,
krvniki psovala. Valjda je i to bio dio tih obeanih sloboda i demokratije.
"Povjesniari", "istoriari" i "historiari" su blaenje njegovog imena
doveli do apsurda. Nerijetko su se u istim novinama mogle proitati "analize"
koje su ga razotkrivale kao "plaenika Vatikana", "agenta Kominterne",
"izdajnika hrvatstva", "delata srpstva", "masonskog zavjerenika", ili ta god je
kome palo na pamet.
Dvadeset i petog maja, godine 1992., Dubravko Brigi, novinar RTSA, me
je pozvao na proslavu Dana mladosti.
"Gdje, bolan?"
"Ne brini nita. Upadaj u auto."
Dubravko je skupio televizijsku ekipu da snimi taj dogaaj.
Mjesto radnje: kafana Kod Cara na Koevskom brdu, a organizator Ciganin
Emin.
Na zidu jugoslovenska trobojka sa zvijezdom petokrakom, na ranju janje i
jare, na rotilju ulbastije, bubrezi, brizle, ranjii, evapii; dva ciganska
"orkestra" se nadjaavaju...
Pitam Emina zar se ne boji zbog zastave, zbog "titoistikih" pjesama, a on,
kao da je siao s ekrana nekog filma Sae Petrovia, nabija eir na oi, razbija
au s pricerom i kae:
"Ko im jebe mater! Ne mogu mi nita - previe ih plaam."
Slavlje traje duboko u no. Iako je uveliko policijski as, iako su na snazi
zakoni o obaveznom zamraenju, pripitim policajcima i ne pada na pamet da
'kvare eif'.
Sutradan sam napisao lanak o tome. Nije objavljen. Dubravko je snimio
reportau, ali nije emitovana.
Nema vie prijepodnevnih pijanki, onih upljih pria: "Ma, vala, ne ide mi
se nigdje", "Jebe mi se, svaki dan mi je Nova godina", rastaljivanja za pie i
mezu, svae s pikanama, koliko da se potroi na alkohol, a koliko na ostala
sranja...
Oenjen sam ovjek, a prije jedanaest dana mi se rodila kerka: nisam vie
sam!
Sjedim pored kreveca svoje Nevene i duh ljubavi pritie na stan; svako
malo se naginjem da je otkrijem ili da je pokrijem, samo da se uvjerim da je tu,
da ivi to malo bie koje me je napravilo tatom...
Volio bih beskrajno voditi ljubav sa svojom enom, ali ona, kao, jo nije
"zarasla" od poroda...
Svejedno: Sretna Ti Nova godina, Nevena!
SARAJEVO, BiH, 1990.
Prije nekoliko dana sam kupio kravatu od svog prijatelja Nijaza
Dizdarevia Bunje, a onda skontao da nemam uz ta da je nosim, pa sam bio
primoran da kupim prvo odijelo u ivotu.
Za novogodinje vee sam bio gost na TV-u kanal 3. Upicanio se k'o
lampa, odvratno trijezan: voditelj me provocira da priam o svom "boemskom"
ivotu (to znai o mom jadu i bijedi), a ja odgovaram da je sve to iza mene, da
ja imam samo dva enska bia na svijetu koje volim: enu i kerku.
Kroz utu, kao lajm gustu, maglu se nestrpljivo vraam kui i oekujem
enin komentar...
Kae da je prespavala. I opet zaspa.
Stan mi je ukraen kao Katedrala i ja ekam dvanaest sati da navijem
pjesmu Johna Lennona: "We wish you Merry Christmas and Happy New
Year...", a Dijana se budi i njeno, inae prelijepo, lice se runi od zlovolje:
"Mora li uvijek izigravati budalu?"
Najednom me ona ponosna kravata gui i poto se, opet sam, sjargam u
Dom pisaca, gdje me niko ne treba...
Sretna ti Nova godina, Dijana!
SARAJEVO, BiH, 1991.
Nema podataka.
SARAJEVO, BiH, 1992.
Izbrisano iz sjeanja.
SARAJEVO, BiH, 1993.
Nije se imalo ta slaviti.
PARDEVILLE, WI, U.S. A, 1994.
Trebala je to biti Nova godina naeg Novog ivota, u Novom svijetu, ali,
uprkos najboljim eljama naih domaina, Ivana i Marije Rabotski, bie to
godina jednog klupka ljubavi i mrnje, koje e se odmotati do kraja.
Iako sam, opet, sam: sretna vam Nova godina, Ivane i Marija.
DODGEVILLE, WI, U.S.A., 1995.
Moja Amerikanka je u petom mjesecu trudnoe. Dobili smo poziv od naih
INCEST
Nikad ne naputaj posao dok nisi naao drugi, pravilo je broj jedan u
Americi!
Ja sam ga bio zaboravio, pa sam jedno vrijeme bio "na leru", a kokuz u
Americi je valjda najstranija sudbina koja iva ovjeka moe zadesiti. Bliio se
prvi u mjesecu, crni dan plaanja kirije, a ja sam u depu imao trideset i devet
dolara - nedostajalo mi je jo samo dvjesto etrdeset i jedan dolar da ne
postanem "homeless".
Poslije nekoliko neuspjelih pokuaja, pronaem oglas da turski restoran
trai kuhara. Plata bi bila sedam i po dolara po satu (cijeli dolar vie nego na
prethodnom poslu u Holiday Innu), a to je mnogo vanije, restoran je bio nekih
pet minuta hoda od mog stana. (Bilo je hipten poslova, ali za njih mi je trebao
auto, koji je za mene bilo mislena imenica.)
Odem na intervju, a ono se ispostavi da restoran treba tek da se otvori
krajem mjeseca. Svejedno, prihvatim posao.
Vlasnici su bili Mehmet i Veli. Pomogao sam im pri finalnim radovima, ali,
kako to uvijek biva, negdje neto zapne, pa se otvaranje prolongiralo.
U meuvremenu sam se sprijateljio s Velijem, pa mi on ponudi da stanujem
kod njega, jer mu je cura otila na studijsko putovanje u Brazil, pa ima praznu
sobu.
Ispostavilo se da "turska kuhinja", ama nema ba nikakve veze s onim to
se kod nas jede i pravi na ariji. Moe mislit' - nikad nisu ni uli za pae!?
Veli i Mehmet su radili od jutra do sutra. Uzimali su samo pauzu izmeu
jedan i pet sati popodne, izmeu ruka i veere, kad nije bilo nikakvog posla, pa
sam ja ostao sam u radnji.
Tako mi jednog dana natrapa nekakav kloar tunih oiju, koje su bile
jedini razlog da od njega kupim znaku u obliku amerike zastave. Poturio mi je
papir da je gluhonijem i da, k'o oja, sav prihod ide u izmiljeni Savez
gluhonijemih.
Kako mi je bilo dosadno, mahnem mu dezvom za kafu (ba kao da sam se
mogao ispriati s njim), a on potvrdno klimne glavom.
Sjedi on i pije kafu: gricne kocku eera, pa srkne, a pri tome cupka nogom
u ritmu muzike: meni sine pred oima, pa mu priem s lea i upitam ga, na
istom naem: "Pa, kako je u Americi?"
On se trne, kao da ga je guja ujela.
Ispostavi se da je iz Sarajeva, da je iz Sutjeske, iz Koreje - sirotinjskog
"sluma" preko puta Druge gimnazije.
Pria mi da u provinciji, po manjim mjestima, gdje su ljudi vie merhametli
i vei patrioti nego u gradu, moe uzeti i po sto pedeset dolara na dan, ali je zato
vea mogunost da ga uhvate drotovi. To mu se jednom i desilo, pa je odvalio
est mjeseci.
Pozdravismo se i zaeljesmo sreu jedan drugom. On ode, a ja podignem
tacnu s dezvom i fildanom, a ispod - pedeset dolara!
Oi mi se ovlae od sree i tuge.
Meutim, to nije bio jedini susret "s nae gore listom" tog dana.
Naime, tog dana sam imao nekakvo knjievno vee u jednoj knjiari, pa
sam se upicanio: crne farmerke, crna kona jakna, bijela koulja i kravata, a
kako sam znatno smanjio pie od kada stanujem kod Velija, izgledao sam
sasvim prihvatljivo.
Sad, prije te veeri, sjedim u Angelic Brewery, pijem tamni, irski "stout",
sa svojim knjigama ispred sebe (ponio sam ih u nadi da e se u knjiari zatei
neki direktor Penguine books i ponuditi mi ugovor za objavljivanje, a to je isto
kao da se nadam da u dobiti na lotu), motam cigarete na onoj kutiji-automatu,
kad mi prilazi cura, dvadesetak joj je godina i sva fascinirana onom kutijom, kao
da je to zadnje udo nauke i tehnike, moli me da i njoj smotam jednu.
Onda primijeti knjige na stolu i pita me koji je to jezik.
"Srpskohrvatski", odgovorim i oekujem da e me blijedo pogledati, ba
kao da sam joj rekao da je sanskrt, ali ona usklikne.
pitao znam li ko je 1936. godine dobio Oscara za najbolju ensku ulogu, itd.
Uvijek je bio glatko izbrijan i skromna odjea na njemu je uvijek bila ista
i nije "tuknuo" na bijedu, taj specifini "damf" memle i truljenja, mokrae i
alkohola, pasulja bez mesa, nikotina i pokvarenih zuba, koji, valjda, okruuje
sve nesretnike ovog svijeta, pa mi nije bilo neprijatno, ponekad, sjesti s njim u
neku "baticu" na ploniku, popiti kafu i saznati da mu je ime kako je, da mu
otac ivi u Detroitu i da mu on plaa "pansion" u Y.M.C.A. (Young Men
Christian Association - Udruenje mladih hriana) ve dvanaest godina - od
smrti njegove majke, koju je zvao "mamica".
Pitao sam ga koliko mu je godina (izgledao je kao tridesetogo-dinjak), ali
mi nije znao odgovoriti, jer je on, izgleda, vrijeme raunao samo od dana kad
mu je umrla "mamica".
U koli je imao problema s disleksijom (ako se to tako zove), to znai da
nikad nije nauio da ita i pie, a sve one silne podatke o "oskarovcima" je
zapamtio sa video kaseta. to li je (on ili njegov otac) izabrao ba Madison, to
mi nije znao odgovoriti.
Koliko sam mogao skuiti, ovamo ga je, ustvari, poslala maeha ("blaga,
ali zla ena", kako ju je on opisao), koju on, kao i oca, voli i svake godine im
poalje estitku za Boi - neko drugi je napie.
Elem, jednog dana ga sretnem na ulici, a on u glanc novom "jeansu",
skupim kaubojskim izmama, s "pertlom-kravatom"; zove me na pie, i to u
najskuplji (Blue Merlin) restoran u gradu...
Sjedimo sad u pravoj bati, sa oleandrima i buganvilijima okolo, a ja se i ne
pitam puno otkud tolika promjena, jer, ako mi je normalno da ve osam mjeseci
nisam vidio svoju kerku Nevenu, onda mi je sve normalno.
On naruuje pivo za mene i kafu i (bezbeli) pitu od jabuka za sebe, a ja ga
pitam to i on ne popije pivo:
"Ne pijem alkohol."
"A, sve one pive to sam ti ih ja davao?"
"Nisam htio da te povrijedim, Dario, jer i ti si usamljen ovjek. Proslijedio
bi ih onim 'nesretnicima' u Parku." (P'jancima ili, kako ih ovdje zovu,
"vinosima".)
Poziva me da idem s njim u Oneida casino, indijanski rezervat i
kockarnicu, to i nije puno daleko od Madisona - nekih ezdesetak milja.
"Sidney, otkud ti pare?", tek tad upitam.
"Umro mi je tata."
Ne odoh sa Sidneyem u kockarnicu, ali za nekoliko dana dobih nogu na
poslu i odoh u Seatlle, gdje, u novinama, nakon par mjeseci, vidim njegovu sliku
i itam kako je u Oneidi, za mjesec dana, skrio osamdeset hiljada dolara, a sada
tui (preko advokata) dravu, jer, po oevoj oporuci, trebalo mu se isplaivati
mjeseno, a ne dati mu cijelu gutu odjednom.
...Opet, kasnije, itam da je dobio proces: lova mu vraena i sad mu se
isplauje mjeseno.
"Otkud ti?"
"Ma, zna, htio sam te samo neto pitati... U stvari, zovem te iz Seattlea, iz
Amerike, planiram da se vratim u Sarajevo, pa sam skonto da svratim i do tebe?"
"ta si me htio pitati?"
"Evo, skoro zaboravih: to mi ti, onda, bogati, dade nogu?"
"Slua li ti sebe, ikad, Dario?"
"Ja, pa ta?!"
"Zove me nakon devetnaest godina: niti pita kako sam, jesam li udata,
imam li djece, ta radim, nego bi ti, samo tako, 'svratio'?! Saberi se, bolan,
ovjee!"
Tu se i saberem. (A ja, kad god se saberem, onda se oduzmem.) Sve to mi
ini radost - natjera me na pla.
"U pravu si, Ozrenka, izvini, ako ti to neto znai... Samo sam htio... 'Ajde,
nema veze... Vozdra."
* * *
Ako nita drugo, u svojoj samoi sam razvio sposobnost da sanjam ono to
hou, a ono to neu i ne pamtim.
Znam da samo idiot razmilja o prolosti, a da pametan ovjek konta o
budunosti, pa lijeem u krevet, komplet obuen, i koncentriem se da sanjam
svoju djecu, vie njihov glas (jer, slike imam), miris i dodir, sve ono to mi
nedostaje...
Budim se u hladnom znoju: kao, ispitivale su me neke nakaze... Sjedili su
iza tekih, pisaih stolova, pred njima su bile hrpe papira i gomile grafitnih
olovaka, koje su neprestano iljili... Iz pozadine je svirala neka nedefinisana
muzika, a oni su me pitali koje sam nacionalnosti...
Mrtvo ozbiljno odgovaram:
"Mrtvac. Pripadnik najbrojnije nacije na svijetu."
Prevru papirine ispred sebe:
"To ne moe biti. Vi ste jo uvijek ivi."
* * *
Svanulo je; po kalendaru bi trebalo biti ljeto, a ja kroz prozor gledam
pahuljice...
Da li je to El Nio u mojoj glavi ili ja vie ne mogu ni da sanjam?
PEDERSKA POSLA
Pedera je oduvijek i bie ih. (Kao to, u ova kokuzna vremena, ree Mujo
Sulji: "Zna li da je grad pun pedera?" - "Ma, daj, ne budali!" - "Bil' se ti karn'o
za hiljadu maraka?" - "Boe me sakloni!" - "A, za deset milja?" - "Ma, uti
kretenu!" - "A, za sto hiljada?" -"Ma, vala, ko ne bi?" - "Eto, vidi, da ima
pedera, ali nema para.")
Dodue, oni, koje pamtim iz djetinjstva, bili su drugaije vrste: kad smo svi
nosili Varteks farmerke, koje kao da su bile napravljene od materijala za
kuhinjske krpe, oni su uvijek nalazili naina da dou do pravih "lizerica" (Super
Rifle ili Roy Rogers); mi smo nae Borovo tene do iznemoglosti mazali kredom,
a oni su svoje original "angajke" bacali u smee im bi se isprljale; dok smo mi
lopte igrali nekakvim felavim gumenjacima, oni su se epurili svojim konim
bubamarama i uslovljavali posudbu lopte ueem u timu (a, nikad pojma nisu
imali); pamtim ih sa zajednikih razrednih fotografija: svi u nekim flanelskim
kouljicama, a oni u odijelima s leptir manama... kasnije, dok smo mi ispijali
naa prva piva u Marinkovoj bari (podrumu preko puta sadanje Robne kue),
oni su cugali viski i colu u Park kafani; dok smo mi nae junferluke skidali s
kakvom p'janom nesretnicom, u nekom podrumu na Gorici, na buavom Yogi
madracu, oni su svoje "rtve" vodili u Dubrovnik, Neum, Jahorinu... (bilo ih je i
one, opet, druge, prave vrste, ali ja tu nita nisam kontao zato bi moj stari - koji
je radio u Narodnom pozoritu - kad bi me neko od "baletana" upnuo za
obraie: "O, boe, to je sladak" - mrano prijetio: "Slomiu ti ruku, pipne li
ga jo jednom".
Ili, zato su nas roditelji upozoravali da ni sluajno ne prilazimo nekakvom
Ibri, koji je "ordinirao" u kafani Triglav, pored kina Sutjeska i bio tako ljubazan
prema djeci; sjeam se i para, koji je uvijek, u "staroj" Istri, sjedio u najzabitijem
oku - nije bilo teorije da se dotaknu, makar i bezazleno, rukama, jer bi im to
znailo automatsku "tarabu", ali im se iz pogleda itala takva zaljubljenost da im
i dan danas zavidim... Usput budi reeno, u njihovom fizikom izgledu, odjei,
piu koje su pili (bokali meke rakije), nije bilo nita to bi privuklo nekog
Versacea. Bili su to sasvim prosjeni ljudi zatvoreni u kavez svojih hormona i
meusobne ljubavi, koja je bila toliko vrsta, moda, ba, zahvaljujui podsmijehu kojem su bili izloeni.)
A, onda, najednom, ok za mene: moj prijatelj iz gimnazije, s kojim sam
dijelio klupu i prva literarna iskustva, javno se, po prvi put u istoriji ovog grada,
deklarie "ko je i ta je".
"Pa, dobro, nije ni to loe", mislim, prisjeajui se rijei svog djeda, kojima
je odgovorio na iskaz mog prijatelja, Branka uka da je "po zanimanju
knjievnik".
I, tako, na nekakvom smo ti "uru" (koji je, bezbeli, u mrklo doba noi) kod
naeg jarana, Zlaje Pegle, iji su roditelji otili na prvomajski odmor i ostavili ga
samog da se spremi da popravi jedinicu iz hemije...
Dolazim malo kasnije u Zlajine halvate i sve je kao to (bolje se ne moe ni
zamisliti!) treba: pie Doorsi, Zeppelini, Three Dog Night, svi parovi su se ve
"safatali" ili se povukli u neku od soba, a ostao je samo moj prijatelj iz
RAJA JE RAJA
Jim Timony, moj socijalni radnik, otiao je u Nebrascu da doktorira, tako
da slijedee nedjelje ne moram da idem na svoju obaveznu seansu pokajanja i
truanja takvih lai koje ni pas s maslom ne bi polizao: "Jeste li ikad udarili
nekoga?", "Ko? Ja? ta vam pada na pamet." "Je li vas otac tukao kad ste bili
mali?", "Tukao me k'o vola u kupusu." (To je opravdanje, koje uvijek pali, pa da
Bistrik, Marindvor, Korzo i Istru, bife San, etalite, Plavi podrum i Hamambar, Gradinu i Marinkovu baru - jednom rijeju: raju.
"ivio, upak", kaem mu, "propustio sam 2500 ena, pojebao sam 12.500
konja, ukrao sam na stotine knjiga, imam dvoje djece - eto, to sam uradio od
svog ivota."
U njegovim oima zaiskri smijeh:
"Sandy, daj maloj pizdi pie na mene."
"Hvala, stara pizdo."
"Zna...", on poe, ali ja ga prekidoh:
"Ne znam, ali me nemoj gnjaviti, ako boga zna."
(Ve sam se zabrinuo to Mujo, kreten, ne dolazi - ne zbog toga to mu se
neto moglo desiti - nego to mi se, onda, valja uvaliti lovu za taksi do njegove
kue.)
U to, ulazi i Mujo: isti kao i uvijek, samo pocrnio, kao da je proveo dvije
smjene na ljetovanju u Ulcinju.
"Pa, gdje si, ustaice! Nisi ni po sata u gradu, a ve zna najvee pijance."
Grlimo se i ljubimo, balimo se i plaemo, a malobrojna amerika publika u
baru je zbunjena kakofonijom bosanskih: "Pa, pika ti materina... Eeeh, jebo te
otac... Kurvo stara... Pederu jedan... Majmune blesavi... Idiote kretenski...
Budalo stara... Pa, jebem ti majku..." - svih naih, toplih izraza milote i ljubavi.
Nakon to smo othuknuli, rekoh:
"Sandy, daj nam pie - ta e ti, Mujo? - i Charlesu, takoe"
Mujo kae:
"Ma, nemoj, Dubravka e se brinuti..."
"Ne brini, zvao sam je ve... Sandy, would you be so kind to give me a
telephone once more?"
Mujo zove enu i kae da emo samo popiti pie i da dolazimo kui; ujem
Dubravkin glas, pun radosti: "U redu, ali mi samo nemoj rei da e s Dacom
ostati jo malo, jer s njim se ne moe ostati jo malo".
Charles hoe, poto-poto, da zavri misao koja mu se, jo prije pola sata
zaela u glavi:
"Zna..."
"Jah, de reci!"
"Zna, deko, ti bi se trebao baviti pisanjem."
"Hvala ti, Charles. Razmisliu o tome."
* * *
Poslije petog pia, Mujo i ja izlazimo iz kafane, a ja ga pitam: "Kako, sree
ti, takav kreten, nae onakvu enu kao Dubravku? Mujo me pogleda s potpunim
nerazumijevanjem: "Dubravka nije moja ena - ona mi je raja."
SARA, MARA,
DARA IZ DRVARA...
Davno je reeno: to kokuz moe zamisliti - to ni lokomotiva ne moe
povui!
Tako i ja: vraam se u gluho doba noi s posla u fabrici, ujutro mi valja na
"honorarni" posao u cvjearnici, gdje, neete mi vjerovati, imam jako odgovornu
dunost da skidam bodlje s rua.
Nije kakva lova, ali, zato, imam dabe "hanzaplast" i pravo da psujem do
mile volje kad god se ubodem i mogu da puim, jer radim napolju.
Blii se "Valentine day", pa rua k'o govana, a ja, s osmijehom poluidiota,
primam pohvalu od gazdarice:
"Good job, dario (namjerno sam napisao svoje ime malim slovom, jer,
izreeno je u takvom tonu, s toliko "emocije" i potovanja, da se, zaista, osjeam
kao "d"), a ja kontam kako bih se obogatio u Americi:
spusti, bolan, Daco, ibice - to je, valjda, jedina korisna stvar, koju si u
ivotu nauio: jebo te Kafka, Dostojevski, Gogolj, Mopasan: sve su to bili veliki
gubitnici u ivotu, papci, koji su proli "bulevarom" ivota, naletili na uneta,
Oenaa, iniju ili Fuku... zaigrali na, opet, krivu kutiju ibica...
... znam da ne mogu na engleskom da prosipam priu: "Sara, Mara, Dara iz
Drvara, trae malog Janka. Gdje je mali Janko? Ne znate, po pet hiljada, ni vi
gospodine papane, a ni mi, a ni vi...", ali smislie se neto...
... problem je i s folerom; e, da mi je Ljupko... najbolji foler na svijetu;
uvijek upicanjen u odijelo, sa svilenim alom oko vrata; u depu je vazda nosio
jabuku, pa kad bi primijetio da se papak pali, upitao bi:
"Oprostite, imate li moda no da ogulim jabuku?"
Papak bi vadio no (obino visoki "arenac"), a Ljupko bi onda rekao
Oenau:
"Upri sad, Oko."
(Uh, jebote, ubodoh se!)
Eh, koja su to bila vremena: sva raja iz razreda je imala svoje idole Musemia ili Hasanagia, Vjeu Tolja ili Nikolu Pleaa, a moji "bogovi" su bili
ibicari.
Iako sam samo uvao "strau" i nisam bio u "punom talu", opet sam znao
za dan "zaraditi" mjesenu platu svog oca.
Jednom mi je stari pretrkaljao depove i naao gutu para; pitao me je
odakle mi, a ja sam rekao da sam razredni blagajnik, da skupljam pare za
ekskurziju; stari je otiao u kolu da provjeri, gdje su mu rekli da nisu ba toliko
mahniti da meni povjere lovu. Ja sam uporno nijekao da sam kockao (to je bila
njegova pretpostavka), pa je stari strpao pare u dep i, valjda, izveo neku kuravu
na veeru u "Evropu".
A, i kockalo se. Poslije tekog radnog dana na Bulevaru, obino se ilo u
Kovaie, kod Vite, u "Dva ferala" i pucao se remi.
ibicari, iako prevejani lopovi, za mene, "fisovsku" raju, bili su pravi
maii u remiju - uzimao sam ih k'o lopatom, a oni su bili ponosi na mene, jer
sam jedini ja u cijelom krugu bio koji je dogurao do gimnazije. Ibretili su se nad
mojom "akom knjiicom" - naroito peticom iz engleskog i esha.
Kad sam objavio prve pjesme u "Spektru" priredili su mi pravi dernek.
Trajalo je to jednu godinu i po, a onda se spremila velika "furija" i u
"procesu stoljea", svi sarajevski ibicari su bili amurirani.
Najduu kaznu je dobio jadni Fuko, jer je, kao i uvijek, bio kokuz, pa si
nije mogao platiti advokata. (Priao je kasnije Fuko: "Gledam ja onog svog
advokata po slubenoj dunosti, a on pie li neto, pie... Nagnem se ja da mu
zavirim preko ramena, a on crta crnog gavrana u teci... E, jebi ga, moj Fuko,
pomislim.")
Pratio sam suenje do onoga dana kad me je ("onu malu iz prvog reda" nosio sam tad dugu kosu) sudinica istjerala iz sudnice.
Tako se sve raspialo, a ja sam sebi naao drage idole i uzore, drugaiju
vrstu bitangi - sarajevske knjievnike...
BEZIMENI UAS,
ILI KAD JE POELO? (I)
Kad se moj, do tada, prilino bezbrini ivot, pretvorio u moru i sveo na
BEZIMENI UAS,
ILI KAD JE POELO? (II)
Ne mogu da se ne sjetim kako se jednom (davno?) Rajko Petrov Nogo,
svrativi u moj stan, zatekavi me kako spavam na prostrtom Osloboenju,
jedinom "namjetaju" koji sam imao u kui, razletio po gradu, skupio pare od
raje (dobrim ili veim dijelom doprinio) za namjetaj, kreenje, uvoenje struje,
telefona...
... pa, mi, sada, njegovo odmahivanje rukom:
"Nisi ti upuen ta se deava u Sarajevu", zvui potpuno suludo. (???!!!)
"Jok - ti si! Bezbeli da nisam upuen - ti, sa 'Zelenog venca', bolje zna ta
se deava na Marindvoru nego ja..."
"Znam, ali, ipak, ti si haustore, ima puno prijatelja Muslimana, pa ne
moe da vidi, da osjeti..."
Pucam po avovima:
"Uredu, Rajko, ako e te to uiniti sretnim: svaki put, kada se vraam kui,
preskaem preko leeva poklanih Srba po ulicama. Eto, kaem da je tako, ako te
to ini sretnim! Ali, jebi me, nije tako."
Rajko je, najednom, "umoran", ide na spavanje...
I ja za njim. Umoran sam kao pas, ali od spavanja nema nita. Prevrem po
glavui:
"Ma, to Rajko ima samo menstruaciju. Sutra, kad se probudimo, popijemo
jednu za popravak, sretnemo se s drugarima, kad sjednemo u Bosansku kafanu
ili u Ora, naruimo "jo po jednu", sve e se objasniti, sve e lei na svoje
mjesto - pa, zar nismo jarani?!"
Iz nekog (ili vie) razloga, vinjak me tjera na povraanje, a moda je to
nas jedanaestoro unutra imamo osjeaj kao da smo na centru fudbalskog terena.
Osjeaj izgubljenosti poveava i mukla tiina koja vlada meu nama, jer je
svako zabavljen svojim mislima i brigama. (Nikad neu shvatiti zato se kae
"zabavljen", kad ti mozak puca od napora da skonta bilo ta, kad ti se elo mrti
od bola, a probija te hladan znoj.)
Otvaram flau klekovae i ona ide u krug, dok avion rula po pisti... U toku
leta opet prebirem po glavi kad je OVO poelo.
BI LI TO...
...onog dana kada sam stao pred mikrofon, kada je ezdeset hiljada ljudi iz
cijele Bosne dolo u Sarajevo da odbrani mir, kada sam pred Skuptinom rekao
da hou da iskoristim priliku i da sekundom utnje odam "potu" naim
nacionalnim liderima, koji su nas doveli do OVOGA i da kaem da krivci nisu
Srbi, Hrvati niti Muslimani, nego prezreni PAPANI (to nije nita drugo do
skraenica za Primitivac, Amoralan, Polupismen, Agresivan, Nacionalista), kada
su moje rijei i rijei drugih istomiljenika prekinuli rafali Karadievih
plaenika sa zadnjeg sprata Holiday Inn hotela preko puta, kada smo shvatili da
se ne radi samo o aici pijanih i drogiranih baraba vrijednih prezira i aljenja,
kada su prijetnje Muslimanima, od strane Karadia, neuspjelog pjesnika,
potkupljivog psihijatra, iskompleksiranog seljaka, prestala da lie na bapsko
truanje, kada smo shvatili da se kugi nacionalizma, potpomognutoj topovima i
tenkovima, ne moemo suprotstaviti pukim parolama hipi stila "Make love not
war" i pobijediti, kada je strah opustio ulice Sarajeva i kada su se, iste noi, po
ulicama razmiljeli "oslobodioci", pljakajui svaki butik, radnju, kafanu u gradu
- pod izlikom da "spaavaju" robu od "etnika", kada sam ubrzanim slijedom
dogaaja, od svoje ene i djeteta bio odijeljen ulicom dugom samo stotinu
metara, a po savjetu "vlasti" nisam smio pretrati tu "atletsku disciplinu", nego
zamraiti prozore i ostati puzati po stanu, koji je bio na nianu snajperista s
Jevrejskog groblja na obroncima Trebevia, kada je bombardovana i zapaljena
Vijenica, Nacionalna biblioteka grada, a to su oni isti koji su je vandalski
unitili pripisali "balijama", jer je u njoj, navodno, bilo najvie "srpskih knjiga",
kada je preciznom artiljerijskom vatrom uniten svaki vrijedan objekat u gradu:
eljeznika, Autobuska stanica, Pota, Pekara, Elektrina centrala, Vodovod...
... kada sam prvi put u ivotu osjetio Strah.
... ne strah ta e se desiti slijedeeg trenutka, strah od neizvjesne
sutranjice, nego jednostavno Strah, osjeaj koji te ispuni od nonih prstiju do
najsitnijeg djelia mozga, Strah koji paralie svaku misao i svaku aktivnost,
Strah koji ubija emocije i ini ovjeka samo nemonom ivotinjom kojoj je
ostalo samo to da se nemono BOJI...
ILI...
...je poetak bio tog jutra kad me je Dijana probudila da vidim rezultate
"prvih demokratskih izbora" u Bosni i Hercegovini, na kojima su nacionalne
stranke izvojevale nadmonu i poniavajuu pobjedu nad "graanskim" i
"liberalnim" strankama.
Bili smo mamurni tog jutra, jer smo prethodne noi unaprijed slavili
pobjedu "reformistike stranke", za koju smo samouvjereno glasali i za koju
smo znali (ili mislili da znamo) da su glasali svi nai prijatelji.
Tjeili smo se da su to tek prvi rezultati "s terena", iz provincije, da e tek
uslijediti izvjetaji iz gradova, gdje e "integracija", napokon uzeti stvar u svoje
ruke...
Izvjetaji iz gradova su bili jo pogubniji.
Osjeali smo se izdanim, jer oito je bilo da nae Muje, Save i Ivani, s
kojima smo se cijelog ivota druili, nisu bile samo to - nai prijatelji, raja, ve
duboko u sebi ili pod samom koom samo Muslimani, Srbi i Hrvati, koji su
jedva doekali priliku da se pridrue "stadu", da zanavijek izgube svoju
individualnost, koju su cijelog ivota gradili, i postanu elije jednog bolesnog,
nacionalnog bia-monstruma, koje jeste osueno na propast, ali koje e prije
toga uiniti sve da za sobom povue to vei broj u nitavilo.
U ime ega?
Osjeaja istorijskog ili povijesnog trenutka? Kojeg osjeaja? Kojeg
istorijskog?
Bili smo na samom pragu, jednom nogom zakoraili u neto o emu nismo
imali predstave, ali to je moralo biti bolje od onoga to smo do tada ivjeli, pa
zvalo se to "demokratija", "dvadeset i prvi vijek", ili "novi svjetski poredak",
najmanje je vano, a onda smo se survali u kloaku mrnje, predrasuda,
divljatva, religioznog ludila.
ILI...
...da odem dalje u istoriju, to ne elim i neu, pa poetak potraim u
pranjavim, trulim, est stotina godina starim ratovima?
Za mene, dok ivim, uvijek e postojati pitanje bez odgovora -ZATO?
Pitanje, koje s nevjericom postavlja svaki atom mog tijela i mozga, dok
hodam i osjeam metalne ine u mojim nogama kako se taru s kostima, dok
sjedim u Americi i sve ovo piem na pisaoj maini bez "", "", "" i "".
Ne mogu ponuditi ni valjan odgovor KAD je poelo i jedino to mogu da
radim je pokuati opisati KAKO se nastavilo i KAKO jo traje TO - taj
BEZIMENI UAS!
IVOT I POEZIJA
(I OBRATNO)
"Proitao sam sve knjige iz gradske biblioteke, sve znam, a niko me ne
voli", pisao je davno moj prijatelj iz Novog Sada, Branko Andri Andrla.
"Jesi li to, sree ti, u to doba imao gramofon koji radi na naftu?"
* * *
Specijalno je ovo vee i iz razloga to e moja kerka Nevena prvi put
vidjeti svoju, tek roenu, sestru Vesnu, a ja u, znam, bar kratko, sijati od sree,
osjeajui se kao normalan otac...
Engleski prevod je prilino dobar, pa ja, kad me pastor Brent predstavi,
poinjem: "Ja sad idem van i vratit u se tek ujutro."
(Pokuavam da "skinem" Nedada i to mi, izgleda, polazi za rukom, jer se
seljaka publika, u nelagodi, mekolji na stolicama.)
"Bit u vani, ne ekaj me, idi spavati, ondje u sjediti i uati i doi u
pijan."
Mojoj menopauznoj eni, Amerikanki, ve je neprijatno, a kad nastavljam:
"Ja sad idem van i vratit u se moda tek za godinu, ta tako gleda u mene?",
poinje da je hvata lagana panika.
Ali, dear Janette, jo nije vrijeme za panienje - jo toga ima da se naslua:
"Ja sad idem van i vratit u se moda tek za trista godina, pa zar je to neko
vrijeme?"
"Past u ti na prozor u spodobi jednog besprizornog, razrokog fotona.
Posadit u se u obliku praine, spale nekome s cipela, na prag tvojih vrata."
(Nevena hrani boicom Vesnu i uiva u svojoj ulozi "velike sestre", a ja se
bavim milju da prekinem ovu farsu, da kaem da to nije pjesma koju sam ja
napisao, da je ovo samo moj pasjaluk, kojeg se stidim...)
Ali, da nisam pae, kao to jesam, ne bih nastavio: "A ti onda ne budi zla i
pusti me k sebi. Ne pravi mi scene. Ljubavnike emo pokupiti u pokriva i
izbaciti kroz prozor."
(U ovom trenutku bi Amerikanka najradije zbrisala iz crkve - sve su sad oi
uprte prema njoj.)
"I ostavit emo sebi svjetlo. Ta pusti me k sebi."
(Ona sad vadi maramicu iz torbice i brie oi, a ja se kajem to sam ovo
zapoeo...)
Svejedno, u najboljem Nedadovom maniru, zavravam:
"Ta pusti me ve k sebi, pa pusti me ve, zato ti to toliko traje, to je
nekoliko trenutaka, ta to je grozno dugo, pa ja u usahnuti, umrijeti od alosti, ta
molim te ipak otvori, il u ti ta vrata razvaliti, kou u ti izgrepsti, oi u ti
iskopati..."
(Pastor ve razmilja o tome da pozove policiju.)
Aneosko lice moje kerke Nevene sija dok joj njena sestra spava u
naruju, a ja dodajem: "Ljubavi moja", na olakanje publike, pastora i moje
ene...
iroko se osmjehujem dok primam estitke i "milotvore" i znam da je ovo
bila dobro odglumljena poezija... ali ivot, ivot?
"P'jan si."
"Nisam tata..."
"Nisi pijan nakon dvadeset piva?!"
...proi e par dana, a ja u se, u atoru, pored Prudence, probuditi od silne
galame:
moj otac, s isukanim noem, hoda po kampu i okuplja ljude u hlad, da im
se ne bi desilo ono to se njemu desilo, da ga je potrefio "toplotni udar"....
...plaem i molim ga da spusti no, a on mi stavlja hladne obloge na glavu:
"Ne boj se, sine, nita se ne boj - tata te, tvoj tata te uva."
Za pola sata su stigla ambulantna kola iz Dubrovnika - htjeli su mog oca,
na silu, strpati u auto, a ja sam rekao da prvo trebaju ubiti mene prije nego to to
urade...
... tata nije htio primiti injekciju za smirenje sve dok meni nisu dali
"lanjaka", s destilovanom vodom, a onda su ga odveli...
Prolo je tri mjeseca i ja svakog utorka i etvrtka idem u bolnicu da
posjetim svog starog. Nosim one pizdarije koje se obino nose po bolnicama,
priam uplje rijei ovjeku kojeg volim najvie na svijetu:
"Sve e biti u redu, tata - samo ne brini. Sve e biti u redu, vjeruj mi."
Grli me vrelom rukom i kae:
"Sine, samo me izvadi odavde. Daju mi stalno neke injekcije - ja ih pitam
"Zato?", a oni mi kau: Da ti istjeramo to ludilo iz glave. "Molim te, sine,
izvadi me odavde."
"Hou tata, hou tata..."
* * *
Nisam tada uspio, tata - moda sam bio premlad ili sam te previe mrzio to
si me ostavio samog, to mi vie nikog na svijetu nije bilo da mi kae kako da
veslam, to sam zaboravio tvoj glas, to samo uvam tvoj sako i miriem te jer si
ti moja kua koju gradim.
(Nadajui se da e neko, jednom, od mojih bijednih ostataka napraviti
uspomenu.)
UGURSUZ
Hladno je bilo tog 6. decembra 1971. godine, to, s obzirom na mjesec, nije
nimalo udno. Petak je bio, a ja sam, po obiaju, ujutro bacio ture-jazije: ako
padne tura - idem u Bosnaplod na Skenderiji, ako padne jazija - idem u Istru, a
ako ostane u zraku - u kolu.
Pala je jazija.
Osam sati je ujutro, u Istri sam i pijem prvo pivo, a Ugursuz, sinonji,
toliko je pijan da se ne moe drati za ank.
Ugursuz je moj idol: ja bih sve da budem kao on - star (trideset godina), da
sam pisac sa velikim "P", da sam zgodan i da imam dubok glas i crni maksi
kaput, da me sluaju kad priam, da prstom pokazuju na mene "ono je..."
Teglim Ugursuza na taksi, vuem ga uz stepenice u Kranjevievoj br. 9.,
na etvrti sprat i, sa svojih petnaest godina, osjeam se neobino i udno
ponosan, ba kao da sam uradio neko strano i vano djelo, a ne samo strpao
jednog p'janca u postelju.
M., moja djevojka, ide u poslijepodnevnu smjenu, pa mi valja ekati kraj
petog asa, u 6:15, poljubiti je pod ljubomornim pogledima njene raje iz kole,
uzeti par piva i otii kod babe i djede u svoju sobu (jer Ugursuz mi je u stanu),
pustiti Beatlese i raditi one stvari o kojima se ne pria, a kamoli pie...
"Kraljica pei" tutnji i ari kad na vrata kuca Smrt, u vidu potara, koji nosi
telegram da nisam uspio izvaditi svog oca iz bolnice, da je on uspio pobjei kroz
jedan definitivni izlaz...
urno se oblaim i izlazim pod direk s lampom koji raa gusti snijeg,
duboko, duboko diem i jedino mjesto to mi pada napamet, jedino stvorenje
koje e me, moda, razumjeti je Sada Tahmii, koja radi u biblioteci, mom
drugom domu.
"Sado, treba mi para."
Traio sam ja i prije para od Sade i vazda mi je davala, ali, valjda, po mojoj
unezvijerenoj faci vidi da se neto strano dogodilo, prilazi mi i miluje po elu:
"ta se desilo, Dario?"
Jo sam nemoan da plaem (to dolazi tek kasnije), pa, skoro u veselom
tonu, priam ta je bilo.
Sada preuzima moje suze, trkelja novanik i daje mi sve to ima, a meni
pade napamet da je Ugursuz u mom stanu...
On hre i to je jedini znak ivota koji pokazuje, ja ga tresem za rame:
"Nedade, probudi se. Valja ti ii."
"Ma, bjei, jebi se - kakva je frka?"
"Nita - samo mi je umro otac, pa e kua sutra biti puna."
Iste sekunde se Ugursuz uhaviza, zagladi kosu, obue kaput i, dok silazimo
niz stepenice, grli me svojom snanom rukom i kae: "Sad si ostao sam." (Ja u
znaenje te rijei, te kratke rijei "sam", upoznati tek kasnije i ostati uvijek
vezan za nju.)
* * *
Sjedimo Ugursuz i ja u Istri s bokaliem loe rakije, a meni tek tada naviru
suze - po stolnjaku aram "Jebem ja sve", a konobar Duko, na svom
makedonsko-srpskom, prijeti da e zvati miliciju...
Ugursuz se die i, najozbiljnijim tonom koji sam ikad uo, kae: "Ne seri!
Dario ima sva prava veeras!"
Kovitlaju se neke face pred mojim zbunjenim oima: Gavro, Rajko, Stevo,
Enver... tura slijedi turu, a Ugursuz me podsjea da mi tek predstoji "posao" da
oca spustim u grob.
Zato idem kui ranije, budim se iz kome ujutro, mahinalnim pokretom
palim radio - jutarnje su vijesti, osam je sati, zvono na vratima: najbolji prijatelj
mog oca...
...demonstrativno gasi radio, preko gustih obrva me prijekorno gleda, pa
onda kae reenicu, za koju se nadam da e ga pratiti u pakao:
"Moje sauee, Daco. Zna, tvoj otac mi je ostao duan neke pare..."
Drugi najbolji prijatelj mog oca e pred samu sahranu zatraiti da
"obeam" ili da se "zakunem" da neu vie nikad piti?!
Moj djed, koji sahranjuje svog etvrtog sina, ovjek koji nikad ne psuje,
kae mu: "Odjebi."
* * *
Sahrana je bila "divna": stotine ljudi, dva hora, puno vijenaca i cvijea,
puno slika koje i dan-danas mrzim...
Sutradan me (popodne?) budi moj djed:
"Izvini to te budim, ali tvoja kominica mi je rekla da kod tebe neko
stanuje, pa..."
Treba mi malo vremena da se sjetim da je Ugursuz bio u stanu, a onda
objanjavam:
"Ma, zna dedo, to je Nedad, pisac, moj prijatelj, dobitnik estoaprilske
nagrade...", ne znam ni sam to se pravdam.
"A, to je - znam ja njega iz kafane", a onda moj djed opsova drugi put u
ivotu: "Jebi ti mene, sine, ako je ONO ikad ita napisalo."
* * *
Ne slaem se u svemu sa svojim djedom. Star je i, za razliku od mene,
nikad ogoren ovjek. ("Sine, normalno je da djeca sahranjuju svoje roditelje, a
sve ostalo je...")
U mnogim stvarima se ne slaem sa Ugursuzom, ali nikad neu zaboraviti
njegov zagrljaj i rijei: "Sad si ostao sam."
U ESNAESTERCU
Samou je teko podnijeti, pogotovo kad si sam. Zato, a i, valjda, traei
zamjenu za oca, kako mi to struno objasni moj bivi prijatelj, Radovan
Karadi, naoh ga u G.G.
On se tek vratio iz vojske, bio je bez stana, poeo raditi u "Licima" kao
lektor, u svojoj "vijetnamki" jakni i "Broks" izmama uao je jednog dana u
Kranjevievu 9/IV, nauio me kako praviti korekturu (za "Spektar"), pomogao
mi da objavim svoje prve prie kod Stevana Tontia i Marka Veovia, a najvie
od svega, vratio mi vjeru da sam ja, ipak, neto, da moj budui ivot ima
smisla...
Povjerovao sam mu i upustio se u najduu avanturu svog ivota - tu
odvratnu, definitivnu odluku da u biti pisac.
(Sto godina kasnije, u Americi, jebau sam sebi mater to nisam
vodoinstalater.)
Kad ve pominjem G.G.-a, moram rei da je bio suta suprotnost mog oca:
ON je bio visok, zgodan, "razvijen" i nemaran, a G.G. je bio i ostao mal, elav,
riobradi i faistiki uredan.
Svejedno, godine te i te, priveli smo dvije cure u na stan. Nerminu i
Toniku, iz Zagreba.
Prvu stvar koju je Nermina izvela je bila da mi pokae sise (dobre), a dok
je G.G. karao Nerminu, ja sam sa Tonikom bio tek u esnaestercu. Tu sam i
ostao.
Ujutro smo otili na doruak, evape, salatu od ljutih paprika u Miskinovoj,
kod vlasnika ijeg se imena ne sjeam, ali e ostati poznat, ne po evapima,
nego po izreci da kod njega na ruak "ne dolaze sanitarni inspektori, nego sansanitarni!"
Tonika mi je rekla da me nikad nee zaboraviti, a siguran sam da jeste. Ja
nisam.
(U gladnom ljubavi srcu, svaki, pa makar i promaeni metak, uva se kao
dragocjenost, kao dokaz postojanja i opravdanje za bivi ivot.)
Pio sam tada "aj s okusom votke". Jutro je bilo i ja sam u svoju olju
ubacio kocku eera - malo prejako, pa se kapljica aja prosula po stolu, a G.G.
je skoio, ba kao da sam bacio atomsku bombu na Hiroimu:
"ta radi, pika ti materina!"
Usuo sam votku u aj i, koliko mi je petnaestogodinja ozbiljnost
dozvoljavala, rekao reenicu, koju u, naalost, ponoviti jo "hiljadu" puta u
ivotu:
"Ja ovo vie ne mogu durati - da me jebe svak' kome padne na pamet, da mi
broji popijene pive, popuene cigare, da me kritikuje to mi noge smrde, to se
ne tuiram svakih po sata, to ne diem dasku na olji kad piam, to ne perem
zube, to pijem hladnu vodu nakon utakmice lopte u FIS-u, to nisam platio
struju ili kiriju, to mi vodokotli curi, to imam dugu kosu i to putam muziku
preglasno..."
Kaem da sam sve ovo rekao, ali znam da sam to mislio.
Rekao sam samo:
"Ma, jebi se - vie ne stanuje kod mene."
G.G. je naao novi stan, nikad zla krv nije pala izmeu nas, na njegovom
vjenanju sam bio neka vrsta poasnog gosta, a sada, kad se urijetko sretnemo,
vaemo stare prie i pravimo se da smo bili bolji nego to ikad jesmo.
* * *
Prole su stotine godina od naeg zadnjeg susreta: kad je neko elav elaviji se ne moe biti, ali njemu na licu blista osmijeh kad se prisjea Nermine
i Tonike, aja s okusom votke, a ni meni nije krivo to je Gavro, jednim
dijelom, uestvovao u formiranju ovog bia koje se potpisuje pod ove redove...
IMENA
Neko vrijeme sam ivio "sam". Ako se ne raunaju svakononi buljuci
pijanaca i kockara. Znalo se igrati za sva tri stola u kui i na podu (na koferu).
Najvie su uzimali Bunja i Tule, a ni meni nije bilo mane, jer me je Pimpek
nauio kako da veem "francuza", to jest kako da kradem jokere. (Rado bih vam
otkrio fol, ali onda "francuz" vie ne bi bio ono to jest.) Onda mi je Bosa
Tanjevi, trener koarkaa Bosne, naao "cimera", svog centra (visokog metar i
104 centimetra), Zdravka eura.
Ako sam do tada i imao neke anse da izbjegnem alkoholnu moru, ovim
izborom i te bijedne anse su spale na nulu. eo je bio "pun k'o brod", a ni ja
nisam loe zaraivao radei u Spektru i kao novinar i lektor i korektor. Tutnjalo
se po cijeli dan: preko dana Istra (ali ne sadanja Istra, nego "stara Istra", kako je
melanholino prizivamo u sjeanje, ba kao da govorimo o majci ili baki), ili
FIS, a kad bi se uhvatio zalet ilo se kod Baneta Toskia, u "disko" (tad se jo to
nisu zvali kafii), gdje je Ljilja Rui svojim bjesomunim plesom, nogama to
su joj rasle iz pazuha, sisa da ti pamet stane, facom, koja je zraila samo seksom,
rasturala publiku, a nju je rasturao Zlatni, koarkaki bek elje. Potom se ilo
kod Nede Kapetanovia u Evergreen. Oni najduraniji, u koje sam spadao i ja, i
eo, Dara, Mosto, oro, Cera, Sona... bi uspjean radni dan obino zavravali
doekujui zoru kod Ree Letia u ardrvanu uz puru ili sitni evap (najbolji na
svijetu), a "biber po pilavu" su bile pae kod Hadibajria.
Sutradan bi ema bila ista, a ako me pitate odakle sve te pare za hektolitre
pia, ne bih vam znao odgovoriti, pogotovo zato to smo tad ivjeli pod
komunistikom diktaturom. Hajde de i nekako za Ceu i za Daru (koarkakog
sudiju) i za mene, koji bi ubio neki honorar i na emisiji Na ti, koju je vodio
Duko Trifunovi (ime drugog voditelja neu ni da spominjem, jer sam ga, kao
to sam ve pisao, sahranio 18. aprila 1992. godine u Beogradu), ali za ostale
"zgubidane" (kako ih je moja baka zvala), nemam drugog objanjenja, osim da
su u to doba roditelji vodili mnogo vie brige o svojoj "djeci". Da budem skroz
iskren, malo i ja serem da sam sve to mogao predurati bez obilne podrke mog
djeda - to davane to ukradene: znao sam se uvui, kroz prizemni prozor, u
djedov stan, uati na ormaru, ekati da on zaspi i gledati gdje e zalepati
novanik da maznem "peticu" ili "cenera", pa me je on jednom registrovao kako
"skaem s ormara i letim kroz prozor" i prestao da pije, jer je mislio da je dobio
delirijum tremens... ali, to je stara pria, koje se s neponosom i s dubokom
ljubavlju i sjetom sjeam. (Zato je sjeanje uvijek vezano uz sjetu - o tome
valja razmisliti? Moda Miljenko Jergovi ima odgovor na to?)
U to vrijeme sam jo iao u kolu - ali ona nije ila u mene, pa sam taj
"nesretni brak" razvalio otiavi na invalidsku komisiju na Ilidi, gdje me
proglasie nesposobnim za redovno pohaanje kole i tako dobih penziju od
pokojnog oca. Bila je to neka crkavica, ali dovoljno da platim kiriju i struju za
stan, za koji Igor Gaon tvrdi (moda krivo izabran izraz) i potpisuje da u njemu
nikad nisam ni ivio. Ne znam da li se uopte isplati ii na PIO (penzijsko i
invalidsko osiguranje) i gubiti vrijeme i ivce - koji pucaju li pucaju - kad vidim
da i "regularni" penzioneri, borci, ratni invalidi dobijaju samo obeanja iliti
karinu? Dodue, moja inertnost se moe ponajvie objasniti mojom lijenou, a
(da se malo opravdam) i nekom vrstom morala.
Odoh ja u druge vode! Pria je poela o mom zajednikom ivljenju s
eom. On je imao navike koje su mi sasvim odgovarale: prljave arape, znojni
dresovi, patike su bile razbacane svuda po stanu, hrkao je kao nilski konj; kad bi
jeo, iza sebe bi ostavljao svinjac i nikad mu ne bi palo na pamet da opere sue...
O prvobitnom dogovoru o plaanju "stanodavtine" nije vie bilo ni rijei, jer
smo postali prijatelji, ali mi je eo sve to nadoknadio kad bih otiao u Trebinje,
kod njegovog Obrada i Darinke, roditelja, brata Bobe... Sjedili smo kod Bajice u
Konobi, ukali votku i "nikiko pivo", ljeto je bilo i priali smo kako je
Pimpek, izaavi na pogrean izlaz, registrovao da mu nema "Oldsmobila", pa se
vratio u kafanu na "jo po jednu", nazvao policiju i prijavio krau kola, a kad je
poslije te "jedne" izaao na pravi izlaz i sjeo u svoj auto, policija ga je uhapsila
kao lopova... Naravno, pri sebi niti je imao vozake, saobraajne, line... Da li je
istina ili nije, ali tako se pria, da je na pitanje o linim podacima odgovorio: "Ja
sam pjeva!" Drotovi su traili od njega da im otpjeva neto, a onda ga pustili...
Kad smo se vratili kui (negdje oko tri sata ujutro), eur je iz pajza
izvadio prut i poeo ga glodati onim svojim kurjakim zubima, ba kao da je to
pilei batak; na prozor je neko kucao, a on je rekao: "Ma, jebite se! Znate li koje
je doba?" Glas mu je odgovorio: "E, Zdravko, zna da emo te rei Obradu!"
Sutradan, to jest isti dan, za dorukom, Obrad, ljut kao osa, muklim glasom je
progovorio: "Po gradu se ve pria da si vratio ljude s mog praga." Zdravko je
poeo mucati (smanjio se s onog metar i 104 centimetra na samo metar): "Ali,
ali... tata... bilo je tri sata ujutro..." Obrad nije dao ni po pike hladne vode za
njegovo opravdanje: "Sluaj ti, ubre malo (?!), je li u kui bilo ta za jest? Za
pit? Kad bude imao svoju kuu - onda vraaj ljude s vrata, a nemoj mene
sramotiti!" Zdravko se tad smanjio na etiri centimetra. ika Obrad je tad rekao
teti Darinki: "Daj nam flau", nasuo nam "zveevo" konjak, a ja sam htio da
bacim klju od sinonjeg pia. Tad sam uo reenicu, najveu la koju sam uo
u svom ivotu: "Ali, tata, zna da ja ne pijem." Zdravko je to izgovorio glasom
"bekih djeaka", Obrad ga je samo mrko pogledao, a meni je preostalo da
straim au, koju je on odmah napunio: "ika Obrade, hvala, ne bih vie",
rekao sam na ivici povraanja, a on je otfrknuo: "Sine Zdravko, kakvi su ti ovo
jarani? Ni dva konjaka ne mogu popiti!"
Bria nas je kolima vratio u Sarajevo, u na stan gdje smo kon-statovali da
nemamo kljueva i eur je jednostavno proao kroz vrata... Od tada (dok se ne
oenih) nisam stavio bravu. Sada su zakljuana, sa svim ovim imenima koje sam
pomenuo, duboko svjestan da remete tok prie, ali mi neko nekad ree da kad
god, bilo gdje, bilo kad neko pomene tvoje ime - znai da si iv. Pa, ivjeli!
BERMUDSKI TROUGAO
Kau da postoji ta zona negdje oko Bermuda gdje brodovi, avioni i ljudi
nestaju bez ikakvog traga. "Ufolozi" misle da je sve to rabota "malih zelenih", a
naunici to objanjavaju specifinim klimatskim okolnostima. Ko je u pravu, u
to ne ulazim, ali znam da sam ja, kad sam, pored Zdravka eura, na stan primio
i Vladu Albaharija, formirao svoj vlastiti "bermudski trougao", u kojem je sva
pamet nestala.
Vlado je bio glumac na Radio-Sarajevu (i to najbolji), a i raznosio je
nekakve narudbe za Malinu, Jagodu, Vinju... cijelu tu mreu nekadanjih
sranje lokala za koje se nije znalo jesu li slastiarne ili birtije. Moram priznati da
je on bio jedini u cijeloj plejadi mojih cimera koji je plaao kiriju redovno i na
vrijeme. Dodue, pregovori i dogovori o sumi su trajali dugo, jer je Vlado tvrdio
da on nikad ne spava, ne jede, ne kupa se, ne ide u klozet, pa samim tim faktiki
i ne postoji, te ga se ne moe tretirati kao podstanara, nego vie kao "krasnu
biljku".
Ja sam traio pedeset hiljada, a on nudio deset - nali smo se na etrdeset i
devet. Zaboravio sam i etvrtog lana domainstva, keruu, crnu poenterku,
Votku. Ona je bila kratko s nama, jer sam je, iz humanitarnih razloga, poklonio
Goranu Simiu. Naime, svaki dan bih otiao na trnicu i kupio kilo krvavice za
nju, a prolazili su dani, a ona, umjesto da se deblja i raste, bivala je sve manja i
mravija i nepodnoljivo zavijala. Uzrok tome sam otkrio jedne noi kad sam
uhvatio eura kako je "hrani" - njemu kobasica, a njoj koa i kanafa. Vlado je
svoju sobu uvao u savrenom redu; sa sobom je donio ogromnu zbirku ploa,
amerikih mjuzikl, ali ih nikad nije stavljao na gramofon - "da se ne otete" nego bi ih prislonio na uho i "sluao". Vrijeme smo ubijali (eur i ja) ispijajui
goleme koliine votke i igrajui "pikado". eurova omiljena meta je bio Vlado,
a Vlado je, zauzvrat, gnjavio eura pitanjima tipa "Jesi li ti ikad dao ko?"
(eur, iako jedan od ponajboljih centara, za koarku je imao ljubavi ba kao to
ja imam za golf.) A, onda je Vlado ufurao u "fazu". Kao knjiki primjer
izofrenika, preko noi je postao Phil Alford, Amerikanac, roen u Wokeshi,
Wyoming. (Trideset godina kasnije u saznati da se Vlado zajebao, da Wokesha
nije u Wyomingu nego Wisconsinu, nai broj Philov i proakulati s njim. Phil je
glumio klinca u filmu Ubiti pticu rugalicu i to je bio razlog zato se Vlado
identifikovao s njim. To mu je bila jedina uloga u ivotu i bilo mu je drago da ga
se neko sjea.)
Poslije Philove faze slijedila je faza Zdravka olia i Vlado je znao satima
stajati ispred ogledala i pjevati Sino nisi bila tu, sve dok ga eur strelicama
"pikada" ne bi istjerao iz kue. Inae, Vlado je iz kue izlazio (i dolazio) samo u
odreene sate i minute, bazirane na rasporedu asova iz Prve gimnazije. Ljeto je
bilo, a Vlado je sve vrijeme nosio "tankericu" i ja ga nikad nisam vidio da se
oznojio?! Za par mjeseci nisam vidio da je ita pojeo, sve dok se jedne noi ne
probudih mamuran da pijem vode i uhvatih ga kako havlja burek, skriven iza
njegove kolekcije ploa: "Miriem, samo miriem", pravdao se. Odlaske u WC
mu nisam pratio, ali zaista izgleda da nikad nije spavao - leao bi (u tankerici)
prekrtenih ruku i zurio u plafon. Tada se ve bio ugasio Spektar i moja primanja su spala samo na onaj jad i emer od oeve penzije i Vladin doprinos - to
je moglo trajati jednu heftu ako se stisnem, pa sam morao nai dodatni izvor
prihoda... Moj jaran Gane mi je poklonio "lee" vindjaknu, sa amerikom
zastavom na rukavu, u koju je Vlado gledao kao relikviju... Kad god bi mi
zatrebalo para (a to je bilo esto), "prodavao" bih jaknu Vladi za "cenera", a kad
bih se oleio, uzimao je nazad, jer mi je to "draga uspomena". (Poslije godinu,
kad se Vlado iseljavao, poklonio sam mu je.)
Pravo ludilo je nastalo kad je Vlado "postao" Irac - vie se ne sjeam kojeg
imena - i ja mu rekao da nikad od njega Irca nee biti ako ne pije... Vlado je
shvatio ozbiljno i poeo ukati din u takvim koliinama da ti pamet stane. Iz
samo njemu znanih razloga, poeo je govoriti "ekavski", sa akcentom
Beograanina s Zelenog venca i to ga je dralo jedno mjesec dana, sve dok u po
reenice nije okrenuo na "endehazijski" hrvatski... eur se kladio sa mnom da
neu doivjeti osamnaestu. "Hou, pa makar!" "A, kako u te isplatiti ako
zijanim?" "Ostavi mi stan." Osamnaestog januara 1973. godine, iz
ehoslovake, gdje je eur bio na turneji s reprezentacijom, dobio sam
telegram: "Drago mi je da sam izgubio opkladu".
* * *
Vlado je u Londonu, na BBC-u, eur tumara izmeu Sarajeva, Trebinja,
Pule i Praga, ja sam rastrgan izmeu Amerike i Sarajeva, ronim beskorisne suze
za pameu koja je bez traga nestala... Jedino to me tjei jeste da prijateljstvo
traje. I nada da e se "bermudski trougao", moda, jednom opet ponoviti...
KLOKAN I NEDODIRLJIVI
Dino Maak je te noi doao u FIS i pitao me jesam li zainteresovan da
idem na "kvalifikacije" u Sombor, gdje su se trebali natjecati na eljo, eljo iz
Karlovca, Mladost iz Zemuna i jebi me ako se sjeam ko je bio etvrti...
"Nemam dinara, Maak."
"Ma, sve je plaeno."
I tako ti piim u Sombor, u navijakom autobusu, koji ve na tridesetom
kilometru treba stati jer je izbila tua izmeu "navijaa", koji su na zadnjem
sjeditu igrali "poklape".
Tri nezaboravna dana u Somboru. Iako kokuz, uz obilnu potporu tadanjeg
gradonaelnika Ante Suia, uspijevam stii na sva "sveta" mjesta grada: kafanu
Slon, hotel Slobodu, stii do Apatina na uvenu riblju orbu...
U Slonu (pametan ja!) naruujem pljeskavicu, "ali da bude ljuta".
Konobar, i sam star kao slon, kae mi: "Gospodine, mi imamo samo ljute."
"Ma, ljutu", kurim se ja.
Donese je ovjek, stade mi iza lea i eka...
Jedem ja nju, a ona jede mene.
Ispade on fer, pa mi je zamijeni za "normalno" ljutu.
Cijela nas varo gleda kao debile dok mariramo gradom i pjevamo neke
bezvezne "eljovske" pjesme, mada za sve nae svinjarije, koje pravimo na putu
do Mostange, sale gdje se igraju tekme, imaju opravdanje "Ma, to su Bosanci".
Slavimo ulazak elje u prvu ligu - Ante Sui je vie nego velikoduan, a
mene, ve poslije tri dana hvata nostalgija za Sarajevom - tamo mi je sve to
nemam.
Vraam se kui zalazeeg sunca, a tamo, u sobici, na podu sjede Klokan
(dobio ime po tome to moe iskapiti cijelu pivu u jednom gutljaju i da samo
kae "klok") i ovjek ije ime ne smijem spomenuti, jer, eh, mogao bi imati
problema sa svojom strankom.
Ispred njih dvije gajbe pive, a ja sav happy to je eljo uao u ligu,
"mazim" Klokana po glavi:
"Ha, kako mi?"
"Psst."
"ta je sad", tek sad primjeujem prisustvo nedodirljivog i neizrecivog:
"Otkud ti", pita me, ba kao da sam ja banuo u njegovu kuu, a ne on u
moju.
"Ima pravo na pet minusa", kae on meni, a kako ja zaustih: "Koji ti je...",
on odmah zacrta noktom jedan "minus" na zidu.
KRTENJE
"Ma, jebi se!", kae mi ovjek koji se naao uvrijeenim (!?), pogoenim
(?!), ugroenim (?!) mojim pisanjem istine.
Evo, jebem se!
k'o konja: u fotelju smo stavili dugi, takozvani "maksi" kaput, ispod njega
izme, oko kragne svezali al i pravili se da priamo s tom "osobom".
uak je mislio da je poludio, ali je, poslije par piva, doao sebi.
Pive su brzo planule, pa me je ovjek pitao imamo li dovoljno para za
voznu kartu do Mostara, gdje njega eka nekakav honorar iz pozorita.
Nisam imao banke, ali sam otiao kod svog djeda (po roenju Mostarca) i
"posudio" pare.
Potrefilo se tako da nabasamo na voz bez onog odvratnog bifea, pa je
ovjek s kojim sam putovao tumarao "hodnicima" i na sav glas vikao:
"Ima li rakije u ovom vozu? Je li ovo japanski ili bosanski voz?"
Potrefilo se i to da smo u istom kupeu bili sa direktorom Mostarskog
pozorita (od kojeg je ovjek o kojem priam trebao naplatiti honorar), pa sam
se ja predstavio, kao to bog kae, punim imenom i prezimenom...
ovjek je jo uvijek tumarao po vozu, sve dok ja nisam otiao da naem
"stjuarda".
Bio je u zadnjem vagonu, p'jan k'o mejt, a na moje pitanje "ima li ta od
pia", odgovorio mi: "Imam samo litar loze, a nju uvam za sebe".
Vratim se u kupe, a ovjek me predstavi kao Atifa, svog brata.
Direktor je bio malo zbunjen, ali mu je onda ovjek "objasnio" da smo mi
od dva oca i jedne matere.
Sjedimo u "Liri", u Mostaru, cugamo po neku jadnu lozicu, a ovjek skui
drota u oku, i to s enskom:
"Poaljite pie za onaj sto", kae on, a ja ne znam je li poludio, jer imamo
taman para za cigara.
"Nita ne brini, sve je pod kontrolom."
Ne proe minut, a konobar se vraa i pita nas ta emo popiti od drota.
"Daj nam dva kurvoazjea."
***
U mostarskom pozoritu nas ba zagotive: soba na spratu, meze, pie, lova,
ali ja se budim k'o kreten rano, silazim u bife - nigdje ive due.
Poruio kafu, a konobarica vie: "Atife, hoe li kiselu uz kafu?"
Ja se ne trzam - znam da nisam Atif, a opet mi neto uhveli, jer sam jedini
gost...
"Moe", kaem i dodam, "i lozu".
Prinosi ona sve to i kae: "Joj, jest Vam se brat sino napio!
Uto e i on!
"Pa, bolan, ovjee, to me proglasi bratom?"
"Jesi ti glup! Pa, pika ti materina, skontaj malo - meni trideset godina, tebi
petnaest. ta e Hercegovci pomisliti? Da smo pederi, ako nismo burazeri!
Otada to ime nosim s ponosom.
P.S.
BRADATO UDOVITE
Banuo je jedne noi s flaom vinjaka, dvije polovnjae i todorom dutinom.
(Primjedba lektoru: ostaviti mala slova, jer su me u koli uili da se imena ljudi
piu velikim slovom.)
Kotarisali smo se upka, a poslije i flae vinjaka.
Moja izabranica je bila spremna na sve, ali nije dala da joj skinem
grudnjak?! Do dana dananjeg to mi je ostala misterija, nije se valjda bojala da
u joj ga ukrasti?!
Ujutro me je pitao (poto je imao novanih problema, ili, prostije reeno bio kokuz) moe li ostati kod mene do proljea, a kako sam i ja bio u slinoj
situaciji (Spektar, gdje sam tada radio, prestao je izlaziti i imao sam neku
crkavicu od honorara u Osloboenju, gdje sam pisao za "studentsku stranu"),
pristao sam.
"Intervjuisao" sam brucoe i diplomce po raznim fakultetima, pitao ih o
njihovim planovima za budunost i, mahom, veina mi je odgovarala da
planiraju zaditi u inostranstvo.
Kad sam napisao prvi tekst, moja tadanja urednica Zrinka Ili me je
ukorila: "Ma, jok. Svi oni ele ostati u Jugi i pomoi njenom prosperitetu".
Tako sam nauio svoju prvu lekciju iz novinarstva - ne vjeruj svemu to
proita u novinama.
To mi je olakalo posao, jer se vie nisam trebao jebavati s papcima, nego
sam sjedio u bifeu Osloboenja, kod Lutve, i izmiljao izjave. Obavezno bih
izmislio tri imena - srpsko, muslimansko i hrvatsko.
Tako smo se uak i ja dogovorili da on plaa samo reije i telefon. On,
bezbeli, ni to nije ispotovao, pa smo uskoro ostali bez struje i telefona, a ja sam
mu jednog dana, iritiran, rekao:
"ule, vidio sam lastu kako prelijee", na ta mi je on hladnokrvno
odgovorio: "Jedna lasta ne ini proljee."
Kao to rekoh, obojica smo bili kokuzi, ali bio je drugi vakat, pa se i moglo
preivjeti - uvijek bi se naao neko da plati "grah-solo" u Expresu, da plati pie,
kupi cigare.
Ali, nedjelja, prokleta nedjelja, bila je najzajebaniji dan - na ulici ni ive
due, a ti (najgora mogua kombinacija) em mamuran, em kokuz, em gladan...
esto smo na nedjeljni ruak ili kod Gavrila Grahovca, Stevana Tontia ili
Radovana Karadia, a uak je imao tu osobinu (ili talenat) da jede
"unaprijed", to jest da pojede ogromne koliine hrane. Tako smo ga jedan dan,
kod Gavre, testirali, a on je smazao cijelu koko, punu tepsiju krompira i ne
primjeujui da ni Gavro, ni njegova ena, Biljana, ni ja nismo ni okusili.
Na kraju ga je Gavro sarkastino, kako samo on zna, upitao: "ule, jesi li
gladan?"
"Ima li kakvog dema?"
U granapu bih znao kupiti deset deka kafe i kilo eera i sve sam mislio da
sam poludio, jer kafe je uvijek bilo a eera nikad, a onda sam, u neko doba
noi, uhvatio uka kako iz kese guta eer i zaliva ga vodom iz bokala.
"ta, bolan, to radi?"
"Snaga, snaga!"
Jedne godine se s broda vratio moj prijatelj Milan i donio pun karton Jack
Danielsa, brdo Camela i kilo haia. Usred Parkue me je pitao ima li ga kome
uruiti, a bilo je to ba vrijeme kada je Ipe Ivandi, tadanji bubnjar Bijelog
dugmeta, uhapen zbog jednog dointa, pa sam mu rekao da uti...
Otili smo mojoj kui, u kadu stavili gajbu pive, otvorili Jack, puili Camel
i tiho se oblokavali, a na stolu je tinjala "cigla" haia, koje smo se htjeli
kotarisati. Upao je uak, pijan kao zvijer, i pitao ima li ta za puiti, a ja sam
mu rekao:
"Samo hai."
"Daj, smotaj mi jednu."
Napravio sam mu najvei doint od toalet papira. On ga je sisao i sisao, a
onda pitao:
"Ima li pive?"
Kada se ujutro probudio, pitao sam ga:
"ule, zna li ta si sino radio?"
"Pojma nemam. Puk'o mi je film."
"Puio si drogu."
"ta sad to znai?"
"Znai da si postao ovisan."
ule je problijedio i drhtavim glasom pravog "dankija" izmucao: "A, gdje
to sad mogu kupiti?"
Nije eer bio jedina stvar, koja je na voleban nain nestajala iz kue. I
ileti. Paket (uak se nije brijao, a ja jednom u sedam dana) mi nije mogao
trajati ni heftu, a onda sam, opet, zatekao uka kako ree nokte iletom.
"Pa, ivotinjo, to ne uzme makazice ili grickalicu?!"
"Ne mogu jeza me hvata od makaza."
Da ne grijeim due, nauio me najbolji fol na svijetu: kad bi dobro tucao
neku ensku, kad vie ne bi mogla ni hodati, zapalio bi cigaru, izaao na prozor i
glumio depresiju... "Maco, ta ti je?", pitala bi enska, a on bi "sav jadan"
odgovarao: "Izvini, ovo mi se nikad prije nije desilo - nikad nisam bio ovako
lo."
Odmah sam "kupio" fol, a pria se irila po gradu, jer pretpostavljam da i
ene, kad se nau na svojim sjedeljkama, priaju iste prie kao i mukarci.
Onda je uak otiao u vojsku i puno mi je nedostajao, jer sam opet, ne
raunajui pojedine "padobrance", ostao sam.
By the way, to rekli Amerikanci, ili usput budi reeno, oko sve prie da je
ule bio snajperista na Jevrejskom groblju, ja mogu samo da kaem: dabogda da
su svi snajperisti bili kao on - ovaj grad bi imao vie stanovnika.
PADOBRANCI
Nisam ni sanjao da e mi Branko uak nekad u ivotu nedostajati, uprkos
njegovim manirima: test za istou arapa bio je da ih zafrljaci u zid - ako se ne
zalijepe, mogu se jo nositi.
Pojavi se pokoji "padobranac".
Kao moj pokojni prijatelj Dara, kojeg je stari jedno vee ekao do sitnih
sati i zaspao u fotelji; Dara se, k'o zemlja, vratio iz "Evergreena", u mraku se
spotakao i strovalio na babu, a on je skoio i rekao:
"E, sad si mi bukvalno sjeo na glavu!"
Dara je doao da stanuje kod mene sa vrstom odlukom da prestanemo piti,
ali prvo da odemo do enge (takoe pokojnog), pa da u ast takve odluke
odemo do "Sirana" na "samo po jednu"... dalje vam ne trebam priati.
Lilo, izumitelj "vaka" (on je vazda bio upicanjen k'o lampa), jednom je
prilikom raju, kod Baneta, u "Zvonu" pitao "vaka?"
"ta, Lilo?"
"vaka?", ljutio se on to ga niko ne razumije.
"Hoe li jo jedno pie, Lilo?", pitali smo mi, a on je uporno ponavljao:
"vaka?" sve dok nije doao njegov "prevodilac", Boco (takoe pokojni), i
objasnio da Lilo, ustvari, pita kakav mu je vor na kravati.
Prespavao bi kod mene, a ujutro bi po njega dolazila njegova predivna (ne
znam da li mu je tad bila djevojka ili supruga) Mirsada, sa bljeteim osmijehom
(koji se za ovih tridesetak godina ni sekunde nije promijenio), a ja sam mu
zavidio, ba kao to mu i dan danas zavidim.
Jedne veeri sam se vratio iz "adrvana" i zatekao buljuk raje, tone pia,
gromoglasnu muziku (moja kua je bila "otvorenog tipa" od onoga dana kada je
eur, zaboravivi kljueve, jednostavno "proao" kroz vrata).
Svalio sam se na kau i zamolio da malo utiaju muziku, a frajer, kojeg
sam prvi put vidio u ivotu, obrecnuo se:
"Ko si ti, pederu, da odreuje?"
Poslao sam ih sviju u piku materinu i istjerao iz kue.
Ipak, najei gost je bio Spasoje uzulan, asistent na "filozofiji", koji je
pa od uzbuenja...", srao sam ja, a ona me je, kako samo ona to zna, prekinula:
"Ne slua ti mene ta ja priam - on je znao i po dva litra popiti i nita! A,
veeras, ni litar, i vidi ga."
***
Spasoje je iv - to znam: predaje u Podgorici i Trebinju.
Za Ilinku ne znam, ali znam jedno: uvijek se pitam da li bi, da sam ja tako
volio svoju majku i da je ona toliko voljela mene, moda od mene postao
ovjek.
NIEANAC
"Rejting" u Osloboenju mi je naglo porastao nakon to sam pao na
prijemnom ispitu na Filozofskom fakultetu.
Ali, krenimo redom...
Za pismeni ispit sam imao temu Najdraa knjiga, to mi nije bio nikakav
problem, jer prva knjiga koju sam proitao, Posljednji Mohikanac, Jamesa
Fenimorea Coopera, bila je i ostala moja najdraa knjiga.
itao sam je bezbroj puta i, na kraju, kad Unkas umire, uvijek plakao kao
dijete.
Moda razlog lei i u tome to mi je tu knjigu poklonio otac kad sam
krenuo u prvi razred kole.
E, usmeni je bio neto sasvim drugo.
ef prijemne komisije je bio onaj patuljak, elav kao bilijarska kugla,
efkija uljevi, poznat po tome to je bio jedini profesor na fakultetu koji nikad
nije doktorirao: uvijek je imao neko opravdanje - te, posvaao se sa enom i ona
mu bacila doktorsku disertaciju u pe, te doktorsku disertaciju "pojela maca", te
vjetar dunuo i otpuhao je kroz prozor...
Ali, kako je bio prvoborac i komunist sa velikim "K", rok za doktorat mu se
prolongirao sve od rata pa naovamo.
Prva reenica koju mi je uputio (sjedio sam u prvom redu i pitao ostale
lanove komisije da li je dozvoljeno puiti, a oni su to odbili, efkija je,
naravno, stigao sa zakanjenjem) bila je:
"Ha! Pui se marlboro."
Ponudio sam ga cigaretom, a on se sav nakoeperio k'o horoz i s
neskrivenim ponosom, ba kao da je izmislio teoriju relativiteta, kucnuvi se po
prsima, rekao:
"Ovaj ovjek to nikad nije okusio."
Potom je objasnio "pravila igre": tri su pitanja - ako dam zadovoljavajue
odgovore na dva od njih - primljen sam, ako dam samo jedan dobar odgovor komisija e odluiti.
Kako sam se prijavio za odsjek Svjetske knjievnosti, logino je da sam
oekivao pitanja iz tog domena, ali sam se presjekao kad mi je efkijica uputio
pitanje:
"Moje prvo pitanje glasi: koje godine se rodio Spinoza?" Tad sam vidio da
sam ga popuio, pa sam se poeo zajebavati:
"Ne znam tanu godinu, ali pretpostavljam da je to bila neka godina poslije
njegovog roenja."
Previdio je sarkazam u mom odgovoru, opet zaklimao glavom, kobajagi,
brinim glasom pitao:
"Pa, dobro, kolega, znate li Vi ita iz filozofije?"
Kao da mi je sinuo traak sunca, pa sam krenuo priati o Nieu (obino
imena ne piem fonetski, ali kad je rije o Nieu, tu inim izuzetak).
Na sam spomen Nieovog imena, ela mu se zacrvenila, skoio je sa
stolice, uspravivi se u svoj svojoj - metar i ilet - visini, uperjo optuujui prst u
mene, ba kao da sam Goebels: "Nie je bio faist, ideolog Hitlerove Njemake,
rodonaelnik teorije o arijevcima..."
Uinio sam slabaan pokuaj da pojasnim da je Nieova sestra, Elizabeta,
da bi se dodvorila Hitleru, krivotvorila njegove rukopise, ali to je izazvalo jo
samo vei gnjev: "Sve je to propaganda", urlao je kao da je na mitingu na nekoj
radnoj akciji.
Tada mi je bilo kristalno jasno da sam ga definitivno popuio, pa sam samo
pokupio cigare sa stola, ustao i rekao:
"Ma, zna ta? Jebi se ti", i izaao iz "sudnice".
Kod kue me ekao djed, nervozan, a kad sam mu saoptio loe vijesti,
poeo mi je drati govor...
Kako mi je ve bio pun mjesec svega, obrecnuo sam se na njega: "Pa, kad
je tako lako - idi ti pa poloi!"
Sutradan, u redakciji Osloboenja je zazvonio telefon, a odgovorila je Nada
Salom.
"Javljaju s Filozofije da imaju najstarijeg brucoa na svijetu", a ja sam se
samo uhvatio za glavu.
"Petar Damonja - je li ti, Daco, on ita u rodu?"
"Nije. To mi je djed."
"Zna li gdje ga moemo nai?"
Otili smo do Kluba boraca u Kralja Tomislava ulici i zatekli ga kako
kahvenie. Nada je napravila razgovor s njim, a on nije mogao da odoli da me ne
ujede: "Razlog mi je bio da dokaem unuku da se moe upisati fakultet."
Inae, upisao je Istoriju, to, s njegovih osamdeset i dvije godine, nije bilo
iznenaujue. Teme su bile: Punski ratovi, Bosna pod okupacijom
Austrougarske i Odluke AVNOJ-a.
Stara konjina nije znala da moe odabrati samo jednu temu, pa je napisao
MRTAV OVJEK
U nevienoj antipuakoj kampanji, koja se provodi u Americi, najnovija
"nauna" istraivanja su utvrdila da svaka ispuena cigareta smanjuje ivot za
punih sedam minuta!
Po toj raunici, ja sam mrtav ve tridesetak godina, ali niko jo nije imao
hrabrosti da mi to kae.
Potpuno je suprotan sluaj sa mojim prijateljem Dubravkom Bibanoviem:
on, naime, ve trideset i pet godina tvrdi da je mrtav i svi (naroito koke) mu
vjeruju.
Nema bolesti od koje on nije umro: tahikardija, jastog, tuberkuloza, tumor
na svakom dijelu tijela, ciroza, angina pektoris, leukemija i srodne joj bolesti po mom sjeanju jo samo nije imao AIDS, ali i to samo iz razloga to mu to ne
bi bilo profitabilno.
Ali, duan sam objanjenje, pa da krenem iz poetka.
Upoznali smo se neke nedavne 1969. godine, kod mog komije Brace
Stanarevia.
Naalost, o Braci, moram da piem samo u prolom vremenu: bio je jak
skija, atleta (mogao je preskoiti "fiu"), u njegovoj vikendici, na Jahorini,
zavrio sam svoju prvu knjigu, i bio je raja... (Poginuo je prije par nedjelja u
Beogradu, ne od "tomahawk" rakete, nego ga je, dok je vozio bicikl, pregazio
"neidentifikovani voza".)
U modi su bili ik i Adam i Eva, i ja sam, bez zazora, trenirao desnicu
ruku, sanjao o onome to mora jednom da se desi, a blage veze nisam imao da
kad mi se "to" desi, da e me "to" pratiti do kraja ivota...
Braca se vratio iz Pariza i donio ploe Adamoa ("Tombe le neige - oprostite
mi na mom francuskom) i Aphroditas Child - Rain and Tears - za engleski sam
siguran.
Kao najmlai, ja sam bio zaduen da ih, na neponovljivom Suprahon
gramofonu vrtim i opet i opet, dok su edo, Hamica, upo, Ogi, Sejo igrali
remija ili preferansa...
Velika mi je ast bila, kad neko ode u halu, da uzmem njegovu "ruku", a
pogotovo ako bih se u meuvremenu ohandao...
Ulazio sam u svijet "odraslih", ne shvatajui da u mnogo godina poslije
toga zaeljeli da se vratim tamo gdje sam nekad bio, da budem ono to sam bio nevin i radoznao.
U drugoj sobi, gdje smo zajedniki slikali mural na zidu, prenesen sa korica
jedne Jesenjinove knjige, na jogi madracu, u oku - umirao je Biban!
Ja sam, izmeu ostalog, bio zaduen da mu donosim flae "Skender-bega",
a on je pucao svoje predsmrtne metke - nije bilo cure koja je mogla odoljeti tom
izazovu da se tuca sa umiruim ovjekom.
Iao sam tad u prvi razred gimnazije i imao problema sa hemijom, a Biban,
stariji, pametniji, davao mi je instrukcije... Zavrio sam na popravnom.
Braca je izgubio stan, pa se jedno (naalost kratko) vrijeme nisam viao s
Bibanom.
Nakon par godina - jo uvijek je bio mrtav - i vodao najbolju koku u gradu
(a ona mi je rekla kako ga je upoznala: "Prie mi jedan neobrijani kreten, masne
kose, u prljavoj 'vijetnamki' i ree mi: ekam te sutra u podne kod crkve na
Marindvoru." Probudim se ujutro, i, ne da mi avo mira, da provjerim da li on
zbilja oekuje da u se pojaviti - kad on eka: isti onakav, prljav i odvratan. I bi
to bi!")
Ne znam, ne sjeam se od koje je bolesti, te 1971. godine, kad smo ili na
Tjentite, umirao, ali znam da se jedno vee vratio u kamp (snimala se tad
Sutjeska s Richardom Burtonom, a bila je prisutna i Liz) i suznih oiju nam
izjavio kako je pojebao Liz, ali, naalost, toliko je bio pijan da se ne sjea
detalja...
Da bismo napravili pomak od recitovanja imbecilnih stihova, kao to su:
"Oj, Miljacko, da sam ti mu, da ti se na valove navalim...", Biban, Branko
uak, Branko Vlai, Mensud Osmovi i ja smo osnovali grupu pod nazivom
10180.
O kvalitetu muzike neu ni govoriti - dovoljno je samo rei da sam ja bio
"lead vocal".
Ja sam ve u to doba bio raskrstio sa svojom familijom, to znai da me je
otac ostavio na ekaonici, u stanu koji pripada nekom drugom, a Biban je doao
jednu no, pun votke, evapa i olovaka (?!) - igrao je "Bingo" na eljeznikoj
stanici, i za promjenu dobio.
Pod rukom mu je, takoe, bila Beograanka, Milica (gdje je samo nae?) a
poto je opet umirao od neke neizljeive bolesti, ja sam morao mrdnuti dupe da
spavam u kuhinji...
Meutim, izgleda, Milica je bila jedna od rijetkih (ako ne i jedina) ena
koja se nije htjela pomiriti s njegovom smru.
Tako smo, jednog dana, sjedili u Parkui - ja sam navlaio priu na to da je
karnem, ali je ona insistirala da zovem Bibana. Otiao sam u telefonsku kabinu,
ubacio petobanku, nazvao Bibana i objasnio mu o emu se radi... "Ma, jebi je",
rekao mi je on.
Vratio sam se za sto i rekao joj da ga nema kod kue. Popili smo jo po
jedno pie, a onda je ona traila da ga ponovo zovem - ali ovaj put da ide sa
mnom. Javi mi se Biban, a ja foliram:
"Kako ste Vi, ika Hamdija (Bibanov stari)? Nema Dubravka jo kui?"
Biban me u udu pita:
"Jesi li to poludio? Zna li s kim pria?"
"Hvala, ika Hamdija - recite mu samo da sam zvao."
Ne proe ni pola sata, a mrtvacu se, valjda, digao kurac i eto ti ga u
Parkuu...
Em vaki si, em naki si - hoe da mi upropasti ljubavnu vezu?
Ja se zavalih za pie, Biban je uze za ruku, diskretno mu turih kljueve od
svog stana... a ja?
A, ja?
Samo se pitam da li je bolje biti mrtav ili iv!
VJENO PITANJE
Ne, nije to ono Shakespearovo, toliko otrcano i ponavljano, da ga svaki
oban s Pala zna: "To be, or not to be, that iz the question?"
(U paljanskoj, drotovskoj verziji i prevodu, izmeu "biti ili ne biti", oni
biraju ono "biti" i, na moju sreu, nisam njihov "bitak" osjetio na svojoj koi.)
Nije to ni ono Senada Avdia: "Two beers, or not to beers?"
(Jer tu nikad nije bilo te vjene dileme - opredjeljivao se uvijek za,
najmanje, deset.)
Vjeno pitanje glasi: "Zato sam, onda, piao u lavabo?"
Koliko god to banalno zvualo, ali to pitanje vue za sobom jo hiljadu:
zato? iz protesta? mrnje? elje za samostalnou? ili, naprosto, nekulture?
Odgovor lei samo u jednom: htio sam da budem voljen, htio sam da neko
obrati panju na mene, pa makar i batinama, da znam da postojim, da e neko
obratiti tu, ve jebenu, panju za kojom udim, a ona mi izmie, dok se moja
majka i otac svaaju oko toga da li je ona svrila ili je on sino bio s nekom
kuravom u hotelu Evropa...
Ali, nije to ba tako lak odgovor, jer se, opet, i opet namee samo pitanje:
ta je to ljubav? Davanje ili predavanje? Sjeanje ili zaborav?
Kako da se ne sjetim (ili kako da zaboravim) svoju Gordanu, koja me je
uza sva opravdana aljenja (da sam le i nevrijedan ivljenja) svakodnevno
posjeivala u Vojnoj bolnici, davala mi, svojom ljubavlju, snage da preivim
neto to se nije dalo preivjeti, donosila mi klopu koju bih zamislio i gledala
me svojim predivnim oima, ubrizgavala mi u krv, svojim smijehom, neto to
nijedna infuzija ne moe zamijeniti, svaala se sa svojini roditeljima (vrlo
tolerantnim ljudima), prijetila da e ostati u toj kui zalazeeg sunca, uz onaj
ruski "portabl" televizor, za koji su trebale dvije tone baterija, jedan poderani
araf i istanjeno ebe, ploe koje smo zajedno sluali, a potom, kad sam doao
sebi, da se ne sjetim toga kako sam, u neko doba noi, uskakao kroz njen prozor
i, ba zato to su njeni roditelji bili u susjednoj sobi, doekivao zoru vodei
ljubav - ne jebajui se, nego, bukvalno, vodei ljubav?
Ili da zaboravim, kako sam joj, zbog neke oprndare iz Sloge, prenio "triu",
a onda je (uz pomo moje jaranice doktorice, Svjetlane, iz ambulante Simo
Miloevi) ubijedio da je to samo neka njena "upala"?
Ilo se tada u Zvono - Estrade nije bilo ni u projektu, a ja sam se zaljubio u
to malo bie - ja znam zato, ali do kraja ivota e mi biti misterija zato ona u
"ovo".
("Ali noas, ako slua...", ustvari mislim, ako ita, tamo negdje u Beogradu,
nadam se sretna i iva, da mi oprosti sav bol koji sam joj nanio i ako za mene
ima ikakvog opravdanja, to je da dan danas mogu osjetiti miris, njen miris na
onom poderanom arafu, kojeg sam prije dvadeset godina bacio u smee.)
BLOW-UP
Da je Michelangelo Antonioni poznavao S. Eria, njegov legendarni film
Blow-up iliti Uveanje (izraz "blow-up" ne smije se brkati sa "blow-job", mada i
on ilustruje neku vrstu uveanja - bar izvjesnih dijelova tijela) o fotografu, kojeg
je igrao David Hemmings, ako se ne varam, zacijelo bi bio sasvim drukiji.
Svejedno, mislim da bi Miki naao dovoljno materijala da napravi jednu
solidnu tragikomediju.
Mislim da ima neke tune i udne simbolike to ovaj tekst o S. Eriu piem
za vrijeme pomraenja sunca: dok e fotografi diljem svijeta kljocati aparatima
da ovjekovjee ovaj rijedak fenomen, S. Eri e initi isto (pod uslovom da
posjeduje fotoaparat), ali s tom razlikom to e, garant, zaboraviti da stavi film.
Sa S. Eriem me je upoznao Veso orem (ili je bilo obratno?) dok smo
zajedno radili u Naim danima.
Veso je tek poinjao karijeru uspjenog menadera i biznismena, a bio je
jo daleko od vlasnika Doma pisaca i Crvene galerije.
Kako je bio s Ilide, esto je znao prespavati no u mom stanu. (to mi
nikad nije "oprostio" - naprosto nije bilo teorije da platim ceh u Domu pisaca, a
kad sam se oenio, ta povlastica se proirila i na moju enu, koja je, puna sebe,
na veeru znala izvesti buljuk jaranica, a onda samo potpisati raun sa - Daco.)
Dok je drao diskoteku na Skenderiji, pitao me je mogu li mu kao gosta
dovesti Boru orevia, s kojim sam, u to vrijeme, bio u prijateljskim
odnosima.
Nazvao sam Boru i on je pristao i rekao mi svoju cifru, a i Veso je pristao.
Moj honorar za konferansu bio je pie po sistemu "uzmi, Fato, koliko ti
drago", plus sve to piju moji prijatelji koje dovedem...
Veso se uhvatio za glavu kad sam okupio reprezentaciju grada u piu:
Biban, Bambi, Mosto, uak... - dolo bi ga mnogo jeftinije da mi je
jednostavno isplatio honorar u parama. (Ali, svejedno, ispotovao je svoj dio
"ugovora" i mi smo tu no smlatili godinju proizvodnju Tuborga.)
Tog hladnog, decembarskog jutra, dok smo pomalo nesigurno izlazili iz
kafane, S. Eri je zamolio Boru za fotografiju, a onda ga popeo na ogradu starog
mosta na Skenderiji.
Bora se ljuljao na onih deset centimetara irine dok je vjetar fijukao
prijetei da ga obali u Miljacku, a S. Eri je petljao neto oko canona, da bi me
upitao: "Ima li dinar?"
Pojma nisam imao emu bi mu dinar mogao posluiti pri slikanju, ali sam
pretrkeljao depove i nisam naao nijedan...
"Hej, Boro, ima li dinar?", pitao je S. Eri.
Bora je bio zabezeknut kao i ja, ali je naao dinar i bacio mu ga.
Ispostavilo se da vajni fotograf ima problema s blicem, pa mu dinar treba
ULJEZ
Spremio sam se tog ljeta da, najzad, odem na Mljet: ostrvo o kojem su mi
raja priala legende.
Kupio sam konzerve, vreu za spavanje, voznu kartu za Dubrovnik,
primus, desetak teka cigara, a bio sam i dobro nafutrovan lovom, ali ne dade mi
se!
ta se desilo?
U Korzu sretnem svog jarana Mostu; bezbeli popijemo "po jednu", a onda
naleti Amir: "Jeste li, raja, za partiju remija?"
to da nismo?!
Amir stanuje u blizini, a meni je voz tek ujutro.
(Sad se vie ne sjeam ko je bio etvrti.)
Dogovorimo se, kao i uvijek, da emo igrati samo tri partije.
I jesmo odigrali tri, ali dana; propustio sam voz, zaboravio na Mljet, ali
sam makar bio dobar k'o konj.
U neko doba noi, nateenih oiju, pred kojim se samo smjenjuju tele i
fortele, grla izribanog bezbrojnim popuenim cigaretama, vraam se u svoj stan
"otvorenog tipa", a tamo - dernek.
Puna kua ljudi, muzika pii do daske, nekakav momak slika mural na
zidu, a jedina faca koju prepoznajem je Ranko Ili.
Pijem pivu i svalim se na kau i zamolim: "Raja, nisam tri noi spavao moete li malo smanjiti muziku?"
Istom mi prilazi neka bradata spodoba i kae: "Koji si ti kurac ovdje da
odreuje?"
Prikupim zadnja zrnca snage, dignem se, otrgnem ruicu gramofona i
bacim je kroz prozor i istjeram sviju van. (Bar sam tako mislio da sam istjerao
"sviju".)
Vjerovatno sam spavao dvadeset i etiri sata u komadu, a kad sam se
probudio u fotelji sjedi jedna gromada od ovjeka, momka, ne znam kako bih ga
nazvao, zubima otvara pivo i predstavlja se: "Ja sam Sejdin. Sejdin Mulabdi."
Iz potpune gluposti, ja prihvaam flau, pa se i ja predstavljam u vlastitom
stanu: "Ja sam Daco. Dario Damonja."
Gleda on mene svojini zelenim oima, gledam ja njega svojim krmeljivim
oima, ispijamo pivo za pivom, ja se diem da navijem neku plou, a onda se
sjetim da sam gramofonsku iglu zafrljacio kroz prozor...
I, tako - razgovoru nikad kraja, dok on ne muknu: "Daco, je l' tako? Bi li ja
PLAVA KRV
Kad god bi moj djed popio "bokali" previe u Lovcu (na proteste moje
bake: "uti, budalo stara, ne da mi djetetu spavati!"), objanjavao mi je kako
smo mi, Damonje, "plave krvi".
Bio sam tek dijete (7-8 godina) koje je tek poelo "uvlaiti" cigarete, ali
pamtim kako je objanjavao genezu nastanka naeg prezimena.
Elem, mi vuemo porijeklo od italijanskih kontova Zamonni, da bismo,
tamo u nekom vijeku, preli u Dubrovnik, malo se smirili tamo (a, ja, pouen
dosadanjim iskustvom sa svojim privremenim stanovima, pretpostavljam da
smo bili protjerani), a onda preselili u Ljubuki, gdje se prezime mijenja u
Zamenje; dolaskom Turaka ime se mijenja u Damonje.
Djed bi tada zahrkao i pepelom cigareta, obavezno, progorio, najlonsku
koulju, a ja bih posegnuo za ladicu s bakinim ivaim priborom, uzimao iglu i
bo se u kaiprst - normalno, kaplja krvi je bila crvene boje.
udio sam se tome (jer sam beskrajno vjerovao svom djedu), ali sam ekao
taj dan kad e kroz mene potei ta famozna "plava krv".
ekao sam i ekao, gulio koljena po poljunanim parkovima, padao s
drvea dok bih "krao" zelene jabuke i ljive, a krv je i dalje bila crvena.
A, onda sam (tad mi je ve bilo dvanaestak godina i ve sam poeo piti)
jednog dana (sad sam ve ja imao jednu pivu previe) rekao djedu:
"Zna ta, dedo? Skontao sam odakle potie nae prezime!"
"Kako?"
"Je li tvoj otac bio zlatar u Mostaru?"
"Jeste, i to smo imali zlatarsku radnju do samog Starog mosta, on mi je i
GOLA ISTINA
Ivzet Smeji je bio moj najuredniji "cimer", i to se tie plaanja struje,
kirije, telefona. Ustvari, bio je jedini koji je te obaveze izvravao uredno i na
vrijeme.
I ne samo to, nego je kua blistala od istoe: prozori, neoprani godinama,
sjajili su kao kristal, friider je uvijek bio pun "k'o ipak", parket izglancan da se
moglo ogledati u njemu, tepisi usisani svakog dana - ba ono to se kae,
"moglo se s poda jesti".
Predstavio mi se u bifeu Zvono i traio sobu; rekao je da studira
arhitekturu, da je iz Sarajeva (njegovo "" je to jasno potvrivalo), da se neto
posvaao s roditeljima i da mu treba malo mira da zavri svoj diplomski.
Bio je lafina, blistavih plavih oiju, s grivom plave kose i nosio je najbolju
garderobu koja se u to doba mogla zamisliti: "leviske", "brukserice", "Convers"patike, italijanske "ulje" i "tole"... ali samo dva para arapa?!
Objasnio mi je da je to jedini nain da uvijek ima iste arape, jer bi svako
vee prao one to je nosio i ujutro oblaio iste - to mi je izgledalo razumno i
logino, ali kad sam ga jedan dan (ili no) zatekao kako pere arape, teto mi je
bilo uhveli.
Naime, skinuo bijednu arapu s noge, oprao je i objesio na trik u kupatilu;
tek onda bi skinuo drugu, oprao i nju i stavio pored.
Pitao sam ga:
"Zar ti nije lake da ih pere zajedno?"
"Hou uvijek da znam koja je lijeva, a koja desna", ba kao da se radi o
cipelama. "A, to to?" "Zna, arape se naviknu na odreenu nogu - i obratno."
Nije to bio razlog to sam mu dao "crveni karton", nego njegova
nevjerovatna sposobnost, talenat ili ve ne znam kako bih to nazvao, da me
izludi svojim priama...
Sjedili bismo, gledali televiziju (za koju je on, uzgred budi reeno, platio
popravak), pijuckali "vlahov", a on bi, na primjer, poeo priu o svom sluenju
vojske u Parainu, ja bih morao otii u WC, a kad bih se vratio, on bi nastavio:
"I, kao to sam ti rekao, te godine, na ljetovanju u Zaostrogu..." Bio bih
potpuno sjeban!
Proitao sam gomilu romana "toka svijesti" i pomalo razumijevao ta ti
drkaroi hoe da kau, ali ovo je ve bilo van moje pameti.
Nastojao sam da pratim priu o Zaostrogu, ali dok bih se samo nagnuo da
dohvatim cigarete ili da ispraznim pepeljaru, to se mijenjalo u priu o njegovoj
prvoj ljubavi, profesorici likovnog ili neto slino...
Skuio sam da njega uopte i ne interesuje slua li ga neko ili ne, ali njegov
spori, uspavljujui ritam besmislene prie dovodio me do bijesa, pa je bilo
trenutaka kad bih mu najradije natrpao pekir u usta i uguio ga.
Zato sam mu jedan dan rekao da se pakuje.
Kao razlog sam naveo da se enim, a on mi je zaelio sreu i od tada ga
vie nikad nisam vidio.
(Raspitivao sam se kasnije u gradu o njemu, a ljudi mi rekoe da je Ivzet
Smeji kao nekakav pseudonim - gdje izabra tako opskuran?! - da je samo
proao pored Arhitekture, da nema roditelja, nego samo brata u vicarskoj, koji
je nekakav "hadija" i alje mu lovu... da je vjerovatno otiao kod njega.)
Jedan period sam bio sam. Ako ne raunam ona povremena "povlaenja" iz
Sloge.
Na jedno od njih me je podsjetio moj jaran Samir Busovaa: kao jedne noi
doli su on i Gane (o kojem e biti jo prie) na moja vrata - dva li, tri li je
ujutro, a ja, skinut s enske, da otjeram neeljene goste, otvorih vrata go-golcat.
Vidio sam da im je bilo neprijatno i poli su niz stepenice, ali tad sam
skuio da svaki od njih nosi po flau votke u rukama, pa sam ih odmah pozvao
GALOP
Neke godine kad niko nije ni sanjao o ratu (kako neprimjeren izraz, sanjao,
za rat) - naravno ne raunam na "miloevie i karadie" - jedan ovjek jest: moj
prijatelj Gane.
Naravno, ne mislim na ovaj rat, koji nas je sviju izjeo kao moljac demper,
tako da smo samo naizgled itavi, a dovoljno je da nas samo malo protrese pa
da se pojave rupe ili da se raspadnemo, nego na rat openito, od punskih, pa do
vijetnamskog.
Prelazio je on Rubikon sa Cezarom, marirao na Moskvu s Napoleonom,
jahao s Robertom E. Leeom u amerikom graanskom ratu, Theodor Roosvelt
mu je bio najbolji prijatelj, s Hemingwayom je prvo bio na Piavi, a poslije i u
paniji, s Von Paulusom bezuspjeno opsjedao Staljingrad, na Tihom Donu je, s
Grigorijem Melehovim, "sjekao" crvenoarmejce, prejahao na kamili pustinju s
Lawrencom od Arabije, u Vijetnamu pilotirao helikopterom - i sve to proivio!
Da ste imali priliku da ujete samo "ton", naprosto biste se sasrali od
straha: zamiljali biste neku kombinaciju Arnolda varcenegera, Dingis-kana i
Atile-Bia boijeg.
Ali, kada biste dobili "sliku", prasnuli biste u smijeh: Gane je bio
debeljukast, imao "ikserice", patkast hod, toliko spretan da, ono to se kae, ne
bi mu ovjek dao da uva ni nacrtanu ovcu.
Bio je najvjenije i najosjeajnije stvorenje koje sam upoznao u ivotu, pa
smo ga u raji zvali Panda, a sjeam se kad je jednom prilikom majka
pomilovala, tog "surovog ratnika", po obrazu i rekla:
"Pazi se, Kokane!"
Zamalo nije umro od stida.
***
Upoznali smo se kad sam ja iao u prvi razred gimnazije, a on je ve
dobrano bio na fakultetu.
Porodica mu je bila imuna, a i on je zaraivao neku kintu vodei zapisnike
na koarkakim utakmicama, pa me je svako vee, sa svojom djevojkom,
Nadom, izvodio u hotel Nacional (koji je u to doba bio i ugostiteljska kola),
palio Kent (jedinu licencnu cigaretu tog doba) svojim Ronsonom u maniru
Jamesa Bonda.
Naruivao bi pivo, a ja sam ga slijedio (mada sam enjivo gledao u
tufahije koje su konobari pronosili), jer nisam htio da naruim "imid" (to se
tada nije tako zvalo) "macho" (ni to se nije tako zvalo) djeteta.
Ako ga kad i proklinjem to me je uveo u svijet alkohola, beskrajno sam
mu zahvalan to mi je otkrio magiju knjiga, filma, slikarstva, klasine muzike...
On me je uputio na Hessea, Dostojevskog i Gogolja, Pukina (do tada mi se
povraalo na samu pomisao na neku rusku knjigu, jer jedine dvije, koje sam do
tada proitao - morao proitati - bile su Pedagoka poema Makarenka i Kako se
kalio elik onog kretena, ije sam ime zaboravio), Niea (naravno, najdrae iz
Zaratustre mu je bilo ono: "Mukarac je stvoren za rat, a ena za odmor
ratniku"), Thomasa Wolfa; ja, najvei "fan" Beatlesa, nisam mogao ni zamisliti
da u s istim zanosom sluati Mozarta i Bethovena, da e mi Kurosawa ("tamo
neki Japanac") postati najdrai reiser.
***
Proveli smo hiljade veeri (raunam veer do ponoi) u mom stanu, ali on,
ma koliko bio pijan, nikad nije prespavao - osim jednom, a tada sam i otkrio
zato.
Naime, Gane je bolovao od psorijaze. Bijele ljuspice odumrle koe su mu
se skupljale na rubovima kose i zulufa, na nadlakticama i laktovima i mislio sam
da je to sve, jer druge dijelove njegovog tijela nisam nikad vidio.
Te ljetne noi se toliko obalijestio da je zaspao na stolici.
Ujutro, kad se digao, lea koulje su mu bila sva krvava, preko noi, bez
nekih specijalnih krema koje je koristio, koa se rasuila i popucala, a Gane nije
mogao napraviti ni najmanji pokret rukom, a da se ne namrti od bola.
Inae, bio je "poguzija". Volio je kuhati (i to mu je polazilo za rukom), a
specijalitet mu je bio "smu u kajmaku".
Tako sam jednom u samoposluzi na Skenderiji naao konzervu kampa,
norveke proizvodnje. (Da je bila engleska ili amerika, Gane se ne bi dao
zajebati, jer je, na kraju krajeva, diplomirao englesku knjievnost). Na etiketi
nisu bili kampi, nego zatitni znak firme - bijeli medvjed.
"ta ti je to?"
"Meso bijelog medvjeda."
Otvorili smo konzervu i on je probao, namrtio se i rekao:
"Nema mi ukus bijelog medvjeda", ba kao da se cijelog ivota hranio
njima.
***
Posljednji put sam ga vidio u Beogradu (gdje je ivio sa svojom predivnom
djevojkom, Biljanom).
Bio sam na Sajmu knjiga i odsjeo kod Kree u hotel Jugoslaviji. Nazvao
sam ga i on mi je dao uputstva kako da doem do njega.
"Uzmi autobus taj i taj, presjedni kod "Moskve" na tramvaj, a onda opet na
autobus taj i taj."
"A, onda?"
"Vozi se Bulevarom revolucije."
"Dokle?"
"Sve dok ti ne postane sumnjivo."
Tako je i bilo: svi putnici su ve bili izali iz autobusa, a ja sam i dalje
klaparao; voza se stalno osvrtao, pitajui se: "Gde si ti, bre, poao u lepu pizdu
materinu."
Rekao sam mu da stane na slijedeoj stanici, a tamo me je ekao Gane.
***
Sad sam se vraao s njegove sahrane i zarekao se da nikad vie neu otii
ni na jednu.
"PATETICA"
Kad sam bio prvi razred osnovne kole, proljee je poinjalo kada bi nas
uiteljica, Mirza, izvela na izlet na Trebevi ili na Vrelo Bosne.
Pamtim to doba kao neku vrstu "komunizma", jer smo svi odreda nosili istu
uinu: par kuhanih jaja, fairanu niclu i termos aja.
U starijim razredima nam je prvi znak proljea bio kad bi se snijeg iza
Druge gimnazije potpuno otopio, zemlja tek toliko sasuila da smo mogli kerati
lopte.
Na asove fiskulture u koli smo se bezvoljno vukli i pravili besmislene
"zgrke" i "raznoke", ali smo zato na terenu iza gimnazije, pravili golove od
kolskih torbi, a poslije ili na bozu kod ulbehara Junuzija, vlasnika slastiarne
Dvije rue. Ili bismo naruili "pricer" - pola boza, pola limunada. Plaao je onaj
koji bi zijanio tekmu.
Kad smo otprilike bili sedmi-osmi razred, proljee je poinjalo s prvim
treninzima koarkaica Mlade Bosne, a mi smo ekali da odu na tuiranje i, kroz
zamagljene prozore, pokuavali da uhvatimo makar obrise golih tijela, koja su
bila toliko drukija od tijela naih drugarica iz razreda.
Slabe je vajde bilo od toga, sve dok na razredni genije, Miroslav Praljak,
jedan dan nije donio kalafonijum (koji se koristi za podmazivanje violinskih
struna, a ima to svojstvo da para ne prijanja na njega), pa smo se prekodana
uvukli u kupatilo i oak jednog prozora premazali tom udesnom tvari, koja
nam je obeavala rajska zadovoljstva...
Smjenjivali smo se svakog minuta (neko je naglas brojao sekunde, a onaj
koji je gledao aptao bi: "Sporije, pederu, sporije.")
Svima nam se vrtjelo u glavi i od zbunjenosti i od sree da smo najzad
"postali mukarci" - inilo se tako lako: vidjeli smo prvu golu enu u ivotu, a
poslije toga e sve ii kao podmazano.
Sve je ilo u najboljem redu dok red nije doao na Ljupeta.
KEPEC
Postojala su samo dva ovjeka u mom ivotu koje sam toliko prezirao, da
bi, na kraju, moj prezir prerastao u mrnju, opsesivnu mrnju, tako da nije bilo
noi kada se nisam "molio Bogu", ne za sebe i svoje zdravlje, nego da ih
"ukine", nekako izbrie sa lica Zemlje.
Jedan je bio "diler" moje djevojke S. To bie, stvorenje (ovjekom ga ni
pod kojim uslovima ne mogu nazvati) bi, svojom runoom, kod Hijerinomusa
Boa nalo zatitu, jer taj slikar, i pored svog nepreglednog talenta da slika sve
opaine svijeta, tako neto ne bi mogao izmatati: lice na kojem se odraavao
svaki porok - od pokvarenosti, lakomosti, sladostraa, sadizma, kukaviluka,
ljigavog poltronstva do nemjerljivog idiotizma i gluposti.
Bog kao da je uo moje molitve, pa sam jedan dan proitao da su mu le
nali kod umurije; da li se radilo o obraunu meu "dilerima", nesretnom
sluaju ili je jednostavno bio "prefiksan", nije bilo vano, a ne vjerujem da je
policija ikad izvrila autopsiju - bili su sretni da je taj gnojni, smradni ir nestao
sa lica zemlje.
Jedini kontakt koji sam ikad imao s njim desio se u tramvaju. Unio mi se u
lice, da li pijan ili drogiran, razvukao tanke usne koje su otkrivale ute krnjave
zube (trebao je to, valjda, biti osmijeh) i zapahnuo me smradom Koevskog
EVROPA I BALKAN
Ne bojte se! Ovo nije jo jedna od onih ispraznih pria da li smo mi bili
Evropa i prije Evrope, da li emo zauvijek ostati Balkanci i da li se na to moe,
ak, biti i ponosan, jer me je oduvijek odbijalo "listanje" crvotonih knjiga u
kojima se nalazi sav gad koji se desio na ovim prostorima.
Dodue, i Evropa u svojim riznicama posjeduje sline knjige, ali one sada
slue samo zaljubljenicima istorije ili povijesti, a ne kao opravdanje za svakolike
zloine.
Ovo je samo jedna banalna, ljubavna pria - dodue malo neobina, ali i
dalje, u svojoj biti - ljubavna.
Te godine sam radio kao urednik za prozu u Licima. Ba kao i danas,
kuburilo se s parama, s papirom, sa tamparijama, znalo se desiti da asopis
izae u decembru, ali s "nekim datumima jula".
Lova je bila tanka (ako ju je uopte i bilo), a jedina prednost je bio bife u
kojem je pie bilo skoro po granapskim cijenama, a ni klopa nije bila loa.
Moj posao se sastojao da ujutro mlatnem duplu kafu, potom dupli konjak i
pobacam prispjele rukopise u smee.
Ve sam se bio toliko izvjetio da mi je bilo dovoljno da proitam samo
prvu reenicu, pa da znam o kojem se "piscu" radi.
Ali, jednog dana sam primio pismo adresirano na mene, a u njemu je samo
stajalo:"Gospodine (Hej, to je bila osamdeseta godina!) Dario. Ja sam veliki
ljubitelj Vaih pria i bilo bi mi neobino milo da ih proitate i da date svoj sud,
pa ma kakav on bio. S potovanjem, Mirjana. Tel. 35-992."
Malo sam se kolebao da li da nazovem, jer, pod svim pretpostavkama, to je
bila neka enska "s kondorom - a ne ticom - u glavi", ali, kako ionako nisam
imao ta raditi, nazvao sam i javio mi se prijatan glas.
Predstavio sam se i rekao: "Znate, Mirjana, ovo je pomalo neobino pismo,
jer mi niste poslali ama ba nijedan Va rad na osnovu kojeg bih mogao izrei
svoj sud."
"Vidio" sam kako se zacrvenjela u licu i rekla: "Znate, nemojte me krivo
shvatiti, ali sam pomalo paranoina u ovakvim stvarima - mislim da urednici
primljenu potu bacaju u korpu za otpatke i ne otvorivi je, pa sam htjela da
Vam lino predam."
"Gdje stanujete?"
"Ah, tu blizu - u Skerlievoj."
"Hoete li da se sad naemo?"
"Znate, ima jo jedan mali problem. Ja se, naime, moram brinuti o svojoj
baki, dok mi roditelji ne dou s posla."
"Pa, kako emo onda?"
"Da Vas popodne saekam u prvoj 'kifli' u Parkui?"
"A, ta ako bude zauzeta?"
"O tome nisam razmiljala - saekau Vas na poetku 'hipi klupe' ispred..."
"Ali, hladno je..."
"Nije vano - znai dogovoreno?"
"Dogovoreno."
Namjerno sam kasnio i sputao se niz Veliki park, da bih se u sluaju
nekog gariba mogao okrenuti i zbrisati, ali, koliko sam iz daljine mogao vidjeti,
po ustruk krojenom kaputu, po laganom koraku - bila je mlada. Lice joj nisam
mogao vidjeti jer je bilo skoro potpuno sakriveno podignutim okovratnikom i
ruskom ubarom...
Uli smo u Parkuu, ja sam joj pridrao kaput, a ona je zatresla riu kosu i
pokretom ruke zabacila na lea, a ja sam istog trenutka znao da u joj objaviti
prie, pa makar pisala kao Milan akar.
Imala je zelene oi i pomalo pjegav nos, a iz kratke konverzacije koju smo
zapoeli, saznao sam da je etvrti razred gimnazije, da namjerava upisati
biohemiju; pri sebi je imala potanku konu mapu (s priama pretpostavljam).
"Pa, moete li mi sad dati Vae radove?"
Ona je stidljivo oborila oi: "Ja bih da ih redigujete u mom prisustvu."
***
Mirjanin zimski raspust je proao, baka se, valjda, privalila nekoj drugoj
rodbini. Sastajali smo se u mom stanu svakog jutra kad bi ona imala
popodnevnu nastavu i prcali se kao mrave svinje, a na prie i redigovanje smo
sasvim zaboravili.
Na Mirjani mi se sve svialo, sve je bilo idealno izmeu nas, ali, koliko
god da sam se trudio svih ovih proteklih mjeseci, koliko god sam gvoem
lupao po kremen-kamenu, iz njega nisam mogao izbiti ni jednu jedinu iskru - po
imenu Ljubav: svaki dio mog tijela (osim jednog) osjeao je da smo ona i ja
potpuno dva razliita svijeta, dvije planete to krue u razliitim orbitama...
Bila je majska nedjelja; upalio sam televizor i sluali smo (podvlaim
sluali, jer je televizor bio pokvaren - bilo je tona i "snijega"; ni gramofon nije
radio, jer sam ga ja pokuao popraviti, a, za ono to smo namjeravali raditi,
nikako nisu odgovarali imbecilni glasovi sportskih komentatora s radija).
Istina je da se svaki sredovjeni (i mlai) Amerikanac sjea ta je radio i
gdje je bio kad je Kenedi upucan u Dalasu, tako ni ja neu nikad zaboraviti kad
se te majske nedjelje naglo prekinuo glas Zdravka olia, a onda je slijedilo
saoptenje...
Mirjana se nije obazirala (ili nije ula) o emu je rije: umro je Tito!
Navlaila me je na sebe, a ja sam buljio u prazan ekran, sluao "bla, bla..." i
napamet mi je prvo pala radio emisija u kojoj je Orson Vels "najavio"
iskrcavanje Marsovaca na Zemlju i izazvao pravi haos na njujorkim ulicama,
ali ovo je bilo "zaprave", pa sam Mirjani rekao, vrisnuo, prourlao: "Ma, nosi se u
pizdu materinu!!! I ti i tvoja smrdljiva pika."
Ona je pokrila lice rukama i istrala iz mog stana.
Nikad je vie nisam nazvao. Ne kaem da mi nije bilo krivo zbog tog
naglog prekida, ali mi je, u neku ruku, pomogao da shvatim da je njeno ime
Evropa, a moje Balkan.
STISAK RUKE
Taj dan (i svu no) proveli smo kod ee u kui. Stanovao je (tako mi je
objasnio) nedaleko od Monika i da to nije bila 1993. i da nisam bio na takama,
zaas bih bio kod njega, a ovako sam se vukao (ini mi se) satima, a Monika ni
na vidiku, pa sam se premiljao da li da se vratim istim putem ili da nastavim,
jer sam, moda, ba pred vratima cilja...
Oko podne nabasah na Monik - bio je pun, a moje gladne oi su na
stolovima zamijetile sve ono o emu sam protekle godine samo mogao sanjati:
pune ovale meze, vrue ulbastije i ranjie, vrele tanjire orbe, ivopisne
salate, hladne, oroene flae graevine, na svakom stolu su se bezobrazno kurile
kutije Maribora u tvrdom pakovanju...
Rekoe da nisam jo daleko od eine kue, ak mi pokazae crveni krov
od crijepa dvjestotinjak metara dalje... Ve su se bili skupili Suljo, Tedi-boj i
Zdravko Mandi Lav (valjda posljednji lav koji je ostao u gradu poslije onih iz
Pionirske doline, koji su krepali od gladi kad su "pojeli svu srpsku decu". Nikad
mi nije bila jasna - niti sada - ta imbecilnost etnike propagande sa SRNE, jer
kako to da mi nismo nastavili prehranjivati lavove odraslim Srbima - ba kao da
lavovi prave razliku izmeu konjetine, govedine i "ljudetine"?!).
Zdravko je dobio slobodan vikend; nisam ga vidio od poetka rata, jer je
stalno bio na liniji (s ponosom je isticao kako je sada "vodnik", jer komanduje
vodom, a jedva eka da mu daju etu, pa da bude "etnik"), a stanovao je kod
roditelja na Malti.
Jedva sam ga prepoznao: bio je oian na elavo, obrijao je i brkove.
Kasnije je doao i Bobo i on je bio zaduen za "mezu", to jest za kuhanje
supa iz kesice, a mi smo lokali neki odvratno slatki pelinkovac i puili Opatiju.
Igrali smo remija cijeli bogovjetni dan i no - isplata e, bezbeli, poslije
rata, a Tedi-boj se nervirao kad god bi uletio u "dvije stoje", ne shvatajui da je i
to bolje nego da nam granata uleti kroz prozor ili kroz ve naeti krov, gdje je
ve ostavila samo kr na gornjoj etai.
U hodniku je stajalo nekoliko kartona cigareta i tog nazovi pia i eo ga
je, kobajagi, bio namijenio za preprodaju, da se "zakopiti", pa da krenu u jo
unosnije poslove, ali, poznavajui njegove sposobnosti manipulisanja novcem,
znao sam da od toga nee biti nikakve fajde.
Pogotovo kad su sutradan ujutro u kuu uletjeli pripadnici nekakve policije;
navodno su primili izjavu od einog komije da mu je ovaj ubio psa, vujaka, i
to iz "niklovanog magnuma".
Da je eo ikad posjedovao "niklovani magnum", taj bi davno otiao za par
flaa viskija i sad se kooperio za pasom nekog od gradskih "branitelja", uz
obavezne Ray-ban naoale i bandanu svezanu oko vrata ili glave.
Elem, policajci su pokupili sve kartone, i cigareta i pia, a pred svakim od
nas je ostala naeta flaa pelinkovca i otvorena kutija Opatije, oni su nam, pri
odlasku, nakon to su ei dali nekakvu potvrdu, dobacili jo jednu teku
cigareta i Bobo je skuhao zadnju supu; Lav je obraunao bezbrojne partije koje
smo odigrali, a Tedi-boj mu je ljutito istrgnuo papir iz ruke:
"Nemogue da sam ovoliko izgubio od levata kao to ste vi!"
Slijedei sat je proveo provjeravajui, dok smo mi dokusurivali nae flae,
ali smo se cigaretama malo stisli, jer je eina "Ali-babina" peina nestala u
sekundi.
Bio je ljetni (ili proljetni) dan, nedjelja, i valjalo nam se igrati razlaza.
Lav mi je stisnuo ruku i poloio dlan druge ruke na moju nadlanicu: "uvaj
se, Nosonja!"
Bilo mi je lake vraati se, jer sam sada, barem, imao predstavu koliko
dugo mi se trebalo vui na takama do kue, a vladala je i neobina tiina:
nijedne eksplozije bacaa, nijednog reskog pucnja snajpera, nijednog rafala iz
PAM-a...
Ljudi su izali iz kua i ispred zgrada (dodue zguza one strane okrenute
Trebeviu); na komadima cigle i, pretpostavljam, marksistikim udbenicima i
knjigama kuhali tanku kafu...
Prolazio sam pored kue svoje bive djevojke i nisam mogao da ne upitam
ta se dogodilo s njom i njenom familijom, ali mi niko nije znao dati odgovor:
svi su bili "novi" u tom kraju.
A, onda je zapratalo!
Bio sam samo korak od sigurnosti tekog kontejnera, a ne onih limenih
sranja, koje su, ko doja, radi sigurnosti postavljali po "vruim takama" i
raskrsnicama, a kroz koje je i malokalibarski metak prolazio kao kroz
Osloboenje.
U blistavom podnevnom suncu vidio sam ovjeka, oca zateenog nasred
ulice s djecom (od tri do pet godina starosti) koje je vodio za ruke.
Nekoliko vojnika, takoe sklonjenih iza kontejnera, vikalo mu je i mahalo
da pouri, a on kao da je bio paralizovan od straha ili, prije e biti, nevjerovanja,
prelazio je ulicu, ba kao da ee Vilsonovim etalitem.
Naravno da je to bio proizvod moje mate, ali kao da sam jasno, u optoj
kakofoniji pucnjave i vike, razaznao, jasno razaznao samo dva hica i vidio kako
su djeija tijela u oevim rukama omlitavjela, a on je i dalje stajao nasred ulice,
pokuavao da ih digne na noge u kojima vie nije bilo ivota...
Pustio im je ruke i sa ivotinjskim (zato kaem "ivotinjskim", kad je to
bio sasvim ljudski krik bola) krikom poletio u pravcu odakle su ispaljeni pucnji,
u pravcu sadistikog manijaka, koji e (ako je, ne daj Boe, preivio) imati ta
priati svojoj djeci: sva sranja o graanskom ratu, svetoj srpskoj zemlji, "ili mi ili oni"...
Dvojica vojnika su potrali za ocem, oborila ga na zemlju i odvukli iza
kontejnera, a ja sam svojim oima vidio kako je njegova kosa, do prije minut
gusta i tamna, sada bila sijeda, a tijelo mu se nekontrolisano trzalo i iz grla
dopirali nerazumljivi glasovi...
***
Ne znam koliko sam vremena proveo zgren u svojoj lanoj sigurnosti, ali
mi je pred oi stalno izlazila Lavova slika: kako nonalantno naruuje kile i kile
janjetine, bokale rakije i lavore salate u bati Tilave, mada ni dinara nije imao u
depu, kako zapanjenom konobaru s raunom u rukama, ba kao da su u nekom
talu, namiguje: "U dure je", kako se krmeljav budi u mom stanu i posee za
flaom votke i pritom pjevui neku izmiljenu "pjesmicu": "Pijmo djeco alkohol,
alkohol, samo djeco alkohol...", njegovih nespretnih (ali esto uspjenih)
udvaranja curama u bifeu Filozofskog fakulteta; pogrbljenog hoda, specifinog
Joanici, u tipian irski pub krcat bradatim rmpalijama, koji su ispijali litarske
krigle piva kao fildane kafe, zadovoljno podrigivali i s merakom nadlanicama
brisali gustu pjenu s brada i brkova, u potpunoj tiini - bilo je rano i tek su
razbijali sinonji mamurluk, a tek kasnije, kad se podnapiju, poee pjesme i
ples: mukarci s mukarcima, jer pub je svetilite u koje ene nemaju pristupa.
Tiina je postala jo "glasnija" pri Grebinom ulasku u kafanu, a on je, da bi
razbio led, poruio svima pie, koje su svi, bezbeli, prihvatili, ali su i dalje samo
buljili u njega... Grebo je srkutao svoje pivo kao himber i taman se spremao da
zbrie kad mu je prila jedna gromada od ovjeka i pitala ga da li je ikad spavao
s tuom enom?! Da skratim priu: te nisam, te jesi, ma nisam, ma jesi, ma
nisam... "Jesi, jesi! Kad si bio dijete spavao si sa svojom majkom, a ona je ena
tvog oca." Pub se provalio od smijeha, a pred Grebu su stizale krigle u
koliinama i samo se bojao da mu ne slome kimu tapui ga po ramenima.)
Svog prvog, pravog Irca sam upoznao u Sarajevu.
Pete mi je razbio ve izgraen stereotip, koji sam imao o Ircima: bio je
njean kao pahuljak, napio bi se od tri pive i poeo pjevati, a ako je ikoga Bog
liio sluha, to je bio Pete.
Stotinu puta sam ga uo kako se komada uz stepenice, u neko doba noi, na
sav glas pjeva "Hajro, Hajrija...", s flaom rakije "Branke" u ruci (usput budi
reeno, nikad je itavu nije donio do mog etvrtog sprata) i sve dok niam
upoznao njegovu enu (koja je bila kerka efa - kako ga je Pete zvao - visokog
funkcionera) nije bilo jasno ta on to, pored halvata u Sarajevu, vile u Trpnju,
nalazi toliko interesantno u mom "krmetnjaku", gdje bi esto prespavao na
golom YOGI-madracu iz kojeg su poiskakali federi...
Ne samo da je izmeu njega i njegove ene bila razapeta elektrificirana
bodljikava ica, nego se i ostatak porodice ogradio od njega, jer se Pete, oito,
nije uklapao u njihovu sliku pripadnika "komunistike aristokratije", pa ga je
ak i pas (poklon efu od efa nad efovima) zajebavao i brisao mu s kaia kad
god bi ga izveo u etnju, pa je oajan satima stajao u Velikom parku i, skoro
kroz pla, dozivao: "Linda!, Linda!"
Kerua se vraala, razbucana od "avlijanera", i vodila Peta nazad kui.
Pete je imao i tu "osobinu" da je "zaboravljao" platiti raun u kafani, ali
nikad zbog toga nije imao problema, a meni je, tek mnogo godina kasnije, palo
na pamet daje on, ustvari, imao svoju "sjenu" iz efovog obezbjeenja, koja je
plaala njegove raune i brinula se da ne upadne u kakvu frku.
Svejedno, Pete je bio kao Mitke iz Kotane: "Ratovi, puke, sablje - sve to
na Petea dua zaiskala - sve ef davala...", a Pete "bolan od samoga sebe..."
***
Drugi Irac kojeg sam upoznao takoe se zvao Pete.
Drao je pub u Crownpointu u Indiani i bio je prototip Irca: visok, riokos,
kran, s nosom na kojem su godine hektolitara alkohola ostavile trag, buan i
uvijek spreman da zovne rundu kafani; imao je "juke-box", ali s njega se nije
MIRIS
Ako je Rahela K. vodila dnevnik, moda je u njemu ostalo zapisano:
Deveti juli
Danas je sedam dana od smrti mojih roditelja. Sedam dana sam provela u
kui naih zajednikih prijatelja, a danas mi je prvi dan u ovom uasnom stanu u
koji su me smjestili dok ne stupe u kontakt s nekim mojim roacima u Izraelu.
Ne znam zato su izabrali ba ovaj stan? Moda zato to je u prizemlju, pa
s kolicima, bez iije pomoi, mogu izai van? Ili zato to je stanodavka
penzionisana bolniarka?
Prijatelji su mi obeali da neu dugo biti ovdje, ali i ovaj jedan, nepuni dan
mi se smuio. Ponijela sam i neke od svojih omiljenih knjiga, ali nemam
koncentracije za itanje, pa samo sjedim na zastakljenoj verandi i vezem ipku to mi odvlai misli i od prolosti i od budunosti koja me oekuje...
Da sam ja, kojim sluajem, vodio dnevnik, u njemu bi stajalo:
Pretpostavljam da je ponedjeljak, trei dan kako mi je Sidran rekao da je
konkurs za scenario za film otvoren do prvog augusta.
Jutros sam namjestio sto pored prozora u kuhinji, pepeljaru s desne strane
pisae maine, olju aja od nane s lijeve strane, s merakom uvukao papir i
otkucao naslov: "SAN NA DLANU".
Onda sam se zavalio u stolicu, ba kao da sam ubacio pet tona umura u
podrum, zapalio i digao se da dohvatim flau Vekje iz friidera, da ulijem
"kapcu" u aj, tek toliko da "zamirie"...
Kako sam bio zadovoljan poetkom, odluio sam da se "odmorim" i da
bacim samo tri partije Napoleon (kau da ga je izmislio Napoleon kad je bio u
zatoenitvu na Sv. Jeleni) pasijansa, da vidim "kako e mi poi dan": nikad
gore!
Stajao sam na prozoru sa oljom u ruci (u kojoj je sad bila ista Vekja) i
vidio curu preko puta, na verandi, kako sjedi i radi neto (nisam mogao vidjeti
ta); imala je valovitu plavu kosu vezanu u konjski rep.
Mahnuo sam joj, ali ona me, oito, nije vidjela...
Svako jutro sam ponavljao isti ritual "pisanja", slaganja pasijansa i lokanja i
tek trei dan sam uspostavio "kontakt" s djevojkom preko puta: odmahnula mi
je. Gestikulacijom sam je pitao da otvori prozor verande, ali ona je samo
nemono rairila ruke da ne moe.
"Pitao" sam je ta radi, a ona je digla nekakav vez i pokazala mi ga; ona je
"pitala" mene ta ja radim, a ja sam joj pokazao pisau mainu; napravila je
aljivu facu - kao da je htjela rei: "pa, ti si neka fora!"
Nasmijao sam se i pokazao prstima da sam mali, mali...
Ta igra pantomime se ponavljala svakog dana, na scenario sam bio potpuno
zaboravio, a pio sam sve vie i vie: pozvao sam je da izae sa mnom u etnju, a
ona je opet nemono rairila ruke...
Onda sam se sjetio i na velikom komadu papira flomasterom napisao svoj
broj telefona, a ona je odmahnula glavom - ne vidi ta pie...
vrsto sam odluio da joj odem na vrata (ali samo kad budem trijezan), a
onda bih se sutradan budio sa jo gorim mamurlukom.
Znao sam da mi valja prekinuti, ali, iz prethodnih iskustava, znao sam kroz
KURJE OI
Svako jutro, im se probudim, imam stotinu razloga da budem
neraspoloen, ali ne znam koji je tog jutra bio baka razlog da budem beli
neraspoloen.
Zapalio sam cigaretu i buljio u nju sve dok nije dogorjela do filtera, jer mi
se jednostavno nije dalo da podignem ruku do usta.
Onda sam nasapunjao lice kremom za brijanje i prije nego sam povukao
prvi potez aparatom pomislio: "Kome i zato li se brijem", pa samo splaknuo
sapunicu s lica, obukao mokasinke (mada je napolju bila bljuzgavica), jer me
jednostavno mrzilo da se saginjem i veem duboke cipele...
Ni cigarete nisam kupio u uobiajenoj trafici, jer sam znao da e me
trafikant pitati: "ta mai?"
Ja mu uvijek odgovorim: "A, jebaji ga", ali jutros sam se bojao da bih mu
mogao rei: "Zaboli te kurac", a on je bio momak koji mi je davao cigarete na
veresiju kad bih bio kokuz.
Pokuao sam se sjetiti kafane - na potezu od Marindvora do arije - u
kojoj me niko ne poznaje, pa ni konobari, a to je bilo malo tee...
Uao sam u UPI-jev gril na oku Vrazove - mjesto gdje sam bio samo
jednom u ivotu, sjeo u najudaljeniji sto u oku i okrenuo lea vratima, naruio
kafu i vinjak; pio sam u ivotu loih kafa, ali ova je prevazila sve - vjerovatno
je to bila konobaricina osveta zato to sam, u potpuno praznoj kafani, izabrao
najdalji sto; nije nemogue i da je malice pljunula u nju...
Pijuckao sam vinjak - kad kaem pijuckao, onda to i mislim, jer je proao
skoro cijeli sat kako sam tupo buljio u ulaz Simo Milutinovi ambulante za
Hodao sam malo gore-dole po sobi, a onda nisam vie mogao izdrati:
otvorio sam ("samo jednu") flaicu i to Chivasa, sasuo je u au, a flaicu dopola
napunio onom orahovaom i dodao vode, pa je boja bila ista...
Ne znam, koliko sam ih rashodovao te noi, ali kad se Rope vratio, ja sam
bio skoro mejt, a on se odmah ustremio na bife:
"Joj, popio si mi flaice!"
Kad je vidio da su sve na svom mjestu i pune, pitao me je:
"Pa, od ega se tol'ko napi."
"Pojma nemam", odgovorio sam.
Rope je od sestre izbio neku kintu, pa je otiao u podrum i kupio jo pia; u
meuvremenu su stigli i . i N.
"Moram neto privest", rekao je Rope i otiao po neku "curu k'o zmaj",
koja radi u kafani kod Pionirske.
Ne znam koje je doba noi bilo kad su se vratili; N. je hrkao u fotelji, . je
zurio svojim, svijetloplavim, manijakim oima pred sebe, a ja sam uzalud
pokuavao da stavim plou na gramofon...
"Cura k'o zmaj" (i meni pijanom takva se inila) nije se ni usudila da kroi
u sobu; valjda je oekivala da e ona i Rope biti sami, a sad se pobojala
"redaljke"...
Rope mi je namignuo, a ja sam mu prebacio kljueve svog stana.
Vratio se negdje oko podne, sav smoden:
"Kako je, bilo", pitao sam?
"Uh, uti. To je iva vatra!"
Vratio mi je kljueve i ja sam otiao kui.
Nisam estito ni sjeo, kad zvono na vratima...
"Oprostite, jeste li Vi Dario?", pita me neka polovnjaa, koju prvi put u
ivotu vidim.
"Nisam - to mi je brat", suho odgovaram.
Ona se ne zbunjuje, ulazi u stan:
"Pardon, ja sam samo dola po svoje gaice."
Oito joj je poznat raspored stana.
Sjedam na kau, a ona stoji i pokazuje prstom iza mene:
"Moje gaice. Uvijek ih ostavim pod jastukom da ih ne moram traiti po
cijeloj kui", "stidljivo" mi objanjava.
Tek sad je se nejasno sjeam: to je ona od sino.
Ona nalazi svoje gaice ispod jastuka, bez imalo ustruavanja skida
preuske cipele, koje su joj napravile kurje oi, skida crne hula-hopke ispod minisuknje, navlai gaice i sjeda da zapali...
"to ih sino nisi uzela?"
"Ma, Rope: tek to smo doli, skinuli se, a on se zavalio k'o mrtvac - ne
moe ga pomaknut'... I, tako...", slijee ramenima.
Sjedi, kao da eka neto, a meni pada na pamet Bukovski, kojem je neka
kurva jednom prilikom rekla: "Ili e jebat', ili pit'!"
Sipam lozu u au, palim cigaretu i kaem joj: "Ajd, vozdra sada."
Ona navlai hula-hopke, uske cipele, zastaje na vratima i kae s takvom
iskrenou, prostodunou, davno izgubljenom nevinou i naivnou,
zbunjenou: "Pa... drago mi je da smo se upoznali", da bih najradije zaplakao
od "traginog osjeanja ivota".
Onda sam se pruio na krevet (u kontra smjeru), ne izuvi se, noge stavio
na jastuk - sutra u, svakako, prati posteljinu.
P.S.
Koliko je samo Danilo Ki bio u pravu kad je rekao (parafraziram) da ne
vjeruje piscima "koji piu ta je koija mislio", jer znam, nakon to je ona
otila, razmiljao sam o etimologiji izraza "kurje oi", a ne o eni kojoj su pree
gaice od prsta obraza.
SVECI I GRJENICI
Sjedili smo tog kasnog poslijepodneva u Velikom parku, puili utei,
dumali neto svoje - ako smo uopte i dumali.
Ja sam gledao u stablo platana po kojem je plesalo sunevo svjetlo i mislio
kako me njegova kora podsjea na leopardovu kou. Rekao sam to Mrkom, a on
je bacio kratak pogled, mrzovoljno povukao dim iz cigarete i rekao: "Mene
podsjea na debele Njemice na plai, na moru kad im se koa guli s pocrvenjelih
ramena..."
Poli smo taj dan u kino, Romaniju, igrao je neki film sa Barbarom
Streisend i Robertom Redfordom, kod Privredne banke smo odigrali par brzih
lutrija, a onda, ba kao da smo to unaprijed dogovorili, preosmo pustu Titovu i
sjedosmo na klupu...
"Nekako se udno osjeam", rekoh.
"I ja."
(Sutradan smo, iz novina, saznali da je ba u isto vrijeme - pet i deset, ako
se ne varam - dok smo mi sjedili u parku, Bukuret pogodio zemljotres, a i
Beograd ga je osjetio dovoljno da se ljudi uspanie; u Sarajevu su ga, moda,
osjetili oni to stanuju na najviim spratovima... Ne znam kakve to ima veze, ali,
kontao sam, ako je istina da zlatne ribice i jo kojekakve ivotinjke mogu predosjetiti zemljotres...?)
Klupa na kojoj smo sjedili nije bila ba najsretniji izbor: do nje je bila javna
hala sa svim svojim miomirisima, a bila je i poznata kao omiljeno sastajalite
pedera najnie klase, nimalo nalik "nurejevima" u Armani odijelima i svilenim
kouljama.
enom, bezbeli), ali je poeo gubiti i to s nekim sla-dostraem ili kao da se uri
da zijani zadnji dinar...)
Mrki mi je spustio ruku na koljeno: "Prvo da ti neto kaem, ako hoe,
moe to nazvati i savjetom: nikad se nemoj ispovijediti prijatelju, nikad mu ne
otkrij nijednu svoju tajnu, ne pokai nijedan oiljak. A, ne prihvati to ni od njega
- ako hoe da sauva prijateljstvo."
Prekinuo sam ga:
"To mi nekako zvui apsurdno: kome e - nego jaranu? Valjda za to
prijatelji i slue?!"
"Prijatelji slue da te zajebu, da iskoriste kad za to doe trenutak, da ti
podastru na sto sve ono to si im nekad - ti si to ve i zaboravio - povjerio. Ili e,
ako su oni 'pukli' pred tobom, poeti da te mrze, jer znaju da ih ima, da ih
dri..."
"A, ene?"
Oi su mu bljesnule: "One - posebno."
Nastavio je: "E, sad da ti ispriam za Debu! Jesi li primijetio da uvijek nosi
koulje dugih rukava?"
Nisam, a i da jesam, mislio bih da je to neka njegova "furka"...
"Zna li zato? Da sakrije oiljke. U etvrtom gimnazije, dok se jo
zabavljao s Vericom, sadanjom enom, prerezao si je vene. Jedva su ga spasili.
Svi u gimnaziji, pa i u gradu, znali su da se Verica "klepa" nairoko i
nadugako. I on je to znao, ali se pravio "too", a onda mu je, tupanu, palo na
pamet da stavi ilet u venu. Onda ju je zaprosio, bolje reeno - ucijenio: ako se
ne uda za njega, slijedei put e oevim pitoljem ubiti i nju i sebe. Ona,
"vaka", kakva je vazda bila, pristala je na brak, ali pod svojim uslovima: nema
joj se pravo mijeati u ivot, nema mu pristupa u njenu postelju - pristaje na to
samo radi njega, da bi ostali svijet mislio da je mukarac, a ne pihtija - ba tako
je rekla! Nita ti ne foliram: sve mi je to Deba sam ispriao. Licemjerje ga je do
toga dovelo; upropastio je i svoj i njen ivot samo zato to stvari nije nazvao
pravim imenom, a to to ga ja podjebavam je samo ventil na koji mu isputam
viak "pare". I znam da me mrzi. A, to je dobro, jer ako prestane reagovati na
moje sitne zajebancije, to lako moe znaiti da bih se i ja, pored Verice i njega
samog, mogao nai na nianu pitolj a..."
Sav sam bio smuen: Mrki je u sekundi sve okrenuo tumbe, a, svejedno,
inilo mi se da je u pravu, i to mi se gadilo.
"Znai li to da treba da ivi k'o ivotinja, da stalno vreba, da izbjegava
da bude uvreban, da stalno bude sam?"
"Znai", rekao je sigurnim, mirnim glasom.
"Ali, ako ja to neu, ne mogu?"
"Onda e cijelog ivota ostati na raskru..."
"O emu pria?", nisam shvatio.
"... a raskra su najgora mjesta, najvie nesrea se dogaa na njima."
ZOO
"Dobrodoao u zooloki vrt", rekao mi je Mahari, visoki Eritrejac, kad smo
ostali nasamo na verandi kue.
Ispod nas je umio nepregledni Pacifik i osjeao sam se pomalo nelagodno
u toj kui, svoj zastakljenoj i podignutoj na stijeni. Sve mi se inilo da e se
teki, brodski pod provaliti ispod mene. A, i kao da se i malice ljuljao - ili je to
bio Chivas na koji sam muki navalio to vee.
Nisam imao pojma o emu govori, ali sam pomislio na ogromni vrt kojim
je kua bila okruena, pokriveni bazen, te ljetnikovac sagraen od brvana i nita
ne bi bilo udno da su nai domaini sagradili neto poput zoolokog vrta. Od
ivotinja, do tada sam vidio samo dva rotvajlera, angorsku maku i ogromnog
papagaja.
Tu sam bio pozvan nakon jedne "knjievne veeri" u knjiari Redbook; bio
sam predstavljen mumificiranim bakutanerima, ulickanim poslovnim ljudima
feminizovanog ponaanja, naputenim studentima kao "naj, naj, naj..." pisac iz
Bosnie, proitao jednu priu, potpisao desetak primjeraka godinjaka Kluba
pisaca u kojem je bila objavljena moja pria i nadao se da e se nai bar neko
normalan da me zovne na pie...
I, ba kad sam izgubio svaku nadu i za ankom (knjiara je bila
kombinacija bara i restorana) poruio preskupo pivo, priao mi je ovjek i
predstavio se kao Abraham "ne znam kako", dodao da ga mogu zvati Abe, pitao
me kakvi su mi planovi za veeras i da bi mu bila ast, ako se to ne kosi s mojim
rasporedom, da me pozove svojoj kui gdje e se okupiti interesantno drutvo...
Sudei po njegovom odijelu, zlatnoj igli za kravatu, tankom (platinastom?)
Cartieru na runom zglobu, nije bio kokuz, ali skoro da sam odbio njegov poziv
kad je on dodao: "Moja ena e biti presretna da Vas upozna."
Sjeli smo u njegov crveni Lexus, ljubazno mi je dopustio da puim u
kolima, ispriao sve o sebi (bio je trgovac nekretninama), ulaganju u "solarne
kue", o tekom poslu i surovoj konkurenciji, o tome kako njegovoj eni i njemu
"Bog nije dao djecu", pa zato koriste svaku mogunost da obogate svoj drutveni
ivot...
Sve vrijeme dok smo se vozili prema obali, posmatrao sam njegov profil i
podsjeao me na nekoga. I to ne na neki filmski lik, nego nekoga koga sam u
prolom ivotu dobro poznavao.
Na trijemu nas je doekala njegova ena obuena u neku vrstu "sarija",
dvaput poljubila vazduh iznad muevljevih ramena (bio je za glavu nii od nje,
iako je ona nosila papue sa ravnini onom, a on, po svemu sudei, cipele s
umecima), pruila mi obje ruke i izjavila da je bila tako uzbuena kad je u
licu pozelenjela, a jagodice prstiju kao debeli crvi, nagrizene ribama... Radio
sam kao Torkvemada na nekoj svojoj rtvi, uivao u krikovima koje je putala, a
onda mi je kroz glavu sinulo da joj upravo radim ono to ona eli, da me je radi
toga i zvala...
Osjetio sam njen "predtrenutak", a onda ustao, pogledao je u zamagljene i
zabezeknute oi i rekao: "Gail, ovo to radimo nije fer prema Abeu..."
***
Sjedio sam ispred benzinske pumpe s koje sam pozvao taksi i pio pivo.
Taksista me je pitao dokle idem, a onda odakle sam.
"Iz zoolokog vrta", rekoh, a on samo slegnu ramenima i nastavi da vozi.
Nismo nita pili, ali smo ispuili tone cigara, odigrali bezbroj partija i
svima nam je ve bilo muka i najradije bismo prekinuli i "uhvatili se sove".
Svima - osim Kuletu. On je bio lo k'o konj, a, znali smo to i od ranije, nije volio
da gubi. ulo se samo pucketanje karata pri mijeanju i kresanju ibica, a onda
tiho, pa sve glasnije - mjauk?!
Neko, ko se ve bio otpisao, otvorio je vrata. Na otirau je bilo mae, a on
mu je rekao: "E, moja maco, slabo e u ovoj kui nai mlijeka."
Mae je bilo rie, slijepo na jedno oko, krzna umrljanog mazutom i male su
mu bile anse da ga neko uzme za "kunog ljubimca".
Otvorio sam konzervu sardina, istresao ih na tanjir i stavio ispred njega, ali
bilo je premaleno da jede, pa je samo lizalo ulje i to ga je smirilo za neko
vrijeme, a onda je opet poelo mjaukati.
Kule, koji je upravo, na "prislon teli", uletio u "dvije stoje", ustao je,
otvorio vrata, zaulo se "tup" i mjaukanje je prestalo.
Vratio se za sto i rekao: "Ugasio sam ga."
Izaao sam na haustorski prozor i na krovu svijetloplavog fie parkiranog
ispod prozora je leala guva rieg krzna. "Pizdo usrana!", viknuo sam i
pljusnuo Kuletu olju kafe u lice, a on me je, ne ustajui sa stolice, nadlanicom,
preko ruke odalamio po piki.
Nije to bio jak udarac, ali mi se brada rascvjetala pod otrim rubovima
njegovog prstena peatnjaka.
I to je bilo to. Ostao mi je oiljak.
"A, onda?", pitala je Olja.
"Nita, brate", rekao sam, "ajmo negdje na veeru."
Nisam imao ni volje ni elje da joj priam kako je poslije toga moj i
Kuletov odnos prividno bio isti, ali ja znam da sam ga skoro mrzio, da su poele
da mi kod njega smetaju neke stvari koje ranije nisam ni primjeivao: nije
mogao proi pored izloga ili ogledala, a da bespotrebno ne zagladi kosu i
samozaljubljeno se ogleda; kad je otvarao kutiju cigareta, to je bio cijeli ritual:
vadio je grickalicu za nokte iz depa i turpijicom otpakivao kutiju s donje strane,
vadio cigaretu, ponovo, paljivo, paljivo zatvarao kutiju, a onda filterom
kuckao po noktu nekoliko beskrajnih sekundi prije nego bi pripalio; kad je
uzimao kusur, ispravljao je novanice, a "siu" stavljao u poseban pregradak...
Nisam mogao, sve i da sam htio (jer to se desilo desetak godina kasnije),
ispriati joj kako sam u ratu posjetio Kuleta u bolnici.
Dobio sam platu od Veernjih novina - teku drine i pet kutija odvojio za
njega.
Leao je u podrumu bolnice, a obje noge su mu bile amputirane iznad
koljena. U takvim situacijama se nema ta rei, ali makar nisam poeo srati o
tome kako "sad prave fantastine proteze".
Pitao me je imam li vijesti od ene i kerke. Otvorio je kutiju, na isti nain i
sa istom sporou kao i uvijek.
Puili smo u jezivoj tiini; ustao sam s kreveta i ruka mi je mahi-nalno
VRABAC (I)
Kafana Saraj bi se, kao i svakog dana, poela puniti gostima iza tri sata,
kada su se prigradski seljaci vraali s posla. Seljaci kojima je drava oduzela
zemlju ostavivi im samo okunice, a zauzvrat nala poslove u fabrikama.
Poslove kojima nisu bili vini, koje su obavljali traljavo i bez volje, a esto i
sabotirali: "Jebe mi se! Nije moje", bila je njihova radna deviza.
Sjedili su u svojim prekratkim ili predugakim pantalonama, "parhetnim"
kouljama, "zepama" ili gumenim "Borovo" izmama (zavisno od godinjeg
doba), koje su njihove ene, u gradu, hodajui od vrata do vrata, dobijale u
zamjenu za jaja i kokoi.
Pili su rakiju iz "fieva" i "Rum - domai" iz aluminijskih olja, toplo pivo
iz flaa. Nalakeni na stolove, eui strnjike brade, primaknutih glava su se
jedan drugom alili na "poslovoe", u kojima su nalazili izvor sveg svog jada;
prijetili su ta e im uraditi "ako samo jo jednom...", a onda bi smantani metilalkoholom vadili zguvane, prljave novanice i (svako za sebe) plaali.
Ili su uzbrdo do svojih kua na padinama Trebevia, trkeljali depove
oekujui udo u vidu zaturene "stoje", u bradu si mrmljali psovke opet upuene
"poslovoama", a sutra e, znali su to, opet morati podviti rep, ne znajui ta e
s rukama, oiju kao da plivaju na ulju, sjediti u "poslovoinoj" kancelariji i
traiti "kontaciju".
Veeras e utnuti dukelu u dvoritu ispred kue, izbaciti maku kroz
prozor; ena e laganim gurkanjem poslati djecu u avliju "da se igraju", a djeca
e, virei kroz odkrinutu forangu na prozoru, uriti kako majka utke "pije"
amare zbog "hladnih rezanaca".
To e pamtiti cijelog ivota. Pratie ih to kao smrad dimljivih furuna,
memljive posteljine, pokislih pasa, vea koji se otkuhava, drvenih enifa; kad i
oni poslije posla budu svraali u Saraj po svoj dio beznaa ili kad one budu
ekale mueve, proklinjale "vekericu" to tako brzo otkucava, sunce to tako
brzo pada iza brda, kad budu rubom kecelje brisale prvo oi, a potom nevidljive
trunke praine s kredenca i mrve sa stola...
ak, i ako skrenu s tog kolosijeka pa, umjesto u "sali", budu sjedili u
separeu Saraja, a ene "na poslu" na eljeznikoj stanici ili vercerskoj turi u
Trstu ili Turskoj, u mozak tetovirane slike iz djetinjstva nee izblijedjeli,
"smrad" e se probijati kroz crnu maku, miris pokoenog sijena, brion...
***
U separeu, za spojenim stolovima prekrivenim istim (!), bijelim (!)
"ta?!"
"Ptica koja ne zna nikako hodati, nego samo skakue?"
Tomos se grohotom nasmija i zavali u naslon stolice. Izvadi ruku, koja je
do sekund prije u depu stiskala no, da obrie znoj...
I tu je napravio greku.
Slijedeeg trenutka mu se na glavu srui puna flaa kiseljaka.
Pue i flaa i glava; Tomos se jednom rukom nesigurno osloni na sto, a
drugom potrai "skakavac" u depu, ali ele je ve bio povrh njega, njegove
ake su od Tomosovog lica napravile krvav komad mesa i nastavile da, kao
tijesto, mijese njegovo debelo tijelo...
Poslije prvog oka, nevjerovanja, ostalima nije trebalo dugo da se prikljue
gazanju Tomosa, koji se uvijao po podu i pljuvao krv. Kurve su naroito uivale
gazei mu jaja tiklama.
Nisu zaboravili da mu istresu depove dok je leao u nesvijesti, a jedna od
kurvi podie mlitavu ruku, strpa prst u usta i obali ga da bi mu lake skinula
masivni prsten.
Osovili su ga na noge, ele mu je pljusnuo vino iz bokala u lice, uzeli pod
ruke i izveli iz kafane. Tomos je kroz krvave krnjatke zuba frfljao prijetnje, za
koje je znao da se nikad nee ostvariti, jer se moda sjeao nekog drugog Saraja,
nekog drugog "Tomosa" kako bespomono pue pred njegovim nogama, a on
lebdi iznad prljavog, daanog poda, koji mu u glavi blista kao mramor, okruen
facama koje ga oboavaju... i koje ga se boje...
Boe, kako je to davno, davno bilo...
***
Kad je Avdo-Pegla (vlasnik kafane koji je dobio nadimak zato to je priao
stare, duge i loe viceve, koje nikad ne bi dopriao do kraja) pomeo separe,
sredio dumbus i spremao se za jednu besanu no jer poslije svega to se noas
desilo, iako "nije nita ni vidio ni uo", znao je da ne bi bilo ba pametno
oglasiti fajront... Sve dok to ne uini ele.
On je, za razliku od Tomosa, sjedio na oku stola i stezao au s obje ruke,
da sakrije ruke, koje su se sada, kad je sve prolo, tresle...
Vladala je utnja sve dok pripiti Rando nije skupio hrabrosti i promucao:
"A, ele... koja je to 'tica?"
"Vrabac", tiho je odgovorio ele, a onda je nastao smijeh i svi su
ponavljali: "Vrabac... vrabac... jest, vrabac, bog te jebo... nikad nisam vidio
vrapca da hoda... samo skakue..." i svi su grohotali kao da nikad nita smjenije
nisu uli u ivotu.
***
To je bio eletov poetak. (Kojeg sam upoznao pod nadimkom Vrabac kad
je bio na vrhuncu.) Barem tako mi je on ispriao.
A, kraj? Doi e i on.
VRABAC (II)
(Umiranje je uasno. Samoa je uasna, takoe. Najuasnije je umiranje u
samoi.)
"De, bolan, uspori malo. Nismo na trkama", rekao sam mu. "Nigdje ne
urimo."
On se nije obazirao:
"Neu da mi se u etnji do arije priljami neki upak, pa da me gnjavi
cijelim putem: ovako samo odmahnem rukom kao da sam u silnoj urbi",
objasnio je.
Ali, to nije bio pravi razlog: kad je hodao brzo, manje se primjeivalo da
epa, a, uostalom, davno su prola ta vremena kad su eleta-Vrapca
prepoznavali, zaustavljali na ulici, vukli za rukav na pie...
est godina Foe je uinilo svoje.
Sjeam se njegovog prvog pojavljivanja u raji nakon izlaska iz murije...
araj je jo uvijek drao Avdo Pegla, a klijentela je bila mahom ista. Dodue,
prorijeena. I radnici i lopovi su sreu potraili u Njemakoj i ostali tamo. Prvi
su imali djecu roenu tamo koja nisu ni govorila na jezik, a drugi su istrunuli
po zatvorima, zaglavili u obraunima sa veim mangupima od njih ili, to je bilo
najponiavajue, radili. Potene, teke poslove.
Pucali smo remija i nismo obraali panju na visokog frajera, koji je stao za
ank i poruio pricer. Avdo je poao da pravi svoj uobiajeni pricer: pola vina
- pola sode, ali ga je frajer prekorio zacoktavi jezikom: "Ts-ts-ts. Avdo, zar si
zaboravio: vino i samo "ksss" sode?"
Avdo je taman bio zaustio neto kao "nee ti mene, papak, u mojoj
vlastitoj kafani, uiti kako se pravi pricer", a onda mu je pogled pao na
"papkovu" nadlanicu, na tetovau vrapca (koji je vie liio na mravu koko) i
viknuo: "Vrabac!!! Vrabac, ma jesi li to ti, bog te ne jebo?"
Osvrnuli smo se. Jeste, bio je to Vrabac.
Kratko oian, upalih obraza i smrao, sa tamnim kolutovima pod oima
svojstvenim bubrenim bolesnicima. Rairio je ruke kao da bi zagrlio cijelu
kafanu. Vrabac se izgrlio sa svima od stare raje, rukovao s novim i njemu
nepoznatim (oni su za njega uli, kako da ne. U stvari, sluali su i nasluali se
pria i pria, a sad "ovo").
Oni su se isparili poslije par pia, jer im je bilo dosadno. Ni ostali se ba
nisu neto rasturali od zabave, jer je Vrabac, kad je sjeo za sto, pola u ali, a pola
u zbilji, rekao: "Nemoj, sree ti, da neko pone uplju: kao da je juer bilo kad
smo... ili: sjea li se... i, ne daj boe: pa, zar je ve profuralo est godina."
ZDRAVA IVOTINJA
"Oh, Boe!", zaulo se iz kupatila. "O, Boe, zato mi ovo radi?"
U kupatilu je bio Maak i zadrao se neobino dugo za obino pianje. Kad
je uao u sobu, zakopavajui lic, pogledao me s jadnim izrazom na licu:
"Naao sam jo jednu", uzdahnuo je.
"Naao sam jo jednu sijedu..."
"Pa, ta hoe, stara drtino! etrdeset godina ti je..."
"Ne shvata - naao sam je dole", pokazao je.
"Pa, ta?", ekao sam objanjenje.
"Pa, ta", ponovio je: "To znai da si gotov. To znai da ne moe vie
egati..."
"Ma, daj!"
"Dobro. Moda nisi jo gotov, ali to je prvi znak. Uskoro e mi poeti rasti
ekinje iz uiju i nosa, noge e mi se iskriviti, dupe usahnuti, muda e mi biti
dua od kite - izgledau kao jedan od onih staraca na nudistikim plaama..."
"Ima li ti, bogati, pametnijeg posla nego da se cijelo vrijeme bavi svojom
kitom?", upitao sam ga iznervirano.
On se zabuljio u mene, kao da sam provalio najveu glupost na svijetu:
"Nemam", rekao je najozbiljnije.
S Miom sam (nadimak Maak e dobiti tek kasnije), Crnogorcem, kako
smo ga zvali, jer mu je otac bio oficir, neka sitna buranija iz Crne Gore, odrastao
zajedno. Kad kaem zajedno, onda to i mislim: ako si vidio Maka, onda sam i
ja bio tu negdje u blizini - i obratno; jeli smo i spavali jedan kod drugoga,
zajedno krenuli u kolu, bezbeli, sjedili u istoj klupi; prolazili kroz iste obrede
inicijacije, kroz koje smo postepeno postajali "mukarci".
Jedan od njih je bio uvui se u Mirkovu auto-mehaniarsku radnju i
maznuti "karabit", uz pomo kojeg smo ispaljivali konzerve s Pehinog brda.
Iskopa se rupa u zemlji, u nju se stavi grumenje "karabita" po kojem se popia, a
na to se vrsto nabije otvorena konzerva, ekserom probuenom rupom na
poklopcu; prstom se zaepi rupa i dri to due moe izdrati vreli gas to se
unutra razvija, a onda se to pripali komadom papira na dugom tapu, i konzerva
leti visoko u nebo i svi viu: "Eno je k'o Gagarin!"
Fol je bio staviti to vie "karabita", to due drati prst i to prije pripaliti,
a pri tom se rizikovalo da ti konzerva otkine prste ili da ti eksplodira u lice...
Makove konzerve su najvie letjele.
Tad smo ga i poeli zvati Maak, jer je on svojoj "uni" tako tepao. A, bilo
ju je ta i vidjeti. Iako jo klinac, mogao se ravnopravno mjeriti (u bukvalnom
smislu te rijei) sa starijim, koji su ve bili u pubertetu.
drugi su tu ulogu davali nekoj buduoj eni: "Kad naleti na neku fitriju, kad ga
ona stisne..."
Po izlasku iz vojske se oenio. Ljilja, njegova ena, bila je pre-zgodna. Ali,
ne samo to - bila je prava. Nebrojeno puta smo u nedoba banuli kod Maka i
Ljilje, a ona je kuhala kafu, iznosila pie i meze, ali ne s onom robovskom
tupou, koja ne moe sakriti mrnju, nego vesela i nasmijana grlila je Maka,
sjedila mu je u krilu, mrsila mu kosu i zvala ga: "Moj nehljeb."
Hiljadu puta sam mu spoitavao njegova besmislena, bolesna "veranja":
"Pa, bolan, dao ti Bog onakvu enu... ta bi kad bi ona saznala? Misli li kako bi
se ona osjeala?"
Kao da se malo i zamislio: "Ne bi joj bilo pravo", bilo je sve to je dokuio.
Nastavljao sam: "A, zamisli - to ti ne moe poto si toliko kreten - da ona tebi
uradi isto?
Oborio je glavu: "Ne bi mi bilo pravo."
***
Sad smo sjedili i on je sasvim iskreno pitao:
"A, ta bih drugo mogao raditi?"
"Pa, ne znam...", zbunio sam se.
"Dobro, ta ti radi? O emu misli?"
Zbunio sam se jo vie. ta sam mu mogao rei? Da se osjeam kao jeftina
cigara, zapaljena s oba kraja, koja dogorijeva u prepunoj pepeljari ispuenih
snova, da nastojim dohvatiti neki ljigavi smisao, koji mi stalno klie iz ruke, a
kad ga se doepam, osjetim samo gaanje i umor...
"Bolestan sam", htio sam da viknem ili proapem, ali sam neubjedljivo
rekao: "Mnogo toga: piem, itam..."
Sva srea da me je prekinuo, jer dalje i nisam imao ta dodati: "Aha, znam.
Koja ti je to knjiga to ita?"
Uzeo je Tajanstvenog ovjeka Andreja Platonova ispred mene, pogledao
korice i namrtio se: "Ja sam sve mislio da je on Grk."
"To ti misli na Platona", nisam mogao da se ne nasmijeim nadmono.
"Nije vano. E, da vidim ta kae ovde!"
Nasumce je otvorio knjigu i paljivo, naglas proitao reenicu:
"Svijet je pun ena, a jedne ene nema."
Podigao je obrve, proitao ponovo, a onda se nasmijao, nasmijao kao
zdrava ivotinja.
LEPTIR-MANA
trae svoj "dio kolaa", saradnici kojima ne moe vjerovati, visok rizik
prevoza...
Nisam sluao: bilo mi je jasno da prije mogu dobiti pare za tampanje
knjige od Preporoda nego od njega.
Kao neki bijedni traak nade sam osjetio kad je poeo da govori o mom
pisanju, ali im sam uo ono sranje od prve reenice, reenice koju ujem
stotinu puta na dan: "Prvo je kad otvorim Slobodnu Bosnu da traim tvoj
lanak." ("uti, dobro je: makar ga nije nazvao sastav", pomislio sam.)
Nastavljao je: "U zadnjem... ili predzadnjem broju, ono ti je bilo strano,
odlino... ta je ono bilo? De, pomozi... ma, zna kad si pisao o onome... Ma,
sjea se?"
"Znam na ta misli: lanak se zove ONO", jedva sam procijedio i oborio
pogled.
Ne znam zato, ali osjeao sam stid.
Kad sam iao njemu, imao sam spreman "govor". Trezven, argu-mentovan,
odluan, ali ne drzak pristup, realan, ali ne udvoriki, a sada sam se osjeao kao
da sam se popisao po svemu to sam radio proteklih trideset godina.
On je nastavio:
"Ali, zna, to to pie - ne kaem da nije dobro, ali, nekako... nekako je
crno, mrano... Zna ta mislim? Ispade da ti se u ivotu nije desilo nita
lijepo?"
"Naravno da jeste, ali to cenzura ne bi pustila."
Pravio se da se nasmijao, a onda opet spustio ozbiljan izraz na lice:
"Pa, dobro, mogu li ti ta pomoi? Sve to ti treba, sve to sam u moi.
Zna, ovo je srea da si me uhvatio ovdje - obino sam na putu. Ali, slobodno
moe ostaviti poruku Steli, mojoj sekretarici. Upoznao si je?" (uj: "upoznao si
je". Kao da sam s njom proveo petnaest dana zakljuan u sobi.)
Morao sam neto rei, a da to ne bude "ko ti jebe matar". "Zna, kerci mi
je sada, dvadesetog, roendan..." Osjetio sam kako ga hvata panika...
"uo sam da ima kalendare sa motivima Sarajeva. Htio bih joj poslati
neto to nema u Americi."
Skoro da je odahnuo i poeo rovati po ladici izvlaei razne formate...
Odabrao sam srednju veliinu:
"Ovaj e biti dobar. Hvala ti".
"Ma, daj. Ne budi smijean. I, ne zaboravi: ta god ti treba..."
"Neu."
***
Napolju su padale mokre krpe snijega, pa sam kalendar strpao u njedra da
ne pokisne.
Pored mene je profurao taksista i "okupao" me od glave do pete, a ja se
nisam okrenuo za njim i nemono ga poslao u piku materinu.
Hodao sam i osjeao se kao da me neko gui, njeno i bezbolno; kao da je
neko obmotao svilenu leptir-manu oko mog vrata i stee li, stee...
SVIJETLA SJENA
Mrnju (moda je to malo prejak izraz, pa, recimo, naprimjer, prezir,
snishodljivost, a i doza straha, koja uvijek postoji kad se suoavamo s neim
drukijim) prema njima sam, to se ono kae, "posisao s majinim mlijekom".
Pamtim kako bi mi majka, kad bih uradio neto izrazito glupo, kao to je
turanje prstiju u "teker" ili zrna graka u nos, najeo se paste za zube, "s okusom
jagoda", govorila: "ta zna gedo ta je okolada? Papir jede - okoladu baca."
(Tad se za njih nije upotrebljavalo dananje ime: od "geda su postali "rutani",
pa "krkani", pa...)
Pojma nisam imao ta je pod tim mislila, ali, kako je u na komiluk
dolazio krivonogi, rii ovjeuljak, koji je prodavao sohe za podupiranje
konopaca s veom, a svi su ga zvali Gedo, proveo sam dane i dane pratei ga,
nadajui se da e jednom ui u granap Kod Vie i izai s okoladom, pojesti
papir, a ja u pokupiti baenu okoladu. Nikad to nisam doekao, ali sam bio
toliko opsjednut slikom Gede (ili nekog "gede") kako jede papir da sam jedan
dan iz kredenca ukrao okoladu za kuhanje i turio je u ruke zbunjenom Gedi.
Oekivao sam da e on, kao gladan vuk, navaliti na papirnati omot, ali on me
samo pomilovao po glavi, a kad je slijedei put naiao u nau avliju, iz
vojnikog ranca je izvadio izrezbarenu frulicu i tutnuo mi je u dep. Tako je
misterija ostala nerijeena i uskoro pala u zaborav.
Dodue, u to doba ih i nije bilo toliko u gradu. Dolazili bi nekim poslom i
opet nestajali. Jedini stalni "krkani" i "rutani" (kako smo ih tad zvali) bili su
drotovi. Tad smo ve imali nagovjetaj o karakteristikama koje e nadirue,
nezadrive legije onih to e, napokon, ponijeti naziv "papci", donijeti u svojim
kartonskim koferima uvezanim kanafom: agresivnu glupost, grubost u ophoenju, nepovjerljivost, bezobzirnost, servilnost i osvjetoljubivost, prijetvornost,
gramzivost...
Kao to je potpuno izmiljena pria kako je Hruov onomad lupao
cipelom po stolu na sjednici Ujedinjenih nacija (devedeset posto Amerikanaca
e se zakleti da su to "vidjeli" na televiziji), tako su "papci" iz nekih svojih
razloga proirili priu kako ih je "grad" doekivao: ve na eljeznikoj ili
autobuskoj stanici neko bi im "prodao" obinu ciglu, koju, ak, nisu smjeli ni
baciti, nego su je nosali sa sobom. Nijedan "papak" nee rei da se to ba njemu
desilo, ali e ba svaki lino poznavati nekoga ko je proao kroz takvo
ponienje.
Da su bili predmet zajebancije i viceva, to jesu! Samo to ja ne znam da li
MOLJAC I VABO
Da ste me prije nekoliko dana upitali s kim sam za stolom sjedio na
otvaranju kafane Rembrant godine 1985., bez oklijevanja bih nabrojao: Nedad,
vabo (gazda), Neka, Finac i ja.
ak bih vam do najsitnijeg detalja opisao fotografiju koja je ovjekovjeila
taj trenutak: Nedad, pomalo iskoen, kao da dohvata kaput to mu je skliznuo
sa naslona stolice, vabo, blistav od sree ("Cijeli ivot sam proveo s ove strane
anka - vrijeme je da vidim kako je s one strane"), bio je pun optimizma.
Ispostavilo se da se mnogo bolje snalazio s ove strane nego s one, jer je kafana valjda jedina u gradu - "proizvodila" samo gubitak. Iz vie razloga. Prvo, vabo
je bio sam sebi najbolja muterija; drugi, jedini je koga znam da je vlastima
poteno prijavljivao promet, pa ga je porez "zaklao"; tree, ne bih se mogao
zakleti u potenje njegovog "biznis-partnera"... Neka nazdravlja flaom White
Horsa, Finac je zauzeo pozu kao da se slika za Pirellijev muki kalendar, a meni
je lice skriveno oblakom dima iz nike morave bez filtera, koju marim iz
trenjevog ibuka... Jesam li siguran? Naravno da jesam, osim ako ne raunamo
Miljenkov profil u pozadini, ali on nije sjedio za naim stolom.
Tek, zapada ovaj snijeg, a moj prijatelj Zlaja s tavana snese sasvim
pristojne izme (njemu premalene ili prevelike) i ja poeh da vadim "kalup" od
gute zguvanog novinskog papira... Nisam vjerovao svojim oima: u lijevoj
izmi nalazim stranicu iz AS-a, godite '85. i, mada je sva sprkana,
prepoznajem fragmente davne fotografije.
Paljivo je "peglam" nadlanicom, kao da se radi o mapi s blagom, kao da e
samo njeno postojanje izbrisati proteklih etrnaest godina i vratiti me (vratiti mi
moje ispuene godine) nazad, a kad ve, opet, budem tamo - znam ta mi valja
raditi!
Ali, ta to moje oi vide? Na fotografiji je i Moljac. I to ne u nekom
budaku, nego usred slike: njegova kovrava, neukrotiva crna kosa, podrugljiv
osmijeh i flaa kisele vode (koju je, vjerovatno, kao to je to uvijek radio,
otvorio zubima). To je ba i liilo na njega i njegov nadimak: kao moljac, nikad
ga ne vidi, ali on je tu negdje. Da li je zbog te svoje "nevidljivosti" stekao
nadimak (ili, kako je on kasnije tvrdio, po glumcu Ljubi Moljcu, to je malo
vjerovatno, jer je Ljubo jedan od veih gariba roenih na svijetu, a na Moljac je
bio zgodan frajer - jedina slinost je bila crna, kutrava kosa) malo je vano, ali
krui pria o njemu - provjerena sa raznih strana - kako se kao dijete sabajle
dizao i raznosio sepete somuna po ariji, sav branjav, umotan u alove i s
duboko nabijenom kapom, neprepoznatljiv arijskim "mangupima iz ae",
gazdama i egrtima, koji bi mu redovno, umjesto bakia, udijelili ljagu ili
klempu. Primao ih je mirno i stoiki, bez suze ili albe, pa je valjda to odsustvo
svake njegove reakcije uinilo da uskoro postane neinteresantan svojim
muiteljima, pa su ga ostavili na miru, ali...
...pet-est godina kasnije nemali broj njih bi na korzu bio zaustavljen od
mladia irokih ramena, u uskim bijelim farmerkama i crnoj jakni od skaja.
Po mogunosti kad bi bili s djevojkom; slijedilo je prvo uvrtanje nosa ili
uiju: "A, to si tukao onog pekarevog malog?" Onda serija, kao munja brzih
udaraca... Ne vjerujem da je iko od njih ikad povezao onu davnanju spodobu
umotanu u alove sa onim to im se tad deavalo, ali etnje korzom su se
prorijedile...
To, da brani slabije i da o svojoj rahmetli majci pria s neizmjernom
ljubavlju i potovanjem, ostalo mu je do kraja ivota. Bilo je to doba kad se
"duga kosa" (to je znailo nekoliko pramenova na elu i preko uiju) tek poela
stidljivo javljati po ulicama.
U redu, "padaviari" ili "bitlisi" su se mogli sresti u Kaktusu na Skenderiji,
u Umjetnikom paviljonu na Titovoj ili na igrankama u FIS-u, ali ja sam ba
"akao meku" hodavi i ostajui cijelu no po kafanama (od Katange do
adrvana i Drine) gdje je sama moja pojava bila uvreda za klijentelu.
Nekim udom, kroz sve to sam se provukao bez ijednog incidenta. Moda
jednostavno nisu mogli vjerovati svojim oima: klinac duge kose do ramena,
povezane "indijanskom" trakom, u ljubiastim (!) farmerkama, s otvaraem za
pivo na konoj uzici oko vrata, u koulji na cvjetie sjedi u "njihovoj" kafani i
uka pivo, ba kao da tu pripada.
Elem, Moljcu sam nekom prilikom uinio neku sitnu uslugu, ini mi se da
sam mu naao nekakav honorarni posao u radionici Boe Puia, a on se na sve
naine trudio da mi se odui.
"Ma, dobro, Moljac. Plati mi pivo i u dure je."
Malo je to bilo za njega, nego me je jednom pitao:
"Daco, dira li te iko?"
"Jok."
"Jesi li siguran?"
"Ma, bolan, Moljac - kad ti kaem..."
On je s nevjericom vrtio glavom i s iskrenim uenjem pitao:
kao mi, nego vie u izrazu lica: poprimio je nekakav smiren, samozadovoljan
izgled.
Nekako u to doba su poele da se deavaju udne stvari u komiluku. Ne
ba toliko udne, jer uvijek ih je bilo, ali su uestale.
"Jeste li uli da je neko Madarici udavio maka?"
"uj, ba, neko. To je mogla samo Bibika."
Madarica je bila starica, samica, a ivjela je u sustanarstvu s Bibikom i svi
su znali za njihove nimalo prijateljske i sustanarske odnose. Prialo se da bi se
Bibika najradije kotarisala Madarice i proirila se u njen dio stana i da joj je
pravila razne pakosti: Madaricin tek opran ve bi se naao u blatu, iako nije
bilo vjetrovito, cvijee joj je stalno venulo, ma koliko ona vodila panje o
njemu, "mievi" bi joj progrizli kese s branom i eerom u pajzu, a sama je
Madarica dodavala svoj dio prie: vidjela je Bibiku kako opti s avolom,
ulazila je u kuu mokrih cipela, a za njom nije ostajao nikakav trag po podu, ba
kao da ne dodiruje zemlju, u sobi joj visi raspee, ali okrenuto naopake...
(Madarica nikad nije pre-boljela gubitak svog maka, Bisera, kako ga je zvala,
pa je preostatak ivota svako vee u predveerje izlazila u avliju i dozivala:
"Biser, Biser. Mama ti je kupila jetrice za veeru.")
Naeno je jo nekoliko zadavljenih i otrovanih pasa u komiluku, ali mi
smo sve to pripisivali firaunima s Gorice, jer su se o njima priale najzlokobnije
prie: kako "napumpaju" maku benzinom, a onda je zapale, padale su optube
na njihov raun da jedu pse, da svi ive u incestu ili, kako smo to slikovito
govorili, da se "ne zna iji je u ijoj"...
A, onda sam jednog dana vraajui se iz kole, na uobiajenom mjestu,
ispod starog hrasta, naao svog psa Bobu, ali je ve bio ukoen i iz njuke mu je
curila zelena pjena... Tad sam i ja poludio.
"To je ona fitrija s etvrtog sprata", bio sam siguran, jer mi je uvijek
prijetila da e pozvati intere. ekao sam njenog sina, Osmana, u bunju iza
kole, s noem u ruci, ali, na svu sreu, neko od raje je prenio priu da je "Daco
totalno popizdio", a pria je dola i do Osmanovih roditelja koji su zvali miliciju
i dopratili Osmana do kue... Poslije toga su tajanstvene smrti pasa i maaka
prestale.
Jadranku je nakon nekoliko mjeseci umro otac. Mnogi su to pripisali (a
takva je bila i zvanina verzija) njegovom pretjeranom piu, a i injenici da je
nedavno bio prisilno penzionisan (ba zbog pia) i da ga je to dokrajilo.
Slijedio je moj otac i to je Jadranka i mene zbliilo, ee smo se druili,
pravili planove za budunost, pili nae prve pive u Marinkovoj bari iza Istre... A,
onda, opet, "poslastica" za komiluk: Jadrankova majka se objesila. Ljudi su
klimali glavama: "Ma, daj: nije mogla podnijeti gubitak mua. Bilo joj je bolje
nego ikad, imala je njegovu penziju. Nikad nije bolje izgledala."
Bilo kako bilo, Jadranko je odselio u Zagreb, kod tetke. Prolo je mnogo
godina do naeg sljedeeg susreta. Rekao mi je, to me je prilino iznenadilo, da
je zavrio kriminalistiku. Ali, u drugu ruku, pored onih miliona x-100 romana...?
MATER PEDERSKA
Ljupe je okrenuo frajera na korner liniji, centrirao, a ja sam tamo negdje
oko "sedmerca" prihvatio loptu na prsa (ni Mujo Hasanagi se ne bi postidio
kako sam to izveo), spustio je na zemlju, izveo "lanjaka" desnom, a onda je
petom vratio na lijevu; Kike je bio poao klizeim s obje noge, ali sam mu je
proturio "kroz pialo" i zavalio jedan od najboljih golova u svojoj "karijeri".
Ali, nisam imao vremena da slavim: Kike se ustremio poput zlog, zrikavog
kopca na mene: "Bio je 'enac'."
Samo sam odmahnuo rukom.
"Mater ti jebem, priznaj da je bio 'enac'!", sav je pjenio.
"Ma, daj, pusti tu zajebanciju, Kike."
Sad me je ve s obje ake gurao u prsa i ponavljao: "Mater ti jebem
pedersku, bio je 'enac'..."
Najednom je svima utakmica prestala biti interesantna, nego su nijemo, ak
se malo izmaknuvi, gledali kako u se izvui iz govana.
Kike je bio neuporedivo bolji od mene u lopti; ja sam bio za jedno pola
glave vii, ali on je bio itekako iri, stabilan na onim svojim krivim nogama i
dok mu je iz usta prskala pljuvaka, razmiljao sam ta mi je raditi. Jedina ansa
mi je bila uhvatiti ga na foru i opaliti glavom, ali ako fulim - onda sam "bogin".
Spustio sam glavu i zamahnuo, ali se Kike izmakao, uletio mi u kotac i
podijelio mi jednu od kvalitetnijih marisana u mom ivotu.
Bila su to jo ona "viteka" vremena kad se protivnik nije gazao nogama
dok je bio na zemlji, ali svejedno mi je sutradan glava bila kao da su me
izujedale pele.
Otoci su spali za par dana, ali je taj osjeaj nemoi i ponienja da me Kike
moe izmarisati kad hoe i kako hoe ostao i pratio me jo dugi niz godina.
Nije mi vie nikad prijetio, niti me provocirao, ali ak i mnogo godina
kasnije, kad bih sjedio s prvim curama u Park kafani, osjetio bih njegov
podrugljivi, zrikavi pogled negdje u predjelu izmeu lopatica, plaao, dizao se
od stola i bjeao.
Isto je bilo i kad bismo se sreli na ulici. Ugledavi ga kako ide u mom
pravcu, pravio sam se da sam neto zaboravio, vraao se nazad ili prelazio na
drugu stranu ulice i bolno osjeao Kiketov prezrivi pogled kako me prati.
Dugo se nismo sretali (valjda zato to sam se ja preselio u drugi kvart), ali
ak i kad bih samo prolazio pored FIS-a, bojao sam se da iza oka ne naletim
na njega...
***
Prvi "susret tree vrste" desio se u ratu. Bio sam u klubu Sarajevo, kod
Ome, na kafi, i on mi je rekao da me je traio moj prijatelj (inae fora u Vojnoj
policiji) i da mi je poruio da navratim do njega. To je znailo samo dvije stvari:
ili da ima cigara ili pia za mene. (Ili trea, najbolja: da ima i pia i cigara.)
Razmetljivo sam mario jednu na drugu ekajui dva sata. Prijavio sam se
na portirnici, pokazao linu kartu, rekao da imam zakazano, a mladi policajac mi
je rekao da je moj prijatelj na nekakvom sastanku i da ne zna koliko e to
potrajati, pa me je ponudio kafom. Popio sam jednu, pa drugu, pa treu i jebo
sebi znanje to sam sve one cigare to sam ih imao kod Ome onako suludo
olako i brzo ispuio.
Policajac je primijetio da sam se uzjebao, pa da bi mi izaao u susret,
ponudio: "Dok eka, hoe li da se malo 'zabavi'?"
Pojma nisam imao o emu govori dok me je vodio u jednu pokrajnju
prostoriju i objanjavao: "Maznuli smo 'etnika' kako daje signale..."
Uli smo u sobu bez prozora, samo s jednom golom sijalicom na stropu, a
na podu je, u udnom poloaju, sjedio neko. Trebalo mi je par sekundi dok mi se
oi nisu, poslije sjajnog julskog sunca, privikle na polumrak... ovjek na podu je
bio Kike, a razlog zato je onako sjedio na golom podu bio je zato to su mu
obje ruke lisicama bile vezane za radijator.
"Kike!", uskliknuo sam nemalo iznenaen, a on je podigao glavu,
prostrijelio meni tako poznatim pogledom, zaustio da kae neto, ali se
predomislio i samo nastavio da zuri u mene.
Rekao sam policajcu: "Ma, daj, kakav etnik! Ovo je Kike, znam ga sto
godina."
Policajac je samo slegnuo ramenima: "Kako hoe. Tvoja stvar." Zamolio
sam ga da odvee Kiketa, ali on je rekao: "Nema teorije."
Na kraju sam ga izmolio da mu odvee bar jednu ruku i da nam donese
dvije kafe. Nevoljko je pristao na to i uskoro sam sjedio pored Kiketa na podu.
U potpunoj tiini smo srkali kafu.
Ja sam buljio u zid (jer nije bilo nita drugo u ta bi se gledalo i izbjegavao
svrnuti pogled na Kiketa), a na sebi sam, kao i cijelog ivota, osjeao njegov
pogled... Kratko je to trajalo, jer je policajac doao, rekao mi da je sastanak
zavren, da mogu do svog jarana, a onda opet svezao lisicama i drugu Kiketovu
ruku...
Ispala je, hvala Bogu, ona trea, najbolja varijanta: moj jaran je imao i pia
i cigara, pa mi nije ni palo na pamet da ga pitam za Kiketa.
ROENDAN
Dan je to koji bi valjalo proslaviti: em sam doivio etrdeset petu (po
prognozama pokojnog Milana akara nisam imao anse da doguram ni do
osamnaeste), em mi je danas roite za povrat stana.
Jebi ga, kaem sam sebi, neka se i to ve zavri: prestar sam i umoran vie
biti izbjeglica u vlastitom gradu, spavati u tuem krevetu, hodati na prstima da
ne bih poremetio neiji mir i san, brojati svaki list tariguza koji sam upotrijebio,
kaljati (pokrivi usta jastukom) to tie mogu, zuriti kroz prozor u nepoznato
nebo, isto, ali toliko drukije od onog neba to se vidi s mog prozora, svakog
jutra bosom nogom udarati u prag kupatila kojemu ne pripadam, ekati i ekati
telefonske pozive koji ne stiu, glodati svoju samou brojei koliko je puta neka
pjevaljka ponovila neki besmisleni refren, imati samo dvije knjige na
raspolaganju: jedna od njih je neka moja davna, a druga je posljednja knjiga
Dubravka Brigia; prva (moja) mi se gadi, jer ju je napisao neki Dario
Damonja kojeg vie ne poznajem, a druga (Brigina) me samo tjera u jo dublji
oaj, jer znam o emu pie, a znam i to da ga vie neu sresti u Slogi, Sarajevu,
Korzu i moi mu rei ta mislim o onom to je pisao: miljenja su podijeljena jedni tvrde da ne valja, a drugi da kurcu ne valja; zagrliti ga, iskapiti duplu lozu i
Sad sjedim tu gdje sjedim i samo znam da sam preivio sve ove godine kad se sve sabere, ipak, sretne.
Ali sreu kvari trula misao: dokle?
JEK-DU
"Sve je u tvojim rukama", kae meni majka, a, pritom ne dodaje ono meni
toliko vano "sine", pa opet, po hiljaditi put sanjam njeno ime, sisam sisu koju
nikad nisam sisao, i molim onoga u kojeg ne vjerujem da da... Mama, kaem tad
ivotu, a ne njoj: sve mi izgleda da je moje bilo samo da se rodim - a ostalo je
preostalo u nekom vrhovnom biu "iji su putevi tajanstveni"...
Meni nisu! Taj surovi vladalac smrti i ivota igra ebea sa mnom.
Najgluplje igre koju znam, ali svejedno, ja prihvatam pravila, bacam
kockice i "ubijam" jek-du: najgore neto to se moe baciti, neto to ne znai
nita, to svako, slijedeim bacanjem moe pobijediti... idem dalje, mama: opet
bacam gubitniki jek-du i sve se nadam da e preplivati kroz poplavu uasa
neto lijepo i neto nesretno kao to sam i jesam...
"Sve je u tvojim rukama", odzvanja mi kroz glavu i, poto mi je pun kurac
bacanja jek-du, samo gledam kroz prozor, a visina me mami: baci, baci, baci...
Boba, samo boba fali da povjerujem toj prokletnici. Sam pogled na nju
(prelijepa je) i znam da joj je ime Smrt, ponovo uzima pod svoje skute ivot kakav takav, jebaji ga.
Idem tamo gdje ne bih trebao ii, sreem ovjeka kojeg ne bih trebao
sretati: prolu, samo prolu, no je "jebao i mrtvu i majku i oca"...
Digao sam se od stola - nisam svog jarana, Kikana, ostavio na bilo kojem
cjedilu - nego sam rekao, u tom smislu da sam ja i prestar i preslab i prebolestan
da se bijem, ali da u se uvijek biti...
Sreli smo se jutros:
"Joj, jesam juer bio pijan..."
"Ama, jebo to."
"Jesam li ja tebe, Daco, uvrijedio?"
"Nisi, Sara, samo si mi rekao da sam upak."
"Ne bih ja to nikad za tebe izgovorio..."
"Sara, rekao si, ali se to ne pika."
"Izvini."
Sara ide iz kafane, ta li mu je u dui, ja to ne mogu znati, i kae:
"Neu ti nikad zaboraviti ono cvijee to si ostavljao pred vratima."
Vratim se ja malo, tridesetak godina unazad: Alma je ljepotica - ja sam
pijanac i budala. (Imam ja, kakav-takav, status pisca i novinara, ali, poteno: da
sam pijanac i budala uvijek prevagne.) Svi mi zamjeraju kako piem o nekakvim
svojim seksualnim poduhvatima...
Eto, neka svi znaju: Almu nikad nisam ni poljubio, ni dodirnuo... samo to
sam radio bilo je buljiti u njen prozor, ekati da se opet pojavi...
Nakon sto godina svega, Alma je ostala isto lijepa (laem, pro-ljepale su je
godine), ja sam i dalje beskrajno i beznadeno zaljubljen u nju i toliko sretan da
nikad nije prihvatila moj poziv, jer ja uvijek bacam jek-du.
STENMARK
ZA PISAOM MAINOM
Nedjelja je - taj najprokletiji dan za samotnjake. A, kad si kokuz i
mamuran, ne moe biti gore. Sjedim u stanu svog jarana Zlaje i besmisleno
mijenjam televizijske kanale: na svakom isto - dvadeset ljudi "gonja" loptu po
terenu i to bi trebalo da me uzbudi i zadri mi panju?!
Po deseti put prelistavam Bosnu, jedinu "literaturu" koju imam, ali ve sam
sve iitao - ak i tekstove nekog Edina Avdia i traim spas, ali ga ne nalazim i
ne vidim. Jer Kerim (kod kojeg mogu piti na teku) nedjeljom je zatvoren, Sirano
takoe, a i Sarajevo...
Istom - zvono na vratima.
"To je neka dobra dua, s flaom i cigarama, koja me je telepatski
dosegnula", mislim, i bos, po hladnom betonskom podu letim da otvorim vrata.
"Izvinite to Vas uznemiravamo. Vrimo anketu o predstojeim izborima",
jedan deki mi potura neki list papira pod nos...
"Ma, idi se dijete u piku materinu!"
Ipak, to zvono ini da promijenim odluku da se vratim u krevet i pravim se
da spavam, nego se oblaim i silazim niz kliske stepenice prema Marindvoru...
Sjetim se da mi je Zlaja rekao da je Ptiar u Tvrtkovoj otvoren, a imam i tri
marke u depu, pa u bar jedan satak moi zavarati svoj oaj.
Kod Omera, u Ptiaru, moj stari komija Mirko.
Nismo se vidjeli "sto godina". Sjedimo okrueni posterima kanarinaca i
tiglia, pijemo gemit. Dolaze i Zlaja i Dragan i najednom se ivot ini
podnoljivijim.
Moda u predurati i ovaj dan i no, a ve sutra e biti bolje, mnogo bolje.
Omer nam sipa jo po jednu "sikteruu", jer zatvara u osam sati i idemo u kafanu
koju dre neke Sandaklije, pa nam, valjda, prepoznavi "marindvorske" glave,
pred nosom zatvaraju vrata i mi stojimo nasred ulice u kojoj smo se rodili, igrali
lopte i ize i nijemo se pitamo: gdje sad? Mirko predlae Jagodu.
vrata...
Sjeam se zanosnog tijela moje Sabine dok lei pod arafom, a ja joj
kaem: "Samo da napiem priu za "Osloboenje" i eto me natrag u krevet..." i
pisao i iz mene se naprosto prosipala ljubav.
***
Hvala ti, dragi Faca, na svim komplimentima koje si mi udijelio, hvala ti
to si me branio i poredio sa Stenmarkom, ali neto mora da zna: na televiziji
smo gledali samo njegove pobjede, divili se lakoi s kojom prolazi kapije, ali se
nikad nismo upitali ni vidjeli koliko je on padova i lomova imao, koliko toga se
odrekao da bi zavrio slalom i digao ruke u pobjednikom zanosu.
Samo on to zna. Zato je tvoj protivnik u diskusiji sasvim upravu: svako bi
mogao pisati ovako kao to ja piem!
Ali, po koju cijenu?
JEDNA ENA
Na planeti Zemlji postoji vjerovatno tri milijarde ena s kojima nisam
spavao, ali postoji samo jedna s kojom jesam.
Upoznali smo se na promociji knjige Muharema Serbezovskog Putevi
vjetrova i Cigana u "Domu pisaca".
Ne pitajte me kad, jer je to nebitno, ali pamtim da je bilo hladno, da sam tri
prethodne noi spavao u portirnici "Pozorita mladih".
Sad sam tu, s Nerminom, dahom joj grijem ruke, a ona me zove da spavam
kod nje.
Idemo taksijem na Breku (ja usput kupujem flau konjaka), ona se skida,
oblai pidamu i lijee u krevet, a ja na pod i drim je za ruku i spavam, spavam
- moda sanjam.
Budim se i ini mi se kao da je ivot opet normalan: ist WC, u kuhinji pe
i aj, televizija i tranzistor, polica puna knjiga u sobi, a ostalo je jo i podobro
konjaka; telefon mi je pri ruci, pa zovem jednu enu u Americi, koja me je
strpala osamnaest mjeseci u muriju, da pitam kako nam je kerka...
Kerka nee da pria s "tata Dacom", jer sam joj obeao da u se vratiti za
njen roendan - i slagao.
"Samo sebe mui", kae mi Nermina i uzima flau ispred mene, a ja
skrstim ruke i mislim kako je upravu, jer nikad u ivotu sebi nisam nanio nita
drugo osim patnje.
Nermina mora na posao i ostavlja mi svoju knjigu s posvetom: "Dragom
Daci!
Vrlo brzo sam se sprijateljio s njim, jer, osim to je imao pticu - ma, ne
pticu, nego kondora u glavi, Tim je bio obrazovan i naitan ovjek i nikad nismo
priali o tome ta ga je skrenulo na put rezanja kragni u fabrici, dok je njegova
ena mainski ininjer u istoj fabrici, a djeca su im u hemijskoj industriji...
Poto je osmi smrtni grijeh u Americi pitati, makar i najboljeg prijatelja ili
roeno dijete za platu, ne znam koliko je zaraivao, ali, s obzirom da smo radili
isti posao - to mora da je bila crkavica.
A, i to jest - jest, vazda su me "pasle" budale.
Ako je tramvaj s Ilide pun k'o ibica, nai e se neki sumatnik, koji e stati
ba pored mene i cijelim putem do grada mi se derati u uho "ta mu se desilo na
poslu, da to ne moe vie tako", itd., itd.
Ako sam se vraao kui, pretrpan kesama s pijace (poto moja ena to ne
zna raditi, ja to radim bolje od nje), kod Vjene vatre bi mi obavezno priao
papak da me pita koliko je sati...
Na Rembrant trgu u Amsterdamu, u ljetnjoj sezoni je svaki dan bukvalno
milion ljudi, a ja vidim kako se nekakav "hipi", kao kobac ustremio pravo na
mene i, ne znam djeluje li ovo uvjerljivo, pita me za pet guldena - na naem...
U New Yorku je to sasvim neuobiajeno, jer nema raskrsnice da vam ne
priu neki klepeui konzervom i, ako vam je, kojim sluajem prozor bio
otvoren, brzo ga sputajte, jer znaju biti ljuti, vrlo ljuti, ako nisu dobili onoliko
koliko su smatrali da je "fer".
U Americi je proenje zabranjeno - ali sve dok gleda svoje, k'o doja
prodaje neke eljeve i znake, nisi agresivan - to prolazi.
Sjeam se jedne bakice iz Madisona - zvali su je Angel, to je i bila, koja bi
svako jutro napunila torbicu novia istresajui parking aparate kad bi im
istekao rok.
Strpali su je u ludnicu ili staraki, jer ta ona ima raditi neiji tui posao (to
jest - dravni).
U Sarajevu je iva legenda Aba, koji nikad nije pruio ruku, ali je zato
uvijek bio "k'o lampa".
Njegovu funkciju je sad preuzeo Miki, legenda FIS-a; on i njegova uvena
reenica:
"Miki, jesi li vidio Pimpeka u "Kvarneru"?"
"Jesam."
"ta radi?"
"Pije vino."
"S kim?"
"S kiselom."
U Beogradu je svoj sistem razvio Brana Petrovi.
U Francuskoj, kod Ive, prilepao bi se kojem od imunijih pisaca, popio
pia kao hala, a onda Vidosavu Stevanoviu, Momi Kaporu, Rajku Nogi, Danilu
Kiu, Mirku Kovau... traio "pozajmicu", i to redovno upisao u neki bloki.
"Danilo Ki - milion", "Vidosav Stevanovi - milion," i tako redom...
LUTKA NA KONCU
Sjeam se prve "Evrovizije", koja je prenoena na naoj televiziji, a ako me
ovo krhko sjeanje ne vara - pobjednik je bila Sandy Shaw, koja je okirala
tadanju javnost pojavivi se u "nepristojno" kratkoj mini-suknji, i to, bilesi, jo
bosa.
Pjevala je naslov ovog teksta ("Puppet on a string"). Da li je na
predstavnik bio Baho Kurt ili "Indexi" s "Pruam ruke" - u to se ne bih mogao
zakleti...
Ali, naravno, to nije poenta ovih sjeanja (ili prisjeanja, nazovite ih kako
hoete).
Oduvijek sam bio "pozorino dijete": i moj stric i otac su pjevali u
"Narodnom pozoritu" i ja pamtim - mada je ak bilo i rano da se bilo ta pamti,
kako sam se muvao iza scene; jo me kaklji opori miris tapetarskog ljepila, jo
su mi dragi drveni maevi s kojim sam se igrao, a kao da i sad osjetim ukus
"najboljih" sendvia na svijetu u bifeu...
Ovo najboljih shvatite uslovno, jer oni su imali samo ukus minke i onoga
(ne znam kako se to ve zove) to se koristi za skidanje minke...
Taj svijet miriljave jelovine dok se postavlja scena, leprava tijela balerina
(tek sam slutio da u njima ima neto to e mi kasnije doi glave u ivotu) kako
piceve balerinki trljaju puderom, a i kako sam i sam bio "glumac" u "Ohridskoj
legendi", nipoto nisam htio da propustim taj ritual.
("Igrao" sam ja i u drugim predstavama, kao, naprimjer u "Normi" i imao
najteu ulogu: duga je to i dosadna opera, a meni je valjalo, djetetu od pet-est
godina, probuditi se na odreenu ariju moje "majke" Norme itd. itd.)
Moj "profesionalni angaman" u pozoritu se, nakon to sam s "Ohridskom
legendom" i "Normom" obiao sva pozorita i domove za kulturu, od Varea do
Bugojna, bliio kraju, ali i nakon saznanja da moj otac ubire dnevnice za svako
moje putovanje, a meni ostavlja, kao tal, samo onih nekoliko bombona "505 s
crtom", to bi mi ih ika Elko, u "Ohridskoj legendi", dok bih mu sjedio u krilu,
tutnuo u ruke...
Ali tad sam ve krenuo u kolu.
Najprotraenije vrijeme u mom ivotu, jer sam ve znao itati i pisati, a to
je jedino to i dan dananji znam, a sve ostalo je izhlapjelo iz pamenja.
Jedina vajda je bila to sam iao u "Vjebaonu" (tadanju "Uiteljsku
kolu", a potom "Petu gimnaziju"), ije se dvorite dodirivalo s rukometnim
igralitem "FIS-a", pa bih poslije nastave, prtei besmislene bukvare ("Eso se
ia", "Osa sisa sok" - ili, kako smo se zafrkavali "Zuca opa karpuzu"), sveske
ispunjene "tankim" i "debelim" linijama, mogao ostati na treninzima rukometaa
"Mlade Bosne" i uskoro postao njihova maskota, pa su mi una, Ibe, Efi, Benco,
Runjo... ak slali razglednice sa svojih putovanja.
A, onda su nas poeli voditi na "matineje" u "Lutkarsko pozorite".
Uiteljica Mirza (a kasnije tefica) ispred nas, a mi, kao paii, drei se za
peeve naih "radnih odjea", ulazili smo ujedan novi svijet.
"Kekec" i "uma Striborova" su predstave koje su me se bile najvie
dojmile.
Bio sam zaljubljen u Mojcu (naravno, ja sam bio Kekec) i mrzio, a u isto
vrijeme se bojao Bedanca, plakao od sree kad bi Mojca progledala, sav skutren
gledao kako se u Striborovoj umi drvee kree i prijetei njie, a potom izlazio
na danje svjetlo i jedva ekao kad u opet osjetiti tu ljubav i jezu istovremeno.
(ini mi se da se za proteklih etrdeset godina nita nije promijenilo, jer i
sada umjetnost, prava umjetnost u meni budi ta ista dva oprena osjeanja.)
Moja fascinacija je bila tolika da sam jedan dan, folirajui da sam bolestan,
ostao kod kue, pojeo "ajnpren" orbu to mi je baka napravila, a im je ona
otila do kominice na kafu, uskoio u kratke pantalone i "zepe" i potraio
pravac prema "Lutkarskom pozoritu".
Htio sam istraiti koja je to sila to pokree lutke (znao sam da su to, ipak,
samo lutke), ko stoji iza te misterije.
Proao sam kroz ulicu Danijela Ozme, potom Dubrovaku, kroz "parki"
ispod kapije bijelog jorgovana, do "Umjetnikog paviljona" (koji vie ne postoji,
jer - niko mi to nikad nee objasniti zato - sruen je da bi se dobila "zelena
povrina"), i - zalutao...
Sjedio sam na kamenom zidiu i plakao, a onda mi je priao mladi
milicioner i pitao me gdje stanujem.
"Jezero 7," rekao sam, ali on za tu ulicu nikad nije uo jer joj je ime ve
bilo promijenjeno u Kate Govorui. (By the way, opet se zove Jezero.)
Pitao me gdje sam krenuo, a ja, kroz pla, rekao:
"U pozorite."
"Pozorite???!!!"
Ja sam samo klimnuo glavom.
Odveo me u stanicu milicije u Augusta Cesarca, a tamo je ve, neko stariji,
znao da je moja ulica promijenila ime i vratili su me kui uplakanoj baki.
Otac je bio ljut kad je uo ta se desilo, ali mu nisam mogao objasniti ta
me je na to natjeralo.
Ni sada ne znam: nestaluk? Ma, jok!
Prije e to biti neodoljiva elja da se sazna kako "mrtve" stvari postaju
"ive", kako od komada drveta napraviti bie koje misli i osjea, jednom rijeju:
kako postati BOG.
Trebali bi vrlo precizni instrumenti due da se sazna koliko je ta moja
opsjednutost Pozoritem lutaka utjecala da budem ovo to jesam, da radim ovo
to radim, od mrtvih uspomena pravim ivot, ali to vie nije ni vano, jer se
sjeam kako u bati "Bagrema" sjedim sa svojom prvom curom, drim je za
ruku, ona neto pria, a onda trgne ruku i uvrijeeno kae:
"Ti mene nita ne slua."
"Sluam, sluam, duo: rekla si kako te je ponizio onaj odvratni 'hemiar'
zato to te je pred cijelim razredom napao da ti je suknja prekratka...", a ne
mogu da joj kaem:
"Volim te, duo, ali Mojcu vie."
Prolo je jo hipten godina otada i evo me kako sjedim otromboljen kao
lutka na koncu i treba mi samo neki majstor Anto da uini udo, da me pokrene,
da ovom mrtvom biu vrati ivot.
VOAJER
Poelo je bezazleno. Nisam nalazio nikakvog zadovoljstva u tome, ali
nisam htio da se izdvajam od ostale raje, pa sam i ja svaku no obilazio Veliki
park ili park iza Druge gimnazije, iz gustog grmlja vrebao "parove" na klupama.
Poteno budi reeno, nije se imalo ta vidjeti: bezoblino klupko dva tijela
koja u mraku teko diu i nita vie.
Moda su oni sa vie mate vidjeli i vie, ali ja ne.
Znam da je Mimo Sova (shvatiete zato smo ga tako zvali), kad bi se
razilazili, govorio:
"Vidio sam joj sise."
"Kolike su?", pitali smo uzbueno.
On je na svom torzu pokazivao obim veliine dvije fudbalske lopte.
Jedne noi je rekao:
"Vidio sam joj koku."
Nismo mogli da diemo od uzbuenja:
"Ka-ka-kako izgleda?"
Mimo je mahao glavom:
"To nikad neu zaboraviti. To je neto najljepe to sam vidio u ivotu.
Kao to ve rekoh, ja ama ba nita nisam uspio vidjeti. Pamtim samo
bijednu penziju i tri u Marinkovu baru da je pretvori u toplo pivo ili kiselo vino
ili smrdljivu rakiju.
Oluja jeste volio svog oca bezmjerno, ali alkohol je volio vie od njega.
Prezgodna novinarka zaboravlja navui zastore kad joj u posjetu dolazi
jedan od brojnih ljubavnika i ja gledam njeno savreno, golo tijelo, noge koje se,
stegnute oko njegovih lea, bjelasaju i od te slike mi se muti u glavi.
Takoe vidim jadnog penzionisanog pukovnika. Nedavno se rastavio od
ene. Ona je s kerkom otila u Sloveniju, a on je ostao da ivi sa sinom.
Nekako je i durao dok je sin jo bio s njim, ali kad se ovaj otisnuo na more
i kad je ostao sam, sve je krenulo nizbrdo.
Soba mu je zakrena praznim i punim flaama "vlahova", a on svaku no
sjedi za stolom, pije iz aa za vodu, lista album, a crveno, podbulo lice mu
blista od suza, upa u oaju ono malo kose to mu je ostalo na glavi i na moje
oi se topi poput svijee zapaljene na dva kraja.
Vidim Muhu, konobara, kad se kasno vraa s posla, a doekuju ga njegove
kerke (jednoj je etiri, a drugoj deset godina).
Starija mu podgrijava veeru, a mlaa mu skida cipele i savija cigaretu
(uvijek je puio hercegovaku kiju).
Sve me to bolno probada u grudima, pa kad ulazi u spavau sobu i lijee
pored svoje ene, Zrinke, prestajem gledati, jer ne mogu vie podnijeti tuu
sreu.
Polako se gasi i zadnji prozor. Samo jo moj mutno sjaji pod jed-nookim,
surovim nebom.
"Kad ti tui ivoti postanu interesantniji od vlastitog, vrijeme je da se neto
promijeni."
S tom milju, lijeem u krevet. Obuen.
San ne dolazi na oi i ekam neki telefonski poziv, poziv koji bi mogao
unijeti malo ivota u moj takozvani ivot, a telefon uti li uti...
TETOVIRANI SAN
Godine 1993. ili '94. ili '95. (kako godine, datumi prestaju biti vani
mrtvima!) bio sam na koncertu Indexa u Londonu.
U salu veliine Templa nakrcali su se i "stari Londonani" (oni koji su tu
jo od prije rata) do "novokomponovanih" (koji su zbrisali za vrijeme rata)... Bili
su tu i Suzana, Vlatko Kina, Muha, Zlaja Pegla, Malina i Lidija, Keo i Amela,
Biban... Na koncertu je bio i Pero Lukovi, koji je zapisao da se prije, za vrijeme
i poslije koncerta "popilo toliko toga da bi to bilo teko i preplivati".
To jeste istina, ali Pero je zaboravio napisati da se, takoe, prolilo isto
toliko suza, jer svi smo plakali k'o godina, pogotovo kad je Pimpek zapjevao
Bacila je sve niz rijeku.
Plakali smo od sree to smo se ponovo sreli, plakali smo za svojom
mladou i djetinjstvom, plakali smo za prijateljima koje vie neemo vidjeti,
plakali smo za naim gradom i zemljom...
Jedna sredovjena Engleskinja je Peri Lukovicu rekla: "Da su ovi momci
Englezi, bili bi kao Beatlesi."
On joj je odvratio: "Draga gospoo, ovi momci su u Sarajevu mnogo vie
od Beatlesa."
Poslije koncerta smo se okupili u "garderobi" Bode, Davorina, Sinana, jer
"pubovi" su ve bili zatvoreni u to doba, ali smo se ve prije bili pobrinuli za
"logistiku".
Tanije, za to se pobrinuo Vlatko Kinez, koji je bio "stari" - u London je
doao prije tridesetak godina. Vlatka sam se sjeao iz Sarajeva. Bio je nekoliko
godina stariji (kad je on poao u gimnaziju, ja sam bio etvrti ili peti razred
osnovne) i moj prvi komija.
ivio je s majkom i djedom u prizemlju, tanije u dvoritu jedne
automehaniarske radnje. ivjeli su od penzije Vlatkovog pokojnog oca, koju je
primala majka, od djedove penzije takoe, ali ponajvie od sitnih poslova koje je
djed obavljao za Mirka u "garai", kako smo zvali automehaniarsku radnju.
I po cii zimi je prao kola ledenom vodom, mijenjao ulje, svjeice, palio
aparat za zavarivanje, a mi, djeca, koristili smo njegovu slabost prema "dobroj
kapljici" i krali mu "karbit". Kasnije je u jednoj upi u dvoritu iskonstruisao,
sklepao nekakvu pe za plastiku i izljevao neke dide i sanjao o velikom poslu,
"boomu" koji e jednog dana napraviti. Kada su se u Sarajevu pojavili satovi za
parkiranje, u tome je vidio svoju veliku ansu: izlio je privjeske s oprugom u
koji je moglo stati deset kovanica od po dinar, ali kako Sarajlije ionako nisu bile
spremne da plaaju parkiranje, tako su se i njegovi privjesci pokazali sasvim
beskorisnim.
Kineza pamtim i po tome to je svirao bas u grupi San na dlanu, koja je
svoje koncerte drala svake subote u fiskulturnoj sali Druge gimnazije. Tad u
Londonu sam ga pitao ta je ustvari znailo ono San na dlanu? Tuno se
nasmijeio, a elo su mu naborala sjeanja: "Ja sam bio taj koji je dao ime grupi.
Kasnije su ime promijenili u "Dlan" i uo sam da su prilino dobro radili u
Holandiji i Njemakoj, ali ih nikad vie nisam uo ni vidio. Goran i ja smo
jednog dana sjedili u "Parkui" i na dlan mi je pala pahuljica maslaka, pokuao
sam je uhvatiti, ali ona je na najmanji daak vjetra "pobjegla" i nastavila, ba
kao da me zajebava, da krui nad stolom, i Goran i ja smo uzaludno mlatarali
rukama i grabili prazan vazduh, ali je nismo mogli jamiti."
Smijali smo se kao ludi, a ja sam rekao: "Ovo je kao san koji ti lei na
dlanu, tako blizu, a neuhvatljiv."
Tako je to bilo. I mada ga vie nita nisam pitao, Kinez je, valjda smekan
Chivasom, nastavio: "Sjea se mog djeda Joze? On je u svojoj "fabrici", kako je
ponosno nazivao onu upu u dvoritu, trebao za Mahira Cigana izliti neka
plastina leita... Elem, dobrano je kasnio, pa sam mu jedne veeri i ja
pomagao. Djed je ve bio dobro "povukao" kad je banuo Mahir. Psovao je
majku p'jansku, a moj djed je samo, oborene glave, utio. Umijeao sam se da ga
zatitim, ali Mahir mi je svezao amarinu "bekendom": "Ti se ne mijeaj,
pederu mali." Pao sam i pri padu oborio pivsku flau. Flaa se razbila, a meni je
pao mrak na oi i zamahnuo sam grliem prema Mahirovom licu, ali sam fulio i
zahvatio ga po vratu. Potrefio sam arteriju i dok je stigla "hitna" Mahir je ve
nasmrt iskrvario. Dobio sam est godina Stoca. Jebi ga."
"Znam, sjeam se toga, ali nisam znao da se tako desilo. Sjeam se da je
raja priala da si noem zaklao Mahira." "Jebo raju. Ja ti priam kako je bilo.
Dobro sam proao u Popravnom. Meu deparoima, sitnim provalnicima,
kradljivcima auta sam, kao ubica, dobro kotirao. Niko me nije dirao. Tu sam
zavrio i bravarski zanat. Pustili su me kad sam napunio osamnaest godina.
Vratio sam se kui - djed je ve bio umro. Majka je ivjela s nekim kloarom
Ivicom. Svojih stvari nisam imao. U djedovu "fabriku" sam prenio samo svoj
gramofon i ploe. I gitaru. Nije mi dugo trebalo da naem posao. Bio je onaj
dobri ovjek Boo, kojem nije smetalo to sam "kriminalac", i on me je zaposlio
u svojoj bravarskoj radnji. I Popravni, i Mahir, i djed i majka, sve je to bilo iza
mene. Tad sam se i upoznao s Majdom. Radila je u "Jugobanci" i opet mi je san
sletio na dlan. Tolerisao sam to to je Majda voljela da s vremena na vrijeme
smota "joint".
Onda, malo-pomalo, poela je da se mijenja i ja sam skontao da se navukla
na iglu. Da slika bude potpunija, diler joj je bio Mahirov mlai brat, Mujke."
Ruke su mu se tresle kad je sipao pie i kad je palio Pall Mall: "Kako vi to
sad kaete - odradio sam ga. Nali su ga na Alipainom, pregaenog na
tramvajskim inama. Nikome do govneta nije bilo stalo -ponajmanje drotovima,
ali ja sam, svejedno, ispalio za Englesku."
Otvorio je aku i pokazao mi dlan ruke. Na dlanu je bila utetovirana
pahuljica maslaka: "Ovo je bila prva stvar koju sam uradio kad sam doao
ovdje. Niko mi vie ne moe maznuti moj san."
"Pa, ta sad radi? Svira? Kao bravar?"
Mutno je pogledao kroz mene i rekao: "Ono to najbolje znam."
Nain na koji je to rekao me obuzeo jezom. Nije mi odgovorio na pitanje.
Ili moda jest?
UPLJA PRIA
Osamnaesti je marta 1998. godine i ja sam u Chicagu. Danas je
To mi nikad nije "oprostio", pa kad je otvorio svoj prvi disco, moja lova tu
nije vaila - kako bi to rekli Amerikanci. Isto je bilo i sa njegovim restoranom
gdje sam samo trebao da potpiem raun: "Daco" i sve je bilo pokriveno.
Priali smo - normalno - uplje prie; o naim zajednikim prijateljima, o
tome ta smo trebali, a ta nismo trebali uraditi, sjeali se samo lijepih stvari u
naim ivotima i malice plakali...
Dado mi je rekao: "Daco, imam love u piku materinu, ali sam nesretan u
piku materinu. Sjea li se kad si ti ono jednom drao neko knjievno vee u
Slogi, pa priao kako za dobru priu treba samo dobar naslov, dobar poetak,
dobra sredina i dobar kraj?"
Bilo je to retoriko pitanje, jer je odmah nastavio: "Ja sam ti jedna uplja
pria: naslov mi nije kakav, poetak i jest bio dobar, a sredinu i ne pamtim jedino to znam je da e kraj biti lo."
Kao i svi bolesni ljudi, htio sam ga poeti tjeiti da je moja "bolest" gora em nemam love u piku materinu, em sam nesretan u piku materinu, ali sam se
predomislio, pa sam ga pitao: "Gdje e noas spavati?"
Nasmijeio se i taj osmijeh ga je podmladio za devet, petnaest ili dvadeset
godina: "Pa, kod tebe. Gdje bih drugo? K'o u stara, dobra vremena."
Teturajui smo krenuli prema "mojoj kui", a ja sam mu rekao: "Dado,
bacaemo ture-jazije ko e spavati na podu veeras."
polusvijet. U sred bate, svinut oko jednog jadnog izdanka breze (jablanovi su
ve bili posjeeni, pa je po Sarajevu kruio vic da, kad papak urbanista uje da
se neko preziva Jablan, juri sa sjekirom za njim) "laureat" je recitovao (itaj
galamio):
"Imam para k'o lista duvana..." (Naravno, nije imao ni dinara u depu.)
Neko je dobacio: "Ne seri - a duvana ni za lijeka."
U vrh naeg stola je sjedio Budo, obuen u odijelo biserne boje, sa
prslukom, i, naravno, sa odgovarajuom kravatom i ljutrio vlahove da je to bila
strahota gledati. Dobro-de to se na njemu nikad nije moglo poznatije li pijan ili
nije, ali uvijek mi je bilo (i ostalo) nejasno kako se na njemu nikad nije vidio ni
najmanji trag mamurluka: uvijek svjee obrijan, picnut k'o pita, savrene
frizure, pod dlaku ispeglano odijelo... jedino to ga je odavalo bio je mali
"tremor" - sve dok ne bi ispio svoj bokali od dva deca.
Do te veeri, pravo da vam kaem, nisam Budu ni poznavao: "Vozdra
mali", "ta mai", "Daj upi pie", "Trkni mi po cigare"... bile su jedine rijei
koje sam uo od njega, a veeras sam se sasvim sluajno naao za njegovim
stolom. (Ne sjeam se vie, ali vjerovatno su me pozvali Majo ili Pero.)
Dernek je bio u toku, na stolu se puilo janje, lavori salate i lukmire, flae
vina i sifoni sode... Iz oka su nas opasno gledali "lopovi", koji su prebrojavali
zadnju crkavicu za bokali "brlje", a "peder" Budo se razmetao... Po nesrei, u
batu je banula i "banda" Cigana: kontrabas, gitara i harmonika. Budo ih je pitao
znaju li Svilen konac.
uj, znaju li?! To je, valjda, jednom od onog drutva bilo previe (sjeam
se da su ga zvali lic - valjda zato to mu je lic vazda bio otvoren) i priao je
naem stolu i bez rijei zamahnuo vinskom flaom prema Budinoj glavi... Kako
sam bio najblii, skrenuo sam mu ruku s puta, a Budo je skoio, odvalio ga
tosom i onda ga, za uho, izveo iz kafane i nabio nogom u guzicu. Rekao mi je:
"Alal ti kurac, mali", i nastavili smo piti, ne samo tu no, nego narednih
dvadeset godina.
Iako je bio skoro duplo stariji od mene, postali smo prava raja. Ja sam bio
vazda kokuz, a on kao da je tampao pare. (Znam da mu je stari bio neka fora,
ali vie ne znam ta, a on je, takoe, imao nekakav dobar posao na koji nije
morao odlaziti.) Bio sam pozvan i na njegovu svadbu i upoznao njegovu enu,
Gordanu, jednu od najzgodnijih cura u gradu.
Tek se prestao nositi mini i u modu su ule maksi suknje, a na Gordani je
sve "pucalo" i, mada mi je bila ena od jarana, ja sam je u mislima skidao i kad
bih je skinuo - ne bih znao ta da radim od takve ljepote!
***
Kad me jedne veeri Budo zamolio da mu dam klju od svog stana, bezbeli
da se nisam dvoumio. Ponovilo se to nekoliko puta i mada mi je bilo udno
zato - pored onakve ene - on trai neto sa strane, nisam ga nikad upitao.
Sve do jedne noi kad smo iz adrvana otili u Drinu. Mislio sam da mu se
jo pije (ve je bilo pet ujutro) i da je to razlog. Meutim (uj, ba, mene
"meutim"), Budo je traio pike. Konobari su se, kao prebijene make, vukli po
kafani, k'o fol istili stolnjake, za stolovima su napola spavali oferi, a kurave,
kakve bi i Hijeronimus Bos teko naslikao, nastojale privui njihovu panju.
Naruili smo pie, a onda je Budo priao nekoj krezuboj spodobi, ije su se
godine teko mogle odrediti, sageo se i neto joj apnuo na uho. Protresla je
pijanom glavom, pogledala ga, a onda skoila sa stolice: "Majku ti jebem
pedersku! Mene si naao zajebavati!"
Konobari su se prenuli iz polusna i kako su, sigurno, bili u talu sa
kuravama, skolili Budu. Ona je i dalje vriskala: "Daje mi pedeset milja! I to u
hali, na brzaka!" (Mislim da joj je tarifa bila oko milje, a to to je ula - bila je
ista uvreda.)
Bojao sam se frke, ali su konobari, impresionirani njegovim besprijekornim
izgledom, samo rekli: "Vrijeme vam je da idete kui. Zato zajebavate jadnu
enu - ona poteno radi svoj posao."
Sjeli smo na taksi i otili do mene. Pili smo kafu. Budo se obrijao i krenuo
na posao.
Pitao sam ga:
"Koji ti je ono kurac trebalo?"
Slegnuo je ramenima:
"Jednostavno ne mogu... ne znam..."
"Zna li Gordana za ove tvoje..."
Htio sam rei "trebe", ali mi je od srca izletjelo:
"Perverzije?"
Samouvjereno je odmahnuo glavom:
"Ma, jok!"
***
U ratu su se Gordana i Budin sin ispalili u Makarsku. Tamo je Budin,
pokojni, otac imao kuerinu, a Budo je ostao u gradu.
Nisam ga viao u ratu, ali sam zato, kad sam se i ja ispalio, sreo Gordanu i
malog. Popili smo pie u kafani na plai, kod eljke, uzalud pokuavali da
zaponemo neku suvislu priu, ali sve se zavravalo na: "Dobro sam, a ti? Kako
devera? U redu je! Kako je Budo? Nisam ga viao, ali ujem da je dobro. ta
konta? Nita. A, ti? Nita. Hoemo li jo po jedno? Neu, moram obaviti neka
posla. Vidimo se..."
Nismo se vie nikad vidjeli, ali sam uo da je u Makarskoj upoznala nekog
engleskog novinara, tunula kuu, udala se za njega i da sad ivi u Engleskoj.
***
Kad sam se vratio iz Amerike, samo sam jednom sreo Budu. Odijelo na
njemu je bilo naraslo.
Nisam mu govorio da sam u Makarskoj sreo Gordanu. Sigurna sam da je i
KRATKI I BEZBOLNI
IVOT MIRE TOKARA
Poslije svega to smo preivjeli i proli zajedno, moda i nije lijepo ovo to
u rei o Miri Tokaru, on se oigledno smatrao zacijelo izvanredno pametnim
ovjekom, kao uopte svi tupi i ogranieni ljudi.
Disciplina i red tjerali su ga do najsitniavijeg pedantizma, a to se najbolje
vidjelo u vojsci (za koju je tvrdio - ja sam mu vjerovao - da je bio najsretniji
period njegovog ivota), gdje nije morao zamarati svoje modane vijuge
razmiljanjem, nego samo izvravati povjerene mu zadatke i poslove, na kojima
bi, zbog njihove besmislenosti, mnogi iole matovitiji ljudi dobili slom ivaca.
Pisao mi je: "Danas me je kapetan Mitrovi pohvalio pred cijelom etom
jer sam oistio dvorite tako da nijedan list nije ostao. Postavio sam rekord u
rastavljanju i sastavljanju puke. Hrana je dobra. Raja su dobra. Daco, ne zna
ta si propustio kad si se oslobodio sluenja vojnog roka u JNA. Puno te
pozdravlja tvoj prijatelj, Miro."
Ni traga emocije niti humora kojim su proete obino sve vojnike prie.
Zbog svoje revnosne slube, esto je dobijao vanredna odsustva na koja je
nevoljko odlazio, a jedan njegov jaran s kojim je sluio ispriao mi je kako je
tog dana, dana kada su se trebali skinuti, na njegovo oduevljeno: "Gotovo je!",
Miro upitao: "ta? ta je gotovo?" "ovjee boji - idemo sutra kui!"
Ne prestajui da glanca izme, Miro mu je odvratio: "Zar ve?"
Iza Mire su ostale stotine onih besmislenih Ajfelovih toranja napravljenih
od drvaca ibica, kutije za igle i konce, od razglednica, kojima je naprosto
zatrpao majinu sobu i tabakere od celofana i svilenog konca, koje je slao svim
prijateljima. No, da ponem iz poetka...
Rodio se i stanovao s majkom, Anom, u jednom sobiku u Jezero ulici, bez
kupatila, enife i tekue vode, ali to nita nije odudaralo od ostalog komiluka,
jer i ja sam stanovao u dvosobnom stanu koji su dijelile tri obitelji, a koji je
imao samo jedan uavac, pa je teko bilo doi na red, tako da sam svoje
fizioloke potrebe radije vrio u oblinjem parkiu - a i vei merak je bio
obrisati se listom bokvice, nego komadom novina pribijenim na zarali ekser.
Oca nije zapamtio (kao ni niko u komiluku), a njegova majka je radila dva
posla i jo po kuama (a, prialo se i ostalo) da bi prehranila, obukla, kolovala
Miru. Na neizbjena, otrovna pitanja kominica ta joj je s muem?, odgovarala
je da joj je mu, Ivo, emigrirao, prvo u Italiju, pa u Ameriku, da joj se nedavno
javio i da jedva eka da ih povede u Ameriku. Niko joj nije vjerovao ni rijei.
(Ispostavilo se da je bar jedan dio njene prie bio istinit kada joj je na vrata
banuo ovjek i u strogoj konspiraciji joj rekao kako ga alje Ivo, kako trenutno
ima finansijskih problema, ali da sigurno dolazi po njih... Jadna Ana je prikupila
neto malo uteevine, prodala sav svoj nakit - koji se sastojao od sumnjivog
zlatnog prstena i srebrnog lania s krstom... upak je bio raalovani radnik
UDB-e, koji je imao pristupe u dosjee emigranata, pa je obilazio grad i na
najbezduniji nain kamio pare od nesretnih porodica, prodajui im lanu,
jedinu nadu koju su imali.)
udna stvar (koja e odrediti Mirin ivot - i smrt) desila se kad je Miro bio
pet-est godina star. Dobio je temperaturu, a majka ga je lijeila uobiajenim
metodom: vru aj, hrpa jorgana, oblozi od jabukovog sireta... Meutim,
temperatura nije danima spadala - rasla je i rasla, a kad je Miro ve poeo
buncati, pozvala je doktora.
Pregledao je Miru, a onda se bijesno obrecnuo na nju: "enska glavo, zato
me nisi ranije zvala?!"
"Nije bilo potrebe."
"Pika ti materina seljaka, sin ti ima upalu srednjeg uha. To je neto
najbolnije to se moe zamisliti, a ona meni "nije bilo potrebe". Morao je vritati
od bolova."
Ana je bila zbunjena i sva u suzama samo odmahivala glavom. Doktor je
Miru odvezao u bolnicu, a njoj rekao: "Ako preivi - ima Bogu da zahvali, a
ako ne - ja u se lino pobrinuti da te smjestim u zatvor."
Miro je preivio, a nakon pomnijih istraga se ustanovilo da Miro uopte ne
posjeduje taj centar, ili kako li se ve zove, za bol. Ta neosobina e mu u svim
buduim tuama donijeti slavu i bezbroj oiljaka. U prvo vrijeme je bio meta
svih kabadahija, ali kad su uvidjeli da se s njim besmisleno tui, da se nikad ne
predaje, ak i oni najgori katili su digli ruke od njega i govorili: "Njemu samo
sikira moe dohakati."
***
Prije odlaska u vojsku, Miro je zavrio tokarski zanat, a drebang mu je
postao kao ljubavnica koju je milovao i pazio, vodio ljubav s njom.
Pored svakodnevnog posla (nepotrebno je rei da je uvijek prebacivao
normu) nalazio je vremena da za raju i komiluk od otpadaka pravi razne
zajebancije: pepeljare, zvekire za vrata, avane, ali pravi "hit" su mu bili noevi
koje je pravio od najboljeg elika - amortizera za kola.
Svako u raji je imao jedan takav. Koristili smo ih na naim estim izletima,
a i brijali prvo paperje brada s njima. Kasnije su amili u tami ladica, sve dok ih
nae ene nisu pobacale u smee, ne shvatajui da oni nisu samo noevi, nego
neto nenadoknadivo i nikad vie preivljeno i da ih nikakav solingen ne moe
zamijeniti.
Ali, jebaj i ga...
***
Kad sam se vratio iz Amerike, saznao sam da Mire vie nema.
Sreo sam naeg zajednikog jarana, Miu Doktora, i on mi je ispriao priu
koju ja sad priam vama: "Lani, za prvi januar smo otili na Skakavac. Zna onaj
dom gdje smo ili i ranije. Miro je bio sa enom, Jasnom... Nisi ni znao da se
oenio? Elem, neise. Jelo se, pilo se, prosulo se... Zna ve sam... A, onda, u
neko doba noi, Jasna se presamitila, uhvatila za stomak i poela jaukati... Normalno, prvo smo pomislili da je prepila, ali kad je poela vritati od bolova, bilo
mi je jasno, da to moe biti samo slijepo crijevo... Napravili smo provizorna
nosila, po mrakui je ponijeli do najblieg mjesta odakle moemo nazvati
hitnu... U toj cijeloj frci smo potpuno zaboravili na Miru... Sutradan, kad smo se
vratili po nae stvari, nali smo Miru prerezanih vena. Pored njega je bio onaj
no to nam je svima napravio, sjea se?"
Tresao sam glavom u neshvatanju:
"Ali, kako, zato?"
"Nije mogao podnijeti bol..."
Prekinuo sam ga:
"Nemoj me zajebavati Doktore, i sam zna..."
"Znam, znam: nije mogao podnijeti njenu bol."
"ta je bilo s Jasnom?"
"Umrla je."
"A, Mirina majka, Ana?"
"Ona je umrla prije."
***
Ispriao sam onako kako sam uo. Nema nikog da provjerim. Nema vie
nikog.
DOBAR DAN
Postoje dani kad je bolje i ne izlaziti iz kreveta. A, i to nije neka garancija.
Prvi belaj e vam se desiti kad zapalite onu ranu jutarnju cigaretu za
prokaljavanje, pa ponovo zakunjate i progorite jorgan.
Slijedei (prvi) korak, a ve slijedi drugi belaj: garant ete nagaziti na
naoale koje ste sino ostavili na podu pored kreveta. Kako ste (to se samo po
sebi podrazumijeva) kokuz i nemate love za novi par, pokuaete da slomljeni,
plastini okvir "zalijepite" upaljaem, a onda ste tek zajebali stvar do kragne.
U kupatilu e pregorjeti sijalica, ali, iako imate rezervnu, ispostavie se da
je onaj metalni dio zaglavio u grlu, pa ete, pokuavajui ga izvaditi
kombinirkama, preivjeti blagi strujni udar. Ako vam jo nisu iskljuili plin, uz
aj pokuavate da rekonstruiete protekli dan i no - a ono: bjelina. Najbolji
nain je da provjerite depove. Doe vam da zaplaete: sino ste taksisti umjesto
pet maraka dali pedeset i rekli: "Udure je."
Ve vas hvata panika i ne znate da li da se umijete ili da se ubijete.
Odustajete od samoubistva, jer, ionako, uskoro e propast svijeta ("nek
propadne, nije teta"), pa bi to samo bio bespotreban troak i dever za vae
blinje (pod uslovom da ih imate).
U kafani, kod Kerima, nema nikog, samo jedan "sinonji" to vam ponavlja
po stoti put "prvo proitam ono tvoje", a to je samo uvod u neku dugu, dosadnu,
nebuloznu priu koju "samo ti moe napisati".
Na banci dobijate samo ljubazan osmijeh: "Nema nita."
Pred vama je jo jedan cijeli, dugi dan koji valja predurati sam sa sobom,
tjeei se mislima: dobro je da nemam stana, pa me ne mogu ni deloirati, ba
sam sretan to nemam kola, pa mi ih niko ne moe ukrasti, nemam posla i niko
me ne moe poslati na "ekanje", nemam cipela da bi ih morao istiti, nosim
stupidne rol-majice koje ne moram peglati, toliko sam bolestan da bolesniji vie
ne mogu biti...
***
Ali, danas je srijeda, 12. aprila, i ini mi se da je ovo jedan od onih dana za
koji se molite Bogu da nikad ne proe.
Jutros, rano mi je zvonio telefon. Zove me moja starija kerka iz Amerike,
glas joj blista od uzbuenja i ponosa: na kolskom natjeaju za priu je dobila
prvu nagradu, pria je objavljena i u lokalnim novinama Wisconsin State
Joumalu, a na pitanje o emu je pisala, odgovara:
"O tebi, tata."
"Molim te, sine, poalji mi je to prije."
"Hou, tata."
"Kako si, inae?"
"Dobro, tata. A, kako si ti, tata?"
(Mogao bih to "tata" sluati do kraja ivota, a da mi ne dosadi.)
"Na koju adresu, tata?"
"Pa, na Bosnu."
"Znam da je na Bosnu, ali koju adresu?"
"Ma, na Slobodnu, sine."
"A, tu Bosnu. OK, tata."
Kod Omera, Tiara, mjestu gdje se ne pria o izborima, politici, i jedina
govna koja se spominju su ona golubija, pijem kafu i listam novine, pa se sjetim
da sam prole nedjelje uplatio loto; provjeravam listi - dobar sam etrdeset
maraka.
Tu upoznajem i jednog divnog gospodina (koji ne ita novine, jer "ima
pametnijeg posla" i nema nijednu bezveznu priu "koju bi samo ja mogao
napisati"). Zove se Draga arko i uzgaja najbolje golubove, "sarajevske
prevrtae".
"Jesu li prevrtai ili prevrtaneri?", pitam ga. "Prevrtai", kae: "Zato?"
"Zato to ja poznajem mnogo sarajevskih prevrtanera, a za prevrtae prvi
put ujem."
Idem u enoinu, u izdavako poduzee ZORO i potpisujem ugovor za
knjigu. Lagao bih da "nisu pare u pitanju", ali postoji taj osjeaj punoe, ti srsi
koji ti miluju kimu, jer, nakon deset godina, ponovo u drati u rukama neto
to samo meni pripada i to mi niko ne moe oduzeti.
Iz Imperijala mi mau Aneta i Nikola. Zovu me na pie. Pitaju me imam li
kakav rukopis za njih. Kaem im da sam jedan upravo predao Ivici. Nikola me
pita kako su mi djeca, a ja kaem da se nadam da u ih uskoro posjetiti, da se
nadam parama od knjige, a on "hadijski" vadi hiljadu maraka iz depa i kae:
"Nemoj ii praznih ruku. Kupi im neto."
Sasvim smuen takvom dobrotom, idem prema Redakciji i obeavam si da
u Aneti i Nikoli zavriti knjigu do kraja maja, a u Redakciji me eka
iznenaenje o kojem sam samo mogao da sanjam: Edin Avdi mi je donio,
vratio moja "sabrana djela", a trebaju mi jer Miljenko Jergovi hoe da pravi
izbor.
Sekretarica Bojana mi kae da me je zvao advokat i da joj se javim.
Zovem, a Ferida mi kae da ima dobre vijesti, da e onome koji je u mom
stanu nalog za deloaciju biti predat u petak.
"ta to znai?"
"Znai da si ti od petka u svom stanu."
To je ve previe za ovaj dan, pa idem da se malo saberem (dok se ne
oduzmem) kod Mome, a tamo moj dragi prijatelj iz Sarajeva, a potom iz
Chicaga, Damir, koji je uo da se vraam u Ameriku i koji kae da mi moe
namjestiti posao na aerodromu, da drim tand sa kafom i da mogu stanovati
kod njega i Branke dok se ne snaem.
Poderan sam sreom: jedan dio mozga mi grli i privija kerke na srce,
njihovi glasovi mi zvone u uima, osjeam im ruke, prste, miriem im kou...
... drugi pravi planove za "dernek" u mom, samo mom stanu. Ve
odluujem da se ova rubrika vie nee zvati kako se sad zove, nego (nimalo
originalno): Kua izlazeeg sunca.
Pijem sikteruu kod Kerima, a ulazi vabo-konobar, koji radi za
UNPROFOR i kae mi da, sa svojim amerikim pasoem, mogu kupovati klopu
i pie po discont cijenama u nekakvom njihovom "butiku" i ja ve vidim gajbe
viskija i heineken piva kako nestaju u grlima mojih prijatelja: Zlaja se dri ispod
sise i govori kako mora prestati piti, Zoka mae elo nekom mazom, Lolo, u
oku, prede poput sitog maka, Kerim razmahuje rukama i u toj cijeloj guvi
jedinog mjesta ima samo oko njega, koro, bezbeli, bira brojeve na mobitelu,
Tifa se nadmee u pjevanju (i u dragim stvarima) sa Pimpekom, Grebo, iako ne
ujem, znam pria neto to vrijedi upamtiti, Senad imitira Avdu Sidrana, a
Avdo Sidran sebe, onaj crnokosi iz Buybooka me munta za neki tekst, Ferida i
Mirza, naslonjeni na zid na kojem je nekad stajala uokvirena njena pjesma zovu
me da mi kau da im je ao to moraju ii, jer kerka, Farah, opet ima nekih
problema s grlom, Boro i Alma izgledaju kao i uvijek, Sejo pui Gitanes i ne da
se smesti od te svete dunosti, Dragan razgleda okolo ima li se ta fotokopirati,
"Davor" Uzunovi na ogledalu provjerava da li je zaista mogue da ima vei nos
od mene, Vlado nije depresivan...
A, ja?
Ja sjedim za mainom, koja strpljivo vari moje snove i ukucavam ovaj dan,
dan toliko dobar da ne elim da se ikad svri.
LU-LU-LUBENICA
Spavaju zelena brda pod jednookim nebom Sarajeva. Na njima spavaju
ljudi zagrnuti ili pokriveni atorskim krilima: uvaju svoje blago - lubenice. Ovo
je slika koja pripada dalekoj prolosti i koja se vie nikad nee vidjeti u ovom
gradu, jer sada uvozimo lubenice iz Gvatemale, i to u po zime.
Nema vie klinaca da se uljaju po pijaci, pa da jedan, najhrabriji, zadije
lubenicu, a kad seljak potri za njim, ostali ga opuu. S plijenom se tad ilo na
Darivu, hladile su se lubenice u bistroj, istoj, hladnoj vodi Miljacke, a klinci su
se gologuzi brkali u vodi. Kad bi dolo vrijeme, razbijali su lubenice o
kamenje, a iz njih se cijedio mirisan, sladak sok. A i lubenice su drukije.
Nekako anemine - nema onih tamnozelene kore i do bola crvenog "mesa".
Lubenice su bile i oltar oko kojih se, poslije nedjeljnog ruka, govee supe
sa utim dukatima masti, "grincajgom", teleeg peenja s krompirom, zelenom
salatom, "lijenom pitom", okupljala cijela porodica, dok je "pater familias"
ritualnim obredom sjekao na pola predmet svog jutarnjeg "istraivanja" (nije
bilo jednostavno kupiti lubenicu, rei: "Daj mi onu", platiti i otii kui.
Prethodilo je dugotrajno obilaenje, biranje, kuckanje, stiskanje, oslukivanje...),
a kad bi to bilo uraeno, pri samom pogledu na unutranjost svima se sa usana
otimalo "oh" i "ah". Djeca su dobijala "srce".
Znalo je, dodue, biti i razoarenja kad bi se lubenica pokazala nedozrelom,
pa bi se oevi nespretno pravdali: "Ma, nije ovo ona koju sam odabrao. Mora da
mi je, lopov, podmetnuo drugu."
odgovoriti.
"Neto sam kontao: ima li siguran sistem za dobitak na ruletu?"
"E, moj Zijo. Da ima, sigurno bi ga ve neko naao, a ne ti i ja."
"Ali, ako pokrijem trideset i pet brojeva na tabli - to znai da je velika
ansa da e izai moj broj."
"Istina je, ali dobija samo jedan ip, a ako ne izae tvoj broj - gubi
trideset i pet. A, da ne govorim o nuli."
"Znai, tako su to skontali, jebiga, jebiga."
Raja su uvijek govorila kako je Zijo "zajeban", da se s njim ne treba aliti.
Nije bilo nekog konkretnog povoda za takvo miljenje, jer ne pamtim da se
Zijo ikad u ivotu pobio.
Dodue, kad bismo igrali lopte na livadi, kad je bilo sporno je li bio "enac"
ili korner ili aut, Zijo je presuivao (esto i na tetu vlastitog tima) i njegova se
"pikala".
***
Posljednje pitanje koje mi je uputio bilo je:
"Daco, ta ti misli hoe li kod nas biti rata?"
"Daj, ne budali, Zijo. Ko bi nas mogao zavaditi?"
"Ali, ljudi svata priaju."
"Ljudi k'o ljudi - ta bi da ne priaju!"
"Tako sam i ja neto kontao, jebiga, jebiga."
Ostao je sam na Grbavici (majka i otac su mu ve bili umrli, a brae i
sestara nije imao).
Poslije rata sam uo priu kako je zaglavio.
Jednog dana mu je na vrata banuo etnik, traio pare, zlato, prijetio:
"Majku ti jebem balijsku - ako sakrije samo jednu marku..."
Zijo mu je rekao da je zlato zakopao u saksije na balkonu, pogledao ga
onim svojim "skrozirajuim" pogledom, a kada su izali na balkon na desetom
spratu, vrsto ga zagrlio i skoio zajedno s njim...
esto se pitam da li bi Zijin kraj mogao biti i drugaiji - samo da mi nije
beskrajno vjerovao.
POSLJEDNJI SUSRET
Bio je to vreo juli u Sarajevu. Cijelo vee sam hodao po gradu traei
drutvo, mada je bilo malo anse da u ikoga nai: svi su ve otperjali negdje na
more.
Para sam imao taman toliko da kupim kutiju nike morave bez filtera, da
popijem tri piva u Park kafani ili etiri u Korzu. I da se osjeam bijedno i
trijezno i da mi svakakve misli padnu na pamet. Ili da odem u dragstor, kupim
cigarete, paket virli (ne sjeam se kad sam zadnji put jeo), flau mastike i da se
opet osjeam bijedno, ali makar bijedno i pijano, uz nadu da mi nita nee pasti
na pamet, da e me mastika drati do jutra, a ujutro...?
Upalio sam svijeu i nasuo si veliku au mastike. Kroz otvoren prozor se
ula muzika iz jukeboxa u Tilavi na Marindvoru i tako sam imao iluziju da
nisam sam, da sam i ja u kafani, da uestvujem u ovom ivotu, a da nisam samo
puki promatra... Vrijeme sam mjerio po duini i po nivou mastike u flai, po
broju cigareta preostalih u kutiji: svako pola sata dvije cigarete i jedna aa pia.
Po tom raunu bih negdje oko ponoi ve bio dovoljno pijan i da zaspim, a da
mi nikakve misli ne padaju na pamet, da mi za "doruak", za "popravak" ujutro
ostane jo mastike i koja cigareta...
Najednom, iako nije bilo ni daka vjetra, plamen svijee se povio, naglo
buknuo, a onda ugasio. Neto me je diglo s jogi madraca, pokupio sam cigarete i
ibicu sa poda i izaao iz kue...
Nebo nad Skenderijom je narandasto sjajilo (zahvaljujui neonskim
svjetiljkama, a ne neem neprirodnom), skoro presahla beumna Miljacka se
ljeskala i sjeam se kako sam pomislio kako je teko utvrditi u kojem pravcu
tee: gore ili dolje. Bata Pozorine kafane je bila pusta, stolice dignute na
stolove, iz ranja je jo uvijek bila vrelina i jo uvijek se osjeao miris janjeeg
peenja, a tamo, u oku, pod gustom kronjom lipe, arila se cigareta u mraku...
Na zidu je sjedio moj otac. Bio je obuen u teki, sivi krombi kaput, ali to
mi nije izgledalo nimalo neobino, jer takvog ga pamtim kad sam ga zadnji put
vidio na nogama. Puio je cigaretu utaknutu u ibuk u obliku lulice. To mi jeste
bilo udno, jer znam da je taj crni ibuk izgubio jedne davne godine, dok je jo
bio iv, na plai u Bristu.
ekao me je. Skinuo sam jednu stolicu sa stola i sjeo naspram njega,
izvadio cigaretu iz kutije i zapalio. "Fino, bogami, vie i ne krije od mene da
pui..."
Trebalo je da to zvui prijekorno, ali, kao i uvijek, zvualo je neubjedljivo;
onda se osmjehnuo (vidio sam to kad mu je lice sinulo od ara kad je povukao
dim cigarete). Nastavio je pomirljivo:
"Dobro, de. I ja sam poeo rano puiti, a sada to nema nikakve veze. Vidim
da puta brkove?"
Pogladio sam onih par dlaica ispod nosa:
"Od jutros."
"Zajebaje. Samo se ti zajebaji. U tome si uvijek bio najbolji..."
Neko smo vrijeme sjedili u tiini. Nekako se njegova cigareta nikako nije
gasila, a ja sam ve pripaljivao treu. "I?", upitao sam.
Promekoljio se i kao da se u toj vreloj noi, iako obuen u zimski kaput,
stresao od hladnoe. "Zato si me zvao?", upitao sam.
Oklijevao je malo: "Moram najzad da ti objasnim neke stvari... zna, kad
sam, kad sam...", traio je pravu rije, a ja sam samo kimnuo glavom da nastavi,
da nije potrebno da mi kae ono to je ve neizrecivo samo po sebi. "Skupilo se.
Skupilo se previe toga. Skupljalo se godinama. Jo od Nenine smrti. Mislim
tvog strica..."
Pregrubo sam ga prekinuo:
"U pizdu materinu. Nisi me valjda zvao samo zato da mi kae da mi je
Neno bio stric."
"Izvini. Zaboravio sam da sam ti ostavio samo sjeanja." Tuno je
uzdahnuo:
"Od tog dana - ni prije nije bilo ba lako - kao da je sve krenulo nizbrdo.
Ne ba strmoglavce, nego nekako kurvanjski: taman pomisli da te je krenulo,
da je polo nabolje, da su sve pizdarije iza tebe, a onda te opet neto opii.
Gledao sam kako lagano trunem, kako starim, sjedio pred ogledalom kao stara
kurva i brojao bore na licu, brojao dlake kose koje su svaki dan ostajale u elju;
druio se s glupanima i gledao ih kako napreduju, a uz sve to, jo i osjeao kako
bi mi svako od njih zabio no u lea, a nisam mogao skontati zato? Ni sada ne
znam."
"Ali...", zaustio sam.
"uti, bar sad uti i sluaj me ta ti priam, prvi put u ivotu: ovo nam je
moda posljednje vienje. Svi su me tapali po ramenu. Tapu me i sada.
Osjetim to tapanje kad ti priaju o meni... Gledao sam te kako raste. U prvo
vrijeme mi je to predstavljalo jedino zadovoljstvo: satima sam sjedio iznad tvog
kreveta i sluao te kako die, kako se smijei u snu, brisao ti znojno elo kad bi
te spopale none more i ponavljao: To je moj sin, to je samo moj sin, to je moje
dijete... Onda - ne znam kada - poeo sam prepoznavati svoje crte u tvojima; kao
na dlanu sam, kao u kinu, vidio tvoj budui ivot - posve nalik mome: stalno
gombanje s bijedom, skup ponienja i nezadovoljstava, drogiranje udvorikim
osmijesima niih od sebe, beskrajni niz zabluda i promaenih pokuaja... Tamo,
u bolnici, kad si mi zadnji put doao u posjetu, kad sam te molio da me izvue
odatle - mada sam znao da je to nemogue - uo sam te kako u sebi plae od
nemoi... Nije mi nita drugo preostalo: deurni bolniari, ili spavaju mrtvi
pijani, ili jebaju bolniarke, ili kockaju... Otiao sam u klozet, skinuo opasa sa
bolnikog ogrtaa... Ne sjeam se da je boljelo..."
To meni nije bilo dovoljno: "I to je to?"
uo sam glas iz mraka, cigareta se vie nije arila, osjeao se jo samo
miris mog oca u zraku...
* * *
Ujutro, dok sam prestraeno i bunovno trljao mamurne oi sjedei u
praznoj bati Pozorine kafane, drot je zapisivao: "Dario... kako? ... Damonja...
Ime oca? ... Vlatko... Adresa? ... Kranjevia broj devet."
Sklopio je notes: "E, moje dijete, ta e ti otac rei kad te vidi takvog?"
Nije mogao znati da je to bio moj posljednji susret s ocem.
BUVLJA PIJACA
ujem Zlaju kako u kupatilu pjeva i povraa u isto vrijeme. E, pa ni ja
nisam znao da je to mogue, ali uvjerio sam se. Oi su mu kao dvije tegle
paradajza: "Misli li ti ustajati?"
Pokrivam se jorganom po glavi i okreem na drugu stranu:
"Daj, ne budali. Kakvo te ustajanje spopalo?"
"Zvao nas je komija Milo da doemo u devet sati."
"Zaboravi na mene."
"Kako to da si prole nedjelje mogao ii kod Mileta na Uskrs, a sad ne
moe Milou na Vaskrs?"
Potpuno sam zaboravio na to.
Kod Miloa ve sjedi uhra, a na stolu je multietniko meze: jarea stelja,
ovetina, klempe, kajmak iz mijeha, jaja obojena korom luka...
Naravno, tu je i boca tocka i boca broanske loze - sudei po startu, bie
ovo teak dan.
Stie i Mile. Njih etvoro su komije ve trideset i neto godina, a sada ih
Zlaja zajebaje da e svoj dio kue prodati nekom Sandakliji:
"Ali, nekom finom", dodaje.
Na radiju je prenos Vaskrsa iz Pravoslavne crkve, a ja se udim kako to da
komentator nije Noka Bili, jer nema toga ta on nije prenosio.
U dvoritu su probeharale vinje i ja se gubim meu njima, razgovor do
mene dopire samo kao glas, a smisao ne mogu da dokuim; Zlaja to primjeuje,
pa me pita: "Je li ti to opet 'pie' priu?"
U jednu ruku je u pravu, jer je protekla sedmica bila prilino uzbudljiva (da
ne kaem potresna) za mene: iz Engleske mi je stigla sestra (koju nisam vidio
skoro etiri godine), iz Amerike Dana, Neo i Indira (ni njih nisam vidio
otprilike isto tako dugo), iz Ljubljane Dada i Pero (vie i ne pamtim kad sam
zadnji put vidio Dadu, ali bilo je to jo prije rata), iz Austrije su tu Caki, Vesna,
Zoran i Sanja (ne mogu da vjerujem da je Sanji dvadeset i est godina - to znai
da je nisam vidio ve nekih devet godina...) Sve meni najdraa bia koja su mi
preostala, ali ne mogu da se radujem jer mi sada, vie nego ikad ranije,
nedostaju moja djeca...
Zato skreem misli na neto banalno da banalnije ne moe biti: evir.
Trebam kupiti evir i obiao sam cijeli grad i svugdje imaju samo nekakve
italijanske, njemake, a koji kotaju kao "space shuttle". Idem na buvlju (zato li
ne kaem "buhlju", kad su me cijelog ivota ujedale "buhe", a ne "buve") pijacu
kod Vae Miskina.
LOA PRIA
Piem jednu lou priu, lou da loija ne moe biti. Zato je loa i, na kraju
konca, zato je piem kad ve znam da e biti loa?!
Pokuau to objasniti sve nestrpljivijem itaocu (ili, to je jo vanije,
kupcu) ovih novina. Loa e biti zato to sam se svetom utnjom obavezao da
neu otkriti ime jednog (glavnog) aktera ove prie, jer on ve odavno spava s
muzama (gdje mu je i mjesto), da neu otkriti izvor do kojeg sam sasvim
sluajno doao, da neu (u sebi svojstvenom, ve ogavnom maniru) iskoristiti
svoju "faktografiju" u svrhu vee ubjedljivosti, da e me, ipak, vie obavezati
dostojanstvena utnja...
Najvaniji razlog jeste to to se od genijalne pjesme ne moe napraviti ak
ni prosjena pria.
Ali, neka ova loa pria najzad krene - od svog kraja prema poetku.
Sjedili smo u bati SDP-a. Taj dan su prvi put ove godine iznijeli stolove
vani. aroliko drutvo se skupilo: Jana, Marko, Avdo, Miki, Nijaz, Seno, Neno...
Ne, nismo nita slavili nego nas je jednostavno "krenulo" tog dana. Nijaz je
priao kako sam se u ratu ulanio u SDP i dobio lansku kartu s brojem 51, a on
mi rekao:
"E, ba si ti sretan, Daco."
"to sam, bolan, sretan?"
"Pa, zato to prvih pedeset komada strijeljaju bez suenja."
Neno me je pitao da mu napiem scenario za film: prijatelji smo od
djetinjstva, a jo nita zajedniki nismo napravili... "Hou, kako da neu. Samo
kad bih ja to znao", odgovorio sam.
Marko nam pria kako je uao s jednim piscem u "foto-optik". Ovaj je
traio "naoale za pisanje". Prodava ga je zaueno pogledao:
"Gospodine, imamo samo naoale za itanje, a prvi put ujem naoale za
pisanje."
"E, jebiga. itati znam, ali da mi je jo nauiti pisati."
Miki je (a ta bi drugo?) recitovao:
DA LI SAM SVUDA GDE SU MI TRAGOVI,
KO ZNA S IM SAM SE SPAJAO,
A NISAM GA NI TAKAO?
Ti stihovi mi se uinie udno poznatim, ali pojma nemam gdje sam ih prvi
put uo, a kad je nastavio:
Teki, crni oblak se nadvio nad gradom i prijeti da e nam razjebati ovo
sijelo. Nisam se prevario - kia poinje da pljuti i mi silazimo u podrum...
Odlaem taj trenutak kada u morati da proitam posljednju strofu ove pjesme
koja je mene uzela za objekat, za inspiraciju, a znam da se i ona, kao i sve
drugo, mora zavriti:
ALI IPAK UZ MENE SE MOE, MADA JE NEOBINO,
SA MNOM JE UDNO AK I UMRETI...
...sad se pitam da li je jedna od tih munja to paraju nebo namijenjena
meni, i izazivam je: udri kurvo, vie mi ne moe nauditi!, ali uskoro sve utihne,
sunce ponovo sija, mi se vraamo u batu, nastavljamo se keseriti, ja pitam
Nijaza: "Znaju li tvoji kui da ti pie?"
Nailazi Nermina i sklanja mi sijed uperak s ela, a ja, kriom od samog
sebe, virkam i gledam saldo mog ivota, kraj ove pjesme...
S neizrecivim olakanjem itam, nesvjesno naglas:
JER JA SE NE ZAVRAVAM.
Slijedi potpis autora ije ime (obeao sam na poetku) neu otkriti i ja
kaem konobaru: "Menso, daj nam rundu", a u sebi ponavljam: "Hvala ti, hvala
ti, Miko - sve do sada si bio u pravu. Izvini to te nisam prepoznao onog dana
kad sam leao u bolnici, volio bih da si sad s nama da trgne jednu..."
SLIKE
IZ KUTIJE ZA CIPELE
Ljudski je pamtiti neke vane datume: danas je 11. maja i pamtim ga zato
to mi vie ne smrde noge. Mada se vie ne osjeam kao pravi mukarac
(Bosanac), drago mi je to mi je moj prijatelj, Milan Andri, dao ovaj recept za
ulazak u Evropu. Jednostavno je da jednostavnije ne moe biti: preduslov je da
mijenja arape svakodnevno, da pere noge i da kapne kapcu lavandinog ulja
izmeu (kako li se to kae na nogama?) nonog palca i kaiprsta.
Sjedim "ala turke" pred besmislenim televizorom, vrata balkona su
otvorena, a otvorena je i flaa loze... napolju pljuti kia, a ja - miriem. Budi me
iz mog samozadovoljnog drijemea eksplozija i ja (mislei da sam budan!)
skaem iz fotelje, do prozora: Momo (ili Uzeir?) je u plamenu, a dole u dvoritu
moja dundava kerka, Nevena, ljuta je jer su joj se sva raja razbjeala, a ja
skaem s etvrtog sprata, grabim je u naruje i bjeim u podrum...
Tek sad sam budan, a ono maloprije je bio san, bolje reeno mora od prije
osam godina, a izazvao ju je grom to je udario u Momu (ili Uzeira?) i nema
Nevene, nema njene raje da se razbjei - samo se par p'janaca "kod Kerima"
TRST JE PI
"Zna li ti da sam ja nekad znao napamet cijeli tekst pjesme American
pie?", pita me Neno dok sjedimo u bati SDP-a.
"Pa?"
"Pa, lijepo: neki dan sam proveo cijelo jutro pokuavajui ga domamiti u
sjeanje, ali jedino to je ostalo je By, by mis American pie... i tako unedogled."
Sad je na mene red da se "pohvalim":
"Bog e ga znati iz kojih razloga mi je na um pala neka drevna naslovna
stranica NIN-a: cijeli razred piuladije u klupama, svi su namrteni kao
Momilo Krajinik, a jedino jedan klinac u magareoj klupi, zna s onom kapom
s uima, razvalio usta u cer. Evo, ve danima ne mogu da se sjetim imena
karikaturiste, mada znam da je crtao za Poletarac, da je ilustrovao knjige Mike
Antia..."
Hvatamo se aa i istovremeno tuno konstatujemo: "A, tek nam je
etrdeset i pet godina."
Sran, Nenin brat, ubacuje se u razgovor:
"Petrievi."
"ta Petrievi?"
"Ime karikaturiste je Petrievi", kae on.
Zadivljeno ga gledamo:
"Alal ti kanafa."
"Nema tu nikakvog alala. Ja sam ga nedavno sreo u Parizu. Ali, jutros kad
sam izlazio iz kue, pola sata sam - naravno uzalud - pokuavao da otvorim
balkonska vrata daljinskim upravljaem."
Tog dana sam se vraao kui i prituilo mi je, pa sam svrnuo u jedan
prolaz, na zidu od cigala nekim udom je ostao relikt jednog vremena, koje ja i
ne pamtim - masnom bojom, crvenom je pisalo:
TRST JE NA!
Napisao je to neko mnogo stariji od mene, neko iz generacije koja nije
uspjela sauvati Trst, ali zato ga je moja generacija osvojila.
I prije su do mene dolazile vijesti i roba iz tog Eldorada i, zaista, Super
Rifle farmerke, Converse tene, areni omoti gramofonskih ploa, koulje na
cvjetie kao da su dolazile iz neke mitske zemlje, pa noima nisam mogao
spavati kad me je Bobo pitao da li bih "skoknuo" s njim do Trsta.
Naime, Vrapcu je trebao voza, a Bobo je bio najbolji. S nama je putovao
jo jedan frajer - predstavljao se kao ginekolog, a nosio je kravatu s nacrtanom
golom kokom.
Vozili smo se u posuenom crvenom "evroletu". Hilmo ga je dovukao iz
Kanade, gdje je proveo izvjesno vrijeme i bio oenjen Kanaankom. Hilmu je
Bog obdario neponovljivim fizikim izgledom, ali nautrb pameti, pa je neto
zasrao u Kanadi i dobio je "up-kartu". Ili je jednostavno dozlogrdio Kanaanki,
jer godinama nije nita radio i noi provodio u "drive-in" bioskopima: nije se
sjeao nijednog filma koji je gledao, ali je zato sa zanosom i nostalgijom priao
o "hot-dogovima" i "coca-coli":
"Zamisli, bolan, ti lijepo sjedi u svom autu, gleda film, a prifurava ti
konobarica na roluama; jede "hot-dog", pije hladnu "coca-colu" i - pui."
Najvie zabremedet mu je bilo to se "u kinu" moe puiti.
Ili smo preko Rijeke, jer, kako to ree Vrabac, morali smo se malo
"potkovati".
Vrabac je "spustio ibicu", a "ginekolog" mu je bio foler. Ja i Bobo smo
uvali strau. Nije bilo problema s ulaskom u Italiju, jer je tada na paso bio
"abuzenze", a i Italijani su bili blagonakloni prema naim "turistima", jer su
znali da dolazimo s gutom love da pokupujemo njihovu bofl robu.
Opet smo se malo "potkovali" u Trstu, a onda je Vrabac otiao negdje s
"ginekologom". Meni i Bobi su ostavili bunt prekrasnih lira...
Na Ponte Rosu smo napunili desetke plastinih kesa cigarama, farmerkama,
majicama, a onda krenuli po kafanama: fruti di mare, pizze (koje sam tad prvi
put okusio i sjetio se njihovog boanskog ukusa kad sam bio u Americi i vakao
neto to Amerikanci bez imalo stida nazivaju pizzom), gelato, pa gelato, pa
opet gelato, a na kraju birre. (Platiu taj bukuri proljevom koji e trajati
danima.)
Na dogovorenom mjestu smo se nali sa Vrapcem.
Bobo je preuzeo volan i poao da otvori prozor (bilo je ljeto), ali ga je
Vrabac sprijeio: "Nemoj, molim te. Boli me zub, da me ne propue..."
Sve je bilo u redu do nae granice.
Bobo je otvorio vrata i dao cariniku nae pasoe. On se vratio i pruio nam
pasoe, a onda posegao za dugmetom za automatsko otvaranje prozora: "Znam
ova kola. Moj prijatelj ima isti. Ovde se otvaraju prozori, je li?"
Staklo se spustilo par centimetara, a onda poelo da cvili i da se trese.
Vrabac je rekao: "Jebla ih njihova automatika. Uvijek me handre ti prozori."
Carinik je bio ljubazan da ljubazniji ne moe biti:
"Nema problema. Imamo mi svog mehaniara. On e vam srediti to za
sekundu."
"Ma, nemojte se truditi...", leerno je rekao Vrabac, "zaista nam se uri."
Ali se carinik nije dao smesti. "Jebi ga", rekao je Vrabac filozofski.
Izdvojili su nas iz kolone, a kad je mehaniar skinuo vrata, iz njih su
pokuljale "doxe", "danvili" (sve "dupljaci", naravno), prstenje "isto od zlata"...
Kao maloljetnik sam dobio "stroi nadzor roditelja i organa socijalnog
staranja", Bobo, poto mu je to bilo prvo djelo, dobio je uslov, a Vrabac nije
dobio nita, jer je, po obiaju, potplatio nekoga. "Ginekologa" vie nikad u
ivotu nisam vidio.
***
Dok sam otresao zadnje kapi, razmiljao sam koliko vremena moe stati u
samo jedan pi.
Da ne povjeruje!
PERZIJSKI ILIM
Cijeli dan je sav nekako mlitav. I ljigav. Koulja mi je mokra od znoja, a
tek je deset sati ujutro - ne sluti na dobro. (Dodue, popio sam ve est piva, a
tek je deset sati ujutro, pa i to pojaava moje slutnje.)
Sjedim sam u kafani i doekujem pridolice sa otrcanim: "Ima li vruine?"
Svi se odreda ale na vruinu, pa na neprispjele penzije i invalidnine, na
telefonske raune, sranje od politike i na tue, bolje ivote...
Kontam neto kako ovaj narod ne bi preivio da je sve u redu i potaman - iz
jednostavnog razloga to bi se prekinula svaka komunikacija meu ljudima, ne
bi imali o emu priati i uvukli se u sebe i strunuli kao previe zaljevane biljke.
Nad Trebeviem se valjaju oblaci i kratkrotrajna kia e donijeti malo
osvjeenja, pa zato izlazim na ulicu da uhvatim koju kap, da pokuani razbistriti
ovu smjesu to mi se nalazi u glavi...
Hodam gradom proaranim tek pokojim prolaznikom. Jedino dobro je to
su se ak i automobili sklonili u svoje jazbine, pa nema anse da zavrim pod
tokovima BMW-a neijeg drogiranog tatinog sina.
Okruena jarom to izbija iz asfalta, kao u oreolu, pojavljuje se Gordana njoj ni godine, ni rat, ni ova ozonska rupa ne mogu zbrisati osmijeh s lica...
Zaustila je: "Jesi li se..."
Prekidam je: "Nisam."
U normalna vremena nastavak reenice bi glasio: "... oenio?"
Sada glasi (ne samo za mene): "... vratio u stan?"
To je reenica kojom me, umjesto pozdrava, presreu prijatelji.
Pozvao bih je na kafu, ali to bi se inilo toliko licemjernim poslije sveg
bola i nepravde koju sam joj u ivotu nanio, pa joj samo sputam ruku na rame i
pravim se da urim negdje.
Malo dalje, kod Vjene vatre, naletim na Branu. "Pozdravlja" me istim
pitanjem, a ja mu dajem isti odgovor. Lakonski mi odgovara: "Jebiga, bori se."
To sam ve uo milion puta, pa gubim ivce i ba kao da mi je on kriv,
sikem: "Moje ime je Dario - nije Boris."
U prvi momenat ne shvata, a onda se nasmije i zagrli me svojim apama i
kae: "Idemo na pie."
Nema upitnika na kraju ove reenice, jer kad Brano neto kae - onda je to
reeno.
Sjedimo u Imperijalu i gloemo uspomene, olajavamo sadanjost i reimo
na budunost: "Deset najteih godina - jeste, aha!"
Brano nije nikad bio od nekog velikog pia (dva-tri pricera i to je sve), pa
me udi to je navalio na duple loze (ruku na srce - u Imperijalu sipaju "kapi za
oi", a ne pie) i efekat se uskoro osjeti:
"Jesi li ikad razmiljao o samoubistvu?"
Odgovaram mu:
"Jesam li nekad ne razmiljao o samoubistvu?"
BRIJANJE MOZGA
Prolo je skoro sto godina od Van Gogovog gubitka uha, a ja sam tek prije
nekoliko dana saznao pravu istinu o tom dogaaju. Sve do tada sam mislio da je
Vinsent, u jednom od svojih rijetkih napada normalnosti, odrezao sebi uho i
poslao ga nekoj drolji.
E, pa nije bilo ba tako.
Odigralo se sve to kod Drage brice, uvjerava me moj prijatelj Dragan
Dardi, koji ve godinama poiva na poarevakom groblju. Kako li se Vinsent
zatekao ba u toj brijanici ostaje pomalo nejasno, ali postoje neke indicije da je
mahnuo dva-tri pia u Dva ribara, da je kao i svi nesretni i usamljeni ljudi
pomislio kako se neto u njihovim ivotima moe promijeniti jednostavnim
brijanjem (ili ianjem), da je popio jo dva "zvekana", pojeo tripice i, ne
plativi, zbrisao iz kafane. (Tako barem tvrdi konobar Emin.)
Ostalo mu je taman toliko para da kupi flau konjaka i da se obrije...
Gazda Drago je bio zauzet ianjem druge muterije, pa je riu bradu
prepustio svom egrtu Rami. Sve je bilo u najboljem redu dok Ramo nije
britvom poeo fazonirati Van Gogove zulufe - tad ga je posjekao. Van Gog je
jauknuo, a gazda je ostavio makaze i zamahnuo da Rami opali ljagu; Ramo se
sagnuo, a ljaga je zavrila na Gogovoj glavi.
Slijedila su izvinjenja i po aa konjaka i sve je bilo izglaeno, ali je Ramo,
dotjerujui drugi zuluf ponovo recnuo muteriju. Vrisnuo je Van Gog opet. Opet
je slika bila ista - ljaga, Ramo se saginje, a Van Gog dobija opet po glavi, opet
izvinjenja, opet pie...
Ramo je ve poprilino bio nervozan i tom stanju, pri pokuaju da vie
nita ne zajebe, trijumfalno je zamahnuo britvom i odsjekao Van Gogovo uho!
Ovaj put od Van Goga nije bilo ni mukajeta. Samo je tiho Rami rekao:
"Sakrij to uho, ako gazda vidi, onda smo pravo najebali."
Moda vam ova pria zvui suludo, ali takav je i ivot, pa i ja zapravo ne
znam zato sam je uopte priao.
Ustvari, znam. Do ruku mi je dopala knjiga (iji naslov nije vrijedan
pominjanja) autora (ije ime pomenuti bi bilo potpuno bespotrebno) koji je
uspio u nemoguem: napisao je (i objavio!?) knjigu od nekih sto i etrdeset
stranica u kojoj nema nijedna suvisla, gramatiki ispravna reenica!
Nasumce aram pogledom i nalazim: "Ferid je bio uporan da abortira, iako
je ona eljela dijete." (Kako e, ba, nesretni Feride htjeti abortirati kad i sam
zna da to moe biti opasno u tvojim godinama, a i da ne govorimo da je to velik
grijeh.)
"Trideset mi je godina, dopadljiva i muevna izgleda, moderno odjeven,
mogu se svidjeti i mladim i starijim djevojkama, odnosno enama." (Ovako
neto ak ni Avaz ne bi objavio u svojim Malim oglasima.)
Slijedi nebuloza o maturantkinji (pardon: maturantici) Druge gimnazije
koja ima problema s matematikom, pa se boji da e joj to onemoguiti upis na
Pravni fakultet (?!): "Vjebali su matematiku i narednih dana, ali nisu vie
reskirali da kod nje odravaju intimne odnose, nego su to inili kod njega kada
je bio sam," (Ja sam esto sam, a tada, kad "odravam intimne odnose"; to
zovem - drkanje.)
Maloprije sam slagao da u cijeloj knjizi nema nijedne suvisle, gramatiki
ispravne reenice - upravo sam naletio na jednu:
"Sakiba F. je bila iz Ilijaa." (Maala!)
"Miralem Pekmezhodi se osjeao savreno dobro u trenutku dok se je u
rano jutro naginjao nad svoju lijepu, usnulu Zinetu djevojako Goblenovi." (E,
jebiga, sad mislite da ja sve ovo izmiljam, ali u vam, uz pristojnu nadoknadu,
ustupiti na itanje -i psihijatrijsko promatranje - ovaj "rad".)
Dosta! to je dosta dosta je!
"Glupost je najzaraznija bolest", pisao je jedan od ideologa hipi pokreta,
Jerry Rubin, pa s gaenjem isputam ove korice iz ruke, a onda se sjetim i
reenice Jacka Kerouaca: "Perut je prvi znak ludila", i idem pred ogledalo,
prstima eljam kosu - pa, i nisam toliko lud.
Zvoni telefon:
"Je li to stan Darija Damonje?"
"Naalost, nije. Ali govorite s Dariom Damonjom."
"Htjela bih..."
Pravim se da se sjeam o kakvom je dogovoru rije, a u obrijanom mozgu
se redaju slike, nabacane bez ikakvog reda: ...1979. godina, dernek u "etalitu",
izala mi prva knjiga, na prvoj strani me "prekrstie" u Dano, ali, ba me briga ja sam Pisac...
...2000. godina, klub Wigwam, Dubravko Bibanovi najavljuje da e
"proitati" moj roman, a publika pljee i izmjenjuju poglede: "E, jebo me bog
ludi, ko me nagovori da doem?"
Biban (ne ita), jer ga zna napamet: "Ubiu se! Ah, neu." To je poetak i
kraj.
...1994. godina u Americi, roditeljski sastanak, moja kerka, Nevena, pri
predstavljanju kae da joj je tata Pisac...
... isti dan, isto vee, njena uiteljica me pita:
"Nevena kae da ste pisac, ali ta vi, ustvari, radite?"
... godina ova, dva sata je po ponoi, zove me kerka i pita:
"Smijem li, tata, napisati da si ti pisac?"
"Smije, kako da ne smije, sine. Ali, nemoj."
"Pa, ta u napisati, tata?"
"To!"
"ta, tata?"
"To to si sad rekla. U toj rubrici "zanimanje" napii - Tata."
"Mogu li dodati da ga volim?"
"Moe, ako me voli vie nego ja tebe."
"E, pa, onda mogu."
***
Tri sata je ujutro, nema anse da mi san poklopi oi, idem u kupatilo,
prstima eljam kosu - mnogo je vie peruti.
ali bio je Braco, pa smo mlatnuli po jednu pivu. (Braco je Srbin, a bio je
zatvorenik na Kuli. Priao mi je kako je tek iz treeg puta uspio pobjei, kako su
ga tjerali da skae kroz "prozor" nacrtan kredom na zidu i kako je, napokon, kad
je pobjegao, od njih dobio "notu" da to nije bilo "fer", da se vrati, da se sve
obavi "regularno" i "zakonski"?!)
Pozvonio sam i kod Lole, takoe komije iz prizemlja. Popeli smo se do
mog stana, a na njemu tri peata - osoba koja je silovala moj stan godinama
iselila se, ali ni meni nije odobren pristup dok ne dobijem nekakav svemogui
potpis.
Svejedno, dok sam silazio niz stepenice "prevodio" sam Lorkine stihove u
sebi: "Crveno, volim te crveno..."
Ovo, naravno, nema nikakve veze s mojim politikim opredjeljenjima
(poto ih nemam), nego samo s bojom peata na stanu u kojem sam proveo
svoju mladost, u kojem se rodila moja prva kerka, a koji je "proglaen
naputenim 6. decembra 1971. godine, nakon smrti Damonja Vlatka koji nije
imao drugih lanova domainstva", te sam ja, shodno toj odluci, ostao ne samo
bez stana, nego i bez oca i bez kerke i bez svega to mi je nekad bio ivot.
Tek navee "brat moje kerke" me zvao i dogovorili smo se da me sutradan
zovne u Redakciju. ekao sam i ekao, pio ve estu kafu, ali Set, ba kao da je
iao u kolu Mirze Hajria, nije zvao.
Vratio sam se kui i potroio drugi dio honorara na poziv za Ameriku. Opet
ista pria (pun mi je kurac toga da mi se samo rune stvari deavaju "opet". Kad
e "opet" neto lijepo da mi se desi: da skinem cipele i koulju i da hodam po
ljetnom pljusku, da na prvu pahulju snijega izletim iz kue, razjapim usta,
isplazim jezik i liem ta nebeska stvorenja kao najslai sladoled, da dotaknem
neije sise, da dalje ne duim!) o nesnalaenju u stranoj zemlji, u stranom
gradu...
Ovaj put sam ja zvao Seta. Dogovorili smo se da se naemo ovdje gdje sad
sjedim, u pola tri. Zato ba ovdje? Zato to mi je rekao da stanuje negdje kod
Vijenice, a poto postoji samo jedna Katedrala u Sarajevu, za koju zna i
sandaki taksista, ne bi mu predstavljalo veliki problem da je nae...
Ve je etiri sata i ja plaam svoja tri pia (votka-tonik) i ve se uvaljujem
u sljedei honorar...
U Redakciji je Dino, a Italija vodi 2:1. Hvatam se telefona i skoro ljut (ali
vie popian) zovem majku moje kerke.
Priam joj sve po redu, a ona je sad ljuta na mene: "Moj sin nikad ne lae."
(Rekao sam joj kako je njen sin, navodno, prethodnog dana zvao Redakciju, a da
ga niko nije shvatio koga trai; rekao sam joj da ovdje i istaice znaju bar
toliko engleskog da odgovore na poziv, rekao sam joj da se moje ime i na
engleskom i na naem izgovara isto...)
"Zamisli sebe u slinoj situaciji", kroz pla mi je odgovorila.
"uj - zamisli sebe", ba kao da sam ja u Ameriku stigao doekan (kao
Momilo Krajinik u Sarajevo) s prostrtim crvenim ilimom i sa fanfarama.
Sad vie nisam samo popian, nego i ljut, pa kaem da hou da razgovaram
sa kerkom.
"Hi, tata. Spremam se za crkvu."
Negdje na putu do kue sam se izgubio, ali sam se opet naao na
Marindvoru.
Prethodno sam se sekundu zadrao kod Alipaine damije, i, u sebi,
prouio Fatihu za one koji su tu. Ne zato to sam vjernik, nego zato to oni to
zasluuju. Skoro je osam sati i kod Omera, kod Tiara, pristiu golubari da
badare svoje satove na vrijeme kad e im se ljubimci vratiti s jutranjeg leta.
"Svakome se bar neko ili neto vraa, a od mene samo odlazi", mislim dok
se penjem strmim stepenicama...
"Ne pita me kako sam?", kaem svom gazdi Zlaji.
"Izvini - kako si?"
"uti. Ne pitaj me!"
PEPELJARA I LUSTER
"Narode, crni narode - zato vam je drava dala stanove kad celi dan
provodite u kafani?"
Ta reenica iz neke davne drame, serije (?) mi odzvanja u glavi dok se,
nakon tano sedam godina i est dana, penjem uz stepenice prema neem to je
nekad bilo moja kua, dom, a i da upotrijebim tu vrlo rabljenu, seljaku rije "ognjite".
U pratnji sam inspektora Beira i on je taj koji je ovlaten da otpeati moj
budui ivot.
Na vratima, kao krvave rane, ostaju tragovi koje u uvati kao dokaz svog
poraza ili pobjede.
Donja brava se lako otkljuava, ali s gornjom je problem.
Nikad u ivotu nisam imao nijednu bravu, ali je moj "gost", ne bi li se
obezbijedio za cijeli ivot, tim primitivnim izumom, koji je lako razvaliti,
promijeniti, kao da se tim komadima eljeza moe zatititi od injenice da je
lopov, provalnik i da je pokuao (ak!) da mi otme moje uspomene, ugradio taj
"osigura" sulude ideje da se u tue moe ulaziti i ostajati "dok anamo tamo neki
Dario Damonja, koji nema ni roda ni poroda, ne rikne od alkohola".
Potpisujem da je stan "useljiv". Valjda u "novomucanju" to podrazumijeva
to sam se uselio, a o struji, plinu nema ni pomena...
Svejedno, plae mi se od sree i zovem Beira da popijemo pie.
Popijemo pivo na brzaka, a ja se vraam u svoj stan da legnem na itison
progoren peglom. (Ja sam ga progorio dok sam svojoj kerci Neveni peglao
POTANSKO SANDUE
Svaki normalan, civilizovan ovjek, pri povratku s posla, prvo zaviri u
svoje potansko sandue, mada zna da ga tamo nee ekati nita - osim hrpe
neplaenih rauna, ali ga nada da e jednom otkriti neto lijepo mahinalno tjera
da taj ritual ponavlja iz dana u dan.
Nije to samo nada, nego i taj osjeaj ponosa: ovo je moje, ovo su moji
dugovi, pa mu, opet, nekako lijepo pri dui kad doe kui i kae eni: "Uh,
jebote, jesmo se zavalili prolog mjeseca!"
Poto ne spadam u kategoriju niti normalnih, niti civilizovanih, a
ponajmanje zaposlenih ljudi, pri svom prvom ulasku u stan, u neko doba noi,
pruam lijevu ruku i napipavam prekida za haustorsko svjetlo, ali ono je zadnji
put radilo prije nekih sedam godina...
Svejedno, sigurnim korakom se penjem uz stepenice (proao sam ih,
ustrao uz njih, bauljao uz njih nekih tridesetak godina) i vidim svoje potansko
sandue, a u njemu se neto bjelasa; palim upalja i kroz uzane proreze
pokuavam odgonetnuti ta bi to moglo biti?
(Kljua nemam - zata e mi? Ali je neko, da bi zatitio svoju dragocjenu
privatnost i svoj osjeaj vjenog pripadanja, montirao bravu na kojoj bi mu i
Fort Knox mogao pozavidjeti.)
Tek tada mi pada na pamet da je apsurdno i pomisliti da je ta pota
namijenjena meni, jer ovo mi je prvi dan u stanu i niko (bar niko ko bi mi mogao
i elio pisati) nema pojma gdje stanujem.
Sve to ostavljam za sutra i u drutvu bubavaba provodim svu no u
nekakvim snovienjima, a manje u snu; ujutro se umivam i gledam se u ogledalo
- nema ogledala. Ba me briga - nikad mi nije ni trebalo, jer sam ja u svojim
oima najljepi.
Kopkaju me oni papiri u sanduetu, pa idem kod komije i posuujem
moan arafciger da bih razvalio tu bravu: rauni za struju i plin.
"Pa, oca mu jebem, jo nita nisam ni potroio, a ono ve rauni?" Onda ih
SLADOLED
On gleda u eljezne uline branike falusoidnog oblika iju svrhu ne zna, jer
se svako parkira gdje hoe u ovom gradu. Primjeuje da su "osuneeni", pa mu
to izaziva osmijeh: "Kako li e ovo biti protumaeno kad napiem?"
Ona, njegova prijateljica, primjeuje taj osmijeh i pita ga: "Kako se osjea
sada kada si se vratio u svoj stan?" (U protekle dvije godine u nekoliko navrata
je spavao i kod nje.)
"Duo, gluplje pitanje nisam uo odonda kad je Smiljko agolj izvjetavao
sa mjesta rudarske nesree u Kaknju, kad su iznosili tijela poginulih rudara iz
okna, a on turao mikrofon sluenoj rodbini pod nos i sa svojini karakteristinim
bedastim izrazom lica pitao: Kako se osjeate?"
Ona kao i da se ljutnula (s pravom), pa je on uhvatio za ruku i poljubio.
"Ne znam", rekao je. I to je bila istina.
Jutros je gologuz hodao po svom stanu i uivao u tome, ali ga je boljela
kima od spavanja na golom podu. S prozora je mahnuo komiji Bobanu preko
puta, ali nije imao na emu i u emu da skuha kafu i da ga pozove. U nekom
turcu je naao i nekoliko svojih ploa, ali nije bilo gramofona da ih navije. Jutro
je poeo s mlakim pivom, jer ni u kadi ni u lavabou nije bilo epova da bi ga
ohladio u vodi...
"Ne znam", ponovio je. Sjetio se one stare latinske izreke kako su poslije
koitusa sve ivotinje tune, pa se i on osjeao tako nekako, jer ove dvije godine i
nisu bile nita drugo nego jebavanje. Dodue, u zdrav mozak, ali, ipak,
jebavanje.
Za sto je prila djevojica od nekih pet-est godina i gledala ga krupnim
crnim oima. U prvi mah nije shvatio da prosi, jer niti je ispruila ruku, niti je
ita rekla onim cmizdravim glasom profesionalnih prosjaka - samo je stajala i
gledala ih.
Dali su joj po marku, a ona je otila do drugog stola. uo je lave psa, a
onda je djevojica dotrala do njegovog stola i promucala:
"iko, ostala mi je sandala..."
"Pa, idi, uzmi je, nita se ne boj..."
"Ne smijem."
Okrenuo se i vidio oblajhanu plavuu i njenog preplanulog mua. Sretno su
se kesili: uljepali su sebi dan napujdavi psa (neku "fificu" koja je bila ispod
stola) na dijete, pa im je to vjerovatno ispunilo njihov besmisleni ivot.
Uzeo je dijete za ruku i priao njihovom stolu. Osjetio je da jo drhti od
straha.
"Izvinjavam se", rekao je i dohvatio prljavu, plastinu sandalu.
Preplanulom upku nije bilo dovoljno to to je uradio, pa je otvorio svoja
valava usta:
"Zato ne radi, a ne da prosi?"
("Fifica" je svojim ivotinjskim instinktom osjetila u kakvom je
raspoloenju i prokontala da bi mogla dobiti nogu u glavu ako se opet oglasi, pa
se uurila ispod stola.)
Pogledao ga je ravno u bezbojne oi i rekao:
"Kako vas nije stid?!"
Karenjak je zamucao:
"Nne moete tako razgovarati sa mnom..."
"Mogu, itekako mogu, pika li ti materina", rekao je i sagnuo se i pljunuo
mu u kafu.
Osjeao se mnogo bolje.
Vratio se za sto, a prijateljica ga je pitala:
"ta je to bilo?"
"Nita. Uljepao sam si dan."
Poruio je pie i opet buljio u one branike, ali ga sad nisu podsjeali na
kureve, nego na sladolede u kornetu, a dogaaj s djevojicom ga je vratio nekih
etrdeset godina u prolost...
...Boban, Dragan, Mimo, Radeta, piro, Milenko i on su cijeli dan proveli
na bazenu u Pionirskoj dolini; kad su se vraali na njega je, kod groblja Lav,
naletio biciklista i on i sada ima oiljak na sljepoonici od tog sudara; prolazili
su pored "kampa za strance" na Koevu; bio je ograen, ali se dukela provukla
ispod ograde i ugrizla ga za guzicu, a gazda se smijao i palio lulu Ronson
upaljaem, milovao kera i vjerovatno mu govorio: "Good dog, good dog", a na
atletskoj stazi je trenirala Emina Pilav (?) i odvela ga u svlaionicu i namazala
OPET U AMERICI
Primijetio sam i na sebi neumoljive znake starenja. Nisu to vene na
nogama, sijedi brkovi i brada, dupe sve suvlje, a stomak vei, dlake iz nosa i
uiju, sve ei obiaj da u razgovor ubacujem (kad nemam ta da kaem): "Ti
se toga ne moe sjetiti", nego se uhvatih u razmiljanju kako je jedna denaza
bila "sjajna".
Dok sam bio mlad, s neshvatanjem, i s malom dozom gaenja, sluao sam
starije kako o neijem sprovodu priaju kao o rock koncertu ili fudbalskoj
utakmici, jer je smrt bila toliko van mene da o svojim prijateljima, pa i
najdraim: ocu, babi, djedu, nikad nisam govorio kao o rahmetli ili pokojnim
nego kao o biima kojih trenutno nema, koja su otila na neki dugi put...
Sad stojim pod nesmiljenim suncem na Barama, pozdravljam se i rukujem
s ljudima koje samo neija smrt moe okupiti na istom mjestu; ispraamo
ovjeka, velikog ovjeka kojeg sam imao sreu poznavati, ali nikad ast
sprijateljiti se s njim - Bajru Isakovia.
Tek iz posljednjih pozdravnih govora razabirem neto od njegove veliine,
jer je oko njega (za ivota) uvijek sjajio neki oreol skromnosti i jednostavnosti,
pa i tada kad mi je Meho Bai kroz suze rekao da "nema vie naeg Bajre"
pomislio sam na nekog drugog Bajni, nekog Bajru kojeg nisam ak znao ni
"zdravo za zdravo", pa me je Mehina emotivnost zaudila; zaudila me Nijazova
skrhanost tugom i tek sam tada vratio lik "naeg Bajre" u sjeanje, pia koja sam
popio s njim, blagi izraz njegovog lica dok s potovanjem (ba kao da ga
zasluujem) slua neke moje nebuloze...
Pitao sam Janu da li je dolino da se na denazi pojavim u orcu i majici,
da li se to protivi nekim obiajima, a on mi je odgovorio:
"Pojma nemam, ali znam da ti Bajro ne bi zamjerio."
Nikad mi nita nije gluplje zvualo nego kad od nekog ujem kako ne voli
"groblja i bolnice", pa u tome nalazi ispriku to me nije posjetio dok sam umirao
u jednom usranom bolnikom krevetu. Bezbeli da ni sam ne volim groblja ni
bolnice: ak sam, kad sam jo bio mlad i dran, izjavio da e jedina sahrana
kojoj u prisustvovati biti moja.
A, onda se "desio" Dubravko Brigi, pa Mladen Paunovi, pa Mladen
Vuksanovi i iao sam, ba kao da me zemlja vue, u to predvorje.
***
Poslije denaze (uz crne primisli: vidimo se na slijedeoj - ijoj?) sa
akom, Fikrom i Ibrom idem u Ameriku.
Amerika je Ibrin pansion na Vinjiku. Pivo je hladno, rakija je prava, brizle
i evapi prva liga, u bati je hlad ispod kruke, a boljeg i ljepeg drutva ne bih
mogao poeljeti - samo da nije tog plastinog bazena u kojem plutaju rezdelije.
Isti takav sam imao u Americi, a po njemu je gacala moja Vesna, iz
zajebancije sam u njega bacao naeg maka, Smokeya, a on bi, ini mi se, i ne
dodirnuvi vodu, skakao i penjao se na najblie drvo, ljutito mahao repom i
prijetio mi ta e mi uraditi kad me uhvati na spavanju...
Znao sam se i ja, s konzervom pive, zavaliti u njega, staviti slualice na ui
i sluati "moje Indexe" (kako ih je moja kerka zvala) i ne misliti o truljenju.
Sad sjedim i Fikret, svojim "uvenim agresivnim" glasom, pria o jednom
upku koga svi znamo; svoj prilog daje i ako, i Ibro, i ja, a onda se slaemo da
je pusto gubljenje vremena priati o takvoj individui, ali i dalje nastavljamo... a
konobarica Emira nastavlja da nam donosi hladnu rakiju...
Ibro mi kae: "Pa, jebote Daco, ti nisi papak..."
Govori o poslu, a ja se slaem s njim da nisam papak, a u sebi mislim kako
bi mi bilo bolje da jesam, kako mi ovaj bazeni ne bi odvlaio panju, kako bi
mi se ivo jebalo za moje kerke u Americi, kako bi mi ova tvar u glavi bila
zauzeta samo prekontavanjem sertifikata, kako bi mi bio pikin dim izbrojati
dvije hiljade maraka i platiti tampanje svoje knjige, kako bih se vratio kui i
poljubio runu enu, nakrkao filovanih paprika i pravio se da me ivo interesuje
hoe li Sampras uzeti Wimbldon...
Ali...
Opet sam u Americi i vraam se s posla. Radio sam dvanaest sati i nije mi
ni do ega - samo da mi se kerka popne na glavu (da bi mamu pravila
ljubomornom), da joj dam lijek protiv astme, da zajedno nahranimo ribicu;
uninati je u krilu i spustiti u njen kreveti, pjevati joj:
DA SAM JA NEKO
Ne bih svim majkama izbrisao bore i ne bih uinio da oevi ih vole, jer
majke su zasluile svoje bore i treba dostojanstveno da ih nose, a oevi sigurno
imaju svoje razloge to ih vie ne vole.
Ja bih Miri vratio njegovu ruku.
Miro, ili kako smo ga zvali Hopa Mohikanac, u ratu je bio bomba i bio
poznat po tome to je bombu mogao ubaciti kroz dimnjak, ali jednom prilikom
je naletio na jednu od onih bombi kune radinosti s prekratkim upaljaem, pa
mu je eksplodirala u ruci.
Hajde, rei ete, tolike hiljade ljudi su i gore nagrabusili, ali oito je da
niste nikad upoznali Miru - njemu je ruka bila sve: i izvor zarade, i ljubavnica, a
ponajvie njegov ponos.
Nikad nije zavrio nikakvu kolu niti zanat, ali nije bilo tog alata kojim se
nije znao koristiti, bio je i ostao okorjeli neenja, a osjeao se daleko
najsuperiornijim kada je igrao "ize" u FIS-ovom dvoritu ili ispred nebodera u
Jezero ulici.
Uostalom, iza mu je i donijela nadimak Hopa Mohikanac, jer mu je
Posljednji Mohikanac bila najdraa, ako ne i jedina, knjiga koju je ikad proitao
u ivotu - nekoliko stotina puta i uvijek je plakao kada bi Uncas poginuo.
Bio je u stanju presjei izu napola kad god bi mu se prohtjelo, a jazije je
sipao kao iz rukava. Kad bismo igrali na betonu, s lakoom je pravio "damije"
(kad se kovanica uspravi uza zid), a jednom prilikom mi je priznao da od svega
toga ne bi bilo nita da se nije zaljubio u Biljanu koja je stanovala u neboderu.
Raja je primijetila da preesto die pogled prema Biljaninom prozoru i
poela ga zajebaviti, a on, da bi opravdao te poglede, po cijeli dan je igrao ize
ispod njenog prozora i tako, kad bi "vrcao", nalazio opravdanje da gleda uvis ne
bi li, barem za trenutak, ugledao Biljanu.
Ona se uskoro odselila, ali on nije prestajao igrati ize i nadati se da e je
opet ugledati, a zarada mu je bila manje vana, jer se u to doba ve bio prouo
kao pravi majstor, pa je za njega uvijek bilo posla. A, i po kafanama je
nabildanim frajerima uzimao pare na "tuta-muti".
Kad sam se prvi put oenio i dobio pare za adaptaciju stana, na brano
putovanje sam otiao u Amsterdam, a Miro me je zamolio da mu ostavim
kljueve stana.
Za petnaestak dana, kad sam se vratio, stan je bio okreen, parket lakiran,
provedene nove elektrine instalacije, postavljene garnie, sve slavine vrsto
zavrnute, kaui i fotelje presvueni...
Nisam mogao prepoznati svoj stan. Pitao sam ga koliko sam mu duan, a
on mi je odgovorio: "To je moj brani poklon."
***
Po mom povratku iz Amerike prvi put sam ga sreo u Mornara. Obilazio
sam tada redom sve kafane u kojima sam barem jednom popio pie i u njima
nalazio neke nepoznate ljude. A i ja sam njima bio nepoznat - ili su se oni
promijenili ili sam to bio ja?
Tako sam stajao za ankom preko puta ovjeka iji je desni rukav bio
uvuen u dep sakoa i on me gledao kao da eli da mi neto kae, ali se
ustruavao.
Ali, to nije bio onaj psei pogled poslije koga moe oekivati: "Prika,
moe li jedna na tvoj raun. Neto danas nisam pri parama." U njemu je zrcalila
tuga.
Kad sam se vratio iz klozeta, njega vie nije bilo za ankom, a preda mnom
je stajalo novo pie.
Pitao sam konobara: "Koja je budala ovo zvala?"
Konobar me pogledao s uenjem: "Pa, Hopa. Mislio sam da ste vi raja?"
Bilo me je stid: "Hopa!? Doe li ovdje esto?"
"Pa, nako..."
Iako mi nije bilo naruku, jo desetak puta sam svraao, ali ga vie nikad
nisam sreo.
Prolo je od toga i dvije godine, a onda naletjeh na njega u Jagodi na
Marindvoru. Ovaj put sam mu priao i zagrlili smo se i izljubili, a kad smo ga
ve dobro bili uknuli, pozvao sam ga u svoj stan da se dokrajimo.
Kad je uao, lice mu je zasijalo: "Boe, koliko ovdje ima lijepog posla", ali
se odmah natmurio dodavi: "Za nekoga ko ga moe uraditi."
Nije vie progovorio ni rijei: samo je pri odlasku promrmljao neko
izvinjenje i nestao u haustorskom mraku.
Doviknuo sam za njim: "Hopa, sad zna da sam opet ovdje, pa naleti."
Nisam uo odgovor.
***
Pozvonio je jedan dan na vrata i bio u mnogo boljem raspoloenju nego
proli put.
Stanje sada bio u mnogo boljem stanju nego to sam ga zatekao - ako nita
drugo, nismo morali sjediti na podu.
Pitao me je: "Pie li ta?"
"Ne znam ni sam: i piem i ne piem."
Imao sam osjeaj da ga u nepostojeoj ruci naprosto hvataju srsi od elje da
se prihvati alata. ,
Pitao sam ga: "A, ti? ita li svog Mohikanca?"
"Zijanio sam ga u ratu. Sve vrijeme je bio sa mnom, a onda sam ranjen..."
"Pa, ta radi?"
"Trenirani lijevu ruku."
"Za ta?"
Nasmijao se: "Pa, nije valjda za drkanje - za izu."
"I kako ti ide?"
"Moemo provjeriti."
Sili smo u dvorite i Miro me je oderao. A, nisam mu ni sekunde putao.
KOMBINIRKE
Kad god mislim na vas, djeco moja, osjeam se sjajno! Problem je u tome
to stalno mislim na vas.
Jutros sam primio vae najnovije slike i "poklon" za Father's Day. (Kravatu
izrezanu od papira, a na njoj pie: Dad, You are "Tie" rific! Happy Father's Day!
U prevodu: Tata, ti si straan. Fol je u tome to je "straan" spelovano pogreno,
pa bi se moglo prevesti kao "kravatian". - op.a.)
Tako sam poeo ovaj tekst i ko zna kako bih ga zavrio da mi nije nestalo
cigara i piva, pa sam skoknuo do granapa. Naletjeh na Nunu i on mi estita
useljenje u stan, a ja ga pozvah na pivo. Ree mi da ne pije, pa kupih Sprite za
njega. Sjedili smo i sluali televiziju, jer najednom kanalu sam imao "Bjelanicu
u decembru", a na drugom "crnca u tunelu".
Nuno se ponudio da mi to udevera, jer se valjalo popeti na krov i okrenuti
antenu, a znao je da ja toliko ljubim visine da mi se manta ak i kad se moram
popeti na tokrlu da zamijenim sijalicu.
"Ne brini. Zaas u ja to. Samo da skoknem do kola i uzmem kombinirke."
On je balansirao na krovu, a ja sam se odozdo derao:
"Jo, jo, jo... DOSTA!"
"Ne pita me ta radim", rekao mi je kad je siao s krova.
Malo sam se zbunio, jer u svojoj samozaljubljenosti sam zaboravio da na
ovom svijetu ima ljudi koji se bave i normalnim poslovima, a ne pisanjem.
"Pa, ta radi?"
Nuno je teko uzdahnuo:
"uti, ne pitaj!"
Onda se nasmijao:
"Zajebavam se. Nee mi vjerovati ta - timam klavire."
"E, tek me sad zajebava. Kome je u dananji vakat stalo do sviranja
klavira?"
"Ba si frajer. Zna i sam koliko ima samo papaka to su se uselili u
stanuge, a klavir je idealan da bi se ispunio prostor. A, to je i jako prestino
imati klavir u kui."
"Ma, dobro, vjerujem ti to, ali nisam znao da umije natimati klavir."
"U stvari, ne umijem: zna da sam ono malo iao u srednju muziku, ali me
zaboli kurac. Znam da svakako na tom klaviru niko nikad nee zasvirati, da e
sluiti kao postolje za neku lanu kinesku vazu."
Popeo sam se kod komije Pae da nam skuha kafu. Kahvenisali smo, a
Nuno je sa sjetom gledao u oak gdje je nekad bio "jebodrom" - jogi-madrac:
"E, koliko li sam samo koka priveo kod tebe, kad se sjetim... A, ti, pie.
Kad predaje tekstove."
"Danas..."
"Nemoj da ti smetam..."
"Nema veze - mogu i sutra."
"ta li si danas opet slagao", rekao je i nageo se nad mainu.
Proitao je onih prvih par reenica, uhvatio se za elo i skoro otrao u
kupatilo. Nije ga dugo bilo, a onda sam uo vodu kako tee.
Vratio se sav zajapuren, a oi su mu bile podbule i crvene, primijetio sam,
mada je sklanjao pogled od mene.
"Izvini, morao sam se umiti."
A, onda je sasvim neoekivano rekao:
"De mi, Daco, bogati, otvori jedno pivo."
Nisam ga nita pitao. Samo smo sjedili, otvarali jednu pivu za drugom i
buljili u Jevrejsko groblje.
Lice mu je poprimilo normalnu boju, a oi su se izbistrile.
Neprirodno veselim glasom je rekao: "Daj mi te prazne flae. Jebo nas ako
jo uvijek ne moemo svladati jednu gajbicu."
Kad se vratio, osjeao je potrebu da objasni: "Zna li kad sam se zadnji put
napio?" Slegnuo sam ramenima. "Kad su dohakali Caci." Onda je tihim glasom
dodao:
"Majku jebo svoju", i opet utonuo u utnju, ali je rije kao ptica i ne moe
se drati u kavezu, pa je nastavio: "Jednog dana me je pokupio na kopanje. Kod
Vjene vatre. Dabe to sam imao radnu obavezu i sve - ne jebu ni dva posto. Ti
zna da sam ja oduvijek bio pican: kravata, odijelo, italijanske cipele i sva ta
sranja, pa me je moda to spasilo kopanja, ali sam morao ii po vodu. Izdrao
sam jedan dan - ne zato to mi je bilo teko, nego to mi ni kerka ni ena nisu
imale pojma gdje sam, a zna da je narod tada ginuo poput muha. Mene je
brinula samo njihova briga za mene, jer mi nije padalo na pamet da se Almi i
Majdi moe ita desiti. Prevelika je to bila ljepota da bi joj se moglo nauditi.
Sutradan sam zbrisao. ivo mi se jebalo to Caco ima moje podatke i hoe li mi
banuti u kuu - samo sam htio da ih vidim."
Eksirao je pivo:
"Na mjestu gdje mi je bio stan zjapila je rupa i sjeam se da je prvo to sam
pomislio bilo: jebiga, a nedavno sam ga adaptirao. Jo mi do mozga nije moglo
doprijeti da se Almi i Majdi neto moe desiti: kod komija su, isprepadane su,
ali su dobro. Kad sam zakucao na vrata kod prvog komije, a on mi bez rijei
spustio ruku na rame, pukao sam."
U tom trenutku je i moja ruka pola da mu se spusti na rame, ali sam u
sekundi shvatio crnu simboliku koju bi taj gest imao, pa je ostala da visi u zraku,
a Nuno je nastavio: "Zna ta je najgore u svemu tome, Daco? Hiljadu puta sam
pomislio kako, u stvari, ja Caci mogu biti zahvalan, jer mi je spasio ivot. A,
onda pomislim: koji ivot? kakav ivot? Ja samo znam da nisam bio tamo kad je
grunula granata i, mada znam da je to potpuno suludo, i dalje mislim da se nita
ne bi desilo da sam bio kod kue. Njihova lica su mi stalno pred oima, ali je
udno to u sjeanje nikako ne mogu prizvati njihove glasove, i to me ubi."
Pogled mu je odlutao do fotografija moje djece na pisaem stolu:
"Jebiga, ja tebe zadrah... De, zavri tekst."
***
Silazio je niz stepenice, a ja sam doviknuo za njim: "Nuno, zaboravio si
kombinirke."
Stepenice su mi odgovorile: "Jebo kombinirke."
SAN SNOVA
Nema vee gorine (koju naprosto osjeam fiziki, u stomaku, na jeziku)
nego kad mi idiot govori "slatke" stvari o neem to sam ne napisao, nego isisao
iz svakog dijela svog tijela - zarad sebe ponajvie, ali i preostatka svijeta.
S druge strane nema vee slasti kad me slian idiot pljuje, kad mu iz usta
prti gorina:
"ta ti 'ono' (to uveno ONO!) znai? Koga ti folira? Moj brat je zijanio na
ui, a ti si se zajebavao po Americi - i sad ima pravo da ima pravo da pie o
njemu?!"
Kako objasniti nekome da bi bilo preglupo da se junak neke moje prie
sasvim sluajno zove Nuno (ili Mirza? ili Paa? ili Dragan? ili Crni?), a ne, to
bi bilo sasvim neprilino i neuvjerljivo - Arsenije ili Nikifor.
Kako to objasniti nekome koji uporno gura vrata na kojima pie "VUCI" - i
obratno.
Iz takvih situacija se obino izvuem nekim stupidnim pitanjem:
"A, bogati, sjea li se ti kad je Haim Kuuk Hoki pobijedio na Ilidi?
...ili:
"Koje ono godine poginu Silvana Armenuli?"
Tad pria ve dostigne zadovoljavajui intelektualni nivo i ja sam barem za
naredno pivo spaen od, ponekad neodoljive, potrebe da si bezubim ustima
pregrizem vene na ovim besmislenim rukama koje bi samo da ninaju svoju
djecu, da ih miluju, da im prave jelo, da ih ruknu po guzici kad je potrebno...
U dananje vrijeme u kafanama se vie ne pria o fudbalu nego
prevladavaju prie "strave i uasa", to jest, tema je "povratak" u stanove.
Kako sam veteran, a i jedan od rijetkih kome je polo za rukom da se vrati
zvone drotovi.
"Jeste li Vi taj i taj?"
"Bio sam."
Nemaju smisla za finese, pa im pokazujem linu kartu.
U emu je problem: ona dvojica manijaka su se pobila pred zgradom, pa su,
iz samo njima znanih razloga, navela moje ime.
"To nema nikakve veze s Vama. Laku no."
E, lako ti je rei "laku no", a meni valja sada bdjeti do zore!
Ni to mi se ne dade. Opet zvono na vratima. Jedan od sinonjih kretena est je sati ujutro, a on doao na pivo, ba kao da mi je iz oka isp'o.
Vidim da s budalom nema razgovora, pa se penjem do komije Pae (moje
Majke Tereze, koji mi mijenja sijalice, kuha kafu, vri sitne popravke po stanu),
a Paa je jeben igra i Ivan L. (ime u saznati tek iz novina mjesec dana kasnije)
ozbiljno shvata njegovo upozorenje i ja se nadam da ga moje oi zaista vie
nikad nee vidjeti.
EPILOG:
U "Jutarnjem listu" itam vijest da je u Zagrebu, poslije pokuaja silovanja
osmogodinje djevojice, uhapen Ivan L. iz BiH - na mutnoj fotografiji
prepoznajem svog neeljenog gosta. Pie u tekstu da ga je otac djevojice tukao
sve do dolaska policije.
Ivan L. je imao sree, jer da je tako ta uradio mojoj Neveni ili Vesni, ja,
bogom se kunem, ne bih ni zvao policiju.
REKET
etrdeset je stepeni u hladu ali u mojoj kui hlada ni za lijeka: kako sunce
izroni, pa sve do potonua, kroz prozore bez roletni i zavjesa nemilosrdno me
progoni - jedino mjesto gdje mogu bar malo odahnuti je hala a, priznaete, u
klozetu, osim par stvari, nema ba puno toga da se radi.
Uprkos tome, natjeran imbecilnim TV-programom i jednom dozlaboga
dosadnom knjigom Vladimira Nabokova (arobnjak, koja e posluiti kao ideja
za njegov izvrsni roman Lolita), sa mazohistikim zadovoljstvom se hvatam
spremanja stana: sue, kada, WC-olja, friider (izvana i iznutra), poret (na
ijim skorenim platama ima vie hrane nego u friideru); perem gae, arape,
koulje, farmerke (sve na ruke) i, ni sam sebi ne mogu vjerovati, otira za
cipele...
U goloj sam vodi, a kako mi je zaliha pive pri kraju, silazim u neto to se
prije zvalo "granap", a sada "market" i, najednom, promijenivi miljenje,
umjesto pive uzimam au votke.
Uski prolaz izmeu polica je zauzela neka grdosija od ovjeka u teniskoj
majici i orcu, s reketom ispod ruke; naguzio se i prebire po sokovima.
"Hej ofer - ima iza", kaem, a on se beskrajno dugo odmotava, gleda u
mene odozgo:
"Daco!!!"
"tanga!!!"
Zadnji put sam ga vidio u ratu, 1993. Sjeam se da je bila zima i da sam na
takama epesao niz zaleenu ulicu, a iza lea mi je brundao "harli" (moe ga
poznati po zvuku), a ja sam se malo sklonio u stranu i rekao:
"Prolazi, pederu."
Bio je to Zlatko tanga, o ijoj su se hrabrosti ve isprele legende.
"Ajde. Sjedaj."
"Bi', kad bi mogao."
Siao je i pomogao mi da se popnem. Ma, ta pomogao! Podigao me je kao
malo dijete i posadio na sic. (to i nije bilo teko, jer sam imao etrdeset i osam
kila sa takama.)
Otili smo u kafanu koju je sad drao "u zakup", kako ree, a kome li je
plaao taj zakup, to samo bog zna.
Poslije skoro godinu dana, poslije svih bukuria od rie i rozina, prvi put
sam pio pravo pie.
Za sto je priao jedan od njegovih "pulena" i, izvadivi dvije flae Smirnoff
votke iz plastine kese, pitao:
"Treba li ti, Zlatko?" (tanga je bilo rezervisano samo za raju.)
On je odmahnuo glavom, a ja sam pitao:
"Poto su?"
On je bacio brz pogled na tangu, pa je, snebivajui se, rekao:
"Je li puno sto maraka?"
"Daj da vidim kakvo ti je to sranje."
K'o doja sam paljivo razgledao etiketu i na kraju rekao:
"Evo ti deset. Za obadvije."
Sav je bio smuen, a ja sam nastavio:
"Jesi li ti pismen, ovjee?
Vidi li ta ovdje pie: MADE IN USA- napravljeno u Americi! Jesi li ti
ikad uo za ruski viski?"
Opet je bacio brz pogled na tangu, pa rekao:
"Jebaji ga. Daj ta da."
***
Sad smo sjedili kod mene i pretresali kolske uspomene.
"Sjea li se kako su samo nas dvojicu u cijeloj koli, na sistematskom,
oslobodili fiskulture?"
Kako se ne bih sjeao?! Biti osloboen fiskulture bilo je gore od smrtne
kazne - sva raja su nas gledala sa pomijeanim prezirom i saaljenjem.
"Presuda" je imala objanjenje "pothranjenost". (tanga je tako dobio
nadimak, jer je bio visok.)
"A, sjea li se ti da si ti bio jedini ovjek u istoriji naeg kolstva koji je
osloboen "muzikog"?"
(Zvuci koje je tanga isputao pri pjevanju mlade partizanke to je puku
nosila bili su bolni za svaije ui, a pogotovo za nau nastavnicu Milu
SAM U SARAJEVU
Neke davne godine, u nekom drugom ivotu bio sam na Tjentitu s
buljukom "mladih stvaralaca". Sanjao sam da postanem ovo to sam sada, a
pojma nisam imao da e mi se snovi tako okrutno ispuniti.
Odgovaram:
"Jok! Tebi treba."
"Ma, jebi se - da meni treba, ne bih ti nudio."
...Biljana Grahovac me "moli" da skupim prljavi ve da joj ga donesem
oprati; Pimpek ima nekih ploa za mene; Amela je odvojila ilim; Jana pita kako
mi radi pegla; Nail me zove da ljetujem u Orebiu.
A, onda dolazi biber po pilavu: taj glas koji sanjam:
"Hi, tata."
Poinjem mucajui plakati...
"to plae tata?"
"Ne plaem sine Nevena... neto mi je uletilo u grlo."
"Tata, imam li ja gdje kod tebe spavati kad doem u Sarajevo?" "Sine, ima
sve."
"O.K. See you soon, tata."
"Kad dolazi, sine?"
"Kad doem... A, da te jo neto pitam: ivi li ti sam?"
"Ne ivim vie."
***
Dola je Nevena u pratnji stjuardese. Velika je to sad cura i ne mogu je vie
podii u naruje. Donijela mi je teku "Camela".
S aerodroma se vraamo taksijem. Pokazujem joj njenu sobu:
"A, gdje e ti tata spavati?"
"U drugoj sobi."
" Ali nema kreveta ?!"
"Ma, zna, sine ...mene boli kima i bolje mi je spavati na podu..."
Pokuavam spavati, ali se svako malo diem s poda, idem u njenu sobu i
gledam je kako die, kako je obraz podboila rukom, kako je zgurala deku, kako
joj noga visi preko ruba kreveta, kako na stoliu dri neku moju pradavnu sliku,
kako su joj se po elu nakupili znojni biseri i ja ih dahom hladim...
Svie, a ja sam jo uvijek budan: neka - bie vremena za san. Za san nikad
nije kasno.
***
U teko opisivom raspoloenju idem do kafane u kojoj se gazda vajda:
"Zato meni niko ne vjeruje kad laem?"
Kad ga pitam ima li jubilarnog, on odgovara: "Nema, ali ima votke."
Ba kao da su konjak i votka jedno sasvim isto, a kad bolje promislim i
jesu, svejedno mi je ta pijem, jer ve sam davno prestao uivati u piu i ono
samo slui da zaboravim da sam sve uradio da bi se vratio u Sarajevo, a nita da
bi ponovo vidio svoju djecu - od mene je svako vidio haira vie nego ona.
Stepenice su noas strmije i ima ih vie, pa se s mukom penjem do stana,
svaljujem se na leaj i hou da ispuim jo jednu, ali ni jedan prokleti upalja ne
radi.
Ne skidajui odjeu, padam u neto nalik snu i boga molim da to potraje
barem do svanua, ali se trgnem, pogledam na sat, a ono je tek prolo etrdeset i
pet minuta otkako sam zaspao i sad mi valja do jutra (bez upaljaa) dediti na
krevetu, itati neke listove koje ne razumijem, a ujutro...
***
Ujutru sam nazvao jarana u Trebinju i rekao mu da ne mogu doi, slagao da
imam puno posla...
Kako mu mogu rei da sam i ja izvadio svoj posljednji paso.
Paso kojeg mi na tom putu to mi je preostao niko nee ni traiti.
TREI OVJEK
Da nas ovjek gleda iz daljine, po gestikulacijama i arom kojim branimo
svoje stavove, pomislio bi da sigurno raspravljamo o ekonomskoj situaciji u
zemlji, o predstojeim izborima, o penzijama, otkupu stanova, hakom
Tribunalu, o svim neizbjenim temama nae svakodnevice.
Ma, jok!
Trudimo se (i to nam uspijeva) ko e postaviti gluplje pitanje!
Meho je tu ampion, sipa ih kao iz rukava:
"Kako se zove mujak od kornjae? Kako se zove mujak od vjeverice? Od
irafe? Od foke? Od ajkule?"
E, tu ga ve neko zaskae:
"Mujak od ajkule se zove - morski pas!"
Meho nije obeshrabren tim odgovorom, pa nastavlja:
"Ako u akvariju ima jednu zlatnu ribicu, kako e znati je li muko ili
ensko?"
"???!!!"
"Ubaci malo hrane za ribe: ako je pojeo - mujak je. Ako je pojela enka."
Sa zoologije prelazi na fiziku:
"Zato cigla, kad je bacimo u vodu, ostavlja krugove na vodi?"
Vrelo ljetno popodne, natopljeno maliganima, prolazi u prividnoj srei i
rahatluku - sve dok ne doe crni as plaanja, a onda se tamni oblaci navuku na
svaije elo, jer svako ima neki neplaeni raun, neki dug, crtu u kafani, cipele
sa odvaljenom petom, pokvarena kola ili mainu za ve...
Kao to se u snu prizori redaju po nekoj vanzemaljskoj logici, tako i u
pijanstvu razgovor prelazi na knjievnost, pa neko pria anegdotu o Andriu,
kako je za konzulovanja u Rimu upoznao turskog konzula, koji je bio
izvanredno obrazovan, bogat, lijep, s prekrasnom porodicom, ali koji se
svakodnevno oduzimao konjakom.
Andri ga je pitao razlog tomu, a ovaj mu je odgovorio:
"Znate, gospodine, im ja popijem jedno pie, ja sam odmah drugi ovjek."
"Pa?"
"E, onda taj drugi ovjek kae: daj i meni jednu i tako unedogled."
Meho tu prekida:
"E, pa ja sam onda, u tom sluaju, trei ovjek."
"Kako to?"
"Ja odmah ponem sa duplom!"
To me podsjeti na susret sa mojim starim poznanikom iz Beograda. Za
razliku od ostalih, inilo se da njemu ide bolje nego ikad u ivotu.
Vozio je neka bijesna crvena kola (da me ubijete, ne znam koja, jer ja kola
raspoznajem samo po bojama) i pitao me da li bih mu pravio drutvo, ima nekog
posla u Novom Sadu.
Ja sam ljutio pricere u nekom bircuzu dok on nije zavrio svoje poslove,
a onda me je odveo na ruak u jedan restoran gdje smo jeli dvije vrste ribe,
biftek u saftu, pogaice sa unkom, pecivo sa vanilijom...
Bilo bi glupo da ga pitam kako mu ide, pa sam vario svoje jelo, a on je
mene pitao: "Pa, kakav si ti ?"
Slegnuo sam ramenima:
"Ko vremenska prognoza."
"Kako misli?"
"Promjenljivo oblano, s tendencijom pogoranja i zahlaenjem."
Sad je bio red da i ja njega pitam, a on mi je kratko odgovorio: "Drim
neke tezge na pijaci u Beogradu."
Bio je ve prilino popio, pa je dodao namrtivi se: "Ja sam ti, u stvari,
trei ovjek."
Ja sam se nasmijao: "Je li to aludira na onu Andrievu priu o turskom
konzulu?"
Odmahnuo je glavom: "Nikad uo."
Tu je razgovor stao, a nije se vie imalo ni o emu priati, jer smo se ve
SUZE KLOVNA
Sjedne tamo u oak, goruu cigaretu stavi u pepeljaru, izvadi kutiju iz
depa na koulji, potoni pet-est plastinih upaljaa i uzaludno pokuava upaliti
barem jedan.
Dogorijeva mu cigareta u pepeljari, a on ide za susjedni sto, s
nezapaljenom cigaretom u usnama i trai vatre; gazda kafane ga pita je li za
kara, a on odgovara: "Ne mogu na prazan stomak."
To je ve uobiajeni, dugogodinji dijalog, ritual, procedura koja se
ponavlja ama ba svakog dana i, ako je prvi put bila duhovita, sada odraava
samo pusto due, nekad lutajue, a sada zarobljene u rezervat tri kafane i
desetak ljudi s kojima ne razgovara nego im se samo obraa (i obratno).
"Daj mi litar votke i malu kiselu." (I to je ve postalo toliko odrndano.)
TERSLUK I JAVALUK
Da bih opisao svog prijatelja Zorana Mirkovia Mutnog, trebala bi mi
pomo Affana Ramia, koji je jednom prilikom nekom Francuzu preveo na
izraz ters-ovjek kao "ovjek kojeg i u vjetakoj vilici boli zub".
Ne znam kako bi se mogao zvati ovjek sklon javaluku (javalija) i kako
bi se to moglo prevesti nekom strancu, ali znam da je Mutni osoba u kojoj su se
savreno spojile ove dvije tipino bosanske osobine.
Nisam bio svjedok, ali jedan kolega s kojim je radio ispriao mi je
tramvajsku scenu kada Mutni stoji nasred tramvaja, u svojoj punoj visini od 190
cm i ita novine, a na vrata ulaze dva revizora - jedan na prednja, a drugi na
stranja vrata i trae karte "napokaz".
Prvi, omalehan, prilazi Mutnom i trai mu kartu, a ovaj sputa pogled na
njega i, sijevnuvi oima, kae:
"Mrs u piku materinu." I nastavlja itati novine.
Malia trai pomo i zatitu od svog kolege (koji je visine Mutnog) i sada
ovaj trai kartu.
Mutni iz depa sakoa vadi mjesenu kartu; revizor je paljivo zagleda: nije
dupljak, kupon je od tog mjeseca, vraa mu je uz slijeganje ramena, a mali
ponovo prilazi i boleljivo pita:
"Pa, to je, bolan, ne pokaza meni?" Mutni sad i ne die pogled s novina:
"Mrs u piku materinu."
Svjedok sam bio (ne jednom) da bi, kada bi mu se ugasila kola na ulici, na
nervozno, sasvim izlino trubljenje vozaa iza njega, izlazio iz kola, aplaudirao
oferima iza sebe i odlazio u prvu kafanu na pie, ostavljajui mene (koji nisam
ni luk jeo ni luk mirisao), a koji se, usput budi reeno, u auta razumije ko Mara u
krivi kurac, da se razraunavam sa bijesnim sugraanima ija je urba u njihov
besmisleni ivot bila usporena. Naravno, slijedila su i nemuta objanjenja
potpuno zbunjenim policajcima. Neko od njih bi sjeo za volan i pokuao (i
uspijevao) da upali motor, nudio meni da ih odvezem negdje na parkiralite, ali
kako sam ja u svom ivotu upravljao samo trokolicom sa kuglagerima...
Nalazio sam ga u kafani kako ispija ve trei vinjak, a on bi ak i na mene
bio ljut. Pokuavao sam mu objasniti: "ta ti to treba? Sada e ti zvati Pauka, a
sigurno e ti napisati prijavu..."
Prekidao me je: "Ko im jebe mater seljaku!"
Vanije mu je bilo da je on bio i ostao u "pravu" nego pare koje se valja
iskesiti.
Njegove karakterne osobine kao da su najvie bile vezane uz kola. Prva mu
ena, Javorka, priala mi je: "Znala sam za koga se udajem, ali pojma nisam
imala za koga se udajem. Jedne godine - kad je jo drao kafi, s gutom para je
otiao da kupi auto. Vratio se poslije tri dana - bezbeli bez kola, objesio sako na
naslon stolice i otiao spavati. Prvi i posljednji put sam mu pretrkeljala depove
i nala tek polovicu para koje je ponio sa sobom. Ujutro se probudio, pretraio
depove, nije naao ni dinara, jer sam ja uzela sve pare - nije se ni poeao po
glavi, nego me je pitao: Ima li cigaru? Tad sam shvatila da mi nema vie ivota
sa njim."
Druga njegova ena (s kojom je dvije godine ivio u Americi) mi je priala
i o njihovom razvodu i kako je do njega dolo.
"Vratio se s posla - puno je radio. Ja sam jo bila nezaposlena, jer nisam
znala jezik i jo uvijek sam ila na asove. On se brzo uklopio, jer je bio dobar
sa jezikom i kompjuterima. Ne znam da li mu se desilo neto neprijatno na
poslu, ali mu je sve smetalo: te, jebem ja ovaj paradajz - ovo nije paradajz, ovo
je plastika, ovaj njihov hljeb nema nikakvog ukusa, jebo pile bez koice... a za
sve je krivio mene..."
Prekinuo sam je: "Je li pio tada?"
Odmahnula je glavom: "Nije, ali kao da nikad nije spavao - sjedio bi za
stolom, u kuhinji i plakao. I ono malo sna to bi uhvatio u toku noi proveo bi
trzajui se i u suzama."
"Pa, jesi li priala s njim?"
"Rekla sam mu da mu je potrebna struna pomo, a on se okomio na mene:
Sad sam i lud ? Meni je pun kurac tvoje brige za mene! Nismo ni rijei
prozborili nekoliko dana, onda mi je obznanio: predao sam papire za rastavu
braka. Na sudu su nam dali mjesec dana da razmislimo o toj odluci."
Poela je plakati:
"On kao da je promijenio miljenje, ali sad sam ja bila ta koja je insistirala
na razvodu. Dobro, rekao je, tebi ostavljam namjetaj, a ja u uzeti samo kola.
Ne znam ta mi je trebalo da se pobunim, a on se onda smekao i rekao da e
prodati kola - novu Tovotu - i da emo pare podijeliti."
"I?"
Mahala je glavom u nevjerovanju:
"Kreten je dao oglas u novine da prodaje Toyotu, to i to godite, toliko i
toliko prela - za jedan dolar! Za jedan dolar?!"
"Pa, ta?"
"Prodao ih je: papiri o vlasnitvu su bili na njegovo ime, regularno je
oglasio prodaju u novinama, naao se kupac, sklopili kupoprodajni ugovor, a on
je tako uivao kad mi je ispisao ek na pedeset centi."
Znao sam da se vratio u Sarajevo, ali nisam znao ta radi.
"Ne znam ta radi. ula sam da se i ti hoe vratiti? ta e raditi?" "Ne
znam."
***
Tek sam nedavno sreo Mutnog u Sarajevu. Sjedili smo do fajronta u kafani,
a onda otili kod mene. Do neko doba noi (jutra) smo pretresali nae uspomene
iz Amerike, hvalili se jedan drugom kome je bilo tee u Americi, ba kao to se
osuenici na smrt busaju svojim poinjenim zloinima...
Ta zemlja kao da je iz njega iscijedila sav tersluk. Priao je tiho i smireno i
gledao negdje u daljinu...
"Moram kui", rekao je iznebuha, mada je ostala jo cijela polovka loze.
"Moram oprati ve."
"Jebo te ve. Moe spavati ovdje..."
"Ne, ne - zbilja moram."
To me je podsjetilo da i ja moram napokon (poslije sedam dana) skinuti ve
sa trika na prozoru...
On je izaao, a ja sam ostao da sjedim i da buljim u daljinu - ve se ve
sedmi dan suio na prozoru, a ja sam mislio o svojoj djeci, o djeci Mutnog, o
tome kako nam nita nije ostalo, pa ak ni na tersluk!
Javaluk - kako kome?
postojala "ona moja", onda "ona moja Mirjana", a pravi ok za sve je nastao kad
je pred svima nazva "moja vjerenica".
Mnogi su izraavali sumnju da takva uopte postoji, ali se promjena na
njemu toliko oitovala da je bilo jasno da se neto deava.
Zajedljivci su ga izazivali: "Zato je katkad ne dovede na pie?" Prezrivo
je odmahivao rukom: "Meu vas pijance?"
Mi to i nismo u naim alkoholnim maglama ni primijetili, ali gazda kafane
nam je potvrdio da Bomba pije sve manje i manje - reklo bi se skoro nikako.
Jednog proljetnog dana ga sretoh u Koevskoj ulici s ogromnim buketom
jorgovana. Nespretno ga je sakrio iza lea, pa sam ga zajebavao:
"Bomba, jesi li to bio u pljaki? Da nisi malo prestar za to? Kako ide?
Proda li se ta?"
Zbunio se i poeo neto petljati o tom da mu je majka u bolnici, da nita
nije ozbiljno, da je otila na neke pretrage...
U svemu tome ne bi bilo nita udno da tog jutra nisam sreo njegovu majku
kako se s punim cekerima vraa sa pijace.
uvao sam to za sebe, nisam ga htio provaljivati pred rajom, ali nisam
mogao izdrati a da ga ne upitam:
"Bomba, kako ti je stara?"
"Hvala; u redu je. Nije bilo nita: lana uzbuna. Pustili su je sutradan."
Sve rjee i rjee je dolazio u kafanu. Kad je ve poelo mrcvarenje
Sarajeva, poto je on stanovao u Hrasnom, potpuno smo izgubili svaku vezu.
Potom je dola i moja Amerika, pa ba nisam imao blagog pojma gdje su
raja, jesu li jo u Sarajevu, jesu li ivi, jesu li u jednom komadu...
Za Bombu su mi rekli da je tu, da se penzionisao i da se opasno provalio.
Naletjeli na njega na tramvajskoj stanici. Bio je trijezan i poao kui, ali ga
ja pozvah na pie. Malo se nekao, ali je, uz ono obavezno "samo na po jednu",
pristao.
Sjedili smo "kod Matia" na Marindvoru, a muzika je bila toliko glasna i
napadna da smo u stanju bili izmijeniti samo par reenica.
Ve se bliio fajront, pa mu ja predloih da skoknemo do mene - opet "na
samo jednu".
Pristao je:
"Ma ta ima veze sad - svakako si me naeo."
Znao sam da kod kue nemam nita od pia, pa sam od gazde, Solde, na
revers uzeo flau konjaka.
Rekao sam mu da sam uo da se penzionisao i pitao ga moe li se ivjeti od
penzije.
"Moe kurac! Da mi nije majke... Nije mi jasno kako uspijeva od one
crkavice platiti reije i jo svaki dan neto skuhati, a i meni doturiti za cigare?"
Zaboravljajui na tuu nevolju, samosaaljivo sam rekao:
"Ti bar ima majku", a onda mi je palo na pamet:
"Izvini to te pitam, ali ta ti je sa Mirjanom, jesi li jo s njom?"
"Super. Samo ekam da joj se roditelji ispale u Trpanj - zna, oni tamo
imaju kuu, pa da ja preem u njen stan. A, ko zna - kad si ti mogao u tvojim
godinama, zato se i ja ne bih prienio i, akobogda, imao neto ovako..."
pokazao je na sliku moje djece na zidu.
"to da ne? Nek ti je sa sreom, zna Bomba, nema nita gore u ivotu
nego biti sam..."
A, onda je iz njega provalilo:
"Ma koga ja to foliram, pika li mi materina?! Zna, Daco, istina je da sam
Mirjanu upoznao u Trpnju. Istina je da sam je imao namjeru eniti. Samo sam
neto preutio... Sjea li se kad si me ono jednom na ulici sreo sa buketom
jorgovana? Iao sam Mirjani u bolnicu - bolovala je od cerebralne paralize. Rat
je samo pogorao stanje. Umrla je odmah na poetku: jedina ena koju sam
upoznao u ivotu koja od mene nije nita traila osim malo njenosti, jedina
ena koju sam volio..."
Digao je pogled prema mranom nebu i zaridao: "Oh, Boe - jebem li te!"
I ja sam digao pogled prema nebu i pomislio kako Bombi ama ba nita ne
bi znailo da sam rekao: ta e? Bog dao - Bog uzeo.
NOSTRADAMUS
Kobeak je najavio svoju odluku da od prvog aprila prestaje piti, pa je to
razlog da to svojski zalijemo. Sjedimo u Siranu, a oko nas se roje prosjaci kao
muice. Kako Kobeak ima udan smisao za humor, da je jednom klincu pet
maraka da me proziva: djeiji pisac, a ovaj se svojski trudi da zaradi svoj
honorar, pa se uskoro svima popeo navrh glave i tjeramo ga od stola, ali on sada
trai jo pet maraka da prestane. Vjerovamo bi ih dobio da ga konobar za uho ne
izbacuje iz kafane. Od toga dana mi se taj klinac pretvorio u pravu dnevnu moru
- nije bilo kafane u koju sam se mogao sakriti, a da me on ne nanjui.
Bezobrazno je sjedao za sto, traio "pet maraka, djeiji pisac", a nije se
ustezao ni da me na ulici vue za rukav. Naravno da sam ignorisao njegovu
drskost, ali ne toliko zbog tih pet maraka, nego to je u njemu bilo neto zlo to
je zrailo iz njegovih tamnih oiju bez sjaja, lica bez osmijeha, usnica vrsto
stisnutih u jednu crtu...
S nelagodom sam se pitao ta bi bilo da je samo desetak godina stariji - ne
bi mi traio pare, nego bi ih oteo, a ja bih pri tome i zaradio batina. Vidio sam
njegov budui ivot kao na dlanu: sa dvanaest godina e oboriti neslavni rekord
u provalnim kraama i u deparenju i zavriti u popravnom domu gdje e samo
usavriti svoje sposobnosti i proiriti djelatnost na dilanje droge; esto silovan
od starijih zatvorenika izgubie svaki osjeaj za dobro i zlo (to e i dokazati
prvog dana po izlasku iz Doma kada e silovati mlau sestru); tamo e i stei
reputaciju "zajebanog frajera" (ne bez osnova), pa e njegovi bivi cimeri, koji
su ga u poetku maltretirali i iskoritavali, strahovati od susreta s njim - nikad se
nee nai neki vrst dokaz da je on direktno umijean u seriju tajanstvenih
premlaivanja (pa ak i osljepljivanja) nekih ljudi iz polusvijeta, ali e ga uvijek
pratiti apat i dva kerbera, koja e na njegov mig biti spremna na sve; gazda
kafane e mu se klanjati do zemlje, nikad mu ne naplatiti ceh i s olakanjem
disati kad izae iz kafane; njegove tamne oi dobie sjaj, ali ne zbog promjene u
dui, nego sve ee upotrebe igle, a lice bez osmijeha e uvijek vie govoriti o
njemu nego tetovae po cijelom tijelu (pri pokuaju da pree u Italiju, policajci
e ga pitati odakle mu te tetovae, gdje ih je napravio, a on e odgovoriti: To mi
je od roenja, to se policajcima nee uiniti nimalo duhovitim); iznenadne
provale bezrazlonog bijesa e ga uskoro i samog staviti na tapet i poee da
smeta malo veim maorima nego to je sam...
...snai e ga u hotelskoj sobi, s iglom u veni, a zvanini izvjetaj e glasiti
da se radi o predoziranju i tako e se zavriti jedan nimalo sretni ivot, jedna
predodreena sudbina...
Sve mi te slike prolaze pred oima dok sjedim u svom stanu u Pod-Gorici i
zalud ekam dolazak (ili barem telefonski poziv) majstora koji treba da mi
popravi mainu za ve, a ja se ne usuujem izai iz kue da ne bude bilo: Pa gdje
si ti, juer sam te traio?!
Ostajem bez cigareta, a zvono na vratima i telefon ostaju nijemi, a ve sam
mu dao akademskih pet sati zakanjenja, pa biram najistiju od prljavih koulja arape i nisu toliko vane, jer nemam namjeru nigdje skidati cipele, nemam ni
volje ni elje da se brijem, nego da odem "daleko, to dalje...", a to znai nekih
stotinjak metara do prve kafane, do Alfa...
Sjediu tamo i razmiljati kako da namaknem pare da platim telefon i
kiriju, a u kafanu e bez daha uletjeti mali Mirza Mujki, na Mirzi:
"ika Kerime, mogu li dobiti flau vode?"
"Moe, sine."
(Mirzi, na devastiranom koarkakom igralitu preko puta, svaki dan uta
basketa i rastura i starije od sebe.)
ika Zoka e mu rei: "De, Mirzi. Evo ti dvije marke - kupi sebi cocacolu", a Mirza e odbiti: "Nemojte, ika Zoka - to je puno para."
Kad nije u koli i kad ne igra basketa, on na oku Gorue i Kranjevieve
prodaje neke dide, a kad ne radi ni to, onda pomae u kui...
Svi u kafani ga miluju po, kao gar, crnoj kosi, a on uzvraa blistavim
osmijehom, bljeskom zahvalnosti u oima, a ja gledam njegov budui ivot: u
etvrtom razredu osnovne e se upisati u pionire Bosne, a po polasku u
gimnaziju u juniore; imae vremena da redovno ide na treninge, u kolu, da
iletu pomae pri molovanju, a po zavretku gimnazije e upisati DIF, a do tada
e ve biti standardni prvotimac Bosne, a uskoro i reprezentacije Bosne i
Hercegovine; za Olimpijske igre 2012. godine, sva raja e sjediti u kafani kod
Kerima i na televiziji emo gledati finale izmeu Bosne i Amerike; ostae tri
sekunde do kraja utakmice, a Amerika e voditi sa dva koa razlike; Mirzi e
pokuati trojku, ali e biti fauliran i izvoditi tri bacanja, a mi emo svi arlaukati:
Ajde, Mirzi, ajde Mirzi...
... on e se okrenuti prema kameri i bljesnuti svojim osmijehom (jer zna da
ga gledamo) i sloiti sva tri bacanja, a mi emo se napiti kao urke i slaviti do
zore ...
I tako e poeti jedan ivot kojem je sam Mirza odredio tok.
***
Pitam se kako to da tako jasno mogu vidjeti tue sudbine, vidjeti budunost
drugih ljudi, a sva moja budunost se gubi u magli u koju ne mogu proniknuti?
JOJ, RAZLIKE!
Surovo zvono na vratima me budi u pola est ujutru. To je Boro Konti,
moj komija. U prvi mah se pitam ta li je njemu prahnulo da me budi u ovo
nedoba, a onda se sjetim da s njim trebam putovati u Banju Luku.
Nema se vremena za kafu, pa, tek da bih saprao usta, klepim jedno lako.
Dole nas eka Enes u kolima. Osjeam neku vrstu treme (ne straha!), jer
sam posljednji put u Banjoj Luci bio prije dvanaest godina sa Ivanom Kordiem
na snimanju Vremena knjige i sada kao da se poslije toliko dugo vremena
sreem sa bivom djevojkom i postavljam si neumitna pitanja: je li se
promijenila? jesam li se ja promijenio u njenim oima? voli li me jo? volim li ja
nju?
Mrkli je mrak i bilo bi poprilino dosadno da Enes u kolima nema
strahobalne kasete panske muzike i Santane.
Tek kad je svanulo, gledajui krajolike pozlaene oktobrom, mislim:
"Boe, koliko volim ovu zemlju!"
Prisjeam se svog putovanja autobusom kroz Ameriku kada se putuje
satima, a pejsa se ne mijenja, a ovdje se ak i temperatura mijenja od okuke do
okuke, od brda do brda.
Volio bih da je s nama moj ameriki ura, Paul, zaljubljenik u prirodu, pa
da gledam kako mu se vilica oklembesila od uenja i ljepote.
Stigli smo u grad prije devet sati i Boro i Enes me vode u neku
evabdinicu gdje je, po njihovom uvjeravanju, najbolji banjoluki evap, ali
nije otvorena, pa oni idu na neko drugo mjesto, a ja ostajem u kafani preko puta,
jer svakako ne mogu jesti na prazan stomak.
Pijem kafu i votku i pitam se kako da pronaem Branka uka. Konobar
BOSANSKI SAN
Prole nedjelje je u ruevinama stare Vojne bolnice pronaen le mukarca.
Policija je zagradila prostor utim plastinim trakama, a mi smo kroz izlog
Kerimove kafane poluzainteresovano pratili ta se deava. A, vala, nije se imalo
ta pratiti.
Poslali smo Doktora da se raspita, a on se vratio s priom da je rije o
ovjeku od etrdesetak godina i da je umro prirodnom smru - od pia.
Ali sad na stranu koliko se Doktoru moe vjerovati kad je maloprije
provalio: "Ja znam ovjeka - jo je iv."
Priali smo o dugovjenosti, pa ga je neko upitao: "A, koliko mu je
godina?"
Doktor se malo zamislio, a onda odgovorio: "Mislim da mu je etrdeset i
osam."
Policija se razila i ute trake su uklonjene, a neiji san je bio upakovan u
crnu plastinu vreu, a ja sam se, ne znam ni sam zato, sjetio Nurke.
U doba kada jo nije bilo termoakumulacione pei, Nurko je poeo da sanja
svoj san. Naime, svi su tada troili lo-ulje i Nurko je tu vidio svoju ansu. Iz
Mirkove automehaniarske radnje je pokupio neku skalameriju i napravio kolica
na kuglagerima i naplaivao svoje usluge prevoza tekih kanistera. Kad bi zapao
snijeg, sanke su mijenjale kolica.
Osim toga se verao po najstrmijim krovovima i istio snijeg, ubacivao
umur u podrume, tucao led ispred radnji u Titovoj i briljivo uvao svaki
zaraeni dinar. Mi smo tada ve poeli kupovati nae prve cigarete na komad, a
preem na vlahov."
To je bilo nae posljednje prijeratno druenje i vienje.
ivot, taj nepredvidivi reiser, nas je 1992. godine ponovo spojio u istoj
bolnikoj sobi.
Nurki je stopalo bilo razneseno. Nagazio je na minu - i to nau.
Priao mi je: "Kola sam prodao i kupio kalanjikov. Pobjegao sam iz
Vogoe i otiao s Amelom i Kenanom kod stare. Mislio sam da e me
rasporediti na neku lokaciju koju poznajem, gdje u braniti svoj komiluk, a oni
me zadili na neko mjesto za koje prije rata nisam ni uo... I, eto...", pokazao je
na nogu iz koje su virili fiksatori.
Bio je hladni decembar, a Nurko je bio gorak: "Zna li ta sam dobio?
Amela je ove godine dobila pola metra drva - za sve ono to sam imao i o emu
sam sanjao cijelog ivota."
***
Poslije povratka iz Amerike sam ga uzaludno pokuavao pronai. Ako ita
ove redove, molim ga da mi se javi na telefon 220 - 643, da ga upitam da li jo
sanja i da li se svi nai, bosanski snovi moraju zavriti tragedijom ili smru?
LJUBITELJI IVOTINJA
U prolom broju nainih kobnu greku i navedoh broj svog telefona. Istina
je to kau da je put do pakla poploan najboljim namjerama, pa je tako i moja
najbolja namjera bila samo da mi se javi moj jaran kojem dadoh "umjetniko"
ime Nurko.
U pola sedam ujutro (po starom), to e rei u pola est po novom, zvoni
telefon i angrizavi enski glas (toliko odvratan da mi jasno rie vlasnicu:
oblajhana kosa, brii ispod mesnatog nosa, bradavica na obrazu, tusta guzica
upakovana u frotirne gae u kojima drijema nikad doivljeni orgazam) sipa mi
tiradu prijetnji "da e prestati kupovati Slobodnu Bosnu" zbog mojih tekstova:
"Ti pie o svojim kerkama ba kao da samo ti ima djecu!"
Da je neko normalnije doba dana, da nisam mamuran i bez cigareta, da me
ne eka hrpa neplaenih rauna, spustio bih glas i objasnio da ja ne piem o
svojoj djeci, nego o djeci, tim, kao to to tuno ree moja prijateljica Ferida
Durakovi, prekrasnim biima koja nemaju budunosti.
Ovako, s obzirom na stanje u kojem se nalazim, ne preostaje mi nita drugo
nego da zalajem: "Sluaj, pizdo! Pa, nije valjda da oekuje da piem o tvojoj
djeci?"
Iz kese za smee kupim nedopuene ikove, vadim dva jajeta iz
"Koga?"
"Zna ti koga. Nju."
"Pa, kako izgleda?"
"Koliko se sjeam, bila je to prelijepa djevojka, blijeda lica i s izrazom
dosade. Nije bilo nimalo strano. Nemoj se bojati. Preivjee, to ti kae tvoj
Garo: opet emo mi sluati nae Beatlese."
Poeo sam plakati, a on mi je dlanom obrisao suze, posjedio jo malo i
ostavio me da spavam.
Danima sam ekao da mi se ukae Garina vizija, ali ona se nije
pojavljivala, a kako sam se iz dana u dan osjeao sve bolje, jednom sam rekao:
"Ma, ko te jebe" i iziao iz bolnice.
* **
Sada, dok kripi ploa na gramofonu, ja razmiljam da moda svako ima
svoju viziju, da e Ona po mene moda doi u crnom Jaguaru, rei mi: "Zalupi!
Zakljuaj!" I to e biti to.
INSPEKTOR HAMZIGAHOP
Osmijesi na licima i onih rijetkih prijatelja su se tiho gasili poput logorske
vatre na oktobarskoj kii, jer ve je proao mjesec dana kako sam se vratio iz
Amerike i to ne "pun kao brod". Nisam ba kokuz, ali jebo pare kad ih nema s
kim potroiti...
Ulazim u Slogu. Za ankom (novim) ona ista tupa lica koja sam i ostavio
pri odlasku, a koja nisu registrovala ak ni rat, a kamoli moje petogodinje
odsustvo. Za stolovima etvrtaste glave mnogo mlae od mene. Listam lica
jedno po jedno, kao da listam knjigu potjernica, ne bih li prepoznao nekoga, ali
svi su slini, slino obueni, slino oiani, priaju sa slinim naglaskom, koriste
iste rijei u razgovoru... Nema meni u tom stoglavom biu nita poznato.
Sjedim za ankom, okrenut prema ulaznim vratima. U kontralajtu se
pojavljuje silueta, zastaje za trenutak, privikava oi na polumrak, a onda se
pomie i u isto vrijeme i ja i silueta irimo ruke i letimo jedan drugom u zagrljaj:
"Ma jesi li to ti, jebo te patak?", uzvikujemo istovremeno.
Bio je to Koke Hamzigahop.
"Kako je?", pitam ga.
On samo iroko razmahnu rukom po sali:
"Sam vidi. Goli papak."
"Ti?"
"Ma, ne znam, moj Koke... Ispuh'o sam k'o balon. Doekali su me k'o
***
P.S.
Par dana nakon njegove posjete sam sjedio kod Kerima i s ika-Enesom
priao neto o istoriji Bosne. Obeao sam mu da u mu donijeti knjigu Nijaza
Durakovia Prokletstvo Muslimana.
Sve sam pretraio, ali je nisam mogao nai.
Pomislio sam: pa, majku mu, nisam lud. Nije je niko mogao pojesti.
Onda mi je kroz glavu samo prostrujalo: "Hamzigahop."
HRANA ZA MAKE
Nisam znao da make, tako smrde. Cijeli ivot sam proveo okruen njima.
Rodonaelnik stotina maaka koje su prole kroz moj ivot bila je Kraljica
Majka.
Jedne zime sam je naao kao crnu, upavu grudu u snijegu i odnio kui.
Babu i djeda sam ubijedio da je maor, pa su mi dozvolili da je zadrim.
Kraljica nije bila ba neke ljepote za izlobu, ali se pokazala nevjerovatno
jebeljivom, pa nije bilo trenutka kad nam po kui nije skakalo pet-est maia.
Majka je vodila brigu o njima sve dok ne bi stasali za glasanje, a onda bi
krenuli svojim putevima.
Ipak jedan maak, Cuni, ostao je zauvijek. Obolio je od teneaka (da,
dobro ste me uli), od kojeg, ako nisu vakcinisani, za kuie i maie nema
lijeka, ali ja sam zabijatio da ga spasim: istio sam mu njuku i grlo od gnoja
tapiima za ui, hranio ga mlijekom na pipetu, trijebio mu buhe i preivio je.
Postali smo najbolji prijatelji.
Spavao je zajedno sa mnom u krevetu i, na uasavanje mog djeda i bake,
jeo i iz istog tanjira sa mnom.
Kaem, nikad nisam osjetio nikakav neprijatan vonj, ali kad sam uao u tu
sobu, zanebesalo mi se kao da me je neko opalio tosom: mokraa, izmet,
ustajali zrak, ukiseljeno mlijeko, pokvarena pateta...
Ali, to je valjda isto kao i sa prljavim arapama - tvoje ti nikad ne smrde.
Zatekao sam se u dijelu grada u koji inae rijetko zalazim. Iao sam u
direkciju Vodovoda uloiti reklamaciju to mi ve mjesecima dolazi raun za
vodu za etiri osobe, na ime prijanjeg stanara, a ja sam ko uk... Pametnice u
Vodovodu su mi rekle da prvo moram odjaviti prethodnog stanara. Pitao sam zar
nije logino da njega odjavljujem samim tim to sebe prijavljujem, ali kako je
njima logika potpuno nepoznat pojam, samo su slegnuli ramenima i nastavili da
oblizuju prste umaene burekom.
Sjetio sam se da u blizini stanuje (ili je stanovao) ia. Kupio sam flau
ovim maketinama."
***
U gradu sam sreo Dragana Janjia. Ispriao sam mu da sam bio kod ie.
Zabezeknuo se: "ie?! Kojeg ie?"
"Pa, naeg, jedinog ie!"
Dragan je mahao glavom: "ia je umro devedeset pete. Kad si ti bio u
Americi. Cijelo Sarajevo mu je bilo na sahrani."
"Ma, daj, Dragane - znam ta govorim."
Ponovio sam mu i zadnje rijei koje mi je uputio, njegov strah da ne
poslui kao hrana makama...
"Jesi li itao moju zadnju knjigu?"
"Jesam. Pa, ta?"
"Sjea li se prie AJ OD ALEKSANDRIJSKE RUE?"
"Podsjeti me."
"E, pa u toj prii maak Sokrat mezi svog mrtvog gazdu. Ti, Daco, vazda
mijea literaturu i ivot."
***
Ostavio sam nedopijeno pie (to mi se rijetko deava) na anku i zapucao
u Logavinu. Na mjestu kue koju sam jutros "posjetio" bile su samo ruevine.
OVJEK
KOJI JE VOLIO VOZOVE
utnja nam je kao sjekira visila iznad glava prijetei da prekine i onu jedinu
vlas to nam je spajala nekadanje ivote.
Ve sam se tri puta dizao od stola, listao prebogatu diskoteku to je imao,
njeno milovao hrbate knjiga koje bih rado ponovo proitao, prosjaio bar djeli
njegove panje ne bi li mi ponudio neku knjigu ili plou na posudbu, ali on je
blijedim oima samo zurio u neku daljinu (ili dubinu), otkidao filtere sa cigareta
i puio jednu na drugu kroz ogroman ibuk od trenjevog drveta i gunao:
"Boe, kakva li sad govna ne prave! Sjea li se Primorke?", pitao me je
zaboravljajui da je on barem dvostruko stariji od mene.
"Eh, kakva je to cigara bila!", lagao sam kao da sam ih tonu ispuio, mada
se ona prestala proizvoditi dok sam ja jo uvijek piao u gae. Pitao sam ga je li
za kafu, a on je neodreeno mahnuo rukom to je moglo znaiti i ovo i ono.
Ipak sam pristavio pocrnjelu dezvu.
Da budem iskren, svratio sam kod njega da mu izbijem koji dinar: ve sam
bio pripremio priu kako mi je majka iz Holandije poslala paket s odjeom za
koji moram platiti carinu od sto maraka ili e se vratiti nazad, ali nisam imao
anse da mu je sloim, jer je on, im me je ugledao na vratima, posegnuo za
"takulin" (tako je uvijek zvao novanik) i, kao bezbroj puta do tada, izbrojao mi
ba onoliko koliko sam namjeravao traiti.
Kafa kao da ga je malo oraspoloila, pa je zapoeo razgovor:
"Nisi doao samo zbog para, jelde? Htio bi mi turiti u one svoje
kakosezvae novine. Zar ne moe priekati da riknem? A, uostalom, vie e o
mom ivotu saznati od drugih ljudi - meni, a i ja njima, sasvim nepoznatih, nego
od mene."
"Ma, nije ika-Rajko..."
"Daj, ne seri."
I ja sam prestao, jer je ono to je rekao bila iva istina.
"Imate li ta ljuto?"
"Ima pun bife nekakve jebene kruke. Svi navalili da mi donose na peke
kruku, kao da vie niko u ovoj Bosni ne pee ljivu. 'Ajd naspider i meni
jednu."
Naa veza je, najblae reeno, bila udna. (Prijateljstvom se to, zbog
ogromne razlike u godinama, nikako nije moglo nazvati.)
Prije svoje smrti moj djed me je ostavio njemu u amanet. Njihovo
prijateljstvo je bilo duboko i iskreno, ali nije sezalo dalje od kartakog stola za
kojim su danima i noima ljutili preferans, ali se tu i prekidalo, jer su bili suta
suprotnost.
Moj djed je bio slika i prilika utogljenog austrougarskog (kasnije
kraljevskog, a jo kasnijeg komunistikog) inovnika kome su red i zakon bili
"sve i svja", za ika-Rajka se prialo da nema ni dana radnog staa, da je cijeli
ivot proveo u lopovluku i varanju ljudi.
Dodue, prialo se i to da je nekad davno dobio posao u Poti, ali da nije
izdurao ni mjesec dana, jer su ga uhvatili kako kompletne poiljke baca u pe, a
njegovo navodno objanjenje je bilo da meu pismima mora biti i onih koja
sadre tune vijesti, pa je htio potedjeti primaoce. Nekom prilikom sam ga
pitao da li je to istina, a on se sipljivo nasmijao i zavrtio glavom:
"To je neki polupismeni kreten proitao u jednoj od onih idiotskih
novinskih rubrika pod naslovom Da li ste znali, a odnosilo se na Williama
Faulknera, a onda je to prikaio meni. Ja u Potu nikad nisam ni zavirio - osim
kad sam iao da bunarim."
Moj djed je, po vlastitom priznanju, samo jednom bio u prilici da prevari
enu dok je bio u austrougarskoj vojsci u Deru, u nekom bordelu za vojnike, a
ika-Rajka je bio glas enskaroa ije su najee rtve bile snae u vozovima.
Ako je ikad i imao "radno mjesto", ika-Rajku su to bili vozovi.
Tu je depario gastarbajtere, prodavao im dupljak lanie i satove (prialo
se ak da ih je, nakon to bi ih opeljeio, izbacivao iz voza u punoj brzini, ali ja
biti pojedene.
"Miljacka je opet plava", rekao je ribama.
"ta ree?"
"Miljacka je opet plava", ponovio je.
Ba tog jutra sam prelazio preko Skenderije i Miljacka je izgledala kao i
uvijek (ne kao na razglednicama!): prljavouta i depresivno runa.
"Da ti, Eso, ipak nisi suknuo koju?", pitao sam ga.
Odmahnuo je glavom: "Zna ta mi se sino desilo?"
"Pojma nemam."
"Imao sam sastanak s curom."
"Maala", rekao sam ironino. Nije se obazirao, nego je nastavio:
"Poslije dvadeset i osam godina. S curom s kojom sam se posljednji put
vidio prije dvadeset i osam godina."
"I, ta bi?"
Slegnuo je ramenima:
"Nita. Bili smo na Keminom i Indexa koncertu. Pored nas su sjedili neki
klinci - on i ona. Ma, kakvi klinci - bilo im je preko dvadeset i kusur godina.
Momak mi je zatraio vatre, a onda nas upitao jesmo li za pivo. Donio je tri
plastine ae - ja sam odbio. Ponudio sam da mu platim. Nema govora. Dok
nas je Duan Gojkovi peglao svojom trubom, predstavili smo se jedni drugima,
a onda sam se ja digao da kupim nove pive, a njegova djevojka (ispostavilo se
ena) je odbila: u treem sam mjesecu trudnoe, rekli su mi da jedno pivo ne
moe koditi, ali... Kad je Pimpek izaao na scenu, svi su se digli na noge, a kad
je zapjevao Bacila je sve niz rijeku, ne znam ni sam kako, ja sam svojoj
"partnerici" poloio ruku na rame, a ona me obgrlila oko pasa. Nisam ni skontao
da sam pustio suzu kad je Oliver zapjevao Oprosti mi pape, a djevojka (ena)
nas je upitala da li imamo djece. Rekao sam da imamo etiri kerke."
"Koliko su stare?"
"Starijoj e biti punih jedanaest u decembru, a mlaoj je negdje oko pet i
po."
Znam da je zvualo glupo ali sam "svoju" pitao:
"Koliko je tvojima?"
"Dvadeset i tri i devetnaest."
Oni su razmijenili zbunjene poglede... Poslije koncerta otili smo zajedno
na jo jedno pie, rastali smo se - momak je ponudio da nas odbaci do kue, a ja
sam mu rekao da bi mu to samo bio dever jer ivimo na suprotnim krajevima
grada... Odetali smo do ulice koju sam nekad toliko volio, otiao sam kui i
nisam mogao zaspati... U neko doba sam se digao, obukao - laem! Nisam se ni
skidao - i lutao gradom...
Stajao sam na obaniji i gledao u Miljacku koja se plavila i tekla uzvodno.
I kroz glavu mi je prolo kako je potrebno samo malo da se nagnem preko
ograde i da me tok odvue do izvora... Kroz glavu mi je samo prolazilo: A,
noas ako slua, nek uje bol, samo bol... i priao mi je drot i traio linu kartu...
FITRIJA
Sreli smo kod ipada, biveg Osloboenja ili, svejedno kako to sad neko
zove, jer imena traju samo kad se prikae mrtvima.
Prolo je skoro petnaest godina od naeg posljednjeg susreta. I to, ba, ini
mi se, na istom mjestu.
Ja sam nosio tekst u Veernje novine (Jutarnje novine), a on je urio na
posao u oblinju banku gdje je radio.
Pitao me je: "Daco, ako boga zna, ima li kakve kanafe?"
Teko mi je bilo dokuiti zato li bi mu trebala kanafa u tim jutarnjem
satima, a on mi je objasnio:
"Puklo mi je dugme na tolama, spadaju mi, a moram na posao..."
Poto se ne sjeam da sam ikad u ivotu nosio klupko kanafe u depu,
izvukao sam kai iz pantalona i dao mu ga, a on mi je urno odmahnuo rukom:
"Vidimo se kasnije u Siranu..."
Sad je stajao tu: isti! lampavo svezana, naherena kravata, sako krivo
zakopan, tole na po guza, cipele koje su samo mogle sanjati o kremi i etki,
vjena dvodnevna brada...
Dodue, bilo je neke razlike: vie to nije bilo ALHOS odijelo "na kredu",
nego rahmetli Versacijevo, a na ruci je, umjestu Kirovskog, blistao Rolex...
Nakon grljenja i ljubljenja bezuspjeno sam pokuao vratiti vrijeme
petnaestak godina unazad, pa sam ga upitao: "Treba li ti kanafe?"
Sjetio se i poeo skidati kai s pantalona: "Evo ti - original imitacija
skaja..."
"Ma, zajebavam se", odmahnuo sam rukom.
Tapanje po ramenima i "E, moj Daco" i "E, moj Sejo" nije moglo vjeno
trajati i nelagoda je postajala sve vea: on se bojao da mu ne zatraim para, a ja
sam se lomio da mu ih ne zatraim.
Jedina spasonosna reenica (iako sam bio kokuz) bila je: "Sejo, ajmo na
pie?"
"Ne pijem ti ja, evo ve deset godina."
"Ti?!"
"Ne da mi ona moja fitrija."
"Ko ti je fitrija?"
"Ma, ne znam sjea li se ti nje... Bila je konobarica na Sedreniku... ini mi
se da smo bili zajedno kad sam je ja utinuo za guzicu, a ona krenula da mi opali
amar... Bila je (i sada je) metar i ilet, pa je fulila. Rekao sam joj: kad slijedei
put proba da me oamari ponesi tokrlu. Ona me je tad hraknula - boe dragi,
kako me je samo hraknula!"
"I?"
"Eto, sretnemo se u Danskoj. Prvo smo iznajmili neki restorani... onda
smo otvorili svoj. I to smo prodali i poeli da se bavimo biznisom..."
(Sejo je, inae, imao problema s izgovorom i mijeanjem rijei. Mlai
misle i priaju da mu je nadimak Sejo Tufahija doao od toga to je u prodavnici
ploa traio Tufahije i kaskade, a ja pamtim davnanju priu kako je jedne noi
doao kui k'o treska, zavirio u friider, izvadio tepsiju, obilno je zalio
mileramom, posolio, pobiberio, smazao je i zaspao k'o zaklan.
Ujutru je pitao majku:
"Mati, ima li jo onih filovanih paprika od sino?"
"Ma, kakve te crne paprike spopale? Uneredio si mi cijelu tepsiju tufahija,
a ja ih maksuz spremila za goste."
Priao mi je da je, za vadionu, materi, za Osmi mart, kupio kokos.
"Kakav, bolan, kokos?"
"Ma, ona skuplja to. Zna ta je to? Ono malo bodljikavo to raste u
Sehari."
"Misli-kaktus."
"Jebaji ga - nit' je cvijet, nit' je drvo."
"Kakav ti je to biznis?", pitao sam ga.
"Priat u ti. Dolazim opet slijedeeg mjeseca da vratim stan, pa se
vidimo."
"Kad si podnio zahtjev?"
"Juer."
"E, moj Sejo. Ti misli da je to tek tako. Mene su jebavali dvije godine..."
"Obeali mi ljudi."
***
KOLEGICA
"Ja sino dva bez vaenja i jo jedan kasnije", u deset sati ujutro, poslije
tree loze hvalie se ezdesetogodinjak, kojem niko ne bi dao te godine, nego bi
mu dodao jo dvadeset.
Njegov vrnjak je neto skromniji: "Ja opalim svoja standardna dva i to je
sve."
Prikljuuje se i trei, valjda jedino bie koje me pri samom pogledu na
njega moe izvui iz duboke depresije, jer samo pomislim: "Kad ovo Bog dri
na zemlji...", ali ne dovrava svoje sinonje "seksualno" iskustvo, jer mu se
misao izgubila izmeu dva guca vlahova. Iz enife se, nakon pola sata, vraa
etvrti da bi zapoeo: "Neete mi vjerovati raja, a ja sam..."
Ali ga prekidaju:
"ta si, dina ti, radio po sata u hali?"
"Ma, zna, nosim one duge gae na ukur - pa, dok naem ukur, dok ga
izvadim - skoro da se upiam."
"ta si ti sino", pitaju ga vodnjikave oi, ali i on je zaboravio temu o kojoj
se prialo, pa nastavlja:
"Takav sam prebranac napravio - da se smrzne."
STAKLENO OKO
Joj, joj kako bih volio zaspati, koliko mi nedostaje san - a strah me je
zaspati. Ima ak i gorih stvari nego to je stvarnost, a to je san koji je prati.
Prije nekoliko dana sam sebi viljukom izvadio oko - da me pita zato, ne
bih ti znao odgovoriti, ali se odgovor vjerovatno krije u tome da su mi se oi
nagledale toliko gada, pa mi je to bilo najjednostavnije rjeenje da si upolovim
muke.
Kae mi jaran:
"to si nisi izvadio oba oka - rijeen problem za svagda."
"Onda bi to znailo da si odreem i oba uha, jer ne mogu vie sluati
gluposti..."
Ne slae se on: "Mislio sam da si ti barem malo pametan - odrezao ui ili
ne odrezao - opet uje!"
Da se ne bih natezao s njim, nekako se naoh u tramvaju. Guva - ne
moe dahnuti. Izvadim ono stakleno oko to sam ga namontirao, pa ga bacim u
zrak.
Policajac pored mene me ljutito pita: "Je li se ti to zajebaje?"
"Ma, jok, bolan", kaem pomirljivo, "samo gledam ima li mjesta pozadi."
"Ti ba trai belaja", hvata se on za pendrek, a ja pomislih: "Nema vie
zajebancije - valja se buditi..."
ljapkam bosim nogama po hladnim ploicama kupatila, pipam oi, ui,
gledam ih u ogledalu - sve je na broju.
Kroz kosti mi gmie hladnoa dok besmisleno sjedim na WC-olji, puim i
nastojim odagnati san, jer iz iskustva znam da jedna mora nikad ne dolazi sama,
uvijek je slijedi druga...
Vratim se u sobu, a soba puna ljudi:
"Ah, tu si", uskliknue ba kao da su mi se obradovali.
"A, gdje bih to trebao biti?", upitah.
"Ne pametuj, nego priznaj", mrgode se oni.
"Ne znam o emu priate", iskreno im odgovaram.
Mau mi knjigom (koju sam objavio prije deset godina) pred oima:
"Sve ovdje pie".
Pokazuju mi tekst u kojem sam napisao da sam ubio roenu babu, a meni
laknu:
"Ah, to! Ma, to je samo pria..."
"Ma, kome ti pria? Kako si u detalje mogao opisati kako si sakrio le?
Takvo ta se ne izmilja. Evo ovdje lijepo stoji:
Sjetio sam se kako sam babino tijelo umotao u kariranu deku, koja je na
jednom mjestu bila progorjela, jer ju je ona koristila za peglanje.
Nije bila teka. Kao da nosim dijete od pet godina. Bilo je kasno i nije se
uo nikakav zvuk kad sam poeo silaziti niz stepenice. Prvo sam mislio da tijelo
odnesem do Ciglane, tamo gdje Koevski potok uvire u ulicu ure akovia...
Ipak sam se predomislio, jer je trebalo prei dobar komad osvijetljenog puta, a
tamo je uvijek bilo drotova... Zato sam je odnio u podrum. U podrumu nije bilo
svjetla, ali ja sam ga poznavao kao vlastiti dep - rodio sam se i odrastao u toj
kui. Sa strane su se nalazile drvene upe, ije sam daske, u djetinjstvu, esto
odvaljivao i krao ogrjev kad bi ga nama u kui ponestalo. (Baka me je uvijek
prekorijevala zbog toga. Znala je da kradem, jer sam iz podruma donosio
"brezu", koja je bolje grijala, ali je bila skuplja, a mi smo troili jeftiniju
"kreku".) U jednom hodniku je bila i jedna nevelika, ali duboka nia, ispunjena
amotom, ciglama, keramikim ploicama preostalim od "kraljevih" pei koje
stanari jedne godine, kad se pojavie "kraljice" pei, poruie. Razgrnuo sam tu
gomilu kra, uvukao babin le to sam dublje mogao u niu, pa sve ponovo
zatrpao. Nisam se bojao da e ikome ikada pasti na pamet da tu neto kopa, a
nije me zabrinjavao ni eventualni zadah raspadanja lea, jer podrum je svakako
bio smrdljiv, memljiv, zaguljiv...
Zavrili su s itanjem:
"ta sad kae?"
"Ama, ljudi, to je bio samo ruan san i to je sve."
"Kako zna da je bio san?"
LET IZNAD
VRAPIJEG GNIJEZDA
Moja pokojna tetka Mira bi padala u pravu depresiju kad na Boi ne bi
pao snijeg. To je slutilo na teku i nesretnu godinu.
Ne znam ta bi rekla da je doivjela ovogodinji Boi bez ijedne pahulje,
sa proljetnim temperaturama kada se Boi Bata znojio ispod svoje bunde, a
njegovi jeleni umalo nisu lipsali od ei.
Sjedim pored otvorenog prozora i gledam komiju Pau kako u dvoritu
ekiem lupa po nekom autu. Ne znam ta mu je namjera - da ga popravi ili
uniti?
Nisam platio zadnji raun, pa su mi iskljuili telefon. U stvari, mene mogu
zvati, ali ja ne mogu nikoga.
Zato i sjedim u kui i ekam poziv od djece i sati prolaze li prolaze, a niko
se ne javlja.
Na zvonjavu telefona skaem sa stolice i diem slualicu.
Na drugom kraju je neki nepoznat glas:
"Sretan Boi ili Merry Christmas, kako ti se vie svia."
"Opet neki duhovit zajebani to nema druga posla", pomislim i odgovaram:
"to meni estita - nisam se ja rodio danas. estitaj njemu. Naalost, ne znam
njegov broj."
"Kladim se da ne zna ko te zove."
"Da li bih trebao znati?"
"Sjea li se kad sam ti iz murije u Njemakoj poslao estitku za Novu
godinu i obeao ti da emo slijedeu doekati zajedno?"
Malo sam se premiljao, a onda uskliknuo: "Vrabac!!! Pa, gdje si, jebo te
patak..."
"Evo me. Mi nikad ne proslavismo onu Novu godinu, pa te sad zovem."
LET IZNAD
VRAPIJEG GNIJEZDA (II)
ega me je sad strah?
Zato ne mogu da spavam?
Bez problema sam otiao u inostranstvo - u Zagreb.
"Hvala, gospon", rekli su mi kad sam im pokazao svoju bosansku
putovnicu.
U avionu KLM-a prelijepa meleskinja, stjuardesa, uukala me ebetom i
jastukom i pitala:
"Are you O.K.?"
Rekao sam joj jednostavno da nisam, mada sam joj mogao priati da sam
daleko od toga da ikad budem O.K., da joj navedem hiljadu razloga zato vie
nikad u ivotu neu biti O.K...
LET IZNAD
VRAPIJEG GNIJEZDA (III)
"Ajde, picni se malo. Izgleda k'o da si spav'o u oluku. Jebem te stara",
rekao mi je Vrabac zagrlivi me kao da sam mu mlaa sestra.
"Stani, bolan, da suknem jo jednu. Onda u."
"E, bogami, k'o da e ti pobje'. Dok se ti istuira, ja u zvati Beth, svoju
djevojku, pa idemo negdje na veeru..."
Izaao sam iz kupatila i ugasio bojler, a Vrabac me pitao:
"Koji ti je kurac? to ga gasi?"
"Pa, zna... struja..."
ROENDAN
Prekapao sam po nekim starim oevim dokumentima i naao Odluku da se
moj otac kanjava smanjenjem plate od 50%, jer je na probu hora Narodnog
pozorita doao u vidno pijanom stanju te kolegi Stanku Zidoveku nanio tee
tjelesne povrede... itd. itd.
Odluka je nosila datum 18. januar, 1955. godine. Dan kad sam se rodio.
(Interesantno je da se iste godine, istog dana rodio i Kevin Kostner, pa je to oit
dokaz da je astrologija prdimahovina, jer se iz priloenog moe vidjeti da nam
ivoti nisu ili ba slinim tokom.)
To je bilo moda najvie to je moj otac uradio za mene u svom (i mom)
ivotu jer, prije nego to sam doekao svoj prvi roendan, utrapio me je baki i
djedu.
Ne pamtim prve godine. Sjeam se samo toga da bi se moja baka sva
unezvijerila kad bi se pribliavao moj roendan, jer, kao po nekom pravilu, tog
dana bio bih obino bolestan - krzamak, upala krajnika, upala srednjeg uha...
Ne pamtim ni one roendane kad sam poao u kolu, jer ih nije ni bilo. Bio
sam pozivan kod druge djece na roendanska slavlja, ali nikako da ja pozovem
njih. (Tek kasnije sam shvatio da baka i djed sebi nisu mogli priutiti taj troak,
a i spaavala su me bruke da moja raja iz razreda vide u kakvoj izbi ivim.
Znate, siromatvo ni onda nije bilo na cijeni.)
Pitao sam baku:
"Bako, imam li ja roendan?"
"Ima sine, kako da nema. Sva djeca ga imaju."
"Bako, je li to ono kad sam bolestan?"
Godine su prolazile i roendani su izgubili svaki smisao. Nije me
oduevljavala pomisao da sam svake godine stariji, da sam napravio jo jedan
korak ka grobu i tu nisam vidio nikakvog razloga za slavlje.
Jedino to se nije promijenilo da sam tog dana obavezno bio bolestan. Ili
bih dobio mare od Ive i Mate, blizanaca iz moje ulice, ili bih slomio ili uganuo
ruku ili nogu. Elem, uvijek je bio nekakav belaj.
Ve tad sam razvio fiks-ideju da ako doivim etrdeset prvu godinu - sve
e biti u redu. Naime, s toliko godina je umro moj otac.
Taj etrdeset prvi roendan sam doekao u Americi.
Da ne grijeim duu, moji prijatelji (koji su saznali datum mog roenja iz
knjiga) napravili su mi birthday party, ali ja sam ba taj dan povadio sve zube iz
vilice i sav sam bio oamuen od novokaina koji sam primio, a da ne priam o
tome to nisam mogao nita ni okusiti ni popiti.
Nita se nije promijenilo od tog "kobnog" roendana. Naprotiv, stvari su
postajale sve gore.
Tako sam nekako dogurao i do ovog etrdeset estog.
Bio sam odluio da na sijelo pozovem barem komije, ali sam se dan prije
naopao neega u Ekspresu i probudio se sa stranim bolovima u elucu i sa
PAUK NA ZIDU
Sjedio sam Kod Kerima i pio aj, njeno da ne moe njenije stiskao svoje
bolno koljeno uz "uh" i "ah" i odluivao kako moram otii (najzad!) na pregled
kod Adnana Dizdara - jeste da nemam socijalnog, ali raja mi je, pa e mi uraditi
ono to misli da treba...
Pod prstima sam osjeao bazen vodurine to se nakupila u aici koljena,
premjetao se sa stolice na stolicu ne bih li naao povoljniji poloaj za sjedenje ali dabe. Boli, pa boli!
Neete mi vjerovati, kad sam ve pomiljao da odem kod svog jarana i
komije Dragana koji ima bonsek, pa da si odreem ovu jebenu nogu koja mi ne
slui vie nizata osim da boli, pored izloga prolazi Krcko (dr. Adnan Dizdar), ja
mu kucnem da svrati na kafu...
"U frci sam, Daco."
"Daj, ne jebi - pogledaj mi ovo..."
"ta ti je?"
"ini mi se da imam vodu u koljenu."
Zavrnuh nogavicu, a Krcko mi svojini klaviristikim prstima pree preko
noge: "Ma, jok! Nema ti vodu u koljenu - ti ima votku u koljenu."
To me utjei. Pravo me utjei. Zato odoh kui i skuhah si aj od konjogriza.
(Donio mi ga moj prijatelj Milan Andri, pametan kao to je uvijek i bio, skonta
da od pisanja nema nikakva haira, pa se posveti hodanju po planinama i da bere
travke to e njegovim jo uvijek zabludjelim novinarima, koji vjeruju da pisana
rije moe promijeniti neto, olakati svakodnevne i svakolike muke.)
Uvukoh papir u ovu spravu prema kojoj imam jedan ambivalentan osjeaj
(nekad je milujem njenije nego to sam ikad milovao svoju djecu, a ona mi se
smijei - nekad lupam po njoj kao to ne bih lupao po najcrnjem dumaninu) i,
kao Rahmanjinov pred koncert, koncentrisah se... kad: Telefon panino zvoni!
"ta je, bona?"
Zove me moja budua ena iz Kanade:
"Imam pauka u kupatilu!!!"
"Daj, sree ti, uzmi Osloboenje i upljaskaj ga."
"Nemam Osloboenja."
"Uzmi Toronto Times..."
"Ne kupujem, ne itam to..."
"ita li papue? Ima li papue na nogama?"
"Ali, to je tako odvratno..."
"Zna ta emo, duo, ti saekaj, zarobi pauka, ekaj da skoknem do
Kanade, pa emo ga zajedno predati sudu u Hagu. Vai?"
"Ti sve na egu..."
"Osim toga, sjea li se? jednom sam ti rekao da se nikad ne smije pripaliti
cigareta na svijeu, jer tim inom uzima ivot nekom mornaru, na bilo kojem
brodu, na bilo kojem moru... Pauk je srea."
"Dobro, dobro... Posluau te, mada ti uvijek govori o srei, ali malo radi
da je ostvari."
"Slabo te ujem, a moram i zavriti tekst koji jo nisam ni zapoeo... Volim
te. Vozdra."
"Sjea li se ta si mi zadnji put, kad si me zvao, priao?"
"Nemam pojma:"
"Zbilja se ne sjea?"
"Jok. Podsjeti me."
"Ako se ne sjea, onda je bolje da te ne podsjeam."
"Odoh sad. Hvala ti to si zvala, ali mi konjogriz vrije na poretu..."
"ta?! Konjogriz!?"
"Nije vano - volim te."
"Uh, jebote", kaem sam sebi dok sjedam za mainu i mislim kako je
beznadeno volim.
Tek sam ukucao naslov, a telefon opet zvoni. Hou li ili neu podignuti tu
prokletu slualicu to mi rijetko da nekakav pozitivan zvon?
"Ja?"
"Zna ta je bilo? Edo umro."
Kao na screenu kompjutera mi prolaze sve "ede" u mislima, ali ne mogu da
naem "file":
"Koji Edo?"
"Ma, na Edo."
"Jebi se", kaem prijatelju koji me zvao, ba kao da je on kriv to je Edo
umro i ba kao da je Edo kriv to je umro.
Kad god neko drag ode, ja pomislim: "Mogao sam...", ali shvaajui
besmisao te pomisli, uhvatim se za glavu, gledam u zid na kojem sunce, kroz
gelerom razbijeno staklo, rie "paukovu mreu" (taj toliko otrcani izraz) i
razmiljam o tome da pauk ne plete svoju mreu, ona je ve ispletena, ve sam,
svi smo, uhvaeni u nju, a pauk samo eka da nas pokupi.
Pljusnem se hladnom vodom po licu, zajebem konjogriz, otvorim pivo i
kaem si: "Pauk je srea."
(RE) INKARNACIJA
ak i bez naoala bih ga poznao na kilometar. Niko tako ne hoda kao on,
kao da rukama vesla po vazduhu. Svejedno, dok mu se usta nisu rasula u biser
osmijeha, da ne bih ispao budala, poletio sam mu u zagrljaj:
"Mirza!"
"Gdje si, mali", rekao je bez rijei, ba kao da nije prolo stotine godine
otkad smo se zadnji put vidjeli.
Prije tih par stotina godina mi je za moj petnaesti roendan poklonio
Heseovog Stepskog vuka i uvukao me u neto iz ega se jo danas pokuavam
iskobeljati. (Samo desetak sekundi prije i desetak koraka od Katedrale, sreo sam
svoju pokojnu profesoricu "esha" i rekla mi je da ita ono to piem u Bosni i da
joj je drago to me je nauila neemu: "Vidi, Dario, moe se pisati i bez psovki", rekla je, a ja sam joj, bez imalo potovanja, odgovorio da me je ona samo
nauila kako se upotrebljava "upravni govor", a da sam se ja s psovkom rodio i
odrastao, da nikakve pouke nisam naao u njenom insistiranju da znam
Pukinovo Tatjanino pismo - napamet.
Iako je bila pokojna (ali dobro se drala), pozvao sam je na kafu, ona je to
elegantno, kao to to ve pokojnice rade, odbila... rastali smo se bez stiska ruke.
Sad sam stajao s Mirzom i stiskao njegove svemogue ruke, koje su
mijenjale osigurae u mom stanu, postavljale garnie za zavjese koje nikad
nisam ni kupio, a samim tim ni objesio, pentrale se na krov, vrlo strmi krov da
mi instaliraju TV antenu... i, kao i uvijek, kad nema kome ta rei, bio ti drag ili
nedrag, pitao: "Hoemo li na pie?"
To je bilo tek reda radi, jer sam oekivao da e odbiti, ali on na moje
zaprepatavajue iznenaenje, prihvati, pa odosmo kod Hame.
"Hamo, daj mi onu moju... ta e ti, Mirza?"
"Ja u isto."
Tu se zabezeknuh.
Ako je bilo ovjeka od koga sam mogao i htio neto nauiti - to je bio
Mirza.
Kad sam bio klinac, kad mi je jedino bilo vano podvui ruku pod Mirinu
suknju, on me je uio ikebani, pokuavao me navui na judo i karate, u naem
kultnom sastajalitu, Biblioteci, nevjerovatnom brzinom lovio muhe u zraku i
putao ih van (da bi se one opet vratile nazad), objanjavao mi pojam
reinkarnacije, a ja sam se na to samodopadnim smijehom i, ve tad steenom
gorinom, odgovarao:
"Mirza, kad bih u buduem ivotu bio vilin konjic, koji ima samo jedan
ivot, pomislio bih: hoe li se ovaj ivot ikad zavriti? Da sam dvjestogodinja
kornjaa s Galapagosa, mislio bih kako je ovaj ivot kratak. Nemoj mi, Mirza,
praviti bespotrebni osjeaj krivnje da kad god, sluajno ili namjerno, zgazim
mrava, da, u stvari, moda, ubijam svog reinkarniranog oca?"
Nepotrebno je i pominjati da je Mirza bio vegetarijanac. Nauio me recept
za filovane patlidane - to je dobro u piku materinu! (Izvini, pokojna
profesorice "esha", ali, otme mi se.)
Na stolu su se puile brizle, a Hamo je dodao jo sira i kajmaka... Bokali
po bokali...
"I, Mirza?", pitao sam.
"Ma, nita, Daco."
"Gdje si bio?"
"U Americi."
"Ma, znam to. Nego gdje?"
"U tvom komiluku. U Chicagu."
"ta si radio tamo?"
"Zajebi to." (Mirza, inae, nikad nije psovao.)
"Lepo pitam - ne vream."
"Mogu li jednu?" (Onaj Mirza nikad nije puio.)
"Radio sam u klaonici", povukao je Mirza velik cug i naruio jo jedan, ali
samo jo jedan bokali.
Kad si sam s najboljim prijateljem, vrijeme i smisao izgovorenog gubi
SEDAMNAEST
MINUTA SREE
(i vjenost samoe)
Nikad u ivotu nisam bio vei kokuz. (to ne znai da neu biti, jer jo
nisam platio raune.) To je zato to vie vremena provodim pored telefona nego
u kafani. U kafani i postoji ansa da mi neko zovne pie, ali da me neko zovne
telefonom - zaboravi na to! (Osim ako se ne radi o nekoj klimakterinoj ludi
kojoj smeta moj ve na prozoru.) Pa, ipak, dogodi se i to udo. Prepoznajem
drag glas, a ona mi kae da moe razgovarati samo sedamnaest minuta, jer joj
jo toliko traje kartica.
U tih sedamnaest minuta pokuavamo jedno drugom rei sve to smo
propustili, pravimo nerealne planove kako da opet budemo zajedno,
posjeujemo mjesta gdje smo nekad zajedno bili, zaklinjemo se da vie nikad
neemo ponoviti iste greke, onih sedamnaest minuta curi li curi sve do tupog
signala da je mojih sedamnaest minuta sree proteklo i da mi se valja vratiti u
abokreinu svog ivota, koji se mjeri popijenim piima i ispisanim karticama
teksta. (to se svodi otprilike na isto; nikakve koristi ni od jednog ni od drugog:
popijeno u ve sutra ujutru povratiti, a napisanog se ve sutra niko vie nee
sjeati.)
Stavljen na torturu kratkotrajnog sna, ekam svanue, ba kao da je ovaj
TELEPHONE LOVER
Glupo mi je i otrcano poeti pismo sa "Dragi Daco", pa ga poinjem sa:
Najdraa, svaki moj dan se moe opisati kao "hard day's night", sve dok ne
primim tvoje pismo ili ne ujem tvoj glas. Sino sam ti rekao samo jedan od
mojih uasa vezanih uz ili za tebe, to to ne mogu ni u jednom svom tekstu
(prii) pomenuti tvoje ime, pa zato sad koristim priliku da, umjesto eufemizama,
kao "djevojka iz jedne daleke zemlje" (uj, ba mene - djevojka), iz sveg glasa i
iz sveg srca izgovaram i piem tvoje ime.
Jutros sam otaljao svoj tekst za Osloboenje. Poslao bih ti ga, ali ne
vjerujem da bi bila sretna proitati ga, jer je ivi odraz onoga kako se osjeam.
(Iskljuujui tebe, naravno.)
Da te malo vie volim, ja bih ti preporuio da nema nikakva posla sa
mnom, ali poto sam ja jedno jako sebino (ne mogu biti tebino!) stvorenje,
piem ti ovo pismo zato to se ja osjeam bolje - a kako je tebi, ivo me boli...
Jo juer sam odluio da bivoj punici neu dati televizor, ali jutros mi ona
banu na vrata - i, jebaji ga, ta u? Dadoh joj ga. Eto, takva je moja vrsta volja.
Ako je u meni ostalo imalo ljudskosti, onda je to da ne elim nikome
nanijeti bol, ali ova prokletinja od ivota kao da me tjera da nanosim bol i tugu
samo onima koje volim.
Znam da je sve ovo jako konfuzno - nisam navikao pisati ljubavna pisma
nekome koga toliko volim. (Osim ako se ne honoriu.)
Ti to mnogo bolje radi. To je ono to me izluuje i zato se "guim od
ljubavi" prema tebi.
Opet skaem s teme na temu: jedne godine smo se Abdulah Sidran i ja
zapili, prenoili kod njega, pjani i mamurni kakvi smo ve mogli biti, poslali
smo njegovu tadanju enu da nam kupi cigara i neto za doruak i obaveznu
Politiku. Sidran ju je uzimao zbog ahovskih problema.
Kako ona napusti stan, Sidran mi se primaknu uhu, ba kao da je stan
ozvuen:
"Vidie da mi nee kupiti novine."
"Otkud zna?"
"Zato to me mrzi. Moj Dacika, kad bi mi majmun stavio ujutro ruku na
elo, ja bih ga volio do kraja ivota."
Bez uvrede, lepo kaem - ne vream, meni jedan "majmun" ve decenijama
stavlja ruku na elo, a ja toga nisam ni svjestan.
Zna (nema pojma kakav je merak napisati tvoje ime), to zvui i pomalo
bolesno, ali se teko naviknuti na ljubav, dostojanstvo, povjerenje - ako si
cijelog ivota bio lien toga, pa si sam u sebi stvorio jednu ivotinjsku predstavu
da je tvoje bivstvovanje samo tvoje i da je vano preivjeti, a da su emocije
samo teret kojeg se mora otarasiti.
Puno su mi nedostajali telefonski razgovori s tobom, pa sam ih
improvizovao u svojoj glavi, a da me bog ubije, ne znam o emu smo priali.
(To, uostalom, nije prvi put.)
Samo znam da s moje strane nije bilo nita pametno. ak mi se ini da sam
ti jednom prilikom nudio brak, ali si me ti s nokta odbila.
Mom delirinom raspoloenju je djelimino doprinijela i gripa, a i naprosto
nevjerovatne promjene vremena. (Zna kako Hamlet kae: "Kad duva
sjeverozapadni vjetar, ja razlikujem sokola od aplje, ali kad duva jugo, ja sam
lud ovjek." Ili tako nekako.) Ostale razloge ti i ne trebam nabrajati.
Nedavno sam bio u Londonu. George Harrison me pozvao na snimanje
svoje nove ploe. Nisam ba neto bio oduevljen, ali smo se strano proveli.
Bio je tu i Ringo, pa sam iskoristio priliku da uzmem autogram od njega i
poaljem ga svojoj kerci Neveni, jer je ona ludo zaljubljena u njega.
Sreo sam i Malinu i njegovu enu Lidiju i, naravno, neizbjenog Zlaju
Peglu. Nije se nita promijenio. Dok smo tutnjali po pubovima, rekao mi je:
"Moram neto veeras prignjeiti, pa makar i u."
Pitao me je kako sam ja stao po tom pitanju, a ja sam mu odgovorio (znam
da ovo zvui prosto): "Moj Zlaja - nekad sam sanjao da spavam sa enama, a sad
sanjam da drkam."
Dobio sam kanarinca na poklon - tek toliko da u kui imam ivo bie. Evo,
nemam ga ni sedam dana, a ve bih ga zadavio.
Kad mi probije mamurnu glavu, pitam ga: "Jesi li ti ptica ili magnetofonska
traka? Gdje se gasi?"
Od Afana Ramia sam traio da mi posudi sto pedeset maraka, a on mi
ree:
"Mogu ti posuditi samo petnaest hiljada."
"Pa, kako u ti, bolan, Afane, vratiti?"
"Znam da mi sto pedeset nikad u ivotu nee vratiti. A, ako mi je neko
duan - vie volim da mi je puno duan."
Ne znam koliko je bio ozbiljan, jer s njim se nikad ne zna, pa bi mi to bila
ansa da najzad vidim svoju djecu. I tebe, bezbeli.
Otkucava dvanaest sati i ja moram nositi tekst u Redakciju, pa zato
prekidam ovo pismo i nadam se da emo se uskoro uti. I vidjeti.
JEREMIJA-TERAPIJA
Nikad mu nisam saznao pravo ime. Upoznali smo se u bolnici (ludnici?)
jedne godine, ne znam tano koje, ali znam da je to bila godina kada su Sidran i
Kusta dobili Zlatnog lava u Veneciji za Doli Bel. Novinari iz jednog tadanjeg
visokotiranog lista (u isto vrijeme niskomoralnog) doli su mi, k'o biva, u
posjetu e da bi plasirali priu kako je Sidran plagirao moje prie i moj scenario.
Tu uplju insinuaciju sam (uprkos novanoj ponudi), ono to se kae, s
indignacijom odbio.
Nije bilo razloga da budem u bolnici. Dodue, postojao je jedan! U to
vrijeme sam bio lud. (to ne iskljuuje mogunost da nisam jo uvijek.) Kako se
oitavalo to moje ludilo? Osim "normalnih manifestacija ludila", zaljubljivao
sam se u svaku enu, djevojku koju bih upoznao, sreo, pa ak samo ugledao na
ulici. To me je cijepalo, pa umjesto da pronaem svoj mir u nekom samostanu ili
manastiru, ja sam lijek potraio u manastirki i obilasku brojnih sarajevskih
kafana i kafia to je izazvalo sasvim suprotan efekat - iz dana u dan sam bio sve
lui i lui.
Tako sam se jednog jutra probudio u bolnici na odjeljenju koje je vodio
Dubravko Horvat. Prepoznao sam propisanu terapiju - istu onu koja je mog oca,
u istoj bolnici, zanjihala na pasu bolnikog ogrtaa u smrdljivom bolnikom
klozetu, desetak godina ranije. Odbio sam primati te lijekove i Dubravku
objasnio svoje razloge, a on mi je izaao u susret i prepisao mi neto drugo.
Osjeao sam se da "svakim danom sve vie napredujem", pa sam letio kroz bolnike hodnike pjevajui: And therapy is what we need, my friend...
Tad sam i upoznao Jeremiju. On bi letio iz suprotnog pravca i pjevao: Ja
sam ja - Jeremija, sluio sam stari kadar izofrenija... To nas je nekako povezalo,
valjda ta suprotnost, jer kako sam ja bio zaljubljen u svaku enu na ovom
svijetu, on je bio zaljubljen u samo (vjerovatno fiktivnu) jednu i itao mi debele
sveske soneta njoj posveenih.
Jeremiju su otpustili iz bolnice, bliio se i kraj moje terapije, ali sam ja
odbijao da je napustim. Moda pogaate razlog: u meuvremenu sam se zaljubio
u svaku sestru i doktoricu. Ali, doao je, morao je doi, i taj dan. Izaao sam iz
bolnice i osjeao se poprilino izlijeenim. Naime, nisam se vie zaljubljivao u
svaku, nego u svaku drugu enu. Dubravko mi je pri izlasku rekao da nita ne
brinem, da kad naem jednu, nijedna druga mi vie nee pasti na pamet. Tako je
i bilo. (Ali, da budem iskren, ne vidim u emu se sastojao napredak: prije sam
bio lud za svim enama, a sad sam bio lud samo za jednom.)
Sjedio sam jednog ljeta sa svojom "jednom i jedinom" u bati Park kafane i
cijeli svijet je bio moj. Preo sam kao maak od zadovoljstva kada bi ona
prekrstila svoje duge noge i zabljesnula druge stolove, kada bih registrovao
poglede koji bulje u njene grudi skrivene samo prozirnom indijskom kouljom,
kad bi se nagela, promrsila mi kosu i poljubila me iza uha...
Od puta Gradine ulicu je prelazio poznat lik. Ustao sam sa stolice: "Hej,
Jeremija!"
Mahnuo sam mu rukom, a on je za trenutak zastao, onda se osmjehnuo:
"Hej, Terapija!"
Predstavio sam ga svojoj curi i prvi put ga upitao:
"Kako se ti, zapravo, zove?"
"Jeremija."
"Mislim - zaprave?"
"Jeremija - zar se ne sjea da si mi ti dao to ime?"
Uljuljkan u svoj san o vjenoj ljubavi i poprilinom dozom mastike, nisam
mogao odoljeti da ga ne upitam ta je s njegovom vjenom ljubavi kojoj je
posvetio i napisao hiljade soneta. U oima su mu se rodili oblaci i samo je
kratko odgovorio:
"Udala se, ja nikada u ivotu neu imati nijedne ene", a onda je skoio sa
stolice i ja ga poslije toga godinama nisam vidio.
Slijedei put sam ga sreo (skoro na istom mjestu) ispred ipada i pourio
mu u susret. Bio je to on, mada se promijenio: nosio je elegantno odijelo,
aktovku u ruci.
Uskliknuo sam:
"Hej, Jeremija", a on me pogledao praznim oima i rekao:
"Oprostite?"
"Hej, Jeremija. To sam ja - Terapija! "
"Mladiu, niti sam ja nekakav Jeremija, niti Vas poznajem, a Vama bi bolje
bilo da odete kui da se malo istrijeznite", i sigurnim, samouvjerenim korakom
proao pored mene. Bio sam siguran (a opet nisam) da je to bio Jeremija, ali sam
posluao savjet te osobe i otiao kui i prieljkivao slijedei susret. Nije se
desio.
Zadnji put sam ga samo vidio (negdje prije samog rata). Davno sam
prekinuo sa svojom "jednom i jedinom". U meuvremenu ih je bilo jo, ali tad je
samoa pritiskala svaki damar u mom mozgu, pa sam kupio nekakav slovenaki
porno asopis.
Nikada ne obraam panju na lica (i druge dijelove tijela) mukih likova u
tim "foto-romanima", ali kao da me grom oinuo kad sam prepoznao lik koji
tandri tri koke - Jeremija!!! Bio sam siguran (a opet nisam) da je to on.
Nisam mogao vjerovati da se preko soneta dolazi do porno asopisa.
IAK U KOSI
Bila su to teka vremena. Ni porediti sa sadanjim, ali, opet, na svoj nain teka. Ma, bila su to ista vremena - ekali smo i nadali smo se boljem, a nismo
shvatali da je jedino izvjesno na ovom svijetu u naem postojanju samo plima i
oseka, koju mi ne moemo kontrolisati - ona ne samo da ima utjecaj na mora i
jezera, nego na svaki fluid u ivuem svijetu, tako i na nau krv i nau spermu...
Poneseni tom nekakvom plimom, kao djeca smo sanjali obogatiti se - to je
znailo kupiti si "angajke" tene i "superriflice", pa smo ili na Ciglane i na
Betaniju i ljepilom mazali stabljike ika da bismo nahvatali tiglie, koje bismo
onda pakovali u kartonske kutije "Jaffa" narandi i prodavali na pijaci.
Naravno da se od te rabote nikad nismo obogatili, ali bilo je dovoljno za
"grku baklavu" i bozu kod kome ili za "solo" grah u Ekspresu, bilo je dovoljno
para da zaigramo "ize", da bi nam onaj jalija Davor (kojim im je moj djed
uvijek prijetio: "Ako ne bude sluao - zavrie kao Davor") uzeo i zadnju
petobanku.
Odmalena smo shvatili da je ivot surov i da je bog aljivdija, da nekom
dijeli vilama, a nekom lopatom, da je svako pokazivanje neke njenosti ili
sentimenta samo znak slabosti koja moe izazvati jedino prezir u oima drugih...
Ali krv i sperma su ve dolazile u fazu plime, pa se nije moglo sakriti ko nam je
"simpatija" (reeno tadanjim rjenikom).
Svoju ljubav smo izraavali na udan nain: ganjali smo svoju "izabranicu"
po Velikom parku i zabijali joj ike u kosu. Mi, "mukarine" smo tad redom
bili oiani na "tarzanke", ali su cure nosile duge kose, povezane "rajfovima" i
(pretpostavljam) bilo je jako bolno izvaditi ike iz kose, a, bogami, ako je
ljubav bila vea - to znai vie iaka u kosi - sljedovalo je ianje. (U Ann
Harbouru, u dravi Michigen, nakon jednog bijednog nastupa itanja moje prie
- dan prije sam izvadio esnaest zuba - prila mi je sasvim nepoznata djevojka i
pitala me da li je se sjeam. Pojma nisam imao, ali sam je pokuao armirati
svojim bezubim osmijehom:
"Pa, ko bi zaboravio tu crnu kosu i zelene oi", a ona mi je odgovorila:
"Kosa je narasla - morala sam je oiati nakon to si mi zabio grm iaka u
nju.")
Bila su to i vremena nadimaka. Moda okrutnih, ali tanih. Nismo se
dijelili po imenima, nego po nadimcima. Sjeam se Slunte, brae Usre i Posre,
nekog Ljige, Smote-smotanog, Pedera (u kolu je dolazio obuen u odijelo, s
DEGUTANTNA PRIA
Druili smo se nekih tridesetak godina. Nikad ga nisam volio. Ne vjerujem
ni da je on mene. A, i zato bismo se voljeli kad nita zajedniko nismo imali?
Zato smo se druili?!
U to doba, kad smo se upoznali, "prijateljstvo" se mjerilo litrima. (Ispijenog
pia.) Tu smo bili bare-bare. Bilo je to sasvim dovoljno. To to on nikad u
ivotu nije proitao nijedne knjige (time se hvalio), a ja itao ak i one
nenapisane, nije pravilo neku veliku razliku izmeu nas - stavi "flaicu" na sto i
postajali smo isti.
im mi se sklonio s pogleda, tako mi se i smetnuo s uma. I tako godinama.
Bio sam tada u Americi i uzalud se nadao da sam jedan od svojih ivota
odradio, ali mi se telefonom javila njegova biva ena iz Kanade. Nita - samo
da popria.
Na televiziji su Chicago Bullsi rasturali njujorke Knickse, pa sam jednini
okom gledao Jordana kako plazi jeziinu, a drugim telefon, ba kao da osjeam
neku krivicu to joj ne mogu posvetiti potpunu panju...
Dolo je i do neminovnog:
"Javlja li ti se...?
"Nikad. upak."
"Kako je mala?" (Imali su kerku paraplegiarku.)
"Hvala ti to pita - dobro je. Mnogo joj je bolje. Jeste da kota, ali nalo se
ljudi koji su mi pomogli."
"Da, nemoj troiti telefon - daj mi svoj broj, pa u ja tebe zvati." (Nisam je
nikad nazvao.)
ivot, taj neponovljivi i nepredvidljivi reiser, odveo me jedne noi na
koncert abana Bajramovia i tad sam prvi put pomislio na njega: isto papansko
odijelo, razlabavljena kravata, cer od uha do uha, rairene ruke... Jedina razlika
je bila u tome to, irei ruke, aban hoe da zagrli cijeli svijet, a moj prika hoe
da ga uzme.
Kao i u svakoj looj prii, desilo se i to da sam ga ve sutradan sreo na
ulici... Neiskreni zagrljaj, cer od uha do uha, koulja ispala iz pantalona...
Pozdravili smo se tradicionalnim sarajevskim pozdravom i dobrodolicom: "e
si, pika ti materina?"
Nije mu dugo trebalo da pree na izradu:
"Ima li za pie? Pun sam ko brod ovih jebenih danskih para, ali je u banci
toliki red..."
Sjedili smo u kafani (ime joj ne smijem pomenuti, jer me gazda opomenuo
da mu pravim lou reputaciju pominjui ime njegovo i ime kafane - k'o biva: tu
se skupljaju samo pijanci. Rekao sam mu da otvori slastiarnu, pa niti u ja ikad
vie navratiti, niti u ga kad pomenuti u tekstu) i on me stalno nutkao mezom i
AVOLJE KANDILO
Ne troim ja pare (pola moje zarade) da bih uo mrzovoljni (ipak dragi)
glas svoje prve ene ili slatki, ali mrski glas svoje druge ene - sjebem ih preko
telefona da bih uo svoju djecu, da ih pomilujem kroz slualicu... Od prve
kerke ujem da me nita ne razumije, jer priam na bosanskom, a druga mi
jednostavno kae: "Goodbye!"
Nema vie ni tata Daco, nema vie nita.
U tom neraspoloenju naletim na svog jarana Nerku: odemo kod Hame na
pie. Nerko je mesar i ceker mu je vazda pun nekih zerzevata za mezu, ali meni
se u gui zgutila neka kugla bodljikave ice, pa niti jedem niti govorim. Njemu
je to pomalo neprijatno, pa pokuava zapoeti konverzaciju: "Napie li se ta,
Daco?"
Preko kurca mu odgovaram: "Zakolje li se ta?"
Vidi Nerko da sam ustao na lijevu nogu (bukvalno i jesam, jer sam pri tom
nagazio na naoale pored kreveta i skrio ih, a nema Fude u radnji da mi ih
popravi) pa me vie nita i ne pita, a ja sam mu zahvalan na tome.
Ali, blagoslovljena utnja ne moe vjeno trajati: u kafanu ulazi H. i pria
vic koji je svima nama ispriao hiljadu puta - ili ga pokuao ispriati, jer nikad
nije stigao do poente: "Ma, ne znam kako ide dalje, ali znam da je ba dobar
fol..."
Nije mu dugo trebalo da mi prisjedne na muku:
"to ti, Damonja, nita ne napie o meni?"
"Da imam ta - napisao bih, dragi H."
(Ovim lankom, kako svi moji dumani zovu moje pisanje - osim predivne
sekretarice Nermine, koja pojma nema koliko narastem kad me upita: "Jesi li
donio priu?" - ispunjavam nepostojei dug prema H.)
Jedina svijetla taka (ako se takom moe nazvati osoba od sto i dvadeset
kila) ovog jutra je Hamo, gazda kafane, sa svojim vjeitim, neunitivim cerom,
pa mi se ona kugla u grlu polako topi i ispijam svoju prvu lozu, ali...
Ali, ulazi i njegov sin Tare; Hamo se zajebava s njim, a oko glave mu oreol
sree i ljubavi. Dok ga miluje po kosi i tape po guzi, mene slike moje djece
(jedino vrijedno to imam u novaniku) poinju priti i gubim dah od neiskazane
ljubavi.
Ispijam lozu i tumaram svojom samoom, odmahujem ljudima preko ulice,
ija lica i ne prepoznajem, a ne znam jesam li doao ili sam poao... Sretnem
svog prijatelja Zlaju: prenosi mi usmenu poruku naeg zajednikog, vrlog
prijatelja Milana Andria: "to se Dario, negdje ne zaposli?"
"Kad ga vidi, Zlaja, reci ti njemu da ima vie razloga: prvi je to niko nee
da me zaposli... dalje neu nabrajati."
Gleda me i kae: "Opet si oti'o u kurac, Daco. Nastavi li tako umrijee."
Prvi put se nasmijem tog dana, potapem ga po ramenu:
"Ne boj se, moj Zlaja: mrtav ovjek ne moe umrijeti. Sjea li se onog
"mudraca" iz kafane to nam je priao o nekom svom prijatelju? Rekao je: bio
iv prole godine, a sad umro. Ja sam mu rekao da je to sasvim logino - da nije
bio iv, ne bi ni umro."
I dalje tumaram ne znajui ta da radim sam sa sobom, a onda mi na pamet
padne da se oiam. (Samo se uredni ili oajni ljudi redovno iaju. Kako ne
pripadam prvoj kategoriji, odluujem se na taj korak, ba kao da e s pramenjem
moje kose spasti i ovaj nepodnoljivi teret s moje due, kao da e neka nebitna
promjena na mojoj glavi uiniti neku bitnu promjenu u mojoj glavi.)
U "iaonici" je red. eka i moj vrnjak (u julu e mu biti osamdeset
godina) i, rukujui se s njim, uhvatim si odraz u ogledalu i primijetim da nisam
zaboravio da se smijeim...
Kafana, moja vjeita pratilja, preko puta je, pa ika (neu mu pominjati
ime, jer me je zamolio: "Nemoj, molim te, proitae ona moja baba, a onda...")
tom i tom donosim pie (i sebi, naravno) da prekratimo vrijeme. "E, ovo nisam
nikada u ivotu doivio - da pijem dok se iam."
Poslije zavrenih operacija na naim glavama, svraamo u pomenutu
kafanu na pie. Nema praznih stolova, pa nevoljko sjedamo za sto s nekim
upkom. ika "taj i taj" nudi i njega piem, a on ga, zauzvrat, nudi cigaretom:
ika "taj i taj" odbija: "Ja sam to avolje kandilo ugasio jo prije trideset i dvije
godine."
Ukljui mi se raunar u mozgu i izbaci cifru da sam prije trideset i dvije
godine upalio to "avolje kandilo", da sam poeo pisati...
"Pa, kako je bilo?"
"Jednostavno, rekao sam sebi - neu vie."
"Je li ti nedostajalo puenje?"
"Ne budali. Nedostaje mi sad."
"Kako si izdur'o?"
"Opet ti ponavljani - jednostavno! Skonta ta ti je vano u ivotu - ne da
NEKROLOG
Hoda gradom, u obje ruke mu upaljene cigarete i naizmjenino povlai
udne dimove; za ui mu zataknute dvije cigare, presree ljude i pita: "Ima
du'an?"
Pola njih okree glavu i ubrzava korak, pola vadi marku iz depa i nudi mu,
a on im odgovara: "Mr u piku materinu, nisam ja prosjak."
Bio je najmlai doktor elektronike u zemlji, ali ga ja ne pamtim po tome,
nego po faktu da je (poslije mog djeda) bio najbolji igra preferansa, da je
napisao i objavio knjigu o toj udesnoj igri, da je palcem otvarao pivske flae, da
je mogao popiti nemjerljive koliine napolice u Hvaru (kod Boane), Vlaiu,
Lovcu... i da je bio strahovito dosadan.
Stalno je priao o enama, a niko ga nikad nije vidio s jednom. Izmislio je
slogan: "Mislim, dakle - neoenjen sam!", otiao je u Ameriku na postdiplomske
studije i vratio se "puknut"...
Sretnemo se u ulici "kako li se nekad zvala ili kako li se sad zove" i on me
grli upaljenim cigaretama: "Ma, Daco, jesi li to ti? Ima du'an?"
Vadim kutiju iz depa, a on je kao pas kost grabi i stavlja u dep. (Jebaj i
ga - imam rezervnu.)
"Kadire, hoemo li na pie?"
"Ne pijem ti ja."
"Moe kafa?"
"Bi', ali puno puim uz kafu."
"Sok?"
"Ma, dobar je sok, ali je dosadan... Nego, zna ta bih te zamolio - da mi
napie nekrolog."
"Daj, Kadire, ne zajebavaj se..."
"Ne, ne.... ozbiljno ti govorim. Proitao sam, jo davno, par koje si napisao
i svialo mi se, jako. Ali, jebiga, oni o kojima si pisao su ve bili mrtvi i nisu
mogli proitati to to pie - daj, sree ti, da za ivota proitam neto o sebi: nije
vano ta. Dobro ili loe."
"Pa, moj Kadire - ja ti ne znam napisati ni dobro ni loe: ja samo mogu
pisati istinu ili debelo slagati."
Prolazili su ljudi pored nas, a Kadir je, u po bijela dana, svakog pozdravljao
sa "dobarvee" a oni su mahinalno odgovarali istim "dobarvee", da bi se tek
nakon desetak koraka (moda prvi put u svom beznaajnom ivotu) upitali: "ta
li ja ovo radim?"
"Otkud ti, Kadire, bolan ne bio, vee kad je, vidi i sam, u podne zvizdan
upekao?"
"Meni je, moj jarane, davno pao mrak na oi. No je, no je i samo no..."
Pogledao me je tamnim oima i rekao: "Bolje je imati mrak na oima, nego
mrak u oima."
Ja vie nisam bio tu - bio sam nigdje i mislio da razmiljam ta mi valja
raditi danas, sutra, prekosutra, ljetos...
Kadir je iza uha izvadio cigar i pripalio na jo gorei ik u jednoj ruci:
"Neto mi nisi raspoloen danas?"
Htio sam ga poslati u piku materinu, ponoviti mu njegove vlastite rijei:
"sretan sam to sam blesav", uz ispravku da sam nesretan to nisam blesav.
Umjesto toga sam mu rekao: "Nisam, ali biu kasnije."
Stojim na (u) toj ulici gdje sam se rodio, u ovom ontretu od glave mi pada
na pamet "da li je ispravnije rei - gdje sam roen", jer nisam se ja rodio, valjda
me je majka rodila, a ja sam samo preuzeo svoj ivot.
Zaboravio sam da imam jo jednu kutiju cigara u depu i pitam Kadira:
"Daj mi cigar."
Njemu se smijee oba uha iza kojih se kriju cigare: "Nemam, jarane."
"Ma, jebi se, Kadire", opipam depove vindjakne i pripalim, a Kadir vie
za mnom:
"Hoe li napisati onaj nekrolog?"
"Ve sam ga napisao", odmahujem rukom.
I dalje se dere on: "Za koga?!"
Kao da me sajlom povukao, vratim se i u neiivljenom bijesu mu skinem
cigare s uiju i pogazim ih nogom; on se blesavo smijei:
"Za koga?!", ponavlja.
Sinu traak svjetlosti u mojim oima, pa ga samo upitah: "to se nisi
obrijao?"
Kadir me pogledao svojim tamnim oima i ree: "Zato to ne mogu dii
ruku na sebe!"
***
Penjem se uz ulicu, puim i ekam se po novoizrasloj bradi, a u glavi mi
fanfare Kadirove:
"A, ti?"
Jo ne kontam na ta je mislio: da li da se obrijem ili...
VRLI PITAC
Ne znam jesam li to ja izmislio ili sam negdje proitao da ima samo jedna
jadnija stvar nego biti mamuran - biti mamuran, a kokuz!
Sjedim u Fast foodu (nije mi jasno zato se tako zove, jer niko ovdje ne
jede - svi lou) i cijedim svoju zadnju votku ekajui da Omer otvori svoju
kafanu gdje mogu piti i jesti na teku, a kazaljka na satu se ne mie, ba kao da je
zalijepljena; u ai je sve manje votke, proitao sam sve novine i nisam saznao
nita to ve nisam znao, nisam naao ita to me interesuje, iz zvunika se uju
neandertalski glasovi jedne te iste kasete, kia je napolju, a ja sam samo u majici
kratkih rukava; urim u siva lica na tramvajskoj stanici i preko kurca ispunjavam
stupidnu krialjku...
Konobar mi donosi jo jednu votku.
"ta je sad ovo?", pitam.
"Bajro jutros bio ovde i platio da naspem kad doe."
Malo kie na suhu zemlju.
Ona kazaljka na satu kao da se mrvicu pomakla, a za sto prilazi ovjek i
utivo pita:
"Damonja, je li slobodno?"
Ne sluti mi na dobro im me neko oslovi sa "Damonja", ali gestom
pokaem da jeste i kobajagi se udubim u itanje lanka koji sam ve pet puta
proitao, a nisam mu uhvatio ni kraj ni konac.
Po nesrei u ruci mi se raspada upalja, pa htjedoh - ne htjedoh bijah
prisiljen da zatraim vatre od svog novonastalog "susjeda", a on namah iskoristi
priliku da me upita:
"Izvinite, a poznajete li Vi Abdulaha Sidrana?"
"Poznajem", kaem umjesto da odmahnem glavom i tako prekinem u startu
inkviziciju koja e slijediti.
"Kakv je on ovjek?"
"Fin", kratko odgovaram.
Za tu kratku konverzaciju sam nagraen jo jednom votkom, ali kazna tek
slijedi...
"A, poznajete li Nedada Ibriimovia?"
"Aha."
"Kakav je on ovjek?"
"Fin."
"Jeste li itali..."
Tu ga prekidam:
"Nisam i neu."
Stie jo jedna votka, a ja u sebi ponavljam:
"Omere otvori", i razmiljam o ljudima koje vie nikad neu vidjeti - vie
REALNE FANTAZIJE
Fajront je kod Solde. Napolju lije kia. Ne ide mi se kui, a sve i da imam
para, ne znam gdje bih sada otiao. Zirnem kroz izlog da vidim ima li svjetla u
Mirzinom ateljeu - bilo bi kao melem na duu porazgovarati sa dragim
prijateljem u ovo doba noi kad bih volio zaspati, ali me je strah snova koji su
skoro gori od stvarnosti. Jok!
Stojim u dovratku i puim putnu cigaretu i Boga molim da se sada oduprem
iskuenju i svoj veliki grijeh ne pokuam polizati telefonskim pozivima mojoj
djeci u Americi - ve sam do gue u dugovima.
Kroz koprenu kie mi prilazi epesajua silueta mog jarana Rileta.
"Jebi ga. Ode mi zadnji tramvaj. Daco, ima li mi posuditi za taksi do
Alipainog?"
"Nemam, sree mi."
"Sad se mogu jebat'", kae Rile, a ja mu predlaem da spava kod mene:
"Imam flau loze - poslali mi Lijanovii..."
"Ma, ne pijem ti ja lozu... Zna, malo mi je neprijatno: hoe li se tvoji
ljutiti?"
"Vjerovatno bi se ljutili da nisu na Barama, u Holandiji, Americi..." "Izvini,
ja neki dan itao kako su ti se djeca vratila..."
"Moj Rile - dovoljno si star ovjek da ne vjeruje u ono to pie u
novinama."
Drim ga pod ruku dok se penjemo mranim stubitem i ulazimo kroz
nezakljuana vrata.
On me pita: "Zakljuava li ti?"
"Nikad. Prvo: nema mi ta ukrasti. Drugo: svaki provalnik bi se dobro
namuio kad bi pokuao otkljuati nezakljuana vrata..."
Kad smo sjeli, pokazujem na njegovu nogu:
"To tebi nije iz rata?"
"Ma jok. Davno sam ja to sjebao. Mogao sam biti najbolje lijevo krilo
Sarajeva."
"ta bi?"
"Konj mi na treningu uleti onom i - kvrc. Nikad nije zarasla kako treba."
"Izvini to te pitam, ali ja i ne znam tvoje pravo ime?"
"Ranko Nogovrat. Znam, pitae me sad kakvo je to glupo prezime, ali ni
Damonja nije bolje. Moj ti je pradjed ili ukundjed bio pehlivan, nastupao po
vaarima, a glavna taka mu je bila da obje noge skrsti iza vrata... Tako mi je
barem moj otac priao, pa valjda tako ponesosmo prezime. A, i otac je uda
inio s nogama - znao je kucati na pisaoj maini nonim prstima. Ja sam imao
najjai udarac lijevom nogom, ali nikada ne dooh do prvog tima..."
Promasirao je lijevu nogu i rekao: "Ma, daj i meni naspi jednu, iako ne
pijem lozu."
Dok sam mu sipao, digao se i priao mojoj pisaoj maini, blago je
Fantastiku od realnosti."
preturao po slikama...
PROGONSTVO U SEBE
(Muhamedu Poplati)
Drevni kesten u dvoritu ispred Hamieve radnje posljedni put je zautao
svojim zelenim rukavicama u jesen 1991. godine.
Dubravko, Hami i ja smo sjedili u hladu i ekali etvrtog za "zing".
(Dodue, bio je tu i oro, ali on je vazda bio kokuz, pa se na njega nije
moglo raunati.) ekali smo jal' Smaju, jal' Tihu - neko je morao naletjeti.
Dvorite, od Ibrinog podruma ilipi ve je bilo "pokaldrmisano" pivskim
epovima, a mi da bismo ubili vrijeme, prvo nabrojasmo svih pedeset amerikih
drava - ko je razmiljao due od deset sekundi - morao je platiti gajbu piva!
Vladala je iscjeljujua, popodnevna tiina; samo su s kasetofona piili Dire
Straits i Money for Nothing.
oro predloi da ponemo partiju, da e on igrati na dug, ali ga odjebasmo:
"Samo pare pod pepeljaru. Jesi li to dobio inspiraciju u pjesmi: pare nizata?"
Tad se neko dosjeti da igramo ivotinja.
Kako? Jednostavno: jedan pone s imenom neke ivotinje, a drugi treba
nastaviti - vailo je isto pravilo: deset sekundi za razmiljanje i ako ne nastavi gajba piva.
Poeli smo sa slovom "B".
Izredali su se bizoni, bufala, boe konstriktori, bukai, bakalari, bjelice,
brancini, bubavabe, bubamare, buhe, bube-rusi, babuke, babuni i izbor je bio
sve manji, pa se prelo na improvizacije...
Hami je rekao: "Buhokot!"
"???"
"Pas - na njemu se lijegu buhe."
"iri" mu je priznao odgovor jer, bilo kako bilo, stii e gajba piva, a to je i
bila (osim malo takmiarskog duha) jedina svrha ove "igre".
Dubravko "iz rukava" izvue blavora, a ja se naoh u neobranom grou, a
onda uskliknuli:
"Biban!" (Dubravko Bibanovi - reiser.)
"De, bolan, Daco, rekli smo samo se ivotinje pikaju."
"E, ljudi moji, nije on kod vas stanovao. Pojma vi nemate kakva je to
ivotinja. Redak zver."
Hami je opet ponovio:
"Buhokot."
"Ne zajebaj - jednom smo ti priznali. Ali ta ti je sad to opet?"
"Maka."
"Zaboravi."
Hami se namrtio, a onda mu se lice ozarilo: "Bosanac."
Nismo mogli da mu ne priznamo odgovor, pa je na Dubravka bio red da
ode po gajbu pive.
Ve slijedee godine je kesten bio posjeen.
Kao i Hami, kao i oro. Dubravko i ja smo skonali u Americi, Smajo i
Tiho su u Kanadi.
***
Deset godina kasnije, sjedim kod Tiara s Avdom. Jutros u sedam sati mi je
neko grebao na vrata i na pamet mi nije padalo da otvorim, a onda sam zauo
drag glas:
"Dacika, Dacika... To sam ja."
Stoji na vratima, s flaom loze u ruci, i pjeva: "Smej se, smej se..."
Hou da mu kaem da sam ve odavno daleko od "smejanja", ali
preuujem i traim dvije iste ae. To i nije ba lagan zadatak...
Sjedimo i ekamo devet sati kada se Tiar otvara. Ja mu ponosno
pokazujem nagradu to je moja kerka Nevena dobila na nekom konkursu za
poeziju u Americi, a njemu se lice natmuti.
"Tuno, tuno..."
"ta je tu tuno, Avdo?"
"Pa, ne eli valjda da ti kerka krene tvojim putem?"
Pomislih: "Ne samo da je tuno - nego je i jezivo."
Kada sam Avdu ispratio na taksi, vratio sam se u kafanu gdje su prerano
matuhi starci (samo par godina stariji od mene) jedan drugom postavljali
imbecilna pitanja: "Kako se na atrovakom kae - smee boje? ta je tee - kila
perja ili kila olova? Riba i po - kila i po. Koliko je pet riba?"
Muka mi je i odluujem da se osudim na progonstvo, na progonstvo u sebe.
Tri dana sam, umjesto da neto poradim, da oistim kuu, da sredim papire,
ispeglam ve, operem sue, tumurao po zaleenim tajgama svoje due i
ponavljao: "Boe, moj Boe..."
Pojavljivao se; kao nejasna prilika u dovratku i "smejao se": "Lako je sada:
moj Boe. A, kad sam ja tebe zazivao: Daco, moj Daco, bio si gluh na sve moje
pozive."
U ta tri dana sam barem hiljadu puta dizao telefonsku slualicu, mada sam
znao da mi je telefon iskljuen, oblaio se i opet skidao...
etvrtog dana sam skontao da vei uas lei u meni, a ne oko mene, pa sam
otiao u Trnicu i na pijacu da kupim zakasnjelu surutku...
Svratio sam u Soko, kod Hame. Vlado me je pitao:
"Neto mi nisi raspoloen?"
"Nisam. Biu kasnije."
Znao sam da laem. A, moda i ne laem, jer doi e i taj dan kad e se ona
MOLERAJ IVOTA
Te godine sam prvi put i zadnji put iao s majkom i ouhom na more. Ne
sjeam se koliko sam imao godina, ali znam da su u modi jo uvijek bile one
kupae gaice to su se vezale samo sa jedne strane, tako da su se mogle skinuti
i obui kroz kratke pantalone. Imao sam dvoje: jedne tamnoplave sa utom
prugom preko "pie", a druge ute s plavom.
Kaem, bilo je to tako davno vrijeme kada se "domoroci" nisu trudili da
iscijede zadnju paru iz depova turista, nego smo se osjeali vie kao gosti nego
kao turisti, a fureti su bili rijetki: slikanje s golubovima ispred Dudeve palae
je bilo obavezno, kao i citron sladoled (kako je to zvualo nobl u poreenju sa
vanilijom i okoladom u Dvije rue kod Kome) u Gradskoj kafani, a rijei kao
to su "lancun", "ponistra", "mudantine", "maestral" zvuale su egzotino, pa su
ak i svae (u kojima je najea psovka bila "porka Madona") liile na pjesmu
u poreenju s onim naim, mahalskim, kada bi ulicom odjekivalo: "Fatima!
Faaatima!!! Jebo me tvoj ojek - evo, tudena me jebo", hvatale su se ene za
meunoje, a mukarci, ispijajui toplo pivo ispred Granapa uivali i smijali se,
sve dok im alkohol ne bi doao iz guzice u glavu, a tada bi proradili tosovi,
letve, akije...
"Njihovi" mukarci su po cijeli dan pili bevandu u hladu, do beskonanosti
igrali "brikule", a navee bi se skupili na Stradunu i nadmetali u pjevanju - nije
udo to smo ih smatrali "pederima".
Odsjeli smo na Lapadu, u kui okruenoj gustim, bodljikavim grmovima
kupina i stablima smokava. Na stolu su uvijek bile zdjele kupina i smokava, ali
ja sam ranjavao ruke i rizikovao da slomim vrat penjui se na stabla, jer one sa
stola nisu bile ni upola onako slatke kao ove svojom rukom ubrane,
"ukradene"...
Ubola me osa, pa mi je glava u sekundi narasla kao "Cocin bubanj", ali
oblog od maslinovog ulja je uinio svoje, a taman sam mislio da neu morati ii
na plau, jer mi je tamo bilo dosadno poto nisam znao plivati. Osim toga sam
gadno sprio guzicu sputajui se niz uareni, limeni tobogan ne znajui da ga
prvo treba nakvasiti vodom...
Tad jo nisu postojale kabine za presvlaenje na plai, pa sam veinu
vremena provodio skriven u bunju oleandera gledajui ene kako se presvlae.
Sam pogled na sise je inio da mi una ukoi (ali, bez ikakvih haira, jer u to
doba ga nisam mogao ni izdrkati), a kad bi sjevnuo "muf", dolo bi mi da
padnem u nesvijest.
Sve dok me u mojoj zasjedi jednog dana nije ukebao neki "Bosaneros" i
odvalio mi amarinu od koje mi se zatamnjelo ispred oiju: "Drkadijo mali,
ta bi ti da neko tako gleda tvoju majku?"
Iz tog sam izvukao pouku da golo ensko tijelo mora biti neto dobro, jer
ne bi se bez veze zbog toga dijelile takve ljage, pa sam u buduem ivotu
ljubav uvijek vodio pod svjetlom (osim u rijetkim sluajevima kada bih svojoj
izabranici, nakon to bih ugasio svjetlo, ak i glavu prekrivao arafom).
Pokuavao sam vrijeme prekratiti u "ribarenju" s mola. Ali, to nije bilo
nita drugo do hranjenja riba.
Dane sam provodio tumarajui okolo, a onda sam naletio na neki objekat u
gradnji. Hvatala me je nostalgija kad bih uo "majstore" kako se deru:
"Traio sam peticu - jebem te smotana."
"Baci taj eki da ti ga ne bih nabio u upak."
Bio sam daleko od Sarajeva...
Tu sam i upoznao Acu Trokutana. S pravom je nosio taj nadimak, jer si mu
struk mogao obuhvatiti rukom, a ramena ni pogledom.
Priao mi je i pitao me odakle sam. Rekao je da je iz Sarajeva, a onda mi
pruio crvenu stoju:
"Trknider do trafike i kupi mi dvije Primorke. Nemoj zbrisati -jebau ti
znanje."
Vratio sam se s cigaretama i on me pitao puim li. Kimnuo sam glavom.
Zamarili smo po jednu, a ja sam se prvi put osjeao kao pravi pravcati
mukarac. U to je bilo i vrijeme ruka, pa me pozvao u njihovu kantinu na
"hagra". Mlatnuo sam i jedno pivo i kui se vratio k'o zemlja. Majka je mislila
da me je spucala sunanica i stavila mi mokru krpu na elo i polegla u
zamraenu sobu. Od tada sam svaki dan na ruak iao s Acom Trokutanom.
Vratio sam se u Sarajevo i prolo je ihahaj godina kad sam ga opet sreo. U
birtiji San. Na stolu pred njim je leala kutija "plave Morave", a ja sam priao i
pitao: "Nema vie Primorke?"
U prvi mah me zbunjeno pogledao, a onda su mu bljesnuli zubi: "Ma, to si
ti, gepe malo."
Od tada smo se viali skoro svaki dan: bio je nepresuan izvor viceva, ali
to je najvanije, znao ih je priati tako da sam se od srca smijao i onima koje
sam stotinu puta uo.
Jedan dan sam mu napomenuo kako bih (najzad) trebao omalovati stan.
"Ma, zna Aco, nisam ti ba pri parama..."
"De, ne budali - gajba piva i rijeen problem."
Stan je sinuo, pa sam ga i idue godine zvao (mada i nije bilo velike
potrebe za molerajem, ali kako sam se uskoro enio, znajui da je moja "mlada"
prava picajzla, htio sam da bude sve cakum-pakum).
KORPICA S RUAMA
Moj djed ih je dobio kao svadbeni dar. Ili ih je, ak, naslijedio od mog
pradjeda. Bilo kako bilo, godinama se na njima hvatala plemenita patina i davala
im izgled dostojanstva i stvari vrijednih potovanja. Kod mene se ta opsesija
njima pretvorila skoro u oboavanje.
Onako siuan sam stajao pred njihovom masivnou i visinom i molio ih
da se taj dan uiteljica razboli, pa da ne moram ii u kolu ili da snijeg zapada
ili, ak, da se i ja razbolim, ali samo onako, bez veze, da dobijem neku
temperaturicu i ostanem u krevetu cijeli dan itajui Vinetua.
HOMO POLITICUS
Kad pijem, ne sluam ta priaju ljudi za mojim stolom. Znam da su to
gluposti koje sam ve hiljadu puta uo, da u se samo bez potrebe iznervirati
iznosei neke argumente do kojih oni dre isto toliko kao i do mene. A, i ja do
njih.
S vremena na vrijeme ubacim neto to stvara iluziju da sam se sav
pretvorio u uho. Kao: "Jebaji ga." (To uvijek pali.) "ta e" sam izbacio iz
upotrebe, jer se uvijek nae neka mudrica koja odgovara: "Pivo" i upisa se
vlastitoj duhovitosti. I to bi se nekako moglo predurati da me pri tome ne muva
laktom u rebra: "Ha, dobar fol?"
"Ma, nek' se ivo i zdravo", "Tako ti je to", "Niija nije do zore..." samo su
dio fraza koje ne znae apsolutno nita, ali se uklapaju u svaku situaciju kad
siromani duhom preuzmu bank za stolom...
Pa, ta onda, koji kurac, radim u kafani?
Muljam providnu kriku limuna po ai votke, pokuavam se sjetiti
prezimena one Dubrovanke Jagode... kako li joj ono bjee prezime?... ma, one
to je pravila tapiserije; ljutim se na sebe to mi stalno izmie, ba kao da je
njeno prezime klju koji e rijeiti sve moje probleme; gledam vjetako cvijee
pobodeno u ardinjere s pravom zemljom i ne mogu dokuiti svrhu to li ga
gazdarica svako jutro zalijeva; uporeujem vrijeme na zidnom satu sa svojini
runim kao da ne znam da je na oba moje vrijeme isteklo; pokuavam uhvatiti
ulomke razgovora sa susjednog stola ali, poto sam nagluh, samo po
gestikulacijama mogu skontati da se i tamo priaju iste gluposti kao i za mojim...
Kad ne pijem, niko mi ne prilazi za sto. olja aja kao da odbija ljude.
itam novine (u stvari, vie tragam za tipografskim grekama nego to pratim
besmisao napisanog, ali njih je previe, pa mi to brzo dosadi) i lagano se
drogiram glupostima: jedna od perjanica naeg novinarstva, knjievnosti,
esejistike, svakovrsne kritike je napisala tekst o Grahamu Greenu (skinut s
interneta) povodom neke godinjice njegove smrti (roenja ne moe biti, jer je
roen 1904. godine - toliko znam i bez interneta): Nabrajaju se tu svi njegovi
romani: od Treeg ovjeka do Mirnog Amerikanca, a biber po pilavu je
fotografija Granama Greena, ali onog Indijanca to se proslavio u Kostnerovom
filmu Ples s vukovima.
Haug. ta drugo da kaem?
Sam sjedim za stolom za etvoro, a u kafanu ulaze etvorica
novopridolica, pa me gazdarica moli da se premjestim za sto u oku, kod Ibre.
(Tako sam mu i saznao ime, mada se ve godinama sreemo na istom mjestu i
kimnemo jedan drugom glavom na pozdrav. I to je sve.)
Ibro svako jutro ita novine i popije po etiri konjaka u preciznim,
petnaestominutnim razmacima - niko ga ne benda, a ne bi se ba dalo rei da je i
njemu ba stalo do neijeg drutva.
Ba kad je ispio svoju "gidu", paljivo presavio novine, odbrojao est
maraka na sto, vrijeme se nahorozi i poe liti kia i iz neba i iz zemlje. Ibro
postaja koji minut na izlazu, a onda opet sjede za sto i samo podie praznu au
u pravcu anka, a mene iaretom upita hou li ja jo jedan aj.
Pristao sam i, kao zadnji papak, ba kao da me taj aj na neto obavezuje,
upitah: "Vidjeste li Vi ovog sranja u Trebinju i Banjoj Luci?"
On odmahnu glavom: "Politika me ne interesuje."
Kia se zarekla da e cijeli dan padati, a to se moglo i oekivati, jer sam
objesio ve na prozor.
Na mene je bio red da zovnem pie. Ba kao i ja maloprije, Ibro je sad
osjeao neku vrstu obaveze, da mi objasni: "Stariji sam od tebe, pa imam pravo
da ti kaem. Nagutao sam se ja u ivotu politike. Nagutao i sve povratio. Kakva
je razlika izmeu Demokratije i Diktature? Nikakva. U demokratiji ti dozvole da
KRATKI PODSTANAR
Zaboravio sam kako ivot moe biti lijep. Grevi u stomaku su utihnuli, a
kao da mi je i nateeni stomak malice splasnuo i bjeonjae mi donedavno boje
konjaka, dobile boju tankog pricera. Jeste da me je bolio svaki mii u tijelu, ali
to je bio onaj zdravi bol, a ne ono muno jutarnje izvlaenje iz kreveta kada sam
smoden noanjim snovima koji sve vie lie na stvarnost; cijeli dan sam
spremao stan, prao ploice u kupatilu i kuhinji, trpao zimsku garderobu u torbe,
NOVINAR IZ ROAJA
Kad sam proli put iao u bolnicu, uao sam sa rukama u depovima
pantalona i kutijom cigareta i upaljaem u depu od koulje: mislio sam kako u
se natezati da mokraom napunim epruvetu, kako e me kucnuti po koljenu
gumenim ekiem, polei me na leaj u ambulanti i traiti da pogledom pratim
kaiprst koji mi se mie pred oima, malo se namuiti dok mi nau venu i uzmu
uzorak krvi... Onda e mi dati neke svemogue pilule, nabiti me nogom u guzicu
i poslati kui, rei mi da se za sedam dana javim na kontrolu...
Sad sam znao (ili se barem nadao da znam) ta me eka: stajao sam ispred
spakovane torbe i pokuavao se sjetiti jesam li ta zaboravio. Papue su tu,
pidama koju nikad nisam obukao, tri potkoulje, sedmero gaa, etiri pekira,
pribor za brijanje, sapun, ampon, dvije olovke, blok papira, tri knjige na
engleskom (due e mi trajati da ih proitam), no, kaika, viljuka, olja, etiri
rolne toalet-papira.
Sve je tu!
ealj! Jebo me ealj - to sam zaboravio.
Da - i karticu za telefon i adresar.
Sad sam leao na leima, s cjevicama infuzije zabodenim u obje ruke i
buljio u strop. Sat sam skinuo s ruke, jer ovdje vrijeme nita ne znai: mjeri se
bljutavim dorukom, rukom kod kojeg je jedina dobra stvar to ga ima malo,
veerom koja je samo varijanta doruka. I intervalima kad trebam uzeti lijekove.
To je obino u doba kad me ljuljne spasonosni san.
U pauzama, kad su mi mijenjali boce s infuzijom, izvalio bih se na bok i
pokuavao itati, ali su se stranice pretvarale u uzavreli mravinjak slova i nisam
mogao uhvatiti smisao jednoj-jedinoj rijei.
Tako me jednog dana moj sobni komija zamoli da mu posudim knjigu.
(Kad sam tek, prvog dana, doao u bolnicu, u sobu, nisam ni primijetio da neko
lei na krevetu. Izgledao je prazan, sa neraspremljenom posteljinom, a onda je
ispod arafa provirila strano izborana glavica, sa uredno zalizanom kosom i
razdjeljkom na lijevoj strani. Ispod pokrivaa su se pojavile i ruice, vie nalik
majmunskim apama nego ljudskim rukama. Stresao sam se od jeze i gaenja,
jer mi je pred oi izala slika Lagerkvistovog Kepeca.)
Dobacio sam mu knjigu Michaela Reynoldsa Hemingwax - The American
Homecoming. Ve istog dana je doao dopola, a onda je odustao:
"Ja ti ovo, majoviu, nita ne razumijem."
"Pa, zna li engleski?"
"Jok ja."
"To ti je na engleskom..."
Lupio se apicom po elu: "Ma, zato je to... Bilo je meni od poetka
sumnjivo, ali se sve premiljam da ne uvrijedim o'jeka..."
Jednog jutra je u vizitu doao doktor H.B. i pitao: "Kako nam je novinar
danas?"
Od ogromnog, nateenog stomaka mogao sam vidjeti samo none prste
kako vire ispod pokrivaa i ba sam razmiljao kako bi zgodno bilo da u pupak
zabijem bosanskohercegovaku zastavu. Htio sam mu rei kako se osjeam isto,
ali da primjeujem stanoviti napredak, jer sam jutros, kad sam piao, prvi put
vidio vlastitu kitu, ali sam se suzdrao, jer doktor je bio fin ovjek i, kada me je
primio, sa istinskom zabrinutou i uenjem me je pitao: "Pa, gospodine, ta ste
ekali do sada?"
Bila bi to duga pria da sam pokuao objasniti, pa sam samo rekao:
"Bilo me je stid."
"ega vas je bilo stid?"
"to sam toliko dugo ekao."
Nisam mu ni rekao da me boli svaka kocica, svaki mii, svaka vlas, jer bi
INKUBATOR
Na portirnici u Redakciji bila je jedna koverta za njega. Samo njegovo ime,
bez marke. Nije bila ak ni zalijepljena. U liftu je proitao list papira: uobiajena
moralno-politika lekcija, ali, mora se priznati, odmjerena. Zadnja reenica mu
je privukla panju: "Vi niste nita drugo do inkubator tuih ideja, ivota i
sudbina."
Nije bilo potpisa ene koja je to pisala. (Bio je siguran da se radi o eni. Ne
samo po rukopisu, nego i po tom izriitom, bespogovornom zavretku koji ne
ostavlja mjesta za dalju raspravu. ene to uvijek rade - izbace te na suho, ba
kad ste pomislili da je to tek poetak prie, da se stvari daju razjasniti. Nije
vano koji metod koriste: da li se diu od stola i idu "napudrati nos" ili to
zapeate suzama.)
Ba ga je bilo briga, ali, svejedno, dopalo mu se to to je napisano. Samo
mu je jedna stvar bila nejasna: da li je mislila na onaj inkubator u kojem se
razvijaju nedonoad ili onaj za pilie?
U tome je vidio veliku razliku, ali, naalost, po svemu sudei, nikada nee
imati priliku da to razjasni.
Sad je sjedio ispred doktorske ordinacije, prelistavao novine (due mu je
trebalo da ih "proita" nego to bi mu bilo potrebno da ih komplet napie: traio
je novinarske bisere: tekst o prodaji VW dionica bio je ilustrovan fotografijom
prastarog FORDA T-14; na slijedeoj stranici bio je isti tekst, sa istim naslovom,
ali bez ikakve ilustracije; saznao je i to da je 1985. godine odrana prva
bioskopska predstava Ulazak voza u stanicu; iznenadio se da je Michael
Crichton (pisac Jurasic Parka) "oenjen jednom kerkom i ivi u Kaliforniji"...
ena pored njega je bila nafajtana nekim prostakim parfemom i svako
malo se naginjala, lakiranim prstom upirala u naslove u novinama: "Evo, od
sutra dijele penzije. Vidi ovo: hladna masaa za otekle noge...", pa je presavio
novine i pruio joj: "Na ti!"
Sjedio je ispred crveno obojenih vrata, sanjao o barem jednom dimu
cigarete i pitao se ima li ita besmislenije nego zakovati pogled za vrata koja se
niti otvaraju niti zatvaraju, iza njih se ne uje nikakav zvuk. Pisae maine,
telefona, tranzistora?
Ima, sjetio se.
Jedino to je pamtio iz rata bilo je to da je stalno bio mokar. Ili od znoja, ili
od kie i snijega. Uvijek gladan i kratak za cigarete. Sve ostalo se smijealo u
nekakav "cupajz" koji se mogao dogoditi i njemu ili nekom drugom.
Samo je prva straa jo uvijek jasno bila isklesana u njegovom pamenju.
Bila je ve no kada je komandir Bobu i njega odveo na straarsko mjesto. Ako
su postojale mjesec i zvijezde, onda su te noi sijale iznad nekog drugog grada,
druge zemlje.
Bio je poetak novembra i propadivala je sitna kiica, ali je pod gustim,
niskim granama bora (ispod kojih su zalegli) bilo suho.
"Daj, ne budali, Daco. Jesi li vidio koliko knjige kotaju? Ko ima para da ih
kupi, gade mu se, ne bi ih ni u ruku uzeo. Oni koji bi ih kupili, ni za hljeba
nemaju."
Nismo se vidjeli nekoliko dana. Valjda smo se mimoilazili, ta li? Najvie
mrzim ljude koji poslije smrti (naroito samoubistva nekoga) seru: "Primijetio
sam da neto nije u redu...", ali ne mogu da ne kaem da je Koke bio... bio
drukiji. Ne, nije. Bio je isti, ali drukiji - ako znate ta mislim?
alio sam se kako teko zaspim ili kako nikako ne mogu da spavam, a on
mi je rekao: "Zna, hiljade puta sam zaspao, a da to nisam znao. Ali, da sam
zaspao i da to znam - to nikada. Sve do prije par noi."
Postavio sam glupo pitanje (htio sam, ustvari, pitati kako zna kad je
zaspao): "Kako zna da si zaspao?"
Ne gledajui me u oi, odgovorio je: "Zato to se vie nisam probudio."
Neku jezu i tjeskobu koju je u meni dotakao, ne njegov odgovor, nego glas
kojim je to rekao, pokuao sam sakriti, otjerati jeftinom zajebancijom: "Pa,
sanja li da si dobio na lotu? ta sanja?"
"Uas! Sanjam ovu kafanu, sanjam tebe, sebe, konobara koji nas slui,
onog prodavca novina, prazne ae i pune pepeljare, policajca koji e sad naii,
slijedeeg gosta u kafani... I tako iz noi u no. Nema gore stvari od sanjanja
stvarnosti. Da bi san imao nekakvog smisla, da bi ga mogao sagledati, krijepiti
se njime, tumaiti ga kao uslov bez kojeg se ne moe, potrebno je - buenje."
Kao i svaku no, dugo sam se vrtio u krevetu, ekajui da mi se Morfej
najzad smiluje i, ne dotakne me, nego opali akom, ali sam stalno razmiljao o
Koketu. Ne o besmislenom smislu njegovih rijei, nego se, jednostavno, nisam
mogao sjetiti kako se na latinskom kae "uslov bez kojeg se ne moe."
A, onda se i meni desilo.
Tano sam znao kad sam zaspao. Kad sam vidio: CONDITIO SINE QUA
NON kao urezano u kamenu.
Jesi li se probudio?
To ne znam, jer u snuje to teko odrediti.
NEIJI SIN
Cijeli dan sam izbjegavao susret s jednim ovjekom. Nisam ga vidio
mjesecima, ali taj dan se ba podrepilo da stalno nalijeem na njega. Ja da
preem ulicu na semaforu: on preko puta. U emalui, vazda punoj k'o ipak, taj
dan, kao za inat, samo tri ovjeka - jedan od njih - on. ta u? Zadubim se u
gledanje izloga sa enskim veom dok on ne proe. U prolazu kod Sirana, gdje
se ne moemo mimoii, saginjem se i "veem pertle" na mokasinkama...
SERONJA
Postoji samo jedna stvar na svijetu koju vie mrzim od primanja savjeta. To
je da ih dajem. Trudim se da izbjegnem i jedno i drugo, ali ne ide to ba tako
lako. Postoje mudroseri koji im se probude, prije nego to i zapale, popiju kafu,
ponu praviti spisak savjeta koje e taj dan podijeliti. Da li ih sortiraju po
temama i oblastima ili po linostima ne znam, ali znam da sam na svakom i
svaijem spisku. Nema toga pod suncem u ta se oni ne razumiju, pa im ja
doem kao nepresuno vrelo inspiracije ili, primjerenije reeno, deponija bez
dna u koju mogu sipati svoje smee u vidu savjeta iz uroene im mudrosti ili
steenog iskustva. Ako u kafani naruim teleu jetru, nai e se neki dr. vajcer
da mi otkrije da za moju jetru nema lijeka do mladog sira i surutke. Kad
primijetim da je mladi sir ba toliki eliksir ivota, davno bi ga Japanci ili
Amerikanci prodavali za sto hiljada maraka po kili, a ne nae seljanke na pijaci
po tri marke, a u surutku (ako je ve ne bi prodali) pred odlazak kui dabe
dijelile samo da ne vucaraju dvolitarske flae nazad, iz rukava vade nekog
"tetia" kod kojeg je "jetra sad kao kod malog djeteta"; najpatetiniji su roene
drkadije koji bi, "da su na mom mjestu", "sredili stan - ne treba ti vie od petest hiljada maraka i privedi neto". Kaem im da su novine pune oglasa u
kojima "zgodne, pametne, dobrostojee djevojke "trae" stare, rune,
nezaposlene kokuze, koji po mogunosti boluju od ciroze" tako da nikako ne
mogu da se odluim za koju ponudu da se odluim; na ivici sam suza kad
saznam kako bih trebao ubudue pisati, a trim u klozet da povraam od muke
kad mi se predoi ta sam trebao uraditi, a nisam, i ta nisam, a trebao sam...
Jo je gore s davanjem savjeta. Svakome se barem jednom u ivotu desilo
da je s enom ili djevojkom iao u kupovinu tu definitivnu provjeru ljubavi i
strpljenja! - da je bio upitan za najbezazleniji savjet u vezi s kupovinom modela
cipela, duine suknje ili boje zavjesa. Pun entuzijazma i svjestan odgovornosti, u
glavi je apotekarskom vagom mjerio argumente "za" i "protiv" prije nego to bi
donio sud, a uvijek bi se zavrilo blagim krivljenjem glavice prvo na jednu, pa
na drugu stranu, mirkanjem oima i sl.
"Ipak u uzeti ovu."
Kad me (rijetko) neko upita za savjet po nekom pitanju od ivotne vanosti,
sjetim se one prie kako je Mujo otiao hodi da ga savjetuje ta da radi:
"Hoda, Fata me vara".
"Rastavi se, Mujo."
"Ali, hoda, ta e djeca rei"?
"Nemoj se rastavljati".
"Ma, ne mogu vie od sramote proi ulicom".
"Rastavi se, ovjee".
"Kako u, hoda, kad je jo uvijek volim?"
"Onda, duraj."
"Ali, mili moj hoda..."
"E, pa zna ta e? Lijepo ti sad pravo u crkvu i pokrsti se".
"Ma, e u to, hoda?!"
"Ajde, ajde - idi popa zajebavati, a ne mene."
Jutros sam saznao da mi je jaran gadno najebao. P'jan se shorgao niz
predao?!
Pitau ga sutra: prije ili poslije nego to odnesem tekst u Redakciju?
PJENA
"Nemoj..."
"ta?"
"Nemoj", ponovila je, "molim te".
"ta: nemoj?"
Pokazala je glavom na flau piva koju sam izvadio iz friidera i iz visine
nasuo u duboku au tako da se, mada je pivo bilo hladno, stvorila pjena.
Provukao sam hladnu i vlanu ruku preko ela i kroz kosu. To mi je godilo.
Ono to mi nije godilo bio je njen ton. Vie bih volio da je bio zapovjedniki, a
ne moleiv: dvanaest godina nakon to mi je zasrala ivot, ta molba je zvuala
kao da je ona meni neto oprostila. Da mi je naredila, znailo bi to da joj jo
uvijek neto znaim, a tad bih je poslao u kurac i sve bi bilo kao prije.
"Rekao si mi da si prestao piti."
"Jesam. Ovo sam tebi nasuo. Zna da ja pijem 'bez pene', a svia mi se kad
se tebi iznad usne naprave 'brkovi' - dobro idu uz tvoj firaunski ten."
To je bilo istina. Kupio sam pivo za nju i zamiljao kako e ona otpiti, a ja
u joj nadlanicom lagano, njeno obrisati nausnice, a onda... onda e biti ta
bude.
Prinijela je au ustima i, kao da mi je proitala misli, vratila je na sto,
ustala i prila pisaoj maini. Papir je bio uvuen i pomalo naboran od kapi kie
koju je vjetar jutros nanio kroz otvoren prozor...
"Moe li se znati ta e biti slijedee ili je to tajna? Proitala sam sve to si
pisao, bar ono to mi je dolazilo do ruku. Reci mi..."
Prekinuo sam je:
"Jedini ovjek koji ita moje prie i kojeg razumijem to to radi je moj
urednik. Ostale, koji to ne moraju itati, gledam, najblae reeno, sa uenjem."
Rukom je poravnala nepostojee nabore na suknji i nagnula se nad sto,
vjerovatno da mi pokae upak, koji je, mora se priznati, jo uvijek izgledao
fenomenalno.
Pokazala je slike na stolu: "Jesu li ti ovo kerke?"
Odmahnuo sam glavom: "Nisu".
Zaueno me je pogledala, a ja sam samo htio preduhitriti pitanja koja bi
slijedila:
"Ovo je... Vesna? A, ova, starija... Nevena? Je li tako?" Ono obavezno:
"Slatke su". I jo obaveznije: "Na koga lie?"
NEZAHVALNI IVAC
esto sam sluao (iskreno, ee itao) kako se ljudi vajkaju: "Toliko jo
toga treba uraditi, a tako je malo vremena". Uvijek sam to shvatao kao providno
opravdanje za one koji nisu nita niti e ikada ita uraditi. Vazda su imali
vadionu: "Samo da mi je bilo jo malo vremena."
Davno sam se ispisao iz tog kluba. Meni je tako malo toga uraditi, a toliko
puno vremena. E, kad bih mogao unoviti svoje slobodno, prazno vrijeme, bio
bih bogat ovjek. A, opet - ta bih time dobio? Dobio bih jo vie vremena s
kojim ionako ne znam ta da radim.
Cik zore me je zatekao u krevetu kako mrljavim usta i posteljinu
okoladom i mlijekom. Nisam mogao due spavati jer sam u snu bio podstanar
Richardu Treem. Ili je bilo obratno. Ne sjeam se vie, ali nimalo prijatno
druenje, kunem vam se. Poslije sam ga (ne Richarda, znate ve koga) pokuao
baciti na ruku, ali mi je pred oi stalno izlazila scena kako iz Sigourney Weaver
vade Aliena, pa sam to batalio.
Ve sam popio lonac kafe, okupao se i obrijao, dorukovao i oprao sue,
ispeglao koulje (ak i one dijelove koji se ne vide, koji se uvuku u pantalone),
usisao kuu, stavio ve u mainu, a jo ne ujem komije kako idui na posao
kalju na stubitu...
to ne itam neto? ta? Znam ta pie! to ne piem neto? ta? Znam ta
u napisati!
Kradem Bogu nekoliko beznaajnih minuta reui nokte na rukama i
nogama...
Nekad sam se tako lijepo znao praviti da spavam, a sad stalno svrem
pogled prema zidnom satu ije su kazaljke prikovane za brojanik...
'Ajde, uskoro e se otvoriti i kafane. A, ne znam, vala, ni ta u tamo?
Prvog kojeg u sresti je onaj nesimpatini stvor koji e me po stoti put pitati
zato nosim jemeniju oko vrata. Jednom sam mu strpljivo objasnio da mi godi
kao daak lagan dodir beza na vratu, da se tako kragna koulje manje prlja, a
lake je proprati jemeniju nego koulju, da kada, po ovom madaru, prolazim
pored Begove damije, uvijek je natopim ledenom vodom i tako rashladim
vratne ile, da sam taj fol nauio kad sam u Americi radio kao kuhar... u estetske
razloge nisam ni ulazio.
Dok se voda za kafu jo grijala, a ja nisam ni otvorio novine, uao je
upakovan u koulju, potkoulju, sako, kao da me je vrebao u zasjedi i s vrata
pitao:
"Izvini, bogati, to te pitam, ali to ti nosi tu jemeniju?"
Bio sam na rubu suza od oaja.
"Zato to hou! to mi se moe! Iz razloga to tebe za to ivo boli kurac!
Zato to me ti ne bi imao nita drugo pitati!"
U drugoj kafani je bilo relativno podnoljivo sve dok se nije pojavio jedan
profesionalni "udav". (Ne mogu ne priznati da je na neki nain bio jedna
tajanstvena linost, jer nikad nisam saznao ime se bavi, ta mu je posao. A, ni
drugi mi nisu znali rei.)
Sjeo je i ne pitajui je li slobodno.
"estitam", rekao je.
Pravio sam se budala:
"Na emu?"
On se "eretski" nasmijeio i gurnuo me laktom u rebra:
"Na knjizi."
Onda me je prijekorno pogledao:
"Kad u je ja dobiti? Ali, da mi se potpie."
Rekao je to da sam se ja kao trebao osjeati krivim to je njemu prvom
nisam dao i kao da piui tu knjigu nisam ni o emu drugom razmiljao nego o
njemu i kao da ivim za taj trenutak kad u mu napisati posvetu.
"Bie", rekao sam.
"A, kad je promocija?"
Previe je toga bilo za objasniti, pa sam skratio:
"U utorak. U Joanici. U osam sati ujutro."
Prvi put sam ga vidio zbunjenog:
"U utorak, u Joanici?! U osam ujutro?! Moram to zapamtiti."
"Nemoj zajebat'", upro sam prst u njega i ostavio marku za kafu na stolu.
Zamalo me nisu kola zgazila na ulici, jer sam se bio zadubio u misli.
Razmiljao sam kako bi to bilo da se ponovo oenim. Ovaj put s nekom runom,
dosadnom, odurnom enom. Dosadilo mi je da samom sebi prodirem utrobu.
Tako bih imao deurnog krivca za sve to mi se ne deava.
U treoj kafani je za stolom sjedio samo jedan ovjek kojeg sam ovla
poznavao. Klimnuli smo glavama jedan drugom.
Ne znam zato, ali sam se osjeao nekako udno. Moda zato to sam mu
prvi put vidio lice kako valja. Uvijek je bilo poluzaklonjeno Osloboenjem. Sad
su novine leale neotvorene na stolu. Izgledao je mojih godina. Kao da smo i
pomalo liili. Samo kod njega je kosa bila dobrano posijedila, a brkovi tamni.
Kod mene - obratno.
Kad god bih pogledao u njegovom pravcu, njegove oi su me fiksirale.
Neto strano je bilo iza njih, neto prazno i bez sjaja, neto ledeno i
sveznajue...
Za treim stolom je sjedio konobar Ivan besposleno matajui o odlasku u
Ameriku. Mahnuo sam mu da mi donese jo jednu kafu i pokazao i na drugi sto.
ovjek i dalje nije skidao oi s mene, a onda je tiho rekao (toliko tiho da
ak nisam siguran da li sam to uo ili mu proitao s usana):
"Podsjea me na Jerry Garciu."
"Jerry Garciu?!"
Klimnuo je glavom:
U BUNARU
Vraao sam se s pijace natovaren s bezbroj plastinih kesa. Na ulicama nije
bilo skoro nikog. Dijelom to je bila nedjelja, a dijelom to je vruina natjerala
sviju da potrae neki svoj komadi hlada. Ve kod Banke sam skontao da
postoje samo dvije mogunosti: ili u umrijeti hodajui do kue ili u presvisnuti
u tramvaju.
Odluio sam se za bru varijantu: tramvaj. Spustio sam kese na zemlju i
zapalio cigaretu kad je ona, poput fatamorgane, izronila iz razmekalog asfalta
ispred mene.
Nosila je pristojno kratku haljinu od nekog nestvarno lakog i prozranog
materijala, bijele sandale bez peta, a noge su joj bile preplanule i duge, duge...
Kosa joj je bila malo slijepljena znojem na sljepoonicama iznad istaknutih
jagodinih kostiju.
Obrisala je maramicom nenaminkane usne, pogledala me tamnozelenim
oima i nasmijeila mi se kratko. (Ili mi se to samo uinilo?)
I ja sam se nasmijeio njoj: "Izvinite, mogu li neto da Vas pitam? Podnose
li lijepe ene vruinu bolje od ostalih?"
Opet se nasmijeila (sad sam bio siguran da mi se nije uinilo), uzdahnula:
"Vjerujte da je i njima isto."
Odmahnuo sam glavom: "Ne vjerujem Vam. ao mi je, ali ipak mislim da
je Vama lake."
Spustila je, pa podigla duge trepavice: "Zato bi bilo? Ne vidim kakve to
veze ima s izgledom?"
Povukao sam duboki dim i, kao da se obraam nepaljivom ueniku,
objasnio: "Vidite: Vama je samo vrue, a meni je vrue, a nisam lijepa ena."
Opet je spustila trepavice: "Hvala."
"Hvala?!", kao zaudio sam se ja: "Zato to Vam ne vjerujem?"
Mahnula je rukom bez prstena ispred oiju: "Ma, ne. Mislim na ono drugo
to ste rekli."
Ve sam se osjeao sigurnije: "Izvinite, ali mozak mi je prokljuao na ovoj
vruini i ne mislim nita drugo nego kako bih popio neto hladno. Bilo bi
idealno kad bih imao s kim..."
Podigla je oba ramena: "Izgleda da imamo iste elje i isti problem."
Sad sam ve u rukama drao "me-lopticu" i servirao: "U kafani preko puta
je debela hladovina, a imaju i najbolji ledeni aj u gradu. Nije onaj flairani.
Sami ga prave i serviraju sa santom leda i plantaom limuna. Pa?"
Namjestila je konanu torbicu na ramenu: "Ne zvui loe."
...Kosa joj je bila malo slijepljena znojem iznad istaknutih jago-dinih
kostiju. Obrisala je maramicom nenaminkane usne.
Povukao sam duboko dim iz cigarete, isisao je do kraja i ik zgazio nogom,
okrenuo glavu, s mukom pokupio ruke plastinih kesa, uprtio ih i uputio se niz
ulicu.
Prvi hlad me je ekao kod ipada, a onda sve do kue ravna, usijana crta
"staze smrti" do prvog odmorita, do prve kafane u kojoj je jedina svrha
ventilatora bila da mulja vreli zrak i raznosi pepeo iz pepeljara.
Drutvo je bilo staro, a konobar novi. Iza lea mi je protutnjao tramvaj.
Trebalo mi je par sekundi da mi se oi priviknu na polumrak.
Za jednim stolom je sjedio Boi (ko li ga tako prozva i zato, to zaista ne
znam). Kao i uvijek, sam. Nije njemu nita falilo osim, kao to to jednom neko
primijeti: mozga, srca i due, para, ljepote i arma. Od drugih je odskako i po
tome to je dahom iz usta (koja nikad nije zatvarao) mogao ubiti muhe ili
oamutiti manje ivotinje.
I sad je priao i nije mario slua li ga ko ili ne: "Imam jednu divnu
kominicu, znate: osobu suprotnog pola..."
Za drugim stolom je bio Kliko, naljevao se lozom i "mezio" svoje nokte i
zanoktice. Zoka ga je prekinuo: "Ostavi neto i za veeru."
Izmeu dva "zalogaja", Kliko je promrmljao: "Ne zajebaji", ali je prestao
na as, strusio lozu u sebe, zadovoljno osmotrio svoje ruke kao da se upravo
vratio od najskupljeg pedikera u gradu i pokuao skrenuti panju zrikavom
konobaru koji je htio izravnati tek postavljenu eljinu sliku na zidu.
Kad se skroz naherila, sretno je razvukao usta: "Sad je k'o pita!"
Kliko je kucnuo svojom praznom aom o ljepljivi sto, pokazao na Zokinu
SKRUEN I PONIZAN
"Cijela kua mi mirie na losion poslije brijanja. Jutros sam bio na buvljoj
pijaci i... Ne prekidaj me kad ti priam", kaem Goranu Cindriu preko telefona.
"Ma, nisam, kretenu, kupio gajbu losiona, nego sam naletio na neke stare
gramofonske ploe: Dylan, Joe Cocker, Neil Young, Jose Feliciano... ta radim?
Evo, istim ih. Bile su masne kao da je neko ruao na njima, pa sam ih prvo
oprao deterdentom, a sad ih istim losionom poto nemam 90% alkohola...
Dobro, dobro - imam flau vina. Hoe li navrnuti? Kad kasnije? Dok mi se
kua ne izluftira... Hajde, vidimo se."
Jutros sam sjedio na ivici kreveta obuen u gorinu i brojao si godine.
Premalo ih je da se mogu s neim podijeliti, a previe ih da bi se podijelile s
nekim. Osjeao sam se kao potplaeni bokser koji za "trideset srebrnjaka" mora
predati me nekom talaika protivniku, ali, da bi sve izgledalo uvjerljivije, trpjeti
udarce do posljednje runde. Kada e kao trkae grlo, konj, halapljivo progutati
jabuku s dlana vlasnika, nagradu za to to mu je upravo istrao novi milion
dolara. Osjeao sam se kao pas koji lie ruku to ga hrani, ali ga cijelog ivota
dri na lancu, a tek roeni dan, u kojem mi valja dokazivati da jesam i da sam
bio i da hou biti, jo je puzao kroz prozor, a neka mi je Bog na pomoi kad se
uspravi i kad se zalaufa i pone mi oduzimati sipljivi dah...
U nekom beskrajnom alterskom redu, ljudi ispred mene (a, svi su bili
ispred mene - nikog iza!) drali su svoje ivote uredno sloene u raznobojne
ciglom... Boe, kako je to rokalo - jebo te pitolj na kapisle. Jednog dana sam u
travi naao cijeli, neispaljeni puani metak. Gocine oi su se zaarile od
uzbuenja, a moje od straha:
"ta emo?"
"Sakrij to, jebote. Veeras emo ga, kad niko ne gleda, baciti u vatru na
Pehinom brdu. Svi e se sasrati od straha."
"Ne budali, mogao bi neko poginuti..."
"U tome i jeste fol", rekao je Goco.
Nisam se dao nagovoriti, pa sam silazei s brda stiskao metak u mokroj
ruci i jedva ekao kad u ga dati prvom milicioneru kojeg sretnemo i bio sam
opijen slikom kako e me on pomilovati po glavi, pohvaliti, kako e me kao
dobrog "Titovog pionira" slikati za novine s maramom i kapom na glavi...
Drot je pogledao metak, provjerio da nema traga udarne igle na auri,
strpao ga u dep, namjestio pendrek i rekao: "S'jevaj."
Probudio sam se, a Dylan je i dalje zvao gospou da legne na njegov
krevet... Zapalio sam cigaretu i ekao Gocu. Otkud mi taj san? Onda sam se
sjetio kako sam traio ibicu, revizora koji je ponavljao: "Sihologija,
sihologija..."
Da sam onda posluao Gocu i da sam bacio metak u vatru, da je sreom jo
i neko poginuo, moda bi moj ivot poprimio sasvim drugi tok, moda bi...?
Ovako: hvala na panji i izvinite, molim vas, izvinite, ako sam...
kafana: "E, hajde sad priznaj...", oekujui valjda da u istog trenutka kleknuti,
priznati neto i zatraiti oprost. Niti novinar kojem od ruke bolje ide lijepljenje
keramikih ploica nego pisanje i koji "nije nikad propustio ita to sam
napisao", ali se, ba kao za inat, sad ne moe sjetiti iega.
Pitao me je to glasom boje tmurne veeri, ozbiljno. Oekivao je ozbiljan
odgovor. Ruku na srce, kojeg ni sam nisam znao. To me je malo smelo, pa
nisam urio. "Recimo to ovako: istina je...", poeo sam, ali me je on prekinuo.
"Izvini, ali kad je rije o literaturi, uvijek preferiram fiction, i non-fiction.
Istina mi je pomalo prejaka rije... Nita, samo nastavi. Razumijemo se."
"Sve to piem nije fikcija. ak i kad to jeste, onog trenutka kad je
napisana, izgovorena, proitana, prestaje to biti, jer postaje dio mene, ona je ja, a
iskreno se nadam da nisam ni vlastita ni tua fikcija. Barem dok plaam kiriju,
struju, javljam se na telefon, boli me jetra, plaem i smijem se, dok hodam,
diem, jedem, spavam... fikcija bi mogla ivjeti i bez toga."
"Hvala ti. Znai tako. To je to."
Glas mu je tad bio poprimio boju noi.
Zaustio je, htio je jo neto rei: "Ali, zamisli...", onda je samo odmahnuo
rukom.
"ta?"
"Nije vano."
Nastavili smo raspredati o "fiction" i "non-fiction".
"U biografijama slavnih ljudi ima vie fikcije nego u Ratovima zvijezda",
zakljuio je.
"Slaem se. Ali, u memoarima i autobiografijama slavnih ljudi je ima vie.
A, da ne priam koliko bi je bilo ili ima u nenapisanim onih nepoznatih."
Trgnuo se kao da ga je neto opeklo i za trenutak mu je jedan gr naruio
lice, ali se onda lupio dlanom po elu: "Potpuno sam zaboravio da je danas
nedjelja."
Obratio se drugom stolu: "Molim vas, mogu li samo malo pogledati
novine?"
Okretao je listine i mrmljao: "Gdje si... gdje si...? Ah, evo!"
Objasnio mi je: "Gledam koja je deurna apoteka. Moram djetetu kupiti
lijek. Ma, jok. Nije nita ozbiljno. To su ti neki multivitamini, ali mala mizla je
navikla da joj tajko svako vee da njenu medicinu pred spavanje. Ili - kuku ti se
meni. Sad e joj, u septembru, biti est godina. Tako nekako je i onoj tvojoj,
mlaoj?"
Platio je i krenuo. Na polasku mi je jo samo dobacio: "Nisi mi ba
odgovorio na pitanje. Htio sam te pitati, ustvari, neto drugo: znam da se moe
ivjeti od fikcije, ali moe li se ivjeti u fikciji. I koliko dugo. Razmisli. Se
vidjamo."
Nismo se vie vidjeli.
Jedan dan sam uao u kafanu, a konobar me je pitao: "Jesi li uo za D.?
Eto, ima u novinama. Nale su ga komije. Valjda se uuo na ovoj vruini..."
OTMICA
Svega se sjeam. Svake pojedinosti. Drugi se ne sjeaju ili se, to je jo
gore, sjeaju drukije. Ostaje moja rije protiv moje rijei. Ostaje moja pria
koja potvruje moju priu.
Uopte nije bilo onako kako je to prikazano u filmovima: nisu se pored
mene lagano zaustavila neka bijesna kola dok nisam obraao panju ni na ta
drugo nego kako sauvati luk da mi ne ispadne iz "deset u pola", niti su iz njih
izala dvojica kratko oianih, nabildanih momaka, diskretno mi zabili kratke
cijevi pitolja pod rebra i ubacili me u auto gdje su mi stavili flaster preko usta i
oiju. Niko mi se nije priunjao iza lea u nekom mranom sokaku, opalio me
nekom mougom po glavi i onesvijetenog me strpao u gepek i odvezao u
nepoznatom pravcu. Nije to bio ni onaj sofisticiraniji nain da mi je kriom
ubaeno neto u pie, da sam se skoro strovalio sa stolice za ankom, a par
snanih ruku me doekao, uhvatio ispod pazuha i da je zadnje ega se sjeam,
kao kroz maglu i san, glas koji se gubio u mojoj svijesti: "Pozlilo mu je. Bie
sve u redu. Treba ga izvesti na zrak..." Nisam osjetio hladnu maramicu
natopljenu kloroformom dok mi je ruka traila prekida na zidu i nisam se,
poslije toga, probudio svezan za krevet... Nieg tu nije bilo spektakularnog i
gdje bi i da moe?"
Odgovorio sam: "Moram i hou! Idem svojoj djeci."
U smijehu nije bilo radosti, nego uenje kako ne shvatam neto tako
jednostavno:
"Ne moe bez mene. Ne moe ako te ja ne pustim."
"Ma, jebi se ti: Jesam li ja to moda otet?"
"Uzmi to ovako: i jesi i nisi. Eno, vrata su ti irom otvorena, idi s milim
bogom - znai da nisi. Ali moe samo s mojim doputenjem - znai da jesi.
Hoe li prijaviti otmicu? Zamisli kako bi to glupo zvualo: Halo. Zovem da
prijavim otmicu. - iju? - Svoju. - Odakle zovete? - Iz svog stana. - Ko vas je
oteo? - Ne znam. - ta hoe od vas? - Ne znam."
Tu sam prekinuo Glas:
"U stvari, ta ti, fakat, hoe od mene?"
"Nita. Ama ba nita."
"Pa, zato me onda ne pusti?"
"Ne mogu te pustiti samog. Sjeti se ta se desilo zadnji put kad sam te
pustio? Tad si napustio svoju djecu? I?"
Nije me trebao podsjeati. Svega se sjeam. Svake pojedinosti. "ta da
radim?"
"Nita. Cijelog ivota e patiti i ispatati zbog stvari koje si uradio. Isto e
biti i sa stvarima koje nisi uradio."
Opet sam plakao. Ne da bih izazvao samilost: "To nije fer."
Sad je Smijeh bio zloban: "Naravno da nije. Tako ti je to. I, daj se saberi
malo. Ne mogu te gledati takvog. Valja nam provesti jo mnogo vremena
zajedno, a pogledaj ta ti radi? Ve je davno otkucala pono, a ti sjedi i pria
sam sa sobom?!"
U tom asu je sat na marindvorskoj crkvi poeo otkucavati pono, a ja sam
se uhvatio tog zvuka kao jedne bijedne nade: "Nije davno otkucala! Tek sad
otkucava. uje?"
Glas je bio tuan: "Davno je otkucala. Vjeruj mi. Samo ti tek sad uje."
MUKARINE
Pijaca je predivno mjesto za izlazak. Nita oku ne nudi vie boja, zvukova,
mirisa na istom mjestu. Nema kiice velikog majstora koja ne bi ustuknula od
divljenja pred tim vatrometom boja to se prosipa sa stolova, kao iz roga
Fortune, obasjanog suncem ili u sjeni golemih suncobrana. Profinjeni sluh u toj
e zbrci glasova i zvukova pronai istinski sklad i ritam ivota. A, kakva je to
tek galerija likova, karaktera! Zlatni rudnik za svakog pisca koji iole dri do
sebe i koji nee imati straha upustiti se u avanturu odgonetanja mnogih sudbina
koje se tu isprepliu.
Boe, kakvo sranje! Uvijek sam se pitao da li oni koji ovako ili slino piu
to rade zato to zaista, iz dubine srca i due, misle da stvaraju neto ili se
naprosto samo dobro zajebavaju?
Samo znam da meni to mjesto lii na predvorje Pakla. Dok se provlai,
natovaren plastinim kesama ije su ruke uvijek na ivici pucanja, stisnut
gomilom tjelesa koja ti zabija laktove u sve tvoje meke dijelove, ostavljen si
bespomoan, na milost i nemilost deparoima, kupuje gnjecavi paradajz i
bojaljivo primjeuje da bi red bilo da u kesi dobije barem par "zdravih"
komada, ali se poklopi uima kad prodavaica, koja se hladi bistrom tekuinom
iz plastine boce kisele vode, a tukne na lozu, to jedva ne doeka, pa kao kroz
megafon zagalami: "Gospodin bi za marku jo i birao!" Bjei kao krivac s
mjesta gdje si upravo izgubio bitku za svoje dostojanstvo, praen
podsmjeljivim pogledima ostalih prodavaa...
Taj dan sam se ba bio iskobeljao iz gungule kad sam naletio na Bracu.
Nije mu to pravo ime, ali poto on svakoga zove "Braco", tako je on postao i
ostao Braco.
"To, domaine", tape me po ramenu.
"Jebo 'vakog domaina."
"ta si se toliko natovario? ta ti je to u utoj kesi?"
"U trnici sam naletio na svje mozak. Rijetko se nae, a ja ga poelio..."
To je dotle istina, a onda, bog bi ga znao ta me, iz ista mira, nagna da
ponem lagati: "Ma, u stvari, prava je jebada istiti ga, rezati, pohovati, ali moja
enska ga oboava", ponem lagati i sad znam da e biti teko stati.
"Opa, bato! Koja je to? Znam li je ja?"
"Ne zna. Dankinja je. Jednom je jela mozak kod mene i svidio joj se, pa
me pitala ta je to, nikad prije nije jela... Gdje u joj rei da je mozak - prijavila
bi me hakom sudu. Slaem joj da su pilea prsa, ali posebno marinirana i
pripravljena... A, ti? Gdje si ti krenuo?"
"Idem kupiti cvijee. Moe mislit - u ovim godinama imam prvi sudar. A,
i prodavaica je k'o avion. Stalno kod nje kupujem..."
"Uini mi se da si rekao da ti je to prvi sudar."
"I jeste, ali s ovom."
"E, jebem te stara. De, bolan, smiri se. Uskoro e i djed postati - ako ve
nisi?"
"uti, sloio sam priu ovoj da cvijee nosim eni na grob, da je umrla prije
godinu dana... Zna, koke najvie padaju na mukarce koji vole svoje ene, ali
ako su pokojne."
Nije lagao. Prodavaica jeste bila k'o avion.
Poslije smo otili kod Hame na pie. Pa se Hamo vratio iz ribe, nalovio
tonu smua, pa mi jo malo posjedili, zamezili, pa onda uao neko koga nismo
dugo vidjeli, pa onda uao neko kojeg svaki dan viamo, neko koga prvi put u
PORUKA U BOCI
Sad znam kako je to. ini mi se da ve stoljeima sriem slova, oblikujem
rijei, pa ih nekako veem tankim koncem smisla, gradim od njih krhki splav
kojim krmanim u noi po moru koje sam iznevjerio, ka obali bez svjetionika,
lukama ija svjetla trepere nekom drugom; mrznuo sam sa Gordonom Pimom u
bijeloj tiini, sa albatrosom vezanim oko vrata sam plutao pod tropskim suncem,
so mi je nagrizala dlanove, alge trunule u kosi i esto sam zaboravljao hodati po
vrstom tlu, igla se na mom kompasu okretala u krug, ali sam se odravao na
povrini znajui da nekad i negdje moram stii.
Sad znam kako je iz broda koji tone izbacivati vodu plastinom kaiicom
za espreso-kafu. "To ti je", kaem svom prijatelju Zvonku, "kao kad te otac
posadi za sto i pone ispitivati o nekom sranju koje si juer napravio. Kae ti:
neu se ljutiti, samo mi reci istinu, nemoj mi lagati - jesi li uradio to-i-to? Kae
da nisi. Pljus! amarina! Zato lae? Kae da jesi. Pljus! amarina! Jesam li
ti sto puta rekao da to nikad ne radi? U svakom sluaju ti ne gine amar."
Juer sam planirao otii kod njega da mi prevede pismo koje moram napisti
amerikom ambasadoru, jer Ambasador jedini ima diskreciono pravo da mi
omogui ponovo vidjeti svoju djecu. Padalo mi je na pamet da napiem samo
ovo: "Molim Vas da mi odobrite povratak u USA jer ne mogu ivjeti bez svojih
kerki." Onda bi slijedilo "pljus": "A, kako ste ih mogli onda ostaviti?" "Jer sam
budala", pokorno i iskreno bih odgovorio i primio slijedei amar: "Budala?
Znai li to da niste mentalno zdravi? Tu Vam ja ne mogu nita pomoi."
Nisam znao ta mi je raditi. Nisam ak znao ni kako nasloviti pismo (nisam
znao da li se to alje u formi pisma ili se ispunjava neki formular), nisam znao ni
kako se obraa nekom ambasadoru (jedini s kojim sam u ivotu ikad razgovarao
bio je Nijaz Dizdarevi, njega sam zvao ika Nijaze, to u ovom sluaju ne bi
pilo vode), znao sam da ne bi bilo prikladno ni "dragi Ambasadore", nisam znao
nita: razgovarao sam s bivom enom, Dijanom, koja mi je savjetovala da
budem "bolno iskren", drugi su mi savjetovali da budem kratak i koncizan, trei
da budem odluan, etvrti... U pisau mainu je bio uvuen papir i na njemu sam
samo uspio otkucati: "To whom it may concern."
Prilegao sam ne bi li mi se sve ono komeanje u glavi, koje je teko nazvati
mislima, malo smirilo, a kia me uspavala. Probudio me telefon. Bio je to
ameriki ambasador. uo je da ga trebam i pitao da li bi mi smetalo da sad svrati
do mene. Rekao sam da nema problema, da u sve vrijeme biti kui, da doe kad
mu odgovara...
Izraio sam kuu, ispraznio pepeljare i oprao ih, sklonio cigarete sa stola znao sam da Amerikanci puae gledaju kao kriminalce i ubice. To se pokazalo
sasvim izlinim, jer je prva stvar koju je Ambasador uradio i sjeo bila da izvadi
kutiju Pali Malla i zapali. Ponudio je i mene. Pitao sam ga hoe li kafu, a on je
rekao da oboava bosansku kafu. Morao sam ga razoarati - imao sam samo
Nesscafe. Pitao me imam li ta za pie, a ja sam rekao da bi se moglo nai neko
pivo.
"Nita jako?"
"ao mi je...", rairio sam ruke: "Mogu trknuti do granapa u prizemlju da
uzmem neto. Za ta ste?"
"Pivo je O.K."
Sad sam ja izvadio kutiju kije i smotao jednu.
"Mogu li?", pitao je.
"Znate li sami smotati?"
Nasmijao se: "Svi smo mi motali ezdesetih. Neka to ostane meu nama."
Pokazao je slike na zidu: "To su vam kerke? Kako ono rekoste da se
zovu?"
"Starija - Nevena", objanjavao sam: "To je ime jednog cvijeta. Na
engleskom je to Marigold, ali na naem znai da nikad ne vene. Mlada je Vesna.
Roena je dvadeset i osmog maja, u proljee, a staroslovenska boica proljea je
nosila to ime."
askali smo o svemu i svaemu, ali ja sam jedva ekao kad emo prei na
pravu stvar, ali mi se inilo nekako nepristojnim da ga ja podsjeam radi ega je
on ovdje, koja je svrha ove posjete, pa sam pustio da on prvi pokrene to pitanje.
Pogledao je na sat, ustao i rekao: "Naravno, morate mi dati njihove adrese,
da im javim da im tata dolazi..."
Laknulo mi je - ni sanjati nisam mogao da e to biti tako bezbolno i
jednostavno: "Zapisau vam."
Uzeo sam olovku i papir, a onda me je uhvatila panika. Nisam se mogao
sjetiti njihovih adresa, ni grada, ak ni drave u kojoj ive. U glavi se pokvarila
traka i uo sam samo ponavljanje: "New York... Washington... New York...
Washington... Boston..." Ni blizu Wisconsina, Madisona, Dodgevilla...
Kao to me padanje kie uspavalo, tako me i prestanak probudio. To i
unjkavi glas s televizora, slike koje nisu imale nikakvog smisla, prizori iz nekog
filma koji se snima... Satima sam sjedio ispred televizora. Kutija je bila do
nokata ispuenih ikova skije - ni traga Pali Malla. U pisaoj maini je bljetao
bijeli papir i na njemu amio besmisleni poetak: "To whom it may concern..."
U slobodnom prevodu: "Bilo kome, ikome na svijetu ko bi mi mogao pomoi..."
S.O.S. poruka u olovnoj boci baenoj u beskrajno more.
KUA OD KARATA
Stajao sam tamo iznad kreveta, sa tekom "Drine" pod mikom i razmiljao
o nekim optikim varkama: zato svi ljudi u bolesnikim posteljama izgledaju
vii (dui), a u lijesovima nii (krai)?
Taman sam htio cigare tiho spustiti na natkasnu i neopaeno se izvui iz
sobe, jer se inilo da spava, a on je otvorio oi:
"To si ti."
"Jesam li te probudio?"
"Ma, jok. Samo se po cijeli dan pravim da spavam."
Izgledao je bolje nego sam oekivao. Valjda su se ljive s lica, za ovih
sedam dana koliko sam se nakanjivao da mu doem u posjetu, povukle. Jedino
to je bio neobrijan, pa su ga sijede strnjike dobro postarale.
Izmijenjali smo uobiajene fraze iz "Prirunika za pacijente i posjetioce", a
ja sam ga pri odlasku upitao:
"Treba li ti ta?"
Prevukao je dlanom preko lica:
"Donesi mi aparat za brijanje."
Iz ladice je izvukao kljueve:
"Ovaj je od gornje brave, ali ona ne radi. Ovaj nazubljeni je od donje. Zna
gdje stanujem. Pazi - nema svjetla u haustoru."
"Jo neto?"
"Donesi mi i neto za itanje. Pored kreveta je Istorija II svjetskog rata.
Moe to."
"Nisam znao da te to interesuje."
"Ni ja, ali sam je poeo itati i pravo me uhvatila. Strano je napeta izgleda da se do samog kraja ne zna ko e pobijediti."
"Dobro, dobro... Sad te ozbiljno pitam".
"Ozbiljno ti govorim. I, da! Donesi mi zadnju "Bosnu" da vidim ta si
pisao."
"Zar ne zna, zar mi nisi rekao...?"
Zaueno me je pogledao:
"Otkud bih mogao znati?"
Odmahnuo sam rukom:
"Nita, nita... Mora da sam neto pomijeao."
"Ne udi me od tebe."
Zaustavio me na vratima:
"Nemoj otvarati prozore. Zbog promaje."
Slegnuo sam ramenima:
"Dobro, ali to ti ovde smeta promaja tamo?"
"Objasniu ti."
***
Za tih sedam dana kua mu se uula, ne samo po ustajalom zraku, nego i
smeu koje je bujalo iz plastinih kesa i lavaboa punog skorenih tanjira i erpi.
Poletio sam da otvorim prozor, ali sam se sjetio njegovog neobjanjivog
upozorenja, pa sam prvo upalio svjetlo u kupatilu i pokupio pribor za brijanje, a
onda uao u sobu da potraim knjigu. Roletne su bile navuene, ali, svejedno, i
kad sam upalio svjetlo, sijalica na stropu u provizornom lusteru napravljenom od
papirnatog kineskog suncobrana, u kojem su se nataloile generacije muica,
moljaca, leptiria, bila je nedovoljna da istjera sve utvare mraka iz okova.
Nita jezivo tu nije bilo (osim onog vonja propasti), ali sam osjetio kao da
neko prati svaki moj pokret. Knjiga jeste bila tamo gdje mi je rekao da u je
nai, pa sam je pokupio, ali nisam mogao da odolim i da ne podignem roletne:
cijeli strop, zidovi su bili obloeni igraim kartama; Kraljevi su se mrgodili na
mene, Kraljice se sjetno smijeile ili zavodljivo sputale duge trepavice, andari
pederskog izgleda prijetili svojim kratkim maevima, mravi-dvice, dobroudne
osmice, strogi keevi, lascivni Jokeri, trbuaste devetke i estice, desetke
zbunjene svojim statusom ni slike ni obine karte su se muvali u jednom ludom
kaleidoskopu boja...
A, na radnom stolu je stajala kao Vavilonska kula, kao Semiramidini
vrtovi, kao Keopsova piramida, najvelianstvenija i najvea kua od karata koju
ZELENOOKO UDOVITE
BIFE "TITANIK"
Jo davno je moj prijatelj Branko uak imao ideju da svojoj knjizi da
naslov Na Drini uprija, pa kad neko doe u biblioteku da trai istoimenu
knjigu, pitaju ga: "Od koga? Andria ili uka?"
Naslov ovog teksta nije iz nimalo slinog razloga, nego zato to sam se,
nakon sedam godina, uavi u bife Pozorita mladih, osjeao kao da sam zaronio
u hladne morske dubine i kao da plutam u olupini jednog broda, koji je nekad
davno bio simbol svega onoga pozitivnog to je simbolizovalo Sarajevo: duha i
duhovitosti, onoga to se sada tako popularno zove multietnika kultura, a to je,
u stvari, jednostavno bilo jaranstvo, tolerancija, podnoljivi javaluk i
dobrodolica, leernost i irina due...
Bife, zapravo, nikad nije bolje izgledao, s novim aparatima i friiderima,
ankom i namjetajem, ali previe je bio opsjednut dugovima prolosti i ljudi da
bih se osjeao lagodno. (Da ne govorim o televizoru u uglu, koji bi u bivem
bifeu bio sasvim nepotreban, da ne kaem i nepristojan, jer odvlai panju i ne
da da se sagovornik saslua do kraja.)
Teko je bilo sjesti i opustiti se, popiti pie, a da ti pred oi ne izau lica
ljudi koja vie nikad nee vidjeti: eno, tamo u uglu je Sran, sa svojim
blistavim osmijehom, euka, s izgledom tipinog sarajevskog "jalijaa", nosi
mu hladno pivo; za drugim stolom je Vuko, dobroudnog lica, kao u plianog
mede, cijedi lozu, a mene direktor, oko, kojem su ljekari zabranili pie, pita
kako sam se ja osjeao kad sam prestao piti, a ja mu odgovaram da nikad u
ivotu nisam bio bolji, on tuno klima glavom: "I ja se osjeam super. Ali, brate,
dosadno."
Poslije par ispijenih loza Durmo, najmirniji ovjek na svijetu, poinje
"lovake" prie o svojim ljubavnim avanturama, a ena mu, Refa, prilazi
patkastim hodom i kae: "E, sad je ve vrijeme da ide kui."
Iako su ivi, mala je ansa da e se na vratima pojaviti Mujo (koji sad
utovara kola negdje na Floridi i kad prepozna registarsku tablicu iz Wisconsina,
sav ozaren kae vozau: "Ja tamo imam jarana" - mislei pri tome na mene - a
on mu suho odgovara: "Ba me briga.")...
...ili da e ludi Zoran Joli "potegnuti" ak iz Australije da bi napravio neki
od svojih legendarnih folova, kao, na primjer, onaj kad je, poslije lutkarske
predstave u nedjelju prijepodne, cijelo Pozorite bilo puno frke, majki i oeva,
koji se trude da ne izgube svoju djecu ili da ne odvedu tuu kui (to se jednom
desilo Paji), kad se uspostavio kakav-takav red, izaao na stepenite i obznanio:
"Djeco, eno Lepa Brena dijeli ploe u sali." Naravno, nastao je haos i vriska -