KNJIGE I KNJINICE U ANTIKO DOBA NA TLU HRVATSKE

ALEKSANDAR STIPEVI
HR - Zagreb, Maruliev trg 12

UDK: 027.1 (497.5-3 Dalmacija) 652

003.5 :904 (497.5-3 Dalmacija) 652
002 (497.7-3 Dalmacija) 652
Izvorni znanstveni lanak
Primljeno: 2. V. 2010.

Iiri nisu nikada stvorili vlastito pismo, pa stoga nisu ni razvili svoju pisanu
kulturu. U doba rimske uprave piu nadgrobne natpise latinskim pismom i jezikom. Pojavom kranstva razvija se pismena kultura koja je preivjela propast
antikog svijeta, o emu govore ostaci brojnih crkava i predbenediktinskih samostana u kojima je morala postojati prepisivaka djelatnost

Nemamo nikakvih arheolokih nalaza niti pisanih izvora koji bi svjedoili da su ilirska plemena, koja su ivjela na tlu dananje Hrvatske, prije
rimske okupacije, poznavala pismo i da su ga koristila za pisanje knjiga,
nadgrobnih natpisa i sl. na svom ilirskom jeziku. Prije negoli su prikljueni
rimskoj dravi, a to znai i rimskoj civilizaciji, pisalo se na ovom prostoru
samo na grkom jeziku, no to je bilo jedino u grkim kolonijama u primorju, od IV. st. pr. Kr. Za razliku od naroda i plemena koja su ivjela na
suprotnoj, italskoj obali Jadrana, gdje su pod utjecajem grke pismenosti
mnogi tamonji narodi stvorili svoje nacionalno pismo prilagodbom grkog
pisma fonetskim osobitostima svojih jezika, plemena na istonoj obali Jadrana nisu nikada ni pokuali stvoriti svoje nacionalno pismo. Ne samo da
ga nisu stvorili, ve nisu nikada doli na zamisao da koriste postojea pisma
(grko, a potom i latinsko) za pisanje isprave, nadgrobnih natpisa ili knjiga
na svom jeziku. Do sada, naime, nije otkriven nijedan zapis pisan na jeziku
Ilira koji su obitavali podruje dananje Hrvatske, a s obzirom na relativno
dobru istraenost ilirskih naselja i nekropola, onih iz pretpovijesnih, ali i
onih iz rimskog doba, teko je i nadati se da e se takav zapis ikada pronai.
Moramo se zapitati zato Iliri, koji su nastavili istonu obalu Jadrana i
koji su imali stoljetne trgovake i kulturne dodire sa Grcima, o emu svje131

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

doe povijesni izvori i arheoloki nalazi, nisu slijedili primjer plemena sa

zapadne obala Jadrana i razvili svoje nacionalno pismo. Pretpostavljamo
da su tomu kriva najmanje dva imbenika. Prvi je nedovoljna razvijenost
drutveno-politike organizacije ilirskog drutva, pa stoga i pomanjkanje
potrebe za koritenje pisma kao sredstvo komunikacije. Drugi imbenik
koji je mogao odvratiti Ilire od razvijanja nacionalnog pisma je animozitet
ilirskih plemena prema Grcima koji su vojnom silom osnivali svoje kolonije i trgovaka uporita na ilirskoj obali. Kada su pak rimske legije pokorile,
nakon krvavih ratova, ilirske zemlje, starosjedioci nisu mogli razviti svoje
nacionalno pismo, ve su morali prihvatiti pismo i jezik okupatora.
U starijoj historiografiji i literaturi povlai se pria o knjigama i knjinici koja je u predrimsko doba postojala u delmatskom gradu Promoni. Po
toj prii, rimski car Oktavijan (kasnije prozvan August), prigodom zauzea
tog grada, opljakao je tamonju knjinicu u kojoj su se, navodno, nalazile
knjige na grkom, latinskom i drugim jezicima. Po povratku u Rim sagradio je knjiniicu Octavijanu u koju je smjestio i knjige iz Promone.1 Koliko znamo, prvi je tu priu ispriao zadarski povjesniar Ivan Kreljanovi
Albinoni 1809. god.,2 a potom su je nekritiki preuzeli F. erjavi, V. Lago,
A. Bacotich, ali i knjievnik Dimitrije Demeter. Po ovom posljednjem i u
Ilira bile dosegle zrake sunca izobraenosti... i to po svoj prilici grke...
Galenus, kada o Promonskoj staroj biblioteci govori, napominje na prvom
mjestu grke knjige.3 Ni Demeter, a niti spomenuti domai i talijanski
povjesniari, nisu uzeli u ruke tekst Galenova spisa De compositione medicamentorum per genera na koji se ti autori pozivaju, jer da jesu, saznali
bi da se u tom spisu ne spominje ni Promona, niti knjinica, niti knjige, pa
ni Oktavijan. Po jednoj pojedinosti su Iliri ipak zasluni za razvoj javnih
knjinica, ali ne u svojoj zemlji, ve u Rimu. Oktavijan nije u Promoni
naao nikakvu knjinicu, ali je od plijena to ga je prikupio tijekom svojih
1. Vidi o tome ALEKSANDAR STIPEVI, O pismenosti i knjigama starih balkanskih Ilira, Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 14 (1968), br. 1-2, 165-168.
2. IVAN KRELJANOVI ALBINONI, Memorie per la storia della Dalmazia. Vol. I.
Zara 1809, 74-77.
3. DIMITRIJE DEMETER, Dramatika pokuenja. Dio II. Be, Tiskom Jermenskoga manastira, 1844, XXVI-XXVII. Od drugih autora koji su pisali o knjiga i knjinici u
Promoni dovoljno je spomenuti: FERDINAND ERJAVI, Kratak pregled najstarie dogodovtine ilirske, Opi Zagrebaki kalendar, 2 (1847), dio 2, 86; VALENTINO LAGO,
Memorie sulla Dalmazia. I. Venezia 1869, 42; ARNOLFO BACOTICH, Cenni cronologici per la storia della Dalmazia, Archivio storico per la Dalmazia, 9 (1936), Vol. XVI, fasc.
96, 86; Zanimljivo je da je na tu priu nasjeo i G. PASQUALI, autor lanka o knjinicama
Biblioteche u Enciclopedia Italiana Treccani (Vol. 6, 944), gdje je napisao da je il nucleo /della biblioteca fondata/ era costituito appunto dal bottino da guerra.
132

A. Stipevi, Knjige i knjinice u antiko doba na tlu Hrvatske

ratova protiv Ilira sagradio knjinicu na Martovskim poljanama u Rimu,

koju je u ast svoje sestre Oktavije prozvao Bibliotheca Octaviana.
Najstariji spomenici pismenosti nastali na dananjem hrvatskom tlu bili
su oni koje su zapisali grki kolonisti. Svi su na kamenu, jer su se jedino
ti zapisi i mogli sauvati u naem podneblju. Najstariji je onaj koji je otkriven u Starigradu na o. Hvaru, a u kojem se spominje pomorski sukob
ilirskih domorodaca i grkih kolonista, a najpoznatiji je natpis iz Lumbarde
na o. Koruli u kojem se spominje osnutak isejske kolonije i podjela zemlje
kolonistima.4 Pisani su, naravno, na grkom jeziku i grkim pismom. Ne
moe biti nikakve dvojbe da su grki kolonisti pisali ne samo na kamenu,
ve da su koristili i druge pisae materijale, ponajprije papirus, no nita
osim kamena nije se do danas sauvalo. Grki natpisi na kamenu ostaju
za sada najstarija svjedoanstva o pisanoj kulturi na hrvatskom tlu prije
rimske okupacije.5
Tek dolaskom Rimljana pismenost postaje pristupana svima, posebice
onima koji su stanovali u gradovima i u vojnikim logorima koje su podigli
Rimljani. Naravno, nisu domoroci zasluni za tu civilizacijsku teevinu,
ali su oni prihvatili nametnuto im latinsko pismo i latinski jezik i tako se
ukljuili u krug onih naroda u kojih je pismena komunikacija postala dio
svakodnevnog ivota. Potreba za inovnicima i drugim pismenim ljudima
potrebnim za funkcioniranje administacije dovela je do osnutka kola u
veim gradovima, npr. u Saloni, Jaderu i dr. Gdje su kole, tu su i uitelji i
aci koji trebaju pisai materijal, knjige i sl. Nadgrobni spomenici, iskopani najvie u Saloni, otkrivaju nam njihova imena i njihovo zanimanje. Tako
saznajemo, da su u Saloni radili i umirali paedagogus-i, koji svjedoe o
kolama, javnim ili privatnim, koje su djelovale u tom velikom gradu,6 a iz
Salone je i spomenik u kojem se spominje jedan alumnus (ak).7
Ne samo o kolstvu, ve i o pismenosti openito, govore i likovni prikazi pisaeg pribora i pisaeg materijala. Tu su najprije povotane ploice
(tabellae ceratae). Vrlo lijep primjerak otkriven je u jednom grobu u Ninu
4. Sve natpise grkih kolonista u srednjoj Dalmaciji obradio je JOSIP BRUNMID,
Die Inschriften und Mnzen der griechischen Stdte Dalmatiens, Wien 1898.
5. Postoje neki izolirani sluajevi uporabe pisma i prije rimske okupacije, no te nalaze
teko moemo uzeti kao dokaz o postojanju pisma u predrimsko vrijeme na hrvatskom tlu.
Radi se o rijetkim imitacijama postojeih pisama koji ne dovode u pitanje nepostojanje nacionalnog pisma. Usp. JOSIP MLADIN, ara iz Pule i pismenost Histra, Istra, 14 (1976),
br. 2, 103-109; VLADIMIR LII, Zagonetan natpis na barbarskom novcu, iva antika,
11 (1961), sv. 1, 141-143.
6. Tri takva spomenika pronaao je i publicirao FRANE BULI u svescima Bullettino
di archeologia e storia dalmata, 22 (1899), 3; 29 (1906), 122; 45 (1922), 122.
7. Recherches Salone. Vol. I. Copenhague, 1928, 169, br. 46.
133

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

(Aenona). Datira se u II-III. st. poslije Krista. Sada se uva u Arheolokom

muzeju u Zadru. Malih je dimenzija: visina mu iznosi svega 5,2 cm., pa
se zato svrstava u povotane ploice, koje su se mogle drati u aci, pa
su ih zato Rimljani nazvali pugillares. U istom grobu pronaen je i stilus,
takoer od bjelokosti, s kojim se na pugillariusu pisalo i brisalo.8 Vlasnik
je taj mali poliptih, koji se sastojao od est ploica, nosio sa sobom kada je
trebalo neto zabiljeiti, a mogao se po robu poslati prijatelju ili poslovnom
partneru, a ovi su pak, nakon to su poruku proitali, brisali tekst i odmah
na istoj povrini napisali odgovor.
Da je uporaba povotanih ploica bila esta svjedoe i brojni likovni
prikazi na nadgrobnim i drugim spomenicima. Vrlo lijep prikaz poliptiha i
spremnice za stilusa imamo na nadgrobnom rtveniku Kvinta Emilija Rufa,
otkrivenom u Saloni, a koji se danas uva u Arheolokom muzeju u Splitu.
Potjee iz II. st. poslije Krista, dakle iz vremena kada je Salona bila vrlo
razvijeno kulturno i administrativno sredite rimske provincije Dalmatia.
Nalazimo sline prikaze i na drugim spomenicima, no dovoljno je ovdje
spomenuti onaj na sarkofagu Hipolita i Fedre, takoer iz Salone, koji se
datira u III. st. poslije Kr.,9 a nalazimo jo jedan prikaz na nadgrobnom spomeniku podignutom vojniku koji je za ivota bio speculator, tj. uhoda. Oigledno je da taj vojni uhoda nije mogao zapamtiti sve to je morao saopiti
svojim nadreenima, pa mu je povotana ploica bila alat za obavljanje
svog posla.10 Povotane ploice su se koristile u rimskoj provinciji Dalmaciji tijekom cijele antike, a Daniele Farlati nagaa, vjerojatno s pravom, da
je salonitanska crkva od apostolskih vremena koristila povotene diptihe i
poliptihe za biljeenje popisa biskupa i drugih visokih crkvenih prelata, te
da je to nastavila raditi do srednjega vijeka.11
Diptisi salonitanske crkve su propali, kao i drugi koji su bili sainjeni od drveta. Propali su i stilusi (pisaljke), ukoliko nisu bili od bronce ili
bjelokosti. Stilusa je sauvano mnogo primjeraka. Sluili su za pisanje po
mekom i tankom sloju voska, a kada je trebalo ispisani tekst brisati, bilo je
dovoljno okrenuti stilus i poravnati vosak s njegovim proirenim (u obliku
8. Ovaj mali i lijepi poliptih mnogo je puta publiciran. U novije vrijeme je slika ovog
poliptiha reproducirana u: ALEKSANDAR STIPEVI, Povijest knjige. 2. izd. Zagreb,
Matica hrvatska, 2006, 86.
9. Opisao ga je CARL ROBERT, Il sarcofago dIppolito e Fedra nel Museo archeologico di Spalato, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 36 (1913), 34-37.
10. MIHOVIL ABRAMI, Speculatores i beneficiarii na nekim solinskim spomenicima, Starinar, ser. III, 1 (1922), 58, Tab. I, sl. 1.
11. DANIELE FARLATI, Illyrici Sacri. T. I. Ecclesia Salonitana. Venetiis, 1751, 312317. Na tom mjestu Farlati ima poglavlje III (Caput III), koji nosi naslov De Catalogis
Episcoporum Ecclesiae Salonitanae. I. De diptychis Ecclesiae Salonitanae.
134

A. Stipevi, Knjige i knjinice u antiko doba na tlu Hrvatske

male lopatice) zavretkom. Povotane ploice su bile jako pogodne kao

pisai materijal za ake u kolama, za biljeenje efemernih poruka, koje
su se mogle lako i brzo pisati i jo lake brisati. Upravo zato su te ploice
bile omiljeni pisai materijal, jer su se mogle bezbroj puta koristiti. Diptisi,
meutim, nisu bili pogodni za pisanje duih tekstova koje je trebalo trajno
sauvati u privatnim ili javnim knjinicama, pa za pisanje litetrarnih, znanstvenih i sl. tekstova, kao i administrativnih tekstova, te raznih dekreta,
isprava i sl. Za pisanje takvih tekstova Rimljani su koristili papirus. Uvozio
se iz Egipta, gdje su ga ranije kupovali i koristili Grci, a potom su i Rimljani koristili papirus stoljeima prije negoli je zamijenjenn drugim, trajnijim
pisaim materijalom pergamenom. Knjige pisane na papirusu imale su
oblik svitka, pa e taj oblik knjige biti u uporabi u Rimskom Carstvu sve
do kasne antike, a ponegdje i kasnije.
Nijedna knjiga od papirusa na hrvatskom tlu nije preivjela do danas.
Sauvali su se samo likovni prikazi svitaka, najee na nadgrobnim spomenicima. Takvih je prikaza vrlo mnogo, pa emo kao primjer navesti onaj
na spomenutom sarkofagu Hipolita i Fedre, koji je prikazan na lijevoj bonoj strani spomenika. Tu je prikazan bradati stariji ovjek sa svitkom u
ruci. Neki strunjaci nagaaju da bi taj starac bio neki nama nepoznati filozof, no drugi strunjaci vjeruju da je to lik grkog dramatiara Euripida koji
dri u ruci tragediju Hipolit. No to su ipak samo nagaanja.12
Na jo jedan prikaz svitka moramo upozoriti. Iz Siska potjee nadgrobna stela iz III. st. poslije Kr. na kojoj se nalaze likovi dvojce odraslih mukaraca, ene i dvije djevojice. Mukarci dre u rukama po jedan svitak,
starija djevojica dri lijevom rukom diptih, a desnom pisaljku (stilus).13
Prikazi pokojnika na nadgrobnim spomenicima sa svitkom u ruci su esti u
provincijama Dalmaciji i Noriku, no ovaj je zanimljiv po tome to odrasli
mukarci imaju svitak, dok djevojka dri u ruci diptih. Oigledno je ta djevojka bila kolarka koja je za ivota polazila neku kolu u Sisciji. Papirusni svici i diptisi na nadgrobnim spomenicima imaju simboliko znaenje,
koje nije uvijek jednoznano, no ovdje se neemo pozabaviti tim pitanjem.
Za nas je prikaz iz Siska dokaz da je knjiga, bez obzina na njezin oblik i na
pisai materijal, postala uobiajena u tadanjim urbanim sredinama.
O pisanoj kulturi na naim prostorima govore i drugi arheoloki nalazi,
koji nam otkrivaju da papirus i povotane tablice nisu bili jedini materijali na kojima se pisalo. Posebno je zanimljiv za tu problematiku nalaz
12. GUNTRAM KOCH, Zur Hippolytossarkophag aus Salona, Vjesnik za arheologiju
i historiju dalmatinsku, 77 (1984), 152, Tab. XX, sl. 1. 13.
13. ZORAN GREGL BRANKA MIGOTTI, Nadgrobna stela iz Siska, Vjesnik Arheolokog muzeja u Zagrebu, ser. III, 32-33 (1999-2000), 119-164.
135

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

tankih olovnih listova u jednom grobu u blizini grada Pule. Otkrivene su

1904. god. i odmah su privukle pozornost arheologa, kako zbog injenice
da se radi o olovnim listiima, tako i zbog sadraja teksta koji je na njima
zapisan. Iz antikih vremena poznate su nam knjige od tankih olovnih listia (volumina plumbea), a ovaj iz Pule je jedini svitak iz tog materijala
koji je pronaen na hrvatskom tlu. Na naem primjerku, koji se datira u II.
st. poslije Kr., otrom su metalnom pisaljkom urezana imena radnika, koji
su, vjerojatno, bili zaposleni u nekom tamonjem poljoprivrednom imanju.
Radi se o dva zamotana svitka na kojima su lijepom majuskulnom kurzivom zapisana ukupna 38 imena. Uz neka od njih navedeno je i njihovo
zanimanje.14 Nazonost ovih olovnih svitaka u grobu namee neka pitanja.
Sama injenica da su se ti svici nali u grobu je zanimljiva. Nejasno je, naime, zato se jedan administrativni popis radnika trebao nai u grobu. No,
vanije je drugo pitanje u svezi s njima. Poznato je da su Grci, a potom i
Rimljani, pisali na olovnim listiima (v. to o tome pie Plinije u Hist. nat.,
XIII, 88), a poznato je i to da je olovo, zbog svoje sivkaste boje, povezano s
carstvom smrti. Tu injenicu treba svakako uzeti u obzir kada se raspravlja
o nazonosti olovnih listia u rimskom grobu u Puli, jer je teko zamislivo
da ta dva svitka nemaju neko magijsko znaenje. Na to upuuje i drugi
nalaz olovne ploice koja je otkrivena u Sisku (Siscia) 1913., god. prigodom bagerovanja Kupe. Pripada skupini olovnih ploica za aranje (tabella
defixionum). U olovnoj ploici iz Siska nalazimo magijske formule i ime
onoga kojemu se htjelo nakoditi.15 injenica da je ona od olova jasno pokazuje magijsko svojstvo tog materijala.
U kasnoj antici papirus kao pisai materijal u Rimskom Carstvu uzmie
pred novim materijalom pergamenom, a u svezi s uporabom tog novog,
praktinijeg i trajnijeg materijala je i novi oblik knjige. Umjesto dotadanjeg
svitka, pojavljuje se kodeks. Nema sumnje da je do te promjene dolo i
u provinciji Dalmaciji, no na ovim prostorima nemamo sauvane papirusne svitke, no takvo je stanje i u mnogim drugim rimskim provincijama u
kojima ima mnogo vlage. Ipak, to se papirusa tie, imamo sauvana tri
14. Prvi ih je publicirao PIETRO STICOTTI, Di due lamelle letterate rinvenute a
Pola, Atti e memorie della Societ istriana di archeologia e storia patria, 21 (1905), 213223. Iscrpnu sadrajnu analizu tih svitaka dali su: GIUSEPPE BRANCALE, Due lamelle
letterate dal Polesano, Archeografo triestino, ser. IV, 42 (1982), 7-31 i ROBERT MATIJAI, Nomenclatura oeconomica antike Istre, Arheoloki radovi i rasprave, 12 (1993),
171-181.
15. Tu je ploicu opisao JOSIP BRUNMID, Rimsko aranje na olovnoj ploici iz
Kupe kod Siska, Vjesnik Hrvatskoga arheolokog drutva, n.s. 14 (1915-1919), 176-185.
Vidi i: PETAR GUBERINA, Tabella plumbea Sisciensis, Nastavni vjesnik, 45 (19361937), sv. 1-3, 4-23.
136

A. Stipevi, Knjige i knjinice u antiko doba na tlu Hrvatske

papirusna lista koji su povezana s naim krajevima, no ona se nisu sauvala

u nas, ve u Italiji. Datiraju se potkraj V. i poetkom VI. st., no bez obzira
to se tu radi o nalazima iz najkasnije antike i iz poetka srednjega vijeka,
ti skromni ostaci govore o uporabi papirusa u Dalmaciji u vrijeme zalaza
rimske civilizacije.16 O pismenosti i knjizi na hrvatskom tlu u antiko doba
govore i brojni nalazi pisaeg pribora. Tu su najprije tintarnice (atramentarium). Otkriveno ih je vie primjeraka od kojih je najljepi onaj koji iz Nina
(Aenona). Radi se o bronanom primjerku ukraenom motivom vinove
loze i drugim motivima izvedenim u srebrenoj intarziji.17 U Arheolokom
muzeju u Splitu se pak uva vie primjeraka bronanih tintarnica iz Solina
i Bijaa (Siculi). Objelodanio ih je 1893. god. F. Buli, koji je dao da se
obavi kemijska analiza skruene tinte u njima.18 Posebno je lijepa tintarnica iz Bijaa, koja se sastoji od dvije meusobno spojene konine posudice.
Takve su nam poznate sa zidnih slikarija u Pompejima.19
U rimsko doba se u nas pisalo i na kamenu, kao i na metalu. Osim uobiajenih formula na nadgrobnim spomenicima, rtvenicima i na javnim graevinama, pisale su se na kamenu i prigodne pjesme.20 Vie po njihovoj
dokumentarnoj, negoli umjetnikoj vrijednost, te pjesme na kamenu su bjelodani dokaz, da je u rimskim gradovima u Dalmaciji, ali i u unutranjosti
dananje Hrvatske, bilo lokalnih pjesnika i pisaca koji su pisali pjesme i, svakako, i druga knjievna djela, koja se, naalost, nisu sauvala. Osim spomenutih olovnih listia, kao pisai materijal esto se koristila i bronca. Najee
su na bronanim ploicama napisane tzv. vojnike diplome. Sastojale su se
od dvije metalne ploice na kojima je bio ugraviran carski edikt, na temelju
kojega je islueni vojnik stekao razne povlastice (npr. zemlju i dr.) sukladno
godinama provedenim u vojsci i zaslugama koje je stekao borei se za Rim.
Takvih je vojnikih diploma pronaeno mnogo u svim dijelovima Hrvatske.
16. Te je isprave napisane na papirusu objelodanio G. MARINI, I papiri diplomatici
raccolti e illustrati. Roma, 1805, br. 78, 82 i 142. Usp. i: ALEKSANDAR STIPEVI,
Socijalna povijest knjige u Hrvata. Knj. I. Zagreb, kolska knjiga, 2004, 120-12l, 380381; Osvrt na sadraj tih isprava v. u RADOSLAV KATII, Litterarum studia, Zagreb,
Matica Hrvatska, 1998, 114-115.
17. RODOLFO VALENTI, Il Museo Nazionale di Zara. Roma, 1932, 35; Muzeji i
zbirke Zadra. Zagreb, 1954, 60.
18. FRANE BULI, Alt-rmische Tintenfsser im Museum von Spalato, Mittheilungen der Zentralkommission fr Erforschung und Erhaltung der Bauudenkmale, N.F. 19
(1893), H.3, 164-166, lanak je izaao i na talijanskom jeziku: Antichi calamai romani nel
Museo di Spalato, Bullettino di archeologia e storia dalmata, 17 (1849), 6-11.
19. HUGO BLMNER, Die rmische Privataltertmer. Mnchen, 1911, 473, sl. 74.
20. Te je pjesme skupio i komentirao DUJE RENDI MIOEVI, Carmina epigraphica. Split, Splitski knjievni krug, 1987.
137

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

Svi ovdje spomenuti pisai materijali i pisai pribor pokazuju da je pisanje u velikim rimskim gradovima na hrvatskom tlu bilo razvijeno u jednakoj mjeri kao i u drugim provincijama Rimskog Carstva. Ipak, zauuje
nas injenica da u velikim gradovima, kao to su bili gradovi Salona, Jader,
Mursa i dr., nije se rodio, a niti u njima djelovao, neki od poznatih pjesnika,
pisaca, povjesniara, filozofa i dr., a tek potkraj antike se pojavio sv. Jeronim, roen u Stridonu u provinciji Dalmaciji. Bio je jedan od najuenijih
crkvenih otaca i prevoditelj Biblije na latinski jezik (tzv. Vulgata). Ni on
nije djelovao u svojoj domovini, ve u Rimu, a potom u Betlehemu u Palestini, gdje je i umro.
udno je takoer to se ni u jednom velikom gradu ne spominje nikakva knjinica, ni javna, a niti privatna. Neki arheolozi vjeruju da su ipak
uspjeli identificirati bar dvije knjinice iz antike na tlu Hrvatske. Nagaa
se, naime, da je jedna knjinica morala biti u raskonoj ladanjskoj vili u
uvali Verige, smjetenoj na zapadnom dijelu otoka Veli Brijun. Meu brojnim velebnim zdanjima (tri hrama, palestra, dugaki portici, tereme, gospodarske zgrade i dr.) nalazi se u rezidencijalnom dijelu vile zgrada za koju
se pretpostavlja da je sluila kao knjinica. Nemamo, naalost, nikakvih
vrstih arheolokih potvrda za tu pretpostavku, no nekim je strunjacima, s
obzirom na velebnost vile, bila primamljiva zamisao da je u njenom okviru morala postojati zgrada u kojoj je bila smjetena knjinica i u kojoj su
dokoni bogatai mogli posuivati knjige i itati ih tijekom boravka u vili.
Zgrada za koju se pretpostavlja da je mogla sluiti kao knjinica sagraena
je u I. st. poslije Kr., pa je to trebala biti i najstarija knjinica na tlu dananje
Hrvatske. To nagaanje ima, bar teoretski, uporite u injenici da je vila u
uvali Verige jedna od najmonumentalnijih iz carskog doba i, nema nikakve
sumnje, da je pripadala vrlo bogatom sloju rimske drutvene elite, moda
ak i lanovima carske obitelji. To je i bio razlog to su istraivai te vile
doli na zamisao, da su tako ugledni vlasnici i njihovi gosti bili vrlo utjecajni, a stoga i ueni ljudi, pa se sama po sebi nametnula zamisao da su bili
zainteresirani za knjigu i itanje. Arheolozi koji su iskapali ostatke te vile
nisu nali nita to bi upuivalo da je u spomenutoj zgradi zaista mogla biti
smjetena knjinica. eki arheolog Anton Gnirs, koji je dugo i uspjeno
vodio iskapanja tog kompleksa od 1902. do 1914. god., otkrio je ostatke
zgrade koju je oznaio kao Diaeta mit offenen Peristyl und Atrium an der
Hafenriva.21 S vremenom se diaeta u strunoj literaturi pretvorila u knji21. ANTON GNIRS, Erforschungen ber antiken Villenbau in Sdistrien, Jahreshefte
des sterreichischen archologischen Institutes, 10 (1907), Beiblatt, st. 46, 47; 18 (1915),
Beiblatt.
138

A. Stipevi, Knjige i knjinice u antiko doba na tlu Hrvatske

nicu, pa i Vlasta Begovi Dvorak u svojim radovima tu zgradu naziva

diaeta (biblioteka), pa biblioteka (u navodnim znakovima), a na kraju
jednostavno kao biblioteka.22
Druga pretpostavljena knjinica trebala se nalaziti u palai cara Dioklecijana u Splitu. S pravom ili ne, vjeruje se da je Dioklecijan u svojoj golemoj
palai morao imati knjinicu, i to ne zato to je u povijesti ostavio dokaze
o svojoj uenosti, ve zato to je reda radi morao imati i carski ureenu,
valjda i bogatu, knjinicu. Njemu samom knjige nisu bile neophodne. Nitko od antikih pisaca ne govori o Dioklecijanu kao ovjeku zaljubljenom u
knjige, pa ga je teko zamisliti kako stare dane provodi pasionirano itajui
knjige, a po svemu sudei nije ni pripadao onom soju imunih snobova koji
su hinili ljubav prema knjizi. Kao car nikome nije morao poloiti rauna o
proitanim knjigama, a osim toga nije ak ni nastojao da ga zapamte kao
ovjeka koji se zanima za ono to u njima pie, pa se tako nije ni trudio
skupljati oko sebe uene ljude i da tako ostavi dojam kako se razumije u
knjievnost ili filozofiju. Unato svim istraivanjima careve palae, nije
se dosada uspjelo nai ni najmanji trag koji bi potkrjepio tezu o carevoj
knjinici. Arheolozi i arhitekit koji su detaljno istraili raspored prostorija
u palai, u silnoj elji da pronau makar neki indicij o postojanju careve
knjinice, vjeruju da se ona morala nalaziti u carevim odajama, i to u blizini tablinum-a tj. prostorije u kojoj se nalazila careva pismohrana. Radi se
o monumentalnoj dvorani dugoj 32, a irokoj 14 metara, kojoj strunjaci
nisu mogli nai neku drugu namjenu, pa su zato zakljuili da je upravo u
toj prostoriji bila smjetena careva knjinica. Detaljna istraivanja sve do
dananjih dana nisu niim potkrijepila ta nagaanja. Tu je tezu nabacio
francuski arheolog J. Zeiller 1911.,23 i 1912.,24 god. u monografijama koje
je napisao s E. Hbrardom. Kasniji su istraivai, neki s rezervom, a drugi
bez nje, prihvatili to miljenje. To su uinili F. Buli i Lj. Karaman u knjizi
o toj palai.25 Toliko se Lj. Karamanu svidjela zamisao o carevoj knjinici,
da ju je bez ograda kao o neospornu i dokazanu injenicu ponovio u lanku
22. VLASTA BEGOVI DVORAK, Antika vila u uvali Verige na Brijunima, Vjesnik Arhelokog muzeja u Zagrebu, 3. ser., 23 (1990), 98, 100, nacrt IV; ISTA, Rezidencijalni kompleks u uvali Verige u Bijunima. Hramovi, Vjesnik Arheolokog muzeja u
Zagrebu, 3. ser., 26-27 (1993-1994), 26, 39, 42. Ista je autorica rezimirala rezultate svojih
istraivanja u zborniku Arheoloka istraivanja u Istri. Zagreb, 1997, 85, 86, 87.
23. ERNEST HBRARD JACQUES ZEILLER, Le Palais de Diocltien Spalato.
Paris 1911, 46.
24. ERNEST HBRARD JACQUES ZEIILER, Spalato. Le Palais di Diocltien.
Paris 1912, 136-137.
25. FRANE BULI LJUBO KARAMAN, Palaa cara Dioklecijana u Splitu. Zagreb, Matica hrvatska, 1927, 106-107.
139

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

o Dioklecijanovoj palai u Enciklopediji Jugoslavije.26 Vrsni pak povjesniar knjinica u Splitu Hrvoje Morovi ne sumnja da je car imao knjinicu
u svojoj palai.27 Mnogi drugi autori su takoer nagaali gdje je mogla biti
smjetena careva knjinica. No nitko nije uspio nai bilo kakav njezin trag.
Ako se moe nagaati da je u velebnoj carevoj palai morala biti i knjinica, moramo ipak konstatirati neobinu injenicu, da ju nijedan antiki pisac ne spominje. Moramo stoga vjerovati da je, vrlo vjerojatno, imao neku
manju zbirku pravnih, moda i povijesnih knjiga, ali da ipak velike, nadaleko poznate knjinice car ipak nije imao. Uostalom, o njegovoj nezainteresiranosti za knjigu i za uenost openito, upuuje i njegov navodni odgovor
na nagovaranja njegovih pristalica da napusti svoje utoite i da se vrati na
prijestolje, te tako uspostavi red i mir u Carstvu. Tvrde da je car, na ta nagovaranja odgovorio: Oh, kad biste vi vidjeli povre u okolici palae, koje ja
svojim rukama sadim, ne biste me ovakvim ponudama napastovali. Ako i
nije upravo tim rijeima odbio povratak na carsko prijestolje, pisci, koji su
taj odgovor zabiljeili, sigurno mu ne bi te rijei stavili u usta, da se je car,
umjesto da sadi povre, udubio u itanje knjiga. Postoji jo uvijek nada da e
arheolozi otkriti trag neke javne ili privatne knjinice iz antikog vremena
na hrvatskom tlu. Sve dok se to ne dogodi preostaje nam uenje i nevjerica
da na tom prostoru nije zabiljeeno postojanje neke knjinice. No, u svezi s
pitanjem o postojanju knjinice u Dioklecijanovoj palai moramo se prisjetiti, da ta palaa nije nikada pala u ruke barbara i da nije bilo nasilnog prekida
ivota u njoj od antikih vremena do srednjega vijeka, a to znai da nije bilo
ni prekida pisarske djelatnosti u palai. Iz toga moemo opet nagaati, no
ovaj put s mnogo vie prava, da je u toj palai postojala ne samo pisarska
radionica, ve i knjinica splitskih biskupa, jer su oni morali imati liturgijske
i druge crkvene knjige za obavljanje bogosluja i za vjerske potrebe.
U toj palai, ve u kasnoantiko doba, morale su se proizvoditi knjige
ne samo za potrebe same biskupije, ve i za brojne crkve koje su se gradile u Saloni, kao i u nizu drugih mjesta po Dalmaciji. Nijedna od njih nije
mogla biti bez najnunijih liturgijskih knjiga, a najsigurnije mjesto gdje su
se one mogle prepisivati bila je upravo utvrena Dioklecijanova palaa.
U kasnoj antici kranske zajednice nisu lako mogle nabavljati knjige iz
drugih zemalja, jer su komunikacije bile dijelom unitene, ali i nesigur26. LJUBO KARAMAN, Dioklacijanova palaa. U: Enciklopedija Jugoslavije. Sv.
II. Zagreb, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1956, 715. Ista formulacija ostavljena je i
u drugom izdanju te enciklopedije, sv. 3. 1984, 466.
27. HRVOJE MOROVI, Povijest biblioteka u gradu Splitu. Dio I. Zagreb, Drutvo
bibliotekara Hrvatske, 1971, 6: u samoj Dioklecijanovoj palai bila je smjetena u carevo
vrijeme i njegova osobna biblioteka. Dvorana te biblioteke, premda jo nepronaena...
140

A. Stipevi, Knjige i knjinice u antiko doba na tlu Hrvatske

ne, pa je jedini i najjednostavniji nain da se doe do knjige bila domaa

proizvodnja. Ne smijemo smetnuti s uma da je ta ranokranska knjina
proizvodnja razvijana u vrijeme kada je poganska kultura proivljavala duboku krizu. Bilo je to vrijeme kada se uruavala cijela struktura drutva,
od gospodarske, do politike, od kolskog sustava do nestanka inovnike
strukture, i da su u kasnoj antici ostali jedino krani koji su knjigu trebali i
koji su je stoga bili prisiljeni proizvoditi. U kasnoj antici pisarske radionice
se organiziraju u okviru biskupskih dvorova, crkava i samostana. Ve u IV.
i V. st. grade se u Dalmaciji, ne samo u velikim urbanim sreditima, velike
kranske bazilike, koje nisu mogle biti bez knjiga, najprije onih liturgijskih, ali i drugih, npr. hagiografskih, apologetskih i dr.
O crkvenim skriptorijima u kasnoj antici na ovim prostorima imamo
vrlo malo podataka, ali ne moe biti nikakve sumnje, da je Crkva morala
organizirati vlastite pisarske radionice u kojima su pisari, poneseni vjerskim arom, radili organizirano i profesionalno po naredbama i narudbama viih crkvenih prelata. U povijesti knjiga na hrvatskom tlu bila je to
novost, jer se po prvi put, koliko je nama poznato, knjiga proizvodi sustavno i organizirano za poznatog naruitelja. Na jo jednu vanu pojedinost
treba upoozoriti kada se govori o znaenju knjine proizvodnje kranskih
zajednica u kasnoj antici i najranijem srednjem vijeku. Ta je proizvodnja,
naime, osigurala duhovni i uope kulturni kontinuitet na dananjem hrvatskom tlu, i to posebice u gradovima uz obalu Jadrana, koji su bili poteeni
ruilakog bijesa barbara u antiko doba i onih u vrijeme seobe naroda.
Salona je odigrala najvaniju ulogu u stvaranju nove, kranske pismenosti na podruju dananje Hrvatske. Ipak, njezina uloga prestaje 614. kada
su barbari opustoili grad i natjerali njegove stanovnike u bijeg na oblinje
otoke i unutar vrstih zidina Dioklecijanove palae. Prije tih dramatinih dogaaja, u kranskoj Saloni okupio se stanoviti broj uenih ljudi koji su dali
prepisivati knjige potrebne za bogosluje i za druge crkvene potrebe. U salonitanskoj biskupiji je tako nastala priruna knjinica, koja je prenesena u Dioklecijanovu palau kada su se u nju morali skloniti crkveni ljudi iz Salone.
U svezi s tim dogaajima, namee se pitanje nastanka tzv. Splitskog
evanelistara. Po nekim paleografima ta je knjiga nastala na prijelazu od
VII. na VIII. st., no u novije se sve uvjerljivije govori o tom pergamentnom
rukopisu kao proizvodu nastalom u V. ili poetkom VI. st., i to u Saloni ili
pak unutar zidina Dioklecijanove palae.28 Problem datacije tog rukopi28. U novije vrijeme je o problemu datacije Splitskog evanelistara napisano vie
radova od kojih izdvajamo: RADOSLAV KATII, Kontinuitet pisane predaje od Salone
do Splita. U: Prijateljev zbornik. Knj. I. Split, 1992, 157-164; ISTI, Na ishoditu. Knjievnost u hrvatskim zemljama od 7. do 12. stoljea. Zagreb, 1994, 30-33 i passim.
141

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

sa se danas moe rjeiti pomou modernih prirodoznanstvenih metoda, a

moe se ak i utvrditi da li je pergamena koritena za tu knjigu podrijetlom
iz Dalmacije ili pak iz sjeverne Italije, kako to neki pretpostavljaju. Ukoliko analize rukopisa potvrde nagaanje o domaem podrijetlu rukopisa,
imat emo vrsti dokaz kontinuiteta proizvodnje knjige u Saloni, odnosno
u Dioklecijanovoj palai. No, ak i sada, kada prirodne znanosti jo nisu
rekle zadnju rije o dataciji i mjestu nastanka tog rukopisa, moramo pretpostaviti da su krani uspjeli zadrati ive prepisivake radionice sve do
kasne antike, koje su nastavile svoj rad i u srednjem vijeku. Jedna zanimljiva pojedinost sugerira da je Evanelistar nastao u kasnoj antici, a ne u
VII.-VIII. st. To su vrlo skromne ilustracije koje se nalaze u tom rukopisu.
Ima ih svega pet i s pravom se pretpostavlja da su ih izradili sami pisari, a
nikako ne izueni minijaturisti. Radi se o inicijalima izraenih nevjeto i
bez uporabe boja. Daleko je to od onih prekrasnih polikromnih minijatura
kojima su ukraeni pergamentni kodeksi namijenjeni biskupijama i velikim
crkvama u srednjem vijeku. Moda nije bez znaenja ni injenica da je u
pisanju tog rukopisa sudjelovalo est prepisivaa. U srednjem vijeku nisu
rijetki sluajevi da vie pisara prepisuje jedan kodeks, a razlog za tu praksu
je redovito bila urba. Ne znamo je li to bio sluaj i u pisanju Splitskog
evanelistara, no sama ta injenica govori da je u Saloni ili u Dioklecijanovoj palaa postojala prepisivaka radionica u kojoj je radilo vie pisara.
U svezi s pergamenom kao pisaem materijalu trebamo se prisjetiti da
su upravo krani najvie doprinijeli afirmaciji tog materijala nautrb papirusa, to znai da su oni zasluni i za afirmaciju novog oblika knjige
kodeksa. Na temelju sauvane grae, ne moemo pratiti slabljenje pozicije
papirusnog svitka i afirmaciju pergamentnog kodeksa u rimskoj provinciji
Dalmaciji, no posve je sigurno da taj proces nije tu mogao tei drukije
negoli u ostalim dijelovima Carstva. Stoga, ako se dokae da je Splitski
evanelistar nastao u kasnoj antici u Saloni ili u Dioklecijanovoj palai, a
sve upuuje na taj zakljuak, imamo u njemu potvrdu da je u ovim naim
krajevima konkurentska borba izmeu papirusnog svitka i pergamentnog
kodeksa zavrila potkraj antike pobjedom ovog potonjeg.29
Zavrit emo ovo nae razmatranje podsjeanjem da je na hrvatskom
tlu, a posebice u gradovima i veim mjestima du jadranske obale, kontinuitet crkvenog ivota dokumentiran brojnim crkvenim graevinama
koje su sagraene bez ikakvoga prekida od antikih vremena do ranog
29. Na neke aspekte knjine kulture u antiko doba u Dalmaciji osvrnuo se i MLADEN NIKOLANCI, Kulturni ivot u Saloni i rimskoj Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i
historiju dalmatinsku, 82 (1989), 143-156.
142

A. Stipevi, Knjige i knjinice u antiko doba na tlu Hrvatske

srednjeg vijeka, ali i u kasnija vremena kada su Hrvati stigli na ove prostore i postupno prihvaali kranstvo kao svoju vjeru. Kontinuitet crkvenog ivota znai ujedno i kontinuitet pismene kulture bez koje bi crkveni
ivot bio nemogu. Dovoljno je spomenuti brojku od 264 starokranskih
crkava koje se datiraju u razdoblju od IV. do VII. st.30 Nijedna knjiga s
kojima su se sveenici sluili u tim crkvama nije se do danas sauvala,
no za utvrivanje kontinuiteta pisarske djelatnosti u to vrijeme nisu nam
neophodne, jer se dobro zna da nijedna od tih crkava nije mogla biti bez
najnunijih liturgijskih knjiga.
Nije se do danas sauvao ni jedan gradski statut iz ranog srednjeg vijeka. No, izvan je svake je sumnje da su ih gradovi, koji nisu bili opljakani
i devastirani tijekom Seobe naroda, imali pisane statute ili neke pravne
dokumente po kojima su ti gradovi funkcionirali. Nije to nagaanje bez
osnova, jer u svim statutima koji su se sauvali u primorskim gradovima,
i koji se datiraju od XIII. st. dalje, imamo jasne naznake starog rimskog
prava, pa se sam po sebi namee zakljuak da je u gradovima, koji su
ostali poteeni barbarskog pustoenja, postojala kakva-takva pisana tradicija, kao i da su postojali opinski pisari koji su uvali pismenu kulturu
od antikih vremena dalje. Hrvati su tako, upravo zahvaljujui kontinuitetu pismene kulture, mogli nastaviti razvijati pismenost, i to na latinskom,
talijanskom i hrvatskom jeziku.

30. Toliko ih je identificirala i opisala PASCALE CHEVALIER, Ecclesiae Dalmatiae,

Rome-Split, 1996.
143

Kai, Split, 2009.-2011., 41-43

RIASSUNTO - SAETAK
IL LIBRO E LE BIBLIOTECHE NELLANTICHIT
SUL TERRITORIO DELLA CROAZIA
Gli Illiri non hanno mai sviluppato un loro alfabeto, e di conseguenza non
hanno mai scritto libri o altri testi nella loro lingua nazionale. Con larrivo dei
Romani le genti illiriche e altri abitanti immigrati nella Croazia odierna, usavano
scrivere solo in lingua latina e in caratteri latini. Molti reperti archeologici documentano la presenza delle scuole e dellamministrazione. Cerano anche dei copisti che producevano libri necessari alle persone colte, ma anche agli insegnanti e
agli alunni delle scuole che esistevano in tutte le grandi citt romane. Certamente
limperatore Diocleziano doveva avere una biblioteca nel suo palazzo costruito
nelle vicinanze di Salona. Una biblioteca si trovava probabilmente anche nella
grandiosa villa scavata sullisola di Brioni. Ma, le biblioteche dovevano esistere
anche nelle grandi citt romane (specialmente a Salona), poich l molte persone
dotte perfezionavano il loro sapere per mezzo dei libri. Negli ultimi secoli della
civilt romana nascono nelle citt, in particolare a Salona, le comunit cristiane
che costruiscono le chiese, che dovevano contenere anche i libri ecclesiastici, indispensabili per lo svolgimento della liturgia. Nei primi secoli del Medioevo, tutte
le chiese, come anche i monasteri, potevano funzionare solo avendo in possesso i
libri liturgici. E cos possiamo concludere su una continuit scrittoria dalla tarda
Antichit fino al periodo della fondazione dei monasteri benedettini in Croazia.

144