Knjievni kanon, kako ga tumai suvremena teorija knjievnosti ne odnosi se samo na

provjerene vrijednosti iz knjievnoga naslijea, koje se i u uvjetima razvijenijih knjievnih

kultura rijetko iznova uspostavljaju, preispituju, pa se tek razliito interpretiraju, nego je on
pojava s kojom rauna i knjievna kritika, izdavai i nastava knjievnosti, pa esto zasluuje
kulturno- socioloku pozornost. Obino autore takvih vrijednih knjievnih ostvarenja nazivamo
klasicima, njihove tekstove klasinima, to onda znai da su uzorni, prvoklasni, upravo savreni.
Ne trebamo ih, u kontekstu razgovora o kanonu, dovoditi u vezu s klasicima ili klasinim
tekstovima iz stare grke i rimske knjievnosti, kao niti s tekstovima iz klasicizama, premda su
tekstovi tih razdoblja obilovali, za cjelokupnu europsku, pa i svjetsku kulturu, vrlo utjecajnim
kanonskim tekstovima.
Metodologija knjievne povijesti uglavnom preuzima iz postojee paradigme povijesti
knjievnosti ideju reprezentativnog opusa/autora, kojima esto vrlo pojednostavljeno prikazuje
razdoblja u sukcesivnom slijedu ili smjenjivanju, kako nas je svojedobno pouavao Milivoj
Solar, dakle ba tekstovima koji po svemu prekorauju okvire doba u kojemu su nastali. Odavno
je ve primijeeno da osrednji pisci zapravo bolje ilustriraju pojedinu knjievnu epohu, stilsku
formaciju ili knjievni pravac, poetiku razdoblja, pa ipak povjesniari knjievnosti razvoj
pojedine knjievnosti najradije prikazuju kanonskim tekstovima. Iako smo svi svjesni da
kanonski tekstovi, tekstovi klasika pojedinoga razdoblja nacionalne knjievnosti, prekorauju
granice razdoblja, kao i granice pojedine knjievnosti, pa postaju svevremeni a prevoenjem na
vie jezika internacionalni, univerzalni, to e rei vani i za druge nacionalne knjievnosti,
odnosno kulture pojedinih nacionalnih jezika. Osnovno je dakle metodoloko pitanje
promiljanja odnosa kanona i povijesti knjievnosti moe li se smjena razdoblja prikazivati
reprezentativnim tekstovima i autorima, kad su oni kao kanonski tekstovi transtemporalni i
transkulturalni? Privremeni bi odgovor mogao glasiti: moe, ako je proces kanoniziranja
obuhvaao vie razdoblja i vie knjievnosti, ako su tekst i autor zapravo izmakli idealu
devetnaestostoljetne paradigme povijesti nacionalne knjievnosti. Najbolje o tome govore
pokuaji retroaktivnoga stvaranja kanonskih tekstova nove knjievnosti, poput bonjake, kao i
preuranjena knjievnopovijesna presuivanja piscima suvremene knjievnosti, u kojima se
knjievni povjesniari prikazuju kao knjievni kritiari, a knjievni se kritiari opet daju
impresionirati autoritetom konzervativne akademske prosudbe.
Za povijest knjievnosti je svakako proces kanoniziranja jedan od najzanimljivijih postupaka, jer
u njemu esto nesvjesno i sama sudjeluje, ali se jo uvijek nedovoljno pita o svim razlozima ili
principima postupaka kanoniziranja pojedinoga autora odnosno pojedinanog teksta. Poznato je
da mnogi autori nisu odmah od svojih suvremenika prepoznati kao klasici domae knjievnosti,
inovativnost ili naprosto neobinost njihova djela u odnosu na knjievne standarde razdoblja u
kojemu djeluju znala je biti toliko snana da su ih kao klasina prepoznali tek kritiari kasnijih
razdoblja. Poznato je kako je slovenskoga klasika romantizma France Preerena kao klasika u
punom smislu prepoznao i afirmirao Josip Stritar u razdoblju realizma, a Sreka Kosovela,
osobito njegov radikalniji ekspresionistiko-avangardni udio u povijesti knjievnosti kao klasika
modernizma otkriva tek ezdesetih godina prologa stoljea generacija neoavangardista oko
Tomaa alamuna i Francija Zagorinika. Danas, sto godina poslije njegova roenja, Kosovel se

slavi kao neosporni klasik evropske avangarde i jedan od najveih slovenskih pjesnika XX.
stoljea. Jo je drastiniji primjer nerazumijevanja danas upravo neupitnog suvremenog
klasika slovenske knjievnosti Vladimira Bartola, kojega kritika njegova doba, zabavljena
vrijednostima socijalne knjievnosti tridesetih godina minuloga stoljea, gotovo sasvim odbacuje
i zanemaruje, a afirmiraju ga tek programatski postmodernisti osamdesetih godina, ali je on sada
meu najitanijim autorima slovenske proze, a zajedno s takoer svojedobno osporavanim
Vitomilom Zupanom obavezan predmet kolske lektire, popularna tema maturantskih eseja i
ispita.
Neto su drugaiji primjeri iz hrvatske i srpske knjievnosti, odnosno iz knjievnosti srednjejunoslavenskoga komunikacijskoga prostora. Zanemarimo li probleme srednjevjekovne
knjievnosti te knjievnosti od renesanse do romantizma, koja premda preteno katolikohrvatska, jo uvijek esto figurira u povijestima knjievnosti i nastavi kao zajednika,
nacionalno deatribuirana, dubrovako-dalmatinska knjievnost, a koja u kontekstu promiljanja o
knjievnom kanonu zapravo jedina ima svoje klasike europskoga znaenja, ostaju nam istinski
zajedniki prostor tradicijske kulture, usmena narodna knjievnost te novije i suvremene
knjievnosti od romantizma do postmodernizma. Vrijednosti nacionalno isprepletene narodne
knjievnosti tokavskoga jezika, koja postaje velikim dijelom temeljem knjievnom jeziku
najprije Hrvata i Srba, pa potom i Crnogaraca i Bonjaka, na razliite su naine koritene u
knjievnostima spomenutih naroda u kasnijim razdobljima. Osim to e se i slovenski realisti
kadto pozivati na tu srpsku narodnu pjesmu, Hrvati e se sve vie oslanjati na svoju bogatu
pisanu knjievnost i narodnu knjievnost pisanu na akavskom i kajkavskom narjeju, dok Srbi
sa Crnogorcima oslonjeni na zajedniku narodnu knjievnost prekidaju svoje veze
slavenosrpskim periodom (najbolji su primjeri upravo klasici prijelaznoga razdoblja Jovan
Sterija Popovi i Njego), dok Bonjaci tek u novije doba otkrivaju svoju razlikovnu dionicu,
nadam se ne odriui se cjeline za volju dvojbena iskanja identiteta.
Naime, ve je iz toga primjera vidljivo da rasprava o kanonu u kontekstu novije i suvremene
knjievnosti sredinje junoslavenske meuknjievne zajednice, od samoga poetka ne moe biti
samo nacionalno usmjerena, odnosno uvjetovana devetnaestostoljetnom paradigmom povijesti
knjievnosti, na naim stranama tako nesretno obnovljenom u najnovije doba. U najmanju ruku,
potrebno je dvostruko razumijevanje knjievnih i meuknjievnih procesa karakteristinih za tu
sredinju knjievno-komunikacijsku junoslavensku zajednicu. Pored esto suenih, reduktivnih
vidika nacionalne povijesti knjievnosti, u duhu ve davno iznesenoga zahtjeva za potrebom
radikalne promjene paradigme povijesti knjievnosti, potrebno je, kao i u sluaju definiranja
jezika, koji nam je istodobno zajedniki i svoj vlastiti, za mnoge suvine knjievnopovijesne
procese zadrati horizont cjeline jezinoga i kulturalnoga iskustva odnosnoga
komunikacijskoga prostora. Odavno je ve utvreno da je najvaniji razlog prirodne cjeline
nacionalne knjievnosti jedinstvo jezinoga materijala, kako bi rekao Feliks Vodika, pa bi se
zbog toga, knjievnosti sredinjega junoslavenskog jezika-dijasistema, odnosno
srpskohrvatskoga standarda, kao policentrinoga jezika, kako ga shvaa suvremena hrvatska
jezikoslovka Snjeana Kordi, morala prouavati u paradigmi nacionalne povijesti knjievnosti
kao relativno jedinstvena cjelina. Da se to, osim kadto u inozemnim slavistikim

prouavanjima, uglavnom ne radi, nego se nacionalna knjievnost prikazuje s obzirom na

predodbe (ideologiju) nacionalne kulture, ope je poznata injenica, ali to ne znai da je
potrebno sasvim odustati od pokuaja promjene paradigme povijesti knjievnosti, kad nas same
okolnosti, tonije stanje na knjievnom terenu i u knjievnom materijalu, sile na to. (Zbog jo
ive upotrebe kajkavskoga i akavskoga, materinjeg jezika pojedinih hrvatskih pisaca, hrvatska
knjievnost samo na prvi pogled ima filoloke argumente za odustajanje od povijesti knjievnosti
utemeljene na jedinstvu jezinoga materijala ili kako se voli rei na jezinom identitetu, jer se
ve u drugom pogledu ona sama raspada na glavnu knjievnost i dvije podknjievnosti,
akavsku i kajkavsku i to skoro u neprekinutim kontinuitetima.)
Zadrimo li se ukratko, grosso modo, na junoslavenskim knjievnostima 20. stoljea, uvjerit
emo se, bez puno teorijskoga uvjeravanja, da su komunikacijski procesi sredinjega jezinoknjievnoga prostora presudno utjecali i na stvaranje kanona/klasika pojedinih nacionalnih
knjievnosti, kao i na njihovo kasnije odravanje u irem kulturnom kontekstu. Recimo Ivan
Cankar, kao neosporni klasik slovenske moderne, desetljeima je zahvaljujui socijalnim
dimenzijama svoga opusa bio u kazalitu i nastavi knjievnosti odravan kao kanonski pisac,
podjednako u bosanskom i hrvatskom, kao i srpsko-crnogorskom knjievnom kontekstu, ali ne sa
svojim najboljim modernistikim ostvarenjima (Kua Marije Pomonice, Nina, osim ako
izuzmemo hvalevrijedan napor sarajevskog junoslaviste Juraja Martinovia!), nego vie onima
koje se danas uglavnom iz ideolokih razloga ne prihvaaju, pa je u Hrvatskoj, na primjer, u
najnovije doba Cankar sasvim ispao iz konkurencije kanonskih autora srednjoeuropske moderne.
S druge strane, vrijednosti Matoeva ili Ujevieva opusa, zasigurno su stvorene u konkurenciji i
pribliavanju standardima ire meuknjievne zajednice hrvatsko-srpske, ali e se njima priznati
samo zapadnoeuropski kontekst inspiracije. August Cesarec u pozitivnom a Milo Crnjanski u
negativnom smislu (ili obratno, ako tako hoete) za srpsku i hrvatsku knjievnost sporo ili
gotovo nikako nisu prepoznavani kao klasici iste modernistike knjievnosti, nego nad njihovim
djelima jo uvijek lebdi sjena ideoloke pripadnosti. Andria i Krleu teko je i zamisliti bez
razumijevanja kompleksnoga postupka kanoniziranja njihovih tekstova u irem meuknjievnom
kontekstu, kao to je i autore dvojne pripadnosti iz tog sredinjeg interkulturnog konteksta, poput
Izeta Sarajlia ili Dizdara, Mee Selimovia ili Vladana Desnice, posebno kada je rije o
najvrijednijim, kanonskim njihovim tekstovima, teko razumjeti u kontekstu retroaktivno
predstavljene paradigme nacionalne povijesti knjievnosti, bez ostatka. U takvom, irem
knjievnopovijesnom obzoru svojevrsne interkulturne knjievnosti, sluajevi poput suvremene
bosanske (bosansko-hercegovake, bonjake) knjievnosti, knjievnosti pripadnika nacionalnih
manjina, nee biti incidentalni, nego ravnopravni, zakonodavni kao i najroeniji nai pisci.
(Poput Mile Budaka, na primjer.)
Kada smo spomenutoga ve spomenuli, ne treba zaboraviti da u stvaranju novih vrijednosti,
kanona, u pojedinim knjievnostima veliku ulogu igraju ideoloka prevrednovanja, ali ini se bez
velikih uspjeha, kada je rije o naknadnim ukljuivanjima djela neznatnijega umjetnikog
pokria. Ideologije su monije, osobito kada djeluju neizreeni nalozi u naim preteno
nacionalistikim ustanovama knjievnosti, prilikom iskljuivanja, odstranjivanja,
obeshrabrivanja pa i slamanja nepodobnih pisaca, kojima je naknadno u prebogatom Parnasu

zaslunika teko izabrati neko povoljnije mjesto. Iskupljuju ih (vraaju u red reprezentativnih
autora) samo neosporne knjievno-estetske vrijednosti koje nove generacije pisaca, kritiara,
izdavaa, a tek na kraju i povjesniara knjievnosti, eventualno bolje vide. Kao to je poznato,
silan, sistematian rad kritiara i antologiara, pa onda i povjesniara knjievnosti obino urode
plodom. Nai e biti bolji i prepoznatljiviji, a politiki prokazani ili naprosto generacijski ili
granini njihovi pisci ustrajno e se stavljati u zagrade, ustupljivat e im se manje mjesta u
antologijama i pregledima, pa e se i iskljuivati.
Na kraju, gledano poredbeno-kontrastivno, iako je u lingvistikom smislu bugarsko-makedonski
sluaj manje zapleten od hrvatsko-srpskoga, osobito ako zanemarimo viedesetljetno negiranje
dijela bugarske filologije postojanja makedonskoga jezika, na knjievnom planu mnogi
potencijalni autori dvojne pripadnosti nisu bili podjednako prihvaeni u obje knjievnosti,
odnosno njihovo moebitno kanoniziranje nije bilo potpomognuto s obje strane. Nikola Vapcarov
ili Hristo Smirnevski kao da postaju taoci makedonskoga pitanja u bugarskoj knjievnosti, dok
Anelko Krsti i Koo Racin otvaraju bogatiju stranicu afirmacije, kasnije i kanonizacije
makedonske knjievnosti u odnosu na ostale junoslavenske/jugoslavenske, osobito one iz
sredinjega interliterarnoga konteksta, spomenimo samo poeziju Mateja Mateskog ili prozu
Slavka Janevskog, svojedobno sretno promovirane i hrvatskim knjievnim nagradama (Goranov
vijenac, Krlea). Ovdje je jasno kako se drutvena dimenzija funkcioniranja knjievnosti, ak
puki dravno-pravni okviri, ne mogu izuzeti iz prouavanja recepcije ma i najvrijednijih
tekstova te razumijevanja procesa knjievno-povijesnoga situiranja pojedinih pisaca.
Uostalom, to sve utjee na formiranje knjievnoga kanona, kako se postaje klasikom u
knjievnosti, nije tako jednostavan proces. Za rjeavanje problema iz moga ugla, iz perspektive
nove, interkulturne povijesti knjievnosti, koja paradigmu povijesti knjievnosti uzima ozbiljno
samo da bi je osporavala, dovoljno je upozoriti da u kompleksnom procesu kanoniziranja
pojedinih autora ili tekstova ne treba zanemariti mehanizme multikulturne knjievne
komunikacije izazvane ve prirodnom viejezinou jezika na kojemu se pie, zatim mnogom
postajom zajednike povijesti, postojanjem zajednikih knjievnih institucija, poput asopisa i
biblioteka vodeih izdavaa, poliliterarnosti itatelja, itd. A da o meunarodnom,
komparatistikom aspektu same pojave jo nismo niti zapoeli govoriti.
Kada su me zagovornici (ili zatoenici) paradigme povijesti knjievnosti svojedobno pitali emu
nova interkulturna povijest knjievnosti, jer da se vienacionalna drutva za koja je ona miljena
raspadaju, pokazujui se nesposobnima za preivljavanje u vrlom novom svijetu tranzicije i
globalizacije, odgovarao sam da ona nije projektirana za povijesno prouavanje knjievnosti u
budunosti nego za potrebe knjievne historiografije (i komparativne i nacionalne), za
prouavanje knjievnosti u prolosti. Meutim, nove pojave npr. asopisa poput sarajevskih
Biljenica/Sveski, tuzlanske knjievne nagrade Mea Selimovi za roman godine na bosanskohrvatsko-srpsko-crnogorskom jezinom podruju, moderne koncepcije bosanske knjievnosti,
oivljavanje i pozicioniranje knjievnosti pripadnika nacionalnih manjina, na tom istom
jezinom podruju, to je fenomen najnovijega doba, uvjeravaju me da e i knjievna sadanjost
kao i budunost dati jo dosta materijala knjievnim povjesniarima koji u knjievnosti, pa onda
i u reprezentativnim tekstovima, kanonskim djelima i klasicima, nee uvijek iznova prepoznavati

tek reprezentaciju nacije nego prezentaciju, pa zato ne rei i propagandu knjievnosti kao
knjievnosti, to god o njoj mislili i kakva god ona bila. Uloga kanona, uzmemo li u obzir samo
knjievne nagrade, koje mu pogoduju, pa ga i stvaraju, ne moe se iskljuiti niti iz te trine
utakmice. Zato je apsurdno da smo novo staro drutvo doekali s toliko nacionalne zatvorenosti,
zatrovanosti, umjesto meusobne i svijetu okrenute otvorenosti, kao jednom ve dosegnutoga
standarda meunarodne razmjene. Oekujui konano opravdano od svijeta da neto i od nas i
naega iskustva s knjievnou kanonizira i posvoji.
Interkulturna povijest knjievnosti
(u tezama)
Svjestan inovativnosti (ali i ideoloke nepodobnosti) interkulturnoga pristupa u prouavanju
povijesti knjievnosti, za razumijevanje cjelovitoga kompleksa, pokuat u svoje razmiljanje o
kanonu u junoslavenskim knjievnostima, uokviriti ili pojasniti osnovnim metodolokim
premisama, raunajui da u meu urednicima asopisa Biljenice/Sveske, kao i meu
itateljima, naii na vee razumijevanje nego u idilinim, nacionalno obvezujuim asopisima
pojedinih junoslavenskih drava.
Prva teza:
Meusobni odnosi i poticaji europskih susjednih kultura, od antikih grko-rimskih vremena do
suvremenoga doba viestruke intenzivne komunikacije, bili su predmetom kako nacionalne tako i
komparativne povijesti knjievnosti, pa ipak mnoge pojave i procesi kao da su izmicali njihovu
praktinom i teorijskom obzoru. Zbog toga, a jo vie u viziji interdisciplinarne znanosti novoga
stoljea, namee se potreba za novom interkulturnom povijesti knjievnosti, interkulturnom
interpretacijom, osloboenima (esto iskljuive) nacionalne monoloke perspektive, u korist
multikulturnoga dijaloga pojedinaca te viepripadnosti pojedina opusa i knjievna djela. Zato
bi koncepciju interkulturne povijesti knjievnosti valjalo predstaviti u projekciji odnosa
europskih susjednih knjievnosti i njihove povijesti.
U tipologiji knjievnoga susjedstva moemo razabrati nekoliko tipova realizacija. Prvi je tip
unutarnje susjedstvo koje karakterizira odnos dominacije, bez obzira radi li se o odnosu
pripadnika vladajuega naroda u odnosu na domicilni ili u odnosu pripadnika veinskoga naroda
prema nacionalnim manjinama. Drugi je neposredno zemljopisno (ili regionalno) susjedstvo
dvaju ili vie naroda, a trei se odnosi na povijesno susjedstvo to okuplja narode povijesno
povezane zajednikim vladarom ili zajednikom vienacionalnom dravom. etvrti bi se tip
susjedstva mogao promatrati kroz prizmu uske srodnosti jezika i konfesionalne razlike, itd.
Slino kao i u teoriji interliterarnoga procesa, drugaije e tipove posrednitava razviti susjedne
kulture povezane srodnim jezicima, zajednikom prolou, od susjedstva razliitih jezika i
nesklone povijesti, drugaiji oni meu kojima susjedstvo nije optereeno dominacijom ili
ratovima, a drugi opet oni susjedi koji stoljeima ive u koegzistenciji i miru.
Druga teza:
Poredbeno prouavanje slavenskih jezika i knjievnosti (tzv. interslavenska komparatistika), na
podruju junoslavenskih knjievnosti, s metodolokoga motrita, omoguava povjesniarima

knjievnosti da se legitimno slue evidentno komparatistikim metodama (tipoloka

prouavanja, aspekti recepcije, problematika prijevoda), a specifini problemi tih knjievnosti
kao to su: jezina srodnost, djelomina jednojezinost, prostorna povezanost, meusobno
susjedstvo, interferencije, zajedniki drutveno-politiki okviri, razliita pripadnosti irim
nadnacionalnim prostorima (srednjoevropskom, mediteranskom, balkanskom), viestrukost
konfesionalno-civilizacijskih krugova, u sklopu suvremenih knjievnoznanstvenih orijentacija
mogu razvijati interes za stanovitu specifikaciju, odnosno proirenje moderne komparatistike
metodologije.
Poredbena istraivanja junoslavenskih knjievnosti, osim to mogu biti kamen kunje zrelosti i
sposobnosti domae kulture da svoje diferencirano jedinstvo shvati kao svoju jedinstvenu
diferenciranost, unutar aktualne europske integracijske problematike moe aktivno doprinositi
razumijevanju razliitosti susjednih kultura (problem narodnosti!), kao i konkretnim prilozima za
imaginarnu komparativnu/interkulturnu historiju europske kulture upozoriti na skroman, ali
dostojanstven, ulog kultura malih i jo razvojno perspektivnih naroda.
Trea teza:
Odluujui se za komparatistiku tekstova, to podrazumijeva poredbenu povijest knjievnosti
srodnih jezika i idioma kao povijest reprezentativnih tekstova u njihovu komparativnu suodnosu,
ne znai da bi drugaiji pristupi bili nekorisni, dapae stanovita komplementarnost raznih
metodolokih razina u istraivanjima bila bi samo dobrodola. Poredbeno prouavanje
junoslavenskih knjievnosti moe se odvijati u znaku politekstualnosti, a bilo bi pogodno za
usporedbene analize pojedinih knjievnih tekstova, djela i opusa, do razine anrovskih
istraivanja, a eventualno i za prispodobne interpretacije knjievnih tekstova s tekstovima
drugih umjetnosti (poznat princip korelativnosti). Komparativna historija, poredbena povijest
kulture i umjetnosti, usporedna znanja iz povijesti jezika i dijalektologije, itd. do ekologije,
kompletirat e strunjaku za knjievnost sliku razdoblja, pa se moe rei da je komparativno
prouavanje knjievnosti na razini interdisciplinarnosti upravo najpogodnije za sinteze o
poetikama perioda, a bez njih se ne bi mogle ni zamisliti knjievnopovijesne sistematizacije na
dijakronijskom planu.
Osim bilateralnih suoavanja tekstova, to nee teko pasti ni tradicionalnom komparatistu,
umnaanje analiziranih podataka u sinkronijskim presjecima iz tekstova vie knjievnosti, kako
za knjievnoteorijsku sistematizaciju tako pogotovo za knjievnopovijesnu, osigurat e
strunjaku sigurnije sinteze i jasnije sudove openitije vrijednosti, pa se komparatistika tekstova
srodnih jezika i idioma ukazuje kao jedna od boljih perspektiva i komparatistike i knjievne
znanosti u cjelini.
Komparatistika tekstova srodnih jezika i idioma ne rauna ni na kakva presizanja u kulturi, nego
pridonosi oslobaanju stvaralakih procesa iz svih jezika i svih slojeva jezika jedne knjievnosti,
kao i iz svih slojeva knjievnosti jednoga jezika, pa ak i onih koje smo, unutar vlastite tradicije,
spremni tretirati onako kako se uostalom na nas i danas gleda iz razvijenijih kultura, oslobodimo
se konano svih iluzija, kao na narode koji su samo sluajno stekli pravo na ivot. Strano je
kada se u filologijama u povijesti osporavanih naroda osporavaju posebnosti manjih etnosa, ma
koliko meusobno bliskih, povijesno i sudbinski povezanih.

etvrta teza:
Neprimjerena optika mononacionalnih koncepcija u povijesti knjievnosti bit e jo manje
primjerena istinskom interesu knjievnoga kritiara, pa dobro poznavanje pojedinih srodnih
knjievnosti susjednih kultura ne mora biti samo ideal otvorenog drutva, nego i izazov struci.
Kritiar djela iz multikulturnoga drutva esto se nalazi u prilici da kvalitete pojedine nacionalne
kulture provjerava u odnosu na tekstove iz druge tradicije, pa mu se prirodno otvara prostor za
objektivniju arbitrau i argumentiraniju procjenu. Izvui se danas iz obaveza nacionalne
knjievnosti znai dogoditi se u situaciji stanovitoga besteinskoga stanja, pri emu susjedne
kulture, kulture meusobno povezanih naroda, bilo bliskom jezinom osnovom, bilo istorodnim
socijalnim uvjetima i usporedivim povijesnim okolnostima, mogu postati pouzdanijim
orijentirima od mnogih globalnih kriterija. U uvjetima naglaenoga policentrizma svjetske
kulture, a posebno knjievnosti, bez dominantne poetike i estetike koncepcije, kritiaru e vie
pomoi umnaanje simptoma suvremene knjievnosti iz vie srodnih knjievnosti, nego li
mehaniko zalaganje za pomodnim trendovima, prvenstveno iz razvijenih knjievnosti i kultura.
Peta teza:
U osnovi, mogli bismo govoriti o pojavama empirijske i intencijske interkulturalnosti, s
prijelaznim oblicima kada se npr. interkulturalnost pojavljuje programatski, odnosno dok
intencije filologa stranih jezika i knjievnosti postaju stvarnou domicilna kulturna konteksta.
Kao to bi vea svijest o razliitim funkcijama povjesniara nacionalnih knjievnosti i
egzistenciji knjievnosti same ostvarila dragocjen odmak znanstvenika od objekta njegova
istraivanja, ne stidei se i neugodnih otkria u spoznajama vlastite kulture, pa onda i vlastite
duhovnosti, tako bi i realistiniji pristup u komparatistici, naime prevladavanje otuenosti od
ekskluzivne discipline i velikih tema svjetske knjievnosti koristio za raspoznavanje onog
meuprostora u kojemu najee djeluje filolog susreta kultura, odnosno za raspoznavanje
prostora interkulturne djelatnosti, kako tumaa tako i autora tekstova. Naime, u obje se discipline
zanemarivao dinamian entitet rubnih prostora, graninih situacija, prijelaznih pojava,
meuknjievnosti, bez obzira radi li se o entitetu unutar jednoga jezika ili onom nastalom u
meujezinim kontaktima.
Budua interkulturalna povijest knjievnosti moe se skicirati kao hermeneutika
komplementarnosti razliitih u kulturnom smislu unutranjih i vanjskih vienja prouavanih
tekstova. Prevedimo na osobni jezik, situacija seminarske interpretacije i komparatistike tekstova
odreena je kao situacija ukrtanja kultura, kada se u zajednikom razumijevanju vidi mogunost
boljeg razumijevanja, ukljuujui i samorazumijevanje, jer implicira uzajamno oneobiavanje
svoga.
Razumijevanje knjievnosti, kako pokazuje i usporeivanje italakih iskustava, ne bi trebalo
imati za cilj stvaranje konsenzusa, nego bi cilj zapravo bio da se omogui formuliranje razlika,
razlika u reakciji na tekstove, da se razlike kao takve uine vidljivima. U seminarskim
analizama, umjesto potrage za jedinstvenim smislom, usmjerit emo se prema dijalogu, zapravo
polilogu, ukrtanju perspektiva, respektirajui razlike u kulturnohistorijskom i
knjievnopovijesnom predznanju, nastale utjecajem razliitih jezinih struktura, utjecajem
razliitih drutvenopovijesnih razvoja, razliitih kulturnih tradicija (religije, umjetnosti), pa i

prirodnih iskustava (klime, krajolika), ne i na kraju prema koncepciji kontinuiteta vlastite

povijesti, odnosno svijesti o vlastitom kulturnom identitetu.
esta teza:
Prepoznamo li interkulturni pristup knjievnosti kao legitimnu orijentaciju unutar znanosti o
knjievnosti, a interkulturalnu povijest knjievnosti kao novu teoriju povijesti knjievnosti,
definitivno ukazujui na to da kriza povijesti knjievnosti nije bila kriza povijesti,
knjievnopovijesnoga studija, nego kriza mononacionalnoga pristupa, monolokih govora,
nacionalnih filologija. Knjievna stvarnost, knjievna proizvodnja, sve se vie odvijala u
meunarodno zavisnim drutvima, a u posebnim meuknjievnim zajednicama, kroz specifian
meuknjievni proces, zbilja knjievnosti sve se vie udaljavala od pozitivistikostrukturalistikih simuliranja tokova nacionalnih kultura, knjievnosti. Dogodilo se da
sistematizacije nacionalne povijesti knjievnosti zaostaju i za stanjem meuknjievne
komunikacije i za knjievnom praksom i, na kraju, za duhom nove posthistorijske epohe.
Obnova povijesti knjievnosti u smjeru interkulturne povijesti, postmoderne intertekstualnosti i
kulturalnih studija, omoguuje strunjacima da i intrakulturne procese vide diferencirano u
hijerarhiji svojih podsustava i polusustava (knjievni idiomi, anrovi, regionalne osobitosti,
zaviajni aspekti).
Meuknjievne zajednice povijesne su pojave, promjenama podlone formacije, pa nisu
homogene, nego heterogene, raznolike tvorevine; njihova je osnovna karakteristika u tome to su
specifine pojave u odnosu na pojedinanu - nacionalnu knjievnost, dok su u odnosu na
svjetsku knjievnost opa pojava.
Sam pojam meuknjievne zajednice (koji kao da dijelom oduzima sastavnicama zajednice neto
od suverenosti nacije, u posljednje doba tako vane za sve slavenske narodne zajednice), najbolje
je zamijeniti terminom interkulturni kontekst, kojemu je interkulturalnost dominantna osobina, a
interliterarni proces dinamika, koherentna osnova. Isto tako, valja razluiti pojmove standardna
i specifina meuknjievna zajednica. Uoavajui dijalektiku interliterarnoga procesa, kao i
razliite kriterije konstruiranja meuknjievnih zajednica, trebali bismo moda standardnima
nazvati sve one meuknjievne zajednice koje su trajnijega karaktera, vievjekovnoga postanja,
to se temelje npr. na jezikim, konfesionalnim ili civilizacijskim kriterijima, dok bi specifine
meuknjievne zajednice morale biti samo one to se temelje na promjenjivim kriterijima
njihova zasnivanja (drutveno-ideoloki razlozi, zemljopisno-povijesni pojmovi).
Dakle, uz nacionalne knjievnosti neophodno je pratiti i opisivati, dati im relevantan
knjievnopovijesni status, one sastavine meuknjievnoga procesa koje ine iri ambijent
jedne nacionalne knjievnosti. Dvostrukost konstituiranja povijesnih injenica, s obzirom na
nacionalnu knjievnost i s obzirom na neki nadnacionalni kulturni kontekst, karakteristina je za
sve junoslavenske knjievnosti to pokazuju i zavrne etape njihovih nacionalnih integracija.
Moemo rei da je junoslavenska meuknjievna zajednica specifina upravo po
koegzistenciji katolike i pravoslavne, zapadnoslavenske i istonoslavenske kulture. Meutim,
na junoslavenskom kulturnom prostoru razlikujemo dvije standardne meuknjievne
zajednice konfesionalnoga tipa koje doputaju da pojedine junoslavenske knjievnosti
promatramo u kontekstu zapadnoslavenskih kultura, kao jugozapadne slavenske jezike i

knjievnosti, a druge opet u kontekstu standardne meuknjievne zajednice istonoslavenskih

kultura, kao jugoistone slavenske jezike i knjievnosti. Odreenjem pak junoslavenske
meuknjievne zajednice mogu se pratiti integracijski i dezintegracijski procesi, procesi
diferencijacije pojedinih nacionalnih kultura upravo u pribliavanju odnosno udaljavanju meu
slavenskim kulturama, vjerojatno zakonodavni i za itavo slavensko podruje. Islamska (posebno
u pojmu bosansko-muslimanska, odnosno bonjaka), idovska, protestantska ili grkokatolika
komponenta, razliita intenziteta i razliite funkcije, itavom tom prostoru daju, uz kulture
brojnih nacionalnih manjina, potenciranu dimenziju interkulturalnosti, ali je bitno ne mijenjaju.
Sedma teza:
Posebnu bi pozornost zasluivao osvrt na probleme interpretacije knjievnosti, bilo
prilagoivanjem hermeneutike hermeneutici stranoga, u pravcu naglaene interkulturalnosti,
kako medijatora kultura tako i itaoca, pri emu koncept seminarske, odnosno interkulturne
interpretacije ne mora imati samo metodike nego i metodoloke izazove. Stalna svijest o
drugome, razliitom, posebno pri interpretaciji tekstova iz druge kulture, udvostruuje potrebu za
identifikacijom nepoznatoga u kontekstu poznatoga, dovodei injenice strane kulture u nove
odnose vlastite kulture.
Interkulturna interpretacija, kao i interkulturna povijest knjievnosti, zapravo je zabavljena
specifinostima interkulturnoga dijaloga, reflektirajui uz nacionalnu i poredbenu knjievnost,
zaseban identitet interkulturalne knjievnosti knjievnosti koju proizvodi interkulturalni
interpretator, povjesniar knjievnosti, koji prouava drugu knjievnost u svojoj kulturi (kao i
svoju u drugoj), ali i knjievnosti to je nastajala ili nastaje u otvorenom multikilturnom
ambijentu vienacionalnih zajednica prole i budue Europe, zapadne, srednje ili istone.
Sjeverne i june, izvan svih ideolokih predrasuda.
Sloimo li se da je sama bit knjievnoga u vapaju za drugosti kao spoznajnoj nunosti vlastitosti,
upitajmo se zato se upoznavanje razliitoga, osobito ako je izraeno u jeziku bliskom jeziku
vlastite kulture, toliko optereeno preprekama, predrasudama?
Mogunosti i granice ophoenja izmeu svojega i tuega, to se danas prepoznaje u konceptu
interkulturne kompetencije, odnosi se na zanemarivanje povijesne i zadobivanje prostorne
(jezine, kulturno-civilizacijske) distance, koliko god danas subjekt zapravo gubi svoju
egocentrinu ontologiju, mogunost distance prema drugima, pa i prema samome sebi. Ono
to u dananjem europskom drutvu moe biti problem, pri narastajuim tenjama prostorne
nepomijeanosti, za interkulturnoga povjesniara, odnosno interpretatora, moe biti lagodna
prednost: on svoju interkulturnu kompetenciju stjee razotkrivanjem empirijske interkulturalnosti
tekstova, tema i biografija pisaca, u interkulturalnosti asopisa i novina, kao prebogatih
dokumenata plodnosti ili rastrganosti knjievne komunikacije multikulturnoga drutva
(meuknjievnih zajednica). Uoavajui dijaloge kultura, situacija ukrtanja, obogaenja,
premda i njihove zatvorenosti, interkulturna interpretacija nas moda moe dovesti u predvorje
znanstvene utemeljenosti, istinitosti, naega razumijevanja, knjievnosti i svijeta, koje kao da
prebiva u kulturnoj razliitosti, upravo u interkulturalno korelativnome.
Pridruimo li tekstovima dvojbene pripadnosti, opusima i piscima upitnoga identiteta, svoju
nesigurnost, obazrivost i skromnost u pristupu, bit emo na najboljem putu spoznavanja

znanstvene istine i/ili razumijevanja, tumaenja knjievnosti. Interkulturna interpretacija,

zasnovana za zasadama nove, interkulturne hermeneutike, orijentira se, kako smo vidjeli, spram
ukrtanju kultura te njihovu dinaminom dijalogu. Najbolja je provjera te tvrdnje novo itanje,
tumaenje tekstova autora dvojbene, odnosno dvojne pripadnosti, kao i propitivanje kritike
recepcije pojedinoga pisca u kontekstu multikulturne knjievne komunikacije.
(Opirnije u autorovim knjigama Poredbena i/ili interkulturna povijest knjievnosti, Knjievna
smotra, Z