Slavenska antiteza u sevdalinci

Elma Spahi
Predmet istraivanja ovog rada jeste, najprije sam pojam sevdalinke I njezina rasprostranjenost I
uticaj a potom I pojam antiteze I protezanje iste u jeziku sevdalinke. Literatura koja je u ovom
radu koritena bavi se definisanjem stilskih figura, konkretno antiteze kao I slavenske antiteze
kao jednog specificnog oblika, zatim I historijskim osvrtom na sevdalinku, to podrazumijeva
njene korijene, naine nastanka I rasprostiranja ali I najee motive kojih se veina sevdalinki
dotakla. U knjizi Muniba Maglajlia 101 sevdalinka od ukupno 101 sevdalinki, njih 10 ima
slavensku antitezu. U nastavku rada bie obraeni tekstovi izdvojenih sevdalinki kao I uloga
slavenske antiteze unutar istih.

Kljune rijei: sevdalinka, stilske figure, antiteza, slavenska antiteza;

Sevdalinka je jedan od najreprezentativnijih anrova bosanskohercegovake i bonjake usmene
knjievnosti uopte. Kao muziko-poetski oblik javlja se na tlu Bosne i Hercegovine nakon
dolaska Osmanlija i pod utjecajem kulturnih tekovina Islama (poetak XVI stoljea). Gradovi,
ureeni po principima orijentalne urbanizacije, bili su jedini mogu socijalni milje za razvoj
ovoga oblika. Ako sevdalinku moramo socioloko-historijski odrediti, onda ona spada u visoko
urbanu, patrijarhalnu sredinu Bosne i Hercegovine.
"Sevdalinka, jedan od najreprezentativnijih anrova nae usmene knjievnosti i nae narodne
umjetnosti openito mogla je nastati kada su istonjaki oblici ivljenja bili potpunije shvaeni u
onom dijelu stanovnitva Bosne koje je primilo Islam, kada su se oblikovale specifine gradske
sredine sa svim potrebnim institucijama, kada su se potpuno izgradile gradske etvrti-mahale, u
kojima su kue, prema mogunostima domaina, imale posebne prostore: ograenu avliju sa
kapidikom, bau sa ardakom, aik-pender i drugo, dakle kada se ivot poeo odvijati u onom
ambijentu koji ini dobro poznata zbivanja u sevdalinci. To se moglo zbiti pedesetak godina
nakon pada Bosne pod osmansku vlast, tj. poetkom XVI stoljea, a kako se u nainu ivota nije
nita mijenjalo sve do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., moe se smatrati da zlatno doba

ivota sevdalinke traje do ovoga datuma. Sevdalinka se tada jo uvijek ne gasi, ali se naruava
cjelovitost ivotne podloge iz koje se ova pjesma raala, jer prodorom zapadnjake kulture
ivljenja poinju isezavati neki od oblika ivota iz kojih je ona nicala, pa se gube okolnosti u
kojima se mogla nesmetano, dalje razvijati..."1
U dugom viestoljetnom ivotu, u razliitim slojevima gradskog stanovnitva, stvarana je i
pjevana sevdalinka na djevojakim i momakim sastancima, u kolu, na sijelima, svadbama i
drugim porodinim skupovima, u avliji, u bai, u kuli, na ardaku, u kunim odajama, na
teferiu, na putu, na akamlucima, u hanu, idui kroz mahalu, jaui na konju, na meraji, u lovu,
na gradskim tvravama, u zatoenitvu, na vojnim pohodima, podtuim nebom.
"...Stroga izdvojenost ene, koju je zahtijevao islamski moral, odrazila se u muslimanskoj
gradskoj sredini i na kulturu stanovanja, koja se dijelom prenijela na cjelokupno gradsko
stanovnitvo: imunije kue imale su odvojene muke i enske odaje ili ak zasebne zgrade,
selamluke i haremluke te muke i enske avlije, ograene visokim zidovima ili tarabama s ciljem
da se enska lica zatite od pogleda izvana, ali takoer i da se sakriju, u posve uskom sloju
stanovnitva, u djevojakoj dobi, i od vlastitih roaka, odraslijih mukaraca. Umjerenija
izdvojenost djevojaka, provodena u veem dijelu gradskog stanovnitva, vodila je posebnom
obliku ljubavnog susretanja, aikovanja, postupnog ljubavnog upoznavanja, sa pouzdano
utvrenim pravilima ljubavnog oitovanja prema kojima su se prilino odreeno znali mjesto,
vrijeme i okolnosti pod kojima su se slobodno smjeli sastajati mladii i djevojke: najece
petkom, poslije podne, ali i drugim danima i u drugo doba dana, na kapiji ili aik-penderu,
gustim drvenim reetkama, muepcima, prekrivenom prozoru isturenom na sokak. U dane
odreene za aikovanje momci su u rupicama etali sokakom, a djevojke su se nalazile na aikpenderu ili su virile kroz odkrinuta avlinska vrata. Jedan od oblika sporazumijevanja u ovom
nainu ljubavnog upoznavanja bila je pjesma, sevdalinka, kojom se sa unutranje strane
muebaka, odnosno batenskog ili avlijskog zida i taraba (enski glas) odgovaralo na izazov
pjesmom sa druge strane (muki glas)."2
1 Maglajli Munib, Muslimanska usmena balada, "Veselin Maslea", Sarajevo, 1985. (VI
dio))
2 Maglajli Munib, 101 sevdalinka, Mostar, 1978.)

Sevdalinku je teko svrstati u formalne okvire, ona nije odreen tip pjesme kao to je to npr.
pjesma uz svatovsko kolo, obredne, sobetske pjesme, uspavanke, itd. Sevdalinka moe da bude
svaka pjesma ljubavnog sadraja: sve zavisi od toga kako se ona izvodi, ali i pored toga
sevdalinka ima svoje muzike karakteristike po kojima je ona nedvojbeno ba sevdalinka i nita
drugo. Prije svega prekomjerna sekunda je onaj udesni interval koji pjesmi daje specifinu
teinu sevdaha, slikovitost dalekih horizonata i nepoznatih predjela, nemir neostvarenih snova,
bol enje, i mnogo toga to nije lahko iskazati. Posebnu odliku sevdalinke ine lokalna
obiljeja: u brojnim primjerima ova je pjesma zapamtila sasvim odreene pojedince, djevojke i
mladie koji su ljepotom, dranjem ili ueem u zgodama oko aikovanja privlaili panju
usmenih lokalnih pjesnika. Uavi jednom u pjesmu, ove su linosti zapoinjale svoj "novi
ivot", u zamrenom toku koji je najee teko pratiti: junaci opjevanih zbivanja potiskivani su
novim zgodama koje su imale svoje vedre ili tune sudionike. Sevdalinka je na upeatljiv nain
izrazila osjeanje ljubavne radosti, snovite enje ili treperavog iekivanja susreta sa voljenim
biem, ali i ponor beznaa i ljubavnog oajanja te osjeanje bezizlaza, usljed neostvarene ili
neuzvraene ljubavi, vjerolomstva i iznevjerenog oekivanja.
"Sevdalinka (ljubavna pjesma, pjesma o ljubavi) u kulturi bosanskih Muslimana ima posebnu
ulogu. To je narodna pjesma u kojoj je u jezgrovitom muziko-knjievno-jezikom obliku
iskazano jedno autentino narodno bie, prepoznatljive ambijentalnosti, naglaene senzualnosti i
ivotne i opeljudske traginosti. Sevdalinka je odraavala posebnost i izvornost arijskog
bosanskog ambijenta, njegovih duana i bazerdana, mahala i baa, izvora i rijeka, momaka i
djevojaka, njihove ljepote, mladosti i sevdaha. Kroz nju je na jedan neponovljiv, umjetniki
uvjerljiv nain opjevana ljepota ivljenja i mladosti, kao i ljubavna i ivotna bol, ali je tu, kao
rijetko gdje, postignuta i ljepota i autentinost rijei i izraza. Tu prepoznajemo umjetniki
transformiran govor bosanskih ehera i kasaba u vrijeme turske vladavine, puls i ritam toga
govora. Kroz taj govor narodni nepoznati pjevai udahnuli su mirise i ispili sokove iskonske
ljepote osjeanja, postiui zadivljujui sklad izmeu izvornosti osjeanja i jezikog izraza
kojima se ona iskazuju. Istraivanja sevdalinke sa knjievnohistorijskog aspekta pokazuju da ta
pjesma nastaje, ivi, i mijenja se i bogati u bosanskim mahalama i arijama, da je ona izraz tog
naina ivljenja, poimanja ivota i ljubavi. Njena arita su centri orijentalne, materijalne i

duhovne kulture u Bosni, prije svega Sarajevo, a onda i druge vee, pa i manje kasabe irom
bosanskoga paaluka."3
Sevdalinka nije prosto pjesma o ljubavi, ona je pjesma o SEVDAHU. U tome je sadrana njena
specifinost i sutina. Ona je pjesma slavensko-orijentalnog emocionalnog oploenja i spoja:
orijentalnog - po intenzitetu strasti, po sili i po potencijalu senzualnosti u njoj, slavenskog po
snatrivoj, neutjenoj, bolnoj osjeajnosti, po irini njene duevnosti. Sevdalinka je, u stvari, lirski
monolog ene, koja na emocionalno-subjektivnom planu prati podtekstualno zbivanje u njegovu
apstrahiranom toku i nakon njega, monolog njena vlastitog osjeanja kao rezonanca i kao
komentar ljubavi i ivota.
Sevdalinka je ime dobila po turskoj rijei sevda to znai LJUBAV. Turci su rije sevda preuzeli
od Arapa, a na naim prostorima je SEVDA dobila H i nastao je sevdah.
"Rije SEVDAH u turskom jeziku oznaava ljubavnu enju i ljubavni zanos, a ishodite joj se
nalazi u arapskom izrazu sawda, koji obuhvata i imenuje pojamcrna u. Stari arapski odnosno
grki lijenici smatrali su, naime, da crna u, kao jedna od etiri osnovne supstance koje se
nalaze u ljudskom organizmu, utie na emocionalni ivot i da izaziva melanholino i razdraljivo
raspoloenje. Otuda iz grkog jezika izraz melanholija sa prenesenim smislom direktne
projekcije osnovnog znaenja: melan holos - crna u. Poto je sama ljubav uzronik istog
takvog raspoloenja, u turskom jeziku su ovi pojmovi dovedeni u blisku vezu semantikog
identiteta, ime je ostvaren pojmovni rezultat dvostruke projekcije osnovnog znaenja."4
Snanim osjeanjima proetim u sevdalinci doprinijele su I stilske figure koje potpomau da se
duboko jae osjeti ono to se sevdaliji nalazi na srcu.
"Figurom se naziva govorna forma, poseban obrt koji se daje mislima da ih uini to
upeatljivim I ljepim."5

3 Jahi Devad, Jezik bosanskih muslimana, Sarajevo,1991)

4 Isakovi Alija, BISERJE: Antologija muslimanske knjievnosti, 2. izd., Opatija, 1990
5 Milinkovi Miomir, Retorika, Bratic, Uice 2004. Str. 20

Stilistika je jezika nauka o stilu, a stil je najoptije shvaen, nain izraavanja jezikom ona
ocenjuje nain na koji je misao saoptena i njenu skladnost sa milju, oseanjima, namerama i
htenjima onoga koji govori. Rije stil (grki stylos, lat. stilis) je nekada imala samo znaenje
metalne pisaljke kojom se pisalo po dasici prevuenoj voskom, danas se tom rijeju oznaava
svaki organizovan sistem sredstava izraza, bilo rijeima, bojama, tonovima, masom. Svaki
ovjek posjeduje odreeni vokabular kao sredstvo za misaono, oseajno i duhovno izraavanje
to ini autentian individualni stil. Ono to pomae u ispoljavanju, prikazivanju, prezentaciji
govornog stila jesu stilske figure kojima se neto kae na neuobiajan ili nedoslovan nain.
Kao dio figura od posebnog su znaaja one koje spadaju u kategoriju figura misli. One na
specifian nain, ne zasnivajui se na promjeni znaenja rijei, skrivaju jedan dublji smisao
pored osnovnog znaenja. Jedna takva figura jeste upravo I antiteza. Stilski postupak koji ima za
cilj poredjenje po suprotnosti naziva se kontrast ili antiteza. Primjenom ovog postupka dolazi do
naglaavanja dvaju suprotnih pojava, tanije pojave i predmeti dovode se u vezu pomou
suprotnih osobina i pojedinosti. One se zapravo i stavljaju jedna uz drugu da bi se istaknule
njihove razliitosti; u tako paralelno postavljenom odnosu pojaava se znaenje i jedne i druge
pojave. Antiteza moe povezivati i dvije rijei, sintagme ili reenice suprotnog znaenja.
Prikladno je sredstvo naglaavanja sukoba ideja ili emocija, dramatizovanja situacije,
polemikog uvjeravanja, a nerijetko i izazivanja smijeha.
Raspravljajui o govornikome stilu, Aristotel ju preporuuje, jer se suprotnosti veoma lako
uoavaju i jer je takav nain izlaganja slian silogizmu. Ciceron, pak, istie da govor
naroito dobro ukraavaju izrazi u kojima su rijei medjusobno suprotstavljena znaenja.
Antitetiko je izraavanje toliko privlano da ima i lanih antiteza. Aristotel navodi Epiharmovu:
as bijah u njihovoj kui, as bijah s njima.6
Porijeklo naziva ove stilske figure dolazi od grkih rijei anti- (protiv) i thesis (poloaj).
Poseban oblik antiteze jeste slavenska antiteza. Slavenska antiteza specifikum je slavenske,
posebno junoslavenske tradicije. Najea je u srpskim, hrvatskim, bosanskim i makedonskim
narodnim pjesmama. Teoretiari knjievnosti je razliito definiu, kao poreenje, kontrast ili
6 Bagi Kreimir,

asopis Vijenac, br. 412-413, decembar 2009;

negativno poreenje. Meutim, ono to se sa sigurnou moe tvrditi jeste ustaljena formula
putem koje se slavenska antiteza realizuje u narodnim pjesmama. Ova se shema sastoji iz tri
dijela: pitanje, igra pogaanja (odnosno negacija tog pitanja) i odgovor (odnosno razjanjenje).
U odabranim tekstovima, u nastavku ovog rada, prikazani su I konkretni primjeri ove sheme u
naoj lirskoj narodnoj pjesmi, sevdalinci.

Primjer 1: Ah, to mi se Travnik zamaglio

Dvje planine vrh Travnika grada:
Bukovica, spram nje Vilenica.

Vilenica Bukovicu pita:

Ah to mi se Travnik zamaglio,
ili gori il ga kuga mori?

Niti gori, nit ga kuga mori,

djevojka ga okom zapalila,
arnim okom kroz srali pender!

Antitezu u navedenom primjeru imamo u zadnjoj strofi u kojoj kae: Niti gori, nit' ga kuga
mori / djevojka ga okom zapalila / arnim okom kroz srali pender. Ovdje se oituje ve
spominjani tok koji uvodi slavenska antiteza, najprije ide tvrdnja a zatim pitanje I na kraju
odgovor kaqo razjeenje dileme. U ovoj sevdalinci govori se o jednom gradu u Bosni I
Hercegovini iji naziv se oituje u samom naslovu, o Travniku. Lirski subjekt u ovom sluaju je
to planina Vilenica kojoj se jo jednom stilskom figurom, onomatopejom daju svojstva ovjeka,
ona se dakle, udi I brine za grad nad kojim bdije I u svojoj brizi upita svoju druguu, planinu
Bukovicu: Ah, to mi se Travnik zamaglio/ ili gori, il' ga kuga mori? , na to joj Bukovica

odgovara: Niti gori, nit' ga kuga mori / djevojka ga okom zapalila / arnim okom kroz srali
pender. Ovdje se pored ljubavi prema gradu opjevava I ljepota djevojke (kao jedan o specifinih
motiva sevdalinke) a slavenskom antitezom se uprava naglaava nivo te ljepote I mladosti koja
samim pogledom na sokake kroz pender, ili uzdiui za nekim ili ipak preklinjui nekog,
metaforki pali grad I uzrokuje svojom enjom ili kletavom slabu vidljivost grada, kao da ga
time pokuava utopiti u svoja osjeanja. A kako bi se naglasila sva njena osjeanja I sve njene
sposobnosti kao mladog, zaljubljenog bia koristi se upravo slavenska antiteza.

Primjer 2: Aikovah tri godine dana

Aikovah tri godine dana,
i dohodih dragoj pod pendere,
a jo dragu vidjeti ne mogu!
Na prozoru mrea okovana,
koja mi je pamet zanijela,
pamet nosi, draga se ponosi!
Nek ponosi, nek mi pamet nosi,
da Bog da je voda odnijela,
i u moje ruke donijela!

U ovoj pjesmi iz Maglajlieve zbirke 101 sevdalinka, vidljiva je malo drugaija struktura od
prethodno navede sheme. Naime, ovdje nemamo postavljeno pitanje nego samo razrjeenje
problema u obliku dobronamjerne kletave kojom se postie specifinije I jae izraavanje
mladieve enje. On, lirski subjekt, nakon tri godine dana aikovanja I enje udi, ne samo za
dodirom nego I za pogledom na svoju ljubu a kako bi to jae izrazio taj osjeaj on koristi
slavensku antitezu navodei: Nek ponosi, nek mi paet nosi / da Bog da je voda odnijela/ I u moje
ruke donijela.

Primjer 3: L'jepa ti je u Alage ljuba

L'jepa ti je u Alage ljuba,
Te ljepote u svoj Bosni nema,
U svoj Bosni I Hercegovini!

Zalud njojzi sva ljepota njena,

Kad Alaga na nju I ne gleda,
Ve on ljubi Omerovo zlato,
Koje 'no je u kafezu raslo,
Nit je vid'lo sunca ni mjeseca,
Ni oblaka, ni dobra junaka,
Niti znade na em ito raste,
Na em ito, na em rujno vino!
U ovoj pjesmi prikazan je ivot ena u tadanje doba koje su uprkos nevjeri svojih dragih morale
trpjeti I aliti svoju sudbinu koja ih je dovela tamo gdje e patiti. ene nisu imae beneficije
kakve I imaju danas a ako nisu imale potporu porodice, to je najee bio sluaj, morale su se
pomiriti s onim to ih je snalo. U ovoj pjesmi slavenskom antitiezom: Nit je vid'lo sunca ni
mjeseca / Ni oblaka, ni dobra junaka / Niti znade na em ito raste / Na em ito, na em rujno
vino!, nastoji se pokazati nepravednost I nemoral Alage koji pored svoje lijepe drage bira drugu
ljubu.