De profundis

Ti utehu eka. Ne, utehe nema:

to utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.
Rastrzana tako meu snom i javom,
Gledajui kako nepomino bdije
Taj Ano Stradanja nad tunom ti glavom.
Ti eli i eka. I ne zna da nije
Ni sad ispijena ta emerna aa,
I svirepi otrov jedne ironije;
I da e nas veno strana prolost naa
U nemirne noi da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijaa.
Surovi e dani doi i uzeti
Svaki po svoj deo od srca to bunca,
to eli, to moli; a ti e se peti;
Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pruajui ruke i vapiju: Sunca!
I tako ti dani bez sree i mete,
Odnose svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani e kraj nas da prolete,
I ne pokidavi ni jednu od uza
to nas veu i sad za prolost, to stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.
Hajdmo, o Muzo! Amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko!
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.
Katarke stoje gordo na toj vodi
to znaci zivot... Mi hitamo urno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.
I zaman hita nae slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da lei duboko Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.
Pitanja naa um nejasni sreta,
I udnom duhu odgovara nije;
Gde je poetak? Gde li udna meta?
U neprovidnim maglama se krije.

Brod mnogi ovud minu s mnogo muke,

Istine blago trae u dubini;
I ne spazie svetiljke iz luke A gle po vodi razvalina njini!...
Ne! S tekom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukije nam zbori|
Niti u pusto putaj udno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.
Spokojan pogled po povrju baci,
Sladosnog mira tu e samo stei. O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko uborei.
I snivaj samo! Bie manje suza
I vie svjetlih i spokojnih noi...
Svikni na odmor pod teretom uza!
Istina jedna i sama e doi!
Zovi se ljubav! I nas samo pjevaj,
I nau mladost bezbrino i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima ivot cio|
Ne pitaj nikad: zvuke naih dana
Hoce li vjetri da raznesu umom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il cvjee nekad nad naijem humom;
Il e da ive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I dal ga nae gluho doba sada
Vjencima svojim il kamenjem zasu, Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
to pjeva udno izme lednih gora,
Ne pitajui dal je kogod gleda,
I dal je slua; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
to joj pjesmu nikad niko uo nije!

Jovan Dui