ASOPIS ZA KULTURU HRVATSKOSRPSKOGA KNJI2EVNOG JEZIKA

IZDAjE HRVATSKO FILOLOSKO DRUSTVO

ZAGREB, LISTOPAD 1961.

GODITE IX

AKCENATSKA PROBLEMATIKA
HRVATSKOSRPSKOGA KNJiEVNOG JEZIKA DANAS
Ljudevit Jonke

l. - Meu znacaJne osobine knjievnog jezika ide i jedinstvenost

njegova izgovora. Stoga je i razumljivo da su utvrivai norme knjievnog
jezika u Hrvata i Srba znatnu panju poklonili i jedinstvenosti hrvatskosrpskog knjievnog izgovora. Pri tome su dakako, pored fiksiranja pravilne
artikulacije pojedinih glasova, u prvi red iskoila i akcenatska pitanja
knjievnog jezika, i to toliko vie to akcenatski sistem tokavskog dijalekta nije jedinstven. tokavski se govori dijele na mlae i starije, a kriterij
za tu diobu jesu ba akcenti i oblici. Izmeu tokavskog izgovora drava i
drava, otadbina i otadbina, od kojih je prvi izgovor stariji tokavski,
a drugi mlai tokavski, bilo je potrebno izvriti izbor. Jedan od osnivaa
novijega knjievnog jezika u Srba i Hrvata Vuk St. Karadi opredijelio se
sasvim odreito za mlae tokavske govore, za tzv. novotokavske govore,
pa je kao odlian njihov poznavalac svaku rije u svom >>Srpskom rjeniku
obiljeio akcentom, koji je, kako su pokazala kasnija ispitivanja, neobino
pouzdan i u vi jek u skladu s osnovnim principima novotokavske akcentuacije. Na taj je nain knjievni jezik Srba i Hrvata Karadievim Rjenikom
dobio koristan i pouzdan prirunik za utvrivanje jedinstvenog knjievnog
izgo\ora.
Karadievo je djelo nauno protumaio u svojim akcenatskim studijama uro Danii, a za pobjedu njegovih principa u Hrvata veoma su
mnogo uradili Tomo Mareti potankim prikazom novotokavskog akcenatskog sistema u svojoj ,,Gramatici i stilistici hrvatskoga ili srpskoga knjie\nog jezika". koja je izila u Zagrebu IS99. i 1931.. pa Ivan Broz i

Franjo Ivekovi, koji su u Rjeniku hrvatskoga jezika god. 1901. novotokavskim akcentom obiljeili svaku obraenu rije u Rjeniku. Dakako,
i Rjenik hrvatskoga ili srpskoga jezika JugoslaYenske akademije znanosti i umjetnosti, koji izlazi u Zagrebu od 1880. i do sada je ve pripremljen
za tampu i u svojim posljednjim svescima, kao nauno djelo visokoga
stupnja neobino je mnogo pripomogao utvrivanju jedinstvenog knjievnog izgovora i u Hrvata i u Srba, jer je on - za razliku od ostalih naih
leksikografskih djela - pri svakoj promjenlji\oj rijei navodio sve akcenatske promjene koje se na njoj zbivaju. A takvih rijei nije malen broj,
ak znamo da ima dosta rijei koje u deklinaciji ili konjugaciji doivljuju
sve etiri akcenatske varijante (grad, u gradu, grador.'i, gradovima; novac,
novca, novci, noviicit; btti, jesam, btvi, bila). Prema tim su osnoYnim djelima
autori velikih dvojezinih rjenika u 20. st. rjeniko blago hrvatskosrpskoga knjievnog jezika obiljeili akcentima, a kako su oni esto leksiki
bogatiji od svojih uzora, morali su vrlo esto i sami obiljeavati novije
rijei akcentima, dakako u duhu Karadieve i DaniieYe akcentuacije.
Tu treba u prvom redu spomenuti Risti-Kangrgin >>Renik srpskohnatskog
i nemakog jezika (Beograd, 1928), Beneiev >>Hrvatsko-poljski rjenik
(Zagreb, 1949) i Dayre-Deanovi-Maixnerov Hrvatskosrpsko-francuski
rjenik (Zagreb, 1956). Biljeenje akcenata u tim rjenicima u znatnoj
mjeri pomae strancima da usvoje na knjievni izgovor, ali je od toga oita
korist i za svakog naeg ovjeka koji trai akcenatski savjet, a to su u prvom
redu uenici, studenti, nastavnici, lektori, glumci, spikeri, recitatori i sl.
inilo bi se sada, nakon prikaza takva injeninog stanja, da je problem
hrvatskosrpske knjievne akcentuacije rijeen u potpunosti. Ipak potanjim
pregledom i analizom materijala u spomenutim prirunicima vidjet emo
da su osnovni akcenatski principi jedinstveni i u hrvatskih i u srpskih
autora, ali da su pojedinana rjeenja kadto razliita. Treba naime uzeti
u obzir da ni novotokavski akcenti - unato jedinstvenim principima nisu na pojedinim rijeima, pa i kategorijama rijei uvijek identini, nego
se u okviru jednstvenog akcenatskog sistema pojavljuju akcenatske dvostrukosti, pa i trostrukosti uvjetovane pojedinim govorima i geografskim
smjetajem. To dakako predstavlja za knjievnu ortoepiju prilino teak
problem, moe da izazove nesklad i zbrku, a iziskuje dosta esto i normativnu intervenciju. Ali ako se problem promotri u cjelini nae jezine
problematike i knjievnog jezika Hrvata i Srba, i ovdje postoje laka i jednostavno prihvatljiva rjeenja u osnovnom duhu Karadieve i Daniieve
akcentuacije. Treba se podsjetiti na to da nam knjievni jezik ni u nekim
drugim elementima, npr. po ijekavskom i ekavskom izgovoru. po terminologiji i drugim leksikim pojedinostima, nije uvijek jedinstven. Razlozi
su poznati: ijekavski knjievni jezik ima SVOJ Izvor i temelj u tzv. hercegovakim narodnim govorima, a ekavski knjievni jezik u vojvoanska!

-umadijskim govorima, a ti govori - unato osnovnim novotokavskim

akcenatskim principima - imaju i pojedinane razliite akcenatske varijante. Te varijante mogu biti proirene na veem prostranstvu, a mogu i na
sasvim neznatnom. U prvom sluaju uzimaju se kao sastavni dio knjievne akcentuacije, a u drugom kao provincijalna, pokrajinska osobina. Ve
je Tomo Mareti, koji se isticao kao izrazit odreiva norme, u spomenutoj
Gramatici tako postupao. Ako je primijetio da je pored vojvoansko
-umadijskog akcenta pletf:mo, pletete na drugoj strani vrlo proiren i akcent
plelemo, pletle, on je i ovo drugo unio u gramatiku normu, pa u t. 255.a)
njegove Gramatike itamo: Mjesto pletmo, plette moe da bude takoer
pleterna, pletete. Mareti je u tom ipak bio vrlo umjeren, pa se preteno
odluivao samo za Karadievu i Daniievu varijantu. Ni Akademijin
Rjenik nije odobravao mnogo dvostrukosti, to je i razumljivo jer su ga
ureivali izraziti vukovci Danii, Budmani, Mareti. U njemu emo nai
npr. dvostrukosti tipa gradovima gradovima, kakve je doputao ve Danii
u akcenatskim studijama. Ali autori dvojezinih rjenika nisu mogli mimoii
akcenatskih osobitosti krajeva kojima su bili namijenjeni. Tako u Risti
-Kangrginu Srpskohrvatsko-nemakom reniku nalazimo akcente vesnik,
renzh prema Broz-Ivekovievu vjesnik, vjesnl!w, rjenik, rjenika, to
odgovara Karadievoj i Daniievoj akcentuaciji. Slino tome nalazimo
u RK akcente inovnik, stanovnik, postiti prema Deanovievu u Hrvatskosrpsko-francuskom rjeniku inovnik, inovnika, stanovnik, stanovnika,
posjetiti i sl. Beneiev >>Hrvatsko-poljski rjenik u takvim se sluajevima
preteno slae s Broz-Ivekoviem i Deanoviem, to je i razumljivo, jer se
zapadna strana dri ijekavskog govora kao knjievnog i vjernija je Karadievim i Daniievim akcenatskim principima i pojedinostima. Deanovi
to izriito i kazuje u predgovoru Rjenika na str. V i VI ovim rijeima:
Nijesu unesene dublete naglasaka, ali pri izboru izmeu dviju mogunosti
u granicama tokavskog knjievnog sistema odabran je akcenat uobiajen
u jugozapadnoj jezinoj oblasti. Drugi leksikografi to i ne kazuju, ali tako
postupaju: odabiru akcente prema svojem jez1cnom podruju u skladu
s osnovnim novotokavskim akcenatskim principima.
2. - Ali ima problema koji idu i dalje od toga. Spomenuti !eksikografi, a ni nai glavni gramatiki pisci na zapadu i istoku (Mareti, Beli,
Hraste, Stevanovi, ivkovi, Vukovi, Aleksi), nisu ni pokuali da ih
samovoljno rjeavaju, premda jezina praksa (kazalita, radio-stanice, nastava) stavlja tu problematiku vrlo ivo na dne~ni red. Poznato je da su se
i na podruju novotokavskog dijalekta od Vukovih vremena do danas na
Yelikom prostranstvu razvili po analogiji akcenti koji donekle pomjeraju
sistem Karadieve i Daniieve akcentuacije. Tako je akcenatsku promjenu
doivio. npr., lok. jedn. imenica m. r. odreenih akcenatskih tipova, pa

r. . .

~:-"'

)'

~ mjesto pravilnog lok. jedn.

govoru, dogaaju, Osijeku, kamenu i sl. ujemo

na velikim prostranstvima govoru, dogaaju, Osijeku, kamenu, to odgovara
il akcentima u genitivu, dativu i drugim padeima. Tako se i pored vukovskog
!\ akcenta gradova, krajeva, oblasti razvio analogijski akcent u gen. mn.
n gradova, krajeva, oblasti i sl. Za line zamjenice karakteristina je dvo" strukost mene i mene, tebe i tebe, njega i njega, sebe i sebe, pa prema tome
i kod mene i kod mene, kod tebe i kod tebe itd., premda su dosadanji gramatiki prirunici normirali Karadiev i Daniiev akcent mene i kod mene.
U pridjeva je znaajna dvostrukost otar, otra, Mtro i otar, otra, otro,
pa pun, puna, pi'tno i pun, puna, pz'mo, i sl. U glagola su se analogi jski razvile dvostrukosti u glagolskim akcenatskim tipovima ispleo, isplela, isplelo
prema vukovskom ispleo, isplela, isplelo, pa potakoh, potae prema vukovskom potdkoh, potae, zatim krenuh, krenu prema vukovskom krenuh, krenu,
te elei prema elei, drei prema drei i sl. Od sluajeva koji zahvaaju
mnoge primjere spomenuo bih analogijsku dvostrukost u dativu, lokativu i
instrumentalu mnoine im. . r. Pored sistemskog ludostima, krepostima, vee
rima i sl. iroko je rasprostranjen i analogijski akcent ludostima, krepostima,
veerima. I imenice sa sufiksom -onica doivjele su u govornom jeziku
promjenu izvornog akcenta: prema izvornom gostionica, pro p ov jed aonica,
blagovaonica, prodavaonica i sl. proirio se ujednaeni akcent na sufiksu:
gostionica, propovjedaonica, blagovaonica, prodavaonica. Slino je tome
uiteljica i uiteljica, a pojedinane su pojave ovjeh, dvjcka i ovjek,
ovjeka, knjievnost i knjievnost, bol, boli i bol, boli pored bol. bOla.
Poznata nam je i pojava da u troslonih imenica na -ina i -ota ne dolazi
u govorima dosta esto do promjene akcenta, pa se pored pravilnog po
sistemu brzinu, istinu, dobrotu sve vie uje analogijski akcent br:lnu,
istinu, dobrotu. Tako onda i klUpu, stijenu umjesto sistemskog klupu i
stijenu. Ako se potanje razmotre sve te pojave, moi emo zapaziti da ovdje
spomenuti analogijski akcenti nisu u svojoj biti suprotni osnovnim akcenatskim pravilima novotokavskog govora, tj. nijedan od etiriju akcenata
ne dolazi na takvome mjestu u rijei da bi to bilo suprotno njegovoj haliteti. Obinije reeno, silazni su akcenti i ovdje uvijek na prvom slogu rijei,
a uzlazni ili na poetku ili u sredini rijei.
To je bilo vano istaknuti jer ima u narodnim govorima i prema
tome u knjievnom izgovoru i suprotnih tendencija i pojava. Takva je npr.
tendencija da se silazni akcent zadri i u sredini rijei, pa se pored novotokavskog akcenta asistent, dirigent, okz~pator, irigatoT, jugoslavija, Indonezija prodorno pojavljuju i nepreneseni akcenti asistent, dirigent, okupatar, irigator, ambasador, jugoslavija, Indonezija i sl. Prvospomenuta
rije ula je ve s oba takva akcenta u Renik srpskohrvatskog knjievnog
i narodnog jezika to ga izdaje u Beogradu od 1959. Srpska akademija
nauka, a osporavanje pravilnosti neprenesenih akcenata u navedenim rije-

il

ima

(dirigent, ambasador) izazvalo je prije pet-est godina u naoj knjievnoj i strunoj tampi neraspoloenje laikih krugova.

Ipak od netom spomenutih sluajeva valja razlikovati pojavu silaznog

akcenta u sredini rijei u nekim sloenicama koje su nastale u novije doba
i u kojima je nosilac akcenta drugi dio sloenice. Takve su npr. rijei
primopredaja, kupoprodaja, samoi'tprava, poljoprivreda i sl. Premda se
poloaj kratkosilaznog akcenta na srednjem slogu tih rijei protivi osnovnom
pravilu o poloaju kratkosilaznog akcenta uope, ipak se nae jezino osjeanje buni protiv prenoenja akcenta za jedan slog naprijed (samouprava,
fnimopredaja), a presedani za opravdanost takve pobune nalaze se i u
nekim narodnim sloenicama vukovskog tipa, kao to je npr. ranorlmilac,
kojekalw, zlom'iljenlh i sl. (v. Mareti, Gramatika, t. 129. b)
3. - Sve te akcenatske dvostrukosti i sva ta akcenatska problematika
mogla bi i nadalje ostati u domeni teorije i nalaziti svoje ovakvo ili onakvo
rJesenje u leksikografskim prirunicima prema shvaanjima pojedinih
redaktora u svemu onome to ide u sistem Karadieve i Daniieve akcentuacije. Ali ono to se donekle protivi tome sistemu nije uope moglo u
prirunicima doi do izraaja (Jok. jedn. govoru, gen. mn. gradova, 2. i 3. l.
jedn. aor. potae i sl.) jer se pojedinac nije smio ni usuditi da dirne u pomnjivo sagraenu zgradu vukovske akcentuacije. Instruktivna je u tom pogledu Deanovieva napomena u spomenutom ve predgovoru >>Hrvatskosrpsko-francuskog rjenika da su akcentuaciju proveli >>docent Bratoljub
Klai i M. Deanovi, na osnovu Vukova i Daniieva sistema s neznatnim
odstupanjima prema najnovijoj fazi naeg naina naglaavanja((, Ali ipak
snaan razvitak radiofonije i razgranata kazalina mrea po naim krajevima s osobito naglaenom funkcijom knjievnog jezika, jaom nego ikad
u historiji, prebacili su ovo pitanje iz teoretskog u posve praktino podruje
i u opravdanoj tenji za normiranim i jedinstvenim knjievnim izgovorbm
iziskivali usklaivanje teorije i govorne prakse. Nije mogue da se s iste
pozornice u istom komadu uje i akcent rjenik, rjenika i rjeni!?, rjenika,
i kod mene i kOd mene, i lmjievnr)st i lmjievnost, i u obldsti i u oblasti, i
u sluaju i u sluaju, i okz'tpator i okupator, i jugoslavija i jugoslavija, i sL
Lektori su u kazalitima i na radio-stanicama morali lavirati, katedre knjievnog jezika postajale su takoer tolerantnije prema analogijskim akcentima, a
i pojedini su jezini strunjaci ukazivali na nesklad koji se razvija. U
takvoj je situaciji uprava Radio-Zagreba g. 1956. pozvala jezine i knjieme strunjake (Stj. Ivia, M. Hrastu, B. Klaia, V. Kaleba, V. Popovia,
Lj. Jonkea i dr.) da joj pomognu u normiranju knjievnog izgovora. Ta je
komisija naglasila potrebu uvanja vukovske akcentuacije uz neznatna odstupanja prema analogijskim akcentima koji nisu u direktnoj suprotnosti s osnovnim no\otokavskim akcenatskim principima. Ali i to je jo bila pojedi-

nana

akcija, premda je i ona pridonijela oitu korist za to pravilniji

'izgovor na radio-stanici koja znatno utjee na izgovor svojih mnogobrojnih
slualaca. Potpuniji uspjeh mogao se dakako postii na zajednikom zasjedanju ne samo hrvatskih nego i srpskih jezinih strunjaka. A takva se
prilika upravo ukazala nakon formiranja hrvatsko-srpske Pravopisne komisije u poetku godine 1955.
Pravopisna komisija, u kojoj je bilo est srpskih i pet hrvatskih jezinih
strunjaka delegiranih od naih Akademija, sveuilita i Matica, dobila je
zadatak da izradi zajedniki hrvatskosrpski pravopis, pa u tu akcenatsku
problematiku nije bila duna da ulazi. Ali zbog neusklaene akcenatske
situacije i zbog hitnosti rjeavanja spornih pitanja, a i zbog prilaenja
izradi zajednikog rjenika hrvatskosrpskoga knjievnog jezika. Pravopisnoj je komisiji ubrzo dan zadatak - i ona ga je prihvatila - da razmotri aktualnu akcenatsku problematiku i da za Pravopis i za Rjenik
hrvatskosrpskoga knjievnog jezika dade obraivaima i redaktorima osnovne
akcenatske smjernice uzimajui u obzir i najnoviju fazu naeg naina naglaavanja. Stoga i Pravopisni rjenik uz veliki Pravopis koji je iziao iz
tampe g. 1960. (a tako e i spomenuti Rjenik knjievnog jezika koji e
izii u etiri knjige u dogledno vrijeme) daje neto drugaiju sliku nae
knjievne akcentuacije nego to su je dali spomenuti nai leksikografski i
gramatiki prirunici prije toga. Glavnina je dakako podjednaka, jer o glavmm 1 nije bilo spora. samo su sporni sluajevi rijeeni drugaije nego
dosad, i to po ovim o~novnim principima:
I) pri rjeavanju spornih sluajeva nuno je uvijek potovati osnovne
principe novotokavske akcentuacije i ne ogreavati se o osnovna pravila
o mjestu i kvaliteti naih etiriju akcenata:
2) akcenatske dvostrukosti priznaju se kao knjievne ako su proirene
na velikom podruju novotokavskih govora;
3) i analogijski akcenti priznaju se kao knjievni ako su prostreni na
velikom podruju novotokavskih govora, ali knjievnima ostaju i dalje
i izvorni sistemski akcenti:
4) tenja za jedinstvenim knjievnim izgovorom ostvaruje se slobodnim
odabiranjem izmeu pravilnih dvostrukosti prema navici kraja, ali bez propletanja obadviju varijanata u jednom tekstu:
l)) ortoepski i leksikografski prirunici treba da oznae sve pravilne.
pa i dvostruke i trostruke akcenatske varijante koje su knjievne na itavom
hrvatskosrpskom jezinom podruju.
Prema tome po t. l. ne smatraiu se kniievnima akcenti asistent. dirig(mt, okupator, ]ugosln1.1ija. ali su knjievni ipak primopredaja, poljoprivrrda i sl. zho g na pri i ed navedenih razloga. Po t. 2. knjievni su akcenti
rjenik i rj/>nik; knjie1.1nost i knjihmost, mene i mnr. pa onda lwd
6

mene i kod mene, gostionica i gostionica i sl. Po t. 3. knjievni su akcenti

u sluaju i u sluaju, na kamenu i na kamenu, drei i drei, peemo i
peemo, po ludostima i po lUdostima i sl. Primjena 4. t. omoguuje kazalitima i radio-stanicama da se izmeu dvostrukosti odlue za onu koja je
obinija u njihovu kraju. I napokon t. 5. omoguuje svima da upoznaju
cjelokupnu knjievnu akcentuaciju hrvatskosrpskoga jezika. (Vie primjera o
svemu vidi u mojem lanku Pravopisna komisija o akcentima, Jezik
1957, VI, 1.)
Na taj je nain rijeena sporna problematika akcentuacije naega
knjievnog jezika. Po tom su rjeenju sauvani osnovni principi novotokavske akcentuacije, a uvaene su i tendencije novijeg razvoja, tako da se
oslobaaju mnoge spone koje su dosad postojale. Uklanjanjem nesklada
izmeu teorije i govorne prakse odreenih podruja knjievna se akcentuacija
hrvatskosrpskoga jezika moe lake usvojiti i primijeniti u praksi. U tom je
dakle postignuto znatno olakanje i za kolu i za kazalite i za radio-stanice.
Prema ovome to je reeno neka su rjeenja ve data u Pravopisu
hrvatskosrpskoga knjievnog jezika (1960), vie e ih biti u Rjeniku jer on
donosi vee leksiko blago, ali sve e se to moi pravo shvatiti tek u vezi
s iznesenim problemima i prikazanim smjernicama za njihovo rjeenje.
Bilje.ika. - Ovo je referat s III kongresa jugoslavenskih slavista u Ljubljani i
je u Lingvistikoj sekciji 19. rujna 1961. U diskusiji su teze tog referata ocijenjene kao pravilne.
proitan

O PISANJU IMENA MJESTA

Mate Hraste
Na pisanje ovoga lanka potakla me napomena Franje Marciusa, kolskog slubenika iz akovca, u Vjesniku od 14. travnja o. g. u rubrici itaoci
i redakcija. On je tamo zaelio da mu se objasne dvije stvari iz novog
pravopisa: l. zato je ozakonjeno da se pie i govori >>akovaki prema
akovec kad nikad nitko u tome kraju nije tako govorio, niti to ini sada,
ve svi upotrebljavaju pridjev >>akoveki, 2. pokrajina u kojoj se nalazi
akovec nosi naziv Meimurje i nitko ga u akovcu i u susjednim krajevima ne naziva Meumurje.
Istina je da je osnovno pravilo da se imena mjesta i predjela piu i
izgovaraju onako kako ih izgovara narod dotinog mjesta ili kraja. To
pravilo je ope prirode, ali to nije i ne moe biti apsolutno jer knjiga koja
sadri pravopisna pravila nosi naslov >>Pravopis hrvatskosrpskoga knjievnog
jezika. To je, dakle, pravopis knjievnog jezika, a ne hrvatskosrpskog
narodnog jezika i njegovih dijalekata. Na jezik ima tri dijalekta: kaj-

.,
l