Izgradnja nacističkog mita 

Philippe Lacoue Labarthe / Jean Luc Nancy

V rijeme je da se latimo samoga sadržaja nacističkog mita. U skladu s

onime što prethodi, ne treba tako mnogo (ili tako malo) da riječ bude o
postojećim mitovima kojima se koristio nacizam, koliko izgradnji jednoga novog
mita, izgradnji u kojoj se istorija na koju smo ukazali pušta u promet ili, tačnije,
usuđuje da se sama ponudi kao ostvareno djelo.

Izgradnji toga mita prethodila je, od kraja 19. stoljeća, i ne samo u Njemačkoj,
izgradnja, više nego naširoko skicirana, arijevskog mita. Ali ovdje mu se mi ne
možemo vraćati. Ono na čemu se moramo zadržati jeste specifična izgradnja
nacističkog mita. To jest onoga što ne predstavlja mit o nacistima, već sam
nacizam, nacionalsocijalizam kao mit. Karakteristika je nacizma (a u mnogome
pogledu i italijanskog fašizma) što je kao konačno ostvarenje jednog mita, ili
kao živ mit, ponudio svoj vlastiti pokret, svoju vlastitu ideologiju i svoju vlastitu
državu. Kao što veli Rosenberg: Odin je mrtav, ali na jedan drugi način, kao
suština germanske duše, Odin uskrsava pred našim očima.

Pokušat ćemo predstaviti tu izgradnju preko Rosenbergova Mita 20. stoljeća i

Hitlerova Mein Kampfa. Postavljamo ih tim redom iako je prvi bio objavljen 1930.,
a drugi 1927., jer drugi u svome neposrednom značenju, razumije se, predstavlja
program koji je doista bio primijenjen. Rosenbergova knjiga, mjesto toga, prikazuje
se kao jedan od najčuvenijih teorijskih dodataka tome programu. On nije bio
jedini i, uostalom, nisu ga jednoglasno prihvatili svi nacisti (osobito zbog njegove
protivhrišćanske žestine). Ali njegovo čitanje praktično je bilo obavezno, a izdanje


Poglavlje iz knjige Le mythe nazi (Nacistički mit) Editions de l’Aube, Paris 1991.
169

7. broj Zenicke sveske.indb 169 1.6.2008 13:44:58

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

iz 1934. kojim se koristimo, četrdesetdrugo po redu, bilo je štrampano u 203.000

primjeraka... (istina, izdanje Mein Kampfa kojim smo se služili, iz godine 1936.,
stoosamdesetičetvrto po redu, bilo je štampano u 2.290.000 primjeraka...).

Trebalo bi imati vremena pa se zadržati na stilu (ako se tako može reći) tih
knjiga, koje su u mnogo čemu slične jedna drugoj. Po svome sastavu, kao i po
jeziku kojim se služe, one uvijek proističu iz nagomilavanja tvrdnji, a nikad, ili
gotovo nikad , iz dokazivanja. To je gomila, često samo nabacana, očevidnosti
(koje se bar izdaju za takve) i neumorno ponavljanih izvjesnosti. Jedna se uporno
nameće, podržava svime što se učini da joj odgovara, bez analiziranja, bez
raspravljanja o mogućim prigovorima, bez upućivanja na izvore. Tu nema ni znanja
koje valja utvrditi, ni misli koju treba osvojiti. Valja samo objaviti već prihvaćenu,
sasvim dostupnu istinu. Sve u svemu, na tom se planu već prešutno poziva ne na
logos, već na neku vrstu mitskog kazivanja, koje ipak nije pjesničko, ali koje svu
svoju snagu traži u goloj i neodoljivoj moći svojega vlastitog potvrđivanja.

Taj “stil“ odgovara mitskom “mišljenju“ koje nudi Rosenberg. U stvari, za

njega mit nije prije svega svojevrsna tvorevina koju označujemo tom riječju, tj.
priča koja simbolizira neko porijeklo. Mitske priče pripadaju mitološkom dobu,
tj., za Rosenberga, jednome prevaziđenom dobu, koje je bilo doba “bezbrižne
simbolizacije prirode“ (str. 219). Kao svaki pravi pozitivist, scijentist ili Aufklärer
– i, u tom pogledu, na neki način prilično malo romantičar – Rosenberg to
doba smatra primitivnim i naivnim. Stoga kritikuje one koji hoće da se vrate
germanskim izvorima mitologije (ako se hoće vratiti Eddi, gubi se vrijeme, kaže
se na istoj stranici.). Wotanova religija je mrtva, ona je morala umrijeti (usp. str
6, 14, 219). Mit, dakle, nije mitološko. Mit je, ako ćemo pravo, više moć nego
stvar, predmet ili predstava.

Mit je tako moć prikupljanja snaga i osnovnih pravaca nekog pojedinca ili
naroda, moć podzemnog, nevidljivog, neiskustvenog identiteta. Ono što se prije
svega mora shvatiti kao suprotnost općem, obezličenom identitetu onoga što
Rosenberg naziva “bezgraničnim apsolutima“ (str. 22), onome što su svi Bogovi
i svi Subjekti filozofije, Descartesov, Rousseauov ili kao Marxov. Nasuprot
tim identitetima rasplinutim u apstrakciji, mit označava identitet kao vlastitu
različitost i njezinu potvrdu.

170

7. broj Zenicke sveske.indb 170 1.6.2008 13:44:59

 Zeničke sveske

Ali isto tako, i prije svega, on označava taj identitet kao identitet nečega
što nije dato, ni kao činjenica, ni kao govor, već nečega što se može vidjeti
samo u snu. Mitska moć je upravo moć sna, proiciranja slike s kojom se neko
poistovećuje. U stvari, apsolut ne može biti nešto što se postavlja izvan mene, on
je san s kojim se ja mogu poistovetiti. Pa ako danas postoji “mitsko buđenje“, veli
Rosenberg, to znači da “mi iznova započinjemo sanjati svoje izvorne snove“ (str.
446). U izvornom snu nije riječ o Wotanu ni o Walhalli, mitološkim istrošenim
oblicima sna, već o samoj suštini toga sna. Uskoro ćemo vidjeti šta je s tom
suštinom, ali se ovime ona već najavljuje: “Vikinzi nisu bili samo ratnici i osvajači
kao mnogi drugi, oni su sanjali o časti i državi, o vladanju i stvaranju.“ (ibidem).
Ali, precizira Rosenberg, Njemačka kao takva još nije sanjala, ona još nije
odsanjala svoj san. On navodi Lagardea: “Njemačke države nije bilo nikad“. Još
nije bilo mitskog identiteta, tj. istinskog i moćnog identiteta Njemačke.

Tako istinitost mita zavisi od dviju stvari:

1) od vjerovanja: ono što mit čini istinitim jeste pristajanje uz svoj san. “Mit je
istinit samo kad je obuzeo čitavog čovjeka“ (str. 521). Potrebno je potpuno
vjerovanje i neposredno i bezrezervno pristajanje uz sanjani lik pa da mit
bude ono što jest i još, ako se može tako reći, da taj lik postane lik. Otud
ta važna posljedica da, za “vjernike“ u tom smislu, pokoravanje naroda
vjerovanju, velika simboličko-mitska propaganda nije samo uspješna
tehnika nego i mjerilo istinitosti. (A poznate su nam, inače, stranice na
kojima Hitler izlaže nužnost masovne propagande.)
2) od toga što mit, ili san, ima za svojstvo i za cilj da se utjelovi u neki lik ili u
neki tip. Mit i tip su nerazdruživi. Jer tip je ostvarenje osobenog identiteta
nošenog snom. On je u isto vrijeme obrazac identiteta i njegova prikazana,
prava oblikovana stvarnost.

Tako se i dolazi do bitne sekvencije u izgradnji mita:

Rosenberg izjavljuje: “Sloboda duše je Gestalt“...(str. 529) (Oblik, lik,

konfiguracija, što znači da ona nije ništa apstraktno, opće, ona je sposobnost
uobličavanja, utjelovljavanja). “Gestalt je uvijek plastično ograničena...“ (Njezina
suština je da ima oblik, da se razlikuje; “granica“ je ovdje granica što lik ističe
na pozadini, što neki tip izdvaja i što ga razlikuje. “To ograničenje je uslovljeno
171

7. broj Zenicke sveske.indb 171 1.6.2008 13:44:59

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

rasom...“ (Tako se i doseže sadržaj mita: jer rasa je identitet jedne moći
oblikovanja, jednog osobenog tipa; jedna rasa je nosilac jednog mita). “Ali ta rasa
je vanjski lik jedne određene duše“.

Ova posljednja crta je Rosenbergov lightmotiv, pa se više-manje izričito nalazi

i svuda kod Hitlera: rasa je duša, a u izvjesnim slučajevima genijalna duča (Mein
Kampf, str 321.), unutar koje ima, uostalom, i pojedinačnih razlika i genijalnih
pojedinaca koji tip bolje izražavaju ili koje ga bolje oblikuju. Što prema tome znači
da je “rasa“ prije svega načelo i mjesto mitske moći. Ako se nacistički mit najprije
određuje kao mit “rase“, to znači da je on mit Mita, to jest mit stvaralačke moći
mita uopće. Kao da su same rase prije svega tipovi, koje sanja neka viša moć.
Rosenberg opet navodi Lagardea: “nacije su misli Božije“.

Ovo načelo tipa kao osobenog apsolutnog i konkretnog identiteta, kao

ostvarenja mita, to je ono što Hitler teško opravdava – i, uostalom, veoma brzo,
jer se u suštini ruga istinskom pozitivnom opravdavanju – primjerom životinjskih
vrsta koje se pare samo unutar istog tipa, dok su melezi “izrodi“.

U tom pogledu bitno je istaknuti da Jevrejin nije jednostavno loša rasa,

defektan tip: on je antitip, izrod u pravom smislu riječi. On nema vlastite kulture,
veli Hitler, pa ni vlastite religije, jer je monoteizam postojao i prije njega. Jevrejin
nema Seelengestalt (oblika ili lika duše), pa dakle ni Rassengestalt (oblika ili lika
rase): njegov oblik je bezobličan. On je čovjek apstraktnog univerzalnog, suprotan
čovjeku osobenog i konkretnog identiteta. Zato Rosenberg precizira da Jevrejin
Germanu nije “antipod“, već njegova “protivrječnost“, što nesumnjivo znači da
to nije suprotan tip, već samo odsutnost tipa, kao opasnost prisutna u svim
izrođavanjima, koja su i glavne smetnje.

Tako se postavlja jedan mehanizam koji se može opisati na sljedeći način:

1) potrebno je probuditi moć mita, naspram nepostojanosti apstraktnih

univerzalija (nauke, demokratije, filozofije) i pred rušenjem (izvršenim ratom
1914-18) dvaju vjerovanja novog doba: hrišćanstva i vjere u čovječnost
(koja su dakle, iako to Rosenberg ne kaže, nesumnjivo izrođeni mitovi, a
možda i “požidovljeni“, ui svakom slučaju beskrvni, svojstveni dobu koje je
izgubilo smisao za rasu, smisao za mit).
172

7. broj Zenicke sveske.indb 172 1.6.2008 13:45:00

 Zeničke sveske

2) potrebno je, dakle, probuditi moć rase, ili naroda, völkisch moć, koja će
biti tačno okarakterizirana kao proizvodna, ili oblikovna, snaga mita, i
kao njegova primjena, tj. kao djelatno pristupanje naroda svome mitu.
To pristupanje uzima od tada naziv “mistično“, kojim Rosenberg hoće da
označi, više od običnog vjerovanja, potpuno sudjelovanje u tipu. Tako, na
primejr, on piše: “Život jedne rase, jednog naroda, nije neka filozofija s
logičnim razvitkom, ni proces koji se odvija po prirodnim zakonima, već
oblikovanje jedne mistične sinteze“ (str 117).
Samim tim, iznad filozofije i znanja uopće, mistično prepoznavanje je
manje Erkenntnis nego Bekenntnis, to jest manje spoznavanje, nego
“priznavanje“, ispovijedanje u smislu vjeroispovijedanja. Na sličan način,
i prema sličnom suprotstavljanju filozofiji, Hitler izjavljuje da je riječ o
Glaubenbekenntnisu, zavjetu ili činu vjere (Mein Kampf, str 508).

3) taj čin vjere se, za svaki narod, odnosi na njegov valstiti mit, tj,. na izvorno
projiciranje i na izvorni projekt njegova identiteta (Prema tome, za Germane
na germanski identitet.) Ali taj čin vejre je zaista čin. On se ne sastoji samo
od duhovnog stava, barem u običnom značenju te riječi. “Mistični“ odnos
prema mitu je iz kategorije doživljenosg iskustva (Erlebnis, važan pojam
toga doba). Postoji “mitsko iskustvo“ (Rosenberg, str. 146), što znači da
je istinit samo doživljeni mit. Isto tako kao što čin vjere mora oblikovati
djelatan tip, on mora biti neposredno doživljen od toga tipa. (Otud simboli
mitskog reda, odore, gestovi, smotre, ceremonijalno oduševljenje, isto kao
i omladinski pokreti ili svakovrsna udruženja, nisu samo tehnike nego i
ciljevi po sebi: oni otjhelovljuju krajnji cilj potpunog Erlebnis tipa. Simbolika
nije samo orijentir, nego i ostvarenje sna.)

Međutim, da bi ova šema bila kompletna, treba stići do specifičnosti – štaviše

do povlaštenosti, i to apsolutne povlaštenosti – jedne rase i jednog tipa. Što
zahtijeva dva dodatna određenja:

1) rasa, narod, zavisi od krvi a ne od jezika. Rosenberg i Hitler tu tvrdnju

neprestano ponavljaju: krvi i tlo, Blut und Boden. (Hitler je ilustruje
objašnjavajući da se od crnca, ako ga poučavaju njemačkom jeziku, neće
napraviti Nijemac.) U mnogome pogledu ta tvrdnja raskida s tradicijom
(osobito romantičarskom) traženja ili priznavanja identiteta po jeziku.
173

7. broj Zenicke sveske.indb 173 1.6.2008 13:45:00

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Mit koji se preuzima iz tradicije često se poistovećuje s mythosom kao

prirođenim jezikom, koji se suprotstavlja logosu. Nasuprot tome, ovdje
mit na neki način postaje krv, i tlo, iz kojeg, uglavnom, on izbija. To
premještanje nesumnjivo ima više razloga:
- Njemačka, kao još neostvareni mit 20. stoljeća, više nije jezički problem
kao što je bila do 18. stoljeća, već problem materijalnog, teritorijalnog
i državnog jedinstva. Označeno mora biti tlo (neposredna priroda
Njemačke), a s njime i krv Nijemaca;
- ako se arijevski mit prepoznaje, kao što ćemo vidjeti, na drugim jezičkim
teritorijama (a najprije grčkom, ali i latinskom, pa i nordijskom), u njemu
valja uočiti drugačiji identitet od jezičkog:
- i pored njegove specifičnosti, jezik bez ikakve sumnje pripada
elementu univerzalnog. U najmnanju ruku, ako nije pothranjivan krvlju,
on se izlaže opasnosti da se uvijek pojavi na strani onoga što ostaje
formalno i bez supstancije. Nasuprot tome, krv je priroda, prirodno
odabiranje (s darvinizmom u pozadini), i na taj način motiv “prirodne
volje“ (Mein Kampf, str. 311, 422), koja je htijenje različnosti,
raspoznavanje, poosobljavanje. (Tako proces mitskih identiteta rađa
sama priroda: u njihovim tipovima sanja i sama sebe sanja priroda.

Tako i postoji zasebno arijevska krv, koja po Rosenbergu potiče iz Atlantide.

2) Zašto Arijevci? Zato što su oni nosioci sunčevog mita. Oni su nosioci
tog mita zato što je, za narode Sjevera, prizor sunca uzbudljiv po mjeri
svoje neobičnosti. Arijevski mit je sunčev mit, nasuprot mitovima Noći,
htonijskim božanstvima. Otud sunčevi simboli i svastika (kukasti krst).
Zašto sunčev mit? Moglo bi se bez ikakve bezrazložnosti reći da, za
Rosenberga, taj mit svjetlosti predstavlja svjetlost mita uopće. Naprimjer,
on piše: “Mitsko iskustvo je jasno kao bijela svjetlost sunca.“ (str. 146)
Mit sunca nije ništa manje nego mit onoga zbog čega se oblici pojavljuju
kao takvi, u svojoj vidljivosti, u ukrasnom izrezu svoga Gestalta, a u isto
vrijeme on je i mit snage ili toplote koji omogućava i samo nastajanje tih
oblika. Drugim riječima – i ne vraćajući se na ono što je bilo rečeno o
kultu svjetlosti i Podneva – sunčev mit je mit same stvaralačke snage,
izvorne moći tipa. Sunce je izvor tipskog razlikovanja. Ili pak, sunce je
arhetip. Arijevac nije samo jedan tip među drugima, on je tip u kojem se
174

7. broj Zenicke sveske.indb 174 1.6.2008 13:45:00

 Zeničke sveske

predstavlja (u kojem se sanja i utjelovljuje) sama mitska moć, priroda,

majka svih tipova. Ta prednost se razvija po tri glavne osi:
1) Arijevac je u pravom smislu riječi osnivač civilizacije, Kulturbegründer
(osnivač civilizacije) ili Kulturschöpfer (tvorac civilizacije), nasuprot
običnom “nosiocu civilizacije“ (Kulturträger). “Arijevci su često za malo
hiljadugodišta, pa i za malo stoljeća, stvorili civilizacije koje su od početka
u potpunosti nosile obilježja njihovih suština.“ (Mein Kampf, str. 319). Taj
narod je narod, ili krv, neposrednog (i, sve u svemu, genijalnog) stvaranja
savršenih oblika.
2) Veliki Arijevci Staroga vijeka su Grci, tj. narod koji je mit proizveo kao
umjetnost. Grci su uobličili svoju dušu (svoju krv), oni su proizveli njezinu
Darstellung (predstavu) ili Gestaltung (uobličenje ili oličenje), upravo u
apsolutnom razlikovanju oblika u umjetnosti. Pred umjetnošću Grka ima
se iskustvo Formwillena, htijenja oblika, ili htijenja oblikovanja. Stoga je
umjetnost počev od Grka i za Evropu cilj po sebi, religija po sebi. Što,
prije svega, ovdje ne znači “umjetnost radi umjetnosti“, već ono što
Rosenberg naziva “organskom umjetnošću koja rađa život“ (str. 448). U
tome razmatranju Wagner znači mnogo, ali još više shvatanje života kao
umjetnosti, a tako i tijela, naroda i države kao umjetničkih djela, tj. kao
savršenih oblika volje, kao dovršenih identifikacija odsanjane slike.
3) Veliki Arijevci novoga svijeta, to su njemački mistici, a prije svega Meister
(Magistar, Meštar) Eckhardt (pređimo preko nevjerovatnog zauzimanja
za njegovu životnu priču i nejgova djela kojem se odaje Rosenberg). Jer
Eckhardt je odlučno otvorio mogućnost mita novijega vremena proizvodeći
mit slobodne duše. Čista unutarnjost duše (čija je spoljašnjost rasa)
osjeća se, u mističnom iskustvu, većom od samoga svemira, i slobodnom
od svega, prije svega od Boga. Mit se tada iskazuje u svoj svojoj čistoti:
potrebno je oblikovati se, označiti se, i označiti se kao slobodan apsolutni
stvaralac (pa prema tome, samo-stvaralac). Rosenberg piše: “Odin je
mrtav, i ostaje takav; ali nejmački mistik otkri ‘Moćnika s neba’ u svojoj
vlastitoj duši“ (str. 219).

Duša, ili “ličnost“, ili “genije“, nalazeći se u sebi samoj kao svoj najčistiji
“mit“, ili pak: duša koja se rađa iz svoga vlastitog sna, to u suštini nije ništa
drugo do apsolutni Subjekt, samo-stvaralac, subjekt koji nema samospoznajni
(kao Descartesov) ili duhovni (Eckhardt) ili spekulativni (Hegel) položaj, već
175

7. broj Zenicke sveske.indb 175 1.6.2008 13:45:01

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

koji bi spojio i nadmašio sve te odrednice neposredno i apsolutno “prirodnom“

položaju: u krvi i u rasi. Prema tome, arijevska rasa je jedini Subjekt. U njoj se
samooblikovanje ostvaruje i utjelovljuje u “onom kolektivnom i svetom samoljublju
kao što je Nacija“ (Hitler, u jednom intevjuu iz 1933.).

Stoga se središnji motiv te “duše“ i njezina Gestaltunga konačno svodi na

ovo: stvaranje i civilizatorska nadmoć po krvi; drugo, očuvanje krvi, tj. čast.
Konačno postoji samo jedan mogući mitski izbor, a to je izbor između ljubavi i
časti (usp. Rosenberg, str. 146). Glavni izbor Arijevaca, ili koji čini Arijevce, to
je izbor rasne časti.

Većina osnovnih crta ove konstrukcije, kao što smo već mogli vidjeti, nalazi
se kod Hitlera. Ali one se kod njega nalaze u onome što bi se moglo označiti
kao ovoga puta sasvim moderna, politizirana i tehnicizirana verzija izgradnje mita.
Drugim riječima, Mein Kampf predstavlja nedvosmisleno “praktičnu“ verziju
izgradnje mita. Ali mi od sada shvatamo da “praksa“ ovdje ne dolazi namjesto
“teorije“: ona je od nje, ako se tako može reći, neodvojiva, ili je njezin sastavni
dio, ako logika mita nije ništa drugo nego logika njegovog samoostvarivanja, tj.
samoostvarivanja arijevske rase kao samoostvarivanja civilizacije uopće. Mit se,
vrlo strogo, ostvaruje kao “nacional-socijalizam“. Što sadrži nekoliko dodatnih
odrednica koje ćemo nabrojiti na završetku:

1) Od sada je neophodna borba prije svega borba ideja, ili “filozofska“

borba (Hitler ne govori o mitu: on govori jezikom moderne racionalnosti).
“Okrutna sila“ ne može ništa ako se ne oslanja na veliku ideju. A nesreća
i zlo modernog svijeta, to je dvojna, apstraktna i neutjelovljena, nemoćna
ideja pojedinca i čovječanstva. Drugim riječima, socijaldemokratija
i marksizam. Prema tome: “Glavni oslonac nacionalsocijalističkog
programa je ukidanje liberalnog pojma pojedinca kao i marksističkog
pojma čovječanstva i njihovo zamjenjivanje pojmom zajednice
Volka, ukorijenjene u svoje tlo i ujedinjene vezama iste krvi.“ (Hitler u
Reichstagu, 1937). Borba mora biti borba za istinsko ostvarenje toga
pojma, koji nije ništa drugo do pojam mita.
2) Borba je dakle borba za ono za što Hitler preuzima naziv od filozofske
tradicije, a što u njegovom govoru zauzima položaj mita: Weltanschaung,
“viđenje svijeta“ (postojala je zvanična služba Weltanschaunga). Nacizam
176

7. broj Zenicke sveske.indb 176 1.6.2008 13:45:01

 Zeničke sveske

je prije svega “oblikovanje i dovršavanje njegove weltanschaunlich

slike“ (Mein Kampf, str. 680) tj. izgradnja i ispravljanje svijeta prema
viđenju i slici stvaraoca oblika, Arijevca. “Weltanschaunlich borba“
(ibidem) nije bilo kakav pothvat dominacije: ona je pothvat ispravljanja
svijeta (kao Aleksandrov i Napoleonov). Arijevski svijet morat će biti
mnogo više od svijeta koji pokoravaju i izrabljuju Arijevci: morat će
biti svijet koji je postao arijevski (pa zato iz njega treba odstraniti ne-
tipa u pravome smislu riječi, Jevrejina, kao i nekoliko drugih izrođenih
tipova). Weltanschaung mora biti apsolutno utjelovljena, pa zato ona
zahtijeva potpuni preokret čitavoga javnoga života prema njezinim
pogledima, njezinim Anschaungen (Mein Kampf, str. 506). Anschauen,
“viđenje“ kao intuicija koja ide u srce stvari i koja oblikuje samo
biće, to “viđenje“ jednoga djelatnog, praktičnog, operativnog “sna“,
predstavlja srce “mitsko-tipskog“ procesa, koji tako postaje djelatni san
o “hiljadugodišnjem Reichu“.
3) Stoga je Weltanschaung apsolutno netolerantan i ne može igrati ulogu
“jedne stranke pored drugih“ (Mein Kampf, str. 506). To nije obično
filozofsko opredjeljenje ni politički izbor, to je sama nužnost stvaranja,
stvaralačke krvi. Stoga ona mora biti predmet vjerovanja i funkcionirati
kao religija. Vjerovanje ne iskrsava sasvim samo, njega treba probuditi
i pokrenuti u masama. “Najljepša teorijska zamisao ostaje bez cilja i bez
vrijednosti ako Fürer ka njoj ne može pokrenuti mase.“ (Mein Kampf,
str. 269), utoliko više što su mase prije svega dostupne osjećajnim
pobudama.

(To baratanje “weltanschaunlich“ vjerovanjem zahtijevalo bi dodatno

proučavanje da bi se pokazalo kako je, kod Hitlera, nesumnjivo teško razdvojiti
uvjerenje i okolišanje. On u isto vrijeme sa svim njezinim posljedicama razvija
logiku njemu svojstvenog vjerovanja kojem se podčinjava, i grubo iskorištava
izvore toga vjerovanja za ciljeve svoje vlastite moći. Ali samo to iskorištavanje
ostaje pri logici vjerovanja: kod Nijemaca valja probuditi ili ponovno probuditi
arijevski san. Možda bi se hitlerizam mogao ocrtati kao vidovito – ali ne i nužno
cinično, budući samouvjereno – iskorištavanje raspoloživosti modernih masa
prema mitu. Manipulacija masama nije samo tehnika: ona je i cilj, ako na kraju
krajeva, masama upravlja mit i ako se on u njima ostvaruje.)

177

7. broj Zenicke sveske.indb 177 1.6.2008 13:45:01

 ^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Mi smo samo imali namjeru da razvijemo jednu specifičnu logiku, pa zato

nemamo ništa posebno da zaključimo. Stalo nam je samo da podvučemo koliko
ta logika, u dvojnoj oznaci mimikrijskog htijenja identiteta, i samoostvarivanja
oblika, suštinski pripada sklonostima Zapada uopće, i tačnije, temeljnoj sklonosti
Subjekta, u metafizičkom značenju riječi. Zapad se ne svodi na nacizam, niti je
ovaj njegov nužni ishod. Ali ga nije moguće ni jednostavno odbaciti kao skretanje,
niti prosto kao proteklo skretanje. Udobna sigurnost u izvjesnostima morala
i demokratije ne samo da ništa ne jamči, nego izlaže opasnosti da se ne vidi
kako dolazi, ili kako se vraća, ono čega mogućnost nije zavisila od puke istorijske
slučajnosti. Analiza nacizma ne smije nikad biti shvaćena kao puki predmet
optužbe, već prije kao jedan dio u općoj dekonstrukciji istorije iz koje proizilazi.

Odabrao i s francuskog preveo: Petar Stefanović

178

7. broj Zenicke sveske.indb 178 1.6.2008 13:45:02