Govor Nj.E. dr.

Harisa Silajdžića na Summitu Vijeća

sigurnosti UN-a od 23. septembra 2010.
Dokument objavljen: 23.9.2010

Želio bih da Vam zahvalim, predsjedniče Gül, kao i delegaciji Republike Turske, za sazivanje
ovog sastanka na visokom nivou, kako bi izvršili strateški pregled rastuće uloge Vijeća
sigurnosti u održavanju međunarodnog mira i sigurnosti.
Također bih želio da zahvalim generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija g. Banu Ki-moonu za
njegovu izvrsnu prezentaciju.

Iskreno se nadam da će ishod današnjeg sastanka poslužiti kao korisno sredstvo za buduće
odluke Vijeća sigurnosti.

Primarna uloga Vijeća sigurnosti prema Povelji Ujedinjenih nacija je održati međunarodni mir i
sigurnost. Mi moramo ispuniti očekivanja i danas poslati jednoglasnu poruku da smo odlučni
da razvijamo načine kako bismo ispunili ovu obavezu.

G. predsjedniče!

Gledano iz perspektive Bosne i Hercegovine, ne mogu dovoljno da naglasim koliko je od

ključne važnosti da se prethodno naučene lekcije pravilno primjenjuju. Ovo vijeće je griješilo u
prošlosti, a Bosna i Hercegovina je najilustrativniji primjer za to u modernoj historiji.

Nametnuvši i održavajući embargo na oružje Bosni i Hercegovini, Vijeće sigurnosti je

doprinijelo ogromnoj vojnoj nadmoći Miloševićevog režima koji je nastojao da poveća svoju
teritoriju na štetu susjednih zemalja putem genocida i etničkog čišćenja, bez obzira na cijenu
ljudskih života. Kao rezultat toga, prema podacima Međunarodnog odbora Crvenog krsta
ICRC, 200,000 ljudi je ubijeno, od toga 12,000 djece, oko 50,000 žena je silovano, a 2.2
miliona je bilo primorano da napusti svoje domove. Također bih vas želio podsjetiti da milion i
tri stotine pedeset hiljada građana Bosne i Hercegovine još živi van zemlje kao posljedica toga.

Neki moćni članovi ovog vijeća to povremeno opravdavaju, tvrdeći da bi podizanje embarga
dodalo ulje na vatru. Rezultat je da je vatra na kraju ugašena krvlju nevinih.

I tada su užasi kulminirali genocidom koji je počinjen u Srebrenici u julu 1995. godine.

Ustvari, Izvještaj generalnog sekretara UN-a o Srebrenici iz 2000. godine nedvosmisleno

priznaje:

“Zbog grešaka, pogrešnih procjena i nesposobnosti da prepoznamo količinu zla sa kojom smo
suočeni, nismo učinili naš dio posla da pomognemo da se spasi narod Srebrenice od srpske
kampanje masovnog uništenja …..Srebrenica je kristalizovala istinu koju su Ujedinjene nacije i
ostatak svijeta prekasno shvatili: da je Bosna isto toliko moralno pitanje koliko i vojni sukob.
Tragedija Srebrenice će zauvijek progoniti našu historiju.”

G. predsjedniče!

Ne možemo nazad vratiti mrtve, ali možemo pružiti dostojanstvo i pravdu preživjelima. Ono
što govorimo danas nije usmjereno na prošlost, već na budućnost. Dugujemo to ne samo
žrtvama i preživjelima, već i čovječanstvu. Poruka koju Vijeće sigurnosti šalje onima koji su
počinili zločine u ime uvrnute ideologije mora biti jasna: neće vam se isplatiti vaši zločini.

Greške počinjene u Bosni i Hercegovini do dana današnjeg nisu ispravljene. Naprotiv, mir i
sigurnost uspostavljeni Daytonskim sporazumom i napredak postignut u mnogim oblastima
sada su destabilizovani otvorenim pozivima na secesiju dijela Bosne i Hercegovine. Ovoj
destabilizirajućoj retorici je prethodilo stalno iskušavanje strpljenja međunarodne zajednice u
posljednjih petnaest godina.

Neadekvatni odgovori na stalne blokade državnih institucija, povratak izbjeglica i provokativna

retorika, tolerisani su dovoljno dugo da počinitelji povjeruju da je došlo vrijeme da se teritorije
gdje su počinjena zvjerstva, etničko čišćenje i genocid pretvore u vlastiti feud.

Ovo je prijetnja ne samo miru, sigurnosti i stabilnosti u koje je međunarodna zajednica toliko
toga uložila, već i iskušavanje odlučnosti međunarodne zajednice da spriječi eskalaciju i
otvaranje svježih rana u Bosni i Hercegovini.

Prikazivati otvorene pozive na promjenu međunarodnih granica kao retoriku izborne kampanje
značilo bi ponoviti grešku. Naša sposobnost da spriječimo još se jedanput iskušava.
Predsjednik John F. Kennedy je jednom dobro rekao da “greška ne postaje greškom dok ne
odbijete da je ispravite”.

G. predsjedniče!

Također želim da kažem nekoliko riječi o poslijeratnim aktivnostima na izgradnji mira.

Iako bi svi nadležni državni i međunarodni akteri trebali biti uključeni u taj proces, smatramo
da su politička volja zemlje domaćina i državno vlasništvo sine qua non uslovi za uspjeh
operacija izgradnje mira. Proces izgradnje mira je primarno državna odgovornost poslijeratnih
zemalja.

Promocija dijaloga između strana u sukobu, posebno između donosioca odluka i civilnog
društva ključna je za unapređenje sposobnosti državnih institucija i za izgradnju povjerenja i
proces pomirenja.

Smatrajući odgovornim one koji su počinili zločine i njihovo privođenje pravdi je od ključnog
značaja za proces pomirenja. Ovdje treba navesti još jedan neprijatan podsjetnik: Ratko Mladić,
glavni izvršilac genocida u Srebrenici, još je na slobodi.

Operacije izgradnje mira moraju se bazirati na integrisanom pristupu koji uključuje uspostavu
dobre uprave, vladavine prava, promociju ljudskih prava, izgradnju institucija, reformu
sigurnosnog sektora, ekonomsku rekonstrukciju i razvoj i punu reintegraciju izbjeglica i
raseljenih lica.

Uloga žena i njihova uključenost u napore izgradnje mira također se moraju pojačati u
poslijeratnim društvima.

G. predsjedniče,

U našem sve više međusobno povezanom svijetu, pitanja mira i sigurnosti su neodvojiva. Nove
prijetnje i izazovi nastaju svakodnevno. Nijedna se zemlja ne može izolovati od toga niti ih
može sama rješavati. Vijeće sigurnosti stoga mora biti spremno da se bori sa izazovima na
jedan koherentan, sveobuhvatan i pravedan način. Vijeće sigurnosti mora ispuniti očekivanja i
nade miliona ljudi širom svijeta. Oni ne očekuju ništa manje od nas. Ne smijemo ih iznevjeriti.

Hvala Vam, g. predsjedniče!