Professional Documents
Culture Documents
Georg Vilhelm Fridrih Hegel Osnovne Crte Filozofije Prava
Georg Vilhelm Fridrih Hegel Osnovne Crte Filozofije Prava
Ureduju
Jeka» Berberović, Aleksa Buha, Spasoje Ćuzulan,
Muhamed Filipović, Rasim Muminović, Vladimir Premce,
Vanja Sutiić i Abdulah Šarčević
OSNOVNE CRTE
Odgovorni urednik
FILOZOFIJE PRAVA
Abdulah Šarčević S HEGELOVIM VLASTORUČNIM MARGINAMA U
NJEGOVU PRIRUČNOM PRIMJERKU FILOZOFIJE
PRAVA
•
Preveo:
PREDGOVOR
Danko Grlić
UDK 340.12
HEGEL, Georg Wilhelm Friedrich
Osnovne crte filozofije prava: s Hegelovim vlastoručnim
marginama u njegovu priručnom primjerku filozofije prava/
Georg Wilhelm Friedrich Hegel;/preveo Danko Grlić; prevod
novog teksta (dodaci) i redakcija Sulejman Bosto]. - 2. izd. -
Sarajevo: »Veselin Masleia«: »Svjetlost«, 1989. - 300 str.;
20 cm. - (Biblioteka Logos)
spoznavanja uopće, bitno razlikuje od drugog načina spoznava pak, u toj zbrci istina nije ni staro ni novo, nego postojano, kako
nja, to se ovdje pretpostavlja. Samo uvid u nužnost jedne takve da se to istakne iz tih razmatranja koja se bezoblično komešaju
različnosti omogućiti će filozofiji da se istrgne iz sramotne pro - kako da to drukčije razlikujemo i sačuvamo nego s pomoću
pasti u koju je zagrezla u naša vremena. Doduše, spoznala se znanosti?
nedostatnost oblika i pravila negdašnje logike - definiranja, di Ionako je istina ο pravu, običajnosti*, državi toliko stara
jeljenja i zaključivanja - koji sadržavaju pravila razumske spoz koliko je u javnim zakonima, javnom moralu i religiji javno izlo
naje, nedostatnost za spekulativnu znanost, ili se tek više osjeća žena i poznata. Što je dalje potrebno toj istini ukoliko misaoni
la nego spoznala, pa su tada ta pravila odbačena samo kao oko duh nije zadovoljan što je ima na taj najbliži način - ako ne za
vi da bi se proizvoljno govorilo po srcu, mašti, slučajnu nazoru. htjev da je i pojmi i da sadržaju, koji je već po sebi samom
Budući da, međutim, ipak moraju nastupiti i refleksije i misaoni uman, pribavi umni oblik da bi se na taj način pokazao oprav-,
odnosi, postupa se nesvjesno po prezrenoj metodi sasvim obič danim za slobodno mišljenje, koje se ne zadržava na danome -
nog zaključivanja i rezoniranja. Prirodu spekulativnog znanja bilo da je ono potpomognuto spoljašnjim pozitivnim autorite
opširno sam razvio, u svojoj »Znanosti logike«, stoga je u ovom tom države ili suglasnošću ljudi, bilo autoritetom unutarnjeg
Nacrtu tek ovdje-ondje dodano neko razjašnjenje ο toku i meto čuvstva i srca te uvjerenja duha, koje neposredno odobrava -
di. Pri konkretnom i u sebi tako raznolikom sastavu predmeta nego polazi od sebe i upravo time zahtijeva da u najdubljoj
zanemarilo se, doduše, da se pokaže i istakne logičko provođe unutrašnjosti bude sjedinjeno š istinom?
nje u svakoj i svim pojedinostima; djelomice se to pri pretpos Jednostavno vladanje prostodušne duše jest da se ona, s
tavljenom poznavanju znanstvene metode može smatrati suviš uvjerenjem koje je puno povjerenja, drži javno priznatih istina
nim, a djelomice će samo od sebe udariti u oči da se cjelina, kao hoteći da na tom čvrstom temelju gradi svoj način postupanja i
i obrazovanje njenih članova, osniva na logičkom duhu. Prven čvrsti položaj u životu. Protiv tog jednostavnog vladanja iskrsa
stveno, bih htio da se s te strane shvati i prosudi ova rasprava. va već tobožnja teškoća kako se iz beskonačno različitih mnje
Jer, ono ο čemu je u njoj riječ jest znanost, a u znanosti je sad nja dade izlučiti i pronaći ono što je u njima općenito priznato i
ržaj bitno vezan uz oblik. važeće; a ta se neprilika lako može uzeti kao prava i istinska za
Od onih koji su to, čini se, najtemeljitije shvatili može se, brinutost za stvar. No doista je s onima koji se ponose tom ne
doduše, čuti kako je oblik nešto spoljašnje i za stvar sporedno, a prilikom taj slučaj da od drveća ne vide šumu, pa opstoji samo
da sve zavisi od stvari; nadalje se može smatrati kako je posao neprilika i teškoća koje su sami priredili; dakako da je njihova
pisca, naročito onoga filozofskoga, u tome da otkriva istine, go neprilika i teškoća, štaviše, dokaz da hoće nešto drugo od onoga
vori istine, širi istine i ispravne pojmove. Ako se sada razmotri što je općenito priznato i važeće, od supstancije prava i običaj-
kako se takav posao zaista običava vršiti, vidi se dijelom k?ko se nosnoga. Jer, kad bi se istinski radilo ο tome, a ne ο taštini i po
uvijek iznova prepričavaju i na sve strane dijele iste stare priče - sebnosti mnjenja i bitka, onda bi se oni držali supstancijalnog
posao koji je, zacijelo, također zaslužan za obrazovanje i buđe prava, naime zapovijedi običajnosti i države pa bi prema tome
nje duša, premda bi se više mogao smatrati promećurnom suviš- uredili svoj život. - No dalja teškoća dolazi s te strane što čov
nošću - »jer oni imaju Mojsija i proroke, neka ih slušaju«. Na jek misli i u mišljenju traži svoju slobodu i temelj običajnosti.
ročito je česta prilika da se čudimo tonu i pretenziji, koja se pri Ovo pravo, koliko god bilo visoko, koliko god božansko, okreće
tome pokazuje, kao da su, naime, svijetu nedostajali samo još ti se u nepravo ako kao mišljenje važi samo to i ako mišljenje sebe
revni širitelji istine i kao da prepričane priče donose nove i ne zna kao slobodno samo onda ako odstupa od onoga što je opće
čuvene istine, pa bi se napose uvijek »u sadašnje vrijeme« ug nito priznato i važeće pa je sebi znalo pronaći nešto posebno.
lavnom one trebale uvažiti. U drugu se ruku, međutim, vidi da
se takve istine, koje se daju s jedne strane, potiskuju i odnose * Njemačku riječ »Sittlichkeit« prevodio sam, iz posebnih razloga, sa
»običajnost«. Vidi Hegelovo objašnjenje u § 33. (konac kao i bilješke uz §§ 151.
upravo isto takvim istinama podijeljenima s druge strane. Što, i 296, te »Riječ prevodioca«. - Bilj. prev.
10 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL PREDGOVOR 11
Predstava - kao da sloboda mišljenja i duha uopće poka je duhovni univerzum prepušten slučaju i proizvoljnosti, od bo
zuje sebe samo s pomoću odvajanja od javno priznatoga, čak s ga napušten, tako da se po tom ateizmu običajnosnog svijeta
pomoću neprijateljstva prema njemu - u naše je vrijeme, čini se, ono istinito nalazi izvan njega, a istovremeno, budući da ipak i
mogla biti ukorijenjena u pogledu države i da, prema tome, po um treba da bude u njemu, da je ono istinito samo problem. No
sebno filozofija ο državi, ima bitnu zadaću da pronađe i dade u tome bi ležalo ovlaštenje, upravo obaveza za svako mišljenje,
također i teoriju ο njoj, i to upravo novu i posebnu. Ako čovjek da također uzme svoj zalet, ali ne zato da traži kamen mudraca,
razmotri tu predstavu i njoj primjereni posao, onda mu se čini jer je filozofiranjem našeg vremena prišteđeno traženje, pa će
kao da na svijetu još nije bilo nijedne države i državnog uređe svatko, onakav kakav jest, zacijelo imati taj kamen u svojoj vlas
nja ni da sada opstoji, nego kao da sada - a to sada traje nepre ti. Sada se, dakako, zbiva da se oni koji žive u toj zbilji države i
kidno dalje - treba da počne sasvim iz početka, i da je običaj- koji smatraju da je u njoj zadovoljeno njihovo znanje i htijenje
nosni svijet čekao samo takvo sadašnje pronalaženje, pronica- - a tih je mnogo, upravo više nego što se misli i zna, jer zapravo
nje i utemeljivanje. Priznaje se da filozofija mora spoznati priro to su svi - da se, dakle, bar oni koji sa sviješću imaju svoje zado
du kakva ona jest, da kamen mudraca leži negdje, ali da je u sa voljstvo u državi smiju onim zaletima i uvjeravanjima, smatraju
moj prirodi skriven, da je ona u sebi umna, i da znanje ima is ći ih čas veselijom ili ozbiljnijom, čas zabavnom ili opasnom,
tražiti i pojmovno shvatiti taj u njoj prisutni, zbiljski um, ne ob praznom igrom. Onaj nemirni posao refleksije i taštine, kao i
ličja i slučajnosti, koji se pojavljuju na površini, nego njenu prihvaćanje i susretanje što ih on doživljava, bio bi samo stvar
vječnu harmoniju, ali kao njoj imanentan zakon i imanentnu za sebe, koja se na svoj način u sebi razvija; ali upravo je filozo
bit. Običajnosni svijet, naprotiv, država, taj svijet, um kako se fija uopće ta koja je tim poslom sebe dovela do raznoliko«2 pre
ozbiljuje u elementu samosvijesti, ne treba da uživa sreću da je zira i rđavog kredita. Najgori je od tih prezira taj što je, kao što
um ono što se zaista domoglo snage i vlasti u tom elementu, da je rečeno, svatko, onakav kakav jest, uvjeren kako se razumije u
se u njemu afirmira i da u njemu stoluje.* Štaviše, trebalo bi da filozofiju uopće i kako je kadar da ο njoj sudi. Ni prema jednoj
* Dodatak2 postoje dvije vrste zakona, zakoni prirode i zakoni prava: Za duha, a posto se ćini da se time nadmoć duha vodi ka razdoru i kobi, onda se
koni prirode su opći i važe onakvi kakvi jesu: oni ne podnose nikakvo iskrivlja često iz samovolje života vraćamo nazad promatranju prirode i u njoj treba da
vanje premda se u pojedinim slučajevima ο njih možemo ogriješiti. Da bismo se nađe uzor. Ali baš u ovim suprotnostima prava koje postoji po sebi i za sebe i
znali šta je zakon prirode mi ga moramo upoznati jer ovi zakoni su tačni; po onoga šta samovolju čini pravom, leži potreba da se temeljito uči spoznavati
grešne mogu biti samo naše predstave ο njima. Mjerilo ovih zakona je izvan nas ono pravedno. Njegov um mora čovjeku izići u susret u pravu; on, dakle, mora
i naše spoznavanje im ništa ne pridodaje, ne podstiće ih: proširiti se može samo promatrati umnost prava, a ovo je stvar naše znanosti u suprotnosti sa pozitiv
naše saznanje ο njima. Poznavanje prava je s jedne strane isto, s druge strane ni nom pravnom znanošću, koja često ima posla samo sa protivrječnostima. Suvre
je. Mi također upoznajemo zakone onako kako oni postoje općenito. Tako ih meni svijet za to ima još jednu prijeku potrebu, jer je u starim vremenima još po
manje ili više ima građanin, a pozitivni pravnik ostaje ne manje kod onoga što je stojalo uvažavanje i strahopoštovanje postojećeg zakona; ali sada je obrazova
dato. Ali razlika je u tome da se kod zakona prava duh uzdiže posmatranju i već nje doba dalo stvarima drugi obrt, a misao se postavila na vrh svega onoga što
različitost zakona upozorava na to da oni nisu apsolutni. Zakoni prava su ono treba da važi. Teorije se suprotstavljaju onom postojećem i žele da se pokažu
što je postavljeno, ono što potječe od čovjeka. Sa ovim u unutrašnju koliziju kao tačne po sebi i za sebe. Sada nastaje specijalna potreba da se spoznaju i po
nužno može stupiti unutarnji glas ili mu se priključiti. Čovjek ne ostaje kod po jme misli prava. Budući da se misao uzdigla do bitne forme onda se mora nasto
stojećeg nego tvrdi da u sebi ima mjerilo ο onome što je pravo; on može biti po- jati da se i pravo shvati kao misao. Čini se da ovo otvara vrata i kapiju slučaj
tčinjen nužnosti i vlasti vanjskog autoriteta, ali nikad kao nužnosti prirode jer nim mnijenjima, ako misao treba da dođe iznad prava; ali istinska misao nije ni
mu njegov interes uvijek govori kako bi trebalo biti, i on u sebi samom nalazi kakvo mnijenje ο stvari, nego pojam stvari same. Pojam stvari nam ne dolazi od
potvrdu ili opovrgavanje onoga što važi. U prirodi je najviša istina da neki za prirode. Svaki čovjek ima prste, može imati kist i boje, ali zato još nije slikar. Is
kon uopće jest; u zakonu prava stvar ne važi zato što ona jest, nego svako zahti to tako je sa mišljenjem. Misao prava nije možda ono šta svako ima iz prve ruke,
jeva da ona mora odgovarati njegovom vlastitom kriteriju. Ovdje je dakle mo nego je pravo mišljenje, znanje i saznavanje stvari, a naša spoznaja stoga mora
guć sukob onoga što jest i onoga što treba da bude po sebi i za sebe postojećeg biti znanstvena.
prava, koje ostaje nepromijenjeno, i samovoljnosti određenja onoga što bi treba 2 Ovaj dodatak kojeg je uključio Gans, potječe iz predavanja ο Naturrec
lo da važi kao pravo. Ovakvo razdvajanje i ovakva borba nalazi se samo na tlu ht und Staatswissenschaft, iz zimskog semestra 1822/23.
«
PREDGOVOR 13
12 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
što je, po Epikuru, svijet uopće, tako bi prema takvoj predstavi
drugoj umjetnosti i znanosti ne pokazuje se ovaj posljednji pre običajnosni svijet trebalo predati subjektivnoj slučajnosti mnje
zir da se misli kako se ona bez daljega zna. nja i proizvoljnosti, a tome, dakako, nije tako. Jednostavnim do
Doista, ono što smo vidjeli da se iz filozofije novijeg vre maćim lijekom da se na osjećaj postavlja ono što je višetisuću:
mena s najvećom pretenzijom raširilo ο državi zacijelo je svako godišnji posao uma i njegova razuma uštedjela se, naravno, sva
me tko je imao volje da i on govori davalo prava na uvjerenje da muka umskog uvida i spoznaje, koje vodi misaoni pojam. Me-
bez daljega sam od sebe može činiti to isto i da time sebi može fisto kod Goethea - dobar autoritet - kaže ο tome otprilike ono
pružiti dokaz kako on zna filozofiju. što sam ja i inače naveo:
Ionako je filozofija, koja sebe naziva tako, izričito izrekla »Verachte nur Verstand und Wissenschaft,
da se sämo ono istinito ne može spoznati, nego da je istinito des Menschen allerhöchste Gaben -
ono za što svatko ο običajnosnim predmetima, naročito ο drža- so hast dem Teufel dich ergeben
vi, upravljanju i ustavu, može dati da se uzdigne iz njegova srca, und musst zugrunde gehn.«4
duše i oduševljenja. Što se sve nije govorilo ο tome, poglavito
omladini? Omladina je to, zacijelo, dobro i upamtila. On to daje Sasvim je blizu da takav nazor prihvati i lik pobožnosti;
svojima dok spavaju - primijenjeno je na znanost i time je svat jer čime se sve nije pokušala autorizirati ta rabota! Pobožnošću i
ko tko spava ubrojio sebe u njegove; pojmovi što ih je on tako Biblijom mislila je ona sebi dati najviše ovlaštenje da prezire
dobio u snu bili su, dakako, i odgovarajuća roba tome. - Jedan običajnosni red i objektivitet zakona. Jer, zacijelo je i pobožnost
od vojskovođa te plitkosti, koja sebe naziva filozofiranjem, gos ono što istinu, koja je u svijetu razbijena na organsko carstvo,
podin Fries*, nije se ustručavao a u jednoj svečanoj, javnoj pri uvija u jednostavniji zor osjećaja. No ukoliko je od prave vrste,
godi, koja je postala razvikanom, u govoru ο predmetu države i ona napušta pojam te religije čim iz unutrašnjosti stupi napolje,
državnog uređenja pruži ovakvu predstavu: »U narodu u kojem na svjetlo razvoja i objavljenog bogatstva ideja, pa donosi sa so
bi vladao pravi zajednički duh svakom bi radu oko javnih po bom iz svoje unutarnje službe božje poštivanje zakona i jedne
slova dolazio život odozdo iz naroda, živa bi se društva, neraz istine koja po sebi i za sebe bitkuje i koja je uzvišena iznad sub
dvojno povezana svetim lancem prijateljstva, posvetila svakom jektivnog oblika osjećaja.
pojedinačnom djelu narodnog obrazovanja i narodske službe« Ovdje se može istaći poseban oblik zle savjesti koji se po
- i tome slično3 - To je glavni smisao plitkosti da se znanost, kazuje u načinu rječitosti, u koju se razapinje ona plitkost; i to
umjesto na razvoj misli i pojma, postavlja, naprotiv, na nepos prije svega što on tamo gdje je najneduhovniji najviše priča ο
redni opažaj i slučajno uobražavanje, a isto tako da se bogata duhu, gdje govori najmrtvije i najdosadnije upotrebljava riječi
raščlanjenost običajnosnoga u sebi, raščlanjenost kakva je drža život i uvoditi u život, gdje se pak pokazuje najveća sebičnost
va, arhitektonika njene umnosti, koja određenim razlikovanjem prazne oholosti, tamo najviše upotrebljava riječ narod. A ose
krugova javnog života i njihovih ovlaštenja te strogošću mjere, u bujni znak, koji nosi na čelu, jest mržnja spram zakona. Što pra
kojoj se drži svaki stup, luk i težnja, čini da snaga cjeline proiz vo i običajnost, te zbiljski svijet prava i običajnosnoga shvaća
lazi iz harmonije njenih članova - da se dade da se ta oblikova
na zgrada slije u kašu »srca, prijateljstva i oduševljenja«. Kao 4
»Verachte nur Vernunft und WissenschafcDes Menschen allerhöchste
Kraft,... Und hätt er sich auch nicht dem Teufel übergeben, Er müsste doch zu-
* Ο plitkosti njegove znanosti dao sam i inače potvrde; vidi Znanost logi gunde gehn!« Goethe, Faust, I. Teil, Studeierzimmer, V. 1851-52, 1866-67.
ke (Nürnberg, 1812), Uvod,str. XVII. (Bd 5, S.47) Prevod: »Čim nauku i razum prezre tko
3 - A najveća je ljudska snaga to - / /...
Jakob Friedrich Fries, 1773-1843, kao profesor filozofije i matematike Pa da i nije đavlu dušu pređo već,
Hegelov prethodnik u Heidelbergu, 1817. godine je na svečanosti grada War- Svejedno morao bi propasti!«
tburga održao govor a potom je privremeno suspendiran iz nastavničke službe; (prevod Tita Strozzija: Goethe, Faust, MH-Zora; Zgb. 1970, str. 85/86).
Vidi »Feierrede des Prof. Fries an die Teutschen Burschen...«, Oppositionsblatt
oder Weimarische Zeitung, 1817, NR. 257.
14 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL PREDGOVOR 15
sebe s pomoću misli, što s pomoću misli daje sebi oblik umnos- sferi sačinjavaju plitkost, do principa sofista, koje tako izrazito
ti, naime općenitost i određenost, to, taj je zakon ono što onaj upoznajemo kod Platona - do principa koji ono što je pravo po
osjećaj koji sebi pridržava proizvoljnost, onu savjest koja ono stavljaju na subjektivne svrhe i mnjenja, na subjektivni osjećaj i
pravo stavlja u subjektivno uvjerenje, s razlogom smatra kao partikularno uvjerenje - do principa iz kojih slijedi razaranje is
ono što je sebi najneprijateljskije. Oblik prava kao dužnosti i to tako unutarnje običajnosti i čestite savjesti, ljubavi i prava
kao zakona osjeća kao mrtvo, hladno slovo, kao okov; jer osje medu privatnim osobama, kao i razaranje javnog reda i držav
ćaj ne spoznaje u njemu sam sebe; on u njemu nije slobodan, nih zakona. Značenje koje takve pojave moraju poprimiti za
jer je zakon um stvari, a ovaj ne dopušta osjećaju da se ogrije na vlade neće se moći odbaciti nekakvom titulom koja bi se osla
vlastitom partikularitetu. Zakon je stoga, kao što je tokom ovog njala na samo poklonjeno povjerenje i na autoritet službe da se
udžbenika negdje zabilježeno5, prije svega šibolet po kojemu se od države zahtijeva da ona zajamči i dopusti da vlada ono što
odvajaju lažna braća i prijatelji takozvanog naroda. kvari supstancijalni izvor djela, opća načela, pa čak i njezin
Pošto se sada rabulisterija proizvoljnosti domogla imena prkos, kao da bi tako trebalo da bude. Kome bog daje službu,
filozofije i širu publiku zavela na mnjenje da je takva djelatnost tome daje i razum - stara je šala, koja se u naše vrijeme zacijelo
filozofija, postalo je gotovo nečasnim da se još filozofski govori ne želi čak ozbiljno tvrditi.
ο prirodi države; i ne treba zamjeriti ispravnim ljudima ako po U važnosti vrste i načina filozofiranja, koja je osvježena
stanu nestrpljivi čim čuju da se govori ο filozofskoj znanosti ο okolnostima u vladama, ne da se osporavati momenat zaštite i
državi. potpore, koji je studiju filozofije, čini se, potreban prema mno
gim drugim stranama. Jer, kad čovjek u tolikim proizvodima iz
Još manje se valja čuditi ako vlade na takvo filozofiranje
konačno uprave pažnju, jer se kod nas ionako filozofija ne vjež struke pozitivnih znanosti, kao i u proizvodima religiozne na-
ba, kao privatno umijeće, npr. kao kod Grka, nego ima javnu božnosti i u drugoj neodređenoj literaturi čita kako se u njima
egzistenciju koja djeluje na publiku posebno ili samo u držav pokazuje ne samo prije spomenuti prezir prema filozofiji da tak
noj službi. Ako su vlade svojim učenjacima koji su se posvetili vi koji ujedno posvjedočuju da su potpuno zaostali u stvaranju
toj struci poklonile povjerenje time što su se u pogledu izgrad misli i da im je filozofija nešto posve strano ipak postupaju s
nje i sadržaja filozofije potpuno pouzdali u njih - da ovdje-on- njome kao s nečim što je kod njih svršena stvar - nego kako se
dje, ako se baš hoće, nije bilo toliko povjerenja koliko ravno ovdje čak izričito obaraju na filozofiju i kako se njezin sadržaj,
dušnosti prema samoj toj znanosti i da se njena nastavna služba pojmovna spoznaja boga te fizičke i duhovne prirode, spoznaja
nije samo tradicionalno zadržala (kao što je, koliko je meni po istine, proglašava ludom, štaviše, grešnom drskošću, i kako se
znato, u Francuskoj katedre metafizike bar dopušteno uvesti) - um, i opet um, i u beskonačnom ponavljanju um optužuje, poni-
onda im se to povjerenje mnogostruko loše uzvratilo, ili gdje se, žava i proklinje - ili kako se, u najmanju ruku, daje do znanja
u drugom slučaju, vidi ravnodušnost, onda bi bio posljedak da kako su u velikom dijelu djelatnosti, koja bi trebala da bude
se propadanje temeljitih spoznaja smatra ispaštanjem za tu rav znanstvena, neugodni zahtjevi pojma koji se ipak ne dadu odbi
nodušnost. Prije svega, zacijelo se čini da je plitkost možda naj- ti - kad čovjek, velim, ima pred sobom takve pojave, mogao bi
podnošljivija, u najmanju ruku za spoljašnji red i mir, jer ona ne gotovo pomisliti da s te strane tradicija nije više ni dostojna što
dolazi do toga da se dotakne, pa čak ni da nasluti supstanciju vanja ili dostatna da filozofijskom studiju osigura toleranciju i
stvari; ona na taj način prije svega, bar policijski, ništa ne bi javnu egzistenciju.* - U naše vrijeme uobičajene deklamacije i
imala protiv sebe, ukoliko država još ne osjeća potrebu dubljeg
obrazovanja i uvida zahtijevajući od znanosti zadovoljenje te * Isto takvi nazori pali su mi na pamet pri jednom pismu od Joh. v. Miil-
potrebe. No plitkost sama od sebe vodi u pogledu običajnosno- lera (Djela Tübingen 1810-19) dio VIII, str. 56), gdje se ο prilikama Rima godi
ga, prava i dužnosti uopće do onih osnovnih načela koja u toj ne 1803, kad je taj grad bio pod francuskom vlašću, medu ostalim, kaže: »Upi
tan kako stoji s javnim naučnim ustanovama, neki je profesor odgovorio: 'On
les tolere comme les bordels «. - Može se, doduše, čuti kako se takozvana nau-
' Str. , fusnota uz § 258, primjedba
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL PREDGOVOR 17
16
drskosti prema filozofiji pružaju neobičan prizor stoga što, s jedio njen dublji nagon, slobodnu beskonačnu ličnost. On se,
jedne strane, zbog one plitkosti na koju je ta znanost degradira međutim, pokazao kao veliki duh time što je upravo princip oko
na imaju pravo, a s druge se strane same korijene u tom elemen kojega se okreće ono po čemu se razlikuje njegova ideja, onaj
tu, protiv kojega su nezahvalno upravljene. Jer, time što je ono stožer oko kojega se [tada]6 okretao predstojeći preokret svijeta.
nazovifilozofiranje proglasilo spoznaju istine ludim pokušajem, Što je umno, to je zbiljsko;
ono je, kao i despotizam Rimskog Carstva, izjednačilo plemstvo a što je zbiljsko, to je umno
i ropstvo, vrlinu i porok, čast i nečast, znanje i neznanje, niveli
ralo sve misli i svu gradu - tako da pojmovi istinitoga, zakoni To je uvjerenje svake nepristrane svijesti, kao i filozofija,
običajnosnoga također nisu više ništa drugo nego mnjenja i sub pa odavle ova polazi isto tako u promatranje duhovnoga univer
jektivna uvjerenja, a najzločinačkija načela stavljena su kao uv zuma kao i prirodnog. Ako refleksija, ili osjećaj, ili kakav god
jerenja u isti položaj s onim zakonima, a isto su tako svaki ma lik imala subjektivna svijest, smatra sadašnjost nečim ispraznim,
kako prazan i partikularan objekt i ma kako bljutava materija ako je iznad nje i ako ono isprazno bolje zna, onda se ona nala
stavljeni u isti položaj s onim što sačinjava interes svih misaonih zi u ispraznome, a kako ona zbilju ima samo u sadašnjosti, to je
ljudi i veze običajnosnog svijeta. ona tako sama sämo ispraznost. Ako, obratno, ideja važi kao
Stoga valja smatrati srećom za znanost - doista je to, kao ono što je tek neka puka ideja, neka predstava u mnjenju, onda
što je spomenuto, nužnost stvari - što se ono filozofiranje koje filozofija, naprotiv, pruža uvid da nije ništa zbiljsko osim ideje.
se u sebi moglo raspredati kao školska mudrost stavilo u bliži Tada stoji do toga da se u prividu vremenskoga i prolaznoga
odnos prema zbilji, u kojoj nema šale s načelima prava i duž spozna supstancija, koja je imanentna, i ono vječno, koje je sa
nosti i koja živi u svjetlu svijesti ο tim načelima, te što je, na taj dašnje. Jer umno, što je sinonim ideje, time što u svojoj zbiljnos
način, došlo do javnog raskida. Upravo se taj položaj filozofije ti ujedno stupa u spoljašnju egzistenciju, javlja se u beskrajnom
prema zbiljnosti nije razumio, a time se vraćam na ono što sam bogatstvu oblika, pojava i likova, te obavija svoju jezgru šare
prije spomenuo, da je filozofija, budući da je pronicanje umno nom korom, u kojoj svijest ponajprije prebiva, a koju probija
ga, upravo zato shvaćanje prisutnoga i zbiljskoga, a ne postav tek pojam kako bi našao unutarnje bilo i isto ga tako osjetio ka
ljanje nečega onostranoga, koje bi bogzna gdje trebalo biti - ili ko u spoljašnjim likovima još kuca. No beskonačno raznoliki
ο čemu se, u stvari, zacijelo može kazati gdje je, naime da je u odnosi koji se u ovoj spoljašnjosti, sjajem biti, stvaraju u njima*
zabludi jednostranog, praznog rezoniranja. U toku rasprave ko - taj beskonačni materijal i njegovo reguliranje nisu predmet fi
ja slijedi primijetio sam da je čak platonska republika, koja po lozofije. Ona se time miješala u stvari koje se nje ne tiču; ona se
slovično važi kao prazan ideal, u biti shvatila samo prirodu bi može uštedjeti trud da ο tome dade dobar savjet; Platon je
grčke običajnosti, i da je Platon zatim u svijesti ο dubljem prin mogao izostaviti preporučivanje dojiljama da s djecom nikad ne
cipu, koji prodire u nju i koji se mogao pojaviti kod nje samo smiju stajati mirno, nego da ih uvijek ljuljaju na rukama, kao
još kao nezadovoljena čežnja, a, prema tome, samo kao zator, što je Fichte mogao izostaviti da se usavršavanje pasoške polici
morao upravo iz te čežnje tražiti pomoć protiv toga, ali nju, koja je konstruira, kako se to nazivalo dotle, da onima koji su sum
je morala doći iz visine, mogao je prije svega tražiti samo u ne njivi treba staviti u pasoš ne samo znak nego da u njemu treba
koj vanjskoj posebnoj formi one običajnosti, s pomoću koje je naslikati i portret. U takvim se izvodima ne da više vidjeti ni tra
smislio da svlada onu propast, a čime je upravo najdublje povri- ga filozofiji, i ona može utoliko više napustiti takvu ultramud-
rost ukoliko bi trebalo da se pokaže upravo najliberalnijom pre
ka ο umu, naime logika, čak još preporučuje, možda u uvjerenju da se njome
kao suhom i neplodnom znanošću ili ionako nitko više ne bavi, ili ako se to ov- ma tom beskonačnom mnoštvu predmeta. Time će se znanost
dje-ondje dogodi, čovjek dobiva u njoj samo besadržajne formule, koje niti što 6
daju niti što kvare i da, prema tome, preporučivanje ni u kojem slučaju neće Ovu je riječ u Hegelovu priručnom primjerku on sam dodao.
škoditi kao što ništa neće ni koristiti. * Tj. u oblicima, pojavama i likovima. - Bilj. red.
također pokazati najdaljom od mržnje, koju taština, iz uobraže- To je također ono što sačinjava konkretniji smisao onoga
nosti da stvar bolje zna od drugih, baca na mnoštvo okolnosti i što je gore apstraktnije bilo označeno kao jedinstvo oblika i sad
institucija - mržnje u kojoj se sebi sitničavost najviše sviđa, jer ržaja, jer je oblik u svom najkonkretnijem značenju um kao po
samo time dolazi taština do nekog samoosjećaja. jmovno spoznavanje, a sadržaj - um kao supstancijalna bit obi-
Tako ova rasprava, ukoliko sadržava znanost ο državi, ne čajnosne i prirodne zbilje; svjesni identitet obojega jest filozof
treba da bude ništa drugo do pokušaj da državu shvati i prikaže ska ideja. Velika je svojeglavost, svojeglavost koja čovjeku čini
kao nešto u sebi umno. Kao filozofijski spis ona mora biti naj čast, ne htjeti ništa priznati kao nazor što nije opravdano mišlju
dalje od toga da treba konstruirati državu kakva bi ona trebala - a ta je svojeglavost ono što karakterizira novije vrijeme, inače
da bude; pouka koju bi ona mogla u sebi sadržavati ne može ići osebujni princip protestantizma. Ono čime je Luther kao vjero
za tim da pouči državu kakva treba da bude, nego, naprotiv, ka vanje otpočeo u čuvstvu i u svjedočanstvu duha, jest isto što je
ko nju, običajnosni univerzum, treba spoznati. dalje sazreli duh težio da shvati u pojmu; pa da se tako u sadaš
njosti oslobodi i da na taj način u njoj nađe sebe. Kao što je po
Ι δ ο ύ Ρόδος, ιδού και το πήδημα.
stala glasovita izreka da polovična filozofija odvodi od Boga - a
to je ona ista polovičnost koja spoznavanje čini približavanjem
Hie Rhodus, hie saltus. istini - dok prava filozofija vodi k Bogu, isto je tako i s drža
Pojmiti ono što jest zadaća je filozofije, jer ono što jest - vom. Kao što se um ne zadovoljava približavanjem koje nije ni
jest um. Što se tiče individua, to je ionako svaka individua čedo vruće ni hladno, pa je stoga bljutavo, isto se tako malo zadovo
svog vremena; tako je i filozofija svoje vrijeme mislima obuhva ljava hladnim očajanjem koje priznaje da je u ovoj vremenitosti,
ćeno. Isto je tako ludo misliti da neka filozofija prelazi preko doduše, loše ili, u najboljem slučaju, osrednje, ali da se u njoj
svog sadašnjeg svijeta, kao što je ludo misliti da individua pre upravo ništa bolje ne može dobiti, da stoga valja održavati mir
skače svoje vrijeme, da skače preko Roda. Ako njegova teorija sa zbiljom. Mir s njome, koji pribavlja spoznaja, topliji je.
doista ide preko njegova vremena, ako on sebi gradi neki svijet Da ο poučavanju kakav treba da bude svijet kažemo još
kakav ovaj treba da bude, onda on, doduše, egzistira, ali samo u jednu riječ, filozofija ionako dolazi uvijek prekasno do toga.
njegovu mnjenju - nekom elementu u koji se dade utisnuti što Kao misao svijeta javlja se ona tek u vrijeme pošto je zbiljnost
ispunila svoj proces razvoja i dovršila se. To što uči pojam, po
god mu drago.
kazuje nužno isto tako i povijest - da se tek u zrelosti zbilje ono
S malo izmjene ona bi izreka glasila: idealno javlja nasuprot realnome i da ono idealno sebi u liku in
telektualnog carstva gradi isti svijet, shvaćen u njegovoj sup
Ovdje je ruža, ovdje pleši. stanciji. Kad filozofija svojim sivilom slika na sivome, onda je
Ono što leži između uma kao samosvjesnog duha i uma jedan lik života ostario, a sivilom na sivome ne može se pomla
kao opstojeće zbilje, ono što onaj prvi um rastavlja od ovoga diti, nego samo spoznati; Minervina sova počinje svoj let tek u
drugoga i što mu ne da da u ovome potonjemu nade zadovolje suton.
nje jest okov nekog apstraktuma koji nije oslobođen u pojam. No vrijeme je da se završi ovaj predgovor; kao predgovor
Da se um spozna kao ruža u križu sadašnjosti i da se čovjek na on ionako može govoriti samo površno i subjektivno ο stajalištu
taj način njoj raduje, taj je umni uvid pomirenje sa zbiljom što spisa kojemu on prethodi. Ako u jednom sadržaju treba filozof
ga filozofija pruža onima kojima se jednom javio unutarnji za ski govoriti, onda on podnosi samo znanstvenu, objektivnu ob
htjev da pojme i da u onome što je supstancijalno isto tako do radu, kao što i piscu svako prituvrječenje druge vrste nego što je
biju subjektivnu slobodu, kao i da sa subjektivnom slobodom rasprava ο samoj stvari, mora važiti samo kao subjektivan prigo-
ne stoje u onome što je u posebnome i slučajnome, nego u ono vor, pa mu ono mora biti ravnodušno.
me što je po sebi i za sebe. Berlin, 25. juna 1820.
2·
UVOD 21
V
24 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 25
ka - a da se ne upadne u opasnost da će se naići na odre vanje, pozitivna pravna znanost, b) Po sadržaju dobiva ovo pra
đenja ο čovjekovu pravu i dužnostima čovjeka koja proti- vo pozitivan element; a) po posebnom nacionalnom karakteru
vurječe pojmu čovjeka. nekog naroda, po stupnju njegova povijesnog razvoja i poveza
Sprijeda se, doduše, dadu staviti također po pojmu nosti svih odnosa koji pripadaju prirodnoj nužnosti, β) po nuž
ispravne definicije ako se pri tome odričemo konzekvenci- nosti da jedan sistem zakonskog prava sadržava primjenu općeg
je, toga da dalja određenja ne protivuriječe tom pojmu. - pojma na posebnu kakvoću predmeta i slučajeva koja je dana
Ako nekonzekventne definicije [nisu] ni za što - ta izvana - primjenu koja nije više spekulativno mišljenje i razvoj
kođer samo neka učenost. - pojma, nego supsumcija razuma; γ) u posljednjim određenjima
U starom rimskom pravu to nije tako - rob, sin nije koja su potrebna za odluku u zbilji.
pod to supsumiran. Ako se pozitivnom pravu i zakonima suprotstavi os
Hein [eccius, Elementa Tuns, Civilis 1728] § 75. Ho jećaj srca, nagnuće i proizvoljnost, onda u najmanju ruku
mo cuicunque mens* ratione praedita in corpore humano filozofija ne može priznavati takve autoritete. - Da sila i
contigit. Persona est homo, cum quodam statu considera- tiranija mogu biti element pozitivnog prava, to je za nj slu
tus. § 76. Status est qualitas, cuius ratione homines diverso čajno i ne tiče se njegove prirode. Kasnije će se, u §§
jure utuntur. § 77. Servus itaque est homo, est etiam, per 211-214, pokazati mjesto gdje pravo mora postati pozitiv
sona, quatenus mm statu naturali consideratur, sed ratio no. Ovdje su određenja, koja će se pokazati, samo navede
ne status civilis est απρόσωπος. na da bi se naznačile granice filozofskog prava i da bi se
§ 89. Ingenuus est, qui statim, ut natus est, liber est - odmah odstranila eventualna predstava ili čak zahtjev,
a ipak ga je otac mogao prodati - ranije ubiti. - kao da bi se sistematskim razvijanjem tog prava trebao do
§ 130. Filii familias erant quidem ingenui, sed non biti pozitivan zakonik, tj. takav kakav je potreban zbiljskoj
patres familias /također ne kad je oženjen -/ et hine per- državi. - Bio bi velik nesporazum ako bi se to što su pri
sonae quidem censebantur, sed ratione aliorum civium et rodno pravo i filozofsko pravo različita od pozitivnoga
ingeniorum, non ratione patris, cujus respectu res maneipi preokrenulo u to da su ona međusobno suprotstavljena ili
aeque ac servi habebantur.2 protivna; ono je, prvo, naprotiv, prema ovome drugome u
odnosu Institucija prema Pandektama.*U pogledu povijes
nog elementa u pozitivnom pravu, koje se prvo spominje u
§3. pređašnjem §, dao je Montesquieu istinski historijski na
zor, pravo filozofsko stajalište da zakonodavstvo uopće i
Pravo je pozitivno uopće a) po obliku, što ono u nekoj njegova posebna određenja ne valja promatrati izolirano i
državi važi, a taj zakonski autoritet princip je za njegovo pozna- apstraktno, nego, naprotiv, kao ovisan momenat jednog
totaliteta, u povezanosti sa svim ostalim određenjima koja
* ali tada je ratio prazna riječ a njegov pojam ništa ne označava sačinjavaju karakter jedne nacije i jednog vremena; u toj
2 » § 17. Čovjek je onaj kome je uvijek bio dodijeljen razumom obdaren povezanosti dobiva ono svoje istinsko značenje, a time i
duh u jednom ljudskom tijelu. Osoba je čovjek posmatran u jednom određenom svoje opravdanje. - Da bi se razmatrali pojavljivanje i raz
statusu. § 76. Status je svojstvo na osnovu kojeg ljudi uživaju različita prava. § vijanje pravnih određenja koja su se pojavila u vremenu -
77. Rob je prema tome čovjek, a on je i osoba ukoliko se promatra u prirodnom
stanju, ali je on s obzirom na građansko stanje ,bez lica'. ovo čisto povijesno nastojanje, kao i spoznaja njegove raz
§ 89. Slobodno roden je onaj koji je u trenutku svog rođenja slobodan... umske konzekvencije, koja proizlazi iz njihova uspoređi-
130. Potčinjeni (djeca) bili su doduše slobodno rođeni ali ne nepotčinjeni
(otac porodice) -, stoga su oni bili posmatrani doduše kao osobe, ali samo obzi
rom na druge građane i slobodno rođene, ne s obzirom na oca u pogledu kojega * Institucije (Institutiones) udžbenik prava, Pandekte - pravo (rimsko),
su se tretirali kao stvari (vlasništvo).« koje je važilo i u srednjem i novom vijeku (pandektarno pr.). - Bilj. prev.
26 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 27
vanja s pravnim odnosima koji već opstoje, ima u svojoj nužnim, i ako se time ispunilo ono što je zahtijevalo histo
vlastitoj sferi svoju zaslugu i svoju valjanost pa stoji izvan rijsko stajalište, onda naprotiv, ako to treba da važi kao
odnosa s filozofskim promatranjem, ukoliko se, naime, opće opravdanje same stvari, slijedi protivno, naime da je
sam razvoj iz historijskih osnova ne zamjenjuje s razvojem institucija, budući da takve okolnosti više ne opstoje, time,
iz pojma i ukoliko se povijesno objašnjenje i opravdanje štaviše, izgubila svoj smisao i svoje pravo.* - Tako, ako se
ne proširuje do značenja opravdanja koje važi po sebi i za npr. za održavanje samostana smatra važnim njihova za
sebe. Ta razlika, koja je vrlo važna i koju valja zapamtiti, sluga za obrađivanje i naseljavanje pustinja, za održavanje
istovremeno je vrlo jasna; jedno pravno određenje dade se učenosti poukom i prepisivanjem itd., i ako se ta zasluga
na osnovu prilika i opstojećih pravnih institucija, pokazati smatra razlogom i određenjem za njihovo dalje opstojanje,
kao savršeno obrazloženo i konzekventno, a po sebi i za onda iz toga, štaviše, slijedi da su oni u sasvim promijenje
sebe ipak može biti nepravedno i neumno, poput mnoštva nim prilikama, bar utoliko, postali suvišni i nesvrsishodni.
određenja rimskog privatnog prava, koja su sasvim kon - Budući da su, pak, povijesno značenje, povijesno poka
zekventno proisticala iz takvih institucija kao što su rim zivanje i objašnjavanje nastajanja i filozofski nazor, tako
ska očinska vlast, rimski brak. No ako pravna određenja i đer ο nastajanju i pojmu stvari, kod kuće u različnim sfe
jesu pravedna i umna, ipak je nešto sasvim drugo da se to rama, zato oni utoliko mogu zadržati međusobno ravno
ο njima pokaže, što se istinski može dogoditi samo s po dušan stav. No kako oni ni u onom što je znanstveno ne
moću pojma, a nešto drugo da se prikaže povjesnost njiho zadržavaju uvijek taj ravnodušni stav, navodim još nešto
va nastupanja, prilike, slučajeve, potrebe i događaje koji što se toga tiče kako se javlja u Udžbeniku povijesti rim
su doveli do njihova ustanovljivanja. Takvo prikazivanje i skog prava (1799) gospodina [Gustava] Hugoa, odakle
(pragmatičko) spoznavanje iz bližih i daljih povijesnih uz ujedno može proizaći dalje objašnjenje one manire suprot
roka nazivaju često objašnjenjem ili, još radije, poima nosti. Gospodin Hugo navodi tu (5. izdanje [1818] § 53)
njem, u mnjenju da se s pomoću tog pokazivanja povjes- »da Ciceron hvali dvanaest ploča s prijekim pogledom na
nosti zbiva sve ili, štaviše, ono bitno do čega jedino stoji filozofe«, ali »filozof Favorin obrađuje ih potpuno isto
da bi se zakon ili pravna institucija pojmila; dok, naprotiv, onako kao što je odonda već mnogi veliki filozof obradio
ono istinski bitno, pojam stvari, pri tome gotovo nije ni pozitivno pravo«. Jedanput zauvijek gotov odgovor na
došlo do riječi. - Tako se običava govoriti i ο rimskim, ger takvu obradu izražava tu gospodin Hugo u razlogu »što je
manskim pravnim pojmovima, pravnim pojmovima kako Favorin isto tako malo razumio dvanaest ploča kao ti filo
su određeni u ovom ili onom zakoniku, dok se pri tom ne zofi pozitivno pravo«. - Što se tiče prijekora pravnika
javlja ništa od pojmova, nego samo opća pravna određe Seksta Cecilija filozofu Favorinu, kod Gelija, Noctes Atti-
nja, razumske postavke, načela, zakoni i si. - Zapostavlja cae. XX, I [22] to taj prijekor izriče prije svega trajni i istin
njem one razlike uspijeva da se poremeti stajalište i da se ski pricip opravdanja onoga što je po svom sadržaju pro
pitanje ο istinskom opravdanju pretvori u opravdanje na sto pozitivno. »Non ignoras« vrlo dobro kaže Cecilij Fa
osnovu okolnosti, konzekvencije iz pretpostavki koje po vorinu »legum opportunitates et medelas pro temporum
sebi uglavnom isto tako malo vrijede itd., i uopće da se moribus et pro rerum publicarum generibus, ac pro utilita-
ono relativno stavlja na mjesto apsolutnoga, spoljašnja po tum praesentium rationibus, proque vitiorum, quibus me-
java na mjesto prirode stvari. Povijesnom opravdanju, ako dendum est, fervoribus, mutari ac flecti, neque uno statu
zamijeni spoljašnje nastajanje s nastajanjem iz pojma, do consistere, quin, ut facies coeli et maris, ita rerum atque
gađa se onda da nesvjesno čini protivno od onoga što na fortunae tempestatibus varientur. Quid salubrius visum est
mjerava. Ako se nastajanje jedne institucije pod njenim
određenim okolnostima pokaže potpuno svrsishodnim i * [rukopisno:] Engl[eska] - Mudrost predaka
28 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 29
rogatione illa Stolonis ..., quid utilius plebiscito Voconio razumio zakon, ne da se uvidjeti; svako je đače zacijelo
... quid tarn necessarium existimatum est..., quam lex Lici- kadro da ga razumije, a najbolje bi spomenuti Shylock
nia ...? Omnia tarnen haec obliterata et operta sunt civita razumio još i navedenu, za njega tako povoljnu klauzulu;
tis opulentia«3... - Ti su zakoni pozitivni utoliko ukoliko - pod razumijevanjem mora da je gospodin Hugo mislio
imaju svoje značenje i svrsishodnost u okolnostima, a, pre samo tvorbu razuma, koja se s pomoću dobrog razloga
ma tome, imaju uopće samo historijsku vrijednost, stoga i umiruje kraj jednog takvog zakona. Jedno drugo nerazu
jesu prolazne prirode. Mudrost zakonodavaca i vlada u mijevanje, koje je Cecilij upravo ovdje predbacio Favori-
onome što su učinili za opstojeće okolnosti i odredili za ta nu, filozof, uostalom, već može priznati a da baš ne po
dašnje prilike, jest stvar za sebe i pripada ocjeni povijesti, crveni od stida, naime da je iumentum koji se, »a ne arce-
koja će onu mudrost utoliko dublje priznati ukoliko takvu ra«, samo bolesniku po zakonu treba da dade da bi se kao
ocjenu više podupiru filozofska gledišta. Međutim, ο da svjedok doveo pred sud, značio ne samo konja nego tako
ljim opravdanjima dvanaest ploča protiv Favorina želim đer i kočiju ili kola. Cecilij je iz tog zakonskog određenja
navesti jedan primjer, jer Cecilij pri tome iznosi besmrtnu mogao izvući dalji dokaz ο izvrsnosti i tačnosti starih za
prijevaru metode razuma i njegova rezoniranja, naime da kona, naime da se oni upuštaju čak u to da se za pozivanje
se za lošu stvar navede dobar razlog pa da se misli da se bolesna svjedoka pred sud bave određivanjem ne samo
ona time opravdala. Za odvratni zakon koji vjerovniku na razlike između konja i kola nego također i kola i kola po
kon proteklog roka daje pravo da ubije dužnika ili da ga krivenih i postavljenih, kako Cecilij objašnjava, i takvih
proda kao roba, a ako je bilo više vjerovnika, da od njega koja nisu tako udobna. Time bismo imali izbor između
odrežu komadiće i da ga na taj način razdijele međusob krutosti onog zakona ili između beznačajnosti takvih odre
no, i to tako da ne bi kome, ako bi suviše ili premalo odre đenja, ali iskazati beznačajnost takvih stvari i njihovih
zao, iz toga trebala da nastane pravna šteta (klauzula koja učenih objašnjenja uz to, bila bi jedna od najvećih pogre
je Shakespeareovu Shylocku u »Mletačkom trgovcu« do šaka prema ovaj i drugim učenostima.
bro došla i koju je on najzahvalnije akceptirao) - za sve to Gospodin Hugo, međutim, govori u navedenom udž
Cecilij navodi dobar razlog da će se time vjernost i vjera beniku i ο umnosti, s obzirom na rimsko pravo; na što
utoliko više osigurati i da [bi] upravo zbog odvratnosti tog sam naišao, jest ovo: Pošto je on u raspravljanju ο razdob
zakona nikad neće trebati doći do njegove primjene. Nje lju nastajanja države do dvanaest ploča, § 38. i 39, rekao
govoj nepromišljenosti pri tome ne izmiče samo refleksija »da su (u Rimu) imali mnogo potreba i da je čovjek bio
da je upravo tim određenjem uništena ona namjera, osigu prinužden da radi, pri čemu je kao pomoćnika upotreblja
ravanje vjernosti i vjera nego i on sam neposredno zatim vao tegleće i tovarne životinje, kao što ih kod nas ima, da
navodi primjer djelovanja zakona ο lažnim svjedočanstvi se tlo izmjenjivalo brežuljcima i dolinama, a da je grad le
ma koje je promašeno svojom neumjerenom kaznom. - žao na brežuljku itd.« - navođenja kojima je možda tre
Što, međutim, gospodin Hugo hoće time da Favorin nije bao da bude ispunjen Montesquieov smisao, ali čime teš
ko da bi se našlo da je pogođen njegov duh - on sada, do
3
»Ti vrlo dobro znaš da se pomoćna sredstva i lijekovi zakona, ukoliko duše, navodi, § 40, »da je pravno stanje, bilo još vrlo dale
trebaju biti djelotvorni, uvijek moraju preobraziti i promijeniti, bilo prema obi ko od toga da zadovolji najviše zahtjeve uma« (sasvim is
čajima vremena i vrstama državnog ustrojstva kao i prema zahtjevima i okolnos
tima savremenosti i prema nedostacima koji se moraju spriječiti, i da oni ne smi pravno; rimsko porodično pravo, ropstvo itd. ne zadovo
ju istrajavati u jednom stanju a da kroz obilje događaja i slučaja ne budu pod ljava ni vrlo male zahtjeve uma); ali u idućim razdobljima
vrgnuti mnijenju kao što je oblik i izgled neba i mora. Sto bi moglo biti zdravije gospodin Hugo zaboravlja da naznači u kojem je razdob
od onog Stolonijevog prijedloga zakona..., šta korisnije od Voconiusove zajed lju i da li je u bilo kojemu od njih rimsko pravo zadovolja
ničke odluke..., šta se smatra tako nužnim kao što je Licinijev zakon...? A ipak
su svi pali u zaborav i bačeni u sjenu izvanrednom imućnošću države...«. valo najviše zahtjeve uma. Ο jurističkim klasicima u raz-
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 31
dobiju najviše izgradnje rimskog prava kao znanosti ipak a/ Postavljeno - a/ Znanje - pravo države da
se kaže, u § 289, »da se već dugo zapaža da su juristički kažnjava.
klasici bili filozofski obrazovani«, ali »malo ih zna (iz β/ Određeno - čovjek svijest - prema čuvstvu (-
mnogih izdanja udžbenika gospodina Hugoa zna to sad dirljivo - pod starim hrastovima - na način očeva, pra
ipak više njih) da ne opstoji vrsta pisaca koji bi zbog kon- vedni muževi u ovom smislu, tradicija - suprotstavljena
zekventnog zaključivanja iz načela toliko zaslužili da se pojmu idealizma), prema slučajnosti mnjenja, također
stave ο bok matematičarima, a u jednoj posve upadljivoj samovolji, časovitom osjećaju.
osobitosti razvijanja pojmova novijem tvorcu metafizike,
kao što to zaslužuju rimski pravni učenjaci; ovo posljed Pozitivno ovdje ne suprotstavljeno onome nega
nje potvrđuje značajna okolnost da se nigdje ne javlja tako tivnome, nego pozitivno: ono je postavljeno, važi.
mnogo trihotomija kao kod jurističkih klasika i kod Kan Kasnije, u svoje vrijeme - na različitim tačkama,
ta«. - Ona konzekvencija koju je Leibniz toliko hvalio za gdje pravo stupa u ono pozitivno a/ mora biti pozitivno.
cijelo je bitno svojstvo pravne znanosti, kao i matematike i Može se, možda, misliti da ima neki pravni sistem i
svake druge razumske znanosti; ali sa zadovoljenjem za pravno stanje koje bi bilo čisto umno - samo umno - ide
htjeva uma i filozofskom znanošću ta razumska konzek al, - zahtijeva se da bi to tako trebalo biti - najviši zahtjev.
vencija nema još nikakve veze. Osim toga valja, dakako, On ima u sebi nešto ispravno, ali i nešto neispravno - Is
inkonzekvenciju rimskih pravnih učenjaka i pretora pošti pravno: um treba da bude vladajući, i on je to u obrazova
vati kao jednu od njihovih najvećih vrlina kad su njome noj državi - u cjelini također - ima više uma u tome nego
odstupali od nepravednih i odvratnih institucija, ali videći što se misli, ο tome je već bilo govora; sadašnjost se pojav
se prinuždenima da callide izmisle prazne razlike riječi (da ljuje refleksiji, naročito ubraženosti kao križ, doduše s
se ono što je takode bilo baština nazove bonorum posse- nužnošću - a ružu, tj. um u tom križu uči spoznavati filo
sio), i čak lude izgovore (a ludost je također inkonzekven- zofija. A ono neispravno iz također već navedenoga. Um u
cija) da bi se spasio slovo tablica, kao s pomoću fikcije, zbiljnosti stupa u spoljašnjost opstanka - primjena, oblik
ύπόχςισις, da je filia filius (Heineccius Antiquitatum Ro pozitivnog - dalja sfera, gdje samo razum ima svoju vlast,
manorum .... liber I (Frankfurt 1771), tit II § 24). - Smiješ koja je oslobođena uma, svejedno tako ili ovako - vladaju
no je, međutim, da se juristički klasici zbog nekoliko triho- prirodne okolnosti itd. - Među ovima također i vlastito
tomijskih razdioba - sasvim po primjerima navedenima svojstvo duha - naime biti određen s pomoću slobode -
na tom mjestu u bilj. 5 - vide izjednačeni s Kantom i da se ali kao neposredna svijest spoljašnjega, a također i unutar
takvo nešto naziva razvojem pojmova. njega, svijest ο pravu dužnosti - da u sebi samom dade da
što važi, jer važi - država, zakoni imaju sami ovu dvostru
• [Uz §3] ku stranu - da budu u sebi umni ili razumni i da tako od
Primjena općeg na posebnu prirodu predmeta - β govaraju vlastitom uvidu u pojam, tako da ih individua
Krađa; preštampavanje, zbirke, plagijat umetnut u djelo može slušati, jer ih ona sama spoznaje kao dobro - ali ta
[?] , muzičke zbirke, - umjetnička djela, bakrorez, ovoj li- kođer i stranu da oni važe, vidi a). Oni moraju važiti; sub
tografiran - kazališni komadi - prijepisi ili kopije - ako jektivni je uvid ujedno nešto slučajno, i važenje prava ne
su već štampani, vlasništvo izvodiočevo. može se učiniti ο tome ovisnim da li je tko tako mislio i že
γ/ Posljednje određenje - ide dalje, do spoljašnosti, lio - ili ovako. Jer upravo oni [su] ono ne-slučajno, ono u
- tj. određenja kvantiteta - također kvaliteta, da li batina čemu je, štaviše, slučajnost ukinuta. - Ljudi se vladaju ta
nje ili zatvor, ili novčana kazna. Rok od šest sedmica; po ko prema zakonima iz straha - a svjesni je strah lukavost s
ziv da se valja odazvati za 1 godinu i 1 dan. oprečnim unutarnjim uvjerenjem, iz vjere, povjerenja - za-
32 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 33
tim također pri svemu umu i uvidu - velik dio zakonskih αα/ poznavanje svih beskonačnih detalja - posve
određenja iz zdravog ljudskog razuma, koji, međutim, ima bespotrebno za umni uvid; - učenjak, kaže se, razumije
pravi smisao da opstoji jedna beskonačna sfera u kojoj se stvar - kao učenjak on je pritiješnjen uz te historijske
može odlučivati ovako ili onako; - ali gdje je glavna stvar detalje; i samo odatle može važiti da onaj razumije pra
da je odlučeno; to mora biti zapovjeđeno u svijetu, čisto vo koji je uglavnom, kao što također kaže gospodin Hu
zapovjeđeno; tj. u religiji i umu ne može se prosto zapovi go, posjećivao kolegije ο tome, univerzitet. - Kao da
jedati - no [može] upravo na strani beskrajne slučajnosti. time svi građani koji nisu slušali nikakve jurističke kole
gije ne bi ništa razumjeli ο pravu - takvi juristi gledaju
ostale ljude kao svoje pravne robove. Pripada metieru -
• [uz § 3 primjedb.] oVo pravo na umno poimanje ne može sebi uzeti nika-
a/ historijski postupak - spoljašnje okolnosti, kav narod - nikakvi laici - ovdje još manje nego u reli-
razlozi. giji. Laici ne razumiju ništa od religije - a došlo je vrije-
αα/ u nekada, - u čistoj prošlosti; ono umno pra me da se pita za um stvari.
vo, jest [ono] sadašnje, mora u sadašnjosti biti umno, ne ββ/ ne spoznaje se važnost takvog poznavanja; ο
iz neke okolnosti koja je jednom postojala - ne dobri njemu ο njegovu području radi se - ne razumije se stvar,
razlozi, tj. određenja uzeta iz ovog, onog obzira. - Um ne zna se ο čemu se rad;; tj. ne ostaje se pri tom ο čemu
je sadašnji - siromašni carski slobodni grad - jaki kon oni misle da je riječ - naime upravo ο historijskom znanju
tingent. i dobrim razumskim razlozima; - ne razumjeti znači [:] oni
β β/ u jednom drugom pozitivnom - bračno pravo - stoje na jednom drugom stanovištu - i ovo treba da bude
institucija. isključivo jedino - ne priznaju da postoji također i umno
stanovište.
Objasniti. To je vrlo česta pojava [pojava koja je sa γ/ Ovo nepoznavanje umnog stajališta - bezbrižnost
da učinjena znanošću] kad se pita ο razlogu ove uredbe, -zbog toga, oholost da se misli kako se kod učenog pozna
zakonske dispozicije - npr. zašto su izborni kneževi Falač- vanja već ima za sebe umna spoznaja - osvećuje se zatim
ke patroni kotlokrpa - pravo da se patenti izlože - vitez također - ne može se, opstoje mjesta gdje se radi ο misli
zapovijeda konjicom - nad trubačem i bubnjarom - bu ma; - ne može se odoljeti a da se ne dođe i do onoga op
banj od mjedi - oni koji su izrađivali bubnjeve izrađivali ćenitoga - tada izlazi na vidjelo čitava golotinja - tako je
su i kotlove - svuda smjeti raditi - državni izrađivač bub to naročito kod gospodina Hugoa, žalosno je kako to tu iz
njeva. - Ovo je vječna priča, koja stalno traje - zakonska gleda -
dispozicija - u rimskom ili njemačkom pravu - Razlog, Rotten boroughs* - objasniti, razum - mudrost
dvoznačnost - da li razuman razlog njegova spoljašnjeg predaka - u čemu se ova sastojala? - da se poziva na veli
nastajanja, postajanja važećim - i unutarnji umni razlog, ke gradove ili poznatija mjesta -
razlog u misli stvari - pojam. Tada ispravni razum - ali sada druge okolnosti - ne
Oni koji posve ništa ne razumiju pitanje - bit će na više veza s ovim -
to vrlo bijesni i nezadovoljni; jer to je sasvim drugo pod
ručje, na koje se stvar prenosi, - područje pojma - Uobi • [uz § 3 primjed. str. 25, prvi redovi]
čajeno odgovaranje biva obično - ne razumije se stvar. - Uobičajene riječi [sa] Institu[cije] Pandekte zaobići
Odatle [kako] Heinecc [ins] Fav[orinus].
β/ rečeno u primjedbi - shvaćeno - uvidjeti smisao
pozitivnih pravnih dispozicija posve je lako. - No pod raz
* Rotten boroughs, eng. - ne imati više pravi ustav. - Bilj. prev.
umijevanjem razumije se
3 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
34 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 35
Razumijevanje α/ smisao riječi; β/ [ius], razlog, puštenje tovarne životinje bilo neadekvatno za bolesnog
veza; αα/ Nerazumijevanje: ne znati ovaj razlog, dakle svjedoka, iz toga moglo ili moralo biti zaključeno da bi ju-
ne imati razum stvari; ββ/ ne dopustiti da važi takva mentum također morao značiti i kola - nepokrivena.
vrsta razloga, tj. takav razum koji je ovdje jedino upot
rijebljen.
3·
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
36 UVOD 37
ćivanje a ovo pripada mišljenju. Učiniti nešto općim znači to tim, držati se prosto toga da je sloboda dana kao činjenica svi
misliti. Ja je mišljenje a isto tako i ono opće. Kad kažem Ja, on jesti i da se u nju mora vjerovati. Da je volja slobodna i što je
da dopuštam da u tome padne svaka posebnost, karakter, ono volja i sloboda - dedukcija ο tome može se izvršiti, kao što je
prirodno, znanja, starost. Ja je posve prazno, punkualno, jed već spomenuto (§ 2), samo u povezanosti cjeline. Osnove te pre
nostavno, ali djelatno u ovoj jednostavnosti. Šarena slika svijeta mise - da je duh ponajprije inteligencija i da su određenja kroz
je ispred mene: ja mu stojim nasuprot i u ovom držanju ukidam koja ona u svom razvitku prolazi, od čuvstva preko predstavlja
suprotnost, ovaj sadržaj činim svojim. Ja je u svijetu kod kuće nja do mišljenja, put da sebe proizvede kao volju, koja je, kao
ako ga zna, još više, ako ga je pojmilo. Toliko ο teorijskom drža praktični duh uopće, najbliža istina inteligencije - to sam prika
nju. Praktično držanje, naprotiv, počinje mišljenjem, kod samo zao u svojoj Enciklopediji filozofskih znanosti (Heidelberg,
ga Ja, i najprije se pojavljuje kao suprotstavljeno, jer se naime 1817) § 363-399 pa se nadam da ću jednom moći da dadem nji
odmah postavlja jedno razdvajanje. Time što sam praktičan, hovo dalje izvođenje. To je za mene utoliko više potreba, ukoli
djelatan, to znači djelujem, ja sebe određujem, a sebe odrediti ko ću time, kako se nadam, dati svoj prilog temeljitoj spoznaji
znači upravo postaviti razliku. Ali ove razlike koje postavljam prirode duha, budući da se, kao što tamo, u § 367, bilj.,5 napo
tada su ponovo moje razlike, određenja dolaze meni, a svrhe, minjem, ne nalazi lako jedna filozofska znanost u tako zanema
zbog čega sam ja pokrenut, pripadaju meni. Ako ja sada ispus renom i lošem stanju kao što je nauka ο duhu, koja se obično
tim i ova određenja i razlike, to znači stavim ih u takozvani van naziva psihologijom. - U pogledu momenata pojma volje, nave
jski svijet, one ipak ostaju moje: one su ono što sam učinio, šta denima u ovom i u idućim §§ Uvoda, koji su rezultat one premi
sam napravio, one nose tragove moga duha. Ako je ovo sada se, može se čovjek, uostalom, u svrhu predstavljanja pozvati na
razlika teorijskog i praktičnog držanja, onda sada treba pokaza samosvijest svakoga. Svatko će ponajprije naći u sebi da se od
ti njihov odnos. Ono teorijsko je bitno sadržano u onom prak svega, ma što to bilo, može apstrahirati i isto tako sam sebe od
tičnom : Ovo ide protiv predstave da su oboje razdvojeni, jer ne rediti, da svaki sadržaj s pomoću sebe može postaviti u sebe i da
može se imati nikakva volja bez inteligencije. Naprotiv, volja za dalja određenja isto tako ima primjer u svojoj samosvijesti.
sadržava u sebi ono teorijsko: volja određuje sebe; ovo određe
nje je najprije neki interes: ono što ja hoću ja sebi predstavljam,
to je predmet za mene. Životinja djeluje po instinktu, pokrenuta • [uz § 4. primjedba]
je nečim unutarnjim pa je i ona praktična ali ona nema volje, jer
sebi ne predstavlja ono ο čemu žudi. Ali isto tako malo se može
teorijski držati ili misliti bez volje, jer time što mislimo mi smo Inteligencija
upravo djelatni. Sadržaj mišljenog svakako čuva formu bivstvu-
jućeg, ali je ovo bivstvujuće nešto posredovano, ono što je po
stavljeno našom djelatnošću. Ove razlike su dakle nerazdvojine: Praktično Teorijski
one su jedno i isto, i u svakom činjenju kao i u mišljenju kao hti
jenju nalaze se oba momenta. kao s pomoću mene postav- Bitkujući, pozitivno prisut-
U pogledu slobode volje može se podsjetiti na negdašnji ljeno, negativno određenje no - Promatrati, to dopusti-
postupak spoznavanja. Pretpostavljala se, naime, predstava vo - praktično se nasuprot to- ti i - spoznavati kako je to,
lje, i pokušavalo da se iz nje dobije i utvrdi defincija volje, zatim me ponašati, to promijeniti to znati kao općenito
se po načinu negdašnje empirijske psihologije iz različitih osjeta
i pojava obične svijesti, kao što su kajanje, krivica i si., za koje
je trebalo dati objašnjenje samo na osnovu slobodne volje, na
veo takozvani dokaz da je volja slobodna. Ugodnije je, među- 5
3. izd. § 444
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 39
38
Teorijski i praktično ova odmah donosi sa sobom nekakav red, nekakvo opo-
α/uopće ne 2 moći - Praktična predstava sebljavanje*, kako uredaba tako i individua, a oposeblja-
αα/subjektivna svrha, što ja hoću ßß/ da to jest vanje i objektivno određenje jest ono iz čijeg uništenja
ß/u volji - svijet, priroda, nužnost - vječno građeni proizlazi za tu negativnu slobodu njena samosvijest. Tako
hram - Vječno opstojeći - nađen. ono što ona misli da želi, može već za sebe biti apstraktna
predstava, a njeno ozbiljenje samo furija razaranja.
Dodatak. U ovom elementu volje leži to da se mogu oslo Taj drugi momenat određenja isto je tako negativitet,
boditi od svega, da mogu napustiti svrhe, da mogu apstrahirati ukidanje kao i prvi - on je, naime, ukidanje prvog apstrak
od svega. Čovjek sam može sve napustiti pa i svoj život: on mo tnog negativiteta. Kao što je posebno sadržano uopće u
že počiniti samoubojstvo; to životinja ne može, ona uvijek osta općemu, tako je taj drugi momenat sadržan već u prvom i
je samo negativna; u jednom njoj stranom određenju na koje se stoga samo postavljanje onoga što prvi po sebi već jest; -
ona samo navikla. Čovjek je čisto mišljenje samoga sebe, i samo prvi momenat, naime, kao prvi za sebe nije istinska besko
kao misleći čovjek je ova moć da sam sebi da općenitost, to zna načnost ili konkretna općenitost, pojam - nego samo ne
či da svaku posebnost, svaku određenost ugasi. Ova negativna što određeno, jednostrano. Budući da je on, naime, ap
sloboda ili ova sloboda razuma je jednostrana, ali ovo jednos strakcija svake određenosti, zato on sam nije bez određe
trano uvijek sadrži jedno bitno određenje u sebi: ona se stoga nosti; a biti nešto apstraktno, jednostrano, to sačinjava
ne smije odbaciti ali nedostatak razuma je da on jedno jednos njegovu određenost, nedostatnost i konačnost. - Razliko
trano određenje uzdiže do jedinog i najvišeg. Ova forma slobo vanje i određenje dvaju navedenih momenata nalazi se u
de se povijesno često javlja. Kod Indijaca, na primjer, smatra se Fichteovoj filozofiji, isto tako u Kantovoj itd.; samo stoje,
najvišim da se istraje u znanju svog jednostavnog identiteta sa da ostanemo kod Fichteova prikaza, »ja« kao ono bezgra
sobom, da se ostane u ovom praznom prostoru svoje unutar nično (u prvoj postavci Fichteove »Nauke ο znanosti«)
njosti, kao bezbojno svjetlo u čistom zoru, i da se napusti svaka uzeto sasvim kao ono pozitivno« (tako je ono općenitost i
djelatnost života, svaka svrha, svaka predstava. Na ovaj način identitet razuma), tako da taj apstraktni »ja« treba da za
čovjek postaje brahmanom: to nije više nikakva razlika konač sebe bude ono istinito i da stoga, nadalje, (u drugoj po
nog čovjeka i brahmana; svaka diferencijacija je, štaviše, iščezla stavci) pridolazi ograničavanje - ono negativno uopće, bi
u ovoj općenitosti. Ova forma se konkretnije pojavljuje u djelat lo kao dana, spoljašnja ograda, bilo kao vlastita djelatnost
nom fanatizmu političkog kao i religioznog života. Tome, na »ja«. - Shvatiti imanentni negativitet u općemu ili identič
primjer, pripada teror francuske revolucije u kojoj su trebale bi nome, kao u »ja«, bio je dalji korak koji je trebala da učini
ti ukinute sve razlike talenta, autoriteta. Ovo vrijeme je bila spekulativna filozofija; - potreba ο kojoj ne slute oni koji
strepnja, potres, nepodnošljivost svega posebnog; jer fanatizam dualizam beskonačnosti i konačnosti ne shvaćaju čak ni u
hoće nešto apstraktno i nikakvo raščlanjivanje: tamo gdje se is imanenciji i apstrakciji, kao Fichte.
tiču razlike, on ih smatra suprotstavljenim svojoj neodređenosti
i ukida ih. Stoga je i narod u revoluciji ponovo razorio instituci • [uz §6]
je koje je sam napravio, jer je svaka institucija protivna apstrak Nešto - određeno kao ono moje.
tnoj samosvijesti jednakosti. Ovdje još ne: ja hoću nešto - nego upravljenost volje
na nešto - oposebljavanje - refleksija - izbor - Kod bira
nja pred sobom imati ovo i ono β/αα/ Ja ne samo hoću
nego hoću nešto, tj. nešto posebno - kao različito od opće
§6. nitosti - s obzirom na općenitost - odrediti - ograničava
me - ovo zatim pobliže promatrati u njegovoj suprotnosti
β) Isto tako je ja prelaženje iz nediferencirane neodređe
nosti na diferenciranje, određivanje i postavljanje neke određe ββ Ograničavanje - negacija - kao nedostatak -
nosti kao sadržaja i predmeta. - Taj bi sadržaj, nadalje, bio kao bolje ono neograničeno - kao granica - napušta se svo
dan prirodom ili stvoren iz pojma duha. Tim postavljanjem sa ja sloboda - spušta se iz svoje visine - čim se čuje ο
moga sebe kao određenoga stupa »ja« u opstanak uopće; - ap granicama, čežnja za izlaskom - apstrakcija - Pitanje je
solutni momenat konačnosti ili oposebljavanja »ja«. u čemu leže granice? - kao stvar nužde, konačnosti.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 43
42
γγ/ Neka se kaže nekom čovjeku - on treba da tivno samoga sebe, naime, kao određenoga, ograničenoga, i da
smatra sVoju volju bezgraničnom, a ne da hoće nešto ostane kod sebe, tj. u svom identitetu sa sobom i općenitosti, i
određeno - novac, kuću, svoju dobrobit, sreću ljudi, da se u određenju spoji sa samim sobom. - Ja sebe određuje
države - uvijek nešto posebno - ti se ograničavaš - mo ukoliko je on odnos negativiteta prema sebi samome; kao taj
raš ostati pri pukom čistom htijenju, a ne stupiti u ko- odnos prema sebi on je isto tako ravnodušan spram ove određe
načnost. - . nosti, zna je kao svoju idealnu, zna je kao zgoljnu mogućnost,
Poniženje - Nezadovoljan - on ne treba ništa kojom nije vezan, nego u kojoj je on samo zato što on sebe po
stavlja u njoj. To je sloboda volje, sloboda koja tako sačinjava
htjeti - . . . . njegov pojam ili supstancijalitet, njegovu težinu, kao što težina
δδ/ on ima pravo - jer upravo ona apstrakcija je sačinjava supstancijalitet tijela.
granica
εε/ Neodređeno kao određeno - beskonačno kao. Svaka samosvijest zna sebe kao nešto općenito - kao
konačno - prelaženje amo-tamo od jedne granice (ali mogućnost da apstrahira od samog određenja - kao po
samo) do druge - Oboje razum - Negacija ovog razu sebnost s određenim predmetom, sadržajem, svrhom. Ta
ma sama beskonačna. oba momenta ipak su samo apstrakcije; ono konkretno i
Dodatak. Ovaj drugi momenat se pojavljuje kao suprot istinito (a sve istinito je konkretno) jest općenitost, koja
stavljen; njega treba shvatiti na njegov opći način; on pripada ima kao suprotnost ono posebno, koje je, pak, svojom ref
slobodi ali ne sačinjava cijelu slobodu. Ovo Ja ovdje prelazi iz leksijom u sebi izjednačeno s općenitim. - To jedinstvo je
bezrazlične neodređenosti ka razlikovanju, ka postavljanju jed pojedinačnost,* ali ne u svojoj neposrednosti kao Jedno,
ne određenosti kao nekog sadržaja i predmeta. Ja neću ništa na kao što je pojedinačnost u predstavi, nego prema svom po
prosto nego ja hoću nešto. Neka volja, onako kako je razmatra jmu (Enciklopedija filozof, znanosti, § 112-1146) - ili, ta
pojedinačnost nije zapravo ništa drugo nego pojam sam.
na u prethodnim paragrafima, koja hoće samo ono apstraktno Ona oba prva momenta, da volja može od svega apstrahi
općenito, neće ništa i stoga nije volja. Ono posebno šta volja ho rati i da je također određena s pomoću sebe ili nečega dru
će, jedno je ograničenje, jer volja da bi bila volja mora se uopće goga - lako će se priznati i shvatiti, jer su oni za sebe neis
ograničiti. To da volja hoće nešto jeste ograničenje, negacija. tiniti i razumski momenti; ali ono treće neistinito i speku
Uposebljenje je tako ono što se u pravilu naziva konačnošću. lativno (a sve istinito, ukoliko se poima, može se pomišlja
Obično refleksija prvi momenat, naime ono određeno, drži za ti samo spekulativno) jest ono u što odbija da se upušta
ono apsolutno i više, a ono ograničeno, naprotiv, za puku nega razum, koji uvijek upravo pojam naziva onim nepojmlji
ciju ove neodređenosti. Ali ova neodređenost i sama je jedna vim. Dokaz i pobliže tumačenje ο tome što je najunutarnji-
negacija prema onom određenom, prema konačnosti: Ja je ova je spekulaciji, beskonačnosti, kao ο negativitetu koji se od
samost i apsolutna negacija. Utoliko je neodređena volja isto ta nosi na sebe, tom posljednjem ishodištu svake djelatnosti,
ko jednostrana kao i ona koja puko stoji u određenosti. života i svijesti, pripada logici kao čisto spekulativnoj filo
zofiji. - Ovdje se može samo još primijetiti da se volja,
ako se govori ovako: volja je opća, volja određuje sebe, iz
riče već kao pretpostavljeni subjekt ili supstrat, ali ona ni
§7. je nešto gotovo i općenito prije svog određivanja i prije
ukidanja i idealiteta tog određivanja, nego ona je volja tek
γ) Volja je jedinstvo tih obaju momenata; - u sebe reflek
tirana i time općenitosti vraćena posebnost - pojedinačnost; sa * [u rukopisu:] bolje subjektivitet
moodređenje onog Ja da u jednome postavi sebe kao ono nega- 6
3. izdanje § 163-165
UVOD
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 45
44
još neodređeno - mnogostruko, posebno; - ukinuti ovu
kao ova djelatnost, koja sebe u sebi posreduje, i kao po razlućenost
vratak u sebe. 2. Ovo treće ßß/ je tek ono istinito tako da oni momenti
imaju i samo to u sebi - ono općenito - ukidanje opo-
• [uz §7] sebljavanja - jest isto tako povratak u sebe - no neod
a/ Ono oboje a),b)znači slobodu - samo su njeni ređen - i ono posebno - određenje - jest isto tako sub-
momenti i momenti volje. jektivitet - Ukidanje apstraktnog - drugobitak* spram
a/Ovo treće [γ] nije apstrakcija, nego konkretno, određenosti.
zdrav ljudski razum, te spekulacija. Apsolutan oblik - u 3) Taj povratak volje u sebe jest ono formalno - ponaj
svakom pogledu i svuda - božanski ritam svijeta i metoda prije uopće - bitak koji treba da bude - osjeća se od
apsolutnog spoznavanja - jednom zauvijek zapažena - ti- mah da se dolazi do prirode posebnoga - da li je ja do
me se zadobilo zasad veliko znanje ista u tome kod sebe samoga; - Ono posebno je svrha -
β/ što je spekulativno? - Ono konkretno, zor, zdravi dakako da je moja svrha formalna, ali može imati sad
ljudski razum - izobličavanje refleksija - filozofija natrag ržaj, koji mi je inače bilo otkuda dan, a koji je različit
zdravom ljudskom razumu - Neposredna pojedinačnost - od ja.
pojam, pojedinačnost - kao spekulativni.
Razrješenje - a/ Oposebljavanje - Razlikovanje β/ Dodatak. To što mi zapravo zovemo voljom, u sebi sadrži
Ukidanje tog razlikovanja - kod sebe, tj. identično oba prethodna momenta. Ja je prije svega kao takvo čista djelat
β/ Negacija je po sebi neodređenost, - oposebljava nost, ono opće koje je kod sebe; ali ovo opće se određuje, i uto
nje je po sebi negacija, - ova negacija sa sobom, samosvi liko više nije kod sebe nego se sebi postavlja kao drugo i presta
jest - U idućem promatranju - pojava - αα/ neodređenost je da bude opće. Ono treće je sada to da je ono kod samoga se
ββ/ Određenje prva pojavna negacija - be u svom ograničenju, u ovom drugom, da, time što se određu
Draž života - samosvijest - sadašnjost. je, ipak ostaje kod sebe i ne prestaje da se drži onog općeg: ovo
a/ Sadržaj, interesi - posao - ono posebno je tada konkretni pojam slobode, dok su oba prethodna momen
ß/ Ja, međutim, samo iznad toga - oposebljavanje sa ta pronađeni posve apstraktno i jednostrano. Ali, ovu slobodu
mo kao negativno, kao granica - mi imamo već u formi osjećanja, na primjer, u prijateljstvu i lju
Često pitanje kako se mogu ljudi zadovoljiti takvim po bavi. Ovdje nismo jednostrano u sebi nego se sada ograničava
slovima? mo u odnosu na nekog drugog, ali u ovom ograničenju sebe
αα/ Sadržaj pozitivan, supstancijalan, ali uvijek ograni znamo kao sami sebe. U određenosti se čovjek ne treba osjećati
određenim nego time da se drugo promatra kao drugo, tek se u
čen. tome ima svoj samoosjećaj. Sloboda dakle ne leži niti u neodre
ßß/ Prezencija - samosvijest đenosti niti u određenosti, nego je oboje. Volju koja se samoog-
To ne formalno, sadržaj doista supstancijalan. - Stup raničava na jedno ovo, ima onaj svojeglavac koji zamišlja da je
njevi, stepeni u ovom supstancijalitetu. neslobodan ako nema ovu volju. Ali volja nije vezana za nešto
Općenitost - jesam kod sebe - prožimajući - sasvim ograničeno, nego mora ići dalje jer priroda volje nije svojegla-
kroz subjekt i objekt - istinita općenitost ide kroz sasvim vost i vezanost nego sloboda je to da se hoće nešto određeno, ali
apstraktnu općenitost i kroz posebnost. - Subjekt za mene da u ovoj određenosti bude kod sebe i da se ponovo vrati u ono
jest općenitost, samo s postavljenim negativitetom. opće.
Zaključak - volja.
1. Odlučiti se - sam sebe - pojedinačnost - sebe u
spoljašnjem - (stvoriti) posebno - ili zaključivati - αα/
UVOD 47
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
46
tar volje same - ne svijesti. Obje strane duhovne. - Ov
§8. dje objektiviranje volje u sebi - pojam, misao.
Sva određenja volje mogu se nazvati svrhama, odre
Ono što je dalje određeno u oposebljavanju (β. § 6) sači đenjima koja treba da važe - ali nema interesa tako ih pro
njava razliku oblika volje: a) ukoliko je određenost formalna matrati, jer su sadržaj svrhe kao takve, koja još nije izvrše
suprotnost subjektivnoga i objektivnoga kao spoljašnje nepos na - i objektivna svrha jedan te isti sadržaj.
redne egzistencije, utoliko je to formalna volja kao samosvijest Što ovdje treba da bude izvedeno, jest pojam slobo
koja zatiče spoljašnji svijet, a kao pojedinačnost koja se u odre de - on svrha; njegovo izvršenje, objektiviranje jest njego
đenosti vraća u sebe ona· je proces prevođenja subjektivne svrhe vo razvijanje, postavljanje momenata (kao određenja slo
u objektivitet posredovanjem djelatnosti i nekog sredstva. U du bode, koja su u njemu sadržana), - momenti koji pojam -
hu, kakav je on po sebi i za sebe, u kojemu je određenost apso objektiviranje znači ovdje ovo razlikovanje - jedanput u
lutno njegova i istinska (Enciklop. § 3637) sačinjava odnos svi pojmu zatvoren, drugi puta razdvojen -
jesti samo onu stranu pojave volje koja za sebe ovdje ne dolazi Lik svijesti - također, čast, slava, strah, nada, zavist
više u obzir. - svijest drugi[h] ο meni - Jelo - kako je predmet određen,
nedostatak -
• [uz §8] Dodatak: Promatranje određenosti volje pripada razumu i
1. Volja uopće. Oblik svrhe - suvišan za dalje ras najprije nije spekulativno. Volja uopće nije određena samo u
pravljanje. smislu sadržaja nego i u smislu forme. Određenost po formi je
Materijal - dani, zatečeni predmet, promjena, sred svrha i izvođenje svrhe: Svrha je najprije samo nešto meni unu
stvo - oblik neposrednosti - kao neposrednost spram ne tarnje, subjektivno, ali ona treba postati i objektivna, mora od
baciti nedostatak puke subjektivnosti. Ovdje se možemo pitati:
posrednosti .- osjetilni opstanak.
zašto je ona ovaj nedostatak? Ako ono šta ima nedostatak ujed
2. Određenost volje - Određenost, oposebljavanje no ne stoji iznad svog nedostatka, onda za njega nedostatak nije
ponajprije uopće - svaki nešto posebno - bez razlike. Po nedostatak. Svrha, ukoliko je ona samo tek naša, za nas je jedan
vratak iz subjektiviteta i spoljašnjosti ovdje je izvršavanje; nedostatak, jer sloboda i volja su nama jedinstvo subjektivnog i
- Ukidanje suprotnosti. objektivnog. Svrha se dakle treba postaviti objektivno i time ne
a)Ono apstraktno općenito djelatnosti volje. Djelatnost dospijeva u jedno novo jednostrano određenje nego samo do
samosvijesti ako suprotnost ima ovu određenost. Osje svoje realizacije.
tilni način izvršavanja - U svim i svakom voljnom aktu
- Izvršavanje prava isto - Posjedovanje - kazna - rad,
država - i bez toga duh se obraća duhu - volja volji. Iz
vršavanje - da druga volja dopusti da to važi. §9.
Odnos svijesti dodaje ovu stranu - Ovdje se promatraju
određenja volje - kao takva, dakako, valja tako realizi b) Ukoliko su određenja volje vlastita određenja volje, nje
rati - ali određenja - po njihovu svojstvu i sadržaju - no u sebe reflektirano oposebljavanje uopće, utoliko su ta odre
da li subjektivno ili objektivno - Ovdje važenje a/ um đenja sadržaj. Taj sadržaj, kao sadržaj volje, jest njoj prema ob
no po sebi i za sebe β/ u njegovoj osebujnoj građi, me- liku navedenome pod a) svrha, dijelom unutarnja ili subjektivna
dijum, tj. u subjektivnoj volji - ukoliko je ova suprotno svrha u htijenju predstavljanja, dijelom ostvarena, izvedena
ili još nije primjerena onom umnom. - Suprotnost sa svrha posredovanjem djelatnosti, koja ono subjektivno prevodi
mo općenito umne i subjektivne volje. Suprotnost unu- u objektivitet.
7
U 3. izdanju § 440
UVOD 49
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
48
kod prirodne volje i onda [kod] formalnog prava). Razum
• [UZ§9] ostaje i dalje pri zgoljnom bitku po sebi i tako on slobodu
b. Oposebljavanje kao u njoj postavljeno - njen sad po tom bitku po sebi naziva moć, dok je ona tako uistinu
ržaj - sa strane svijesti pojedinačne volje, dakle, svrha. samo mogućnost.
Sva su određenja volje utoliko svrhe - ovdje samo kao od No on promatra to određenje kao apsolutno i trajno
ređenja. pa usvaja njezin* odnos spram onoga što ona hoće, uopće
Stoji do tog posebnog sadržaja. spram njenog realiteta, samo kao primjenu na jednu danu
Ponajprije formalno, ili uopće postavljen voljom - građu koja ne pripada biti same slobode; na taj se način
formalna sloboda - prirodni nagon - srdžba - također ja bavi razum samo apstraktumom, a ne njezinom idejom i
činim to, hoću to ako sam pred strašću izvan sebe, također istinom.
formalno moja volja - Upravo trpnja, pasivna volja, izvan
sebe - • [uz§ 10]
Ovdje razlučivanje zbiljske slobodne volje - tj. Neposredna volja - volja po sebi - u svojem pojmu
samo je neposredna. Ovo (je) vrlo važna spekulativna
a/ volja uopće, ono unutarnje -
opaska - ono istinito samo kretanjem - njegova drugobit-
β/ volja u svojoj svrsi, svojem određenju, ispoljavanju, ka - i vraćenosti u sebe - i ova neposredna volja je sama
tj. određenost - sobom i kod sebe - njen sadržaj posve drugobitak volje.
njen. ** Jest subjektivitet pojma - (ova refleksija čini je
onim neposrednim) jest prva volja, zato neposredno - još
10. nije dalje otišla. No to je upravo samo u pojmu da je volja
- ono što reflektira, što ide iznad sebe, a ovo što ukida
Taj sadržaj ili razlučeno određenje volje jest ponajprije ne njen drugobitak.
posredno. Tako je volja samo po sebi slobodna, ili za nas, ili to Kao prije: ono neograničeno je apstraktno, upravo
je uopće volja u svom pojmu. Tek kad je volja samoj sebi pred je ono samo ograničeno, jedno od ograničenja] - jer
met*, ona je za sebe što je po sebi. ograničenju] pripada dvoje -
Konačnost se po tom određenju sastoji u ovome: što Neposredno
je što po sebi ili po svom pojmu, jest različna egzistencija a/ ono što posreduje kao ukinuto suprotstav-
ili pojava od onoga što je ono za sebe; tako je npr. po sebi ljeno puko onom što posreduje uopće, tj. relativnom
prostor ono apstraktno jedno van-drugoga (Aussereinan- - odnosnom - kontraktu - vlasništvu - β idealnom -
der) prirode, a za sebe vrijeme. Ο tome valja primijetiti § 10. Što je istinska volja; slobodna volja, koja je sa
ovu dvostrukost: prvo, ako neki predmet ili određenje ma sebi predmet - njena sloboda - samo nju hoće - nju
shvatimo samo kakvo je po sebi u pojmu, onda ga još ne kao svoj opstanak - npr. upravo u pravu -
mamo u njegovoj istini, jer je ono istinito samo ideja; za
tim, da nešto kakvo je kao pojam ili po sebi također egzis Dodatak. Volja koja je volja tek po pojmu, po sebi je slo
tira i da je ta egzistencija vlastiti lik predmeta (kao malop bodna ali ujedno i neslobodna, jer istinski slobodna bi bila tek
rije prostor); rastavljanje bitka po sebi i bitka za sebe, koje kao istinito određen sadržaj; ona je tada slobodna za sebe, ima
opstoji u konačnome, sačinjava istovremeno njegovo zgo- slobodu za predmet, jest sloboda. Ono što je sada tek po svom
ljno opstojanje ili pojavu (kako neposredno [zatim]) dolazi
* Tj. slobode. - Bilj. prev.
** Ta neposredna volja jest... - Bilj. red.
* [u rukopisu:] tj. ima za sadržaj i svrhu.
4 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
50 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 51
§ 13. § 14.
Zaključivanjem postavlja volja sebe kao volju jedne odre Konačna volja kao beskonačni »ja«, koji se reflektira u se
đene individue i kao volju koja se izvan sebe razlikuje od drugo be samo po obliku i koji bitkuje kod sebe samoga (§ 5), stoji iz
ga. Izvan te konačnosti kao svijesti (§ 8) neposredna je volja, nad sadržaja, različitih nagona, kao i iznad različitih vrsta njiho
međutim, zbog razlikovanja njenog oblika i njenog sadržaja (§ va ozbiljenja i zadovoljenja, kao što je on istovremeno, kao sa
11), formalna, pripada joj samo apstraktno zaključivanje kao mo formalno beskonačan, vezan uz taj sadržaj, kao uz određe
takvo, a sadržaj još nije sadržaj i djelo njene slobode. nja svoje prirode i svoje spoljašnje zbiljnosti, ali kao neodređen
nije vezan uz ovaj ili onaj sadržaj (§ 6 i 11). Utoliko je volja za
Inteligenciji kao misaonoj ostaje predmet i sadržaj refleksiju jastva u sebe samo Moguća da bude Moja ili pak ne, a
nešto opće, ona sama vlada se kao opća djelatnost. Opće »ja« je mogućnost da sebe odredim za ovo ili za drugo - da iza
ima u volji istodobno bitno značenje Mojega kao pojedi- berem između tih, za nj s te strane, spoljašnjih određenja.
načnosti, a u neposrednoj, tj. formalnoj volji, kao apstrak
tnoj, ima značenje pojedinačnosti koja još nije ispunjena • [uz § 14]
slobodnom općenitošću volje. U volji stoga počinje vlasti Djelatnost i način volje. Uvid, ne magnet ili nagon
ta konačnost inteligencije, i samo time što se volja ponovo divlje životinje.
uzdiže do mišljenja i svojim svrhama daje imanentnu op Ne može se držati u aps[olutnoj] neposrednosti obli
ćenitost, ukida ona razliku između oblika i sadržaja i po ka i sadržaja - nego rastavljanjem.
staje objektivnom, beskonačnom voljom. Zato malo razu Sadržaj ovisan - samo je posredovanjem volje moj
miju prirodu mišljenja i htijenja oni koji misle da je čovjek sadržaj.
beskonačan u volji uopće, a da je u mišljenju on, ili čak Formalno posredovanje leži odmah u volji. Sadržaj
um, ograničen. Ukoliko su mišljenje i htijenje još različiti, je Moj, jer ga ja hoću. - Pobliže, što jest u tom htijenju -
istinito je, štaviše, ono obratno, i misaoni um kao volja jest Ne 2 posebna u tom rastavljanju, jedno je ono opće, ja -
to da se odluči za konačnost. drugo ono posebno -
1/ Općenitost, ja - 2/ Posebnost, određenost
Dodatak. Volja koja ništa ne zaključuje nije zbiljska volja; Put izlaženja - ponajprije samo odnos spram općeni
ono što je bez karaktera nikad ne dolazi do odluke. Razlog okli tosti.
jevanja može ležati u nježnosti ćudi, koja zna da se u određiva
nju upušta u konačnost, sebi postavlja granice i izdaje besko
načnost: ali ona neće da se odrekne totaliteta kojeg ima u vidu. §15.
Jedna takva ćud je nešto mrtvo i kada hoće nešto lijepo. Onaj
, ko hoće nešto veliko, kaže Goethe, mora se moći ograničiti. Sa
mo kroz odluku čovjek stupa u zbiljnost, kako god da mu je to Sloboda je volje po tom određenju proizvoljnost u kojoj je
tegobno, jer lijenost neće izaći iz mozganja ο sebi, u kojemu se sadržano ovo oboje, slobodna refleksija, koja apstrahira od sve
ga, i zavisnost od unutarnje ili spoljašnje danog sadržaja i gra-
54 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD
55
de. Budući da je taj, po sebi kao svrha nužni sadržaj ujedno od Determinizam
ređen spram one refleksije kao moguć, proizvoljnost je slučaj Jedan dio zadržava formalna refleksija volje.
nost kakva je kao volja. Dodatak. Budući da ja imam mogućnost da se odredim
Najobičnija predstava koju čovjek ima ο slobodi jest ovdje ili tamo, to znači, da mogu birati, tako posjedujem samo
predstava proizvoljnosti - sredina refleksije između volje volju, što se obično zove slobodom. Izbor koji imam leži u opće
koja je određena prosto prirodnim nagonima i po sebi i za nitosti volje da ovo ili ono mogu učiniti Mojim. Ovo Moje, kao
sebe slobodne volje. Kad se čuje da se govori kako je slo posebni sadržaj meni nije primjereno, a razdvojeno je dakle od
boda uopće to da se može činiti što se hoće, tada se može mene, i samo u mogućnosti da bude Moje kao što sam ja mo
takva predstava uzeti samo kao potpuni nedostatak obra gućnost da sebe povezem s njim. Izbor stoga leži u neodređe
zovanosti misli, u kojoj nema još ni slutnje ο onome što je nosti Ja i u određenosti nekog sadržaja. Volja, dakle, za volju
po sebi i za sebe slobodna volja, pravo, običajnost itd. ovog sadržaja nije slobodna, premda formalno na sebi ima stra
Refleksija, formalna općenitost i jedinstvo samosvijesti, nu beskonačnosti; njoj ne odgovara ni jedan od ovih sadržaja:
jest apstraktna izvjesnost volje ο njenoj slobodi, ali ona još ni u jednom ona istinski nema samu sebe. U samovolji je sad
nije njena istina, jer još nema samu sebe kao sadržaj i ržano to da sadržaj nije određen prirodom moje volje da bude
svrhu; subjektivna je strana, dakle, još nešto drugo nego moj, nego slučajnošću; ja sam dakle isto tako zavistan od ovog
predmetna; sadržaj tog samoodređenja ostaje stoga tako sadržaja a ovo je protivrječnost koja leži u samovolji. Obični
đer upravo nešto konačno. Proizvoljnost je, umjesto da je čovjek vjeruje da je slobodan kada mu je dopušteno da djeluje
volja u njenoj istini, naprotiv volja kao protivrječje. - U samovoljno, ali upravo u samovolji leži to da on nije slobodan.
raspravi, koja se naročito vodila za vrijeme wolfovske me Ako hoću ono umno onda ne djelujem kao partikularni indivi
tafizike, da li je volja uistinu slobodna ili je značenje ο nje duum nego prema pojmovima običajnosti uopće: u nekom obi
noj slobodi samo obmana, imala se pred očima proizvolj čajnom djelovanju ja ne činim važećim samoga sebe nego stvar.
nost. Determinizam je izvjesnosti onog apstraktnog samo Ali čovjek time što čini nešto naopako najčešće dopušta da se is
određenja s pravom suprotstavljao sadržaj, koji kao zate takne njegova partikularnost. Ono umno je drum kojim svako
čen nije sadržan u onoj izvjesnosti i stoga joj dolazi izva ide, gdje se niko ne ističe. Kad veliki umjetnici završavaju neko
na, premda je to vanjski nagon, predstava i uopće, na bilo djelo može se reći: Tako mora biti; to znači, umjetnikova parti
koji način, tako ispunjena svijest da sadržaj nije ono vlas kularnost je posve iščezla i u tome se ne pojavljuje nikakv mani-
tito u djelatnosti kao takvoj, koja sebe određuje. Budući er. Fidija nije imao nikakav manier; samo obličje živi i istupa.
da je time samo formalni element slobodnog samoodređe Ali što je lošiji umjetnik, to se više vidi on sam, njegova partiku
nja imanentan proizvoljnosti, a drugi element, međutim, larnost i samovolja. Ostanemo li kod shvatanja da u samovolji
njoj dan, to se, svakako, može proizvoljnost, ako treba da čovjek može htjeti ovo ili ono, onda je ovo svakako njegova slo
bude sloboda, nazvati obmanom. Sloboda u svim filozofi boda, ali ostanemo li pri mišljenju da je sadržaj dat, onda je
jama refleksije, kako u Kantovoj filozofiji, tako i u Frieso- čovjek time određen u upravo po ovoj strani više nije slobodan.
voj potpunoj vulgarizaciji Kantove filozofije, nije ništa
drugo nego ona formalna samodjelatnost.
§ 16.
• uz § 15]
Naklapanje samovolje - razmetati se dosjetkama - Ono što je izabrano u odluci (§ 14) može volja isto tako
Nešto što jest, određeno samo kao moguće, jest nešto slu opet napustiti (§ 5). No s tom mogućnošću da se isto tako iziđe
čajno - može biti i ne biti - iz svakog drugog sadržaja, koji volja stavi na to mjesto, i da da-
56 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 57
određenog zahtjeva jest da nagoni budu kao umni sistem vo nja - blaženstvom - donosi formalnu općenitost toj građi pa je
ljnih određenja; shvatiti njih tako iz pojma, sadržaj je znanosti na taj spoljašnji način čisti od njene sirovosti i barbarstva. To iz
prava. dizanje općenitosti mišljenja apsolutna je vrijednost obrazova
nja (uspor. § 187).
Sadržaj te znanosti može se po svim njenim pojedi
načnim momentima, npr. pravu, vlasništvu, moralitetu,
porodici, državi itd., izložiti u tom obliku da čovjek u pri • [uz §20]
rodi ima nagon za pravom, također nagon za vlasništvom, Cjelina zadovoljavanja.
za moralitetom, također nagon za spolnom ljubavi, nagon Opća svrha - blaženstvo - ali besadržajno u sebi, ne
za druževnošću itd. Ako čovjek umjesto ovog oblika empi određeno - jer doista je jedan pojedinačni ugodni osjećaj,
rijske psihologije na otmjen način želi imati filozofski lik, zadovoljenje pojedinačan nagon, - ne onoga općega - op
onda on taj lik, prema onome što je u novije vrijeme, kako će, koje u svojoj određenosti ostaje općenito.
je prije primijećeno, važilo i još uvijek važi kao filozofija, a/ Sprečavanje - β/ opće mišljenje
treba jeftino da dobije time da kaže: čovjek nalazi u sebi pojam neposredno
kao činjenicu svoje svijesti da on hoće pravo, vlasništvo,
državu itd. Nadalje će nastupiti jedan drugi oblik istog Dodatak. U blaženstvu misao već ima jednu moć nad pri
ovog sadržaja, koji se ovdje javlja u liku nagona, naime rodnom silom nagona. Time što nije zadovoljna onim što je tre
oblik dužnosti. nutno, nego od sreće iziskuje cjelinu. To zavisi od obrazovanja
utoliko što ono na isti način čini važećim nešto općenito. U ide
• [uz§ 19] alu blaženstva, leže, međutim, dva momenta: najprije nešto op
Oblik postaje također sadržaj. ćenito koje je više nego sve posebnosti; ali budući da je sada
Čišćenje - neodređena riječ - ne prekomjernost, mo sadržaj ovog općenitog ponovo samo opći užitak, onda se ovdje
dus - i t. si. - Ponajprije samo druge ne uznemiravati - još jednom rađa ono pojedinačno i posebno, dakle nešto konač
međusobno se podređivati no, pa se mora vratiti na nagon. Time što sadržaj blaženstva leži
a/ no nije s istim stupnjem jedna svrha kao druga - u subjektivnosti i osjećanju svakog pojedinca ova opća svrha sa
na isti način zadovoljavati - prazna je riječ, golo r[ezonira- svoje strane je partikularna, i u njoj dakle ne postoji nikakvo is
uje]. Nagon za slavom zahtijeva sasvim drugi napor, vrije tinsko jedinstvo sadržaja i forme.
me, utrošak duha - ali drugi nagoni -
β/ Podređivanje - pretpostavlja preimućstvo - u se
bi bitno - po pojmu volje; jer po prirodi jest svaki - ne §21.
poznaje [?] nikakvo [?] preimućstvo - svrha po sebi i za se
be. No istina ove formalne, za sebe neodređene općenitosti,
koja svoje određenje nalazi u onoj građi, jest ona općenitost ko
ja određuje sebe samu, volja, sloboda. Budući da volja ima kao
§20. svoj sadržaj, predmet i svrhu općenitost, samu sebe kao besko
načni oblik, zato ona nije samo po sebi, nego isto tako za sebe
slobodna volja - istinska ideja.
Refleksija koja se odnosi na nagone, kao takva koja ih
predstavlja, procjenjuje, uspoređujući ih međusobno, a zatim s Samosvijest volje kao prohtjev, nagon, jest osjetilna,
njihovim sredstvima, posljedicama itd., te s cjelinom zadovolje- kao što ono osjetilno uopće označuje spoljašnjost i time
UVOD 61
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
60
Užitak je a/ kao osjećaj - samo je oblik, svakako je
bitak-izvan-sebe (Aussersichsein) samosvijesti. Volja koja u svemu - moment, dodatak, da ja jesam ono u toj svojoj
reflektira ima dva elementa, ono osjetilno i misaonu opće posebnosti
nitost; volji koja jest po sebi i za sebe predmet je volja sa β/ Stanje, trajni opstanak - ali treba da bude jedno
ma kao takva, dakle ona u svojoj čistoj općenitosti - opće trajno, čvrsto, tj. samo u sebi opće u svako vrijeme - neo
nitosti koja je upravo to da je u njoj ukinuta neposrednost visno
prirodnosti i partikularitet kojim je prirodnost isto tako αα/ tako ne jedan pojedinačni neposredni način sta
obuzeta kao što je refleksija i proizvodi. To ukidanje, me nja
đutim, i uzdizanje u ono opće naziva se djelatnošću mišlje ββ/ bezbolno kao Krez - bez rada [?] bogat itd. - jest
nja. Samosvijest koja svoj predmet, sadržaj i svrhu čisti i protivno duhu; mogućnost spoljašnje promjene - naprotiv
uzdiže do ove općenitosti čini to kao mišljenje koje u volji djelatnosti pomoću sebe - općenitost kao zahvatanje sub-
postiže svoj cilj. Ovdje je tačka u kojoj postaje jasno da je jektiviteta nad objektivitet.
volja samo kao misaona inteligencija istinska, slobodna γ/ Zadovoljavanje - koji sadržaj, kako određen, ti
volja. Rob ne zna svoju bit, svoju beskonačnost, slobodu, me nestaje - samo oblik nagon[a].
on sebe ne zna kao bit - a on sebe ne zna tako, to će reći
da on sebe ne misli. Ta samosvijest koja sebe mišljenjem
• [uz § 21, primjed.]
shvaća kao bit pa se upravo time odvaja od slučajnoga i
neistinitoga sačinjava princip prava, moraliteta i svake Držati samo opći pojam - ne htjeti još pri tome mis
običajnosti. Oni koji filozofski govore ο pravu, moralitetu, liti - tj. to htjeti imati u njegovoj konkretnoj predstavi -
običajnosti i pri tome hoće da isključe mišljenje, upućuju a/ Imati za predmet - htijenje nečega - volju samu u
na osjećaj, srce i grudi, na oduševljenje, izriču time naj njenoj općenitosti - Obrazovanje - jest uzdizanje do opće
dublji prezir u koji je pala misao i znanost, budući da tako nitosti.
čak sama znanost, utonuvši u očaj nad sobom i u najveću Neposrednost prirodnosti i partikulariteta ukinuta,
iznemoglost, čini sebi principom barbarstvo i besmislicu tako da ostaje određenost -
pa je čovjeku, koliko bi bilo do nje, otela svaku istinu, vri Dodatak. Istina u filozofiji znači to da pojam odgovara re
jednost i dostojanstvo. alitetu. Neko tijelo (Leib) je, na primjer, realitet, a duša pojam.
Ali duša i tijelo moraju biti primjereni sebi; mrtav čovjek stoga
• [uz §21] je još neka egzistencija, ali ne više istinita, jedno bezpojmovno
Obrazovanje - oblik - općenitost i time određeno postojanje; stoga mrtvo tijelo (Körper) trune. Tako je istinska
razlikovanje. volja da ono šta ona hoće, njen sadržaj, jest identično s njom,
Oblik općenitosti - jednome drugome podređen [?] da dakle sloboda hoće slobodu.
Prijelaz od principa blaženstva u princip slobode -
oba momenta općenitost i određenost - misaono sje
dinjenje. U blaženstvu ostaje samo određenost u općemu,
ne ovaj ili onaj nagon - po sebi i za sebe bitkujuća određe § 22.
nost - Opća određenost, koja je ipak određenost - jest slo
boda - volja - idealna određenost - Volja koja bitkuje po sebi i za sebe jest istinski beskonač
na, jer je njen predmet ona sama; dakle, on za nju nije drugo ili
a/ Blaženstvo je svrha - predmet granica, nego se volja u njemu, naprotiv, samo vratila u sebe.
i β/ zadovoljavanje - užitka - općenitost prelazi u Ona, nadalje, nije puka mogućnost, dispozicija, moć (potentia),
općenitost u sebi -
62 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 63
nego ono zbiljsko beskonačno (infintum actu), jer opstanak po §24.
jma, ili njegova predmetna spoljašnjost, jest unutrašnjost sama.
Ako se stoga govori samo ο slobodnoj volji, kao tak Ona je opća, jer je u njoj ukinuto svako ograničenje i po
voj, bez određenja da je ona po sebi i za sebe slobodna vo sebna pojedinačnost, koja leži samo u različitosti pojma i njego
lja, onda se govori samo ο sposobnosti za slobodu, ili ο va predmeta ili sadržaja, ili po drugom obliku, u različitosti nje
prirodnoj ili konačnoj volji (§ 11), a upravo time, bez obzi gova subjektivnog bitka za sebe - i njegova bitka - po - sebi,
ra na riječi i mnjenje, ne ο slobodnoj volji. - Budući da njegove isključivalačke i zaključivalačke pojedinačnosti - i nje
razum shvaća ono beskonačno samo kao negativno i time gove općenitosti same.
kao nešto onostrano, misli on da će onome beskonačnome Različita određenja općenitosti pokazuju se u Logici
utoliko više iskazati čast ukoliko ga dalje gura od sebe i (vidi Enciklop. filozof, znanosti, § 118-126)". Kod tog izra
odstranjuje kao nešto tuđe. U slobodnoj volji ono istinski za predstavljanju pada na pamet ponajprije apstraktna i
beskonačno ima zbilju i prisutnost - ona je sama ta u sebi spoljašnja općenitost; ali kod općenitosti koja bitkuje DO
prisutna ideja. sebi i za sebe, kao što je ona sebe ovdje odredila, ne treba
misliti ni na općenitost refleksije, zajedništvo ili cjelokup
• [uz §22] nost, ni na apstraktnu općenitost, koja stoji izvan pojedi
U ovu suprotnost pada ropstvo načnoga, a na drugoj strani, na apstraktno razumski iden
titet (§ 6, primj.). To je ona u sebi konkretna općenitost ko
Dodatak. Beskonačnost se s pravom predstavila pomoću ja tako bitkuje za sebe i koja je supstancija, imanentni rod
slike kruga jer prava linija izlazi i sve dalje izlazi i označava pu ili imanentna ideja samosvijesti; - pojam slobodne volje,
ko negativnu lošu beskonačnost koja u sebi nema povratka u sa kao ono opće, koje zahvaća preko svog predmeta i koje ga
mu sebe kao što to ima istinska. Slobodna volja je istinski bes potpuno prožima svojim određenjem, u kojemu je identič
konačna jer ona nije puka mogućnost i nakana, nego njeno va no sa sobom. - Opće koje po sebi i za sebe bitkuje jest
njsko postojanje je njena unutarnjost, ona sama. uopće ono što se naziva umnim i što se može shvatiti samo
na ovaj spekulativni način.
• [uz §24]
§ 23. Sadržaj sam općenit - dakle u sebi općenit
8
U 3. izdanju § 169-178
* Tj. slobode. - Bilj. prev.
64 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 65
jesti sa sobom, u kojemu je ona kao ja - ja upravo iznutra Ta logička određenja subjektiviteta i objektiviteta
i apstraktno počivanje na sebi - čista izvjesnost sebe same, ovdje su posebno izvedena s namjerom da bi se u pogledu
različita od istine; β) posebnost volje kao proizvoljnost i njih, budući da će se nadalje često upotrebljavati, izričito
slučajni sadržaj kojih god svrha; γ) uopće jednostrani ob primijetilo da se njima, kao i drugim razlikama i suprot-
lik (§ 8) ukoliko je ono što se htjelo, kakvo je po svom sad stavljenim određenjima refleksije, događa to da, zbog svo
ržaju, tek sadržaj koji pripada samosvijesti, te neizvedena je konačnosti i stoga svoje dijalektične prirode, prelaze u
svrha. svoju suprotnost. Drugim takvim određenjima suprotnosti
ostaje ipak postojano njihovo značenje za predstavu i raz
um, budući da je njihov identitet još kao nešto unutarnje.
• [uz §25] U volji, naprotiv, takve suprotnosti - koje treba da su ap
Jer objektivitet - totalitet po sebi - svi se momenti is straktne i istovremeno određenja ο njoj, koja se može zna
tog nazivaju [?] subjektivnim kao u slobodi vidi g. - sub ti samo kao ono konkretno - vode same od sebe na taj nji
jektivitet - samo svijest pojedinca - i opći pojam - jedin hov identitet i na zamjenu njihovih značenja - zamjenu na
stvo - ja i umne volje. koju razum samo nesvjesno nailazi. Tako je volja kao slo
a/ po sebi je identično s apsolutno objektivnom vo boda koja u sebi bitkuje sam subjektivitet: ovaj je time
ljom - jer bez moje subjektivne posebnosti: ličnost boga - njen pojam i tako njen aktivitet; konačnost je, međutim,
apsolutni idealitet - u moralitetima - uvid, uvjerenje, sub njen subjektivitet, u suprotnosti prema objektivitetu; no
jektivna sloboda - zločinac upućen - biti pri tome sa svo upravo u toj suprotnosti volja nije kod sebe, s objektom
jim razumom. spletena, a njena konačnost sastoji se isto tako u tome što
β/ Subj. suprotnost posebnosti - ograničenost - ap nije subjektivna itd. Kakvo značenje stoga u onome što sli
straktni oblik onoga mojega - samo subjektivno - posebni jedi treba da ima subjektivitet ili objektivitet volje, valja
interes, mnjenje - svaki puta osvijetliti povezanošću koja sadržava položaj u
γ/ Suprotnost subjektiviteta spram spoljašnjeg ob- odnosu prema totalitetu.
jektiviteta - Tako i pojam - »dijete« - nerazvijeno - ne
njegov objektivitet na njemu samome
• [uz §26]
a/ Ideja jedinstvo subjektivne volje i njene biti, po
jam -
Ja hoću svoju opću bit - umna volja - običajnost -
§ 26. β/ bez subjektivne slobode - Heteronomno - Kant -
ono samo reflektirano spoznati kao ograničenje - dopusti
Volja a) ukoliko sebe samu ima kao svoje određenje i uko ti sebe odrediti od objekta kao podražaja itd.
liko je na taj način primjerena svom pojmu i istinita, jest apso - Ovaj subjektivitet, apsolutni princip - kao moment
lutno objektivna volja; β) objektivna volja, međutim, kao ona naših vremena
koja je bez beskonačnog oblika samosvijesti jest volja koja je
utonula u svoj objekt ili stanje, kakve god bila kakvoće po svom Dodatak. Obično se vjeruje da su ono subjektivno i ono
sadržaju - dječja, običajnosna, kao i ropska, praznovjerna itd. objektivno čvrsto uzajamno suprotstavljeni. Ali to nije slučaj
-γ) Objektivitet je, konačno, jednostrani oblik u suprotnosti sa budući da, štaviše, jedno prelazi u drugo, jer oni nisu nikakva
subjektivnim određenjem volje, na taj način neposrednost op apstraktna određenja, kao pozitivno i negativno, nego već imaju
stanka, kao spoljašnja egzistencija; volja postaje sebi u tom jedno konkretno značenje. Ako najprije promatramo izraz sub
smislu objektivna tek izvođenjem svojih svrha. jektivno, onda on može da znači neku svrhu koja je samo svrha
5 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
66 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 67
jednog određenog subjekta. U ovom smislu je neko vrlo loše • [uz §27]
umjetničko djelo, koje ne doseže stvar, nešto puko subjektivno. Umni sistem - razvijen pojam
Ali, nadalje, ovaj izraz može ići i na sadržaj volje i tada otprilike neposredna zbiljnost - a/ u subjektu - β/ općenito
jednako znači što i ono samovoljno: subjektivni sadržaj je onaj važenje u svim subjektima
koji puko pripada subjektu. Tako su, na primjer, loše radnje pu
ko subjektivne. Ali tada se isto tako i ono čisto prazno Ja može
nazvati subjektivnim, koje sebe ima samo kao predmet i posje §28.
duje snagu da apstrahira od sveg daljnjeg sadržaja. Subjektivitet
dakle ima dijelom jedno posve partikularao, dijelom jedno viso
ko opravdano značenje, time što sve što ja treba da prizna, tako Djelatnost volje da ukine protivurječja subjektiviteta i ob-
đer ima za zadaću da postane nešto moje i da u meni postigne jektiviteta, pa da svoje svrhe prevede iz onog određenja u ovo i
važenje. Ovo je beskrajna lakomost subjektiviteta da sve sažme da u objektivitetu ujedno ostane kod sebe, jest izvan formalnog
u ovaj jednostavni izvor čistoga ja i da to proždere. Ništa se ma načina svijesti (§ 8), u kojemu je objektivitet samo kao nepos
nje različito ono objektivno ne može shvatiti. Pod tim možemo redna zbilja, bitni razvoj supstancijalnog sadržaja ideje (§ 21),
razumjeti sve što sebi pravimo predmetom, bilo to zbiljske egzis razvoj u kojemu pojam ideju, koja je prije svega sama apstrak
tencije ili puke misli, koje sebi stavljamo nasuprot; ali isto tako tna, određuje kao totalitet njenog sistema, koji je totalitet, kao
se pod time poima neposrednost postojanja, u kojem se treba ono supstancijalno, nezavisan od protivurječja prosto subjektiv
realizirati svrha: ako je svrha i sama posve partikularna i sub ne svrhe i njezina realiziranja, isti u obje te forme.
jektivna, onda je mi ipak nazivamo objektivnom ako se ona po
javljuje. Ali objektivna volja je i ona u kojoj je istina. Tako je i • [uz § 26-28]
volja Boga, ćudoredna volja, objektivna. Konačno, objektivnom Duh hoće da bude ideja - Pojam i opstanak.
voljom može se nazvati i ona koja je posve utonula u svoj ob U pređašnjem se § [26] nakon razjašnjenja - općih
jekt, dječija volja koja stoji u povjerenju, bez subjektivne slobo logičkih određenja - vratilo na § 21.
de, kao i robovska volja koja sebe još ne zna kao slobodnu i za Objektivitet - je naivan [?] smisao ovoga - uz γ/ u
to je bezvoljna volja. Objektivna je u onom smislu svaka volja pređašnjem § - spoljašnjost kao posebnost. Utoliko se mo
koja djeluje vođena stranim autoritetom i još nije ostvarila bes že reći samo [?] neobrazovano stanje. Ljudi, narodi još su
konačni povratak u sebe. subjektivni, što je u § 17. i [§ 26] β/ bilo.
U § 28 istaknuto je jedno određenje koje je u § 27.
samo umetnuto, naime ovaj način objektiviranja pojma -
koje je oposebljavanje, razvoj pojmovnih određenja. § 32
§27. pripada ovamo.
Apsolutno je određenje ili, ako se hoće, apsolutni nagon • [uz § 28, »Totalitet njenog sistema«]
slobodnog duha (§ 21) da mu je predmet njegova sloboda - ob Naime, čitava znanost - zgrada pravnog svijeta, zavi
jektivno, isto tako u smislu da je sloboda kao umni sistem njega si od postavljanja, načina opstanka - Kod apstraktnog po
samoga, kao i u smislu da je to neposredna zbiljnost (§ 26) - da jma volje, §§ 6, 8, 9, oposebljavanje se sastoji u sadržaju
bi kao ideja bila za sebe, što je volja po sebi; - apstraktni pojam uopće, da li nagoni ili sklonosti prelaze u određenja - ov
ideje volje jest uopće slobodna volja koja hoće slobodnu volju. dje kao određenja ideje, onoga umnoga -
Treći moment, zaključivanje, zbiljnost - ovdje je sa
mosvjesni duh, § 24 (vidi si. str.)
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL uvod 69
68
• [uz § 2 9 ]
- potrebno je ovo jedinstvo subjektivne svrhe i njene
realizacije - ono umno neovisno je ο tome - ali kao sup Veliki položaj prava - duh učiniti sebi zbiljskim; -
rotnost svijesti - Priroda je ono što ona jest; shvaća se - da je duh - kao
- ovdje formalno - u umnim određenjima ponavlja priroda - kao sistem jednog svijeta - običaj, red [neke]
ju se sama suprotnost subjekta i pojma - samosvijesti sub predstave, nužno ideja - za sebe. Da li je to što je u ideji
jektivne volje spram njenog pojma - nužno određenje, ono što ljudi nazivaju pravom -
Pravo se pojavljuje u idućoj predstavi kao moguć
nost da se čini ili ne. Ja ne činim ništa nepravo ako ja svo
je pravo ne učinim važećim - viša, konkretna određenja
§29. nisu samo p[rava] već također i dužnosti -
Slučajnost da li to važi ili ne - samo ne povrijediti
To da je opstanak uopće opstanak slobodne volje, jest pra pravo drugoga. Pravo treba da važi - a/ Ja hoću, β/ valja
vo. Ono je time uopće sloboda, kao ideja. no, γ/ Zašto valjano? Općenitost sloboda -
a/ Nepravo ß/ od moje volje; a/ volja jedini razlog
Kantovsko (Kantova Nauka ο pravu, Uvod) a i op važenja - da joj se dopusti da važi -
ćenitije prihvaćeno određenje u kojemu je glavni moment9 Konkretno pravo apsolutna nužnost duha a/ Opsta
»ograničenje moje slobode, ili proizvoljnosti da bi po jed nak - Ja mogu ovo ili ono pravo učiniti važećim, pravo na
nom općem zakonu mogla zajedno opstojati sa svačijom to čak napustiti - pokloniti - ali nužno je da sam ja prav
proizvoljnošću« - sadržava dijelom samo negativno odre na osoba - da imam pravo - da to također egzistira - vo
đenje, određenje ograničenja, a dijelom se ono pozitivno, lja, subjektivno, može biti da to ne važi. No to treba da va
opći ili takozvani umni zakon, suglasnost proizvoljnosti ži, jer volja, što ja činim - to nije prosto neko ovlaštenje ili
jednoga s proizvoljnošću drugoga, svodi na poznati for dopuštenje. Ne zato što je to pravo, nego jer (je) formalno.
malni identitet i načelo protivurječja. Navedena definicija To sačinjava stranu njegove slučajnosti - Apsolutno (je)
prava sadržava nazor koji se nakon Rousseaua naročito pravo i po svom sadržaju određeno. - Običajnost ima ne
proširio, a po kojemu supstancijalni temelj i ono prvo ne ko pravo, - Opstanak*
treba da bude volja kao ona što po sebi i za sebe bitkuje, a/ u spoljašnjoj stvari, vlasništvo
kao umna, duh ne kao istinski duh, nego kao posebna in β/ Ideja, supstancijalni odnos u meni; Subjekt, uvidu,
dividua, kao volja pojedinca u njenoj vlastitoj proizvo uvjerenju ovdje se ne daje prednost, navika, običaj, -
ljnosti. Po tom jedanput prihvaćenom principu može, da može biti bitni moment ideje - dopuštenje - da li treba
kako, ono umno proizaći samo kao ono što ograničava tu da bude ovaj ili onaj opstanak slobode, to je ovdje sa
slobodu, isto kao što ne može proizaći kao ono što je ima mosvijest -
nentno umno, nego samo kao spoljašnje, formalno opće. γ/-
Taj je nazor isto tako bez svake spekulativne misli, a od fi To je nužni moment a/ sa strane običajnosnoga - nje
lozofijskog pojma odbačen, kao što je u glavama i u zbi gov opstanak β/ sa strane samosvijesti njena bit, njen
ljnosti proizveo pojave čija se strahota uspoređuje samo s pojam da sebe učini idejom.
plitkoćom misli na kojima su se te pojave osnivale. Da duh dođe do svog prava, tj. da izloži svoja umna
određenja, razvijena - da ne ostanu skrivena - to je slučaj
kod jednostavnog naroda - i to važi, tj. da je kao ova volja
* upor. Metaphysik der Sitten, I dio: Metafizičke početne osnove nauke ο pravu, * Opstanak je subjektivna volja - za nj dužnost - ovaj realitet - subjek
Uvod u učenje ο pravu, § B. tivna samosvijest je nužni bitni moment ideje.
70 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL UVOD 71
i običaj samosvijesti - duhovno carstvo u svojim zakoni nadalje, dužnosti) nastaje međutim iz razlike razvoja pojma slo
ma - Zakoni supstancije - samosvijest realitet. bode. Spram formalnijeg, tj. apstraktnijeg i stoga ograničenijeg
Što je pravo - definicija - ne mora se obraćati juris prava imaju sfera i stupanj duha, u kojima je on dalje momente
sadržane u svojoj ideji doveo u sebi do određivanja i zbiljnosti,
tima - pravo iz zakona kao konkretniji, u sebi bogatiji i istinskije opći, upravo time ta
Ovdje: što je po sebi i za sebe pravo, tj. kako može kođer i više pravo.
biti zakon ?
Ograničenje - ogromna zabluda - ropstvo, svuda se Svaki stupanj razvoja ideje slobode ima svoje vlasti
govori ο tome - Cortes u Lisabonu. to pravo, jer je on opstojanje slobode u jednom njenom
vlastitom određenju. Ako se govori ο suprotnosti moralite
• [uz § 29, primjed.] ta, običajnosti prema pravu, onda je pod pravom shvaćeno
a/ Sloboda - njen opstanak - po sebi i za sebe je samo prvo formalno pravo apstraktne ličnosti. Moralitet,
nužna, običajnost, interes države, svako od njih je vlastito pravo,
a/ Sloboda za sl[obodne], ali β/ kao nešto predmet jer je svaki od tih likova određenje i opstojanje slobode.
no - tj. ono spoljašnje također određenje i razlika Oni mogu doći u koliziju samo ukoliko stoje na istoj liniji
γ/ Način ovih razlika, čini podjelu da budu prava; kad moralno stajalište duha ne bi također
β/ Da li je to ono što nazivamo pravom? - Osjećaj, bilo pravo, sloboda u jednom od svojih oblika, tada ona
predstava u formalnom mišljenju - Moja sloboda u tome uopće ne bi mogla doći u koliziju s pravom ličnosti ili ne
γ/ Ova definicija mogla bi se naći također na genet kim drugim, jer jedno takvo pravo u sebi sadržava pojam
ski način. slobode, najviše određenje duha, prema kojemu je drugo
No u predstavi prava - mnoga druga određenja koja nesupstancijalno. No kolizija sadržava istovremeno taj
drugi moment: da ograničava i da je time također jedno
su samo konzekvencije i na koja refleksija prvo pada da bi drugome podređeno; samo je pravo svjetskog duha, neog
ih uzela kao bitno određenje - Uvid da posljedica raničeno apsolutno pravo.
a/ Na što ja imam pravo, to ja smijem, ovlašten, dopuš
teno je - ali to nije zapovjeđeno - ali drugi ne - zašto
ne? - jer moja volja - sloboda - apsolutno - No već • [uz §30]
drugi ne pripada ovamo - ljubav i uzvraćena ljubav. Pravo - sloboda u njenim različitim određenjima
Djeljivost stvari kao spoljašnje od moje volje - no u Ograničenje - uskogrudno, - u uskoći sebe - kako je
onome višemu državi - što je pravo, također je i duž to ograničeno, i zatim se to opet mora ograničiti.
nost,
β/ Ograničenje slobode - konzekvencija sama ponovo
u odnosu prema drugima - i to sasvim jedino u obliku
slobode - koja još ima proizvoljnost za svoju determi §31.
naciju u pogledu posebnoga -
Metoda kako se u znanosti pojam sam iz sebe razvija i ka
ko je on samo imanentno napredovanje i proizvođenje svojih
§30. određenja, napredovanje koje se ne zbiva s pomoću uvjerenja
da opstoje različiti odnosi, a zatim s pomoću primjenjivanja op
ćega na takvu, inače odnekud uzetu građu, ovdje se također pre
Pravo je nešto sveto uopće, samo zato što je opstojanje ap tpostavlja iz logike.
solutnog pojma, samosvjesne slobode. - Formalizam prava (i
UVOD GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 73
72
Pokretački princip pojma koji ne samo da razrješava nom razvoju ideje, ali da mu ne prethode u vremenskom
nego i proizvodi osposobljavanja (die Besonderungen), razvoju kao obličja. Tako ideja kako je ona određena kao
nazivam ja dijalektikom - dijalektikom, dakle, ne u smislu porodica ima kao pretpostavku određenja pojma, a u idu
da ona predmet, postavku itd., koja je dana osjećaju, ne ćemu će se ona prikazati kao njihov rezultat. No što te
posrednoj svijesti uopće, razrješava, brka, nateže ovamo i unutarnje pretpostavke također za sebe već opstoje kao
onamo, imajući posla samo s izvođenjem njihove* suprot obličja, kao pravo vlasništva, ugovor, moralitet itd., to je
nosti - to je negativni način, kao što se on često javlja i druga strana razvoja, koji je samo u višem savršenijem ob
kod Platona. Tako ona može svojim posljednjim rezulta razovanju doveo, do osebujno oblikovanog opstojanja
tom smatrati suprotnost jedne predstave, ili izrazito, poput svojih momenata.
starog skepticizma, njeno protivurječje, ili i bljedunjavo
približavanje ka istini, modernu polovičnost. Viša je dija • [uz § 32]
lektika pojma da se određenje ne proizvede i shvati prosto Pravo je u svojoj neposrednosti vlasništvo.
kao granica i suprotnost nego da se iz njega proizvede i Duh ne neposredno - Posredovanje. - Dvije stvari,
shvati pozitivni sadržaj i rezultat, po čemu je ona jedino dijeljenje,
razvoj i imanentno napredovanje. Ta dijalektika, onda, ni a/ Ja u sebi β/ spram spoljašnje egzistencije γ/ Ja,
je spoljašnji čin subjektivnog mišljenja, nego vlastita duša kao ono posebno spram pojma.
sadržaja, koja organski tjera svoje grane i plodove. Mišlje Neposrednost je ovdje pojmovno određenje - vlas
nje, kao subjektivno, samo je svjedok tog razvoja ideje kao ništvo duha apstraktno. Neposredno je a/ ova pojedinač
vlastite djelatnosti i njezina uma a da sa svoje strane ništa na osoba; - Neposredno β/ neka spoljašnja stvar.
ne dodaje. Umno nešto promatrati ne znači da treba um Ova sloboda, koja je tako neposredna - jednostavni
unijeti u predmet izvana i na taj ga način obraditi, nego je pojam - da je od mene različita i tako kao određenje me
predmet sam za sebe uman; ovdje je to duh u svojoj slobo ne, koje je u sebe reflektirano, - razlika posebnog subjek-
di, najviši vrhunac samosvjesnog uma, koji sebe ozbiljuje i tiviteta spram ove općenitosti - moral.
koji sebe proizvodi kao egzistentni svijet; posao je znanos
ti samo to da taj vlastiti rad uma stvari dovede do svijesti.
• [uz § 32, primjed.]
Ako se povijesno prijeđe na djelu - što nalazimo
prvo - možda porodice, rasute - kakvu državu? Porodič
§32. nu običajnost - i više [?] porodice na način jedne porodice
- Patrijarhalni odnos - još ne pravo - ni moralitet.
Određenja u razvoju pojma i sama su, s jedne strane, po Dodatak. Ideja se mora sve više određivati u sebi, budući
jmovi, a s druge strane, budući da pojam bitno jest kao ideja, da je na početku samo tek apstraktni pojam. Ovaj početni ap
ona jesu u obliku opstanka, a niz pojmova koji proizlaze na taj straktni pojam nikad, međutim, neće biti napušten nego on u se
je način ujedno niz obličja; tako ih treba promatrati u znanosti. bi postaje sve bogatiji, a posljednje određenje time je najbogati
U spekulativnom su smislu način opstanka nekog je. Određenja koja su ranije postojala samo po sebi, time dolaze
pojma i njegova određenost jedno te isto. Valja, međutim, do svoje slobodne samostalnosti, ali tako da ostaje pojam duše
primijetiti da momenti čiji je rezultat jedan dalje određeni koji sve drži na okupu i koji do svojih vlastitih razlika dospijeva
oblik njemu prethode kao određenja pojma u znanstve- samo kroz jedno imanentno postupanje. Stoga se ne može reći
da pojam dolazi do nečeg novog, nego se posljednje određenje
* »Njihove« se odnosi na riječi »predmet, postavka itd.« - Opaska red. ponovo u jedinstvu slaže sa prvim. Premda se čini da se tako po-
74 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
postaje zbiljski i očituje se kao svjetski duh čije je β/ Lična sloboda, tj. pojam ono opće i ja - razlučeno
pravo najviše. Dijeljenje u općenitost i pojedinačnost.
Da jedna stvar ili sadržaj koji je postavljen tek prema
svom pojmu, ili kakav je po sebi, ima lik neposrednosti ili bitka, Bitnost obih strana.
pretpostavlja se iz spekulativne logike; drugo je pojam koji je u Općenitost i pojedinačnost /subjektivna posebnost/
imaju različita određenja kao
obliku pojma za sebe; ovaj nije više nešto neposredno. Na isti
se način pretpostavlja princip koji određuje podjelu. Podjela se a/ Znanje - uvid - uvjerenje, odnos prema dobru,
također može smatrati kao historijska prednajava dijelova, jer β/ Posebne potrebe postaju predmet,
se različiti stupnjevi moraju kao razvojni momenti ideje sami αα/ Objektiviranje dobra - dužnost za mene. Pravo
dobrog na mene - čini meni dužnost
proizvesti iz prirode sadržaja. Filozofska podjela uopće nije ββ/ Subjektivno pravo da ja to znam da je uvjereno,
spoljašnja klasifikacija neke opstojeće građe, stvorena po bilo da sam suglasan - pravo subjektiviteta - znanja, mojeg
kojem ili mnogim prihvaćenim osnovima podjele, nego imanen htijenja, mojih potreba, dobrobiti
tno razlikovanje samog pojma. Moralitet i običajnost, koji obič β/ posebna dobrobit
no važe nekako kao istoznačni, ovdje su uzeti u bitno različitom
smislu. Međutim, čini se da ih i predstava razlikuje; Kantova je αα/ Opća dobrobit - supsumirana pod
zična upotreba služi se prvenstveno izrazom moralitet, kao što αα/dobro ovdje
se praktički principi te filozofije posve ograničavaju na taj po samo apstraktno.
Jest - istina, - tj. jedinstvo obaju određenja - koja
jam pa čak onemogućuju stajalište običajnosti, štaviše, čak ga su određena, razlučeno postavljena.
izričito poništavaju i ustaju protiv njega. No kad bi moralitet i Posebne osobe, a ipak u Jednome.
običajnost po svojoj etimologiji i bili istoznačni, to tad ipak ne Običajnost -
bi smetalo da se te, najzad, različite riječi upotrebljavaju za raz
ličite pojmove.
a/ Apstrakcija, misli a/ Dobro. -
• [uz §33] β/ moja posebnost, moja b s ovim općim identična
A. Sloboda uopće obraća se ponajprije neposred volia posebnost -
nom spoljašnjem opstanku - u njemu, a/ Određenost - dobra volja - slučajna veza.
neposredna sloboda - β / Opstanak - stvar γ/ Neposrednost - kao γ/ Supstancijalni odnos -
B. po sebi samoj - biti u sebi, za sebe - U mojoj pravo zbiljski - kao odnos, ve
unutrašnjosti volje - misli - nešto opće - sloboda kao sub za koja opstoji za sebe.
jekt volje s određenjem subjektiviteta, isto je ona opstanak
- određenje momenata prava. Napuštanje - posebnog subjektiviteta pojedinca. Ne više moja
Pravo se ne tiče posebne unutrašnjosti - uvid, uvje proizvoljnost u osjećaju, nego objektivna veza - Da je za mene
renje, nakana, savjest - ovo jedinstvo prisutno kao bitkujuće, kao valjano, nezavisno od
Volja - ja, subjektivna refleksija u meni, sloboda kao mojeg subjektiviteta, ne samo misao u meni, u mojoj izvjesnosti
ono opće, neposredni pojam, - - u mojoj savjesti.
a/ Opstanak slobode uopće. Ja i sloboda neposred [C] Dobro, općenito, u sebi bitno određeno - Određenost
no identični - neposredno zahvaćanje - nerazlučeno - ja prihvaćena u ono opće - određeno dobro.
hoću, jer ja hoću - ja sam poseban ja i opći - kao slobo Pojava kao supstancijalno jedinstvo više njih [?] - Sopstvo
dan još ne-razlučen. Imam pravo - stoga što sam slobo kao sebi zadano - kao u identitetu - duh - Inače nikakav drugi
dan. sadržaj.
UVOD 79
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
78
nja jeste sfera moraliteta. Ja više nisam puko slobodan u ovoj
Razvoj određuje pojam dalje - mijenja stoga također prvi neposrednoj stvari nego sam to i u ukinutoj neposrednosti, to
lik - Hugo se čudi da svjetska povijest pod državom [biva znači ja sam to u samom sebi, u onom subjektivnom. Ovo je u
supsumirana]10 - sferi u kojoj se to tiče mog uvida i namjere i moje svrhe, time što
Pravo duha - Tek ovdje duh - naime, ne više samo ja, um, se spoljašnjost postavlja kao ravnodušna. Ali, dobro koje je ov
jedinstvo subjekta i realiteta, pojma i ja, - i ne samo po sebi, op dje opća svrha, ne treba da ostane samo u mojoj unutarnjosti
ćenito - već samosvijest, koja zna. nego se treba realizirati. Subjektivna volja, naime, zahtijeva da
njen interes, to znači njena svrha, sadrži vanjsko postojanje, da
a/ Tek u obitelji konkretni početak - običajnosno-zbiljski dakle ono dobro treba da se ispuni u vanjskoj egzistenciji. Mo
duh - penati ralitet kao i raniji formalni moment formalnog prava jesu ap
b/ Međusobni odnos mnogih porodica; ne može za sebe strakcije čija je istina tek običajnost. Običajnost je tako jedin
opstojati - sistem potreba, tj. spoljašnja, neduhovna poveza stvo volje u njenom pojmu i volje pojedinca, to znači subjekta.
nost, posredovani odnos - relativitet - identitet razlog - sebič Njeno prvo postojanje je ponovo nešto prirodno, u formi ljuba
nost - veza - potrebe. Često se razumijeva pod državom - nuž vi i osjećaja: porodica; individua je ovdje ukinula svoju krhku
da kao slučajna nužnost. Također odnos veza - potrebe, poseb personalnost i sa svojom sviješću se nalazi u nekoj cjelini. Ali
nosti na slijedećem stupnju treba vidjeti gubitak osebujne običajnosti
c/ Duh jednog naroda - njegov svijet - Sunčani sistem. i supstancijalnog jedinstva: porodica se raspada a članovi se po
Odnos prema duhu svijeta. našaju jedan prema drugom kao samostalni tako što ih obuhva
Pravo duha ta veza uzajamnih potreba. Ovaj stupanj građanskog društva
a/ Zakoni često se smatrao državom. Ali država je tek ono treće, običaj
Pravo supstitucije nost i duh, u kojemu se nalazi čudovišna udruženost samostal
β/ Pravo individua; njihovo najviše pravo supstancijalni nosti individualiteta i općeg supstancijaliteta. Pravo države je
opstanak njihove slobode - stoga više nego drugi stupnjevi: ono je sloboda u njenom naj-
Dodatak. Kada ovdje govorimo ο pravu onda ne mislimo konkretnijem obličju, koje pada samo još pod najvišu apsolutnu
istinu svjetskog duha.
na puko građansko pravo koje se obično pod tim razumije, nego
na moralnost, običajnost i svjetsku povijest, koji ovdje isto tako
spadaju, jer pojam sastavlja misli po istini. Slobodna volja, da
ne bi ostala apstraktna, sebi najprije mora dati neko postojanje,
a prvi čulni materijal ovog postojanja su stvari, to znači vanjske
stvari (Dinge). Ovaj prvi način slobode je onaj kojeg trebamo
poznavati kao vlasništvo, sfera formalnog i apstraktnog prava,
čemu ne manje pripada vlasništvo u njegovom posredovanom
obliku kao ugovor, i pravo u njegovom povređivanju kao pre
stup i kazna. Sloboda koju ovdje imamo je ono što zovemo oso
bom, to znači subjekt koji je slobodan i to slobodan za sebe i se
bi daje postojanje u stvarima. Ova puka neposrednost postoja
nja, nije, međutim, primjerena slobodi, a negacija ovog određe-
" Upor. recenziju koju je ο Filozofiji prava napisao Gustav Hugo u Got-
tingenschen Gelehrten Anzeigen (br. 61,16. aprila 1821, S.601. i dalje) i Hegelov
odgovor (u Dodatku ovog sveska str. ).
APSTRAKTNO PRAVO 81
Personalnost počinje tek onda kad subjekt raspolaže određenja pravna? Sva konkretna stanja zaboravlje
ne samo samosviješću uopće ο sebi kao konkretnom, na na
bilo koji način određenom ja, nego, naprotiv, samosviješ ßß/ Dalje je određenje moje volje /posebne
ću ο sebi kao potpuno apstraktnom ja, u kojemu su sva volje neodređeno, volje uopće, koja je time, također
konkretna ograničenost i važenje negirani i bezvrijedni. U posebna/ da ona hoće sebe, svoju slobodu - svaka
personalnosti je stoga poznavanje sebe kao predmeta, ali ko, posebnu svrhu - ali s (te) strane da ona samo se
kao predmeta uzdignutoga mišljenjem u jednostavnu bes be hoće. Određenost je moja općenitost.
konačnost, a na taj način sa sobom potpuno identičnog
predmeta. Individue i narodi još nemaju personalnost, • [uz § 35, primjed.]
ukoliko još nisu došli do tog čistog mišljenja i znanja ο se Ja hoću - a/ neodređeno - volja uopće, određenost .
bi. Duh koji po sebi i za sebe bitkuje, razlikuje se od po je općenitost, sloboda - β/ posebno, određeno - neodre
javnog duha time što mu je u istom određenju u kojemu je đeno, - općenito slobodno - misaono - Moja općenitost -
ovaj samo samosvijest - svijest ο sebi, ali samo po prirod ovo apsolutno ovlaštenje, ο kojem ovisi sve drugo - Ne ti
noj volji i njenim još spoljašnjim suprotnostima (»Feno tule itd., da tek moja volja njima primjerena, oslonac na
menologija duha«, Bamberg i Würzburg, 1807, str. 101. i njih kao ograničenja, volja koja bi se mogla ograničiti na
dalje, i Enciklop. filozof, znan., § 344)1 - predmet i svrha takve titule - već one tek kao određenja koja su posljedice
on sam kao apstraktan, i to slobodan »ja«, pa je tako lice.
Određenost volje, čime je ona pravo, da ovo poseb
no »Ja hoću ovo ili ono« pridolazi slobodi, - a ja u tome, i
• [uz §35] u mojoj slobodnoj volji ne želim biti ograničen.
Sto znači osoba ? Osoba - ono loše, ono puno prezrenja, jer apstrak
Uzvišenost osobe, one najuzvišenije personalnosti - tna samosvijest - prohtjev - također ono moje - ali ne od
božje personalnosti - Može se vjerovati u Boga - odrediti ređenje onoga općega
kako se želi, nedostaje li personalnost, tada nedostatno. Plodnost ovog pojma ο pravu.
Osoba i subjekt različiti su - subjekt je također indi
vidua. Samostalna pojedinačnost uopće po sebi, idealitet Dodatak. Volja koja postoji za sebe ili apstraktna volja
određenja - jest osoba. Ono što je najviše čovjekovo jeste da bude osoba, ali
Osoba, ovlaštenje u slobodnoj volji uprkos tome je gola apstarkcija osoba već u izrazu nešto prezri
a/ Ja hoću ovo ili ono, potrebe, raspoloženje, pomi vo. Osoba je bitno različita od subjekta, jer je subjekt samo mo
sao. Nitko nema pred tim respekta, posebna volja. gućnost personalnosti, budući da je svako živo biće uopće sub
ß/ Da moja posebna volja važi, respektira se - biti jekt. Osoba je dakle subjekt za kojeg je ona subjektivitet, jer u
ovlašten, - posebna volja također (je) ovlaštena osobi sam ja uopće za mene: ona je pojedinačnost slobode u
αα/ Ako je sadržaj pravan, ako sam ja ovaj ili čistom bitku za sebe. Kao ova osoba ja sebe znam kao slobod
onaj naslov itd. tako i tako stekao, kupio - Okolnos nog u meni samom i mogu apstrahirati od svega, budući da is
ti, određenja koja već opstoje kao pravna - uopće s pred mene ne stoji ništa nego čista personalnost, a ipak sam ja
pomoću konkretnog daljeg određenja - tako i tako kao ovaj, nešto posve određeno: toliko star, toliko visok, u
osvojena, kupljena - pri tome nam padaju na pamet ovom prostoru, i sve šta još mogu biti partikulatnosti. Osoba je
takva određenja - ali pitanje: otkuda su sama ova dakle u nečemu ujedno i ono visoko i posve nisko; u njoj leži
ovo jedinstvo beskonačnoga i uopće konačnoga, određenih gra
1
Fenomenologija - Bd 3. S. 137 ff.; Enciklopedija, 3. Aufl. § 424 nica i onog posve bezgraničnog. Uzvišenost osobe je ono šta
6*
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 85
84
može izdržati ovu protivrječnost, koju2 u sebi nema niti bi moglo Dodatak. Pošto posebnost u osobi još ne postoji, kao slo
izdržati ništa prirodno. boda, onda je sve što se tiče posebnosti ovdje nešto ravnodušno.
Ako neko nema interesa kao svoje formalno pravo, onda ovo
može biti čista svojeglavost, kao što to često pripada nekom og
raničenom srcu ili ćudi; jer se sirov čovjek najčešće upinje u
§36. svom pravu tako što veličanstven smisao vidi u onome što inače
predstavlja naličje stvari. Apstraktno pravo je, dakle, samo tek
1. Personalnost (Persönlichkeit) sadržava uopće pravnu gola mogućnost i utoliko prema cijelom bogatstvu odnosa nešto
sposobnost pa predstavlja pojam i sam apstraktni temelj ap formalno. Stoga pravno određenje daje jedno ovlašćenje, ali ni
straktnog i stoga formalnog prava. Stoga je pravna zapovijed: je apsolutno nužno da ja slijedim svoje pravo jer je to samo jed
budi osoba (Person) i poštuj druge kao osobe. na strana cijelog odnosa. Mogućnost je, naime, bitak koji ima
značenje i da ne bude.
§37.
§38.
2. Posebnost je volje, dakako, moment cijele svijesti volje
(§ 34), ali još nije sadržana u apstraktnoj personalnosti kao tak U pogledu konkretnog djelovanja i moralnih i običajnos-
voj. Stoga ona, doduše, opstoji, ali od personalnosti, određenja nih odnosa apstraktno je pravo, spram njihova daljeg sadržaja,
slobode, još različita, požuda, potreba, nagoni, slučajno naho samo mogućnost, a pravno određenje otuda samo odobrenje ili
đenje itd. Zato se u formalnom pravu ne radi još ο posebnom ovlaštenje. Nužnost se tog prava iz istog razloga njegove ap
interesu, mojoj koristi ili mojoj dobroti - isto tako ne ο poseb strakcije ograničava na ono negativno, da se ne povrijedi perso
nom temelju određivanja moje volje, ο uvidu (Einsicht) i namje nalnost i ono što iz nje slijedi. Stoga opstoje samo pravne zabra
ri (Absicht). ne, a u osnovu pozitivnog oblika pravnih zapovijedi, po njegovu
posljednjem sadržaju, leži zabrana.
• [uz § 37]
Totalitet nazočan, još neprihvaćen - upravo osoba • [uz §38]
neposredno - neposredna refleksija, ali apstraktno posre Ne suglasnost volje: samo za sebe, negativno.
dovana - tako sama u obliku neposrednosti. Odobrenje, jer je određenost samo za mene spoljašnja
Ovo - moje, kao onoga koji uživa, koji treba - kuću, stvar, ne identična s pravom samim; za drugog sam ja ov
plodove itd. za svoju egzistenciju - svoju dobrobit, korist, dje u stvari; dakle nikakva samo puka mogućnost za nj -
zadovoljstvo, duhovnu potrebu; ne sačinjava pravo - Pri a/ Konkretnije još nešto sasvim drugo - ovdje od
svakom pravu neki interes - no samo pri istome. - Spram mah njegova mogućnost - refleksije ο višim odnosima -
te strane pokazuje se zatim formalizam prava - da bi se ut može tako, a također i ovako - može se ovo ili ono pravo
vrdilo moje pravo, premda nikakav interes na stvari - par- napustiti; ali ne pravna sposobnost, tj. sama ova moguć
ničenje, - on* povreduje lako druge time što se usredoto nost. U pojedinačnom pravu također ono opće.
čuje rta ovu apstraktnu stranu - apstraktnu volju - praznu,
Pozitivno činjenje je proizvođenje predmetnosti sad
besadržajnu. ržaja.
2
W: »koja« β/ Pravna zapovijed - u odnosu prema drugima -
* Tj. formalizam prava. - Bilj. red. prelaženje od onoga mojega na nj
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 87
86
zatim osim prava na robove, u što u neku ruku pripadaju i pojma - Slobodno [:] ono opće istupa tako za sebe.
djeca, i osim stanja bespravlja (capitis diminutio) porodič Stoga je riječ ο tome da se pojmu dade realitet i da
nih odnosa. Kod Kanta su porodični odnosi na stvaran se ujedno očisti od neposrednosti i pojedinačnosti - Opće,
način osobna prava. - Rimsko osobno pravo stoga nije ovo zbiljski - ili zbiljnost koja je sama opća a/ opće b/
pravo osobe kao takve, nego u najmanju ruku posebne sredstvo c/ ukinuto. Ovo je značenje onih pitanja a/ b/
osobe - kasnije će se pokazati da porodični odnos, napro c/, pri čijem se daljem smislu misli na nešto sasvim drugo,
tiv, ima kao svoj supstancijalni temelj napuštanje perso a/ Pojed[inačnost] - i spram pojed[inačnosti] samo nega
nalnosti. Obrađivanje prava posebno određenog lica prije tivno. Postati širi - diferencija upravo time njihovo je
općeg prava presonalnosti ne može se pojaviti drukčije ne dinstvo,
go kao pogrešno. - Osobna su prava kod Kanta ona prava b/ Međusobna veza pojed[inaca]*, utoliko pozitivni od
koja nastaju iz ugovora da ja nešto dajem, učinim - jus ad nos, identitet - Ja činim s obzirom na druge;
rem u rimskom pravu, koje izvire iz obligacije. Na svaki je a/ po sebi identično
način samo jedna osoba koja treba da što izvrši na osnovu β/ postavljeni identitet v[olje] nad posebnim vlasniš
ugovora, kao što također samo jedna osoba stiče pravo na tvom svakoga - samo postavljeni, a ipak svaki za sebe
takvo izvršenje, ali takvo se pravo zato ne može nazvati povezan, u slobodi drugoga u jedinstvu -
osobnim; svaka vrsta prava pripada samo jednoj osobi, a c/ Identitet prava sa sobom - ostvaren posredovanjem
pravo na osnovu ugovora objektivno nije pravo na osobu negacije prava.
nego samo na nešto njemu spoljašnje, ili na nešto što ono a/ Odnos ne više prema spoljašnjosti kao apstraktnim
treba da pospolji*, uvijek na neku stvar. stvarima, već kao vlasništvu nekoga drugoga.
β/ Identitet u ovome - i izoliranje [?] onoga osobnoga.
Opće, slobodno za sebe, u razlici sebe postavljajući
• [uz §40] [ne apstraktna misao] zbiljski - u razlici od njegove nepos
Ovo osnovna određenja - apstraktno - plodnost redne zbiljnosti - jest namjera, predložak - dobro - u mo
ovog pojma u idućemu - rezultati samo s pomoću njih - ralitetu.
bez njih ništa određivati u idućemu - čak ono konkretno - Nepravo, zločinstvo sadržava bitak-u sebi, tj. u sebi
njihova posljedica. samom razlučenu unutrašnjost - isto tako kazna - osveta
a/ Kako postaje nešto moje? Kako ja stječem vlas [,], zločina - Pravo sebe čini važećim kao opće, daje sebi
ništvo uopće? b/ Kako vlasništvo nekoga drugoga, kako realitet u jednoj posebnoj volji i spram nje
vlasništvo nekoga drugoga postaje mojim? c/ Kako posta Ovdje pravo postaje kao opće - jer (je) suprostav
je moje vlasništvo ponovo mojim, kako ja zadobivam po ljeno] posebnoj volji -
novno svoje povrijeđeno pravo - ili, štaviše, kako se ob a/ Vlasništvo je ono što se provlači kroz a, b, c.
navlja povrijeđeno pravo? Ponovno stjecanje vlasništva, β/ Neposrednost se mora očistiti, nestati; - negirati
ali također prava kao pravo. - i rezultat da je to pravo kao takvo, kojemu se daje opsta
ili a/ Sloboda daje sebi na prirodni, neposredni na nak [Kriminalno pravo - ne spoljašnje vlasništvo].
čin opstanak - b/ Posredovanjem, i to volje nekoga γ/ a/ Predmetno je moja neposredna pojedinačna
drugoga, c/ Posredovanjem neprava - protiv poseb volja, u stvari, b/ moja volja kao potvrđena voljom neko
ne volje; - ovdje rastavljanje posebne volje i njenog ga drugoga; jedinstvo dviju volja, refleksija], općenitost.
c/ Opstanak slobodne volje kao takve; pravo kao pravo,
* »Veraüssem« sam prevodio sa »pospoljavati«, a ne otuđivati (kako a/ jest pravo; u c/ to pravo postaje predmet i ja, oso-
sam morao, radi jasnoće, prevesti entäussern) da bih u toj riječi zadržao ausser -
spoljašnji. Vidi bilj. uz §§ 43, 53, i 65. - Bilj. prevod. * [napisano između:] V[olja])
90 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 91
Osoba mora sebi dati neku spoljašnju sferu svoje slobode • [uz §42]
da bi bilo kao ideja. Budući da osoba po sebi i za sebe bitkuje Spoljašnjost - priroda - njihov mnogostruki način -
kao beskonačna volja u tom prvom, još sasvim apstraktnom od ovdje posebna građa - Već primjena. Pozitivna znanost
ređenju, zato je od nje odvojeno ono što može sačinjavati sferu ima da prođe ovu posebnu vrstu - s koje strane.
njene slobode, a ujedno je određeno kao ono što je od nje ne
posredno različito i odjeljivo. • [uz § 42 primjed.]
Stvar, vlasništvo - a/ koje kao spoljašnje moje -
• [uz §41] osobe - jest β/ duha - kao ne spoljašnja - već upravo uki
Vlasništvo uopće - osoba i stvar, međusobni odnos nuta spoljašnjost i meni unutrašnje prisvojena -
obiju. Stvar koja je to neposredno; - u ovom prvom odno
a/ Posjedovanje - Moje; stalni, opći predikat uopće. su zapravo trojaka stvar - vrste spoljašnjega
b/ Upotreba stvari - proces stvari, time što je ona a/ takva neposredno samo spoljašnje apstraktna,
moja. spoljašnje spram mene bitkujuća;
92 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 93
ß/ prirodnoj egzistenciji spoljašnje i ujedno meni nje i duhovno, zato razum u pogledu njegove jurističke
bez suprotnosti pripadna; kvalifikacije može biti u neprilici, jer mu lebdi pred očima
γ/ Duhovno, - a pomoću mene sniženo do spoljaš- samo protivustav: da je nešto ili stvar ili ne-stvar (kao ili
njosti. Ovo posljednje činim ja samo spoljašnje, da bih ga beskonačno, ili konačno). Znanja, znanosti, talenti itd.
pospoljio.* svojstveni su, dakako, slobodnom duhu, pa su ono njego
Ovdje odnos. Stjecanje vlasništva - ono spoljašnje vo unutrašnje, a ne spoljašnje, ali isto tako može im on is-
čini to onim mojim. poljavanjem dati spoljašnji opstanak i tako ih pospoljiti*
(vidi dolje), čime su i oni stavljeni pod određenje stvari.
Dodatak. Budući da se od stvari odvaja subjektivitet, ona Oni, dakle, nisu ponajprije nešto neposredno, nego posta
nije ono vanjsko samo subjektu nego i samoj sebi. Prostor i vri ju to tek posredovanjem duha, koji svoju unutrašnjost sni
jeme su na ovaj način vanjski. Ja, kao čulan, sam jesam vanjski, žava na neposrednost i spoljašnjost. - Po nepravnom i ne-
prostoran i vremenski. Ja, time što imam čulne opažaje, imam ih običajnosnom određenju rimskog prava djeca su bila stva
ο nečemu što je samo sebi vanjsko. Životinja može opažati ali ri za oca pa je on time bio u jurističkom posjedu svoje dje
duša životinje nema dušu, nema samu sebe za predmet nego ne ce, a ipak je, dakako, stajao prema njima i u običajnosnom
što vanjsko. odnosu ljubavi (koji je, naravno, onim nepravom morao
biti vrlo oslabljen). U tome se, dakle, dogodilo sjedinjenje
obaju određenja stvari i nestvari, ali sjedinjenje koje je po
§43. sve nepravno. - Duhovne vještine, znanosti itd. jedino po
svom jurističkom posjedu dolaze u obzir u apstraktnom
Osoba ima kao neposredni pojam, a time i [kao] ono bitno pravu, koje ima kao predmet samo osobu kao takvu, a ti
pojedinačno, prirodnu egzistenciju dijelom samo po sebi, dije me i ono posebno što pripada opstanku i sferi njegove slo
lom kao takvu, prema kojoj se ona odnosi kao prema spoljaš- bode tek utoliko ukoliko je to nešto od njega odjeljivo i
njem svijetu. - Samo ο tim stvarima koje su to neposredno, a ne neposredno različito, ukoliko sačinjava njegovo bitno od
ο određenjima koja to mogu postati posredovanjem volje, riječ ređenje, ili ukoliko to može zadobiti samo tek posredova
je ovdje kod osobe koje je samo još u svojoj prvoj neposrednosti. njem subjektivne volje; ovdje ne treba raspraviti posjed ti
jela i duha, koji se stječe obrazovanjem, studijem, navika
vanjem itd. i koji je unutarnje vlasništvo duha. No ο prije
Duhovne vještine, znanosti, umjetnosti, čak ono reli lazu takvog duhovnog vlasništva u spoljašnjost, u kojoj
giozno (propovijedi, mise, molitve, blagoslovi u posveće ono pada pod određenje jurističko-pravnog vlasništva,
nim stvarima), pronalasci itd. postaju predmeti ugovora, može se govoriti tek kod pospoljavanja. **
izjednačeni s općepriznatim stvarima u načinu kupovanja,
prodavanja itd. Može se pitati; da li je umjetnik, učenjak,
itd. u jurističkom posjedu svoje umjetnosti, znanosti, svoje
sposobnosti da drži propovijed, čita misu itd., tj. da li su * U originalu »... nicht ein Äusserliches, aber ebensosehr kann er ihnen
takvi predmeti stvari? Čovjek će se ustručavati da takve durch die Äusserung ein äuserliches Dasein geben und sie veräussern«. U ovom
vještine, znanja, sposobnosti itd. naziva stvarima: budući kontekstu postaje jasna važnost korijena ovih riječi kod Hegela, pa smo zato
da se ο takvom posjedu, s jedne strane, pregovara i kontra- »veräussern« i preveli sa »pospoljiti«, a ne otuđiti. Vidi bilješku uz § 40. i uz §
hira kao ο stvarima, a s druge strane on je nešto unutraš- 65. - Bilj. prev.
** [u rukopisu:] —bilo bi bolje da se ovdje izvede kao vrsta spoljašnjega
- pospoljavanje je napuštanje nečega već spoljašnjega koje je moje vlasništvo -
* Odnosno: otuđio (veräussern). - Bilj. prev. ne tek ispoljavanje. Bilj. njem. izd.
94 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 95
tinsko je stanje, međutim, da je sa stajališta slobode vlas dobna za privatno vlasništvo. Predstava pobožnog ili pri
ništvo, kao njen prvi opstanak, bitna svrha za sebe. jateljskog, ili čak iznuđenog bratstva ljudi sa zajednicom
dobara i isključenjem principa privatnog vlasništva može
• [uz §45] se lako pružiti uvjerenju koje ne poznaje prirodu slobode
Dvije strane vidi gore. duha i prava ne shvaćajući je u njenim određenim momen
Interes zakoni sredstvo. tima. Što se tiče moralnog ili religioznog obzira, to je Epi-
kur svoje prijatelje koji su namjeravali da osnuju takav sa
vez zajednice dobara spriječio u tome upravo stoga što to
§46. dokazuje nepovjerenje, a oni koji su međusobno nepovjer
ljivi nisu prijatelji (Diog[enes] Laert[ios] I, X. [TJ. VI).
Kako mi u vlasništvu moja volja kao osobna, dakle kao • [uz §46]
volja pojedinca, postaje objektivna, ona dobiva karakter privat Pobliže određenje.
nog vlasništva, a zajedničko vlasništvo, koje se po svojoj prirodi Ja kao pojedinac; - zajednica samo proizvoljnost -
može posjedovati pojedinačno, postaje određenjem jedne po se Tako svaki stupa u državu - kao slobodan - kao po sebi
bi razrješive zajednice, pa je za sebe stvar proizvoljnosti da u ideja - apsolutna pretpostavka svake države - Pojedinač
njoj ostavim svoj udio. no društvo slobodnih - moja je zbiljnost privatno vlasniš
tvo - država ne treba da se brine za namjeru - inače - po
Nije podobno da se iskorišćivanje upotreba elemen rodični fideikomisi, tutorstvo - u ono vječno - slobodna
tarnih predmeta, po svojoj prirodi partikularizira na pri volja individua - W. [?] - tako su proizvoljnošću jedne in
vatni posjed. - Agrarni zakoni u Rimu sadržavaju borbu dividue raskinuti - Mrtva ruka, općina, Crkva ima privat
između zajedništva i privatne vlastitosti zemljišnog posje no vlasništvo, jest priznata.
da. Ova potonja morala je zadržati nadmoć kao umniji Ja privatni vlasnik - pravo mene kao osobe
moment, premda na štetu drugog prava. - Porodično fide- Napuštanje osobe - ne ne imati nikakvo privatno
ikomisarno vlasništvo* sadržava jedan moment kojemu vlasništvo - već više -
stoji nasuprot pravo ličnosti i time privatnog vlasništva. a/ Privatno vlasništvo, jer osoba treba da bude poje
No određenja koja se tiču privatnog vlasništva moraju se dinačno i ja kao takav treba da budem tu*
moći podvrgnuti višoj sferi prava, zajednici, državi, kao β/ Porodično vlasništvo ukoliko i dok je realna pat
što je, s obzirom na privatnu vlastitost, slučaj kod vlasniš rijarhalna porodica, ne ako se ona raspala
tva takozvane moralne osobe, vlasništva u mrtvoj ruci*. γ/ Općina - crkve, samostani - bitno priznati od
No takvi izuzeci ne mogu biti zasnovani na slučajnosti, na države. - Općina je zajednica - vrelo, pašnjaci - ne neotu
privatnoj proizvoljnosti, privatnoj koristi, nego samo na đivo - ovisnost ο svrhama, određenju - isto tako onom
umnom organizmu države. - Ideja platonske države sad moralnom osobe. Engleska Crkva - naročito u Irskoj -
ržava kao opći princip nepravo spram osobe da je nepo- odmjeravanje posjeda po svrsi, ne po apstraktnoj ličnosti
- Ova svrha podliježe višem prosuđivanju i određenju.
* Fideikomis - imovina koja po volji osnivača mora neotuđivo ostati ne a/ Svrha podliježe kontroli β/ Izvođenje ove svrhe
koj porodici. Uživanje ove imovine (posjeda, gotovine i si.) pripada članovima
porodice po utvrđenom redu (uglavnom prvorodstvu, senioratu i si.) - Bilj. Engleska [Crkva] nema privatnog vlasništva - Vlas
prev. ništva zašto? jer joj (je) dao kralj William
* »Mrtva ruka« - naziv (iz kan. prav.) za jurističke osobe kao posjednike,
posebno samostanske i crkvene posjednike - ne prelazi u nasljedstvo. - Bilj. * U originalu: »... und Ich als solches sein, dasein soll« pa sam stoga na
prev. ovom mjestu dasein preveo sa »budem tu«, umjesto »opstojim«. - Bilj. prev.
Tako sama ne postupa. da imam organsko tijelo, počiva na pojmu života i pojmu
Robovi, kmetovi - dobro su zbrinuti - Nekad javni duha kao duše - na momentima koji su prihvaćeni iz filo
magazini - vidi Gagliani. zofije prirode (Enciklop, filozof, znan., § 259 i dalje, uspo
Za razvoj - istinski realitet, zbiljnost slobode - da bi redi §§ 161, 164 i 298) i antropologije (isto to 318)3.
njena ideja bila pojam i realitet - da bi sama postala slo Ja imam ove udove, život, samo ukoliko ja hoću; ži
bodna. votinja se ne može sama osakatiti ili ubiti, ali čovjek može.
Ο pojmu za sebe (ovdje još ne) - Realitet je perso
nalnost. • [uz §47)
Čovjek, što je on s pomoću svoje subjektivne volje - Privatni vlasnik kao ovaj - a upravo kao ovaj ja sam
subjektivna volja jest volja osobe - personalnost je samo u prirodnom životu.
zbiljska volja - subjektivna volja je samo zbiljska volja a/ moje tijelo
kao vlasnik. a/ u odnosu prema meni - ja sebe nalazim u posje
Vlasništvo: kolizija, zavist, neprijateljstvo, spor, rato du. Tako također po potrebama pribavljam ja sebi spoljaš-
vi. nje stvari -
Bijeda (osim drugih strasti) - otpasti - ljudi u miru i Životinje nemaju prava na svoje tijelo
ljubavi - i svi braća [?] potrebuju vlasništvo. Mir - samo
duha - proizvodeći sebe iz beskonačne suprotnosti. Dodatak. Životinje, doduše, imaju sebe u posjedu: njihova
Dodatak. U vlasništvu je moja volja osobna, ali osoba je duša je u posjedu njihovog tijela; ali one nemaju prava na svoj
jedno Ovo; dakle, vlasništvo postaje ono osobno ove volje. Bu život jer one to pravo neće.
dući da ja svojoj volji dajem postojanje kroz vlasništvo, onda
vlasništvo mora imati i određenje da bude Ovo, ono Moje. Ovo
je najvažnije učenje ο nužnosti privatnog vlasništva. Ako se izu §48.
zeci mogu praviti posredstvom države, onda je ipak ona sama
ona koja ih može praviti: ali, ona je često, naime u našem dobu, Tijelo, ukoliko je ono neposredan opstanak, nije primjere
ponovo proizvela privatno vlasništvo. Tako su, na primjer, mno no duhu; da bi bilo njegov voljni organ i nadahnuto sredstvo,
ge države s pravom ukinule samostane, jer neka zajednica napo mora ga on tek posjedovati (§ 57).
kon nema nikakvog takvog prava na vlasništvo kao osoba. - No za druge ja sam bitno nešto slobodno u svom tijelu
kako ga neposredno imam.
§47. Samo zato što sam ja kao ono slobodno živ u tijelu,
ne smije se taj živi opstanak zloupotrijebiti poput tovarne
životinje. Ukoliko ja živim, moja duša (pojam, a više ono
Kao osoba ja sam sam neposredno pojedinac - to u svom slobodno) i tijelo nisu rastavljeni, tijelo je opstanak slobo
daljem određenju ponajprije znači: Ja sam živ u ovom organ de i ja osjeća u njemu. Stoga samo bezidejan, sofistički
skom tijelu, koje je moj, po sadržaju opći nepodijeljeni spoljaš- razum može da pravi razliku da stvar po sebi, duša, neće
nji opstanak, realna mogućnost svakog dalje određenog opsto- biti taknuta ili okrnjena ako se tijelo zlostavlja i egzistenci
janja. No kao osoba imam ja ujedno svoj život i tijelo, kao i dru ja lica podvrgava nasilju nekoga drugoga. Ja sebe mogu iz
ge stvari, samo ukoliko je to moja volja. svoje egzistencije u sebe povući i učiniti je spoljašnjom -
Da sam ja, sa strane po kojoj ja ne egzistiram kao
onaj što po sebi bitkuje, nego kao neposredni pojam, živ i 3. izd. § 366 i dalje., 213, 216, 376; 388
τ
100 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 101
posebni osjećaj upraviti izvan sebe i u okovima biti slobo itd. (§ 45); ο tome ovisi posjed prosto kao takav, ali ta posebna
dan. No to je moja volja, za drugoga sam ja u svojem tije strana u toj sferi apstraktne personalnost još nije identično po
lu; identična je postavka: slobodan sam za druge samo stavljena sa slobodom. Što i koliko ja posjedujem, otuda je
kao slobodan u opstanku (vidi moju Znanost logike, I sv., pravna slučajnost.
str. 49 i dalje"). Nasilje koje je drugi učinio mojem tijelu
jest nasilje učinjeno meni. U personalnosti (Persönlichkeit) više je osoba (Per
To što »ja« osjećam da diranje i nasilje spram mog sonen) jednako, ako se ovdje gdje još ne opstoji takva raz
tijela diraju mene neposredno kao zbiljskoga i prisutnoga lika želi govoriti ο više. No to je prazna tautologijska po
sačinjava razliku između lične uvrede i između povrede stavka; jer osoba kao ono apstraktno upravo još nije ono
mog spoljašnjeg vlasništva u kojemu moja volja nije u toj što je oposebljeno i što je postavljeno s određenom razli
neposrednoj prisutnosti i zbiljnosti. kom. Jednakost je apstraktni identitet razuma na koji po
najprije pomišlja mišljenje što reflektira, a time i osred-
• [uz §48] njost duha uopće, kad mu se odnos jedinstva pojavi u ne
U § 48. Konkretan posjed; - ali ovdje lični posjed koj razlici. Ovdje bi bila jednakost samo apstraktnih oso
uopće. ba kao takvih, jednakost izvan koje pada upravo time sve
β/ U odnosu prema drugima - što se tiče posjeda, to tlo nejednakosti. - Zahtjev za jedna
Posebna vrsta vlasništva. Opstanak moje personal kost u podjeli zemljišta ili čak u šire opstojećoj imovini ko
nosti. ji se katkada postavlja utoliko je praznije i površnije razu
Čast vlasništvo predstave - također spoljašnjost - mijevanje ukoliko u tu posebnost pada ne samo spoljašnja
mnjenje, predstava drugih /pripada predstavi/. Ovo ./a ho prirodna slučajnost nego i cijeli opseg duhovne prirode u
ću da budem u predstavi drugih - ne ispuniti svoju proiz njenoj beskonačnoj posebnosti i različnosti kao i u njenom
voljnost. do organizma razvijenom umu. - Ne može se govoriti ο
To kao kakvoga ja sebe drugima prikazujem, kakav nepravednosti prirode u pogledu nejednake razdiobe po
hoću da budem za njih - premda posve moj hir sjeda i imovine, jer priroda nije slobodna, a stoga ni pra
Ovi drugi, krug meni jednakih, kojima je to nešto što vedna ni nepravedna. Da svi ljudi treba da imaju ono čime
ja hoću da budem - pa makar to bilo samo ovo da ja hoću bi podmirivali svoje potrebe, to je dijelom moralna i, izre
da budem nešto, nešto takvo što ima čast - čena u toj neodređenosti, doduše, dobronamjerna želja, ali
Pri tome se ne mogu upuštati u objektivni sadržaj, ta želja, kao uopće ono što je dobronamjerno, nije ništa
jer on nije čisto ono lično. objektivno, a dijelom je ta dostatnost za opstanak nešto
Ovo pripada u njegov sud, (to) je slobodna, istinska drugo nego posjed i pripada jednoj drugoj sferi, građan
čast - skom društvu.
• [uz §49]
§49. Jednakost /identitet/ ljudi po svojoj personalnosti
U odnosu prema spoljašnjim stvarima umno je da ja po b/ Spoljašnje stvari
sjedujem vlasništvo; strana posebnoga, međutim, obuhvaća sub Legitimitet - Jednakost u beskonačnome, ne u ko
jektivne svrhe, potrebe, proizvoljnost, talente, spoljašnje prilike načnome - ogromna razlika -
* I. izd., 1812. U drugom izdanju (1832/33) ovo je mjesto prerađeno; Bd Pobjeda pravnog - građanskog društva - prednost,
5, str. 125 i dalje korist -
\
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 103
102
čin kojim se ostvaruje opće pravo prisvajanja prirodnih Oblik uopće način kako je on za mene - on može biti
stvari nastupa pod uvjetima fizičke snage, lukavstva, spret na više načina, po jednome pripada ovaj, drugome drugi
nosti, uopće posredovanja, kojim se na tjelesni način dola način.
zi do nečega. Po kvalitativnoj različnosti prirodnih stvari
ima prisvajanje i posjedovanje tih stvari beskonačno raz • [uz § 52 primjed.]
nolik smisao i isto tako beskonačno ograničenje i slučaj a/ Materija nije ništa protiv volje
nost. Rod i ono elementarno, kao takvi, ionako nisu pred β/ U tome što ja uzimam u posjed preostaje nešto
met osobne pojedinačnosti, da bi to postali i da bi mogli što nisam uzeo u posjed - ali ne kao materija - jer zapos
biti prisvojeni, moraju tek postati pojedinačni (udisaj zra jedanje je spoljašnji čin -
ka, gutljaj vode). U nemogućnosti da se posjeduje spoljaš-
nji rad kao takav i ono elementarno, ne treba smatrati spo-
ljašnju fizičku nemogućnost kao posljednju, nego da oso Dodatak. Fichte je postavio pitanje da li je materija, kad
ba kao volja sebe određuje kao pojedinačnost i da je kao je ja formiram, također moja5. Po njemu, ako sam od zlata na
osoba istovremeno neposredna pojedinačnost, pa da se ti pravio čašu neko drugi mora biti slobodan da uzme zlato samo
me također kao takva odnosi prema spoljašnjem kao pre ako time ne oštećuje moj rad. Koliko se ovo može razdvojiti u
ma pojedinačnostima (§ 13, bilj., § 43). - Prisvajanje i spo- pretstavi, toliko je ova razlika faktički jedno prazno cjepidlače
ljašnje posjedovanje postaje stoga također na beskonačan nje; jer ako ja u posjed uzmem jedno polje i obrađujem ga, on
način više ili manje neodređeno i nepotpuno. No materija da moje vlasništvo nije samo brazda nego ono šire, zemlja koja
nije uvijek bez bitnog oblika i samo s pomoću njega ona je tu spada. Ja, naime, hoću da u posjed uzmem ovu materiju, cje
nešto. Sto ja više sebi prisvajam taj oblik, to više dolazim i linu: ona stoga ne ostaje bez gospodara, ne svoja vlastita. Jer
u zbiljski posjed stvari. Trošenje prehrambenih sredstava ako materija ostaje izvan forme koju sam dao predmetu, onda je
je prožimanje i promjena njihove kvalitativne prirode, po forma upravo znak da stvar treba biti moja; ona stoga ne ostaje
kojoj su prije trošenja ono što jesu. Obrazovanje mog or izvan moje volje, ne izvan onoga što sam ja htio. Stoga ne posto
ganskog tijela u spretnosti, kao i obrazovanje mog duha, ji ništa što bi neko drugi trebao uzeti u posjed.
također je više ili manje potpuno posjedovanje i prožima
nje; duh je ono što sebi mogu najpotpunije prisvojiti. No
ta zbiljnost prisvajanja različita je od vlasništva kao takvo
ga koje je izvršeno slobodnom voljom. Spram njega nije §53.
stvar zadržala za sebe nešto svoje, sve ako u posjedu, kao
spoljašnjem odnosu, još i preostane neka spoljašnjost. Mi
sao mora ovladati praznom apstraktnošću materije bez Bliža su određenja vlasništva u odnosu volje prema stvari;
svojstava, koja treba da ostane vlastita u vlasništvu izvan taj je odnos a) neposredno zaposjedanje ukoliko volja opstoji u
mene i stvari. stvari, kao nečemu pozitivnome, β) ukoliko je stvar nešto nega
tivno spram nje, volja opstoji u njoj kao u nečemu što valja ne
girati - upotreba, γ) reflektiranje volje u sebe iz stvari - pospo-
• [uz §52] Ijavanje (otuđivanje)*; - pozitivni, negativni i beskonačni sud
Oblik i materija mogu biti rastavljeni - Materija volje ο stvari.
srebro - oblik moj rad - Ako je materija već vlasništvo,
ostaje vlasništvo - s pomoću oblika uzimati u posjed, dru 5
Temelji prirodnog prava, 1796 (§ 19 A)
gi već na drugi način posjednik. * Veräusserung - vidi bilješke uz §§ 40, 43. i 65. - Bilj. prev.
106 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 1 0 7
Formiranje - općenito bez moje lične prisutnosti, tj. da se ponaša kao ona koja predstavlja - ujedno s određe
za druge (također za mene) - (Pripitomljene životinje osta njem da stvar ostane objektivna. Potrošnja je potpuno uzi
ju sigurnije u mojoj zaštiti) manje u posjed.
Posjed ima fizikalnu stranu i stranu predstave za a/ Oblik stvari β/ vrijednost potpunog uzimanja u
druge. posjed.
§ 58. Znakovi. - Oba načina uzimanja u posjed za Moj je posjed nešto predstavljeno znakom; - ja ga
pravo [a i β] ih samo predstavljaju, - Formiranje nije, ili je činim samo nečim predstavljenim u upotrebi.
malo neposredno - na svaki su način nepotpuno - prvi ne- Spoljašnje stvari, koje treba da kao takve i dalje op
posr. uvijek [uzima] samo jedan dio stvari zbiljski u posjed stoje, mogu se samo po cjelini onoga što su one, s pomoću
- drugi ne neposredno u povezanosti - isto tako formira predstave uzeti u posjed.
nje. - Nije nužno - da se više čini, za mene - ili protiv Znakovi - dvije vrste a) nešto što ima moj oblik
stvari - ali tu-bitak* je bitak za drugo - ovdje (je) glavna (stvar, da je to ovdje utvrđeno) potpuno je spoljašnja poje-
stvar ono drugo moje personalnosti - kao moje - druge dinačnost: β/ opća, čitava stvar koja je moje vlasništvo
personalnosti te spoznatljivost. - Za ove druge potreban onim parcijalnim posjedom. U znaku se priznaje da je ne
je samo jedan znak - jer znak je opstanak - ne kao mojeg posredno posjedovanje nešto parcijalno, ili da /je/ otuda
zbiljskog posjeda, već onog što sam predstavio, onoga što stvar posve moja; - moja volja u vlasništvu cjelina.
se htjelo - a to predstavljeno, to što se htjelo jest nešto op Ovo pojedinačno kao takvo, razlučeno od onoga op
će. No znak, križ na nekoj obali, da je čitava zemlja moja, ćega stvari, tako egzistira; pojedinačno kao akcidencija
(jest) dvoznačan, neodređen. - koja nestaje. Realno označivanje.
S jedne strane, dakle, jer znak predstavlja predstavu Dodatak. Zaposjedanje označavanjem je najsavršenije od
- [on je] dalekosežniji - vredniji, upravljen na predstavu, svih jer i ostali načini imaju, više ili manje, dejstvo znaka po se
- s druge strane, dakako, neodređeniji -** bi. Kada zahvatam neku stvar ili je formiram, onda je posljed
Neposredno uzimanje u posjed rijetko se zbiva a/ iz nje značenje isto tako jedan znak i to za druge, da bi se ovo is
faktičnog spoljašnjeg razloga, jer je sve u posjedu, vlasniš ključilo ili da bi se pokazalo da sam ja svoju volju stavio u stvar.
tvu, dakle jer su drugi već vlasnici β/ treba s voljom dru Pojam znaka je, naime, u tome da stvar ne važi kao to šta ona
goga, s općom voljom i u njoj da bude vlasništvo, γ/ može jeste, nego kao ono šta treba da znači. Značka, na primjer, znači
biti potpuniji nego ovdje, naime, a) čitava stvar kao a/ i biti građanin u nekoj državi, premda boja nema nikakve veze sa
b/ stalna. nacijom i ne prikazuje sebe nego naciju. Time da čovjek može
Oznaka - pobosti znak u zemlju dati neki znak i da preko njega može sticati, on pokazuje upra
Oblik sveden na znak, jer oblik- [ovdje] samo parci vo svoju vlast nad stvarima.
jalno uzimanje u posjed.
Znak /tome pripada također upotreba/ je predstava
uopće - i za predstavu. Smisao drukčije nego neposred B. Upotreba stvari
nost - uzimanje u posjed cjeline može biti samo s pomoću
predstave, a moja volja treba da je ona koja predstavlja,
§59.
* »Dasein« sam ovdje preveo kao »tu-bitak«, a ne opstanak. - Bilj. prev.
** [iznad toga:] predstavljanje - apsolutni osim iz [7] unutrašnjega vječni Zaposjedanjem dobiva stvar predikat, da je moja, a volja
izvor. ima pozitivan odnos spram nje. U tom je identitetu stvar isto ta-
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 117
116
ko postavljena kao nešto negativno, a moja je volja u tom odre dan od njenih kvaliteta mora izgubiti. Ali ja sam živ, ja sam onaj
đenju posebna, potreba, nahođenje itd. No moja potreba kao koji hoće i koji je istinski afirmativan; stvar je, naprotiv, ono
posebnost jedne volje jest ono pozitivno što sebe zadovoljava, a prirodno. Ona, dakle, mora propasti a ja se održavam, što je
stvar, kao ono po sebi negativno, samo je za tu potrebu i služi uopće prednost i um organskog.
toj potrebi. - Upotreba je to realiziranje moje potrebe s pomoću
promjene, uništavanja, trošenja stvari, čija se nesamosvojna pri
roda time očituje i koja tako ispunjava svoje određenje.
§60.
Da je upotreba realna strana i zbiljnost vlasništva, to
predstava ima u vidu kad vlasništvo koje se ne upotreblja Iskorišćavanje neke stvari u neposrednom prisvajanju jest
va smatra mrtvim i bez vlasnika, a za njegovo nezakonito za sebe pojedinačno zaposjedanje. Ukoliko se međutim, iskoriš
prisvajanje navodi kao razlog da ga vlasnik nije upotreb ćavanje temelji na trajnoj potrebi i ukoliko je to ponovljeno is
ljavao. - No vlasnikova volja, prema kojoj je neka stvar korišćavanje jedne tvorevine koja se obnavlja, pa se otprilike
njegova, prvi je supstancijalni osnov, čije je dalje određe ograničava radi održavanja tog obnavljanja, onda ove i druge
nje - upotreba - samo pojava i posebni način koji dolazi okolnosti ono neposredno pojedinačno prisvajanje čine znakom
poslije onog općeg osnova. da ono treba da ima značenje općeg zaposjedanja, a time zapos
jedanja elementarnog ili organskog osnova ili inih uvjeta takvih
• [uz §59] tvorevina.
Određenje je stvari da se upotrebljava - izvršavanje • [uz §60]
mog vlasništva na nju - ozbiljenje toga da je ona moja. a/ § 60. - Iskorišćavanje kao znak zahvaćanja čitave stva
Servitus (Hein [eccius] § 391, i d.,) pripada prijeko k ri, - naime pojedinačno iskorišćuje -. Razlika stvari od is-
res incorporates - korišćavanja - Jedinstvo jest u znaku vlasnika
Također usufructus je servitus, - β/ sva pojedinačna iskorišćavanja sačinjavaju stvar
Upotreba stvari ima realno značenje u pravnom zbiljski - § 61.
smislu (osim trećega, zadovoljavanje mojih potreba) - nai Do sada pretpostavljeno neposredno pojedinačno u
me a/ fizički neposredno zahvaćanje i potrošnja i ß/ da posjedu - sada općenito -
bude zahvaćanje općega - znak - § 60 sadržava opće određenje ove sfere.
§ 59. Odnos se razlikuje kao afirmativni - stvar cjeli a/ Neposredna upotreba - upotreba u općemu - jest
ne, općenitost - i negativni, - prazna pojedinačnost, kao
zapravo fizička - spoljašnja - odnosi se na posebno - i
moj posjed a/ cjeline ß/ s pomoću znaka na pojedinačno ima ujedno viši smisao C - ili razlikovanje moje neposred
me. nosti i općenitosti -
Upotreba - suprotnost pojedinačnosti stvari - i nje Uzimanje u posjed ispunjava svoje* određenje u ne
kao supstancije, trajne. Iskorišćavanje izražava pobliže od posrednoj upotrebi
ržavanje stvari. β/ Trošenje - Uzimanje pojedinačnosti samo stvar -
ali utoliko za predstavu - također općenite stvari - Moja
Dodatak. Kada u znaku stvari uopće na općenit način uzi potreba kao takva samo u ovom trenutku - ali čovjek kao
mam u posjed, onda u upotrebi leži još jedan opći odnos, time misaon mora htjeti posjedovati nešto opće - Briga
što stvar nije priznata u njenoj posebnosti nego je negiram.
Stvar je unižena na sredstvo zadovoljenja moje potrebe. Kada ja
i stvar idemo zajedno, onda se, time što postajemo identični, je- * [Iznad toga]: dobiva to. - Bili. njem. izd.
118 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 1 19
ili trošenje je znak - znak i neposredno posjedovanje Dodatak. Odnos upotrebe prema vlasništvu isti je kao i
u jednome. odnos supstancije prema onom akcidentalnom, unutarnjeg pre
ma spoljašnjem, sile prema njenom ispoljavanju. Sila jest samo
onda ukoliko se ispoljava; njiva je njiva samo ukoliko ima pri
nos. Dakle, onaj ko upotrebljava neku njivu vlasnik je cjeline, a
§61. prazna je apstrakcija da se na predmetu prizna još neko drugo
vlasništvo.
Kako je supstancija stvari za sebe koja je moje vlasništvo
njena spoljašnjost, tj. njen nesupstancijalitet - ona spram mene
nije konačna svrha u sebi samoj (§ 42) i kako je ta realizirana
spoljašnjost upotreba ili iskorišćavanje što ga ia ostvarujem, ci §62.
jela upotreba ili iskorišćavanje je stvar u svom cijelom opsegu,
tako da sam ja, ako mi pripada upotreba, vlasnik stvari, od koje Otuda je različita od vlasništva same stvari samo djelimič-
izvan cijelog opsega upotrebe ne preostaje ništa što bi moglo bi na ili privremena upotreba, kao i djelomičan i privremen posjed
ti vlasništvo nekoga drugoga. koji meni pripada (kao sama djelomična ili privremena moguć
nost upotrebljavanja stvari). Kad bi čitav opseg upotrebe bio
• [uz §61] moj, dok bi apstraktno vlasništvo trebalo da bude nekoga dru
U upotrebi - kao uništavanju pojedinačnosti - poka goga, tada bi stvar, kao moja, bila potpuno prožeta mojom vo
zuje se objektivna priroda stvari. ljom (pređašnji § i § 52), a istovremeno bi u njoj bilo za mene
Trošenje - Ja mogu ono opće uzeti u posjed samo u nešto neprožimljivo, volja, i to prazna volja nekoga drugoga -
predstavi, ako to treba da bude moje - onda stoji posjedo ja bih sebi u stvari kao pozitivna volja bio objektivan i ujedno
vanje samo za druge - neobjektivan - odnos apsolutnog protivurječja. - Stoga je vlas
Ponajprije neposredni načini povlače se - k određe ništvo u bitnosti slobodno, puno vlasništvo.
nosti pojedinačnosti neposrednog opstanka - spram opće Razlikovanje između prava na cijeli opseg upotrebe i
ga - k znaku uopće. između apstraktnog vlasništva7 pripada praznom razumu,
a/ Fizički odnos upotrebe prema vlasništvu cjeline; kojemu ono istinito nije ideja, ovdje kao jedinstvo vlasniš
- Upotreba jest tva ili osobne volje uopće i njenog realiteta, nego kojemu
a/ Potrošnja cjeline kod pojedinačnih stvari, β/ kod važe kao nešto istinito oba ova momenta u njihovu među
elementarnih i organskih stvari, zrak, bujica - nadomješta sobnom rastavljanju. Otuda, kao zbiljski odnos, to razliko
se - životinja - pera ptica - konjska snaga nadomješta se vanje jest odnos praznog gospodstva koji bi se mogao na
mirom - Rasplođivanje divljači, domaćih životinja - troši zvati ludilom personalnosti (kad se ludilo ne bi izricalo sa
se individua, održava rod - γ/ Upotreba je talenata - ta moj pukoj predstavi, subjekta i njegove zbiljnosti, koje su
lenti, vještine su po svojoj prirodi cjelina - αα/ Obrazova zajedno u neposrednom protivurječju), jer bi ono »moje«
nje, njihovo proizvođenje ββ/ Proizvodnja - rad - ne puki u nekom objektu trebalo da bude neposredno moja poje
rast - kao životinje, treba za to da žderu. dinačna isključiva volja i jedna druga pojedinačna isklju
β/ Pravni odnos, razlika i veza, međusobni odnos čiva volja. - U Institutiones, libr., II, tit. IV, rečeno je:
pojedinačnosti i općenitosti. - Upotreba, potrošnja poje »ususfructus est jus alienis rebus utenđi, fruendi salva re-
dinačnosti, ali a/ Pojedinačnost je β/ općenitost, snaga, rum substantia«. Dalje se kaže na istom mjestu: »ne ta
imovina, supstancija, ono postojano. Posjed obojega, isko- rnen in Universum inutiles essent proprietates, semper ab-
rišćavanja i cjeline, onoga postojanoga - vlasništvo može
biti različito - ukoliko oboje djeljivo - (kao cjelina i dio) - ' A: "Razlikovanje između prava... i apstraktnog vlasništva"
118 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 119
ili trošenje je znak - znak i neposredno posjedovanje Dodatak. Odnos upotrebe prema vlasništvu isti je kao i
u jednome. odnos supstancije prema onom akcidentalnom, unutarnjeg pre
ma spoljašnjem, sile prema njenom ispoljavanju. Sila jest samo
onda ukoliko se ispoljava; njiva je njiva samo ukoliko ima pri
nos. Dakle, onaj ko upotrebljava neku njivu vlasnik je cjeline, a
§61. prazna je apstrakcija da se na predmetu prizna još neko drugo
vlasništvo.
Kako je supstancija stvari za sebe koja je moje vlasništvo
njena spoljašnjost, tj. njen nesupstancijalitet - ona spram mene
nije konačna svrha u sebi samoj (§ 42) i kako je ta realizirana
spoljašnjost upotreba ili iskorišćavanje što ga ia ostvarujem, ci §62.
jela upotreba ili iskorišćavanje je stvar u svom cijelom opsegu,
tako da sam ja, ako mi pripada upotreba, vlasnik stvari, od koje Otuda je različita od vlasništva same stvari samo djelimič-
izvan cijelog opsega upotrebe ne preostaje ništa što bi moglo bi na ili privremena upotreba, kao i djelomičan i privremen posjed
ti vlasništvo nekoga drugoga. koji meni pripada (kao sama djelomična ili privremena moguć
nost upotrebljavanja stvari). Kad bi čitav opseg upotrebe bio
• [uz §61] moj, dok bi apstraktno vlasništvo trebalo da bude nekoga dru
U upotrebi - kao uništavanju pojedinačnosti - poka goga, tada bi stvar, kao moja, bila potpuno prožeta mojom vo
zuje se objektivna priroda stvari. ljom (pređašnji § i § 52), a istovremeno bi u njoj bilo za mene
Trošenje - Ja mogu ono opće uzeti u posjed samo u nešto neprožimljivo, volja, i to prazna volja nekoga drugoga -
predstavi, ako to treba da bude moje - onda stoji posjedo ja bih sebi u stvari kao pozitivna volja bio objektivan i ujedno
vanje samo za druge - neobjektivan - odnos apsolutnog protivurječja. - Stoga je vlas
Ponajprije neposredni načini povlače se - k određe ništvo u bitnosti slobodno, puno vlasništvo.
nosti pojedinačnosti neposrednog opstanka - spram opće Razlikovanje između prava na cijeli opseg upotrebe i
ga - k znaku uopće. između apstraktnog vlasništva7 pripada praznom razumu,
a/ Fizički odnos upotrebe prema vlasništvu cjeline; kojemu ono istinito nije ideja, ovdje kao jedinstvo vlasniš
- Upotreba jest tva ili osobne volje uopće i njenog realiteta, nego kojemu
a/ Potrošnja cjeline kod pojedinačnih stvari, β/ kod važe kao nešto istinito oba ova momenta u njihovu među
elementarnih i organskih stvari, zrak, bujica - nadomješta sobnom rastavljanju. Otuda, kao zbiljski odnos, to razliko
se - životinja - pera ptica - konjska snaga nadomješta se vanje jest odnos praznog gospodstva koji bi se mogao na
mirom - Rasplođivanje divljači, domaćih životinja - troši zvati ludilom personalnosti (kad se ludilo ne bi izricalo sa
se individua, održava rod - γ/ Upotreba je talenata - ta moj pukoj predstavi, subjekta i njegove zbiljnosti, koje su
lenti, vještine su po svojoj prirodi cjelina - αα/ Obrazova zajedno u neposrednom protivurječju), jer bi ono »moje«
nje, njihovo proizvođenje ββ/ Proizvodnja - rad - ne puki u nekom objektu trebalo da bude neposredno moja poje
rast - kao životinje, treba za to da žderu. dinačna isključiva volja i jedna druga pojedinačna isklju
β/ Pravni odnos, razlika i veza, međusobni odnos čiva volja. - U Institutiones, libr., II, tit. IV, rečeno je:
pojedinačnosti i općenitosti. - Upotreba, potrošnja poje »ususfructus est jus alienis rebus utendi, fruendi salva re-
dinačnosti, ali a/ Pojedinačnost je β/ općenitost, snaga, rum substantia«. Dalje se kaže na istom mjestu: »ne ta
imovina, supstancija, ono postojano. Posjed obojega, isko- rnen in Universum inutiles essent proprietates, semper ab-
rišćavanja i cjeline, onoga postojanoga - vlasništvo može 7
biti različito - ukoliko oboje djeljivo - (kao cjelina i dio) - A: "Razlikovanje između prava... i apstraktnog vlasništva"
120 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 1 21
scedente usufructu ,placuit, certis modis extingui usum- dje-ondje kao princip. Primjer iz svjetske povijesti ο duži-
fructum et ad proprietatem reverti.«8 - Placuit - kao da bi ni vremena što ga treba duh za napredovanje u svojoj sa-
bio tek hir ili odluka da se onom praznom razlikovanju mosvijesti - i protiv nestrpljivosti mnjenja.
ovim određenjem dade smisao. Proprietas semper absce-
dente usufructu bila bi ne samo inutilis, nego ne bi bila vi • [uz § 62. primjed.]
še ni proprietas. - Druga razlikovanja samog vlasništva, Gospodstvo ovdje nije ništa nego ovisnost ο nekome
kao u res mancipi i nec mancipi, pretresanje dominium a drugome u upotrebi mojeg vlasništva. - Pristanak da se
Quiritarium i Bonitarium i tome slično, ne pripadaju ova ono proda a da drugi ne bi imao koristi -
mo, jer se ne odnose ni na kakvo pojmovno određenje Ograničenje s dvije strane a/ Suvlasništvo - s obzi
vlasništva, pa su samo historijske delikatese tog prava. - rom na utile ß/ puka prazna dosjetka
No odnosi dominu directi i dominu utilis, emfiteutski* Ograničenje s obzirom na...
R. [es] Mane. [ipi] Hein [eccius, Antiquarum Roma
ugovor i ostali odnosi feudalnih dobara prema svojim na norum liber I (1772),] p. 439. 1) praedia in Italico solo, 2)
sljednim i drugim nametima, primicima, nadnicama, itd. u jura praediorum rusticorum, velut actus, via, aquaeductus,
njihovim različitim određenjima, kad su takvi nameti neot- 3) servi mancipio dati, 4) quadrupedes qui dorso collove
kupljivi, sadržavaju, s jedne strane, gornje razlikovanje, a, domantur, asini, equi, non bestiae ut elephanti, cameli, 5)
s druge strane, i ne, upravo ukoliko su nameti povezani s hereditas, v. familia - Posebni način prodaje s pomoću
dominio utili, čime dominium directum ujedno postaje do mancipacije, que more solenni tradebantur res quinque
minium utile. Kad takvi odnosi ne bi sadržavali ništa nego testes' među njima jedan lipripens, koji je morao držati
samo ono razlikovanje u njegovoj strogoj apstrakciji, tada mjedenu vagu - sinovi isto tako emancipirani. Otac je
u tome ne bi bila zapravo dva gospodara (domini), nego mancipirao sina nekome drugome, ovaj ga je remancipi-
jedan vlasnik i prazni gospodar jedan iznad drugoga. No, rao ocu - tek tada nakon trostruke mancipacije - otac ga
zbog nameta to su dva vlasnika koji su u odnosu. Pa ipak, je manumitirao
oni nisu u odnosu zajedničkog vlasništva. Takvom odnosu Domini Quiritarii re usucapta vacui erant a litibus;
najbliži je prijelaz s onoga; - prijelaz koji je tada u tome quod secus se habebat in dominis bonitariis, Hein str. 452.
već počeo kad je na dominium directum obračunan pri (usucapio - res immobiles biennio, mobiles anno usucapi-
nos, pa se smatrao kao ono bitno, tako da se ono neprora- ebantur p. 475). Samo u Italiji, rec mancipi; u provincija
čunljivo gospodstva nad vlasništvom, što se otprilike smat ma fundorum provincialium proprietatem nunquam
ralo plemenitošću, dometnulo onome utile, što je ovdje adquirebat privatus, sed populus, adeoque in iis non pro-
ono umno. cedebat usucapio.10
Već je dobrih tisuću i po godina da je s kršćanstvom
otpočela cvjetati sloboda osobe, pa je postala, unutar ina * »Zemljoposjedi, samoi i Italiji, 2. Prava zemljoradničkih dobara kao
če malog dijela ljudskog roda, općim principom. Sloboda pravo ispaše, prava na put i pravo na navodnjavanje, 3. Robovi koji su stečeni
kupovinom, 4. Četvoronožne životinje, koje se na leđima ili vratu vode hamovi
vlasništva, međutim, od jučer je, može se reći, priznata ov- ma, magarci, konji ali ne divlje životinje kao slonovi, kamile, 5. Nasljedstvo (vi
8
di?) porodica.« - »Mancipacija, pri čemu se stvari predaju svečanom ceremoni
»Uživanje je pravo da se upotrebljava tuda stvar i da se iz nje izvlače jom, pet svjedoka...«
plodovi pri čemu se održava supstancija stvari« - »Time da bi posjednici kroz 10
»Vlasnik jednog dominiuma quartirium (res mancipi) bio je, ako je
trajno razdvajanje od uživanja bili nepotrebni, bilo je utvrđeno da se uživanje stvari stekao zastarjevanjem, lišen svakog pravnog spora; drugačije kod vlasni
pod određenim okolnostima gasi i vraća se posjedu«. ka jednog dominiuma bonitiarum (res nec mancipi). - Sticanje zastarjevanjem;
* bmfiteuza, stvarno pravo što ga ima nasljedni zakupac (emfiteut) na tu kod pokretnih stvari nakon dvije godine, kod nepokretnih nakon jedne godine.«
đoj zemlji. To je pravo nasljedno i emfiteut ga može prodati, a vlasniku zemlje - U provincijama »vlasništvo nikad nije bilo stečeno na tlu i zemljištu od nekog
plaća određenu svotu, te zato može iskorišćavati posjed potpuno za sebe. Taj privatnika nego od zajednice, i stoga ovdje nije bilo nikakvog sticanja zastarije
oblik prava javlja se od cara Hadrijana (117-135). - Bilj. prev. vanjem.«
j 22 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 123
a/ Ukidanje praznog gospodstva po svojoj posebnosti isto tako usporediva s drugim potrebama,
β/ Dijeljenje gospodstva što je prešlo u udio. a po tome je i stvar usporediva sa stvarima koje su upotrebljive
Neodvojivo - neotuđivo - u proizvoljnosti drugoga za druge potrebe. Ta njena općenitost, čija jednostavna određe
- on mi može to oprostiti - protivno je privatnom vlasniš nost proizlazi iz partikulariteta stvari tako da se ujedno apstra
tvu, vidi gore - kao a/ protivno slobodnom punom vlas hira od tog specifičnog kvaliteta, jest vrijednost stvari, u čemu je
ništvu; - ipak također neodoljivost, nesposobnost da se određen njen istinski supstancijalitet i predmet je svijesti. Kao
vlasništvo učini privatnim vlasništvom je nesloboda vlas potpuni vlasnik stvari, ja sam vlasnik isto tako njene vrijednosti
ništva - po onom određenju - Pri dijeljenju teško je odre kao i njene upotrebe.
diti udio ako je prinos zasnovan kazualno, kao u zgoljnom Nosilac lena razlikuje se u svom vlasništvu po tome
gospodstvu, eod, hvala, laudemium, nadnica - što on treba da bude samo vlasnik upotrebe, a ne vrijed
Emphyteusis Hein. Antt. Vol. II p. 140. - a g r i per- nosti stvari.
missi municipiis, ut ex eorum reditu onera municipiorum
sustinerentur, aedesque publicae factae tectoque conserva- • [uz §63]
rentur. - Pensio, vectigal. Razvoj misli - Isticanje općega -
Et inculti agri hac lege fruendi, redeuntia inde vecti- neposredna posjedovanja - u znaku razlikovanje ne
galia emphyteuseos et canonis nominibus insignieban- posredne pojedinačnosti i supstancije.
tur:" Što je za mene, - u upotrebi, jest specifični nepos
- Spor tko je od obaju vlasnik - redni kvalitet stvari - ono opće - mogućnost upotrebe -
Nasljedno leno, zakupnina na nasljedno imanje - a/ Upotreba razlikuje prolaznu pojedinačnost i supstanci
nasljeđivanje, otuđivanje ju, ono opće stvari.
Sad dolazi § 64. β/ Drugo razlikovanje. Upotreba je odnos spram od
i § 63 uz C, vrijednost - ređene, specifične potrebe - ovaj odnos sam predstavljen
Po § 64 zastarijevanje - da se govori ο općemu kao na opći način - kao upotrebljivost i specifična kvalitativna
unutarnjemu - vidi margine pored § 62. [vidi str. 72 iz § 63] određenost pretvorena u kvantitativnu - (krug, elipsa, pa
Ovdje cjelina, moja vještina, okretnost; - rabola - algebarski izraz, tako da specifična razlika pada u
puku kvantitativnu razliku koeficijenta). - Specifična je
stvar također ovdje znak, predstavlja vrijednost - bogat
stvo u novcu ili oranicama.
§63.
- Zgoljna razlika između onoga što je više ili onoga
manje - što je novac, može se razumjeti samo ako se zna
Stvar je u upotrebi pojedinačna, određena po kvalitetu i što je vrijednost -
kvantitetu, i u vezi s jednom specifičnom potrebom. No njena Mnogo toga postaje jasno - ako se ima čvrsto odre
specifična upotrebljivost ujedno je kao kvantitativno određena đenje onoga što je vrijednost.
usporediva s drugim stvarima iste upotrebljivosti, kao što je spe Vrijednost, mogućnost koja se održava da se zadovo
cifična potreba kojoj služi ujedno potreba uopće, pa je u tome
lji jedna potreba.
11
Emfiteuza (= pravo uživanja neke nepokretne stvari, pod uslovom me Vrijednost - izražena u novcu - za sebe predstavlje
lioracije i jednog godišnjeg plaćanja dadžbine) - »njiva koju je prepustila opći na. Novac ne može biti neposredno za sebe upotrijebljen,
na, da bi time od njenih prihoda mogle biti ispunjene obaveze općine i da bi se nego se mora pretvoriti - u specifične stvari.
mogle održavati javne zgrade. Plaćanja; dadžbine. Od čega je sastavljena određena vrijednost - nešto je
Neobrađene njive, koje su se koristile na osnovu ovog prava, a iz toga te
kući prihodi bili su označeni imenima emfiteuza i kanon.« drugo.
APSTRAKTNO PRAVO
124 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 125
a/ nužna potreba - ali to najjeftinije - jer tako često govom pojmu, onda takva ograničenja (leno, fideikomisse) naj
[?] sredstvo zadovoljavanja - samo u vrijeme nužde. češće iščezavaju.
Mnoštvo, rijetkost, - vrijeme, talent koji se zahtijeva
da bi se proizvela neka stvar - tj. mnoštvo, kvantum sred
stava koja to predstavlja -
§64.
Pretium affectionis - posebna potreba, nazor koji ja
ο tome imam - ne ono apstraktno, potreba uopće
§ 63. primjed. Posjed porodice za vječnost, ali ne Oblik što je dan posjedu i znak sami su spoljašnje okol
prodati - ne na to kredit - život dandanas učinjen alodi- nosti, bez subjektivne prisutnosti volje, koja* jedino sačinjava
jem, već Friedrich Wilhelm I. - Ograničenje vlasništva da njihovo zuačenje i vrijednost. Ta prisutnost, koja je upotreba, is-
nije bio slobodan pojam realan, nije bio primjeren umu, tj. korišćavanje ili drugo ispoljavanje volje, pada u vrijeme s obzi
neslobodan - Ograničenje nije umno, još neumno rom na koje je objektivitet trajanje tog ispoljavanja. Bez tog tra
janja, stvar, kao napuštena od zbiljnosti volje i posjeda, ostaje
Dodatak. Ono kvalitativno ovdje iščezava u formi kvanti bez gospodara; ja stoga gubim ili stječem vlasništvo zastarjeva-
tativnog. Time što, naime, govorim ο potrebi, ona je naziv pod njem.
koji se mogu podvesti najrazličitije stvari a njihovo zajedništvo Stoga zastarjevanje nije uvedeno u pravo prosto iz
čini da ih ja onda mogu mjeriti. Napredovanje misli tako ide od nekog spoljašnjeg obzira koji je u protivnosti sa strogim
specifičnog kvaliteta stvari do ravnodušnosti ove određenosti, pravom, iz obzira da se prekinu sporovi i zapletanja koji
dakle ka kvantitetu. Slično se događa u matematici. Ako, na pri bi zbog starih zahtjeva nastali oko sigurnosti vlasništva
mjer, definiram šta je krug, šta je elipsa i parabola, onda vidimo itd. Nego, zastarjevanje se temelji na određenju realiteta
da se oni nalaze kao specifično različiti. Uprkos tome se razlika
ovih različitih krivulja određuje puko kvantitativno, naime tako vlasništva, nužnosti, da se ispolji volja da se nešto ima. -
da se to tiče samo jedne kvantitativne razlike koja se odnosi na Javni su spomenici nacionalno vlasništvo ili, zapravo, kao
same koeficijente, na puko empirijske veličine. U vlasništvu je uopće umjetnička djela s obzirom na iskorišćavanje, oni s
kvantitativna određenost, koja istupa iz kvalitativnog, vrijed pomoću duše, koja u njima stoluje, važe kao sjećanja i čas
nost. Ono kvalitativno ovdje daje kvantum za kvantitet i kao ti, kao žive i samostalne svrhe; ali napušteni od te duše,
takvo je isto tako očuvano kao i ukinuto. Posmatramo li pojam ostaju oni s te strane, za neku naciju, bez gospodara i po
vrijednosti, onda će se sama stvar vidjeti samo kao znak i ona staju slučajan privatni posjed, kao npr. grčka, egipatska
ne važi kao ona sama nego kao ono koliko je vrijedna. Mjenica, umjetnička djela u Turskoj. - Pravo privatnog vlasništva
na primjer, ne pretpostavlja svoju papirnu prirodu nego je samo porodice nekog pisca na njegove proizvode zastarijeva iz
znak nečeg drugog općenitog, vrijednosti. Vrijednost neke stvari sličnih razloga; oni ostaju bez gospodara u tom smislu što
može biti veoma raznovrsna u odnosu na potrebu; ali ako se ne (suprotno onim spomenicima) prelaze u opće vlasništvo i
želi izraziti ono specifično nego ono apstraktno vrijednosti, on nakon njihova posebnog iskorišćavanja tih stvari - slučaj
da je to novac. Novac reprezentira sve stvari, ali on time ne pri ni privatni posjed. - Gola zemlja, posvećena grobovima ili
kazuje samo potrebu nego je samo znak za nju, sam je ponovo neupotrebi za sebe na vječna vremena, sadrži praznu ne
određen specifičnom vrijednošću koju izražava samo kao ono prisutnu proizvoljnost, čijim se povređivanjem ništa zbilj
apstraktno. Uopće se može biti vlasnikom neke stvari a da se sko ne povređuje, ali čije se poštivanje stoga također ne
ujedno ne bude vlasnikom njene vrijednosti. Neka porodicasko- može garantirati.
ja svoja dobra ne može prodati ili založiti nije gospodar vrijed
nosti. Ali, budući da je ova forma vlasništva neprimjerena nje-
Subjektivna prisutnost volje. - Bilj. prev.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
APSTRAKTNO PRAVO 127
nja personalnost su ropstvo, tjelesno ropstvo, nesposob - Priroda povređuje tamo također vlasništvo - Tu se
nost da se posjeduje vlasništvo, nesloboda njegova itd., to pojavljuje a/ kao jednostrana volja kod čovjeka koji se
otuđivanje inteligentne umnosti, moraliteta, običajnosti, be oslobađa, sila - β/ spram njegove ranije volje; - isto ta
religije javlja se u praznovjerju, u autoritetu koji se prizna ko kod prirode a/ jednostrani čin prirode β/ spram nje
je drugim poznatim autoritetima i u neograničenoj moći nog ranijeg dopuštanja opstojanja stvari -
da mi se određuje i propisuje koje poslove treba da ura Vrste da se stječe vlasništvo - vrste, tok od spoljaš-
dim (ako se tko iznajmi izričito za razbojništvo, umorstvo njega k unutrašnjemu.
ili za mogućnost zločinstva), da mi se određuje i propisuje A. Zaposjedanje kao neposredno. Nastaje razlikova
što je dužnost po savjesti, religiozna istina itd. - Pravo na nje zaposjednute pojedinačnosti i supstancije. Opća stvar,
nešto takvo nepospoljivo* jest nezastarljivo, jer akt kojim znak, predstavljeno zaposjedanje.
ja uzimam u posjed svoju personalnost i supstancijalnu B. također predstavljeno zaposjedanje - negacija ne
bit, čineći sebe nečim pravno sposobnim i uračunljivim, posrednosti, ali posredovana upotrebom, tj. ukidanjem ne
moralnim, religioznim, uzima ta određenja upravo od spo- posredne pojedinačnosti u kojoj imam stvar - Upotreba
ljašnjosti (Äusserlichkeit), koja im je jedino dala sposob iznosi, označuje vlasnika - uzimam još u posjed nešto spo
nost da budu u posjedu nekoga drugoga. Tim ukidanjem ljašnje, ali ne ono neposredno.
spoljašnjosti otpada vremensko određenje i svi razlozi koji C. Također zaposjedanje (upotreba koja nije samo
bi mogli biti uzeti iz mojeg ranijeg pristajanja ili dopušta- zaposjedanje već također proizvođenje stvari) - Stjecanje
nja. Taj moj povratak u sebe samoga, čime ja sebi omogu vlasništva a/ apstraktno: otuđenje, ß/ ispoljavanje kao
ćujem da egzistiram kao ideja, kao pravno i moralno lice, proizvodnja/ - Negacija koja je u sebi pozitivna. Ono
ukida dosadašnji odnos i nepravo koje sam ja i drugi uči unutarnje moje - refleksija u mene. Upotreba i neposred
nio mojem pojmu i umu, da se dopustilo da se s beskonač no zaposjedanje u jednome. -
nom egzistencijom samosvijesti postupa i ima postupati Tok A. Negacija neposrednosti B/ Upotreba negaci
kao s nečim spoljašnjim. Taj povratak u sebe otkriva proti- je neposrednosti i još posjed, vlasništvo nečega neposred
vurječje da sam drugome dao u posjed svoju pravnu spo noga C/ Proizvođenje iz mene.
sobnost, običajnost, religioznost, što ja sam nisam posje
dovao i što, čim to posjedujem, egzistira upravo bitno sa
mo kao moje, a ne kao nešto spoljašnje. • [uz § 66 primjed]
Također je pravo da se živi neotuđivo, tj. za
proizvoljnost. Netko se prodaje, za smrt; - Novac za nje
• [uz § 66] govu porodicu ili neku drugu upotrebu - tko ga kupuje i
Nepunoljetan nema nikakvo pravo - Punoljetnost je ubija, osakaćuje, - ubojica. (Kastracija - učenje kirurških
prvi uvjet svake pravne sposobnosti. Sva prava, po svojoj operacija - vađenje zuba).
prirodi, ne mogu biti nekoga drugoga.
Ja sam vlasnik životinja, biljaka - i drugih stvari -
pretpostavka da su oni vremenski, prolazni, smrtni - pod >[Uz: »Ovaj povratak mene u mene samoga...«]
vrgnuti prirodi - ovo je njihovo određenje; - Ja säm stvar a) Što sam ja samo po sebi, ja sam spoljašnje; slobo
- određenje da ja kao stvar, priroda, propadam i postajem dan, religiozan, običajnostan itd., samo po sebi: dakle, ne
slobodan - uskrsavam - ovo moje određenje. slobodan, nereligiozan itd.
b) Za mene, tako sam ja tek istinski - ali to postaja-
nje za sebe čini vlasništvu, posjedu drugoga štetu - /Od
* Unveräusserlich, neotuđiv. - Bilj. prev. šteta - pravedno u dobroj vjeri - Svećenik što služi misu,
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 133
132
§ 68. Ja hoću da dobijem za to vrijednost, ono koliko [otuđi], ili da za sebe ne polaže nikakvu vrijednost na nju,
je mene to stajalo - napuštajući s pojedinačnom stvari također i nju. Ova mo
I
Duhovna je proizvodnja nešto u sebi opće - Duh - gućnost ima, naime, tu osobitost da je ona u stvari ona
Pojedinačni ručni rad - oranje - ne umješnost u to strana po kojoj ova nije samo posjed nego i imovina (vidi
me kao u stroju, satu, koji se podražava - Tko stječe ono dolje § 170 i dalje), tako da to leži u posebnom načinu spo
pojedinačne, također i vještinu, dosjetljivost, oštroumnost, ljašnje upotrebe stvari, pa je različito i odjeljivo od upotre
talent - tj. sposobnost (opć.) da proizvodi isto, a ne spo be za koju je stvar neposredno određena (ona nije, kao što
sobnost da iznalazi, tj. da ponovno učini nešto drugo, ali se kaže, takva accessio naturalis kao foetura). Kako pak
isto. razlika pada u ono po svojoj prirodi djeljivo, u spoljašnju
U spisateljskoj proizvodnji, doduše, ne vještina - ali upotrebu, zato zadržavanje jednog dijela pri pospoljava-
isto tako sposobnost da se to proizvodi. nju [otuđivanju] drugog dijela upotrebe nije priudržaj jed
Kod umjetničkih djela ne - Modus proizvodnje sam nog gospodstva bez utile. - Prosto negativno, ali prvotno
ono osebujno - Znakovi u jeziku; da su znakovi, to ja ta unapređivanje znanosti i umjetnosti jest da se oni koji u
kođer nisam učinio - opstoji već u narodu - također spo- njima rade osiguraju od krađa i da im se može pružiti za
ljašnje stvari. U stroju - sredstvo, spoljašnje stvari - samo štita njihova vlasništva; kao što je bilo prvo i najvažnije u
kompozicija, oblik, osebujan - ali mehanički unapređivanju zanata i industrije da se osiguraju od raz-
bojništva na cestama. - Kako, uostalom, duhovni proiz
vod ima određenje da ga druge individue shvate i da ga
§69. njihova predstava, sjećanje, mišljenje itd. usvoje, zato nji
hovo ispoljavanje - kojim oni ono naučeno također čine
pospoljivom [otuđivom] stvari (jer učenje ne znači samo
Budući da stjecatelj takvog proizvoda posjeduje punu pamćenjem napamet naučiti riječi - misli drugoga mogu
upotrebu i vrijednost primjerka kao onoga pojedinačnoga, on je se shvatiti samo mišljenjem, a to je po-mišljenje [Nachden
njegov potpuni i slobodni vlasnik kao nečega pojedinačnoga, ken] također i učenje), - ima uvijek13 neki svojevrsni oblik,
premda autor spisa ili pronalazač tehničke sprave ostaje vlasnik tako da oni moć [imovinu]* koja odatle izrasta mogu smat
općeg načina umnožavanja takvih proizvoda i stvari, koji on op rati kao svoje vlasništvo i na osnovu toga braniti svoje pra
ći način nije neposredno pospoljio [otuđio], nego ga sebi može vo na takvu proizvodnju. Širenje znanosti uopće i određe
zadržati kao vlastito pospoljavanje. no naučno zanimanje posebno po svom su određenju i
Ono supstancijalno u piščevu i pronalazačevu pravu dužnosti najodređeniji kod pozitivnih znanosti, učenja ne
ne valja tražiti prvenstveno u tome što on pri otuđivanju ke crkve, pravne nauke itd., ponavljanje misli koje se ut
pojedinačnog primjerka hotimično čini uvjetom da mo vrđuju, koje su uopće već ispoljene i spolja prihvaćene,
gućnost da drugi sada također proizvodi takve produkte dakle i u spisima kojima je svrha to naučno zanimanje i ši
kao stvari, mogućnost koja time dolazi u njegov posjed, ne renje i rasprostranjivanje znanosti. Koliko pak oblik, koji
postane vlasništvom toga drugoga, nego da ostane prona- se nameće u ponavljanom ispoljavanju, preobražava op-
lazačevo vlasništvo. Prvo je pitanje da li je takvo rastavlja stojeće znanstveno blago i pogotovu misli takvih drugih
nje vlasništva stvari od mogućnosti, koja je dana s njome 13
da se ta stvar također proizvodi, dopustivo u pojmu i ne A: »da postane i njeno ospoljenje, cime ona... praviti, ima uvijek.« -
ukida li puno, slobodno vlasništvo (§ 62) - čime tek dolazi Konjektura prema Lassonu
* Vermögen = moć, sposobnost, ali i imovina, imutak. Hegel na nekoli
u proizvoljnost prvog duhovnog proizvođača da tu moguć ko mjesta, pa tako i ovdje, smisleno upotrebljava tu dvoznačnost te rijeci. - Bilj.
nost zadrži za sebe ili da je kao neku vrijednost pospolji prev.
136 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 137
koji su još u spoljašnjem vlasništvu svojih* duhovnih pro mo to što i ukoliko što predstavlja misli - ovu vrijednost -
izvoda, u specijalno duhovno vlasništvo individue koja ne drugu vrijednost, koja u sebe uključuje pomnogostruča-
reproducira, i koliko joj time daje ili ne daje pravo da ih vanje - ova vrijednost dalja imovina -
također učini svojim spoljašnjim vlasništvom - koliko je Tome pripada moja /ne prećutno nego/ izričito vo
takvo ponavljanje u jednom književnom djelu plagijat, ne lja - ako se otuđuje također i ta strana -
može se označiti tačnim određenjem, a, prema tome, ne Takva proizvodnja u vezi s drugima -
može se utvrditi pravno i zakonski. Plagijat bi stoga morao Uzeti u posjed jest moj rad, vještina - čini ovo moje
biti stvar časti i čast bi ga morala sprečavati. - Zakoni pro spoljašnjim - (bitno) u vezi s drugim ili, to se pridružuje
tiv preštampavanja ispunjavaju stoga svoju svrhu da se neposredno tome -
pravno osigura vlasništvo pisca i izdavača, doduše u odre Kad se ono što je znak predstava proizvodi, prosto je
đenom, ali u veoma ograničenom opsegu. Lakoća kojom u vezi s drugima -
se, u pogledu oblika, nešto može promijeniti ili kojom se, Upotreba - stavlja pred moju volju da se nešto, neka
može pronaći mala modifikacija u velikoj znanosti, u op stvar ima kao vlasništvo; zaposjedanje postaje predstava.
sežnoj teoriji koja je djelo nekoga drugoga, ili već nemo Konačno, (spisateljska proizvodnja) [postati] same pred
gućnost da se u predavanju onoga što je već shvaćeno os stave kao stvari. Način jednog opstanka, posjeda koji se
tane pri riječima začetnika, dovode već za sebe, osim po odnosi prosto na druge - Moje treba da ostane ono spo-
sebnih svrha za koje je nužno takvo ponavljanje, besko ljašnje, vrijednost - za razmjenu - kao imovina.
načnu mnogostrukost promjena, koje stranom vlasništvu
utiskuju više ili manje površan pečat vlastitoga: kao što
stotine i stotine kompendija, izvadaka, zbornika itd., raču • [uz § 69. primjedb. str 78: »u ono što je po svojoj prirodi
nica, geometrija, nabožnih spisa itd. pokazuje kako se ta djeljivo,...«]
kođer svaka misao nekog kritičkog časopisa, almanaha Vrsta i način upotrebe - jedna se vrsta upotrebe us
muza, konverzacionog leksikona itd. odmah može pod is tupa - druga vrsta ne - nasljedni zakup, leno - također
tim ili promijenjenim naslovom ponoviti, ali braniti kao jedna vrsta upotrebe - druga, naime da se to proda, ne. -
nešto vlastito; - čime se piscu ili istraživaču-poduzetniku ali ovo potonje nije vrsta upotrebe - već je vlasništvo vri
upropašćuje ili obostrano slabi, ili čak potpuno uništava jednosti stvari -
dobitak koji mu je obećavalo njegovo djelo ili ideja. No Zakoni protiv preštampavanja - a/ Zaštita pisca i iz
što se tiče djelovanja časti protiv plagijata, pri tome pada davača - njihovi posrednici zajednički protiv preštampa
u oči da se više ne čuje izraz plagijat ili čak učena krađa - vanja - β/ izdavač spram preštampavača kao spram publi
bilo da je čast učinila svoje da se plagijat potisne ili da je ke. Zajedničko vlasništvo nacije - svaki može to preštam-
on prestao biti nečastan i da je iščezao osjećaj ο tome, bilo pavati - privilegij - Zbrinjavanje, osiguravanje izdavačkih
da neka idejica i promjena nekog vanjskog oblika sebe poslova -
kao originalitet i samostalno produciranje tako visoko oc
jenjuje da i ne dopušta da se u njoj pojavi pomisao ο pla • [uz § 69 primjed. str. 78 i dalje]
gijatu. Najveći dio njemačke literature postao je fabrikant-
stvo, čista industrija.
• [uz §69] • [uz § 69 primjed. str. 79]
To je dvostruko određenje - iskorišćavanje - što je Almanah muza, geometrija nije nikakva posebna po
direktno određenje prodaje jednog primjerka? Prodaje sa- misao, - svakom je, dakle, dopušteno da eksploatira takvu
* [u rukopisu:] svojih, tj. onih. - Bilj. njem. izd. pomisao.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 1 3 9
138
Učene novine - Jutarnji, večernji listovi. Svi bogovi i Nazor specijalne individue - isto osuditi kao i kod
božice - muze, Minerva, Hermes - pomisao. svakog zločinstva - čovjek loše odgojen, nedostatak, nešto
odbojno u njegovoj spoljašnjosti, manirama - često u sebi
ozlojeđen - psihološko opisivanje - npr. »gostioničar kod
Sunca« - u Schillern.
§70. To se, dakako, može razumjeti, ali ne opravdati -
Dodatak. Pojedinačna osoba je svakako nešto podređeno,
Obuhvatni totalitet spoljašnje djelatnosti, život, spram što se mora posvetiti običajnoj cjelini. Ako stoga država zahtije
personalnosti koja je sama ova i neposredna, nije ništa spoljaš va život onda ga individua mora dati, ali smije li čovjek sam se
nje. Otuđivanje ili žrtvovanje života jest, štaviše, ono suprotno bi oduzeti život? Ovo samoubojstvo može se prije svega smatra
od opstanka ove personalnosti. Stoga ja za to otuđivanje uopće ti hrabrošću, ali kao loša hrabrost krojača i služavki. To se zatim
nemam nikakva prava, a samo običajnosna ideja, u koju je ova može promatrati ponovo kao nesreća, ako tome vodi rastrganost
neposredno pojedinačna personalnost po sebi utonula i koja je onog unutarnjeg. Ali, glavno pitanje je: imam li na to pravo?
njena zbiljska moć, ima pravo na to, tako da je, kao što je život Odgovor će biti da ja kao ova individua nisam gospodar svoga
kao takav neposredan, i smrt njegov neposredni negativitet, a života jer obuhvatni totalitet djelatnosti, život, jest protiv osob
zato se ona spolja, kao stvar prirode ili u službi ideje, mora pri nosti koja je sama ovo neposredno, ništa spoljašnje. Ako se dak
miti iz tuđe ruke. le govori ο nekom pravu koje osoba ima nad svojim životom,
• [uz § 70] onda je to jedna protivrječnost, jer bi to značilo da osoba ima
a/ Bijeda, čista, apstraktna nesreća - nesreća kao pravo nad sobom. Ali ona ga nema jer ona ne stoji iznad sebe i
takva β/ Sramota; ovaj subjekt previsok. ne može sobom upravljati. Kada se Herkul zapalio, kada se
Gubitak - Brut bacio na svoj mač, onda je to ponašanje heroja protiv svoje
personalnosti; ali kada se radi ο jednostavnom pravu da sebe
a/ spoljašnje mogućnosti staleža, časti ubijemo onda se to može poricati i herojima.
- može biti veoma ograničene vrste - Werhter
β/ republike, Rima;
γ/ užitka - interes od užitka - blazirani Englez
δ dobre savjesti - zločinstvom - Prijelaz od vlasnika k ugovoru
Prosuđivanje - a/ da li je pravno dopušteno - ß/ da
li je običajnosno dopušteno - oteti se nesreći, sramoti,
oduzimanju časti - i to nezasluženome - §71.
Ako se čovjek spusti u tu dubinu - da svoj život, či
tav opseg, dovodi do uspoređivanja i suprotstavljanja, te Opstanak je kao određeni bitak bitno bitak za drugo (vidi
stavljanja u pitanje - onda time nastupa zahtjev đa se on gore bilj. uz § 48); vlasništvo, s obzirom da je ono opstanak kao
spusti također u dubinu svog duha, prije nego što sudi spoljašnja stvar, jest za druge spoljašnjosti i u njihovoj vezi nuž
ovaj život nema nikakve vrijednosti. - Ako u njemu* ništa nost i slučajnost. No kao opstanak volje ono je, kao za drugo,
ne opstoji čime bi mu on** mogao pribaviti neku vrijed samo za volju jedne druge osobe. Taj je odnos volje prema volji
nost - onda on stoji na podređenom stupnju svoje običaj- vlastito i istinsko tlo na kojemu sloboda opstoji. To posredova
nosne svijesti. nje da se vlasništvo nema samo s pomoću neke stvari i moje
* Tj. u životu. - Bilj. red. subjektivne volje nego isto tako s pomoću jedne druge volje, i
** Tj. čovjek. - Bilj. red.
140 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 141
da se ono, prema tome, može imati u jednoj zajedničkoj volji, Čast - Hanibal, Katon, Brut - velike individue - ova
sačinjava sferu ugovora. treba da bude izdvojena - ovim okolnostima koje ih obeš-
čašćuju - pravo časti individualiteta spram ovih okolnosti
Po umu je tako nužno da ljudi ulaze u ugovorne od - čast - spram mene u ovim okolnostima.
nose - da poklanjaju, mijenjaju, trguju itd. - kao što je Herkul sebe spaljuje na lomači - otrovan Dejaniri-
nužno da posjeduju vlasništvo (§ 45, bilj.)· Ako je za njiho nom odjećom - preuzima sam sudbinu -
vu svijest potreba uopće, blagonaklonost, iskorišćavanje Ako se steklo jedno istinski visoko pravo, ove okol
itd. ono što ih vodi ugovorima, onda je to po sebi um, nai nosti nisu mu adekvatne, isuviše neprimjerene - heroj -
me ideja realnog, (tj. samo u volji opstojećeg) opstanka svaki sebe čini takvim herojem -
slobodne personalnosti. - Ugovor pretpostavlja da se oni Natežu se u suprotnostima
koji stupaju u nj priznaju kao osobe i vlasnici; kako je on a/ Bijednik koji ne zaslužuje da živi - koji je isuviše
odnos objektivnog duha, to je u njemu već sadržan i pre bijedan za ovaj život - ovaj život je nešto bolje nego što ti
tpostavljen momenat priznavanja (usporedi §§ 35 i 57 zaslužuješ - β/ Visoki, ovoga života ovaj život - stalež -
bilj.). ove okolnosti - nije dostojan - i suviše sam savršen - ovaj
moj život je ono odlično - Takva taština, oholost -
• [uz §71] Hrabrost - više dužnosti - General na čelu - baca se
Uvijek se viša predstava - svrha - suprotstavlja živo na neprijatelja, biva ubijen - francuski brodski kapetani -
tu - veza s moralitetom - kod samoubojstva - viša ideja, u kod Isle de France (?) dopustili su da ih ubiju - to nije
kojoj ja sebe činim sucem - ono što se od njih zahtijeva -
Hrabrost - nekog krojača, sluškinje, sluge; - Nedos Nesreća uopće - nije mogla izdržati život. No drugo
tatak, oskudnost sve do urođene [?] lijenosti - hrabrost sa je pažnja, poštivanje.
mo kao spram nečega [?] strašnoga - velikoga - moćnoga
- tj. ovdje spram moje veličine, - moje savršenosti - Bi • [uz § 71 primjed.]
jednik se ubija, djevojka koja ima dijete ne zna sebi pomo Prijelaz
ći, ne može podnijeti sramotu - nepriličnost koja ne treba a/ Ja ostajem vlasnik - onoga općega - napuštan
da se dogodi - nizašto se poštuje kao nešto veliko - ali posebno
Werther, inače uvelike misaon, uvelike osjećajan čovjek -
β/ Općenitost kao zajedničkih volja - nad posebnim
tj. njegova veličina, kojom on treba da ovlada - To je isto
- vrijednost se nalazi u onome posebnome -
- on je zapleten u svoj osjećaj, svoj položaj - takva ljubav,
takav prirodni osjećaj treba da bude zadovoljen*** - tre γ/ Razmjena - proces - Stjecanje neke stvari koja
ba da ima viši interes u sebi - ne zna sebi pomoći - to je to pripada nekoj drugoj p[osebnoj] volji.
isto, šupljost, praznina života, duha - ono negativno - a/ Opstanak slobode - stvar moja
spram potrebe interesa - b/ No stvar je posebna - ukidanje njene posebnosti
je - a/ ovu ja mogu sebi samo prisvojiti upotrebom - nje
Ja sam gospodar moga života - svaki drugi isto tako nim uništenjem - β/ ukidanjem njene posebnosti - otuđe
- Hobbes: svatko može drugoga ubiti - stoga (su) svi ljudi njem
isti - Ja imam jedino istinski sud - Svatko sebi stvara neki
sud da li ja zaslužujem da živim [Karl.L.] - Nitko i ništa - U jednom i u drugom slučaju nisam ja više vlasnik. -
bijednik - da li sam ja to - treba samo da ja imam istinski Ostaje protivurječje da neposredna stvar treba da bude
sud. U najmanju ruku ja. moje vlasništvo; - a ipak ja treba da budem vlasnik, moja
***[iznad toga:] udovice u istočnoj Indiji sloboda da ima opstanak -
APSTRAKTNO PRAVO 143
142 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
• [uz §73]
§72.
Otuđenje mojeg vlasništva - tj. ne posebne stvari -
Vlasništvo čija strana opstanka ili spoljašnjosti nije više to nije otuđenje moje volje - tj. ne strane po kojoj vlasniš
tvo pripada meni kao slobodnoj volji, -
samo stvar nego sadržava u sebi moment jedne (a time i druge) Da sam ja sebi kao slobodnoj volji objektivan - tj.
volje ostvaruje se ugovorom - kao procesom u kojemu se prika kao druga slobodna volja.
zuje i izmiruje protivurječje da ja jesam i ostajem utoliko za me Istinsko otuđenje volje - njeno objektiviranje
ne vlasnik koji bitkuje za sebe i koji isključuje drugu volju, uko-
APSTRAKTNO PRAVO
144 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 145
Otuđenje u kojemu ja ostajem vlasnik - i njegovo ma državna prava i državne dužnosti smatrali i branili kao
održanje kod mene neposredno privatno vlasništvo posebnih individua spram
Ovaj pojam, određenost ove sfere. Isto tako vratiti prava vladara i države, tako su se u jednom novijem vre
mene menskom periodu prava kneza ili države smatrala predme
tima ugovora i osnovana na njemu kao nešto prosto zajed
ničko volje i kao nešto što je proizišlo iz proizvoljnosti
onih koji su sjedinjeni u jednu državu. - Ukoliko su, s jed
§74. ne strane, različita oba ona stajališta, utoliko im je zajed
ničko što su određenja privatnog vlasništva prenijeli u sfe
Taj je odnos, dakle, posredovanje jedne volje, koja je ru koja je sasvim druge i više prirode. - Vidi dolje: običaj-
identična u apsolutnoj razlici vlasnika koji za sebe bitkuju, pa nost i država.
sadržava da svaki voljom svojom i voljom drugoga prestaje biti
vlasnik, da to ostaje i da to postaje - posredovanje volje da se
• [uz § 75 primjed.]
napusti jedno i to pojedinačno vlasništvo i volje da se jedno tak
Čitav prijelaz - starijeg u novo vrijeme - okreće se
vo vlasništvo, dakle vlasništvo nekoga drugoga, primi, i to u
ovdje - revolucija u svijetu - tj. ne naprosto neka glasna -
identičnoj vezi tako da jedno htijenje postaje odluka samo uko revolucija koju su doživjele sve države.
liko opstoji drugo htijenje.
Država, opće, misao, svrha koja je po sebi i za sebe.
- Ne više kneževsko privatno vlasništvo, kneževsko privat
§75. no pravo - filozofski kralj - Državna dobra postala su
državno vlasništvo - pravednost - ne patrimonijalna sud
ska vlast: pojedinac je sebe zaštitio - Porez na ugovore po
Budući da se oba dijela što se kontrahiraju međusobno jedinaca: kamate, gilte - nego opće mjerilo. Razdjeljivanje
odnose kao neposredne samostalne osobe, ugovor polazi a/ od općega, ne posebna obaveznost plemstva - nego svih.
proizvoljnosti; pY identična volja, koja ugovorom počinje da
opstoji, samo je jedna s pomoću njih postavljena, prema tome Fridrih II - filozofski kralj - ne treba da se poštuju
samo zajednička, a ne po sebi i za sebe opća; γ/ predmet je ugo posebna prava i privilegiji - Njemačka državna konstituci
vora pojedinačna spoljašnja stvar, jer je samo takva podvrgnuta ja - Gosp. von Haller naprotiv - kod Fridriha II važilo je
njihovoj zgoljnoj proizvoljnosti da je otuđe (§ 65. i dalje). to kao domišljanje, oduševljenje umjetnosti, despotizam
Stoga se pod pojam ugovora ne može supsumirati itd., pa su ga se bojali - imponirao je svojim djelima i ka
rakterom. - Sasvim novo gledište u svijetu - postavljeno u
brak; ta ja supsumcija u svojoj - sramoti, mora se reći, - zbiljnosti.
postavljena kod Kanta (»Metafiz. počela pravne nauke,
14
str. 106 i dalje«). - Isto tako ne leži priroda države u ugo - Prije toga deduct, posjed -
vornom odnosu, bilo da se država uzima kao ugovor svih U novije vrijeme mijenja se ugovor; - jednostrana
sa svima, ili kao ugovor tih sviju s vladarom i vladom. - volja, nikakvo pravo - nego sila - onaj je ugovor odavna
Miješanje toga, kao i odnosa privatnog vlasništva uopće, u učinjen - Ne, kazali biste vi, to nije ugovor, nego sila - tek
državni odnos proizvelo je najveće poremećaje u držav sada ustanovljen ugovorni odnos - stari - nas ne veže -
nom pravu i zbiljnosti. Kao što su se u ranijim razdoblji- Svakako, ο stvarima, također ο potomcima - Sada ugovor
ne stvar posebne volje, ako se pokorava - odmah opov
14
»Metafizika ćudoređa«, I dio, § 24-27. - Bilj. njem. izd. rgnut u podvrgavanju majoritetu.
10 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
146 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
APSTRAKTNO PRAVO 147
ιο·
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 149
148
ß/ § 77 Dvovrsno ispoljavanje volje - onog puko spoljašnjeg, tako u ugovoru imamo diferenciju izme
Stipulacija se tako supsumira pod ugovor - obrnuto, đu zajedničke volje kao sporazuma i posebne volje kao izvrša
ugovor također pod obligaciju - ovo podijeljeno u a/ vanja. U prirodi ugovora leži da se ispoljava zajednička kao i
Ugovor iz jednog licit, postupka, ß/ obaveznost iz zločin posebna volja, jer se ovdje volja odnosi prema volji. Sporazum,
stva, neprava... [?] koji se manifestira u jednom znaku, i izvršenje stoga su kod ob
razovanih naroda razdvojeni, dok se kod primitivnih naroda
mogu poklapati. U šumama Cejlona postoji jedan trgovački na
rod koji polaže svoje vlasništvo i mirno čeka dok ne dođu drugi
§78. da svoje stave nasuprot: ovdje nijemo izjašnjavanje volje nije
različito od izvršavanja.
Razlika između vlasništva i posjeda, supstancijalne i spo-
ljašnje strane (§ 45), postaje u ugovoru razlikom između opće
volje kao sporazuma i njegova ozbiljenja s pomoću izvršavanja.
Onaj ostvareni sporazum, za sebe različit od izvršavanja, jest ne §79.
što predstavljeno, čemu stoga, po svojstvenom načinu opstanka
predstava u znakovima (Enciklopedija filozof, znanosti, §§ 379, Stipulacija sadržava stranu volje, stoga ono supstancijalno
i dalje15, valja dati poseban opstanak, u izrazu stipulacije s po pravnoga u ugovoru spram kojega, ukoliko ugovor još nije ispu
moću formalnosti pokreta i drugih simboličkih radnja, posebno njen, još opstojeći posjed za sebe jest samo ono spoljašnje, što
u određenom objašnjenju govorom, tom duhovne predstave ima svoje određenje samo u onoj strani*. Stipulacijom sam na
nadstojnijem elementu. pustio vlasništvo i posebnu proizvoljnost nad njim, pa je već po
stalo vlasništvo drugoga; ja sam stoga njome neposredno prav
Stipulacija je prema tom određenju, doduše, oblik no obavezan na izvršavanje.
kojim u ugovoru sklopljeni sadržaj tek kao predstavljeni
ima svoj opstanak. No predstavljanje je samo oblik, pa ne Razlika između pukog obećanja i ugovora leži u to
ma taj smisao kao da bi time sadržaj bio još nešto subjek me što je u onom to što ja želim pokloniti, činiti, izvršiti iz
tivno što bi ovako ili onako valjalo željeti i htjeti, nego je govoreno kao nešto buduće i ostaje još subjektivno odre
sadržaj sklapanje koje je ο tome izvršeno voljom. đenje moje volje, koje ja, prema tome, mogu još promije
niti. Stipulacija ugovora, naprotiv, već je sama opstanak
• [uz §78] moje voljne odluke u tom smislu da sam ja svoju stvar ti
- Razlika između vlasništva i posjeda, supstancijalne me otuđio pa je sada prestala da bude moje vlasništvo i da
i spoljašnje strane - također vrijednost - i specifična stvar - je već priznajem kao vlasništvo drugoga. Rimsko je razli
kovanje između pactum i contractus loše, Fichte16 je jed
Volja - kao zajednička po sebi - posebna volja od nom ustvrdio da obaveznost držati se ugovora otpočinje
toga različita. za mene tek s početnim izvršavanjem drugoga, jer sam ja
prije izvršavanja u neizvjesnosti ο tome da li je drugi mis
Volja kao takva, kao ono unutrašnje - spoljašnje uči
lio ozbiljno svojom izjavom; obaveznost prije izvršavanja
njena spram jedne druge volje. - Volja ima posla s voljom. bila bi stoga samo moralne, a ne pravne prirode. Samo što
Dodatak. Kao što smo u učenju ο vlasništvu imali razliku
* Volje. - Bilj. red.
između vlasništva i posjeda, između onog supstancijalnog i 16
Prilozi za ispravljanje sudova publike ο francuskoj revoluciji. - Sveuk.
djela VI, str. 111. i dalje. - Bilj. njem. izd.
" 3. izdanje, § 458 i dalje - Bilj. njem. izd.
150 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 151
izjava stipulacije nije izjava uopće, nego sadržava ostvare više samo subjektivno; - nego postupak - postavljen izvan
nu zajedničku volju, u kojoj se ukinula proizvoljnost ras mene -
položenja i njezine promjene. Stoga se ne radi ο moguć Stvar poslije (post.) kontrakta moja -
nosti da li je drugi bio ili postao unutarnje drukčije raspo Moje vlasništvo a/ moje volje β/ mojeg posjeda -
ložen, nego da li on ima na to pravo. Ako drugi i otpočne ona strana otuđena - stipulacija;
izvršavati, ostaje mi isto tako proizvoljnost neprava. Onaj
Teškoća leži, ili je ležala - u razlici izjave - naime,
nazor pokazuje isto tako svoju ništetnost time što bi ono
da moja volja - prije izjave kao izvršavanja - treba da je
pravno ugovora bilo postavljeno u lošu beskonačnost, pro
unutarnja, subjektivna, s moje strane, dakle, podobna da
ces u beskonačno, u beskonačnu djeljivost vremena, mate
se mijenja; - samo mnjenje - Slično se javlja poziv na po
rije djelanja itd. Opstanak što ga volja ima u formalnosti
bunu, klevetanje, psovanje - da je samo mnjenje koje sam
pokreta, ili u za sebe određenom govoru, potpuni je opsta
ja iskazao, - i to također samo riječima - kretanje zraka,
nak volje, već kao intelektualne, čije je izvršavanje samo
vjetar koji se već razletio kao što sam ga učinio - što ostaje
posljedica. - Ne mijenja, uostalom, ništa na stvari što u
- samo ono unutarnje i moje mnjenje, subjektivno, koje
pozitivnom pravu opstoje takozvani realni kontrakti, za
ostaje samo moje.
razliku od takozvanih konsenzualnih* kontrakata, u smis
lu da se oni smatraju punovažnima samo ako k pristajanju Takve riječi - su čini i djelovanja - U svijetu pred
pridode zbiljsko izvršavanje (res, traditio rei). Oni su dije stava ne tuče se batinom, ne trguje zlatom, srebrom itd. -
lom posebni slučajevi gdje mene tek ta predaja stavlja u isto tako ne kao ni mjenica, jer je samo riječ, doduše, napi
položaj da sa svoje strane mogu izvršavati, pa se moja oba sana, ali samo na papiru, crnom tintom - zauzima posve
veza da izvršim odnosi samo na stvar ukoliko je dobijem u mjesto novca, kao što novac mjesto robe - ne samo mjesto
. ruke, kao kod pozajmice, zajmovnog ugovora i depozita nego su zbog svog sadržaja punovažni novac i vrijednost.
(Što također može biti slučaj i kod drugih ugovora); - Različita prava - na ispunjavanje i izvršavanje - po
okolnost koja se ne tiče prirode odnosa stipulacije prema put akcija - koje su bile postavljene - žalosno, kljasto raz
izvršavanju, nego se tiče načina izvršavanja - a dijelom sti- likovanje - konačno zajedno, srušeni - besmislenost - tj.
puliranje u jednom ugovoru ostaje uopće prepušteno pro ono opće nije istaknuto -
izvoljnosti da nečija obaveznost za izvršavanje ne leži u sa Pactum je rimski ugovor - djelomice sličan pukom
mom ugovoru kao takvome, nego bi trebalo da je ovisna obećanju - od kojega se, međutim, odvaja stipulacija - sti
tek ο izvršavanju drugoga. pulacija, naime, kao svečani ceremonijal; - ipak su pretor-
sko pravo, malo po malo i, konačno, Justinijan ukinuli tu
razliku; Thibaut, (Theorie der logischen Auslegung des ro
• [uz §79] mischen Rechts, 1799), v. str. 125.
Moja je volja vezana, zajednička volja - postavljena - Fichte - isto tako u starijem rimskom pravu -:
u jedno s voljom dwgoga - da jedinstvo ima realitet - a/ »kod nenavedenih kontrakata (tj. posebnih vrsta koje nisu
Izvršavanjem - ß/ Stipulacijom - načinom volje kao neče navedene u civilnom pravu) obaveznost se gradila prosto
ga duhovnoga s pomoću znaka - riječ, kretnja, pismo; ce na izvršavanju koje se zbilo; ali time je bio obavezan samo
remonijal, iscrpnost, rukovanje - zajednička je volja ovdje primalac; taj je mogao, dakle, akciju usmjeriti na ispunja
za oboje - moja volja ne više subjektivno za mene. Što je vanje; ali on je također mogao, sve dok nije uslijedila pro
ovdje, otuđenje je moje volje i njeno povezivanje s jednom tuusluga ili primalac u ispunjenju ugovora nije učinio ni
drugom; ja sam tom otuđenju dao opstanak, tako da nije kakve primjene, koje su jednake primanju - zahtijevati na
trag dano, naprosto zbog toga što se predomislio«. Thiba
* Ugovori koji nastaju suglasnošću volje. - Bilj. prev. ut, (1. c.) str. 124.
152 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 153
sporazumu koji bi izvršavanje osiguralo. Poseban način zalaga volje - kao volja - Volja se odnosi prema sebi samoj kao
nja je jamstvo kod kojeg neko ulaže svoje obećanje, svoj kredit volja. Pravo kao pravo; k ovom razvijanje određenja pra
za moje izvršenje. Ovdje se kroz osobu izvršava ono šta se kod va - tj. pravo postavljeno, ne ovo pojedinačno, nego pravo
zalaganja samo stvarno događa. u svojoj općenitosti - tj. s ukidanjem posebnog interesa -
u subjektivnoj volji - i kao u nekoj posebnoj stvari; nego
radi se ο pravu kao takvome. - Ovo tlo, ovaj opstanak jest
subjektivna volja - da se htjelo pravo kao takvo - uopće,
§81. da se hoće opstanak volje da bi bilo pravo realizirano. - Ja
imam vlasništvo, tj. ovu i onu stvar; Ja hoću ovu stvar -
U međusobnom odnosu neposrednih osoba njihova je vo ovaj posebni sadržaj - ali sad postaje posebni sadržaj sa
lja uopće isto tako po sebi identična i od njih u ugovoru zajed mo pravo.
nički postavljena kao što je i posebna. Zato što su one neposred Ovdje polazište - zajednička volja - Vlasništvo je
ne osobe, slučajno je da li je njihova posebna volja u skladu s slučajno, spoljašnje - dovde samo prohtjev ili bilo koja
voljom koja bitkuje po sebi i koja s pomoću one ima svoju eg spoljašnja slučajnost da mogu imati ovo ili ono, - u priro
zistenciju. Kao posebna, za sebe različita od opće, nastupa ona di, - ili da li slučajna volja nekoga drugoga meni želi pre
u proizvoljnosti i slučajnosti uvida i htijenja protiv onoga što je pustiti stvar - ova njegova samovolja pogađa, međutim,
po sebi pravo - ne pravo. samo posebnu stvar, pogađa moj prohtjev da li hoće ovaj
Prijelaz k nepravu sačinjava logičku višu nužnost: da zadovoljiti ili ne - još ne pravo kao takvo - On nema ni
su momenti pojma - ovdje pravo po sebi, ili volja kao op kakvo apsolutno pravo da bude zadovoljen - tj. opstanak
ća i pravo u svojoj egzistenciji, koje je upravo posebnost prohtjeva kao takvog nije opstanak volje -
volje - postavljeni kao za sebe različiti, što pripaila ap No sada - moje pravo kao takvo - tj. opstanak moje
straktnom realitetu pojma. - No ova posebnost volje je za volje ne sadržava naprosto neku stvar - nego volju nekoga
sebe proizvoljnost i slučajnost, koju sam ja napustio u drugoga -
ugovoru samo kao proizvoljnost ο jednoj pojedinačnoj Tako, volja u odnosu prema nekoj volji -
stvari, a ne kao proizvoljnost i slučajnost same volje. Ovdje počinje elemenat koji vodi k stajalištu morali
teta - jer moralitet je unutrašnjost volje - tj. volja koja se
• [uz §81] be hoće; - Volja sebi samoj predmet - ali moralitet kao za
Razlika opće volje prava od posebne volje. U ugovo sebe - u sebe vraćena volja -
ru se ispoljava pravo za sebe - spram posebne volje, po Ovdje ponajprije odnos volje spram volje, ali prema
stavlja se kao određeno razlučeno od posebnoga. jednoj drugoj volji, jer neposredna razlika volje od sebe
Opstanak volje kao opće spram posebne - same kao takve jest kao volja nekoga drugoga.
Ono što je stipulirano u ugovoru jest pravo - kao Uopće pravo - po - sebi - spram slučajne volje;
takvo, tj. u općem određenju. Vrijednost i zajednička volja - oboje slučajna opće
Prijelaz, a/ Određenje - opće volje, samo tek kao nitost. Ono povezano i ono što povezuje - u objema volja
postavljeno; izvršavanje nužna posljedica - ali isto tako ma - jest to da je u njima biće po sebi* - pravo po sebi -
zavisna od proizvoljnosti - tj. uopće opstanak volje - oboje su se u ugovoru ne samo
To je meni predmetno - moja pojedinačna volja kao odrekli svoje posebne volje nego također pretpostavili da
opstanak, i to u jednoj drugoj volji i putem nje - Dakle važi opstanak volje uopće - pravo u toj stvari - to je unu-
pravo - ali ovaj opstanak - kao volja - samo slučajno, sa
mo određenje zajedničkosti - β/ treba da bude opstanak * Biće po sebi - das Ansichseiende. - Bilj. prev.
APSTRAKTNO PRAVO
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 159
158
stanak, posebna volja, neposredno, tj. slučajno poklapaju, ide u
tarnja bitna pretpostavka - Kidanje ugovora, neizvršava nepravu dalje, do privida - do suprotstavljanja prava po sebi i
nje je protiv prava uopće - tj. ne samo protiv moje poseb posebne volje u kojoj to postaje posebnim pravom. Istina je tog
ne volje kao posebne; - Priznanje ne samo što je ona u po privida, međutim, da je on ništavan i da se pravo uspostavlja ne
sjedu, - već njene volje kao takve - u stipulaciji - stoga je giranjem te njegove negacije, kojim se procesom njegova posre
izvanredno važan uvid u prirodu stipulacije, da se ugovor dovanja da se iz svoje negacije vrati k sebi određuju kao ono
kao stipuliran smatra važećim, jer u tome opstanak kao zbiljsko i važeće, jer je ono ponajprije bilo samo po sebi i nešto
volje duhovnog opstanka - tako pravo uopće - neposredno.
Apstraktni spoljašnji opstanak volje, ne puki empi
rijski, jer se u svojoj vlasti, i on će se braniti (- divlji naro • [uz §82]
di, Mauri, samo ta vrsta straha - refleksije lukavstva, do Činjenje važećim prava po sebi -
bitka, koristi, možda i religije, ljudskosti) - otuda toliko Ja ostajem vlasnik spram neprava - Ja empirijski
važno da narodi dođu do ugovornog odnosa unutar sebe i imam ovo određenje ujedno kao slučajno - njegova je pri
spram drugih - roda, međutim, ono; bitni subjekt [nije] sada pojedinačna
Dodatak. U ugovoru smo imali odnos dviju volja kao jed ličnost, nego pravo po sebi -
ne zajedničke. Ali ova identična volja samo je relativno opća, Posebna volja, jer volja također pravo - opstanak
postavljena opća volja i time još u suprotnosti prema posebnim volje, slobode.
voljama. U ugovoru, u sporazumu, leži svakako pravo da se za Posebnost - nužna - pada u slučajno, proizvoljnost
htijeva izvršenje; Ali ovo je opet stvar posebne volje koja kao - tačka gdje započinje moralitet, krivnja
takva može djelovati uprkos pravu koje postoji po sebi. Ovdje Nužnost nije suprotstavljena krivnji - ona isključivo.
se dakle pomalja negacija koja je ranije već ležala u volji koja Privid - postavljanje općeg - kao neko posebnoga -
postoji po sebi, a ova negacija je upravo nepravo. Opći tok je da što se obistinjuje ukidanjem posebne volje prema sebi.
se volja očisti od njene neposrednosti i tako iz njenog zajedniš
tva izazove posebnost koja nastupa protiv njega. U ugovoru oni Podatak. Pravo po sebi, opća volja kao bitno određena
koji se sporazumijevaju još zadržavaju svoje posebne volje, ugo kroz posebnu volju, u odnosu je na nešto nebitno. To je odnos
vor, dakle, još nije izvan stupnja samovolje i time ostaje izručen suštine prema njenoj pojavi. Ako je pojava primjerena i suštini,
nepravu. onda ona, viđena s druge strane, njoj opet nije primjerena, jer
pojava je stupanja slučajnosti, suština u odnosu na nebitno. Ali
u nepravu pojava napreduje do privida. Privid je postojanje ko
je je neprimjereno suštini, prazno odvajanje i postavljenost suš
Treći odsjek tine, tako da je ona oboma razlika kao različitost. Privid je stoga
ono neistinito koje iščezava, tako što hoće da bude za sebe, a na
ovom iščezavanju suština se pokazala kao suština, to znači kao
NEPRAVO moć privida. Suština je negirala svoju negaciju i tako je ono što
je osnaženo. Nepravo je jedan takav privid i kroz njegovo išče
zavanje pravo sadržava određenje nečeg čvrstog i važećeg. Ono
§82. što smo upravo nazvali suštinom jest pravo po sebi, nasuprot če
mu se posebna volja ukida kao neistinita. Ako je ono ranije ima
U ugovoru je pravo po sebi kao nešto postavljeno, njegova lo samo neposredni bitak, onda ono sada postaje zbiljsko time
unutarnja općenitost kao nešto zajedničko proizvoljnosti i po što se vraća iz svoje negacije; jer, zbiljnost je ono što djeluje i
sebne volje. Ta pojava prava, u kojemu se ono i njegov bitni op-
160 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 161
što sebe sadrži u svom drugobitku, dok je ono neposredno pri A. Nepristrano nepravo
jemčivo za negaciju.
§84.
§83.
Zaposjedanje [§ 54] i ugovor za sebe i po svojim posebnim
Pravo, koje kao nešto posebno i stoga raznoliko spram vrstama, ponajprije različite izjave i posljedice moje volje uop
svoje općenitosti što po sebi bitkuje i jednostavnosti dobiva ob će, jesu u odnosu prema priznavanju drugih pravni razlozi, jer
lik privida, jest takav privid dijelom po sebi ili neposredno, dije je volja ono u sebi opće. U njihovoj međusobnoj raznolikosti i
lom se ono po subjektu postavlja kao privid, dijelom kao upra spoljašnjosti18 leži da oni u pogledu jedne te iste stvari mogu
vo ništavno - nepristrano ili građansko nepravo, prijevara i zlo pripadati različitim osobama, od kojih svaka iz svojih posebnih
činstvo. pravnih razloga smatra stvar svojim vlasništvom; time nastaju
pravne kolizije.
• [uz §83]
a/ Nepristrano nepravo: Priznanje prava - važi me
• [uz § 84]
ni kao pravo za sebe - nepravo po sebi.
a/ Pravni razlog je privid; β/ Pravo po sebi je privid
β/ Nepravo koje je za sebe ujedno još pravo - važi γ/ Pravo jest kao privid - tako da bi bio privid postavljen
drugome, ne meni - privid prava, privid prigovora drugo- kao ništavno postavljen - kao pravo; Privid se čini kao
ga· pravo -
γ/ po sebi i za sebe - važi pravo za oboje; i nepravo. Razlog - ono bitno - različitost takvog bitnoga -
a/ Nepravo kao pravo - je pravo za mene - Svatko prava uopće - do sada različiti načini supsumcije -
hoće općenito pravo - drži pravo drugoga kao privid - po Razlog jest kao privid; - Razlog, strana posebnosti,
sebi je privid kao razlučeno postavljen od prava po sebi
β/ Pravo kao privid samo za druge Oboje hoće pravo, priznati da pravo treba da bude.
γ/ Nepravo po sebi i za sebe, također ne kao privid
- važi kao nepravo za oboje -
Dodatak. Nepravo je dakle privid suštine koji se postavlja
§85.
kao samostalan. Ako je privid samo po sebi a ne i za sebe, to
znači, nepravo mi važi za pravo, onda je ono ovdje nepristrasno.
Privid je ovdje za pravo ali ne za mene. Drugo nepravo je preva- Ta kolizija, u kojoj se stvar traži iz jednog pravnog razloga
ra. Ovdje nepravo nije privid za pravo po sebi, nego se događa i koja sačinjava sferu građanskog pravnog spora, sadržava pri
tako da ja drugom poturam neki privid. Time što ja varam, pra znavanje prava kao onoga općega i odlučujućega, tako da stvar
vo je za mene privid. U prvom slučaju za pravo je nepravo bilo treba da pripadne onome koji ima na to pravo. Spor se tiče sa
privid. U drugom slučaju je meni samom, kao nepravu, pravo mo supsumcije stvari pod vlasništvo jednoga ili drugoga; - na
samo jedan privid. Treće nepravo konačno je zločin. To je po prosto negativan sud, gdje se u predikatu onoga mojega negira
sebi i za mene nepravo: ali ja ovdje hoću nepravo i ne upotreb samo ono posebno.
ljavam privid prava. Drugi, protiv koga se događa zločin, ne tre
ba da nepravo koje postoji po sebi i za sebe posmatra kao pra 18
U Hegelovu primjerku ispravak: »U njihovoj spoljašnjosti između sebe
vo. Razlika između zločina i prevare je u tome da u prevari u i raznolikosti.« - Bilj. njem. izdav.
formi čina još leži priznavanje prava, što kod zločina nedostaje. 11 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 163
162
§88.
• [uz § 90] Budući da je volja, samo ukoliko opstoji, ideja ili zbiljski
Prethodili su apstraktno nepravo - nepravo u pravu; slobodna i budući da je opstanak, u koji je ona sebe stavila, bi
djelomice negacije, - idealno nepravo - unutarnje u mnje tak slobode, sila ili prisila razara neposredno sebe samu u svom
pojmu kao ispoljavanje neke volje koje ukida ispoljavanje ili
nju, spor - opstanak volje. Sila ili prisila stoga su, apstraktno uzeto, ne-
Realno nepravo - nepravo koje se tiče stvari. pravne.
Zbiljsko nepravo - volje i stvari -
Negacija a/ subjektivne volje drugoga -
β/ objektivne, po sebi bitkujuće volje. • [uz §92/93]
Otuda napad, prisila. Prisila je sila spram prirodnog opstanka, u što je po
Poštivana niti posebna niti opća volja. stavljena volja - ako je ta volja posebna volja spram opće,
- Stvarnost* volje. onda je to po sebi prisila - ili volja je tek po sebi
Preuzeti ovu po sebi bitkujuću volju, koja nije ona
* Stvarnost — Sachlichkeit - Bilj. prev. što zna - javlja se na putu k svjesnoj volji.
APSTRAKTNO PRAVO 167
166 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
Dodatak. Ovdje poglavito treba uzeti u obzir razliku izme Mene ne tretiraju pravnim - ne kao osobu -
đu onog pravnog i moralnog. Kod moralnog, to jest kod reflek Prisila: Židovi su morali u Rimu svake godine saslu
sije u meni, također postoji jedno dvojstvo, jer ono dobro je me šati polemičku propovijed protiv sebe.
ni svrha, i prema ovoj ideji ja sebe trebam odrediti. Postojanje - u Švapskoj su zanesenjaci smatrali cara Napoleo-
onog dobra moja je odluka i ja to ozbiljujem u sebi; ali ovo po na - Mesijom - 1000-godišnje carstvo - nikakvi nameti
stojanje je posve unutarnje i stoga ne može postoj'ati nikakva itd., poslušnost spram vlasti - u tvrđavi zatvoreni i prisilje
prinuda. Državni zakoni ne mogu se, dakle, htjeti protegnuti na ni da posjete propovijed - Zatvorenik stavljen pod opću
ubjeđenje jer u onom moralnom ja jesam za samog sebe i prinu prisilu života - dopušteno i zadržano, što pripada uobiča
da ovdje nema smisla. jenom životu; - također prisiljen da jede ukoliko tko želi
sebe moriti glađu.
§95. Lična volja apstraktna; stoga a/ moguće uopće da se
bude prisiljen (s pravom i s nepravom) β/ pravno moguće,
i nužno, ako je ona kao apstraktno ništavna, s pomoću
Prva prisila koju je onaj slobodni izvršio kao silu koja po- subjektivne volje.
vređuje opstanak slobode u njezinu konkretnom smislu, pravo
kao pravo, jest zločinstvo - negativno-beskonačni sud u svom
potpunom smislu (vidi moju »Logiku«, 2. sv., str. 99", kojim se • [uz § 95 primjed.]
ne negira samo ono posebno, supsumcija neke stvari pod moju Više određenje /opstanka/ slobode samo kao ličnost
volju (§ 85), nego ujedno i ono opće, ono beskonačno u predika - više pravo - postaviti također sebe spoljašnje
tu onoga mojega, pravna sposobnost, i to bez posredovanja mog [Uz: »Zločinstvo ima... samo bliže značenje, što se
mnjenja kao u prijevari, (§ 88) te isto tako protiv ovoga - sfera odnosi na ta određenja«] - naime na vlasništvo, kao u po
krivičnog iprava. jedinačnim stvarima - i na tijela, njegove dijelove, život -
Primjena u nekom pozitivnom zakonodavstvu -
Pravo čija je povreda zločinstvo ima, doduše, dosada Na ovim stupnjevima još nema takvih odnosa vlas
samo tek one oblike koje smo vidjeli, a zločinstvo, prema ništva - pravnih obaveza - No zločinstvo uopće povreda
tome, prije svega također samo bliže značenje koje se od po sebi bitkujuće volje, koja pada u jednu stvar - Država
nosi na ta određenja.* No ono supstancijalno u tim oblici je ono običajnosno u zbiljnosti, opst[ojeća] egzistencija -
ma jest ono opće, koje u svom daljem razvoju i oblikova ne u osjećaju, čuvstvu, raspoloženju - kao djelomice poro
nju ostaje isto i otuda isto tako njegova povreda, zločin dica - nemajući nekakve dovršenosti, što počiva na njoj,
stvo, prema njegovu pojmu. Stoga se i određenje koje se kolebljiva, neodređena - nego izrađena do zbiljskog pri
uzima u obzir u idućem § tiče posebnog, dalje određenog rodnog opstanka - nužnosti, fizičke organizacije - otuda
sadržaja, npr. u krivokletstvu, državnom zločinstvu, falsifi prisila.
ciranju novca i mjenica itd.
• [uz § 95]
§96.
pozitivno beskonačni sud, pojedinačno je pojedinač
no - prazni privid jednog suda kod kojega u predikatu ne
dostaje ono opće - Ukoliko je to opstojeća volja, koja se jedino može povrije
22
diti, ali koja je u opstanku ušla u sferu nekog kvantitativnog op
1. Izd. - 2. izd.: svezak 6, str. 324 i dalje sega, kao i kvalitativnih određenja, pa se, dakle, po tome razli
* [u rukopisu:] naime na vlasništvo, kao u pojedinačnim stvarima - i na
tijelo, njegove dijelove, život kuje, utoliko sačinjava isto tako različitost objektivne strane zlo-
GEORG W I L H E L M FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 171
170
činstava to da li su takav opstanak i njegova određenost uopće Engleskoj) - ne više tako vrijedan kazne, štaviše, drugi na
povrijeđeni u svom cijelom opsegu, dakle u beskonačnosti, koja zor na kaznu
je jednaka svom pojmu (kao u ubojstvu, ropstvu, nasilnom pri Svakako se ni zločinstvo ne smatra više tako visoko -
znavanju neke vjere itd.) ili samo u jednom dijelu, kao i to pre zvjerokradica - još u Engleskoj za to najviša kazna -
ma kojemu je kvantitativnom određenju povrijeđen. Svakako povreda ne tako jaka ako je društvo od nje
sigurno; - ono opće toliko čvrsto da se gotovo ne povre-
Stoički nazor da opstoji samo jedna vrlina i jedan
porok, drakonsko zakonodavstvo, koje svako zločinstvo đuje -
kažnjava smrću, kao i sirovost formalne časti, koja besko Razlika prijevare od pravog zločinstva -
načnu ličnost uvaljuje u svaku povredu, imaju to zajednič Ako takvo zločinstvo ostane nekažnjeno, (ako je)
ko da ostaju pri apstraktnom mišljenju slobodne volje i ovome takvo korišten, onda propada društvo, (i) u njemu
ličnosti pa je ne uzimaju u njenom konkretnom i određe sigurnost vlasništva - (ovo) se tiče spoljašnje - ne unutar
nom opstanku, koji ona mora da ima kao ideja. - Razlika nje nužnosti kazne -
između grabeža i krade odnosi se na ono kvalitativno što Opasnost - Zločinstvo je a/ ova pojedinačna radnja,
je pri onom povrijeđen ja također i kao prisutna svijest, β/ općenitost u sebi - kako kasnije ima veliki efekt s te
dakle kao ova subjektivna beskonačnost, i da je protiv me strane αα/ u spoljašnjem realitetu: zapali se mali komad
ne izvršena osobna sila. - Neka kvalitativna određenja, drveta, izgori čitav grad ββ/ posredovanjem općenitosti u
kao opasnost za javnu sigurnost, imaju svoj razlog u dalje predstavi - grabež na otvorenoj cesti, presijecanje komu
određenim odnosima, ali shvaćena su također češće tek nikacija - krivotvorenje mjenice - γγ/ Strana onoga real
zaobilaznim putem posljedica umjesto iz pojma stvari; - noga ideje kao važeće predstavljena u realitetu: ako prola
kao što je upravo opasnije zločinstvo za sebe u svom ne zi slobodno, onda to smatraju dopuštenim svi (oni) - koji
posrednom svojstvu najteža povreda po opsegu i kvalitetu. gledaju samo na povezanost onoga što po sebi važi prema
- Subjektivni moralni kvalitet odnosi se na višu razliku empirijski važećemu -
ukoliko je neki događaj i djelo uopće radnja i tiče se samo Što važi u svijetu, jest pravo, nama je pravo što važi
njene subjektivne prirode, ο čemu kasnije. drugom; - Jednakost - upravo pretpostavka u državi. -
Moralitet je postojan za sebe spram ovog važenja; ili ne či
• [uz § 96.] Određenost zločinstva - ni pojedinačni slučaj važećim, tj. općenito bitkujućim, ne
Određenost sama je nešto opće - sredina između po go ograničenim na ovu individuu.
jedinačnog i općega - Posebnost - Vrijednost Otuda krađa među moralnim narodom nije tako
opasna - nije zavodnička -
• [uz § 96 primjed.] Subjektivna imputacija, stanje da grabež, zločinstvo
Obrazovanje pobliže određuje ovu razliku, vrijed važi; tj. da se zločinstvo vrši bez srama - zavodnički i op
nost, zločinstvo - pozitivno zakonodavstvo - mnogo neod raštajući, da važi; nasuprot tome, međutim, vršeno s uvje
ređenosti, sumnja - renjem, karakterom, da ono važi, izričito valja pokazati da
Krađa, koliko je velika; ali kvalitativno: provala, sila ne važi.
- krađa poljskih plodova, više povrijeđeno javno povjere Razlika da li da zločinac vrši kao nešto što važi; što
nje i sigurnost. - on čini, treba da važi, ali ono što važi jest priznato, opće-
Promjena u pogledu zločinstva (djecoubojstvo - kra važeće.
đa - 5 ukradenih sousa u Francuskoj, krađa 40 šilinga u Prisila, vid. g. § 93.
APSTRAKTNO PRAVO 173
172 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
Teorija kazne jedna je od materija koje su najlošije ßß/ s njegovom voljom, - jer je zločinac ovo proti-
prošle u pozitivnoj pravnoj nauci novijeg vremena, jer u vurječje u sebi samome - U pojavi -
toj teoriji nije dovoljan razum, nego se u bitnosti radi ο a/ povrijeđeni β/ koji [rukopis prekinut]
pojmu. - Ako se zločinstvo i njegovo ukidanje, koje se Povreda je egzistencija - nepravna - Povreda prava
nadalje određuje kao kazna, smatra uopće samo kao neko gdje ona egzistira kao nešto pozitivno?
zlo, onda se, dakako, može držati nerazumnim htijenje zla Pravo po sebi nije se povrijedilo
prosto zbog toga što već opstoji neko drugo zlo (Klein, Nepravo treba da se ukine: gdje ono egzistira - gdje
Osn. nač. krivičnog prava, § 9 i dalje"). Taj se površni ka se ono može naći? Njegovo je mjesto posebna volja.
rakter nekog zla u različitim teorijama ο kazni, u teoriji ο Pitanje gdje? može ponajprije udariti u oči -
sprečavanju, zastrašivanju, prijetnji, popravljanju itd., pre Posebna volja zločinčeva jest egzistencija zločinstva;
tpostavlja kao ono prvo, a ono, naprotiv, što treba da proi- ona posebna važi, - tj. priznata egzistencija /tj. ne spoljaš-
zade, isto je tako površno određeno kao nešto dobro. No nji, nego od volje postavljeni opstanak - samo se ο takvo
niti se radi prosto ο zlu niti ο ovom ili onom dobru, nego me radi: tvrđeni opstanak, u kojemu je volja afirmativna -
određeno ο nepravu i pravednosti. Onim se površnim gle strana onoga unutrašnjega - pravo/. Volju samu možemo
dištima" stavlja na stranu objektivno promatranje praved shvatiti samo kao egzistentnu, po njenoj tjelesnoj strani, ti
nosti, koje je prvo i supstancijalno gledište kod zločinstva, jelo i život, spoljašnja sloboda prema prostoru.
te po sebi slijedi da postaje bitnim moralno gledište, sub Sva iz drugih uzeta određenja kazne ne tiču se volje
jektivna strana zločinstva, pomiješana s trivijalnim psiho čina, kao njegove volje - zao čovjeka popraviti - njegovu
loškim predstavama ο razdraženosti i snazi osjetilnih po- opću zlu volju - ne njegovu u ovom činu, kao u ovome
buda protiv uma, ο psihološkoj prisili i djelovanju na zbiljsku volju -
predstavu (kao da se ona slobodom ne bi isto tako snizila αα/ volja zločinčeva koja opstoji - nešto što zločinac
do nečega samo slučajnoga). Različiti obziri, koji pripada hoće da ima i zadrži kao svoje; - tako kad je kazna odre
ju kazni kao pojavi i njenom odnosu prema posebnoj svi đena suma novca, pa se tako hoće da baci u trošak - i pla
jesti, te posljedice koje se tiču predstave (zastrašiti, pobolj ća to - /Rimljanin koji je šetao i građanima dijelio ćuške,
šati itd.), na svom su mjestu, i to prvenstveno s obzirom na htijući da je slijepi rob s kesom punom asova i polažući
modalitet kazne, zacijelo od bitnog značenja, ali oni pre globu/ - ne kazna - kazna mora biti osjetljiva - tako već
tpostavljaju obrazloženje da je kazna po sebi i za sebe pra sramota da se bude osuđen; - to se u pravilu pretpostav
vedna. U tom se obrazloženju radi samo ο tome da treba lja. - Gdje su ispoljavanja, nasuprot tome, - pooštrena ili
ukinuti zločinstvo, i to ne kao stvaranje nekog zla, nego u drugo obrnuta. - Čak se rad ubojstva javlja da se izgubi
kao povredu prava kao prava, a zatim kakva je to egzisten život - dakle smrtna kazna nije osjetljiva - tako se dogodi
cija koju ima zločinstvo i koju valja ukinuti; ona je istin lo da se pretvorila u kaznu zatvora -
sko izlo, koje valja ukloniti, a u čemu ona leži, bitna je tač- ßß/ {vidi zaključni stav § 99 i rukopisnu primjedbu
ka. Sve dok se pojmovi ο tome određeno ne spoznaju, mo uz to]
ra u nazoru ο kazni vladati zbrka.
• [uz §99] • [uz § 99 primjed.]
αα/ Pravo treba da bude, da se uspostavi - po sebi - Sažaljenje, popravljanje, državni cilj, posebni ciljevi
protiv volje zločinca i društva - obilje spram pitanja: što zahtijeva pravednost? -
23
Ono je sve dobro i lijepo, ali različito. - Pravednost propa
Ernst Ferdinand Klein, Načela općeg njemačkog krivičnog prava, Hal da, kao i istina, ako se sa svime postupa na subjektivan na
le 1795
24
u Hegelovom primjerku riječ »međutim« je precrtana čin; - proizvoljnost, mnjenje -
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 177
176
Ako se takvo što uzima u pravosuđu kao bitno - tj. da je u društvenom ugovoru sadržan pristanak individua
osnovna određenja, onda sudovi vrše pomilovanja; Pomi da se dadu ubiti, nego bi se, štaviše, moralo uzeti suprot
lovati je nešto drugo nego suditi; - Miješanje, pometnja. no. No država uopće nije ugovor (vidi § 75) niti je zaštita i
Oprostiti i opravdati dvije su različite stvari. osiguranje života i vlasništva individua kao pojedinaca
Radi se ο pravednosti, tj. ο umu - tj. da sloboda do bezuvjetno njena supstancijalna bit, štaviše, ona je ono vi
bije svoj opstanak, - ne da se poštuju osjetilne pobude še, što također traži pravo na sam taj život i vlasništvo i za
itd., izvode sažaljenja, osjećaj. htijeva njegovo žrtvovanje. - Nadalje, nije samo [ovo] po
jam zločinstva, ono njegovo umno po sebi i za sebe, s pri
Dodatak. Feuerbachova teorija kazne zasniva kaznu na stankom pojedinčevim ili bez tog pristanka, ono čemu
prijetnji i misli da ako neko uprkos njoj počini zločin, onda mo država ima da pribavi važenje, nego također i formalna
ra uslijediti kazna jer ju je zločinac ranije znao. Ali kako stoji sa umnost, htijenje pojedinčevo, leži u radnji zločinčevoj. Što
pravednošću prijetnje? Ona ne pretpostavlja čovjeka kao slo se smatra da kazna sadržava u tome njegovo vlastito pra
bodnog i hoće da izvrši prinudu predodžbom nekog zla. Ali pra vo, time se zločinac poštiva kao ono umno. - Ta mu čast
vo i pravednost svoje uporište moraju imati u slobodi i volji a ne pada u dio ako se pojam i mjerilo njegove kazne ne uzi
ne u neslobodi kojoj se obraća prijetnja. Sa zasnivanjem kazne ma iz samog njegova čina; - a isto tako ne pada mu ona u
na ovaj način stvar stoji tako kao kad se na psa podiže batina, a
čovjek se ne tretira po svojoj časti i slobodi nego kao pas. Ali dio kad se on smatra samo štetnom životinjom koju treba
prijetnja koja u osnovi može čovjeka pobuniti da svoju slobodu učiniti bezopasnom, ili pod svrhama zastrašivanja i po
dokaže protiv nje, posve ostavlja po strani pravednost. Psihološ pravljanja. - Nadalje, s obzirom na način egzistencije pra
ka prinuda se može odnositi samo na kvalitativnu i kvantitativ vednosti, ionako oblik koji ona ima u državi, naime kao
nu razliku zločina, ne na prirodu zločina samog, a zakonici, koji kazna, nije jedini oblik, pa država nije uvjetna pretpostav
su možda proizišli iz ovog učenja, time su lišeni vlastitog funda ka pravednosti po sebi.
menta.
• [uz] § 100. Ovdje je prisutna također subjektivna volja; i
ovu valja uzeti u obzir.
Kazna područje slobode. - Sa svojom voljom.
§ 100. Ne samo pojam stvari nego od njega samoga postav
ljen, - njegova subjektivna volja.
Povreda koja snalazi zločinca jest ne samo po sebi praved Njegov je čin
na - kao pravedna ona je ujedno njegova volja koja po sebi bit- a/ Povreda volje,
kuje, opstanak njegove slobode, njegovo pravo, nego ona je i β/ ako je on ono umno opće - postavio je zakon*
pravo za zločinca samoga, tj. postavljena u njegovoj opstojećoj
volji, u njegovoj radnji. Jer, u njegovoj radnji klio umnoga leži • [uz § l00 primjed.]
da je ona nešto opće, da je njome postavljen jedan zakon, koji Beccaria: Ja sam uložio jedan dio svoje prirodne slo
je on u njoj za sebe priznao, pod koji se, dakle, on smije supsu- bode - za održavanje svoje slobode i slobode svih - kojim
mirati kao pod svoje pravo. drugi, država, ima da disponira, ali ne život -
subjektivna sloboda - bez obzira na sadržaj - danas
Beccaria" je osporio državi pravo na smrtnu kaznu, princip uopće - također teologija - nije istina -
kao što je poznato, iz razloga što se ne može pretpostaviti
25
Cesare Beccaria, Del Delitti e della pene, Monaco, 1764. - Bilj. njem. * Ispod toga olovkom: Ovaj čin... [T\ po sebi ništavan
izd. β) postavljen kao ništavan. - Bilj. njem. izd.
12 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
178 APSTRAKTNO PRAVO 179
Njegovo pristajanje svakako opstoji - naime u nje ju i s jednom takvom takozvanom općom činjenicom svi
govu činu. jesti. - Glavnu je teškoću, međutim, unijelo u predstavu
Pristajanje - kao ovaj subjekt - odmazde određenje jednakosti; ali pravednost je kaznenih
Izraziti pristajanje kao uvjerenje - moralno još razli određenja po njihovu kvalitativnom i kvantitativnom svoj
čito od čina kao nečega misaonoga - prihvaćeno prema stvu ionako nešto što je kasnije nego ono supstancijalno
stvari - postavljeno same stvari. Ako bi čovjek poradi tog daljeg određivanja i
Čast, tj. kao volju koju je imao, još ima - po njenoj morao potražiti druge principe a ne za ono opće kazne,
zbiljnosti - obrađenu - Obzir popravljanja jest mijenjanje ono ostaje što jest. Međutim, već sam pojam mora uopće
volje - sadržavati osnovni princip i za ono posebno. To određenje
Dodatak. Ono što zahtijeva Beccaria, da bi, naime, čovjek pojma, pak, jest upravo ona veza nužnosti da zločinstvo
morao dati svoj pristanak na kažnjavanje, posve je tačno, ali kao u sebi ništavna volja u samome sebi sadržava i svoje
zločinac ga već saopštava svojim činom. Isto je tako priroda zlo uništenje - koje se javlja kao kazna. Unutrašnji je identitet
čina kao i vlastita volja zločinca daje ukinuto povređivanje koje onaj koji se u spoljašnjem opstanku za razum reflektira
iz nje proizilazi. Uprkos tome, ovo nastojanje Beccarie da do kao jednakost. Kvalitativno i kvantitativno svojstvo zlo
pusti da se ukine smrtna kazna, proizvelo je povoljno djelova činstva i njegovo ukidanje padaju sad u sferu spoljašnjos-
nje. Ako niti Joseph II niti Francuzi, nisu mogli nikada posve ti; u ovoj je ionako nemoguće neko apsolutno određenje
provesti njeno ukidanje, onda se ipak počelo uviđati šta bi bili (uspor. § 49); to određenje na polju konačnosti ostaje sa
zločini koji zaslužuju smrt a šta ne. Smrtna kazna je time posta mo zahtjev što ga razum sve više ima da ograničava, što je
la rjeđa kao što ovaj najviši vrh kazne i zaslužuje. od najveće važnosti, ali taj zahtjev ide u beskonačno i do
pušta samo približavanje, koje je trajno. - Ako se previdi
ne samo ta priroda konačnosti nego ako se uz to ostane i
pri apstraktnoj, specifičnoj jednakosti, onda nastaje ne sa
§ 101. mo neprebrodiva teškoća da se odrede kazne (potpuna
ako psihologija još pridoda veličinu osjetilnih pobuda i
Ukidanje je zločinstva odmazda utoliko ukoliko je ona po ono što je s time povezano - kako se hoće - ili to veću ja
svom pojmu povreda povrede, a po opstanku, ukoliko zločin kost zle volje ili pak to manju jakost i slobodu volje uop
stvo ima određeni kvalitativni i kvantitativni opseg, dakle ukoli će), nego veoma je lako da se odmazda kazne (kao krađa
ko i njegova negacija kao opstanak ima upravo jedan takav op za krađu, grabež za grabež, oko za oko, zub za zub, pri če
seg. Na taj identitet, koji se osniva na pojmu, nije jednakost u mu čovjek sebi može počinitelja predstaviti kao jednooko-
specifičnoj kakvoći povrede, nego u kakvoći koja bitkuje po se ga ili krezuboga) prikaže kao apsurditet a s kojim pojam
bi - prema njenoj vrijednosti. nema nikakve veze, nego ga je skrivila samo ona pridoda
na specifična jednakost. Vrijednost kao ono unutarnje jed
Budući da u običnoj znanosti definicija nekog odre nako stvari koje su u svojoj egzistenciji specifično sasvim
đenja, ovdje kazne, treba da se uzme iz opće predstave psi različite jest određenje koje dolazi već pri ugovorima (vidi
hološkog iskustva svijesti, ta bi predstava zacijelo pokaza gore), jednako u civilnoj tužbi protiv zločinstva (§ 95), i
la da jest i da je bio kod zločinstva opći osjećaj naroda i kojim se predstava iz neposrednog svojstva stvari prebacu
individua da ono zaslužuje kaznu i da treba da se zločincu je u ono opće. Kod zločinstva u kojemu je osnovno odre
dogodi onako kako je on uradio. Ne da se uvidjeti kako te đenje ono beskonačno čina nestaje utoliko više puka spo-
znanosti, koje imaju izvor svojih određenja u općoj pred ljašnja specifičnost, a jednakost ostaje samo temeljno pra
stavi, drugi put prihvaćaju postavke koje su u protivurječ- vilo za ono bitno što je zločinac zaslužio, ali ne za spoljaš-
12·
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 181
180
nji specifični oblik te plaće. Samo su prema obliku sasvim mo da je protiv njega - negativno - okrenut; - do njegove
nejednaki krađa, grabež i kazne novcem, zatvorom itd., ali volje dolazi nešto negativno -
u tome da su povrede po svojoj vrijednosti, svojem općem formalno da njegov čin postaje opće pravilo, i da je
svojstvu, oni su usporedivi. Zatim je, kao što je primijeće on pod njega supsumiran - ova povezanost, ova sveza po
no, stvar razuma da potraži približavanje ove njihove vri javljuje se kao spoljašnja. - Ono »po sebi« jest sadržaj -
jednosti k jednakosti. Ako se ne shvati veza zločinstva i ono pozitivno čina - obrat u negativni lik - pojava*.
njegova uništenja, koja bitkuje po sebi, i ako se zatim ne Ali β/
shvati misao ο vrijednosti i usporedivosti obojega po vri po sebi, već je ponajprije postupak ništavan - kiseli
jednosti, onda se može doći dotle da se (Klein, Osn. kazn. na, kalij - ono već po sebi neutralno, tako ovo.
prava, § a) u nekoj pravoj kazni vidi samo proizvoljno po Općenitost određenosti u čovjeku - Treba da odre
vezivanje nekog zla s nekim nedopuštenim postupkom. đeno dobije što je učinio - ovaj opseg ništetnosti treba da
se manifestira.
• [uz] § 101. Zdravi ljudski razum [:] kako je on učinio, ta (Odmazda kao nešto lično nemoralno - samo zakon
ko treba da se njemu dogodi. treba da kažnjava...)
Sa zdravim ljudskim razumom juristi nisu višeuizašli
• [uz § 101 primjed.]
na kraj; - bilo bi već ispravno ako bi se samo dalo pokaza
Moralna strana - krivica - sloboda htijenje kao ono
ti, shvatiti - unutarnje postupka - Njen opseg u tom pogledu pripada
Kako je on učinio, tako treba da se njemu dogodi - ovamo -
unutarnja povezanost - u općenitosti, umu - to u pređaš-
Dodatak. Odmazda je unutarnji sklop i identitet dvaju od
njem § ređenja koja se pojavljuju kao različita i koja jedno prema dru
Odmazda to izražava. Strana u predašnjem §. gom imaju različitu spoljašnju egzistenciju. Time što je nad zlo
a/ Kako je on učinio, treba da se njemu dogodi - čincem izvršena odmazda ovo ima izgled jednog stranog odre
Postavljenost - to je njegova volja, njegov zakon. To što je đenja koje njemu ne pripada; ali kazna je ipak samo, kao što
on učinio postaje neka moć, neprijateljska spram njega, - smo vidjeli, manifestacija zločinstva, to znači, druga polovina
on ju je izazvao - Eumenide spavaju - istupaju tek - po koja onu prvu nužno pretpostavlja. Ono šta odmazda najprije
zvane. To je vlastiti čin, koji sebi u njemu pribavlja svoja ima protiv sebe jeste to da se ona javlja kao nešto nemoralno,
prava - ono opće, čemu je on sada posebno - prije je on kao osveta, i da ona tako može važiti za nešto lično. Ali samu
nekoga drugoga pod to supsumirao - sada je on pod tom odmazdu ne izvodi ono osobno nego pojam. »Osveta je moja«,
supsumiran. Tako on to nije mislio - ali kao um, kao volja kaže Bog u Bibliji, i ako se u riječi protiv - odmazda [Wider
učinio - Svoju posebnost nije procijenio kao posebnost - -Vergeltung] možda htjela imati predstava jedne posebne
obrtanje protiv njega. proizvoljnosti subjektivne volje, onda se mora reći da to znači
Ovaj argumentum ad hominem - iz njegovih princi samo okretanje samog oblika zločina protiv sebe. Eumenide
pa, argumenata - spavaju ali ih zločinstvo budi, i tako je ono vlastiti čin koji sebe
Samo prividno - subjektivna posebna strana - stoga čini važećim. Ako se sada kod odmazde ne može ići na specifič
ne po sebi - nu jednakost, onda je ovo ipak drugačije kod ubojstva, nad ko
ß/ Ad hominem no da li po sebi? * jim nužno stoji smrtna kazna. Jer budući da je život cijelo bo-
Naime * [Na rubu:] a/ je pojava zbog [?] suprotnosti - αα/ pozitivni čir volja
a/ jest pozitivna volja, zločinstvo, povreda slobode - ββ/ negativni zatim, onaj koji preko drugoga dolazi do njega. - Bilj. njem. izd.
To može u njegovu smislu važiti - No po sebi je upravo
protivno. - Iz istog se principa on kažnjava - razlika je sa-
182 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 183
gatstvo postojanja, onda kazna ne može postojati u jednoj vri kvalitativnom ograničenju, nego samo kao nepravo uopće, u od
jednosti koja za to ne postoji, nego opet postoji samo u oduzi mazdi on može sebi preuzeti ono što bi ponovo vodilo novom
manju života. nepravu. Kod neobrazovanih naroda osveta je besmrtna, kao
kod Arabljana, gdje ona može biti potčinjena samo višom silom
ili nemogućnošću izvršenja; a u mnogim današnjim zakonodav
stvima još je preostao jedan ostatak osvete tako što se individu
§ 102.
ama prepušta da li povredu hoće ili neće iznijeti pred sud.
Ukidanje zločinstva u ovoj je sferi neposrednosti prava,
prije svega, osveta, pravedna po sadržaju ukoliko je odmazda.
No po obliku ona je postupak subjektivne volje, koja može svo § 103.
ju beskonačnost staviti u svaku učinjenu povredu, pa je njena
pravednost stoga uopće slučajna, kao što je ona za druge tako Zahtjev da se razriješi to protivurječje (poput protivurječja
đer samo kao posebna. Osveta time što je ona pozitivni postu kod drugog neprava, § 86, 89), koje ovdje opstoji u načinu uki
pak jedne posebne volje postaje jedna nova povreda: ona kao danja neprava, jest zahtjev neke od subjektivnog interesa i obli
ovo protivurječje zapada u progres u beskonačno i prenosi se s ka kao i od slučajnosti moći oslobođene, dakle ne osvetničke,
pokoljenja na pokoljenje u bezgranično. nego kažnjavalačke pravednosti. U tome leži prije svega zahtjev
jedne volje koja kao posebna subjektivna volja hoće ono opće
Gdje se zločinstvo ne progoni i ne kažnjava kao cri- kao takvo. Taj pojam moraliteta nije, međutim, samo nešto za
mina publica, nego kao privata (kao kod Židova, kod htijevano, nego je sam proizišao u ovom kretanju.
Rimljana krađa, grabež, kod Engleza još u nekim drugim
stvarima itd.), ima kazna u sebi bar još jedan dio osvete.
Od privatne je osvete različito osvećivanje heroja, pusto
lovnih vitezova itd., što pada u nastanak država. Prijelaz od prava u moralitet
** uz to olovkom: osveta. - Bilj. njem. izd. 26 A: »ukinuto«. Izmjena po Lassonu. Bilj. njem. izd.
1 8 4 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL APSTRAKTNO PRAVO 1 85
time postavljanje sebe ponajprije u suprotnosti opće volje po se β/ Opstanak je posebna subjektivna volja, tj. za - se
bi i pojedinačne volje što za sebe bitkuje i zatim, ukidanjem ove be - bitkujuća, beskonačna subjektivna volja.
suprotnosti, negacijom negacije, određivanje sebe kao negativi- Volja koja je za sebe slobodna - pojava opstanka -
teta koji se odnosi na sebe, sebe kao volje u njenom opstanku, za sebe, ponajprije razlika, zatim beskonačna refleksija u
da ona nije samo slobodna volja po sebi nego / za sebe samu. sebe - Postavljanje ovih likova, momenata time što su po
Svoju ličnost kakva volja samo jest u apstraktnom pravu ima jmovna određenja kao za sebe bitkujuća volja. -
ona sada tako za svoj predmet; takav za sebe beskonačni sub- Ozbiljenje prava - je beskonačno kretanje volje iz
jektivitet slobode sačinjava princip moralnog stajališta. njene suprotnosti k sebi samoj - tj. subjektivitet - besko
načna posebnost. Bitak-u-sebi* - protiv - razlučen od -
Osvrnemo li se pobliže na momente s pomoću kojih objektivitet(a).
se razvija pojam slobode iz ponajprije apstraktne određe Posebnost, opstanak - po sebi bitkujuće volje - je
nosti volje, koja se prema sebi odnosi spram sebe same, a subjektivna volja sama.
time prema samoodređenju subjektiviteta, to je ta određe
nost u vlasništvu ono apstraktno »moje« i stoga u nekoj Pravo važi spram posebne, apstraktno za sebe bitku
spoljašnjoj stvari - ono moje što je u ugovoru posredova juće volje.
no voljama i samo zajedničko - u nepravu je volja pravne Njegovo je važenje, međutim, samo bitak-za-sebe**
sfere, njen apstraktni bitak po sebi ili neposrednost, po negativ. Formalno: Ukidanje subjektiviteta. a/ ukidanjem
stavljena kao slučajnost pojedinačnom, također slučajnom stvari b/ moje posebne volje u toj stvari c/ ukidanjein sup
voljom. U moralnom stajalištu ona je tako prevladana da rotstavljene volje.
ta slučajnost sama jest kao u sebe reflektirana i sa sobom Razvoj pojma - a/ Neposrednost b/ ukidanje ne
identična, beskonačna, u sebi bitkujuća slučajnost volje, posrednosti c/ povratak u sebe, ne više neposredno.
njen subjektivitet. Volja jest
a/ Pravo; opstanaic slobode u nekoj spoljašnjoj pojedinač
• [uz§ 104] noj stvari; - uzdizanje pojedinačnoga k općenitosti
a/ Volja, sloboda, - objektivirati se - u jednom spo- b/ osloboditi se ove neposrednosti - posredovanje.
ljašnjem neposrednom opstanku - Odnos spram druge volje, nastajanje unutrašnjosti volje.
β/ Razlika, volja i volje - Apstr. ponajprije pravo, Stvar kao volja drugoga - pravo za mene i nekoga drugo
volja po sebi - i posebna volja u istom subjektu, posebni ga. Ugovor je odnos volje spram volje, ali nekoga drugo
interes - ga. - Odnos volje spram same sebe, njen realitet kao unu
Značenje opstanka kao odnos spram neke volje, od tar nje. Slobodan u toj stvari, slobodan u meni.
ređeno - c/ Pravo kao pravo, za sebe - jest kao važeće; - kao
γ/ Dvojake samostalne volje u ugovoru - istog odre nužni opstanak; što može stajati nasuprot pravu, samo je
đenja - nepravo - Pravo je važeće, obistinjeno - ovo obistinjenje
αα/ različite uopće prava - kao njegovo određenje, ali ne samo određenje -
ββ/ suprotstavljene; ne prosto dvije različite volje nego kao zbiljnost - za sebe ponovo volja u sebi.
uopće, nego posebne spram opće. Pravo za sebe - beskonačno u sebe vraćeno, kao tak
δ/ nejednakog suprotstavljenog određenja; nepravo vo u sebi beskonačnost.
spram prava -
ε/ apstraktna posebnost, - čisti subjektivitet. * Bitak-u-sebi - Insichsein. - Bilj. prev.
a/ Volja po sebi, neposredni pojam volje; ** Bitak-za-sebe = Fürsichsein. - Bilj. prev.
186 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
APSTRAKTNO PRAVO 187
Vraćeno ne prosto pojmovno određenje, nego egzis nestaje. Sto hoće po-sebi-bitkujuća volja? pravo tj. opsta
tencija kao subjektivitet, volja u sebi samoj - nak slobode kao takav v/ stvar sama, supstancija, pravo; -
Volja kao za sebe c/ pojmovno određenje prava,
a/ u ugovoru - njen interes a/ Pravo uopće neposredno, za nas, samo po sebi
β/ Srdžba, spram neprava - pojedinačni bitak-za-se- β/ Pravo postavljeno, posebna postavljenost kao za
be osjećaja. No po sebi, u pravednoj volji ne više kao poje jednička volja - obavezno, kao po sebi, ipak slučajno,
dinačno za sebe - pravo za sebe - Ponajprije apsf/takcija], γ/ Pravo - postavljeno.
bitak-za-sebe, moralna volja, volja u sebi, um.
Interes, objektivitet prava - postavljenost - a) ne
posredno za nas β/ postavljeno, - samo posebno - ovdje
• [uz § 104 primjed.]
Ponajprije kao subjektivna proizvoljnost γ/ postavljeno, - kako je to
po sebi - kao pravo, - pravo za sebe -
a/ neposredno pojedinačna /prohtjev/
β/ posebna - tj. zajednička, Ovo određenje za nas ili po sebi - Pravo za sebe - je
γ/ volja po sebi još kao pravo subjektivitet prava.
Subjektivitet je volja - kao takva u njemu samome -
Pravo kao pravo važi - odnos prava prema sebi sa dakle pravo kao u volji
mome - samo posredovanjem - negacija slučajne pojedi Da je pravo kao pravo bitno u volji - dakle u njenoj
načne volje. - svrsi, njen uvid, namjera -
Pravo po sebi - u odnosu prema subjektivnoj volji Subjektivna volja kao opstanak volje.
/ne pedagoški, stega, stvaranje država/ nego prema prav
noj \olji, volji u sferi prava - /otuda osveta, kazna ne dje Dodatak. Istini pripada da pojam jeste i da ovo postojanje
ce, neobrazovanih, - samo prisila kao takva, sila koja se njemu odgovara. U pravu volja ima svoje postojanje u nečemu
obraća spoljašnjosti/. spoljašnjem; ali ono što je dalje, jeste to da ga volja ima u nje
Volja za sebe - u njemu; formalna općenitost - kod mu samom, u nečemu unutarnjem: ona za samu sebe mora biti
njega samoga kao kod njega - subjektivitet i samu sebe imati nasuprot sebe. Ovo držanje pre
ma sebi jest ono afirmativno, ali ona ovo može dostići samo uki
Tri vrste oblika razvoja određenja a/ subjekta /oso danjem svoje neposrednosti. U zločinu ukinuta neposrednost
ba/, b/ stvari, c/ pojmovnog određenja [prava]. kroz kaznu, to znači kroz ništavnost ove ništavnosti, tako vodi
a/ Osobe /volje/ u svom predmetu sebi objektivno ka afirmaciji - ka moralitetu.
a/ opstanak kao pojedinačna, postojeća volja hoće
sebe, ovu,
β/ pojedinačni opstanak kao ujedno volja jednoga
drugoga. Opstanak zajedničke volje u vrijednosti y/ Pra
vo, opstanak po sebi bitkujuće volje, po sebi, tj. istinske
volje, jest ideja.
Volja je kao takva za sebe - ali kako - a/ kao pro
htjev, pojedinačno, β)...
b/ Stvari a/ ova pojedinačna stvar β/ zajednička
stvar - vrijednost - i vlasništvo svakog, te kao podijeljena
među vlasnicima. Opstanak slobode; Pojedinačna stvar
MORALITET 189
§ 107.
§ 106.
Kako subjektivitet sada sačinjava određenost pojma i ka Samoodređenje volje ujedno je moment njezina pojma, a
ko je različit od njega kao takvoga, od po sebi bitkujuće volje, i subjektivitet nije samo strana njezina* opstanka nego njeno,
to time što volja subjekta ujedno jest kao volja za sebe bitkuju- njeno vlastito određenje (§ 104) kao subjektivno određena za se
ćeg pojedinca (ima i neposrednost još na njemu), sačinjava on* be slobodna volja, ponajprije kao pojam, da bi bila ideja, sama
opstanak pojma. - Time se za slobodu odredilo više tlo; u ideji opstoji. Moralno je stajalište stoga u svom liku pravo subjektiv
je sada strana egzistencije ili njen realni moment - subjektivitet ne volje. Po tom pravu volja priznaje i jest samo nešto ukoliko
volje. Samo u volji kao subjektivnoj može biti zbiljska sloboda je to ono »njezino«, ukoliko je ona sebi u tome kao nešto sub
ili volja koja bitkuje po sebi. jektivno.
Isti proces moralnog stajališta (vidi primj. uz pređaš-
Druga sfera, moralitet, prikazuje stoga u cjelini real nji §) ima s te strane lik da bude razvoj prava subjektivne
nu stranu pojma slobode, a proces je ove sfere: ukinuti po volje ili načina njenog opstanka - tako da ona to što spoz
najprije samo za sebe bitkujuću volju, koja je neposredno naje kao ono svoje u svom predmetu dalje odredi da bude
samo po sebi identična sa po sebi bitkujućom ili općom njen istinski pojam, da bude ono objektivno u smislu nje
voljom, prema toj razlici u kojoj se u sebi produbljuje, pa ne općenitosti.
je postaviti za sebe kao identičnu sa po sebi bitkujućom
voljom. To je kretanje, prema tome, obrađivanje ovog sa • [uz] § 107. Opstanak slobode - ona određena kao sub
dašnjeg tla slobode subjektiviteta da se on koji je ponaj jektivitet - njena bitna određenost - tlo opstanka uopće -
prije apstraktan, naime od pojma različit, učini jednakim Sloboda treba opstojati s ovom određenošću - Pravo sub
njemu i da se time za ideju dobije njena istinska realizaci jektivne slobode -
ja, da se subjektivna volja isto tako odredi u objektivnu, Moje je moralno pravo - da je nešto - moj predlo
dakle istinski konkretnu. žak, svrha - interes - od mene priznato, smatrano dobrim
- Interest mea, ut ego intersim.
Da je taj momenat mojeg subjektiviteta - u tom da
Dodatak. U strogom pravu nije se radilo ο tome šta je bilo
moje načelo ili moja namjera. Ovo pitanje ο samoodređenju i opstoji, jest njegovo pravo - pravo namjere - uvida - sav
pobudi volje kao i ο namjeri, ovdje se sada postavlja u onom jesti - beskonačno pravo.
moralnom. Time što čovjek hoće da bude prosuđen prema svom Dodatak. Cijelo određenje subjektiviteta volje ponovo je
samoodređenju, on je u ovom odnosu slobodan, kako god se jedna cjelina koja kao subjektivitet mora imati i objektivitet.
držala spoljašnja određenja. U ovo uvjerenje čovjeka u sebe ne Tek se na subjektu može realizirati sloboda, jer, on je istinski
može se prodrijeti; njemu se ne može dogoditi nikakvo nasilje, materijal za ovu realizaciju; ali ovo postojanje volje, koje smo
pa je moralna volja odatle nepristupačna. Vrijednost čovjeka se nazvali subjektivitetom, različito je od volje koja postoji po sebi
ocjenjuje po njegovom unutarnjem djelovanju i time je moralno i za sebe. Volja se, naime, mora osloboditi od ove jednostranosti
stajalište sloboda koja postoji za sebe. puke subjektivnosti, da bi postala voljom po sebi i za sebe. U
moralitetu je ovo vlastiti interes čovjeka, koji dolazi u pitanje, a
upravo je njegova visoka vrijednost u tome da on zna i da odre
đuje samog sebe kao apsolutnog. Neobrazovan čovjek dopušta
* Tj. opstanka volje. - Bilj. prev.
* Tj. subjektivitet. - Bilj. prev.
192 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 193
13*
MORALITET 197
196 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
i γ) objektiviteta. - Da su ta određenja tako, razlikujući se Tek ispoljavanje moralne volje jest djelovanje. Op
na moralnom stajalištu, ujedinjena samo u protivurječje, stanak koji volja sebi daje u formalnom pravu jest u ne
sačinjava pobliže ono pojavno ili konačnost ove sfere (§ posrednoj stvari, sam je neposredan i za sebe nema ponaj
108) i razvoj ovog stajališta jest razvoj tih protivurječja i prije nikakav izričit odnos spram pojma koji, kao još ne-
njihovih razrješenja koja, međutim, unutar tog stajališta suprotstavljen subjektivnoj volji, nije od nje različit pa se
mogu biti samo relativna. još pozitivno odnosi spram volje drugih; pravna je zapovi
jed po svom temeljnom određenju samo zabrana (§ 38).
• [uz] § 112: Objektivitet - je ovdje opći subjektivitet - Ugovor i nepravo započinju, doduše, da se odnose spram
Spoljašnji opstanak subjekta bitno ujedno volja dru volje drugih - ali suglasnost koja se u onima ostvaruje te
gih melji se na proizvoljnosti a, bitni odnos koji je u tome
- Bitak za drugoga - tj. subjektivna volja spram volje drugoga jest, kao pravni odnos, ono negativ
Pretpostavka, materijal - Drugi subjektivitet no, da se održi moje vlasništvo (po vrijednosti) i da se dru
uvjetovano činjenje - stvaranje neke promjene op gome ostavi ono njegovo. Naprotiv, strana zločinstva koja
stanka, tj. određenost koja se odnosi na volju drugih - dolazi iz subjektivne volje, i to onako kako ono u njoj eg
zistira, dolazi tek ovdje u obzir. - Sudsko djelovanje (ac
Dodatak. Kod formalnog prava bilo je rečeno da ono sad tio) koje mi se ne da imputirati prema svom sadržaju koji
rži samo zabrane, da strogo pravno djelovanje ima, dakle, samo je određen propisima sadržaja sadržava samo neke mo
negativno određenje s obzirom na volju. U onom moralnom, na mente pravog moralnog djelovanje, i to na spoljašnji na
protiv, određenje moje volje je u odnosu na volju drugog pozi čin; da bude pravo moralno djelovanje, stoga je jedna
tivno, to znači, subjektivna volja u onome šta realizira ima po strana koja je od nje, kao sudske, različita.
sebi postojeću volju kao nešto unutarnje. Ovdje je prisutno jed
no proizvođenje ili jedno mijenjanje postojanja, a ovo ima je • [uz §113]
dan odnos prema volji drugih. Pojam moraliteta je unutarnje Pravo neposredno činjenje slobodne volje.
držanje volje prema samom sebi. Ali ovdje nije samo jedna vo Moralitet htijenja kao nešto što ja znam; ono stoji u
lja nego objektiviranje ujedno ima određenje u sebi da se poje meni prije nego što je od mene postavljeno, prije ispolja-
dinačna volja u njemu ukida i upravo time su, dakle, tim što od vanja - teorijski.
ređenje jednostranosti otpada, dvije volje i jedno njihovo pozi Subjektivna volja -
tivno određenje postavljeni su jedno na drugo. U pravu se ne ra a/ je § 110 beskonačna refleksija u sebi - da bude za
di ο tome da li volja drugog nešto želi u odnosu na moju volju nju u njoj, u njenom ispoljavanju u sebe reflektirana - od
koja sebi daje postojanje u vlasništvu. U onom moralnom se, nos - prema opstanku uopće - da neka svrha - namjera -
naprotiv, radi i ο dobru drugoga, a ovaj pozitivni odnos može se naum koji sam postigao.
pojaviti tek ovdje. β/ Suprotnost - općenitost - § 111 - Razlika u na
mjeri -
γ/ Opstanak - volja drugih - Subjektivna se volja is-
§113. poljava - ona se odnosi, pretpostavlja ono drugo - u tome
je neposredno u sebe reflektirana - tj. to pretpostavljeno
Ispoljavanje volje kao subjektivne ili moralne jest djelova jesu subjekti
nje. Djelovanje sadržava pokazana određenja a) da ga ja u nje Čime se stvara promjena u stanju drugih, ili moja
govoj spoljašnjosti znam kao svojeg, ß) da bude bitni odnos dobrobit, moje stanje - stanje nekog subjekta. U pravu sa
spram pojma kao trebanja (das Sollen) i γ) spram volje drugih. mo opstanak personalnosti. Ovdje opstanak posebnosti -
198 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
MORALITET 199
a/ i β/ je formalno, γ/ reflektirano u meni kao odre
đen sadržaj - ne apstraktna personalnost. β) Apstraktna refleksija u meni, formalno neodređe
ni subjektivitet, interes - spram opstanka - stvar -
- Ono pretpostavljeno, određeno kao u sebi reflekti
rano - subjekt - posebni subjekt - tj. određeni subjekt - γ) Sadržaj - moja posebnost - različita - spram pra
va - Ispunjen interes - je formalno jedinstvo - c) Apsolut
da li ja ili drugi subjekt - subjektivna posebnost - Poseb na refleksija sadržaja i pojedinačnosti - onoga mojega, u
nost je predmetnost - u pravu samo stvar* - mene -
Posebno - u sebi reflektirano - uopće dobrobit - po a) Određenje dobra kao dužnosti - za mene -
sebna volja - opstanak - u sebi reflektirana volja - Treba β) njegova sadržaja formalizam: a) zlo β) savjest γ)
da važi
prijelaz
b) Suprotnost unutarnjega i spoljašnjega. (Namjera i
što je čin)
Spoljašnje - velika povezanost - općenito - Drugo
nego pojedinačnost
§114. Namjera je nešto općenito,
a) različito uopće od pojedinačnoga kao takvoga, djelova
Pravo moralne volje sadržava tri strane: nja
a) apstraktno ili formalno pravo djelovanja da je, kako je β) interes da ja - formalna općenitost -
ono izvršeno u neposrednom opstanku, njegov sadržaj uopće γ) sadržaj, određena posebnost, dobrobit, suprotnost
moj, da je on tako predložak subjektivne volje. spram općega - pravo,
b) Ono posebno djelovanja jest njegov unutami sadržaj a) c) Različitost postupka od predloška - njegova refleksija u
kako je za mene određen njegov opći karakter, što sačinjava vri sebe -
jednost djelovanja, i ono po čemu on za mene važi - što sačinja Odnos djelovanja spram općenitoga - relativna op
va namjeru; β) njegov sadržaj, kao moja posebna svrha mog ćenitost ono u sebe reflektirano djelovanja; otuda poseb
partikularnog subjektivnog opstanka - jest dobrobit. nost - i njeno podređivanje; što je namjera, također je pre
c) Taj sadržaj kao ono unutarnje ujedno podignut u svoju tpostavljeno; sadržaj namjere i predloška, tj. njemu svoj
općenitost, kao u objektivitet koji po sebi i za sebe bitkuje, ap stveno, može biti različito - podređeno - jedno općenitije
solutna je svrha volje, dobro, u sferi refleksije sa suprotnošću nego drugo - postavljeno samo kao ono bitno. Određen
subjektivne općenitosti, dijelom zla, dijelom savjesti. sadržaj, ali ovdje samo nagoni, sklonosti -
Vrijednost djelovanja za mene -
• [uz§ 114] a/ Namjera - može (biti) različita od apsolutne općenitos
Cjelina se kreće u suprotnostima: a/ što jest i β/ što ti -/ kao oblik i od neposrednog djelovanja -
je ona za mene i u meni. γ/ Ova posebnost kao posebni sadržaji -
a) Predložak - što neposredno jest i kako je taj op Predložak.
stanak za mene. a) Znanje neposrednih okolnosti - neposredni sud.
b) Namjera, samo-refleksija - b) Znanje reflektirane stvari, ne naprosto njene neposred-
a) vrijednost stvari - ono opće - refleksija, predikat nosti, a) njenog vlastitog kvalitativnog sadržaja, β) subjek
različit od pojedinačnih [:] Korisno, svrha - tivnog osebujnog sadržaja - γ) Suprotnost α i β Sud reflek
sije.
* [na rubu olovkom:] stupa u određenost, - u sebi reflektiranu određe c) Znanje pojma (sudpojma): a) neposrednog dobra: tako
nost. - Bilj. njem. izd. je to zakonski određeno, β) subjektivno određenje dužnos-
200 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 201
ti iz mene; refleksija o dobru, γ) suprotnost α) i β), naime Neki događaj, neko proizašlo stanje konkretna je
kao općenito, objektivno ili... [?] i posebnog dobra: αα) spoljašnja zbiljnost, koja zato ima u sebi neodredivo mno
savjest uopće, kolizija, ββ) ono posebno volje u suprotnos go okolnosti. Svaki pojedinačni moment koji se pokazuje
ti objektivnog dobra; γγ) apstraktno dobro i subjekt ono kao uvjet, razlog, uzrok neke takve okolnosti, pa je, prema
što određuje - Isto tako zlo αα) ono posebno spram objek tome, pridonio ono svoje, može se smatrati da je za to
tivnoga kao apstraktnosti dobra... kriv, ili u najmanju ruku da ima krivnje za to. Stoga for
malni razum kod nekog bogatog događaja (npr. francuske
Dodatak. Svako djelovanje da bi bilo moralno mora naj revolucije) izabira pri bezbrojnom mnoštvu okolnosti onu
prije biti saglasno sa mojim predloškom, jer pravo moralne vo koju on hoće da ustvrdi kao onu koja bi bila kriva.
lje je da u njenom postojanju jest priznato samo ono što je na
unutarnji način postojalo kao predložak. Predložak pogađa sa
mo ono formalno da je vanjska volja u meni također kao ono • [uz§ 115]
unutarnje. Tome nasuprot, u drugom momentu se pita ο namje Intencija - Predložak različit od namjere.
ri, to znači ο relativnoj vrijednosti djelovanja u odnosu na me Uračunljivost - djelovanja
ne ; konačno, treći moment nije puko relativna nego opća vrijed Ono objektivno jest ono moje - posljedice -
nost djelovanja, dobro. Prvi prekidi djelovanja je prekod onog Dvije strane objektiviteta - u pogledu djelovanja:
što je predložak i postojanja onog što je navedeno, drugi prekid a) ono pretpostavljeno, koje on hoće da mijenja
je između onoga što spoljašnje postoji kao opća volja i unutar β) ono promijenjeno samo, ono što je proizvedeno -
njeg posebnog određenja koje mu ja dajem; treći je, konačno, u Djelotvorno prema proizvedenome - koje je, dakle,
tome daje namjera također i opći sadržaj. Dobro je namjera uz također u proizvodu - pa je bilo kao subjektivni razlog, u
dignuta do pojma volje. djelatnosti.
Krivica - što (je) razlog - razlog - kao djelatnost -
kao ono koje je učinilo -
Dodatak. Može mi se uračunati ono što je postavljeno u
moj predložak, a kod zločina se naročito radi ο tome. Ali u kri
vici leži samo još posve spoljašnje prosuđivanje ο tome da li
Prvi odsjek sam nešto učinio ili nisam; a da sam zbog nečega kriv još ne
znači da bi mi stvar mogla biti imputirana.
PREDLOŽAK I KRIVNJA
§ 116.
§ 115.
Moj vlastiti čin to, doduše, nije ako stvari kojih sam ja
Konačnost subjektivne volje u neposrednosti djelovanja vlasnik i koje kao spoljašnje stoje i djeluju u raznolikim vezama
sastoji se neposredno u tome što ona za svoje djelovanje ima ne drugima prouzrokuju time štetu (kao što to može biti slučaj i sa
ki pretpostavljeni spoljašnji sadržaj s raznolikim okolnostima. mnom samim kao mehaničkim tijelom ili kao živim). No ta šteta
Čin postavlja neku promjenu u tom opstanku koji predleži, a pada mi više ili manje na teret, jer su one stvari uopće moje, ali i
volja je uopće za to kriva ukoliko u promijenjenom opstanku le po svojoj osebujnoj prirodi ipak više ili manje podvrgnute mo
ži apstraktni predikat onoga mojega. joj vlasti, pažnji itd.
MORALITET
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 203
opće koje ono ima u sebi. Posljedice koje bi mogle biti spriječe je dodirnuta samo na jednoj pojedinačnoj tački (kao: pa
ne ja doduše ne mogu predvidjeti, ali moram poznavati opću lež neposredno pogađa samo jednu malu tačku drveta, što
prirodu pojedinačnog čina. Stvar ovdje nije ono pojedinačno daje samo rečenicu, a ne sud), ali opća priroda ove tačke
nego cjelina koja se ne odnosi na ono određeno posebnig djelo sadržava njeno protezanje. U živome nije ono pojedinač
vanja nego na njegovu opću prirodu. Prijelaz od predloška ka no neposredno kao dio, nego kao organ u kojemu ono op-
namjeri sada se sastoji u tome da ja trebam znati ne puko moju će kao takvo sada egzistira, tako da se u slučaju umorstva
pojedinačnu radnju nego ono opće koje je s njom povezano. ne povređuje jedan dio mesa, kao nešto pojedinačno, nego
Nastupajući tako ono opće je ono što sam ja htio, moja namje je u njemu povrijeđen čak život. To je s jedne strane sub
ra. jektivna refleksija, koja ne poznaje logičku prirodu pojedi
načnoga i općega pa se upušta u rascjepkavanje na pojedi
načnosti i posljedice, a s druge je strane to priroda samo
konačnog čina - da sadržava takva odvajanja slučajnosti.
Drugi odsjek Iznalaženje dolus indirectusa ima svoj razlog u razmatra
nome.
14*
MORALITET 213
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
212
sklonost, zadovoljavanje. Ponajprije moja posebnost δ / Sup Prvo - djelovanje a/ konkretno - uopće ono moje
rotnost spram prava -, Drugi oblik uračunljivosti β/ njena opća priroda
ipak samo idući rod
Djelovanje se dijeli u općenitost i posebnost. Treći je dobro -
a/ Djelovanje po pojedinačnosti ima prirodu uopće
- spolj[ašnjost], neposrednu općenitost. Mogućnost koja u • [uz § 120 primjed.]
tome leži - upravo sama mogućnost da se uz to povezuju
slučajnosti. Slaboumni, djeca znaju sigurno da udaraju, da pale,
β/ Što postižem pri djelovanju - njegov pobliži sad ali ne da time ubijaju, mogu biti ubijeni - Ova je moguć
ržaj - spoljašnja promjena; ne spoljašnju stvar učiniti mo nost ono opće djelovanja - U predlošku može biti samo
jom, - nego (promjena u odnosu prema volji drugoga) - prikladno da se udara - 100 puta kod tučnjava - stolica,
ne stjecanje nekog vlasništva (može biti pri tome, ali ne vrč za pivo bačen u glavu - oružanom rukom - No pravo
kao stjecanje vlasništva, ono bitno), nego učiniti važećim (je namjere na misaonog čovjeka da pozna prirodu djelo
kao sadržaj mojeg subjektiviteta - Jesti (uzeti u posjed i vanja, da zna da je ono*) mogućnost ubojstva.
potrošiti) i gladovati(mor[alna?] je [?] strana); - nešto kao Ako i nije taj određeni postupak - ubojstvo - u
ono moje - Sadržaj nešto subjektivno: što ja postižem? tj. ovom času svjesno opstojao u namjeri - on zna da to leži
sebe zadovoljavam? - tj. moj posebni interes - § 121-122. u takvom ponašanju.
Duša je radnje ono opće koje ja hoću -
αα/ Pobliže određenje - na osnovu moje prirodne b/ Osebujni sadržaj. - Dobro je apsolutni sadržaj -
posebnosti - Subjekt još ne općenito (dobar), još Određena suprotnost: Moj je subjektivitet jednostav
konkretno u sebi određen. na, u sebi reflektirana posebnost. - Život, sastavljena po
ββ/ Dobrobit, ukupnost mojeg subjektivnog poseb sebnost. -
nog zadovoljenja. Ljudi hoće da im bude dobro. - Djelovanje uopće nešto određeno - da određenost
Dobrobit - volo - to je ono što je njihovo htijenje. U proizlazi iz mene, od mene - objektivno. Izvođenje djelo
govoru tb tako povezano, dobrobit učinjena bitnom vanja, izvođenje moje svrhe, koju sam sam odredio.
voljom.
vv/ Dobrobit - drugih. Znači prvenstveno moralno, Umorstvo, paljenje, krađa - opći predikati - No rod
δδ/ Dobrobit u suprotnosti spram prava, posebno djelovanja kao spoljašnji opstanak - ne moj sadržaj, moje
spram općega - Sloboda kao takva sama. Takva mo kao takvo - To nastupa spoljašnje, izvan mene - Ja sam to
ralna svrha tiče se samo uvijek posebnoga.^ htio; volja ima neki sadržaj, subjektivitet sam nije sadržaj
Dolus indirectus - Opasnost djelovanja - Život pro - Paljenje zbog paljenja, ubijstvo zbog ubijstva? - Ja za
mašen, a/ Krađa, grabež, ranjavanje - jedan dio, ono· spo- dovoljan; to je moj sadržaj - Općenitost je moj oblik; ali
ljašnje povrijeđeno - ne život, beskonačni'Opseg svega još ne moj sadržaj. Spoljašnji postupak samo sredstvo.
spoljašnjega. β/ ali opća priroda djelovanja - u društvu -
čini čitavo društvo nesigurnim, povreduje čitav sklop; - Radnja nas se tiče samo po svom sadržaju - Pobuda
moje vlasništvo ovdje nije pojedinačni posjed, potpis na - različita od njoj osebujnoga, ali spoljašnjega [?] - U
mjenici nije samo crno na bijelome, nego je op[će] prirode užem smislu moralno.
u društvu. Moje vlasništvo ima istu garanciju kao sve vlas
ništvo u društvu - opći posjed, društveni posjed, sigurnost
je posjedovanje kao opće važenje; - ova je opća egzisten * Tj. djelovanje. - Bilj. red.
cija povrijeđena.
214 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
MORALITET 215
§ 121. § 122.
Opći kvalitet djelovanja jest različit sadržaj djelovanja Po tome posebnome ima djelovanje za mene subjektivnu
uopće, sveden na jednostavni oblik općenitosti. No subjekt kao vrijednost, interes. Spram ove svrhe, namjere po sadržaju, ono
u sebe reflektiran, dakle spram objektivne posebnosti ono po neposredno djelovanje jest u svom daljem sadržaju sniženo na
sebno, ima u svojoj svrsi svoj vlastiti posebni sadržaj, koji je od- sredstvo. Ukoliko je takva svrha nešto konačno, može biti pono
ređivalačka duša djelovanja. To što je ovaj moment posebnosti vo snižena na sredstva za dalju namjeru itd. u beskonačno.
onoga koji djeluje sadržan i izveden u djelovanju, sačinjava sub
jektivnu slobodu u njenom konkretnijem određenju, pravo sub
jekta da u djelovanju nađe svoje zadovoljenje. § 123.
Dodatak. Ja za mene, u mene reflektiran, još sam nešto Za sadržaj tih svrha ovdje opstoji samo a) formalna djelat
posebno prema spoljašnosti moga djelovanja. Moja svrha sači nost sama - da je subjekt sa svojom djelatnošću pri onome što
njava njen određujući sadržaj. Ubojstvo i požar, na primjer, kao treba smatrati i unapređivati kao svoju svrhu; - za što se ljudi
ono opće još nisu moj pozitivni sadržaj, kao subjekta. Ako je ne interesiraju ili treba da se interesiraju kao za ono svoje, za to će
ko počinio slične zločine onda se pitamo zašto ih je počinio. Ni biti djelatni, β) Dalje, još apstraktna i formalna sloboda subjek-
je se dogodilo ubojstvo radi ubojstva nego je pri tom bila još tiviteta ima, međutim, određeni sadržaj samo u svom prirodnom
jedna pozitivna svrha. Ali ako bismo rekli da se ubojstvo dešava subjektivnom opstanku, potrebama, sklonostima, strastima,
iz uživanja u ubojstvu, onda bi užitak već bio pozitivni sadržaj mnjenjima, domišljanjima itd. Zadovoljenje je tog sadržaja do
subjekta kao takvog, a čin je onda zadovoljenje njegove volje. brobit ili blaženstvo u svojim posebnim određenjima i u opće
Pokretački razlog nekog čina time je prije ono što nazivamo mo mu, svrhe konačnosti uopće.
ralnim, a ovo utoliko ima podvostručeni smisao onog općeg u
Ovo kao stajalište odnosa (§ 108) na kojemu je sub
predlošku i onog posebnog namjere. U novija vremena naročito
jekt određen u svojoj različitosti, dakle na kojemu važi
se pojavilo to da se kod radnji uvijek pita ο pokretačkim razlozi
kao ono posebno, jest mjesto gdje nastupa sadržaj prirod
ma, dok se inače samo pitalo: je li ovaj čovjek pošten, čini li on
ne volje (§ 11); ali on ovdje nije kakav je neposredno, ne
ono šta je njegova dužnost? Sada se hoće gledati po srcu, i pri
go taj je sadržaj, kao pripadan u sebe reflektiranoj volji,
tom se pretpostavlja prekid onog objektivnog u radnji i onog
uzdignut do jedne opće svrhe, dobrobiti ili blaženstva
unutarnjeg, onoga subjektivnog pokretačkih razloga. Svakako
(»Enciklop«, § 395 i dalje)2 - stajališta mišljenja koje volju
treba promatrati određenje subjekta: on hoće nešto stoje zasno
još nije shvatilo u njenoj slobodi, već koje reflektira ο nje
vano u njemu; on želi zadovoljiti svoje uživanje, postići zadovo
nom sadržaju kao prirodnome i danome - kao npr. u Kre-
ljenje svoje strasti. Ali ono dobro i pravo ovdje također nije je
zovo i Solonovo vrijeme.
dan puko prirodni nego kroz moju umnost postavljeni sadržaj;
moja sloboda, učinjena sadržajem moje volje, čisto je određenje
moje slobode same. Više moralno stajalište je stoga u tome da se • [uz§ 123]
u djelovanju nađe zadovoljenje a ne da se ostane kod prekida Subjekt - u namjeri kao jedan u sebi posebno odre
između samosvijesti čovjeka i objektiviteta čina, a ovaj način đen - osebujni sadržaj.
shvatanja ima svoje epohe u svjetskoj povijesti kao i u povijesti c/ Interes da sam ja pri tome bio, pri tome djelatan - Go
individua. ethe: Plešemo već tri dana i tri noći - nitko nije mislio na
revjestu -
2
U 3. izdanju § 478 i dalje, - Bili. njem. izd.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 217
Napoleonovi vojnici: pljačkanje, avancement - slava a/ svoju dobrobit učiniti svrhom, tj. ovaj sadržaj kao
- častoljublje. takav, ne suprotno personalnosti; - (također dužnost, op
β/ Ja kao konkretan subjekt. - Samo kao takav egzistiram. ćenito nužna) - ali ne strogo pravo, jer ponajprije samo
Ja sam kao posebno uopće osjećaj, ljubav - ne uzdignuto do ap-
a/ formalna djelatnost - ali ideja kao takva apstrakcija ni solutnosti, kao običajnosni sadržaj - prije se [to] može
je ono što određuje, kao ono unutarnje nije određenje sa smatrati kao posebna stvar nagona - (tako država nad
mo ono moje, nego važi također kao ono moje; u apstrak strogim pravom) - ali brak kao običajnosni odnos poseb
tnom pravu sam ja samo personalnost - ovdje kao onaj nost, u usporedbi s ličnošću, međutim, apsolutan.
koji sebe unutarnje određuje, na osnovu posebnosti onoga β/ Dužnost - ο tome kod dobra - Šuplje uzdizanje -
mojega. Ovdje, da je posebnost kao moja, počinje dioba za izvrsnost - Stoici
po sadržaju; - osebujni sadržaj - Baš ovaj je pri tom bio
β/ moje zadovoljenje - u šta? apsolutne svrhe. - Kao da bi se suprotnosti u međusobnom odnosu mo
Zadovoljstvo - samo apsolutne svrhe, svrha - rale promatrati kao apsolutne suprotnosti - strogi moralni
Jer još formalno apstraktni subjektivitet - apstraktno nazor.
određivanje, samo prihvaćanje na prirodni način opstoje-
ćih određenja. Ovaj je apstraktni subjektivitet isto što i Dodatak. Utoliko su određenja blaženstva zatečena, ona
Kantov praktički um. Ovo formalno nije ništa drugo nego nisu nikakva prava određenja slobode koja je tek u njegovoj sa-
mosvrsi u dobru sebi istinita. Ovdje možemo postaviti pitanje:
interes, djelatnost subjektiviteta uopće. Autonomija je ono ima li čovjek pravo da sebi postavlja takve neslobodne svrhe ko
formalno samoodređenje. Heteronomija, nagoni - Samo je počivaju samo na tome da je subjekt nešto živo? Ali nije slu
praktički um utoliko različit, kao objektivni oblik općeni čajno da je čovjek nešto živo, nego je primjereno umu, i on uto
tosti, to je formalnom identitetu svjesno određenje, ono liko ima pravo da svoje potrebe čini svojom svrhom. Nema ni
što ja hoću treba da ima oblik općenitosti za mene, to šta ponižavajuće u tome da neko živi, i njemu nije suprotstavlje
znam kao takvo - određenje mojeg interesa, određenje na nikakva viša duhovnost u kojoj bi se moglo egzistirati. Samo
npr. onog dopuštenog - Vlasništvo - nešto opće što ssbi uzdizanje onoga što je zatečeno ka jednom stvaranju-iz-sebe,
ne protivurječi. daje viši krug dobra, koja različitost međutim u sebi ne uključu
β/ Ovo određenje - čuvstva - kao ranije u tmu je nikakvu nepodnošljivost obiju strana.
(ima) svoj osnov. Momenti njegova razvoja, ali još ne u
obliku umnosti - to tek u običajnosti. - Ovo tek time što je
subjektivitet napustio svoju jednostranost kao pojedinač-
nost koja sebe u sebi zna i postavlja jest kao moment - § 124.
Ovdje stoga sklonosti, nagoni, sadržaj - ali ne prosto
na prirodni, grubi način - pustiti maha svojim nagonima, Budući da je i subjektivno zadovoljenje same individue
biti određen prohtjevima, sklonostima kao takvima - ne (između ostaloga priznavanje njene časti i slave) sadržano u iz
vezan kao divljaci, surovi - nego da [se] ja držim kao u se vođenju svrha koje važe po sebi i za sebe, zato su oboje - kako
bi reflektirano - formalna općenitost. - Ovi se nagoni ne zahtjev da se pojavi samo takva svrha koja se hoće i koja se po
odnose neposredno, nego na cjelinu, ponajprije rjihovu stiže, tako i nazor kao da se objektivne i subjektivne svrhe me
cjelinu - mišljenje koje reflektira, dobrobit, blažerstvo. - đusobno isključuju u htijenju - prazna tvrdnja apstraktnog raz
Znam ο njima kao podređenima. Smetnje nagona, prirod uma. Jest, ona** postaje nečim zlim ako prelazi u to da tvrdi da
nosti.
Dopušteno je - ** Tj. prazna tvrdnja apstraktnog izuma. - Bilj. red.
218 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 219
15*
MORALITET 229
§ 132. jma da ostane pri onome što tko drži ili ne drži primjere
nim svojem umu, pri subjektivnom uvidu u pravednost ili
nepravednost, u dobro ili zlo i pri zahtjevima koje on po
Pravo je subjektivne volje da ono što ona treba da prizna
stavlja za zadovoljenje svog uvjerenja. Na ovom objektiv
kao važeće uvidi kao dobro i da joj se neko djelovanje kao nom polju važi pravo uvida kao uvid u ono zakonito ili ne
svrha koja stupa u spoljašnji objektivitet, prema njezinu znanju zakonito, kao u važeće pravo, a on* se ograničava na svoje
ο njegovoj vrijednosti koju on ima u tom objektivitetu pripiše najbliže značenje, naime da bude znanje kao poznanstvo s
kao pravno ili nepravno, dobro ili rđavo, zakonito ili nezakoni onim što je zakonito i utoliko obavezno. Javnošću zakona
to. i općim običajima oduzima država pravu uvida formalnu
Dobro je uopće bit volje u njenom supstancijalitetu i stranu i slučajnost za subjekt, što ih to pravo još ima sa sa
općenitosti - volja u njenoj istini - ono je stoga upravo sa dašnjeg stajališta. Pravo subjekta da zna postupak u odre
mo u mišljenju i s pomoću mišljenja. Stoga tvrdnja da čov đenju dobra ili zla, zakonitoga ili nezakonitoga, ima kod
jek ne može spoznati istinito, nego da ima posla samo s djece, slaboumnih, ludih posljedicu da se i s te strane
pojavama - da mišljenje škodi dobroj volji, ove i slične umanji ili ukine uračunljivost. Ipak se ne može utvrditi od
predstave oduzimaju duhu kako intelektualnu tako i svu ređena granica ovim stanjima i njihovoj uračunljivosti. No
ćudorednu vrijednost i dostojanstvo. - Pravo da se ništa zaslijepljenost trenutka, razdraženost strasti, pijanstvo,
ne prizna što »ja« ne uvida kao umno jest najviše pravo uopće ono što se naziva jakošću osjetilnih pobuda (ukoli
subjekta, ali je svojim subjektivnim određenjem ujedno ko je isključeno ono što zasniva pravo u nuždi, § 120) uči
formalno, te pravo onoga umnoga kao objektivnoga na niti razlogom u uračunavanju i određenju samog zločin
subjekt ostaje stoga nesumnjivo. - Zbog formalnog odre stva i njegove kažnjivosti, te takve okolnosti smatrati kao
đenja uvid je isto tako sposoban da bude istinit, kao i da da je s pomoću njih oduzeta krivnja zločinca, znači ujedno
bude puko mnjenje i zabluda. Što individua dolazi do s njime ne postupati po pravu i časti čovjeka (usporedi §§
onog prava svog uvida, to po stajalištu još moralne sfere 100, 119, primjed.), čija je priroda upravo to da bude bitno
pripada njegovoj posebnoj subjektivnoj obrazovanosti. Ja nešto općenito, a ne nešto apstraktno trenutno i osamljeno
mogu sebi postaviti zahtjev, pa to mogu smatrati kao sub znanja. - Kao što palikuća ovu, poput palca veliku površi
jektivno pravo u sebi, da »ja« uvidi obavezu iz dobrih raz nu drveta, koju je dodirnuo svjetlom, nije zapalio kao izo
loga i da je zasniva na uvjerenju, i još više, da je spoznaje liranu, nego je u njoj upalio ono opće, kuću, tako on kao
iz njenog pojma i prirode. No što ja za zadovoljenje svog subjekt nije ono pojedinačno ovog trenutka ili ovaj izolira
uvjerenja zatijevam od dobroga, dopuštenoga i nedopušte ni osjećaj žestine osvete; tako bi on bio životinja s kojom
noga nekog postupka i time od njegove uračunljivosti u bi se, zbog njene štetnosti i nesigurnosti, da bi se ukrotio
tom pogledu, nimalo ne povređuje pravo objektiviteta. - njen napad bijesa, moralo bezobzirno postupati. - Da bi
Ovo pravo uvida u dobro je različito od prava uvida (§ zločinac u trenutku svog postupka sebi morao jasno pred
117) u pogledu postupka kao takvoga; budući da je postu staviti nepravo i kažnjivost svog postupka, da bi mu se
pak promjena koja treba da egzistira u zbiljskom svijetu, moglo uračunati kao zločinstvo - ovaj zahtjev, koji mu, či
dakle, koja u njemu hoće da bude priznata, pravo objekti ni se, hoće očuvati pravo njegova moralnog subjektiviteta,
viteta ima po ovome lik da postupak mora biti uopće pri odriče mu, štaviše, unutarnju inteligentnu prirodu, koja u
mjeren onome što u tom svijetu važi. Tko želi postupati u svojoj djelatnoj prisutnosti nije vezana uz wolfovsko-psi-
ovoj zbiljnosti, upravo se time podvrgao njenim zakonima hološki lik ο jasnim predstavama, pa je samo u slučaju lu-
i priznao pravo objektiviteta. - Na isti način ne treba sud
sko uračunavanje u državi kao objektivitetu umskog po- * Tj. uvid. - Bilj. red
232 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 233
dila tako poremećena da bi bila odijeljena od znanja i čina individua ne uviđa. Pravo subjektivnog uvida promatra se
pojedinačnih stvari. - Sfera gdje one okolnosti dolaze u kao beskonačno, apsolutno, ο čemu jedino treba ovisiti da
obzir kao razlozi za ublažavanje kazne jest druga sfera, a li sam ja na nešto obavezan ili ne - tj. ne prosto spoljašnje,
ne sfera prava, to je sfera milosti. nego unutarnje - Sad mora a/ biti unesena mogućnost za
blude - i brzo se pokazuje da je jedan uvjeren u ovo, a
• [uz§ 132] drugi u ono. - Dakle slučajnost uvida i uvjerenja, a ipak
Odnos a/ znanje - dobro - kao određeno, prisutno, treba za mene - jer (je) za mene - to slučajno biti ono po
dano. Dobro kao utvrđeno. - Formalno - pretpostavljeno, sljednje - ja säm tako nešto slučajno, što traje u svojoj slu
kao po sebi i za sebe određeno - Vječni zakoni bogova - čajnosti. Dobro, sami osnovi, međutim, je ono u čemu tre
nepisano pravo - državni zakoni ba da nestane slučajnost, nešto opće.
Treća uračunljivost - Svi ovise ο znanju - kao što
zbiljnost za mene - jest u znanju, svijesti - teorijski - (ina
če samo životinja) - ne kako ja osjećam - nego znam - Uvid, uvjerenje - ono trajanje kao nešto slučajno -
sloboda, subjektivitet u znanju - moj interes, međutim, ka otkloniti - da bi se posebno uzdiglo u ono opće, tiče se ob
ko pribaviti - povratak slobodi, pojmu. razovanja; - Taština, oholost, druga raspoloženja - ne
mogu se uvjeriti, dovesti k uvidu - to je ono najsublimnije,
a/ Dobro treba da bude subjektivno, moje znanje -
najlaskavije -ja treba da slijedim samo svoj uvid -
Jer dobro je upravo to, imati subjektivitet kao takav u sebi,
pri sebi imati njegov opstanak - Ja sam misaon - slobo Obrazovanje, često početi sasvim ispočetka, s pomo
dan - u biću po sebi i za sebe treba da budem kod sebe - ću stege učiti i naviknuti se, svoj uvid smatrati onim slučaj
Uvjerenje (je) tako oblik, ono subjektivno - dobro po sebi nim što ne važi, nije dovoljno - razum koji rezonira nesav
i za sebe - ono supstancijalni temelj. Ovo formalno izoli ladiv je - ili svojeglavost: ja upravo to ne uviđam - Ideja
rano stajalište je uvida za sebe, vidi iduću stranu. koja leži u osnovu one stege jest samo dobro, - ideja da
a/ Uvid u gledanje * formalnog prava sasvim spoljaš- pravo jest, važi. Moje uvjerenje koje odstupa od svega što
nji - Pravo - prinudno pravo - zapovjeđeno je ili zabra važi ili koje još nije dotle došlo - samo je jedan autoritet -
njeno - postavljeno kao dobro - Kasnije priroda zakona subjektivno zasnivanje na razlozima, - drugo, država, svi
β/ moralan - je moj sadržaj - je dužnost ono poseb jet također autoritet, ogroman autoritet - samo moj autori
no - tet, suprotstavljam onome. Osjećaj visine takvog autoriteta
spram mojega - je strahopoštovanje, poštovanje uopće -
ovo nestaje spram onog subjektiviteta - bojazan pred op
• [uz § 132 primjed.] ćim, strah za svoju posebnost.
Znanje kao po sebi - priznanje uopće - ono ostalo
pripada slučajnosti subjekta - vjerovanju. Ponajprije
Što je sveto? - što ljude drži zajedno, bilo to makar
spram mnjenja, svaki svoj posebni uvid, - uvjerenje - je
dinstvo, sklad, strana volja, strano dobro - da, sila - samo lako, kao sita vijenac - što je najsvetije? što za vječ
Ja mogu biti u zabludi, ali zakoni, vladari također - nost duhove ujedinjuje i čini ih ujedinjenima* - zbiljski
Pravo subjekta na uvid, uvjerenje - je formalno, jed 6
Ovdje i kasnije još jednom (vid. komentar uz § 142) smjera Hegel na
nostrano - Nešto može biti vrlo istinito a da to ipak neka Goetheove distihe 76. i 77. iz »Godišnja doba«:
Što je sveto? To je što mnogo duša povezuje
Povezivalo ih makar samo lako, kao sita vijenac.
* »Ansehen« preveo je prevodilac sa »gledanje«, što je zacijelo pogreš Što je najsvetije? Ono što danas i vječno duhovi
no, ali cijela je rečenica u originalu nejasna, tako da bi bilo teško reći što je He Dublje i dublje osjećaju, uvijek čini samo jedinstvenijima.
gel ovdje mislio pod »Ansehen«. - Primjedba red. Bilj. njem. izd.
234 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET
235
supstancijalna sveza - u koju je upravo onaj subjektivitet a/ Bitnost - obaveza - dužnost
koji sebe izolira, koji hoću sebi zadržavati, utonuo i apso β/ Dužnost zbog dužnosti - ne zbog njenog posebnog sad
lutno zadovoljan - tako beskrajno u sebi moćna da sam ja ržaja, nego jer (je) dužnost - Odvajanje sadržaja od bit
sam posve u njoj. nosti kao takve -
Prazna predstava, ja zavisim samo od svog uvjerenja Dodatak. Ono bitno volje meni je dužnost; ako ja sada ni
i uvida - kao posebnoga - Oni razlozi, predstave jesu, po šta ne znam nego da mi je ono dobro dužnost, onda ja ostajem
bliže promatrani, sami kao da su crpeni iz opće bujice još kod onog njenog apstraktnog. Ja moram činiti dužnost radi
predstave, pa ako oni doista leže tako izvan općevažećeg, nje same, a to je moj vlastiti objektivitet u istinskom smislu, ko
oni su obrani sa smeća, nečistoće i pjene, koja pliva sas jeg ja ostvarujem u dužnosti: time što je ja izvršavam ja sam kod
vim gore, dijete vremena, i to najpovršniji njegov lik. - Io sebe i slobodan sam. Zasluga i visoko stajalište Kantove filozo
nako, za ono što još pripada pozitivnome, supstancijalno- fije u onom praktičnom bila je da se istakne ovo značenje duž-
me u meni i po meni, zahvaljujem ja sam ovoj supstanci-
jalnoj vezi, onome svetome. Potpuno gruba, zajednička
nesvjesnost ο tome što sam ja, što je moja uvjerenost, os-
nov, uvid i tome slično. § 134.
Pravo subjektivne volje da ona zna, da je znala -
mogla znati, - da je nešto dobro ili nije dobro - zakonski Kako postupanje za sebe zahtijeva poseban sadržaj i odre
ili neispravno itd. - Ovdje je ostavljeno sasvim neodređe đenu svrhu, a takve još ne sadržava apstrakcija dužnosti, nastaje
no kakve je vrste ovo znanje - Zahtijevam li ja - sa staja pitanje: što je dužnost?Za ovo određenje, ponajprije, još ništa
lišta refleksije - da sam ja uvjeren iz osnova, imam uvid - ne opstoji osim ovoga: činiti pravo i brinuti se za dobrobit, svo
to je moja stvar, koja je meni prepuštena - jer ja time sebe ju vlastitu dobrobit i dobrobit u općem određenju, dobrobit
postavljam na partikularno stajalište. Može se samo pože drugih (vidi § 119).
ljeti da ljudi poznaju osnove, dublje izvore prava - ali to
objektivno nije nužno. Povjerenje, vjera, zdrav um, običaj • [uz§ 134]
je opći objektivni način utemeljenja. a/ Formalni odnos - znanja - dobro ovdje kao neposred
no - predmet -
β/ Sadržaj - posebnost - refleksija - dobro ne samo dano
§ 133. - voljom postavljeno - nikakve spoljašnje stvari kao pri
rodne stvari - od volje postavljene, subjekt, dužnosti bitne
Dobro se prema posebnom subjektu odnosi tako da jest volje - ova moja volja - bitna volja sama - postaju vječno
ono bitno njegove volje, koja je time na to upravo obavezana. postavljenima, i nije pitanje tko je onaj koji postavlja - sa
Budući da je posebnost različita od dobra i budući da pripada u mo oblik (svejedno tko), nego upravo princip: određenja u
subjektivnu volju, dobro ima prije svega samo određenje opće bitnoj volji. Ovdje ono posebno, ali u apstraktnoj opećni-
apstraktne bitnosti - dužnosti; zbog tog svog određenja dužnost tosti dobra ili dužnosti zbog dužnosti - samo predikat do
treba da se čini zbog dužnosti. bra - jest (ono) čime je to dobro - ono opće, lijepo kod
Platona - posebno uspoređeno s općim - još ne posebnost
>[uz § 133] koja po sebi samoj jest opća.
β/ Zakon, dobro - ovdje kao iz mene - posebni, γ/ Određenja dobra - tj. pitanje - po posebnosti - nemo
vlastiti sadržaj - Stupanje u razliku - guće po pretpostavci apstraktne bitnosti.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 237
236
Ova oba određenja spomenuta već gore u svojoj di te osim toga ako takav posebni sadržaj dolazi u obzir za
jalektici - Pravo kojim dobrobit u osnovu - nepravo - do postupanje, kriterij leži u onom principu da li je on duž
brobit - heteronomija - spram čiste dužnosti - posebna nost ili nije. - Nasuprot tome, mogu se na ovaj način op
stvar - eudemonija ravdati svi nepravni i nemoralni načini postupanja. - Dalji
Pravo - formalno - moralna dužnost tiče se uvjere Kantov oblik, sposobnost da se jedan postupak predstavi
nja - Refleksija u sebi - pretpostavlja dalje - stajalište kao opća maksima, donosi, doduše, konkretniju predstavu
kao neposrednu personalnost ο nekom stanju, ali za sebe ne sadržava nikakav drugi pri
ncip nego onaj nedostatak protivurječja i formalni identi
Dodatak. Ovo je isto pitanje koje je postavljeno Isusu kad tet. - Da nema nikakvog vlasništva, to za sebe isto tako ne
se od njega htjelo saznati šta se treba činiti da se dosegne vječni sadržava nikakvu protivurječnost, kao ni to da ovaj ili
život; jer ono opće dobra, ono apstraktno, ne može se kao ap onaj narod, porodica itd. ne egzistiraju, ili da uopće ne ži
straktno ostvariti, ono za to mora sačuvati određenje posebnos vi nijedan čovjek. Ako je inače za sebe utvrđeno i pretpos
ti. tavljeno da vlasništvo i ljudski život treba da budu i da ih
treba respektirati, onda je protivurječnost izvršiti krađu ili
umorstvo; protivurječnost može proizaći samo u odnosu
§ 135. prema nečemu, tj. prema nekom sadržaju koji kao čvrsti
princip unaprijed leži u osnovu. U odnosu prema takvom
principu postupak je tek ili suglasan s njime ili je u proti-
Ta određenja, međutim, nisu sadržana u određenju same
vurječju. No dužnost, koju treba htjeti samo kao takvu ne
dužnosti, nego, kako su oba uvjetovana i ograničena, donose
poradi nekog sadržaja, formalni identitet, jest upravo to
upravo time prijelaz u višu sferu neuvjetovanoga, dužnosti.
da se isključi svaki sadržaj i određenje.
Dužnosti samoj - ukoliko je ona u moralnoj samosvijesti ono
njeno bitno ili opće, kako se ono unutar sebe odnosi samo pre Dalje antinomije i obličja perenirantnog »treba da«
ma sebi - ostaje time samo apstraktna općenitost, (ona) ima be- (Sollen), u kojemu se samo vrti zgoljno moralno stajalište
sadržajni identitet, ono apstraktno pozitivno, neodređenost kao odnosa a da ih ne može razriješiti i prijeći preko onoga
svoje određenje. »treba da«, razvio sam u »Fenomenologiji duha«, str. 550
i dalje; usporedi »Encikl. filoz. znanosti«, § 420 i dalje7.
Koliko je bitno da se izdvoji čisto neuvjetovano sa
moodređenje volje kao korijen dužnosti, kako je, naime, Dodatak. Kada smo i ranije istakli stajalište Kantove filo
spoznaja volje tek Kantovom filozofijom zadobila svoj zofije koje je uzvišeno ukoliko postavlja primjerenost dužnosti
umu, onda se ovdje mora otkriti nedostatak da ovom stajalištu
čvrsti temelj i polazište s pomoću misli ο beskonačnoj au nedostaje svaka raščlanjenost. Jer stav: gledaj da li tvoja maksi
tonomiji volje (vidi § 133), toliko pridržavanje samo mo ma može biti postavljena kao opće načelo, bio bi vrlo dobar kad
ralnog stajališta, koje ne prelazi u pojam običajnosti, sni bismo mi već imali određene principe ο tome šta činiti. Time
žava taj dobitak na prazan formalizam, a moralnu znanost što, naime, zahtijevamo od nekog principa da bi trebao moći bi
na naklapanje ο dužnosti zbog dužnosti. S tog stajališta ni ti i određenjem jednog općeg zakonodavstva, tada jedno takvo
je moguća nikakva imanentna nauka ο dužnosti; svakako, određenje već pretpostavlja neki sadržaj, a ako bi ovaj postojao
moguće je spolja unijeti neku građu i tako doći do poseb onda bi primjena morala biti laka. Ali ovdje samo načelo još ni
nih dužnosti, ali iz onog određenja dužnosti kao nedostat je prisutno, a kriteriji da ne treba biti nikakve protivrječnosti, ne
ka protivurjetja (ili kao) formalne suglasnosti sa sobom,
koja nije ništa drugo do utvrđivanje apstraktne neodređe 7
Fenomenologija sver. 3. 442 i dalje.;
nosti, ne može se prijeći na određenje posebnih dužnosti; Enciklopedija, 3. izd. § 507 i dalje.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET
238 239
proizvodi ništa budući da tamo gdje nema ničega ne može po sebe beskonačna formalna izvjesnost ο sebi samoj, koja upravo
stojati nikakvo protivrječje. stoga jest ujedno kao izvjesnost ovog subjekta.
istinskoj, koja je sadržana tek u običajnosnom uvjerenju, nije nepravedna - bila bi za sebe, dakako, dopuštena - sa
što dolazi tek u nastavku. Religiozna savjest ne pripada, mo neko zlo - kao protiv prava i dužnosti -
međutim, uopće ovom krugu. Opstoje, dakako, kolizije gdje je dužnost protiv duž
nosti - dobrobit protiv dobrobiti - izvanredni slučajevi -
• [uz§ 137] na takvim se rado zadržava cjepidlačka refleksija - djelo
γ/ prema a/ odnos β/ sadržaj - γ/ savjest - ono što odre mice zbog praznog cjepidlačarenja - Ja se ne znam odluči
đuje - ti - Riješiti se svojih [?] sukrivaca također dobro - djelo
αα/ savjest ββ/ dijalektički, zlo - [§ 132]. Pravo subjektiv mice da bi sebi izmudrijala iz onog izvanrednog izuzetka
ne volje - da bi znala što treba da je dobro - savjest - kao opće odrješenje od dužnosti i prava. Ako ja kažem, pravo
proizvoljnost, kao odlučujuća. ti moraš respektirati - i koji opći stavak ove vrste - to je
Pravo dužnosti, dobra, po savjesti - trebalo je da ti meni moguće suprotstaviti neku instanciju. - U izvanred
to znaš - apsolutno, ne samo spoljašnje okolnosti - nim slučajevima, gdje nestaje ono objektivno, - opće u se
δ/ nikakav princip određenja kao subjektivitet - tj. objek- bi - a za sve slučajeve vrlo je različito - kao što je različita
tivitet je opća posebnost (subjektivitet), određivanje, po određenost ptica i riba - premda leteće ptice.
stavljanje razlike.
Savjest je dobro, kao ona koja određuje, koja hoće, • [uz § 137 primjed.]
koja se odlučuje. Dobro u identitetu s izvjesnošću sebe sa Opstoji apsolutno mjerilo savjesti - to je ono što ga
ma - ja - životnost. Ono najdublje najunutarnije, supstan- ima sama savjest - Ja to nisam znao, moja mi savjest to ni
cijalno. je rekla - upravo zla savjest - božanska savjest - Boga za
Izvjesnost sebe sama - kao izvjes[nost] znanja ο do svjedoka - Bog je bog istine - ne popuštati sebi samom -
bru - Bitak i postavljanje - misterij slobode - da je to nje loša savjest - ovaj me se sud ne tiče - to je upravo moja
no samoodređenje - po sebi - pojam. savjest, jer ako načela prava itd. nisu u mojoj savjesti, to
Istinska je savjest formalna, tj. pretpostavlja dužnos nemaju spram mene nikakva zahtjeva; Ja prihvaćam samo
ti - određeno dobro - izražava da sam ja njima primjeren, što zatičem u svojoj savjesti, inače nikakav izvor - savjest
moj subjektivitet - da sam izvjesnost sebe samoga po sebi koja luta - Time čovjek napušta svoje dostojanstvo, sup-
- meni su tako kao sigurna izvjesnost. Ja to ne mogu čini stancijalitet. Njegovo uvjeravanje ništa ne važi, ono je pro
ti. tiv njegove apsolutne časti - ako (je) tako kako on kaže -
Savjestan čovjek, koji čini svoje dužnosti - ali ih ne to njega valja ubiti kao štetnu životinju, čija priroda nije
stvara tek iz sebe - One su, vječne - (nitko ne zna odakle ništa drugo od zla i razorna - ili u najmanju ruku odstra
su došle) - vječni zakoni bogova niti iz društva - takve ono ne može da treba. - Vi ne treba
također da mene potrebujete; Ja sam za sebe, samosvrha -
Bitak - one su - različite od zakon[i]tosti. Dobro neka tako bude - ali za tebe, potrebovati tj. stajati
Ovaj sistem dužnosti ovdje još ne opstoji, jer smo na u pravnoj, običajnosnoj zajednici - ne prosto u ugovoru -
stajalištu refleksije, koje, doduše, ima pred sobom ideju a säm ugovor pretpostavlja povjerenje. Postupci, ispolja-
dobra, ali dobru oduzima određenost, - ili, štaviše, odre vanja ljudi takve su pojedinačnosti jednog spram drugoga
đenost je shvaćena još samo apstraktno. da samo spram toga sigurni, mirni samo s pomoću općeg
Ovo je protiv moje savjesti, savjest to ne dopušta - osiguranja, povjerenja, da su ozbiljno mišljeni, u najmanju
postupam po savjesti - u koliziji koristi i dužnosti - takvu ruku da su prostodušni. Mnoštvo ljudi prolazi ulicama,
korist učiniti sebi ili tebi - korist na štetu nekoga drugoga govorim s mnoštvom, pouzdajem se u to da me neće op
- protiv savjesti - Korist za sebe ako nije protiv dužnosti i ljačkati, ubiti - idu prema meni, obučeni su (kod orijenta-
16 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
242 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 243
ponajprije samo afirmativno za sebe u svojoj slobodi spoz Dodatak. Apstraktna izvjesnost koja sama sebe zna kao te
nat [?] melj svega ima mogućnost u sebi da hoće ono opće pojma, ali i
β/ Subjektivitet - (sloboda - apsolutno mišljenje - mogućnost da neki posebni sadržaj učini principom i da ga rea
oblik jedinstvo sa mnom samim, - svijest koja razlikuje), - lizira. Onome zlom, koje je ovo posljednje, time uvijek pripada
koji sebi daje neki osebujni sadržaj - prije nagone, dobro apstrakcija izvjesnosti njega samog a samo čovjek, i to ukoliko
bit - još ne spram ideje, spram dobra; - isti sadržaj, ukoli on može biti i zao, jest dobar. Dobro i zlo su nerazdvojivi a nji
ko se on zadržava spram dobra.
hova nerazdvojivost leži u tome da pojam sebi postaje predme-
Apstraktna unutrašnjost ima neki predmet, određe tan a kao predmet ima neposredno određenje razlike. Zla volja
nje dvostruko: općenitost ili posebnost jednu pored druge hoće nešto što je suprotstavljeno općenitosti volje, a dobra vo
- proizvoljnost - lja, naprotiv, drži se primjereno svom istinskom pojmu. Teškoća
Opstoji izbor - proizvoljnost - jer neodređen - ali kod pitanja kako volja može biti zla, najčešće dolazi otuda da se
ne samo između ovoga i onoga nego između dobra i zla - volja misli samo u pozitivnom odnosu prema samoj sebi i pred
objekta volje. stavlja kao nešto određeno, što je za nju, kao ono dobro. Ali pi
Supstancijalno određenje - bitak volje po sebi i za tanje ο porijeklu zla ima sada jasniji smisao: kako u ono pozi
sebe* - u svojem suprotstavljanju. tivno ulazi ono negativno? Ako je u stvaranju svijeta Bog pre
Čovjek misaona svijest - Mišljenje njegove biti - op tpostavljen kao ono apsolutno pozitivno, stvar možemo obrtati
ćega - njegove volje - izbor dobra i zla - uračunljivost s kako hoćemo, no ono negativno se ne treba spoznavati u ovom
tog gledišta. pozitivnom, jer ako se hoće prihvatiti jedno dopuštenje od stra
Biti kriv - kao ono moje - ako sam ja zao, to je apso ne Boga, onda je takav pasivan odnos nešto nedostatno i nešto
lutno moja krivica, tj. objekt volje postavljen je po sebi i što ništa ne kazuje. U mitološkoj religijskoj predstavi porijeklo
za sebe, s pomoću uma, izbora, odluke. To je subjektivno, zla se ne poima, to znači, jedno nije spoznato u drugom, nego
tj. ja - to nitko drugi, ili drugo, nije počinio, ili htio, ili za postoji samo jedna predstava ο jednom sljedovanju i napored-
ključio - nego ja - nikakva od drugoga dana predstava - nosti, tako da ono negativno izvana dolazi na ono pozitivno. Ali
ili sila - Apsolutni subjektivitet ne može se prisiliti - ovo ne može biti dovoljno misli koja iziskuje neki osnov i traga
za jednom nužnošću i u onom pozitivnom želi shvatiti ono nega
• [uz § 139 primjed.] tivno kao ono što se samo ukorjenjuje. Rješenje, kako ga pojam
Prirodna volja - ni dobra ni zla - nikakvi zli narodi shvata, sada je već sadržano u pojmu jer pojam, ili konkretnije
[;] takozvani prirodni, nedužni narodi - rđavije nego zli - rečeno, ideja, na sebi bitno ima to da sebe razlikuje i da sebe po
Zlo je ono najgore - što apsolutno ne treba da posto stavlja negativno. Ako se ostaje kod onog puko pozitivnog, to
ji - Priroda još gora jest, kod čisto dobrog, koje treba biti dobro u svojoj izvornosti,
Od prirode zao - tj. jer ono prirodno što je on ujed onda je ovo prazno određenje razuma koji se čvrsto drži takvog
no volja, ovo je samo njenom odlukom. apstraktnog i jednostavnog i time što postavlja pitanje uzdiže ga
Stari zavjet - zakon - za spoznaju zla - Zakon tek či do nečeg teškog. Ali sa stajališta pojma pozitivitet se shvaća ta
ni zlim ko da je on djelatnost i razlikovanje od samoga sebe. Zlo, dakle,
Nijedan čovjek nije zao, zlo zbog zla; - nego afirma kao i dobro, svoje porijeklo ima u volji, a volja je u svom pojmu
tivno - sklonost, svrha - svakako; ali ovo afirmativno pri dobra kao i zla. Prirodna volja je po sebi protivrječnost, da sebe
rodno - razlikuje od same sebe, da bude za sebe i da bude unutarnja.
Ako bi se sada reklo da zlo sadrži bliže određenje u tome da je
čovjek zao ukoliko je on prirodna volja, onda bi se ovo protivilo
* Bitak po sebi i za sebe - das Anund-fürsichsein - Bilj. prev. uobičajenoj predstavi koja upravo prirodnu volju misli kao ne-
248 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 249
dužnu i dobru. Ali prirodna volja je suprotstavljena sadržaju jektiviteta u moralnom stajalištu, obliku u kojemu cvjeta
slobode, a dijete, neobrazovan čovjek, koji imaju prirodnu vo zlo u naše vrijeme, i to s pomoću filozofije, tj. plitkosti
lju, podvrgnuti su nižem stupnju sposobnosti uračunljivosti. misli, koja je jedan duboki pojam premjestila u taj lik, pri-
Ako sada govoriimo ο čovjeku, onda ne mislimo na dijete nego svojivši ime filozofije, isto tako kao što je zlo prisvojilo
na samosvjesnog čovjeka; ako se govori ο dobru onda se misli ime dobra. Želim u ovoj primjedbi ukratko navesti glavne
na njegovo znanje. Ono prirodno je, svakako, po sebi prosto- likove tog subjektiviteta, koji su postali sasvim obični. Što
dušno, niti je dobro niti zlo, ali ono prirodno koje se odnosi na se tiče
volju kao slobodu i kao njeno znanje, sadrži određenje onog ne a) licemjerstva, u njemu su sadržani momenti
slobodnog i stoga je zlo. Ukoliko čovjek hoće ono prirodno, a) znanje istinski općega, bilo u obliku samo sjećaja prava,
ono više nije puko prirodno nego je ono negativno prema do i dužnosti, bilo u obliku daljeg poznavanja i spoznaje ο to
bru, kao pojam volje. - Ali, ako bi se htjelo reći da bi čovjek, me ; β) htijenje posebnoga, koje se protivi tome općemu, i
pošto zlo leži u pojmu i nužno je, bio bez krivice ako se toga do to γ) kao posebno znanje obaju momenata, tako da je za
hvati: onda se može uzvratiti da je odluka čovjeka vlastiti čin, samu hotilačku svijest samo njeno posebno htijenje odre
čin njegove slobode i njegove krivice. U religijskom mitu se ka đeno kao zlo. Ta određenja izražavaju postupanje sa zlom
že da je čovjek sličan Bogu u tome da posjeduje spoznaju dobra savješću, a još ne licemjerstvo kao takvo. - Bilo je vrijeme
i zla, naukovanje Bogu prisutno u svemu, time što nužnost ov kad je postalo vrlo važnim pitanjem da li je neka postupak
dje nije nikakva prirodna nužnost, nego je odluka upravo uki samo utoliko zao ukoliko se događa sa zlom savješćui, tj. s
danje ovog podvostručenog, dobrog i zlog. Budući da mi dobro razvijenom sviješću upravo naznačenih momenata. - Pas
kao i zlo stoji nasuprot, ja imam izbor između obojega, mogu se cal (Le Proviniales 4e lettre) izvlači vrlo dobro zaključak iz
odlučiti za oboje, pa i jedno i drugo prihvatiti u moj subjektivi- potvrđenog pitanja: »lis seront tous damnes ces demi-pec-
tet. Priroda onog zlog je, dakle, da ga čovjek može htjeti ali ga heurs, qui ont quelque amour pour la vertu. Mais pour ces
ne mora nužno htjeti. franespecheurs, pecheurs endurcis, pecheurs sans melan
ge, pleins et acheves, l'enfer ne les tient pas: ils ont trompe
le diable ä force de s'y abandonner«. 9 * Subjektivno pravo
§ 140.
* Pascal navodi tu također Kristovo zauzimanje na križu za svoje neprija
telje: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine'. - suvišna molba ako okolnost da
Budući da samosvijest zna iz svoje svrhe izvesti neku pozi oni nisu znali što su učinili podjeljuje njihovu postupku kvalitet da nije zao,
tivnu stranu (§ 135) koja je toj svrsi potrebna, jer pripada kon dakle, da mu ne treba opraštanje. Isto tako navodi on Aristotelov nazor (mjesto
se nalazi Nikomahovoj Etici, III, 2.[1110 b27] koji razlikuje da li je ούχ είδώς
kretnog zbiljskog postupanja, ona zbog takve strane, za volju ili άγνοών onaj koji djeluje; u onom slučaju neznanja postupa on nedobmvolj-
neke dužnosti i odlične namjere, može tvrditi da je to za druge i no (to se neznanje »odnosi na spoljašnje okolnosti; vidi gore §117) pa mu se ne
za nju samu dobar postupak, čiji se negativni bitni sadržaj ujed "može uračunati djelovanje. Ο drugom slučaju, međutim, kaže Aristotel: »Ne
no u njoj, kao u sebe reflektiranoj, dakle svjesnoj onoga općega spoznaje svaki nevaljanac što treba činiti i dopustiti, i upravo taj nedostatak
volje, uspoređuje.* njome; - [za] druge, onda je to licemjerstvo, (άμοετία) čini ljude nepravednima i uopće zlima. Nespoznaja izbora dobra i zla
8 ne čini da je neko djelovanje nedobrovoljno (da se ne može uračunati), već sa
- [za] sebe samu, onda je to još viši vrhunac subjektiviteta, koji mo daje ono loše.« Aristotel je, dakako, imao dublji uvid u vezu spoznaje i hti
sebe tvrdi kao ono aposolutno. jenja nego što je to postalo običnim u površnoj filozofiji, koja uči da su istinski
prinicipi običajnosnog djelovanja nespoznavanje, ćud i oduševljenje.
Taj posljednji, najzamršeniji oblik zla, kojim se zlo 9
»Svi će biti prokleti, ovi polugrešnici, koji prema vrlini imaju još neku
obraća u dobro, a dobro u zlo, kojim svijest sebe zna kao ljubav. Ali oni općepoznati grešnici, okorjeli grešnici, grešnici bez primjese, po
ovu moć, a stoga kao apsolutnu - jest najviši vrhunac sub- tpuni i savršeni, te pakao više nema, oni su prevarili đavola time što se posve
predaju« (prva rečenica se ne slaže sa originalom)
?*Umetnuto u priručnom primjerku. Bili. niem. izd.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET
250 251
samosvijesti da zna postupak prema određenju kakav je zna pronaći bilo kakav dobar razlog, pa makar to bio sa
on po sebi i za sebe dobar ili zao, ne mora se s apsolutnim mo autoritet nekog teologa, sve ako drugi teolozi i odusta
pravom objektiviteta, tog određenja tako pomišljati u koli ju od njegova suda, čak i u toj predstavi još opstoji isprav
ziji da se oba predstavljaju kao rastavljivo ravnodušna i na svijest da takav razlog i autoritet daje samo probabili-
slučajna jedno spram drugoga, koji je odnos stavljen u os- tet, premda je to dostatno za sigurnost savjesti; u tome se
nov poglavito i kod pređašnjih pitanja ο djelotvornoj mi priznaje da je dobar razlog samo takve kakvoće da pored
losti. * Zlo je prema formalnoj strani ono najvlastitije in njega može biti drugih, u najmanju ruku isto tako dobrih
dividue, budući da je ono upravo njezin subjektivitet, koji razloga. Pri tome valja također još spoznati ovaj trag ob
sebe postavlja upravo posebno za sebe pa je time upravo jektiviteta da to treba biti razlog koji određuje. No kako je
njezina krivnja (vidi § 139 i primjedbu uz pređašnji §), a odluka ο dobru ili zlu postavljena na mnogo dobrih razlo
prema objektivnoj strani čovjek je, po svom pojmu kao ga, pod kojim su obuhvaćeni i oni autoriteti, a tih je razlo
duh, ono umno opće, pa ima apsolutno u sebi određenje ga tako mnogo i tako suprotnih, zato se u tome nalazi
općenitosti, koja sebe zna. Stoga to znači da se s njime ne ujedno i to da nije ovaj objektivitet stvari, nego da je sub
postupa po časti njegova pojma, kad bi se strana dobra i jektivitet onaj koji ima da odlučuje - strana kojom su pro
time određenje njegova zlog djelovanja kao zloga odijelila izvoljnost i samovolja učinjene onim što odlučuje ο dobru
od njega i kad mu se ne bi pripisivalo kao zlo. Koliko se i zlu, pa je potkopana običajnost, kao i religioznost. No da
određeno ili u kojem se stupnju jasnoće ili tame svijest je to vlastiti subjektivitet u koji pada odluka, to još nije iz
onih momenata u njihovoj različitosti razvila do nekog raženo kao princip: naprotiv se, kao što je primijećeno,
spoznavanja i koliko je zlo djelovanje izvršeno manje ili neki razlog prikazivao kao ono što odlučuje; probabilizam
više s formalnom zlom savješću, to je sporednija strana, je utoliko još lik licemjerstva.
koja se tiče više empirijskoga.
d) Idući je viši stupanj da se dobra volja treba sastojati u
b) No zlo i djelovati sa zlom savješću još nije licemjerstvo; tome što ona hoće dobro; to htijenje apstraktno dobroga
ovome pridolazi još formalno određenje neistinitosti da se treba da dostaje, štaviše, treba da bude jedini zahtjev da bi
zlo prije svega tvrdi kao dobro za druge i da se čovjek spo- bilo dobro. Budući da djelovanje kao određeno htijenje
lja uopće pravi dobar, savjestan, pobožan itd., što je na taj ima neki sadržaj, a apstraktno dobro, međutim, ništa ne
način samo vještina prijevare drugih. Zao čovjek, među određuje, posebnom je subjektivitetu pridržano da mu da
tim, može nadalje u svom ostalom činjenju dobra ili po- de njegovo određenje i ispunjenje. Kao što je u probabiliz-
božnosti, uopće u dobrim razlozima, za sebe samoga naći mu - za onoga koji sam nije učeni reverend Pere - autori
ovlaštenje za zlo preokrećući ga s pomoću njih za sebe u tet jednog takvog teologa po kojemu se može supsumirati
10
dobro. Ta mogućnost leži u subjektivitetu, koji kao ap neki određeni sadržaj pod [u] opće određenje dobroga,
straktni negativitet zna sva određenja kao podvrgnuta nje tako je ovdje svaki subjekt neposredno stavljen u tu čast
mu i kao takva koja dolaze iz njega. Ovoj privremenoj da apstraktnom dobru dade sadržaj ili, što je isto, da neki
mjeri valja sadržaj supsumira pod ono opće. Taj sadržaj je na postup
ku kao konkretnom uopće jedna strana, kakvih on ima vi
c) ponajprije pribrojiti onaj lik koji je poznat kao probabi- še, strane koje mu, možda, mogu dati čak predikat zloči
lizam. On je stvorio princip da je neko djelovanje dopušte načkog i rđavog djelovanja. No ono moje subjektivno od
no i da savjest u tom može biti sigurna, a za koji svijest ređenje dobra jest od mene u djelovanju znano dobro, do-
zbog kojih je kvaliteta ljudi i pod kojim okolnostima to zor običajnosnoga kao u jedan bitni dio filozofije, pa se
dopušteno i dužnost.* Tako se mora također moja dobro tek tada u zbiljnosti i za sebe pokazuje što je u onim nazo
bit, dobrobit moje porodice zapostaviti višim svrhama i ti rima. - Proširenjem nazora da je subjektivno uvjerenje
me sniziti na sredstva. No što se označuje kao zločinstva, ono čime se jedino određuje običajnosna priroda nekog
nije tako neodređeno ostavljena općenitost koja bi još djelovanja, dogodilo se da se nekad mnogo govorilo, a da
podlijegala dijalektici, nego ima već svoje određeno objek se danas još malo govori ο licemjerstvu; jer kvalificiranje
tivno ograničenje. Ono, pak, što se suprotstavlja takvom zla kao licemjerstva ima kao osnov da su izvjesni postupci
određenju u svrsi koja treba da zločinstvu oduzme njego po sebi i za sebe prestupak, opačina i zločinstvo, da ih
vu prirodu, sveta svrha, nije ništa drugo do subjektivno onaj tko ih izvršava nužno zna kao takve ukoliko on nače
mnjenje ο tome što je dobro i bolje. To je isto što se doga lo i spoljašnja djelovanja pobožnosti i pravičnosti zna i
đa u tome da htijenje ostaje pri apstraktno dobrome, da je, priznaje upravo u vidu u kojemu ih zloupotrebljava. Ili u
naime, ukinuta svaka po sebi i za sebe bitkujuća i važeća pogledu zla uopće važila je pretpostavka da je dužnost
određenost dobroga i lošega, prava i neprava, pa da se to spoznati dobro i znati ga razlikovati od zla. U svakom je
određenje pripisuje čuvstvu, predstavljanju i proizvoljnos slučaju, međutim, važio apsolutni zahtjev da čovjek ne iz
ti individue. - Subjektivno je mnjenje, konačno, i izričito vršava nikakva poročna i zločinačka djelovanja te da mu
iskazano kao pravilo prava i dužnosti, budući da se oni moraju kao takvi uračunati ukoliko je čovjek, a ne
stoka. No ako se dobro srce, dobra namjera i subjektivno
e) uvjerenje, koje nešto smatra za pravo, treba da bude uvjerenje proglašavaju kao ono što djelovanjima daje nji
ono čime se određuje običajnosna priroda nekog djelova hovu vrijednost, onda više nema licemjerstva i uopće zla,
nja. Dobro koje se hoće nema još nikakva sadržaja, prin jer što tko čini, to on zna učiniti nečim dobrim s pomoću
cip uvjerenja sadržava, pak, tu bližu okolnost da supsum- refleksije dobrih namjera i motiva, a dobro je po momentu
cija nekog djelovanja pod određenje dobroga pripada sub njegova uvjerenja.** Tako nema više zločinstva i poroka
jektu. Time je potpuno nestao i privid nekog običajnosnog po sebi i za sebe, a na mjesto gore navedenog (str. 143 i d.)
objektiviteta. Takvo učenje povezano je neposredno s potpuno slobodnog, okorjelog, nepomućenog griješenja
onom često spominjanom filozofijom koja sebe tako nazi stupila je svijest ο potpunom opravdanju s pomoću namje
va i poriče spoznatljivost istinitoga** - a ono istinito hoti- re i uvjerenja. Moja namjera dobroga u mom djelovanju i
lačkog duha, njegova umnost, ukoliko on sebe ozbiljuje, moje uvjerenje ο tome daje on dobar čini ga dobrim. Uko
jesu običajnosne zapovijedi. Budući da jedno takvo filozo liko je riječ ο prosuđivanju i suđenju djelovanje, to se s
firanje prikazuje spoznaju istinitoga kao praznu, krug pomoću ovog principa može učiniti samo prema namjeri i
spoznavanja koji je samo ono prividno kao pretjeranu taš uvjerenju onoga koji postupa, po svojoj vjeri da se treba
tinu, ono mora i ono prividno u pogledu postupanja da osuditi - ne u onom smislu u kojemu Krist, zahtijeva vjeru
učini principom i da ono običajnosno, prema tome, posta
vi time u individuin vlastiti nazor ο svijetu i njeno poseb ** »Da se on osjeća potpuno uvjerenim, u to ni najmanje ne sumnjam.
no uvjerenje. * Degradacija u koju je tako utonula filozofi No koliko ljudi započinje iz tako osjećanog uvjerenja najgora bezakonja. Ako,
ja pojavljuje se, dakako, pred svijetom, ponajprije, kao dakle, taj razlog uopće može da ispriča, onda uopće nema više nikakva razum
nog suda ο dobrim i zlim, časnim i podlim odlukama; ludost ima tad ista prava
najiindiferentniji događaj, koji se desio samo dokonom kao um, ili um tada uopće nema više nikakva prava, nikakva ugleda, njegov je
školskom brbljanju, ali takav se nazor nužno unosi u na- glas besmislica; samo tko ne sumnja, jest u istini.
Grozi mi se od posljedica takve tolerancije, koja bi bila isključivo na ko
* [u rukopisu:] dužnosti - bitno kao sistem - objektivno potvrđivanje rist bezumlja.«
** [u rukopisu:] filozofski oblik. - Bilj. njem. izdav. Fr. H.Jacobi grofu Holmeru. Eutin, 5. augusta 1800, ο mijenjanju vjere
grofa Stolberga (Brennus, Berlin, august 1802)
* [u rukopisu:] načela. - Bilj. njem. izd.
MORALITET
256 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 257
u objektivnu istinu, tako da za onoga koji ima lošu vjeru, čiju nepoštenja; jednom bi uvjerenje imalo biti ono nä što
tj. neko uvjerenje koje je po svom sadržaju zlo, ispada ta je postavljeno ono običajnosno i čovjekova najviša vrijed
kođer i loš sud, tj. primjeren ovom zlom sadržaju, nego po nost, pa se time proglašava najvišim i najsvetijim, a drugi
vjeri u smislu vjernosti uvjerenju da li je čovjek u svom po puta ono ο čemu riječ nije ništa drugo doli zabluda, moja
stupanju ostao vjeran uvjerenju, formalnoj subjektivnoj uvjerenost u nešto neznatno i slučajno - doista nešto spo-
vjernosti, koja jedino sadržava ono što je primjereno duž ljašnje, što me može zadesiti ili ovako ili onako. Uistinu je
nosti. Kod ovog principa uvjerenja, budući da je ono ujed moja uvjerenost nešto vrlo neznatno ako ne mogu spozna
no određeno kao nešto subjektivno, mora se, doduše, na ti ništa istinito; tako je svejedno kako ja mislim, pa mi za
metnuti i pomisao ο mogućnosti zablude, u čemu, prema mišljenje ostaje ono prazno dobro, apstraktum razuma. -
tome, leži pretpostavka zakona koji po sebi i za sebe bitku- Po tom principu ovlaštenja na osnovu razloga uvjerenja
je. No zakon ne djeluje, djeluje samo zbiljski čovjek, a vri proizlazi uostalom - da to još spomenemo - konzekvenci-
jednost ljudskih djelovanja može po onom principu zavisi ja za način djelovanja drugih protiv mog djelovanja, da
ti samo od toga koliko je on onaj zakon primio u svoje uv posve pravo čine u tome šta po svom vjerovanju i uvjere
jerenje. No ako, prema tome, nisu djelovanja ona koje va nju moja djelovanja drže za zločinstva; - konzekvencija
lja po onom zakonu prosuđivati, tj. uopće mjeriti po nji pri kojoj ne samo da nemam nikakve prednosti nego sam,
ma, onda se ne može uvidjeti čemu još treba da bude i da naprotiv, samo sa stajališta slobode i časti snižen u odnos
služi onaj zakon. Takav je zakon snižen na samo spoljaš- neslobode i nečasti, naime da u pravednosti, koja je po se
nje slovo, na doista prazne riječi, jer je on tek mojim uvje bi također ono moje, iskusim samo strano subjektivno uv
renjem učinjen zakonom, nečim što me obavezuje i veže. - jerenje i da mislim kako u izvršavanju pravednosti sa
Da takav zakon ima za sebe autoritet boga, države, tako mnom postupa samo neka spoljašnja sila.
đer i autoritet tisućljeća u kojima je bio sveza u kojoj su se
povezivali i opstojali ljudi i sve njihovo djelovanje i sudbi f) Konačno, najviši oblik u kojemu ovaj subjektivitet sebe
na - autoriteti koji u sebi obuhvaćaju bezbroj uvjerenja in potpuno shvaća i izražava jest lik koji su imenom, posuđe
dividua - i da »ja«, nasuprot tome, postavlja autoritet nim od Platona, nazvali ironija; jer samo je ime uzeto od
mog pojedinačnog uvjerenja - kao moje subjektivno uvje Platona, ko}i gaje upotrebljavao na Sokrato ν način, što ga
renje važenje je njegovo samo autoritet - ovo, prije svega, je primijenio u jednom ličnom razgovoru spram uobraža-
čudesno, vlastito uobražavanje odstranjeno je samim prin vanja neobrazovane i sofističke svijesti, μ svrhu ideje isti
cipom koji subjektivno uvjerenje čini pravilom - Ako se, ne i pravednosti, ali ironički postupao je samo s onom svi
doduše, po višoj inkonzekvenciji koju unose um i savjest, ješću, a ne sa samom idejom. Ironija se tiče samo držanja
koji se ne dadu protjerati s pomoću plitke znanosti i rđave u razgovoru prema osobama; bez osobnog pravca bitno je
sofisterije, priznaje mogućnost neke zablude; onda je po kretanje misli dijalektika, a Platon bio je tako daleko od
greška time, da su zločinstvo i zlo uopće zablude, reducira toga da ono dijalektično za sebe, ili čak ironiju, uzme kao
na na svoju najmanju mjeru. Jer griješiti je ljudski - tko se ono posljednje i kao ideju samu, da je, naprotiv, stalno
nije zabunio u ovome ili onome, da li sam jučer u podne prelaženje misli potpuno subjektivnog mnjenja utopio u
jeo kelj ili kupus te u bezbroj stvari nevažnih i važnih? No supstancijalitet ideje i završio ga.*
razlika između ovoga važnoga i nevažnoga otpada ako je
riječ samo ο subjektivitetu uvjerenja i ostajanju kod njega. * Moj pokojni kolega, profesor Solger, tumačio je, doduše, izraz ironije;
Međutim, ona viša nekonzekvencija ο mogućnosti zablu koji je gospodin Fried, pl. Schlegel upotrebljavao u ranijem razdoblju svoje
de, koja dolazi iz prirode stvari, zaista se u obratu da je lo spisateljske karijere i koji je uzdigao do onog subjektiviteta Sto zna samoga sebe
kao ono najviše, ali njegov bolji smisao, koji je dalek od takvog određenja, i nje
še uvjerenje samo zabluda mijenja u drugu nekonzekven- gov filozofski uvid u tome je obuhvatio i zadržao redovito samo stranu onog
17 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
258 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET
259
Vrhunac subjektiviteta koji sebe shvaća kao ono po
pravog dijalektičkog, uzbuđenog pulsa spekulativnog promatranja. No ja to ne sljednje, vrhunac koji ovdje još treba razmotriti, može biti
nalazim posve jasnim niti se mogu suglasiti s pojmovima koje on razvija još u samo taj: znati sebe još kao ono zaključivanje i odlučiva
svom posljednjem sadržajnom radu, jednoj iscrpnoj Krida predavanja gospodi
na Augusta Wilhelma pl. Schlegela od dramskoj umjetnosti i literaturi (Wiener nje ο istini, pravu i dužnosti što u predašnjim oblicima po
Jahrb. sv. VII, str. 90 i dalje). - »Istinita ironija«, kaže Solger na str. 92, »polazi sebi već opstoji. On se, dakle, sastoji u tome da se dobro
od gledišta da čovjek sve dotle dok živi u ovom sadašnjem svijetu može svoje zna ono običajnosno objektivno, ali se ne udubljuje u nje
određenje, u najvišem smislu riječi, ispuniti samo u ovom svijetu. Sve čime vje govu ozbiljnost, i da se ne postupa na osnovu njega zabo
rujemo da samo prelazimo konačne svrhe jest tašto i prazno uobražavanje.... I
ono najviše opstoji za naše postupanje samo u ograničenom konačnom liku.« ravljajući i odričući se samoga sebe, nego da se u pogledu
Ispravno shvaćeno, to je platonski i veoma istinito rečeno prema onome što se toga ujedno isto drži ο sebi i da se sebe zna kao ono što ta
tu prije toga spominje ο praznom teženju za (apstraktnim) beskonačnim. No da ko hoće i zaključuje, a što isto tako može i drukčije htjeti i
ono najviše postoji u ograničenom, konačnom liku poput običajnosnoga - a
običajnosno bitno postoji, kao zbiljnost i postupak - to je vrlo različito od toga zaključiti. - Vi uzimate zakon doista i ozbiljno kao da bit-
da bi bilo konačna svrha; lik, oblik konačnoga ne oduzima sadržaju, onome obi- kuje po sebi i za sebe, »ja« sam također pri tome i u tome,
čajnosnome ništa od njegova supstancijaliteta i beskonačnosti koju ima u samo ali također još i dalje nego »vi«, ja sam također i iznad to
me sebi. Dalje se kaže: »I upravo zbog toga je to (ono najviše) u nama tako ni ga, pa to mogu učiniti ovako ili onako. Ono vrsno nije
štavo kao i ono najmanje i propada nužno s nama i našim ništetnim smislom, jer
uistinu ono opstoji samo u Bogu, a u ovom propadanju preobražava se to kao stvar, nego sam »ja« ono vrsno pa sam nad zakonom i
nešto božansko, u čemu mi ne bismo imali udjela kad ne bi opstojala neposred stvari*gospodar ja, koji se s time, kao po svojoj volji, samo
na prisutnost toga božanskoga, koja se očituje upravo u nestajanju naše zbilj igra u toj ironičnoj svijesti, u kojoj ja dopuštam da pro
nosti: raspoloženje oak. kojemu je to u samim ljudskim događajima jasno, jest padne ono najviše, uživam samo sebe. - Taj lik nije samo
tragična ironija«. Nećemo se obazirati na samovoljno ime ironije; ali nešto ne
jasno leži u tome da je to ono najviše što propada s našom ništavošću i da se tek ispraznost cijelog običajnosnog sadržaja prava, dužnosti,
u nestajanju naše zbiljnosti očituje - ono božansko, kao što se ovdje, str. 91 ta zakona - zlo, i to u sebi posve opće zlo - nego on dodaje i
kođer kaže: »mi vidimo kako junake zbunjuje ono najplemenitije i najljepše u oblik, subjektivnu ispraznost, da same sebe znamo kao tu
njihovima mišljenjima, ne samo s obzirom na uspjeh nego i s obzirom na njihov ispraznost svog sadržaja i da u tom znanju sebe znamo
izvor i njihovu vrijednost, štaviše, mi se uzdižemo na propasti samoga onoga
najboljega.« Da tragična propast najviših običajnosnih likova može interesirati kao ono apsolutno. U »Fenomenologiji duha«, str. 605. i
(pravedna propast otvorenih pravih hulja i zločinaca, kakav je npr. junak u mo dalje" - gdje se može usporediti čitav odsjek c) savjest,
dernoj tragediji »Krivica«", ima, doduše, kriminalno-juristički interes, ali ne i naročito s obzirom na prijelaz u jedan, tamo uostalom
interes za istinitu umjetnost ο kojoj je ovdje riječ), uzdizati i sa samom sobom drukčije određen, viši stupanj uopće - obradio sam koliko
pomiriti samo utoliko ukoliko takvi likovi jedan protiv drugoga nastupaju s jed
nako opravdanim različitim običajnosnim moćima, koje po nesreći dolaze u ko ova apsolutna samodopadljivost ne ostaje osamljena služ
liziju, pa su tako sada svojim suprotstavljanjem protiv nečega običajnosnoga ba božja samome sebi, nego ukoliko može stvoriti i nešto
krivi, iz čega pravo i nepravo obojice, a time istinita običajnosna ideja pročišće poput općine, čija je povezanost i supstancija možda i me
na i trijumfirajući nad tom jednostranošću, dakle izmirena, proizlazi u nama, da đusobno uvjeravanje ο samosvijesti, dobrim namjerama,
to, prema tome, nije ono najviše u nama što propada, pa se mi ne uzdižemo pro
pašću najboljega, nego, naprotiv, trijumfom istinitoga - da je to istinski čisto radovanje toj međusobnoj čistoći, ali poglavito krijeplje-
običajnosni interes antikne tragedije (u romantičnoj doživljava to određenjejoš nje divotom tog znanja i izricanja sebe i divotom tog čuva
Jednu dalju modifikaciju), to sam izveo u »Fenomenologiji duha« (str. 404 i d., nja i njegovanja, ukoliko su s razmotrenim stupnjem srod
por. 683. i d.)". Običajnosna ideja, međutim,, bez one nesreće kolizije i propasti ni obrati: ono što se bilo nazvalo lijepom dušom, plemeni
individua koje su obuhvaćene tom nesrećom jest u običajnosnom svijetu zbilj
ska i prisutna, a da se ono najviše u svojoj zbiljnosti ne prikazuje kao nešto ni tiji subjektivitet koji izgara u ispraznosti svakog objektivi-
štavno, to je ono za čim teži i što uzrokuje realna običajnosna egzistencija, drža teta, a time u nezbiljnosti samoga sebe, te, nadalje, drugi
va, i što u njoj ima, promatra i zna običajnosna samosvijest i shvaća misaono likovi.
spoznavanje.
11
0d Adolfa Müllnera 1816. - Bilj. njem. izd. * [u rukopisu :1 Virtuoznost - genijalnost - majstor onog običajnog
13
12
svez. 3. stra. 343. npr. 533 i dalje - Bilj. njem. izd. svez. 3. str. 481 i dalje.
17"
260 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 261
• [UZ§ 140] relativno itd. time što je moja uvjerenost učinjena kriteri
a/ Zlo i dobro jem, tj. da stvar važi samo s pomoću mojeg subjektiviteta -
β/ Odnos - tako da se dobro učini prividom. To je nikakvo biće -
privid, po sebi, jer još apstraktan, samo nešto postavljeno.
- samo nešto postavljeno, ne za sebe, što samo sebe
drži, istinski supstancijalno - jer besadržajno, neodređeno • [uz § 140, vidi § 140, odjelj. a]
u sebi. Samo je ono konkretno u sebi savršeno - a/ Zna čovjek da čini zlo kad čini zlo.
No sadržaj mora biti; dakle proizvoljno - αα/ Zlo uopće
γ/ Načini tog privida αα/ Sebičnost, strast - istrajavanje u sebi sa žrtvova
αα/ Prohtjev; bilo koji sadržaj - zao, prostodušan - njem, povredom prava, dobra
ββ/ Sadržaj kao osnov; - Reflektiran; tj. posebnom β) ima neku svrhu, važi mu nešto kao svrha - što to
sadržaju dano određenje dobra - ali ovo određenje kao nije, kao afirmativno, vara ο tome - Zao karakter
besadržajno, apstraktno afirmativno. kao zao pas -
Objekt znači ovdje prosto apstraktno - nešto pozitiv γ/ Čovjek stoji apsolutno pod tim sudom - jer duh,
no - biće - ono što mene zadovoljava. um - Drukčije kao neznanje spoljašnjih okolnosti -
/Savjest postupa -/ Određenje dobra - u zlu - je ca Ono [je] stvar njegove volje -
put mortuum onoga pozitivnoga, bića - što sebi ne proti- δ/ time nije kazano da bi onaj tko je to znao da (je)
vurječi, jer je svako određenje, oposebljavanje - iščezlo je zlo time prestao biti zao; to znaju mnogi da (je) zlo,
oposebljavanje je uzeto samo iz moje proizvoljnosti - Ja a ipak su to, čine to isto - iz znanja ne slijedi činjenje
ne priznajem nikakav objektivni sadržaj, sadržajno odre - Dakako, može on to zadržati protiv svog vlastitog
đenje - samo objektivitet, dobro, formalno, uopće. uvjerenja i savjesti - premda on to također zna, ipak
krivo, da op čak protiv dobra zadržava - smatra
Apsolutna sofistika - stoga dobro, jer sam ja uvjeren svrhom.
- tj. moja teorijska, reflektirana suglasnost sa sobom -
moje zadovoljenje u meni iz razloga - ovo pozitivno - Ni ββ/ sa zlom savješću - ne sačinjava tako bitnu razliku -
kakav drugi objektivitet osim ovog samoodređenja - i to samo gore - uopće vrlo općenit izraz - nešto smatrati zlim
apstraktnog - bezodređenost, otuda sva određenja samo - ipak prirodno važenje, pribaviti važenje - spoljašnja
mojom proizvoljnošću. zbiljnost kao istinska, po sebi.
Ironija je svijest ο tome - Sokrat: ponajprije primati a/ Zlo subj. b/ Nez en haut* - dooro - licemjerstvo
predstave protivnika, ostavljati - ništa njima direktno ne c/ Svrha dobro kao osnov d/ Dobro samo - proizvoljnost
suprotstaviti, nego ih, zaključcima, priznatim istinama, po e/ Uvjerenje - subjektivni oblik f/ Ironija - svijest apso
moću njih samih, dovesti u zabunu - oštro - više u zabunu lutnog subjektiviteta,
ali zapravo u sebi razriješiti - Ono objektivno ironije je di a/ Zlo, protivurječje u samome sebi
jalektika, ali samo negativan rezultat - b/ Protivurječje spram postavljenog dobra, protivurječje
Ovdje dijalektika negativiteta u obliku apsolutnog posebnog spram dobra po sebi; ο subjektu kao prividu, li
idealiteta svega objektivnoga (Fichteova filozofija) - Ref cemjerstvo kao supsumcija u c/ itd., čak ispod u meni po
leksija spram postupanja, spram zakona, dužnosti, božan stavljenog dobra - refleksija c/ Zid kao afirmativno, tj.
skoga, vječnoga - to ima sadržaj, određenje samo s pomo kao dobro postavljeno ili inkozekvencija.
ću mojeg subjektiviteta - Ja sam uvjeren i znati - ovo uv d/ Dobro kao apstraktno goli predikat, pod to može se sve
jerenje je moja proizvoljnost - A ovo znanje leži neposred
no u uvjerenosti - jer osnovi su postavljeni kao ono prosto * Nez en naut (franc.) — s visoka. - Prim. lek.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 263
supsumirati - u subjektu - osnovu; u svojoj posebnosti ce obrazovanje uopće (koje je zajedničko s modernim
ova veza slučajna - po sadržaju - zlom), djelomice, međutim, oblik nepristranog zla uopće -
e/ moja umnost sama, kao subjektivno uvjerenje, što treba Još ne ovaj odnos volje koji pred sobom ima dobro i
da ima vrijednost - Refleksija ο posebnome - Indiferent- [to] bi bio kao refleksija na dobro.
nost posebnog sadržaja, koji nije po sebi. Svijest slučaj Razlog treba da bude ono odlučujuće, ono što ovlaš
nosti. ćuje. Po sadržaju, neki razlog -
Uz c/ objektivna supsumcija; sadržaj treba da bude
dobar; da se meni kao dobar pojavi; za mene, u mom zna • [uz§ 140. odjelj. d.]
nju - kao da bi zlo bilo samo kao protivurječje spram u određenje dobra - bez sadržaja
meni postavljenog dobra, ne spram dobra po sebi; - d/ d/ Za sebe sama, unutarnje, učiniti onim dobrim - Najpri
Ono posebno nije u njemu samome dobro; samo ono do je mnjenje, tvrđenje - hoće se dobro - i ovo apstraktno -
bro je dobro. Oblik koji važi za druge, ne za mene, prijeva ovo mnjenje, navođenje - da je glavna stvar ili ono jedino;
ra - e/ također subjektivna veza sama u koju zapada sub bilo bi dostatno imati dobru volju - ne da li je ona po sebi
jekt. - f/ Ironija, dobra - nego ja to mnijem. Razlog, sadržaj je prepušten
b/ Licemjerstvo - za druge - Dobro kao privid - sredstvo mojoj proizvoljnosti. - Bitno dobro ono afirmativno. - Da
- Pod licemjerstvom razumijeva se, međutim, i nekonzek- li se neko određenje može smatrati kao afirmativno, te (je)
vencija u sebi samome; - Pobožnost ne ozbiljnost; može, rod u njemu, ono dobro.
svakako, biti ozbiljnost; bez konkretne refleksije - ap- Koje dobro valja preferirati? - Ono preferirano ap
straktna, pobožnost. Dri tome barbari - ono zlo, sorbira druga - koja se inače također mogu afirmativno
c/ za sebe samo - spoljašnji razlog - probabilizam - odre odrediti - Kolizija.
đeno u nekome drugome - može još biti po sebi određen
• [uz§ 140 odjelj. e.]
• [uz § 140 odjelj. c] Posebni sadržaj nije povezan s općim s pomoću sa
Zlo - Obrat, po sebi mog sebe. Mora se znati ova obmana; kao da bismo mi
c/ Licemjerstvo - za sebe sama - spoljašnja volja - razlog znali što je dobro ako Qe) dobro kao dobro zbog dobra -
- pozitivno - probabilizam. Otuda danas nikakva licem-
Po sebi je d/ određeno s pomoću subjekta: - u e/ to
jerstva, jer se po sebi zlo zna kao dobro, refleksijom odre
đeno kao dobro. Ovo (je) afirmacija. Početna pretpostav postavljeno -
ka: to je dobro, - ili, štaviše, tek: Ja sam dobar ukoliko se e/ Prosto stvar mnjenja - prije toga u isto vrijeme ostalo,
to za mene pojavljuje kao dobro; - oprostivo, dopustivi neriješeno da li je objektivno dobro ili ne - Ovdje uvjere
grijesi - također znan samo privid - nje jedino samo ono objektivno.
Sofistika, po sebi - naime subjekt po svojoj poseb Nikakva načela.
nosti je apsolutna svrha; ne uzima u obzir dobro kao tak
vo; nije mu ta apstrakcija predmet - Tek su Sokrat i Pla •[uz § 140, fusnota ο Jacob iju]
ton postavili takve ideje - našto probabilizam itd. namje Jacobi sam otkriva vjeru, [da] neposredno znanje u
rava pod to supsumirati, uz to povezati ono posebno; na mojem umu i iz mojeg uma, te da je vjera i ono vjerovano
protiv obrazovana sofistika. Sve uz bilo koju svrhu - koja - No doći k ovom umu samo predaja, neposredno znanje
je kod mnogih sofista bila dobra, kod drugih sebičnost, ili
ono obrazovanje uopće za državne svrhe, - što je ono do Uvjerenje - ima također oblik razloga - treba da se
bro, pod bilo kojim okolnostima. Dakle sofistika djelomi- samo pozovem na savjest - Franc[uzi(?)] Napoleon u Beču
264 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 265
divlja životinja - ubojica - tj. ne priznaje ono opće, načela pojaviti samo tamo gdje je ono moralno i dobro određeno ne
- prava, običajnosti - nikakvo zajedničko tlo s njime - kim vanjskim autoritetom, tako da postoji jednako mnogo auto
riteta kao i razloga da se ono zlo određuje kao dobro. Kazuistič-
• [uz§ 140, odjelj. f.] ki teolozi, posebno jezuiti, obradili su ove slučajeve savjesti i
Još uvijek dovde - subjektivna čestitost umnožili ih do u beskonačnost.
f/ Znanje da ovaj princip - nije ozbiljnost za objektivno Time što su sada ovi slučajevi dovedeni do najviše suptil
dobro - ironija - da je to sama loša proizvoljnost - uvjere nosti, nastaju mnoge kolizije a suprotnosti dobrog i zlog postaju
nje, jer subjektivno ovisi sasvim ο meni - a/ Taština - tako neodređene da se oni u odnosu na pojedinačnost dokazuju
odolijevanje β/ Čežnja za objektivitetom - u drugi ek kao preokrenuti u suprotnost. Ono šta se zahtijeva samo je ono
strem - Postati katoličkim. vjerovatno (Probable) to znači, približno dobro koje se može
poduprijeti bilo kojim razlogom ili bilo kojim autoritetom. Ovo
stajalište ima, dakle, vlastito određenje da sadrži nešto apstrak
Dodatak. Predstava može ići dalje i zlu volju, sebi preokre tno a konkretan sadržaj se postavlja kao nešto nebitno, koji šta-
nuti u privid dobrog. Ako ona ono zlo i po njegovoj prirodi ne više ostaje prepušten pukom mnjenju. Tako, dakle, neko može
može preokrenuti, ona mu ipak može dati privid, kao da je on počiniti zločin i zahtijevati dobro: kada se, na primjer, ubije ne
dobro. Jer svako djelovanje ima nešto pozitivno, a time što se ki nevaljalac, kao pozitivna strana može se prikazivati to da smo
određenje dobrog prema zlom isto tako reducira na ono pozitiv se suprotstavili zlu i da se zlo htjelo umanjiti. Dalji napredak
no, onda ja djelovanje, u odnosu na moju namjeru, mogu odre probabilizma je sada u tome da se on više ne tiče autoriteta i
diti kao dobro. Dakle, ne samo u svijesti nego i sa pozitivne tvrdnje nekog drugog, nego subjekta samog, to znači, njegovog
strane ono zlo stoji u vezi sa dobrim. Izdaje li samosvijest djelo* uvjerenja i da samo kroz njega nešto može postati dobro. Ono
vanje kao dobro samo za druge, onda je ova forma licemjerstvo; što je ovdje manjkavo jeste da se to ovdje odnosi samo na uvje
ali ako se djelovanje samo za sebe može odrediti kao dobro, on renje i da više nema nikakvog prava po sebi i za sebe, za koje bi
da je to još viši duh subjektiviteta koji sebe zna kao ono apsolut ovo uvjerenje bilo samo forma. Svakako nije svejedno da li ja
no, za kojeg je ono dobro i zlo, po sebi i za sebe, iščezlo i koje nešto činim iz navike i običaja ili prožet njihovom istinom, ali
za dobro može izdati ono što hoće i može. Ovo je stajalište apso objektivna istina je također različita od mog uvjerenja; jer uvje
lutne sofisterije koja se nameće kao zakonodavka i razliku do renje nipošto nema razliku dobrog i zlog, budući da uvjerenje
brog i zlog stavlja u odnos prema svojoj samovolji. Što se sada stalno jest uvjerenje, a loše bi bilo samo ono u šta nisam uvje
tiče licemjerstva, njemu, na primjer, pretežno pripadaju religioz ren. Time što je ovo stajalište sada više stajalište, stajalište koje
ni licemjeri (licemjeri Tartuffe-a), koji se podvrgavaju svim cere briše zlo i dobro, onda se tome dodaje da je ovo više također iz
monijama i žele za sebe biti pobožni, ali, na drugoj strani čine loženo zabludi i utoliko ono sa svoje visine ponovo postaje slu
sve što hoće. Danas se manje govori ο licemjerima, jer, s jedne čajnim i izgleda da više ne zaslužuje nikakvu pažnju. Ova forma
strane, ova optužba izgleda isuviše teška, s druge strane, pak, li sada je ironija, svijest da se sa takvim principom uvjerenja nije
cemjerstvo je više ili manje iščezlo u svom neposrednom obliku. 'dospjelo daleko i da u ovom najvišem kriteriju vlada jedino sa
Ova gola laž, ovo skrivanje dobrog, sada je postalo isuviše pro movolja. Ovo stajalište je zapravo proisteklo iz Fichteove filozo
vidno, kao da ga se ne bi trebalo prozirati, a razdvajanje u koje fije koja ono Ja izgovara kao apsolut, to znači kao apsolutnu iz
mu se na jednoj· strani čini dobro a na drugoj zlo, više ne postoji vjesnost, kao opće jastvo koje kroz dalji razvitak napreduje do
otkad je dodatno obrazovanje suprotstavljena određenja učinilo objektiviteta. Ο Fichteu se zapravo ne može' reći da je on u
kolebljivim. Finiji oblik, naprotiv, koji je licemjerstvo sada pri onom praktičnom samovolju subjekta učinio principom, ali je
milo, jeste oblik prpbabilizma, koji sadrži to da se neki prestup kasnije u smislu posebnog jastva kod Friedricha v. Schlegela,
nastoji predočiti kao nešto dobro za vlastitu savjest. On se može samo ovo posebno uspostavljeno kao bog, u vezi sa dobrim i li-
266 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET
267
jepim, tako da je ono objektivno dobro samo jedna tvorevina viteta i određenja, a ono odredilačko, subjektivitet, bez
moga uvjerenja, da samo kroz mene dobiva postojanost i da mu onoga što bitkuje po sebi - kao totaliteti za sebe konstitui
ja, kao gospodar i majstor, mogu dopustiti da se pojavi i da iš raju, sebe ukidaju i time snižavaju na momente - na mo
čezne. Time što se ja držim prema nečemu objektivnom ono je mente pojma koji postaje očit kao njihovo jedinstvo i koji
za mene ujedno iščezlo, i ja tako lebdim nad jednim čudovišnim je upravo tom postavljenošću svojih momenata dobio rea
prostorom proizvodeći i razarajući likove. Ova najviša tačka litet pa je sada, dakle, kao ideja - pojam koji je svoja od
subjektiviteta može nastati samo u jednom dobu visokog obra ređenja razvio u realitet pa ujedno jest u njihovu identite
zovanja gdje je ozbiljnost vjerovanja propala, a svoju bit ima sa tu kao njihova bit koja bitkuje po sebi. - Opstanak slobo
mo još u taštini svih stvari. de, koji je neposredno bio kao pravo, određen je u reflek
siji samosvijesti kao dobro; ono treće, ovdje u svom prije
lazu kao istina ovog dobra i subjektiviteta, stoga je isto ta
Prijelaz iz moraliteta u običajnost ko istina tog subjektiviteta i prava. - Ono običajnosno jest
subjektivno uvjerenje, ali prava koje po sebi bitkuje; - da
je ova ideja istina pojma slobode, to ne može biti nešto
§ 141. pretpostavljeno, uzeto iz osjećaja ili bilo čega drugoga, ne
go - u filozofiji samo nešto što je dokazano. Ta njegova
Za dobro kao ono supstancijalno općenito slobode, ali još dedukcija sadržana je samo u tome da se pravo i moralna
apstraktno, stoga su se isto tako zahtijevala određenja uopće i samosvijest pokazuju sami po sebi i da se u tome vraćaju
njihov princip, ali kao s njime identična, kao što se za savjest, kao u svoj rezultat. - Oni koji vjeruju da se mogu u filozo
samo apstraktni princip određivanja, zahtijeva općenitost i ob- fiji osloboditi dokazivanja i deduciranja pokazuju da su
jektivitet njenih određenja. Oboje, svako tako za sebe uzdignuto još daleko i od prve misli ο onome što je filozofija, pa ina
do totaliteta, postaje nečim neodređenim što treba da je određe če, doduše, mogu da govore, ali u filozofiji nemaju prava
no. - No integracija obaju relativnih totaliteta do apsolutnog da učestvuju oni koji hoće da govore bez pojma.
identiteta već je po sebi izvršena time što je upravo ovaj subjek
tivitet koji za sebe lebdi u svojoj ispraznosti, subjektivitet čiste • [uz§ 141]
izvjesnosti samoga sebe identičan s apstraktnom općenitošću Dobro - i savjest: oblici - savjest kao određenje -
dobroga; - time konkretni identitet dobra i subjektivne volje, Zasebitost*, beskonačni oblik bez sadržaja, djelatnost, ide-
njegova istina jest običajnost. alitet, nemir, ništa ne imati i puštati postojanim - dobro
po sebi biće, vječno, nepromjenljivo - beskonačni sadržaj
U logici se podrobnije razjašnjava takav prijelaz po bez oblika, stoga nikakav sadržaj.
jma. Ovdje samo toliko, da priroda onoga ograničenoga i
priroda onoga konačnoga, - a takvi su ovdje apstraktno
dobro, koje samo treba da bude, i isto tako apstraktni sub • [uz § 141 primjed.]
jektivitet, koji samo treba da bude dobar - u sebi samima Dobro apstraktna posebitost** iščezava s pomoću
imaju svoju suprotnost, dobro svoju zbiljnost, a subjektivi subjek[tiviteta], idealiziranja*** svake određene dužnosti
tet (moment zbiljnosti običajnosnoga), ono dobro, ali da - postaje čistom apstrakcijom; određivanje - prelazi u
oni kao jednostrani još nisu postavljeni kao ono što su po subjektivitet. Ovaj što sebe apstraktno izolira nema kao
sebi. To postavljanje postižu u svom negativitetu, u tome
* Zasebitost — Fürsich. - Bilj. prev.
što oni sebe, kako se jednostrano, da ni jedan ne treba da * * .Posebitost = .Ansich. - Bilj prev.
ima u sebi ono Što je po sebi u njima - dobro bez subjekti- * * * Iznad toga: Subjektivitet je sam pojam. - Bilj. njem. izd.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 269
268
određenje nikakvu posebitost, ima samo proizvoljnost - β/ Subjektivitet - ono što određuje
upravo ona hoće da bude neodređena - ovo (Je) njen αα/ nije spram dobra,
vrhunac. ββ/ ne supsumira naprosto ovo ili ono, nego
Ova je neodređenost, međutim, štaviše, prptivnost γγ/ kao sistem primjeren pojmu*
proizvoljnosti - to je ono sebi samome jednako*, ono op b. Pravo i moralitet, sloboda također oposebljavanje
će volje - Time što se ona tako spoznala, ona napušta sub- - opstanak - Ono što određuje spoljašnje i u volji (poseb
jektivitet - štaviše, pojam volje. Sebi tako predstaviti, jest ni sadržaj) -
općenitost koja sebe tako misli** c. Povijesna primjedba
a/ Pobijanje - Odakle ona crpe određenje za postu Sloboda u svojoj bitnoj općenitosti sama predmet.
panje? Za postupanje, zbiljnost, mora se odrediti - Ništa Ne gubiti iz vida bitnu volju, slobodu - Određenje prava -
kao proizvoljnost. - Slučajnost, - ili ako to treba biti do prelazi u subjektivitet uopće.
bro, općenito, onda je ono objektivno, po sebi i za sebe, Osvrt - razlika ideje slobodne volje, koja [?] se u sebi
vječno - ne samo nešto postavljeno, od mene, s pomoću trne, i običajnosnoga -
mene, što sam ja na ironičan način samo tako bio učinio. - Mi smo samo kod iste ideje - oboje jedno te isto, ni
Ono istinito nije ništa ironično. kad iznad toga, nikad to ne gubimo -
β/ dijalektički prijelaz:, apstraktni subjektivitei volie - No razlikujemo obje strane u njihovu određenju.
je po sebi ono općenito, dobro, biće - po sebi*** - mnje Običajnost je ideja kao zbiljski život - Istina - pose
nje - Ja činim u sebi što mi se prohtije, što ja, ovaj, hoću - bitost i zasebitost - sada je predmet samosvijesti - kao na
duh svijeta supstancija - ponižavanje, stvar se mora zbiti, ma od početka.
- ne priznavati nikakvu stvar; ja sam mnogo više ispunje Tome da se ideja tako shvaća, tako određuje, pripa
na, određena, opća stvar. Oslobođen od stvari. - da da subjektivitet ne bude samo shvaćen općenito nego u
Dobro ima ovu apsolutnu ironiju na taj božanski subjekti- potpunom određenju, kako je on postavljen kao identičan
vitet. U tome leži apsolutno određenje, - naime subjektivi- s onim općim.
tet je odredbena djelatnost uma - ali samo ta strana - on Subjektivitet - vraćanja u sebe -
je uman samo u svom neprotivurječnom jedinstvu s općim a/ Znanje što neposredno - β/ Opća priroda p[ostupanja] -
- njegova određenja samo istinska unutar tla općenitosti -
ne neko određivanje proizvoljnosti - Dobro dobiva svoja γ/ Opća priroda po svom pojmu - dobro.
određenja momentom subjektiviteta. Ovaj je istinski u je Subjektivitet... [\ Nagon, prirodna je volja osobna
dinstvu s općenitim. Subjektivitet određen kao općenito volja ove ili one stvari - s potpunom ravnodušnošću inte
dobar, kao objektivan, tj. bitkujući po sebi, ali ako je ironi resa - Subjektivitet je, svakako, naum, znanje okolnosti -
čan prema tome - povlači sebe, naime, ono opće, ono po namjera je samoodređenje iz kategorije dobra - jest iz uv
sebi. jerenja - sve to načini subjektiviteta.
a. S identitetom subjektiviteta i dobra nestaje jednos No jedan način subjektiviteta po kojemu je [on] po
tranost obaju. stavljen kao apsolutan, naime kao identičan s dobrim - Iz
a/ Dobro jest bor između dobra i zla - Oblik bitka - je sama općenitost
aa/ ne apstraktni subjektivitet, beskonačno određivanje - Oblik bitka ili opstojnosti je svijest - i određenost pojma -
ββ/ ne konačno - nego sistem - Ono daje oblikovanja koja smo vidjeli - ovo određenost
* Ono sebi samu.ne jednako - aas Sichselbstgleiche. - Bilj. prev.
** Po-sebi-biće = das Ansichseiende. - Bilj. prev. * [Ispod toga:] Moja određenja padaju U stvar. - Bilj. njem. izd.
***Ispod toga: Moja određenja padaju u stvar. - Bilj. njem. izd.
270 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL MORALITET 271
druge običajnosne odnose, kao i na dobrobit i mnjenje. Što bi čovjek morao činiti, koje su to dužnosti što ih
No imanentna i konzekventna nauka ο dužnostima ne mo treba da ispunjava da bi bio krepostan, lako je kazati u
že biti ništa drugo doli razvoj onih odnosa koji su s pomo jednoj običajnosnoj zajednici - on ne treba da radi ništa
ću ideje slobode nužni i stoga zbiljski u svom cijelom op drugo nego što mu je u njenim odnosima naznačeno, izre
segu, u državi. čeno i poznato. Ispravnost je ono općenito što se od njega
može zahtijevati dijelom pravno, dijelom po uobičajenos-
ti, No ona/se za moralno stajalište lako pojavljuje kao ne
§ 149. što što je podređenije, iznad čega bi čovjek još više morao
zahtijevati od sebe i drugih, jer prohtjev da se bude nešto
posebno ne zadovoljava se onim što bitkuje po sebi i za se
Kao ograničenje može se dužnost koja obavezuje pojaviti be i što je uopće; on nalazi tek u izuzetku svijest ο osebuj
samo spram neodređenog subjektiviteta ili apstraktne slobode i
spram nagona prirodne ili moralne volje, koja svoje neodređeno nosti. - Različite strane ispravnosti mogu se tako nazvati
dobro određuje na osnovu proizvoljnosti. Individua se, štaviše, vrlinama, jer su one isto tako - premda u usporedbi s dru
u dužnosti oslobađa dijelom od ovisnosti pod kojom stoji u gima ne posebno - vlasništvo individue. No govorenje ο
zgoljnom prirodnom nagonu, kao i od potištenosti u kojoj je ovoj vrlini graniči lako s praznom deklamacijom, jer se ti
ona kao subjektivna posebnost u moralnoj refleksiji onoga »tre me govori ο nečemu apstraktnome i neodređenome, kao
ba da« (Sollen) i onoga što se može, a dijelom neodređenog što se također takvo govorenje sa svojim razlozima i prika
subjektiviteta, koji ne dolazi do opstanka, i objektivne određe zima obraća individui kao proizvoljnosti i subjektivnom
nosti postupanja, pa ostaje u sebi i ostaje kao nezbiljnost. U nahođenju. U opstojećem običajnosnom stanju, čiji su od
dužnosti oslobađa sebe individua do supstancijalne slobode. nosi potpuno razvijeni i ozbiljeni, ima prava vrlina svoje
mjesto i zbiljnost samo u izvanrednim okolnostima i koli
Dodatak. Dužnost ograničava samo samovolju subjektivi zijama onih odnosa; - u istinskim kolizijama, jer moralna
teta i udara protiv apstraktnog dobra kojeg se subjektivitet refleksija može sebi svuda stvoriti kolizije i sebi pridati
čvrsto drži. Kada ljudi kažu, mi hoćemo da budemo slobodni, svijest ο nečemu posebnome i ο pridonesenim žrtvama. U
onda to najprije znači samo to da hoćemo da budemo apstrak neobrazovanom stanju društva i zajednice javlja se stoga
tno slobodni, a svako određenje i rasčlanjenost u državi važi za više oblik vrline kao takve, jer je ovdje običajnosno i nje
jedno ograničenje ove slobode. Dužnost utoliko nije ograniče govo ozbiljenje više individualno nahođenje i osebujna ge
nje slobode nego samo njene apstrakcije, to znači neslobode: nijalna priroda individue, kao što su stari posebno predici-
ona je dospijevanje do biti, dobivanje afirmativne slobode. rali vrlinu Herkulu. I u starim državama, budući da u nji
ma običajnost još nije došla do tog slobodnog sistema sa
mostalnog razvoja i objektiviteta, morala je vlastita geni
jalnost individua biti ona koja je nadoknadila taj nedosta
tak. Nauka ο vrlinama, ukoliko ona nije puka nauka ο
dužnostima, dakle posebnost koja obuhvaća ono što se os
§ 150. niva na prirodnoj određenosti karaktera, bit će, prema to
me, neka duhovna povijest prirode.
Običajnosno, ukoliko se reflektira na individualnom, pri Budući da su vrline ono običajnosno u primjeni na
rodom određenom karakteru kao takvome, jest vrlina, koja je - posebno, a po toj subjektivnoj strani nešto neodređeno, u
ukoliko ne pokazuje ništa osim jednostavne prikladnosti indivi njihovo određenje ulazi ono kvantitativno više ili manje;
due dužnostima onih odnosa kojima pripada - ispravnost. stoga njihovo promatranje dovodi nedostatke ili poroke,
280 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 281
koji stoje nasuprot, kao kod Aristotela, koji posebnu vrli vidua više stvar njene vlastitosti i jednog prirodnog načina dje
nu po svom pravom smislu određuje kao sredinu između lovanja. Nijemci, naprotiv, više su misleći i kod njih isti sadržaj
onoga previše i onoga premalo. - Isti sadržaj koji poprima dobiva formu općenitosti.
oblik dužnosti i zatim vrlina jest i onaj koji ima oblik na
gona (§ 19, bilj.)· I oni imaju isti sadržaj kao svoj temelj,
ali kako on u njima pripada neposrednoj volji i prirodnom
osjećaju i kako još nije izobražen do određenja običajnos- § 151.
ti, nagoni imaju sa sadržajem dužnosti i vrlina zajednički
samo apstraktni predmet, koji kao neodređen u sebi samo No u jednostavnom identitetu sa zbiljnošću individua po
me ne sadržava za njih granice dobra ili zla - ili su oni po javljuje se ono običajnosno kao njihov opći način postupanja -
apstrakciji pozitivnoga dobri, i obratno, po apstrakciji ne kao običaj* - njihova navika kao druga priroda, koja je postav
gativnoga zli (§ 18). ljena na mjesto prve prosto prirodne volje pa je duša koja proži
ma njihov opstanak, značenje i zbiljnost, duh čija je supstancija
tek tako duh koji živi i opstoji kao svijet.
• [uz § 150]
Daljna energija posebnog talenta - Aristokracija - • [uz §151]
Svi Atenjani kreposni - Aristokrat izvanredan talent - Pri
goda da se postupa za cjelinu - Jedinstvo a/ kao supstancija, β/ kao običaj u pojedi-
načnoj svijesti ili svijesti uopće, γ/ svijet - kao bitak, eg-
Grčka vrlina - kao umjetničko djelo - sjaj prirodne zistencija
jedinstvenosti - ono običajnosnoi ujedno kao karakter, Svijest ove suglasnosti
ćud, sklonost, nagon - identično s posebnom ličnošću.
a/ kao duh, Bog - osoba
Tako hrabrost, osobna odvažnost, uvijek - kod voj β/ Sadašnjost - jest kao [?] u drugoj svijesti apstraktno -
skovođa, vladara, više snage razuma, duha, smišljenosti, svrha subjektivne svijesti s općenitosti. Subjekt je bitno
odlučnosti. Ali dužnost jednog posebnog staleža. Napro ovaj, osoba - s te strane empirijska općenitost, γ/ Svijet
tiv, već hrabrost koja zna - ne pojavljuje se više tako kao
vrlina. αα/ Običaj - mnogih individua - a/ Odnos subjekta pre
ma subjektu (ne kao u apstraktnom pravu) - stvar samo
Vrline -posebne strane, koje su više ili manje ravno potreba i tako također ugovor slučajan - β/ moralna vri
dušne.
jednost - moralitet - pravo subjektivne samosvijesti ono
Umjerenost, štedljivost, darežljivost - više prepušte unutrašnje postupka - tlo, subjektivni odnos spram dru
ne proizvoljnosti - posebna sklonost - gih, ali vrijednost, okretanje u sebe - Ovdje svijest suglas
Posljedice sitničave sebičnosti, nerazboritosti s obzi nosti - identitet - svijest ne u meni (moralna refleksija),
rom na bitne ciljeve. nego kao bitkujuća, tj. izvan mene - moja suglasnost izvan
mene - suglasnost individua.
Dodatak. Ako neki čovjek čini ovo ili ono običajno, onda Običajnost, običaj je § 147 kao duh - a/ apsolutni
on upravo nije krepostan, ali, krepostan je svakako onda ako je sadržaj, β/ sloboda, dokaz duha.
ovaj način ponašanja neka stalnost njegovog karaktera. Vrlina Savjest, refleksija, moralitet nije duh, kao tupa nevi
je više običajna virtuoznost i ako se danas ne govori mnogo ο nost također ne. - a/ Tamo subjekt određujući sebe u sebi
vrlini kao takvoj, onda to ima svoj razlog u tome da običajnost
* »Erscheint das Sittliche, als die allgemeine Handlungsweise derselben
više nije toliko forma neke posebne individue. Posebno su Fran - als Sitte...«. I ovdje se vidi zašto smo se pri prijevodu kategorija »die Sittlic
cuzi onaj narod koji najčešće govori ο vrlini jer je kod njih indi- hkeit«, »das Sittliche«, odlučili za termine običajnost, običajnosno. - Bilj. prev.
282 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 283
• [UZ§ 153]
moću mene samoga - Njen opstanak, tj. njeno pravoda
tu postiče čovjek svoje određenje - određenje čovje ja nju, njen opstanak poštujem, moja dužnost - također je
ka uopće: što treba da bude čovjek? - Posebno određenje moje pravo, to je opstanak moje slobode.
individue - Sto se ljudima nameće kao dužnost, treba da se za
Treba da obrazuje svoju maštu, svoje misli, svoje nešto dogodi, - ne samo pri tome imati direktno ili indi
mišljenje - također svoju volju, svoju estetsku moć - sin rektno njihovu povlasticu - nego za ono nešto u čemu je
svog vremena - u velikom mnoštvu - ostaje u tome njihovo dostojanstvo, slobodu, čiji je opstanak stoga nji
Dodatak. Pedagoški pokušaji da se čovjeka izvuče iz op hov opstanak - njihovo pravo.
ćeg života savremenosti i da ga se izobrazi na selu (Rousseau u Ne prosto: Drugi imaju prava, ja sam njima jednak,
Emilu) bili su uzaludni jer ne može uspjeti da se čovjeku otuđe osoba sam kao i oni, ja treba da imam dužnosti spram nji
zakoni svijeta. Ako se i obrazovanje omladine mora odvijati u hova prava - kao njima jednak treba da ja imam na osno
samoći, onda se ne smije vjerovati da miris duhovnog svijeta ko vu tih dužnosti također prava - povezanost uspoređiva
načno ne isparava kroz ovu usamljenost i da je moć svjetskog njem.
duha isuviše slaba da bi sebi potčinila ove udaljene dijelove. Apsolutno posredovanje, opstanka onoga supstanci-
Tek u tome da je građanin jedne dobre države, individua dolazi jalnoga, prava supstancijalnoga, tj. moje dužnosti - mojim
do svoga prava. opstankom, tj. mojim pravom - i obratno.
Različitost prava i dužnosti - odnosi se na posebno
- razlika staleža, službe. Formalni odnos u posebnome.
a/ Što ja pružam, za to dobivam nešto specifično
§ 154. drugo - ali vrijednost kao dužnost, pravo nekoga drugoga,
obaveza - sredstvo - a ja pri tome svrha.
Pravo individue na njenu posebnost isto je tako sadržano β/ Identični sadržaj - po supstanciji - pravo i duž
u običajnosnom supstancijalitetu, jer je posebnost spolja pojav nost da se pripada državi, pravo, p[rirodni] opstanak kao
ni način u kojemu egzistira običajnosno. individua - dužnost - brak - Ja sam opstanak, obavezan.
• [uz § 157]
Razlika između porodice i države 158.
a/ Slobodne, samostalne osobe koje se za sebe brinu
- rob, za kojega se brine gospodar ili država Porodica ima, kao neposredni supstancijalitet duha, svoje
β/ Za njih je ono op[će], svrha, domovina, zakoni, jedinstvo, koje sebe osjeća, ljubav, kao svoje određenje, tako da
država kao neko opće, kao ono što naređuje subjektivite- opstoji uvjerenje da se ima samosvijest svog individualiteta u
tu, i to kao zakon - Poštovanje zakona - ne ljubav ili strah tom jedinstvu kao u bitnosti koja po sebi i za sebe bitkuje, da bi
- zakon nije subjektivna volja - jednakost za sve i ono za se u njemu bilo ne kao osoba za sebe, nego kao član.
jedničko između onih koji zapovijedaju i koji slušaju - što
• [uz §158]
je za ove dužnost, također je ograničavanje, pravo za njih
Oblik osjećanja - uopće
- ne slučajna volja, proizvoljnost - nego čvrsto, granica
Uvjerenje - je unutrašnjost
koju ne smije prekoračiti onaj koji je nameće.
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBICAJNOST 289
288
Dodatak. Ljubav znači uopće svijest moga jedinstva sa ne nje - ili pravo protiv izdvajanja - razrješavanje - to je pra
kim drugim tako da nisam izoliran za sebe nego svoju samosvi vo samog braka ne individualnih osoba kao takvih -
jest dobivam samo kao ukidanje moga bitka za sebe, i kroz Me
ne - znanje kao jedinstvo mene sa drugim i drugog sa mnom. Pravo na ljubav ne [može] se učiniti važećim - jer
Ali ljubav je osjećanje, to znači, običajnost u formi onog prirod prirodno osjećanje kao vlastito raspoloženje; - u državi
nog; u državi je više nema: budući da smo svjesni jedinstva kao što treba da bude izvršeno zahtijeva se također u obliku
strogog prava - bez i protiv raspoloženja - tj. jer opća
zakona, budući da sadržaj mora biti uman i ja ga moram znati. svrha, opća određenja također apstrakcija od posebnosti -
Prvi moment u ljubavi je da ja neću da budem samostalna oso hladno, tj. bez čuvstva, ćudi - ne svi bez ćudi, raspolože
ba za mene i da, kad bih to bio, osjećao bih sebe manjkavim i nja -
nepotpunim. Drugi moment je da ja sebe dobijam u drugoj oso
bi, da u njoj važim, šta ona opet postiže u meni. Ljubav je stoga
najčudovišnija protivurječnost koju razum ne može riješiti jer Dodatak. Pravo porodice se zapravo sastoji u tom da njen
ne postoji ništa tvrđe od ovog punktualiteta samosvijesti koji bi supstancijalitet treba da ima postojanje; ono je, dakle, pravo
va negiran a kojeg ja ipak trebam imati kao afirmativnog. Lju protiv spoljašnjosti i protiv istupanja iz ovog jedinstva. Ali, to
bav je ujedno stvaranje i rastvaranje protivrječnosti: kao razrje me nasuprot, ljubavi je, opet, osjećanje, nešto subjektivno, pre
šenje ona je običajno jedinstvo. ma kojemu se jedinstvo ne može učiniti važećim. Ako se, dakle,
zahtijeva jedinstvo, onda je to moguće samo u odnosu na takve
stvari koje su po svojoj prirodi spoljašnje i ne uslovljavaju se os
jećanjem.
§ 159.
A. Brak čajno ne smije imati. Brak se stoga treba bliže odrediti tako da
je on pravna običajna ljubav, čime iz njega iščezava ono prolaz
no, ćudljivo i puko subjektivno.
§ 161.
19·
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 293
• [UZ§ 165] objektivne konačne svrhe; - ono drugog ono duhovno koje se
održava u slozi kao znanje i htijenje supstancijalnoga u obliku
Cid, str. 30 konkretne pojedinačnosti i osjećaja; - ono prvo u odnosu pre-
Tajna je - moć žena ma spolja nešto moćno i djelatno; ovo drugo pasivno i subjek
Na naša muška srca, tivno. Mužu je stoga i zbiljski supstancijalni život u državi, zna
Ta tajna leži u njima nosti i slično, te inače u borbi i radu sa spoljašnjim svijetom i sa
Duboko skrivena, Gospodu Bogu, sobom samim, tako da on samo iz svog razdvajanja zadobiva sa
Vjerujem, samom neistraživa. /To pak baš ne./ mostalnu slogu sa sobom, čiji mirni zor i osjećajnu subjektivnu
Ako bude onog velikog dana, običajnost ima u porodici, u kojoj žena ima svoje supstancijalno
Koji će jednom pretražiti sve greške, određenje, a u tom pijetetu svoje običajnosno uvjerenje.
Bog pretresati srca žena,
Naći će on ili sve Pijetet je stoga, u jednom od svojih najuzvišenijih
Krivim ili jednako nevinim; prikaza, izrečen u Sofoklovoj Antigoni, prvenstveno kao
Tako je zamršeno njihovo srce.* zakon žene, pa je prikazan kao zakon osjećajnog subjek
Žena - dječja priroda - pojavljuje [se] kao nekonzek- tivnog supstancijaliteta, unutrašnjosti, koja još nije postig
ventna - raspoloženje, slučajnost - ali kod muškarca nače la svoje potpuno ozbiljenje, kao zakon starih bogova, pod
la - zemlja, kao vječni zakon, ο kojemu nitko ne zna odakle se
Muškarac - snaga - u sebi diferentan - svojeglavost pojavio, i u suprotnosti spram javnog zakona, zakona
- i općenitost države; - suprotnost koja je najviša običajnosna i stoga
najviša tragična, pa je ovdje u ženstvenosti i muževnosti
individualizirana; usporedi »Fenomenologiju duha«, str.
383. i dalje, 417. i dalje.9
§ 166.
• [uz § 166]
Ono jedno stoga je ono duhovno, kao ono što sebe razdva Biljka, životinja -
ja u osobnu samostalnost koja bitkuje za sebe i u znanje i htije Nerazdvojen individualitet.
nje slobodne općenitosti, samosvijest pojmovne misli i htijenje U sebi razliku, razdvojenost i općenitost.
Znanost, umjetnost, poezija.
* Prijevod pjesme učinjen je doslovno, bez ikakvih poetskih
Gdje žene i mladost upravljaju državom, država up
pretenzija, a u Hegelovim marginama pjesma je ovako zapisana: ropaštena. Streme subjektivitetu - ove osobe -
Das Geheimnis ist-der Weiber, Mnjenje ο općemu - ne ono objektivno. Entuzija
Macht auf unsre Mannerherzen, zam - Ideali, Shiller.
Dies Geheimnis steckt in ihnen
Tief verborgen, Gott dem Herrn,
Glaub ich, selber unerforschlich. /Das nun Dodatak. Žene svakako mogu biti obrazovane ali za više
eben nicht./ znanosti, filozofiju i izvjesne produkcije umjetnosti, koje izisku
Wenn an jenem grossen Tage, ju nešto opće, one nisu stvorene. Žene mogu biti dosjetljive,
Der einst aufsucht alle Fehle, imati ukus i ljupkost, ali nemaju ideale. Razlika između muškar
Gott der Weiber Herzen sichtet, ca i žene je razlika životinje i biljke: životinja više odgovara ka
Findet er entweder alle
Sträflich oder gleich unschuldig; rakteru muškarca, biljka više karakteru žene, jer je ona više mir-
So verflochten ist ihr Herz. 9
Bilj. prev. Bd. 3, str. 328 i dalje, 351 i dalje
300 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 301
no razvijanje koje održava neodređenije jedinstvo osjećanja pre β/ viteštvo - beskonačno uzdizanje žene - idealitet - reli
ma svom principu. Ako žene stoje na vrhu vlasti onda je država gija -
u opasnosti, jer one ne djeluju prema zahtjevima općenitosti ne Slobodna, nepodijeljena ljubav - čast personalnosti.
go prema slučajnim sklonostima i mnijenju. Obrazovanje žena - Muž po svojem individualitetu - ženu kao sebi jednaku
se dešava, ne zna se kako, ujedno kroz atmosferu predstave, više poštivati i postaviti - ne više - kao u viteštvu da mu je že
kroz život nego sticanjem znanja, dok muškarac svoj položaj po na gotovo religija - zbog nje - sebi stvoriti - borbu, besko
stiže samo tekovinom misli i mnogim tehničkim nastojanjima. načne pustolovine, junaštvo - ili galanterija u modernim
državama - intrige - Žena se odnosi prema ličnosti - a ne
prema onom po sebi i za sebe općenitom države -
§ 167. Jednakost, ista prava i dužnosti - Muž ne treba da
više važi nego žena - ne niže - u ropstvu - ili mnogožen-
stvu zadržava još svoj individualitet za druge -
Brak je bitno monogamija, jer je ličnost neposredna isklju
Beskonačno važno - ili zajedničko političkom stanju
čiva pojedinačnost, ona koja se stavlja i predaje u taj odnos, čija
- Spram stanja Zakona koji se tiču porodice - Gdje je ras
istina i prisutnost (subjektivni oblik supstancijaliteta) proizlazi,
tava braka sasvim laka - kao u vrijeme Cicerona - ele
dakle, samo iz međusobnog nepodijeljenog predavanje te lič
ment raspadanja države - Ako je rastava apsolutno zabra-
nosti; ova stiče svoje pravo da u drugome bude svjesna sebe sa
ijena, katolički brak - moment uvjerenja - refleksije ne
me samo ukoliko je drugi kao osoba, tj. kao atomna pojedinač
zadovoljava - običajnosna - božanska veza - Viši i niži
nost u ovom identitetu.
staleži - kod ovog uvjerenja samo supstancijalni odnos.
Brak, a bitno monogamija, jedan je od apsolutnih Objektivitet individualiteta a/ u despotskom odnosu
principa na kojima počiva običajnost neke zajednice; os ne objektivan - otuda ne običajnostan - tiranski - proiz
nivanje braka navodi se stoga kao jedan od momenata bo voljnost - ostaje u sebi zatvoren, nije ju istinski kao poseb
žanskog ili herojskog utemeljivanja država. nu napustio - zadržava sebe u sebi - β/ U viteštvu i galan
teriji samo kao posebni individualitet objektivno - ne ne
• [uz§ 167] što više - sluga svoga posebnog individualiteta.
Položaj žene - je domaćica - tako kao ova osoba -
prirodnost - i to trajni odnos. Više žena - podređenost -
nejednakost - volja muža, davanje prvenstva, u redu - ali § 168.
volja - odnos ukazivanja naklonosti - djeca, nekoj drugoj
ženi dana prednost - Ono posebno preferirano - proizvo
ljnost - pribavljanje važnosti u posebnosti spram davanja Budući da je, nadalje, ta sebi samoj beskonačno vlastita
prvenstva. ličnost obih spolova, ona iz čijeg slobodnog predavanja proizla
zi brak, on mora biti zaključen ne unutar već prirodno-identič-
Žene na Orijentu upravljaju, ne brinu se za domaćin
nog, poznatog i u svakoj pojedinačnosti prisnog kruga, u koje
stvo, nego ropkinje - Domaćinstvo patrijarhalno, monar-
mu individue međusobno nemaju sebi samoj svojstvenu ličnost,
hijsko - Gospodarenje, određivanje, nadgledanje - sastav
nego su iz odijeljenih porodica i izvorno su različite ličnosti.
ljeno od pojedinačnosti - Više konkubina - povezuju se
Brak među krvnim rođacima stoga je suprotan pojmu po koje
uz fizički odnos - ne priznavanje. Jedna žena domaćica -
Dva ekstrema: mu je brak običajnosni postupak slobode, a ne sveza neposred
a/ mnogoženstvo - žene ropkinje; - moraju se udvarati ne prirodnosti i njenih nagona, dakle suprotan je i istinskom
mužu prirodnom osjećaju.
302 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBICAJNOST 303
§ 171. pušta oca i majku i postaje privržena mužu - kao što Bibli
ja ovo je doista.
Porodicu, kao pravnu osobu, spram drugih treba da zastu Rimski odnos loš - povratak ženine imovine njenoj
pa muž kao njena glava. Nadalje, njemu prvenstveno pripada porodici - ako je ona odmah imala djecu -
stjecanje prema spolja, briga za potrebe, kao i dispozicija i up No konačnost - mogućnost diobe - slučajnost, po
ravljanje porodičnim imutkom. Taj je imutak zajedničko vlas sebnost - muž rasipnik, muž ili žena se odvaja -
ništvo, tako da nijedan član porodice nema posebnog vlasniš
tva, ali svaki ima svoje pravo na ono zajedničko. Ovo pravo i Dodatak. U mnogim zakonodavstvima je utvrđen širi krug
ona dispozicija koja pripada glavi porodice mogu, međutim, do porodice, i on se smatra bitnom vezom, dok se druga veza sa
ći u koliziju, budući da je u porodici još ono neposredno običaj- svake posebne porodice, naprotiv, smatra nevažnom. Tako je u
nosnog uvjerenja (§ 158) otvoreno oposebljavanju (Besonde- starom rimskom pravu žena u labavom braku, u bližem odnosu
rung) i slučajnosti. prema njenim srodnicima nego prema djeci i mužu a u vremeni
ma feudalnog prava je održanje onog splendor familiae činilo
nužnim da su u to uračunati muški članovi i da kao glavna stvar
• [uz§ 171] vrijedi cjelina porodice, dok je novoformirana, naprotiv, iščezla.
Glavno određenje zajedništvo - Ovo ovdje umno i bitno, Uprkos tome, svaka nova porodica je ono bitnije prema široj ve
što ono nije među samostalnima. zi krvnoga srodstva, a bračni drugovi i djeca obrazuju jedinstve
no jezgro u suprotnosti prema onome što se u izvjesnom smislu
također naziva porodicom. Imovinski odnos individua stoga
mora imati bitniju povezanost sa brakom nego sa širim krvnim
srodstvom.
§ 172.
nešto što bi po sebi vrijedilo, daje to tako djeci, pa snižava jektivne nastrojenosti i osjećaja, zato u tome ieži prva slučajnost
njima i sebi samoj ono ozbiljno na djetinjast oblik, što ga i njegove egzistencije. Kao što ne može biti prisile da se stupi u
sama djeca malo poštuju. Dok ona tako teži da ih u ne brak, isto tako ne opstoji inače samo pravno pozitivna veza koja
dovršenosti, u kojoj se ona osjećaju, predstavi, naprotiv, bi mogla subjekte održati zajedno kad nastanu oprečna i nepri
kao dovršena i da ih u tome načini zadovoljnima, dotle jateljska uvjerenja i postupci. Potreban je, međutim, treći obi
njihovu pravu i vlastitu bolju potrebu smeta i onečišćuje, čajnosni autoritet, koji utvrđuje pravo braka, običajnosnog sup-
pa prouzrokuje dijelom nezainteresiranost i tupost za sup- stancijaliteta, spram pukog mnjenja takvih uvjerenja i spram
stancijalne odnose duhovnog svijeta, dijelom prezir ljudi, slučajnosti pukog privremenog raspoloženja itd., te koji to [ras
jer su se oni njima kao djeci sami predstavili kao djetinjas položenje] razlikuje od totalnog otuđenja, pa to otuđenje kon
ti i prezrivi, a zatim taštinu i uobraženost, koja se naslađu statira da bi se tek u tom slučaju mogao rastaviti brak.
je vlastitom osobitošću.
• [uz§ 176]
• [uz §175] Razrješenje porodici a) običajnosno β) nužno
- da su djeca uživala ljubav roditelja, da su u njoj a) slučajnost uvjerenja
živjela, - lošim roditeljima oduzeti djecu da bi se bolje od- β) punoljetnost djece
gajila, (oduzeti) upropašćavanju - No ljubav je roditelja γ) prirodno - smrću - nasljedstvo
prema djeci jedinstvena - prirodna veza - prirodno jedin Razrješenje ove pojedinačne porodice nastupa opće,
stvo - Dijete pije na majčinim grudima - prima sve od nje, dalje, krvno srodstvo - Gdje je ova pojedinačna razriješe
bez zahvalnosti, bez svijesti - Ovo jedinstvo s ljudima tako na - (a) nikakva opća više ne opstoji - kamo s imovinom?
osjećajno - tj. u subjektivitetu kao ovome doživljeno, na Osvijestiti ono običajnosno, religiozno, pridržavanje
vika - Osjećaj ljubavi - ova suglasnost s ljudima učinjena ovoga spram mnjenja i slučajnog raspoloženja
prirodom - Običajnosni elementi položeni u subjekt, u Dodatak. Budući da brak počiva samo na subjektivnom
njemu kao ovom hvataju korijen - slučajnom osjećanju, on može biti razvrgnut. Država, naprotiv,
Strogo pravo - i dužnost - Subjekt prema ličnosti - nije podvrgnuta razdvajanju jer počiva na zakonu. Brak svaka
sloboda - i građanin države. ko treba biti neraskidiv, ali to ovdje ostaje samo pri trebanju.
Dodatak. Kao dijete čovjek mora biti okružen ljubavlju i Ali time što je on nešto običajno on ne može biti raskinut samo
voljom nego samo običajnim autoritetom, pa bio on crkva ili
povjerenjem roditelja a ono umno mora se u njemu pojaviti kao sud. Ako se dogodilo totalno otuđenje, kao na primjer brako
njegov najvlastitiji subjektivitet. U prvo vrijeme je važan pretež lomstvom, onda i religijski autoritet mora dopustiti razvod bra
no majčin odgoj, jer običajnost mora u dijete biti usađena kao ka.
osjećanje. Potrebno je primjetiti da u cjelini djeca manje vole
roditelje nego roditelji djecu jer djeca idu ususret samostalnosti
i jačaju, imaju dakle roditelje iza sebe, dok roditelji u djeci po
sjeduju objektivnu predmetnost njihove veze.
§ 177.
novi kao starješine, a kćeri kao žene - da osnuju porodicu u ko β) - ako već ovaj odnos nije apsolutan - međusobna spo-
joj je sada njihovo supstancijalno određenje, spram kojega od ljašnjost - žena još pripada svojoj porodici - imovina mu
stupa njihova prva porodica kao samo prvi temelj i polazište, a ža ili žene pripada porodici - Samostalna osoba za sebe.
još manje ima ikakva prava apstraktum loze. Ako (je) nasljedstvo stjecanje bez gore određenih
vrsta - isto tako bez rada - pojavljuje se stjecanje kao slu
čajnost prosto spoljašnjih odnosa - u patrijarhalnom od
§ 178. nosu jednostavno - ali iznad toga odnosi spoljašnje -
Patrijarhalni] princip održavanja porodice, - njiho
Prirodno razrješenje porodice smrću roditelja, osobito mu va položaja i sjaja - unesen u građansko društvo, državu -
ža, ima za posljedicu nasljedstvo u pogledu imovine; po svojoj αα) građansko društvo - princip imovina - svaka porodica
biti stupanje u vlastiti posjed po sebi zajedničkog imanja - stu samostalno - imovinu samo kapital sebi steći radom, dje
panje koje s daljim stupnjevima srodstva i u stanju raspadanja latnošću ßß) Država - važenje, imovina - u vezi i s pomo
građanskog društva, što osamostaljuje osobe i porodice, postaje ću veze sa zajednicom - apsolutna veza - ne porodice -
utoliko neodređenije ukoliko se više gubi misao jedinstva i uko članovi porodice u ovim povezanostima, svrhe - uvjerenje,
liko svaka porodica napušta pređašnje porodične odnose osni najviša svrha razdvojeni - tada slučajni dobitak - iz pri
vajući novu samostalnu porodicu. rodnog - tj. bez značenja one svrhe - odnosa.
Uvjerenje, ljubav samo u povezanosti porodice koja
Pomisao da se kao razlog nasljedstva smatra okol zajedno živi - Bila bi to spoljašnja povezanost bez duše i
nost da smrću imovina postaje dobro bez gospodara i da uvjerenja - slučajni dobitak - ujaka [?] naslijediti u istoč
kao takvo pripada onome koji ga sebi prvi prisvoji, a to će noj Indiji -
zaposjedanje zacijelo izvršiti većinom rođaci kao obično Osnova testamenta - razriješenost - razdvojenost
najbliža okolina, pa se taj obični slučaj zatim, radi reda, porodične veze.
pozitivnim zakonima uzdiže do pravila - ta pomisao ne a) kod Rimljana već od rođenja nikakav običajnosni od
uzima u obzir prirodu porodičnog odnosa. nos - Cicero - jedna žena za drugom, bogatija, Dos, ljep
ša - glupa ponovno otjerana.
• [uz § 178] β) ali dalje - namjesto ove čitave slučajnosti kao spoljaš
Heinec [cius] Ant. [tiquitatum Romanorum liber I] p. nje, prirodne - ona subjektivne proizvoljnosti - Ja ne mo
530., liberum olim erat, filios uti occidere, ita exheredare.
10
gu zapovijedati za budućnost.
Nasljedstvo. Kao prijelaz vlasnitšva na drugi indivi αα) dakako apstraktno
duum apstraktno - može prijeći samo voljom - Fichte: ßß) No ja nisam povrijeđen neizvršavanjem - Pravo
primus occupans - Pravo djece da budu od toga ishranje- osoba neposredni opstanak ako nisu međusobno priznate.
na, odgojena, samo toliko koliko je za to nužno, ne imovi
na - No ukoliko već odgojena - pretpostavljati volju rodi
telja ili rođaka otet) mogu htjeti nepravo - ßß) kod daljih § 179.
rođaka uopće ne pretpostavljati apsolutni razlog nasljed
stva - Naslijeđeno pravo nesretni kapital - Sve neuređeno
a) apsolutni odnos - brak i djeca - zajedničko imanje Tim raspadanjem nastaje sloboda za proizvoljnost indivi
;
dua da se dijelom njihova imovina uopće upotrijebi više po na-
10
»Slobodnima je nekad priličilo da svoju djecu razbaštine kao i da ih hodenju, mnjenjima i svrhama pojedinačnosti, dijelom da se,
ubiju.« umjesto porodice odredi, tako reći, krug prijatelja, znanaca itd..
312 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 313
đivanja imovine zaista njenih kao što ovi nisu nasljeđivali u rimskima, uopće je krivo shvaćeno pravo braka (§ 172)
od nje kao žene i majke. - Da je ono neobičajnosno takvih da je on potpuno osnivanje jedne vlastite zbiljske porodi
i drugih prava kraj osjećaja umnosti koji se nadalje budio ce i da spram toga ono što znači porodica uopće, stirps, *
putem njegovanja pravosuđa, npr. s pomoću izraza: ο bo gens, postaje samo apstrakcija, koja se s generacijama sve
norum possessio (da je od ovoga opet različito possessio više udaljuje i sve manje ozbiljuje (§ 177). Ljubav, običaj-
bonorum, pripada takvim znanjima koja čine učenog juris nosni moment braka, kao ljubav osjećaj je prema zbiljskim
ta) mjesto hereditas, Akcijom da se filia prekrsti u filius, prisutnim individuama, a ne prema apstrakciji. - Da se
bilo mimoiđeno, već je gore primijećeno (§ 3, bilj.) kao ža razumska apstrakcija pokazuje svjetskopovijesnim princi
losna nužnost za suca da se ono umno na prepreden način pom Rimskog Carstva, vidi dolje § 356. - A da visoka poli
prokrijumčari protiv loših zakona, bar s nekim posljedica tička sfera dovodi pravo prvorodstva i stalne glavnice ipak
ma. S tim je povezana strašna nestabilnost najvažnijih in ne kao proizvoljnost nego nužno iz ideje države, ο tome
stitucija i nesređeno zakonodavstvo spram izbijanja zla, dolje, § 306.
koje odatle proizlazi. - Kakve je neobičajnosne posljedice
ovo pravo proizvoljnosti imalo pri pravljenju testamenta • [uz§ 180]
kod Rimljana, dovoljno je poznato iz povijesti te Luciana i Rimski odnos
drugih opisa. - U prirodi samog braka, kao neposredne
običajnosti, leži miješanje supstancijalnog odnosa, prirod • [uz § 180 primjed.]
ne slučajnosti i unutarnje proizvoljnosti; - ako se sada Htjeti učiniti porodicu nezavisnom od svih spoljaš-
proizvoljnosti zbog ropskog odnosa djece i drugih spome njih slučajnosti - U patrijarhalnom stanju čak promjene u
nutih i inače s time povezanih određenja, naposljetku i sretnim prilikama - ovdje treba za to upotrijebiti zakono
zbog lakoće rastave braka kod Rimljana priznaje prednost davstvo u kojemu je upravo slobodna ličnost - (punoljet
spram prava supstancijalnoga, tako da je čak Ciceron - a nost) - princip.
koliko li toga lijepoga on nije napisao ο Honestum i Deco Leno - posjed nikakve vrste - također porodi[čni po
rum u svojim Officiis i svagdje drugdje! - spekulirao da sjed] fidejkomisarno - vlasništvo kneževske porodice jed
otpravi svoju ženu kako bi mirazom nove žene platio svoje na je od karika lanca s pomoću kojega je nastala država
dugove - onda je kvarenju običaja utrt zakonski put, ili su, kao država - beskonačno važno -
naprotiv, zakoni njegova nužnost. a/ Vlasništvo
Institucija nasljednog prava za održavanje i sjaj po β/ Neotuđivost
rodice s pomoću supstitucija i porodičnih Fideikomisa - γ/ Majorat - nedjeljivost -
bilo da su kćeri isključne iz nasljedstva u korist sinova ili Žena služi, za upotrebu je mužu i da bi se širila poro-
ostala djeca u korist starijeg sina, ili opće dopuštanjem da dica, - ako je on mrtav, izgubljena je njena korist, njeno
nastupi nejednakost - povređuje djelomice princip slobo mjesto - oskudno, ovisi ο milosti njegovih sinova; ako
de vlasništva (§ 62), a djelomice ona počiva na proizvo ona ima samo kćeri, ne sinove - zajedničko siromaštvo,
ljnosti, koja po sebi i za sebe nema nikakva prava da se nju nije zbrinuo. - Teški odnosi, sestre, udovice, ostavlje
prizna - pobliže na misli da se hoće održati ova loza ili ku ne na milost i nemilost teškoj, neobičajnosnoj sudbini -
ća, a ne isto tako ova porodica. No nije ova kuća ili loza, nije zbrinuo žensku porodicu - Žena nije supruga
nego porodica kao takva jest ideja koja ima takvo pravo, a/ stalna nepunoljetnost - od pokoljenja do pokoljenja
te se slobodom imovine i jednakošću nasljednog prava od β/ Isključivanje kćeri; - Kćeri - nejednakost s braćom -
ržava običajnosno obličje isto tako, kako se, štaviše, poro
dice suprotnošću održavaju. - U takvim institucijama, kao * Stirps (lat.) — deblo, pleme, porodica. - Bilj. prev.
316 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 317
kćeri kojima je potrebna pomoć - jednaka sposobnost - Prijelaz porodice u građansko društvo
da se posjeduje vlasništvo - Atena, Sparta - Ima iz starine
svoj izvor gdje su plemićke kćeri § 181.
a/ našle sklonište i zbrinjavanje u domovima β/ u udaja
ma bile ograničene na njihov stalež, i tako muževima nji
hova staleža nisu bile slobodne nikakve druge nego ovak Porodica se razdvaja na prirodan način, a uglavnom prin
ve ženidbe djevojkama bez imovine γ/ Običaji uopće pat cipom ličnosti, u mnoštvo porodica, koje se međusobno odnose
rijarhalno - djelomice nemilosrdnost, nešto poput sudbine kao samostalne konkretne osobe i stoga spoljašnje. Ili momenti
- djelomice - posjednik dobra (ima) manje potreba i koji su povezani u jedinstvu porodice kao u običajnosnoj ideji,
svrha da za njih potroši ne kao trgovac, nego kao otac svo koja je još u njenom pojmu, moraju od njega biti otpušteni u sa
je porodice, da potroši sa svojima - mostalan realitet; - stupanj diferencije. Izraženo ponajprije ap
straktno, to daje određenje posebnosti, koja se, doduše, odnosi
Teški odnosi, a/ Sestre siromašne β/ Žena u blagos na općenitost, tako da je ova - ali još samo unutarnji - osnov i
tanju - u oskudnim okolnostima nakon smrti svog muža, stoga na formalan način, koji se samo pričinja u posebnome.
njeno stanje nema ništa osim dostojanstva, matrona. Taj refleksioni odnos prikazuje otuda ponajprije gubitak običaj-
nosti ili, budući da je ona nužno prividna (Enciklopedija filo
zof, znan., § 64 i dalje, § 81 i dalje)11 sačinjava to pojavni svijet
Dodatak. Kod Rimljana je u ranijim vremenima otac mo običajnosnoga, građansko društvo.
gao razbaštiniti svoju djecu kao što ih je mogao i ubiti; kasnije
oboje nije više bilo dopušteno. Ova nedosljednost onog neobi- Proširenje porodice kao njeno prelaženje u drugi pri
čajnog i njegovog pretvaranja u običajnost nastojala se dovesti ncip jest u egzistenciji dijelom njeno mirno proširenje u je
u sistem a ostajanje pri tom sačinjava ono teško i pogrešno u na dan narod - naciju, koja time ima zajedničko prirodno
šem nasljednom pravu. Testamenti se svakako mogu dopustiti podrijetlo, dijelom skupljanje razasutih porodičnih zajed
ali pri tom gledište mora biti to da ovo pravo samovolje nastaje nica, bilo s pomoću vladajuće sile, ili dobrovoljnog ujedi
sa razilaženjem i udaljavanjem članova porodice ili postaje ve njenja, koje je uvedeno s povezivajućim potrebama i uzaj-
će, a da se takozvana porodica prijateljstva, koju stvara testa mičnim djelovanjem njihova zadovoljavanja.
ment, može pojaviti samo u nedostatku bliže porodice braka ili
djece. Sa testamentom je uopće povezano nešto neprijateljsko i Dodatak. Općenitost ovdje ima za ishodišnu tačku samos
neprijatno, jer ja se u njemu izjašnjavam ko su oni prema koji talnost posebnosti, pa izgleda da je time na ovom stajalištu iz
ma sam naklon. Ali naklonost je proizvoljna; ona na ovaj ili gubljena običajnost, jer za svijest je zapravo identitet porodice
onaj način može biti iznuđena pritvornošću, može biti povezana ono prvo, božansko i ono što nalaže dužnost. Ali sada se javlja
za ovaj ili onaj glupavi razlog, pa se može zahtijevati da se neko odnos da ono posebno treba da bude ono što je prvo za mene
ko je određen testamentom podvrgne najvećim niskostima. U odredujuće, a time je običajno određenje ukinuto. Ali ja sam u
Engleskoj gdje su uopće udomaćene mnoge čudne navike, za tome zapravo samo u zabludi, jer time što vjerujem da ostajem
testament su povezane mnoge glupave pomisli. pri onom posebnom, općenitost i nužnost povezanosti ipak os
taje ono prvo i bitno: ja sam dakle uopće na stupnju privida i ti
me mi moja posebnost ostaje ono odredujuće, to znači svrha da
time služim općenitosti koja zapravo zadržava posljednju moć
nada mnom.
11
3. izd. § 112 i dalji; 131 i dalji. Bilj. njem. izd.
318 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST 319
ovo je ponovo samo jedan privid, jer su oboje samo pomiješani privatnom vlasništvu (§ 46, bilj.) i porodici, a zatim u nje
jedno sa drugim i preokrenuti jedno u drugo. Zahtijevajući mo govu daljem razvoju kao vlastita proizvoljnost i izbor sta
ju svrhu ja zahtijevam ono općenito a ovo opet zahtijeva moju leža itd. Ovaj nedostatak poriče također veliku supstanci
svrhu. jalnu istinu njegove države, pa se ona zbog njega smatra
obično sanjarijom apstraktne misli, onim što se često obi
čava nazivati čak idealom. Princip samostalne, u sebi bes
konačne ličnosti pojedinca, subjektivne slobode, koji se
§ 185. pojavio unutrašnje u kršćanskoj religiji, a spoljašnje - sto
ga povezan s apstraktnom općenitošću - u rimskom svije
tu, ne stiče svoje pravo u onom samo supstancijalnom ob
Posebnost za sebe, s jedne strane kao zadovoljenje svojih liku zbiljskog duha. Ovaj je princip povijesno kasniji od
potreba koje se svestrano ispoljava, zadovoljenje slučajne proiz grčkog svijeta i isto je tako filozofska refleksija koja se
voljnosti i subjektivnog nahođenja, razara u svojim užicima se spušta do ove dubine kasnija od supstancijalne ideje grčke
be samu i svoj supstancijalni pojam; s druge strane, kao besko filozofije.
načno izazvana, a u potpunoj zavisnosti od spoljašnje slučajnos
ti i proizvoljnosti, kao i moću općenitosti ograničena, ona je slu
čajno zadovoljenje nužne kao i slučajne potrebe. Građansko Dodatak. Posebnost za sebe je ono što je pretjerano i bez-
društvo pruža u ovim suprotnostima i njihovu isprepletanju pri mjerno, a forme ovog pretjerivanja same su bezmjerne. Čovjek
zor isto tako raspuštenosti, bijede i zajedničkog fizičkog i obi- kroz svoju predstavu i refleksiju proširuje svoje požude koje ni
čajnosnog propadanja. su nikakav zatvoren krug kao instinkt životinje, i vodi ih u lošu
beskonačnost. Ali isto tako je na drugoj strani oskudica i nevo
Samostalni razvoj posebnosti (usporedi § 124, bilj.) lja nešto bezmjerno, a zamršenost ovog stanja može se harmo
jest moment koji se u starim državama pokazuje kao na- nično riješiti samo kroz državu koja njime ovladava. Ako je Pla
stupajuće propadanje običaja i kao posljednji razlog nji tonova država htjela isključiti posebnost, onda se time ništa ne
hove propasti. Ove države, izgrađene dijelom na patrijar može pomoći jer bi takva pomoć protivrječila beskrajnom pravu
halnom i religioznom principu, dijelom na principu du ideje da se ono posebno dopusti kao slobodno. U kršćanskoj re
hovne, ali jednostavne običajnosti - uopće na izvornom ligiji poglavito je rođeno pravo subjektivnosti, kao beskonač
prirodnom nazoru, nisu mogle izdržati njegovu razdvoje nost bitka za sebe, a pri tom cjelovitost ujedno mora sadržavati
nost i beskonačnu refleksiju samosvijesti u sebi, pa su moć da posebnost stavi u harmoniju sa običajnim jedinstvom.
podlegle toj refleksiji kako se počela pojavljivati, po uvje
renju, a zatim po zbiljnosti, jer je njihovu još jednostav
nom principu nedostajala istinski beskonačna sila koja le
ži samo u onom jedinstvu što dopušta da se suprotnost § 186.
uma razvije do svoje potpune snage, pa ju je nadvladao, te·
u. njoj tako sebe održava i nju u sebi zajedno drži. - Platon No princip posebnosti, upravo time što se on za sebe raz
u svojoj državi prikazuje supstancijalnu običajnost u nje vija do totaliteta, prelazi u općenitost, pa ima samo u njoj svoju
noj idealnoj ljepoti i istini, ali on nije mogao s principom istinu i pravo svoje pozitivne zbiljnosti. Ovo jedinstvo, koje
samostalne posebnosti, koji je u njegovo vrijeme prodro u zbog samostalnosti obaju principa s ovog stajališta razdvojenos
grčku običajnost, nikako drukčije izaći na kraj nego da mu ti (§ 184) nije običajnosni identitet, upravo zbog toga nije kao
suprotstavi svoju samo supstancijalnu državu i da ga po sloboda, nego kao nužnost da se posebno uzdigne do oblika op
tpuno isključi sve do njegovih početaka što ih on ima u ćenitosti, te da u tom obliku traži i ima svoje opstojanje.
21 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
322 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBICAJNOST 323
posljednja kao ono što je općenito, zato u ovom društvenom b) Vrsta rada
momentu leži strana oslobađanja da se stroga prirodna nužnost
potrebe sakriva, pa se čovjek prema svojem, i to općem mnjenju § 196.
i samo nužnosti, koju je sam napravio, umjesto samo prema
spoljašnjoj slučajnosti, odnosi prema unutrašnjoj, prema proiz
voljnosti. Posredovanje da se partikulariziranim potrebama pripre
mi i stekne isto tako primjereno partikularizirano sredstvo jest
Predstava kao da je čovjek u nekom takozvanom pri rad, koji od prirode neposredno isporučeni materijal specificira
rodnom stanju, gdje bi on imao samo takozvane jednos za te raznolike svrhe s pomoću mnogostrukih procesa. To formi
tavne prirodne potrebe i za njihovo zadovoljavanje potre- ranje daje, pak, sredstvu vrijednost i njegovu svrsishodnost, ta
bovao sredstva kakva mu je neposredno pribavljala slučaj ko da se čovjek u svojoj potrošnji odnosi prvenstveno prema
na priroda, da je s obzirom na potrebe živio u slobodi - ljudskim produkcijama, pa su takvi napori ono što on troši.
još bez obzira na moment oslobađanja koje leži u radu, ο
čemu kasnije - neistinito je mnjenje, jer prirodna potreba Dodatak. Neposredni materijal kojeg nije potrebno poseb
kao takva i njeno neposredno zadovoljavanje bili bi samo no obrađivati, sasvim je neznatan: samo se zrak mora pribaviti
stanje u prirodu utonule duhovnosti, te time surovosti i ne tako što ga zagrijavamo; samo se voda može piti onakva kakva
slobode, a sloboda leži samo u refleksiji duhovnoga u se se nalazi. Ljudski znoj i ljudski rad pribavljaju čovjeku sredstvo
be, njegovu razlikovanju od prirodnoga i njegovu refleksu potrebe.
na prirodno.
§ 197.
§ 195.
U raznolikosti određenja i predmeta koji interesiraju raz
To je oslobađanje formalno, budući da posebnost svrha vija se teorijsko obrazovanje; ne razvija se samo raznolikost
ostaje osnovni sadržaj. Pravac društvenog stanja na neodređeno predstava i znanja nego također i pokretnost i brzina predstav
pomnogostručivanje i specificiranje potreba, sredstava i užitaka ljanja i prelaženja s jedne predstave na drugu, shvaćanje isprep
koje, kao i razlika između prirodnih i obrazovanih potreba, ne letenih i općih sveza itd. - obrazovanje razuma uopće, a time i
ma granica - luksuz - isto je tako beskonačno povećavanje ovis jezika. - Praktično obrazovanje radom sastoji se u potrebi koja
nosti i nužde koje ima posla s materijom što pruža beskonačni sebe stvara i navici zaposlenosti uopće, zatim ograničenju svog
otpor, naime, sa spoljašnjim sredstvima posebne vrste, da budu djelovanja, djelomice prema prirodi materijala, ali djelomice
vlasništvo slobodne volje, pa tako ima posla s onim apsolutno naročito prema proizvoljnosti drugih i u navici objektivne dje
teškim. latnosti i općevrijednih vještina, navici koja se stiče tom stegom.
Dodatak. Diogen u svom cijelom ciničkom liku zapravo je Dodatak. Barbarin je lijen i razlikuje se od obrazovanog
samo proizvod atenskog društvenog života, a ono što ga je de čovjeka u tome što on u tuposti nešto namjerava u potaji, jer se
terminiralo bilo je mnijenje protiv kojega je njegovo držanje praktično obrazovanje sastoji baš u navici i u potrebi zaposle
uopće djelovalo. On stoga nije nezavisan nego je samo nastao nosti. Onaj ko je nespretan kad hoće izmišlja uvijek nešto novo
pomoću ovog društva, i sam je jedan nepristojan proizvod luk jer nije gospodar svog vlastitog čina, dok se spretnim može na
suza. Tamo gdje se on na jednoj strani nalazi na svojoj visini, tu zvati radnik koji proizvodi stvar onakvu kakva ona treba da bu
je također jednako velika i nevolja i odbačenost na drugoj stra de i koji u svom subjektivnom činu ne nalazi nikakav prezir pre
ni, a tada je cinizam proizveden kao suprotnost prefinjenosti. ma svrsi.
330 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 331
§206. §207.
Stalež, kao posebnost koja je sebi postala objektivna, dije Individua daje sebi zbiljnost samo ukoliko stupi u opsta
li se tako, s jedne strane, prema pojmu u svoje opće razlike. S nak uopće, dakle u određenu posebnost, ograničavajući se time
druge strane, kojem posebnom staležu pripada individua, na to isključivo na jednu od posebnih sfera potrebe. Običajnosno je
imaju utjecaja narav, rođenje i okolnosti, ali posljednje i bitno uvjerenje stoga u ovom sistemu čestitost i staleško učenje da se
određenje leži u subjektivnom mnjenju i posebnoj proizvoljnos be, i to iz vlastitog određenja, treba s pomoću svoje djelatnosti,
ti, koja sebi u ovoj sferi daje svoje pravo, svoju zaslugu i svoju marljivosti i vještine učiniti članom jednog od momenata gra
čast, tako da se ono što se u njoj dešava unutrašnjom nužnošću đanskog društva i kao takav se održati, pa da se samo s pomoću
ujedno javlja posredovanjem proizvoljnosti pa ima za subjektiv ovog posredovanja s općim valja brinuti za sebe, kao što time
nu svijest lik da je djelo njene volje. valja biti priznat u svojoj predstavi i predstavi drugih. - Morali
tet ima svoje osebujno mjesto u ovoj sferi, gdje vlada refleksija
I u ovom se pogledu pokazuje u pogledu principa [individue] ο svom djelovanju, svrha posebnih potreba i dobro
posebnosti i subjektivne proizvoljnosti razlika u politič biti - te slučajnost u njihovu zadovoljavanju čini dužnošću ta
kom životu Istoka i Zapada, te antiknog i modernog svije kođer i slučajnu i pojedinačnu pomoć.
ta. Razdioba cjeline u staleže stvara se kod onih, doduše,
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
336 OBIČAJNOST
337
Da se individua ponajprije (tj. osobito u mladosti) opće priznato, znano i željeno pa da posredovanjem toga zna
opire predstavi da se valja odlučiti za poseban stalež smat noga i željenoga ima važenje i objektivnu zbiljnost.
rajući to ograničenjem svog općeg određenja i pukom spo-
ljašnjom nužnošću, leži u apstraktnom mišljenju koje osta Da se »ja« shvaća kao opća osoba, u čemu su svi
je u općemu i time nezbiljskome pa ne spoznaje da za to identični, pripada obrazovanju, mišljenju kao svijest poje
da bi opstojao pojam uopće stupa u razliku pojma i njego dinca u obliku općenitosti. Čovjek vrijedi tako jer je čov
va realiteta, a time u određenost i posebnost (v. § 7) pa da jek, a ne jer je Židov, katolik, protestant, Nijemac, Talijan
ona samo na taj način može steći zbiljnost i običajnosni itd. Ova svijest, kojoj važi misao, beskonačno je važna - a
objektivitet. samo je tada nedostatna ako se, poput kozmopolitizma,
fiksira na to da se suprotstavi konkretnom državnom živo
Dodatak. To da bi čovjek morao biti nešto mi razumijemo tu.
da on pripada određenom staležu; jer nešto tako znači da je on
tada nešto supstancijalno. Čovjek bez staleža je puka privatna Dodatak. S jedne strane kroz sistem partikularnosti pravo
osoba i ne stoji u zbiljskoj općenitosti. S druge strane, pojedinac postaje krajnje nužno kao zaštita za posebnost. Ako dolazi i iz
se u svojoj posebnosti može držati za ono opće i smatrati da ako pojma onda ono ipak stupa u egzistenciju, jer je nužno za potre
bi ušao u neki stalež, predao bi se nečem nižem. Pogrešna je be. Imati misao prava znači biti obrazovan za mišljenje a ne više
predstava da se nešto, ako dobija postojanje koje mu je potreb zadržavati se u puko čulnom; predmeti se moraju prilagoditi
formi općenitosti i sebe isto tako usmjeriti u volju prema neče
no, time ograničava i iznevjerava. mu općenitom. Tek nakon što su ljudi pronašli raznovrsne po
trebe a njihovo privređivanje se zaplelo u zadovoljavanje, mogu
se obrazovati zakoni.
§208.
§209. §211.
Ono relativno uzajamnog odnosa potreba i rada za njih Što je po sebi pravo, postavljeno je u njegovu objektivnom op
ima ponajprije svoju refleksiju u sebi, uopće u beskonačnoj lič stanku, tj. određeno s pomoću misli za svijest i kao ono što jest i
nosti, (apstraktnom) pravu. No ta sfera relativnoga, kao obrazo važi kao pravo, poznato, zakon; a pravo je ovim određenjem
vanje, sama je ono što pravu daje opstanak da bude kao nešto pozitivno pravo uopće.
22 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBICAJNOST
339
338
njem pravosuđu, isto kao i u stvari, opisuju njegovi pozna
Nešto postaviti kao opće - tj. to kao opće dovesti vaoci. Oni osobito zapažaju okolnost da su suci, budući da
svijesti - jest, kao što je poznato, mišljenje, (usporedi gore je taj nepisani zakon sadržan u decizijama sudišta i suda
§ 13, primjed., i § 21, primjed.); time što ono tako sadržaj ca, na taj način stalno zakonodavci i da su na autoritet
vraća u njegov najjednostavniji oblik, daje mu njegovu po svojih prethodnika, koji nisu ništa učinili do izricali nepi
sljednju određenost. Ono što je pravo dobiva tek time što sani zakon, isto tako upućeni kao i neupućeni, jer oni sami
postaje zakonom ne samo oblik svoje općenitosti nego i imaju nepisani zakon u sebi, a stoga imaju pravo da sude
svoju istinsku određenost. Stoga kod predstave ο zakono ο pređašnjim odlukama da li jesu ili nisu u skladu s njime.
davstvu ne treba imati pred sobom samo taj jedan moment - Protiv slične pometnje, koja je mogla nastati u kasnijem
da se na taj način izriče nešto kao pravilo koje važi za sve; rimskom pravosuđu iz autoriteta svih mogućih poznatih
nego unutarnji bitni moment ispred onoga drugoga jest pravnih savjetnika, našao je jedan car oštrouman izgovor,
spoznaja sadržaja u njegovoj određenoj općenitosti. Sama koji nosi ime citirani zakon, a uveo je neku vrstu kolegijal
običajna prava - budući da samo životinje imaju svoj za ne ustanove među davno umrlim pravnim učenjacima, s
kon kao instinkt, dok ga samo ljudi imaju kao običaj - većinom glasova i predsjednikom (vidi Rim. pravna povi
sadržavaju moment da jesu i da se znaju kao misli. Razli jest[ 1799] gosp. Hugoa, § 354). - Jednoj obrazovanoj naci
ka između njih i zakona sastoji se samo u tome što se ona ji ili njenom jurističkom staležu odreći sposobnost da na
znaju samo na subjektivan i slučajan način, pa su stoga za pravi zakonik16 - jer ne može biti riječ ο tome da se napra
sebe neodređenija, a općenitost misli mutnija. Osim toga vi sistem novih zakona po njegovu sadržaju, nego da se
poznavanje prava s ove ili one strane i uopće jest slučajno spozna, tj. misaono shvati, opstojeći zakonski sadržaj u
vlasništvo malobrojnih. Obmana je da ona zbog svog obli njegovoj određenoj općenitosti - s dodatkom primjene na
ka, što opstoje kao običaji, imaju prednost da prijeđu u ži posebno - bila bi jedna od najvećih uvreda koja bi se
vot (- danas se, uostalom, najviše upravo tamo govori ο ži- mogla učiniti jednoj naciji ili onom staležu.
votu i ο prijelazu u život gdje opstoji okovanost u naj-
mrtviju građu i najmrtvije misli - ) , jer važeći zakoni jedne Dodatak. Sunce kao i planete također imaju svoje zakone
nacije time što su napisani i sakupljeni ne prestaju biti nje ali oni ih ne znaju; barbarima upravljaju nagoni, običaji, osjeća
ni" običaji. Ako običajna prava dođu dotle da budu sabra ji, ali oni toga nisu svjesni. Kroz to da je pravo postavljeno i
na i sastavljena, što se uskoro mora dogoditi kod jednog znano, otpada sva slučajnost osjećanja, mnijenja, forma osvete,
naroda koji je samo donekle postigao neku obrazovanost, sućuti, tvrdoglavosti, i tek tako pravo doseže svoje istinsko odre
onda je ta zbirka zakonik, koji će se dakako, budući je pu đenje i dolazi do svoje časti. Tek njegovanjem shvatanja posta
ka zbirka, odlikovati svojom neubličenošću, neodređenoš- jemo sposobni za općenitost. Posve je nužno da kod primjene
ću i nepotpunošću. On se naročito time razlikuje od pra zakona postoje kolizije gdje razum suca ima svoje mjesto, jer bi
vog takozvanog zakonika što ovaj pravne principe misao inače upravo izvođenje bilo nešto posve mašinsko. Ako se došlo
no shvaća i izriče u njihovoj općenitosti, a time u njihovoj do toga da se kolizije otklone time da se mnogo prepusti naho
određenosti. Zemaljsko pravo Engleske, ili opće pravo, đenju suca, onda je ovaj izlaz daleko lošiji, jer kolizije pripada
sadržano je, kao što je poznato, u statutima (formalni za ju mislima, mislećoj svijesti i njenoj dijalektici; ali puka odluka
koni) i u takozvanom nepisanom zakonu; ovaj nepisani preko suca bila bi samovolja. Za običajno pravo se u pravilu ka
zakon, uostalom, isto je tako napisan, a njegovo znanje že da je ono životno, ali ova životnost, to jest identitet određe
može i mora se steći samo čitanjem (mnogo svezaka koje nja sa subjektom, još ne sačinjava bit stvari; pravo mora misleći
ispunjava). No kakva neizmjerna pometnja leži i u tamoš-
16
Aluzija na spis Vom Berufe unserer Zeit Cur Gesetzgebung und Rec
htswissenschah, Friedriche Karla von Savignyja, Heidelberg 1814
" A: »njegovi« Bilj. njem. izd.
22·
GEORG VVILHELM FRIEDRICH HEGEL OBlCAJNOST
340 341
postati svjesno, mora biti sistem u sebi samom i samo kao takvo je bar apsolutno začuditi, ako to i smatra ubačenim pita
može važiti kod obrazovanih nacija. Kada se u najnovije doba njem u njezin posao, ukoliko sada pita da li je po svim tim
narodima osporava poziv zakonodavstva, onda ovo nije samo dokazima neko pravno određenje umno. - Usporedi ο raz
poruga nego sadrži i ono neukusno da se u beskrajnom mnoštvu umijevanju § 3, primj.
postojećih zakona nema povjerenja čak ni u sposobnost pojedi
naca da ih dovedu u konzekventan sistem, dok upravo sistema
tiziranje, to jest uzdizanje u ono opće, jest beskrajna težnja vre §213.
mena. Isto tako su se zbirke decizija koje se nalaze u Corpus iu
ris, smatrale za odličan zakonik koji je napravljen u najopćeniti
jem smislu, jer se u takvim decizijama još uvijek zadržava izvjes Time što stupa u opstanak u obliku postavljenosti, pravo i
na posebnost i jedno povijesno sjećanje kojeg se ne želimo rije po sadržaju kao primjena stupa u odnos prema materiji snošaja
šiti. Kako su opake takve zbirke dovoljno pokazuje praksa en i vrsta vlasništva i ugovora beskonačno upojedinjenih i ispreple
tenih u građanskom društvu - nadalje, običajnosnih snošaja ko
gleskog prava.
ji se osnivaju na ćudi, ljubavi i povjerenju, ili ovih samo utoliko
ukoliko sadržavaju stranu apstraktnog prava (§ 159); moralne
strane i moralne zapovijedi, koje se tiču volje po njenom naj-
§212. vlastitijem subjektivitetu i posebnosti, ne mogu biti predmet po
zitivnog zakonodavstva. Dalju građu daju prava i dužnosti što
U ovom identitetu bitka po sebi i postavljenosti obavezuje proističu iz samog pravosuđa, iz države itd.
kao pravo samo ono što je zakon. Budući da postavljenost sači
njava stranu tubitka** u koju može ući također ono slučajno Dodatak. U višim odnosima braka, ljubavi, religije, države,
vlastite volje i druge posebnosti, zato ono što je zakon može biti predmet zakonodavstva mogu postati samo one strane koje su
u svom sadržaju još različito od onoga što je po sebi pravo. po svojoj prirodi sposobne da imaju spoljašnjost po sebi. Među
U pozitivnom je pravu otuda ono što je zakonito iz tim, u tome zakonodavstva različitih naroda prave veliku razli
vor spoznaje onoga što je pravo, ili zapravo što pripada ku. Kod Kineza, na primjer, postoji državni zakon da čovjek
pravu; - pozitivna pravna znanost utoliko je historijska svoju prvu ženu treba da voli više nego druge žene koje ima.
znanost, koja kao svoj princip ima autoritet. Sto se, uosta Ako se dokaže da čini suprotno, onda ga se kažnjava batina
lom, još može dogoditi, stvar je razuma i tiče se spoljaš- njem. Isto tako se u starijim zakonodavstvima nalaze mnogi
njeg reda slaganja, konzekvencije, dalje primjene i tome propisi ο vjernosti i poštenju, koji su neprimjereni prirodi zako
na jer padaju u ono što je posve unutarnje. Samo kod prisege,
slično. Ako se razum upušta u prirodu same stvari, onda
gdje su stvari prepuštene savjesti, čestitost i vjernost se moraju
teorije, npr. kriminalnog prava, pokazuju što ono Čini sa uzeti u obzir kao ono supstancijalno.
svojim rezoniranjem na osnovu razloga. - Budući da pozi
tivna znanost, s jedne strane, nema samo pravo nego i nuž
nu dužnost da isto tako historijske tokove, kao i primjene i
pojedinosti danih pravnih određenja u svim pojedinačnos- §214.
tima deducira iz njihovih pozitivnih podataka i da pokaže
njihove konzekvencije, zato se ona, s druge strane, ne smi- No osim primjene na ono posebno, postavljenost prava
sadržava u sebi primjenljivost na pojedinačan slučaj. Time ona
** Riječ »Dasein« smo ovdje ipak morali, budući da je smisleno poveza stupa u sferu neodređenoga, onoga kvantitativnoga (kvantitativ
na s riječju Sein (bitak), prevesti, kao i u § 217, sa tubitak. - Bilj. prev. noga za sebe, ili kao određenje vrijednosti prilikom razmjene
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST 343
342
nom određenju, a ono što se također određuje po ovoj je strani
kvalitativnoga za drugo kvalitativno). Pojmovna određenost da uvijek neka proizvoljnost. Ali ova proizvoljnost i sama je nuž
je samo opću granicu unutar koje još ima vrludanja. No ono se na; i kada se protiv nekog zakonika odatle uopće argumentira
mora, radi ozbiljenja, prekinuti čime nastupa, unutar one grani da on nije potpun, onda se previđa upravo strana na kojoj se ne
ce, slučajna i proizvoljna odluka. može dosegnuti jedno ispunjenje i koje se stoga mora uzeti
U tom zaoštravanju općega ne samo do posebnoga onakvom kakva jest.
nego i do upojedinjenosti, do neposredne primjene, pogla
vito leži ono čisto pozitivno zakona. Ne može se umno od
rediti niti odlučiti primjenom neke određenosti koja proiz b) Opstanak zakona
lazi iz pojma da li bi bila pravedna za neki prijestup tjeles
na kazna od četrdeset udaraca ili četrdeset udaraca manje
jedan, ili novčana kazna od pet talira, i četiri talira i dva §215.
deset i tri itd. groša, ili kazna zatvora od jedne godine ili
tri stotine šezdeset i četiri dana itd., ili jedne godine i jed
nog, dva ili tri dana. Pa ipak je već nepravednost jedan Obaveznost spram zakona uključuje od strana prava sa
mosvijesti (§ 132 sa primjed.) nužnost da zakoni budu opće ob
udarac više, jedan talir ili groš, jedna sedmica, jedan dan jelodanjeni.
zatvora više ili manje. - Sam je um onaj koji priznaje da
slučajnost, protivurječje i privid imaju svoju, ali ograniče Objesiti zakone tako visoko, kao što je činio Dionizi-
nu, sferu i pravo, pa se ne trudi da takva protivurječja do je Tiranin, da ih nijedan građanin nije mogao čitati - ili ih
vede do izravnanja i pravednosti; ovdje opstoji samo još ukopati u opsežni aparat učenih knjiga, zbirki sudova i
interes ozbiljenja, interes da uopće bude određeno i odlu mnjenja, običaja itd. što odstupaju od decizija, te još k to
čeno, bilo to na koji god način (unutar jedne granice). To me na stranom jeziku, tako da je znanje važećeg prava pri
odlučivanje pripada formalnoj izvjesnosti samoga sebe, stupačno samo onima koji su učeno tome prionuli - jedno
apstraktnom subjektivitetu, koji se posve može držati sa je te isto nepravo. Vladari koji su svojim narodima dali,
mo toga da on, unutar one granice, samo prekida i utvrđu premda samo neoblikovanu, zbirku, kao Justinijan, ali još
je da bi bilo utvrđeno - ili također da može ostati pri tak više neko zemaljsko pravo kao uređen i određen zakonik,
vim osnovama određenja kao što je okrugli broj ili broj postali su ne samo najveći njihovi dobročinitelji, pa su ih
četrdeset manje jedan. - Što zakon ne utvrđuje tu posljed oni sa zahvalnošću slavili, nego su time izvršili i velik akt
nju određenost, koju zahtijeva zbiljnost, nego prepušta su pravednosti.
cu da odluči, ograničavajući ga samo minimumom i mak
simumom, ne čini ništa na stvari, jer je svaki taj minimum Dodatak. Juristički stalež koji ima posebna znanja zakona,
i maksimum samo jedan takav okrugli broj, pa to ne ukida često ga smatra svojim monopolom pa onaj ko nije od zanata ne
da sudac onda iskazuje takvo konačno, čisto pozitivno od treba da sudjeluje u govoru. Tako su fizičari uzeli za zlo Goet-
ređenje, nego mu to priznaje kao nužno. heovo učenje ο bojama jer nije pripadao zanatu a uz to je bio i
Dodatak. U zakonima i u pravosuđu bitno postoji jedna pjesnik. Ali kao što neko ne treba da bude obućar da bi znao da
strana koja sadrži slučajnost a koja leži u tome da je zakon jed li mu cipele pristaju, isto tako nije potrebno da pripada zanatu
no opće određenje koje treba biti primjenjeno na pojedinačni da bi imao znanje ο predmetima koji su od općeg interesa. Pra
slučaj. Ako bi se htjeli izjasniti protiv ove slučajnosti onda bis vo se odnosi na slobodu, na ono najdostojnije i najsvetije u čov
mo izgovorili jednu apstrakciju. Ono kvantitativno neke kazne jeku, što on sam mora znati ukoliko to za njega treba da bude
ne može se, na primjer, učiniti adekvatnim nikakvom pojmov- obavezujuće.
344 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBlCAJNOST 345
nosti su vrlo zamršene i važe više kao sama stvar nego kao stanak neposredno povrijeđenoga. U herojska vremena
znak; otuda je u rimskom pravu i bilo zadržano mnoštvo (vidi tragedije Starih) nisu se smatrali građani povrijeđeni
određenja, a posebno izraza sa svečanosti, umjesto da su zločinstvima koje su članovi kraljevskih kuća međusobno
se nadomjestila misaonim određenjima i njima adekvat izvršavali. - Budući da se zločinstvo, po sebi beskonačna
nim izrazom. povreda, mora odmjeriti kao opstojanje po kvalitativnim i
Dodatak. Zakon je pravo, postavljen kao ono što je bilo kvantitativnim razlikama (§ 96), što je sada bitno određe
po sebi. Ja nešto posjedujem, imam vlasništvo koje sam uzeo no kao predstava i svijest ο važenju zakona, zato je opas
kao ono što je bez gospodara: to sada mora biti priznato i po nost za građansko društvo jedno određivanje njegove veli
stavljeno još i kao ono što je moje. U društvu se stoga u odnosu čine, ili također jedno od njegovih kvalitativnih određe
na vlasništvo javljaju formalnosti: kao znak za priznavanje dru nja. - No taj je kvalitet, ili veličina, promjenljiv sa stanjem
gih stavljaju se granični kamenovi otvaraju se knjige hipoteka, građanskog društva, i u njemu leži opravdanje da se isto
popisi vlasništva. U građanskom društvu vlasništvo najčešće po tako krađa nekoliko sua ili jedne repe kazni smrću, kao da
čiva na ugovoru čije su formalnosti čvrste i određene. Prema se blago kazni krađa koja iznosi stostruku ili još više tak
takvim formalnostima možemo se gnušati i misliti da one posto vih vrijednosti. Gledište opasnosti za građansko društvo,
je samo zato da bi vlastima donosile novac; formalnosti se čak ukoliko se čini da ono otežava zločinstva, jest, štaviše,
mogu smatrati nečim uvredljivim i znakom nepovjerenja, zato prvenstveno ono što je smanjilo njihovo kažnjavanje. Kaz
što više ne vrijedi stav: jedan čovjek jedna riječ; ali ono što je neni kodeks pripada stoga naročito svom vremenu i stanju
bitno u formi jeste to da ono šta je pravo po sebi, također jest i građanskog društva u njemu.
postavljeno po sebi. Moja volja je umna, ona važi, a ovo važenje
treba biti priznato od drugog. Ovdje dakle mora otpasti moja Dodatak. Okolnost da zločin počinjen u društvu izgleda
subjektivnost i subjektivnost drugog, a volja mora postići.sigur veći a uprkos tome se kažnjava blaže, izgleda da sebi protivrječi.
nost, čvrstinu i objektivnost, što može dobiti samo kroz formu. Ali ako bi, s jedne strane, za društvo bilo nemoguće ostaviti zlo
čin nekažnjenim, jer bi on onda bio uspostavljen kao pravo, on
da, budući da je društvo sigurno u samo sebe, zločin ipak jest
uvijek samo jedna pojednost spram njega, nešto nečvrsto i izoli
§218. rano. Kroz čvrstinu samog društva zločinstvo zadržava položaj
nečega puko subjektivnog koje izgleda da je nastalo ne iz svjes
Time što su vlasništvo i ličnost u građanskom društvu za nog htijenja nego iz prirodnih poticaja. Ovim shvatanjem zlo
konski priznati i važeći, zločinstvo nije više samo povreda neče činstvo zadržava blaži položaj pa stoga i kazna postaje blaža.
ga subjektivno-beskonačnoga, nego opće stvari, koja u sebi Ako je društvo po sebi još kolebljivo, tada se kažnjavanjem mo
čvrsto i snažno egzistira. Time nastupa gledište opasnosti po ra dati primjer, jer je sama kazna primjer naspram primjera zlo
stupka za društvo, čime se, s jedne strane, pojačava veličina zlo čina. Ali u društvu koje je u sebi čvrsto, ova postavljenost zlo
činstva, ali, s druge, ona moć društva koja je postala sigurna u činstva kao zakona tako je slaba da se po tom mora mjeriti i uki
samu sebe snižava spoljašnju važnost povrede i dovodi stoga ve danje ove postavljenosti zločinstva. Dakle, oštre kazne po sebi i
ću blagost u njegovu kažnjavanju. za sebe nisu ništa nepravedno nego stoje u odnosu sa stanjem
Da su u jednom članu društva svi drugi povrijeđeni, vremena: neki kriminalni kodeks ne može važiti za sva vremena
ne mijenja prirodu zločinstva po njegovu pojmu, nego po a zločinstva su prividne egzistencije koje za sobom mogu vući
strani spoljašnje egzistencije, strani povrede, koja sada po manje ili veće odbijanje.
gađa predstavu i svijest građanskog društva, a ne samo op-
348 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 349
je osiguranje subzistencije i dobrobiti pojedinca - da je posebna ne, također ni s obzirom na zločinstvo, što je sumnjivo ili nije
dobrobit određena i ozbiljena kao pravo. sumnjivo, što treba zabraniti ili nadzirati, ili poštedjeti od zabra
na, nadzora i sumnje, istrage i polaganja računa. Pobliža odre
đenja daju običaji, duh ostalog uređenja, svagdašnje stanje,
a) Policija opasnost trenutka itd.
Dodatak. Ovdje se ne mogu postaviti nikakva čvrsta odre
đenja niti povući apsolutne granice. Sve je ovdje lično; javlja se
§231. subjektivno mnijenje, a duh uređenja, opasnosti vremena, treba
da saopšte bliže okolnosti. U ratnim vremenima, na primjer,
Moć koja osigurava ono opće ostaje ponajprije, ukoliko je može se štetnim smatrati nešto što inače nije štetno. Kroz ove
posebna volja još princip zä jednu ili drugu svrhu, djelomice og slučajnosti i preko samovoljnih ličnosti policija postaje nešto
raničena na krug slučajnosti, a djelomice je spoljašnji red. mrsko. U vrlo obrazovanoj refleksiji ona se može usmjeriti na to
da sve moguće uvuče u svoju oblast jer se u svemu da naći neki
odnos kroz koji nešto može postati štetno. U tome policija može
§232. posao obavljati vrlo pedantno i ometati uobičajeni život indivi
dua. Ali ovdje se ne može povući objektivna granična linija ο to
me koja je to neprilika.
Osim zločinstva, koje opća vlast treba sprečavati ili doves
ti do sudskog postupka - osim slučajnosti kao proizvoljnosti zla
- dopuštena proizvoljnost za sebe pravnih postupaka i privatne
upotrebe vlasništva također se spoljašnje odnosi spram drugih §235.
pojedinaca, kao i spram ostalih javnih upriličavanja neke zajed
ničke svrhe. Po toj općoj strani postaju privatni postupci slučaj S neodređenim pomnogostručavanjem i prepletanjem
nost koja istupa ispod moje sile, pa može služiti ili služi drugi dnevnih potreba u pogledu dobavljanja i razmjene sredstava za
ma na štetu ili nepravo. njihovo zadovoljavanje, na čije se nesmetane mogućnosti svaki
oslanja, kao i u pogledu istraživanja i raspravljanja ο tome, koja
valja po mogućnosti što više skratiti, nameću se strane što su od
§233. zajedničkog interesa, a, ujedno, za sve posao jednoga - i sred
stva i pripreme koje mogu biti za zajedničku upotrebu. Ti opći
poslovi i opće korisne pripreme pospješuju nadzor i predostrož-
To je, doduše, samo mogućnost štete, ali da stvar ništa ne nost javne moći.
šteti, nije kao slučajnost također ništa više od mogućnosti; to je
strana neprava koja je u takvim postupcima i time posljednji
razlog policijskog krivičnog pravosuđa.
§236.
§241.
§239.
No isto tako kao proizvoljnost mogu i slučajne, fizičke
Ono u tom karakteru opće porodice ima dužnost i pravo,
okolnosti i okolnosti koje leže u spoljašnjim odnosima (§ 200)
spram proizvoljnosti i slučajnosti roditelja, da nadzire i utječe
upropastiti individue do siromaštva, stanja koje, im ostavlja po
na odgoj ukoliko se on odnosi na sposobnost da se postane čla
trebe građanskog društva i koje ih - time što im je ono ujedno
nom društva, naročito ako treba da ga dovrše ne roditelji, sami
oduzelo prirodna sredstva za život (§ 217) i ukinulo dalju pove
nego drugi - također se utoliko za to mogu izvršiti zajedničke
zanost porodice kao loze (§ 181) - naprotiv više ili manje lišava
pripreme da vrše taj nadzor i utjecaj.
svih prednosti društva, sposobnosti stjecanja vještina i obrazo
Dodatak. Granica između prava roditelja i građanskog vanja uopće, također i pravosuđa, brige za zdravlje, često čak i
društva ovdje se teško može povući. Roditelji obično drže da u utjehe religije itd. Opća vlast preuzima mjesto porodice kod si
vezi s odgojem imaju potpunu slobodu i da mogu činiti sve što romašnih, isto tako u pogledu njihove neposredne nestašice,
uopće mogu. Pored sve javnosti odgoja, glavna pozicija obično kao i lijene nastrojenosti, zlobe i drugih poroka što izviru iz tak
dolazi od roditelja, pa su oni oni koji vrište na učitelje i službe vog položaja i osjećaja neprava.
nike, jer se roditeljska proizvoljnost postavlja protiv njih. Up-
rkos tome društvo ima pravo da prema svojim provjerenim na
zorima pri tom postupi tako da roditelje prisili da djecu šalju u
školu, da ih cijepe protiv boginja itd. U ovo spadaju sporovi ko §242.
ji u Francuskoj postoje između zahtjeva slobodne nastave, to
znači između samovolje i roditelja i nadzora države. Ono subjektivno siromaštva i uopće nužde svake vrste, ko
joj je već u svom prirodnom krugu izvrgnuta svaka individua,
zahtijeva i subjektivnu pomoć isto tako u pogledu posebnih
okolnosti, kao i naravi i ljubavi. Ovdje je mjesto gdje moralitet
§240. kraj svih općih priprema nalazi dosta posla. No kako to poma
ganje za sebe i u svom djelovanju ovisi ο slučajnosti, društvo te
Na isti način ima ono dužnost i pravo da one koji su rasip- ži za tim da u nuždi i pomoći iznađe i pripremi ono opće, te da
nošću uništili sigurnost svoje subzistencije i subzistencije svoje onu pomoć učini nepotrebnom.
porodice uzme pod starateljstvo i da mjesto njih izvršava svrhu
društva i njihovu svrhu.
Slučajnost milostinje zaklada, kao i paljenja kandila
Dodatak. U Ateni je postojao zakon da svaki građanin pred ikonama itd., nadopunjuje se javnim sirotinjskim us
mora položiti račun ο tome od čega živi; sada imamo shvatanje tanovama, bolnicama, uličnom rasvjetom itd. Milosrđu još
da se ovo nikoga ne tiče. Svaka individua je svakako, s jedne dovoljno preostaje da za sebe djeluje, pa je to neispravan
strane za sebe ali s druge strane je i član u sistemu građanskog nazor ako ono tu pomoć nužde hoće da zadrži samo po
društva i utoliko svaki čovjek ima pravo da od njega zahtijeva sebnosti duše i slučajnosti svog moralnog shvaćanja i zna
subzistenciju, ona ga mora štititi i od samog sebe. To nije samo nja, pa da se osjeća oštećeno i povrijeđeno obaveznim op
umiranje od gladi, ο čemu treba da se radi, nego šire stajalište ćim odredbama i zapovijedima. Javno stanje treba, napro
da se ne treba dopustiti da nastaje ološ. Pošto je građansko tiv, smatrati utoliko savršenijim ukoliko individui manje
preostaje da radi za sebe po svom posebnom mnjenju, u
društvo dužno da ishranjuje individue, ono ima pravo da ih usporedbi s onim što je uređeno na opći način.
podstiče da brinu za svoju subzistenciju.
362 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 363
narodima koji zaostaju za njim po sredstvima što ih ono ima na odvratnije i nasramnije predrasude; - i kako sve velike na
pretek, ili uopće po umješnosti itd., potražilo potrošača i time cije, koje u sebi teže za višim, teže za morem.
potrebna sredstva za subzistenciju.
§248.
§247.
Ova proširena veza pruža također sredstvo za kolonizaci
Kako je za princip porodičnog života uvjet zemlja, čvrsto ju, na koju - sporadičku ili sistematsku - biva nagnano izgrađe
tlo i zemljište, tako je za industriju more onaj element koji je no građansko društvo i pomoću koje ono djelomice jednom di
oživljava prema spolja. U pomami za stjecanjem, time što ona jelu svog stanovništva na novom tlu pribavlja povratak k poro
to stjecanje izlaže opasnosti, uzdiže se ujedno nad njega i miješa dičnom principu, a djelomice sebi samome pribavlja novu po
učvršćivanje na grudi zemlje i na ograničenim krugovima gra trebu i polje svoje radinosti.
đanskog života, njegove užitke i prohtjeve s elementom tečnosti, Dodatak. Građansko društvo je nagnano na to da osnuje
opasnosti i propasti. Tako ona, nadalje, s pomoću tog najvećeg
medija povezivanja, dovodi udaljene zemlje u vezu prometa, kolonije. Priraštaj stanovništva već za sebe ima ovo dejstvo; ali
pravnog odnosa koji uvodi ugovor, u kojemu promet sebi ujed ako proizvodnju premašuje potreba za potrošnjom, posebno on
no nalazi najveće sredstvo izgradnje, a trgovina svoje svjetsko- da nastaje mnoštvo koje ne može postići zadovoljenje potreba
historijsko značenje. svojim radom. Sporadična kolonizacija se posebno zbiva u Nje
mačkoj. Kolonisti odlaze u Ameriku, Rusiju, ostaju bez veze sa
Da rijeke nisu prirodne granice, kao kakve su u novije vri svojom domovinom i ne donose joj nikakve koristi. Druga vrsta
jeme trebale da važe, nego da one, a isto tako i mora, štavi- kolonizacije, potpuno različita od prve, jeste sistematska. Nju
še povezuju ljude i da je netačna misao kad Horacije kaže svjesno podstiče država reguliranjem valjanih načina provođe
(Carm. I, 3): nja. Ovaj način kolonizacije se mnogostruko događao kod Sta
rih a naročito kod Grka kod kojih teški rad nije bio stvar građa
abscidit nina čija se djelatnost, štaviše, okretala javnim stvarima. Ako je
Prudens Oceano dissociabili sada stanovništvo poraslo toliko da je nastala potreba brige za
21
, Terras, njega, onda se omladina šalje u novu oblast koja je dijelom po
ne pokazuju samo doline rijeka koje su nastanjene jednim sebno odabrana a dijelom prepuštena slučaju nalaženja. U novi
plemenom ili narodom nego npr. i ostali odnosi Grčke, Jo- jim vremenima kolonijama se nije priznalo pravo jednako pravu
nije i Velike Grčke - Bretanje i Britanije, Danske i Nor stanovnika zemlje matice, pa su iz ovog stanja nastali ratovi i
veške, Švedske, Finske, Livonske itd. - a posebno također konačno emancipacije, kako pokazuje povijest engleskih i špan-
i suprotnost slabe povezanosti stanovnika obale sa stanov skih kolonija. Oslobođenje kolonija se samo po sebi pokazuje
nicima iz unutrašnjosti zemlje. - Kakva obrazovna sred kao najveća korist za matičnu zemlju, kao što je puštanje robova
stva, međutim, leže u povezanosti s morem, za to neka se na slobodu najveća korist za gospodara.
uporedi odnos prema moru onih nacija u kojima je pro
cvala umješnost s onima koje su sebi uskratile brodarenje
pa su, kao Egipćani, Indijci, u sebi otupjeli i utonuli u naj- §249.
21
»... jedan mudri Bog razdvojio je kopna od negostoljubivog mora...«. - Policijska predostrožnost ozbiljuje i održava ponajprije
Bilj. njem. izd. ono opće što je sadržano u posebnosti građanskog društva kao
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 367
366
spoljašnji red \ ustanova za zaštitu i sigurnost masa od posebnih interese, da članove uzima po objektivnom svojstvu njihove
svrha i interesa, koji opstoje u ovome općemu, kao što ona kao vještine i čestitosti u broju koji sebe određuje općim sklopom i
više upravljanje nosi predostrožnost prema interesima (§ 246) da za svoje pripadnike snosi brigu spram posebnih slučajnosti,
što vode izvan tog društva. Budući da po ideji sama posebnost kao i za obrazovanje do sposobnosti da se njoj dodijele - uopće
da se zauzima za njih kao druga porodica, a ovaj položaj ostaje
ono opće, što je u njenom imanentnom interesu, čini svrhom i neodređeniji za opće; od individua i njihove posebne potrebe
predmetom svoje volje i svoje djelatnosti, zato se običajnosno udaljenije građansko društvo.
kao ono imanentno vraća u građansko društvo; to sačinjava od
ređenje korporacije. Zanatlija se razlikuje od nadničara, kao i od onoga
koji je spreman za jednu pojedinačnu slučajnu službu.
Majstor, ili onaj koji to želi postati član je zadruge ne za
b) Korporacija pojedinačnu slučajnu zaradu nego za čitav opseg, ono op
će njegove posebne subzistencije. - Privilegiji, kao prava
jedne, u korporaciji obuhvaćene grane građanskog druš
§250. tva, i pravi privilegiji po svojoj etimologiji time se među
sobno razlikuju što su ovi potonji izuzeci od općih zakona
Zemljoradnički stalež ima u supstancijalitetu svog poro po slučajnosti, a oni prvi samo zakonski učinjena određe
dičnog i prirodnog života u sebi samome neposredno svoje kon nja, koja leže u prirodi posebnosti neke bitne grane samog
kretno općenito, u kojemu on živi; opći stalež ima u svom odre društva.
đenju općenito za sebe kao svrhu svoje djelatnosti i kao svoje
tlo. Sredina između obaju, obrtnički stalež, upućena je bitno na
posebno, pa joj je stoga osobito svojstvena korporacija. §253.
Ako nije član jedne ovlaštene korporacije (a korporacija je Svetinja braka i čast u korporaciji dva su momenta
ovlaštena samo kao zajednica), pojedinac je bez staleške oko kojih se kreće dezorganizacija građanskog društva.
časti, reduciran svojim izoliranjem na sebičnu stranu zana
ta, njegova subzistencija i uživanje nije ništa stalno. On će Dodatak. Ako su u novije vrijeme ukinute korporacije,
time tražiti da svoje priznanje stekne spoljašnjim izlaganji smisao je toga da pojedinac treba da brine za sebe. Ali ako se
ma svog uspjeha u svojem zanatu, izlaganjima koja su bez može ovo i dodati, onda se kroz korporaciju ne mijenja obaveza
granična} jer ne živi primjereno svojem staležu, budući da pojedinca da stvori svoj prihod. U našim modernim državama
stalež ne egzistira * jer egzistira u građanskom društvu sa građani imaju samo ograničen udio u općim poslovima države;
mo ono zajedničko što je zakonski konstituirano i priznato nužno je pak da se običajnim ljudima dopusti, izvan njihove pri
- nema, dakle, nikakvog njemu primjerenog općeg načina vatne svrhe, jedna opća djelatnost. Ono opće koje mu moderna
života. - U korporaciji pomoć koju prima sirotinja gubi država uvijek ne pruža, on nalazi u korporaciji. Ranije smo vi
ono svoje slučajno, kao i ono svoje što s nepravom poniža- djeli da individua, brinući za sebe, u građanskom društvu radi i
va, a bogatstvo u svojoj dužnosti spram svoje zadruge gubi za druge. Ali ova nesvjesna nužnost nije dovoljna: ona postaje
oholost i zlobu, koju ono može pobuditi, i to oholost u svjesnom mislećom običajnošću tek u korporaciji. Nad njom
svom vlasniku, a zlobu u drugima - čestitost zadobiva svo svakako mora biti viši nadzor države, jer bi ona inače okoštala,
je istinsko priznanje i čast. bila bi u sebe zatvorena, potonula bi u bijedno esnafstvo. Ali po
sebi i za sebe korporacija nije nikakav zatvoren esnaf: ona je,
štaviše, pravljenje običajnim zanata koji stoji pojedinačno, i nje
govo primanje u krug u kojemu on dobija snagu i dostojanstvo.
§254.
Ako nije član jedne ovlaštene korporacije (a korporacija je Svetinja braka i čast u korporaciji dva su momenta
ovlaštena samo kao zajednica), pojedinac je bez staleške oko kojih se kreće dezorganizacija građanskog društva.
časti, reduciran svojim izoliranjem na sebičnu stranu zana
ta, njegova subzistencija i uživanje nije ništa stalno. On će Dodatak. Ako su u novije vrijeme ukinute korporacije,
time tražiti da svoje priznanje stekne spoljašnjim izlaganji smisao je toga da pojedinac treba da brine za sebe. Ali ako se
ma svog uspjeha u svojem zanatu, izlaganjima koja su bez može ovo i dodati, onda se kroz korporaciju ne mijenja obaveza
granična-, jer ne živi primjereno svojem staležu, budući da pojedinca da stvori svoj prihod. U našim modernim državama
stalež ne egzistira •»• jer egzistira u građanskom društvu sa građani imaju samo ograničen udio u općim poslovima države;
mo ono zajedničko što je zakonski konstituirano i priznato nužno je pak da se običajnim ljudima dopusti, izvan njihove pri
- nema, dakle, nikakvog njemu primjerenog općeg načina vatne svrhe, jedna opća djelatnost. Ono opće koje mu moderna
života. - U korporaciji pomoć koju prima sirotinja gubi država uvijek ne pruža, on nalazi u korporaciji. Ranije smo vi
ono svoje slučajno, kao i ono svoje što s nepravom poniža- djeli da individua, brinući za sebe, u građanskom društvu radi i
va, a bogatstvo u svojoj dužnosti spram svoje zadruge gubi za druge. Ali ova nesvjesna nužnost nije dovoljna: ona postaje
oholost i zlobu, koju ono može pobuditi, i to oholost u svjesnom mislećom običajnošću tek u korporaciji. Nad njom
svom vlasniku, a zlobu u drugima - čestitost zadobiva svo svakako mora biti viši nadzor države, jer bi ona inače okoštala,
je istinsko priznanje i čast. bila bi u sebe zatvorena, potonula bi u bijedno esnafstvo. Ali po
sebi i za sebe korporacija nije nikakav zatvoren esnaf: ona je,
štaviše, pravljenje običajnim zanata koji stoji pojedinačno, i nje
govo primanje u krug u kojemu on dobija snagu i dostojanstvo.
§254.
historijska stvar; s obzirom na autoritet neke zbiljske drža individua koja sačinjava princip spoznaje, ali čak ni misao
ve, ukoliko on ulazi u razloge, oni su uzeti iz oblika prava ove pojedinačnosti, nego, naprotiv, empirijske pojedinač-
koja važe u njoj. - Filozofsko promatranje ima posla samo nosti po svojim slučajnim svojstvima, snazi i slabosti, bo
s onim što je od svega toga unutrašnje, s pomišljenim po gatstvu i siromaštvu itd. Takva pomisao da se previdi po
jmom. U pogledu istraživanja ovog pojma bila je Roussea- sebi i za sebe beskonačno i umno u državi i da se misao
uova zasluga što je princip koji je ne samo po svojem obli protjera iz shvaćanja njene unutarnje prirode zacijelo se
ku (kao otprilike socijalni nagon, božanski autoritet) nego nikada nije pojavila tako .čisto kao u »Restauraciji znanos
i po sadržaju misao, i to mišljenje samo, naime volju po ti ο državi«" gospodina pl. Hallera - čisto, jer u svim poku
stavio kao princip države. No time što je on volju shvaćao šajima da se shvati bit države - bili principi koliko mu
samo u određenom obliku pojedinačne volje (kao kasnije i drago jednostrani ili površni - sama ta namjera da se drža
Fichte), a opću volju ne kao ono po sebi i za sebe umno va pojmi, dovodi sa sobom misli, opća određenja; ali ov
volje, nego samo kao ono zajedničko, što proizlazi iz ove dje se svjesno ne samo odustalo od umnog sadržaja, koji
pojedinačne volje kao svjesne: zato ujedinjenje pojedina je država, i od oblika misli, nego se na jedno i na drugo ju
ca u državi postaje ugovorom, koji ima tako za temelj nji riša sa strastvenom žestinom. Jedan dio, kako uvjerava
hovu hotimičnost, mnjenje i proizvoljno, izričito pristaja gospodin pl. Haller, proširenog djelovanja njegovih načela
nje, a zatim slijede dalje, prosto razumske konzekvencije, zahvaljuje ta Restauracija, dakako, okolnosti da se on
koje razaraju ono božansko što po sebi i za sebe bitkuje i znao u prikazu riješiti svih misli i da je tako bez misli u
njegov apsolutni autoritet i veličanstvo. Došavši do vlasti, jednom komadu znao držati cjelinu; jer na ovaj način ot
te su apstrakcije zbog toga proizvele, dakako, s jedne stra pada zamršenost i smetnja, koji slabe dojam nekog prika
ne prvi, otkad znamo za ljudski rod, čudesni prizor da us za, u kojemu je sa slučajnim pomiješano opominjanje na
tav jedne velike zbiljske države započne sasvim ispočetka i supstancijalno, s prosto empirijskim i spoljašnjim sjećanje
od misli prevratom svega opstojećega i danoga, i da mu na opće i umno, pa se tako u sferi oskudnog i besadržaj-
hoće da dade kao bazu samo ono tobože umno, s druge nog prisjeća onoga višega, beskonačnoga. - Taj je prikaz
strane, budući da su to samo bezidejne apstrakcije, one su stoga također konzekventan, jer kako se umjesto supstan-
taj pokušaj učinile najstrašnijim i najoštrijim događajem. cijalnoga uzima sfera slučajnoga kao bit države, zato se
- Protiv principa pojedinačne volje valja podsjetiti na os konzekvencija pri takvom sadržaju sastoji upravo u potpu
novni pojam da je objektivna volja ono po sebi u svom po noj nekonzekvenciji jedne besmislenosti, koja bez osvrta
jmu umno, spoznali je i htjeli je u svom nahođenju poje nja neprestano teče i koja se, u protivnome od onoga što je
dinci ili ne: - da ono suprotno, znanje i htijenje, subjekti- upravo odobrila, isto tako dobro osjeća*.
22
vitet slobode, koji je jedino zadržan u onom principu,
sadržava samo jedan, a time jednostran moment ideje um
21
Fusnota ". str. 348.
ne volje, koja je to samo time što je isto tako po sebi kao * Navedena je knjiga zbog označenog karaktera originalne vrste. Zlovo
lja piščeva mogla bi za sebe imati nešto plemenito ukoliko se on ražestio na ma
što je za sebe. - Druga opreka misli da se država shvati u lo prije navedene krive teorije, koje potječu naročito od Rousseaua, a uglavnom
spoznaji kao nešto po sebi umno jest da se spoljašnjost po na pokušaj njihova realiziranja. No gospodin pl. Haller, da bi se spasio, bacio se
jave, slučajnosti nužde, potrebnosti zaštite, snage, bogat u nešto protivno, što je potpuni nedostatak misli i pri čemu zbog toga ne može
stva itd. ne uzimaju kao momenti historijskog razvoja, ne biti riječi ο nekom sadržaju; - naime, u najžešću mržnju spram svih zakona, za
konodavstva, svakog formalno i zakonski određenog prava. Mržnja prema zako
go kao supstancija države. Ovdje je također pojedinačnost nu, zakonski određenom pravu jest šibolet po kojemu se očituju i po kojemu se
nepogrešivo mogu spoznati u tome što su fanatizam, slaboumnost i licemjerstvo
22
dobrih namjera, obukli se oni u što im drago. - Originalnost, kao što je ova ha-
A: »koji« (su). Lasson i HofTmeister: »ono suprotno, znanje i htijenje, lerovska, uvijek je pažnje vrijedna pojava, pa ću za one svoje čitaoce koji još ne
subjektivitet slobode, koji...« poznaju knjigu navesti ponešto za ogled. Pošto je gosp. pl. Haller (str. 242 i da-
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 377
376
se realizira kao samostalna moć u kojoj su pojedinačne indivi Sveta alijansa, ali su oni uvijek samo relativni i ograničeni, kao
due samo momenti: da država postoji, to je kretanje Boga u svi vječni mir. Svejedini apsolutni sudac koji uvijek važi i protiv
jetu, njegov osnov je moć uma koji se ozbiljuje kao volja. U ide onog posebnog, jest po sebi i za sebe bivstvujući duh koji se u
ji države ne moraju se u vidu imati posebne države, ne posebne svjetskoj povijesti prikazuje kao ono općenito i kao djelatni rod.
institucije, štaviše, mora se posmatrati ideja za sebe, ovaj zbilj
ski bog. Svaka država, - smatrali je mi, prema zakonima koje
ima, lošom, prepoznali mi u njoj ove ili one nedostatke, - uvijek A. Unutarnje pravo države
ima, osobito ako pripada obrazovanim državama našeg doba,
bitne momente svoje egzistencije u sebi. Ali pošto je lakše pro
naći nedostatke nego shvatiti ono afirmativno, lako se zapada u §260.
grešku da se zaborave pojedine strane unutarnjeg organizma sa
me države. Država nije nikakvo umjetničko djelo, ona stoji u Država je zbiljnost konkretne slobode; a konkretna slobo
svijetu a time u sferi samovolje, slučaja, zablude; rđavo ponaša da sastoji se u tome da osobna pojedinačnost i njeni posebni in
nje ja mogu defigurirati po mnogim stranama. Ali najružniji teresi isto tako imaju svoj potpuni razvoj i priznanje svog prava
čovjek, zločinac, bolesnik i bogalj, još je uvijek živući čovjek; (u sistemu porodice i građanskog društva), kao što s pomoću sa
ovo afirmativno, život, postoji uprkos nedostataka, a ovdje se mih sebe djelomice prelaze u interes općega, a djelomice sa zna
radi ο ovom afirmativnom. njem i voljom priznaju to opće kao svoj vlastiti supstancijalni
duh, pa su za nj djelatni kao za svoj konačni cilj, tako da ni ono
opće ne važi i ne izvršava se bez posebnog interesa, znanja i hti
§259. jenja, niti individue žive kao privatne osobe samo za ovo poto
nje, a da im htijenje nije ujedno u općemu i za opće, imajući
Ideja države ima djelatnost koja je svjesna te svrhe. Princip modernih država ima
a) neposrednu zbiljnost, pa je individualna država kao or tu nečuvenu snagu i dubinu da daje da se princip subjektiviteta
ganizam koji se odnosi na sebe - ustav ili unutarnje državno dovrši do samostalnog ekstrema osobne posebnosti, a istovre
meno može ga vratiti u supstancijalno jedinstvo i da tako u nje
pravo; mu održi samo to jedinstvo.
b) ona prelazi u odnos pojedinačne države prema drugim
državama - spoljašnje državno pravo; Dodatak. Ideja države u novije vrijeme ima osobenost da
c) ona je opća ideja kao rod i apsolutna moć spram indivi država nije ozbiljenje slobode po subjektivnoj proizvoljnosti ne
dualnih država, duh koji sebi u procesu svjetske povijesti daje go po pojmu volje, to jest, po svojoj općenitosti i božanskosti.
svoju zbiljnost. Nesavršene države su one u kojima je ideja države još skrivena i
Dodatak. Država kao zbiljska bitno je individualna država gdje njena posebna određenja nisu došla do slobodne samostal
a osim toga i posebna država. Individualitet se treba razlikovati nosti. U državama klasične starine svakako se već nalazi općeni
od posebnosti: on je moment same ideje države, dok posebnost tost, ali partikularitet još nije bio odriješen i oslobođen i za op
pripada povijesti. Države kao takve su nezavisne jedna od dru ćenitost, to znači, još nije vraćen općoj svrsi cjeline. Bit nove
ge a odnos, dakle, može biti samo spoljašnji, tako da nešto treće države je to da je ono općenito povezano sa punom slobodom
što povezuje mora biti iznad njih. Ovo treće sada je duh koji se posebnosti i dobrobiti individua, da se, dakle, interes porodice i
bi daje zbiljnost u svjetskoj povijesti i jest njihov apsolutni su građanskog društva mora sabrati u državi, ali da općenitost
dac. Mnoge države mogu, doduše kao savez u neku ruku obra svrhe ne može napredovati bez vlastitog znanja i htijenja poseb
zovati sud za druge, mogu se uspostaviti savezi kao, na primjer, nosti koja mora sačuvati svoje pravo. Ono općenito mora biti
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 377
376
se realizira kao samostalna moć u kojoj su pojedinačne indivi Sveta alijansa, ali su oni uvijek samo relativni i ograničeni, kao
due samo momenti: da država postoji, to je kretanje Boga u svi vječni mir. Svejedini apsolutni sudac koji uvijek važi i protiv
jetu, njegov osnov je moć uma koji se ozbiljuje kao volja. U ide onog posebnog, jest po sebi i za sebe bivstvujući duh koji se u
ji države ne moraju se u vidu imati posebne države, ne posebne svjetskoj povijesti prikazuje kao ono općenito i kao djelatni rod.
institucije, štaviše, mora se posmatrati ideja za sebe, ovaj zbilj
ski bog. Svaka država, - smatrali je mi, prema zakonima koje
ima, lošom, prepoznali mi u njoj ove ili one nedostatke, - uvijek A. Unutarnje pravo države
ima, osobito ako pripada obrazovanim državama našeg doba,
bitne momente svoje egzistencije u sebi. Ali pošto je lakše pro
naći nedostatke nego shvatiti ono afirmativno, lako se zapada u §260.
grešku da se zaborave pojedine strane unutarnjeg organizma sa
me države. Država nije nikakvo umjetničko djelo, ona stoji u Država je zbiljnost konkretne slobode; a konkretna slobo
svijetu a time u sferi samovolje, slučaja, zablude; rđavo ponaša da sastoji se u tome da osobna pojedinačnost i njeni posebni in
nje ja mogu defigurirati po mnogim stranama. Ali najružniji teresi isto tako imaju svoj potpuni razvoj i priznanje svog prava
čovjek, zločinac, bolesnik i bogalj, još je uvijek živući čovjek; (u sistemu porodice i građanskog društva), kao što s pomoću sa
ovo afirmativno, život, postoji uprkos nedostataka, a ovdje se mih sebe djelomice prelaze u interes općega, a djelomice sa zna
radi ο ovom afirmativnom. njem i voljom priznaju to opće kao svoj vlastiti supstancijalni
duh, pa su za nj djelatni kao za svoj konačni cilj, tako da ni ono
opće ne važi i ne izvršava se bez posebnog interesa, znanja i hti
§259. jenja, niti individue žive kao privatne osobe samo za ovo poto
nje, a da im htijenje nije ujedno u općemu i za opće, imajući
Ideja države ima djelatnost koja je svjesna te svrhe. Princip modernih država ima
a) neposrednu zbiljnost, pa je individualna država kao or tu nečuvenu snagu i dubinu da daje da se princip subjektiviteta
ganizam koji se odnosi na sebe - ustav ili unutarnje državno dovrši do samostalnog ekstrema osobne posebnosti, a istovre
meno može ga vratiti u supstancijalno jedinstvo i da tako u nje
pravo; mu održi samo to jedinstvo.
b) ona prelazi u odnos pojedinačne države prema drugim
državama - spoljašnje državno pravo; Dodatak. Ideja države u novije vrijeme ima osobenost da
c) ona je opća ideja kao rod i apsolutna moć spram indivi država nije ozbiljenje slobode po subjektivnoj proizvoljnosti ne
dualnih država, duh koji sebi u procesu svjetske povijesti daje go po pojmu volje, to jest, po svojoj općenitosti i božanskosti.
svoju zbiljnost. Nesavršene države su one u kojima je ideja države još skrivena i
Dodatak. Država kao zbiljska bitno je individualna država gdje njena posebna određenja nisu došla do slobodne samostal
a osim toga i posebna država. Individualitet se treba razlikovati nosti. U državama klasične starine svakako se već nalazi općeni
od posebnosti: on je moment same ideje države, dok posebnost tost, ali partikularitet još nije bio odriješen i oslobođen i za op
pripada povijesti. Države kao takve su nezavisne jedna od dru ćenitost, to znači, još nije vraćen općoj svrsi cjeline. Bit nove
ge a odnos, dakle, može biti samo spoljašnji, tako da nešto treće države je to da je ono općenito povezano sa punom slobodom
što povezuje mora biti iznad njih. Ovo treće sada je duh koji se posebnosti i dobrobiti individua, da se, dakle, interes porodice i
bi daje zbiljnost u svjetskoj povijesti i jest njihov apsolutni su građanskog društva mora sabrati u državi, ali da općenitost
dac. Mnoge države mogu, doduše kao savez u neku ruku obra svrhe ne može napredovati bez vlastitog znanja i htijenja poseb
zovati sud za druge, mogu se uspostaviti savezi kao, na primjer, nosti koja mora sačuvati svoje pravo. Ono općenito mora biti
378 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 379
potvrđeno na djelu, ali subjektivitet na drugoj strani biti posve bude dužnost i drugome. Onaj apsolutni identitet dužnosti
živo razvijen. Kao raščlanjena i istinski organizirana država se i prava zbiva se samo kao jednaki identitet sadržaja, u od
treba posmatrati samo kroz to da oba momenta postoje u njiho ređenju da je ovaj sadržaj sam posve općenit, naime, prin
voj snazi. cip dužnosti i prava, osobna sloboda čovjekova. Robovi
nemaju stoga nikakve dužnosti, jer nemaju prava; i obrat
§261. no (ovdje nije riječ ο religioznim dužnostima). - No u
konkretnoj ideji, koja se razvija u sebi, razlikuju se njeni
Spram sfera privatnog prava i privatne dobrobiti, porodice momenti, a njena određenost postaje ujedno različiti sad
i građanskog društva, država je, s jedne strane, spoljašnja nuž ržaj; u porodici nema sin prema ocu prava istog sadržaja
nost i njihova viša moć, čijoj su prirodi podvrgnuti i od koje za kao što ima dužnosti, a građanin spram vladara i vladavi
vise njihovi zakoni, kao i njihovi interesi; ali, s druge strane, ne nema prava istog sadržaja kao što ima dužnosti. - Onaj
ona je njihova imanentna svrha, pa joj je snaga u jedinstvu nje pojam ujedinjenja dužnosti i prava jest jedno od najvažni
ne opće konačne svrhe i posebnog interesa individua, u tome da jih određenja i sadržava unutarnju snagu država. - Ap
oni utoliko imaju spram nje dužnosti ukoliko istovremeno ima straktna strana dužnosti ostaje kod toga da posebni interes
ju prava (§ 155). treba previdjeti i izagnati kao nebitan, čak kao nedostojan
moment. Konkretno promatranje, ideja, pokazuje moment
Već je gore u § 3, primjed., primijećeno da je misao ο posebnosti isto tako bitnim, a prema tome, njegovo zado
zavisnosti napose i privatnopravnih zakona od određenog voljenje upravo nužnim; individua mora u svom ispunja
karaktera države i filozofski nazor da se dio promatra sa vanju dužnosti na bilo koji način naći svoj vlastiti interes,
mo u svom odnosu prema cjelini, uzeo na oko naročito svoje zadovoljenje ili račun, a iz njegova odnosa u državi
Montesquieu u svom glasovitom djelu Duh zakona, poku mora mu izrasti neko pravo, čime opća stvar postaje nje
šavajući da to u pojedinostima i izvede. - Budući da je gova vlastita posebna stvar. Posebni interes uistinu ne tre
dužnost ponajprije držanje spram nečega što je za mene ba da se stavlja na stranu ili čak suzbija, nego ga treba sta
supstancijalno, po sebi i za sebe opće, a pravo, naprotiv, viti u suglasnost s onim općim, čime se održava on sam i
opstanak uopće toga supstancijalnoga, dakle strana njego ono opće. Individua, po svojim dužnostima podanik, nala
ve posebnosti i moje posebne slobode, zato se oboje na zi kao građanin u njihovu ispunjenju zaštitu svoje osobe i
formalnim stupnjevima pojavljuje podijeljeno na različite vlasništva, uzimanje u obzir svoje posebne dobrobiti i za
strane ili osobe. Država, kao ono običajnosno, kao proži dovoljenje svoje supstancijalne biti, svijest i samoosjećaj
manje supstancijalnoga i posebnoga, sadržava da je moja da je član ove cjeline, a u tom izvršavanju dužnosti kao
obavezatnost spram onoga supstancija'noga ujedno opsta djela i poslova za državu ova se održava i opstoji. Po ap
nak moje posebne slobode, tj. da su u njoj dužnost i prava straktnoj strani bio bi interes onoga općega samo taj da se
ujedinjeni u jednoj te istoj vezi. No kako, nadalje, u državi njegovi poslovi, djela koja ono zahtijeva, izvršavaju kao
različiti momenti ujedno dolaze do svog osebujnog obličja dužnosti.
i realiteta, a time ponovo nastupa razlikovanje prava i
dužnosti, to su oni time što su po sebi, tj. formalno identič Dodatak. U državi je po srijedi jedinstvo općenitosti i po
ni, ujedno po svom sadržaju različiti. U onome privatno sebnosti. U starim državama subjektivna svrha je uopće bila jed
me i moralnome nedostaje zbiljska nužnost veze pa je, pre no sa htijenjem države, u modernim vremenima, naprotiv, zahti
ma tome, opstojeća samo apstraktna jednakost sadržaja; jevamo vlastiti nazor, vlastito htijenje i savjest. Stari nisu imali
što je u tim apstraktnim sferama jednome pravo, treba da ništa u ovom smislu, ono posljednje njima je bila državna volja.
bude pravo i drugome, a što je jednome dužnost, treba da Dok u azijatskim despotijama individua u sebi nema nikakvu
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 381
380
unutarnjost i nikakvo opravdanje, u modernom svijetu čovjek Dodatak. Država kao duh razdvaja se u posebna određe
hoće da bude poštovan u svojoj unutarnjosti. Povezanost duž nja svoga pojma, u posebne načine postojanja. Ako hoćemo na
nosti i prava ima podvostručene strane u tome da ono šta drža vesti primjer iz pnrode onda je to nervni sistem koji osjeća na
va iziskuje kao dužnost, jest neposredno pravo individue pošto osebujan način: apstraktni je moment biti kod sebe i u tome
nije baš ništa drugo nego organizacija pojma slobode. Određe imati identitet samoga sebe. Analiza osjeta sada, pak, pokazuje
nja individualne volje su kroz državu dovedena do objektivnog dvije strane i dijeli se tako da se razlike pojavljuju kao cijeli sis
postojanja i tek kroz nju dolaze do svoje istine i ozbiljenja. temi : prvi je apstraktno osjećanje, ono držanje kod samoga se
Država je jedini uslov postizanja posebne svrhe i dobrobiti. be, prigušeno kretanje u sebi, reprodukcija, unutarnje samohra-
njenje, produciranje i probava. Drugi moment je da ovaj bitak
kod samoga sebe ima moment diferencije, ima nasuprot sebe
ono izlaženje vani. Ovo je iritabilitet, ono izlaženje osjeta vani.
Ovo sačinjava vlastiti sistem, a postoje niže životinjske klase ko
§262. je su obrazovale samo ovo a ne duševno jedinstvo osjeta u sebi.
Ako ove prirodne odnose uporedimo sa odnosima duha, onda
Zbiljska ideja, duh, koji se sam razdvaja u dvije idealne se porodica može povezati sa senzibilitetom a građansko druš
sfere svog pojma, porodicu i građansko društvo, kao i svoju ko- tvo sa iritabilitetom. Ono treće je država, nervni sistem za sebe,
načnost, da bi iz njihova idealiteta za sebe bio beskonačni zbilj organizam u sebi; ali on je živ samo ukoliko su oba momenta,
ski duh, da dodjeljuje, dakle, tim sferama materijal ove svoje ovdje porodica i građansko društvo, u njemu razvijeni. Zakoni
konačne zbiljnosti, individue kao mnoštvo, tako da se to dodje koji njima upravljaju jesu institucije onoga umnog koje u njima
ljivanje u pojedincu pojavljuje posredovanjem okolnosti, proiz šija. Ali, temelj, posljednja istina ovih institucija jeste duh koji
voljnosti i vlastitog obzira njegova određenja (§ 185. i primjed.). im je opća svrha i svjesni predmet. Porodica je doduše i običaj
na, samo svrha nije kao znana; u građanskom društvu je, napro
Dodatak. U Platonovoj državi subjektivna sloboda još ne tiv, razdvajanje ono što je određujuće.
važi jer vlast individuama još dodjeljuje poslove. U mnogim ori
jentalnim državama ovo dodjeljivanje se događa rođenjem.
Subjektivna sloboda koja se mora uzeti u obzir, zahtijeva među
tim slobodni izbor individua. §264.
Dodatak. Već je ranije primijećeno da svetost braka i insti Političko uvjerenje, patriotizam uopće, kao izvjesnost koja
tucije, u čemu se građansko društvo pojavljuje kao običajno, sa je istinita (puka subjektivna izvjesnost ne proizlazi iz istine, pa
činjava čvrstinu cjeline, to znači, da je ono opće ujedno stvar je samo mnjenje), te htijenje koje je postalo navikom samo je re
svakog, kao onog posebnog. Ono ο čemu se radi jeste to da se zultat u državi opstojećih institucija, u kojima umnost zbiljski
zakon uma i posebne slobode prožimaju i da moja posebna egzistira, kao što se ona, postupanjem koje je njima prikladno,
svrha postaje identična sa onim općim, inače država stoji u zra potvrđuje. - Ovo je uvjerenje uopće povjerenje (koje može pri
ku. Samoosjećaj individua sačinjava njihovu zbiljnost a njihova jeći u manje ili više obrazovani uvid) - svijest da je moj supstan-
čvrstina je identitet onih dviju strana. Često se govorilo da je cijalni i posebni interes u interesu i svrsi nekoga drugoga (ovdje
svrha države sreće građana; to je svakako istina: ako njima nije države) sačuvan i sadržan kao u odnosu prema meni kao poje
dobro, njihova subjektivna svrha nije zadovoljena; ako ne nala dincu - čime taj drugi za mene upravo nije više neposredno dru
ze da je posredovanje ovog zadovoljenja država kao takva, onda gi, pa sam »ja« u ovoj svijesti slobodan.
ona stoji na slabim nogama.
Pod patriotizmom često se razumijeva samo raspolo
ženje za izvanredne žrtve i postupke. On je, međutim, u
bitnosti uvjerenje koje je u običnim stanjima i životnim
§266. odnosima naviklo da zajednicu zna kao supstancijalni te
melj i svrhu. Ova svijest, koja se pri običnom životnom to
No duh nije sebi objektivan i zbiljski samo kao ova nuž ku sačuvala u svim odnosima, upravo je ona na kojoj se
nost i kao carstvo pojave nego kao njihov idealitet i kao ono nji zatim osniva i raspoloženje za neobične napore. No kako
hovo unutarnje; tako je ta supstancijalna općenitost sama sebi su ljudi često radije velikodušni nego pravedni, to se oni
predmet i svrha, a time je isto tako ona nužnost sebi u liku slo lako uvjeravaju da imaju onaj izvaredni patriotizam da bi
bode. sebi tu istinsku nastrojenost uštedjeli ili da bi opravdali
njezin nedostatak. Ako se nadalje nastrojenost smatra
onim što za sebe može učiniti početak i proizaći iz subjek
§267. tivnih predstava i misli, onda se nastrojenost zamjenjuju s
mnjenjem, jer je ono uz taj nazor lišeno svog istinskog te
melja objektivnog realiteta.
Nužnost u idealitetu je razvoj ideje unutar nje same; ona
je kao subjektivni supstancijalitet političko uvjerenje, a kao ob
jektivni, za razliku od onoga, organizam države, prava politička Dodatak. Neobrazovani ljudi uživaju u rezoniranju i ku
država i njen ustav. đenju jer pokuda je laka ali je teško poznavati dobro i njegovu
384 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST
385
unutarnju nužnost. Početničko obrazovanje uvijek počinje sa organizam, kao što je kroz predikate jednako malo shvaćena
kuđenjem, potpuno obrazovanje, pak, u svakom vidi ono pozi priroda Boga, čiji život ja, štaviše, moram opažati u samome se
tivno. U religiji je isto tako skoro rečeno da je ovo ili ono sujev- bi.
jerje, ali je beskrajno teže pojmiti istinu ο tome. Pojavna politič
ka nastrojenost treba se, dakle, razlikovati od onog što ljudi is
tinski hoće, jer oni zapravo hoće stvari iznutra ali se drže za po §270.
jedinosti i uživaju u taštini onoga htijenja razumjeti - bolje. Lju
di imaju povjerenje u to da država mora postojati i da se samo u
njoj može ostvariti posebni interes, ali navika čini nevidljivim Da je svrha države opći interes kao takav, a u tome, kao
ono na čemu počiva naša cijela egzistencija. Ako neko noću iz svojoj supstanciji, održanje posebnih interesa, jest: 1. njena ap
lazi na ulicu siguran, ne pada mu na pamet da bi to moglo biti straktna zbiljnost ili supstancijalitet; ali ovaj je 2. njena nužnost
drugačije jer je navika sigurnosti postala drugom prirodom i up kad se on dirimira u pojmovne razlike njene djelatnosti koje su
ravo se ne razmišlja ο tome da je ovo djelo posebnih institucija. po onom supstancijalitetu isto tako zbiljska čvrsta određenja, si
Često se pomišlja da je država povezana sa nasiljem; ali ono što le itd.; i 3. ali upravo je taj supstancijalitet duh koji je prošao
je postojano sämo je temeljni osjećaj poretka kojeg imaju svi. kroz oblik obrazovanja, duh koji sada zna i hoće. Država stoga
zna što hoće, i zna to u svojoj općenitosti, kao mišljeno; ona
djeluje i postupa stoga po znanim svrhama, poznatim načelima i
po zakonima koji to nisu samo po sebi nego i za svijest; te isto
§269. tako, ukoliko se njeni postupci odnose na opstojeće okolnosti i
odnošaje, po njihovu određenom poznavanju.
Svoj posebni određeni sadržaj uzima nastrojenost iz razli
čitih strana organizma države. Taj organizam jest razvoj ideje u Ovdje je mjesto da se dotaknemo odnosa države pre
njene razlike i njihovu objektivnu zbiljnost. Te razlučene strane ma religiji, jer se u novije vrijeme tako često ponavlja da je
tako su različite vlasti i njihovi poslovi i djelatnosti, čime se ne religija temelj države i jer se to tvrdi također i s pretenzi
prestano na nužni način, i to time što su one određene prirodom jom kao da bi s njome bila iscrpena znanost države - a ni
pojma, proizvodi i održava ono opće time što je ono isto tako jedna tvrdnja nije više podesna da proizvede tako mnogo
pretpostavljeno njegovoj proizvodnji; - ovaj organizam je poli zbrke, štaviše, da zbrku uzdigne čak do uređenja države,
tički ustav. do oblika koji bi trebalo da ima spoznaja. Prije svega mo
že se činiti sumnjivim da se religija preporučuje i traži po
Dodatak. Država je organizam, to znači, razvitak ideje glavito i za razdoblja javne bijede, rastrojenosti i ugnjeta
prema njenim razlikama. Ove različite strane jesu različite vlasti vanja, pa da se na nju upućuje kao utjehu zbog nepravde i
i njihovi poslovi i djelatnosti, čime se ono opće neprestano pro kao nadu za naknadu gubitka. Ako se onda, nadalje, smat
izvodi na nužan način i sebe održava tako što je pretpostavljeno ra uputstvom religije da se bude ravnodušan spram svjet
baš u svojoj produkciji. Ovaj organizam je političko uređenje; skih interesa, toka i poslova zbiljnosti, a država je, među
ono vječno proizlazi iz države, kao što se kroz nju održava. Ako tim, duh koji stoji u svijetu: onda se čini da upućivanje na
se oboje raspada, ako se različite strane oslobađaju, onda nije religiju ili nije podesno da interese i posao države uzdigne
postavljeno jedinstvo koje ih proizvodi. Njima pristaje bajka ο do bitne ozbiljne svrhe, ili se, s druge strane, čini da u
stomaku i ostalim organima. Priroda organizma je ta da ako svi državnoj upravi sve valja prikazati kao stvar ravnodušne
dijelovi ne prelaze u identitet, ako se jedan postavlja kao samos proizvoljnosti, bilo da se samo govori kao da su u državi
talan, sve mora propasti. Sa predikatima, načelima itd., ne stiže svrhe strasti, nepravedne sile itd., ono što vlada, ili da tak
se daleko u prosuđivanju države koja mora biti shvaćena kao vo upućivanje na religiju hoće dalje da vrijedi samo za se-
25 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
386 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 387
be, i da zahtijeva određivanje i rukovanje pravom. Kao što ski lik i organizaciju svijeta. - Oni koji žele ostati kod obli
bi se smatralo porugom kad bi se sav osjećaj protiv tiranije ka religije spram države drže se kao oni koji misle da u
odbacio time što potlačeni nalazi svoju utjehu u religiji, is spoznaji imaju ono pravo, samo ako uvijek ostanu pri biti
to tako ne treba zaboraviti da religija može poprimiti oblik i ako od te apstrakcije ne idu dalje do opstanka, ili kao oni
koji ima za posljedicu najsurovije robovanje pod okovima (vidi gore § 140, primjed.) koji hoće samo apstraktno do
predrasude i degradaciju čovjeka ispod životinje (kao kod bro, pa pridržavaju za samovolju da ona odredi što je do
Egipćana i Indijaca koji poštuju životinje kao svoja viša bro. Religija je odnos prema apsolutnome u obliku čuv
bića). Ta pojava može, u najmanju ruku, upozoriti na to stva, predstave, vjere, a u njezinu centru koji sadržava sve,
da ne treba govoriti ο religiji sasvim oćenito i da je spram jest sve samo kao nešto akcidentalno, također i kao nešto
nje, kakva je u izvjesnim likovima, naprotiv potrebna moć što nestaje. Ako se tako tog oblika čvrsto držimo i u pogle
koja spašava i koja se zauzima za pravo uma i samosvijes du države da je on i za nju ono što bitno određuje i važi,
ti. - No bitno određenje ο odnosu religije i države nameće onda je ona, kao organizam koji je razvijen do opstojećih
se samo ukoliko se podsjetimo njenog pojma. Religija ima razlika, zakona i ustanova, izvrgnut? na milost i nemilost
kao svoj sadržaj apsolutnu istinu, a time pada u nju i ono kolebanju, nesigurnosti i poremećenju. Ono objektivno i
najviše uvjerenja. Kao zor, čuvstvo, predstavljajuća spoz opće, zakoni, umjesto da budu određeni kao opstojeći i
naja koja se bavi bogom kao bezgraničnim temeljem i uz važeći, dobivaju određenje nečega negativnoga spram
rokom, ο kojemu sve ovisi, sadržava ona zahtjev da se i onog oblika, koji obavija sve ono određeno i koji upravo
shvati u tom odnosu i da u njemu postigne njegovu po time postaje ono subjektivno, a za vladanje ljudi proizlazi
tvrdu, opravdanje, uvjerenje. Država i zakoni, kao i duž posljedica: pravedniku nije dan nikakav zakon; budite po
nosti, zadobivaju u ovom odnosu za svijest najviše obisti- božni, pa možete inače činiti što god vas volja - možete se
njenje i najvišu obaveznost; jer čak država, zakoni i duž prepustiti vlastitoj proizvoljnosti i strasti, a druge, koji od
nosti u svojoj su zbiljnosti nešto određeno, što prelazi u vi toga trpe nepravdu, možete uputiti na utjehu i nadu religi
šu sferu kao u svoj temelj (Enciklop. filozof, znanosti je, ili još gore, odbaciti ih i prokleti kao nereligiozne. Uko
[1817], § 453)." Stoga religija sadržava također mjesto koje liko, međutim, to negativno držanje ne ostane samo unu
u svim promjenama i u gubitku zbiljskih svrha, interesa i tarnje uvjerenje i nazor, nego se obrati zbiljnosti pa u njoj
posjeda pruža svijest ο nepromjenljivome i najvišoj slobo počinje važiti, nastaje religiozni fanatizam, koji, kao i poli
di i zadovoljstvu.* Ako sad religija tako sačinjava temelj tički, progoni sve državne ustanove i zakonski red kao gra
što sadržava ono običajnosno uopće i pobliže prirodu nice koje stješnjavaju i koje su neprimjerene onome unu
države kao božansku volju, onda je to ujedno samo temelj tarnjemu, beskonačnosti duše, smatrajući, prema tome,
što ona jest, a ovdje je ono u čemu se obje razilaze. Država privatno vlasništvo, brak, odnose i poslove građanskog
je božanska volja kao prisutan duh, koji se razvija u zbilj- društva itd. nedostojnima ljubavi i slobode čuvstva. No
kako se ipak mora odlučiti za zbiljski opstanak i postupa
" 3. izdanie. § 553 Bilj. njem, izd. nje, to nastupa isto što i kod subjektiviteta volje uopće, ko
* Religija ima poput spoznaje i znanosti za svoj princip vlastiti oblik, razli ji sebe zna kao ono apsolutno (§ 140), da se odlučuje na
čit od oblika države. Oni stoga ulaze u državu, djelomice u odnosu sredstva ob osnovu subjektivne predstave, tj. mnjenja i nahođenja pro
razovanja i uvjerenja, djelomice ukoliko su bitno samosvrhe, s te strane da ima izvoljnosti. - Ali istinito spram ovoga istinitoga, koje se
ju spoijašnji opstanak. U oba pogleda principi se države na njih primjenjuju; u
potpunoj konkretnoj raspravi ο državi moraju se razmotriti one sfere, kao um obavija u subjektivitet osjećaja i predstavljanja, jest og
jetnost, puki prirodni odnosi itd., također u vezi i položaju koje oni imaju u romno prekoračivanje unutarnjega u spoljašnje, mašte
državi; ali ovdje, u ovoj raspravi, gdje se princip države u svojoj vlastitoj sferi uma u realitet, oko čega je radila čitava svjetska povijest i
provodi po svojoj ideji, može se samo uzgred govoriti ο njihovim principima i
primjeni prava države na njih. s pomoću kojega je rada obrazovano čovječanstvo zadobi-
25*
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST
389
lo zbiljnost i svijest umnog opstanka, državnih ustanova i
zakona. Od onih koji traže Gospodina - pa se u svom ne jer se država ne može upuštati u sadržaj, ukoliko se on od
obrazovanom mnjenju uvjeravaju da neposredno imaju nosi na ono unutarnje predstave. Država, koja je u svojoj
sve, mjesto da sebi nametnu posao da svoj subjektivitet uz organizaciji izgrađena, pa je stoga snažna, može se u tome
dignu do spoznaje istine i do znanja objektivnog prava i vladati utoliko liberalnije, te potpuno previđati pojedinos
dužnosti - može proizaći samo razaranje svih običajnos- ti koje bi u nju dirale pa i u sebi izdržavati zajednice (pri
nih odnosa, ludorija i odvratnost, - nužne konzekvencije čemu to, dakako, zavisi od broja) koje religiozno čak i ne
uvjerenja religije koja ostaje isključivo kod svojeg oblika, priznaju direktne dužnosti spram nje, time što, naime, čla
pa se tako okreće protiv zbilje i istine koja opstoji u obliku nove te zajednice prepušta građanskom društvu s njego
onoga općega, zakona. No nije nužno da to uvjerenje tako vim zakonima pa je zadovoljna s pasivnim ispunjavanjem
ide do ozbiljenja; ono sa svojim negativnim stajalištem, na direktne dužnosti spram nje koje je posredovano možda
svaki način, može ostati i kao nešto unutarnje, pokoravati preobražajem i razmjenom.* - Ukođenija, ali to leži u pri
se uredbama i zakonima te ostati pri odanosti i uzdisanju rodi te strane isto tako spram drugih sasvim građanskih
ili preziranju i željenju. Ne snaga, nego slabost učinila je u postupaka (vidi gore § 234). Ukoliko se religiozno zajed
naše vrijeme religioznost polemičkom vrstom pobožnosti, ništvo individua uzdigne do zajednice, korporacije, stoji
bilo da je povezana s pravom potrebom, ili samo i s neza- ona uopće pod policijskim vrhovnim nadzorom države. -
dovoljenom taštinom. Svakako je - namjesto da se vlastito No samo učenje ima svoje područje u savjesti, stoji u pra-
mnjenje svlada radom studija i vlastito htijenje podvrgne
stezi, pa da se ono tako uzdigne do slobodne poslušnosti -
najjeftinije odreći se spoznaje objektivne istine, sačuvati * O kvekerima, anabaptistima itd. može se reći da su samo aktivni člano
vi građanskog društva, a kao privatne osobe stoje samo u privatnom saobraćaju
čuvstvo potištenosti i time uobraženosti, pa zahtijevati go prema drugima, pa su čak u ovom odnosu oprošteni od zakletve; direktne duž
tovo sve od pobožnosti da bi se prozrela priroda zakona i nosti spram države ispunjavaju oni na pasivan način, pa se uglavnom pristaje da
državnih uređenja i sudilo ο njima, te navelo kakvi bi tre je jedna od najvažnijih dužnosti, koju oni direktno osporavaju, da se država bra
bali i morali biti, i to zato što to dolazi iz pobožna srca, na ni od neprijatelja, ispuni zamjenom s pomoću drugih poslova. Spram takvih
sekta država u pravom smislu pokazuje toleranciju, jer kako ne priznaju dužnos
nepogrešiv i nepovrediv način; jer time što namjere i ti spram nje, one ne mogu zahtijevati pravo da budu njeni članovi. Kad su se
tvrdnje religiju čine osnovom, ne može im se ništa zamjeri jednom u sjeveroameričkom Kongresu jače pozabavili ukidanjem ropstva crna
ti ni zbog njihove plitkoće ni zbog njihove nepravednosti. ca, jedan je delegat iz južnih provincija tačno odvratio: »Priznajte vi nama crn
ce, mi ćemo vam priznati kvekere.« - Samo inom svojom snagom može država
Ukoliko je, međutim, religija, ako je istinska, bez takvog previdjeti i trpjeti takve anomalije pa se pri tome prepustiti osobito moći običaja
negativnog i po'emičkog pravca spram države, pa je, na i unutarnje umnosti svojih institucija da će one, ukoliko država u tome ne priba
protiv, priznaje i potvrđuje, utoliko ona, nadalje, ima za vi strogo važenje svojim pravima, smanjiti i svladati razliku. Koliko god se mož
sebe svoje stanje i svoje ispoljavanje. Posao njenog kulta da imalo formalnog prava protiv Židova u pogledu podjeljivanja'i samih gra
đanskih prava, budući da bi oni sebe trebali smatrati ne samo kao posebnu reli
sastoji se u postupanjima i učenju; ona treba za to imanja gioznu stranku nego i kao pripadnike tuđeg naroda, toliko je vika koja se podig
i vlasništvo, kao i individue posvećene službi zajednice. la s ovog i drugih gledišta previdjela da su oni prvenstveno ljudi i da to nije sa
Time nastaje odnos države i crkvene zajednice. Određenje mo neki površni, apstraktni kvalitet (§ 209, primjed.) nego da u tome leži to da s
je tog odnosa jednostavno. U prirodi je stvari da država is pomoću priznatih građanskih prava, štaviše, nastaje samoosjećaj da u građan
skom društvu važe kao pravne osobe, a iz tog beskonačnog, od svega drugoga
punjava dužnost da ukazuje svaku potporu zajednici za slobodnog korijena zahtijevamo izjednačenje načina mišljenja i uvjerenja. Na
njenu religioznu svrhu i osigura zaštitu, štaviše, budući da protiv bi se odvajanje koje se predbacuje Židovima održalo, pa bi s pravom po
je religija moment koji nju integrira kao ono najdublje uv stalo krivnjom i prijekorom državi koja ih isključuje; jer bi država time porekla
jerenje, ona treba da zahtijeva od svih svojih pripadnika svoj princip, objektivnu instituciju i njenu moć (usporedi § 268, primjedba na
koncu). Tvrdnja ο tom isključivanju, pošto je mislila da u najvišem stupnju ima
da se drže jedne crkvene zajednice - uostalom, bilo koje, pravo, pokazala se i u iskustvu kao najluđa, postupak vlada, naprotiv, kao ono
mudro i vrijedno.
OBIĆAJNOST
390 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 391
vu subjektivne slobode samosvijesti - sfere unutrašnjosti državu kao carstvo svijeta, tj. onoga promjenljivoga i ko
koja kao takva ne sačinjava područje države. Ipak i država načnoga, pa sebe na taj način shvaća kao samosvrhu, a
ima jedno učenje, jer njene ustanove i ono što u državi va državu samo kao puko sredstvo, S ovom pretenzijom po
ži liko, međutim, crkvena zajednica posjeduje vlasništvo i vezuje se zatim u pogledu naučavanja zahtjev da država u
vrši ostale postupke kulta, imajući za to u službi individue, tome dopusti crkvi ne samo potpunu slobodu nego da bez
prelazi ona iz onoga unutarnjega u svjetovno, a time na uvjetno poštuje njeno naučavanje kao naučavanje ma kak
područje države, pa se tako postavlja neposredno pod nje vo ono bilo, jer to određenje pripada samo njoj. Kao što
država dolazi do te pretenzije iz širokog razloga da je du
ne zakone. Zakletva, ono običajnosno uopće, kao i odnos hovni element uopće njezino vlasništvo, a kako znanost i
braka dovode, doduše, sa sobom unutarnje prožimanje i spoznaja uopće također stoje na tom području izgrađujući
uzdizanje uvjerenja, koje s pomoću religije zadobiva svoju se za sebe, kao i crkva, u totalitet vlastitog principa, tako
najdublju potvrdu. Budući da su običajnosni odnosi bitno se zatim za znanost koja smatra da s još većim pravom stu
odnosi zbiljske umnosti, zato valja u njima prije svega ut pa i na mjesto same crkve, zahtijeva ona ista neovisnost ο
vrditi prava te umnosti, kojima se pridružuje crkvena po državi, koja samo kao sredstvo treba da se brine za nju
tvrda kao samo unutarnja, apstraktnija strana. U pogledu kao samosvrhu. - Za ovaj je odnos, uostalom, svejedno da
daljih izjava, koje polaze od crkvene ujedinjenosti, u uče li su individue i predstojnici koji se posvećuju službi za
nju ono unutarnje više preteže ono spoljašnje nego u po jednice dotjerali do egzistencije koja je izdvojena iz drža
stupcima kulta i drugih s time povezanih ponašanja, gdje ve, tako da su samo ostali članovi podvrgnuti državi, ili da
se pravna strana u najmanju ruku odmah za sebe pojavlju li inače stoje u državi, pa je njihovo crkveno određenje sa
je kao stvar države; (crkve su sebi, dakako, prisvojile tako mo strana njihova staleža koju oni drže odvojeno od drža
đer izuzimanje svojih službenika i njihova vlasništva od ve. - Ponajprije valja primijetiti da je takav odnos u vezi s
vlasti i sudske nadležnosti države, čak sudsku nadležnost predstavom ο državi, po kojoj ona svoje određenje ima sa
nad svjetovnim osobama u predmetima u kojima - kao što mo u zaštiti i sigurnosti života, vlasništva i proizvoljnosti
su stvari rastave braka, stvari zakletve itd. - religija konku svakoga, ukoliko ne povređuje život, vlasništvo i proizvolj
rira). - Policijska je strana, s obzirom na takve postupke, nost drugoga, pa se država tako smatra samo kao ustanova
dakako, neodre - uopće kao pravno, ustav itd., bitno op nužde. Element ovoga višega duhovnoga, po sebi i za sebe
stoji u obliku misli kao zakon, a kako ona nije mehani istinitoga, na taj je način kao subjektivni religiozitet ili kao
zam, nego je umni život samosvjesne slobode, sistem obi-
čajnosnog svijeta, zato je uvjerenje, a zatim i njegova svi teorijska znanost postavljena s one strane države koja, kao
jest u načelima, bitan momenat u zbiljskoj državi. Učenje laik po sebi i za sebe, ima samo da respektira, a tako ono
crkve nije opet prosto nešto unutarnje savjesti, nego je kao pravo običajnosno posve ispada iz nje. Da su opstojala
učenje, naprotiv izjava, i ujedno izjava ο nekom sadržaju povijesna vremena i stanja barbarstva kad je svaka viša
koji je najuže povezan s običajnosnim načelima i zakoni duhovnost imala svoje sjedište u crkvi, dok je država bila
ma države ili se neposredno tiče njih samih. Država i samo svjetovna vladavina nasilja, proizvoljnosti i strasti, a
crkva ovdje se, dakle, direktno poklapaju ili su jedna pro ona apstraktna suprotnost glavni princip zbiljnosti (vidi §
tiv druge. Različitost obaju područja crkva može dovesti 358), to pripada povijesti. No suviše je slijep i plitak po
do oštre suprotnosti da ona, koja u sebi sadržava apsolutni stupak da se ovaj položaj označi kao istinski primjeren
sadržaj religije, promatra duhovno uopće, time pak i obi ideji. Razvoj je te ideje, naprotiv, kao istinu pokazao to da
čajnosni element kao svoj dio, a državu kao mehanički je duh, kao slobodan i uman, po sebi običajnosan, a istin
aparat za neduhovne, spoljašnje svrhe, sebe kao carstvo ska ideja zbiljska umnost pa da je to ona koja egzistira kao
božje ili u najmanju ruku kao put ili predvorje za to, a država. Nadalje je isto tako proizišlo iz te ideje da običaj-
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 393
nosna istina u ideji za misaonu svijest, kao sadržaj prera da na koljenima moli oproštenje zbog prikaza kopemikov-
đen u oblik općenitosti, opstoji kao zakon - da država skog Sunčeva sistema itd.*
uopće zna svoju svrhu, da je spoznaje i da je s određenom
sviješću i po načelima pokazuje djelom. Kao što je gore Na njenoj strani ima stoga svoje mjesto također i
primijećeno, religija ima pak ono istinito kao svoj općeniti znanost; jer znanost ima isti element oblika kao i država,
predmet, ali kao dani sadržaj koji u svojim osnovnim od njoj je svrha spoznavanje, i to misaone objektivne istine i
ređenjima nije spoznat mišljenjem i pojmovima; isto je ta umnosti. Misaono spoznavanje može, doduše, iz znanja ta
ko odnos individua prema ovom predmetu obaveza koja kođer pasti u mnjenje i rezoniranje na osnovu razloga pa
se osniva na autoritetu, svjedočanstvo vlastitog duha i srca se, obraćajući se običajnosnim predmetima i organizaciji
u kojemu je sadržan moment slobode jest vjera i osjećaj. - države, postaviti u protivurječje spram njihovih načela, i
Filozofski je uvid ono što spoznaje da crkva i država ne to možda također s istim pretenzijama kao što crkva čini
stoje u suprotnosti sadržaja istine i umnosti, nego u razlici za ono njoj svojstveno, da u svom mnjenju i uvjerenju bu
oblika. Ako stoga crkva prelazi na naučavanje (ima i bilo de slobodna kao u umu i pravu subjektivne samosvijesti.
je također crkava koje su imale samo kult te drugih kod Princip tog subjektiviteta znanja gore je (§ 140, primjed.)
kojih je on bio glavna stvar, a naučavanje i obrazovanje bio razmotren; ovamo pripada samo primjedba da, s jed-
svijest samo sporedne stvari) pa se njihovo naučavanje tiče
objektivnih načela misli običajnosnoga i umnoga, onda * Laplace, Darstellung des Weltsystems[Exposition du Systeme du mon-
ona u tom očitovanju neposredno prelazi na područje de, Paris 1796] V knjiga, 4. gl.: »Kad je Galilej objavio otkrića (kod kojih mu je
teleskop bio od pomoći, svjetlosne pojave Venere itd.), pokazao je on ujedno da
države. Prema njenom vjerovanju i njenom autoritetu nad su ona neporecivo dokazala kretanje Zemlje. No predstavu je tog kretanja skup
običajnosnim, pravom, zakonima, institucijama, prema kardinala proglasio heretićkom, a Galilej, njen najpoznatiji branilac, pozvan
njenom subjektivnom uvjerenju, država je, naprotiv, ona pred Inkviziciju i prisiljen da je opozove kako bi izmakao strogom zatvoru. -
koja zna; u njenom principu sadržaj bitno ne ostaje kod Kod tog čovjeka od duha strast je za istinom jedna od najsnažnijih strasti. Gali
lej, uvjeren na osnovu svojih vlastitih promatranja u kretanje Zemlje, dugo je
oblika čuvstva i vjerovanja, nego pripada određenoj misli. vremena mislio na novo djelo, u kojemu je odlučio da razvije sve dokaze za to
Kao što se sadržaj koji po sebi i za sebe bitkuje, javlja u li kretanje. No da bi ujedno izmakao progonu, čija bi žrtva morao biti, izabrao je
ku religije kao poseban sadržaj, kao učenja što su svojstve on sredstvo da ih prikaže u obliku dijaloga između tri osobe: vidi se, dakako, da
na crkvi kao religioznoj zajednici, tako ona ostaju izvan je prednost bila na strani branitelja kopemikanskog sistema; ali kako se Galilej
nije između njih odlučio dajući prigovorima Ptolomejevih pristalica toliko važ
područja države (u protestantizmu nema ni svećenstva, ko nosti koliko je to samo bilo moguće, zato je dakako smio očekivati da neće biti
je bi bilo isključivi Čuvar crkvenog učenja, jer u njemu ne ometan u uživanju mira, što su ga zaslužili njegova visoka starost i njegovi rado
ma laika). Budući da se običajnosna načela i državni pore vi. U svojoj sedamdesetoj godini bio je ponovo pozvan pred Tribunal Inkvizici
dak uopće odvlače na područje religije pa se ne samo da je; zatvorili su ga u zatvor, gdje se zahtijevalo drugo opozivanje njegovih mišlje
nja pod prijetnjom kazne što je određena za heretika, koji je ponovo otpao. Da
du nego i treba da se postave u odnos prema njoj, zato taj na mu je na potpis ova formula zakletve odricanja: »Ja Galilej, što sam se u svo
odnos, s jedne strane, daje religioznu potvrdu državi; s joj sedamdesetoj godini našao osobno pred sudom, klečeći i upravljajući oči na
druge strane državi ostaje pravo i oblik samosvjesne, ob sveto Evanđelje, što ga svojim rukama dotičem, zaklinjem se da proklinjem pro
kletstvom, s čestitim srcem i istinitom vjerom besmislenost, lažnost i heretičnost
jektivne umnosti, pravo da joj pribavi važenje i da protiv učenja ο okretanju Zemlje itd.« Kakav je to bio trenutak vidjeti časnog starca,
tvrdnja koje proizlaze iz subjektivnog lika istine, kakvim poznatog po dugom životu, posvećenom samo istraživanju prirode, kako protiv
se god uvjeravanjem i autoritetom ona obavijala, odgovori uvjerenja svoje vlastite savjesti, na koljenima poriče zakletvom istinu, koju je
tvrdnjama. Budući da je princip njenog oblika kao ono dokazao s uvjerljivom snagom! Sud Inkvizicije osudio ga je na doživotni zatvor.
Godinu dana nakon toga bio je, na zalaganje vojvode od Firence, oslobođen. -
općenito u bitnosti misao, zato se također zbilo da je s nje Umro je 1642. Njegov gubitak žalila je Evropa koja je bila prosvijećena njego
ne strane proizašla sloboda mišljenja i znanosti (a jedna je vim radovima i rasrđena zbog osude koju je donio omraženi Tribunal protiv jed
crkva, šta više, spalila Đordana Bruna, dok je Galileju dala noga tako velikog čovjeka.« [njemački prevod od 1797]
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 393
nosna istina u ideji za misaonu svijest, kao sadržaj prera da na koljenima moli oproštenje zbog prikaza kopernikov-
đen u oblik općenitosti, opstoji kao zakon - da država skog Sunčeva sistema itd.*
uopće zna svoju svrhu, da je spoznaje i da je s određenom
sviješću i po načelima pokazuje djelom. Kao što je gore Na njenoj strani ima stoga svoje mjesto također i
primijećeno, religija ima pak ono istinito kao svoj općeniti znanost; jer znanost ima isti element oblika kao i država,
predmet, ali kao dani sadržaj koji u svojim osnovnim od njoj je svrha spoznavanje, i to misaone objektivne istine i
ređenjima nije spoznat mišljenjem i pojmovima; isto je ta umnosti. Misaono spoznavanje može, doduše, iz znanja ta
ko odnos individua prema ovom predmetu obaveza koja kođer pasti u mnjenje i rezoniranje na osnovu razloga pa
se osniva na autoritetu, svjedočanstvo vlastitog duha i srca se, obraćajući se običajnosnim predmetima i organizaciji
u kojemu je sadržan moment slobode jest vjera i osjećaj. - države, postaviti u protivurječje spram njihovih načela, i
Filozofski je uvid ono što spoznaje da crkva i država ne to možda također s istim pretenzijama kao što crkva čini
stoje u suprotnosti sadržaja istine i umnosti, nego u razlici za ono njoj svojstveno, da u svom mnjenju i uvjerenju bu
oblika. Ako stoga crkva prelazi na naučavanje (ima i bilo de slobodna kao u umu i pravu subjektivne samosvijesti.
je također crkava koje su imale samo kult te drugih kod Princip tog subjektiviteta znanja gore je (§ 140, primjed.)
kojih je on bio glavna stvar, a naučavanje i obrazovanje bio razmotren; ovamo pripada samo primjedba da, s jed-
svijest samo sporedne stvari) pa se njihovo naučavanje tiče
objektivnih načela misli običajnosnoga i umnoga, onda * Laplace, Darstellung des Weltsystems[Exposition du Systeme du mon-
ona u tom očitovanju neposredno prelazi na područje de, Paris 1796] V knjiga, 4. gl.: »Kad je Galilej objavio otkrića (kod kojih mu je
teleskop bio od pomoći, svjetlosne pojave Venere itd.), pokazao je on ujedno da
države. Prema njenom vjerovanju i njenom autoritetu nad su ona neporecivo dokazala kretanje Zemlje. No predstavu je tog kretanja skup
običajnosnim, pravom, zakonima, institucijama, prema kardinala proglasio heretičkom, a Galilej, njen najpoznatiji branilac, pozvan
njenom subjektivnom uvjerenju, država je, naprotiv, ona pred Inkviziciju i prisiljen da je opozove kako bi izmakao strogom zatvoru. -
Kod tog čovjeka od duha strast je za istinom jedna od najsnažnijih strasti. Gali
koja zna; u njenom principu sadržaj bitno ne ostaje kod lej, uvjeren na osnovu svojih vlastitih promatranja u kretanje Žemlje, dugo je
oblika čuvstva i vjerovanja, nego pripada određenoj misli. vremena mislio na novo djelo, u kojemu je odlučio da razvije sve dokaze za to
Kao što se sadržaj koji po sebi i za sebe bitkuje, javlja u li kretanje. No da bi ujedno izmakao progonu, čija bi žrtva morao biti, izabrao je
ku religije kao poseban sadržaj, kao učenja što su svojstve on sredstvo da ih prikaže u obliku dijaloga između tri osobe: vidi se, dakako, da
je prednost bila na strani branitelja kopernikanskog sistema; ali kako se Galilej
na crkvi kao religioznoj zajednici, tako ona ostaju izvan
područja države (u protestantizmu nema ni svećenstva, ko nije između njih odlučio dajući prigovorima Ptolomejevih pristalica toliko važ
nosti koliko je to samo bilo moguće, zato je dakako smio očekivati da neće biti
je bi bilo isključivi Čuvar crkvenog učenja, jer u njemu ne ometan u uživanju mira, što su ga zaslužili njegova visoka starost i njegovi rado
ma laika). Budući da se običajnosna načela i državni pore vi. U svojoj sedamdesetoj godini bio je ponovo pozvan pred Tribunal Inkvizici
dak uopće odvlače na područje religije pa se ne samo da je; zatvorili su ga u zatvor, gdje se zahtijevalo drugo opozivanje njegovih mišlje
nja pod prijetnjom kazne što je određena za heretika, koji je ponovo otpao. Da
du nego i treba da se postave u odnos prema njoj, zato taj na mu je na potpis ova formula zakletve odricanja: »Ja Galilej, što sam se u svo
odnos, s jedne strane, daje religioznu potvrdu državi; s joj sedamdesetoj godini našao osobno pred sudom, klečeći i upravljajući oči na
druge strane državi ostaje pravo i oblik samosvjesne, ob sveto Evanđelje, što ga svojim rukama dotičem, zaklinjem se da proklinjem pro
jektivne umnosti, pravo da joj pribavi važenje i da protiv kletstvom, s čestitim srcem i istinitom vjerom besmislenost, lažnost i heretičnost
učenja ο okretanju Zemlje itd.« Kakav je to bio trenutak vidjeti časnog starca,
tvrdnja koje proizlaze iz subjektivnog lika istine, kakvim poznatog po dugom životu, posvećenom samo istraživanju prirode, kako protiv
se god uvjeravanjem i autoritetom ona obavijala, odgovori uvjerenja svoje vlastite savjesti, na koljenima poriče zakletvom istinu, koju je
tvrdnjama. Budući da je princip njenog oblika kao ono dokazao s uvjerljivom snagom! Sud Inkvizicije osudio ga je na doživotni zatvor.
Godinu dana nakon toga bio je, na zalaganje vojvode od Firence, oslobođen. -
općenito u bitnosti misao, zato se također zbilo da je s nje Umro je 1642. Njegov gubitak žalila je Evropa koja je bila prosvijećena njego
ne strane proizašla sloboda mišljenja i znanosti (a jedna je vim radovima i rasrđena zbog osude koju je donio omraženi Tribunal protiv jed
crkva, šta više, spalila Đordana Bruna, dok je Galileju dala noga tako velikog čovjeka.« [njemački prevod od 1797]
394 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST
395
ne strane, država može biti beskonačno ravnodušna spram
samo s pomoću odvajanja mogla postati ono što je njeno
mnjenja - upravo ukoliko je to samo mnjenje, subjektivni određenje, samosvjesna umnost i običajnost. Isto je tako
sadržaj i stoga, naduvalo se bilo koliko, nema u sebi prave to ono najsretnije Što se crkvi moglo desiti za njenu vlasti
sile i snage - isto kao što slikar koji se na svojoj paleti drži tu slobodu i umnost i što se moglo desiti misli za njenu
triju osnovnih boja može biti ravnodušan spram školske slobodu i umnost.
mudrosti ο sedam osnovnih boja. No s druge strane, mora
država uzeti u zaštitu objektivnu istinu i načela običajnos- Dodatak. Država je zbiljska a njena se zbiljnost sastoji u
nog života spram tog mnjenja loših načela, ukoliko je ono tome da se interes cjeline realizira u posebne svrhe. Zbiljnost je
postalo općim opstankom koji nagriza zbiljnost, bez obzi uvijek jedinstvo općenitosti i posebnosti, rastavljenost općeni
ra koliko formalizam bezuvjetnog subjektiviteta26 uzima za tosti u posebnost koja se pojavljuje kao samostalna, premda se
svoj osnov znanstveno polazište same naučne ustanove nosi i održava samo u cjelini. Ukoliko, ovo jedinstvo ne postoji,
države htio uzdići i okrenuti u pretenziji neke crkve protiv nije nešto zbiljsko, premda bi egzistencija mogla biti prihvaće
nje,* kao što u cjelini država spram crkve, koja iziskuje na. Loša država je ona koja puko egzistira; bolesno tijelo tako
bezgranični i bezuvjetni autoritet, treba obratno da učini đer egzistira ali nema istinski realitet. Ruka koja je zakržljala još
važećim formalno pravo samosvijesti na 27 vlastiti uvid, uv izgleda kao ruka i egzistira a da zbiljski ne postoji; istinska
jerenje u ono i uopće mišljenje ο onome što treba da važi zbiljnost je nužnost: ono sto je zbiljsko u sebi je nužno. Nužnost
kao objektivna istina. rzse sastoji u tome da je cjelina derimirala u razlike pojma i da
Može se još spomenuti jedinstvo države i crkve, od 0V0 derimirano predstavlja jedno čvrsto i postojano određenje
ređenje koje se također u novije vrijeme mnogo pretresalo koje nije mrtvo nego se uvijek proizvodi u razlaganju. Savršenoj
i postavljalo kao najviši ideal. Ako je njihovo bitno jedin državi bitno pripada svijest, mišljenje; država stoga zna šta hoće
stvo jedinstvo istine načela i uvjerenja, onda je isto tako i to zna kao nešto mišljeno. Budući da znanje svoje mjesto ima
bitno da je tim jedinstvom počela posebno da egzistira u državi, ovdje ga ima i znanost a ne u crkvi. Uprkos tome u no
razlika između njih u obliku svijesti. U orijentalnom des- vijim vremenima se mnogo govorilo ο tome da se država treba
potizmu opstoji ono tako često željeno jedinstvo crkve i odvojiti od religije. Država je razvijeni duh i svoje momente iz
države, ali time ne opstoji država - ne samosvjesno, duha nosi na svjetlo svijesti; kroz to da ono što leži u ideji stupa u
jedino dostojno obličje u pravu, slobodnoj običajnosti i predmetnost, država se pojavljuje kao nešto konačno i tako se
organskom razvoju. - Da bi, nadalje, država, kao običaj- pokazuje kao jedna oblast svjetovnosti, dok se religija pokazuje
nosna zbiljnost duha koji sebe zna, počela da opstoji, nuž kao oblast beskonačnosti. Time država izgleda kao ono što je
no je njeno razlikovanje od oblika autoriteta i vjerovanja; podređeno a budući da ono što je konačno ne može postojati za
ali ta razlika nastupa samo ukoliko crkvena strana u sebi sebe, to onda znači da ono ima potrebu za crkvom kao osno
samo počinje da se dijeli; samo je, tako država nad poseb vom. Kao konačno ono nema nikakvog opravdanja i tek kroz
nim crkvama zadobila općenitost misli, princip njihova religiju ono postaje sveto i pripadno onom beskonačnom. Ali
oblika, pa ga dovodi do egzistencije. Da bi se to spoznalo, ovo posmatranje stvari u najvećoj je mjeri jednostrano. Država
mora se znati ne samo što je općenitost po sebi nego što je je svakako bitno svjetska i konačna, ima posebne svrhe i poseb
njena egzistencija. Otuda je utoliko pogrešno da bi bilo ili ne vladavine, ali to da je država svjetska, samo je jedna strana, i
da je bilo za državu odvajanje crkve nesreća, jer je država samo bezduhovnom opažanju država je puko konačna. Jer,
država ima oživljujuću dušu a ovo oživotvorenje je subjektivitet
koji je upravo stvaranje razlika, ali, s druge strane, i održavanje
26 A: »subjektivitet, koji...« u jedinstvu. U religijskom carstvu također postoje razlike i ko-
* Protiv države. - Bilj. red.
27 A: »an«
načnosti. Kaže se da je Bog trojedin: tu su dakle tri određenja
OBICAJNÖST 397
396 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
njem onog posebnog, jer fanatizam je samo u tome da se ne do
puste posebne razlike. Ako se kaže »da pobožnima nije dat ni
čije je jedinstvo tek duh. Ali ako se odavde božanska priroda kakav zakon« onda ovo nije ništa drugo nego iskaz onog fana
shvati konkretno, onda je to slučaj samo kroz razlike. U božjem tizma. Jer pobožnost, ondje gdje stupa na mjesto države, ne mo
carstvu pojavljuju se konačnosti kao i u onom svjetskom, a da je že izdržati ono određeno i razara ga. S tim je jednako u vezi i to
svjetski duh, to znači država, samo konačan, jest jednostrano ako pobožnost dopušta da odlučuje savjest, unutarnjost, i nije
shvatanje jer zbiljnost nije ništa neumno. Loša država je svaka određena razlozima. Ova unutarnjost se ne razvija prema razlo
ko samo svjetska i konačna ali umna država je beskonačna u se zima i ne polaže nikakav račun. Ako dakle pobožnost treba da
bi. Drugo ja kad se kaže da država svoje opravdanje treba da važi kao zbiljnost države, onda su svi zakoni rastureni a zakono-
uzme iz religije. Kao i u religiji ideja je duh u unutarnjosti ćudi, davan je subjektivni osjećaj. Ovaj osjećaj može biti puka samo
ali ista ideja je ona koja sebi daje zbiljnost u državi i sebi u zna volja, a da li je samovolja mora se spoznati samo na osnovu rad
nju i htijenju pribavlja postojanje i zbiljnost. Ako se sada kaže nji; ali ukoliko oni postaju radnjama, zapovijestima, oni dobi
da bi se država morala temeljiti na religiji, to može značiti da vaju oblik zakona, što upravo protivrječi onom subjektivnom
ona mora počivati na umnosti i iz nje proizilaziti. Ali ovaj stav osjećaju. Bog koji je predmet ovog osjećaja mogao bi se također
se može krivo razumjeti tako kao da bi ljudi čiji je duh vezan ne učiniti onim određujućim, ali Bog je opća ideja a u ovom osje
kom neslobodnom religijom, time bili najskloniji poslušnosti. ćaju je ono neodređeno koje u njemu nije sazrelo da odredi ono
Kršćanska religija je, pak, religija slobode. Ona se svakako mo što u državi postoji kao razvijeno. Upravo to da je u državi sve
že izokrenuti na taj način da se kao slobodna preokreće na ne čvrsto i osigurano, jeste šansa protiv samovolje i pozitivnog
slobodnu, pošto je zarobljena praznovjerjem. Ako sada ovo zna mnijenja. Religija kao takva ne smije, dakle, biti ono što uprav
či da individue moraju imati religiju da bi njihov vezani duh u lja.
državi tim više mogao biti podčinjen, onda je to loši smisao sta
va; misli li se da ljudi trebaju uvažavati državu, ovu cjelinu čiji
su oni ogranci, onda se to svakako događa kroz filozofski uvid u
njenu bit; ali ukoliko on nedostaje onda tome može voditi i reli §271.
giozna nastrojenost. Tako država može imati potrebu za religi
jom i vjerom. Ali država se bitno razlikuje od religije time da Politički ustav jest pravo: organizacija države i proces nje
ono šta ona zahtijeva, ima oblik pravne dužnosti i time da je nog organskog života u odnosu prema sebi samoj, u kojemu ona
svejedno u kojoj vrsti ćudi se ona ispunjava. Polje religije je, na svoje momente razlikuje unutar same sebe pa ih razvija u opsto-
protiv, unutarnjost, i kao što bi država, ako bi se pozivala na re janje.
ligiozni način, ugrozila pravo unutarnjosti, tako se crkva, koja Drugo, ona je kao individualitet isključno. Jedno, koje se
djeluje kao država i koja nameće kazne, izvrgava u tiransku reli time odnosi prema drugima, dakle svoje određenje okreće
giju. Treća razlika koja je s time povezana, jeste da je sadržaj re spram spolja i po ovom određenju postavlja svoje opstojeće raz
ligije skriven i ostaje skriven, a time su ćud, osjećanje i predsta like unutar sebe samoga u njihovu idealitetu.
va, tlo na kojem on ima svoje mjesto. Na ovom tlu sve ima for
mu subjektiviteta, a država, naprotiv, ozbiljuje i svojim određe Dodatak. Kao što je iritabilitet u živom organizmu sa
njima daje čvrsto postojanje. Ako bi se sada religiozitet htio uči mom, po jednoj strani nešto unutarnje, ono što pripada organiz
niti važećim u državi, onako kako je uobičajen, da bude na nje mu kao takvom, tako je ovdje odnos prema spoljašnjosti jedan
nom tlu, on bi oborio organizaciju države, jer u državi razlike pravac u unutarnjost. Unutarnja država kao takva jest civilna
imaju širinu uzajamne razdvojenosti; u religiji, naprotiv, sve se vlast, pravac prema vani militarna vlast, ali koja je u državi od
uvijek odnosi na totalitet. Ako bi sada ovaj totalitet htio zahvati ređena strana u njoj samoj. Da se sada obje strane nalaze u rav-
ti sve odnose države, on bi bio fanatizam; on bi htio u svakoj
posebnosti imati cjelinu a to ne bi mogao drugačije nego razara-
398 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 399
noteži, to sačinjava glavnu stvar u nastrojenosti države. Katkada
je civilna vlast posve ugašena i počiva samo na militarnoj vlasti, ređenje koje se s pravom, ukoliko je, naime, bilo shvaćeno
kao u doba rimskih careva i pretorijanaca; katkada, kao u mo u svom pravom smislu, moglo smatrati kao garancija javne
dernim vremenima, vojna vlast proizilazi samo iz civilne vlasti, slobode - predstava ο kojoj, međutim, upravo oni koji
ako su svi građani dužni da budu pod oružjem. misle da valja govoriti iz oduševljenja i ljubavi ništa ne
znaju i ništa ne žele znati; - jer u njoj upravo leži moment
umne određenosti. Princip diobe vlasti sadržava, naime,
bitni moment razlike, realne umnosti; ali kako to apstrak
I. Unutarnje uređenje za sebe tni razum shvaća, leži u tome dijelom krivo određenje me
đusobne apsolutne samostalnosti vlasti, dijelom jednostra
§272. nost da njihov međusobni odnos treba shvatiti kao negati
van, kao međusobno ograničavanje. U ovom razgovoru
Ustav je uman ukoliko država svoju djelotvornost u sebi postaje to neprijateljstvom, strahom od svake što jedna
razlikuje i određuje po prirodi pojma, i to tako da je svaka od proizvodi protiv druge kao protiv nekog zla, s određenjem
tih vlasti sama u sebi totalitet time što u sebi djelotvorno ima i da joj se suprotstavi i da se tim protivuutezima prouzroku
sadržava druge momente, te što oni, budući da izražavaju razli je opća ravnoteža, ali ne živo jedinstvo. Samo samoodre
ku pojma, ostaju upravo u svom idealitetu i sačinjavaju samo đenje pojma u sebi, ne neke druge svrhe i koristi, jest ono
individualnu cjelinu. što sadržava apsolutno postanje različitih vlasti pa je samo
zbog toga državna organizacija kao ono što je u sebi umno
U ustavu je, kao i u samom umu, u novije vrijeme i odraz vječnog uma. - Kako se pojam, a zatim na konkre
ugledalo svjetlo svijeta bezbroj brbljarija, a u Njemačkoj tan način ideja sami po sebi određuju i time apstraktno
su to učinili najbljutavije oni koji su bili uvjereni da najbo postavljaju svoje momente općenitosti, posebnosti i poje-
lje razumiju što je ustav, isključujući čak sve druge, a prije dinačnosti, valja spoznati iz logike - dakako ne one uobi
svega vlade, pa su smatrali da imaju za to neodbacivo ov čajene. Uopće uzimati ono negativno za polazište, te htije
laštenje, jer je trebalo da religija i pobožnost budu temelj nje zla i nepovjerenje spram ovoga uzimati kao prvo, pa iz
svih tih njihovih plitkosti. Nije čudo da je to brbljanje te pretpostavke, koje [kao uslov njihove] djelotvornosti po
28
imalo za posljedicu da su umnim ljudima postale odvratne trebuju samo uzajamne prepreke, karakterizira po misli
riječi um, prosvijećenost, pravo itd., kao i ustav i sloboda; negativni razum, a po uvjerenju nazor ološa (vidi gore §
i valjalo se stidjeti još učestvovanja u razgovoru ο politič 244). Sa samostalnošću vlasti, npr. kako su one bile nazva
kom ustavu. No čovjek se od te prezasićenosti, u najmanju ne - egzekutivne i zakonodavne vlasti - neposredno je po
ruku, može nadati tome da postaje općenitije uvjerenje da stavljeno, kako se to također u velikome vidjelo, rušenje
države, ili ukoliko se država bitno održava, borba da jedna
filozofska spoznaja takvih predmeta ne može proizaći iz vlast sebi podvrgava drugu, čime ona ponajprije prouzro
rezoniranja, iz svrha, razloga i koristi, a još mnogo manje kuje jedinstvo, kakvo god ono inače bilo, spašavajući sa
iz ćudi, ljubavi i oduševljenja, nego samo iz pojma i da bi mo tako ono bitno, opstojanje države.
se oni koji božansko smatraju nepojmljivim a spoznaju is
tinitoga ništavnim poslom morali uzdržati da učešća u raz
govoru. Što oni iz svoje ćudi i svojeg oduševljenja proizvo Dodatak. U državi se ne mora htjeti ništa osim onog što je
de u pogledu neprobavljivih brbljarija ili okrepe, u najma izraz umnosti. Država je svijet koji je sebi napravio duh; on sto
nju ruku ne može imati pretenzije na filozofsku pažnju. ga ima određeni tok koji bivstvuje po sebi i za sebe. Koliko čes-
Od predstava koje kurziraju valja spomenuti u vezi s 28
Lasson: »da se jedinstvo pojmi samo kao djelatnost međusobnih pre
§ 269 one ο nužnoj diobi vlasti države, nadasve važno od- preka«.
400 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST 401
to se ne govori o mudrosti boga u prirodi; ali ne mora se vjero
vati da je fizički prirodni svijet nešto više nego svijet duha, jer b) supsumcija posebnih sfera i pojedinačnih slučajeva
kao što je duh uzvišen iznad prirode tako je država uzdignuta iz pod* opće - upravna vlast;
nad fizičkog života. Država se zato mora poštovati kao nešto ze- c) subjektivitet kao posljednja voljna odluka - kneževska
maljsko-božansko i mora se uvidjeti da ako je teško pojmiti pri vlast, u kojoj su različite vlasti obuhvaćene u individualno je
rodu, neuporedivo teže je shvatiti državu. Od najveće je važnos dinstvo, koje je, dakle, vrhunac i početak cjeline - konstitucio-
ti da smo u novijim vremenima općenito stekli određene nazore nalna monarhija.
ο državi i da smo se veoma zaposlili govorenjem i pravljanjem
ustava. Ali s time još nije gotovo; nekoj umnoj stvari je potreb Izgradnja države u konstitucionalnu monarhiju jest
no da pribavi i um nazora, da se zna šta je bitno i da ono što djelo novijeg svijeta, u kojemu je supstancijalna ideja do
nam pada u oči uvijek ne sačinjava ono bitno. Tako državne vla bila beskonačan oblik. Povijest tog produbljivanja duha
davine svakako moraju biti različite, ali svaka mora po sebi ob svijeta u sebi, ili što je isto, ta slobodna izgradnja, u kojoj
razovati cjelinu i u sebi sadržavati i druge momente. Kada se ideja svoje momente - a to su samo njeni momenti - ot
govori ο različitoj djelotvornosti vlasti, ne mora se pasti u čudo pušta iz sebe kao totalitete, sadržavajući ih upravo time u
višnu zabludu da se ovo razumije tako kao da bi svaka vlast tre idealnom jedinstvu pojma u kojemu opstoji realna umnost
bala za sebe postojati apstraktno, budući da se vlasti, štaviše, - povijest ovog istinskog lika običajnosnog života stvar je
trebaju razlikovati samo kao momenti pojma. Ako, naprotiv, opće svjetske povijesti.
razlike postoje apstraktno po sebi, onda je jasno da dvije samos Stara razdioba uređenja u monarhiju, aristokraciju i
talnosti ne mogu sačinjavati jedinstvo ali svakako moraju proiz demokraciju ima za svoj temelj još nepodijeljeno supstan-
vesti borbu, čime se ili narušava cjelina ili se putem vlasti pono cijalno jedinstvo, koje još nije došlo do svojeg unutarnjeg
vo uspostavlja jedinstvo. Tako je u francuskoj revoluciji zako razlikovanja (razvijene organizacije u sebi) i time do dubi
nodavna vlast čas gutala takozvanu egzekutivnu, čas egzekutiv- ne i konkretne umnosti. Stoga je za ono stajalište starog
na zakonodavnu, pa je ovdje možda neukusno postavljati mo svijeta ova razdioba istinita i ispravna; jer razlika, kao u
ralni zahtjev harmonije. Jer ako se stvar baca na ćud onda se onom još supstancijalnom jedinstvu što u sebi nije napre
svakako uštedio svaki trud; ali ako je običajni osjećaj također dovalo do apsolutnog razvoja, bitno je spoljašnja i pojav
nužan, onda on ne treba iz sebe određivati vladavine država. ljuje se ponajprije kao razlika broja (Enciklop. filozof,
Ono ο čemu se radi jest, dakle, to da budući da su određenja znan. § 82") onih u kojima treba da bude imanentno ono
vlasti po sebi cjelina, sve one u egzistenciji sačinjavaju cijeli po supstancijalno jedinstvo. Ovi su oblici, koji na taj način
jam. Ako se obično govori ο tri vlasti, zakonodavnoj, egzekutiv- pripadaju različitim cjelinama, u konstitucionalnoj monar
noj i sudskoj, onda prva odgovara općenitosti, druga posebnos hiji sniženi do momenata; monarh je jedan; s upravnom
ti, ali sudska nije ono treće pojma, jer njena pojedinačnost leži vlašću nastupaju neki, a sa zakonodavnom vlašću mnoštvo
izvan onih sfera. uopće. No takve prosto kvantitativne razlike, kao što je re
čeno, samo su površne i ne naznačuju pojam stvari. Isto
tako nije bilo podesno kad se u novije vrijeme tako mnogo
govorilo ο demokratskom, aristokratskom elementu u mo
narhiji, jer ta određenja, koja se pri tome misle, upravo
§273.
* U Hoffmeisterovu izdanju (str. 235) stoji namjesto »pod« (unter) »i«
Politička država cijepa se tako u supstancijalne razlike: (und), ali radi se, vjerojatno, ο štamparskoj grešci, jer bi »und« u ovom kontek-
a) vlast da se odredi i utvrdi ono opće - zakonodavna stu bilo besmisleno, a i u Lassonovu (str. 221) i u Gloknerovu (str. 371) izdanju
vlast; na tom mjestu stoji »unter«. - Op. prev.
29
3 izdanje, § 132 - Bilj. njem. izd.
ukoliko su u monarhiji, nisu više nešto demokratsko i aris- cije, jer da je nedostajala vrlina u vođa - te kad on, nada
tokratsku. - Ima predstava ο uređenjima gdje je odozgo lje, dodaje da jača slavoljublje onih čija je ćud za to pod
postavljena samo apstrakcija države što vlada i zapovije obna te gramzljivost svih kad krepost nestane u republici,
da, a ostavlja se neodlučnim i smatra kao sporedno da li pa da onda država, opći plijen, ima svoju snagu u moći ne
na vrhu te države stoji jedan, ili više njih, ili svi. - »Svi ti kih individua i u raspuštenosti svih - onda treba na to pri
oblici«, kaže tako Fichte u svom Prirodnom pravu10, 1. mijetiti da u jednom izgrađenijem stanju društva i u razvo
dio, str. 196. »jesu, ako postoji samo jedan eforat (to je tre ju i oslobađanju moći posebnosti nije dovoljna krepost
bala biti protuteža što ju je on iznašao protiv najviše vlas poglavara države, pa je potreban drugi oblik umnog zako
ti), u skladu s pravom i mogu proizvesti i održati opće pra na nego što je oblik uvjerenja, kako bi time cjelina imala
vo u državi.« - Takav nazor (kao i onaj iznalazak eforata) snagu da se zajedno drži i da se dopusti snagama razvijene
potječe iz ranije napomenute plitkoće pojma ο državi. Pri posebnosti da pruže svoje pozitivno kao i svoje negativno
jednom sasvim jednostavnom stanju društva imaju te razli pravo. Isto tako treba odstraniti krivo razumijevanje, kao
ke, dakako, malo ili nikakvo značenje, kao što Mojsija u da bi time što je u demokratskoj republici uvjerenje kre
svom zakonodavstvu za slučaj da narod traži kralja nije posti supstancijalni oblik, u monarhiji ovo uvjerenje bilo
dodao dalje nikakve izmjene institucija, nego samo zapo proglašeno nepotrebnim ili čak uvjerenjem koje valja od
vijed za kralja da ne treba da bude mnogobrojno njegovo baciti, te uz to kao da bi krepost i zakonski određena dje
konjaništvo, njegove žene, te njegovo zlato i srebro (5. lotvornost u jednoj raščlanjenoj organizaciji bile među
Mojsijeva knjiga, 17, 16 i dalje). - Može se, uostalom, u sobno suprotstavljene i nepomirljive. - Da je u aristokra
jednom smislu, svakako kazati da su također za ideju ona ciji princip umjerenost, donosi sa sobom ovdje započeto
tri oblika ravnodušna (uključujući i monarhijski, u ograni odvajanje javne moći i privatnog interesa, što se ujedno ta
čenom smislu, naime u koji se postavlja pored aristokrat ko neposredno dodiruju da je to uređenje u sebi na pragu
skoga i demokratskoga), ali u suprotnom smislu, jer svi za da neposredno postane najsurovije stanje tiranije ili anar
jedno nisu primjereni ideji u njenom razvoju, te ova ni u hije (neka se pogleda rimska povijest) i da se uništi. -
jednome od njih ne bi mogla postići svoje pravo i zbilj Odatle što Montesquieu čast spoznaje kao princip monar
nost. Stoga je postalo sasvim uzaludno koji bi medu njima hije, već se po sebi nameće da on ne razumije patrijarhal
bio najbolji; - ο takvim oblicima može se govoriti samo nu ili uopće antiknu monarhiju, niti onu koja se razvila do
historijski.- Inače se, međutim, mora i u ovoj stvari, kao i objektivnog ustava, nego feudalnu monarhiju, i to ukoliko
u tako mnogo drugih, priznati duboki Montesquieuov po su odnosi njenog unutarnjeg državnog prava utvrđeni u
gled u njegovu čuvenu navođenju principa tih oblika vla pravnom privatnom vlasništvu i privilegijama individua i
davine31 ali ovo se navođenje, da bi se priznala njegova is korporacija. Budući da se u ovom uređenju državni život
pravnost, ne smije krivo razumjeti. Kao što je poznato, on osniva na privilegiranoj ličnosti čijem je nahođenju pre
navodi kao princip demokracije krepost, jer doista počiva pušten velik dio onoga što mora biti učinjeno za opstoja-
takvo uređenje na uvjerenju kao samo supstancijalnom nje države, ono objektivno tih izvršavanja nije postavljeno
obliku, u kojemu umnost volje, koja po sebi i za sebe bit- u dužnost, nego u predstavu i mnjenje, pa je tako ono što
kuje, u njemu još egzistira. No kad Montesquieu dodaje državu održava, umjesto dužnosti, sama čast.
da je Engleska u sedamnaestom stoljeću dala lijep prizor
da se pokažu kao nemoćni napori za podizanje demokra- Drugo se pitanje lako ukazuje: tko treba da stvori us
tav? Ovo se pitanje čini jasno, ali se ipak pri pobližem raz
30
Grundlage des Nutunechts, 1796 (§ 16)
matranju odmah pokazuje besmislenim. Jer ono pretpos
31
De l'esprit des lois I, 1. III tavlja da ne opstoji nikakav ustav i da je, prema tome, na
26·
404 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBICAJNOST
405
okupu samo neka puka atomistička gomila individua. Ka je, pak, išlo dosta loše. Jer ustav nije neka puka tvorevina: on je
ko gomila, da li s pomoću sebe ili drugih, da li s pomoću rad stoljeća, ideja i svijest onog umnog, ukoliko je ono razvijeno
dobra, misli ili sile, dolazi do ustava, moralo bi njoj ostati u jednom narodu. Stoga ni jedan ustav puko ne stvaraju subjek
prepušteno, jer s gomilom pojam nema nikakva posla. - ti. Ono što je Napoleon dao Špancima bilo je umnije od onoga
Ako ono pitanje međutim, pretpostavlja već opstojeći us što su imali ranije a oni su to ipak odbacili kao nešto njima stra
tav, onda stvaranje znači samo promjenu, a sama pretpos no, budući da još nisu za to obrazovani. Narod prema svom us
tavka jednog ustava sadržava neposredno da se promjene tavu mora imati osjećaj svog prava i svoga stanja, on inače može
mogu zbiti samo na ustavotvoran način. - No uopće je up postojati kao nešto spoljašnje ali nema nikakvog značaja i ni
ravo bitno da se ustav, premda je proizašao u vremenu, ne kakve vrijednosti. U pojedincu se, naravno, često može nalaziti
smatra kao nešto stvoreno; jer on je, naprotiv, biće po sebi potreba i čežnja za boljim ustavom, ali nešto je posve drugo da
i za sebe, koje stoga valja smatrati kao ono božansko i po je cijela masa prožeta jednom takvom predstavom, i to slijedi
stojano, te iznad sfere onoga što je stvoreno. tek kasnije. Sokratov princip moraliteta, unutarnjost, u njego
vim je danima [bio] proizveden ali njegovom postajanju općom
Dodatak. Princip novijeg svijeta uopće je sloboda subjek- samosviješću pripada vrijeme.
tiviteta da se sve bitne strane koje su prisutne u duhovnom tota
litetu, razvijaju dolazeći do svoga prava. Polazeći od ovog staja
lišta jedva se može postaviti uzaludno pitanje koja je forma bo
lja, monarhija ili demokratija. Može se samo reći da su jednos
trane forme svih državnih uređenja koje nisu u stanju da u sebi
podnesu princip slobodnog subjektiviteta i koje ne znaju da od a) Kneževska vlast
govore jednom izobraženom umu. §275.
zatim, prikazuje dostojanstvo monarha kao nešto što je iz koji nije predstavljen ni kao patrijarhalno pleme ni u ne
vedeno ne samo po svom obliku nego i po svom određe razvijenom stanju, u kojemu su mogući oblici demokracije
nju ; naprotiv, njegov je pojam da on ne bude nešto izvede ili aristokracije (vidi ov. primj.), niti inače u nekom proiz
no, nego upravo ono što iz sebe započinje. voljnom i neorganskom stanju, nego koji se umišlja kao u
Stoga se s time najbliže slaže predstava da se pravo sebi razvijen, istinski organski totalitet, u tom je narodu
monarha valja smatrati kao osnovano na božanskom auto-, suverenitet kao ličnost cjeline, a ova u realitetu koji je pri
ritetu, jer je u tome sadržano ono njegovo bezuvjetno. No mjeren njenom pojmu kao osoba monarha.
poznato je kakva su se kriva razumijevanja uz to povezala, Na malo prije zabilježenom stepenu, na kojemu je
i zadaća je filozofskog razmatranja da se pojmi upravo učinjena razdioba uređenja u demokraciju, aristokraciju i
ovo božansko. monarhiju, na stajalištu supstancijalnog jedinstva koje još
Suverenitet naroda može se izreći u smislu da je na u sebi ostaje, koje još nije došlo u sebi do svog beskonač
rod uopće spram spolja nešto samostalno i da sačinjava nog razlikovanja i produbljenja, ne istupa moment po
posebnu državu, kao narod Velike Britanije, ali da narodi sljednje voljne odluke što sama sebe određuje kao ima
Engleske ili Škotske, Irske ili Venecije, Genove, Ceylona nentan organski moment države za sebe u vlastitu zbilj
itd. nisu više suvereni narodi otkada su prestali imati za nost. Uvijek mora, doduše, također i u onim neizgrađenim
sebe vlastite knezove ili vrhovne vlade. - Može se tako ka oblicima države, ili kao u monarhijama koje onamo pripa
zati i ο suverenitetu prema unutra da on rezidira u narodu daju, ili kao što se uzdiže u aristokracijama, a naročito u
ako se samo uopće govori ο cjelini, potpuno isto onako demokracijama, u državnicima, vojskovođama, biti za se
kao što je prije (§ 277, 278) pokazano da državi pripada be opstojeći individualni vrhunac, slučajnošću i posebnom
suverenitet. No suverenitet naroda, uzet kao u suprotnosti potrebom okolnosti; jer svaki postupak i zbiljnost ima
spram suvereniteta koji egzistira u monarhu, jest obični svoj početak i svoje izvođenje u odlučujućem jedinstvu
smisao u kojemu se u novije vrijeme počelo govoriti ο su jednog vođe. No uključen u dalje valjano sjedinjenje vlas
verenitetu naroda - u toj suprotnosti suverenitet naroda ti, mora takav subjektivitet odlučivanja biti djelomice slu
pripada zbrkanim mislila kojima u osnovu leži pusta čajan po svom nastanku i nastupanju, a djelomice uopće
predstava ο narodu. Taj narod, uzet bez svog monarha i podređen; stoga nije negdje drugdje nego s one strane tak
bez raščlanjenosti cjeline koja je s time upravo nužno i ne vih uvjetovanih vrhova moglo ležati nepomiješano, čisto
posredno povezana, jest bezoblična masa - koja više nije odlučivanje, fatum koji odlučuje spolja. Kao moment ide
država i kojoj više ne pripada nijedno od određenja što je moralo je to početi da egzistira, ali hvatajući korijena iz
opstoje samo u cjelini u sebi oblikovanoj, - suverenitet, van ljudske slobode i njenog kruga koji obuhvaća država.
uprava, sud, vlast, staleži ili bilo što drugo. Time što se - Ovdje leži podrijetlo potrebe da se posljednja odluka ο
takvi momenti, koji se odnose na neku organizaciju, velikim stvarima i za važne momente države potraži od
državni život, pojavljuju u jednom narodu, prestaje on biti proročišta, demona (kod Sokrata), iz utrobe životinja, hra
ta neodređena apstrakcija što se u zgoljnoj općoj predstavi ne i leta ptica itd. - odluka koju ljudi, ne shvaćajući još
zove narodom. - Ako se pod suverenitetom naroda razu dubinu samosvijesti i ne došavši još iz čistote supstancijal
mije oblik republike, i to određene demokracije (jer se pod nog jedinstva do tog bitka za sebe - još nisu imali snage
republikom shvaćaju ostale raznolike empirijske mješavi da vide unutar ljudskog bitka. - U demonu Sokratovu (us
ne, koje ionako ne pripadaju filozofskom razmatranju), poredi gore § 138) možemo vidjeti početak da se volja, ko
onda je djelomice gore (kod § 273, u bilješci) rečeno ono ja se prije toga premješta samo s one strane sebe same,
što je potrebno, a djelomice ne može, spram razvijene ide premjestila u sebe spoznavši sebe unutar sebe - početak
je, biti više riječi ο takvoj predstavi. - U jednom narodu slobode koja sebe zna, i time istinske slobode. Ova realna
OBIČAJNOST
412 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 413
sloboda ideje, budući da je ona upravo to, da se dade sva mom njenom pojmu leži određenje prirodnosti, monarh je stoga
kom momentu umnosti njegova vlastita, prisutna samos bitno kao ova individua apstrahiran od svakog drugog sadržaja,
vjesna zbiljnost, jest ona što prema tome, funkciji svijesti a ta je individua na neposredan prirodni način, po prirodnom
dodjeljuje izvjesnost koja određuje sebe samu i koja sači rođenju, određena za čast monarha.
njava vrhunac u pojmu volje. No ovo posljednje samood Ovaj prijelaz od pojma čistog samoodređenja u ne
ređenje može samo utoliko pasti u sferu ljudske slobode posrednost bitka i time u prirodnost čisto je spekulativne
ukoliko ima položaj vrhunca, koji je za sebe izdvojen i uz prirode, njegova spoznaja pripada stoga logičkoj filozofiji.
višen nad svako oposebljavanje i uvjet, jer samo tako ono To je, uostalom, u svemu onaj isti prijelaz koji je uopće
je po svom pojmu zbiljsko. poznat kao priroda volje i proces da se sadržaj iz subjekti
Dodatak. U organizaciji države, ovdje to znači u konstitu- viteta (kao predstavljene svrhe) prevede u opstanak (§ 8).
cionalnoj monarhiji, pred sobom ne moramo imati ništa drugo No osebujni oblik ideje i prijelaza koji se ovdje promatra
nego nužnost ideje u sebi: sva druga gledišta moraju iščeznuti. jest neposredno preobraćanje čistog samoodređenja (jed
Država se mora posmatrati kao velika arhitektonska građevina, nostavnog pojma samoga) u jedno Ovo [ein Dieses] i pri
kao hijeroglif uma koji se pokazuje u zbiljnosti. Sve što se, dak rodni opstanak, bez posredovanja posebnog sadržaja -
le, odnosi samo na korisnost, spoljašnost itd., treba da se isklju (svrhe u postupanju). - U takozvanom ontološkom doka
či u filozofskom razmatranju. Pretstava lako poima da država zu ο opstanku boga isto preobraćanje apsolutnog pojma u
koja je volja koja sebe određuje i koja je savršena volja, sada bitak jest ono što je u novije vrijeme sačinjavalo dubinu
jest ono posljednje sebe-odlučivanje. Ono što je teže jeste da se ideje, a što se u najnovije vrijeme prikazuje kao ono nepoj
ovo »ja hoću« shvati kao ličnost. Time se ne želi reći da monarh mljivo - čime se, međutim, budući da je istina samo jedin-
smije djelovati samovoljno: štaviše, on je važan za konkretni stvo pojma i opstanka (§ 23), odustalo od spoznavanja isti
„sadržaj savjeta, a ako je konstitucija čvrsta onda on više nema ne. Time što svijest razuma nema tog jedinstva u sebi i što
šta da čini nego da potpiše svoje ime. Ali ovo ime je važno: to je ostaje pri rastavljanju obaju momenata istine, priznaje
vrh iznad kojeg se ne može izaći. Moglo bi se reći da je organ ona možda u ovom predmetu još neku vjeru u ono jedin
sko raščlanjivanje već prisutno u lijepoj demokraciji Atene, ali stvo. No time što se smatralo da predstava monarha sas
mi isto tako vidimo da su Grci posljednju odluku uzimali iz po vim pripada običnoj svijesti, razum ovdje utoliko više os
sve spoljašnjih pojava, iz proročanstava, iz utroba žrtvenih živo taje pri svom rastavljanju i posljedicama koje iz toga pro-
tinja, iz krila ptica, i da su se držali prirode kao moći koja ob ističu, svojoj pameti što rezonira te poriče onda da je mo
javljuje i izgovara šta je ljudima dobro. U ovom dobu samosvi ment posljednje odluke u državi po sebi iza sebe (tj. u um
jest još nije došla do apstrakcije subjektiviteta, još nije došla do-, nom pojmu) povezan s neposrednom prirodnošću; odatle
tie da ο onome ο čemu treba odlučiti sam, čovjek mora izgovori ponajprije slijedi slučajnost te veze, a otuda što se apsolut
ti jedno »ja hoću«. Ovo »ja hoću« sačinjava veliku razliku sta na različitost onih momenata tvrdi kao ono umno slijedi,
rog i modernog svijeta i tako svoju vlastitu egzistenciju mora nadalje, neumnost takve veze, tako da se uz to povezuju i
imati u velikoj građevini države. Ali ovo određenje se posmatra
nažalost samo kao spoljašnje i proizvoljno. druge konzekvencije što narušavaju ideju države.
Dodatak. Kada se često protiv monarha tvrdi da ono što
ide preko njega zavisi od slučajnosti, kao što se događa u drža
§280. vi, budući da monarh može biti loše obrazovan, budući da mož
da nije vrijedan da stoji na njenom vrhu i da je besmisleno da
Ovo posljednje sopstvo državne volje je u toj svojoj ap jedno takvo stanje egzistira kao umno, - onda ovdje baš nije ni
strakciji jednostavna i otuda neposredna pojedinačnost, u sa- štavna pretpostaka da se radi ο posebnosti karaktera. U jednoj
414 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 415
savršenoj organizaciji radi se samo ο vrhu formalnog odlučiva niranja pa ona njemu, čiji je karakter ova bezrazložna ne
nja, i jednom monarhu treba samo jedan čovjek koji kaže »Da« posrednost i posljednji bitak-u-sebi [Insichsein], ne daje za
i koji stavlja tačku na I; jer vrh treba biti takav da posebnost ka njegovo obrazloženje njemu imanentnu ideju države, nego
raktera nije ono što je od značaja." Ono šta monarh još ima u nešto izvan njega, jednu od njega različitu misao, možda
ovoj posljednjoj odluci jest nešto što, pripada partikularitetu dobrobit države ili naroda. Iz takvog određenja može, da
kojega se to ne smije ticati. Svakako mogu postojati stanja u ko kako, slijediti s pomoću terminusa mediusa nasljednost,
jima ovaj partikularitet nastupa sam, ali tada država još nije po ali ono dopušta druge mediuse terminuse i time druge za
tpuno izobražena ili još nije dobro konstruirana. U nekoj dobro ključke - pa valja samo imati na umu kakvi su se zaključci
uređenoj monarhiji, zakonu samom pripada objektivna strana, a izvukli iz te dobrobiti (salut du peuple). - Stoga i smije sa
monarh mu treba pridodati samo ono subjektivno »Ja hoću«. mo filozofija misaono razmatrati to veličanstvo, jer svaki
drugi način istraživanja, a ne onaj spekulativni beskonač
ne, u sebi samoj zasnovane ideje ukida po sebi i za sebe
prirodu veličanstva. Lako se pričinja da je izborna država
§281. najprirodnija predstava, tj. ona je najbliža plitkosti misli;
budući monarh treba da se brine za stvar i interese naroda,
Oba momenta u svojem nepodijeljenom jedinstvu, po zato bi također moralo biti prepušteno izboru naroda ko
sljednje bezrazložno sopstvo volje i time tako bezrazložna egzis me on želi staviti u dužnost brigu za svoju dobrobit, i sa
tencija, kao određenje prepušteno prirodi - ova ideja onog pro- mo iz tog stavljanja u dužnost nastaje pravo upravljanja.
izvoljnošću nepokrenutoga sačinjava veličanstvo monarha. U Ovaj nazor, kao i predstave ο monarhu kao najvišem či
tom jedinstvu leži zbiljsko jedinstvo države, koje je samo tom novniku države, predstave ο ugovornom odnosu između
svojom unutarnjom i spoljašnjom neposrednošću izuzeto iz mo,- njega i naroda itd. polazi od volje kao nahođenja, njnjenja
gućnosti da bude povučeno u sferu posebnosti, njene proizvolj i proizvoljnosti mnogih - od određenja koje, kao što je
nosti, svrha i nazora da bude izuzeto iz borbe fakcijä protiv fak- odavna razmotreno, u građanskom društvu važi kao prvo
cijä oko prijestolja, te slabljenja i razbijanja državne sile. ili, štaviše, sebe samo želi učiniti važećim, ali nije ni prin
cip porodice, a još manje države, pa uopće stoji nasuprot
Pravo koje se stječe rođenjem i nasljedno pravo sači ideji običajnosti. - Da je izborna država, naprotiv, najloši
njavaju temelj legitimiteta, ne kao temelj pukog pozitiv ja institucija, proizlazi za rezoniranje već iz posljedica ko
nog pava, nego ujedno u ideji. - Da je čvrsto utvrđenim je se za nju, uostalom, pojavljuju samo kao nešto moguće i
nasljeđivanjem prijestolja, tj. prirodnom sukcesijom, one vjerojatno, ali uistinu bitno leže u ovoj instituciji. Po priro
mogućena borba stranaka u slučaju upražnjenosti prijesto di odnosa, naime, da je u izbornoj državi partikularna vo
lja, jest strana koja je s pravom odavna učinjena važećom lja ona koja posljednja odlučuje, ustav postaje izbornom
za njegovu nasljednost. Ova je strana ipak samo posljedi kapitulacijom, tj. državne vlasti na diskreciju partikularne
ca, a učinjena razlogom, povlači veličanstvo u sferu rezo- volje, odakle proizlazi pretvaranje posebnih državnih vlas
ti u privatno vlasništvo, slabljenje i gubljenje suverentiteta
33
U drugom izdanju ovo mjesto glasi: »U jednoj potpunoj organizaciji države, a time njeno unutarnje raspadanje i spoljašnje ru
države, radi se samo ο vrhu formalne odluke i ο prirodnoj čvrstini protiv strasti. šenje.
Stoga se sa nepravom od monarha zahtijeva objektivno svojstvo: on treba samo
da kaže Da i da stavi tačku na I. Jer vrh treba da bude takav da posebnost ka
raktera nije ono što je značajno. Ovo određenje monarha je umno jer je primje Dodatak. Ako želimo shvatiti ideju monarha, onda se ne
reno pojmu; ali budući da se ono teško može shvatiti, često se događa da se ne možemo zadovoljiti time da kažemo da je Bog postavio kralje
uviđa umnost monarhije. Monarhija mora u samoj sebi biti čvrsta, i šta mo va, jer je on napravio sve pa i ono najlošije. 1 sa gledišta koristi
narh...«
416 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 417
se ne dolazi daleko pa se uvijek nanovo mogu pokazivati nedos (§§ 95 do 102) sreli, i to da se odrede kao najviša zločinstva, [kao
taci. Jednako malo pomaže ako monarha posmatramo kao pozi i] posebni način postupanja [protiv njih] ltd.*.
tivno pravo. Da imam vlasništvo jest nužno ali ovaj posebni po
sjed je slučajan pa se onda javlja i pravo da jedan mora stajati Dodatak. Pomilovanje je oprost kazne koje ipak ne ukida
na vrhu, ako se pravo posmatra kao apstraktno i pozitivno. Ali pravo. Ono štaviše, ostaje a pomilovani je i sada kao i prije zlo
ovo pravo postoji po sebi i za sebe kao potreba koja se osjeća i činac; milost ne kazuje da on nije počinio nikakav zločin. Ovo
kao potreba stvari. Monarsi se baš ne odlikuju tjelesnom sna ukidanje kazne može se dogoditi kroz religiju jer se ono što se
gom ili duhom, a ipak milioni dopuštaju da oni njima vladaju. dogodilo može od duha u duhu učiniti onim što se nije dogodi
Ako sada kažemo da su ljudi dopustili da se upravlja protiv nji lo. Ali ukoliko se ovo događa u svijetu, ono svoje mjesto ima sa
hovih interesa, svrha, namjera, onda je ovo besmisleno jer ljudi mo u veličanstvu i može pripadati samo bezrazložnoj odluci.
nisu tako glupi: to je njihova potreba, to je unutarnja moć ideje
koja ih same na to prisiljava protiv njihove prividne svijesti i od
ržava u ovom odnosu. Ako tako monarh nastupa kao vrh i kao
dio ustava, onda se mora reći da jedan narod koji je pokoren, u §283.
ustavu nije identičan sa knezom. Ako se u nekoj provinciji, ko
jom se zavladalo u ratu, dogodi ustanak, onda je to nešto drugo Ono drugo što je sadržano u kneževskoj vlasti moment je
nego pobuna u nekoj dobro organiziranoj državi. Oni koji su posebnosti ili određenog sadržaja i njegove supsumcije pod op
porobljeni, ustankom nisu protiv njihovih kneževa, oni ne vrše će. Ukoliko to počne posebno da egzistira, najviši savjetodavni
nikakav zločin protiv države, jer sa gospodarom oni nisu u sklo položaj i individue su ono što monarhu donose na odlučivanje
pu ideje, nisu u unutarnjoj nužnosti ustava, - postoji samo ugo sadržaj tekućih državnih poslova ili zakonskih određenja - koja
vor a nikakav državni savez. »Je ne'suis pas votre prince, je suis postaju nužna iz opstojećih potreba - s njihovim objektivnim
votre maitre«, odvratio je Napoleon izaslanicima Erfurćana. stranama, razlozima odluke, zakonima koji se na to odnose,
okolnostima itd. Odabiranje individua za ovaj posao, kao i nji
hovo odstranjivanje, budući da one imaju posla s neposrednom
osobom monarha, pada u njegovu neograničenu proizvoljnost.
§ 282.
me države (§ 256), imaju svoju upravu u korporacijama (§ 251) stojnika onima koji treba da im budu podređeni, njihova
zajednica i ostalih zanimanja i staleža, te njihovih poglavarsta- raznovrsnija ovisnost itd. No ova vlastita sfera može se
va, starješina, upravitelja i tome slično. Ukoliko su ti poslovi, za smatrati kao prepuštena momentu formalne slobode, gdje
koje se oni brinu, s jedne strane, privatno vlasništvo i interes tih vlastito spoznavanje, zaključivanje i izvođenje, kao i male
posebnih sfera, pa se s te strane njihov autoritet osniva također strasti i uobražavanja imaju svoje poprište da se pokažu -
na povjerenju njihovih staleških drugova i građanstva, a s druge i to utoliko više ukoliko je za ono općenitije države manje
strane moraju ti krugovi biti podređeni višim interesima države, važan sadržaj posla, koji se time kvari, manje dobro, muč-
utoliko će za popunjenje tih mjesta proizaći općenito miješanje nije obavlja itd. te ukoliko mučno ili glupo staranje za ta
izbora tih interesenata i neke više potvrde tih određenja. kav tričav posao po sebi više stoji u direktnom odnosu
prema zadovoljenju i mnjenju ο sebi što se iz toga crpe.
§289.
§290.
Pridržavati se općeg interesa države i pridržavati se onoga
zakonskoga u tim posebnim pravima, te svoditi ih na ono, zahti U poslu upravljanja nalazi se istovremeno podjela rada (§
jeva staranje s pomoću poslanika upravne vlasti, egzekutivnih 198). Organizacija oblasti ima utoliko formalnu, ali tešku zada
državnih činovnika i viših savjetodavnih, utoliko kolegijalno ću da se odozdo gdje je građanski život konkretan ovaj upravlja
konstituiranih nadleštava, koja se sastaju u najvišim vrhovima, na konkretan način, ali da je taj posao podijeljen na svoje ap
koji se dotiču monarha. straktne grane, s kojima postupaju posebne oblasti kao različita
središta, čija se djelotvornost prema dolje, kao i u najvišoj up
Kako je građansko društvo poprište individualnog ravnoj vlasti, ponovo stapa u konkretan pregled.
privatnog interesa svih protiv svih, tako ovdje opstoji kon
flikt tog interesa sa zajedničkim posebnim poslovima, te Dodatak. Glavna tačka ο kojoj se radi u upravnoj vlasti je
konflikt ovih poslova zajedno s onim interesom protiv vi podjela poslova: ona se tiče prijelaza od onog općenitog u ono
ših gledišta i naredaba države. Duh korporacije, koji se posebno i pojedinačno a njene poslove treba razdvojiti na razli
stvara u ovlaštenju posebnih sfera, prelazi u sebi samome čite ogranke. Ali ono što je teško jest to da se oni prema gore i
ujedno u duh države time što mu je država sredstvo održa prema dolje ponovo spajaju. Jer, policijska i sudska vlast, na
vanja posebnih svrha. Ovo je tajna patriotizma građana s primjer, se doduše razilaze ali se ponovo susreću u nekom po
te strane što oni državu znaju kao svoju supstanciju, jer slu. Izvještaj koji se ovdje primjenjuje često se sastoji u tome da
ona održava njihove posebne sfere, njihovo ovlaštenje i se imenuje državni kancelar, predsjednik vlade, ministarski sav
autoritet, kao i njihovo blagostanje. U duhu korporacije, jet, da bi se time pojednostavila vrhovna uprava. Ali time tako
budući da on neposredno sadržava ukorijenjenost poseb đer sve će opet polaziti odozgo i od ministarske vlasti a poslovi
noga u opće, jest utoliko dubina i snaga države što ih ona će, kako se kaže, biti centralizirani. Sa ovim je povezana najveća
ima u uvjerenju. Upravljanje poslovima korporacije s po lakoća, brzina, djelotvornost za ono šta se treba događati za op
moću njihovih vlastitih predstojnika - budući da oni, do će državne interese. Ova uprava bila je uvedena u francuskoj re
duše, poznaju i imaju pred sobom svoje vlastite interese i voluciji, razrađena u Napoleona i danas još postoji u Francus
poslove, ali nepotpunije vezu udaljenijih uvjeta i opća gle koj. Tome nasuprot, Francuskoj nedostaju korporacije i komu
dišta - bit će često nevjesto, osim što tome pridonose dalje ne, to znači krugovi u kojima se susreću posebni i opći interesi.
okolnosti, npr. bliži privatni dodiri i ina jednakost pred- U srednjem vijeku ovi su krugovi svakako dobili isuviše veliku
422 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST
423
samostalnost, bili su države u državi i ponašali su se kruto kao
za sebe postojeće korporacije; ali ako ovo i ne mora biti slučaj, §293.
ipak se može reći da u zajednicama leži jedinstvena snaga drža
va. Ovdje vlada udara na opravdane interese koje mora respek Posebni poslovi države koje monarhija predaje oblastima
tirati i ukoliko administracija takvim interesima može biti samo sačinjavaju jedan dio objektivne strane suvereniteta, koji se na
korisna, ali ih mora i nadzirati, individua nalazi zaštitu ostvare lazi u monarhu; njihova određena razlika isto je tako dana pri
nja svojih prava, pa se tako njen partikularni interes povezuje sa rodom stvari; pa kako je djelatnost oblasti ispunjavanje dužnos
održanjem cjeline. Od izvjesnog vremena organizacija je uvijek ti, tako je njihov posao također pravo koje je uzeto iz slučajnos
postavljana odozgo a ovo organiziranje je bilo glavno nastoja ti.
nje, ali ono niže, ono masovno cjeline je manje ili više lako puš
teno kao neorgansko; a ipak je od najveće važnosti da to posta
ne organskim, jer samo tako je ono moć, vlast, inače je samo go §294.
mila, mnoštvo raspršenih atoma. Opravdana vlast postoji samo
u organskom stanju posebnih sfera. Individua koja je suverenim aktom (§ 292) vezana uz je
dan službeni poziv upućena je na svoje ispunjavanje dužnosti,
ono supstancijalno svog odnosa, kao na uvjet ove veze u kojoj
§291. individua kao posljedicu tog supstancijalnog odnosa nalazi
imovinu i osigurano zadovoljstvo svoje posebnosti (§ 264), te os
Poslovi su upravljanja objektivne, za sebe po svojoj sup lobođenje svojeg spoljašnjeg položaja i službene djelatnosti od
stanciji već odlučene prirode (§ 287), pa treba da se izvode i oz- ine subjektivne ovisnosti i utjecaja.
biljuju s pomoću individua. Između poslova upravljanja i indi Država ne računa na samovoljna, proizvoljna djela
vidua ne opstoji nikakva neposredna prirodna veza, individue (npr. pravosuđe što su ga vršili vitezi lutalice), upravo zato
stoga nisu određene za njih prirodnom ličnošću i rođenjem. što su proizvoljna i samovoljna, pridržavajući za sebe izvo
Kao njihovo određenje za te poslove objektivni je moment đenje djela po subjektivnim nazorima, isto kao i proizvolj
spoznaja i dokaz njihove sposobnosti - dokaz koji državi osigu no neizvršavanje i izvođenje subjektivnih svrha. Drugi ek
rava njenu potrebu i kao jedini uvjet ujedno svakom građaninu strem prema vitezu lutalici bio bi u pogledu državne služ
osigurava mogućnost da se posveti općem stanju. be ekstrem državnog sluge, koji bi bio vezan uz svoju služ
bu prosto po nuždi, bez istinske dužnosti i isto tako bez
prava. - Državna služba zahtijeva, štaviše, žrtvovanje sa
§292. mostalnog i proizvoljnog zadovoljavanja subjektivnih
svrha dajući upravo time pravo da se ono nađe u djelu ko
Subjektivna strana, da se ova individua između više njih - je je primjereno dužnosti, ali samo u njemu. U tome leži s
kojih, budući da ovdje ono objektivno ne leži u genijalnosti te strane povezanost općeg i posebnog interesa, koja sači
(kao npr. u umjetnosti), nužno ima neodređeno više, među koji njava pojam i unutarnju čvrstoću države (§ 260). - Službe
ma davanje prvenstva nije ništa apsolutno odredljivo - izabere i nički odnos također nije nikakav ugovorni odnos (§ 75),
imenuje za neki položaj i opunomoći za vođenje jednog posla, premda opstoji dvostruka suglasnost i izvršavanje obiju
ova veza individue i službe, kao dviju za sebe međusobno uvijek strana. Službenik nije pozvan za neko pojedinačno izvrša
slučajnih strana, pripada kneževskoj vlasti, kao i najsuverenijoj vanje službe kao opunomoćenik, nego stavlja u ovaj odnos
državnoj vlasti koja odlučuje. glavni interes svoje duhovne i posebne egzistencije. Isto
424 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBICAJNOST 425
tako nije to po svom kvalitetu spoljašnja, samo posebna trola odozgo s te strane postiže nepotpunije svoju svrhu,
stvar koju bi on imao da izvršava i koja bi njemu bila po koja također u zajedničkim interesu činovnika kao staleža
vjerena, vrijednost je jedne takve stvari kao ono unutarnje koji se zbija protiv potčinjenih i protiv pretpostavljenih,
različita od njene spoljašnjosti pa se još ne povređuje pri može naći teškoće, čije otklanjanje - naročito kod uglav
neizvršavanju stipuliranoga (§ 77). No ono što državni nom inače još nesavršenih institucija - zahtijeva i oprav
službenik treba da izvršava jest, onako kako je to nepos dava više miješanje suvereniteta (kao npr. Fridrika II u oz
redno, vrijednost po sebi i za sebe. Nepravo neizvršava loglašenom slučaju Müllera Arnolda).
njem ili pozitivnom povredom (postupak koji je suprotan
službi, a to su i jedno i drugo) stoga je povreda samog op
ćeg sadržaja (uspor. § 95, negativno beskonačni sud), a §296.
stoga prijestup ili također zločinstvo. - Osiguranim zado
voljavanjem posebnih potreba otklonjena je spoljašnja ne No da nestrastvenost, pravednost i blagost ponašanja po
volja, koja može izazvati da se sredstva za to potraže na ra stane običajem, stoji u vezi djelomice s direktno običajnosnim*
čun službene djelatnosti i dužnosti. U općoj državnoj vlas i misaonim obrazovanjem, koje s onim što uvježbavanje takoz
ti nalaze oni koji su opunomoćeni za njene poslove zaštitu vanih znanja ο predmetima te sfere - potrebna poslovna vježba,
spram druge subjektivne strane, spram privatnih strasti zbiljski rad itd. - ima u sebi mehaničkoga, održava ravnotežu;
onih kojima se upravlja i čiji se privatni interes itd. napro veličina je države glavni moment kojim se isto tako slabi važ
tiv vrijeđa pridavanjem važnosti onome općemu. nost porodičnih i drugih privatnih veza, kao što i osveta, mržnja
i druge takve strasti postaju nemoćnije i time tuplje; u bavljenju
s velikim interesima, koji opstoje u velikoj državi, propadaju za
sebe te subjektivne strane i stvara se navika općih interesa, na
§295. zora i poslova.
podarenja time što se poznavanje prava sakrilo u učenost i zahtijevali garanciju za nju od pokrajina i pokrajinskih skupšti
strani jezik, a poznavanje pravnog postupka u zamršeni na i tako je upleli u način postojanja imovine nad kojom sad vi
formalizam. še nisu imali dispoziciju. Na sličan način je ranije car bio sudac
i lutao je carstvom izričući pravo. Kroz puko prividno napredo
Dodatak. U srednjem staležu kojemu pripadaju državni vanje obrazovanja postalo je krajnje nužno da car sve više i više
službenici, jest svijest države i istaknuto obrazovanje. Stoga on ovu sudačku službu prepušta drugima, pa se tako napravio pre-
čini i njen temeljni stub u odnosu na pravičnost i inteligenciju. laz sudske vlasti od osobe kneza na kolegije. Tako je, dakle, da
Država u kojoj ne postoji srednji stalež, stoga još ne stoji ni na lje obrazovanje nekog stanja prividno mirno i neprimjetno. Na
kakvom visokom stupnju. Tako je, na primjer, u Rusiji koja ima kon dugog vremena ustav na ovaj način dolazi do jednog posve
jednu robovsku masu i drugu koja vlada. Jedan od glavnih inte drugog stanja nego ranije.
resa države jest da se obrazuje ovaj srednji stalež, ali ovo se mo
že dogoditi samo u organizaciji koja je onakva kakvu smo je vi
djeli, naime pomoću ovlaštenja posebnih krugova koji su rela
tivno nezavisni, i kroz jedan svijet službenika čija se samovolja §299.
lomi na onima koji su ovlašteni na taj način. Djelovanje prema
općem pravu i navika ovog djelovanja je posljedica suprotnosti Ovi se predmeti u pogledu individue određuju pobliže s
koju obrazuju za sebe samostalni krugovi. dvije strane: a) kakvu korist one imaju s pomoću države i što
imaju da uživaju i β) što one njoj treba da čine. Pod onim su
obuhvaćeni privatnopravni zakoni uopće, prava zajednica i kor
poracija i sasvim općenite ustanove, te indirektno (§ 298) cjelina
c) Zakonodavna vlast ustava. No ono što treba da se čini može se samo time što se to
reducira na novac kao egzistentnu opću vrijednost stvari i djela,
odrediti na pravedan način i ujedno tako da posebni poslovi i
§298. službe koje može da izvrši pojedinac idu posredovanjem njego
ve proizvoljnosti.
Zakonodavna vlast tiče se zakona kao takvih ukoliko po
trebuju dalje određivanje, te unutarnjih poslova koji su po svom Što je predmet općeg zakonodavstva i što treba da
sadržaju posve općeniti. Ova je vlast sama dio ustava, koji joj je bude prepušteno određenju administrativnih oblasti i re
pretpostavljen, a utoliko po sebi i za sebe leži izvan njenog di guliranju uprave uopće, dade se, doduše, općenito tako
rektnog određivanja, ali se dalje razvija u usavršavanju zakona i razlikovati da u prvo pripada samo ono što je po sadržaju
u progresivnom karakteru općih upravnih poslova. posve općenito, zakonska određenja, a u drugo posebnost,
te vrsta i način egzekucije. No to razlikovanje nije potpu
Dodatak. Ustav mora po sebi i za sebe biti na čvrstom tlu no određeno već zbog toga što zakon, da bi bio zakon a ne
na kojemu stoji zakonodavna vlast i on stoga ne mora biti tek puka zapovijest uopće (kao: »ne ubij«, uspor. s bilj. k §
sačinjen. Ustav dakle jest, ali on isto tako bitno postaje, to zna 140, s. 131. itd.), mora u sebi biti određen; ali što je on od
či, on napreduje u obrazovanju. Ovo napredovanje jedno je mi ređeniji, utoliko se njegov sadržaj više približava sposob
jenjanje koje je neupadljivo i nema formu promjene. Kad je, na nosti da se takav kakav jest izvrši. Međutim, određenje ko
primjer, imovina kneževa i njihovih porodica u Njemačkoj naj je bi išlo tako daleko ujedno bi zakonima dalo empirijsku
prije bila privatno dobro i kada se, pak, bez borbe i otpora pre stranu koja bi u zbiljskom izvršavanju morala biti pod
tvorila u državno dobro, to znači u državnu imovinu, to je došlo vrgnuta promjenama, što bi naškodilo karakteru zakona.
otuda što su kneževi osjetili potrebu nedjeljivosti dobara i što su U samom organskom jedinstvu državnih vlasti leži da je to
428 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST
429
jedan duh koji utvrđuje ono opće, te da ga on dovodi i iz time na vidjelo stavljen respekt pred subjektivnom slobodom da
vodi do njegove određene zbiljnosti. - U državi prije sve se nekoga može uzeti u onome u čemu on može biti uzet.
ga može udariti u oči da od mnogih vještina, dobara, dje
latnosti, talenata i beskonačno raznolikih živih moći, koje
u njima leže i koje su ujedno povezane s uvjerenjem, drža
va ne zahtijeva neko direktno izvršavanje, nego traži za se §300.
be samo jednu moć, onu što se javlja kao novac. - Djela
koja se odnose na obranu države od neprijatelja pripadaju U zakonodavnoj su vlasti kao totalitetu prije svega djelot
tek dužnosti idućeg odjeljka. No uistinu novac nije poseb vorna dva druga momenta: monarhijski, kao onaj kojemu pripa
na moć pored drugih, nego je on njihova općenitost, ukoli da najviša odluka - upravna vlast kao savjetodavni moment, s
ko one sebe proizvode u spoljašnjost opstanka, u kojoj se konkretnim poznavanjem i pregledom cjeline u njenim mnogos
mogu shvatiti kao stvar. Samo na ovom najspoljašnijem trukim stranama i zbiljskim načelima, koja su se u tome ustalila,
vrhuncu moguća je kvantitativna određenost i time pra kao i s poznavanjem potreba poglavito državne vlasti, - konač
vednost i jednakost djela. - Platon daje u svojoj Državi da no staleški element.
starješine dodjeljuju individue posebnim staležima i da im
Dodatak. Pogrešnim shvatanjima države pripada i to da se
određuju njihove posebne poslove (uspor. § 185. bilj.); u član vlade, kao što čini konstituirajuća skupština, želi isključiti
feudalnoj monarhiji morali su vazali isto tako izvršavati od zakonodavnih tijela. U Engleskoj ministri moraju biti člano
neodređene službe, ali također u njihovoj posebnosti, npr. vi parlamenta a ovo je ispravno utoliko što članovi vlade trebaju
sudsko zvanje itd.; radovi na Orijentu, u Egiptu za ogrom stajati u vezi a ne u suprotnosti sa zakonodavnom vlašću. Pred
ne arhitekture itd. isto su tako posebnog kvaliteta itd. Tim
odnosima nedostaje princip subjektivne slobode da je sup- stava takozvane nezavisnosti vlasti u sebi nosi temeljnu zabludu
stancijalno činjenje individue, koja je u takvim poslovima, nezavisne vlasti ipak trebaju ograničavati jedna drugu. Ali kroz
po svom sadržaju, ionako posebnost, posredovano njenom ovu nezavisnost ukida se jedinstvo države, koje treba zahtijevati
posebnom voljom; - pravo koje je moguće samo s pomo prije svega.
ću zahtjeva izvršavanja u obliku opće vrijednosti i koje je
osnov što je prouzrokovao taj preobražaj.
§301.
Dodatak. Dvije strane ustava odnose se na prava i poslove
individua. Što se tiče poslova, oni se gotovo svi reduciraju na
novac. Vojna dužnost sada je gotovo jedini lični posao. U rani Staleškom je elementu određenje da opća stvar ne samo
jim vremenima ono konkretno individua daleko više se uzimalo po sebi nego i za sebe, tj. da u njoj dođe do egzistencije moment
u obzir a one su pozivane na rad prema njihovoj umješnosti. formalne slobode, javna svijest kao empirijska općenitost nazo
Kod nas država kupuje ono što joj treba a ovo se najprije može ra i misli mnogih.
pojaviti kao apstraktno, mrtvo i bezdušno, pa može izgledati Izraz: mnogi οίπολλοί označuje empirijsku općeni
kao da bi država pala budući da se zadovoljava apstraktnim po tost ispravnije nego onaj uobičajeni: svi. Jer ako će se reći
slovima. Ali u principu nove države leži to da je sve što indivi da se po sebi razumije kako se prije svega pod tim svi, u
dua čini, posredovano njenom voljom. Ali pravednost jednakos najmanju ruku, nije mislilo na djecu, žene itd., onda se ti
ti može daleko bolje biti ostvarena novcem. Onaj ko je talenti me još više po sebi razumije da nije trebalo upotrebljavati
ran bio bi inače više oporezovan nego onaj ko talenta nema, ka sasvim određen izraz: svi, gdje je riječ još ο nečemu sas
da bi se radilo ο konkretnoj sposobnosti. Sada je, pak, upravo vim neodređenome. - Uopće kruži tako neizrecivo mnogo
OBICAJNOST
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL 431
neispravnih i krivih predstava i izreka ο narodu, ustavu i svrsi. Što se, prema tome, uopće tiče garancije koja naroči
staležima da bi bila uzaludna muka htjeti ih prikazati, ras to treba da leži u staležima, i svaka druga državna institu
praviti i ispraviti. Predstava koju prosta svijest prije svega cija dijeli to s njima da bude garancija javne dobrobiti i
obično ima pred sobom ο nužnosti ili korisnosti konkuren umne slobode, a medu njima opstoje insititucije kao što su
cije staleža otprilike je prvenstveno ta da bi poslanici iz suverenitet monarhov, nasljednost prijestolja, sudsko us
naroda, ili čak narod, najbolje morali razumjeti ono što trojstvo itd., u kojima ta garancija leži još u mnogo jačem
njemu najbolje služi, i da on nesumnjivo ima najbolju vo stupnju. Osebujno pojmovno određenje staleža valja stoga
lju za to najbolje. Što se tiče prvoga, to je mnogo više slu tražiti u tome što u njima subjektivni moment opće slobo
čaj da riječ narod, ukoliko se njome označuje poseban dio de, vlastiti uvid i vlastita volja sfere, koja je u ovom prika
članova jedne države, izražava dio koji ne zna što hoće. zu nazvana građanskim društvom, počinje egzistirati u od
Znati što se hoće, te, još više, što hoće po sebi i za sebe bit- nosu prema državi. Da je ovaj moment određenje ideje
kujuća volja, um, jest plod dublje spoznaje i uvida, što up razvijene do totaliteta, ova unutarnja nužnost, koja se ne
ravo nije stvar naroda. - Jamstvo, koje u staležima leži za smije zamijeniti sa spoljašnjom nužnošću i korisnošću, sli
ono opće najbolje i za javnu slobodu, ne nalazi se, kad se jedi, kao svuda, iz filozofskog gledišta.
malo razmisli, u njegovu posebnom uvidu - jer najviši
državni činovnici imaju nužno dublji i sveobuhvatniji uvid Dodatak. Položaj uprave prema staležima ne treba biti bit
u prirodu ustanova i potreba države, kao i veću vještinu i no neprijateljski, a vjera u nužnost ovog neprijateljskog odnosa
naviku za te poslove, pa mogu bez staleža činiti ono najbo tužna je zabluda. Uprava nije nikakva partija kojoj je suprot
stavljena druga, tako da bi obje trebale mnogo izgubiti i iscrpiti
lje, kao što također na staleškim skupštinama neprestano se, a ako neka država dođe u jedno takvo stanje onda je to ne
moraju činiti najbolje - nego ono leži djelomice, dakako, sreća i ne može se računati kao zdravlje. Nadalje, poreze koje
u nekom dodatku uvida poslanika, poglavito u djelovanje odobravaju staleži ne treba smatrati poklonom koji se daje drža
činovnika koji stoje podalje od nadzora viših mjesta i na vi, nego oni se odobravaju kao ono najbolje samih onih koji da
ročito u prijekim i specijalnim potrebama i oskudicama ju pristanak. Ono šta sačinjava osebujni značaj staleža jeste da
što ih imaju pred sobom u konkretnom zoru, a djelomice država time stupa u subjektivnu svijest naroda i da počinje sud
da se u onom djelovanju što ga dovodi sa sobom cenzura jelovati u njoj.
mnogih, i to javna cenzura koju treba očekivati, već unap
rijed upotrijebi najbolji uvid u poslove i planove, koje tre
ba predočiti pa da se urede u skladu samo s najčistijim
motivima - prinuda, koja je isto tako djelotvorna za same §302.
članove staleža. No što se tiče posebno dobre volje staleža
za ono opće dobro, već je gore (§ 272, primjed.) primijeće Promatrani kao posredni organ, staleži stoje, s jedne stra
no da pripada nazoru ološa, stajalištu onoga negativnoga ne, između uprave uopće i, s druge strane, naroda razlučenoga u
uopće, da se kod uprave pretpostavlja zla ili manje dobra posebne sfere i individue. Njihovo određenje zahtijeva od njih
volja; - pretpostavka koja bi ponajprije, ako bi trebalo da isto tako smisao i uvjerenje države i uprave, kao i interesa po
se na nju odgovori u istom obliku, imala za posljedicu rek- sebnih krugova i pojedinaca. Taj položaj ima ujedno značenje
riminaciju da su staleži, budući da proizlaze iz pojedinač- posredništva, koje je zajedničko sa organiziranom upravnom
nosti, privatnog stajališta i posebnih interesa, skloni da vlasti, da se ni kneževska vlast ne pojavi izolirana i time kao pu
upotrijebe svoju djelatnost za te interese na štetu općih in ka vladarska moć i proizvoljnost, niti da se izoliraju posebni in
teresa, jer su, naprotiv, drugi momenti državne vlasti već teresi zajednica, korporacija i individua, ili još više, da pojedin
za sebe postavljeni na stajalište države i posvećeni općoj ci ne bi došli do toga da predstavljaju mnoštvo i gomilu, a time
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 433
432
do neorganskog mnjenja i htijenja i puke masovne vlasti protiv djelatnosti; u staleškom elementu zakonodavne vlasti dolazi pri
organske države. vatni stalež do političkog značenja i djelotvornosti. On se stoga
pri tome ne može pojaviti ni kao puka nerazlučena masa niti
Najvažnijim logičkim uvidima pripada da jedan od kao mnoštvo razriješeno ο njegove atome, nego kao ono što on
ređeni moment koji, stojeći u suprotnosti, ima položaj ek već jest, naime stalež koji je različit s obzirom na supstancijalni
strema prestaje to biti time što je on ujedno sredina pa je odnos i koji se osniva na posebnim potrebama i radu kojim se
organski moment. Kod predmeta koji se ovdje promatra one namiruju ( 201 i dalje). Samo se tako u tom pogledu istinski
utoliko je važnije da se istakne ova strana, jer najčešćim, vezuje ono u državi zbiljsko posebno uz opće.
ali najopasnijim predrasudama pripada da se staleži pred
stavljaju s gledišta suprotnosti spram vlade, kao da bi to To se ne slaže s jednom drugom uobičajenom pred
bio njihov bitni položaj. Organski, tj. primljen u totalitet, stavom da bi se privatni stalež, budući da se u zakonodav
staleški se element pokazuje samo s pomoću funkcije po noj vlasti uzdiže do učešća u općoj stvari, morao kod toga
sredovanja. Time je sama suprotnost snižena na privid. pojaviti u obliku pojedinaca, bilo to da biraju zamjenike
Kad se ona ne bi, ukoliko se pojavljuje, ticala samo po za tu funkciju, bilo da čak svaki treba da kod toga dade je
vršine, nego kad bi zbiljski bila supstancijalna suprotnost, dan glas. Ovaj atomistički, apstraktni nazor nestaje već u
tada bi država počela propadati. Znak da protivurječje ni porodici, kao i građanskom društvu, gdje se pojedinac po
je ove vrste, proizlazi po prirodi stvari na taj način ako se javljuje samo kao član nečega općega. A država je bitno
njegovi predmeti ne tiču bitnih elemenata državnog orga organizacija takvih članova koji su za sebe krugovi, i u
nizma, nego specijalnih i sporednijih stvari, a strast, koja njoj ne treba nijedan momenat da se pokaže kao neorgan-
se ipak vezuje uz taj sadržaj, postaje strančarstvom zbog sko mnoštvo. Mnogi kao pojedinci, što se rado razumijeva
prosto subjektivnog interesa, možda zbog viših državnih pod narodom, jesu dakako neki skup, ali samo kao mnoš
položaja. tvo - neoblikovana masa, čije bi gibanje i djelanje upravo
time bilo samo elementarno, bezumno, divlje i strašno.
Dodatak. Ustav je bitno sistem posredovanja. U despot Čim se u pogledu ustava još čuje kako on govori ο narodu,
skim državama gdje postoje samo kneževi i narod, narod djelu toj neorganskoj cjelokupnosti, može se već unaprijed znati
je, ako djeluje, kao razarajuća masa protiv organizacije. Ali na da se mogu očekivati samo općenitosti i krive deklamacije.
stupajući organski, gomila svoje interese prožima na način koji - Predstava koja u onim krugovima već opstojeće zajedni
je primjeren pravu i poretku. Ako, naprotiv, ovo sredstvo ne po ce - gdje one stupaju u ono političko, tj. na stajalište naj
stoji, onda će ono sebe - iskazivanje mase uvijek biti divlje. U više konkretne općenitosti - opet razrješuje u mnoštvo in
despotskim državama despot stoga poštuje narod, a njegov bijes dividua upravo time rastavlja međusobno građanski i poli
pogađa uvijek samo okolinu. U njoj narod također plaća samo tički život, pa stavlja ovaj, tako reći, u zrak, jer bi njegova
male dažbine koje se u jednoj ustavnoj državi daju vlastitom baza bila samo apstraktna pojedinačnost proizvoljnosti i
sviješću naroda. Ni u jednoj zemlji se ne plaćaju tolike dažbine mnjenja, dakle ono slučajno, a ne jedan po sebi i za sebe
kao upravo u Engleskoj. čvrsti i opravdani temelj. - Premda su u predstavama ta
kozvanih teorija staleži građanskog društva uopće i stale
ži* u političkom značenju daleko razdvojeni, jezik je ipak
§303. još zadržao to sjedinjenje, koje je prije i onako opstojalo.
vara njegovoj zadaći da bude pozvan općim poslovima. Ne radi čito ako se neki od tih poslova vrše besplatno, a direktno s
se, naime, ο tome da individua dolazi do riječi kao apstraktno obzirom na staleški posao ako članovi ne primaju plaću.
pojedinačna, nego da se njeni interesi učine važećim u jednoj
skupštini u kojoj se razmatra ono općenito. Da bi izaslanik ovo
ispunio i prenio, potrebna je garancija birača.
§311.
§312. §315.
Od dvije strane koje su sadržane u staleškom elementu (§§ Otvaranje te prilike za upoznavanje ima tu općenitiju stra
305, 308) iznosi svaka na vijećanje posebnu modifikaciju, a ka nu da javno mnjenje tako tek dolazi do istinskih misli i do uvida
ko osim toga jedan moment ima osebujnu funkciju posredova u stanje i pojam države i njezine poslove, a tek na taj način do
nja unutar tih sfera, i to između onih koje egzistiraju, to za taj sposobnosti da ο tome razumnije sudi; zatim da također upozna
moment proizlazi i odvojena egzistencija, staleška se skupština i poštuje poslove, talente, vrline i okretnost državnih oblasti i či
tako dijeli u dvije komore. novnika. Kao što ti talenti u takvoj javnosti dobivaju snažnu
priliku za razvoj i poprište visoke časti, tako je ona opet lijek
spram uobraženosti pojedinaca i gomile, te sredstvo obrazova
nja za njih, i to jedno od najznatnijih.
§313. Dodatak. Javnost staleških skupština jedan je veliki pozo-
rišni prizor koji izvrsno obrazuje građane a narod u njemu naj
Tim razdvajanjem ne samo da zrelost odluke s pomoću ve češće upoznaje ono istinito svojih interesa. U pravilu vlada pre-
ćine instancija postaje sigurnija pa se odstranjuje slučajnost ras tstava da svi već znaju šta bi bilo dobro za državu i da to u sta-
položenja momenta, kao slučajnost koja može da primi odluku leškoj skupštini samo dolazi do riječi, ali se uistinu događa up
većinom broja glasova, nego staleški element naročito manje ravo suprotno: tek tu se razvijaju vrline, talenti, spretnosti, koje
dolazi u priliku da stoji direktno nasuprot upravi, ili u slučaju treba da služe kao obrasci. Takve skupštine su svakako optere-
da se posrednički moment također nalazi na strani drugog stale ćujuće za ministre koji sami moraju biti spremni na vic i obdare
ža, važnost se njegova nazora utoliko pojačava ukoliko se po ni rječitošću da bi predusreli napade koji su ovdje usmjereni
javljuje kao nestranačkiji, a suprotnost tog staleža kao neutrali protiv njih; ali javnost je ipak najveće sredstvo obrazovanja za
zirana. državne interese uopće. U jednom narodu gdje se ovo zbiva, po
kazuje se jedna posve drugačija životnost u odnosu na državu u
kojoj nema staleške skupštine ili koja nije javna. Tek upoznava
njem svakog od njihovih koraka, skupštine su povezane sa
§314. onom Širinom javnoga mnijenja, pa se pokazuje da je ono što
neko kod kuće sa svojom ženom ili prijateljima uobražava, ne
Budući da institucija staleža nije određenje da se s pomo što drugačije od onoga šta se događa u velikoj skupštini gdje
ću nje ο poslu države po sebi najbolje posavjetuje i zaključuje s jedna visprenost proždire drugu.
koje strane oni sačinjavaju samo neki priraštaj (§ 301), nego ka
ko se njihovo različno određenje sastoji u tome da u njihovu
suznanju, suradnji i suodlučivanju ο općim poslovima, s obzi §316.
rom na članove građanskog društva koji ne učestvuju u upravi,
postigne svoje pravo moment formalne slobode, zato prije svega Formalno, subjektivna sloboda da pojedinci kao takvi
moment općeg znanja dobiva svoje proširenje javnošću staleš- imaju i ispoljavaju svoje vlastite sudove, mnjenja i savjete ο op
kih raspravljanja. ćim poslovima javlja se u zajedništvu, koje se zove javno mnje
nje. Ono po sebi i za sebe opće, supstancijalno i istinito vezano
je u tome sa svojom suprotnošću, onim za sebe osebujnim i po-
442 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 443
sebnim mnjenja mnogih; ta je egzistencija stoga opstojeće proti- Che'l Volgare ignorante ogn' un riprenda
vurječje sebi samoj, spoznavanje kao pojava: bitnost isto tako Ε parli piu di quel che meno intenda.34
neposredno kao i nebitnost. Oboje leži osobito u javnom mnjenju; budući da su
Dodatak. Javno mnijenje je neorganski način kako se ono u njemu tako neposredno ujedinjeni istina i beskonačna
što misli i hoće jedan narod, može spoznati. Ono što se zbilja či zabluda, to se ili jedno ili drugo ne uzima istinski ozbiljno.
ni važećim u državi, svakako se mora postići na organski način, Čini se da je teško razlikovati što se uzima ozbiljno; a tako
a ovo je slučaj u ustavu. Ali u svim vremenima javno mnijenje je će i doista biti ukoliko se držimo neposrednog ispoljava-
bila velika moć a to je posebno u našem vremenu u kojemu pri nja javnog mnjenja. Budući da je, međutim, supstancijali-
ncip subjektivne slobode ima ovu važnost i značaj. Ono šta sada tet ono njegovo unutarnje, samo se on uzima istinski
treba da važi više ne važi pomoću sile, manje kroz naviku i obi ozbiljno; ali on se ne može iz njega spoznati, nego se upra
čaje, ali svakako kroz uvid i razloge. vo zato što je supstancijalitet spoznaje samo iz sebe i sam
za sebe. Koliko se god u ono što se misli unijelo strasti i
kako se god ozbiljno tvrdilo ili napadalo i osporavalo, to
nije nikakav kriterij za ono ο čemu se doista, radi; ali ovo
§317. mnjenje bi se najmanje dalo složiti u tome da njegova oz
biljnost nije ništa ozbiljno. - Jedan je veliki duh 35 postavio
Javno mnjenje sadržava stoga u sebi vječne supstancijalne pitanje za javni odgovor: da li je dopušteno varati narod.
principe pravednosti, istinski sadržaj i rezultat čitavog ustava, Moralo se odgovoriti da se narod ne da prevariti u pogle
zakonodavstva i općeg stanja uopće, u obliku zdravog ljudskog du svojeg supstancijalnog temelja, biti, i određenog karak
razuma, kao običajnosne osnove koja prolazi kroz sve u liku tera svog duha, ali u pogledu načina kako on duh zna i ka
predrasuda, kao što sadržava i istinske potrebe i ispravne ten ko po tom načinu prosuđuje svoje postupke, događaje itd.
dencije zbiljnosti. - Ujedno kao što ovo unutrašnje stupa u svi - biva od samoga sebe prevaren.
jest, dolazeći do predstave u općim stavovima, djelomice za se
be, djelomice u svrhu konkretnog rezoniranja ο događajima,
propisima i odnosima države, te ο osjećanim potrebama, tako Dodatak. Princip modernog svijeta zahtijeva da se, ono
nastupa čitava slučajnost mnjenja, njegovo neznanje i preokre što svako treba da prizna, njemu pokazuje kao nešto opravdano.
tanje, krivo poznavanje i prosuđivanje. Budući da se pri tome Ali osim toga svako još hoće da ima pravo iznijeti svoje mišlje
radi ο svijesti ο osebujnosti nazora i poznavanja, to je neko nje i imati uspjeha. Ako je on izvršio svoju dužnost, to znači od
mnjenje to osebujnije što je lošiji njegov sadržaj; jer ono loše ržao riječ, onda on po ovom zadovoljenju svoga subjektiviteta
jest ono u svom sadržaju posve posebno i osebujno, dok je um čak puno podnosi. U Francuskoj se sloboda govora uvijek čini
no, naprotiv, po sebi i za sebe opće, a osebujnost ono u čemu la daleko manje opasnom nego šutnja, jer šutnja proizvodi strah
mnjenje sebi nešto uobražava. da ćemo ono što imamo protiv neke stvari zadržati u sebi, dok
rasuđivanje sadrži izlaz i zadovoljenje prema onoj strani na ko
Stoga ne valja smatrati za različitost subjektivnih na joj, uostalom, stvar lakše može razvijati svoj tok.
zora ako se jednom kaže:
Vox populi, vox dei;
a drugi put (kod Ariosta,* npr.): 34
Orlando furioso XXVIII, 1: »Da narod neznalica kudi svakog /I naj
* Ili kod Goethea [»Poslovice«] .Doslovan prijevod: češće govori ο onome u šta se najmanje razumije«. - Prim. njem. izd.
Zuschlagen kann die Masse, Udarati zna masa 35
Fridrih Veliki.; Nagradno pitanje Berlinske akademije 1778, koje je
Da ist sie respektabel; Tu je ona respektabilna podstakao d'Alamber
Urteilen gelingt ihr miserabel. Suđenje joj jadno uspijeva.
444 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST
445
§318. Definirati slobodu štampe kao slobodu da se govori
i piše što se hoće, bilo bi paralelno tome kao da se sloboda
Javno mnjenje zaslužuje stoga da se isto tako poštuje kao i uopće označi kao sloboda da se čini što se hoće. - Takvo
da se prezire, ovo potonje zbog njegove konkretne svijesti i ispo- govorenje pripada još sasvim neobrazovanoj sirovosti i
ljavanja, ono prvo zbog njegova bitnog osnova, koji se, više ili površnosti predstavljanja. Uostalom, po prirodi stvari nije
manje pomućen, u onom konkretnom samo pričinja. Budući da nigdje slučaj da se formalizam tako uporno drži i da se ta
javno mnjenje u sebi nema mjerilo razlikovanja ni sposobnosti ko malo dade poučiti kao u ovoj materiji. Jer predmet je
da supstancijalnu stranu u sebi uzdigne do određenog znanja, ono najprolaznije, najposebnije, najslučajnije mnjenja u
nezavisnost od njega prvi je formalni uvjet za nešto veliko i um beskonačnoj raznolikosti sadržaja i obrata; iznad direk
no (u zbiljnosti kao i u znanosti). Ovo može, sa svoje strane, biti tnog pozivanja na krađu, umorstvo, bunu itd. leži umjet
sigurno da će se javno mnjenje kasnije s njime pomiriti, priznati nost i obrazovanje očitovanja, koje se za sebe pojavljuje
ga i učiniti jednom od svojih predrasuda. kao posve opće i neodređeno, ali dijelom ujedno skriva
jedno sasvim određeno značenje, a dijelom povezano je s
Dodatak. U javnom mnjenju je sve, i ono loše i ono istini konzekvencijama koje nisu doista izražene i za koje ne sa
to, ali, naći u njemu ono istinito stvar je velikog čovjeka. Onaj mo da se ne može odrediti to da li su ispravno izvedene
ko kaže i ispunjava ono što njegovo vrijeme hoće i iskazuje, ve nego ni to da li je u onom izjavljivanju trebalo da budu
liki je čovjek vremena. On čini ono što je unutarnje i bit vreme sadržane. Ova neodredljivost građe i oblika ne da da zako
na, on je ozbiljuje, - i ko ne razumije da javno mnjenje, onako ni ο tome postignu onu određenost koja se zahtijeva od
kako ga ovdje-ondje čuje, nije za prezir, nikad neće postići ono zakona, pa čini od suda, budući da ovdje prijestup, ne
veliko. pravda, povreda imaju najposebniji najsubjektivniji lik,
ujedno posve subjektivnu odluku. Osim toga je povreda
upravljena na misli, mnjenje i volju drugih i oni su ele
ment u kojemu se ona ozbiljuje; ali ovaj element pripada
§319. slobodi drugih, i otuda ovisi ο njima da li je postupak, koji
oštećuje, zbiljski čin. - Spram zakona može se stoga isto
Sloboda javnog priopćivanja (čije je sredstvo, štampa, is tako pokazati njihova neodređenost kao što se za izjavu
pred drugoga usmenog govora, ima prednost po dalekosežnom mogu iznaći obrati i oblikovanja izraza, čime se zaobilaze
doticanju, dok, naprotiv, zaostaje iza njega po živosti) - zadovo zakoni ili tvrdi da su sudačka odluka subjektivan sud.
ljavanje onog zajedljivog nagona da se kaže i da se kazalo svoje Nadalje se može nasuprot tome, ako se izjavljivanje smat
mnjenje direktno je zaštićeno policijskim i pravnim zakonima i ra činom koji povređuje, ustvrditi da to nije čin, nego isto
propisima, koji njegove pretjeranosti djelomice sprečavaju, a tako samo mnjenje i mišljenje kao samo kazivanje; tako se
djelomice kažnjavaju; indirektno je, pak, zaštićeno u neškođe- u jednom dahu iz pukog subjektiviteta sadržaja i oblika, iz
nju koje se naročito osniva na umnosti uređenja, čvrstoći upra beznačajnosti i nevažnosti pukog mnjenja i kazivanja, za
ve, a zatim također i javnosti staleških skupština - na ovome po htijeva njegova nekažnjivost, pa se upravo za ovo mnjenje
sljednjemu, ukoliko se u tim skupštinama izriče valjan i obrazo kao za moje, i to najduhovnije vlasništvo, i za kazivanje
van uvid u interese države a prepušta drugima da kažu ono ma kao za izjavljivanje i upotrebljavanje ovog mog vlasništva
nje značajno, oduzima im se uglavnom mnjenje da bi takvo ka zahtijeva visoko poštovanje i pažnja! - Ono supstancijal-
zivanje bilo od osobite važnosti i učinka: ali nadalje u ravno no, međutim, jest i ostaje da su zločinstva greške s najraz-
dušnosti i preziru spram plitkog i pakosnog govorenja u koje se nolikijim stupnjevima: povreda časti individua uopće, kle
nužno uskoro srozava. veta, pogrda, preziranje uprave, njenih službenika i činov-
446 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 447
nika, naročito kneževe osobe, ruganje zakonima, poziva se njihovo ime nije ubrajalo u onu čast, porugljivim pjesa-
nje na pobunu itd. Veća neodredljivost što je takvi postup mama izigravali bezazleniju Nemezu, pa su se s njima
ci dobivaju elementom u kojemu su izjavljeni ne ukida stavljali u neku vrstu ravnoteže. Ona loša i pakosna Neme
onaj njihov supstancijalni karakter, pa ima stoga samo za za lišava se svog efekta preziranjem pa se time, kao i pub
posljedicu da subjektivno tlo na kojemu su oni izvršeni lika koja sačinjava jedan krug oko takvog posla, ograniča
određuje i prirodu i lik reakcije; ovo tlo prijestupa upravo va na beznačajnu zluradost i vlastito prokletstvo, što ga
je ono koje u reakciji, bilo ona određena kao policijsko ima u sebi.
sprečavanje ili kao naročita kazna, čini subjektivitet nazo
ra, slučajnost i si. nužnošću. Formalizam je ovdje, kao i
uvijek, prionuo uz to da iz pojedinačnih strana koje pripa §320.
daju spoljašnjoj pojavi i iz apstrakcija koje on odatle crpe
mudrovanjem ukloni supstancijalnu i konkretnu prirodu Subjektivitet koji se kao razrješenje opstojećeg državnog
stvari. - Znanosti ipak, budući da se one, ako su, naime, života najspoljašnjije pojavljuje u mnjenju i rezoniranju, koje
inače znanosti, isto tako ne nalaze na tlu mnjenja i subjek hoće da učini važećom svoju slučajnost i koje upravo tako sebe
tivnih nazora, kao što se ni njihovo prikazivanje ne sastoji ruši, istinski je zbiljan u svojoj protivnosti, subjektivitetu kao
u umijeću obrata, aluzija, polovičnih izraza i skrivanja, ne identičnom sa supstancijalnom voljom, koji sačinjava pojam
go u nedvosmislenom, određenom i otvorenom izražava kneževske vlasti i koji, kao idealitet cjeline, još nije do sada ste
nju značenja i smisla - ne potpadaju pod kategoriju onoga kao svoje pravo i počeo da opstoji.
što sačinjava javno mnjenje (§ 316). - Uostalom, budući
da su inteligencija, načela, mnjenja drugih, kako je malop Dodatak. Subjektivitet smo već jednom posmatrali kao
rije primijećeno, element u kojemu nazori i njihove izjave vrh države u monarhu. Druga strana je ona u kojoj se subjektivi
kao takvi postaju izvršen postupak i počinju zbiljski da eg tet pokazuje samovoljno u javnom mnjenju kao spoljašnjoj po
zistiraju, ova strana postupka, njeno istinsko djelovanje i javi. Subjektivitet monarha po sebi je apstraktan, ali on treba bi
opasnost za individue, društvo i državu (usporedi § 218), ti nešto konkretno i kao takvo idealitet koji se izliva preko cjeli
zavisi i od kakvoće tog tla, kao što je iskra bačena na hrpu ne. Država mira je tamo gdje postoje sve grane građanskog živo
baruta od sasvim drukčije opasnosti nego bačena na ta, ali ovo postojanje imaju jedna pored druge i jedna izvan dru
čvrstu zemlju, gdje netragom nestaje. - Kako otuda znan ge, proizilazeci iz ideje cjeline. Ovo proizilaženje mora doći do
stvena izjava ima svoje pravo i svoje osiguranje u svojoj pojave i kao idealitet cjeline.
građi i sadržaju, nepravo izjave također može postati osi
gurano, ili u najmanju ruku biti podnošeno u preziranju u
koje je ono sebe prebacilo. Jedan dio takvih, za sebe tako
đer zakonski kažnjivih prijestupa može doći na račun one
Nemezine* vrste koju je prisiljena da vrši unutarnja ne //. Suverenitet prema vani
moć, što se osjeća pritisnuta nadmoćnim talentima i vrli
nama, kako bi spram takve nadmoći došla do same sebe i §321.
vlastitoj ništavnosti ponovo pribavila samosvijest, kao što
su rimski vojnici svojim imperatorima u trijumfalnom Suverenitet prema unutra je taj idealitet utoliko ukoliko su
ulasku, za surovu službu i poslušnost, a naročito zato što momenti duha i njegove zbiljnosti, države, razvijeni u svojoj
nužnosti i ukoliko opstoje kao njegovi članovi. No duh kao u
* Nemeza - božica osvete. - Bilj. prev.
OBIČAJNOST 449
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
448
§ 324.
slobodi beskonačno negativni odnos prema sebi je upravo tako
bitno bitak-za-sebe. [Für-sich-sein], koji je opstojeću razliku u Ovo određenje, kojim su interes i pravo pojedinca postav
sebe primio, pa je time isključiv. Država ima u ovom određenju ljeni kao moment koji nestaje, jest ujedno ono pozitivno, naime,
individualitet koji je bitno kao individua, a u suverenu je kao njihova ne slučajnog i promjenljivog, nego po sebi i za sebe bit-
zbiljska neposredna individua (§ 279). kujućeg individualiteta. Ovaj odnos i njegovo priznanje otuda je
njihova supstancijalna dužnost - dužnost da se, už opasnosti i
žrtvovanje svog vlasništva i života, bez obzira na njihovo mnje
322. nje i na sve ono što je po sebi obuhvaćeno u opsegu života - od
rži ovaj supstancijalni individualitet, nezavisnost i suverenitet
Individualitet kao isključivi bitak-za-sebe pojavljuje se države.
kao odnos prema drugim državama, od kojih je svaka samostal
na spram drugih. Budući da u toj samostalnosti bitak-za-sebe Veoma je pogrešno kad se pri zahtijevanju tog žrtvo
zbiljskog duha opstoji, on je prva sloboda i najviša čast njihova vanja država promatra samo kao građansko društvo, a kao
naroda. njena konačna svrha samo osiguranje života i vlasništva
individua; jer to se osiguranje ne postiže žrtvovanjem ono
Oni koji govore ο željama neke ukupnosti, koja sači ga što treba da se osigura; - naprotiv. - U naznačenome
njava jednu više ili manje samostalnu državu, te ima vlas leži običajnosti moment rata, koji ne valja smatrati kao ap
titi centar - ο željama da se izgubi ovo središte i njegova solutno zlo i kao puku spoljašnju slučajnost, koja, prema
samostalnost da bi s nekim drugim sačinjavala jednu cjeli tome, ima sama svoj slučajni razlog u bilo čemu; u strasti
nu, znaju malo ο prirodi ukupnosti i samoosjećaju koji ma vlastodržaca ili naroda, u nepravednostima itd., uopće
ima narod u svojoj nezavisnosti. - Prva vlast u kojoj drža u nečemu što ne treba da bude. Onome što je od prirode
ve povijesno nastupaju jest zato ova samostalnost uopće, slučajno događa se ono slučajno, i upravo ta sudba upravo
premda je i sasvim apstraktna pa nema nikakav dalji unu jest, prema tome, nužnost, kao što uopće pojam i filozofija
tarnji razvoj; stoga pripada ovoj izvornoj pojavi da na nje čine da gledište puke slučajnosti iščezne, pa u njoj, kao
nom vrhu stoji individua, patrijarh, plemenski poglavar prividu, spoznaju njenu bit, nužnost. Nužno je da se ono
itd. konačno, posjed i život, postavlja kao ono slučajno, jer je
to pojam onoga konačnoga. Ova nužnost ima, s jedne stra
ne, lik prirodne sile, a sve konačno je smrtno i prolazno.
§323. No u običajnosnom biću, državi, oduzeta je prirodi ova si
la, a nužnost je uzdignuta do djela slobode, do nečega obi-
U opstanku pojavljuje se tako ovaj negativni odnos države čajnosnoga; - ona prolaznost postaje prelaženjem, koje se
spram sebe kao odnos nečega drugoga prema nečemu drugome želi, a negativitet, koji leži u osnovu, supstancijalnim vlas
i kao da bi ono negativno bilo nešto spoljašnje. Egzistencija titim individualitetom običajnosne biti. - Rat kao stanje u
ovog negativnog odnosa ima stoga lik nekog događaja i isprep kojemu ispraznost prolaznih dobara i stvari postaje ozbilj
letenosti sa slučajnim događajima koji dolaze spolja. No ona je na, ispraznost koja inače običava biti neka spasonosna
njegov najviši vlastiti moment - njegova zbiljska beskonačnost, fraza, jest na taj način moment u kojemu idealitet poseb
kao idealitet svega konačnoga u njemu - strana u kojoj supstan noga dobiva svoje pravo i postaje zbiljnost; - on ima više
cija, kao apsolutna moć spram svega pojedinačnoga i posebno značenje da s pomoću njega, kao što sam to jednom dru-
ga, spram života, vlasništva i njegovih prava, kao i spram daljih
krugova, dovodi njihovu ništenost do opstanka i svijesti.
29 - OSNOVNE CRTE FILOZOFIJE PRAVA
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 451
gom prilikom" izrazio, »država održava običajnosno nego nacije koje su u sebi nesnošljive, ratom prema vani dobiva
zdravlje naroda« u njihovoj indiferenciji spram učvršćiva ju mir u onom unutarnjem. Kroz rat je vlasništvo svakako ugro
nja konačnih određenja, kao što kretanje vjetrova čuva ženo, ali ova realna nesigurnost nije ništa drugo nego kretanje
more od truleža u koji bi ga stavilo trajno mirovanje, kao koje je nužno. Sa propovjedaonice čujemo kako se mnogo govo
što bi i narode stavio u nj trajni ili čak vječni mir«. - Da to ri ο nesigurnosti, taštini i nepostojanosti vremenskih stvari, ali
je to, uostalom, samo filozofska ideja, ili kao što se običa svako pri tom misli, ma kako bio pogođen: ja ću ipak zadržati
va drukčije izraziti, opravdanje providnosti, a da je za zbil ono moje. Ali ako ova nesigurnost sada zbiljski dolazi do riječi
jske ratove potrebno još jedno drugo opravdanje, ο tome u formi husara sa sjajnim sabljama, i ako je to ozbiljno, onda se
kasnije. - Da su jedan te isti idealitet onaj koji ü ratu dola ona ganuta okrepa duše koja je sve pretskazala, okreće tome da
zi na vidjelo kao da u nekom slučajnom odnosu leži pre baci kletvu na osvajače. Ali uprkos tome, ratovi se vode tamo
ma spolja, i onaj po kojemu su unutrašnje državne moći gdje leže u prirodi stvari; države ponovo provaljuju a govorka
organski momenti cjeline, javlja se u povijesnoj pojavi, iz nje postaje nijemo pred ozbiljnim ponavljanjima povijesti.
među ostaloga, u liku da su sretni ratovi spriječili unutraš
nje nemire i učvrstili unutrašnju državnu moć. Pojave koje
upravo ovamo pripadaju jesu: da narodi koji ne žele pod
nijeti ili koji se boje suvereniteta prema unutra bivaju od §325.
drugih podjarmljeni, pa su se s toliko manje uspjeha i čas
ti potrudili za svoju nezavisnost što su manje mogli doći Budući da je žrtvovanje za individualitet države supstanci-
prema unutra do prvog uređenja državne vlasti (njihova je jalni odnos svih i time opća dužnost, ono ujedno sämo, kao jed
sloboda umrla od straha pred umiranjem); - da države ko na strana idealiteta spram realiteta posebnog opstojanja, posta
je nemaju garancije svoje samostalnosti u svojoj oružanoj je jednim posebnim odnosom, pa je njemu posvećen jedan vlas
moći, nego u drugim pogledima (kao npr. države koje su titi stalež, stalež hrabrosti.
prema susjedu nesrazmjerno male), mogu opstojati uz
unutarnje uređenje koje za sebe ne bi jamčilo ni mir spram
unutra ni spram spolja itd. §326.
Dodatak. U miru se građanski život više širi, sve sfere se
učauruju a to je za dugi period jedno propadanje ljudi; njihove Međusobne razmirice između država mogu imati kao
partikularnosti postaju sve čvršće i okoštavaju. Ali zdravlju pri predmet bilo koju posebnu stranu njihova odnosa; posebni dio
pada jedinstvo tijela, a ako dijelovi u sebi postaju kruti, onda je koji je posvećen obrani države i ima svoje glavno određenje za
smrt tu. Vječni mir se često zahtijeva kao ideal u koji bi čovje te razmirice. Ukoliko, međutim, država kao takva, njena samos
čanstvo moralo dospjeti, Kant je tako predlagao jedan savez talnost, dođe u opasnost, dužnost poziva sve njene građane na
vladara koji bi trebalo izgladiti sporove država, a Sveta alijansa njenu obranu. Ako je tako cjelina postala moć, pa je iz svog
je imala namjeru da bude otprilike takav institut. Samo država unutarnjeg života u sebi istrgnuta prema napolje, onda time ob
je individua a u individualitetu je bitno sadržana negacija. Ako rambeni rat prelazi u osvajački rat.
se, dakle, jedan broj država i učini porodicom, onda ovo udru Da oružana sila države, redovna vojska, i određenje
ženje kao individualitet mora sebi kreirati jednu suprotnost i za posebni posao njene obrane postane staležom, jest ista
proizvesti neprijatelja. Narodi iz ratova ne izlaze samo ojačani nužnost kojom drugi posebni momenti, interesi i poslovi,
** U: »O znanstvenim obradama prirodnog prava« svez. 2, tamo lako od postaju brakom, zanatskim, državnim, trgovinskim itd.,
stupanje od doslovnog teksta. - Bilj. njem. izd. staležima. Rezoniranje koje, vrludajući po razlozima amo-
29·
452 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST 453
tamo, razmatra veću prednost ili veću štetnost uvođenja
redovne vojske, a mnjenje se rado odlučuje za ovo poto nosti: odricanje samo, ali kao egzistenciju slobode; najvišu sa
nje, jer je teže shvatiti pojam stvari nego pojedinačne i mostalnost bitka za sebe, čija je egzistencija ujedno u mehanič-
spoljašnje strane, a zatim, jer se interesi i svrhe posebnosti nosti nekog spoljašnjeg reda i službe - potpunu poslušnost i od
(troškovi sa svojim posljedicama, većim nametima itd.) u bacivanje vlastitog mnjenja i rezoniranja, dakle odsutnost vlasti
svijesti građanskog društva više cijene nego ono što je po tog duha, i najintenzivniju opsežnu trenutnu prisutnost duha i
sebi i za sebe nužno, što na taj način važi samo kao sred odlučnosti - najneprijateljskije, a pri tome najosobnije postupa
stvo za one interese i svrhe posebnosti. nje protiv individua, pri potpuno ravnodušnom, štaviše, dobrom
raspoloženju spram njih kao individua.
Staviti život na kocku, dakako da je više nego samo
§327. bojati se smrti, ali po tome je to puko negativno, i nema
stoga za sebe nikakvog određenja i vrijednosti; - ono po
Hrabrost je za sebe formalna vrlina, jer je ona najviša ap zitivno, svrha i sadržaj, daje tek značenje toj odvažnosti;
strakcija od svih posebnih svrha, posjeda, užitka i života u slo razbojnici, ubojice, sa svrhom koja je zločinstvo, pustolov
bodi, ali. ona je ova negacija na spoljašnji zbiljski način, pa po- sa svrhom koju je u svom mnjenju sebi stvorio itd. imaju
spoljavanje, kao ispunjenje, nije po sebi samome duhovne pri također onu odvažnost da stave život na kocku. - Princip
rode, ne može unutarnje uvjerenje biti ovaj ili onaj razlog, pa ni modernog svijeta, misao i ono opće, dao je hrabrosti viši
njegov zbiljski rezultat također ne može biti za sebe, nego samo lik, tako da se čini da je njeno ispoljavanje mehaničkije i
za druge. kao da nije čin ove posebne osobe, nego samo kao čin čla
na cjeline - isto tako da se ona ne pričinja kao upravljena
Dodatak. Vojnički stalež je stalež općenitosti kojemu pri protiv pojedinih osoba, nego protiv neprijateljske cjeline
pada odbrana države i koji ima dužnost da do egzistencije dove uopće, dakle osobna odvažnost pričinja se kao neosobna.
de idealitet po sebi, to znači da sebe žrtvuje. Hrabrost je svaka Onaj je princip zato pronašao vatreno oružje, pa nije neko
ko različita. Odvažnost životinje, razbojnika, hrabrost radi časti, slučajno pronalaženje tog oružja izmijenilo prosto osobni
viteška hrabrost, još nisu prave forme. Istinska hrabrost obrazo lik hrabrosti u apstraktniji.
vanih naroda je spremnost na žrtvovanje u službi države, tako
da individua čini samo jednog među mnogima. Ne lična odvaž
nost nego uključivanje u ono općenito jeste ono što je ovdje važ
no. U Indiji je pet stotina ljudi pobijedilo dvadeset hiljada koji §329.
nisu bili sposobni, ali koji nisu bili raspoloženi da djeluju pove
zano u jedinstvu sa drugim. Spoljnja je usmjerenost države u tome što je ona individu
alni subjekt. Njen odnos prema drugima pripada kneževskoj
vlasti, kojoj stoga neposredno i jedino pripada da zapovijeda
oružanom moći, da održava odnose s drugim državama putem
§328. poslanika itd., da zaključuje rat i mir i druge ugovore.
Sadržaj hrabrosti kao uvjerenje leži u istinski apsolutnoj Dodatak. U gotovo svim evropskim zemljama individualni
konačnoj svrsi, suverenitetu države; - zbiljnost te konačne vrh je kneževska vlast koja se brine za odnose prema vani. Ta
svrhe, kao djelo hrabrosti, postaje posredovanjem predanosti mo gdje su staleški ustavi može se postaviti pitanje, ne bi li rat i
osobne zbiljnosti. Taj lik sadržava stoga oštrinu najviših suprot- mir trebali zaključivati staleži, a u svakom slučaju, da li će oni
zadržati svoj uticaj naročito u pogledu novčanih sredstava. U
454 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST 455
§332. §334.
Neposredna zbiljnost u kojoj se države jedna spram druge Stoga se spor država, ukoliko posebne volje ne nađu spo
specificira se u mnoge odnose, čije određenje proizlazi iz obo razum, može odlučiti samo ratom. No koje povrede - koje mo
strane samostalne proizvoljnosti, pa time ima formalnu prirodu gu lako i mnogo puta nastupiti na svom vrlo širokom području i
ugovora uopće. Građa je tih ugovora ipak beskonačno manje pri mnogostranim odnosima svojih pripadnika - valja smatrati
raznolika nego u građanskom društvu, u kojemu pojedinci u određenim raskidom ugovora ili povredom priznanja i časti, os
najmnogostrukijem pogledu stoje u međusobnoj ovisnosti, dok taje nešto po sebi neodredljivo, jer jedna država svoju besko
su, naprotiv, samostalne države cjeline koje se prvenstveno u se načnost i čast može staviti u svaku od svoje pojedinačnosti, pa
bi zadovoljavaju. je utoliko više sklona toj razdražljivosti ukoliko se jedan snažni
individualitet dugim unutarnjim mirom više nagoni na to da se
bi potraži i stvori građu djelovanja prema napolje.
§333.
§337.
predstražama, ali u vojsci kao vojsci, neprijateljstvo je nešto ne
određeno koje uzmiče pred dužnošću, koju svako poštuje u dru
Supstancijalna dobrobit države je njena dobrobit kao po gom.
sebne države u njenom posebnom interesu i stanju, te isto tako
u osebujnim spoljašnjim okolnostima s posebnim odnosom
traktata; upravljanje je time posebna mudrost, a ne opća pro
vidnost (usporedi § 324, primjedba) - kao što svrha u odnosu §339.
prema drugim državama i princip za pravednost ratova i trakta
ta nije opća (filantropska) misao, nego zbiljski povrijeđena ili Inače se međusobni odnosi u ratu (npr. da se zarobljava),
ugrožena dobrobit u svojoj određenoj posebnosti. te ono što u miru neka država priznaje pripadnicima druge
Svojevremeno se mnogo govorilo ο suprotnosti mo države u pravima za privatno ophođenje, itd., prvenstveno osni
rala i politike i ο zahtjevu da ova druga treba da bude u va na običajima nacija kao unutarnjoj općenitosti ponašanja ko
ja se održava pod svim okolnostima.
skladu s prvim. Ovamo pripada samo da se ο tome općeni
to primijeti da dobrobit neke države ima sasvim drugo op
ravdanje nego dobrobit pojedinca, a običajnosna supstani- Dodatak. Evropske nacije obrazuju jednu porodicu po op
cija, država, nema svoj opstanak, tj. svoje pravo, neposred ćem principu njihovog zakonodavstva, njihovim običajima, nji
no u apstraktnoj, nego u konkretnoj egzistenciji, te da sa hovom obrazovanju, i tako se po ovome modificira narodnop-
mo ta konkretna egzistencija može biti princip njenog po ravno ponašanje u jednom stanju u kojemu je inače uzajamno
stupanja i ponašanja, a ne jedna od mnogih općih misli, nanošenje zla ono vladajuće. Odnos država prema državama je
koje se smatraju moralnim zapovijedima. Nazor ο tobož- kolebljiv: ne postoji pretor koji vrši pomirenje; viši pretor je sa
njem nepravu, što ga politika uvijek ima u toj tobožnjoj mo opći i po sebi i za sebe bivstvujući duh, svjetski duh.
suprotnosti, osniva se još mnogo više na plitkosti predsta-
va ο moralitetu, ο prirodi države i njenim odnosima prema
moralnom gledištu.
§340.
§338. Međusobnom odnosu država, jer one u tome jesu kao po
sebne, pripada vrlo burna igra unutarnje posebnosti strasti, inte
U tome da se države kao takve međusobno priznaju ostaje resa, svrha, talenata i vrlina, sile, neprava i poroka, kao i spo-
također i u ratu, stanju bespravlja, sile i slučajnosti, neka veza u ljašnje slučajnosti, koji se pojavljuju najvećim dimenzijama -
kojoj one, bitkujući po sebi i za sebe, jedna za drugu važe, tako igra u kojoj se sama običajnosna cjelina, samostalnost države,
da je u samom ratu rat određen kao nešto što treba da bude pro izlaže slučajnosti. Principi su narodnih duhova, zbog svoje po
lazno. On sadržava time međunarodno pravno određenje da se sebnosti u kojoj su kao egzistencijalne individue objektivno
u njemu odredi mogućnost mira, tako npr. da se poštuju posla zbiljske i samosvjesne - uopće ograničeni, a njihove su sudbine
nici, i uopće da se on ne vodi protiv unutarnjih institucija i mir i djela u svojem međusobnom odnosu pojavna dijalektika ko-
nog porodičnog i privatnog života, ne protiv privatnih osoba. načnosti tih duhova, iz koje opći duh, duh svijeta, proizvodi isto
tako sebe kao neograničenoga kao što upravo on svoje pravo -
Dodatak. Noviji ratovi zato se vode ljudski a osoba nije u a njegovo je pravo najviše - na njima vrši u svjetskoj povijesti
mržnji naspram osobe. Lična neprijateljstva se najviše javljaju u kao u posljednjem sudu.
OBIČAJNOST 461
460 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
§344.
§342.
Države, narodi i individue u tom poslu svjetskog duha
Svjetska povijest, nadalje, nije puki sud njegove* moći, tj. podižu u svom posebnom određenom principu, koji u njihovu
apstraktna i bezumna nužnost neke slijepe sudbine, nego, jer je uređenju i cijeloj širini njihova stanja ima svoje izlaganje i zbilj
duh po sebi i za sebe um, a bitak-za-sebe uma u duhu jest zna nost koje su svjesni, a zadubeni u njen interes, oni su ujedno ne
nje, ona je sama iz pojma njegove slobode nuždan razvoj mome svjesno oruđe i članovi onog unutarnjeg posla, u kojem nestaju
nata uma i time njegove samosvijesti i njegove slobode - izlaga ti likovi, ali duh po sebi i za sebe priređuje i izrađuje sebi prije
nje i ozbiljenje općeg duha. laz u svoj idući viši stupanj.
§343. §345.
Povijesti je duha njegov čin, jer on je samo ono što čini, a Pravednost i vrlina, nepravo, sila i porok, talenti i njihova
njegov čin jest da sebe, i to ovdje kao duh, učini predmetom djela, male i velike strasti, krivnja i nevinost, divota individual
svoje svijesti, da sebe, izlažući se za sebe, samoga shvati. Ovo je nog i narodnog života, samostalnost, sreća i nesreća država i po
shvaćanje njegov bitak i princip, a dovršavanje nekog shvaćanja jedinaca imaju u sferi svjesne zbiljnosti svoje određeno znače
ujedno je njegovo oposebljavanje i njegov prijelaz. Duh koji, nje i vrijednost, pa nalaze u tome svoj sud i svoju pravednost,
formalno izraženo, iznova shvaća ovo shvaćanje, i što je isto, ali koja je ipak nepotpuna. Svjetska povijest spada izvan ovih
koji iz oposebljavanja ide u sebe, duh je višeg stupnja prema se gledišta; u njoj onaj nužni moment ideje svjetskog duha, koji je
bi nego što je bio u onom prvom shvaćanju. sadašnji njen stupanj, dobiva svoje apsolutno pravo, a narod
koji u njemu živi i njegova djela dobivaju svoje izvršavanje i sre
ću i slavu.
* Tj. duha. - Bilj. prev.
462 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBIČAJNOST 4 6 3
§346. §348.
Budući da je povijest oblikovanje duha u obliku događaja, Na čelu svih postupaka, dakle i onih svjetskohistorijskih,
neposredne prirodne zbiljnosti, stupnjevi razvoja opstoje kao stoje individue kao subjektiviteti koji ozbiljuju ono supstancijal-
neposredni prirodni principi, a ovi su, budući da su prirodni no (§ 279, primjedba). Kao ovim živostima supstancijalnog čina
principi, kao mnoštvo, kao jedan izvan drugoga, dakle nadalje svjetskog duha i tako neposredno identičnima s njime, on je za
tako da jednom narodu pripada jedan od njih - njegova geog njih same skriven i nije im objekt i svrha (§ 344); oni također ne
rafska i antropološka egzistencija. maju njegovu čast i hvalu u svom suvremenom svijetu, niti u
javnom mnjenju potomstva, nego kao formalni subjektiviteti
imaju samo kod tog mnjenja svoj udio kao besmrtnu slavu.
§347.
§349.
Na onaj narod kojemu takav moment pripada kao prirod
ni princip preneseno je njegovo izvršavanje u toku samosvijesti
svjetskog duha koja se razvija. Ovaj je narod u svjetskoj povijes Narod prije svega još nije država, a prijelaz porodice, hor
ti vladajući za. tu epohu - a on može (§ 346) u njoj samo jednom de, plemena, gomile itd. u stanje države sačinjava u njoj formal
činiti epohu. Spram ovog njegova apsolutnog prava, da bude no realiziranje ideje uopće. Bez te forme njemu kao običajnos-
nosilac sadašnjeg razvojnog stupnja svjetskog duha, bespravni noj supstanciji, koja je to po sebi, nedostaje objektivitet da u za
su duhovi drugih naroda pa u svjetskoj povijesti, kao oni čija je konima kao zamišljenim određenjima općenito i općevažeće op
epoha prošla, ništa više ne znače. stoji i za druge, pa se zato ne priznaje, njegova samostalnost,
bez objektivne zakonitosti i za sebe čvrste umnosti samo formal
na, nije suverenitet.
Specijalna povijest jednog svjetskohistorijskog naro
da sadržava dijelom razvoj njegova principa od njegova Također i u običnom predstavljanju ne zovemo pat
dječjeg skrivenog stanja do njegova procvata, gdje sada, rijarhalno stanje ustavom niti narod u tom stanju drža
došavši do slobode običajnosne samosvijesti, zahvaća u vom, pa ni njegovu nezavisnost suverenitetom. Otuda pred
opću povijest - dijelom također razdoblje raspadanja i početak zbiljske povijesti pada s jedne strane bezinteresna
propadanja; - jer tako se označuje u njemu nastajnje jed potmula nevinost, a s druge strane hrabrost formalne bor
nog višeg principa kao samo onoga negativnoga njegova be priznanja i osvete (usporedi § 331 i str. 66).
vlastitoga. Time se nagovještava prijelaz duha u onaj prin
cip i na taj način svjetske povijesti na neki drugi narod -
razdoblje počev od kojega je onaj narod izgubio apsolutni
. interes, pa on tada viši princip, doduše, također pozitivno
prima u sebe i unosi sebe u nj, ali se u njemu, kao nečemu §350.
prihvaćenome, ne drži s imanentnom živošću i svježinom
- možda gubi svoju samostalnost, možda se također na Apsolutno je pravo ideje da nastupa u zakonskim određe
stavlja ili dalje vuče kao posebna država ili krug država pa njima i objektivnim institucijama, polazeći od braka i zemljo
se, prema slučaju, nateže u raznolikim unutarnjim pokuša radnje (vidi § 203, primjed.), bilo da se oblik ovog ozbiljenja
jima i spoljašnjim borbama. ideje pojavljuje kao božansko zakonodavstvo i dobročinstvo, bi-
462 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
OBičAJNOsT 4 6 3
§346. §348.
Budući da je povijest oblikovanje duha u obliku događaja, Na čelu svih postupaka, dakle i onih svjetskohistorijskih,
neposredne prirodne zbiljnosti, stupnjevi razvoja opstoje kao stoje individue kao subjektiviteti koji ozbiljuju ono supstancijal-
neposredni prirodni principi, a ovi su, budući da su prirodni no (§ 279, primjedba). Kao ovim živostima supstancijalnog čina
principi, kao mnoštvo, kao jedan izvan drugoga, dakle nadalje svjetskog duha i tako neposredno identičnima s njime, on je za
tako da jednom narodu pripada jedan od njih - njegova geog njih same skriven i nije im objekt i svrha (§ 344); oni također ne
rafska i antropološka egzistencija. maju njegovu čast i hvalu u svom suvremenom svijetu, niti u
javnom mnjenju potomstva, nego kao formalni subjektiviteti
imaju samo kod tog mnjenja svoj udio kao besmrtnu slavu.
§347.
§349.
Na onaj narod kojemu takav moment pripada kao prirod
ni princip preneseno je njegovo izvršavanje u toku samosvijesti
svjetskog duha koja se razvija. Ovaj je narod u svjetskoj povijes Narod prije svega još nije država, a prijelaz porodice, hor
ti vladajući za. tu epohu - a on može (§ 346) u njoj samo jednom de, plemena, gomile itd. u stanje države sačinjava u njoj formal
činiti epohu. Spram ovog njegova apsolutnog prava, da bude no realiziranje ideje uopće. Bez te forme njemu kao običajnos-
nosilac sadašnjeg razvojnog stupnja svjetskog duha, bespravni noj supstanciji, koja je to po sebi, nedostaje objektivitet da u za
su duhovi drugih naroda pa u svjetskoj povijesti, kao oni čija je konima kao zamišljenim određenjima općenito i općevažeće op
epoha prošla, ništa više ne znače. stoji i za druge, pa se zato ne priznaje, njegova samostalnost,
bez objektivne zakonitosti i za sebe čvrste umnosti samo formal
na, nije suverenitet.
Specijalna povijest jednog svjetskohistorijskog naro
da sadržava dijelom razvoj njegova principa od njegova Također i u običnom predstavljanju ne zovemo pat
dječjeg skrivenog stanja do njegova procvata, gdje sada, rijarhalno stanje ustavom niti narod u tom stanju drža
došavši do slobode običajnosne samosvijesti, zahvaća u vom, pa ni njegovu nezavisnost suverenitetom. Otuda pred
opću povijest - dijelom također razdoblje raspadanja i početak zbiljske povijesti pada s jedne strane bezinteresna
propadanja; - jer tako se označuje u njemu nastajnje jed potmula nevinost, a s druge strane hrabrost formalne bor
nog višeg principa kao samo onoga negativnoga njegova be priznanja i osvete (usporedi § 331 i str. 66).
vlastitoga. Time se nagovještava prijelaz duha u onaj prin
cip i na taj način svjetske povijesti na neki drugi narod -
razdoblje počev od kojega je onaj narod izgubio apsolutni
. interes, pa on tada viši princip, doduše, također pozitivno
prima u sebe i unosi sebe u nj, ali se u njemu, kao nečemu §350.
prihvaćenome, ne drži s imanentnom živošću i svježinom
- možda gubi svoju samostalnost, možda se također na Apsolutno je pravo ideje da nastupa u zakonskim određe
stavlja ili dalje vuče kao posebna država ili krug država pa njima i objektivnim institucijama, polazeći od braka i zemljo
se, prema slučaju, nateže u raznolikim unutarnjim pokuša radnje (vidi § 203, primjed.), bilo da se oblik ovog ozbiljenja
jima i spoljašnjim borbama. ideje pojavljuje kao božansko zakonodavstvo i dobročinstvo, bi-
464 GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL OBIČAJNOST 465
lo kao sila i nepravo; - ovo pravo jest pravo heroja na osnivanje Drugi je princip znanje tog supstancijalnog duha, tako da
država. je on pozitivni sadržaj i ispunjenje i bitak - za sebe, kao živi nje
gov oblik lijepi običajnosni individualitet.
Treći je produbljivanje u sebe znajućeg bitka - za - sebe
§351. do apstraktne općenitosti i time do beskonačne suprotnosti
spram objektiviteta koji je, na taj način, isto tako napušten od
duha.
Iz istog se određenja događa da civilizirani narodi druge
Princip četvrtog oblikovanja jest preobraćanje ove suprot
narode koji za njima zaostaju u supstancijalnom momentu drža
nosti duha da u svojoj unutrašnjosti primi svoju istinu i konkret
ve (stočarski lovačke narode, zemljoradnički oba itd.) smatraju
nu bit, pa da u objektivitetu bude kod kuće i izmiren, a budući
za barbare i da s njima postupaju kao s barbarima, sa sviješću ο
da je taj duh, koji se vratio k svom prvom supstancijalitetu, iz
nejednakom pravu, a njihovu samostalnost smatraju nečim for
beskonačne suprotnosti vraćeni duh, on treba da proizvodi i zna
malnim.
tu svoju istinu kao misao i svijet zakonite zbiljnosti.
Otuda u ratovima i sporovima koji proizlaze u tak
vim odnosima moment da su to borbe priznanja u pogledu
jednog određenog sadržaja sačinjava oznaku koja im daje §354.
značenje za svjetsku povijest.
Prema ta četiri principa četiri su svjetska historijska car
stva: 1. orijentalno, 2. grčko, 3. rimsko, 4. germansko.
§352.
Moment još supstancijalne, prirodne duhovnosti u U ovom carstvu dovršava se razlikovanje do beskonačnog
stvaranju države, koji je kao oblik u povijesti svake države raskida običajnosnog života u ekstreme osobne privatne samos
apsolutno polazište, istaknut je i pokazan povijesno kod vijesti i apstraktne općenitosti. Suprotstavljanje, počevši od sup-
posebnih država, a ujedno s dubokim smislom i učenošću stancijalnog nazora aristokracije protiv principa slobodne lič
u spisu: »O propasti prirodnih država, Berlin, 18, 12. (od nosti u demokratskom obliku, razvija se prema onoj strani do
g. dr Stuhra) pa je time utrt put umnom promatranju povi praznovjerstva i do utvrđivanja hladne gramžljive vlasti, a pre
jesti ustava i povijesti uopće. Princip subjektiviteta i sa ma ovoj strani do pokvarenosti svjetine, pa se raspadanje cjeli
mosvjesne slobode tamo je pokazan i u germanskoj naciji, ne završava u općoj nesreći i smrti običajnosnog života, u čemu
pa ipak, time što rasprava ide samo do propasti prirodnih individualiteti naroda umiru u jedinstvu nekog Panteona, svi
država, taj se princip samo i vodi dotle gdje se on dijelom pojedinci snižavaju se na privatne osobe i na jednake, s formal
pojavljuje kao nemirna pokretljivost, ljudska proizvoljnost nim pravom koje time drži na okupu samo apstraktna proizvolj
i propadanje, a dijelom u svom posebnom liku kao ćud, nost što sebe goni u čudovišnost.
pa se nije razvio do objektiviteta samosvjesnog supstanci-
jaliteta, do organske zakonitosti.
§358.
4. Germansko carstvo
§356.
Iz tog gubitka sebe samoga i svog svijeta, te njegove bes
2. Grčko carstvo krajne boli, za što se smatralo da je spreman narod izraelski, u
sebe potisnuti duh shvaća u ekstremu svog apsolutnog negativi-
Ovo carstvo ima ono supstancijalno jedinstvo konačnoga i teta, prekretnici koja bitkuje po sebi i za sebe, beskonačni pozi-
beskonačnoga, ali samo kao misteriozni, u tamno sjećanje, u tivitetove svoje unutrašnjosti, princip jedinstva božanske i ljud
spilje i slike tradicije potisnut osnov, koji je iz duha što sebe raz ske prirode, pomirenje objektivne istine i slobode, koje su se po
likuje proizveden u individualnu duhovnost i u prirodno svjetlo javile unutar samosvijesti i subjektiviteta, pa se prenosi na nor
znanja, te umjeren i preobražen u ljepotu i slobodu i vedru obi- dijski pricnip germanskih naroda da on izvrši to pomirenje.
čajnost. Time se u ovom određenju otvara sebi princip osobnog
individualiteta, više ne kao u sebi samome zaokupljen, nego
sadržan u svom idealnom jedinstvu; - djelomice se, stoga, ras
pada cjelina u krug posebnih narodnih duhova, s jedne strane, §359.
posljednja voljna odluka nije još stavljena u subjektivitet samos
vijesti, koja bitkuje za sebe, nego u usku moć, koja je viša i iz Unutrašnjost principa, kao još apstraktno izmirenje i raz
van nje (usporedi § 279, primjedba), a s druge strane posebnost rješenje svake suprotnosti, unutrašnjost, koja egzistira u osjeća
koja pripada potrebi još nije prihvaćena u slobodu, nego je is ju kao vjera, ljubav i nada, razvija svoj sadržaj da ga uzdigne do
ključena u ropstvo. zbiljnosti i samosvjesne umnosti, do svjetovnog carstva koje po
lazi od ćudi, vjernosti i zajednice slobodnih, te koje je u ovom
.30
GEORG WILHELM FRIEDRICH HEGEL
468
svom subjektivitetu isto tako carstvo za sebe bitkujuće grube
proizvoljnosti i barbarstva običaja - nasuprot nekom onostra-
nom svijetu, nekom intelektualnom carstvu, čiji je sadržaj, sva
kako, ona istina njegova duha, ali kao još nepomišljena obavlje POSEBNI LIST ZA FILOZOFIJU PRAVA
na je u barbarstvo predstava, pa se, kao duhovna moć nad zbil
jskom ćudi, odnosi spram nje kao neslobodna strašna sila. (Harvard-Univ. bibl, USA)
Moja rasprava prema tome treba da bude jedan poku 4. HEGEL ALTENSTEINU
šaj da ono šta u jednoj tako velikoj djelatnosti pred nama le
ži i čije plodove uživamo, poimajući shvatimo u njegovim 3. jula 1922.
glavnim crtama. Vjerujem da ne pretpostavljam suviše kad (Izvod)4
smatram da filozofija držeći se u položaju ovog njenog ose
bujnog posla, time također opravdava zaštitu i blagonaklo
nost koja joj u dio pada od države, i da bi ona u svom, pre [...] Daljnji razvitak mojih vanjskih odnosa ja sam sa istim
mda ograničenom, krugu djelovanja koji seže do onog unu bezuslovnim povjerenjem, kojim sam slijedio časni poziv Vaše
tarnjeg čovjeka, mogla postati neposrednim unapređenjem Ekselencije u Kraljevsku državnu službu, s punim poštovanjem
blagorodnih namjera vlasti. prepustio Vašoj mudroj ocjeni. Pri opsežnosti poziva, kojeg sam
spoznao kao poziv moga života, jedva da mogu misliti na neko
Pri ovoj pomisli vjerujem da ću se moći ispričati uruče njegovo drugo proširenje nego što je ono koje se samo od sebe
njem jednog spisa koji se odnosi na predmet u kojem genij i priključuje na dovršenje mojih započetih znanstvenih djela, i da
bogati život Vaše Svjetlosti ima svoj najhitniji element, Va mojim znanstvenim nastojanjima dam jednu širu djelotvornost i
šoj Visosti iskazati moje najdublje poštovanje i Vašu Svjet da ih usmjerim na širu publiku. Za ovaj rad za čiji je sretni is
lost smjeti zamoliti da Vašom blagonaklonošću nađe mjesto
u biblioteci Vaše Svjetlosti. hod posebno potrebna sloboda i vedrina duha, ne moram se po
sebno plašiti, niti ubuduće biti pomućen ili ometen brigama
Vašoj Svjetlosti najponizniji vanjske vrste, nakon što me je Vaša Ekselencija Vašim milosti
G.W.F. Hegel vim obećanjima u ovom pogledu potpuno umirila i pribavila
redovni profesor filozofije mnogostruke nedvosmislene dokaze uvjeravanja koje me ohrab
na ovd. Kralj, univerz. ruje da eventualne zebnje najviših državnih vlasti pred filozofi
jom, koje lako mogu biti podstaknute naopakim nastojanjima u
njoj, mojoj javnoj djelatnosti kao učitelja nisu samo ostale stra
ne nego da također, na mom djelu nisam radio bez priznanja i
uspjeha, koje studentskoj omladini pomaže da dođe do isprav
3. ALTENSTEIN HEGELU nih pojmova a mene čini dostojnim povjerenja Vaše Ekselencije
24. august 1821 i Kraljevskih vlasti[...]
(fragment)3
6. HEGELOV ODGOVOR NA RECENZIJU FILOZOFIJE no dajem da razmisli ο tome na šta on uopće pristaje ako pri
PRA VA KOJU JE NAPISAO GUSTAV HUGO hvata da se doslovnim prepisom onoga što on kaže (vidi pre
thodno) to izvrgava sprdnji. Ali, nadalje, on bi mi posve uštedio
(april 1921)8 trud oko ovog odgovora da je izvolio da u onom šta mu za nje
gov prikaz iz moje knjige izgleda vrijedno pažnje, da sam prepi
Prikaz moje knjige Grundriss der Rechtsphilosophie u še mjesta a mene pusti da govorim ο onom što sam rekao. Tako
Göttingener Gelehrten Anzeigen, Nr 61 o.g. kojeg je potpisao ne bih bio potaknut da među čitaocima Göttingener Gelehrten
Hugo, slučajno sam uzeo u obzir i na znanje, posredstvom jed Anzeigen vidim one koji možda po sebi i za sebe od jednog pro
nog prijatelja; ali pošto se on ni na koji način ne upušta u stvar fesora filozofije inače ne očekuju izopačenosti i neukusnosti, a
koja je obrađena u ovoj knjizi, šta onda da pričam sa takvim hti koji bi se mogli čuditi da ja, prema uvjeravanju gospodina Hu-
jenjem i potpunim ne-znanjem koje se prepoznaje u ovoj recen go-a, u svom spisu tvrdim »da nedosljednost i budalaštinu rim
ziji? Ali i pored toga, kao što se izvještava na strani 605, da »ko skih pravnika treba smatrati jednom od njihovih najvećih vrli
liko god se znanost ne stiče spavajući, toliko malo se razumije na«, - da ja vjerujem »da onaj ko se divi rimskim pravnicima,
pozitivno pravo već i radi toga što se kolegi sa jurističkog fakul taj smatra da je rimsko pravo zadovoljilo najviše zahtjeve uma«,
teta želi nauditi«, čitalac će sam bez upozorenja i prijekora sa - »da ja mojim filozofskim protivnicima pripisujem krivicu zlo
moje strane; znati ocijeniti mudrost primjedbe ili nedostojnosti upotrebe stava: onaj ko vjeruje da čini pravo, čini (u savjesti)
jedne insinuacije i jednog ogovaračkog soja; pa i gospodin Hu pravo« (u parentezu pomaknutu savjest, čitalac će i bez toga
go još uvijek misli da je sposoban da za tu insinuaciju nađe od prepoznati kao zaslugu za stav koja pripada gospodinu Hugu);
govarajuću kvalifikaciju (a u tome se može prepoznati nešto po - kako stvar inače stoji sa savješću koja je stavljena u parentezu,
zersko). Gospodin Hugo je ipak u najmanju ruku poznat kao ο tome je, uostalom, gospodin Hugo mogao naći poneko razjaš
pozitivno-pravni učenjak i historičar; - s njegovom Filozofijom njenje u mom spisu, - da sam Ciceronu uzeo za zlo njegov prije
prava, kaže on doslovno u recenziji, on kod filozofa prolazi rđa- ki pogled na filozofe - da se čitaoci uvjere da bez obzira na au
vo; - navodi u ovom prikazu iz mog spisa zato za sebe moraju toritet gospodina Huga, takvo što neće naći u mojoj knjizi.
imati pretpostavku da su učinjeni tačno i savjesno, kako to prili
či jednom historičaru i pravniku, štaviše, ne samo njemu nego Berlin, aprila 1921. Hegel
čovjeku od prava i običaja i obrazovanom čovjeku; budući da
se oni ne odnose ni na kakve filozofske predmete, onda bi za is
pravno shvatanje bilo potrebno samo uobičajeno obrazovanje
razuma, nikakvo filozofsko, koje gospodin Hugo nigdje ne po
kazuje. Gospodin Hugo mi prebacuje da se sprdam sa njego
vom Teorijom prava, prepisivanjem mjesta u kojima sam sam NAPOMENA NJEMAČKE REDAKCIJE UZ 7. SVEZAK
samo drugim pismom označio ono što je neprilično; Gospodin
Hugo time priznaje da sam ih ja tačno izdvojio. Ali ja mu ujed-
1. U usmenom dodatku uz § 408 Enciklopedije (koji vjero-
" Gustav Hugo, profesor rimskog prava u Göttingenu, 16. aprila 1921. go vatno potječe iz jednog predavanja iz 1825 ili 1828) u vezi sa na
dine je u Göttingeaschen Gelehrten Anzeigen, 61. svezak, str. 601-607, objavio
zajedljivu recenziju Hegelovog djela u kojemu je i sam bio napadnut (upor. pa predovanjem od onog apstraktnog ka onom konkretnom u Filo
ragraf 3). Hegel je odgovorio jednim objašnjenjem koje se pojavilo u maju 1821 zofiji duha, Hegel upućuje na odgovarajući metod u Filozofiji
i haleškim Allgemeinen Literaturzeitung, Nr. 122, pod naslovom »Mješoviti pri prava. Ovaj pasaž (svezak 10, str. 170 i dalje) može da važi kao
kazi«. - Hugova recenzija sa Hegelovim odgovorom, ponovo je postala pristu rezime razvojnog toka kojeg Hegel slijedi u Osnovnim crtama
pačna zahvaljujući Hansu Henningu Ritteru: Hegel - Studien, Bd 5, Bonn 1969,
i dalje. Filozofije prava i zato ga ovdje navodimo:
476 DODATAK DODATAK 477
6. HEGELOV ODGOVOR NA RECENZIJU FILOZOFIJE no dajem da razmisli ο tome na šta on uopće pristaje ako pri
PRA VA KOJU JE NAPISAO GUSTAV HUGO hvata da se doslovnim prepisom onoga što on kaže (vidi pre
thodno) to izvrgava sprdnji. Ali, nadalje, on bi mi posve uštedio
(april 1921)8 trud oko ovog odgovora da je izvolio da u onom šta mu za nje
gov prikaz iz moje knjige izgleda vrijedno pažnje, da sam prepi
Prikaz moje knjige Grundriss der Rechtsphilosophie u še mjesta a mene pusti da govorim ο onom što sam rekao. Tako
Göttingener Gelehrten Anzeigen, Nr 61 o.g. kojeg je potpisao ne bih bio potaknut da među čitaocima Göttingener Gelehrten
Hugo, slučajno sam uzeo u obzir i na znanje, posredstvom jed Anzeigen vidim one koji možda po sebi i za sebe od jednog pro
nog prijatelja; ali pošto se on ni na koji način ne upušta u stvar fesora filozofije inače ne očekuju izopačenosti i neukusnosti, a
koja je obrađena u ovoj knjizi, šta onda da pričam sa takvim hti koji bi se mogli čuditi da ja, prema uvjeravanju gospodina Hu-
jenjem i potpunim ne-znanjem koje se prepoznaje u ovoj recen go-a, u svom spisu tvrdim »da nedosljednost i budalaštinu rim
ziji? Ali i pored toga, kao što se izvještava na strani 605, da »ko skih pravnika treba smatrati jednom od njihovih najvećih vrli
liko god se znanost ne stiče spavajući, toliko malo se razumije na«, - da ja vjerujem »da onaj ko se divi rimskim pravnicima,
pozitivno pravo već i radi toga što se kolegi sa jurističkog fakul taj smatra da je rimsko pravo zadovoljilo najviše zahtjeve uma«,
teta želi nauditi«, čitalac će sam bez upozorenja i prijekora sa - »da ja mojim filozofskim protivnicima pripisujem krivicu zlo
moje strane; znati ocijeniti mudrost primjedbe ili nedostojnosti upotrebe stava: onaj ko vjeruje da čini pravo, čini (u savjesti)
jedne insinuacije i jednog ogovaračkog soja; pa i gospodin Hu pravo« (u parentezu pomaknutu savjest, čitalac će i bez toga
go još uvijek misli da je sposoban da za tu insinuaciju nađe od prepoznati kao zaslugu za stav koja pripada gospodinu Hugu);
govarajuću kvalifikaciju (a u tome se može prepoznati nešto po - kako stvar inače stoji sa savješću koja je stavljena u parentezu,
zersko). Gospodin Hugo je ipak u najmanju ruku poznat kao ο tome je, uostalom, gospodin Hugo mogao naći poneko razjaš
pozitivno-pravni učenjak i historičar; - s njegovom Filozofijom njenje u mom spisu, - da sam Ciceronu uzeo za zlo njegov prije
prava, kaže on doslovno u recenziji, on kod filozofa prolazi rđa- ki pogled na filozofe - da se čitaoci uvjere da bez obzira na au
vo; - navodi u ovom prikazu iz mog spisa zato za sebe moraju toritet gospodina Huga, takvo što neće naći u mojoj knjizi.
imati pretpostavku da su učinjeni tačno i savjesno, kako to prili
či jednom historičaru i pravniku, štaviše, ne samo njemu nego Berlin, aprila 1921. Hegel
čovjeku od prava i običaja i obrazovanom čovjeku; budući da
se oni ne odnose ni na kakve filozofske predmete, onda bi za is
pravno shvatanje bilo potrebno samo uobičajeno obrazovanje
razuma, nikakvo filozofsko, koje gospodin Hugo nigdje ne po
kazuje. Gospodin Hugo mi prebacuje da se sprdam sa njego
vom Teorijom prava, prepisivanjem mjesta u kojima sam sam NAPOMENA NJEMAČKE REDAKCIJE UZ 7. SVEZAK
samo drugim pismom označio ono što je neprilično; Gospodin
Hugo time priznaje da sam ih ja tačno izdvojio. Ali ja mu ujed-
1. U usmenom dodatku uz § 408 Enciklopedije (koji vjero-
" Gustav Hugo, profesor rimskog prava u Göttingenu, 16. aprila 1921. go vatno potječe iz jednog predavanja iz 1825 ili 1828) u vezi sa na
dine je u Göttingeaschen Gelehrten Anzeigen, 61. svezak, str. 601-607, objavio
zajedljivu recenziju Hegelovog djela u kojemu je i sam bio napadnut (upor. pa predovanjem od onog apstraktnog ka onom konkretnom u Filo
ragraf 3). Hegel je odgovorio jednim objašnjenjem koje se pojavilo u maju 1821 zofiji duha, Hegel upućuje na odgovarajući metod u Filozofiji
i haleškim Allgemeinen Literaturzeitung, Nr. 122, pod naslovom »Mješoviti pri prava. Ovaj pasaž (svezak 10, str. 170 i dalje) može da važi kao
kazi«. - Hugova recenzija sa Hegelovim odgovorom, ponovo je postala pristu rezime razvojnog toka kojeg Hegel slijedi u Osnovnim crtama
pačna zahvaljujući Hansu Henningu Ritteru: Hegel - Studien, Bd 5, Bonn 1969,
i dalje. Filozofije prava i zato ga ovdje navodimo:
DODATAK 479
478 DODATAK
grešno označi, jedan neposredni Hegelov učenik zapravo bi bio mjereno općim editorskim principima. Dragocjenu pomoć pri
dužan da isključi ovu mogućnost.« (str X). Koliko ju je isključio tom su predstavljala Bollandova (1902), Lassonova (1911 i
sam Hoffmeister, ilustrirano je jednim primjerom (vidi str 1930) i Hoffmeisterova (1955) izdanja.
216. fusnota 1 uz dodatak za paragraf 147). Redakcija, rado pri
znaje da su ovdje poneko značenje i poneki odnos ostali nejas Gansovo izdanje (Werke Bd. VIII, 1833) koje dopušta iz-
ni. ravnavajuće zahvate u Hegelov tekst i briše mnoge od uputa na
Priručni Hegelov primjerak je na sreću sačuvan (u posjedu Fenomenologiju i Enciklopediju, moglo je poslužiti kao predlo
Pruske Državne biblioteke, Libr. impr. germ. c. not. oct. 126); žak samo za usmene »dodatke« (W). Ovi dodaci koje je Bolland
radi se ο prvoj polovini Filozofije prava (do § 180), koja je pove preuzeo od Gansa, Lasson uputio u Dodatak a Hoffmeister po
zana u karton. Jedna Hegelova bilješka olovkom na posljednjoj tpuno isključio, moraju, sve dok nisu objavljene bilješke Hotha
strani upućuje knjigovesca da knjigu pregradi bijelim papirom i i Griesheima, važiti kao neporeciva, premda problematična pro
»da završi do srijede, 24. oktobra prijepodne« - misli se na 24. širenja Hegelovog teksta.
oktobar 1821, iz čega se može zaključiti da je Hegel u torn se
mestru svoja predavanja ο filozofiji prava počeo 25. oktobra i Između originalnog teksta i dodataka uključene su Hege
da je 1831. godine 24. oktobar padao u srijedu. Unošenja u pre love vlastoručne primjedbe uz paragrafe 1 do 180, složene u pe
građeni primjerak su trostruke vrste: u jasnom latiničnom pis titu i obilježene posebnim znakom (•). Time se ovo izdanje raz
mu zapisana poboljšanja i proširenja teksta; zatim, dijelom u la likuje od svih ostalih. Kao predložak je služilo Hoffmeisterovo
tinskom dijelu u njemačkom pismu na praznim listovima napi izdanje čiji je tekst pomoću prigodnih proširenja u uglastim za
sane bilješke, posve različite vrste i čitljivosti, koje očito potječu gradama i zahvatima u interpunkciju približen glavnom cilju
iz zimskih semestara 1822/23. i 1824/25, kako pokazuju prigod ovog izdanja, jednom što je moguće čitljivijem tekstu, - svakako
ni navodi datuma. Priređivanje ovih često neuredno pisanih pri odustajanjem od pokušaja da se nejasna mjesta interpretiraju,
mjedbi uz pojedine paragrafe, nije uvijek lako, jer se Hegel nije U nekim slučajevima problematičan ostaje redoslijed bilješki i
bezuslovno držao misaonog toka paragrafa a naravno niti datog njihovo priređivanje paragrafima (vidi gore), ali to je problema
slobodnog prostora. Postoji doduše direktno uspostavljanje ve tika koja se dobrim dijelom temelji u stvari i ovdje je svjesno is
ze sa brojevima paragrafa a i podpodjela pomoću (grčkih ili la taknuta, dok je zaobiđena Lassonovim i Hoffmeisterovim po
tinskih) slova katkada slijedi štampani tekst, ali je u pravilu po stupkom da ove primjedbe štampaju jednu iza druge i da u pra
sve neovisna od toga. vilu navode samo strane originala pored kojih stoje primjedbe.
U svakom slučaju imamo Hegelove primjedbe uz njegovu
Filozofiju prava, koje mogu važiti kao medučlan između samog Ο općim editorskim principima informira Pogovor redak
teksta i usmenih razjašnjenja, zahvaljujući Lassonovom i Hof- cije u 20. svesku. Ovdje samo par napomena:
fmeisterovom trudu oko dešifriranja u relativno pouzdanoj for - Ortografija i interpunkcija su sasvim normalizirani i
mi. Lasson ih je prvi put publicirao u Hegel-Archiv Bd. II, sves modernizirani;
ka 2 (1914) i Bd. III, sveska 1/2 (1916), zatim kao svezak 124 b
Filozofske biblioteke (1930); Hoffmeister ih je donio u bitno - Manje izmjene (na primjer, korekture očiglednih štam
poboljšanom obliku teksta u dodatku za svoje izdanje Filozofije parskih grešaka) izvršene su prećutno, važnije su poka
zane u fusnotama;
prava od 1955, (Filozofska biblioteka, svezak 124 a). - Citati su (koliko je to moguće) provjereni i (ukoliko je
nužno) korigirani; kod većih odstupanja (Hegel je vo
4. Ovo izdanje Filozofije prava donosi tekst 1820 (naslovni lio da citira slobodno) citati nisu popravljani nego je
list 1821) prvoga tiska koji se pojavio (A); jasne štamparske jednostavno umjesto dvostrukih navodnika stavljeno
greške su prećutno popravljene, ostale korekture su izvršene pri- (>...<);
31*
DODATAK
484
Predgovor 7
Uvod. Pojam filozofije prava, volje, slobode i prava § 1—32 -20
Podjela. § 33 75
P R V I D I O : Apstraktno pravo (§ 34. do 104) 80
Prvi odsjek: Vlasništvo (§41. do §71) 90
A. Zaposjedanje (§ 54. do 58) 107
B. Upotreba stvari (§ 59. do 64) 115
C. Otuđivanje vlasništva (§ 65. do 70) 128
Prijelaz od vlasnika k ugovoru (§71) 139
Drugi odsjek: Ugovor (§ 72. do 81) 142
Treći odsjek: Nepravo (§ 82. do 104) 158
A. Nepristrano nepravo (§ 84. do 86) 161
B. Prijevara (§ 87. do 89) 162
C. Prisila i zločinstvo (§ 90. do 103) . . 164
Prijelaz od prava u moralitet (§ 104) 183
D R U G I D I O : Moralitet ( 105. do 141) 188
Prvi odsjek: Predložak i krivnja (§ 115. do 118) 200
Drugi odsjek: Namjera i dobrobit (§ 119. do 128) . . . 208
Treći odsjek: Dobro i savjest (§ 129. do 140) 227
Prijelaz od moraliteta u običajnost(§ 141) 266
2. izdanje
1989.
Izdavači
SOUR »Veselin Masleša«,
OOUR Izdavačka djelatnost,
SOUR »Svjetlost«,
OOUR Izdavačka djelatnost,
Sarajevo
Za izdavače
Radoslaν Mijatović
Gavrilo Grahovac
Tehnički urednik
Salih Ahmethodžić
Korektor
Fatima Cicvara
Štampa
NIŠRO »Oslobođenje«
Sarajevo
OOUR Štamparska djelatnost
Tiraž: 2000 primjeraka
ISBN 86-21-00312-0