Professional Documents
Culture Documents
porodici, rodjeni lažov ali relativno inteligentna osoba, bar kada se ima u vidu onih
šest meseci večernje škole koju je završio bez po muke. Sve mu je išlo k’o po loju.
Pošto mu je milicionerska plata bila mala on stade da krade mermerne spomenike sa
niškog groblja da bi ih zatim prodavao onim istim kamenorescima kod kojih su
ožalošćeni ljudi dolazili da naručuju spomenike.
* * *
sirotinju sa Dalekog Istoka. Kad je bez posla ne gubi vreme već iz jedne kupusare uči
engleski i budan sneva da jednog dana ode na Aljasku. Iskonski zov ruske duše.
Zahvaljujući dobroti, vezama i birokratskoj umešnosti neke verske družine 1968.
godine, upravo dok pariskim ulicama besni boj izmedju policije i studenata, on sa
urednim iseljeničkim papirima stupa na tlo obećane zemlje: Njujork, potom Dalas i,
konačno, El Paso. Kakvi studenti, kakve puste demonstracije. Studentariju bi valjalo
mlatiti usranom motkom pa nek se svi puše.Vlast je vlast, red je red i tačka. Zna se ko
je domaćin u kući. To je zapravo sve: Naš čovek u raštrkanju.
* * *
je lepa ali otrcana izreka; oči, misli, slutnje, pomešana osećanja, Bodler, Jesenjin,
Lorka, Žak Prever, duša i tako to. Možda u tome ima neke istine.
Ponekad valja obratiti pažnju na pokrete ruku. Novac je ščepao
munjevito. Broji ga odmerenošću prevejanog zelenaša sa niške pijace. Nemam ništa
protiv toga. Novac je za brojanje.
„Putuješ za Njujork? A!“ - reče gazda, mada oboje znamo da je on to
sa Njujorkom izburgijao tog trena da bi mu ja nesmotreno lanuo gde idem. Bilo bi
odveć glupo da me otvoreno pita gde sam ja to namerio da idem.
„Ne. Putujem za Stokton. Odatle ću za Evropu.“
Mrzi me da mu objašnjavam da ću prvo morati da svratim u Stokton,
tačnije u Linkoln Vilidž a potom u San Francisko. Iz San Franciska letim za Frankfurt
a odatle verovatno autobusom za Beograd. Uhvatio sam sebe da škrtarim sa rečima.
Postao sam pravi usamljeni skot. Lonely ranger. Sumnjam da on zna gde je Stokton.
„A! Za Evropu. Nisam te pitao da li si ikad bio u Nišu?“
„Bio sam. Gadno i jadno.“
Našavši se nenadano na klackalici Nišlija sleže ramenima. Sa jedne
strane ponos, stari balkansko slavijanski ponos, sa druge strane stars and stripes,
motel, rebarca, hladno pivo i televizija.
Htede mi reći da tamo i nije bilo toliko loše kako sam ja u dve reči i bez
dlaka na jeziku oblatio njegov Niš. Pa opet, šta bi mogao da uzvrati na pitanje zašto se
on kog jarca smestio čak ovde, ovde u ovaj El Paso, na špicu Teksasa, gotovo u
Meksiku, medju brkate kuvarice i desperadose, ako tamo u tom njegovom gradu kraj
mutne Nišave i nije bilo baš tako loše, kako ja bez ugladjenih reči klepećem. Možda je
bio žedan demokratije i širih intelektualnih vidika, ali su ga u njegovim plemenitim
namerama davile zlurade komšije okoreli komunisti, a uz njih i onaj njegov deda bivši
milicioner, neopevana pandurska pijandura u narodu poznat kao Kucov Robija. Ljudi
su uvek žedni neke svoje demokratije. Stvari stoje ovako: Ako bi on kazao štogod loše
o Nišu to je jedna stvar. O.K. Sve je onako kao on tvrdi, od a do š. Ako mu ja nalazim
mane onda vredjam njegova tanana osećanja a uz to sam i grdna neznalica. Nemam ja
pojma gde se pije najbolja boza u Srbiji, gde se pravi najbolje kiselo mleko, ko je bio
Stevan Sindjelić, gde je Čegar, šta je Ćele Kula, gde je Medijana, tvrdjava, Niška
Banja, Sićevačka klisura, Sveti Pantelejmon i tako redom do Svetog Save, Cara
Dušana, Starih Slovena i onog slavnog cara Konstantina, zvanog Veliki. Ako se on
jednog dana ipak vrati u Niš, da uz pivo i ljute pečene papričice progura svoje
7
penzionerske dane, već ovde sanja kako će mu susedi nadenuti nadimak Amerikanac.
Lep nadimak: Idemo kod Amerikanca. Gde je Amerikanac? Eno ga Amerikanac! Pa
opet, bilo bi bolje da pita svoje sinove šta oni misle o Nišu. Da nije očevih tugaljivih
pripovesti i po koje iskrene muške suze, njih dvojica za tu njegovu vukojebinu na
tamo nekom Balkanu nikad ne bi ni čuli. Šta tim otresitim momcima rodjenim i
odraslim u El Pasu znači Niš? Ništa. Baš ništa.
„Nemaš mnogo stvari. Daleko je Evropa.“ Opet će Amerikanac.
Vidim ja gde on cilja. Zna on dobro šta znači skitaranje po belom svetu.
Klipan sa malo prtljaga, a pride daleko od domaje, ili je skitnica ili je milioner ili ga
možda juri policija. Ja očigledno nisam milioner niti me juri policija. Mada sam bliže
skitnici, drznuh se da pred njim, pred nemerljivim gorostasom svekolikog srpskog
rodoljublja, stručnjakom za geo-politiku, komunizam i Istočno pitanje, trtljam o
turobnom nebu i ponornom jadu srpske provincije. Ni u najludjim snovima ne bih
mogao da zamislim milionera koji se baškari po ofucanim sobama motela „Usamljena
Zvezda“. O cucarachama ili, naški rečeno, o bubašvabama od dva inča nikom ni reči.
* * *
San Francisko i Sjedinjene Države napuštam tužan. Pada sitna kiša. Prve
sveže kišne kapi posle dva meseca suvog vremena. Oblaci i kišica pojačavaju moju
setu. Moja seta je kao i reuma. Ne ide mi se za Srbiju. Ne ostaje mi se u San
Francisku. Danas je 17 Mart, dan Svetog Patrika. Sveti Patrik je zaštitnik Irske i
Nigerije. Ako vas ujede kobra ili crna mamba, pomolite se Svetom Patriku i stvar je
rešena. Ništa ne košta a odmah deluje. To je prava stvar. Oduvek sam verovao da
pored zvanične medicine i svakojakih otrovnih hemikalija postoji i duhovna
alternativa. Recimo: skok u dalj.
Šetam Embarkaderom. Skrećem u Howard street. Kišica polako
prestaje. U jednoj od poprečnih ulica, u New Montgomery Street, mali tamnoputi
školarci u zelenim kaputićima i sa zelenim kapama na glavama, marširaju u čast
pomenutog sveca. Patrikovi preduzimljivi zemljaci su na ovaj blagosloveni kontinent
besplatno prevezli njihove pretke pa je red da im se ovdašnja mladež afričkog porekla
za te davnašnje usluge svojski oduži. Šta bi se desilo da nije bilo engleske
promućurnosti, španske bezobzirnosti ili portugalskih karavela? Živeli bi u Africi i ne
bi imali američke pasoše.
8
mnogo bolje. Neka usvoji neku lepu vijetnamsku žgebu. Bio bi to politički vrlo
korektan potez.
Zevs, onaj mnogobožački vrhovnik, pored rodjene sestre i supruge u narodu zvane
Hera, ševio sve što nosi suknju. Postavlja se pitanje da li i naš hriščanski Bog, Bog
Otac, ima penis? Kiticu, kurčić ili štogod nalik tome. Da li on ima nekakav, ko zna
kakav, samo njemu svojstven božanski palamar za bezgrešnu uživanciju. Ja mislim da
ima. Siguran sam da ima. Kakav bi to mogao biti bespolni Bog Otac? Bog a
beskurica!
Eto, svi moraju da glasaju za njegovo postojanje. Niko nije lud da glasa
za Lucifera, za partiju palih andjela ili da na svenarodnom referendumu, daleko bilo,
hemijskom olovkom zaokruži ono: Ne postoji. Ako ne dobije većinu, ako pobede
ateisti, mogao bi da nam priredi Armagedon. Sedi ti Bog na vrh zelenog brdašca.
Trava je upravo pokošena i miri kao u gradskom parku. Žuti se po koji stidljivi
maslačak. Bog se uvalio u svoj velebni carski tron, u krilu mu leži siva sveščica puna
naših greha, pije belo kalifornijsko vino i na glavnoj probi zadovoljno posmatra kako
nas, naravno nas proverene nevernike, sve strašljivce, nikogoviće i ništarije, satire
sila vojske Mraka. Mračnjaci nas tamane ko jarebice a On širi ruke, veselo maše
gospodinu Sotoni i cokće. Cokće od sreće. Brigadni General Sotona jaše razigranog
ridjana i predvodi dve stotine miliona demonskih konjanika: dve stotine miliona,
gospo moja, silnih oklopnika. Sotona bljuje sumpor i smolu a mačem kosi na sve
četiri strane. Lete glave, šiklja krv, kukaju nevernici.
Jovan sa Patmosa, politički emigrant, stručnjak za okultizam i nadaleko
poznati spisatelj horor romana, olovkama u boji hitro skicira prizore za svoj novi film
pod radnim nazivom Otkrovenje IV. Jovan pikira na Oskara: Aut Oskar aut nihil. On
sanja novi Blockbuster. Svuda vidi novac, slavu i osvetu. Kada se oglase onih sedam
vaseljenskih truba, kad preklano janje zapeva svoju molitvu vrh strašnog brega od
ljudskih lobanja a daleka rika aždaha najavi dolazak Sina Božijeg, kuku nama.
Zaboraviće naš Jole na obećano praštanje, na milosrdje, na oprost dugova, na snevanu
jednakost i bratstvo medju nevoljnicima: biće krvi konju do uzengija. Kada se okupa
u našoj krvi vrgnuće se lola u ono što on uistinu jeste: Osvetnik i zavidljiva bezumica.
Gore je Raj, dole je Pakao i ništa izmedju toga; Ni maleni svitac neće smeti da proleti
njegovim kosmičkim ništavilom. Zavidljivac bi da ruši ceo svet, da ruši tiraniju, e moj
brale, rimsku tiraniju. On bi da smoždi i sisatu kurvetinu sa Oronta, našu Veliku
nasmejanu radodajku, našu Marijugalante, sve zarad uškropljenog Jerusalima, zarad
novog nasilništva, zarad beloguzih kaludjerica, i efeba, dabogme, ukoliko mu onaj
11
njegov kurac nije isključivo spiritualne prirode, il’ je nalik kakvoj izdevetanoj
zmijurini kojom podnapiti zaludnici po seoskim sokacima plaše raspupele mladojke.
Johan sanja san: John sanja baštu bez mane, čistu i tihu, bez jada, bez
bolesti i smrti; On sanja večni El Dorado, nepromenljiv, neponovljiv, neprolazan,
neuznemiren, netaknut, uvek isti, apsolutno isti, zauvek isti, iz dana u dan, iz meseca
u mesec, iz godine u godinu, iz veka u vek, iz milenijuma u milenijum do u beskraj.
Kad ti Joca svojim oštrim makazama skroji ubavo odelce trajaće ti ono zauvek. Nema
toga ko bi uspeo da sačuva zdrav razum u njegovoj blještavoj isposnici, u zlatnom
Jerusalimu bez jutra, bez vetra i bez onog divnog proletnjeg sumraka.“Večnost traje
najduže“, kako bi to rekao moj kamarad Kurt Šviters. Nemac! Ko bi drugi.
naz-kir.
Hay-möh kör'u v'nöfölu, va-anachnu kam-nu vanis-odöd.
Adonöy ho-shi-öh, ha-melech ya-anaynu v'yom kör'aynu.
patnjama svog nesretnog naroda: Priroda, Istina, Život, Pravda, Ljubav, Nadahnuće.
Uzmite Remboa za uzor. Uzmite za primer mog vrlog prijatelja i brata po nevolji,
Grigorija O. Maksimoviča ili, recimo, Djuru Jakšića. Ko u El Pasu zna za nesretnog
Grigorija ili za Djuru iz Skadarlije? Niko. U San Francisku svi znaju za Staljina i za
Tomasa Edisona a o našem Djuri niko nema pojma. Djura Jakšić?! Kako se to
speluje?
Čim neko sebi uvrti u glavu da je pesnik, pisac, mislilac, filosof,
politički vidovnjak, narodni tribun, spasitelj ili umetnički kritičar ja bih ga bez trunke
sažaljenja oterao da pere javne nužnike i neguje bolesne nosoroge. Nikako ne mogu
da zamislim božansku Sapfo kako pod večno plavim svodom sunčane Helade piše
predgovor za Praksitelovu samostalnu izložbu crteža i male plastike u čuvenoj
njujorškoj galeriji The Lezbos & Sisters. Na vernisaži okupana Sapfo, namirisana
Sapfo, skromna Sapfo, crnpurasta Sapfo, pred zabezeknutim posetiocima stidljivo
saginje glavu pa im lično zbori svoje otužne budalaštine na račun Praksitelove
genijalnosti. Ne, to nije moguće!
Iskustvo nam po već ko zna koji put ponavlja okatu činjenicu da se
doušničke bitange, kuplerajmajstori i pohlepni spletkaroši uvek predstavljaju kao
pesnici, kao premudre aforističarske lije, kao najveći rodoljubi, beskompromisni
pravdoljupci, čuvari običaja, svetski istinozborci, estete, spasitelji nacije i, naravno,
čestita religiozna nevinašca. Obavezno idu u crkvu, vrte se u krug, lome kolač, šire
nozdrve, udišu tamjan, krste se, pale sveće, pohode sahrane, vole da žderu na
parastosima, prosjacima velikodušno bacaju metalni sitniš a svojim zlim i krmeljivo-
bečokastim očima zveraju naokolo, motre šta čestiti ljudi rade, slušaju šta ljudi govore
pa to odmah dojavljuju tamo gde treba.
Kažu: „Možda Bog nema bradu ni belu tuniku kako su ga bezazleno
predstavljali naši umni starci ali zasigurno postoji nešto tajanstveno, sveobuhvatno i
neopipljivo u šta se mora verovati.“ To nešto, nešto što bajagi uvek izmiče razumnom
objašnjenju, zaista mi se dopada. Veruješ u nešto ali ne možeš potanko da objasniš šta
je to nešto. Hej nešto! To je nešto nesaznajno sa velikim N. To je nešto kao prah šećer
izmedju palca i kažiprsta. Ljudi te slušaju, dobronamerno klimaju glavom, smeškaju
se ko’ kurve sa dobrim pazarom, uvereni da je to nešto, nešto u šta ti veruješ ali nisi
sposoban da dokučiš šta bi to moglo biti, zapravo njihov Bog sa kojim su oni u
dosluhu, u ljubavi, u milosti il’ duhovnom saglasju, ne od juče, već iz prenatalnih
15
Eto, došao sam se u Beograd. Biće tačnije ako kažem da sam se vratio u
Beograd. Samo bi Herr Toifel znao kakva me je to tajanstvena sila digla na noge i
poterala da se vratim u Beograd. Možda je to ono providjenje o kome sam u poslednje
vreme često razmišljao? U Beogradu ću udariti temelje Prvom Srpskom
Pravoslavnom Toifelijanumu. Možda ne bi bilo zgoreg da pored Toifelijanuma
sagradim i opservatoriju. Naš Los Alamos. Kupio bih desetak snažnih teleskopa i
krenuo u posao. Na ulazu bi pisalo: Traži Boga! 1 sat 100 nemačkih maraka. Onaj ko
bi prvi ugledao Boga dobio bi na poklon limuzinu. Nov novcijat Mercedes Made in
Germany. Crni Mercedes sa klima uredjajem i tamnim staklima. Za sveca mobilni
telefon, pejdžer ili toster. Za sveticu bicikl ili komplet hromiranog kuhinjskog
posudja. Navali narode!
Moja ljubav prema Beogradu, ili prema toj, ruku na srce, sivoj provincijskoj
pustinji na brdu kraj Save i Dunava, uvek je bila i, naravski, ostala čudna i neizlečiva
mešavina prezira, tupave balkanske melanholije i one naskroz detinjaste
sentimentalnosti koju verujem da čak i sasvim trezveni ljudi, ljudi racionalnog kova,
zauvek nose o svom rodnom gradu. Beograd je, naime, mali grad; da ga ja ne
pohodim bio bi još manji. Da li sam ja trezven čovek? Da li ja čvrsto stojim na zemlji
ili sam beznadežno sklon levitiranju?
nepatvorena Nojeva piljevina. Sertifikat! Kako neko lepo reče: ko u šaci drži piljevinu
prošlosti vlasnik je naših budućih dana.
* * *
* * *
Pri sebi imam nešto uštedjevine; ni mnogo ni malo, baš onoliko koliko
mi je dovoljno da ne moram da trljam glavu da li ću sutra ili prekosutra imati šta da
jedem i kako ću izaći na kraj sa svakodnevnim troškovima. Stanujem u kući na
Senjaku. Bez prevelikog ustezanja kuća bi se mogla smatrati zdanjem tek nešto malo
19
pristojnijim od naskroz oronule sirotinjske straćare. Kuća ima jedan sprat a pride još
jedan stan u potkrovlju. Iz prizemlja do tog prvog i jedinog sprata stepenište je
napravljeno od betona i mlevenog mermera, sa crnim gelenderom od livenog gvoždja
i osloncem od dobrog hrastovog drveta. Od prvog sprata do mog potkrovlja vodi
drveno stepenište. Stepenište je premazano šugavo-zelenom bojom. Pravi SMB
kolorit. Ulica u kojoj stanujem ima samo devet ili deset brojeva. Pre II Svetskog Rata
taj se sokak pompezno zvao Američka ulica. E moj bratac! American street! Tu ću
morati da nastavim moj, uopšteno govoreći, usrani život.
* * *
čekam bombe. Nije prošlo mnogo vremena i eto: sirene počeše da zavijaju. Sirene
zavijaju, sirene opominju ali ne dele savete. Svi su iznenadjeni, kao da su upravo ovog
trena svi pali glavačke sa Jupitera. Kao da su se sunovratili sa Jupitera. Proputovao
sam svetom ali nigde nisam čuo da postoji država u kojoj je dolazeće stradanje naroda
najstrožije čuvana tajna. Vrlo čovekoljubiv gest. Filantropi su se razmileli k’o mravi.
Kasnije su se generali javno hvalili da su od svojih lukavih krtica tačno znali kada će
doći taj kobni čas napada. Ko su bile te njihove premudre krtice? Verovatno sve
televizijske stanice širom Evrope.
* * *
uništavaju naše drvene tenkove a mi temeljito tamanimo njihovu živu silu. Titova
atomska skloništa su poodavno zapuštena ili su pretvorena u kosignaciona skladišta
izvozno-uvoznih lopuža. Neka junačina ne prestaje da grmi sa televizije. Lično poziva
pilote da sidju dole na zemlju, da slete sa nebesa, neka parkiraju svoje avione gde im
se prohte, pa nek hrabrost i pesnice odluče ko je jači. Zna prikan da od te njegove
isprazne ponude za dvoboj na pustom poljančetu neće biti ništa, pa mu ne pada teško
da se iz televizijskog studija, uz voćni sok i kiselu vodu, busa u grudi. Seoska luda
tera šegu i za debele novce na vašaru ludaka prodaje svoje lajavo rodoljublje.
Zaključak: Kukavice ratuju avionima. Kukavice ratuju raketama. Hrabri ljudi svoje
sporove rešavaju isključivo topuzima, kuburama, pesnicama i drvenim tenkovima.
Neprijatelj je uvek podlac i kukavica - pa čak i kada pobedjuje.
Naša protivavionska artiljerija štrca vodenim pištoljima ne bi li možda
oborila nekog gundelja u niskom letu. Pobeda je nadomak ruke. Kozaci jezde na
novim metlama. Atamani šalju telegrame. Rusi spremaju tamjan, brojanice i DDT; ori
se pesma, zvecka ordenje: Pravac Srbija.
* * *
* * *
štampao Gideon za kurve i bezimenu hotelsku slepadiju. Hrabroj curi treba dati orden.
Nek ga nosi i neka se njime naokolo diči. Teku suze radosnice a čestitke pristižu sa
svih strana. Mora biti da su joj roditelji vrlo ponosni na njene lepe bombarderske
uspehe. Ko ne bi?! Da nije prokletih godina, skakali bi do neba. Mama samo uzdiše:
Kakva karijera, kakva karijera! Sigurno su tim povodom za rodbinu i drage prijatelje
upriličili malu kućnu svečanost: veseli gosti, prijatna muzika, kokteli, blistavi escajg,
kristalne čaše, sendviči, hladna teletina, razne salate, grickalice, indijski orasi,
sladoled, sokovi, kafa, kolači, stari albumi, fotografisanja za uspomenu, beskrajni
video snimci i tako to. Telefon ne prestaje da zvoni. Sve je kulturno, sve je comme il
faut.
* * *
NAPOMENE:
nešto uveliča, nešto zaboravi, kadašto se šta osveži, omalteriše ili okreči i stare priče u
novom ruhu idu dalje.
Njegova priča, davno naučena napamet, mogla je biti bilo čija noveleta,
lasno i badava istrgnuta iz istog povjesnog talasa: Jedan svetski rat, jedna revolucija,
inflacija, demonstracije, teror, ulična puškaranja, propaganda, velika glad, haos,
besprizorni, Beli, Crveni, Vrangel, Denjikin, Krim, Rumunija, Odesa, pretrpani
vozovi izbeglica, razobručeni Kozaci, besni atamani, pljačke, evakuacije, stenice,
engleski Drednaught-i, Crno More, Turska, Konstantinopolj, emigrantske muke, žal
za Rusijom i danima sreće, izneverene ljubavi, silom razbaštinjeno plemstvo,
cmizdrava aristokratija, jučerašnji feudalci – današnji grebatori i uobražene paralaže,
neprijazna Evropa, novi početak, očaj i tako to do u beskraj.
Dva meseca po mom povratku u Beograd, ili možda koju nedelju pride,
ili koju nedelju manje, a sada je to sasvim nevažno, iznenadjenje! Zaista veliko
iznenadjenje! Stiže pismo iz Amerike. Motelijer mi piše da se on uopšte ne razume u
kompjutere, da on dobro barata svojom električnom kasom i da mu je bilo lakše da mi
pismo napiše penkalom. Zeleno penkalo i jedan crni novčanik - mek šlajpik, od prave
pravcate kože - on je kupio baš onog dana kada je zvanično postao vlasnik
„Usamljene Zvezde“. Piše mi o našem druženju, o njegovom ispovedanju, o mojim
upadicama, pa mi zato, eto, kao učenom čoveku, uz pismo šalje neke dokumente o
životu njegovog dede Jakova. Nišlija mišljaše da se iz toga može štogod korisnog
iscediti i da ne bi bilo zgoreg da te papire dobro čuvam pa, ako mi se ukaže kakva
zgodna prilika, da ja to negde kulturno umetnem i objavim. Deca su mu dobro, žena
takodje, motel gura po starom.
Ako nameravam nanovo da dolazim u Ameriku on je rad da mi pošalje
garancije i sredi sve što uz to ide. Ako dodjem u El Paso znam gde je „Usamljena
Zvezda“ i da ne brinem za stan i za hranu. Ono o njegovim penzionerskim danima u
Nišu biće najbolje da zaboravim. Pusti snovi.
Što se tiće dedinih papira reč je o jednoj rukom pisanoj izjavi – tri
ispisane strane, sve na srpskom. Vidi se sitan, starinski, čitak, ujednačen rukopis,
krasnopis bez treptaja, bez nervoze - ali i trapav prevod. Osećao sam se kao neko koji
je zahvaljujući providjenju nabasao na malešnu iglicu beznadežno zaturenu u
golemom plastu vremena i prostora. Ti papiri su naskroz prozaičan nacrt molbe za
potrebe policije od koje on, Jakov Ivanovič Boubnov, glavom i bradom, traži
24
„milostivo gostoprimstvo boravka u Niškoj Banji“ gde namerava - ako sve bude kako
valja - da otvori apoteku:
Ime oca, ime majke, godina rodjenja (17. Januar 1896. po starom
kalendaru), mesto rodjenja, Prva St. Peterburška Gimnazija, studije medicine, broj
diplome, nekoliko kraćih putovanja u Berlin (Nepoznati razlozi), vojni rok, posao u
Pomorskoj Bolnici u St. Peterburgu, odnosno u Petrogradu, itd... Ono što u tim
njegovim pisanijama najviše čudi, jeste to da nigde nema ni traga o Maji Grosman. Ne
beše ni jednog okruglog slovca o Vrangelu, o Odesi, o evakuaciji, o savezničkim
brodovima, o konzervama, izbegličkim kazanima i Konstantinopolju. Sve je pisano
uljudno, odmereno, oprezno, bezlično, činovnički. Taj gospodin je uvek ostajao na
osetljivoj granici izmedju privatnog i javnog. Nikad dublje ne zalazi u prostore javnog
niti će šire razmaći zavese svoje privatnosti: nema revolucije, Belih, Crnih, Zelenih,
Crvenih niti onog politički vazda poželjnog pljuvanja i pljuckanja po „kolektivizmu,
sablažnjivom komunističkom prmiskuitetu, boljševičkom bezumlju i crvenom teroru“.
Tu nema Lenjina, nema cara, nema Puškina, grofa Tolstoja, nema Majčice Rusije pa
ni aluzija na dane povratka domu i rodnoj grudi. To su reči samca bez bliže svojte,
bez rodbine, bez družine. Možda je on u revoluciji video bezumno podvajanje naroda
na dve strane. Možda nije imao šta lepog da napiše ni o Nikolaju a ni o Lenjinu.
Evo redosleda: Petrograd, Tula, Tambov. Jakov Ivanovič
Boubnov se tokom septembra i oktobra 1919. godine konačno nalazi u Rostovu na
Donu. Odatle se spušta do Novorosijskog. U februaru 1920 iz Novorosijskog, na
parobrodu „Saratov“, zajedno sa grupom poznatih ruskih slikara i pozorišnih
scenografa, putuje za Egipat. U Aleksandriju se iskrcava 13 marta iste godine.
Nekoliko meseci životari u izbegličkom logoru u Tell el Kebiru, a to je baš na putu za
Ismailiu. Već u septembru nalazi skroman stan i još skromniji posao u Kairu. U Kairu
radi kod jednog Grka apotekara, kao njegov pomoćnik i savetnik. Ne zadugo.
Svakako ne zadugo. Malo potom, citiram, „napuštam meni stran i bučan muslimanski
svet i odlazim za Atinu“. Iz Atine kreće za Jugoslaviju: „da živim medju svojom
dragom slovenskom braćom, pod zaštitom kralja-junaka Aleksandra
Karadjordjevića“. Laskanje nikad nije na odmet.
Na poledjini prvog lista, baš onako na sredini papira, sred srede, telegrafski
piše na ruskom: „Kairo, balet, Ana Pavlovna Pavlova – Ruska bajka.“ To je sve. Ova
25
kratka beleška na poledjini zaista zbunjuje. Slavna balerina Ana Matvejevna ili možda
Ana Poljakova, istinska super zvezda, poznatija kao samozvana Ana Pavlovna
Pavlova, tada dama u godinama za uvažavanje, o kojoj je on mogao doznati još u
Sankt Petersburgu – ili je po raznim onovremenim novinama mogao pročitati
hvalospeve o Les Ballets Russes i njihovim uspesima u Parizu sa Nižinskim i, dakako,
Djagiljevim - tek 1923. organizuje dve baletske predstave u Kairu. Čista božja
komercijala. Ta dva Anina poslovna poduhvata u vrlo opasnoj i naelektrisanoj
atmosferi Kaira, gotovo svi previdjaju, svi ih izostavljaju, čak i kada su u pitanju njeni
ozbiljniji biografi. Ana Pavlova umire. u ranim jutarnjim satima 23 Januara 1931. u
Hagu, u hotelu zvanom Hôtel des Indes. Dijagnoza: teži oblik zapalenja pluća. Ana
umire nekoliko dana pre svog pedesetog rodjendana i dve godine posle njoj beskrajno
dragog Djagiljeva. Niko ne pominje njenog muža, Viktora Dandrea. Taj dobri Viktor
kao da nije ni postojao.
Jedan grčki mit nas uverava da je Lepa Jelena svoje bezbrižne dane
provela u sjaju i bogatstvu kraj Nila, dok je u onom strašnom metežu sred opkoljene
Troje njen predivni privid strepeo nad ishodom proklete vojne. Ko može znati šta je tu
istina i šta nam taj mutni mit, zapravo, kazuje?