Bioetičar Hrvoje Jurić govori o eutanaziji, biotehnologiji, partitokraciji i utopiji

Društvo totalne kontrole već djeluje

Otpor ljudi sprečava se neprekidnom isporukom šarenih bombona, zavodljivim pričama o
ljepoti, zdravlju i besmrtnosti, medijskom debilizacijom i lažnim obećanjem da će se
država i korporacije pobrinuti za vas samo ako ne budete razmišljali i bunili se, samo ako
budete dobri glasači i potrošači, kaže Jurić

Razgovarao Jerko BAKOTIN

Za suvremenu bioetiku eutanazija ili problem matičnih
stanica tek su neki od brojnih izazova. Biotehnologija
otvara fantastične mogućnosti, ali i velike opasnosti.
Mogućnost uzgajanja bezglavih fetusa koji bi služili kao
skladište organa za transplantaciju, himerični transgenični
organizmi, biogusarstvo (krađa tuđih gena), kvadratna
stabla, životinje koje svijetle zahvaljujući genima
krijesnica, kloniranje, transplantacija mozga, GM hrana…
Biološko oružje ima golemi potencijal - može se stvoriti
tako da pogađa tek određene populacije, pa čak i etničke
grupe. Moguće je modificirati smrtonosne viruse - poput
bjesnoće - tako da se prenose i običnim udisajem. O
moralnim problemima koje donosi biotehnologija, ali i
drugim pitanjima, razgovaramo s Hrvojem Jurićem, višim
asistentom na Katedri za etiku Odsjeka za filozofiju na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
- Nedavno je s aparata za održavanje na životu
isključena Eluana Englaro, žena koja je u
vegetativnoj komi provela 17 godina. Slučaj je
snažno uzburkao talijansku i svjetsku javnost. Kako
se unutar suvremene bioetike promišljaju pravo na
smrt i problem pobačaja - gdje je famozna granica
života?
- Čitav problem s eutanazijom, pa i pobačajem, jest u
tome što je teško jasno utvrditi granicu života. Izgleda da
je najjednostavnije onima koji prihvaćaju dogmu o
svetosti života od začeća do prirodne smrti. Ali što znači
prirodna smrt danas kad imamo moćne aparate koji mogu
simulirati rad vitalnih organa do unedogled, preko granica smisla i protiv dostojanstva pogođene osobe? I
zašto, ako je život svet, to vrijedi samo za ljudski život, a ne i za život drugih živih bića? I zašto
zagovornici svetosti života nisu ujedno i dosljedni protivnici rata kao masovnog ubijanja? Život kao
nejasan, kompleksan i različito shvaćen pojam ne može biti jedini kriterij za donošenje odluka u
egzistencijalnim okolnostima koje su uvijek unikatne i dramatične.
Kako nam pokazuje i primjer Eluane Englaro, odustajanje od daljnjih medicinskih postupaka je ponekad
humanije rješenje od distanazije kao protuprirodnog održavanja života. Mislim da bi Katolička crkva,
pozivajući se upravo na dostojanstvo života, mogla biti protiv distanazije a da ne odustane od svog
antieutanazijskog stava. Takvu pasivnu eutanaziju (letting die) smatram opravdanom, a nisam ni protiv
aktivne eutanazije kad postoji nedvosmisleno izražen zahtjev unesrećene osobe. Temeljita stručna i
javna rasprava, zatim jasna zakonska regulacija, a na koncu, ako se pravo na smrt zakonski dopusti, i
transparentna procedura za svaki pojedini slučaj - put je kojim bismo, po mojem mišljenju, trebali poći.
Ali, kod nas je čak i rasprava o eutanaziji tek u povojima.

Tamna strana napretka znanosti

- Vojni ili financijski interesi tržišta mogli bi naći spremnog partnera u neodgovornosti
znanstvenika. Koliko iza biotehnologije zaista stoji impuls boljitka čovječanstva, a koliko poriv
za neviđenim zaradama?
- Moderna znanost i tehnika nesumnjivo pridonose kvaliteti ljudskoga života, bilo bi suludo to osporavati.
Ali ipak treba reći da taj napredak ima i svoju tamnu stranu, pri čemu ne mislim samo na ekološku krizu,
nego i na to da obećanja tehnoznanosti često prikrivaju novovrsno porobljavanje čovjeka. Tehnoznanost,
znanstvenici i tehničari koji trče za uspjehom bez obzira na posljedice, u principijelnoj su koaliciji s
ekonomsko-političkim sistemom, tj. neoliberalističkim kapitalizmom i birokratsko-militarističkom
politikom. Taj troglavi sistem, fokusiran na moć i profit, vlada današnjim svijetom poput matrixa, što nije
nikakva teorija zavjere, nego opis realnog stanja koji se može potkrijepiti brojnim primjerima poput
genetički modificiranih organizama.
Sama tehnoznanost, u kojoj glavnu ulogu igraju biotehnologija i informatičko-komunikacijske
tehnologije, svemoćna je i gotovo da čini suvišnim science fiction jer napreduje brže od spisateljske
mašte. No, još uvijek je nemoćna kad treba odgovoriti na bitna pitanja o smislu života i životnoj
orijentaciji suvremenog čovjeka. Štoviše, ona razara i jedno i drugo, ugrožavajući pritom prirodne uvjete
života. Otpor stanovništva sprečava se neprekidnom isporukom šarenih bombona, zavodljivim pričama o
ljepoti, zdravlju i besmrtnosti, medijskom debilizacijom i lažnim obećanjem da će se država i korporacije
pobrinuti za vas samo ako ne budete razmišljali i bunili se, samo ako budete dobri glasači i potrošači. U
tom smislu nudi nam se nekakva kvaziutopija, a zapravo već živimo u distopijskom, negativnoutopijskom
društvu.
- Ako slijedimo tržišnu logiku po kojoj bogatiji roditelj ima pravo svom djetetu pružiti bolje
obrazovanje, zbog čega mu ne bi pružio i bolje gene? Hipotetski, to otvara vrata raslojavanju
čovječanstva na različite vrste - supertalentiranu elitu i poluimbecilnu masu. Genske karte i
biometrijski pasoši pružaju tvrtkama i državama nova sredstva kontrole i diskriminacije.
Koliko je realno očekivati da će se to spriječiti odgovarajućim zakonodavstvom?
- Društvo totalne kontrole, poput onog u Huxleyjevom Vrlom novom svijetu, u osnovnim crtama već
funkcionira. Političke institucije, u sprezi s ekonomskima, a uz pomoć znanosti i tehnike, ne samo da su u
stanju uvesti nas u »vrli novi svijet«, nego to upravo čine. Dovoljno je promotriti samo induciranu paniku
oko »sigurnosti« koju ugrožavaju baš oni koji o njoj najviše govore pa da vidimo što se sve može
podvaliti ljudima ako ih se na pravi način preplaši. Poslodavci, osiguravajuće tvrtke i zdravstveni sustav,
ali i druge javne službe koje koriste metode tajnih službi, zasigurno se neće ustručavati da iskoriste sve
što im bude na raspolaganju. Na pomolu su, dakako, i nove diskriminacije, one bazirane na genetskom
naslijeđu, koje su opasnije od prokazanih, ali još uvijek postojećih diskriminacija po spolu, rasi, naciji,
klasi… Putem zakonodavstva mogu se postići male i važne promjene, ali bojim se da ćemo biti u
opasnosti sve dok su građani pasivni i dok je zakonodavna i izvršna vlast u inferiornom položaju spram
kapitala.

Nužan utopijski impuls

- Bavite se i utopijskim studijama. Kakav je današnji status utopije s obzirom na to da su,

kako je Mannheim rekao, »sve ideje obrukane« i diskreditirane, a jedina aktivna utopija je
društvo sretnih potrošača?
- Kad je već spomenut Karl Mannheim, podsjetio bih da je on rekao i sljedeće: nestanak utopije donosi
statičnu objektivnost u kojoj sâm čovjek postaje stvar. Upravo to nam se događa u ovom
»postutopijskom«, a zapravo distopijskom vremenu koje je Russell Jacoby nazvao »dobom političke
iscrpljenosti i odstupanja«, »dobom apatije«, u kojem se ljude uvjerava da više nema alternative i da
trebaju birati između statusa quo i nečeg goreg. U tom smislu utopijski impuls nam je danas potreban
možda više nego ikad prije. Posustajanje utopijskih ideja i energija nije rezultat, nego uzrok pobjede
globalnog sistema koji danas na svim razinama ugrožava i čovječanstvo i planet. Ako »utopiju«
definiramo kao budućnosnu viziju jednog drugačijeg i boljeg svijeta koja potiče konkretnu društveno-
političku akciju, onda možemo reći da utopija nije diskreditirana. O utopiji se ne smije suditi prema
propalim totalitarnim projektima 20. stoljeća koji u biti nisu bili ni komunistički, ni marksistički, a
pogotovo ne utopijski. Utopija treba biti inspiracija, a ne politički program. Utopija je energija, a ne
materija. No, to ne znači da je utopijska orijentacija puko maštanje i da ne može izazvati socijalnu
revoluciju koja bi bila vođena starom parolom »liberté, egalité, fraternité«, čemu danas treba pridružiti i
temeljitu promjenu u odnosu čovjeka prema drugim živim bićima i prirodi u cjelini. Na sreću, ima još
ljudi koji se bave »nesuvremenim razmatranjima« poput utopijskih studija, a smatram također da
utopijske ideje nisu posve zamrle ni na planu društvene akcije.

Tek bi opći bojkot izbora mogao uzdrmati sistem

- Na prošlim izborima niste glasali, pravdajući to činjenicom da je navodna
demokracija zapravo oligarhijska partitokracija. Koliko je realna i tehnički
provediva direktna demokracija? Zalažete li se još za bojkot ovakvog političkog
sustava?
 - Smatram da je moja postavka još uvijek točna, od prošlih izbora ništa se nije
promijenilo. »Alternativa« se još uvijek sastoji u izboru između SDP-a i HDZ-a, uz
statiranje marginalnih političkih faktora, ali prave alternative sistemu koji oni zajednički
stvaraju i održavaju još uvijek nema. Treba nam alternativa ne ovoj vlasti ili, kasnije,
njezinim navodnim protivnicima, nego samom tom partitokratskom konceptu. Takav
kvazipolitički, kvaziizborni sustav ću bojkotirati opet, ali nevoljko. Naime, glasao bih za
neku političku opciju kod koje bih vidio da ima drugačiji pogled na stvar politike i u kojoj
bih vidio ljude, a ne samo »političare«, koji bez kalkulacije zastupaju neke vrijednosti s
kojima se slažem. Ako se takva pojavi na predstojećim lokalnim izborima, koji su
pogodnije tlo za početak promjena od onih parlamentarnih, neću se suzdržavati od
glasanja. U suprotnom preostaje bojkot, iako znam da je pojedinačni bojkot beznačajan
korak, više etički nego pragmatično-politički.

Tek bi opći bojkot mogao nešto promijeniti, odnosno uzdrmati sistem, ali mislim da je
lakše organizirati neku novu i drugačiju političku grupaciju nego organizirati svjesno
bojkotiranje ovakvih izbora. U tom smislu volio bih vidjeti prestrojavanje na civilnoj sceni
koje bi i u oficijelnoj političkoj areni artikuliralo sve veće nezadovoljstvo građana i
ponudilo alternativu. Mislim čak da bi takva inicijativa imala šanse. Ako ne sada, onda
uskoro, jer stvar naprosto mora jednom puknuti. Ili na izborima ili na ulicama. A što se
tiče direktne demokracije, ona je krajnji cilj demokracije uopće ili barem njezina
»regulativna ideja«. Smatram da je različite oblike direktne ili manje indirektne
demokracije moguće ostvariti usprkos onima koji to ismijavaju svojim smiješnim
argumentima.