„ Plod vjecnosti “

Reče mi stihove:
Zagugtala golubica usred noći na grani predano,
A ja sam u dubokom snu,
Tako mi Bejtullaha, lažem, jer da sam u istinskom ašku
Ne bi me plačem pretekle golubice.
Ja lažno tvrdim da silno volim svog Stvoritelja,
životinje plaču, ja nisam u suzama ,
ali strahopostovanje prema Bogu i puna prisebnost o selidbi sa ovoga svijeta bila je
uzrokom ovih stihova koji su bili drhtavim glasom potekli sa njegovih usana ali na koncu
on nije bio takav. Jesen njegova života i orunulost njegova tjela krila je u unutrašnjosti
blago nevidjenih razmjera. Zračio je grandioznom pojavom, tragom čestitog ali prolaznog
vijeka, uzimao je vodu sreće i života u poniznosti prema svakome, svoj plod posijao je u
davnoj prošlosti zvanoj mladost okitivši se prelijepim ponašanjem i lijepom riječju.
Njegov govor imao je slatkoću, bio je dražestan, a najviši dio bio je rodan a najniži
plodan. Nastavio je Pa mi je spomenu riječi o Lukmanu a.s. koji savjetuje svoga sina:
„Sinko moj, druži se sa učenima, približi svoja koljena, jer Uzvišeni Allah oživljava
ljudska srca svjetlošću mudrosti kao što oživljava Zemlju kišom”. Spomen ovih riječi jos
uvjek odjekuje u mom srcu. Uvjek sam se pitao zašto su njegove riječi bile tako
osjećajne, blage i davale plod kod slušaoca nakon što bi krenule sa njegovih usana. Jasno
mi je bilo kada sam saznao da čovjekovo srce kada se liši pokuđenog ispuni se
pohvalnim, kao što na zemlji počnu nicati različite vrste plodova i cvjetova čim se ona
očisti od korova. Ako korov nije eliminiran ni biljke ni cvijetovi neće niknuti. On je čistio
svoje srce od korova zavidnosti, laži, prevare, samoljublja, oholosti i svega onoga što je
njegovo srce sprečavalo da pusti plodove iskrenosti, plemenitosti, poštovanja, bratske
ljubavi, blagosti, samilosti i u tome je uspio a pokazetelj svega toga je i završetak
njegovog života. Na posljednjem susretu kada sam ga susreo rekao mi je riječi Islamskog
velikana Gazlije koje su uzrokovale smiraj prostranoj budućosti moga života i nadu do
zadnjeg trenutka a glasile su:” Svako će biti proživljen onako kako je umro, a svako
umire onako kako je živio i u tome se obraća pažnja na pokornost čovjekova srca, a ne na
samo stanje i pokornost njegova tijela”. Nakon nekog vremena nisam ga sretao i
obavješten sam od njegovog sina da se desio poseban dogadjaj u vezi njega i njegovog
preseljenja na vječni svijet.
Razbolio se. Dobio je visoku temperaturu. Odveli smo ga u bolnicu. Nedugo
nakon toga, pao je u komu. Vidjevši ga, ljekari su se jako čudili. Svima su govorili o
njegovom slučaju. Uskoro se priča o mom babi pročula po cijeloj bolnici. Ljekari i ostali
radnici bolnice dolazili su i gledali ga. Dolazili su i bolesnici i bolesnice. Gledali su ga i
čudili se. Ali, zašto??? Zaista, moj babo je, iako u komi, zikrio, tako, između života i
smrti. U komi je spominjao Allaha Uzvišenog. Gospodar ga je počastio tom
veličanstvenom počasti.

Moja braća, sestre i ja sjedili smo oko njega i, posmatrajući ga, plakali. Odjednom, on se
probudio i podigao u sjedeći položaj. Vidio nas je uplakane i povikao:
‘Zašto plačete?! Zašto plačete? Zašto plačete?! Zar da plačete zbog čovjeka koji će ući u
Džennnet!?’ Zatim je digao svoju desnu ruku pokazujući kažiprstom prema gore, prateći
ga pogledom, i rekao:
‘Lice na kojem je nur, lice na kojem je nur, lice na kojem je nur! Svjedočim da nema
božanstva osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik.’ Nakon ovih riječi pao
je na krevet i preselio svome Gospodaru.
Plakao sam dok mi je pričao ovaj slučaj, jer osjećao sam uvijek da je bio poseban, mnogo
vrijedan i cjenjen kod Gospodara svjetova. Njegova duša nije bila slijepa a to je uspio
čestim spominjanjem Allaha i Svijesnosti o Njemu.
Nakon svega shvatio sam da je Sljepoća jahača (duše) kobnija od sljepoće jahalice ( tijela
). Pa svima nama na osnovu navedeog oporučujem svijesnost o Bogu i Njegovo često
spominjanje u svakom stanju da bi imali kraj ovoga prolaznog vijeka kao što su to imali
ebrari.