KONSTRUKT VLASNIŠTVA PRIHVATLJIV VEĆINI STANOVNIŠTVA

Općenito:
Prirodna dobra i resursi po naravi stvari pripadaju svim živim bićima na zemlji koja u
istom žive i koja na osnovu istog osiguravaju biološki život. U jednom dijelu ljudskog
razvitka nekome je palo na pamet da temeljem nasilja nad drugima u biološkom lancu
posebno fizički slabijim ljudima obznani da je prisvajanje povrh potreba za preživljavanje
oportuno (poželjno). Osobno smatram da je taj povijesni presedan jedan od dijelova istočnog
grijeha kojim je čovjek zauvijek osuđen na prolaznost (rođenje-umiranje). Naravno da se radi
o jednom od temeljnih nagona ljudske vrste u suvremenom društvu nazvanim egoizam, a koji
je razvio pogodan alat kako bi formalizirao taj svoj nagon u obliku vlasništva tj postavio
društvenu normu koje se moraju ostali u zajednici pridržavati kako ne bi bili sankcionirani
bilo nekim od oblika boli bilo gubitkom života. Glede tog konstrukta civilizacija ljudi na
zemlji se nije pomakla ni milimetar od svog poznatog nastanka.
Prema tome, humanistički gledano resursi po svom određenju i prirodnoj naravi ne mogu
pripadati samo nekim ljudima tj moraju pripadati svima posebno oni koji služe golom
preživljavanju; hrana, voda, sklonište.
Doktrina i religija individualizma u svom pohodu ka revitalizaciji vrijednosti pojedinačnog
ljudskog zapravo drastično manipulira u svrhu prisvajanja nepripadajućeg radi nadzora i
kontrole ljudske vrste na zemlji pod izgovorom neimanja dovoljno hrane za sve žive,a na
čemu se generira bazični strah od kolapsa populacijske biologije.

Politika prihvatljivog raspolaganja resursima:

Obzirom da je čovjek društveno biće i da ne može fukcionirati bez grupe potrebno je i
raspolaganje resursima organizirati-regulirati kroz grupu solidarno. Obzirom da su grupe
formalizirane kroz države kao okvira zajednice resursi na teritoriju te države pripadaju svima.
Prema tome temeljni oblik raspolaganja-korištenja resursa bio bi kroz institut društvenog
vlasništva (naziv je manje bitan – sadržaj je bitan) gdje bi pojedinac participirao u istom
temeljem osobne pripadnosti toj grupi – državi a konkretne odluke o pojedinačnim pitanjima
bi se donosile na plenumu. Pojedinac ne bi mogao biti vlasnikom temeljnim potrepštinama –
vodom i hranom u većoj količini no kaj muje potrebna za normalno preživljavanje. Potrebe
skloništa bi se rješavale prema obiteljskoj formuli a na bazi koncesije. To bi konkretno
značilo da bi određena familija-kućanstvo dobilo koncesiju napr na 100 godina na određeno
zemljište na kojem bi bile kuće ili stanovi. Ta koncesija bi se automatski produžavala na prvi
nasljedni red, a ukidala bi se u trenutku kada se nasljedni red prekine.
Naravno da je za isto potrebno razviti društvene mehanizme kontrole.