SVE PROLAZI I SVE NESTAJE

SAMO HAJDUK ŽIVI VJEČNO

O gradu Splitu

Veličinom drugi grad u Republici Hrvatskoj i najveći hrvatski grad na istočnoj obali Jadranskog
mora smjestio se izmeñu rijeka Žrnovnice na istoku i Jadra na zapadu. Grad koji nudi hlad
marjanske šume na zapadnom dijelu poluotoka, 15 kilometara šetnica uz more i dalmatinsku
pjesmu na kamenim ulicama staroga grada, smješten na jednom od najsunčanijih dijelova
srednjeg Mediterana poznat je i po svojim klimatskim pogodnostima, mjerljivim i kroz 2700
sunčanih sati godišnje.

Split je važno hrvatsko, mediteransko kulturno središte, po veličini danas i drugi sveučilišni centar
u Hrvatskoj, a poslije Zagreba ima i najveći broj diplomatskih, konzularnih, odnosno
predstavništava meñunarodnih organizacija u Hrvatskoj.

Split, kao grad na moru i jedna od najznačajnijih turističkih destinacija u Hrvatskoj posjeduje i
snažnu brodograñevnu industriju te razvijeno grañevinsko poduzetništvo, ali i prerañivačku
industriju. Split je i središte informatičke djelatnosti te sjedište jednoga od najvećih trgovinskih
lanaca u Hrvatskoj.

Split je i grad za kojega će kroničar lako zapisati kako on živi svojim usporenim ritmom, na koji
ćete se brzo priviknuti. Taj osjećaj da je ovdje svaki dan praznik, trgovi, restorani i kafići prepuni
ljudi i nezaobilazna "riva", kojom ljeti gospodari blagi osvježavajući maestral, a zimi, kao zimski
kaput, mediteransko sunce i palača štite od hladnoće, i sve to se može izraziti jednostavnom
konstatacijom - osjećaš se kao kod kuće.

S obzirom na broj stanovnika Split se svrstava i meñu gradove s najuspješnijim sportašima koji su
osvajali olimpijska, svjetska i europska odličja u plivanju, vaterpolu, veslanju, jedrenju, nogometu,
košarci, rukometu, atletici, borilačkim sportovima… Split je dao mnoge sportske legende, a jedna
od najvećih koja danas slavi svojih prvih sto godina živi i oduševljava na Poljudskoj ljepotici.
Citirajući legendarnog Meštra iz popularne serije 'Velo misto': „Moredu se raspast sve kraljevine i
republike, moredu propast svi kralji i carevi, ma Hajduk će ostat.“ započinjemo sa ovom
biografijom posvećenoj jednoj od najvećih legendi grada pod Marjanom.

2
Povijest kluba

Hajduk, nogometni klub iz Splita i Hrvatske koji nikada nije napustio prvoligaško društvo niti
mijenjao ime, iako je imao burnu prošlost egzistirajući u svojoj dugoj povijesti u četiri države:
Austro-Ugarskoj, prvoj pa drugoj Jugoslaviji, te konačno u Hrvatskoj koju je oduvijek želio i koju
jedinu priznaje kao svoju.

Ona obična priča o Hajduku počinje početkom

1911. godine kad je skupina splitskih studenata
u praškom kafiću "Kod Fleka" došla na ideju o
osnivanju nogometnog kluba. Fabijan Kaliterna,
Lucijan Stella, Ivan Šakić i Vjekoslav Ivanišević,
nakon što su gledali susret tamošnjih "Sparte" i
"Slavije" odlučuju osnovati nogometni klub u
svom rodnom gradu.

Organizacija je bila vrlo slaba na početku, dok se

u jednom splitskom kafiću "Troccoli" nisu
napisala pravila kluba, dok su za tzv. stolom
mudraca predlagana imena za klub, meñu kojima su bili "Mosor", "Marjan", "Borac", "Uskok",
"Velebit" i dr. Ime je klubu, na kraju, dao profesor splitske gimnazije Josip Barač nakon što su mu
spomenuti studenti u ured utrčali naglo poput pobunjenika, tzv. hajduka. Taj je naziv bio
provokativan vlastima Austro-Ugarske monarhije, ali su domišljati osnivači "zasladili" zahtjev
organima vlasti podatkom da :"...vojaci koji igraju nogomet mogu puno više pretrčati pod punom
ratnom spremom". Dozvola za rad i pravila odneseni su vladi na uvid i u konačnici su prihvaćena
13. veljače 1911. Nakon toga skoro su svi počeli graditi nogometno igralište na lokaciji "Kraljeva
njiva" (pokraj "stare murve") koje se prije koristilo kao vojni poligon austro-ugarske vojske. Oko
kluba okupljali su se pro-hrvatski, "puntarski" grañani, pristaše sjedinjenja austro-ugarske carske
pokrajine Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Odatle i pridjev u nazivu "Hrvatski" i hrvatski grb kao
dio hajdukovog grba. Prvi je predsjednik postao dr. Kruno Kolombatović.

Prvi protivnik bio je "Calcio Spalato", klub talijanaša

koji su živjeli u Splitu, a susret je završio rezultatom
9:0 (6:0) za Hajduk. Prvi pogodak za Hajduk
koljenom je postigao Šime Raunig. 1912. godine
Hajduk je prvi put gostovao i to u Zagrebu, protiv
nogometnog kluba "HAŠK" i izgubio 3:2
1923. godine Hajduk je po prvi puta igrao u ligi
Kraljevine Jugoslavije, ali nije zabilježio velike
rezultate. Veću reputaciju svojim prvim pravim
rezultatom, klub je ostvario pobijedivši "Olympique" iz
Marseillea sa 3:2 u svojoj prvoj meñunarodnoj utakmici. Bila je to turneja po sjevernoj Africi.
Nakon tog uspjeha momčadi, u Splitu je Hajduk po prvi puta postao glavna tema razgovora, i na
povratku momčadi kući s turneje dočekali su ih skoro svi stanovnici grada podno Marjana.

3
1924. godine cijela postava Hajduka osim vratara koji je imao talijansko državljanstvo (iako je bio
iz hrvatskih krajeva), igrala je za reprezentaciju (Čehoslovačka 0:2), zahvaljujući velikim
rezultatima zabilježenim u domaćim i meñunarodnim susretima. Hajduk je postao inspiracija za
mnoge umjetnike, osobito pjevače. Najpoznatija je skladba o Hajduku "Kraljica baluna", opereta
Ive Tijardovića u čast 15-e obljetnice kluba. 1927. godine Hajduk je osvojio svoju prvi krunu
prvaka, a 2 godine kasnije drugu. 1931. godine klub je posjetio Sjedinjene Američke Države u
okviru proslave 20 godišnjice osnutka. Tijekom Drugog svjetskog rata svi Hajdukovi igrači igrali su
za jugoslavensku reprezentaciju (kao "Hajduk-NOVJ") protiv momčadi saveznika.

Istaknuti igrači tog doba

bili su napadači Leo
Lemešić i Vlado Kragić
(legendarni "Kalun") koji je
1933. na utakmici s HAŠK-
om (7:1) postigao svih 7
pogodaka.

Za vrijeme
šestosiječanjske diktature
u Kraljevini Jugoslaviji,
pridjev "hrvatski" bio je
prisilno zamijenjen
pridjevom "jugoslavenski".
Kroz talijansku okupaciju
Splita, 1941. - 1943.,
Hajduk je odbio nastupati
u tuñinskom (talijanskom)
prvenstvu. Dolaskom grada Splita pod vlast NDH, stvari se nisu izmijenile. Iako su pokrenuli
inicijativu za uključenje HNK Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, kompromitiranost vlasti NDH
s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), rezultirala
je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.

HNK Hajduk tajno je obnovio rad na Visu 1944., i djelujući pod nazivom "Hajduk NOVJ" igrao je sa
savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim
vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja. Te je godine na
jednoj utakmici u Bariju, Hajduka gledalo oko 50 tisuća ljudi, što je tada u svijetu (za Hajduka i
sad) bilo nevjerojatno.

Za doba FNRJ/SFRJ, iz naziva je bio izbačen pridjev "hrvatski".

Poslije Drugog svjetskog rata Hajduk je nastavio igrati u Jugoslavenskom prvenstvu i kupu. 1946.
godine osvojeno je Prvenstvo Hrvatske i osnovan časopis "Hajdukov Vijesnik". 1948. - 1949.
Hajduk je posjetio Australiju i tako postao prvi klub iz Jugoslavije koji je igrao na svim
kontinentima.

4
1950. godine klub je osvojio prvenstvo Jugoslavije
bez izgubljenog susreta, što je rekord koji dosad
nitko sa ovih prostora nije srušio. Iste godine, prije
odlučujuće utakmice sa Crvenom Zvezdom (pobjeda
2:1) osnovana je navijačka organizacija Torcida
(nazvana po brazilskim navijačima), te postala prva
organizirana navijačka skupina u Europi. Naredne je
godine rekonstruiran stadion "Stari Plac". Uslijedilo
je doba Hajdukove premoći, ali i teških zakulisnih
igara nebi li se "bile" onemogućilo u osvajanju titula.
Tako je u zimskoj pauzi sezone 1952./53. Hajduk bio na turneji po Južnoj Americi. Prije povratka
cijela je momčad dobila poziv od argentinskog predsjednika Juana Perona da mu budu gosti u
njegovoj vikendici. Tito je to odobrio radi možebitnog poboljšanja odnosa izmeñu te dvije države.
Nakon što su obavili posjetu zakasnili su na tada rijetke prekooceanske letove, ali umjesto
odgoñenih utakmica na koje nisu stigli dočekali su ih porazi od BSK-a i Spartaka iz Subotice (igrali
juniori i veterani). Kasnije je Hajduk tukao Zvezdu usred Beograda sa 4:1, ali su "crveno-beli" ipak
izašli kao prvaci. Već naredne sezone slična stvar. Ovog puta akteri su bili Vladimir Beara i
Bernard Vukas koji su zakasnili na pripremu reprezentacije 30 minuta, te dobili jednomjesečnu
zabranu nastupanja za klub. Bez tih bitnih igrača Hajduk je izgubio te utakmice, dok Dinamo
uzima prvenstvo. Sve to nagnalo je klupsku legendu Franu Matošića da uleti na zasjedanje NSJ-a i
napadne ih riječima: "Imate li bar gram poštenja?" 3. travnja 1955. u Zagrebu je Hajduk uspio
pregaziti Dinamo sa 6:0, što je najveća pobjeda u derbiju dva najveća hrvatska kluba. 1955. je
osvojeno prvenstvo, ali u podlosti koju je napravio Nogometni savez Jugoslavije, Hajduk je kao
prvak poslan u Srednjoeuropski kup, dok je u prvo izdanje Kupa europskih prvaka poslan
beogradski Partizan.

Izmeñu 1956. i 1966. nije osvojen niti jedan trofej, iako je Hajduk igrao 3 finala kupa. Jedno
vrijeme klub je životario na sredini, pa i samom dnu, ljestvice, no, nije nikada ispao iz najvišeg
ranga natjecanja. Napokon je osvojeno prvenstvo 1967., a sljedeće sezone zabilježen je i prvi
nastup u nekom europskom natjecanju. No, tada je odmah u prvom kolu bio bolji engleski
Tottenham.

U tom su razdoblju nogomet kraj stare Plinare u bilom dresu igrali Frane Matošić, Vladimir Beara,
Ivo Bego i Bernard Vukas. Prvi je zabilježio čak 729 golova u 10 utakmica više, što je rekord koji
se sasvim sigurno neće nikada srušiti. Beara se smatra najboljim hrvatskim vratarom svih
vremena, tada sigurno meñu svjetskom elitom, a Ivo Bego je jedno od najvećih "Hajdučkih srca"
u povijesti. Zagrepčanin Bajdo Vukas, tada jedan od najboljih nogometaša svijeta, najveći je igrač
Hajduka, a možda i Hrvatske u povijesti, kojemu se i danas dive svi koju su ga ikada vidjeli u živo.
Ostaje upamćena njegova posljednja utakmica u Hajduku, kada je u Splitu izgubljen derbi sa
Grañanskim, nakon čega se Vukas rasplakao.

Sušne šezdesete godine prošlog stoljeća i dalje žute lišće legendarne murve. Hajduk je u donjem
dijelu ljestvice, s uvertirom u kojoj je, po prvi put u klupskim analima, suspendirano njegovo
igralište zbog nereda nakon utakmice sa Sarajevom. Meñutim, u tom razdoblju bilo je i svijetlih
trenutaka. Prvi, nad Starim placom noć je pretvorena u dan 23. travnja 1970. kada su reflektori
raskošno obasjali nadmetanje Hajduka i čuvene Benfice. Drugi, još vrijedniji, prvi pokal za
osvojeni Nogometni kup Jugoslavije, u finalu 24. svibnja 1967. pobjedom nad Sarajevom.

5
Od 1970. do 1980. godine bio je period zlatne generacije Hajduka koja je napravila najbolje
rezultate u povijesti kluba. 1971. osvojen je naslov nakon sušnih 16 godina, i to pobjedom u
Beogradu, opet, nad Partizanom sa 4:3 nakon što su gubili sa 0:3. U to vrijeme igrali su Petar
Nadoveza (koji je karijeru završio početkom tog desetljeća), vratar Ivan Katalinić (kasnije
uspješan trener momčadi), Dragan Holcer, Jurica Jerković, Luka Peruzović, Vilson Džoni, Brane
Oblak, Dražen Mužinić, Ivica Šurjak, Ivan Buljan, Slaviša Žungul, a nadolazeće zvijezde su bili
braća Zoran i Zlatko Vujović i drugi.

Istaknuo se i svjetski poznati trener Tomislav Ivić

koji je osvojio 3 prvenstva i 4 kupa, prezentiravši
izuzetno lijep nogomet. Prema tvrdnjama samog
trenera, Hajduk je već tada prakticirao igru sa
dešnjakom kao lijevim krilom i ljevakom kao desnim,
ono što danas radi trenutni europski prvak
Barcelona, a predsjednik je bio čuveni Tito Kirigin,
koji se smatra najvećim predsjednikom Hajduka svih
vremena. Uz velike uspjehe u domaćim
natjecanjima ( 9 trofeja u 10 godina ), u
meñunarodnim natjecanjima zabilježeno je
polufinale Kupa pobjednika kupova sezone
1972./73. kada je izbačen od strane engleskog
Leeds Uniteda, a iz 1980. pamti se "mitski" susret sa
njemačkim HSV-om, kada je nakon sjajne
Hajdukove utakmice na Poljudu, HSV ( tada jedna
od najboljih momčadi Europe ) prošao dalje
zahvaljujući golu u gostima. Bilježi se i 5 uzastopnih
kupova, od 1972. do 1977. 1976. kada je Partizan
pomoću suca Maksimovića osvojio naslov, Hajduk
mu je nanio najveći domaći poraz od čak 6:1.

6
Hajduk je bio dio "velike četvorke" SFRJ-nogometa i jedini klub koji je postao prvak u objema
Jugoslavijama, a da nije bio iz glavnog grada jugoslavenske republike/pokrajine. Vrijedi
napomenuti da je Hajduk jedini nogometni klub koji je sudjelovao u svim prvoligaškim
natjecanjima u Jugoslaviji od 1923. do 1991. Završetak zlatnog doba okrunjen je još jednim
osvojenim prvenstvom Jugoslavije 1979. godine.

Posljednju utakmicu na Starom placu Hajduk je

odigrao 7. listopada 1979. godine, protiv Vojvodine.
Posljednji gol na Starom placu postigao je Mišo
Krstičević. Kao nagardu za još jedan osvojeni trofej
grad Split se odužio svojim junacima na
dostojanstven način: novim prekrasnim stadionom
popularno zvanim Poljudska ljepotica. Stadion je
inače izgrañen za potrebe održavanja 8.
Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine, a nakon
toga ostaje trajno Hajduku na korištenje.

80-te su ponudile puno manje uspijeha u tadašnjoj državi (niti jedan naslov prvaka) pa se prema
rezultatima u 80-tima pričalo o svojevrsnoj ukletosti Poljudske ljepotice. Svojevremeno je hrvatski
emigrantski tisak, ali i domaći hrvatski tisak, doduše pomno biranim riječima, govorio o čudnim
ishodima utakmica Hajdukovih takmaca za naslov prvaka, u kojima su oni pojedina gostovanja
prolazili bez problema.Štaviše, protiv Hajduka se na tim terenima igralo po filozofiji "lomi mu
nogu!" (doslovni slučaj divljačkih startova, pri kojima je slomljena noga Blažu Sliškoviću na
utakmici protiv OFK Beograda te kasnije Nenadu Gračanu protiv Rijeke, u njegovoj trećoj utakmici
za Hajduka!).

Od europskih natjecanja pamte se polufinale Kupa UEFA 1984. kada je opet koban bio engleski
klub, i to stari znanac Tottenham, te četvrtfinale istog natjecanja 2 godine kasnije.

7
Uspjesi van zemlje nadoknadili su neuspjehe kod kuće, a tokom tog desetljeća Hajduk je
pobjeñivao momčadi poput Valencie, Bordeauxa, Metza, VfB Stuttgarta, Torina, Marseilla i
Manchester Uniteda (čiji je poraz u prijateljskoj utakmici na Poljudu jedan od najvećih gostujućih
u povijesti tog engleskog velikana). Istaknuti igrači '80-tih bili su Blaž Slišković, popularni "Baka",
Zoran Vulić, Aljoša Asanović, te Ivan Gudelj koji je zbog bolesti prisilno prekinuo vrlo obećavajuću
karijeru.

Nažalost dva ružna dogañaja i incidenta obilježila su ovo desetljeće

Hajduka u Europi. Zbog klanja pijevca (simbola protivničke
momčadi) na utakmici protiv Tottanhama, te bačenog suzavca na
uzvratnoj utakmici protiv Olympiqua iz Marseilla, Uefa je kaznila
Hajduka, ne samo visokom novčanom kaznom nego u potonjem
slučaju izbacivanjem kluba iz svih europskih natjecanja na 2
godine.

8. svibnja 1991. godine Hajduk je osvojio posljednji

jugoslavenski kup, pobjedivši kao autsajder usred
Beograda, tadašnjeg europskog prvaka Crvenu zvezdu sa
1:0. Gol je postigao Alen Bokšić, a time je Hajduku
zauvijek pripao Titov pehar. Težina ovog uspjeha je u
tome što je te sezone Hajduk u jesenjem djelu prvenstva
bio na posljednjem mjestu, što je i u najlošijim sezonama
bilo nepojmljivo za klubove "velike četvorke", dok je
Zvezda te sezone bila nadmoćna u prvenstvu, a iste
sezone je bila i pobjednik Kupa prvaka.

8
Raspadom Jugoslavije Hajduk je istupio iz jogoslavenske lige i natjecanje nastavio u Hrvatskoj
nogometnoj ligi HNL. Ratne 1992. Hajduk je "totalnim nogometom" Stanka Poklepovića osvojio
prvi naslov prvaka Hrvatske. Naredne je sezone momčad bila jača za Sašu Peršona, Deana
Računicu, Stipu Andrijaševića, te iskusnije mlade igrače Tomu Ercega i Mikija Rapaića. Usprkos
sjajnom otvaranju sezone, na kraju je slavio rival iz Zagreba. Sezone 93./94. otišli su Štimac u
Cádiz, i Bilić u Karlsruher, meñutim, iskusna momčad pod vodstvom Ivana Katalinića osvojila je
drugi naslov pod hrvatskom zastavom. Gol za naslov postigao je sa 30 metara iz slobodnjaka
Zoran Vulić.

Sezonu je obilježila i najveća pobjeda uopće u HNL-u, ona Hajduka nad Radnikom (10:0), ali i 6:0
poraz u Europi od onda uvjerljivo najbolje europske momčadi nizozemskog Ajaxa (kojeg je Hajduk
kao "domaćin" u Ljubljani pobijedio u prvoj utakmici 1:0, zbog kojeg je Ajax poodgañao niz
utakmica u nizozemskom prvenstvu uoči uzvrata).

Ususret sezone 1994/95. predsjednik kluba Nadan Vidošević puno je investirao u momčad koja je
trebala biti konkuretna zagrebačkoj Croatiji, te napraviti što veći uspjeh u europskim natjecanjima.
Vratili su se Igor Štimac, Aljoša Asanović, Tonći Gabrić, a iz Barcelone je na godinu dana posuñen
Goran Vučević.

Uz njih su jaku momčad činili kapetan Zoran

Vulić, Mirsad Hibić, Stipe Andrijašević, te mladi i
iskusni Ivica Mornar, Milan Rapaić i Tomislav
Erceg, pod vodstvom Ivana Katalinića. Već u
kvalifikacijskim utakmicama sa poljskom Legijom
( 1:0, 4:0 ) "bili" su iskazali svoju moć. U skupini
su nakon prva 3 kola došli blizu četvrtfinala
odigravši "nulu" sa Benficom, te pobijedivši
Steauu u gostima i Anderlecht kod kuće. Uslijedio
je remi u Belgiji, te porazi koji ipak nisu
upropastili dotadašnje dobre rezultate. U
četvrtfinalu ih je dočekao kasniji europski prvak, i
tada sigurno najjača momčad Europe, amsterdamski Ajax. Na Poljudu je granitnom obranom na
čelu sa junakom Tonćijem Gabrićem Hajduk uspio sačuvati 0:0, dok je u Nizozemskoj Ajax bio
bolji sa 3:0. Nakon uspjeha u Europi koji je napunio klupsku blagajnu, klub se okrenuo domaćem
natjecanju, te neometan inozemstvom, kad je bilo najvažnije ostvario 7 uzastopnih pobjeda i
pobjegao Croatiji, te osvojio naslov. No, bile su to i godine kada je blokiran račun kluba, što će se
u budućnosti pokazati kao ogroman uteg.

Najveće priznanje i čast Hajduk je doživio 1995. godine kada ih je u

Vatikanu ugostio Sveti otac pok. Ivan Pavao II. Nakon povratka u
Split vodstvo Hajduka uputilo je Svetom ocu pismenu zahvalnicu na
srdačnom gostoprimstvu.

9
Sadašnjost

O svijetloj i uspješnoj sadašnjosti teško je pričati jer Hajduk uglavnom provodi u sjeni bogatijeg i
politički privilegiranijeg rivala iz Zagreba. U posljednjih 15 godina mijenjale su se uprave, treneri i
igrači, ali bez većeg učinka kako u domaćem prvenstvu tako i u europskim natjecanjima. Bilo se
primorano prodavati dobre igrače i za manje cifre, kako bi klub donekle financijski opstao. Najveći
transfer ostvario je Igor Tudor koji je 1998. godine prodan u talijanski Juventus za (tadašnjih) 8
milijuna DEM, što je dugo bio najskuplji transfer iz kluba.

U zadnjih 11 godina Hajduk je osvojio 6 trofeja: 3

prvenstva (2001, 2004 i 2005) te 3 kupa (2000, 2003
i 2010), što je za klub njegovog renomea i ugleda
ipak malo. Sve ostalo uglavnom je uzeo Dinamo.
Europske uspjehe ne možemo ni spominjati jer
Hajduk uglavnom ispada u pretkolima Europske lige,
povremeno i od puno lošijih momčadi (Shelbourne i
Debrecen). Od trenera koji su ostavili malo dublji trag
u Hajduku možemo izdvojiti tek Zorana Vulića, a od
igrača Igora Tudora, Darija Srnu i Stipu Pletikosu.

Nesposobnost i sve češći propusti uprave; kako na

sportskom tako i na financijskom planu dovela je klub
na rub financijskog kraha. Dugovanje kluba (što prema bivšim igračima, što prema državnim
institucijama) naraslo je preko 100 miliona kuna. To je dovelo do ostavke predsjednika Branka
Grgića 2007. godine (pod pritiskom Torcide). Vlada i ministarstvo RH izašla je u susret Hajduku
dopustivši mu preoblikovanje u športsko dioničko društvo, samim time dug je preoblikovan u
dionice koje je mogao kupiti ko želi i koliko može.

Krajem listopada 2008. godine

počinje dugoočekivana renesansa
i naznaka povratka Hajduka na
staze stare slave. Zaslugom
najvećih dioničara (Jako
Andabak, Ivan Rimac, Dalekovod
d.d., Kerum d.o.o., Studenac
d.o.o., Brodomerkur d.d...) vrlo
uspješno je završena pretvorba u
športsko dioničko društvo.
Na mjesto predsjednika doveden
je dotad odvjetnik kluba Mate Peroš. Trener Ante Miše zaredao je sa uspjesima, momčad je
konačno proigrala i činilo se da za Hajduk ipak dolaze bolja vremena. Meñutim, sve dobro što je te
jeseni momčad napravila prosula je na proljeće, tako da su u konačnici prvenstva i Kupa morali
priznati poraz, snalažljivost i bolju igru vječitog rivala iz Zagreba.

Ni nova uprava na čelu sa Matom Perošem nije znala iskoristiti financijski ulog dioničara kluba.
Bez reda i plana dovoñeni su neki igrači, a pojedinci su potpisivali prevelike i prebogate ugovore u
odnosu na slabe igre koje su pružali na terenu.

10
Brzo se potrošio uloženi kapital dioničara kluba, slijedom toga kao i izbora za novog
gradonačelnika (Grad je bio vlasnik većinskog paketa dionica kluba) Mate Peroš je u ljeto 2009.
morao podnijeti ostavku.

Na mjesto novog gradonačelnika (samim time i upravnog člana Nadzornog odbora kluba) izabran
je Željko Kerum; dotad uspješni privatni poduzetnik, vlasnik lanaca trgovačkih centara pod
vlastitim imenom. On je kao i njegovi prethodnici obećao gradu i Torcidi da će učiniti sve da
Hajduk vrati na stare staze uspjeha.

Meñutim, samim imenovanjem prijatelja Joška Svaguše (takoñer privatnog poduzetnika) za novog
predsjednika kluba, kao i Nadzornog odbora (po rodbinskim i prijateljskim vezama), dalo se
naslutiti da se u Hajduku ništa nije promjenilo i da sve ide po starom.

To je shvatila i Torcida, koja je sve češćim i žešćim istupima

(pogrdnim povicima i bojkotom derbija sa Dinamom) i
performansima po gradu jasno dala do znanja Željku Kerumu
i njegovom NO da neće dozvoliti da se pojedinci igraju sa
Hajdukom i ponašaju kao da je klub njihova privatna firma i
da od njega mogu raditi što god hoće.

Torcida je još 2007. napisala Kodeks upravljanja klubom koji

je bezuspješno nudila na usvajanje i bivšim predsjednicima. U
njemu su kao glavne reference za upravljanje navedene
stručnost, vizija i strategija, zakonitost i transparentnost,
spriječavanje sukoba interesa itd. Naznake mogućeg
dogovora i usvajanja Kodeksa Željko Kerum obećao je Torcidi
na burnoj skupštini dioničara kluba krajem 2009. godine.

2010. godina ostati će upisana kao jedna od uspješnijih u

novijoj Hajdukovoj povijesti. Nakon 5 godina osvojen je trofej
(Kup), a nakon 16 dugih i sušnih godina Hajduk je konačno
prošao u jednu od skupina Europske lige. U pretkolima je
Hajduk dosta uvjerljivim rezultatima izbacio 2 bukureštanska
kluba (Dinamo i Unireu). Iako je u skupini sa Zenitom,
Anderlechtom i AEK-om Hajduk ostvario tek 1 pobjedu (kući
protiv Anderlechta, odličnim golom mladog Vukušića u posljednjoj sekundi utakmice) i 5 poraza,
trener Stanko Poklepović je još na početku natjecanja rekao da je ovo natjecanje prvenstveno
stjecanje iskustva za budućnost njegove mlade momčadi.

Kraj godine ponovo je u klubu prošao burno i turbulentno. Gradonačenlik Željko Kerum shvaćajući
da Hajduk u godini proslave stogodišnjice kluba neće osvojiti nijedan od planiranih trofeja (rano
ispadanje iz Kupa, a u prvenstvu zaostatak za Dinamom od 5 bodova) odlučio se na rezove pa je
tako uručio ostavku svom prijatelju Jošku Svaguši (na mjestu predsjednika kluba). Još ranije je
Svaguša zbog par loših rezultata otpustio glavnog trenera Poklepovića, a nakon dugo pregovora i
traženja na njegovo mjesto (po Kerumovoj direktivi) doveden je novi/stari trener Goran Vučević.
Kerum se unatoč protivljenju većine gradskih vijećnika odlučio na prodaju gradskog paketa
dionica kluba (koja još nije realizirana), te obećao Torcidi da će se novi predsjednik i NO birati
javno putem natječaja.

11
Dugo planirana i pripremana proslava
stogodišnjice kluba konačno je u punom
sjaju ostvarena par dana prije samog
roñendana. Cijeli grad je okićen Hajdukovim
znakovima i obilježjima, zastavama...
Desetak dana u gradu se pričalo samo o
proslavi. Točno u ponoć sa 12. na 13.
veljače noć je u Splitu pretvorena u dan
spontanim ispaljivanjem tisuća raketa i
zapaljenih bengalki sa prozora i krovova
zgrada što je stvorilo veličanstven dekor i
uvod u veliki dan. Nastavilo se posijepodne
na prepunom Poljudu prijateljskom utakmicom Hajduka i Slavije (koju je Hajduk izgubio 0:2) uz
veličanstvenu koreografiju Torcide i navijača, a proslava je zaključena velikim koncertom i
vatrometom na prepunoj ''rivi''.

Rezultati

HNK Hajduk Split nacionalno PRVENSTVO je osvojio 17 puta:

1927, 1929, 1941, 1946, 1950, 1952, 1954/55, 1970/71, 1973/74, 1974/75, 1978/79, 1992,
1993/94, 1994/95, 2000/01, 2003/04. i 2004/05.

Osvajači KUPA:
1966/67, 1972, 1973, 1974, 1976, 1977, 1983/84, 1986/87, 1990/91, 1992/93, 1994/95,
1999/2000, 2002/03 i 2009/10.

Tri 1/4 finala KUPA / LIGE PRVAKA:

-1975/76. (Eliminiran od "PSV")
-1979/80. (Eliminiran od "HAMBURGER SV")
-1994/95. (Eliminiran od "AYAX")

Kup POBJEDNIKA KUPOVA:

- 1973. 1/2 finale (Eliminiran od "LEEDS")
- 1977/78. 1/4 finale (Eliminiran od "AUSTRIA", Beč)

Kup UEFA:
- 1983/84. 1/2 finale (Eliminiran od "TOTTENHAM")
- 1985/86. 1/4 finale (Eliminiran od "WAREGEM")

12
Klubske legende

Vratari
Vrijeme u
Broj Drž. Igrač Nastupi(golovi) Položaj
Hajduku
1 HRV Vladimir Beara 1947. - 1955. 136 (0) vratar
1 HRV Ivan Katalinić 1971. - 1979. 122 (0) vratar
1 HRV Ivan Pudar 1979. - 1990. 187 (0) vratar
1 CG Zoran Simović 1980. - 1984. 84 (0) vratar
1986. -
1 HRV Tonči Gabrić 1987./1994. - 102 (2) vratar
1999.
Braniči
Vrijeme u
Broj Drž. Igrač Nastupi(golovi) Položaj
Hajduku
HRV Jozo Matošić 1931. - 1941. 471 (53) lijevi bek
5 HRV Slavko Luštica 1940. - 1956. 634 (86) obrambeni igrač
5 HRV Dragan Holcer 1967. - 1975. 215 (0) stoper
2 HRV Vilson Džoni 1967. - 1977. 207 (8) desni branič
6 HRV Ivan Buljan 1967. - 1977. 192 (14) obrambeni igrač
1969. -
4 HRV Luka Peruzović 1980./1986. - 233 (9) stoper
1988.
11 HRV Robert Jarni 1986. - 1991. 128 (17) lijevi branič/vezni
1988. -
6 HRV Slaven Bilić 117 (11) stoper
1993./2000.
1995. -
23 HRV Igor Tudor 1998./2007. - 64 (6) stoper
2008.
Vezni igrači
Vrijeme u
Broj Drž. Igrač Nastupi(golovi) Položaj
Hajduku
10 CZH Jiři Sobotka 1940. - 1941. 42 (28) lijevi vezni
10 HRV Jurica Jerković 1968. - 1978. 250 (71) lijevi vezni
8 HRV Dražen Mužinić 1971. - 1980. 277 (13) vezni igrač
9 SLO Branko Oblak 1973. - 1975. 35 (9) vezni igrač
4 HRV Ivan Gudelj 1977. - 1986. 175 (34) vezni igrač
1979. -
11 HRV Zoran Vulić 1988./1993. - 188 (29) vezni igrač
1995.
8 BiH Blaž Slišković 1981. - 1986. 101 (23) desni vezni

13
 1984. -
10 HRV Aljoša Asanović 1990./1994. - 153 (37) lijevi vezni
1995./2000.
1991. -
11 HRV Milan Rapaić 95 (23) lijevi vezni
1996./2003.
Napadači
Vrijeme u
Broj Drž. Igrač Nastupi(golovi) Položaj
Hajduku
HRV Ljubo Benčić 1921. - 1935. 353 (355) napadač
HRV Vladimir Kragić 1929. - 1940. 354 (266) napadač
1935.-
10 HRV Frane Matošić 1939./1940.- 739 (729) napadač
1941./1944.-1956.
1947. -
10 HRV Bernard Vukas 1957./1959. - 267 (94) napadač
1963.
9 HRV Andrija Anković 1958. - 1966. 146 (64) napadač
9 HRV Petar Nadoveza 1963. - 1973. 217 (108) napadač
11 HRV Ivica Šurjak 1971. - 1981. 272 (52) napadač
7 HRV Slaviša Žungul 1971. - 1979. 178 (82) napadač
7 HRV Zlatko Vujović 1976. - 1986. 240 (121) napadač
11 HRV Alen Bokšić 1987. - 1991. 95 (27) napadač
11 HRV Ardian Kozniku 1990. - 1994. 98 (44) napadač

Najbolji treneri Hajduka:

- Luka Kaliterna 1923.-1930. 2 osvojena prvenstva

- Ljubo Benčić 1941.-1948. 2 osvojena prvenstva
- Tomislav Ivić 1973.-1976. 3 osvojena kupa i 2 prvenstva
- Ivan Katalinić 1993.-1996. 2 osvojena prvenstva, 2 kupa,
2 superkupa

14
Torcida

Priča o »Hajduku«, o njegovim velikim uspjesima i slavljima nezamisliva je bez TORCIDE. O

nogometnoj momčadi bez navijača bespredmetno je govoriti i pisati, a o »Hajdukovim«
navijačima, o njihovom navijanju, fanatičnoj odanosti voljenom klubu moglo bi se govoriti danima.
Split je u prošlosti slavio mnoge prvake - europske, svjetske i olimpijske, ali je oduvijek svaki
uspjeh majstora nogometne lopte posebno slavljen i poštovan. Vrlo brzo nakon osnutka
»Hajduka«, sada već daleke 1911. godine, ovaj klub postao je simbolom grada. U mnoštvu
navijača »Hajduka« posebno mjesto zauzimaju pripadnici najvatrenije skupine koja se zove
TORCIDA.

Što je zapravo TORCIDA!?

Na ovo pitanje mogu se dobiti stotine različitih odgovora, a da svaki bude točan. Svaki član
TORCIDE s ponosom će istaknuti kako je riječ o najstarijoj navijačkoj organizaciji i na području
bivše Jugoslavije i jasno, danas u slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj. Ova navijačka grupacija
osnovana je 1950. godine, uoči velike utakmice izmeñu »Hajduka« i »Crvene zvezde«, koja se u
Splitu igrala 29. listopada. Utakmica je odlučivala o naslovu prvaka pa su navijači »Hajduka«, po
uzoru na brazilske, odlučili stvoriti do tada još neviñenu atmosferu i na taj način pomoći svojim
ljubimcima. Posebno aktivni bili su splitski studenti u Zagrebu koji su na tu utakmicu organizirano
doveli iz Zagreba nekoliko tisuća studenata i drugih navijača »Hajduka«. Cijeli dan grad je bio na
nogama, a na igralištu se okupilo više od 20 tisuća navijača. Mnogi su ostali oko stadiona
osluškujući što se dogaña na terenu.

15
Predvoñeno Torcidom, gledateljstvo je svih 90 minuta fanatično bodrilo svoje ljubimce koji su
pobjedonosni gol postigli u 86. minuti, što je bio znak za dotad neviñeno slavlje u Splitu.
Tadašnje vlasti u Beogradu nisu imale simpatije za ovo organiziranje navijača pa su neki od
osnivača poslije ove utakmice osuñeni i na višegodišnje zatvorske kazne, a rad Torcide je
zabranjen. Ipak, iz godine u godinu na svim utakmicama »Hajduka« navijalo se po uzoru na
Torcidu, iako se to ime nije smjelo javno isticati.

Godine 1980. najvatreniji navijači »Hajduka«, oni koji su svoje nogometaše pratili na svim
gostovanjima, obnovili su Torcidu, ujedinili brojne navijačke skupine, sa željom da se južnjačko,
urnebesno ozračje stvara na svim susretima »Hajduka«.

Torcida je u to vrijeme odigrala značajnu ulogu u jačanju

nacionalne svijesti mladih. Ostat će zapamćen povijesni
susret sa Partizanom na Poljudu 26. rujna 1990. godine,
kada je Torcida upala na teren, prekinula susret, došlo je
do tučnjave izmeñu navijačkih skupina, bilo je i lakše
povrijeñenih. Epilog svega bilo je skidanje i paljenje
jugoslavenske zastave, a na jarbol je po prvi put
postavljena hrvatska zastava sa šahovnicom. Stoga su
mnogi od njih zatvarani od ondašnje vlasti pa ne treba
čuditi da je većina odmah na početku Domovinskog rata u
Hrvatskoj stala u prve redove obrane samostalnosti i
suverenosti svoje domovine.

16
Neki od tih momaka položili su svoje mlade živote u toj borbi pa je njima u spomen na sjevernom
dijelu stadiona u Poljudu, tamo gdje se okuplja Torcida, postavljena spomen-ploča za vječno
sjećanje:

Silni se ponos odavde diže,

vjerom i snagom zablista dom,
na krvavi bedem Torcida stiže
i bit će Hrvat na kamenu svom.

A o kakvim je navijačima riječ, najbolje svjedoče izjave nogometnih velikana poput

Preud'hommea, Cannigie, Rijkaarda i drugih koji su igrali na Poljudu i koji su odreda istaknuli
oduševljenje stilom navijanja Torcide...

Torcida kao organizirana udruga navijača ima i svoju upravu na čelu sa

predsjednikom, te svoj statut sa propisanim zakonikom kojih se svaki
član mora pridržavati. Svaki novi član dobija svoju iskaznicu.

I na kraju, u ovoj priči koja traje, treba naglasiti da Torcida nisu samo
navijači iz Splita. Popularnost »Hajduka« je golema, pa gotovo da ne
postoji veće mjesto u Hrvatskoj koje nema svoj ogranak Torcide.
Torcida djeluje i u inozemstvu. Kada »Hajduk« igra velike utakmice,
navijači dolaze iz cijele Europe, Amerike, Australije ...

Uostalom, još je davno na »Hajdukovom« stadionu istaknut napis

»HAJDUK ŽIVI VJEČNO«.
S tim napisom živi i traje priča o njegovim neponovljivim navijačima.

17
Stadion

Skoro punih 70 godina »Hajduk« je svoje protivnike i

navijače ugošćivao na Starom placu, popularnoj
»Kraljevoj njivi« ispod legendarne murve nasuprot
starog gradskog rodilišta. Kako je »Hajduk« vremenom
postajao sve popularniji i slavniji pronoseći i šireći ime
grada Splita širom Europe i svijeta grad se svom
voljenom klubu odužio »Poljudskom ljepoticom«.

Gradski stadion, izgrañen je 1979. godine, u prelijepom dijelu grada, Poljudu. U svoj svojoj
raskoši, u obliku školjke, uklapa se, baš kao da je tu od davnina, u vizure mediteranskog miljea,
do kojeg gotovo dopiru morski valovi. Arhitektonski je to objekt koji funkcionalnošću i tehničkim
značajkama spada u vrh svjetskih standarda i ponosno se može nositi sa stadionima izgrañenim
diljem svijeta. Tu su se smjenjivali brojni dogañaji, susreti sportaša Mediterana, obarali rekordi u
atletici, tu je »Hajduk« ugošćavao europske i svjetske momčadi. Tu se navijalo, tu se radovalo, tu
se ljutilo, jer Split ima temperamentnu navijačku publiku, mediteranski otvorenu, prkosnu.

18
Magični je to stadion, koji je osvijetljen sa 630 reflektora, noću podsjeća na upravo spušteni
svemirski brod. Krasi ga glas jednog od najbolje osvijetljenih stadiona na svijetu. I tako »od
školjke do broda«, stadion je izgrañen 1979. godine, u sklopu izgradnje sportskih objekata za
VIII. mediteranske igre. Zahtjevan je to bio sportski dogañaj koji je stekao ugled sportskog
dogañaja najviše klase. Ostaju igre upisane i po sportskim objektima, poglavito po stadionu o
kojem se pisalo kao o »čudu«. Jer doista, on je mamio poglede i znatiželjnika, ali i stručnjaka.

Autor projekta profesor dr. Boris Magaš, kreirao je veličanstvenu betonsku konstrukciju koja
fascinira rasponom kupole, koja se natkriljuje nad istočnom i zapadnom tribinom. Kapacitet
sjedećih mjesta na »Poljudskoj ljepotici« je oko 35.000. Sam osjećaj uzavrelog Poljuda teško je
opisati, treba ga osjetiti i saživjeti, naravno sa besmrtnim Hajdukom.

Grb i dres

Hajduk je odavno, još od početka poznat po svom grbu i dresu.Hajdukov grb je

hrvatska šahovnica u krugu, obrubljena plavom vrpcom, sa po dvije okomite
crte na svakoj strani. Iznad šahovnice piše Hajduk, a ispod Split. Šahovnica se
sastoji od 25 bijelo crvenih polja koja su iste debljine kao i plavi polukrug.

O značenju okomitih crta klub se još nikad nije službeno izjasnio. Prema jednoj
verziji one predstavljaju osnivače kluba Stellu, Kaliternu, Šakića i Ivaniševića.
Druge tvrdnje su da se radi o znakovima jednakosti koji povezuju grad Split sa Hajdukom, ili da su
to zapravo navodnici imenu Hajduk, s obzirom da su se u to vrijeme po pravopisu imena svih
udruga i organizacija morala pisati pod navodnicima.

Grb je 1911. konstrurirao Vjekoslav Ivanišević, a najstarija sestra Fabijana i Luke Kaliterne, Ana
Kaliterna, je odnijela taj crtež u samostan gdje su časne sestre ručno izvezle 20-30 komada. Grb
se prvi puta pojavio u javnosti 1926. godine prilikom izvedbe Tijardovićeve operete 'Kraljica
baluna' kao dio scenografije. Hajduk je 30 godina igrao bez grba na dresu i prvi put ga je postavio
1941. kada je stavljena originalna verzija. Nakon toga odigrao je utakmicu u Bariju 1944. sa
crvenom zvijezdom u sredini igrajući pod drugim imenom i od tada je izbačena šahovnica.

19
Nakon toga godinama na dresu egzistira samo crvena petokraka kao simbol slobode koja stoji do
1990., kada u zadnjem prvenstvu Jugoslavije klub nastupa sa starim grbom, sa hrvatskom
šahovnicom, koja se održala do danas. U meñuvremenu se javlja i druga inačica, s hrvatskom
šahovnicom, ali uz zvijezdu petokraku u gornjem dijelu grba, na spoju vijenaca.

Zajedno sa petokrakom promijenjene su crte sa strane, te umjesto njih postavljena godina

osnutka kluba - 1911, što se dugo zadržalo te često bilo predmet zabune, pa tako i danas igrači
igraju noseći grb sa crtama, dok je na istočnoj tribini stadiona obojenim klupama napravljen grb
sa brojkama 19 i 11.

Hajduk je svoju prvu utakmicu odigrao u dresu sa kombiniranim crveno-bijelim okomitim prugama
što je simboliziralo boje hrvatskog grba. Tadašnje austrijsko poglavarstvo grada nije htjelo da se
na bilo koji način manifestira hrvatstvo Splita pa nije dozvolilo da boja novonastalog kluba bude
hrvatska trobojnica. Kad je zabranjena trobojnica, krenulo se s crvenom (Hrvatska) i modrom
bojom (more) i preko njih bijelim slovima napisali Hajduk.

Nakon toga na dresu prevladava bijela boja, a glavni se dres sastoji od

bijele majice, plavih hlača i plavih čarapa, kombinacije koja simbolizira
bijelo jedro na plavom moru. Bijela boja je postala simbolom kluba i zbog
nje je momčad Hajduka ima popularni nadimak 'bili'. Pričuvni dres se
sastoji od crveno-plave majice sa okomitim ili vodoravnim prugama
(nekad užim, nekad širim), plavih hlača i plavih čarapa, a simbolizira boje
iz hrvatske zastave. Jedno se vrijeme za glavni dres spominjala mornarska kombinacija, sa
vodoravnim bijelo plavim prugama, no, taj je dres tek 2 puta nosio vratar Pletikosa.

Omladinska škola

Hajduk, kao i svi veliki klubovi ima svoju omladinsku školu

nogometa podijeljenu u dvije kategorije: juniori i kadeti.
Dječaci svih uzrasta iz Splitsko-Dalmatinske županije
svakodnevno treniraju na pomoćnim terenima Poljuda, pod
znanjem i ravnanjem svojih trenera. Počevši od osnova
nogometne igre uvježbavaju se sve tehnike i taktike od
obrane do napada.

20
Koliko je važna i velika omladinska škola Hajduka govori i
podatak da su 70-tih godina prošlog stoljeća nogometni
stručnjaci iz Ajaxa dolazili u Split gledati i pratiti rad
omladinske škole. Juniori i kadeti Hajduka su jako uspješni
u domaćim i europskim natjecanjima, čak bi se moglo reći
da su u zadnje vrijeme uspješniji od seniorske momčadi.
Nema sumlje da će iz novih generacija omladinske škole
niknuti novi Šurjaci, Asanovići, Bokšići, Rapajići, Srne...

Na kraju ove biografije spomenimo i to da Hajduk ima svoju web stranicu kojom se prezentira
putem Interneta. Na njoj se mogu naći sve aktivnosti vezane za rad kluba, kao i linkovi poznatih
domaćih i inozemnih sportskih klubova i organizacija.

www.hnkhajduk.hr

21