Bilbioteka ALEKSANDRIJA Czesaw Miosz Drugi prostor Prevod s poljskog Marina Trumi Izdava Naklada ZORO, Sarajevo-Zagreb Urednica

Ferida Durakovi Raunarska obrada i tisak TDP d.o.o, Sarajevo Godina izdanja: 2008.

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.162.1-1 821.162.1.09-1 Milo . CZESAW, Miosz Drugi prostor : najnovije pjesme - izbor / Czesaw Miosz; s poljskog prevela i pogovor napisala Marina Trumi. - Sarajevo : Zoro, 2008. 206 str.; 19 cm. - (Biblioteka Aleksandrija) Ptica na drvetu svijeta: str. 162-198. - O pjesniku: str. 199-200 ISBN 978-9958-589-60-7 COBISS.BH-ID 16682502

Ova knjiga objavljena je uz podrku Fondacije za nakladnitvo/izdavatvo Vlade Federacije BiH. This publication has been funded by the Book Institute - the POLAND Translation Program.

Czesaw Miosz

Drugi prostor
NAJNOVIJE PJESME - IZBOR
S poljskoga prevela i pogovor napisala Marina Trumi

Naklada Zoro Sarajevo-Zagreb, 2008.

IZ DRUGIH ZBIRKI

SARAJEVO
Neka ovo i ne bude pjesma, ali barem govorim ono to osjeam. Sada bi bila potrebna revolucija, ali hladni su oni koji neko bijahu vreli. Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomo Europu, u koju je povjerovala, oni zijevaju. Kad njihovi dravnici biraju podlost, ne uje se glas da to nazove pravim imenom. Lana je bila pobuna mladosti to se zanosila obnovom Zemlje, i to pokoljenje samo sebi sad izrie presudu. Primajui ravnoduno vapaj onih to ginu, jer to su mrani barbari to se meusobno ubijaju. I ivot sitih vie vrijedi od ivota gladnih. Sada je vidljivo da je njihova Europa od poetka bila opsjena, jer njena su vjera i temelj nitavilo. Nitavilo, kao to ponavljahu proroci, raa samo nitavilo i opet oni e biti kao stoka koju vode na klanje. Kad bi samo zadrhtali i u posljednjem trenu shvatili da e od tada rije Sarajevo znaiti istrebljenje njihovih sinova i obeaenje njihovih keri. Pripremaju to uvjeravajui sebe: " M i smo barem zatieni", dok ono to e se sruiti dozrijeva u njima samima. Berkeley, august 1993.
7

USPAVANKA
Iznad stupova iz kojih smola curi u ovoj provinciji, gdje plotun svakoga dana sijeva, uz pjesmu sapera o sudbi ovjeka uljuljkuje djeji pla kolijevka. Uljuljkuje, nina novoga junaka, u mirisu vatre i spaljena ita. Zapljuskuju se pontoni ptica brizga probuena. Pro-cvje-ta-li pupoljci bijelih rua. 1936.

SUSRET
Vozili smo se u cik zore po smrznutim poljima, Crveno se krilo dizalo, jo je no. I zec je pretrao naglo, tik ispred nas, A jedan od nas rukom pokazao je na nj. To je bilo davno. Danas ve nisu ivi Ni zec, niti onaj koji je na nj pokazivao. Ljubavi moja, gdje su, kamo odlaze Sjaj ruke, pravac vonje, kripa snijega Ne pitam to u tuzi ve u zamiljenosti. 1937.

LJUBAV
Ljubav, to znai osmotriti sebe, Tako kako se motre strane nam stvari, Jer, samo si jedna od stvari mnogih. A tko tako motri, premda sam to ne zna, Od alosti raznih srce svoje lijei, Ptica mu i drvo kau: prijatelju. Tad i sebe i stvari on eli nauiti, Kako bi zastali u punini lune. Nita zato to nikad ne zna emu sluiti: Ne slui najbolje onaj koji razumije. 1942.

10

TAKO MALO
Tako sam malo rekao Kratki dani. Kratki dani, Kratke noi, Kratka ljeta. Tako sam malo rekao, Nisam stigao. Srce je moje zamoreno Ushienjem Oajem, Revnou, Nadom. eljust levijatanova sklapala se oko mene. Gol sam leao na obalama Pustih otoka. Povukao me za sobom u provaliju Bijeli kit svijeta. Pa sada ne znam to je bilo istinito. 1974.

OPRATAJUI SE OD MOJE ENE JANINE

Narikae su svoju sestru predavale plamenu. A plamen, isti onaj koji smo gledali zajedno, Ona i ja, u braku duge godine. Vezani zakletvom u dobru i zlu, plamen U kaminima zimi, u kampovima, plamen zapaljenih gradova, Elementaran, ist, od poetaka planete Zemlje, Skidao joj je kose, razvijorene, sijede, Obuhvaao joj je usta i vrat, gutao ju je plamen, S kojim ljudski jezici usporeuju ljubav. Meni nije bilo do jezika. Ni do molitve. Volio sam je ne znajui tko je uistinu bila. Priinjavao sam joj bol jurei za svojim opsjenama. Varao sam je sa enama, njoj jedino vjeran. Spoznali smo mnogo sree i mnogo nesree. Rastanaka, udesnih spasenja. A ovdje, taj pepeo. I more to udara o obale dok hodim pustom alejom. Kako se braniti od nitavila? Koja mo uva ono to je bilo, ako ne traje sjeanje? Jer ja se malo sjeam. Tako se malo sjeam. Doista, povratak trenutka znaio bi Posljednji sud, Koji nam Milosre valjda odlae iz dana u dan. Plamen, osloboenje od teine. Jabuka ne pada na zemlju. Gora se pomie s mjesta. Iza plamena-zavjese. Janje stoji na livadi neunitivih oblika. Due gore u istilitu. Ludi Heraklit Promatra kako plamen preiva temelje svijeta. Vjerujem li u uskrsnue? Ne toga pepela. 12

Prizivam, zaklinjem: razveite se, elementi! Ulijeite u druge, neka doe kraljevstvo vae! Nakon zemaljskog plamena poslaite se iznova! Berkeley, 1978.

13

TO

TO
Da bih napokon kazati mogao to lei u meni. Uzviknuti: ljudi, lagao sam vas Govorei kako toga u meni nema, Kada je TO stalno tamo, danju i nou, Premda sam upravo zahvaljujui tome Znao opisati vae lakozapaljive gradove, Vae kratke ljubavi i zabave to se u prah raspadaju, Naunice, zrcala, sputenu bretelu, Scene u spavaonicama i na bojinicama. Pisanje je bila moja zatitna strategija Brisanje tragova. Jer ne moe se dopadati ljudima Onaj koji posee za zabranjenim. Pozivam u pomo rijeke u kojima sam plivao, jezera S brvnom u au, dolinu U ijem ehu pjesmi se pridruuje veernje svjetlo, I priznajem da su moje ekstatine pohvale postojanju Mogle biti tek vjebe visokoga stila A ispod je bilo TO, to ne pokuavam imenovati. TO je slino misli beskunika dok hoda po studenome, tuemu gradu. Bilo je nalik trenu kada opkoljeni idov vidi pribliavanje tekih ljemova njemake policije. TO je kao kada kraljevi krene u grad i ugleda svijet kakav jeste: bijeda, bolest, starenje, smrt.

17

TO se moe usporediti i s nepominim licem onoga tko je shvatio kako je ostavljen, zauvijek. Ili s lijenikovom presudom to se promijeniti ne moe. Budui TO znai sudar s kamenim zidom, i shvaanje da taj zid nee popustiti nikakvom naemu preklinjanju.

18

MOJ DJED ZYGMUNT KUNAT

Na fotografiji moga djeda, kada je imao est godina, krije se, mislim, tajna njegove linosti. Sretan djeai, veseo objeenjak; u njegovoj koi svjetluca dua bistra i dobroudna. Fotografija potjee iz ezdesetih godina devetnaestoga stoljea, a mene evo, u poznoj starosti, spreman sam pridruiti se djejim igrama. Pored znanoga jezera, u koje upravo baca kamenie, pod jasenovima, koji e se nai u mojim stihovima. Kunatove su ubrajali u kalvinistiko plemstvo, to snobovski napominjem, jer su kod nas na Litvi najprosvjeeniji bili kalvinisti. Obitelj je promijenila vjeru kasno, oko 1800. godine, ali nisam sauvao niti jednu sliku djeda na crkvenoj klupi u Swietobroci. Nikada, pak, nije govorio loe o sveenicima, niti je ikada izbjegavao prihvaene obiaje. Student Visoke kole u Warszawi, plesao je na balovima i itao djela iz epohe pozitivizma. Usvojio je ozbiljno naela organskoga posla* i stoga je u Szetejnima poeo izraivati sukno, dok sam se ja igrao u prostorijama za grebenanje.

19

Bijae predusretljiv prema svima, velikima i malima, bogatunima i sirotinji, posjedovao je sposobnost da pozorno svakoga saslua. Oskar Miosz, koji ga je upoznao u Kownu godine 1922., nazvao ga je un gentil homme francais du dix-huitieme siecle, francuskim plemiem osamnaestoga stoljea. Vanjska uglaenost nije iscrpljivala njegovu bit, tamo su se krile mudrost i istinska dobrota. Razmiljajui o svome nasljednom optereenju, osjeam malo olakanje kada se sjetim svoga djeda, jer morao sam neto naslijediti i od njega, to znai da nisam sasvim bezvrijedan. Zvali su ga "litvomanom"; pa zar nije sagradio kuu u Legmiadzi, koja je sluila i kao kola, i zar nije plaao litvanskog uitelja? Voljeli su ga svi, Litvanci, Poljaci i idovi, uivao je autoritet u okolnim selima. (Ta su sela nekoliko godina nakon njegove smrti bila preseljena u Sibir i zato je sada tamo samo pusta ravnica.) Od svih knjiga najvie je volio itati dnevnike i Jakova Gieysztora, jer detaljno opisuje nau dolinu Niewiae, izmeu Kiejdana i Krakinowa. U mladosti me to nije zanimalo, jer nije me bilo briga kako je bilo davno nekad, budui me se ticala samo budunost. 20

Danas itam te dnevnike halapljivo, znam kakvu vrijednost imaju nazivi mjesta, okuke, breuljci i brodovi na rijeci. Koliko treba cijeniti provinciju i dom, i datume, i tragove ljudi iz prolosti. Kalifornijski putnik uva talisman, sliku breuljka u Switobroci, gdje pod hrastovima lee djed Zygmunt Kunat, pradjed Szymun Syru i njegova ena, Eufrozyna.

p r a c a o r g a n i c z n a - ' r a d iz osnova', p r o g r a m poljskih p o z i t i v i s t a u d r u g o j p o l o v i n i 19. s t o l j e a .

21

POSLIJE PUTOVANJA
Kako je udan i nerazumljiv ivot! Kao da sam se vratio iz njega kao sa kakva duga putovanja i pokuavam se sjetiti gdje sam bio i to sam radio. Ne uspijevam ba u tome, a od svega najtee je tamo vidjeti sebe. Imao sam namjere, motive, neto sam odluivao, neto izvravao, ali iz ove se daljine onaj ovjek ini biem iracionalnim i apsurdnim. Upravo kao da nije on stvarao, ve su ga stvarale sile to su se njime sluile. Ta napisao je mnogo knjiga, ovdje su one, a tamo on, i kako provui izmeu njih nit stalnosti. U razmiljanju o ivotu-putovanju veliku smetnju predstavlja nemogunost da se odgovori na pitanje o smislu i biti vlastite osobe. Nejasan sebi, ovjek nastoji odgonetnuti tko je bio za druge, osobito za ene s kojima je bio u prijateljskim ili ljubavnim vezama. A sada smo poput uspavanog marionetskog kazalita, ije lutke lee na zemlji zapetljane u svoje uzice i pojma nemaju kakva je bila predstava.

22

GLAVA
Ogromna glava, to izranja iza breuljaka s onu stranu rijeke, vidi dekia s udicom, koji je, zagledan u plovak, mislio samo: povui e, nee povui. - to emo s njim - premilja glava, izdajui naredbe lepravim duhovima, specijaliziranim za slaganje sudbine. - Eto tako - veli sebi glava, imajui pred sobom to isto mjesto kraj rijeke i starca, koji se tu vratio poslije dugih putovanja. - Nekima se ini da oni sami odluuju, ostvaruju; Ovaj barem zna da je bio igraka u rukama sila to se hihou, izvode pokrete u zraku, i samo se udi to mu je tako dopalo.

23

ZABORAVI
Zaboravi patnje, Koje si sam sebi zadao. Zaboravi patnje, Koje su tebi zadane. Vode teku i teku, Proljea granu i nestanu, Hodi zemljom skoro zaboravljenom. Ponekad uje daleku pjesmu. to to znai, tko to tamo pjeva, pita se? Djetinje sunce na pomolu, Unuk i praunuk u povoju, Sada tebe vode uza se. Tebi e jo imena rijeka ostati. Kako dugo mogu trajati rijeke! Polja tvoja, nezasijana, Gradske kule, nevjerojatne. Ti e na pragu, zanijemio, stajati.

24

POTENO OPISIVANJE SAMOGA SEBE NAD AOM WHISKYJA NA AERODROMU, RECIMO U MINNEAPOLISU
Moje ui sve manje uju od razgovora, oi mi slabe, ali i dalje su nezasite. Vidim njihove noge u mini suknjama, hlaama ili lepravim tkaninama. U svaku se zasebno podvirujem, njihove zadnjice, stegna, zamiljen, uljuljkan porno matarijama. Pohotni stare, vrijeme je tebi u grob lei, nisi za igre i zabave mladalake. Nije istina; radim samo ono to sam radio oduvijek, slaui ovozemaljske scene po nalogu erotske fantazije. Ne udim ba za ovim stvorenjima, udim za svime, a one su samo znak ekstatinoga openja. Nije moja krivnja to smo tako napravljeni, pola od bezinteresne kontemplacije, pola od apetita. Ako se poslije smrti naem na Nebu, tamo mora biti kao i ovdje, samo to u tada biti osloboen tupih osjetila i otealih kostiju. Preobraen u samo gledanje, i dalje u upijati proporcije ljudskoga tijela, boju irisa, pariku ulicu u lipanjskoj zori, svu nepojamnu mnoinu vienih stvari. 25

NA MOJ 88. ROENDAN

Grad gust od skrivenih pasaa, uskih trgova, arkada, to se terasasto sputaju ka morskom zaljevu. I ja, zagledan u mladu ljepotu, tjelesnu i tronu, u njezin razigran pokret sred staroga kamenja. Boje haljina prema ljetnoj modi, bat cipelica iz udaljenih stoljea, raduju me svojim obredom povratka. Davno me prolo razgledanje katedrala, tornjeva i utvrda. Ja sam kao onaj koji vidi, a ipak je neprolazan, poletni duh, usprkos sijedim i bolestima starosti. Izbavljen, jer u njemu lei boansko uenje. Genova, 30. lipanj 1999.

26

O!
O, kakva srea! vidjeti iris. Boje indiga, kao nekada Elina haljina i njena mirisa, kao miris njezine koe. O, koliko brbljanja da bi se opisao iris, koji je cvjetao kad nije bilo nikakve Ele niti ikakva naega kraljevstva niti ikakvih zemalja.

O! GUSTAV KLIMT (1862-1918), JUDYTA (DETALJ) STERREICHISCHE GALLERIE, BE

O, usne napola rastvorene, oi sklopljene, ruiasta bradavica na tvojoj obnaenoj nagosti, Judito! Zamiljajui tebe, oni juriaju u napad, razneseni eksplozijama artiljerijske paljbe padaju u dolinu, u trule. O, vezeno zlato tvojih tkanina, ogrlica s niskama dragog kamenja, Judito, za takav od njih oprotaj!

28

O! SALVATORE ROSA (1615-1673), PEJZA S LIKOVIMA YALE UNIVERSITY GALLERY

O, smiraj vode pod stijenama i uta tiina popodneva i otisnuti vodoravni oblaci! Likovi u prvom planu oblae se poslije kupanja, drugi na drugoj obali, majuni i tajanstveni u svojim inima. O, najobinije, izvaeno iz svakodnevnice i uzneseno na scenu to je zemaljskoj slina i neslina!

29

O! EDWARD HOPPER (1882-1967), HOTELSKA SOBA THYSSEN COLLECTION, LUGANO

O, kakva tuga, nesvjesna da je tuga! Kakav oaj, nesvjestan da je oaj! ena od karijere, pokraj nje koferi, sjedi na krevetu, polunaga, u crvenom kombineu, oeljana besprijekorno, u ruci joj listi s brojevima. Tko si? - nitko ne upita, a ni ona sama ne zna.

30

BILO GDJE
Bilo gdje da sam, na bilo kojemu mjestu na zemlji, skrivam od ljudi uvjerenje da n i s a m o d a v d e . Kao da sam trebao upiti to vie boja, okusa, zvukova, mirisa, iskusiti sve u emu sudjeluje ovjek, preobratiti saznano u arobni registar i odnijeti onamo odakle doao.

TAKOZVANI IVOT
Takozvani ivot: ono sve to pribavlja teme sapunskoj operi, nije mu se inilo vrijednim prie, ili bi ak elio govoriti, ali nije znao. udile su ga isprepletene povijesti mukaraca i ena, to se proteu s onu stranu titrava zaborava. On sam mogao je jedino stiskati zube i podnositi, ekajui da starost dramama oduzme znaenje i rasprsne se sapunska opera ljubavi, mrnje, kunje i izdajstva.

32

U CRNOME OAJU
U crnome oaju i u sivoj dvojbi Odavao sam pjesmom poast Nepojmljivom Glumei veselje premda ga je nestalo Jer nizati pritube prelako bi bilo. to odgovoriti kad netko upita: Bio je ovjek vrijedan - ili dvolian.

33

PRAVILO
Samo bez ispovijesti. Vlastiti ivot Previe mi je dodijao da bih naao olakanje Priajui o njemu. I razumjeli bi me Nesretnici, a koliko je njih! to po gradskim ulicama Tumaraju, polutrijezni ili pijani, Bolesni od gubavog sjeanja i grijeha postojanja. Pa onda, to me koi? Sram, Da moja briga nije dovoljno ivopisna? Ili inat? Odve su moderne alopojke, Nesretno djetinjstvo, uvrijeenost, i tako dalje. ak i kad bih dozreo do jobovske pritube, Bolje je umuknuti, hvaliti nepromjenjivi Poredak stvari. Ne, neto drugo Ne doputa mi govoriti. Onaj koji pati mora Govoriti istinu. Ma kakvi, koliko maski, Lano se osjeanje u lanoj frazi otkriva. Previe cijenim stil da bih riskirao.

34

PROBUEN
U dubokoj starosti, sve naruenijeg zdravlja, probudih se usred noi i tada to osjetih. Bilo je to osjeanje sree, tako ogromne i savrene; u minulom ivotu postojali su tek njezini nagovjetaji. I ta srea ne imae nikakva povoda. Nije uklanjala svijest, niti je nestajala prolost, koju sam u sebi nosio zajedno sa svojom mukom. Sada se naglo prikljui kao neophodan dio cjeline. Kao da je neki glas govorio: " N e brini, sve se odigralo onako kako je moralo, uradio si ono to ti je pisano i vie ne mora misliti o davnim stvarima". Mir to ga osjetih bio je mir svoenja rauna i bio je vezan s milju o smrti. Srea na ovoj strani bijae poput najave toga istoga na onoj strani. Dobro sam znao da sam dobio neoekivan dar i ne mogu shvatiti zato je meni udijeljena ta milost.

35

TEXAS
Vratio sam se iz Texasa, Tamo sam itao stihove. Nigdje ne plaaju tako dobro kao u Americi za itanje stihova. Uz autogram dopisivao sam datum 2000. Starost obavija noge kao gusta smola. Mozak se brani, a to znai svjesnost. I to s njome poeti, otkriti je nekomu? Najbolja strategija bit e ne govoriti nita. Upoznao sam sram sjetivi se iluzija voljenja, mrnje, ekanja, tenje. Teko mi je povjerovati Da sam uspio preivjeti ivot.

36

JASNO JE
Jasno je da nisam govorio to uistinu mislim, Budui da potovanje zasluuju smrtnici I nije doputeno iznositi, usmeno niti pismeno, Tajne nae zajednike tjelesne bijede. Kolebljivima, slabima, nesigurnima, odreena je zadaa: Uzvisiti se dva centimetra iznad vlastite glave I moi rei onom tko oajava: "I ja sam isto tako nad sobom plakao."

37

VLASTITE TAJNE
Sve moje alosne tajne Jedna za drugom bit e otkrivene. Pa e rei netko: kakav siromaan ivot I kako strme su staze to odatle vode u visinu.

38

AKO
Ako ne mogu zasluiti Raj (Jer, bez dvojbe, previsoki su za mene pragovi), Htio bih u nekom kutu istilita Zasluiti da budem osloboen fantoma razuma, iju vlast nad sobom pamtim, Premda im vjerovao nisam. Muke ljubomore pod njezinim prozorom na pustoj ulici. Iznova to prizivanje savrene ljubavi, Nadtjelesne, gotovo nadzemaljske. Smijati se ili plakati? Ali, u tijelu postoji Ovo iverje uzbuenja i bezumlja. Kad bih mogao jo vidjeti jasno, Ne lagati nikom, ni sebi, I dobre namjere, ako ih je bilo, Iznijeti u svoju obranu.

39

PREUENI PROSTORI
Istina je strana stvar. Treba za svakoga biti onakva kakvu je moe izdrati, kakvu moe podnijeti, s kakvom se moe nositi. A posebno ne treba nikom svoju istinu otkrivati, niti ga nagovarati da je prihvati, da spozna stvari to prevazilaze snagu blinjega. Zygmunt Mycielski, Neto kao-dnevnik

To nije bilo tako. Ali, nitko se ne usudi kazati kako je bilo. i ja, star toliko da pamtim, kao svi drugi ponavljam rijei politiki podobne, budui me nitko ovlastio nije da otkrijem stvari previe okrutne za ljudsko srce.

40

POSLIJE PJESNIKOVE SMRTI

Zalupila su se za njim vrata gramatike. Sada ga traite u gajevima i praumama rjenika.

41

REWICZ
On je to shvatio ozbiljno ozbiljan smrtnik ne plee pali dvije debele svijee sjeda pred zrcalo zabavljen vlastitim licem nema popustljivosti za frivolnost formi za dopadljivost ljudskih vjerovanja eli samo biti siguran ruje po crnoj zemlji jer je jednovremeno lopata i lopatom ranjena krtica.

42

MOLITVA
Skoro mi je devedeseta i jo se nadam Da u rei, saopiti, ispljunuti. Ako ne pred ljudima onda pred Tobom, Koji si me hranio medom i polenom. Sramim se jer moram vjerovati da si me vodio i uvao, Kao da kod Tebe imam osobite zasluge. Slian sam bio onima u logoru koji su dvije jelove granice vezali u kri i spram njih mrmorili, nou u baraci, sa prine. Uputio sam molbu egoiste, a ti si me udostojio ispuniti je. Tek zato da vidim koliko bijae nerazumna. Ali, kada sam iz samilosti i zbog drugih preklinjui traio udo, utjeli su, kao uvijek, i nebo i zemlja. Moralno sumnjiv zbog vjere u Tebe, Divio sam se prostodunoj upornosti nevjernika. Kakav sam ja to plesa pred Veliajnim, Ako sam drao da je religija dobra za slabe kao to sam ja? Najmanje normalan iz klase sveenika Chomskog, Ve tada sam se zagledao u duboki vrtlog sudbine. 43

Pet mojih osjetila sada polako zatvara, I ja sam tek starac to lei u mraku. Predan onome to me je toliko izmuilo, Da sam trao ravno naprijed, u sastavljanje pjesama. Oslobodi me krivnji, istinskih i umiljenih, Prui mi uvjerenje da sam se trudio, Tebi u slavu i hvalu. U asu mome samrtnom neka uz mene bude Tvoja patnja, Koja ne moe svijet spasiti boli.

44

DAEMONES
Blii se vrijeme priznanja. Evo se skoro i istina pomalja I tvoj ivot laan Svijetu e biti vaan. Sigurno gorak trenut dolazi, Svatko ga zato zaobilazi, Srama plam, jecaj savjesti, Kada se pojavi u javnosti Pred ravnodunom skupinom, Drevnom tragedijom zamorenom. Hrabrost tvoju izdvajam I meu vrline ti zbrajam, to voli vie oito patiti Nego se iza ironije skrivati. Uostalom, u dubokoj starosti Slika se malo uprosti, Nestale su raskone halje, elio bi da te obuzme kajanje, Koraa i noge se tresu I mrtvakog kovega boji se meso. Pakt na kraju dolazi. Neumitno sunce zalazi. Obeano si ispunio, Zaludu nisi ivio. Tvoja je sabrana djela Slava jeziinom liznula, Nagrade, pljesak, asnost Pozdravlja skriven u ljubaznost I zlatnog lanca zveket Krilima duha je uzlet.

- Naalost, gospodo vrazi, Premda biste me uhvatili rado, Za vas je koristi malo, Duom se neete usreiti. Forma me uvijek sapinje, Igra poinje ranije, Bijah li bolji ili gori, Igrom e ivot mi zavriti, I kad god smogoh hrabrosti Ne umjedoh se pokazat u nagosti, Ritam i rimu odbaciti, Samoj se sutini vratiti. Kroz mrane trah katedrale, Neznane sile me uvale Kroz pepeo, prasak i dim. Kanjen sam jer ivim, Nosio mrlju sam sjeanja, Crnilo dodavah pjesmama. A tko bijah zapravo, pisanje ne otkri nikakvo. Da li u oblak, nestalan i mali, Osti ete svoje spakirati I stoga stoljeima me muiti Sto ovjek bijah sakati? - Loe je biti, smjerno priznaje, Ne onaj za kojeg se izdaje. Svakodnevno oaj skrivati, masku sa lica ne skidati, I samo nadu gajiti Da ljudi nas nee ismijati. A ponajvie se brinuti Sto e u tebe zaviriti Pa umjesto Pravednika 46

Ugledat ego rudnika, Koji se u jednom ne mijenja: U pridavanju sebi znaenja. - Nikakve podsvijesti ne imah zacijelo. Greniji bijahu, ne znam, dua ili tijelo? U duboku ne vjerujem psihoanalizu. Nita zato to je napredak blizu. Naprosto vragovi mue, i zbog toga alim. Branim se tako to item kao da se molim. Umjesto ispovijedi, nou strofe sastavlja Mudar tek stog to se provincijalnim predstavlja.

47

POSLIJE SVEGA
Spali su s mene pogledi, uvjerenja, vjerovanja, miljenja, istine, naela, pravila i navade. Prenuh se gol na rubu civilizacije, to mi se inila smijenom i neshvatljivom. Nadsvoene sale bive jezuitske akademije, u kojima sam neko naukovao, ne bi mnome bile zadovoljne. Unato tomu to jo pamtim nekoliko latinskih sentenci. Rijeka je tekla dalje kroz hrastove i borove ume. Stajah do povie pasa u travi, udiu divlji miris utih cvjetova. I oblaci. Kao i uvijek ondje, mnogo oblaka. Na obali Willie, 1999.

48

ZRACI SVJETLOSTI
Zraci svjetlosti, Nebeski isti, Pomau svakom Svjedoku zemaljskom. Iza nedostina zastora Smisao se zemaljskih stvari nalazi. Dok ivi jurimo po svijetu ovom Za sreom i nesreom svojom. Znamo da e se utrka zavriti I razdvojeno e se spojiti U jedno, kako je i trebalo: Jedna dua i jadno tijelo.

ORFEJ I EURIDIKA

ORFEJ I EURIDIKA
Stojei na ploama u predvorju ulaza u Had Orfej se povijao pod snanim udarima vjetra Koji je vitlao njegovim ogrtaem, kovitlao klupka magle, Zaplitao se u listovima drvea, svjetla automobila Gasila su se sa svakom navalom magle. Zaustavio se pred ostakljenim vratima, nesiguran Hoe li mu dotei snage u tom zadnjemu pokuaju. Sjeao se njezinih rijei: " T i si dobar ovjek". Nije ba u to vjerovao. Lirski pjesnici Imaju obino, znao je, ledena srca. To je malne uvjet. Savrenstvo umjetnosti Dobiva se u zamjenu za tu osakaenost. Jedino njezina ljubav ga je grijala, oplemenjivala. Kada je bio s njom, onda je drugaije mislio o sebi. Nije ju mogao iznevjeriti sada, kada je umrla. Gurnuo je vrata. Kroio labirintom hodnika, dizala. Sinje svjetlo nije bilo svjetlo ve zemaljski mrak. Elektronski psi proputali su ga bez unja. Sputao se kat po kat, sto, tri stotine, u dubinu. Ozebao. Bio je svjestan da se naao u Nigdini. Ispod tisua smrznutih stoljea. Na poivalitu bivih narataja. To kraljevstvo inilo se nema dna ni granice. Okruila su ga lica zakovitlanih sjena. Neka je raspoznavao. Osjeao je ritam svoje krvi. Osjeao je snano svoj ivot skupa sa svom krivnjom. 53

I bojao se sresti one kojima je uinio zlo. Ali, oni su izgubili sposobnost pamenja. Gledali su nekako ustranu ravnoduni prema svemu. Za svoju obranu imao je devetostrunu liru. Nosio je u njoj glazbu zemlje protiv bezdna boli Zasipajui tiinom sve zvukove. Glazba je vladala njime. Bijae tada bezvoljan. Predavao se diktatu pjesme, sav u uho pretvoren, Kao i njegova lira, bijae samo instrument. Dok ne stie do palae vladara te zemlje. Perzefona je u svome vrtu usahlih kruaka i jabuka, Crnom od golih grana i vornatih granica, Tron joj alobni ametist, sluala. Pjevao je o svjetlosti jutra, o rijekama u zelenilu. O isparavajuoj vodi ruiastog svitanja. O bojama: cinoberu, karminu, Sijenskom okeru, plaveti, O blaenstvu plivanja u moru uz mramorne stijene. O gozbi na terasi nad vrevom ribarske luke. O okusu vina, soli, masline, gorice, o bojama. O letu lastavice, letu sokola, dostojanstvenom letu jata pelikana nad zaljevom. O mirisu pregrti jorgovana u ljetnoj kii. O tomu da rijei je svoje okretao protiv smrti ni jednom svojom rimom nije veliao nitavilo. Ne znam, ree boginja, jesi li je volio, Ali stigao si ak ovamo da je spasi. Bit e ti vraena. No, postoji jedan uvjet. Zabranjeno ti je s njom razgovarati. I na povratku Osvrnuti se da vidi ide li za tobom. 54

I Hermes dovede Euridiku. Lice joj nije ono; sivo je sasvim, Kapci sputeni, ispod njih sjena trepavica. Pomjerala se ukoeno, voena rukom Svoga vodia. Izgovoriti njezino ime Tako je jako elio, probuditi je iz toga sna. Ali se suzdra, znajui da je prihvatio uvjet. Krenue. Najprije on, a za njim, ali ne odmah, Struganje njegovih sandala i sitno lupkanje Njezinih nogu, sapetih suknjom kao pokrovom. Strma je staza pri vrhu fosforno svjetlucala U mraku, koji je bio poput zidova u tunelu. Zastajao je i oslukivao, ali i oni su tada Zastajali takoer, zamirao je odjek. Kada bi poinjao hodati, odazivao se njihov dvotakt, Jednom, inilo mu se, blie, onda opet dalje. Ispod njegove vjere narastala je sumnja I obavijala ga kao hladan zavoj. Ne znajui plakati, plakao je nad gubitkom Ljudskih nada u uskrsnue. Jer sada je bio poput svakog smrtnika. Njegova je lira utjela i snivala bez obrane. Znao je da mora vjerovati i nije znao vjerovati. I dugo je trebala trajati nesigurna java Vlastitih koraka to ih je, obamro, brojao. Razdanjivalo se. Ukazae se pukotine u stijeni Ispod svijetleeg oka na izlazu iz podzemlja. I dogodi se to je predosjeao. Kada je okrenuo glavu, Iza njega na stazi ne bijae nikoga. Sunce. I nebo, na njemu oblaci. Sada je tek zavritalo u njemu: Euridiko! 55

Ali, mirisale su trave, nisko se rasprostirao pelinji zuj. I zaspao je, s obrazom na razgrijanoj zemlji.

56

TOMASZ FIAKOWSKI
KAPIJA U HAD U Krakowu je 2002. godine objavljena Mioszewa poema Orfej i Euridika (naklada Wydawnic two Literackie), tiskana, osim na poljskom, jo na engleskom, njemakom, ruskom i vedskom jezi ku. Poema je posveena Carol, nedavno preminu loj eni pjesnikovoj. U razgovoru s T o m a s z e m F a k o w s k i m , zamje nikom glavnog urednika krakovskog Tygodnika Powszechnego, o nastanku ove poeme i o tome da li umjetnost moe ublaiti bol, Miosz je rekao: - Bez dvojbe. ak sam se i sam zaudio vla stitoj odlunosti da napiem Orfeja i Euridiku, to mogu objasniti jedino time da sam u to djelo prenio sve osobne probleme. Pisao sam noima. Umjesto razmiljanja slijedili su fragmenti, kao da se sve to odvijalo bez moje volje. Uvijek sam teio objektivnoj umjetnosti, ali rijetko mi je to polazilo za rukom. Posezanje za mitom jeste upravo poku aj prenoenja osobnog osjeanja ili doivljaja u objektivni svijet. Ovo djelo ima izvjestan klju. Letio sam iz Kra kowa u San Francisco, znao sam da Carol umire i da je kraj neizbjean; radilo se samo o tome da sti gnem u bolnicu prije njezine smrti. I, zapravo, to putovanje po Hadu je moje putovanje u San Fran cisco i lutanje bolnicom. U scenariju poeme nalaze se elementi suvremene bolnice, kao elektroniki roboti to se beumno kreu hodnicima.

57

* U jednoj od verzija mita bogovi Orfeju ne pokazu ju Euridiku nego samo njezin privid, "phasmu". I kod vas "lice joj nije ono, sivo je sasvim". - Tu su sloene dvije slike. Stigao sam u bolni cu prije nego je Carol umrla, ali to su bili njezini zadnji sati, a onda sam je vidio nakon to je umrla. Vrlo je bolno izdvajanje te osobne podloge - ali ona u poemi postoji. * U njoj se pojavljuje i drugi sloj, sloj obrauna pje snika sa samim sobom, s vlastitom odgovornou. "I nijednom svojom rimom ne veliae nitavilo". Je li to uvjet spasenja - stati na stranu ivota? - Tu su dva elementa. Perzefona je oteta i odve dena u Had, ali dijelom svoga bia sjeala se ljepo te ivota. Njezin "vrt usahlih kruaka i jabuka" je trag toga sjeanja. Dakle, moe se rei da se Orfej ponaao pomalo demagoki pozivajui se na nje zinu povezanost sa svijetom. A s druge strane, to je opravdavanje samog sebe - uistinu nije bio na strani smrti. Nikad. * U mitu Orfej svojom pjesmom zakratko zaustavlja itavu podzemnu maineriju, ublaava bol, zaustavlja na tren izvrenje vjeite kazne... Moe li poezija imati takvu snagu ? - Mislim da poezija moe djelovati na razne naine. Ona je neto vrlo tajanstveno, kao to je tajanstven ljudski organizam. Izjasniti se o tome to moe i to ne moe poezija vrlo je rizino.

58

* Na jednome mjestu govorite o "ledenom srcu" lirskih pjesnika, o tome da se "savrenstvo umjetnosti dobiva u zamjenu za tu osakaenost". Hladnoa srca kao cijena za bavljenje umjetnou? - To je vjeiti problem, o kojem su pisali mnogi pjesnici, izmeu ostalih Krasiski: "Kroz tebe tee potok ljepote, ali ti nisi ljepota". Ta se raspoluenost ponavlja i kod Mickiewicza, za njega je vrlo bitna. * Kod Thomasa Manna to se oituje u savezu sa Sotonom; njegov znak je studen to prati kompozitora Adriana Leverkuhna u Doktoru Faustu. - Thomas Mann pokree ovaj problem mnogo ranije, jo u pripovijetki Tonio Kroger, znai prije Pr vog svjetskog rata - i on ga mui cijeloga ivota. * Vi piete: "Znao je da mora vjerovati a nije znao vjerovati". Je li Orfejev poraz posljedica prevelike lju bavi ili premale vjere? Kada kao krani ispovijedamo vjeru u uskrsnue tijela, dotiemo jednu od najveih zagonetki teologije, a istodobno smo bliski materiji vae poeme, - To je zasigurno jedno od najtajanstvenijih mjesta kranskoga Credo. Suvremeni ovjek s tim Credo ima neprekidan problem. Nastojao sam, pi ui o tim pitanjima, predoiti situaciju ljudi koji danas ive, a koja nije jednostavna. Nije lako rei da netko ima vjeru, a netko je nema. Koliko se da nanjih ljudi koleba izmeu jednog i drugog, ne elei ni samome sebi priznati... * Jan Zieliski, piui u Tygodniku Powszechnom o "Orfeju i Euridiki", poziva se na Rilkeovu pje59

smu o istoj temi i ukazuje na to da kod vas, zapravo, sa scene nestaje Hermes - vodi izmeu dva svijeta. ak je zavrio pitanjem: Gdje si, Hermese? - Jednostavno, meni vie govori linost Perzefone nego ovaj posrednik, koji je, kako znamo, u mitologiji prilino udna i dvoznana linost. * Perzefona nosi nadu u preporod. - Upravo tako! Za mene je ona oduvijek bila fascinantna linost s obzirom na svoju dvostru kost - ivota i smrti. Najprije je ivjela na zemlji, a onda je postala gospodarica smrti. Opasna je vla darka podzemnoga svijeta, a ipak uva sjeanje na miris trava i sunev sjaj. * Izgubivi Euridiku Orfej oajava, a onda ipak za spi. "Ali, mirisale su trave, nisko se rasprostirao pela zuj". Znai li to da je pronaao ljekovito jedinstvo s prirodom, svoje mjesto u ritmu njezinih promjena, ili je, prije, rezignacija? - Ne znam. Netko je rekao kako je Orfej u svo me lutanju nauio voljeti, kako je njegovo putova nje, u stvari, lekcija ljubavi prema Euridiki. ak je i njegova dvojba dio te lekcije; ja nisam vjerovao da e Carol preivjeti, znao sam da za nju nema spasa. Orfej ne razumije ba to se s njime dogaa na povratku iz Hada, ali e zaspati s obrazom na razgrijanoj zemlji, imajui, na neki nain, Euridi ku u sebi. Rei o nekome da je donio dar ljubavi, to znai najveu poast koja mu se moe ukazati. Gazeta Wyborcza, 4-5. listopada 2003., odlomci 60

DRUGI PROSTOR

DRUGI PROSTOR
Kako su prostrane nebeske odaje! Do njih se stie stubama iz zraka. Iznad oblaka rajski vise vrtovi. Dua se otkida od tijela i leti, Zna da postoji visina I postoji niskost. Jesmo li uistinu izgubili vjeru u drugi prostor? I nestali jesu li, propali, i Nebo i Pakao? Bez livada izvanzemaljskih kako nai Izbavljenje? Kako pronai mjesto za savez prokletih? Plaimo, alujmo nakon velikoga gubitka. Iarajmo garom lica, raspletimo kose. Preklinjimo da nam se vrati Drugi prostor.

63

KASNA ZRELOST
Sporo, jer tek u devedesetoj, otvorila su se vrata u meni i uao sam u prozrano jutro. utio sam kako udaljavaju se od mene, jedan za drugim, poput brodova, moji raniji ivoti, zajedno s njihovom mukom. Otkrivali su mome se peru zemlje, gradovi, vrtovi, morski zaljevi, da ih opie bolje nego prije. Nisam bio odvojen od ljudi, al i samilost su nas vezali i govorio sam: zaboravili smo da svi smo djeca Kralja. Budui dolazimo odonud gdje vie nema podjele na Da i Ne, niti podjele na jeste, bit e i bilo je. Jadni stoga smo, to rabimo manje od stotog dijela dara to ga dobismo za nae dugo putovanje. Hip od juer i prije stoljea: ubod maa, bojenje trepavica pred zrcalom od glatka metala, ubojit pucanj iz mukete, udar karavele o greben, stanuju u nama i ekaju da budu dopunjeni. Uvijek sam znao da bit u radnik u vinogradu, isto onako

64

kao i svi ljudi to ive u isto vrijeme kad i ja, bili oni toga svjesni ili nesvjesni.

65

AKO NEMA
Ako nema Boga, onda nije ovjeku sve doputeno. uvar je on brata svojega i nije mu doputeno brata svoga raalostiti priajui kako Boga nema.

66

MAJSTOR MOGA ZANATA

Uspomeni Jarosawa Iwaszkiewicza Jesu li me u njegovim pjesmama zavodile iste boje ili pak njegova zaljubljenost u smrt? Jer zacijelo bijae zaljubljen u smrt. Ona je bila istina i sadraj obmane postojanja. Ona odnosi ruiastozlatne kule, blijedozeleni mramor, ljubiasta nebesa, crveni violinski stavak. Ona zauvijek gasi ljubavni krik: "U maglama ljiljanovih zgarita, Usred strnita i sivila, Poput naranaste mrlje Vatreni bokor tvoje golotinje." Sada mislim da u dionizijskoj slatkoi umiranja ima neeg neumjerenog. Prolaznost ljudi i stvari nije jedina tajna vremena. Koje poziva da pobjeujemo kunju naeg podanitva. I na samome rubu provalije postaviti stol, na njemu ae, krag i dvije jabuke. Kako bismo uveliali nedostino Sada. 67

BORAVAK
Boravak na ovome mjestu nalikovao je snu, a san je trajao mnoge godine. Mene se uistinu nita nije ticalo Sve dok sam sluao glas to je diktirao pjesme. To je bio moj nain da ivim, I tako se ispunjavalo ono to mi je predodreeno. Nekima se inilo da sam s njima, Povjerovali su dakle mojoj maski. Spoitavao sam sebi zbog toga, jer elio sam biti drugaiji: Istinoljubiv, odvaan, plemenit. Poslije sam jo samo govorio: previsoki su pragovi. Jesam, i bit u kriv, i koga za to briga?

68

EMIGRIRATI
U snovima vraaju mi se godine stranstvovanja. I samo tada znam koliko sam patio. Na minuli ivot je zakriven, Ili zazidan onako kako to ine pele, Lijepei voskom oteena mjesta. Tko bi mogao ivjeti uvajui sjeanje Na sva ponienja nae uznosite ambicije, I blagonaklone poglede na jadnika Koji misli da, kao kod kue, neto vrijedi. Kada bih za mlade sastavljao svjedoenje, Ni rijeju spomenuo ne bih uspjeh. Koji se sigurno dogodi, ali je gorak.

69

O STARIM ENAMA
Nevidljiv, odjeven u prevelike halje, eem glumei nesputani duh. Kakva je ovo zemlja? Zemlja straha od sjeanja na prolost, krieva za zasluge to gube vrijednost. Mislim na vas, stare ene, koje utei prebirete dane ivota svoga kao kuglice svoje krunice. Trebalo je izdrati, napatiti se, izai nakraj sa svime, ekati, ne ekati, trebalo je. Molim se za vas, Najviemu, potpomognut vaim licima s fotografija. Da dan smrti vae ne bude dan beznaa, ve povjerenja u svjetlo to se probija iza zemaljskih oblika.

70

ANEO UVAR
Moj aneo uvar u snu uzima oblik ene. Ne uvijek iste. Zna da ja, tjelesan sasvim, trebam ljubavni dodir. Ne spajamo udove svoje, Ali postoji bliskost i istinsko razumijevanje. Nisam vjerovao u nazonost anela, ali su se snovi promijenili. A kad sam nedavno naao peinu s blagom, Zajedno smo pomicali vree, a ja sam molio Za jo mrvicu mirna sna.

71

VISOKE TERASE
Visoke terase iznad svjetlosti mora. Prvi smo u hotelu sili na doruak. Daleko, du linije horizonta, manevriraju brodovi. U Gimnaziji Zigmunta Augusta dan smo poinjali pjesmom Kad rana die se zora". Tek oi protrljati stignem, Ve Gospoda svojega zivnem, Boga moga sa neba, Dua mi namah treba. Cijeli ivot pokuavah odgovoriti na pitanje: odakle zlo? Nije mogue da ljudi toliko pate dok je Bog na nebu i oko mene.

72

NEPRILAGOENOST
Nesposoban sam ivjeti igdje drugo osim u Raju. Jednostavno takva je bila moja genetska neprilagoenost. Na zemlji ubod ruina trna pretvarao se u ranu, svaki put kada se iza oblaka sakrilo sunce, osjeao sam tugu. Pretvarao sam se da poput ostalih radim od jutra do veeri, ali odsutan, nevidljivim predjelima odan. Za utjehu bjeao sam u gradske parkove da gledam i vjerno slikam cvijee i drvee, ali su se oni iz zbiljskih pretvarali u raslinje rajskoga vrta. Nisam zavolio enu sa svojih pet osjetila, elio sam u njoj vidjeti jedino sestru u zajednikom izgnanstvu. Religiju sam cijenio zbog toga to je ona u ovoj zemlji bola bila pjesmom tunom i moleivom.

73

KOFER
Moda je Gospod Bog stvorio svijet kako bi se odraavao u beskrajnome broju oiju ivih bia ili, to je vjerojatnije, u beskrajnome broju ljudskih svijesti. Isto kao i u ljudskim matarijama, poput moje romantine predodbe ume u Raudonci, ili moje predodbe grudi gospoe Poli, kada sam u nju bio zaljubljen. Gdje li Gospod Bog uva te odraze? Ima li nekakav vrlo veliki kofer u kojem dri svoje blago? Ili je pak poput golemog raunala u kojem je smjetena njihova bezgranina mnoina? Moda je zauzet razgledanjem, usporeujui odraze s onim to je uistinu bilo? Podsmjehujui se ubrk mudracima, koji su drali da su to samo odrazi i nita vie.

74

"JA"
Preudno, u sebe zaljubljeno Ja, mukaraca i ena, oboava sebe u zrcalu. Koliko krema, pomada, utirkanih koulja, da bi predstavilo sebe kao slavno i blistavo. Ali odmah za njim stiu nevidljive kozmetiarke Vremena, stavljaju sjene bora u kutove oiju, docrtavaju ustima izraz gorine. Posipaju pepelom kosu, mijenjaju osobnost u bezimenu masku. Zrcalo se gasi, oi jedva vide, kako je teko povjerovati da za anele moemo biti tek jednokratni dogaaj, ne znamenka u ispunjavanju svakodnevnih zakonitosti. xxx Nema nikakve sumnje da su ono dvoje u Raju bili jednokratan dogaaj. Zamislite samo! Ne povinovati se nikakvom zakonu prolaznosti. Niti zakonu uzroka i posljedice. 75

; i Niti zakonu nesuglasja izmeu volje i tijela. Nije postojalo Ja. Postojala je zagledanost. Zemlja tek to se izvukla iz kaosa. Trava blistavozelena. Obala rijeke tajanstvena. I nebo, na kojemu sunce znai ljubav.

76

NOVO STOLJEE
Tijelo vie ne slua moje zapovijedi. Spotie se na sasvim ravnoj cesti, teko se uz stube penje. Odnosim se prema njemu s ironijom. Ismijavam Mlitavost njegovih miia, to to mu se noge vuku, sljepilo, Sve oznake duboke starosti. Nasreu, i dalje nou sastavljam pjesme. Premda, kad ih izjutra zapiem, kasnije ih ne mogu proitati. Pomau mi uveana slova na raunalu. Koje sam doekao, to je prednost.

77

BILJENICA

to je mogue izraziti? Nita se ne moe izraziti. Vatra u ognjitu. Nastja pee utipke. Prosinac. U osvit. U selu blizu Jaszuna.

Moram ve umrijeti, a posao nikako nije zavren.

***

Od ljudskog govora do nijemih stihova kako je daleko!

***

Rasprostire se dolina, znakovi, svjetlo.

***

Nisam bio jak, Gospode, Nikakve u meni mukosti. Vodio si me do provalija I do nemogunosti.
***

Zauvijek nezreo. Jedino ja znam koliko smijean...

***

Topla dolina vjeno ivuih. eu se iznad zelenih voda. Meni na prsima riu crvenim tuem Srce i znakove milostiva prihvaanja.

78

Hvaliti. To je valjda jedino ostalo. Onome koji se sjea i koji korak po korak razmatra Nesreu za nesreom i odakle je udarilo.
***

Ovi ljudi ovdje ne znaju kako je teko praviti se da se nita nije zbilo, normalnost.
***

Volio sam Gospoda Boga iz sve svoje snage na pjeskovitim putovima kroz ume.
***

Kamo se djelo pamenje dana to bijahu tvojim danima na zemlji, I priinjavahu ti radost i bol, i bijahu za tebe svemir?

Nisko, ispod, u raljama, Stol, a na njemu debela knjiga, I ruka to po njoj pie... *** Na kapiji Pakla stajae razgoliena.
***

Htio sam opisati svijet kao Lukrecije to ga opisa, No, sve se toliko isprekompliciralo, ak izraza u rjeniku bilo bi premalo, Stoga sam samo uzviknuo: Ipak se kree!

79

Skida gaice Poliksena.

Govorio sam joj: Uvijek sam Tebe jedinu ljubio, i sada znam odakle dolazi gubitak.

Ljubav moja u snu, vjeverica u umarku.

Naprijed su ili odrasli zabavljeni svojim glupavim razgovorima.

Tee rijeka Willia, ravnoduna.

***

Samilou i odvratnou sputan.

80

VIEKATNI OVJEK
Kada izlazi sunce, osvijetli gluposti i grijehe skrivene u zakucima sjeanja i nevidljive danju. Ide viekatni ovjek, na gornjim katovima krepkost jutra, a tamo nie mrane odaje u koje te strah ulaziti. Kae: ispriavam se duhovima odsutnih to cvrkuu dolje za stolovima pokopanih kavana. to ini ovjek? Boji se suda, naprimjer sada, ili poslije smrti.

METAMORFOZE
I uti su se iz zelenog hrasta cijedili medovi Ovidije Mitske sam medove pio, Glavu sam lovorima resio, Samo da se ne sjeam. Lutao sam nevin, osjetljiv i milosrdan Sve do osmrtnice i groblja, Ali pred tobom, Gospodine, Zaludu je moje nastojanje Da si pribavim ime pravednika, Priroda je moja crna, Svijest pakla vrijedna, I ranjiv ego. Takvoga si me ti htio, U Tvoje poslove pozvao, Nesretnika. I tako se besmislen ivot, i u sebi oprean, Zatvara.

82

TEOLOKI TRAKTAT 1. OVAKAV TRAKTAT

Ovakav traktat nee napisati mlad ovjek. Ne mislim ipak da ga diktira strah od smrti. To je, nakon mnogih pokuaja, prosto zahvalnost, takoer oprotaj od dekadencije u koju je zapao pjesniki jezik moga stoljea. Zato teologija? Jer prvo mora biti prvo. U tome jeste pojam istine. I upravo poezija svojim ponaanjem preneraene ptice to kljuca na prozorsko staklo, svjedoi da ne znamo ivjeti u fantazmagoriji. Neka se u na govor vrati stvarnost. To znai smisao, nemogu bez apsolutne polazine toke.

83

2. PJESNIK, KOJEGA SU KRSTILI

Pjesnik, kojega su krstili u seoskoj crkvi katolike upe, naletio je na potekoe to su ih uzrokovali njegovi suvjernici. Zaludu se trudio odgonetnuti to se dogaa u njihovim glavama. Sumnjao je na prastari oiljak ponienja i zamjenske plemenske mitove. Dakako, svako od njih, djece, nosilo je vlastitu sudbinu. Suprotstavljanje ja-oni bilo je nemoralno, Budui da sebe smatra boljim od njih. Lake je bilo s drugima ponavljati molitvu na engleskom u crkvi Svete Magdalene u Berkeleyu. Jedno je, naavi se na zaobilaznici koje jedna traka vodi u San Francisco a druga u Sacramento, Pomislio da jednom mora napisati teoloki traktat, kako bi iskupio svoj grijeh samoljubive oholosti.

84

3. NISAM
Nisam i ne elim biti posjednikom istine. Sasvim mi je dovoljno lutanje po rubovima hereze. Kako bih izbjegao ono to zovu spokojstvom vjere, a to je tek puko samozadovoljstvo. Moji su poljski suvjernici voljeli rijei crkvenoga obreda, ali nisu voljeli teologiju. Moda sam bio poput redovnika u umskom samostanu, koji je promatrajui kroz prozor razlivenu rijeku pisao svoj traktat na latinskome, jeziku nerazumljivu seljacima u ovjim kousima. I kako je komino kraj naherenih varokih plotova, gdje kokoi eprkaju nasred pranjave ulice, raspravljati o Baudelaireovoj estetici! Naviknut da za pomo obraam se Majci Bojoj, s mukom sam je samo prepoznavao U Boanstvu podignutom na zlato oltara.

85

4. MOLIM OPROTAJ
Molim oprotaj, preasni teolozi, za ton neprilian ljubiastoj boji vae toge. Okreem se i prevrem u postelji svoga stila, ekajui da mi postane udobno, ni odve pobono, ni odve svjetovno. Mora postojati sredina izmeu apstrakcije i djetinjarije, kako bi se moglo razgovarati ozbiljno o stvarima doista ozbiljnim. Katolike dogme kao da su nekoliko centimetara previsoko, podiemo se na prste, i tada, u treptaju, ini nam se da vidimo. Ali tajna Svetoga Trojstva, tajna Grijeha Praroditeljskoga i tajna Otkupljenja oklopom su zatieni od razuma. Koji uzaman nastoji saznati povijest Boga prije stvaranja svijeta, i to kada je u Njegovu Kraljevstvu izvren raskol na dobro i zlo. I to od toga razumjeti mogu u bijelo odjevene djevojice, koje pristupaju prvoj priesti? Premda je i za sijede teologe toga malo previe, stoga sklapaju knjige pozivajui se na nedostatnost ljudskoga jezika. Ipak, nije to dovoljan razlog da se avrlja o slatkom djetecu Isusu u jaslama. 86

5. OPTEREENJE
Taj Mickiewicz; emu se njime baviti kad je ionako pogodan. Pretvorili su ga u patriotski rekvizit za pouavanje mladei. U limenku, u kojoj nakon otvaranja titraju crtii o drevnim Poljacima. I katolicizam, zar nije bolje ostaviti ga u miru? Kako bi sauvan bio ritual kropljenja blagoslovljenom vodom i slavljenja blagdana, i ispraaja mrtvih na dostojna groblja. Uvijek e se nai oni koji e ga tretirati ozbiljno, to znai politino. Nikada se, pak, nisam povezivao s onim neprijateljima Prosvjetiteljstva, koji sluahu vraga kako govori jezikom liberalizma i tolerancije za sve inovjerce. Naalost, u odnosu na mene primjenjivana je amerika izreka, smiljena, uostalom, u looj namjeri: "Jednom katolik, uvijek katolik".

87

6. UZALUDNO
Bogovi su svemoni, no sudei po svijetu koji su stvorili nisu dobri, ili su dobri ali im se svijet oteo iz ruku, to znai nisu svemoni. Epikurova kola

Kao estogodinjak osjeao sam uas u kamenom poretku svijeta. Uzaludno sam kasnije traio sklonita u arenim atlasima ptica, ja bucmasti kustos Kola ljubitelja prirode. Charles Darwin, nesueni duhovnik, sa aljenjem je objavio svoju teoriju materijalnog blagostanja, predviajui da e ona posluiti teologiji vraga. Budui ona propovijeda pobjedu snanih i poraz slabih, to je precizan program vraga, kojega zato i zovu Princem Ovoga Svijeta. Sve to tri, pue, leti i umire, argument je protiv boanske prirode ovjeka. Obratih se protu-Prirodi, to znai Umjetnosti, kako bih s drugima gradio dom na od zvukova glazbe, od boja na platnu i ritma govora. Ugroeni u svakom trenu, oznaavali smo svoje dane 88

na kamenom ili papirnom kalendaru. Spremni na to da se iz ponora digne studena ruka, koja e nas izvui zajedno s naom nedovrenom gradnjom. Ali s vjerom da neki od nas dobivaju dar, milost unato sili tee.

89

7. MENI SE UVIJEK SVIAO

Meni se uvijek sviao Mickiewicz, premda nisam znao zato. Dok ne shvatih da je pisao u iframa i da je to pravilo poezije, Odmak izmeu onoga to se zna i onoga to se otkriva. Znai, sadraj je vaan poput jezgre u ljusci, a kako e se igrati ljuskama, nema veeg znaenja. Pogreke i djetinje ideje tragaa za tajnom moraju biti oprotene. Mene su ismijavali za Swedenborga i druge kojetarije, budui sam izlazio izvan propisa knjievne mode. S podrugljivom nacerenom njukom majmunoljudi koji raspravljaju o mojoj zatucanosti pobona djeteta. Koje ne eli prihvatiti jedino dostupno nam znanje 0 uzajamnom stvaranju ljudi 1 zajednikom stvaranju onoga to istinom zovu. Istodobno, ja sam htio vjerovati u Adama i Evu, U Pad i nadu u povratak.

90

8. PA NARAVNO, SJEAM SE
Pa naravno, sjeam se dvorita u kui Romerovih, gdje bijae sjedite loe "Priljeni Litvanac". I pod starost sam se naao u dvoritu svoga sveuilita ispod arkada, pred ulazom u Crkvu sv. Ivana.

Udaljenost bijae velika, ali sam mogao uti kako koija puca biem i svi se skupa iz Tuhanowicza dovozimo pred trijem dvora Chreptowiczevih u Szczorsima. Kako bismo u najveoj knjinici na Litvi itali knjige ukraene likom svemirskoga ovjeka. Ako piui o meni pobrkaju stoljea, sam u potvrditi da sam tamo bio godine 1820, nagnut iznad L'aurore naissante Jakoba Bohmea, francusko izdanje, 1802.

91

9. NE IZ FRIVOLNOSTI
Nisam se iz frivolnosti, asni teolozi, bavio tajnim znanjem mnogih stoljea no me je srce boljelo od pogleda na gadosti svijeta. Ako je Bog svemogu, to moe dopustiti samo pod pretpostavkom da nije dobar. Odakle onda granice njegove moi, zato takav a ne drugaiji jeste poredak stvaranja - na to su nastojali odgovoriti hermetici, kabalisti, alkemiari, vitezovi Ruina kria. Tek bi danas nali potvrdu svojim slutnjama u tvrdnji astrofiziara da prostor i vrijeme nisu neto vjeno, nego su imali svoj poetak. U jednom nezamislivom bljesku, od kojega su se poeli raunati minuti, sati i stoljea stoljea. A oni su se upravo bavili onim to se dogodilo u krilu Boanstva prije toga bljeska, ili kako su se pojavili Da i Ne, dobro i zlo. Jakob je Bohme vjerovao kako je vidljivi svijet nastao kao posljedica katastrofe, kao milosrdni in Boji, koji je kanio pretei irenje nepatvorena zla. Kada optuujemo zemlju da je predvorje pakla,
92

pomislimo da bi mogla biti potpuni pakao, bez ijedne zrake ljepote i dobrote.

93

10. ITALI SMO U KATEKIZMU

itali smo u katekizmu o pobuni anela to bi pretpostavljalo nekakvo djelovanje u pred-svijetu prije nego je vidljivi Kozmos stvoren, jedino tako znamo misliti, sluei se kategorijama "prije" i "poslije". ak i kad bi u pred-svijetu postojale cijele vojske nevidljivih anela, samo se jedan od njih, oitujui svoju slobodnu volju, pobunio i postao hetmanom odcjepljenja. Ne znamo tono je li to bila prva, i najsavrenija od egzistencija, prizvana u postojanje, ili pak tamna strana samoga Boanstva to ju je Jakob Bohme imenovao Bojim Gnjevom. Ovako ili onako, aneo velike ljepote i snage ustremio se protiv nepojamne Jednine, budui je rekao: " J a " , to je znailo odvajanje. Lucifer, nositelj tamnoga svjetla, nazvan takoer protivnikom, Sotonom, u Knjizi o Jobu je slubeni optuitelj u Stvoriteljevu gospodarstvu. Nema vee mrlje na djelu Boga, koji je rekao " D a " , nego to je smrt ili " N e " , sjena baena voljom odvojenoga postojanja.

94

Ta je pobuna oitovanje vlastitoga " j a " i zove se udnja, concupiscientia, a na zemlji je ponovie nai praroditelji. Drvo spoznaje dobra i zla moglo bi se, kako su to otkrili Adam i Eva, zvati drvetom smrti! Grijeh svijeta mogao bi biti obrisan rukom novoga Adama, iji je rat s Princem Ovoga Svijeta rat protiv smrti.

95

11. PREMA MICKIEWICZU

Prema Mickiewiczu i Jakobu Bhmeu, Adam je bio kao Adam Kadmon iz Kabale, kozmiki ovjek u krilu Boanstva. Pojavio se u srcu stvorene Prirode, ali bijae aneoski, obdaren nevidljivim tijelom. Stavljale su ga na kunju sile Prirode, koje su ga (kako je izdiktirao Mickiewicz Armandeu Levyju) zvale: "Evo nas ovdje, oiglednosti, oblici, stvari, to trae jedino da podlijeu tebi, slue tebi. Vidi nas, dodiruje nas, moe upravljati nama gledom, kretom. Vidje li ikada bie vie od sebe, boga, koji bi imao gled, kret, koji bi zapovijedao stihiji? Vjeruj nama, ti si istinski bog za nas, ti si istinski gospodar stvaranja. Ujedini se s nama, postanimo ovo isto tijelo, ova ista priroda, sjedinimo se." Adam je podlegao kunji, a onda Bog posla na njega dubok san. Kada se probudio, stajae pred njim Eva.

96

12. TAKO DAKLE EVA

Tako se dakle ispostavilo da je Eva izaslanica Prirode i povukla je Adama u jednolini krug raanja i umiranja. Kao da je Velika Majka zemlja paleolita, to raa i uva pepeo. Otuda moda muki strah od obeanja ljubavi, koja nije drugo doli obeanje smrti. Zemaljskost Evina u toj prii nee dobiti priznanje naih sestara, ali kod Jakoba Bhmea nalazimo i sliku drugaije Eve, one, koja je dobila i prihvatila poziv da postane majkom Boga. Ne zaboravimo u svakom sluaju da Bohme govori o svijetu arhetipa, koje Bog promatra, to znai tamo gdje ne postoji nikakvo prije i nikakvo poslije, niti je Eva druga nasljednica Eve prve, ali stoje jedna kraj druge u pogledu Stvoriteljevu. Proimajui se jedna drugom, rodice vie nego sestre.

97

udesna "Himna navjetenju P. M. Gospi"* mladoga antiklerikalca Mickiewicza nastala je neposredno prije masonske himne poznate kao "Oda mladosti" i slavi Mariju rijeima proroka ili Jakoba Bohmea.

"Hymn

na

zwiastowanie

N.M.

Panny"

doslovno:

"Himna

navjetenja P r e s v e t e D j e v i c e M a r i j e " - o p . prev.;

98

13. NE TREBA SE UDITI

Ne treba se uditi tim spekulacijama, jer Praroditeljski je grijeh nerazumljiv, i postaje malo jasniji ako prihvatimo da je Adamu godilo postati vladarom svekolika vidljiva stvorenja, a to stvorenje, udei se sjediniti s njim, nadalo se da e ga sauvati od smrti. Nije se tako dogodilo, i sam je izgubio besmrtnost. ini se da je Praroditeljski grijeh ta prometejska matarija o ovjeku, biu tako nadarenom da moe snagom svoga uma stvoriti civilizaciju i iznai lijek protiv smrti. I da je novi Adam, Isus, primio tijelo i umro, kako bi nas oslobodio prometejske oholosti. S kojom je, istina, Mickiewiczu najtee bilo izai nakraj.

99

14. TI KOJI SE RODI

Ti, koji se rodi te noi iupaj nas iz vraje moi. Kolenda Tko god smatra normalnim poretkom stvari da snani pobjeuju, slabi nestaju, a ivot se svrava smru, pristaje na vladavinu vraga. Neka se kranstvo ne pretvara da je naklonjeno svijetu, ako u njemu vidi grijeh poude ili sveope Volje, kako je to nazivao veliki filozof pesimizma, Schopenhauer, koji je u kranstvu i budizmu nalazio zajedniku crtu, suosjeanje sa stanovnicima Zemlje, doline suza. Tko se ufa u Isusa Krista, iekuje njegov dolazak i kraj svijeta, kada prvo nebo i prva zemlja prou i smrti vie ne bude.

100

15. RELIGIJU CRPEMO

Religiju crpemo iz nae samilosti prema ljudima. Preslabi su ivjeti bez boanske skrbi. Preslabi su sluati krgutavo obrtanje paklenih kotaa. Tko e se od nas pomiriti sa svemirom bez ikakva glasa, Bez suosjeanja, samilosti, razumijevanja? ovjeanstvo znai potpunu nepoznanicu meu galaktikama. Dovoljan razlog da zajedno s drugima podigne svetite nezamisliva milosra.

101

16. PRAVO GOVOREI

Pravo govorei, nita ne razumijem, postoji samo ekstatini na ples, djeli velike cjeline. Raaju se i umiru, ples ne prestaje, pokrivam oi, branei se od naleta slika to jure prema meni. Moe biti da samo glumim geste i rijei i djela, zaustavljen na za me odreenoj njivi vremena. Homo ritualis, svjestan toga izvravam to je propisano jednodnevnom metru.

102

17. ZATO NE PRIZNATI

Zato ne priznati: u religioznosti svojoj nisam postupao mimo Knjige o Jobu. S razlikom tom to Job sebe je smatrao nevinim; ja, meutim, opteretih krivnjom svoje gene. Nisam bio nevin; htio sam biti nevin, ali nisam mogao. Poslanu na mene nesreu podnosio sam ne hulei Boga, poto sam nauio ne huliti Boga zato to me stvorio ovjekom ba ovakvim, a ne drugaijim. Nesreu sam shvaao kao kaznu za svoje postojanje. Dan i no upuivao sam Bogu pitanje: Zato? Do kraja nesiguran razumijem li Njegov nejasni odgovor.

103

18. KAD NE BIH POSJEDOVAO

Kad ne bih posjedovao opirno znanje o tome to se zove ponos, oholost ili tatina. Mogao bih ozbiljno shvatiti prizor koji se zavrava ne toliko sputanjem zavjese koliko gromom iz vedra neba. Ali komika tog prizora je tako jedinstvena, da se smrt ini neprimjerenom kaznom za nesretne lutke, za njihove igre samohvale i vjerolomne uspjehe. Mislim o tome s rugom, videi sebe medu sudionicima zabave. I tada mi je, priznajem, teko vjerovati u besmrtnu duu.

104

19. E DA, VALJA UMIRATI

E da, valja umirati. Smrt je golema i nerazumljiva. Zalud na Zadunice elimo uti glasove iz mrklih podzemnih predjela, eola, Hada. Mi smo zaigrana zamorad, nesvjesna da e ii pod no. Kad srce stane, nastupa nita, govore moji suvremenici slijeui ramenima. Krani su izgubili vjeru u surovoga Suca, koji osuuje grenike na kotlove s vrijuom smolom. Ja sam se okoristio itanjem Swedenborga, Kod kojega ni jedna presuda ne pada s visine. I due umrlih vue kao magnet ka duama slinim Njihova karma, kao kod budista. Osjeam u sebi toliko neispoljena zla, da ne iskljuujem svoj odlazak u Pakao. Bio bi to zasigurno Pakao umjetnika. To znai ljudi, koji su savrenstvo djela Stavljali iznad svojih obveza suprunika, oeva, brae i sugraana.

105

20. GRANICA
Usnio sam san o granici koju je teko prei, a prekoraio sam ih mnogo, unato straarima drava i imperija. Taj san nije imao smisla, jer je zapravo bio o tome kako je sve dobro dok na prelaenje granice nismo primorani. Na ovoj strani zeleni, mekani sag, a to su vrhovi drvea tropske ume, letimo iznad njih mi, ptice. Na onoj strani ni jedne stvari, koju bismo mogli vidjeti, dotaknuti, uti, kuati. Spremamo se tamo, vukui se, kao emigranti koji ne oekuju sreu u dalekim predjelima izgnanstva.

106

21.DA BI NAPOKON
Da bih napokon predstavio sebe kao nasljednika mistinih loa, a i kao ovjeka drugaijeg negoli u legendi. Navodno dijete sree, kojemu sve uspijeva, skupljao sam asti u dugom i radinom ivotu. Uistinu se to odvijalo sasvim drugaije, ali zbog ponosa i stida uzdravao sam se priznati. U kolskim godinama, u brutalnosti igralita, ocijenio sam sebe nesposobnim za borbu i rano se poeo pripremati za zamjensku misiju. Kasnije sam iskusio istinske a ne umiljene tragedije, tim tee za podnoenje to se ne osjeah nevinim. Nauio sam podnositi nesreu, kao to se podnosi sakatost, ali moji su itatelji rijetko iz mojega pisanja to mogli naslutiti. Jedino tamni tonovi i sklonost ka posebnoj, gotovo manihejskoj vrsti kranstva, mogli su navesti na pravi trag. Dodati treba upletenost ove individue u povijest dvadesetoga stoljea, u apsurdnost njezinih postupaka i seriju udesnih spasenja. 107

Kao da je zamjenska misija bila potvrena i Gospod Bog traio od mene da djelo dovrim. Trudio sam se i traio veliinu, nedopiranje do nje pravdaju hudim vremenima. Nalazei je kod drugih, katkad kod sebe, zahvalan sam bio za dar sudionitva u nesvakidanjoj Bojoj zamisli za smrtnike.

108

22. IMAJTE RAZUMIJEVANJA

Imajte razumijevanja za ljude slabe vjere. Ja takoer jednoga dana vjerujem, drugoga ne vjerujem. Ali mi je dobro u gomili koja se moli. Budui oni vjeruju, pomau mi vjerovati u njihovo vlastito postojanje bia zagonetnih. Ne zaboravljam da su oni stvoreni samo malo niim od nebeskih moi. Ispod svoje runoe, iga njihove praktinosti, isti su, u njihovim grlima, kada pjevaju, pulsira bilo ushita. A najvie pred kipiem Majke Boje, u obliku u kojem ukazala se djetetu u Lurdu. Naravno, skeptian sam, ali skupa pjevamo, pobjeuju na taj nain proturjeje izmeu privatne religije i religije obreda.

109

23. LIJEPA GOSPA

Lijepa Gospo. Ti, koja si se ukazala djeci u Lurdu i Fatimi. Najvie ih je tada, kako kau djeca, zadivila Tvoja neizreciva krasota. Kao da si htjela podsjetiti kako je ljepota jedna od sastavnica svijeta. to mogu potvrditi jer sam bio u Lurdu hodoastio sam u peine, dok umi rijeka i na istomu nebu iznad planina vidi se krajiak mjeseca. Stajala si, priaju djeca, iznad nevelika drveta, ali su Tvoje stope lebdjele desetak centimetara iznad njegova lia. Imala si tijelo ne privid, ali od nematerijalne materije, i mogue je bilo raspoznati kope na Tvojoj haljini. Molio sam Te za udo, ali sam i bio svjestan Kako dolazim iz zemlje, u kojoj Tvoja svetita slue uvrivanju narodne zablude i stavljanju pod zatitu Tvoju, poganska boginjo, pred najezdom neprijatelja. Moja je nazonost tu bila pomuena Dunou pjesnika, koji ne smije laskati 110

pukim fantazijama. Ali udim ostati vjeran Tvojoj nedokuivoj nakani Da se ukae djeci u Lurdu i Fatimi.

111

Leszek Koakowski

MALA GLOSA UZ EPOPEJU DUHA

Drugi su komentatori rekli gotovo sve to je vano o "Teolokom traktatu". Ja u se, unato svemu, umijeati vlastitom rijeju, ne postavljajui sebi zahtjeve da to bude neto novo. Kada proi tamo "Traktat", istodobno imajui na umu ranije tekstove ovoga autora, uini nam se da se radi o sasvim prirodnoj, oekivanoj kruni njegove po etske sudbine, o jednostavnom postavljanju kule to je nedostajala na graevini tako davno podi gnutoj. Zacijelo je to zabluda, ali razumljiva. Nije to, kao to se lako moe zamijetiti, teologi ja u pravom smislu, ve priznanje vjere ili nevjere i opis razliitih s tim vezanih problema. Teologi ja je u povijesti vjere obrambeno orue, ona ne gradi vjeru nego je brani od napada izvana, od bija prigovore; kada bi cijeli svijet vjerovao onako kako valja, ne podlijeui sumnjama, kada ne bi bio izloen kritici i podsmjehu nevjernika ili lju di drugih vjera, teologija zacijelo ne bi ni bila po trebna. Teologija je po prirodi svoga poziva sklona tretirati kransku religiju kao zbir tvrdnji, u koje valja vjerovati (iako gotovo uvijek potuje razlike izmeu sustava znanja i sustava vjere). No eto, ovo se zove "Traktat", ali je to iznad svega poetsko djelo neobine ljepote. A ja, pak, iako osjetljiv na drai poezije, ne umijem o poeziji i njezinim ljepotama pisati, jer to je preteko. Pro matrajmo, dakle, tako kao da "Traktat" upravo je ste traktat. Sve se ne moe rei; uostalom, i nedo pustivo je. Mickiewicz, na kojega se Miosz neko112

liko puta poziva, takoer podsjea na to: "Postoje istine koje mudrac svim ljudima saopava..."* itd. Brojne su, isto tako, strane boanskoga svijeta koje su, kako su nas oduvijek uili - premda ne uvijek uspjeno - neizrecive, tako da ih ni jedan ljudski jezik ne moe dosegnuti, pa ni sam aneo Akraziel**, koji boanske tajne ljudima objavljuje, ne bi ih umio prenijeti. Miosz zna da religija nije lista doktrinarnih tvrdnji. Zna, takoer, da nije ni ono to u sebi do kraja ivota uvaju djevojice spomenute u poemi, kojima su utuvljene u glavu istine vjere prije nego su pristupile prvoj svetoj priesti. I jedno i dru go predstavljaju neku stranu religioznog ivota, svakako, ali ni jedno od njih, niti oboje zajedno, ne stvaraju ivot vjere. Miosz bolno doivljava to neprijateljstvo, to traje ve nekoliko stoljea, iz meu kranstva i prosvjetiteljstva. To je pitanje bilo na sve naine preraivano, preorano, no i po red toga, sve je u svezi s njim dvoznano i nejasno. Kranstvo danas vodi ivot pun kolebanja, ali je prosvjetiteljstvo samo sebi zabio no u lea, sti gavi do mjesta na kojemu je i sama vjera u istinu obezvrijeena, a vjera u stvarnost pokazuje se kao suviak i praznovjerje, jer je "metafizika". Najvee vorite problema vidimo na dva mje sta. Jedno je takozvana znanstvena slika svijeta, i za nju prikaena (premda logiki iz nje neizvodiva) racionalistika ideologija. Ve jedno i pol sto* Ima istina koje mudrac kae svima,/ Ima ih koje ape

sunarodnjacima,/ I m a i h koje povjerava d r u g u bliskom,/ I m a i h koje n e m o e o t k r i t i n i k o m . ( A d a m M i c k i e w i e c z , "Pravorijeci i opaske", prijevod Z. Mali) * * A h r a z i e l ili A k r a z i e l - p r e d s t a v l j e n j e n a i d o v s k o m e a m u l e t u - k a m e j i - k a o a n e o koji titi od d e m o n a ; Uriel, P r i n c svjetlosti, e t v r t i a r h a n e o , i j e i m e n i j e z a p i s a n o u Bibliji - op. prev.

113

ljee Darwin je, isto tako, trn u tijelu kranstva, ma koliko se inilo kako brie granicu izmeu o vjeka i ostatka ivuega svijeta. Vjerouitelji, koji su ga bez napora obarali ("Taj Darwin kae kako je tvoj pradjed bio majmun; nije nego, on je sam maj mun", "Taj Darwin kae da, ako u zemlju posadi zrno penice, onda iz njega moe niknuti krava, pa ti pokuaj"), zadovoljavali su moda one ue nike, koji su im trebali kasnije popunjavati redove takozvanih funkcionalnih analfabeta, ali zacijelo ne i bistre etrnaestogodinjake, koji su vidjeli nji hovo sramotno mranjatvo. Da li kod nas postoje jo uvijek takvi vjerouitelji - ne znam. Darwinove antireligijske otrice mogue je neutralizirati, u emu ipak razum pomae, ali bit e drugi neki Razum - ne taj od skolastikog racionalizma, koji je imao svoj dan, razumije se, ali je taj dan davno pro ao. Da vjera nema temelje u nauci, znali su mnogi ve u XVII. stoljeu i bez Darwina. Ali neke udne stvari su se dogaale u znanosti XX. Stoljea, i mo da su vratile smisao nekim vanim teolokim tradi cijama. Kako se morao smijati uenjak XIX. stoljea glupostima sv. Augustina, koji je govorio kako vri jeme nije ni postojalo prije nego je Bog stvorio svijet (ili Apostola Ivana, koji je propovijedao da vrijeme vie nee postojati. Nego, vrijeme jednostavno tee, bilo svijeta ili ne bilo. No, sada sasvim drugaije. Na teoriju Velikoga praska (na to podsjea Miosz), u kojem su nastali vrijeme, prostor i materija, ne jednom su se pozivali - e pa, dakle, Bog postoji! Ipak, nema "dakle", nema logikog proizlaenja, ali ima otvorenost ljudske misli prema neemu to, ini se, daje smisao tajni stvaranja. Drugi nemogui vor je pitanje zla, o koje se Miosz neprestano spotie, ili se takoer nastoji s 114

njim uhvatiti ukotac, kao i mnogi prije njega tije kom tolikih stoljea. Bila su najmanje dva naina da se taj problem potpuno svlada tako to e mu se oduzeti svaki znaaj. Jedan od njih, zapravo, izrasta iz racionalistike ideologije: "Zlo, to je rije koju su ljudi izmislili kako bi imenovali patnju, ali u patnji nema niega tajanstvenoga; radi opstanka vrste potrebno je da pojedinci pate, inae bi vrsta brzo nestala jer ne bi imala signale koji najavljuju opasnost." Ovo je objanjenje neinteligentno, ali je prividno koherentno. Drugo objanjenje je upravo teoloko, iz tradicije teodiceje: to to zovemo zlom jeste neizbjena posljedica svijeta zaetoga iz do bra. Bog je samo dobro, ali ni on ne moe uiniti ni da moralno zlo ne postie rezultate (ukoliko su ljudi obdareni slobodnom voljom), niti fiziki (ukoliko sama sveopa povezanost stvari izaziva njihovo uzajamno unitavanje). Da, dobro znamo ta objanjenja; no ona nikada nisu umirivala due osjetljivih i inteligentnih. To o emu govori vjera nikada se ne moe pri kazati s takvom izrazitou kao, naprimjer, inje nica da Sunce krui okolo Zemlje. (Navodno, neki ljudi tvrde sasvim suprotno, ali valjda je to ala. Do voljno je izai na ulicu i uvjeriti se kako je uistinu). Prostor za nevjeru mora biti uvijek otvoren, mnoge stvari ne moemo znati, non est nostrum scire. Postoji glupost vjere i glupost nevjere. Postoji mudrost vjere i mudrost nevjere. To pitanje zahti jeva vrlo dugo elaboraciju, ali nije ovdje mjesto za to. A kada Miosz kae: " J a takoer jednoga dana vjerujem, drugoga ne vjerujem", onda to ne znai da je jednoga dana mudar, a drugoga glup. Ne; on ivi u mudrosti vjere i mudrosti nevjere naizmjence. 115

Evo primjera. Glupost nevjere govori: "Prem da su te nauili kako se mnoe razlomci i da je voda spoj vodika i kisika, kako onda uope mo e poslije toga vjerovati u anele, u praroditeljski grijeh i sline bedastoe?" Glupost vjere govori: "A to ti misli da si pametniji od cijele Crkve i svih njezinih nauenjaka? Pa i Newton je isto u Boga vjerovao, ak i Darwin, i toliko fiziara. A ti si, kao, pametniji od sviju njih?" A o tome o emu govori mudrost vjere i mudrost nevjere neemo sada raspravljati. Zadovoljimo se time da su obje kod Miosza prisutne. Nema drugoga poljskog pisca ija bi rije u svi jetu bila tako zapaena i cijenjena kao Miloszeva, i to ne samo zahvaljujui nobelovskoj slavi, nego stoga to misao i briga za svijet u svakoj njegovoj rijei sjaje, a priznanja koja on ini kao nitko drugi nikada nisu zainjena samozadovoljstvom, i uz to ironije ima mnogo. Barem u tome sluaju moe se slobodno rei kako je autor pravedno, prema za slugama, ocjenjivan. Tekst Leszeka Koakowskog objavljen je u Tygod niku Powszechnom u broju 50 od 16. prosinca 2001. godine.

116

POSLJEDNJE PJESME

Zapisi mojega osjeanja da ivim, diem. To su bile moje pjesme, znai himne zahvalnosti. A istodobno bijah svjestan nesree, ranjivosti. I nita u meni ne bijae spontano, ve pod kontrolom volje. (2003)

118

PRISUTNOST
Dok bos trah u vrtovima iznad Niewiae Bijae tamo neto to tada ne pokuah imenovati: Posvuda, meu deblima lipa, na sunanoj strani tratine, na stazici uzdu vonjaka, Boravila je Prisutnost, ne znamo ija. Zrak bijae prepun nje, doticala me, grlila. Obraala mi se mirisom trave, glasom utovoljke poput flaute, cvrkutom lastavica. Da su me tada nauili imena bogova, lako bih prepoznavao njihova lica. No, rastao sam u katolikoj obitelji, stoga se ubrzo zarojie oko mene vragovi ali i sveci Gospodnji. Istina da sam osjeao prisutnost sviju, bogova i demona, Kao da se uzdizahu u unutranjosti jednog ogromnog nesaznatljiva Bia. (utorak, 23. VII. 2002.)

119

(*** Stiem iz druge faze)

Stiem iz druge faze, one u kojoj sam ivio. Na poetku minulog stoljea daleko od gradova Kua je stajala u ravnici to zvala se Podkomorzynek ili kratko majur Drvena dvokatnica Mi smo stanovali gore oni dolje Po jedna soba za svaku od etiri obitelji Izgovaram ta imena s uenjem: Tomaszunas, Sagatis, Osipowicz i ekonom Vackonis, Premda malen, osjeah ipak sram mladoga gospodara. (25. rujna 2003.)

120

U GARNIZONSKOM GRADIU
U garnizonskom gradiu s enjom za prijestolnicama. Aparat kinematografa umio je i prikazivao sanjarije Greti Garbo, Rudolfu Valentinu. A ovdje samo kloparanje seljakih kola na trni dan, dosada i muhe u slastiarnici. Pjesnici su posuivali jedan drugome avangardne listie s kubistikim portretom i manifestom o metafori to ga je sastavio netko tko se vratio iz Pariza. Pisali su pjesme obanii i uenici melameda*, uz pratnju tru-tru-truba mimohoda i pjevanje procesije, sami odve napredni da bi razmiljali o religiji. Ceste su bile pranjave, kokoi lijetale u panici. Sala, Zuza, Rebeka, pjevuile su tango i isprobavale eire prepravljene prema posljednjoj modi. 1 ja sam tamo bio, tamonje pivo pio, u mome davnom ivotu mondena i snoba. (kolovoz, 2003.)

* m e l a m e d - jud., uitelj u i d o v s k o j vjerskoj koli; uitelj o p e n i t o

(op. prev.)

121

SRAMIM SE
Sramim se sastavljati pjesme zadaa ne ba jednostavna podilaziti itatelju dok ne kae da pjesma je dobra. Volio bih progovoriti drugim rijeima tako da nitko normalan ne poeli sluati me. (2003)

122

(*** Ne objavljivati)
Ne objavljivati to je zabranjeno. Sauvati tajnu. Budui objavljeno ljudima teti. Isto kao u djetinjstvu soba kojom te strae I ne smiju se otvarati vrata. A to bih naao tamo, u toj sobi? Neto drugo onda, neto drugo sada, Kada sam star i nakon to opisivah dugo to vidjee oi. Dok nauio nisam da je najuputnije zautjeti.

(18. studenog 2002.)

123

DEVEDESETOGODINJI PJESNIK POTPISUJE SVOJE KNJIGE

Znai, ipak sam vas svladao, neprijatelji moji! Vaa imena mahovina sad prekriva. A sa arom sudjelovali ste u hajci Na izdajicu i izroda. Moralnost nas ui Da uvijek na kraju pobjeuje pravda. No, ne bezuvjetno. Malo slabije srce, Neto manja izdrljivost, a ve trube jee Nad jadnim zeiem ili ak medvjedom. Ta pobjeda nije meni razlog za ponos. Jednostavno, jedno od udesnih dogaanja, Kao to je ono koje me je spasilo Owicima, kao i (a postoje podaci) Logorske sudbine negdje u Vorkutsku. Ne vidim u tome nikakvu svoju zaslugu, Provienje uva budale i umjetnike, Kako netko ree. Kao naknadu Za to to smo mi tek igraka Tajanstvenih sila, nikomu znanih. I za smanjenu nau sposobnost prosudbe. Vjerno sam sluio poljskome jeziku. Meu mnogim jezicima za mene on je jedini, I poziva, nalae da ga slavimo, Jer govori ga prevelik broj majmuna, Prema kojima - ne krijem - osjeam gaenje. Ali i mnoga bia tako dobra i ista, Da njihove molitve moraju promijeniti svijet. Isto tako, poljski je obveza, A za neke i strast. Ne bih ga dao Za remek-djela najmudrijih zemalja.

124

Bili ste prilino u pravu, neprijatelji moji, Gonetajui velegospodsku umiljenost ovoga nitkova: Dizao je nos, svakoga kritizirao, Umjesto da ivi s nama, iao ravno prema cilju, Te svoje slave, ograen astohlepljem. Da, doista, napisao sam djelo. To znai samo da sam svjestan Kako je ono opasno po duu. Dovoljno je istraiti nekoliko ivotopisa. Moji ispisnici: Andrzejewski Jerzy, Ili moj zemljak sa rijeke Niewiae Gospodin Witold Gombrys, nisu bili plemeniti, Pa ak, mislei o njima, o njima kao osobama, O njihovim opsesijama i bijednim istravanjima Nakaznoga ega, o nesrei, Osjeam samilost i ujedno bojazan Da sam moda isti kao i oni, Da sam glumio hrast, a bio razvalina. Kakva bijeda. Ali oprotena. Budui smo nastojali biti vei nego to jesmo, Zaludu eznui za proroka mjerom. Sada, u starosti, nalazim se pred svjedocima, Koji su nevidljivi za ive, Razgovaram s njima, zovem ih po imenu, Dok moja ruka potpisuje knjige.

125

BEZ DAIMONIONA
Daimonione, ve dva tjedna me ne opsjeda, I postajem onakav kakav bih uvijek bez tvoje pomoi bio. Gledam se u zrcalu i nedrago mi je moje lice, Sjeanje se otvara, a tamo je uasno. Izmuen i nesretan ovjek. Sasvim drugaiji ostat u u svojim pjesmama. elio bih upozoriti itatelje, moliti za oprotaj. A to onda kad ne znam ak ni tu pritubu podnijeti.

126

IVOTAN
l.

Nije pretjerano razuman ali je odabran, Kako bi roeni svoj jezik slavio. Zapravo osobitoj zatiti zahvaljujui Stoljee je bezumlja i unitenja preivio. 2. Igraka sudbine koja se otvara Jedino postupno, kao da igra karte. Ne oekujui razglasa ni ezla, Niti da takne kraljevske harfe. 3. Pobona djeca, praznovjeran djeak, Prostoduan je trebao ostati do kraja. Njegovu naivnost itahu naopake, Premda smijena i zastiujua bijae. 4. U registru plemena bijae Poljak litavski, Stanovnik poganskih bajki i mita. U djetinjstvu sluae starodavne pjesme, I ne znaju za to uio je jezik sanskrta. 5. Puila se ratom oprljena zemlja. Govorahu tada da e nas bol oistiti. Zavidio je drugima to mogae savjest smiriti I vjerovati da e narodna misija pobijediti. 6. Patio je i mislio da pati premalo. Koridorom u nepokretnoj masi hodio. 127

Mnogo je njih njegovo sjeanje trailo Stidio se to ivi i to je vie razumio. 7. Moe se o njemu kazati da se ljudima divio Ili ih ljubio, to je zacijelo isto. Jer napokon, zbog koga se trudio Ako je odbacivao ljepotu istu. 8. U svojemu miljenju pomalo zguvanu Prijavljivao je svoj udio u razgovoru pokoljenja. Potrebni su vrlo takovi amani. Sto bi inio ovjek bez njihova mrmorenja. 9. Trajalo je podizanje ogromne katedrale Od uzdaha, uzvika, himni i lamentiranja Da dom bude svima, vjernima i nevjernima Da primitivni strahovi nau ukrotitelja. 10. Drugaije govorei, vjerovae kako postoje vage Ali i posljednjega suda mjere, Kad pokae se konano nago, Bez svjetonazora i karijere. 11. Zabavljao se potom nadom u naknade Zato to je star, gluh i to je epao Traiti smisao nikad ne prestade I ne htjede ivjeti tek zato to je uvjebao.

128

12. A mnogo je bilo nerazumljivoga. Uzmimo samo dvoznanost tenji i udnji. Posljednja rije postade " Z a t o ? " Prije nego svijest i pamenje izgubi.

129

U GOMILI
Zar je itko ita od svega toga razumio! Ali svatko je, ak i epav, jurio za drugima kako je najbolje umio! I s tako uobiajenim neshvaanjem ak i ono stvarno injae se samo sjenom. Eh, kako je nedostajao neki Toma iz Akvine da pouava odabrane a saimlje i uprouje onima iz opine! Bijae tamo negdje, sigurno bijae crkvena vlast. Ali, budui ni jednog zalutalog ne izvede iz gomile, kakva od nje bi korist. Trali smo, i plesali ak, siroti ovjeuljci. to initi kad takva je pusto i samo pusto u glavici. Naa je civilizacija k'o zdjela polomljena, kiljimo jedno na drugo, mukarac i ena. Ako i raamo djecu, to je nekako usprkos volji. I nita nije bolje u provinciji nego u metropoli. Kako se izvui iz toga, reci, Adame. Uili su me da uvijek starije valja pitati za miljenje. Istina, davno bijae kad sam plesao fokstrot, i uvedena kad bi nova valuta - zvala se zlot. U teatrima davao se komad Boljevici na poljskome dvoru, 130

nitko ni ne pomiljae da ga ponovo jednom gledati mogu. Kasnije, to su ipak samo skuti to ih nosi Jeremija. Rijeju, nastupila je sveopa papazjanija. Tu sam, kae Adam, moe poeti sluiti, objanjavaju da se takve faze obino nee produljiti. Da za zdjelu ako je polomljena postoji zakrpancija. Ali, naalost, za ono to je bilo plaa se alimentacija. Da loe savjete daje jetra kad boluje od ciroze. A za poeziju ne brini. Ima ona svoje gospodarstvo.

131

JEDNA REENICA
"Zrcala ekaju na odraz ljudskog lica, uvijek tako nesigurna u ono to vide?" (Julia Hartwig, Novi odbljesci, "Knjievne sveske" br. 78, 20002.) 0 toj reenici vrijedi razmiljati tjednima. Zrcalo eka na lice, moje, njezino, njegovo, nas koji smo podijeljeni na mukarce i ene, starce i djecu. 1 sve mi to izmie, ja u mnoini, uvijek nesiguran u svoj odraz u zdencu zrcala, Naginjui se kao dijete preko ograde zdenca A tamo duboko majuno ne sasvim znano lice. I upravo nesigurnost u ono to jesam povezuje me sa sljedeom osobom pred zrcalom. Naprimjer, s dotjeranom damom, koja upravo mae lice prije nego krene u osvajanje. Zrcalo i nae grimase, cijela njihova skala. Valjda smilovanje, valjda suosjeanje S naom glupou, a svaka je moja vlastita. I sa mnom mnoga lica onih to su nekada ivjeli pojavljuju se i nestaju u zdencu, u zrcalu. (2002.) 132

LEONORA FINI
Ne bijah dobar prema tvojim makama, Leonora. Bile su razmaene i bezone, obiavale su pandicama dohvaati jelo sa stola. Dok sam vam uvao stan uio sam ih pristojnosti. Zanima me jesu li se kasnije sjeale tih dana ponienja. Ta pozvala si me u Berkeley usred noi traei pomo kada je Konstanty napreac izgubio svijest. Bila si starija od njega etrnaest godina. A kada si ga zgrabila svaka ti je ena mogla pozavidjeti, jer bijae uistinu zgodan mukarac, pomalo djeake ljepote. Prijatelji nisu voljeli tu vezu. Ne znam da li se to na talijanskom kae: nemoj od pikice radit kapelice. U aru ljubavi rekla si mu sve o sebi, zajedno sa zagonetnim djetinjstvom u Trstu. Vaa lonica bijae prebivalitem apata i tajni. Neu se sada iuavati tvojoj ambiciji sluenja svojim maskama, lepezama i toaletama, isto kao i slikama u atelijeru na vrhu stana u rue de la Vrilliere, kamo je pristup bio zabranjen. Vie volim misliti o vama na Korzici u ruevinama samostana, gdje je u vaoj spavaonici smokvino drvo raslo iz poda i probijalo strop, a tik uz to ispod hridi bezdan morska i na terasi stol od bazaltove ploe, 133

za kojim se blagovalo. Suspreem se od nekih drastinih pojedinosti. Sada dok oboje leite u grobnici nad Loarom postajete polako linosti iz bajke. (listopad, 2003.)

134

NEBESKO
Pjesnik je Villiam Blake doivio osamdesetu. A kada je umirao, pjevao je pobjednike himne. Jer je znao da se samo preseljava u drugu zemlju, nevidljivu smrtnim oima. Njezini stanovnici dobivaju tijela nematerijalna, ali tvarna, onakva kakvo je imao Isus kada je uskrsnuo, kada se ukazao uenicima i Toma mogae prstom dodirnuti njegove rane. To je zemlja vjeita intelektualnoga lova, potjera za stalno obnavljajuim smislom stvari, i on, William Blake, tamo e se i dalje baviti svojim zanatom pjesnika, proroka i gravera. I ja bih htio vjerovati da u se nai u tom kraju i da u tamo i dalje moi raditi ono to zapoeh na zemlji. To znai teiti bez prestanka i biti tenjom samom i nikada se ne zasititi doticanja titrave tkanine na razboju svijeta. Ukazat e se svakodnevni koloplet u davno zaboravljenim gradovima od jaspisa, nezamislive civilizacije trokutastih maski, jednovremenost treptaja i tisuljea. Pod toplotom Sunca u zenitu, u vrtovima, iji je ritam poput mojega negdanjeg pulsiranja krvi.

135

NORMALIZACIJA
Dogaalo se ovo davno prije uvoenja sveope genetske ispravnosti. Djeak ili djevojica, stojei nagi pred zrcalom, istraivali su nedostatke svoje grae. Nos odve prast, ui kao lopoi, podbradak uvuen kao u debila, grudi premale, prsa prevelika, lopatica iskrivljena, prekratak penis, butine predebele ili premrave. I samo da se za nekoliko centimetara poraste! U takvoj kui zapalo nas je stanovati cijeli ivot. Skrivati se, pretvarati, maskirati svoje nedostatke. Pa ipak su se morali spajati u parove. Sukladno neshvatljivom dopadanju - eterina stvorenjca s debeljucama, mrava zaljubljeni u komade slanine. Imali su ak i poslovicu: "Svaka rugoba nae parnjaka svoga." Moda su se uili podnositi nedostatke svoga partnera, vjerujui da e i on njima oprostiti. Sada se svaka genetska pogreka susree s takvim negodovanjem da su spremni pljuvati i kamenovati. 136

Kao to se dogodilo u gradii K. izvjesnoj djevojci tako temeljnoj, kratkonogoj i sisatoj da joj nije pristajala nijedna haljina s modne revije, pa gradske vlasti odluie prognati je. Ne tugujmo zato za vremenom prije normalizacije. Pomislimo samo koliko muke, koliko strahom oznojenih misli, koliko lukavstva kako bismo mogli unato svemu izgledati privlano. (2003.)

137

(*** Materijalizam, svakako)

Materijalizam, svakako. Pod uvjetom da bude dostatno dijalektian. To znai da moe onglirati srcem i glavom, duom i tijelom, ivotom i smru, Da nee izbjegavati pitanja konana, I da e priznati jednako vanim argumente vjernika i nevjernika. (28. studeni 2002.)

138

DOBROTA
Nakupila se u njemu osjetljivost tako velika da je na prizor ranjenoga vrapca spreman bio briznuti u pla. Ispod besprijekornih manira kozmopolite krio je svoje suosjeanje sa svime to ivi. Moda su to prepoznavali neki ljudi, ali sigurno su na nama nedostupan nain znale ptiice, to su mu slijetale na glavu i ramena kad bi zastao u aleji u parku, i jele mu iz ruke. Kao da je na tren prestao vaiti zakon nalaui manjemu da se uva veega kako ne bi bio poderan. Kao da se obrnulo vrijeme i opet zasvijetlile staze rajskoga vrta. Teko mi je bilo razumjeti toga ovjeka jer je iz onoga to je govorio probijalo znanje o strahotama svijeta, koje je jednom davno primio i utrobom iskusio. Pitao sam se onda kako je uspio ukrotiti u sebi pobunu i odvaiti se na krotku ljubav. Valjda tako to je postojei svijet, premda opak, proglasio boljim od nepostojeeg. A i vjerovao je u neokaljanu ljepotu zemlje prije Adamova pada. ija je slobodna volja navela smrt na ljude i ivotinje. Ali to ve bijae neto to moj razum nije mogao prihvatiti. (22. studeni, 2003.)

139

KAKO SAM MOGAO

Kako sam mogao kako sam mogao initi takve stvari ivei na ovome stranom svijetu podlijeui njegovim zakonima. Potreban mi je Bog da mi oprosti Potreban mi je Bog milosrdni. (2003.)

140

U SLAVU SVEENIKA BAKI

Ah te muhe, Ah te muhe, Sa svojim udnim muvanjima, Pleu zajedno s nama, Gospoinima i gospoama, Na obali bezdana. Bezdan nema nogu, Nema ni repa, Lei onkraj puta Nauznak prevrnuta.

Hej, muice, gospodine, Muice, gospodo, Nitko vie za vas Nikad saznati nee, Potraite sree. Na kraljevskoj balezi, Ili na pekmezu, Odagnajte svoje psine, Odagnajte svoje psine. Bezdan ne jede, ne pije I ne daje mlijeka. A to radi? eka. (2002.)

AKO
Ako Boga nema Ako Boga nema, to znai da smo mi bogovi. Rekli smo " n e " zakonu svijeta, koji je zakon prolaznosti i smrti, Isto kao i zakon nesvjesnosti. Iznali smo dobro i zlo. Izgradili smo katedrale. Podigli smo oltare u slavu Odsutnoga. Povjerovali smo kako emo povratiti izgubljeni raj. (2002.)

142

(*** Okrenuti licem -prema njemu)

Okrenuti licem prema Njemu, dobili smo pogled novi, sposoban gledati u Sunce. Zar ne bijae oduvijek naa najvea enja ivjeti i na vjekove nastaniti se u svjetlosti? Slijepi, kljasti, oduzeti, uvrnuti ivjeli smo u krepkosti vraenih godina. Vrijeme prolo, vrijeme sadanje i vrijeme budue spajalo se u pseudovrijeme. Napokon smo razumjeli svoj ivot, sa svime to se u njemu nadogaalo.

143

SANTIFICETUR
to je ovjek bez imena Tvojega na usnama? Tvoje je ime kao prvi gutljaj zraka i prvi pla novoroeneta. Izgovaram ime Tvoje i znam: bespomoan si Budui da mo pripada Princu ovoga svijeta. Stvorene stvari predao si u vlast nunosti, uvajui za sebe ovjekovo srce. Slavi ime Tvoje ovjek dobri, Slavi ime Tvoje elei Tebe. Visoko iznad zemlje ravnodunosti i bola svijetli Tvoje ime.

144

O SPASENJU
Spaen od dobara i poasti, Spaen od sree i brige, Spaen od ivota i trajanja, Spaen.

145

TRACI SVJETLOSTI I DRUGE PJESME

ANNALENA
Dogaalo mi se ponekad da cjelivam u zrcalu odraz svoga lica; jer milovale su ga Annalenine ruke, usne i suze, moje lice inilo mi se boanstveno lijepim i kao osvijetljeno nebeskom slatkoom. L'Amoureuse Initiation Volio sam tvoju barunastu yoni, Annaleno, duga putovanja deltom tvojih nogu. Uspinjanje na vrh rijeke ka tvome zaigranom srcu kroz sve divljije struje natopljene svjetlou hmelja i paviti. I naa silovitost i pobjedniki smijeh i uurbano oblaenje usred noi kako bismo se penjali kamenitim stubama gornjega grada. Dah zaustavljen divljenjem i tiinom, poroznou izlizanih kamenih pragova i portal katedrale. Iza ulaza u upni dvor komadii cigli i krovovi, u tmini hrapav dodir isklesana zida. I kasnije, na mostu, zagledani dolje, u vonjake na mjeseini, svako drvo zasebno na svomu klecalu sjenovitih topola uje se odjek vodene turbine. Kome priamo to nam se dogodilo na zemlji, za koga postavljamo 149

posvud golema zrcala s nadom da e se ispuniti i tako ostati? Uvijek nesigurni, jesmo li to bili ja i ti, Annaleno, ili ljubavnici bez imena na ploicama od bajkovita emajla.

150

Od mladosti trudio sam se obuhvatiti rijeima stvarnost, onakvu kakvu zamiljah hodei ulica ma ljudskoga grada i nikada mi to nije uspjelo, stoga svaki svoj stih smatram zaetkom nepotpu na djela. Rano sam otkrio neprijemivost jezika uz ono to uistinu jesmo, jedan veliki privid to ga podravahu u knjigama i na stranicama tiska. I svaki moj pokuaj priopavanja neega stvarnog zavravao se isto, ponovnim utjerivanjem u ogra du forme, poput ovce odbjegle od stada. Kakva e biti poezija u budunosti, ona o kojoj razmiljam, ali koju vie ne poznam? Znam da je mogua, jer su mi znani kratki asovi kad je go tovo izlazila iz moga pera, da bi odmah iezla. Ritmovi tijela - otkucaji srca, damar, znoj, men strualna krvarenja, ljepljivost sperme, poloaj pri mokrenju, pokret crijeva, zauvijek e biti prisut ni u njoj zajedno s uzvienim potrebama duha, i naa podvojenost nai e svoj oblik bez odricanja od jedne ili druge sfere. ivotna ljubav, ivotna strast. Moda se to isto osjea i u mladosti, ali drugaije i bez tih oznaka. Potrebno je tek izvjesno, u nekom, pa ak i ne znatnomu stupnju, osloboenje od komplikacija, od obuzetosti vlastitom sudbinom, kako bi bilo. mogue jednostavno radovati se to si iv meu ivima.

151

Stalna tenja uma da obujmi svijet u nepre kidnoj mnogostrukosti njegovih oblika pomo u znanosti ili umjetnosti isto je to i potjera za predmetom naih ljubavnih udnji. Eros je snaga koja pokree jednako fiziare kao i pjesnike. Ako - kako ele Swedenborg i Blake - smrt ne prekida tu tenju, i nebo neprestano ispunjava rad istra ivakih umova. Eros traje monije i snanije od ivota i smrti. ivot civilizacije bio je za me poput sna, iz ko jega sam se prekasno pokuao probuditi. Ili je to je takoer istinito - moj ivot bio taj san. Frans Post, njegovi brazilski pejzai slikani oko 1650. godine. Kao i kod svih nizozemskih pejzaista, uzbuuje me kontrast izmeu zemlje i sku pine ljudi, odavno mrtvih, u ovom sluaju brazil skih Indijanaca, koji su nestali i kao pojedinci i kao pleme. Solidarnost s majunim likovima, u kojima trenutak traju, da se kroz lupu gledaju, nae nade i nai brige. U ranoj sam se mladosti bojao da u odrasti, to znai izgubiti zanos bavljenja stvarima uma. Ali preao sam sedamdesetu ivei u neprekidnom uenju, strasti, nastojanju. (Zeszyty literackie, 2005, br. 5)

152

PSI POKRAJ PUTA

DA LI JE SVJESNOST DOVOLJNA
Nekada mi se inilo da je dovoljno samo biti svjestan kako bi se izbjeglo ponavljanje tj. one iste sudbine, koja je sudbina ostalih smrtnika. Kakva glupost. Pa ipak, odvajanje svijesti od tijela, pri znanje njezine arobne moi - kako je dovoljno z n a t i da bi zaarao - to i nije tako glupo.

155

TENJA ZA ISTINOM
U tenji za istinom nailazimo na pjesme i pri povijesti, a tada nas bude sram, jer sve je to mi tologija - niti je tako bilo, niti si tako osjeao. To je sam jezik razvijao svoje barunasto povjesno kako bi prekrio ono to bi bez njega bilo jednako nita.

156

85 GODINA
Taj moj jubilej, to cvijee, ti aplauzi, te zdravice. Kada bi oni samo znali to ja mislim. Bilo je to kao hladno odvagivanje dobitaka i gubitaka. Gubici su lane rijei koje su izale ispod moga pera i ne mogu se vie povui jer su tiskane i zauvijek osta ju, a za ljude e upravo one biti najsnanije i naje e e ih ponavljati. Dakle, pitao sam se, zar tako mora biti: kako bi se napisao izvjestan broj uistinu dobrih stvari, valja platiti ne samo iskrivljavanjem vlastita ivota, takvoga kao to je bio moj, nego i smeem, usputnim otpacima za nekoliko znakova doista istih.

157

KONTRAST
Iz kontrasta izmeu tjelesnih slabosti i stvore nog djela nastaje nevjerica u odnosu na poinitelja. "Kako? Zar sam uistinu sve to ja napisao? Moda ipak treba povjerovati u sudjelovanje nekih nat prirodnih sila."

158

NEMA TOGA LOEG

Tako bojaljiv da je u drutvu proivljavao muke, neuglaen, ne poznajui temeljna pravila Kinderstube, znojei se, rumenei - to je on, upravo on, onaj isti glumac u drutvenom theatrum smo kinga, veernjih haljina, partija i banketa. Takva je uloga trebala pripasti nekomu bolje pripremlje nom. A istodobno je iz te nepripremljenosti dola zilo razumijevanje za sve to je ispod zvanine po vrine iskrivljeno, krhko, nevidljivo, pretjerano, egzaltirano, izvanosjeajno, neprimjereno, glupositniavo, kao arapa na kojoj je popustila oica, izgubljena tikla, nedostatak upravo potrebnog tampona. ene kao da su blie uobiajenom ne redu raspadajue stvarnosti - premda energino, upravo sada, u prostoriji "za dame" tresu torbi cama i pudraju nos. Njima bolje pristaje metafora stalnog naknaivanja grimasom i nevidljivou.

159

ZALJUBITI SE
Zaljubiti se. Tomber amoureux. To fall in love. Do gaa li se to naglo, ili postupno? Ako je postupno, onda gdje je ono "ve"? Bio sam zaljubljen u krpenog majmunia. U drvenu vjevericu. U botaniki atlas. U utovoljku. U lasicu. U naslikanu kunu. U umu nadesno od puta za Jaszun. U pjesmu ne kog pjesnika. U ljudska bia ija imena me i ovog asa mogu ganuti. I uvijek je predmet zaljublje nosti bio obavijen erotskom fantazijom, podlegao je, kao kod Stendhala, "kristalizaciji", pa ovjeka uhvati strah pri pomisli na kontrast izmeu njega, nagog meu nagim stvarima, i bajki koje se o nje mu priaju. Tako sam esto bio u neto ili nekoga zaljubljen. Samo to zaljubljivati se ne znai i biti sposoban za ljubav. To je neto drugo.

160

ALBA KLASIKA
alba klasika ili onoga pjesnika, koji se umjesto avangardnih istraivanja posvetio bruenju jezika svojih prethodnika. "Ama, savreno mi je bilo ja sno koliko malo svijeta hvata mreu mojih fraza i reenica. Poput redovnika, sam sebe osuujui na askezu, kuan erotskim vizijama, sklanjao sam se u ritam i red sintakse u strahu od vlastita kaosa."

161

Marina TRUMI

PTICA NA DRVETU SVIJETA

Ja bih, napokon, ipak vie volio biti izvan stiha i proze, izvan namjere i obrazloenja. Czesaw Miosz, "Zapisano u rano jutro" Kroz tebe protjee potok ljepote, ali ti sam nisi ljepota. Zygmunt Krasiski, "Neboanska komedija"

I na kraju - a kraja, kao to znamo, zapravo i nema - ipak evo nekoliko prevoditeljskih napo mena uz ovo izdanje i ovaj izbor poezije Czesawa Miosza, budui je gotovo nemogue iz tako obi mnog pjesnikog djela sainiti takav izbor koji bi prikazao stvarni presjek Miloszeve poezije od prvih njegovih objavljenih stihova do posljednje, posmrtno objavljene knjige Posljednje pjesme. Pri premajui ovu knjigu, opredijelila sam se uglav nom (osim manjeg broja pjesama iz ranijih i naj ranijih zbirki) za poeziju nastajalu i objavljivanu u poznim godinama pjesnikova ivota. Pjesme iz posljednjih zbirki Czesawa Miosza: To, Drugi pro stor, Orfej i Euridika, pozdravljene su kao remekdjela, kruna njegove poetske pustolovine, zapoe te jo 1933. godine Poemom o zamrznutom vremenu; a za "Teoloki traktat", koji je dio Drugog prostora, reeno je, izmeu ostalog, daje to najvea pobjeda mudraca. "Sklonost prema herezi - ocjena je Ire neusza Kanie - kod Miosza je posljedica ne samo 162

elje da "izbjegne ono to zovu spokojstvom vje re". Proistie takoer iz razoarenja "odgovorima koje ortodoksna nauka Crkve daje na pitanja o po drijetlu zla". Za Drugi prostor kazano je da, zapravo, pred stavlja nastavak sadraja i tema koje su pisca odu vijek zanimale i da "pomie granice svojih metafi zikih istraivanja na prostore na koje dosad nitko u suvremenoj poeziji uope, pa ni on sam, tako duboko nije prodro. Veina ovih stihova je razgo vor s Gospodom Bogom, za razliite glasove na pisan, a istodobno neuobiajeno intiman. Miosz s rijetkom odvanou i iskrenou dotie najvani ja pitanja: vjere i sumnje, pitanja o svemoi Boga i Njegovoj ravnodunosti prema zlu. Pjesnik pret postavlja traenje i nedostatak sigurnosti plitkom i nerefleksivnom samozadovoljstvu. Beskompro misan je u stremljenju istini i ne izbjegava, pritom, ni prosudbu heretikih i manihejskih razmatranja. Tei stvaranju jezika kojim bi - protivno "iscijee n o m " jeziku zvanine teologije, kao i dekadencije u koju je utonuo jezik poezije - bilo mogue govo riti o "pitanjima prvim". No, radi se tu o neem znatno vanijem nego to je poezija, kolikogod da je upravo ona omoguila Mioszu dopiranje do di menzije, kojoj je cijeloga ivota istrajno teio: do naslovnog "drugog prostora". Sveenici pouavahu o izbavljenju i prokletstvu, Meni samome nita o tomu sada poznato nije. Osjeao sam na ramenu ruku svoga Vodia, A on ne spominjae kaznu, niti obeavae nagradu. (Cz. Miosz, "Wierki", Wierki kod Vilna, listopad 2000.)

163

U pjesmi "Zagnjureni" Miosz pokazuje koli ko je svjestan svekolike dvoznanosti i dvojakosti ivota i pojedinane sudbine u sveopoj ljudskoj uronjenosti "preko uiju" u materijalni svijet, i pita se koliko li je zabavna ta igra Duhu Zemlje ("ako je individuum forma, a vrsta materija... Ispunjava li smo ono to je vrsta zahtijevala".) Unato sum njama to ga razdiru, pjesnik nema drugog izbora doli pisati a, istodobno, biti svjestan svega, slijede i svoju pjesniku i ljudsku prirodu - a za ovjeka kakav je Miosz bilo je to i pitanje moralnog opre djeljenja. O tome koliko su snani bili njegovi mo ralni principi svjedoi i ciklus "Moralni traktat" (Traktat moralni, 1947.), ali na jedan poseban nain. Jer, prema miljenju profesora Blaine: "Nasuprot razornoj, 'nihilistikoj' poeziji Tadeusza Rewic za, lienoj svih oznaka poetizacije, Miosz e spas pronai u samoj umjetnosti (zbog ega ga neki proglaavaju 'estetom')", Moralni traktat i Zdravi ca (Toast, 1949.) poeme su u kojima se pjesnik, na sebi svojstven ironian nain, distancira od inte lektualnoga i moralnoga obzorja tadanje Poljske, u nastanku koje sudjeluje kao - diplomat.* "Spas i pamenje: to su kljune rijei - napominje Dalibor Blaina u istom tekstu - kojima se otvara stvara latvo jednog od najznaajnijih poljskih pjesnika i moralista 20. stoljea, Czesawa Miosza". I zato u pjesmi "Okvir", potaknut kobnim stereotipom u koji smjetaju njegovu zemlju, on kao da se prav da ili, u najmanju ruku, objanjava:

* Zdravko

Mali

Gost

kui,

(Prijevod

prepjevi

iz

poljskog

pjesnitva), Z a g r e b , 2006. N A P O M E N A : S v e c i t a t e u o v o j knjizi, u k o l i k o u z njih n e stoji i m a prevoditelja, p r e v e l a je M.T.

164

La Pologne est un pays marecageux, ou habitent les Juifs. /Poljska je movarna zemlja u kojoj stanuju Zidovi./ (Geografija Europe prema Francuzima, godina 1939.) Morao sam pisati, Patrice. Izazvan Zapovijeu ili grizom savjesti, Nastojah, koliko mogoh, u gnjevu i nemoi, Bez vjere da je to nekomu na svijetu potrebno. Ti zna kako snano djeluju uzroci Drugaiji negoli ljubav ljepote. Stilu ak koristi takvo odstupanje od preporuka moderne, kad vlada strast. Kada je objavljena zbirka To, u pjesnikovoj je domovini ocijenjena kao nesvakidanji dogaaj, kako u smislu njezine artistike dimenzije tako i po neobino osobnome tonu. Ona se, slijedei neutaivi zov due i osjeajui granice ranjiva tijela, uznosi u visine do kakvih se poetsko stvaralatvo - ne samo u Poljskoj - rijetko uspinje: ]er glas ljudski kunji on ne suprotstavi, Sastavljaju pjesme o uasu i slavi. I sve stvari jesu nam posljednje, Strane i lijepe, premda u sebi oprene. (Cz. Miosz, "Jedan i mnogi") Moglo bi se rei da Miosz u ovim pjesmama okira svojom iskrenou, ali u tome nema ni trunke ekshibicionizma, o emu emo jo govoriti u ovome tekstu. "Naprotiv - itamo na omotnici knjige - osobito dramatina su ona priznanja koja otkrivaju svijest da, ak i kad elimo poteno sve sti raune sa sobom, nikada neemo prijei grani cu iza koje najbolnije i najsramnije stvari skrivaju maska i gluma, gdje nam ostaje samo usamljenost 165

i grizoduje. Meu mnogim sjajnim pjesmama u ovoj knjizi su i one koje je - kao nekad - pjesni ku izdiktirao Daimonion, koji njemu samome ne prestaje biti iznenaenjem i tajnom. To "kuckanje po tmini", pokuaji doticaja, imenovanja - i istje rivanja - svjetskog Zla najvie fascinira. I, uspr kos svemu - okrepljuje, jer ipak, zavravajui tu nesvakidanju lektiru, imamo osjeanje da " T o " mrak, okrutnost i patnju, savlauju upravo "Zraci svjetlosti". Htio sam kazati istinu, i ne bi mogue. Pokuao sam se ispovjediti, ali nita ne znadoh priznati. Nisam vjerovao u psihoanalizu, jer tek tada bih se nalagao. I dalje u sebi nosim sklupanu zmiju krivnje. A to za mene uope nije apstrakcija. (Cz. Miosz, "Vipera berus") Bijae sretan u arkadijskim predjelima djetinj stva dok je bos trao sa svojim lukom, a sve to se dogaalo poslije samo je biografija, "to znai izmiljotina" ili "veliki san": uti i rii vinogradi predveer. Zakratko bijah sluga i putnik. Osloboen, vraam se nepostojeim putem. (Cz. Miosz, "Post scriptum", Szetejnie Napa Vallev, jesen 1997.) Pjesnik je neprekidno svjestan prolosti i onih kojih vie nema, zagledan u davninu i d r u g i p r o s t o r , pogleda uprtog u zrcala, "u duge hod166

nike zrcala/ to se ogledaju jedno u drugome/ sve do vremena cara Tiberija, i jo dalje/ do lovaca na bizone prije dvanaest tisua godina..." I to ondje vidi: "Ali oni su uvijek blizu samo se udaljavaju/ polako, godinu za godinom/ kao da i dalje sudje luju u naem prljavom balu." Obraajui se oni ma, svim svojima, nekadanjim, pobijeenima i prognanima, pjesnik je, naravno, svjestan kako ih je izdao, i stoga, prizivajui ih, u isto vrijeme moli od njih oprost: Zato samo to sam bio ovjek s grekom, Iskljuen iz obiaja otaca, Dana mi je bila druga vjernost. (Cz. Miosz, "Vi, pobijeeni") Meutim, injenica je da ve dugo kod nas nije prevoena poezija, a ni proza ovog autora, niti je objavljivana u asopisima, o knjigama da i ne go vorimo, premda se mogu nai neki raniji prijevo di, ili ono to je izalo u Zagrebu i Beogradu. No, upravo taj dio Miloszeva stvaralatva o kojemu je rije i na koji smo se fokusirali, a posebno stihovi objavljivani u poljskim tjednicima i asopisima ne posredno prije pjesnikove smrti, do zadnjeg dana moe se rei, ostao je gotovo potpuno nepoznat itateljima u Bosni i Hercegovini. Dakle, elja nam je bila da ovim izborom popunimo tu prazninu, a i da, koliko je mogue, to cjelovitije predstavimo Miloszevo pjesniko djelo, koje dostojno obiljea va sasvim osoben kreativni prostor na imaginar noj mapi poljske i svjetske knjievnosti. Zbirka Posljednje pjesme objavljena je dvije go dine nakon Miloszeve smrti. Prireiva je pjesme skupljene u ovoj knjizi podijelio na tri grupe: pje167

sme objavljene u asopisima, zatim one koje su svjetlost dana ugledale u obliku knjige i, na kra ju, one dosad neobjavljene. Znai, sam autor ovih stihova nije dao naslov knjizi niti je sudjelovao u sastavljanju njezina sadraja te, prema tome, kako je u pogovoru napisao urednik Jerzy Illg, odgovornost za sadraj i kompoziciju knjige sno si njezin redaktor i izdava, potpomognut, jasno, sugestijama, informacijama i savjetima lanova redakcijskog komiteta Miloszevih Sabranih djela. Svakako, velika zasluga za to pripada Mifoszevoj tajnici gi Agnieszki Kosiskoj, bez koje, prema rijeima prireivaa, ove knjige ne bi ni bilo. "Ona je posljednjih godina pomagala pjesniku u radu na novim pjesmama i bdjela do kraja nad njihovom sudbinom." U svojim "Ulomcima iz nepostojeeg dnevnika" pjesnik Adam Zagajewski pie o knji zi Posljednje pjesme prisjeajui se Carrare i jednog odmora, koji je zajedno s Mioszem proveo u Ita liji, a na to ga je posebno podsjetio stih "O uitku plivanja u moru ispod mramornih stijena". Zavr avajui taj svoj postojee-nepostojei dnevnik, Zagajewski e rei: "Miosz je otiao razmiljajui, radei, piui pjesme skoro do samoga kraja - kao da se otisnuo daleko u more, prema Carrari, pre ma plaviastoj izmaglici i bijelim stijenama." xxx Niti je to bilo onako kao to ti se jednom uinilo, Niti je takvo kao sada dok ga slae u priu. (Cz. Miosz, "Mijenjao se jezik") Moda je ovo bila, meu inim, jedna od onih kljunih misli-priznanja, koja me je ponukala da krenem na ovo dugo putovanje ("I putujem neka168

mo dolinom prolaznosti"), ne samo u dubinu i i rinu Mioszewa poetskog svijeta, nego i u dubinu vlastita bia: Osjeam olakanje mislei kako ne bijah ni bolji ni gori od mnogih/ i da zajedno s njima ekam oprotaj... Pritom je pitanje izbora jedno od najva nijih; svaki izbor u sebi sadri sumnju u vlastitu opravdanost, pravila tu nema, moe nam pomoi samo osjeaj. U ovom naem vremenu, kada su sve vrijednosti poremeene do te mjere da je pi tanje hoe li ikad biti ponovo uspostavljene stare, nove, bilo kakve - vrijedi se sjetiti Miloszeve misli iskazane u zabiljekama o svome mlaem kolegi, poljskome pjesniku Aleksandru Waru: "Nae pri jateljstvo nije bilo posebno srdano; prije bi se to moglo nazvati kolegijalnim odnosom, pri emu sam se prema njemu ponaao kao mlai kolega prema starijem (razlika od 11 godina je u skali knjievnih generacija mnogo). Osnovno znaenje pritom imalo je za mene osjeanje ranga. to je to zapravo rang nije lako objasniti. Ne moe se mjeriti tzv. talentom, jer nadareni ne zasluuju uvijek nae potovanje. Isto se tako ne mjeri samom inteligencijom, jer to to ovjek s time ini takoer moe biti razliito. Rang je svojevrsno optereenje i, priznajui ga ne komu, ne dvojimo o tome da izraavamo samo ono to mu prirodno pripada. Insignije, sveeni ke mitre, ceremonijal, investirure, ponekad mo da odgovaraju naoj potrebi vrednovanja, premda ne objanjavaju istinski rang ni drutveni poloaj, niti bilo kakvu drugu vanjsku oznaku".(Zeszyty literackie, br. 93, god. 2007.) Irski pjesnik Seamus Heaney, koji je dobio Nobelovu nagradu 1995. godine, 15 godina poslije Miosza, u jednom svome eseju pie o svome polj169

skom kolegi nazivajui ga sekularnim pjesnikom ("secular Miosz"), pjesnikom stoljea. On je nasli kao lik pjesnika u ijem se stvaralatvu moe nai analogija s historijom cijeloga XX. stoljea, od ranih 30-ih godina, preko iskustva Drugoga svjetskog rata i iskustva holokausta, epohe Hladnog rata i revolucije Djece cvijea, do pada komunizma. "U tim desetljeima, pie Heaney, povijest Miloszeva ivota i povijest njegova vremena odvijale su se ukorak". Dobrobit od poezije u tome je to nas ona podsjea kako je teko ostati ista linost, jer je na dom otvoren, a u vratima kljua nema, dok nevidljivi gosti ulaze i izlaze. (Cz. Miosz, "Ars poetica") Smrt oveka je kao pad mone drave, koja je imala borbene armije, vode i proroke, I bogate luke, i u svim morima brodove, A sad nikome nee pritei u pomo, ni s kim nee sklopiti savez. (Cz. Miosz, "Pad", prev. P. Vujii) Rekao bih ti sve to sam razumio, premda je toga malo. (Cz. Miosz, "Osobe") Ali, isto tako, istina je da sam u poetku pre vodila ove pjesme prije svega zato to mi je to do nosilo onaj duhovni uitak i uzbuenje koje o vjek osjeti kada se susretne s velikim umjetnikim ostvarenjima. Traei odgovore, stie do pitanja to su u tebi oduvijek prebivala. Ulazi u svemir rijei i taj neodoljivi osjeaj stapanja, nestajanja u prostoru pjesme, silaenja u dubinu svojih sramova, 170

natjera te da uzdrhti pred beskonanim, kad u trenu prepozna sebe u neijim rijeima, svoj svi jet u tuem, svoje pitanje u neijem pitanju, svo je sumnje, posrnua, uzdizanja i, napokon, svoju vjeru... zajedno sa svojim strahom. I nadom. Na pragu tajne. Osjea, istodobno, poistovjeenje, ali i kako se gubi tvoj ego u monom ozraju poezi je. Prepoznavanje je potresno kao uzvraena lju bav. Prije nego je izala knjiga Drugi prostor, nala sam u Gazeti Wyborczoj, objavljen u cjelini, "Teo loki traktat" zajedno s "Malom glosom..." Koakowskog. Bila sam dirnuta nainom na koji Mio sz govori o pitanjima vjere. Kao nitko prije njega! Komentirajui "Teoloki traktat", autor kae: "Napisao sam ovu poemu traei jezik na kojem bi bilo mogue govoriti o religiji. Prihvaeni jezik, pretjerano poboan, esto predstavlja prepreku, jezik teologije ini mi se odve krasnorjeiv. To je, jednovremeno, poema o traganju za mojim kul turnim identitetom. Bitni njegovi sastojci su rimokatolianstvo i moj vilnjanski odgoj, ili nepristaja nje na to da se religija povezuje s etnocentrinom svijeu. U tome mi je pomogao Mickiewicz, jo neoptereen deformacijama poslije razdiobe Polj ske i sav u svojim mladalakim lektirama (Jakub Bhme, Claude de St. Martin), pripadajui stolje u Prosvjetiteljstva, a osobito nekoj njegovoj neoficijelnoj, hermetinoj struji. Ne jednom sam, uosta lom, pripominjao kako Mickiewiczeve "Reenice i opaske" itam kao da se vraam vlastitu domu, kako u njima nalazim skriveni av "Pana Tadeus za". Moja poema je pokuaj spaavanja Mickiewi cza od banalizacije to je na njemu, proroku, nara sla, i vraanja mu njegove tajanstvenosti."

171

Tako se, eto, kraj vraa na poetak; jedan se krug zatvara, a novi se krugovi otvaraju... Dok i tam Miloszeve knjige, prepoznajem ulice poljskih gradova, mnoga imena, koja mi neto znae, neke ljude koje spominje - poznavala sam...
***

Kritiari su s pravom isticali da je za Miosza ljepota poezije bila, zapravo, sporedan proizvod, neto to nastaje usput u samom procesu stvara nja, to znai traganja za istinom i dobrotom, za onim Tinovim "pobratimstvom lica u svemiru". O tomu govori izrijekom i sam pjesnik na jedno me mjestu u Neobuhvatnoj zemlji: "Tie me se uisti nu samo jedno: pribliavam li se polako, okolino, kruei pomalo posvuda, udaljavajui se, vraa jui, ali uvijek s jednim ciljem. Pribliavam li se emu? Znanju, premda ne znam kakvom, bilanci, razumijevanju." I malo dalje, u istoj knjizi: " D a se napie pametna pjesma, treba znati vie nego to se njome iskazuje. Svijest prestie sva izraaj na sredstva. I taj al to ostajemo u sjeanju lju di glupljim nego smo bili u trenucima izotrenog razumijevanja." Naposljetku, to god napiemo, ini nam se kasnije kako to nije upravo ono to smo htjeli rei. Moda zato Miosza fascinira mogunost da jednom zauti, to bi bio najvii poetski in. Dugo sam uio govoriti, sada utei putam dane da teku. ("Gdje sunce izlazi i gdjeno zalazi")

172

Ili, u izvanrednoj pjesmi "Grki portret", koja je primjer pjesnikova majstorstva da opis reduci ra na svega nekoliko izvanjskih naznaka, na to ukazuje Zdravko Mali u svome predgovoru sara jevskom izdanju Izabranih pjesama velikog Poljaka ("Veselin Maslea", 1982.), nailazimo, samo dru gaije iskazanu, na istu misao, oito pratilju pje snikovih samoa: Brada mi je gusta, oi zakrivene Vjeom, kao u onih to znadu cijenu Vienih stvari. utim, kao to dolikuje ovjeku koji zna da u ljudsko srce vie stane nego u rije. (prijevod Z. Mali) Ukorijenjenost u tradiciju, ali pritom "glasno neslaganje s oitovanjem nacionalnog solipsizma"; suprotstavljanje dogmi, plakatnom, domo ljubnom pjesnitvu, jer "Sto je bilo individualno, postaje inaica opeg uzorka"; misao o nemogu nosti neposrednog, izravnog opjevavanja svijeta i njegova smisla; duboki pesimizam; osjeanje gu bitka i samoe, kad se pjesniku inilo da je "slagao strofe za galebove i magle od mora"; ali uz sve to sposobnost da prepozna i zaustavi trenutke u ko jima srea prosijava - neke su od temeljnih odred nica Miloszeve poezije. "Sredinje, najvanije mje sto u Miloszevu djelu - navodi Zdravko Mali u spomenutom predgovoru - zauzima poezija. Go tovo sve to je taj pjesnik napisao u obliku eseja ili romana valja prvenstveno shvatiti kao komentar i kao dograivanje onog stava, onog vienja svi jeta koje izvorno sadri njegova poezija. Druki je reeno: ako sve to je Miosz napisao shvatimo 173

kao sloen, usebno isprepleten, unutranje ovisan i koherentan diskurs, onda je pjesnika dionica tog diskursa njegova sintaktika i semantika nadrednica. U tom pogledu, a i u mnogim drugim, Miosz nije usamljena pojava meu pjesnicima iz kruga poljske pjesnike avangarde, kao to su, naprimjer, Tadeusz Peiper, Julian Przybo, Adam Wayk iii Mioszu svakako najblii - Jzef Czechowicz."
***

Svemu je mogue dati znaenje, a pjesnik u sebi osjea duboku enju za to sveobuhvatnijom formom/'koja ne bi bila ni odve poezija ni odve proza". No, svako objanjene otvara nova pitanja, i tako unedogled. U jednom razgovoru s Josifom Brodskim Miosz veli: " Z a mene je istinska mjera knjievnih djela prisustvo objektivne stvarnosti u pjesmama i prozi... Moja poezija nije nostalgina. Ono to traim u poeziji je distanca, jer distanca jeste velika tajna umjetnosti. Umjetnost se, u stva ri, temelji na tome da se nae odgovarajua uda ljenost..." Ili, prema rijeima palestinskog pjesnika Tahe, "poezija oduvijek, pa tako i danas, treba vie da skriva nego da otkriva". I dalje, u Mioszewu pismu iz 1976. godine, upuenom Alexandru Schenkeru, itamo, izmeu ostalog: "Naelo moje poezije jeste saetost stiha ili reenice ili, drugaije, gustoa, neto to je svojstveno metalu, ali izvan brige za originalnost metafora ili usporedbi." "Kada bih poinjao iznova - zapisao je u knjizi Psi pokraj puta - svaka moja pjesma bila bi ivo topis ili portret neke konkretne osobe, preciznije, lament nad njezinom sudbinom." Stvaralatvo Czesawa Miosza esto je usporeivano s ocea174

nom, toliki je bio njegov razmah, irina i dubina, a takoer trajanje u vremenu; malo je, doista, takvih primjera u povijesti knjievnosti. Neki istraivai njegova djela miljenja su da bi ga trebalo uspore ivati s takvim veliinama kakvi su bili, recimo, Goethe ili Chateaubriand, dakle s onima koji su stvarali jezik za itavu epohu, za nekoliko epoha. Glavne su teme njegova djela ivot, svijet, Bog i zlo. Apokaliptika je bila velika kunja za ovoga pjesni ka, isto kao i manihejstvo. Svakako, tomu je dopri nio i golemi utjecaj Oskara Miosza - francuskog pjesnika i njegova daljeg roaka, kojega je upo znao za vrijeme svoga prvoga studijskog boravka u Parizu, 1931. godine - na njegovo pjesnitvo. U zbirci Kronike (1987) postoji odjeljak " Z a Heraklita", koji nije samo objanjenje pojedinih epizoda opisivanih u Kronikama, nego i mali ogled autoro ve poetike: "U mojoj se glavi tijekom desetina go dina slagala pria o mome stoljeu, meutim, bez iluzija o tomu da se ono moe zatvoriti u nekakav roman s koricama u boji. Kadrovi ogromne vrpce su se jednostavno vraali, u trku, jedan za dru gim, i pozivali da ovaj ili onaj zaustavim. Na tome zaustavljanju poivala je u velikom stupnju moja poezija. Je li ona najbolji instrument za to, nisam siguran, ali drugoga nisam imao budui me nije privlaio posao romanopisca". Zavravajui svoju knjigu Zarobljeni um, koja mu je donijela svjetsku slavu, i to ne samo zato to je ona znaila njegov veliki obraun s komunizmom ve, prije svega, stoga to nitko prije njega nije tako sveobuhvatno i tako do bola istinito i precizno opisao nesretnu povijesnu sudbinu naroda tzv. Istone i June Eu rope, Miosz e zapisati: "Kad izaem pred Zevsa, kako kae moj prijatelj iz Varave (nezavisno od 175

toga da li u umreti prirodnom smru ili e me do sei presuda istorije), ovo u moi da dam manjevie kao svoje opravdanje. Mnogi ljudi proveli su svoje ivote u skupljanju potanskih maraka, sta rog novca ili gajei retke vrste lala. Uveren sam, makar to bile zabavne i beskorisne manije, da bi se Zevs pokazao prema njima milostiv, ako su u te poslove ulagali svu svoju strast. Rei u mu: 'Nisam ja kriv to si me stvorio pesnikom i dao mi dar da istovremeno vidim ta se deava u Nebraski i Pragu, u baltikim zemljama i na obalama Ledenog okeana. Oseao sam, ako neto s tim da rom ne uinim, moje e mi pesme biti neukusne, a slava mrska. Oprosti mi.' I moda e mi Zevs, koji nije nazvao maloumnicima skupljae starog nov ca i odgajivaa lala, oprostiti."* U poglavlju "Za pad", u knjizi o kojoj je rije, Miosz izrie jednu konstataciju koju itekako dobro p r e p o z n a j e m o , i i v i m o , mi na ovim prostorima, osobito poslije ovog stranog rata to je protutnjao naim krajevima, a ona glasi: "U intelektualcima koji su preiveli los desastros de la guerra u Istonoj Evropi, javilo se neto to se moe nazvati r e d u k c i j a oseajnih s u v i n o s t i . Psihoanalitiki romani navode ih na prezriv kikot. Knjievnost erotskih komplikacija, jo uvek popularnu na Za padu, smatraju ubretom. Slikarstvo epigona apstrakcionizma izaziva u njima zevanje. Gladni su - ali ele hleb, a ne predjelo."** Bio je svjedokom itavoga jednog stoljea, a doekao je i 21. stoljee ne prestajui pisati, pita ti i uditi se... Rijetki su pjesnici koji stihove piu

Zarobljeni um, B I G Z , 1 9 8 5 , P r i j e v o d P e t a r V u j i i

**Ibid, s t r . 0 5 0 .

176

i poslije devedesete! Cijelim svojim biem trudio se razumjeti, i protumaiti, svijet i sveukupnost promjena to se u njemu neprestano dogaaju, pa zvale se one povijest, politika ili nekako drukije; u sve to proniknuti i objasniti, ne samo sebi ve i drugima. Budui je bio pjesnik koji je duboko vjerovao u svoju misiju to mu je u Bojem planu odreena. A kad Miosz kae: " J a sam mali dje ak, koji je osijedio", - ne podsjea li to na ono imievo "Pjesnici su uenje u svijetu"!? Vjeito dijete koje se nastanilo u rijei, koje ne eli odrasti, ne eli izgubiti mo uenja, podsjeajui na pri povijest o Petru Panu i djeci to su prestajala letjeti kada su odrasla. Prastara je to pria o izgnanstvu iz raja djetinjstva, nae drugo dramatino isku stvo - prvo je bilo kad smo istjerani iz tople sigur nosti maternice. Zatim slijede nova, dobrovoljna ili nametnuta, izgnanstva, ali to su ve doivljaji zreloga doba, svatko od nas imao bi o tomu svoju priu. Pjesnik je poput ptice na drvetu svijeta; ako njezina pjesma i jeste kratkotrajna, moe se, kako to ini Miosz, pozvati na klasike zena: kratkotrajno i vjeno moda su kao dvije strane jednog istog lista. Prebirajui po uspomenama, koje su ivo tkivo ove poezije, imao je sklonost dijeliti gradove, i sva ona mnogobrojna mjesta u kojima je boravio, a bilo ih je sijaset, na bolja i gora; bolja su uvijek bila ona na kojima je bilo puno ptica. I drvea, ra zumije se. U svojim snovima - zakljuak je knjige Alana Lightmana Ajntajnovi snovi - veliki Albert Einstein zamilja nove svjetove u kojima vrijeme moe biti kruno, moe tei unatrag ili moe us poravati penjui se ka sve veim visinama. Moe se skameniti ili zadobiti oblik ptice. Koja pjeva i udi se. I izdie zarobljena pod staklenim zvonom. 177

"Neprekidno uenje, svakoga dana; uao sam u sedamdeset sedmu godinu ivota. Ponavljam ovo i ne uspijevam uvjeriti sebe da je tako uistinu. I da se to to se sada dogaa u meni i okolo mene odi grava ne negdje drugdje ve ovdje, u Berkeleyu, u Californiji (tako daleko od Vilna)."*
***

Kakav je ovjek bio Czesaw Miosz? "Tko sam bio? Tko sam sada...?" Prema sebi je strog, goto vo nemilosrdan: "Nabrajanje vlastitih osobina zvualo bi neistinito, ali moj sud o meni doista je negativan"."Uporan, sumnjiav, krt, oprezan pravi Litvanac". U svome dnevniku Godina lov ca, voenom skoro svakodnevno, od 1. kolovoza 1987. do 30. srpnja 1988. godine, itamo i ovo pri znanje: "A kada bih poeo govoriti sve? Razumlji vo, bojim se. Bojim se ljudi, jer zato im poklanjati sebe, sa svom svojom slabou, grijehom i nevo ljama, koja bi bila od toga korist? Jo jedan prilog takozvanoj psihologiji stvaralatva?" Knjievnost, dakako, moe imati i ulogu autoterapije, to bi se kanda dalo zakljuiti na osnovu njegovih proznih djela, ali njega je ipak vie zanimala drugaija knjievnost. Ona koja nastoji dotaknuti sutinu ljudskog postojanja. Jasno je da Miosz sebe do ivljava ponajprije kao pjesnika, o emu nas uvje rava u spomenutoj Godini lovca: "Knjige i rjenici. U mome ivotu ima dosta materijala za roman, ali se radujem to ne piem romane. To bi mogla biti ambicija laureata Nobelove nagrade, ocijeniv i kako je moja slava uska, ograniena na itatelje

* Rok myliwego (Godina lovca, 1. V I I I 1987), K r a k w 1 9 9 1 . Z n a k ,

prijevod M. T.

178

poezije. Sigurno bih vie volio da su vee nakla de mojih knjiga, no uviam boansku ravnoteu, unaprijed upisanu u moju sudbinu: popularnosti nikad previe, taman koliko treba."* A onda, 20. listopada 1987. zapisuje: "Osvrtati se unatrag i prisjeati se naslova svojih knjiga koje, prevedene na razne jezike, zauzimaju dosta polica u knjini cama. Tako krtica sreuje, preslaguje svoje talire, ponekad zabrinut. Iako, u stvari, 'nitko ne zna puteve do potomstva' i svoje pogreke valja upisati u raun. Voltaire je najvie cijenio svoju poeziju, a tko danas povezuje njegovo ime s poezijom?" Pisanje zahtijeva od autora najviu mjeru an gairanosti i posveenosti. I odricanja, dakako. O tome itamo malo dalje, u istom nadnevku: "Za robljeni um, bolan, pod unutarnjom prinudom, zaet je u molitvi. Da nije bilo moje pobonosti djeteta odgojenog u katolicizmu i sposobnosti za molitvu u zrelom dobu, ne bih uspio, propao bih deset puta. Na granici molitve, to znai zgusnute pozornosti, rijetko, ali u vanim ivotnim trenu cima obuzimalo me je neto poput intuitivne vi dovitosti, kada se u magnovenju pojavljivala moja budunost. Prema Sartreu, svaki onaj tko pretpo stavlja da je kozmos zainteresiran njegovim po stojanjem, to jest da njegova vlastita egzistencija ima metafiziku podlogu, podlac je (salaud). Jer, moramo postati svjesni da je naa osnova nitavilo, uvjet nae apsolutne slobode. Budui sam vje rovao da imam mjesto u Bojem planu i molio za sposobnost izvrenja zadataka koji me ekaju, bio sam tipini salaud."**

" R o k myliwega, prijevod M. T.

**Ibid., s t r . 9 4 , p r i j e v o d M . T.

179

Knjiga Rodna Europa (ili, kako je jo prevoe na, Druga Europa, u Zagrebu izala u prijevodu Petra Mioa pod naslovom Rodbinska Europa), au tobiografska je kao to su, pravo govorei, autobio grafska sva njegova prozna djela na onaj osebujni, 'miloevski' nain spajanja osobnog, pojedinanog i opeg, historijskog doivljaja, iskustva, poimanja i razumijevanja svijeta i ivota. "Miosz je - zakljuu je Agata Stankowska - uvijek bio pjesnik akcidensa: vlastite biografije, prirode, obiaja, a istodobno i tvorac velike metafore ljudske sudbine, lirik re alistinog detalja, ali i historiozofskog uopenja." Uostalom, on sam nam je dao klju za otvaranje 'brave' njegove poezije govorei da se, ako detalj nije dovoljan, valja posluiti detaljem detalja. "Vi dea svijet metonimino, stvaralac ga osjea i shvaa metaforino", pisao je Aleksander Fiut. "Nad susta vom slika pjesnik nadgrauje simbolinu ifru".

Dok pokuavam objasniti, prije svega samoj sebi, muke kroz koje sam prolazila dok sam pi sala ovaj tekst, prouzrokovane ponajvie slutnjom beskonane putanje, znai neime to se ne moe zavriti, to se neprekidno pie, i ita, na um mi pada izvrsna Vujiieva sintagma "neobuhvatni Miosz". Doista, eljela sam "podijeliti se", to bi rekli Poljaci, s drugima, onim to znam, to sam proitala, o emu sam razmiljala itajui obimnu, meni dostupnu, kod nas prevedenu ili, pak, ne prevedenu literaturu o Miloszevu djelu, a to je tek djeli koji mi je poznat; pa sve ono to je on sam napisao, to su drugi, u prvom redu njegovi su vremenici, prijatelji, rekli o njemu, mnoge manje 180

znane pojedinosti iz ivota pjesnikova, i shvatila sam: ne samo da je to nemogue, nego u - to je najgore - bojim se, ispustiti ono glavno. A to je glavno? Sve! Nemogue je sagledati cjelinu svi jeta; njegova cjelovitost, jednoa, poiva u svako mu od nas, mogue ju je samo osjetiti. A pjesniku, koji je poput reportera u kaosu bitke, doputeno je skupljati fragmente i graditi sliku cjeline. Dakle, svjesna sam velike odgovornosti to sam ju sam preuzela, a morat u se ipak zadovoljiti krnjim re zultatom; jer samo je Miosz (ocjena zajednika ve ini autora koji su prouavali njegov ivot i djelo) bio u stanju izdvojiti sve one potankosti, situacije, predmete; iz mnotva ljudi koji su nekad ivjeli iz dvojiti pojedince koji su mu po neemu bili vani i ovjekovjeiti sve to u pjesmi. Samo je on mogao istodobno "otkidati od pokreta trenutak vjeni" inei trajnim djelie svijeta, detalje detalja, u po etskoj epifaniji. A ta je mo bila ljekovita. I stoga, opet pozivam u pomo pjesnikove rijei: Naalost, nisam rekao ono to treba... Ono to je jednom bilo ne ostaje u rijei... A sama forma, kao uvijek, varljiva je... Negdje sam proitala tvrdnju, mislim da je to bio intervju sa Semezdinom Mehmedinoviem, kako s nobelovcima treba biti oprezan, vrlo su osjetljivi. Moda bi ti oni sami, kao ljudi, opro stili, jer svi grijeimo itd., itd. No, to to oni sami sebi pribrajaju najrazliitije grijehe, to je jedno, ali njihovi visoki kriteriji su sasvim neto drugo. Za banalnost nema oprotaja... Meutim, ljudski je tragati za sreom i nije banalno, niti je svojstveno iskljuivo umjetnicima; samo to nam oni jedini o tome ostavljaju trajna svjedoenja. Tako Miosz, sjeajui se svojega najranijeg litavskog djetinjstva, u eseju "Srea", ovako zakljuuje: "Tada se neto 181

dogodilo - i moram priznati da mit o Itaki izrasta iz dubokih spremita ljudske osjeajnosti. Gledao sam livadu. Najednom shvatih da sam za vrijeme dugih mojih lutanja zaludu traio takvu kompo ziciju listova i cvjetova kakvu sam ovdje naao, i da sam uvijek sanjao o povratku. Ili, govorei pre ciznije, sve to sam shvatio tek tada kada me je za pljusnuo val osjeanja, koja se mogu nazvati samo jednom rijeju - srea". Nije li to, u stvari, isto to i ona Andrieva viegradska staza, prva staza nje gova djetinjstva! ivot mu je bio dosuen dug, bogat i drama tian. Ovjenan slavom, ali i teak; uvijek je iao vlastitim putovima. I tako je iao, iao, sve dok nije stigao do Nobelove nagrade (Michnik). Bio je tedro obasut darovima, ali cijena je bila visoka. Iskusio je mnoge jade i drame, osobne i ope, sve one dobro nam poznate politike i drutvene ka tastrofe jednoga burnog stoljea. Miloszeva volje na ena Janina, koju je drao "glavnim pitanjem u svojoj biografiji", majka njegove dvojice sinova, Antoni Oskara, starijeg, i Piotra, mlaeg, bolova la je deset godina bez nade u izljeenje, o emu opirnije itamo u Godini lovca. Njoj je posvetio najljepe i najpotresnije stranice, kao i onu preli jepu ispovjednu pjesmu: "Opratajui se od moje ene Janin". I sam ve u vrlo poznim godinama, ispratio je na vjeni poinak svoju drugu suprugu, Amerikanku Carol. O tome bolu svjedoi njegova poema "Orfej i Euridika". Poslije Carol, ubrzo je umro i pjesnikov mlai brat Andrzej. To su samo najblii, a da i ne spominjemo odlaske prijatelja, dragih ljudi s kojima se druio, dopisivao (objav ljeno je ve nekoliko tomova takve koresponden cije), prepirao se, sporio, ili ih je samo poznavao, 182

a bilo ih je na sve strane, u Litvi, Poljskoj, Francu skoj, cijeloj Europi, Americi...
***

Doivio je da bude smatran izdajnikom; veliki poljski pjesnik i zanesenjak K. I. Gaczyski (koji je u Zarobljenom umu opisan kao trubadur Delta) ak je napisao i "Poemu za izdajnika", ali to Mioszu nije smetalo da kasnije dvije njegove pjesme uvrsti u svoju antologiju najdraih mu poljskih pjesnika. Doivio je da bude izopen upravo - a od koga bi drugo! - od strane svojih zemljaka u Europi i Americi, gdje su se neki, a nije ih bilo malo, su rovo i neprijateljski odnosili prema buduem no belovcu. O toj pravoj hajci ne uti, razumije se, Witold Gombrowicz, te u drugom tomu Dnevnika (1957-1961) daje si oduka: "A uz to, to je zaista Nacionalna institucija u svoj paradi: tu je slaga isprednjaio ispred pisca, italac ispred autora, urednik ispred stvaraoca, zarez i povlaka ispred talenta, forma, marka, ablon ispred individual nosti, formalizam ispred umetnosti, organizacija i birokaratija ispred poleta, drame, poezije i ivota. Vjadomoi su u toku dvadesetak godina svog po stojanja uspele da odbiju od sebe gotovo sve stva ralake elemente knjievnosti u izgnanstvu. Prema Milou su ispali dreavo neinteligentni, dostojno pokojnog Rabskog, prosuli su mu na glavu kiblu pomija i proglasili ga 'izdajnikom' - to tome pis cu nije zasmetalo da vie uini na obavetavanju svetskog mnenja o crvenom teroru u Poljskoj nego to su to uinili svi brojevi Vjadomoi zajedno."*

W i t o l d G o m b r o v i c z , Dnevnik II, p r i j e v o d P e t a r V u j i i , P r o s v e t a , B g d . 1985.

183

Godina lovca jeste dnevnik, ali se ita kao ro man iji su glavni junaci "intelektualac i pesnik XX veka i ljudi koji ga okruuju, njihove drame", navodi prevoditeljica Ljubica Rosi u svome po govoru ovoj knjizi, koju je prevela na srpski. "U njoj je predstavljen period pre Drugog svetskog rata, vreme nemake okupacije, dva totalitarizma - faistiki i komunistiki, socijalistiki mit, kriza evropske kulture i svesti... Pojavljuju se komen tari detalja iz pievog ivota koji su nekad iza zivali vatrene diskusije, bili povod raspravama, intrigama ili pak optubama savremenika, kao oni o 'sluaju Milo', to jest vreme kad je radio u diplomatskoj slubi komunistike Poljske, naj prije u Vaingtonu i Njujorku, a potom u Parizu, a onda odluio da je napusti i zatraio politiki azil. Opirno govori o svom boravku u Americi i radu u diplomatskoj slubi komunistike Poljske (1946-1950), objanjavajui motive svog sluenja komunizmu i osuuje svoj flert s njim. Milo pie 0 prvim tekim godinama u emigraciji."* Ne kanimo se ovdje zadravati odve na ono vremenoj drutveno-politikoj situaciji i klimi, kako na Zapadu tako i na Istoku, ili nekim vruim ideolokim pitanjima, kao ni raspredati o pogub nom utjecaju povijesti na sudbinu pojedinca, pa makar se on zvao i Czesaw Miosz, jer o tome ve ptice pjevaju, a sam autor je to najbolje opisao u svojim knjigama. Srce drhti, ali nema kuknjave, i ta njegova razoruavajua iskrenost! Dirljivo po tenje prema sebi i prema itatelju. U Rodnoj Eu ropi opisan je susret s Albertom Einsteinom, do kojega je dolo na Mifoszevu inicijativu. Bio je

* Godina lovca, ( s t r . 2 9 0 ) , P a i d e i a , B g d . 2 0 0 2 .

184

to pokuaj oajnika od samog poetka predodre en da ne uspije. I sam izgnanik, kako pojanjava Miosz, ovaj nasljednik Newtona bio je nesklon sudbini drugoga izgnanika; uostalom, sve je to za njega bio nesiguran teren. Reagirao je emotivno: You better stick to your country. Jasno da je pjesnik bio iznenaen, i sam je sebi sto puta to ponavljao. Ali, oekivao je od tako velikog ovjeka, kojemu se posebice divio pjesnikov voljeni roak Oskar Miosz, smatrajui s pravom kako od teorije rela tivnosti zapoinje nova era, era harmonije izmeu znanosti, religije i umjetnosti, sve e biti drugaije, pa i umjetnost sama; znai mislio je, djetinje se na dao kako mu on nekako moe pomoi da razrijei opaku ivotnu dilemu. "Budui svi naivno ezne mo za nekom tokom na zemlji, gdje boravi najvi a mudrost kakva je u danom momentu dostupna ovjeku, i teko nam se pomiriti s tim da takve toke nema, preputeni smo jedino sami sebi." I zato, kada je zalupio za sobom vrata uenjakova doma, naavi se opet sam u autu, osjeao je kako je odrvenio, stran vlastitome tijelu. Postoji jo jedna oblast, toliko znaajna za Miosza da je nemogue barem ne spomenuti je, a to je prevodilatvo. Jo u koli prevodio je Ovidija i druge pjesnike s latinskoga. Tijekom Drugo ga svjetskog rata u Warszawi nauio je engleski i odmah se dao na prevoenje Eliotove "Puste ze mlje". Kasnije je mnogo prevodio s engleskog, Wi lliama Blakea, naprimjer, kao i poljske pjesnike na engleski, i - najzad - njegova opsena (u magne tofon izdiktirana, bila su to njegova predavanja za studente) The History of Polish Literature, 1969. Ali, naroit znaaj za njega imalo je prevoenje Biblije, starozavjetnih knjiga s hebrejskog, a novijih s gr185

kog... Ovaj prevodilaki rad dao je pjesniku novi polet i nadahnue. Korijeni Miloszeve poezije vode, prirodno, od Mickiewicza, ali najblia mu je - prema njegovim vlastitim rijeima, osobito ako se radi o versifikaciji - Biblija, a potom, ponajprije, Whitman, koji je u poeziji isto tako teio "sveobuhvatnijoj formi". Takoer, osjeao je "moda ne oekivano, veliko srodstvo s prozom" engleskog pjesnika W. H. Audena, kako je jednom prilikom izjavio odgovarajui na pitanje Josifa Brodskog o svojim angloamerikim knjievnim ljubavima...

Grozniavo sam jedno vrijeme prevodila pje sme Czesawa Miosza, itala ono to je pisao, sve to bi mi dolo u ruke, i to su drugi pisali o njemu. Ne znam tono koliko je dugo to trajalo, koliko je, zapravo, proteklo dana, mjeseci, godina; jedna, dvije, moda i vie? Ili manje?! Znam samo da je njegova poezija nekako uvijek bila u mojim misli ma, to god da sam radila. Oduevljavala sam se, istodobno, i jo nekim drugim pjesnicima, osobito su me zaokupili stihovi poljskih pjesnikinja, koje sam u ovom periodu pomalo prevodila, ne samo Szymborske, nego i Julije Hartwig, Ewe Lipske, Halin Powiatowske, Anne Swirszczyske, naprimjer; posveivala sam se, s vremena na vrije me, pisanju "svojih stvari": stihova, proze, zapi sa, pripremanju knjige razgovora s umjetnicima, pa zatim itanju, putovanju, druenju ili, prosto, ivljenju... Bili su to izleti u druge svjetove, ali me svejednako onaj Mioszev nije naputao. Mogla sam tako nastaviti, predati se sasvim prevoenju i prouavanju njegova djela. Kaem moda, jer ne 186

znam koliko bih stigla uraditi i jesam li upravo ja izabrana osoba za tako golemu zadau. Ne znam. U svakom sluaju, druenje s poezijom poljsko ga nobelovca shvatila sam - kako je jednom sam pjesnik rekao za sebe, naravno u nekom drugom kontekstu - kao niim zasluenu privilegiju to mi je bilo dozvoljeno prebivati u predjelima pro zranim - tom drugom prostoru umjetnosti i tran scendencje. Osjeam se obogaena, ispunjena da rovima nesvakidanje ljepote. Ali, u jednom trenutku sam pomislila kako bih mogla ponoviti za pjesnikinjom Vesnom' Krmpoti: "Dolo je vrijeme da se kae hvala/ ili da se pljune i ne kae nita". Ja se ovo ne opratam; samo se jedan krug po lako zatvara i drugi je spreman otvoriti se. Umjesto uobiajene prevoditeljske zabiljeke, najradije bih pokuala sroiti pjesmu, kao to je to uinila Julija Hartwig napisavi poemu "Medi tacije" nekoliko dana prije Miloszeve smrti.Tako bih, ini mi se, mogla najpotpunije izraziti ono to mislim i osjeam o tome ovjeku i pjesniku. Dakle, to me je kao prevoditelja ponukalo na prevoe nje ove poezije i zato ba ovakav izbor? Odgovor je jednostavan, i vrlo osoban. On se, dakako, na lazi u samim pjesmama, a i gdje bi drugo?! Osje ala sam se pomalo i sama, kao da sam pjesnik koji se, poput ptice na drvetu svijeta, ne moe za ustaviti kad hoe. Osjeala sam se kao netko tko je proao i prolazi i prolazit e zajedno s pjesnikom ovaj tegobni put, pun iznenaenja, opasnosti i lje pote. Znai, prevodila sam, prije svega, zato to sam bila tronuta tolikom, i takvom, pjesnikovom iskrenou, ali ipak suspregnutom, bez prevelikog povjeravanja. Nije tedio sebe, ali kao da je govo187

rio i u moje ime. Prihvatila sam njegove sumnje kao svoje. "ak i ono to je stvarno/ inilo mi se samo sjenkom." Pjesnitvo, prema rijeima Stanisawa Ba raczaka, ponajprije "mora biti nepovjerljivo." Razu mije se, ne mogu suditi o svojim prevoditeljskim rezultatima; govorim samo o doivljenom, o tome kako sam se, moda, pribliila sebi i kako sam, zahvaljujui Mioszu, sazrela da shvatim koliko je snage potrebno da bi ovjek sam sebi poeo opra tati. No, u tome nisam usamljena. Riszard Matus zewski, poznati poljski pjesnik, esejist, prevoditelj, jedan iz Mitoszeve generacije, rekao je: "Zahvalan sam sudbini to mi je dozvolila prijateljevati s nje govom poezijom, napajati se ljepotom njegovih pjesama... I, premda moda nisam uvijek u stanju obuhvatiti toliko bogatstvo misli sadrano u nje govim djelima, dovoljno je tih itateljskih uzbu enja na kojima mu zahvaljujem i koja mi daju pravo graditi od njih svoj osobni, pun udivljenja, njegov lik." Drugi jedan kritiar, i profesor Jagielloskog sveuilita, Marian Stala, u lanku "Smrt pjesni ka" upitat e se: "Tko je bio? Bio je ovjek koji je vrlo dugo i vrlo svjesno sabirao ljudska iskustva... Bio je svjedok gotovo cijeloga XX. stoljea, promatra dogaaja, poznavalac ideja, kroniar veliine i bijede minu loga stoljea. Tko je bio? Bio je analitiar jedne od najteih bolesti ljudske svijesti - zarobljavanja uma od strane totalitarizma dvadesetoga stoljea. I bio je isto tako jedan od onih koji su se usprotivili tome zarobljavanju, koji su izabrali izgnanstvo kako bi sauvali unutarnju slobodu, kako bi bili 'glas pro tiv utnje'. 188

Tko je bio? Bio je mislilac koji je smatrao da je sredinji problem suvremenosti osipanje religij ske imaginacije: mislilac koji je svejednako traio mogunosti obnove te imaginacije. Bio je kritiar institucionalizirane, dogmatske, zatvorene reli gioznosti. Iritirao ga je povrni i ritualizirani ka tolicizam. Izvore unutarnje obnove traio je kod (nekada dalekih od ortodoksije) mistika, teozofa, pjesnika. Zanimala ga je duhovnost Istoka, osobi to budistika ozbiljnost. Tko je bio? Bio je ovjek koji je traio smisao svojega postojanja, svoje sudbine - i koji je znao uobliavati tu sudbinu, davati joj openitu va nost, nadindividualnu. Bio je takoer ovjek ne izrecive, neuhvatljive tajne - o ijemu je postoja nju govorio i koju je odnio sobom. Bio je (ovo izgleda najoiglednije i najtee da se saeto iznese) pjesnik. Bio je - i jeste - jedan od najveih poljskih pjesnika. Kako bi se samjerilo nje govo stvaralatvo, valja traiti mjeru najveih - Ko chanowskog, Mickiewicza, Norwida, Lemana... Mifoszeva poetska veliina nije se otkrila odjednom; nije bila zaokruena na poecima nje gova stvaralatva. Ova veliina narastala je, od mladalake Poeme o zaustavljenom vremenu do poe me Gdje sunce izlazi i gdjeno zalazi, koja je jedno od njegovih najveih ostvarenja. Poslije objavljivanja upravo ove knjige, polovicom sedamdesetih godi na prologa stoljea, Mifoszeva pjesnika veliina postala je oevidna i neupitna. Kasnije asti i na grade samo su to potvrivale. U Miloszevu pjesnikom djelu uoljiva je ve lika raznorodnost, raznovrsnost formi, mnoina stilova i jezika to se u njemu odzivaju. A istodob-

189

no, ovo djelo iznenauje jedinstvenou u njemu realiziranoga projekta. Bit je toga projekta pokuaj da se obujmi sve to postoji, traenje onoga to je Stvarno. Dakle: stva ranje nove poezije, metafizike, poezije koja izra ava bie, poezije u kojoj je najvanija rije esse. Da li je ostvarenje ovakvoga projekta mogue? Valjda nije; sam se Miosz uporno vraao, u svom kasnijem stvaranju, ideji nemogunosti obuhvata i neizrecivosti svijeta. To ne znai ponitenje pro jekta, odustajanje od traenja Stvarnoga; to znai samo postojanje svijesti o riziku to se krio, i krije se, i krit e, se u velikom poetsko-metafizikom poduhvatu autora Zemlje Ulro. Tijekom pola stoljea djelo Czesawa Miosza, kojemu su se jedni divili a drugi ga dovodili u pi tanje, bilo je jedna od najvanijih polaznih toki poljske poezije. Uostalom, ne samo djelo. Tako je i sam Miosz postao neobino vaan jamac reda to u poeziji vlada. Jer, premda se o tome nije govorilo, bilo je vrlo vano to u jednom Berkeleyu (a kasni je u Krakowu) stanuje Pjesnik - koji ne samo pie pjesme neponovljive ljepote, nego i ita djela dru gih pjesnika. Zajedno sa smru Miosza - Pjesnika, Mudraca, Majstora - spomenuta polazina toka zauvijek je nestala; zatvorila se cijela epoha..." Josif Brodski je svojevremeno Miosza nazvao "jednim od najveih, moda najveim pjesnikom XX. stoljea". A drugom prilikom Brodski je rekao za Miosza da je " J o b naega stoljea". Amerikan ka Clare Cavangah, prevoditeljica, povjesniar ka knjievnosti, strunjakinja za rusku i poljsku knjievnost, pie Mitoszevu biografiju. Ona pria kako ju je jednom sam pjesnik nastojao nagovoriti 190

da prekine zapoeti projekt. "Ali, ja sam ve za to primila predujam", objasnila mu je. "U tom slua ju, odgovorio je, napravi od toga komediju. To je ivot Forresta Gumpa." A to je pjesnitvo drugo doli "Osveta smrtne ruke", kako je zapisala Szymborska u pjesmi " R a dost pisanja". Ushienje je vrsta molitve koja nam nalae da se poklonimo pred divotom svijeta, ali takoer i pred ljepotom drugoga ovjeka.
***

Jasno, bilo je i vedrijih, pa i aljivih tonova, svo jevrsne oputenosti i armantne igre u tekstovima to su se pod zajednikim naslovom "Knjievna ostava"* (ili smonica, pajza - speise) pojavljiva li u krakovskom tjedniku Tygodnik Powszechny, redovito 2003-2004. godine, a sada su sakupljeni u istoimenoj knjizi. Ovaj je anr dosta karakteri stian za poljsku knjievnost; sjetimo se samo u novije vrijeme Szymborske i njezine "Neobavezne lektire", gdje pie o piscima, knjigama, pojavama, o svemu onome to zaokuplja njezinu pozornost, a to, vjerojatno, nitko drugi ne bi ni zapazio, ni zabiljeio. Tako se i iz ovih zabiljeki otkriva je dan drugi Miosz, ne onaj tmurni, "katastrofini" prorok, ve ovjek koji duboko vjeruje da arkadij ski mit predstavlja samu sutinu poetinosti, a od ega je, opet, neodvojiv mit o srei ljudskoga roda. Sirenje i izraavanje toga mita ne znai neprilago enost svijetu, ivotu, zbilji, nego nepristajanje da

* C z e s a w Miosz/Spiarnia literacka, Wydawnictwo literackie, K r a k w

2004.

191

se zlu oda moralno priznanje, i u tom smislu poe zija za ovog pjesnika ima 'iscjeliteljsku' mo: Jer -pjesme treba pisati rijetko i nerado, pod nesnosnim pritiskom i samo u nadi da su one instrument dobrih a ne zlih duhova. Miosz, "Ars poetica" Svakom je predanijem itatelju, koji se izvje sno vrijeme druio s djelima ovoga pisca, od nje govih najranijih stihova do posljednjih pjesama i tekstova to ih je, ve bolestan, morao diktirati svojoj tajnici, jasno kako je svaka njegova "knjiga raznolikosti", zapravo, djelo koje se razvija; nita tu nije statino; sve je u pokretu, nekamo putuje, sebe preispituje. Za Miosza je pisanje neprekinu to putovanje prema neznanim prostorima, otkri vanje onoga to nikada nee biti otkriveno. To je to; knjievnost je izvan poezije i proze, ona je put: "I ponekad mi se ini da cijeli moj ivot poiva na takvome stremljenju izvan izraza, ali zato su i moje knjige samo trak kretanja naprijed, ili, barem za mene, one nikad nisu dovoljno nage. Slijede naredne stilske vjebe, pripremaju krajnju verziju, koja nikada nee nastati."
***

Posljednje, krakovske godine svoga ivota pje snik je proveo poesto u autobiografskim obrau nima sa samim sobom, u razgovoru sa sjenama, u zbrajanju svojih ivotnih propusta to ih je - s pravom ili ne, nije ni vano - sam sebi spoita vao. O tome, uostalom, najbolje svjedoe njegovi stihovi iz toga vremena, kao to je, naprimjer, u 192

ovome izboru zastupljena pjesma "Devedesetogodinji pjesnik...", koja je izazvala mnoge nespo razume i gorine. Poslije Miloszeve smrti napisani su nebrojeni zapisi, eseji, itava rijeka tekstova, ali u kojima je najmanje mjesta posveeno njegovoj poeziji, a najvie njemu samomu, ili ovjeku u nje govim pjesmotvorima, jer "Nema rijei bez ruke koja ju je napisala". Razmiljajui o toj pojavi, koja je karakteristina za ispraaj svakoga velikog o vjeka, Jarosaw Mikoajewski smatra kako je to sasvim prirodno, budui nam ostaje jedna zemalj ska vjenost da se pitamo i prosuujemo to e od toga poetskoga djela pretrajati, to je od toga nas izgradilo. " t o povezuje rijeku, plamen i drvo? Neistraena vitalnost, prirodna snaga, izrazitost, tajna simbola i istota forme. I ozbiljnost neodgo netnute zadae... Tko zna, moda to upravo i jeste zadaa poezije? Pokazati vlastitim svjedoenjem kako smo jako meusobno povezani? Vidjeti ljude Odande kako itaju ovdje ostavljene pjesme tako kao da one izrastaju iz njihova osobnog osjea nja lomnosti i nade? uti kako govore u koru, ali svatko za sebe: To je o meni". Miosz je, znai, prije svega, i poslije svega, pjesnik. Prelako bi bilo rei: veliki, ili, ak: najvei poljski pjesnik minulog stoljea. Jer, on je u svo me pjesnikome iskustvu stigao do toke kada sve takve i sline ocjene, ili, ak, prigovori - kojih ni malo nije ostao poteen, kao ni oduevljenja ili usporedbi s najslavnijima - zapravo nemaju mno go smisla i nita o njegovu geniju ne objanjavaju. Poto je znao vrijednost, i krhkost, svih stvari, i naih ivota istodobno, ocjena i sumnji - nita od toga pjesniku nije bio povod da se gordi. Jedno-

193

stavno, jedno od udesnih dogaanja. "Kada je ve ostao sam." Kada je Bogdan Tosze, reiser Poljskog teatra u Wrocawu, upitao Miosza kako je nastala pjesma "U oblaku", pjesnik je odgovorio, smijui se pri tom svojim dubokim, gromkim smijehom: "Usnio sam je! Uistinu sam je usnio!" I jo dodajmo, za one koji ne vjeruju: Ali na policama bit e knjige, istinska bia to su se pojavila najednom, svjee, jo vlane, Poput blistavog kestenja u jesen, I dodirivane, maene, trajati zapoele... *** Kada sam, napokon, zavrila ovu knjigu, tj. kada sam je nasilu otkinula od sebe, otila sam u Biblioteku grada Sarajeva da vidim koja Mioszeva djela mogu kod njih nai, to je to bilo prevo eno na naim prostorima. Bibliotekari, ljubazni i predusretljivi kao i uvijek, iznijeli su mi sve pri mjerke na stol. Bila sam dirnuta, a evo zato: nema toga mnogo, sve vrlo stara izdanja, uglavnom ono to je preveo Petar Vujii, i jedna poetska zbirka u prijevodu Zdravka Malia; ali se vidi da su sve te knjige prole kroz bezbrojne ruke i da su na nji ma ostali tragovi vrlo pozorna itanja. Uvijek mi nekako srce zadrhti kad ugledam redove koje je podvlaila neka nepoznata ruka. Slijedei te tra gove, kao da i sama postajem dio nekakva tajnoga saveza to ga ine svi oni (a ipak nije ih malo!) to knjigu vole. Pjesnik bi mogao biti zadovoljan. 194

Kako mi se u glavi ne bi sve dokraja pobrkalo - jer zaklela bih se da su ove pjesme moje, samo moje, kao da sam ih sama napisala - hitam za vretku dok jo ima vremena i spasa, da se stvari vrate svom prirodnome poretku, a pjesme svome tvorcu. Zavravam stoga ovu zabiljeku Mioszevim stihovima: Bila je to livada iznad rijeke, bujna, ispod sjeokosa, U besprijekornome danu lipanjskoga sunca. Cijeli sam je ivot traio, pronaao je i prepoznao: Rasli su na njoj trave i cvijee djetetu znani. Kroz polusklopljene one kapke upijao sam svjetlucanje. I miris me obuzeo, zastao je svako znanje. Namah osjetih kako nestajem i plaem od sree. xxx Vjerna moja rijei, sluio sam tebi. Svake sam ti noi prinosio zdjele s bojama, kako bi imala i brezu, i poljskog konjia, i crvenperku poput onih iz mojih uspomena. Trajae to mnogo godina. Bila si moja domovina, jer ne imadoh druge. Mislio sam, bit e i posrednicom izmeu mene i dobrih ljudi, 195

makar ih bilo dvadeset, deset, pa ak ako se jo ni rodili nisu. Sada priznajem sumnju. Postoje trenuci kad mi se ini da sam protratio ivot. Jer ti si postala rije osramoenih, Rije nerazumnih i onih koji mrze sebe moda i vie od drugih naroda, rije dounika, rije smuenih, bolesnih od vlastite nevinosti. (...) Berkeley, 1968. ("Vjerna moja rijei")

Dan tako sretan. Magla je pala rano, radio sam u vrtu. Kolibri su zastajali iznad cvjetova kozolista. Nije bilo na zemlji stvari koju bih elio imati. Nisam poznavao nikoga komu bi vrijedilo zavidjeti. Ono loe to se dogodilo, zaboravio sam Nisam se sramio misli da sam bio ovaj koji jesam. Nisam u tijelu osjeao nikakvu bol. Uspravljajui se, vidio sam nebesko more i jedra. ("Dar")

196

UMJESTO ZAHVALE - SAN

U znak zahvalnosti onima koji su u rukopisu itali moje prijevode poezije Czeslava Miosza i svojim primjedbama, sugestijama i podrkom mnogo mi pomogli, poklanjam jedan san.

Dugo sam se kolebala hou li zapisati ovaj san i nee li on unijeti odve osobnu notu u itav moj tekst o Mioszu i iskustvu prevoenja njegove po ezije, koji je ionako tek puki pokuaj da opiem svoju odanost i divljenje prema pjesniku i njegovu djelu. (Pokuaj biljeenja razliitih znakova to su mi se na tom putu javljali). Zavravajui, dakle, rad na ovoj knjizi izabranih pjesama - a kraja kao da nema, jo uvijek se ne nazire - jedne noi ili, kako to obino biva, pred jutro, kad su snovi naj upeatljiviji, jer buenje tek to nije nastupilo, a bilo je to na samom izmaku jeseni, negdje poet kom studenog 2006. godine - sanjam kako sam se nekim udom (a to bi drugo bilo?) nala na pro elju, na samom vrhu jednog, opet u mome snu ti pinog francuskog dvorca, a koji je zapravo sliio ponajvie na sarajevski marijindvorski graevin ski kompleks, samo to je ovaj snovieni mnogo vei i u bijelo obojen; ja se objema rukama, leima okrenuta zidu a licem prema provaliji, grevito drim za jedan ukras na fasadi i, premda sam u tom nemoguem akrobatskom poloaju, nije me strah jer znam da u sii (lako!) i bez posljedica. Dolje me eka gospoa Agnieszka Kosiska, sa danja direktorica Miosz Instituta u Krakowu, a bila je posljednjih godina pjesnikova ivota njego va osobna tajnica; eka me ona tako s muem (u 197

stvarnosti pojma nemam je li uope udata) i dje com (to su moda njezina djeca!). O, koliko rijei, to bi rekao pjesnik, da se opi e jedan san, zapravo jedna sasvim jasna i svijetla slika, duboko urezana u moje pamenje. Mislim da je ovaj san dovoljno rjeit i da mu se nema to dodati, osim, moda poruke: prevelik je to zalogaj za tebe. Pa ipak! Pa ipak! Marina Trumi

198

O PJESNIKU

CZESAW MIOSZ rodio se 30. lipnja 1911. godine u Szejtejnima u Litvi, a umro 14. kolovoza 2004. u Krakowu; pjesnik, prozaist, esejist, prevoditelj. Poeziju je poeo objavljivati 1931. godine. Objavio je niz pjesnikih zbirki, meu ostalima: Poema o zaustavljenom vremenu (1933), koja je bila njegova prva objavljena knjiga poezije; zatim se u Warszawi pojavljuje druga knjiga: Tri zime (1936.), pa onda izbor patriotskih i antinacionalistikih pjesama: Slobodne pjesme (1942.), Svijet (naivna poema) (1942.), Spasenje (1945.), Moralni traktat (1948.), i dalje: Dnevno svjetlo (1953.), Poetski traktat (1957), Kralj Popiel i druge pjesme (1962), Zaarani Gucio (1965), Gdje sunce izlazi i gdjeno zalazi (1974.), Himna o biseru (1983.), Beskrajna zemlja (1984.), Dalje okolice (1991.), To (2001.), Drugi prostor (2002.), Orfej i Euridika (2003.) i Posljednje pjesme (2006.). Poslije Drugoga svjetskog rata radio je u diplomatskoj slubi, a 1950. godine ostaje u Parizu kao emigrant, suraujui u asopisu Kultura. Godine 1953. objavljuje kod Gallimarda esej Zarobljeni um, s predgovorom Karla Jaspersa. Ovo je bila i prva Miloszeva knjiga objavljena u Poljskom knjievnom institutu u Parizu, te istodobno u Engleskoj, SAD i Kanadi. Potom se pojavljuje roman Osvajanje vlasti. Roman Dolina Isse i zbirku pjesama Dnevna svjetlost objavljuje 1955. godine, a 1958. autobiografsku prozu Rodna Europa. U SAD prelazi 1960., gdje na Sveuilitu u Berkeleyu predaje slavenske knjievnosti. Zbirka eseja posveena amerikim temama Snovienje nad zaljevom San Francisco izlazi 1969. Godine 1972. objavljuje eseje Privatne obveze, a 1977. dui esej Zemlja Ulro; 1997. izlaze knjige Psi pokraj puta i Miloszeva abeceda... Objavio je, osim toga, brojne poetske prijevode (meu ostalima biblijskih tekstova), kao i knjievne antologije, publicistike i filozofske tekstove, intervjue, pisma... 199

Dobitnik je velikog broja meunarodnih knjievnih nagrada. Nobelovu nagradu za knjievnost dobio je 1980. godine. Poslije viegodinjeg izbivanja iz domovine, Miosz se napokon 1993. godine vratio u Poljsku. Nastanjuje se u Krakowu. Do kraja ivota bio je vrlo aktivan; pisao je i objavljivao u poljskim novinama i asopisima, redovito u Tygodniku Powszechnom, skoro do posljednjeg dana ivota. Czeslav Miosz sahranjen je u Crkvi sv. Stanisawa, na krakovskoj Skaki,* gdje se nalaze grobovi zaslunih Poljaka.

Skaka

dio

poznate

etvrti

Kazimierz

Krakowu,

gdje

su

s m j e t e n i s a m o s t a n i P a u l i n a (XVIII, stoljee, k a s n i b a r o k ) .

200

Napomena: Ovaj izbor poezije Czesawa Miosza sadri uglavnom stihove iz posljednjih zbirki : To (To), Drugi prostor (Druga przestrze), Orfej i Euridika (Orfeusz i Eurydyka), Posljednje pjesme (Wiersze ostatnie), zatim neke pjesme iz ranijih i najranijih zbirki: Tri zime (Trzy zimy), Gdje sunce izlazi i gdjeno zalazi (Gdzie wschodzi sonce i kdy zapada), Kronike i Sabrane pjesme (Wiersze zebrane), i posljednje pjesme iz listova Tygodnik Powszechny i Rzeczpospolita, kao i asopisa Kwartalnik artystyczny i Zeszyty literackie, specijalni broj (br. 5, 2005), u kojem se nalazi reprezentativan izbor Miloszeve poezije i poetske proze iz raznih zbirki.

201

SADRAJ
Sarajevo (preveo edo Kisi), Berkeley, 1993, Tygodnik Powszechny, sierpie 1993 7 xxx Uspavanka (Koysanka), Poemat o czasie zastygym, 1933/34 8 Susret (Spotkanie), Cz. Miosz, Poezje I-II, Pariz, Instytut Literacki, 1981 9 Ljubav (Mio), Czas wyniesony, 1942 10 Tako malo (Tak mao), Gdzie wshodzy sionce i kdy zapada, 1974 11 Opratajui se od moje ene Janin (Na poegnanie mojej ony Janiny), Kroniki, 1978... 12 TO (2001), Krakw Wydawnictwo Znak; To (To) Moj djed Zygmunt Kunat (Mj dziadek Zygmunt Kunat) Poslije putovanja (Po podry) Glava (Gowa) Zaboravi (Zapomnij) Poteno opisivanje samoga sebe nad aom whiskya na aerodromu, recimo u Mineapolisu (Uczciwe opisanie samego siebie nad szklank whisky na lotnisku, dajmi na to w Minneapolis) Na moj 88. roendan (Na moje 88 urodziny) O! (O!) O! Gustav Klimt (1862-1918), Judyta (szczeg), Osterreichische Gallerie, Wiede O! Salvator Rosa (1615-1673), Pejza z postaciami, Yale University Gallery O! Edward Hopper (1882-1967), Pokj hotelowy, Thyssen Collection, Lugano Bilo gdje (Gdziekolwiek) Takozvani ivot (Tak zwane ycie) U crnomu oaju (W czarnej rozpaczy) 17 19 22 23 24

25 26 27 28 29 30 31 32 33 203

Pravilo (Przepis) Probuen (Obudzony) Texas Jasno je (To jasne) Vlastite tajne (Wasne tajemnice) Ako (Jeeli) Preueni prostori (Przemilczane strefy) Poslije pjesnikove smrti (Na mier poety) Rewicz Molitva (Modlitva) Daemones (Daemones) Poslije svega (Po) Zraci svjetlosti (Jasnoci promieniste) ORFEJIEURIDIKA

34 35 36 37 38 39 40 41 42 43 45 48 49

Orfej i Euridika (Orfeusz i Euridika), Krakw 2003, Wydawnictwo Literackie 53 Tomasz Fiakowski: Kapija u Had, intervju (Brama do Hadu), Tygodnik Powszechny, 2003 57 DRUGI PROSTOR - Durga przestrze, Krakw 2002. Drugi prostor (Druga przestrze) Kasna zrelost (Pna dojrzao) Ako nema (Jeeli nie ma) Majstor moga zanata (Mistrz mego rzemiosa) Boravak (Pobyt) Emigrirati (Emigrowa) O starim enama (O starych kobietach) Aneo uvar (Ano Str) Visoke terase (Wysokie tarasy) Neprilagoenost (Nieprzystosowanie) Kofer (Kufer) Novo stoljee (Wiek nowy) Biljenica (Notatnik) Viekatni ovjek (Czowiek wielopitrowi) Metamorfoze (Metamorfozy) 204
"]A!'(Ja)

63 64 66 67 68 69 70 71 72 73 74 77 78 81 82
75

Teoloki traktat (Traktat teologiczny) 83 1. Ovakav traktat (Takiego traktatu) 83 2. Pjesnik, kojega su krstili (Poeta, ktrego ochrzczono) 84 3. Nisam (Nie jestem) 85 4. Molim oprotaj (Przepraszam) 86 5. Optereenje (Obcienie) 87 6. Uzaludno (Na prozno) 88 7. Meni se uvijek sviao (Mnie zawsze podoba si) . 90 8. Pa naravno, sjeam se (Ale tak, pamitam) 92 9. Ne iz frivolnosti (Nie z frywolnoci) 92 10. itali smo u katekizmu (Czytalimy w katechizmie) 94 11. Prema Mickiewiczu (Wedug Mickiewicza) . . . . 96 12. Tako dakle Ewa (Tak wic Ewa) 97 13. Ne treba se uditi (Nie mona si dziwi) 99 14. Ti koji si se rodio (Co si narodzi) 100 15. Religiju crpemo (Religi bierzemy) 101 16. Pravo govorei (Tak napravde) 102 17. Zato ne priznati (Dlaczego nie przyzna) 103 18. Kad ne bih posjedovao (Gdybym nie posiada).. 104 19. E da, valja umirati (No tak, trzeba umiera) 105 20. Granica (Granica) 106 21. Da bi napokon (eby wreszcie) 107 22. Imajte razumijevanja (Miejcie zrozumienie) .... 109 23. Lijepa Gospa (Pikna Pani) 110 Leszek Koakowski: Mala glosa uz epopeju duha (Maa glosa do epopei ducha), Gazeta Wyborcza, sobota-nedzeiela 29-3o grudnia 2001 112 POSLJEDNJE PJESME - Wiersze ostatnie - Krakw (2006) Zapisi(***Zapisy mego czucia) Prisutnost (Obecno) 119 Stiem iz druge faze (***Przybywam z innej fazy) .. 120 U garnizonskome gradiu (W garnizonowym miecie) 121 205

Stidim se (Wstydz si) 122 Ne objavljivati (***Nie wyjawia) 123 Devedestogodinji pjesnik potpisuje svoje knjige (Dziewidziesicioletni poeta podpisuje swoje ksiki) 124 Bez daimoniona (Bez dajmoniona) 126 ivotan (ywotnik) 127 U gomili (W tumanie) 130 Jedna reenica {jedno zdanie) 132 Leonor Fini (Leonor Fini) 133 Nebesko (Nebiaskie) 135 Normalizacija (Normalizacja) 136 Materijalizam, dakako (***Materializam, owszem...) 138 Dobrota (Dobro) 139 Kako sam mogao (Jak mogem) 140 U slavu sveenika Baki (Na cze ksidza Baki).... 141 Ako (Jeeli) 142 Okrenuti licem prema Njemu (***Obrceni twarzami ku Niemu) 143 Sanctificetur (Sanctificetur) 144 O iskupljenju (O zbawieniu) 145

TRACI SVJETLOSTI I DRUGE PJESME -Jasnoci promieniste i inne wiersze - Zeszyy Literackie (2005, nr.5) Annalena (Annalena) (***): (Od mladosti trudio sam se...Kakva e biti poezija u budunosti.. .Ljubav, ivotna strast... Neprekidna tenja uma...) (Od modoci staraem si...), (Jaka bdzie poezja w przyszoci...), (Mio ycia, pasja ycia...), (Bezustanne denie umysu...) Psi pokraj puta (Piesek przydrony:) Da li je svjesnost dovoljna (Czy wiadomo wystarcza...) Tenja za istinom (Pragnienie prawdy...) 85 godina (85 lat...) 206 149

151 152 155 156 157

Nema toga loeg (Me ma tego zlego...) Zaljubljivanje (Zakochanie...) alba klasika (Skarga klasyka...) Marina Trumi: Ptica na drvetu svijeta, esej Umjesto zahvale - san O pjesniku - Bio-bibliografija

159 160 161 162 197 199

207