SUVREMENI OVJEK IZMEU STRAHA I NADE

Knjiga Nikolaja Berdjajeva Sudbina ovjeka u suvremenom svijetu govori o ne tako davnim vremenima i dogaajima koji su sudbinski obiljeili europsku i svjetsku sadanjost. Njezina je tematika povijesna, iako je, kad ju je Berdjajev pisao, bila vrlo aktualna. Meutim, Berdjajev ju je/na njemu svojstven nain, promatrao iz povijesne perspektive te je zbog toga s pravom isticao nutarnju povezanost ove svoje knjige sa svoja dva prethodna povijesna djela: Smisao povijesti. O filozofiji ovjekove sudbine (Berlin, 1923.; hrv. pr., Split, 2005.) i Novo srednjovjekovlje. Razmiljanje o sudbini Rusije i Europe (Berlin, 1924.; hrv. pr., Varadin, 1932.; Split, 1991.).1 Berdjajev je, naime, ovo svoje posljednje filozofskopovijesno djelo smatrao "poput drugog sveska Novog srednjovjekovlja",2 dok je u onomu to bi prema tome trebao biti prvi svezak istog djela, tj. u djeluiz 1923., gledao "kao neko programsko razjanjenje misli, razvijenih u mojem Koncu renesanse i u knjigama Smisao povijesti i Filozofija nejednakosti"? Time Berdjajev pokazuje koja je svoja filozofsko-povijesna djela smatrao najvanijima, a ujedno nam - to je jo vanije - ukazuje na njihovu nutarnju povezanost. Dakako, idealno bi bilo kada bismo sada, prema kljuu koji nam je sam autor stavio u ruke, pokuali prikazati i analizirati spomenuta Berdjajevljeva djela, odnosno njegovu filozofiju povijesti to je u njima izlae i razvija. Ovdje se u takav posao ipak ne bih uputao, ali napominjem da sam se u tome djelomino okuao u svojoj knjizi o Berdjajevu Osmi dan stvaranja. Filozofija stvaralatva Nikolaja A. Berdjajeva (Zagreb, 1999.) i posebno u svojem radu Filozofija povijesti Nikolaja A. Berdjajeva, koji je objavljen kao pogovor hrvatskom izdanju Berdjajevljeva djela Smisao povijesti. Pritom sam pokuao njegovu viziju povijesti prikazati ne samo na temelju ovdje spomenutih njegovih djela nego i nekih drugih koja su u nekom vidu relevantna za filozofskopovijesnu temu. Ovdje se elim poglavito kratko zaustaviti na njegovu djelu Sudbina ovjeka u suvremenom svijetu. Postavlja se pitanje zato je Berdjajev, nakon svojih velikih filozofsko-povijesnih djela, elio napisati jo jedno djelo iste vrste. Oito razlog nije bio samo taj da bi samodopadno pokazao kako se ostvarilo ili se ostvaruje mnogo onoga to je u svojim prethodnim djelima tvrdio i predvidio.4 Naprotiv, pra-vi je razlog bio sto je u meuvremenu "niklo i mnogo novoga, o emu treba razmisliti".5 To ne znai da se on i u ovoj svojoj knjizi ne e baviti temama koje je ve ranije obraivao. Berdjajev ne bi bio Berdjajev kada se u svakoj prilici ne bi vraao na neke njemu vane i drage teme, kao to su sud povijesti, koji je ujedno i sud kranstvu, nepomirljivost

izmeu povijesti i ljudske osobne sudbine, sukob opeg i osobnog, rat i revolucija, demokracija i liberalizam, komunizam i kapitalizam, kritika povijesnog kranstva i traenje nove duhovnosti. Sve je te teme on ve bezbroj puta na razne naine varirao u svojim djelima, a to ini i ovdje. No, on je uvijek otkrivao i nove razloge za to bavljenje njima, koje iznalazi i sada tvrdei: "Nikada se jo nije osjeao i spoznavao s takvom otrinom sukob ovjeka i povijesti, proturjeja povijesti, kao u nae doba, nikad jo ovjek nije bio tako nezatien od procesa to se dogaaju u povijesti i nikad nije bio tako ubaen u povijest, tako izbaen vani, tako objektiviran i tako socijaliziran. (...) ovjeku prijeti opasnost da nita ne e ostati od njega samog, za njegov osoban, intiman ivot, nikakve slobode njegova duhovnog ivota, njegove stvaralake misli."
6

Ono to se pritom pojavljuje kao neto stvarno novo povezano je poglavito s ratom (misli se na Prvi svjetski rat), koji je razotkrio svu lanost nae civilizacije i sve zlo nakupljeno u ljudskoj egzistenciji. A najgore je to "i poslije rata ostaje ovjek mobiliziran, on nastavlja ispunjavati vojniku obvezu," toje i nadalje "izbaen vani, u drutvo, u dravu, u nacionalnost, u klasu, u objektivirani svijet" te vie ne moe "ostati u sebi, u svojoj unutarnjoj egzistenciji, da iznutra odreuje svoj odnos prema svijetu i ljudima".7 Drugim rijeima, ovjek vie nije kadar nai nutarnje uporite, pa trai sidro spasa u kolektivu; on je izgubio svoju cjelovitost i raskidao se na komadie. Tu je i "aberacija svijesti, uslijed koje se gubi razlikovanje istine i lai",8 a volja za moi pobjeuje volju za istinom, u emu se upravo oituje sva lanost nae epohe, ali i sveopa dehumanizacija, koja ide sve do bestijalizacije ovjeka, do potpunoga gubitka moralne svijesti, do toga da ovjek ne samo prestaje biti via vrijednost, "ve uope bilo kakva vrijednost".9 Ta se dehumanizacija i bestijalizacija, prema Berdjajevu, posebno oituje kod mladei, bez obzira na to je li ta mlade komunistika, faistika, nacionalsocijalistika ili ona koja se zanosi samo portom i tehnikom; sva je svjetska mlade, naime, nastrojena ne samo antihumanistiki "ve poesto i protuljudski", tako da se on pita: "Znai li to da smo mi duni od nje tititi stari humanizam?" 10 Tako se Berdjajev pita, iako istodobno tvrdi da humanizam novije povijesti mora propasti, jer je onemoao demokratizacijom i, umjesto da titi ljudsku osobu, on je podvrgava drutvu i socijalnoj svakodnevici. Kao takav, on nije snaga koja se moe

suprotstaviti procesu dehumanizacije. Ipak, meu "nove stvari" - reeno jezikom pape Leona XIII. - spadaju poglavito pojave diktature i diktatora ("voe"), i to ne samo politike i ekonomske diktature, ve i dosad neviene diktature svjetonazora, diktature nad duhom, "utemeljene na pretpostavci da se s duhom i duhovnim ivotom moe postupati na ist nain kao i s materijom i materijalnim ivotom, da duh, misao i kulturno stvaralatvo podlijeu istoj organizaciji drave kao i politiki i ekonomski ivot".11 Pritom Berdjajev ponajprije misli na tri velika "izuma" njegova vremena: komunizam, faizam i nacionalsocijalizam, koji su roeni ratom, "pa mogu biti nazvani detonacijom rata".12 O komunizmu on je ve napisao mnoge stranice u ranijim svojim djelima, gdje ga je pokuao osvijetliti sa svih strana. To se ne moe rei i za faizam i nacionalsocijalizam, budui da su se oni na svjetskoj pozornici pojavili neto kasnije. Ne smije se takoer previdjeti da su se Berdjajevljeve reakcije na nacionalsocijalizam u ovoj knjizi pojavile neposredno nakon dolaska Hitlera na vlast, to ukazuje na pozornost kojom je on budno pratio politika i drutvena zbivanja svoga vremena, ali ime se mogu objasniti i neki njegovi pogrjeni zakljuci s obzirom na tu monstruoznu ideologiju. Iako o faizmu i pogotovo o nacionalsocijalizmu pie s male ili nikakve vremenske udaljenosti, s koje jo ne moe znati za sve tragine posljedice to e ih ove dvije ideologije, zajedno s komunistikom, doskora iza sebe ostaviti, i iako u njimavidi i neke pozitivne elemente, to je velika zabluda, Berdjajev ipak nepogrjeivo detektira njihovu pravu bit, pa se moe rei da je on i u ovom sluaju, kao i u sluaju komunizma, u kojem je takoer naao i pozitivnih elemenata, tota ispravno rekao i predvidio, to e kasnije mnogi samo drugim rijeima ponavljati. A to se tie pozitivnih elemenata u faizmu i nacionalsocijalizmu, prema Berdjajevu treba ih "vidjeti u kritici formalne politike demokracije, koja proivljava smrtonosnu krizu; u tenji za stvaranjem korporativnog, sindikalnog zastupnitva koje e izraavati ekonomske i profesionalne interese naroda; u prevladavanju borbe stranaka, ak u nunosti jake vlasti poradi socijalnog reformiranja drutva; u pozivu na izravnu realnu akciju povezanu s narodnim ivotom, za razliku od akcija koje se prelamaju kroz fiktivnu stranaku, parlamentarnu sferu."13 Drugim rijeima, Berdjajev u tim ideologijama vidi oajniki pokuaj prevladavanja jednog

oajnog drutveno-politikog stanja. Premda Berdjajev sve te tri "svjetonazorske diktature" povezuje s posljedicama rata, on ne previa ni dublje uzroke koji su ih, kao i sam rat, proizveli, a to su nijekanje naela osobe, odnosno odbacivanje kvalitetnog aristokratskog naela, i "iskrivljavanje formalne slobode, koja znai skepticizam, bezvjerje i ravnoduje prema istini", a iza svega se krije otpad ovjeka od Boga. U tome lee, prema naem autoru, stvarni uzroci svih zala suvremene povijesti. Istodobno, on upozorava i na meusobno uvjetovanje tih triju zala, pa istie da se faizam pojavljujekao reakcija na komunizam, a nacionalsocijalizam opet kao reakcija na nesreu i ponienje njemakog naroda, za to, pak, "veliku krivnju snose meunarodna politika, Versajski ugovor, kao i nacionalni egoizam koji se zaodijeva u lanu brigu za Europu i druge uzviene ideje".14 Uvjetovanje moe prijei i u udnovato spajanje, kao u sluaju nacionalsocijalizma u kojem su dva oprjena i meusobno sukobljena naela spojena i pomijeana. Panje su vrijedne fine razlike koje Berdjajev meu ovim ideologijama uoava, a o kojima, prema njemu, ovisi i teina opasnosti to svaka od njih predstavlja. U tom smislu on tvrdi: "Izmeu talijanskog faizma i njemakog nacionalsocijalizma postoji razlika u stilu i simbolici. Talijanski se faizam zasniva na simbolu i mitu o dravi kao najviem biu i vrhovnoj vrijednosti; on eli produiti rimsku tradiciju i ima klasini stil. Faktino, on je neusporedivo bolji, neusporedivo manje tiranski nego njemaki nacionalsocijalizam, iako njegovo poboanstvenjenje drave predstavlja oit povratak poganstvu. Njemaki nacionalsocijalizam utemeljen je na simbolu i mitu o rasi kao najviem biu i vrhovnoj vrijednosti; on voli govoriti o dui naroda, o zemlji, o mistikom znaenju krvi i ima romantiki stil. Drava je za njega samo orue rase i nacije. Ali to jo neusporedivo dublje nego faistika ideologija drave zadire u ovjeka, u njegovo unutarnje bie. Proizvodnja iste i jake rase pretvara se u manijakalnu patoloku ideju i daje povodaza psihoanalizu cijeloga naroda, koji se nalazi u stanju kolektivnog ludila i opsjednutosti/715 Tako Berdjajev pie 1934. godine, tvrdei takoer da je naelo rase opasnije od naela klase, odnosno da je klasni determinizam relativan u usporedbi s rasnim, ime je navukao na sebe bijes ruskih emigrantskih krugova koji su se nadali da e Hitler sruiti Staljina. Svoj stav Berdjajev je obrazloio:

"Rasna je teorija, i s kranskog i s isto ljudskoga gledita, puno gora nego klasna teorija, u njoj je dehumanizacija puno dublja. U klasnoj teoriji marksizma ovjek se, ako je pripadnik buroaske klase koja je osuena na smrt, moe ipak spasiti izmjenom svijesti, on moe prihvatiti marksistiku ideologiju, postati komunist, ak i narodni komesar. U rasnoj teoriji nema spasa. Ako si idov ili crnac, tebe nikakva izmjena svijesti, nikakva vjerovanja i uvjerenja ne mogu spasiti, ti si propao... Ne moe, naime, ovjek koji to nije postati istinski germanski 'arijac', kao to onaj koji to nije ne moe postati idov. Oni se kao takvi mogu samo roditi."16 Unato ovim razlikama meu spomenutim ideologijama, Berdjajev otkriva da je u njima svima isti proces na djelu - "proces univerzalnog obezlienja - svi trebaju misliti jednako, imati jednake sudove, svaka osobna originalnost iezava u kolektivu", s posljedicom da se dogaa "povratak u ivot stada u novim civiliziranim i tehniciziranim oblicima".17 Od tog sveopeg obezlienja nije izuzet ni intelektualni kulturni sloj, koji uope nije socijalno za-tien, ija je egzistencija liena svake materijalne podloge, pogotovo ako ne eli stvarati prema diktatu "socijalnog naloga masa" koji "odreuje to treba biti kultura, to umjetnost, to literatura, to filozofija, to znanost, ak i to treba biti religija".18 Pritisku "socijalnog naloga" podlijeu mnogi kulturni djelatnici u strahu da ne bi posve propali. Upravo u toj "plebejskoj pobuni" protiv svakog aristokratskog naela u kulturi lei, prema Berdjajevu, glavni uzrok suvremene krize kulture. Proces sveopeg obezlienja urodio je takoer dosad nevienim prodorom mobiliziranih masa na pozornicu povijesti, koje postaju "glavni imbenik suvremene povijesti".19 "Svijet se kree prema univerzalnom kolektivizmu, u kojem nestaje diferencijacija." 20 I to je jedna od "novih stvari", jer "jo nikad nije bilo tako velike uloge velikog broja, uloge kolektiva, kao u naoj epohi".21 Pritom, iako je organski ustroj masa nestao i premda su religiozna vjerovanja oslabila i nemaju vie kohezivnu ulogu koju su imala ranije, mase ipak ne nastupaju neorganizirano, nego se pojavljuju u organiziranim kolektivima, tovie, njihovo nastupanje "prati organizacija koja se uzdie kao najvia vrijednost i postaje mahnita ideja".22 Osim spomenutih, Berdjajev upozorava i na jo neke "nove stvari", koje djeluju i mijenjaju lice zemlje i ovjeka. Rije je, meu ostalim, o ekonomizmu,

o prevelikoj zaokupljenosti ovjeka ekono-mijom, o izbacivanju ovjeka iz sredita gospodarskog ivota, o stalnom strahu od ekonomskog sloma, o izopaenju hijerarhije vrijednosti, jer je upravo "ekonomizam kapitalistikog svijeta proglasio duh za epifenomen ekonomije",23 to je zatim preuzeo Marx. Berdjajev je o ekonomskom pitanju puno pisao, a to ga je i u ovom djelu ubrojio meu ono novo o emu treba razmiljati, valja zahvaliti opoj ekonomskoj krizi koja je u to vrijeme potresala svijet. Berdjajev je ve puno pisao i o moi i utjecaju tehnike, ali su ga sve vea mehanizacija i tehnizacija ljudskog ivota, sve jae podvrgavanje ovjeka stroju i njegovo pretvaranje u stroj, potaknuli da se i ovdje bavi tom pojavom. On tehnici pripisuje upravo kozmiko znaenje, jer ona gradi sasvim novu stvarnost razliitu od prirodnog svijeta, s njom ovjek upada u novu ovisnost, koja nije vie ovisnost o prirodi, i on poinje ivjeti "u novoj mentalnoj stvarnosti".24 Nadalje, kao nova stvarnost pojavljuje se "nova poganizacija kranskih drutava", koja ponitava uinke "kransko-humanistikog procesa objedinjavanja ovjeanstva".25 Berdjajev primjeuje da je Francuska ve odavno dekristijanizirana, a da se u Njemakoj proces dekristijanizacije odvija upravo na potresan nain: kri se zamjenjuje svastikom, od krana se trai da se odreknu kranske objave i evaneoskog morala, duhovno-personalistiko shvaanje ovjeka zamjenjuje se naturalistiko-zo-olokim "te se prema ureenju ljudskog ivota uspostavlja isti odnos kao i prema stoarstvu".26 Na djelu je takoer, vie nego dosad, utvara nacionalizma, pretvaranje vlastite nacije u idola, ljubav prema vlastitoj naciji koja ukljuuje mrnju prema drugim narodima, to dovodi ili do samoizoliranja i zatvorenosti prema drugim narodima i kulturama ili do bezobzirne ekspanzije na raun drugih naroda. Berdjajev takoer uoava da se u naoj epohi dogaa socijalno preoblikovanje nacionalizma jer "on prestaje biti ideologija vladajuih buroaskih klasa, a postaje svojina narodnih masa", zadobiva "narodni, demokratski karakter".27 Istodobno se nacionalizam snano povezuje s etatizmom i novim "cezarizmom", jer ostvarenje velike misije nacije ili rase zahtijeva silu i vlast, kao i nepogrjeivog vou, novog Cezara, zbog ega je suvremeni nacionalizam puno vie povezan s dravom nego s kulturom. Konano, Berdjajev upozorava na jo jednu

novu stvarnost koja aktivno ulazi u povijest, s kojom je povezana univerzalizacija ovjeanstva i koja prkosi borbenom nacionalizmu. Rije je o istonim narodima koji ele biti aktivna sila u povijesti, a ne samo njezin objekt. To ugroava dosadanje mjesto i ulogu Europe te od nje zahtijeva nov odnos prema dijelu svijeta koji je dotad bio podvrgnut kolonijalnom izrabljivanju. U svezi s tim Berdjajev primjeuje: "Bijela rasa ne e vie moi igrati ulogu oholog civilizatora u odnosu prema rasama druge boje."28Na kraju Berdjajev po tko zna koji put upozorava na pravi uzrok svih tih zabrinjavajuih pojava: "Duboko korijenje svega to se dogaa treba traiti na podruju duha, u krizi kranstva i religiozne svijesti uope, u degradaciji duhovnosti."29 A to znai da se "suvremenom kolektivnom bezumlju i opsjednutosti, suvremenom polidemonizmu i idolatriji ovjek moe suprotstaviti samo mobilizacijom sila duha".30 Prema tome, "pravo ozdravljenje moe donijeti samo nova duhovnost, koja jo nije postala odreena sila, ni sila koja odreuje".31 U tom smislu Berdjajev istie: "Stanje suvremenog svijeta trai nadasve duhovnu i moralnu revoluciju, revoluciju u ime ovjeka, u ime osobnosti, u ime svake osobnosti."32 Ujedno on bez imalo okolianja naglaava nezaobilaznu ulogu kranstva: "Izvan kranstva, tonije, izvan Krista, nema spasa za ovjeka, koji juri ususret svojoj propasti. Kranstvu, preporoenom i obnovljenom, pripada danas zadaa obrane ovjeka, ljudskog dostojanstva, ljudske slobode, ljudskog stvaralatva, ljudskih odnosa izmeu ljudi. Samo kranstvo moe izgraditi nutarnju zajednicu, budui da svi socijalni pokreti organiziraju samo vanjsko drutvo."33 Berdjajev vrlo tmurnim bojama slika stanje suvremenog svijeta i ovjeka u njemu. Prema njemu, "svijet se danas ne nalazi samo u uasnom i nepodnoljivom ekonomskom i politikom stanju negoi u nepodnoljivom duhovnom stanju. Sama egzistencija duhovnog ivota, sama mogunost njegove egzistencije, podvrgnuta je najveoj opasnosti. Mi ivimo u svijetu bezumlja, ali nitko ne primjeuje da je ovjek poludio. (...) ovjek se otvorio svim vrstama opsjednutosti, svakoj vrsti demonije, on se predao u ruke demonskih kozmikih i socijalnih sila. (...) On je izgubio duhovnu otpornost prema sugestiji i opsjednutosti."34 Zbog toga se Berdjajevu predbacivao pesimizam, to je on djelomino prihvaao tvrdei: "Sjenka se spustila na svijet. Poeo je ciklus povijesnih i kozmikih katastrofa i ruenja. No, upravo krane ta spoznaja ne bi trebala

dovoditi do oaja i ne bi ih trebala ometati u ostvarivanju pravde i sluenju istini u ivotu. Dogaa se povratak izvorima i dubini. Kranstvo nije optimizam, ali kranski pesimizam moe biti tek relativan, jer iza svih besmislica kranstvo nazire Smisao."
35

Berdjajev je napisao ovo i sva svoja djela kao angairani kranski mislilac iji se stav moe najbolje izrei uvodnim rijeima Pastoralne konstitucije Gaudium et spes Drugoga vatikanskog sabora: "Radost i nada, alost i tjeskoba ljudi naeg vremena, osobito siromanih i svih koji trpe, jesu radost i nada, alost i tjeskoba takoer Kristovih uenika, te nema niega uistinu ljudskoga a da ne bi nalo odjeka u njihovu srcu." (GS 1)