Naslov originala: Sren Kierkegaard ENTEN ELLER Forforerens Dabog Kbenhaven, 1843.

Sren Kierkegaard

DNEVNIK ZAVODNIKA Iz Dnevnika"

Prevod i pogovor Danko Grli

BEOGRADSKI IZDAVACKO-GRAFICKI ZAVOD Beograd 1975.

Dragan

Korice

Lubarda

Zar je jedino um krten? Zar su strasti bezbolne?

Iz posvema linih razloga uisto sad prenosim onaj prijepis, koji sam tada ispisao uzburkana srca i u najveoj urbi. Pa ipak, moram priznati, da jedva savlaujem strah, koji me u ovom trenu obuhvaa. Proivljavam jo jednom uase onih sati i grinju savjesti, koju ne mogu uutkati ak ni tada, kad sebi predoujem, da je ona ladica ipak bila otvorena. Nije bio zakljuao svoj pisai stol, sasvim protiv svoga obiaja. Ladica je bila izvuena. Bilo je u njoj mnotvo papira, a odozgo je leala neka knjiga u velikom etvrtformatu, koja je nosila rukom pisani naslov Comentarius perpetuus IV. Ne bih se osjeao ponukanim da otvorim tu knjigu ili bih se barem othrvao iskuenju da nije taj udnovati naslov potaknuo moju radoznalost. No ne, neu sebe u to uvjeravati. Svakako, naslov je bio udnovat, ali on je bio pobudio moju paljivost, tek kad sam letiminim pogledom razabrao, to je na papirima bilo zapisano. Bili su to prikazi erotskih situacija, biljeke o ljubavnim odnosima i nacrti za pisma, koji su na prvi pogled mogli izgledati kao skice, ali su se kasnije pokazali kao umjetnika djela rijetke profinjenosti. Danas poznajem lukavo srce toga pokvarenog ovjeka, pa kada se danas prenesem u onaj poloaj, kada odjednom sagledam sva lukavstva pretvaranja i kad
5

ponovo stanem pred onaj pisai stol tada mi se ini, da sliim nekom policijskom agentu, koji je, prodrijevi u sobu nekog krivotvoritelja, otkljuao njegovu ladicu i sada na razbacanim listovima, koji naokolo lee, nalazi pribiljeke, neki ornamenat, neki potpis ili rijei, koje su se otisnule na bugaici. Agent sve to zadovoljno promatra; on zna, da je zloinca zatekao, ali istovremeno se mora diviti lukavstvu i marljivosti onog, pred ijim se tragovima nalazi. Tada, dodue, nisam sve to shvatio, za policijskog agenta nedostajala mi je svaka izvjebanost u pronalaenju tragova, pa i svako pravo. Ono, to sam uinio, bilo je sasvim nedopustivo, i ja sam to znao i odvie dobro. No u tom trenu nisam nita mislio, kao to je to u takvim sluajevima najee. Kada se doivi neto snano potrebno je dulje vrijeme, dok se hladno rasuivanje oslobodi ukoenosti i poe prema nepoznatom tuincu, da bi ga istrailo i prozrelo. Dobro uvjebana sposobnost razmiljanja zna se brzo snai, slina nekom pisaru u uredu za putnice, vrlo je vjeta da prepoznaje najudnovatije likove, nita je ne moe iznenaditi. No premda sam razborit ovjek, tada se u prvom trenutku nisam mogao svladati. Sjeam se samo, da sam problijedio, da sam se gotovo onesvijestio te da sam stoga bio u veliku strahu. Da je odjednom uao i naao me onesvijeenog s njegovom ladicom u ruci! No upravo loa savjest ini ivot zanimljivim. Nije me ba naslov toliko zapanjio; sudei po tom naslovu knjiga nije trebala da sadri drugo doli izvode iz proitanog; to je i bilo donekle vjerojatno, jer je on bio marljiv i dobro naitan. No, ta knjiga sadravala je sasvim neto drugo, bio je to dnevnik, voen sa pomnom briljivou. A im sam samo neto iz njega proitao, postalo mi je jasno, da je naslov bio ukusno i s duhom izabran. On odgovara zaista izvanredno sadraju knjige. Pisac je sebi postavio zadatak, da ivi pjesniki. Imao je visoko razvijeni organ, da iznalazi ono zanimljivo i gdje bi to naao, znao je svoje doivljaje pjesniki oblikovati. Tako nije njegov dnevnik u doslov6

nom smislu toan, nema tu naprosto neke prie, on ne govori u indikativima, ve, tako rei, u konjuktivima. Sigurno je, da je mnogo toga napisano, poto se ve odavno odigralo, ali usprkos tome prikazivanje je vrlo ivo, i sve se odigrava upravo neposredno pred nama. No bilo bi promaeno iz toga zakljuiti, da je pisac imao literarnih namjera. Knjiga ima za nj sasvim privatno znaenje. U svakom sluaju, to nije knjievno djelo, koje bi bilo namijenjeno tisku, a i svaki pojedini njegov dio nedvojbeno pobija takvu pretpostavku. Kako tada objasniti, da taj dnevnik ipak ima strogo literarni karakter? Odgovor moe biti samo ovaj: onaj, koji ga je pisao, imao je literarni temperamenat, nije bio tako bogat ili ako hoete tako duevno siromaan, da bi mogao zbilju odvojiti od poezije. Poetsko postaje tada samo neki viak, koji biva pridodan realnosti. On ga prima u poetskim situacijama zbilje, da bi ga ponovo ispoljio u pjesnikoj refleksiji. Uitak je bio cilj itava njegova ivota pa nije teko prihvatiti, da je i u tome nalazio uitka. Bit e, da je najprije lino uivao u estetskom, a potom estetski u linosti. Tako se objanjava dvoznanost njegova literarnog stava, koja je odgovarala njegovu cjelokupnom nainu ivota. Kao to se u kazalitu iza scene nasluuje druga, zamagljena zbilja, tako postoji i u pozadini svijeta, u kojem ivimo, druga, njenija zbilja, koja nije vezana zakonima sile tee neki svijet vie realnosti, no to je na. Mnogi ljudi, koji tijelom borave u ovom svijetu, nisu u njemu zaviajni, nego u onom drugom; nikada ih zbilja sasvim ne proima, uvijek iznova izbjegnu njenu zahvatu to bi se isto tako dobro moglo nazvati nekom vrsti zdravlja kao i bolesti. Svakako, da je i on bio jedan od tih ljudi on, koga sam znao, a da ga zapravo nisam poznavao. Nije pripadao zbilji, a ipak je u njoj djelovao, uvijek ju je traio; i kad god mu se inilo, da ju je dohvatio, ve ju je nadmaio. Nije ga rukovodilo dobro, ali ja jo ni sada ne bih htio tvrditi, da je bio zao. Njegova bolest bila je neka exacerbatio cerebri, neka vrst mozgove prenapetosti. Nekom pre7

nadraenom duhu realnost ne moe ili moe samo na tren dovesti dovoljno grae. Realnost mu nije predmet suvie velikog napora, njegova bolest nije slabost, ve suviak snage. im mu zbilja nije vie davala impulse, dospio je do bezgraninosti. To je bilo, valjda, ono to se na njemu moglo initi zlim. Samo u tome, to je bio sam toga svijestan, mogu da otkrijem neto poput grijeha. Poznavao sam djevojku, o kojoj se veinom govori u dnevniku. Ime Cordelia je pravo, samo to se nije zvala Cordelia Wahl, a iz toga zakljuujem, da je uglavnom ostavio svojim licima imena, ali im je, iz razumljivih razloga, izmijenio prezimena. Ne znam, da li je zaveo i druge djevojke, ali nalazim u njegovim biljekama nagovjetaje, iz kojih se to moe zakljuiti. Za njega je karakteristino, da se nije sluio uvijek istom metodom, bio je upravo suvie duhovit za zavodnika u obinom smislu rijei. Iz njegova dnevnika takoer proizlazi, da je katkada sebi stavljao sasvim svojevoljne ciljeve, recimo da ulovi neki pogled ili pozdrav i da u takvim situacijama nikada nije prelazio taj cilj: ba postizanje njegove namjere prualo mu je najvii uitak. Njegov talenat mu je pomogao da privue neku djevojku i da je vee uza se; esto mu je to bilo dovoljno, i tada ne bi vie nita poduzimao, da uiva u posjedu, koji je postigao. Mogu sebi predstaviti kako je dovodio djevojke do te toke, kad nije vie mogao sumnjati, da mu ne bi dale sve; kad bi doao tako daleko, odjednom bi prekidao, a da se ne bi vezao, ni rekao odlunu rije. A ishod bi bio ipak isti, nesretnica, koja je postala rtvom takvog eksperimenta, mora osjeati dvostruko okrutnim, da se njena posljednja pripravnost nema na ta pozivati; njeni osjeaji zapliu se u nerazmrsivo klupko, ona se koleba izmeu predbacivanja i opratanja, a kako taj odnos nije zapravo postao zbiljom, to ona jedva moe biti sigurna, da njen doivljaj nije bio samo mata. Nikome se ne moe povjeriti, jer ne bi znala, to da mu priopi. San se jo moe ispriati, ali to to bi ona imala kazati nije san; no im hoe o tome da govori, da priopi svoj jad, rasplinjuje se sve to 8

ona sama osjea ni u ta. Nitko to ne moe shvatiti, ak ni ona, a ipak je to titi kao neka krivnja. To je jedna sasvim posebna vrst prevarenih djevojaka; nije to ona nesretnica, koja je izopena iz drutva i koja se smatra odbaenom, jer takva osjea zdrav, razumljiv bol, i kada je srce prepuno, moe, ako hoe, da se izbjesni ljubavlju ili mrnjom. No kod ove nae vrste prevarene, nije nastala nikakva vanjska vidljiva promjena. Ona ivi i dalje kao to je i dosada ivjela, potovanje prema njoj nije izgubljeno; a ipak ak ona sama ne moe to rastumaiti ni drugima objasniti ona je izmijenjena. Nije slomljena, kao to su to inae zavedene, ali se, zaplaena, povukla u sebe, nepristupana drugima, a sama sebi ipak strana. A zavodnik? Kao to njegov put ne ostavlja traga (ja bih to ovako izrazio: njegove noge opet odnose sa sobom trag, koji su bile utisnule u zemlju), tako ni njegova vjetina zavoenja ne trai vidljive rtve. On je za obinog zavodnika suvie bespredmetan. On se samo od sluaja do sluaja zaodijeva nekim, tako rei, parastatskim tijelom tada je sama ulnost. Ali ak i u prii o Cordeliji stvari stoje tako, da bi on skoro mogao rei, kako je on zaveden i katkada se moralo ak i nesretnici initi, da je tako. Svagda je njegov trag tako nejasan, da nijedan dokaz nije dovoljno valjan. Ono individualno je kod njega samo prigodno; on se pomlauje, zbacuje sa sebe individuum, kao stablo lie; lie vene. A kako stoji sa misaonim svijetom toga ovjeka? Vjerujem, da se netko, tko druge uvijek obmanjuje, mora konano sam u sebi obmanuti. to bi, naime, bilo drugo zavesti nekog u bludnju, do dovesti ga dotle, da je u zabludi s obzirom na sebe sama. Podlo je krivo uputiti putnika, koji je izgubio put, ali jo je gore nekog toliko zaslijepiti, da sam zaluta. Zalutali se putnik tjei time, to nalazi uvijek nove toke, koje podstiu njegovu nadu u to, da e napokon ipak jo razabrati, gdje se nalazi; ali tko je sam u sebi zalutao, kree se u strogo ogranienom podruju ukrug i ne nalazi nikakav izlaz, koliko god bio toga svijestan. Onaj, koji druge vodi krivim putem, mora, mislim, i sam da je izgubio 9

put. Ne mogu sebi predstaviti nita munije od intriganta, ija se savjest odjednom probudi, i ija se sva otroumnost okree protiv njega samog. ta mu vrijedi hiljadu skrovita njegova labirinta? Tu nalazi izlaz, zaplaen uri k izvoru svijetla ali to mu se priinjalo kao izlaz, samo je novi ulaz. Ne mora biti zloinac suvie esto se dogaa, da postaje rtvom svoje intrige a ipak ga pogaa stranija kazna negoli zloinca. Muke kajanja nisu nita prema svijesnom ludilu lutanja. Meutim, i ta je kazna neki estetikum. Da, kad bih upotrebio izraz probudila se njegova savjest, bila bi ta fraza moda odvie moralistika. Savjest je samo nadmona svijest, moda ga ne optuuje, jedino ga dri budnim i ne dozvoljava mu ni trena poinka u njegovoj neumornoj i besplodnoj jurnjavi. Nije ni pomjerio pameu, jer misli, koje se u svojem mnotvu suprotstavljaju njegovu razmiljanju, nisu se jo ukrutile u sterilne oblike vjenog ludila. No, i jadna Cordelia ostaje bez poinka, moda mu oprata, ali nema mira. Uznemiruju je sumnje. Zar nije ona prekinula zaruke, zar ne snosi ona krivnju za svu nevolju, zato to je njen ponos traio nemogue? Ona se kaje; ali ni u takvom kajanju nema smirenja. Njene je misli rjeavaju krivnje i prebacuju je na njega; ta on ju je lukavo pridobio za svoj plan! Zatim mrzi, njeno srce se oslobaa time, to proklinje; ali ni u tome ne moe nai mira. Iznova se bude predbacivanja. Ona, sama grenica, ija krivnja nije nita manja, mrzila ga je zato, to ju je obmanuo! Iskrsavaju uspomene, sjea se doivljenih lijepih trenutaka, egzaltira se tim predodbama. Sada vie ne vidi u njemu zlotvora ni plemenitog ovjeka, nego i ona uiva estetski. Ona ga shvaa nekom clair-voyance, koju pothranjuje njen estetski osjeaj. Moda je ovo najgore, to joj je nanio: probudio je u njoj mnogoglasnu refleksiju, tako ju je preobrazio, da vie ne slua smjerno jedan glas, ve istovremeno slua koncert protivurjenih glasova. Jednom mi je poslala pisamce, u kojem je upotrebila slijedei izraz: Bio je katkada toliko potpuno duh, da sam se, kao ena, osjeala nemonom; onda je opet 10

bio toliko ulan, toliko sav strastan, da sam pred njim drhtala. as je sa mnom ophodio kao s nekom stranom osobom, as mi se potpuno povjeravao, ali, kad bih ga zagrlila, iznenada bi se izmijenio, i ja sam drala u svojim rukama oblak. Ve prije no to sam ga upoznala, ula sam za takav nain govora, ali tek on me nauio da to shvatim. Mislim na njega, dok se sluim tim rijeima, a sve svoje misli mislim po njemu. Uvijek sam voljela glazbu; on je bio neusporediv instrumenat, neusporediv u rezonanci i irini tonaliteta; u njemu je bilo mjesta za sve osjeaje i raspoloenja; nisu mu bile nepoznate ni visine ni dubine; bio je kao vjetar, as je ruio kao orkan, as je blago pirkao. Nikad nisam govorila, a da moje rijei ne bi doprle do njega, a ipak mogu isto tako rei, da nisu nikad prodrle do njega. Nikad se nije moglo spoznati, kako su djelovale. Sluala sam tu glazbu sa neizrecivom tajanstvenom i blaenom strepnjom, koja je dolazila iz mene, a ipak nije bila moja; bila je zanosna svojim uvijek novim harmonijama. Koliko je god straan njen udes, njegov je jo grozniji. Kad god razmiljam o toj stvari, osjeam strah kojeg se ne mogu rijeiti. Ovaj svijet snova, u kojem se od asa do asa uplaeno ustukne od vlastite sjene, prijeti mom mozgu. Hou da odvratim pogled, ali ne mogu, prijetei i osvetoljubivo posie za mnom. Kako udnovato! Sve je tajnovito, a zagonetnije od svega ini mi se ovo: znam za tu tajnu, iako nemam ni pravo ni ovlatenje za to. Kako bih rado sve zaboravio! Ve sam i razmiljao, da s njim razgovaram. No to bi bilo besmisleno. On bi sve nijekao. Pokuao bi dnevnik prikazati kao literarnu igrariju ili bi zatraio, da utim. S onim, to znam o toj tajni, ne bih ga mogao prisiliti, da govori. Koliko god je dra tajne zavodljiva, osjeam ipak prokletstvo koje je titi. italac nalazi Cordelijina pisma, koja sam od nje same primio, uklopljena u dnevnik; ne mogu rei, da su sva; ako se ne varam, nagovijestila mi je jednom, da je neka zadrala. Bilo je teko ta pisma po redu uvrstiti. Bila su bez datuma, a i u dnevniku je odredi11

vanje vremena samo nepotpuno; to se zbivanje dalje odvija, tim su rjee spisi datirani, potkraj ne nalazimo uz malobrojne izuzetke vie naznake vremena. Oito raste pria u toku zbivanja do takve unutarnje zbijenosti, da (makar i bila historijski zbiljska) prelazi u ideju; a time postaje odreivanje vremena neto sporedno, ak i smetnja. Gdje sam, dakle, trebao uklopiti pisma? Sretno otkrie sauvalo me, da ne postupim potpunoma nasumce. Naao sam, naime, na raznim mjestima u dnevniku nekoliko biljeaka, u kojima sam nakon svakojakih neuspjelih pokuaja tumaenja prepoznao motive tih pisama. Sada je moj posao bio lak. Morao sam samo na onim mjestima, gdje su se nalazile te biljeke uklopiti odgovarajua pisma. Tako su pisma historijski tono smjetena to mi sigurno ne bi uspjelo, da sam postupio samovoljno. Oito slijede pisma tako brzo jedno za drugim, da su esto vie njih morali odaslati jednog istog dana. To ne bih predvidio. Ja bih moda pisma ravnomjernije rasporedio i time nedovoljno izrazio divlju energiju, kojom je drao budnom Cordelijinu strast. Dnevnik ne sadri samo prikaz njegovih odnosa prema Cordeliji; mjestimino su upletene neke nuzgredne opaske. Uvijek ih je izdvojio iz teksta oznakom N. B. Ovi opisi ne zadiru ni na kakav nain u dogaaj s Cordelijom, te njima zahvaljujem samo jedno, naime, da sada pravilno razumijem jedan izraz, koji je esto upotrebljavao: Mora se uvijek zgodno baciti neka mala udica. Da sam imao pri ruci i ranije knjige dnevnika, upoznao bih se valjda jo sa vie takvih malih nuspokuaja actiones in distans, kako ih nekom zgodom naziva u jednoj margini. No tokom radnje sve se vie bavi Cordelijom, tako da nije vie nalazio vremena, da se zabavi takvim alama. Kratko vrijeme, poto je bio napustio Cordeliju, primio je od nje nekoliko pisama, koja joj je neotvorena vratio. Cordelia mi je prepustila te listove, i iz njih uzimam ono, to slijedi. Kako ih je sama otpeatila, imao sam ih pravo prepisati. O sadraju se nije meni nikada izjasnila. 12

Evo pisma: Johannes! Ne kaem: moj Johannes! Vidim jasno, da nisi to nikada bio, i sada se gorko kajem, to je jednom ta misao za me znaila radost i sreu. Pa ipak Te nazivam mojim mojim zavodnikom, mojim neprijateljem, mojim ubicom, mojom nesreom, rakom moje sree, bezdanom moga jada. Zovem Tebe mojim, a sebe Tvojom; i kao to Ti je ta rije nekada zvuala prijatno, dok si se ponovo priklanjao meni, tako neka Ti sada bude kletva, koja e vaiti dovijeka. Ne veseli se! Nemoj misliti, da u Te progoniti s bodeom u ruci, pa da sluim Tvojoj poruzi. Bjei, kud god hoe, ipak u biti Tvoja, pa makar bjeao na kraj svijeta; ljubi stotine drugih, u samrtnom asu bit u ipak Tvoja. Vidi li, kako s Tobom govorim? Kako bih se mogla usuditi, da s Tobom tako govorim, da nisam Tvoja? Ti si me tako obmanuo, da si mi postao sve. Najvee bi mi veselje bilo, da Tebi sluim. Sada sam Tvoja, Tvoja Tvoje prokletstvo. Tvoja Cordelia Johannes, Bijae jednom neki bogati ovjek, koji je imao mnogo ovaca i goveda, a bila jednom i neka sirota mala djevojka, koja je posjedovala samo jedno jedincato janje, ali to je janje jelo iz djevojine ruke i pilo iz njezina pehara. Ti si bio taj bogati ovjek, sve, to svijet moe pruiti od bogatstva, bilo je Tvoje; a ja sam bila ta sirota, i imala sam samo svoju ljubav. Ti si je uzeo, Ti si je uivao; kada Ti se pruila mogunost naslade, rtvovao si sve, to bijae moje, no nita Tvoje. Bijae jednom neki bogati ovjek, koji je imao mnogo ovaca i goveda, i neka sirota mala djevojica, koja nije imala nita drugo no ljubav. Tvoja Cordelia Johannes, Zar nema vie nade? Tvoja se ljubav, dakle, nee vie probuditi? Jer sigurno znam, da si me ljubio, iako 13

ne mogu, dodue, rei, odakle crpim tu sigurnost. ekat u, iako e mi vrijeme biti dugo, ekat u, dok se ne zamori ljubiti neku drugu; onda e Tvoja ljubav opet oivjeti, i ja u Te voljeti kao nekada, Johannes, kao nekada! Zar je Tvoje pravo bie tvrdo i hladno, zar je Tvoja ljubav, bogatstvo Tvoga srca, bila varka? Da li si Ti opet Ti? Budi strpljiv sa mnom, oprosti, to Te jo ljubim znam da Ti moja ljubav postaje teret; ali znam, doi e vrijeme, kada e se vratiti Tvojoj Cordeliji... uje, Tvojoj Cordeliji! Tvoja Cordelia Cordelia sigurno nije bila onaj mnogoglasni organ, to ga je nalazila u Johannesu, ali ni njoj nije nedostajao dar modulacije. Ova pisma pruaju nedvojbeno jasnu sliku o njenim osjeajima, premda se ona ne umije izraavati. To vrijedi naroito za drugo pismo, u kojem samo dozvoljava naslutiti to hoe. No moda ba u tome lei neto posebno dirljivo.

4. travnja Oprez, lijepa neznanko! Oprez! Sii s koije nije sitnica, ponekad zna to biti korak, koji ima odreene posljedice. Mogao bih vam, milostiva gospoice, dati da proitate jednu Tieckovu novelu i vi biste u njoj nali opisano, kako se jedna dama, sjaui s konja, tako grdno bila zaplela, da se kasnije itav ivot nije mogla vie osloboditi te veze. Povrh svega, jo je stepenite najee tako nezgodno smjeteno, da makar upotrebili svu svoju graciju konano ipak morate riskirati oajniki skok u naruje koijaa ili sluge. Da, ti koijai i sluge! Ba bih se volio natjecati za sluinsko mjesto u kui, u kojoj ima mladih djevojaka; kako lako saznaje takav sluga male tajne jedne male gospoice. Ipak ne, ne skaite za boju volju, ne skaite! Mrano je, ne elim vas dovesti u nepriliku. Evo svjetiljke, stat u kraj nje, onda me neete moi vidjeti, u neprilici je ovjek samo kad ga se promatra, a to zna samo tada, kad sam vidi. Nemojte, dakle, skakati! Zamislite, da neki sluga nema dobro uporite? uvajte vau lijepu svilenu kabanicu, vae ipkaste nabore! Kako se vaa draesna, krhka noga moe usuditi, da tako hrabro skoi u veliki svijet? Duboko, duboko je, dok se stane na vrsto tlo! Neugodno, zar ne? Sad treba brzo i drugom nogom kroiti! Tko bi mogao biti tako okrutan, da vas ostavi dalje u ovakvu poloaju! To bi bila okrutna nezahvalnost, za koju bi bio sposoban samo netko, ije oko nije osjetljivo za otkrivanje ljepote. Plaite li se moda, da bi vas mogao vidjeti netko nepozvani? Moda sluga, ili moda ak ja? 15

No prekasno, ve sam vidio majunu nogu, a ja sam dovoljno upuen u stvar, da stvorim iz toga odreene zakljuke. Dakle, hrabro ah, kako vas strah ini lijepom! Ne, strah svakako po sebi nije lijep, dopadljiva je samo sranost, koja ga svladava. Tako, sada mala noga poiva vrsto. Znam, da djevojke s malim nogama mogu bolje stati no one s monstrum udovima! Ne, zaista, to ne bih oekivao tko tako graciozno umije izai iz kola ne bi smio haljinom zapeti! Odista, koijai su opasni za mlade djevojke. Ima takvih, koje na koncu uope nee izlaziti iz koije. Zadovoljstvo konano postaje navika. Upropaste se ipke i vrpce i onda je sve propalo . . . nitko ih nije vidio. Odjednom iskrsava tamna spodoba, okovratnik od kaputa podignut sve do oiju vi ne vidite odakle dolazi, svijetlo vas zaslijepljuje; ona prolazi kraj vas ba u asu, kad elite ui u kuu. I tada, u odlunom trenutku, iznenadni pogled dodiruje lijepi plijen. Vi crvenite, vae grudi su odvie napete, da bi mogle udahnuti. Pogaa me va pogled pun srdbe, ponosa i prezira. U vaem se oku sja suza ili moda neka nijema molba oboje jednako lijepo. Svakako, osjetljiv sam za jedno kao i za drugo, za svako na svoj nain. Koji je broj kue? Ah, to je kitniarska radnja . . . no, ljepotice moja neznana, to e vas oneraspoloiti, ali moram vas slijediti. Ve je sve zaboravila; u tom srenom dobu se tako lako zaboravlja; kad se kupuje ne misli se ni na to drugo, obraduje vas svaka sitnica, koja se uzima u ruke. Stojim postrance, na drugom kraju tezge, nije me jo ugledala. Nasuprot na zidu visi ogledalo, ona na njega ne pazi, ali ogledalo pazi na nju, to je dovoljno. Kako vjerno odraava njenu sliku? Kao neki rob, koji ponizno pokazuje svoje ropstvo. Ona za njega neto predstavlja, makar on za nju ne znai nita! 0, nesretno ogledalo! Sliku njenu moe obuhvatiti, ali nju ne. A i tu sliku ne moe kao tajnu zakljuati u sebi, mora je pokazivati drugima! Utjei se, ima dosta ljudi, koji ti slie, koje raduje samo ona svojina, koju mogu pokazivati, koji zahvataju samo povrinu, a ne dubinu. Kada se dubina otvara, tada oni 16

sve gube. Tko zna da uiva, taj mora radi uitka uvijek imati pri ruci slike uspomena. Katkada je ljepota preblizu, da bi mogla biti obuhvaena naprosto pogledom. Tko ne bi raspolagao uspomenama, morao bi se od nje odmaknuti, da bi je svu mogao sagledati. Tvoje unutarnje oko mora biti izotreno, da bi sve vidjelo, misli li uivati u svojoj djevojci, dok je grli. Ah, kako je lijepa! Tvoja srea je, jadno ogledalo, da nisi sposobno za ljubomoru. Njena glavica je savreni oval njeno elo se valjda ini tako visokim zato, to se malo naginje naprijed; isto je to i ponosno elo, neunakaeno naporom razmiljanja. Tamna kosa skromno je ovita oko ela. Ovo lice sa svojom blagom zaokruenou je kao zreli plod. Koa prozirna i njena kao barun, to osjeam. Njene oi, ne, njene oi nisam jo vidio, njene crne trepavice kao od svile, toliko su dugake, da se savijaju u malene kuke opasne za onog, koji sretne taj pogled. Lice madone u svojoj istoi i nevinosti.. . kao kakva madona sputa glavu. No ona ne spada meu one koji protrnu promatrajui neki predmet. Igra lica je puna promjena mnogostrukost, arolikost svijeta ga drai! Sada skida rukavicu i pokazuje nam, meni i ogledalu, bijelu i pravilnu ruku . . . takve sam ruke vidio kod antiknih kipova; ni narukvice, ni prstena, ak ni neki uski zlatni prsten na prstenjaku tako je dobro. A sada podie pogled; sva je promijenjena, pokazuje drugo lice, a ipak isto. elo je manje visoko, oval lica nije vie tako savren, ali tim je ivahniji izraz. Govori s prodavaem ustra je, rado pria. Izabrala je dvije, tri stvarice, uzima jo neto u ruke i promatra to; pita za cijenu, odlae, pokriva to rukavicom; oigledno neka mala tajna, neko iznenaenje moda za dragoga? Ne, ta ona nije zaruena. Ali ah, koliko ih ima koje nisu zaruene, a ipak imaju ljubavnika, a koliko je onih koje su zaruene, a ipak ga nemaju! Da je pustim? Ostavim na miru? Sada eli platiti, ali zaboravila je novac, oito daje sada svoju adresu; ne, neu prislukivati, neu sebi oteti uitak, da to otkrijem; sigurno u je jo jednom sresti; sigurno je neu zaboraviti, a moda e me i ona zadrati u sjeanju. Moj pogled sa strane se ne zabo2 Dnevnik zavodnika

17

ravlja tako lako. Njeno e vrijeme doi, kada je iznenada negdje sretnem, gdje joj se nisam nadao. Ako me ne prepozna, to u znati po njenom pogledu, i nai u priliku, da je jo jednom zagledam sa strane. Ne moram biti prorok, pa da znam unaprijed, da e se odmah sjetiti sadanje situacije. Samo nikakvo nestrpljenje sada, ne suvie urno! Sve uivati polagano! Ona je divna nee mi izbjei! 5. travnja Dobro je ovako . . . sama, i uvee na Ostergade! Ah, da, sada vidim slugu, koji vas prati; kako sam i smio pomisliti, da mlada djevojka kao vi izlazi uvee sama? Uostalom, za takve stvari imam dobro oko. Ali zato tako urno? Ah... malo straha, malo lupanja srca? Nije to nestrpljenje, da bi se stiglo kui, ve onaj udnovati, slatki nemir, koji kao jeza bridi po cijelom tijelu . . . zato brzi ritam noica . . . ali sigurno je divno ii ovako sasvim sam sa slugom, koji je tri koraka iza nas! Stari smo esnaest godina, u najmanju ruku smo itali romane, uli smo iz razgovora brata s njegovim prijateljima neku rije o Ostergade, bili smo, naravno, sasvim sluajno doli u sobu i sada, dabome, gledamo, da se taj sluaj ponovi, jer hoemo da saznamo vie. No to je uzalud. Pa ipak, odrasla djevojka morala bi znati, kako to ide u velikom svijetu. Zar se ne moe izlaziti u pratnji sluge? Da, ali otac i majka se ljute na to; a koji bi se razlog dao navesti? Dakako, idemo u drutvo, to je tako jedna prilika... ali za to je prerano. uo sam, kako je gospodin August spomenuo devet ili deset sati. No ako se ide iz drutva kui, onda je prekasno, i onda bi tu bili kavaliri, od kojih se ovjek mora dati otpratiti. Utorkom uvee je na kazalini dan. No onda se mora ii koijom, stisnut izmeu gospoe Thompson i njene sestrine; kad bi bila sama, mogla bi, dakako, spustiti prozor i malo viriti napolje! Moglo bi se dogoditi neto, na to ovjek ne bi bio spreman. Juer je rekla majka: Nee zavriti svoj runi rad za tatin roendan; moe ii do tetke Jette i ostati na aju; tamo e nesmetano raditi, i Jens moe doi po tebe. Svakako, to nije nikakva velika prilika, jer 18

kod tetke Jette je dosadno da umre. No u svakom sluaju, moe se u devet sati poi kui sam sa slugom. On mora ekati do etvrt prije deset i onda... moe biti, da sretnem svoga gospodina brata ili njegova prijatelja ne, bolje ne; moglo bi im pasti na pamet, da me prate kui, ne, tako se nismo pogodili, danas treba biti slobodan; samo bih htjela da ih vidim, prepoznam, a da sama ne budem prepoznata . . . Dakle, gospoice mala, to oekujete vidjeti? A to mislite, to vidim ja? Vidim malu kapu, koju nosite. Sasvim dobro vam pristaje i taman je pravi pokriva za glavu, ako se ovjeku uri. Ni eir nije, a zapravo ni kapa, prije neto kao kapica. No poslije podne . . . kad ste poslije podne izali, zasigurno niste valjda to nosili? Da li vam ju je sluga donio, ili je to iz zalihe tetke Jette? Odgovara vam inkognito? No, sasvim se velo ne smije spustiti, ako se eli promatrati. Ali, ta to i nije velo, samo neka iroka svilena ipka? U mraku to ne mogu razabrati. Kako jest da jest, gornja polovina lica ostaje sakrita. Ipak podbradak vidim, zaista zgodan podbradak, neto moda preuzak, usta su malo otvorena, to je od brza hoda. Zubi bijeli kao snijeg, tako mora biti. Lijepi su zubi to se trai Garde du corps, koja stoji spremna iza zavodljivo zaobljenih usnica. Obrazi, crveni od svjeine. Kad bismo glavu htjeli nagnuti ustranu, otkrilo bi to velo jo neki dio. uvajte se, dijete moje, ovakav pogled je gori nego prav to je kao kod maevanja (a koje je oruje tako otro i blistavo i stoga tako varljivo kao ovo?) tu se markira velika kvarta, a igra sekonda, to bre to bolje. Sad markiramo, sad polazimo u napad. Izmeu toga lei jedna sekunda neizrecive finese. Protivnik jo vjeruje u udarac, koji smo samo markirali i pogoen je . . . dodue na drugom mjestu, no to je oekivao. Bez bojazni idete svojim putem. Pazite se, dijete, sad vam netko sijee put, spustite velo, zatitite se od profanog pogleda! Ne bih htio da vas zbuni odvratnost ili bojazan od koje se moda dugo ne biste mogli osloboditi. Ali, jao, ona nita ne sluti.
19

Sada je sluga na redu. Eto ga, gdje lei. Smijena situacija zar ne? ta bi trebala uraditi? Vratiti se i pomoi mu, da se digne? Produiti sa ublaenim slugom? Neugodno. Produiti sama? To ne bi bilo pristojno. Budite na oprezu, zvijer vreba . . . kako, vi mi ne odgovarate, samo zurite u mene? Zar moda izgledam sumnjivo? Ne, ne ostavljam na vas nikakav dojam, na meni se vidi da sam najbezazleniji ovjek na svijetu. Nema nita u mome nainu izraavanja to bi vas moglo izbaciti iz koncepta, nita to bi vas moglo podsjetiti na nedavnu situaciju, ni po emu se ne bi moglo suditi, da vam se elim pribliiti. Ah, valjda ste jo malo uplaeni, neprijatan lik od maloprije vas je zaplaio. Sad ve izgledate ljubaznije. Oito postajete sigurniji, jer ja se skroman kakav ve jesam jedva usuujem podignuti pogled. To vas zabavlja, moda vas podilazi elja, da me malko zadirkujete. Svakako biste me sada jednostavno uzeli pod ruku, kada... dakle, stanujete u Stormgade. Ali vi pozdravljate hladno i na brzu ruku. Da li je to hvala za to, to sam vas rijeio jedne mune situacije? Ali ve ste poalili vau hladnou, vraate se, zahvaljujete mi i pruate mi ruku no zato ste problijedjeli? Moj je glas nepromijenjen, moje dranje isto. Moj stisak ruke? No to znai stisak ruke? Mnogo, vrlo mnogo, mala gospoice; jo etrnaest dana i znat ete to; zasada pokuajte malo da razmislite o toj maloj protivurjenosti... kako to, da sasvim bezazlen ovjek, koji mladoj djevojci viteki nua svoju uslugu zatim, nimalo bezazleno, stie djevojci ruku? 7. travnja Dakle, ovog ponedjeljka u Galeriji, u jedan sat. Izvrsno; priredit u sebi malo zadovoljstvo, da doem etvrt sata ranije. U subotu sam htio posjetiti svog prijatelja Adolfa Brunna. Poao sam stoga u ulicu Vester, ujem da bi morao tamo stanovati. No nisam ga mogao pronai, ak ni na treem katu, do kojeg sam se daui i stenjui uspeo. Ve sam htio opet sii niza stepenice, kad zaujem melodiozan enski glas, koji je poluglasno re20

kao: Dakle, ovog ponedjeljka u Galeriji u jedan sat; tada nema ostalih, a kod kue ne smijem s tobom razgovarati. Ovaj poziv bio je upuen nekom mladom ovjeku, koji je nestao prije no to sam ga mogao raspoznati ili ak dostii. Zato nema osvjetljenja u kunim veama! Moda bih ipak mogao vidjeti, da li e vrijediti biti toan. Dakako, da je stubite bilo jasno osvijetljeno, ne bi mi se ni pruila prilika da prislukujem ovaj mali razgovor. Sve, to jest, razumno je. Ja sam optimist i elim to i ostati. Dakle, koja? Kojeg li obilja djevojaka, kae Donna Anna. Sada je etvrt do jedan. elim vam, lijepa neznanko, da va prijatelj u svim iznenadnim promjenama ivota bude tako toan kao ja. Ili moda elite, da nikada ne doe etvrt sata prije vremena? Sasvim kako izvoljevate, stojim vam rado na usluzi, ovako ili onako. Izai iz oblaka, koji te skriva, divna arobnice, vjetice ili vilo! Otkrij se! Premda te jo ne vidim, svakako si ve blizu, kako bi se inae mogao nadati, da e mi se otkriti? Ili je moda ovdje jo neka, koja ima isti cilj? Mogue ..., ta tko bi znao ljudske putove, pa makar vodili samo na neku izlobu? Ne stie li to neka mlada djevojka? Kako hita, bra od loe savjesti, koja proganja grenika. ak zaboravlja da pokae ulaznicu, vratar je zaustavlja. Za boju volju, zato tako urno? Mora da je to ona. Ali emu takva urba? ak jo ni jedan sat nije odbio. Uzmite u obzir, da urite dragome ususret. Zar je tako svejedno, kako se pri takvom poduhvatu izgleda? Neduna mladosti... sasvim luda, kada hita na rendez-vous. Ja sam, naravno, prijatno sjeo i posmatram zadovoljno ovaj oaravajui ugoaj uljene slike. Vraja djevojka! Kako samo juri kroz dvorane. Prikrijte malo vau radoznalost, milostiva gospoice. Sjetite se to veli Holberg o djevici Lisbeth: Ne pristoji se mladim djevojkama, da ure na sastanak. Da21

kako, ovdje se radi samo o sasvim bezazlenom sastanku . . . Rendez-vous je, za one, koji se vole, svakako neto izvanredno zanimljivo. Sjeam se, kao da je bilo jue, kako sam hitao prvi puta prema dogovorenom mjestu, kako mi je srce jae kucalo i unaprijed uivalo u jo nepoznatoj radosti, kako sam prvi puta dao dogovoreni znak . . . prozor se otvorio, nevidljiva ruka otkljuala je vrtna vrataca i prvi puta u svijetloj ljetnoj noi skrila se pod mojom kabanicom neka djevojka. Takav jedan rendez-vous je lijep, ako ga se umije kako treba aranirati. Ve sam esto prislukivao poneki sastanak i esto sam imao dojam neeg dosadnog, iako je djevojka bila zanosna, a on lijep, i premda se oboma inilo, da sve tee u najboljem redu. Takav se novajlija u ljubavi, naravno, ponaa, kao da je od prevelike ljubavi dobio delirium tremens, uini grdnu zbrku i potom ide ponosno kui, vrsto uvjeren, da je sve bilo basnoslovno. No to zna seljak, to je okolada? Onaj pak, koji je rutiniran, vie ne uiva u slatkom nestrpljenju enje; stoga zna sauvati uzdranost i tako umije stvar zaista lijepo udesiti. Takav uiva u nestrpljenju drage, raspiruje vatru njenog uzbuenja, da bi njena ljepota dola do punog sjaja . . . No, doavola, gdje se zadrava taj klipan? Skoro e biti dva sata. Kakvi su to ljudi, ovi zaljubljeni! Ostavio momak djevojku da eka na njega! Ipak sam ja pouzdaniji ovjek. Nagovorit u je, ako jo pet puta kraj mene proe. Oprostite, milostiva gospoice, vi tu valjda traite svoju porodicu, ve ste nekoliko puta kraj mene probrzali, i primijetio sam, da uvijek idete samo do prve dvorane. Moda vam nije poznato, da dalje iza nas ima jo jedna dvorana; moda ete tamo nai vae. Prekrasno, kako se umije lakim naklonom zahvaliti. Pa izvrsno je, to taj momak ne dolazi. Ta gdje se moe bolje boriti nego u nemirnoj vodi? Upravo kad je mlada djevojka uzbuena, moe se ovjek odvaiti na stvari, koje u normalnom sluaju ne bi uspjele. Uostalom, moj naklon bio je krajnje distinguiran i vrlo suzdrljiv. Sada opet sjedim na svojoj stolici, utonuo u 22

promatranje slike, a ipak je ne putam iz vida. Bilo bi presmjelo, da sam odmah poao za njom; bila bi to nasrtljivost, koja bi pobudila njenu sumnju. Sada naravno sebe uvjerava, da sam je nagovorio samo iz suosjeanja i tako imam kod nje ve jednu prednost. U zadnjoj dvorani nema, naravno, ni ive due. Prijat e joj, da u samoi malo odahne. Zaista, ona ostaje unutra. Jo asak, pa u sasvim en passant poi k njoj; imam pravo da se kod nje obavijestim i ona je duna da me pozdravi. Jadna djevojka, kako alosno gleda! ak vjerujem, da smo plakali; bez sumnje suza blista u oku. Neuveno, takvu djevojku uvrijediti do suza! No samo mirno, bit e osveena; ja u te osvetiti. Dobit e on ve svoje. Kako je krasna! Sada, kad se bura slegla, smirila se sjetna i melankolina. Zaista, draesno stvorenje. Zar ne izgleda tako, kao da je svome dragome rekla zauvijek zbogom? Tako valja, dijete! Prilika je povoljna. Moram se drati, kao da jo uvijek mislim, da trai svoje roake; ali u svoj glas moram unositi i topline, da bi svaka rije izrazila njena osjeanja! Tako e mi sigurno uspjeti da se ugnijezdim u njenim mislima . . . Prokletstvo, zar to ne dolazi taj klipan treim korakom? Dabogme, eto stie momak upravo sada, kada je situacija sazrela. No neto se jo da spasti. Moram pokuati neto uiniti s njenim odnosom, moram se tiho uvui u situaciju. Ako me bude vidjela, morat e se nasmijeiti, budui sam vjerovao, da trai rodbinu, dok je zapravo imala sasvim drugu namjeru. Taj smijeak uinit e me poznatim sauesnikom njene tajne, a to je ve neto. Najljepa hvala, dijete moje! Tvoj smijeak vrijedi mi vie, no to misli; to je poetak, a poetak je uvijek najtei. Mi smo sada poznanici, upoznali smo se u jednoj pikantnoj situaciji... to je dovoljno. Dakle, dovienja. 9. travnja Da li sam oslijepio? Da li je unutarnje oko izgubilo svoju snagu? Vidio sam je, a ipak je nisam vidio; njena slika je postala nejasna, uzalud se muim, da je doa23

rani u svojoj dui. Pronaao bih je izmeu stotina, kad bih je sreo. No ovako mi je iezla, i moja enja je ne moe vie dostii. Poao sam u etnju; gotovo sam besciljno straario gore-dolje, naoko zabavljen samo sobom, ali zapravo sam motrio na sve, to se oko mene dogaalo: odjednom ju je moj vrebajui pogled ulovio. Kao opinjen prionuo mi je pogled uz nju, vie se nije pokoravao volji svoga gospodara. Ovo promatranje bilo je kao gr. Nisam mogao spustiti pogled, nisam mogao gledati u sebe; videi suvie, nisam vidio nita. U sjeanju mi je ostala samo zelena kabanica, koju je nosila. Htio sam se dokopati Junone, a maio sam se oblaka. Ila je s nekom starijom enom, valjda svojom majkom; mogao bih tu damu opisati do najmanjeg detalja, premda sam je jedva pogledao. Tako je to. Nju, koja je na mene ostavila najjai dojam, zaboravljam, ona druga, koja mi je ravnoduna, ostaje mi u sjeanju. 11. travnja Jo uvijek mi je dua obuzeta tom protivurjenou. Vidio sam je, a ipak je nisam vidio. Lagani trag, koji je ostao u mom sjeanju, nije mi dovoljan, da bih se njime okrijepio. U meni sve prieljkuje nestrpljivo, strastveno njenu sliku, kao da je u pitanju neto neizmjerljivo, ali ona nee da se pojavi. Htio sam sebi iupati oko, da ga kaznim radi njegove zaboravljivosti. Kada se zamorim od nestrpljivosti, i kada se ponovo u meni sve smiri, onda mi slutnja i sjeanje zajednikim snagama doaravaju njenu sliku; ali ona nee da poprimi lik, ne ocrtava se u vrstim obrisima preda mnom; nalik je finoj ipkastoj pauini, koja postaje vidljiva samo na tamnoj pozadini. udne li sluajnosti! Mogao bih u tome nai za mene radosni dokaz moje mladosti. A povrh toga, traim svoj plijen meu djevojkama, ne meu mladim, enama; zar ne dokazuje i to, da sam jo mlad? ena je manje prirodna, koketnija; odnos sa enom nije lijep, nego pikantan, a pikanterija je uvijek zadnja dra. Nikad ne bih mislio, da e mi prvenci zaljubljenosti to24

liko goditi! Zaista, ja sam zaljubljen i osjeam se kao pliva, koji, zaronivi, izgubi naas svijest. Utoliko bolje! Mogu stoga sebi vie obeati. 14. travnja Ne prepoznajem vie samoga sebe. Osjetila su mi strau uzburkana kao nemirno more. Kad bi me netko sad mogao vidjeti, inio bih mu se siunim malim amcem, koji se rui niz gigantski val, da idueg trena nestane u dubinama. No on ne vidi krmilara, koji stoji vrsto i mirno na svojem mjestu. Buite divlje sile strasti, pjenite se pod nebo, valovi divlji! Ipak me neete prodrijeti, sauvat u hladan razum. Nigdje ne mogu nai uporite, kao vodena sam ptica, nigdje ne nalazim, na uzburkanoj puini, mjesto, na kojem bih se mogao spustiti. Pa ipak je divljanje sila moj element, poput vodomara sam koji svija svoje gnijezdo na moru. Puran je bijesan, kad ugleda neto crveno. Meni se to isto dogaa sa zelenim, pogotovu ako je to zeleno kabanica. Katkad me moje oi obmanjuju, doaravajui mi onu, koju oekujem, a tada na koncu nalazim, da je to bolniar iz bolnice Frederike. 20. travnja Treba se znati obuzdati, nema pravog uivanja bez obuzdavanja. Nema nade, da uskoro saznam neto poblie o djevojci, koja ispunjava sve moje misli i osjeaje dodue negativne, jer je osjeam samo preko lienosti. No, neu nita poduzeti; jer i takvo stanje uzbuenosti ima svoje drai. Oduvijek sam nalazio uivanje u tome, da u noi punoj mjeseine leim u amcu na nekom naem lijepom jezeru. Smotam jedro, izvuem kormilo i ispruim se, da bih mogao gledati u nebo. Dok nemirni valovi ljuljaju amac, dok oblaci, koji ustro prolaze, zastiru i opet otkrivaju mjesec, mene zahvata divan osjeaj mira, neto uspavljujue; ljuljanje amca je kao neka jednolina uspavanka. Brza izmjena svijet25

la i tame, oblaci, koji prolijeu, oamuuju me i dozvoljavaju mi, da budan sanjam. I sada se tako pruam, uvlaim jedro i izvlaim kormilo, neka me valovi enje nose. U meni postaje sve tie i tie, zrai svijetli mir. Nada mnom nebo nade i ona, as uronjena u svijetlo, as u tamu, neodreena i nedokuiva zablijetenu oku. Kakav uitak prepustiti se, da te nosi voda u svom kretanju! Kakav su uitak uzbuenja u meni samom! Non multa sed multum! 21.travnja Dani bjee, a ja ostajem na istoj toki, vie nego ikad vesele me mlade djevojke, ali me prola volja da u njima uivam. Svuda traim samo nju. Stoga sam esto nepravedan i nestrpljiv u svojoj udnji. Sada dolazi krasno doba, kada se na ulicama i trgovima stiu one male mjenice, koje se u drutvenom ivotu zimi skupo naplauju. Mlade djevojke zaborave mnogo, ali ima situacija, koje im se usjeku u pamet. Svakako, da u salonima ima dosta dodira sa enama, ali je bez stila tu zapoinjati avanturu. U salonu se ine mlade djevojke tako rei oklopljene, situacija je skuena i otrcana, osjeaji su uspavani. No na ulici, koja je kao otvoreno more, djeluje sve snanije i tajanstvenije. Stotinu u kruna dati za smijeak na ulici, ali ni deset za stisak ruke u plesnoj dvorani. Tek kada je pustolovina u toku, traimo izabranicu u drutvu. Imamo ve mali sporazum, koji djeluje primamljivo, to je najdjelotvorniji stimulans, koji znam. Ona se ne usuuje, da ga u razgovoru dotakne, ali ona na njega misli. ak ni ne zna, da li sam ga zaboravio ili ne, te time stiem prikladnu priliku, da zaponem zgodnu igru murke. Eto, zimus neu imati dobru etvu, jer se suvie bavim tom mladom djevojkom. No neka godina bude mrava samo u jednom odreenom smislu. 5. svibnja Prokleti sluaju! Nikada te nisam kleo kad bi me iznenadio prepadom, ali sada te proklinjem, jer si izostao. 26

Da li je to tvoja najnovija zagonetka, neshvatljivi misterij, ti, neplodna mati svemira, da svoju igru s nama tjera katkada kao gvozdeni zakon, a zatim opet kao slobodnu samovolju? Prokleti sluaju, ti si mi jedini pouzdanik, jedini, koji si vrijedan mojeg prijateljstva i mojeg neprijateljstva; vjeno ostaje sebi slian raznovrsnou stvari, vjeno si zagonetan. Tebi je posveen sav ar moga srca, u tvojoj se slici zrcalim zato mi se, dakle, ne pojavljuje? Ne moljakam, ne klanjam se skrueno pred tobom, da bi mi se ukazao; to bi bilo idolopoklonstvo i to se tebi ne bi moglo sviati. No ja te izazivam na borbu. Zato mi ne prui priliku? Da li je stao svjetski sat, ili je netko odgonetnuo tvoju tajnu? Ili si se strmoglavio u more vjenosti? Grozne li pomisli! Svijet bi morao obamrijeti u svome nitavilu. Prokleti sluaju! Oekujem te! Neu da te pobijedim principima i karakterom (ili kako bi to inae nazvali tupoglavci), elim da budem tvoj pjesnik. Premda nisam pjesnik drugima, ipak sam pjesnik sebi, troim sam svoju poeziju, od toga ivim. Doi, da te mogu opjevati! Nisam li tebe dostojan? Ne pleem li pred tobom kao neka bajadera pred svojim bogom? Lako odjevena, gipka i nenaoruana, bez svake obrane? Nita ne posjedujem, nita ne elim, nita ne volim, dakle nemam ni to da izgubim: nisam li, dakle, tebe dostojan? A i ti mora da si se odavno umorio otimajui ljudima ono, to ljube, umorio da slua njihovo maloduno stenjanje i prosjaenje: okuaj se, dakle, sa mnom, spreman sam. Daruj mi je! Pokai mi mogunost, kako god se inila nemoguom. Prui mi je u sjenovitom carstvu podzemlja, ja u je izvesti napolje. Dopusti, da me mrzi, da me prezire, da je ravnoduna prema meni ili neka ljubi nekog drugog svega se toga ne plaim. No pokreni neto, oslobodi me ove mrtve obamrlosti. Podlo je, da me eli umoriti glau, jer ipak sebi utvara da si jai od mene! 27

6. svibnja Dolo je proljee; pupoljci se rascvjetavaju, i djevojke skidaju kapute, i moj zeleni kaput je valjda ve stavljen u ormar. To se dogaa, kada se poznanstva zapodjenu na ulici, umjesto u drutvu, gdje se odmah saznaje, kako se dama preziva, da li ima zamjerke njenoj porodici, gdje stanuje i da li je zaruena. Od koje li to mora biti vanosti za nekog prosca, koji zdravo rasuuje, a koji e se, dakako, ipak zaljubiti u ve zaruenu djevojku! Takvi bi odavna oajavali, da su na mojem mjestu; ljube neku djevojku, a moraju otkriti da je zaruena kakav udes! Mene to ne bi mnogo zabrinulo! Zaruke su samo komina zapreka, a ja ne izbjegavam ni komine ni tragine zapreke, plaim se jedino dosade. Premda sam pokuao sve mogue, nisam saznao ni najmanju sitnicu. Moda uope ne ivi u naem gradu, moda stanuje na selu, moda, moda ah, mogao bih pobjesniti radi svih tih moda i to vie bjesnim, to mi vie takvih moda pada na pamet. Pripremio sam novac za putovanje; kad bih samo znao, kamo bi taj put trebao voditi, uzalud je traim u kazalitu, na koncertu, na plesovima i na etalitu. Pa ipak se potom radujem, jer jedva vrijedi osvojiti mladu djevojku, koja misli samo na zabavljanje. U najmanju ruku nedostaje takvim djevojkama izvornost, a to je za mene i prije i poslije: conditio sine qua non. Lake je nai dragocjenost meu cigankama, nego u plesnoj dvorani, u salonu gdje se izlau pogledima mlade djevojke, sasvim nevino, dakako; sauvaj boe, da bih o tome drugaije mislio. 12. svibnja Ah, dijete moje, zato ne ostaje mirno stajati ispod vratnica? Tako bi se mogao sablazniti zbog toga, to je neka mlada djevojka pred pljuskom pobjegla u kunu veu? I ja tako inim, kada nemam kiobrana, a katkada, kao na primjer sada, i kada ga imam sa sobom. Mogao bih ti navesti bezbroj asnih ena, koje to ine bez ikakve primisli. Jednostavno se stane okrenut leima prema ulici; prolaznici ne mogu ak ni razabrati, da li tu stoji ili kani ui u kuu. Mnogo je neo28

preznije sakriti se u nekim poluotvorenim vratima; tko se skriva, moe biti iznenaen, i u tome vreba opasnost. No moramo skromno ostati mirni, ako smo se jednom sakrili i predati se zatiti dobrog duha. No valja se uvati izvirivanja, kako bi se vidjelo, da li je moda kia popustila. Ukoliko se hoe pogledati, da li je nevrijeme prolo, valja odlunim korakom istupiti i ozbiljno promatrati nebo. No ako se ograniavamo na to, da radoznalo, zbunjeno i plaljivo proturimo glavu, da bi je opet brzo povukli, onda moe biti svakom djetetu jasno o emu se radi: to je igra murke. A kako da ja koji sudjelujem u svakoj igri, onda ne bih uestvovao? Ne, ne smije moda pomisliti, da o tebi, imam ravo miljenje; zaista je to bila najnevinija stvar na svijetu onako izvirkivati. No kao za naknadu traim, da ni ti o meni ne misli loe; mnogo polaem na svoj dobar glas i ime. A ti si bila ta, koja je zapoela. Ne priaj nikom o toj stvari, to ti je valjan savjet; krivnja je na tvojoj strani. to sam mogao drugo uiniti, nego da ti ponudim svoj kiobran? Svaki bi kavalir isto uinio. Gdje se samo sakrila? Ah, sakrila se iza portirovih vrata, draesne li male djevojice! Moete li mi moda rei, gdje je mlada dama koja je iz vratiju maloprije izvirivala, vjerojatno zato, to joj je potreban kiobran? Tu je ona, koju obojica traimo, ja i moj kiobran. Smijete se . . . dozvolite, da sutra poaljem svojeg slugu po nj; ili elite koiju? Nemate to da zahvaljujete, inim samo svoju dunost. Odavno nisam vidio tako svjeeg djeteta; ima ljupkosti, ednosti u njenom biu, a ipak je drska i radoznala. Zbogom, dijete moje; da ne postoji zeleni kaput na svijetu, moda bih te elio upoznati. Sada ide niz Kobmagergade. Kako joj je lagan i zanosan hod! Kako gordo zabacuje glavu! Pri tom nema ni traga izvjetaenosti! Zaista, taj zeleni kaput namee mi veliko samoodricanje! 29

15. svibnja Hvala ti, sluaju! Bila je ponosna, tajanstvena i zamiljena kao jela, kao misao, koja se iz unutranjosti zemlje penje prema nebu, neobjanjiva, zagonetna nedjeljivo Neto. Bukva je zasjenjena svojom kronjom, lie brblja i doaptava, to je vidjelo i ulo. No jela nema kronje, ne pozna nikakvih pria, koje bi mogla ispripovjediti, sama sebi je zagonetna. Takva je bila ona. Uzdrljiva prema samoj sebi, stremei uvis, a istodobno zakovana za tlo. Tiha sjeta se rasprostrla nad njom, neka duboka enja bez cilja. Nalikovala je zagonetki, koja nosi svoje rjeenje u sebi; ima li na svijetu to ljepe nego rije, koja daje rjeenje zagonetke? Kako je to tona izreka: Rijeiti neku zagonetku. U tome lei dvostruk smisao, koji podaruje svim kombinacijama tajnu profinjenosti. Najvee blago due je zagonetka, koja se, tako rei, rjeava odjednom; a takva je zagonetka i mlada djevojka. Hvala ti, sluaju! Da sam je ponovo sreo jo zimus, bila bi se njena ljepota skrivala u njezinu zelenom kaputu, kojim bi se mrazno ogrnula. No koje li sree naao sam je ponovo u proljee, u svijetlu poslijepodnevnog sunca. Svakako, zima ima takoer svojih prednosti. U jasno osvijetljenoj plesnoj dvorani pokazuju se mlade djevojke u velikoj toaleti. No samo se rijetko pojedina istie iz openitosti, jer je sve tako udeeno, da bi svaka dola do svojeg prava (ta se namjera opaa), a osim toga podsjea sve tako neprijatno na prolaznost i tatinu, da nas obuhvaa izvjesno nestrpljenje, koje uitku oduzima ar novog. Pa ipak se ne bih sasvim odrekao plesne dvorane. Kako ne bih imao zadovoljstva pri sjaju, raskoi, preobilju mladosti i ljepote, pri tisustrukom odblijesku snage? No tamo ne traim uitak, samo se naslaujem u mogunostima. Ne privlai me tamo pojedinana ljepota, ve totalitet, ono ensko u svojim mnogostrukim likovima i u svojoj bitnoj jedinstvenosti. Bilo je to na ulici izmeu Sjevernih i Istonih vrata oko est i po sati uvee. U to vrijeme je dnevna svjet30

lost ve bez snage, ali je nebo, koje se blijetei rasprostire nad zemljom, tako rei jo sauvalo uspomenu na nj. More je bilo tiho i glatko. Prijazne kuice na brani Bleg, ogledavale su se u vodi, koja je tamo daleko bila tamna kao metal. Blaga svjetlost poivala je nad puteljkom i kuama. Nebo je bilo jasno i isto, i samo bi rijetko preao koji laki oblak preko njega te bi zamraio naas vedro lice mora. Nijedan list se nije micao. Bila je ona! Moje me oko nije varalo. Odavno sam se pripremio na ovaj trenutak; a ipak nisam mogao da savladam neki bojaljiv nemir, neto se u mojem srcu uzdizalo i padalo kao evina pjesma, koja leti iznad polja. Bila je sama. Zaboravio sam, kako je bila odjevena, ali sam ovaj put njenu sliku urezao u pamenje. Ila je sama, nezauzeta sama sobom, no preputena svojim mislima. Nije ona mislila, neto je u njoj mislilo. Moda su te misli ocrtavale sliku enje, koju je slijedila kao u nekoj tamnoj slutnji. Bila je u svom najljepem cvatu. Djevojice se ne razvijaju kao djeaci. Djeaci poinju odmah rasti i zatim se dugo vremena dalje razvijaju. Za djevojke bih rekao, da sve to vrijeme koriste, da bi se rodile. Moda je udaja trenutak njihova roenja, tonije reeno, u tom trenutku se prestaju raati. Kao to Minerva izlazi savrena iz Jupiterova ela, i kao to se Venera u zreloj ljepoti pojavljuje iz mora takva je i djevojka, ija enstvenost nije razorena onim neim, to nazivamo razvojem: zavrena je onog trenutka, kada se raa. Ona se ne budi postepeno, ve odjednom ali zato sanja tim dulje, ukoliko ljudi nisu nerazumni, da je prerano probude. U tom dugom razdoblju sanjarenja lei izvor beskrajnog bogatstva. Tako isto ni ona nije bila zabavljena sobom, ve neim u sebi, i njeno zanimanje bilo je potpuno spokojstvo, odmaranje u samoj sebi. U tome je dra mladih djevojaka, i tko to moe shvatiti, obogatit e se. Djevojke posjeduju to blago, a da o njemu i ne znaju. Dok su one nesvijesno bogate, same su to blago. Spokojstvo i lagani daak sjete leali su nad njom. Djelovala je tako lagano, da mi je odmah palo na pamet, kako bi bila 31

sitnica podignuti je. Laka, kao psiha, koju nosi genije, tavie, laka od psihe, jer se sama nosila. Neka se teolozi prepiru o uzaau majke boje, to se mene tie ne nalazim u tome nita neshvaljivo, jer ona ionako nije vie pripadala ovom svijetu. Lakoa neke djevojke, koja prkosi svakoj sili tee, za mene je prije misterij. Kako se ona sama nije ogledavala, smatrala je, da je nitko ne promatra. Drao sam se na izvjesnom razmaku od nje i upijao sam njenu sliku. Ila je lagano, nikakva urba nije uznemirivala spokojstvo i mir, koji su poivali oko nje. Na obali je neki mladi pecao; zastala je i pogledala dolje na vodu i na pluto od udice. Bilo joj je potrebno osvjeenje, iako je polako koraala. Stoga je zabacila tanki al, kojim je bila ogrnula ramena; laki povjetarac dolazio je s puine i umiljavao se oko snjeno bijelih, toplih i punih grudiju. inilo se, kao da se djeaku, koji je pecao, nije dopadalo to je dobio gledaoca; mrzovoljno se obazreo prema njoj. Taj pokret bio je toliko smijean, da se morala smijati srdani smijeh djeteta! Vjerujem, da bi se rado malo poupala s tim djeakom, da su bili sami. Oi su joj bile velike i sjajne. Iz njih je sjala nedokuiva dubina, kojoj nema pristupa; dok se nasmijala djeaku, bio joj je pogled ist i nevin, a ipak pun nestaluka. Nos lijepo graen, u profilu se inilo, da je malo povuen prema elu, stoga je izgledao krai i imao je nijansu nestanosti. Produila je svojim putem: slijedim je. Srea je htjela, da je bilo i drugih etaa, koji su upotrebljavali taj put. Tako sam mogao, da s ovim ili onim izmijenim po nekoliko rijei, pa sam joj na taj nain omoguavao malu prednost samo zato, da bih je opet brzo sustigao; time sam izbjegao, da je slijedim ukorak. Pribliavala se Istonim vratima. Kako bih je rado posmotrio izbliza, a da sam ne budem primijeen. Sprijeda kod Torburga postoji kua, pomou koje mogu pokuati izvriti svoju namjeru. Poznajem stanare, bit e dovoljno, da tamo svratim. Brzim je koracima prestiem i pravim se, kao da se uope ne obazirem na nju. Tako postiem znatnu prednost, ulazim u kuu, pozdravljam svoje prijatelje, to je mogue bre, zatim jurnem k prozoru, koji gleda 32

na nogostup. Vidim je, kako dolazi, i posmatram je, dok produavam razgovor s drutvom, to se okupilo oko aja u dnevnoj sobi. Hod joj je bio ponosan i otmjen, ali ne izvjetaen; ni po emu se ne moe zamijetiti utjecaj uitelja plesa; njoj nije bilo potrebno da pazi na svoje dranje. Bila je ve prola. No morao sam je jo jednom vidjeti. S mojeg prozora pruao mi se vidik na pristanite i na kratki dio puta, koji nedaleko odavde vodi k moru. Odmah mi je palo na pamet, da bi mogla stanovati ovdje na ladanju, barem preko ljeta. Nisam smio gubiti vremena, ukoliko sam o tome htio saznati neto poblie. Svakog asa mogla je da se vrati, a tada bi zasigurno bila nestala, prije no to bih je opet mogao dostii. U najveoj se urbi laam tapa i eira i elim se izgubiti. No u toj brzini gurnem neku damu, koja upravo posluuje naokolo aj. Ona vrisne, dok ja, jo uvijek naoruan eirom i tapom, mislim samo na to, kako da se to prije izgubim. Da bih obrazloio svoj bijeg, pokuavam smjeli obrat, pa patetino deklamiram: Kao Kain u bjeati s mjesta, na kojem je bio . . . proliven aj. No, ini se, da se sve urotilo protiv mene. Domainu kue pada na um da prihvati moju alu i da je produi na isti nain; zaklinje se najsveanije, da ne smijem otii, dok kao za pokoru damama ne podgrijem novi aj i sam ne popijem jednu alicu. Jednim pogledom uviam svoj poloaj: zbog pretjerane pristojnosti upotrebit e, ako bude potrebno, i silu, da bi me zadrao. Morao sam ostati. Ona je nestala. 16. Kako je lijepo biti zaljubljen, a kako tek zanimljivo, kad se to jo i zna. Svakako to je razlika. Bjesnim, kad pomislim, kako mi je uspjela umai; a ipak se tome radujem. Pred mojom duom nejasno lebdi njena slika, neko polutano bie iz zbilje i ide3 Dnevnik zavodnika

33

je . . . u tome ima udnovate drai. No sada vie nisam nestrpljiv. Do daljnjega mi je dovoljno, da prebiva ovdje u ovom gradu. Sada, kada to znam, mogu eljeti, da sredim u sebi njenu sliku. Polako i dugo hou sve da uivam. Kako da ne budem spokojan? Zar nisam ljubimac bogova, koji su mi pruili rijetku sreu, da se jo jednom zaljubim? Nikakva umjetnost, ni studij ne moe nam pribaviti taj dar, to je dar neba. No radoznao sam, kako dugo mogu podnositi tu ljubav, predao sam joj se vie no svojoj prvoj ljubavi. Prilika je rijetka, gdje se prua valja je prihvatiti. To je da oajava: djevojku zavesti to nije nita, no treba nai djevojku, koju vrijedi zavesti! Ljubav je bogata misterijama, i jedna od njih je prva ljubav, premda jedna od niih. Mnogi ele odmah sve, zarue se ili uine kakvu drugu ludost i a da nisu nita ni vidjeli sve je svreno: ne znaju, ni to su dobili, a jo manje, to su izgubili. Dva puta mi se pokazala i oba puta opet iezla; to dokazuje, da e se ponovo vratiti. Kada je Josip tumaio faraonu njegov san rekao je: To to je faraon isti san dva puta usnio, dokazuje, da e to Bog svakako, i to vrlo brzo, i ispuniti. Kako bi bilo zanimljivo baciti jedan pogled u tajanstvenu radionicu sila, koje oblikuju na ivot. Eto je gdje ivi u svome miru, ni ne slutei da postojim, a jo manje, da s najveom sigurnou predviam njenu budunost... moja dua trai svim silama ostvarenje; sve jaa i jaa je moja tenja. Ako neka djevojka ve na prvi pogled ne ostavlja na nas nikakav duboki dojam, koji budi ideje, onda ni ne vrijedi potruditi se oko nje. Ako je prvi dojam snaan, onda podlijee i najprovjerenije srce. Tko nije siguran u svoju ruku, oko i pobjedu, taj neka odmah prijee u napad. Upravo u tom prvom trenu prenapinjanja svojih snaga, u toj udesnoj suradnji simpatije i egoizma raspolagat e nevjerojatnim snagama. Dakako, bit e prevaren za uitak. Nee moi uivati u situaciji, u kojoj sam propada. Ne znam, u emu uivaju drugi ljudi u ljubavi. Posjedovanje samo o sebi ne znai mnogo, a sredstva,

pomou kojih ljubavnici svladavaju djevojke, prilino su alosna. Oslanjaju se ak na novac, mo, utjecaj drugih ljudi. No kako moe neka ljubav pruati uivanje, ako ne sadri u sebi apsolutno podavanje partnera? Samo po njemu postaje ljubavnica lijepa, ljubav zanimljiva. No treba imati duha, da bi se dolo do tog cilja; a postupci uobiajenih ljubavnika tome ne slie. 19. Cordelia, ime joj je Cordelia! Lijepo ime a i to je vano; kako bi mi bilo mrsko, kad bih njenosti morao vezati uz neko runo ime! Ve sam je izdaleka prepoznao; ila je s dvije druge djevojke nogostupom po lijevoj strani ulice. Po nekom oklijevanju u njenom hodu mogao sam naslutiti, da e se skoro rastati. Postavio sam se, dakle, na ugao ulice i prouavao plakate, a da djevojke nisam putao iz vida. One druge dvije su se opratale. Vjerojatno su Cordeliju pratile komadi puta, jer su se udaljavale u suprotnom pravcu, dok je Cordelia produavala prema meni. No jedva je nainila nekoliko koraka, kad se jedna od nepoznatih djevojaka vratila u punom trku i glasno, tako da sam to i ja mogao uti, viknula: Cordelia! Cordelia! I trea je prila ponovo i sve su tri skupile glave i aputale; ali koliko god sam nastojao, nisam mogao uloviti nita od tajni, koje su izmjenjivale. Zatim su se nasmijale, te su se potom sve tri urno vraale istim putem, kojim su dole. Slijedio sam ih. Kod obale ule su u neku kuu. Dugo sam ekao u nadi, da e Cordelia sama izai. No nije se pojavljivala. Kakvo divno ime Cordelia! Najmlaa kerka kralja Leara zvala se tako, ona izabrana djevojka, koja svoje srce nije nosila na usnama. Njena bi usta zanijemila, kada bi srce bilo puno. Siguran sam, da je u tome nalik mojoj Cordeliji. Dakako, i ona je nosila srce na usnama zar one nisu stvorene i za poljubac, a ne samo za govor? Ah, kako su te usne nabrekle zdravom snagom! Jo nikada nisam vidio ljepih . . .
3*

34

35

Uistinu, ja sam zaljubljen, znai li to, da u se tom stvari baviti tajnovito, ta na koncu mora koditi samo meni? No svaka ljubav mora biti tajnovita, ak i nevjerna, ukoliko je nosi estetski osjeaj. Nikad nisam osjeao potrebu za nekim, kome bih se povjerio i u ijoj zavisti bih vidio potvrdu svoje sree, kao to to inae ine drugi. Gotovo uivam, to ne znam, gdje stanuje, ve samo kuu, koju esto posjeuje. Osim toga, to je mnogo povoljnije za moje planove. U najmanju ruku mogu je nesmetano promatrati, mogu ak i pokuati da budem uveden u onu kuu i na taj nain lako prodrijeti sve do njene porodice. A ako to ne uspije eh bien, neka je! Ako neto inim, inim to con amore; ja je i ljubim con amore!... 20. Danas sam se raspitao o onoj kui, u koju sam vidio, da je tada ula. Tu stanuje neka udovica, koja je blagoslovljena sa tri kerke. Od tih keri mogu saznati sve, to hou, barem toliko, koliko su upuene. Dodue, slaba strana tih obavjetenja sastoji se u tome, to su uvijek trojezine, jer sve tri govore istovremeno. Zove se Cordelia Wahl i ki je nekog kapetana. Otac i majka umrli su pred nekoliko godina. On mora da je bio tvrd i strog ovjek. Sada ivi kod neke tetke, sestre njezina oca, koja se uvrgla na svog brata, no koja inae mora da je neka ena dobre naravi. Sve bi to bilo vrlo dragocjeno, kad bih mogao saznati neto o njenoj kui. No ba o tome moje tri referentice ne znaju nita, jer Cordelia, dodue, dolazi katkada k njima, ali one ne posjeuju nju. Dvije od njih pohaaju istu kolu kao i Cordelia. Ona esto navraa u rano poslijepodne, ponekad ak ve i prijepodne; ali nikada uvee. Udovica sa te tri keri ivi vrlo povueno. Time se ponovo zatvara put, za koji sam ve smatrao, da je otvoren. Cordelia je ve doivjela nevolju, ona pozna ivot i s bolne strane. Tko bi mislio da je to mogue? Uslijed svega toga seu njene alosne uspomene sve do rane mladosti, moda ivi pod sumornim nebom, a da toga 36

zapravo nije ni svijesna, to je dobro, vrlo dobro! Njena se enstvenost nije jo izrodila zbog obrazovanja. injenica je to koja e vrlo olakati njen budui odgoj, ako se bude valjano sprovodio. Bolni doivljaji ine ovjeka tvrdim ili ga slome; ali ja sam siguran, da Cordelia nije jo slomljena. 21. Stanuje kod gradskog bedema. Nepovoljan teren. Nema vis-a-vis, gdje bi se moglo zauzeti poloaj. Miran kraj dakle neprikladan za neupadljivo promatranje. ovjek moe birati: ili da ide uz obalu, ali tamo suvie upada u oi, ili da koraa uzdu kua, ali tako se opet nita ne vidi. Ona stanuje u nekoj kui na uglu. Kua stoji osamljena, pa se dakle mogu s ulice pregledati i oni prozori, koji gledaju u dvorite. Tamo je vjerojatno njena spavaa soba. 22. Danas sam je sreo tri puta kod gospoe Jansen. Predstavili su me, ali mi nije poklanjala nikakvu naroitu panju. Bio sam u razgovoru suzdrljiv, da bih to nesmetanije mogao promatrati. Ostala je samo asak, jer je bila dola samo po obje prijateljice da bi pole u kolu. Ostali smo sami u sobi, dok su se dvije gospoice Jansen oblaile. Rekao sam nekoliko ravnodunih rijei i pri tom sam se drao, to god je bilo mogue hladnije, a primio sam neoekivano uljudni odgovor. Pole su. Mogao sam se ponuditi za pratioca, ali time bih djelovao kavalirski, a ja ne vjerujem, da je to nain, kojim bi im se ovjek mogao svidjeti. Odmah iza toga poao sam i ja. Odabrao sam zaobilazni put i pohitao sam njihovoj koli. Upravo kad su zakretale u Kongensgade, proao sam tik kraj njih, a da ih nisam ni pozdravio ni pogledao. inilo se, da su zbog toga jako iznenaene. 23. Moram biti uveden u njenu porodicu. To je idua stanica. No, to nee biti lako. Jo nikada nisam vidio ljude, koji bi ivjeli tako povueno. 37

Zapravo, to i nije nikakva porodica: samo ona i njena tetka. Ne postoji ni brat, ni bratii, nikakve, makar i udaljene, rodbine s kojom bi se ovjek mogao sprijateljiti. Zaista premalo toaka za napad. Tako trim naokolo po svijetu i gajim najtoplije osjeanje za nekog njenog roaka ili poznanika, koji bi mogao iznenada iskrsnuti; morao bih samo svojim prijateljstvom nasrnuti na njega. Ovako izolirano ivjeti je, uostalom, grijeka; sirota djevojka nema mogunosti da upozna svijet. Posljedice koje iz toga slijede, ne mogu se sagledati. Odvie stroga usamljenost se uvijek osveuje. Moe se primijetiti, da prilike u nekoj drueljubivoj kui stvaraju lopove. No kakve lopove? Diletante struke . . . A napokon, jedva da se moe ita ukrasti kod onih mladih dama, koje ive u drutvu. Jo nemaju ni esnaest godina, a ve posjeduju u srcu itavu listu tko bi poelio da figurira u njoj? Ne bih ni ja volio da ureem svoje ime u neku klupu ili stablo u narodnom parku. 27. Nema sumnje, ona ivi potpuno usamljeno. Takva samostanska povuenost ne ini dobro ni mukarcima, ni mladiima. Na razvoj poiva na naoj refleksivnoj moi, koja napreduje jedino, ukoliko se okuavamo na drugim ljudima. Za mlade djevojke je opasno da su zanimljive, jer zanimljivo se temelji uvijek na tome, da je ovjek u svojim refleksijama upuen na samog sebe. Na primjer u umjetnosti uvijek je zanimljivo upravo to, kad umjetnik sebe sama stavlja u sredite. Mlade djevojke, koje imaju cilj da djeluju zanimljivo, da bi se time dopadale, najee su samodopadne u tome lei estetski prigovor protiv svake vrste koketerije. Ipak, ima i posredne koketerije, koja je posljedica same prirode: ta djeluje uvijek lijepo na primjer neka izvjesna enska srameljivost. Zanimljiva djevojka nalazit e mukarce, kojima e se svidjeti i ba tim svojim odnosom prema mukarcu postat e jo zanimljivijom; ali to vie nije prava ena, kao to nisu ni pravi mukarci oni, kojima se to dopada. 38

Vano je, da ena u svojoj mladosti ivi samotno. Ona mora sama sebi biti dovoljna, premda ta samodovoljnost poiva na iluziji; priroda ovim mirazom samoe oprema enu kao kakvu princezu. I upravo taj mirni rast u nekoj iluziji osamljuje. Razmiljao sam o tome, zato je ba za mlade djevojke suvie esto druenje s drugaricama tetno. Moda to dolazi otuda, to takvo openje nije ni meso ni riba: ometaju se iluzije, a da se ne razreuju. ena je odreena da bude pratilac mukarcu. Ako se suvie bavi drugim enama, onda moraju uestati refleksije o odnosu prema mukarcu, i na taj nain moda nastaju dame, ali nikada pratilice. Meni je ideal ona djevojka, koja je sama u svijetu i nema prijateljica. Svakako, postoje tri gracije, ali jo nitko nije te tri ene zamiljao kako meusobno brbljaju; dra se ovog enskog svetog trojstva sastoji u njihovoj utnji. Dugo sam o toj stvari premiljao i ja bih smatrao najboljim, da se djevojke zatvore u krletke, kada se onda ne bi trebalo plaiti tetnog djelovanja krutog nasilja. Prema tome je najbolje dati djevojkama slobodu, ali im ne dati priliku, da se njome slue. Tako ostaju lijepe, i ne prijeti im opasnost, da postanu zanimljive. Odgojena je strogo, ast njenim roditeljima ak i u grobu. ivi vrlo povueno; njena tetka zasluuje, da je ovjek zagrli. Nije upoznala radosti ovoga svijeta, dakle slobodna je od luckaste blaziranosti svjetskih ljudi. Ponosna je i prezrivo odbija ono, to se inae mladim djevojkama dopada; to je dobro. Kad bi to i bila mala la, imao bih od toga koristi. Ona ne tei ni za kienjem ni za raskoi, moda ak malo naginje polemici, ali to je samo korisno za dijete, koje je kao ona naklonjeno sanjarenju. Ona ivi u svijetu fantazije. Kada bi pala pod lo utjecaj, postala bi vrlo neenstvena, ba zato to je toliko enstvena. 30. Svuda se presijecaju nai putovi. Danas sam je, na primjer, tri puta sreo. Poznajem sve njene putove, znam kada se je i gdje moe susresti. 39

No ja svoje znanje ne zlorabim, da bih joj se naturio, naprotiv, rasipam ga uzaman. Satima ekam na jedan susret, a onda ga spiskam poput malenkosti. Ja je, tako rei, ne sreem, ja se samo dodirujem njena puta. U vrijeme kada obiava doi k Jansenovima, udesim tako, da je sretnem pri dolasku ili pri odlasku, najbolje u vei ili na stubitu; onda proem kraj nje ne obazirui se na nju. Tako je pomalo sapleem u gusto spletenu mreu. Izbjegavam, da je pozdravim, ako je sretnem na ulici, nikada joj se ne pribliavam, ve je promatram iz daljine. No svakako zapaa nae este susrete, ona postaje u sebi svijesna, da je neki novi planet prodro u njen sunani sistem, koji na udan nain nema utjecaja na njeno kretanje, a ipak na njega utjee. No ona ne nasluuje zakon po kojem taj novi planet oko nje krui. Moda gleda udesno i ulijevo, da bi otkrila, na koga se odnose ti krugovi, ona isto tako malo zna kao i njen antipod, da se oni odnose na nju. Oito ima ona o meni isto miljenje kao i veina mojih znanaca, koji me smatraju prezaposlenim zato, to mnogo hodam uokolo. Drim se pri tome kao Figaro: jedna, dvije, tri, etiri spletke istovremeno, to mi se dopada. Moram dobro poznavati nju i njen nain promatranja stvari, prije no to napadnem. Veina se baca na mladu djevojku, kao na au sekta, koja se iskapi u jednom asu pjenuave radosti; svakako da je to ispravno, a ima dosta djevojaka, kod kojih se ne moe postii nita slasnije; ali u ovom sluaju nadam se boljoj nagradi. Ako je neki individuum preslab, da bi bio jasan i transparentan, onda kod takvog individuuma treba uivati u toj nejasnoi. No ona je dovoljno snana za to. Ljubavni odnos dobiva za onoliko vie na privlanosti, koliko je podavanje potpunije. Trenutno je uivanje, ako ne u doslovnom, a ono u duhovnom smislu, silovanje, a zabluda je utvarati sebi da silovanje moe pruiti pravo zadovoljstvo. Ukraden poljubac nema stila. Tek kad smo neku djevojku doveli dotle, da pri slobodnoj volji nema drugog cilja, no da se preda, tek kada e joj predavanje znaiti toliku sreu, da bi mo40

ljakala, kako bi se smjela predati i ako je pri toj elji slobodna, tek tada uivamo. No dotle emo stii samo, ako uspijemo stei duhovni utjecaj. Cordelia to je zaista odabrano ime. Sad sjedim kod kue i vjebam ga kao papiga: Cordelia, Cordelia, Cordelia. Gotovo bih se morao smijati, kada se zamiljam s kakvom izvjebanou u izrei to ime u odsutnom trenutku. Da, sve se mora studirati i sistematski prouavati. I odvie dobro shvaam, da je pjesnike uvijek privlaio trenutak, kada se dva ljubavnika sa ti predaju jedan drugome i spoje u mi. Onaj trenutak, u kojem potonu u moru ljubavi, iz kojeg, kao iz nekog krtenja, opet izranjaju kao novi ljudi; ponovo se prepoznaju kao stari prijatelji, iako je to prijateljstvo tek koji trenutak staro. To je najljepi as za mladu djevojku. No valja istovremeno stajati iznad stvari, biti i krten i onaj koji krsti, da bi se taj trenutak mogao iskusiti do kraja. Malo ironije pomae, da bi se u potpunosti uivalo u slasti toga prizora duevnog razodijevanja. Valja biti esteta, da se ne bi nagrdila svetost trenutka, no ironik mora biti spreman. 2. lipnja Ve odavna znam: ona je ponosna. Kada je sretnem u drutvu sa tri Jansenove, krta je rijeima, oito joj dosauje njihovo brbljanje. Na to ukazuje laki smijeak, koji se ocrtava na njenim usnama. Ovaj smijeak mora kao odluujui faktor biti uvrten u moju kalkulaciju. No ipak je kadikad divlja i pustopana kao kakav djeak, zbog ega se onda Jansenovi udom ude. Vrlo shvatljivo, ako se pomisli, kakvo je bilo njeno djetinjstvo. Osim jednog brata, starijeg godinu dana od nje, nije imala ni brae ni sestara. Poznavala je samo oca i majku, sudjelovala u njihovu ozbiljnom ivotu i tako je izgubila zadovoljstvo, da uiva u djevojakim brbljarijama; otac i majka nisu ivjeli u sasvim sretnom braku pa je ono, to inae mladim djevojkama lebdi pred oima kao krajnji cilj, izgubilo za nju pri41

vlanost. Nije nemogue, da se katkada pita, emu su mlade djevojke na svijetu, i tada moda poeli da bude mukarac. Ona ima mate i due i strasti, ali ona o svemu tome nita ne zna. Tu spoznaju zahvaljujem sluaju. Kod Jansenovih sam saznao, da ne muzicira, jer se tome protivi njena stara tetka. To mi se ne svia; jer muzika je dobar nain za sporazumijevanje, uz pretpostavku, da je ovjek tako razuman, da ne izigrava nekog poznavaoca muzike. Kada sam danas doao Jansenovima, uao sam, a da nisam pokucao to je mala neodgojenost, koja mi je uinila ve mnogu dobru uslugu. Ako se dospije u nepriliku, moe se na koncu kuckati i po otvorenim vratima. Bila je sama u sobi, sjedila je pred klavirom i svirala je na nain, kao kad ovjek koristi trenutak samoe, da bi inio neto nedoputeno. Svirala je neku vedsku narodnu pjesmu. Sviranje joj nije bilo bez grijeke, ljutila se zbog toga, ali se brzo utjeila. Tiho sam vrata opet zatvorio i izvana prislukivao prijelaze njenog raspoloenja. Ponekad bi njeno sviranje izraavalo neku strast, koja bi me tjerala da mislim na djevicu Mattelil, kojoj bi iz grudiju iknulo mlijeko, kad bi svirala na zlatnoj harfi. Ova strast ima u sebi neto ditirampsko, a ipak se moglo osjetiti, da je u dnu njena srca melankolija. Mogao sam upasti i koristiti trenutak, ali to bi bilo nespretno. Ne samo da uspomene uvruju nae osjeaje, nego ih i obogauju; svaki osjeaj ima dvostruku vrijednost, kad je fiksiran u uspomeni. ak je i uvenuli cvijet uspomene ljepi nego svjei cvijet uitka. Ona, dakle, ipak svira. Ili je to moda jedina melodija, koju umije? A moda joj je privrena iz nekog posebnog razloga. To ne mogu znati, ali itav sluaj je za mene vrlo znaajan. Kada budem jednom s njom prisno razgovarao, moi u navesti razgovor na to i pustiti je, da ue u klopku. 3. lipnja Jo uvijek nisam naisto sa svojom taktikom; stoga ne poduzimam ni najmanji manevar, nego prolazim tiho i to neprimjetnije pored nje; tako ine vojnici 42

kada lee u zasjedi; bacaju se na tlo i prislone uho na zemlju, da bi uli i najmanji um. Za nju i ne postojim; ne moda zato, to me previa, ne, mi imamo negativan, tj. imamo nikakav odnos. U romanu se obiava pisati: Vidjeti je i ljubiti je, bilo je jedno. Da, kad ne bi bilo u ljubavi dijalektike! to znaju romani o ljubavi! Prikazati stvar tako lakom nije nita drugo do prijevara. Kad porazmislim o svemu, to danas o njoj znam, i potom se sjetim prvog dojma, koji sam o njoj bio stekao, tada nalazim, da je taj prvi dojam samo neznatno modificiran. ak su i te male izmjene kako u njenu, tako i u moju korist. Nisam bio raunao, da je toliko samotna. Neka ljupkost, koja bi izdrala ak i najstrou kritiku, zapela mi je onda za oko. No ljupkost je prolazna stvar, ona nestaje kao jueranje pred dananjim. Stignemo li jednom dotle, da nas ivot sili na razmiljanje o ivotu, onda je gotovo sa ljupkou. Cordelia je upuena u ivotnu borbu, a da o tome nije razmiljala: to je dragocjeno otkrie. Kad bih samo znao, kako djeluju njeni osjeaji. Zaljubljena svakako jo nije bila, za to jami lak i nesmetan polet njene due; jo manje mogu vjerovati, da je jedna od onih teoretski iskusnih djevojaka, koje su ve od rana navikle na pomisao, da idu ruku pod ruku sa ljubljenim mukarcem. Njena se dua hrani ambrozijom ideala; pa ni vizije zbilje ne gone je iz njenog carstva sanja. No vjerujem, da sam otkrio, kako joj pred oima ne lebdi slika neke junakinje iz ljubavnog romana, ve prije lik Jeanne d'Arc. Sada se radi samo o tome, da li je toliko enstvena, da je njena enstvenost reflektirajua, ili se treba ograniiti na to da se jednostavno prihvati kao lijepa i ljupka; da li se smije jae napeti luk. Nai istu enstvenost nije ba mala stvar, no da bi sve to postalo zanimljivo, morao bi se smjeti staviti na kocku ak i changement. Najpametnije bi bilo pribaviti joj nekog kavalira, koji bi u svim oblicima uznastojao oko nje. Praznovjerje je, da to djevojkama moe tetiti. Daka43

ko, da je bolje kod tih njenih biljica, ija se snaga utroi na jedan jedini cvat, da su svjee i da jo nikada nisu ule za ljubav. Ali Cordelia nije jedna od tih, ona moe kod takvog ljubakanja samo dobiti, i ja u joj, ako jo nema nekog kavalira, sa zadovoljstvom jednoga priskrbiti. Dakako, da to ne smije biti nekakav gizdelin, inae je sav trud besmislen, to mora biti neki upotrebljiv mlad ovjek, najbolje je da bude dopadljiv jedino malo presitnog formata za njenu strast. On nee uza se vezati njenu panju, i njegova ljubav e joj se priiniti bljutavom. Konano e, kad bude usporeivala zbilju s onim, za ta se smatra pozvanom, posumnjati u vlastiti realitet. Rei e: ako je ljubav takva, onda nije vrijedno ljubiti. Tako e postati ponosna, a to je ini zanimljivom na njoj sve zrai u blistavu sjaju; istovremeno se, meutim, pribliava svome padu i time postaje jo zanimljivijom. Moj idui zadatak je, dakle, da steknem pregled nad njenim krugom poznanika, da bih vidio, da li ve postoji ljubavnik. Dok o tome nisam potpuno naistu ne mogu joj a da ne stavim sve na kocku priskrbiti drugoga. Dva takmaca pa koliko god svak sam za sebe bio bezopasan djeluju rivalstvom. Kao prvo moramo, dakle, saznati da li moda jedan ve nije u zasjedi. Ne ini se vjerojatnim, da bi netko prodro u njeno samostansko prebivalite, ali ona ipak izlazi, i pri tom je mogao netko da joj postane zanimljiv. Strategija, po kojoj moram da vojujem, je ova: ona mora biti dovedena uvijek u zanimljive situacije. Samo na bojitu zanimljivosti moe se ratovati; taj trik treba iskoristiti do krajnjih granica. Ukoliko nisam slijep sve je u njoj udeeno za ono, to ja od nje elim, tavie, ona i ne trai nita drugo. Uvijek treba najprije uhodarenjem saznati, to neka ena moe da prui i to prema tome oekuje, da e dobiti. Sve moje pustolovine imale su svoj realitet, obrazovale su jednu epohu mojeg ivota, jednu fazu u mom razvoju, koja je tono odudarala od prethodne; katkada sam radi toga bio tota i nauio. Radi neke djevojke nauio sam plesati; neka mala plesaica dovela me do toga, da sam poboljao svoju francusku konverzaciju. Tada 44

sam jo bio nespretan i iao sam, kao i ostali, na trnicu, na kojoj ovjek uvijek biva oguljen; danas vie cijenim prigodne kupovine. Mogue je, da je svoje zanimanje iscrpla na nekoj drugoj strani; povuen ivot, koji vodi, doputa takve pretpostavke. elim, dakle, ono zanimljivo uiniti ponovno prihvatljivim za nju i u tu svrhu u, umjesto poetskog, izabrati prozaino. Mora se osjeati odgurnutom, to e izazvati njenu paljivost. Najprije e rezoniranjem i ironijom, pomou apsolutno neutralnog, pomou duha, biti stavljena van borbe njena enstvenost. Tako e, u vlastitim oima liena enstvenosti, dospjeti u za nju nepoznato stanje, te e se morati meni povjeriti ne kao ljubavniku, ve jo uvijek potpuno neutralno. Tada e se probuditi ena, morat e se izmamiti iz njena brloga i nategnuti do skrajnje elastinosti a naposljetku e izigrati udoredne norme. Njih e skriti i tada e se ono ensko u njoj vinuti do skoro nadnaravne visine tada e biti moja, ena i dua. 5. Moje traganje bilo je brzo nagraeno. Ona posjeuje kuu komercijalnog savjetnika Baxtera. Nisam tamo sreo samo nju, ve i ovjeka, koji mi je u tom trenutku bio veoma poeljan. Edward, domainov sin, zaljubljen je u nju preko uiju; to se vidi na prvi pogled. Zgodan ovjek, radi u uredu svoga oca, prijatan, malo stidljiv to joj se moe samo sviati. On, jadnik, ne zna, to da zapone sa svojom ljubavlju. Kad dozna, da e ona doi uvee, odjene se u sveano odijelo te, na koncu, meu ostalim gostima, koji su, naravno, u svojoj svakodnevnoj odjei, predstavlja smijenu figuru. Njegova bojaljivost je skoro nevjerojatna. Kad bi to bila maska, morao bih strepiti pred njim. Nije to malo umijee znati svoju bojaljivost koristiti kao oruje, time se uvijek postie uspjeh. Koliko sam puta neku malu djevojicu predobio time, to sam izigravao straljivka. Mogu djevojke, koliko god ele, strogo suditi o plaljivim mukarcima, one ipak osjeaju za njih slabost. Stidljivost u najmanju 45

ruku laska tatini, koja eli da uiva u svojoj nadmonosti. To malo zadovoljstvo moe se drage volje pokloniti djevojkama. No ako smo ih jednom uljuljkali u sigurnost, onda se u jednom sluaju naini proba i pokae im se, da se sasvim dobro snalazimo u situaciji u kojoj bismo, prema njihovu oekivanju, morali od zbunjenosti propasti u zemlju. Dakako, bojaljivi mukarac nije pravi mukarac, ali bojaljivost je ono sredstvo, koje neutralizira odnose meu spolovima. Primijete li djevojke, da smo samo nosili masku, tada e se osjeati postienima i zamijetit e, crvenei se, da su pole daleko preko dozvoljenoga. ini im se, kao da su nekog momka drale suvie dugo djeakom. 7. Mi smo, dakle, prijatelji, Edward i ja, to je prijateljstvo istinsko, na koje se, iza lijepih dana stare Grke, jedva moe naii. Zaas smo postali prisni, dovoljno je bilo da malo porazgovorim o Cordeliji, i ve mi je priznao svoju tajnu kako nita ne krijemo jedan od drugoga, to je pridodao i to. Ve dugo ezne za njom, jadnik. On se radi nje dotjeruje, on je prati kui; jedva da izmijene rijei, promatraju zvijezde, zatim pozvoni na vrata i ona se oprata; oajan je, ali se nada, da e idui put biti bolje. Dakako, da se ne bi usudio posjetiti njenu kuu, iako bi to za nj bilo lako. Ta djetinjarija, koliko je god komina, ima neku izvjesnu dra. Iako sam proao sve putove erotike, nisam nikada na sebi zamijetio tu plaljivu strepnju zaljubljenosti, nikada nisam izgubio prisustvo duha; poznajem, dodue, neko slino stanje, ali se u njemu osjeam samo jaim. Netko bi, naravno, mogao prigovoriti, da nisam jo nikad istinski ljubio. Moda. Zasad sam Edwardu drao prodiku. Sutra mora uiniti jedan korak naprijed; mora da se pojavi kod nje i da je lino pozove na idue drutveno vee. Zamolio me, da ga pratim (naravno da sam ga ja naveo na tu nesretnu ideju), te sam na to pristao. To je sada za nj dokaz mojeg prijateljstva. Ja, za svoj raun, nisam sebi mogao poeljeti bo46

lju priliku; upast u kao medvjed u kuu. Ako bi neto posumnjala, ponaat u se tako, da uope nee znati, to da misli o meni. Prije nisam imao obiaj, da se pripravim na neki razgovor; ali sada je to nuno, jer moram zabaviti tetku. Imam asni zadatak, da se pobrinem za staru gospou i da svratim njenu pozornost sa zaljubljenog Edwarda. Tetka je prije ivjela na selu i ima slabost za poljoprivredu. Zahvaljujui, dakle, njenom dalekosenom iskustvu na tom podruju i ja u se s time upoznati. Kod tetke sam postigao dobar uspjeh. Ja sam ozbiljan, zreo ovjek, s kojim se moe voditi ozbiljan razgovor nisam jedan od onih pomodnih gizdelina. No kod Cordelije sam, naoko, loe proao. Ona je svakako odvie edna, a da bi oekivala, da e joj svaki mukarac iskazati svoje divljenje, ali moje ponaanje smatra groznim. Kada tako sjedim u prijatnoj sobi i nju promatram (ona ozaruje sve, to s njom dolazi u dodir, i dobro i zlo, nekim blaenim svijetlom); tada me zahvaa neka nestrpljivost, neka elja da jurnem iz svoga skrovita (jer, premda ovdje slubeno sjedim na kanapeu, u stvari vrebam u zasjedi kao iz neke spilje) ukratko, htio bih zgrabiti njenu ruku, privui je k sebi i skriti je u sebi, da mi je nitko ne bi mogao oteti. Dok mi prua ruku kod opratanja, kada je Edvvard i ja uvee naputamo, i dok tu ruku drim u svojoj, jedva se mogu odluiti da ptiicu opet ispustim. No strpljivosti! Quod antea fuit impetus, nunc ratio est to se nekad postiglo prepadom, postie se sada razboritou. Mora biti mnogo ue zahvaena u zamku, i tek tada u pustiti ljubav, da se iznenada srui na nju. Dra tog velikog trenutka ne smije umanjiti nikakva lakomost, nikakvo besmisleno prerano prisvajanje. Bit e mi zahvalna za to, Cordelia. Time to produbljujem suprotnosti, prenapinjem luk ljubavi, da bi je to dublje ranio. Kao strijelac napinjem tetivu, i opet je otputam, te prislukujem njeno zujanje, ali jo ne gaam ni ne umeem strijelu. 47

Kada se odreeni manji skup ljudi sastaje ee u istoj prostoriji, stvara se nehotino neka tradicija u rasporedu mjesta; svaki ima mjesto, koje mu pripada, itavo drutvo dobija izvjesni stalni oblik, koji ovjek sebi moe predoiti u svakom asu. Tako je i u kui Wahl. Uvee, poslije aja, zauzima tetka, koja je dotada imala svoje mjesto na sofi, svoje mjesto kraj stolia za ivanje, Cordelia ostaje s Edwardom kod stolia za aj, a ja slijedim tetku. Edward ini sve jako tajanstveno, uvijek se ini kao da apue, no zapravo nikad ni ne izusti nita. No ja govorim o svemu i svaemu. Pretresamo cijene na trnici, kalkuliramo koliko je mlijeka potrebno da bi se dobila jedna funta dobrog maslaca, i nairoko raspravljamo o skidanju vrhnja i o bukanju maslaca. Nitko ne sumnja, da su to sve stvari, koje mlada djevojka moe bez tete sluati, naprotiv, one su ak temelj obrazovanja duha i srca. Pri tom okreem lea ajnom stoliu, Edwardovim i Cordelijinim sanjarijama i amim s tetkom. Kako je ipak priroda divna! A zar maslac nije udesan proizvod prirode i umijea. Tako se brinem, da tetka ne uje ni slovca, koja izmjenjuju Cordelia i Edward (ukoliko bi oboma, naime, ipak palo na pamet da prozbore). To sam Edwardu obeao, a ja sam ovjek, koji dri svoje obeanje. No ja mogu, naravno, uti svaku rije, i nita mi ne moe izmai. To je za mene od velike vrijednosti, jer tko moe znati, to ovjek moe uiniti u svojem oajanju? Upravo oprezni i bojaljivi katkada stavljaju na kocku najneoekivanije. I premda se uope ne bavim sa to dvoje, Cordelia ipak primjeuje, da stojim izmeu nje i Edwarda i da se ne dam istjerati sa tog mjesta. Tako smo mi neko udnovato drutvance oko ajnog stola. esto se sjetim Mefista, Grete i gospoe Marte. Edward, dakako, nije nikakav Faust a jo manje neki Mefisto (kad bih ja htio preuzeti ulogu Fausta). No ni ja nisam Mefisto, bar ne u Edwardovim oima. Za njega sam dobar duh njegove ljubavi; s tim se slaem; to se toga tie on moe biti miran, da nitko briljivije od mene ne nadzire njegove osjeaje. I zar ne drim tetku upravo majstorski daleko 48

od njega? Ona e prvom zgodom pred naim oima direktno nestati u poljoprivredi; tada emo posjetiti kuhinju i podrum, ak i tavan, ja u kod kokoki, pataka i gusaka ostavljati svoje posjetnice. Cordelia se zbog toga ljuti, nije joj jasno, to sve to treba da znai. Zagonetka sam, koja je ne drai, ve samo smeta. Osjea, da joj tetka djeluje komino, ali zaista stara gospoa nije zasluila, da bude ismijavana. Povrh svega, igram svoju ulogu tako dobro, da me ne moe omraziti kod tetke. Katkada tjeram egu dotle, da Cordelia jedva moe da zadri smijeak. Ja, meutim, izbjegavam svako saglaavanje u tom pogledu s njome; i predobro znam, da bih slabo proao, kad bih se rugao tetki. Tako ostajem smrtno ozbiljan, dok se ona mora smjekati. Ova je etuda pouava u prvu herezu smijeku ironije. Dakako, da me ta poruga ne pogaa manje od tetke, budui da nije uvjerena, da glumim. Moda smatra moguim, da sam ovjek ostario prije vremena ili tako neto. Konano se smijulji nad tetkom, i krivo joj je radi toga smijuljenja; a ja se obraam njoj i ukoeno joj zurim u oi, a da ni naas ne putam iz ruke nit razgovora, koji vodim sa tetkom sa smrtnom ozbiljnou u licu. Tada mora da se nasmije nada mnom i radi itave situacije. Na odnos ne poiva, dakle, na nekoj saglasnosti, nego na intrigantskoj igri nerazumijevanja. Moja veza prema njoj nije, dakle, nikakva veza to je isto duhovna veza, dakle upravo nikakav odnos prema mladoj djevojci. Moja se metoda pokazuje izvrsnom. Izazvao bih sumnju, kada bih nastupao kao kavalir i samo bih sebi dizao prepreke na svom putu. No ja sam iznad svake takve sumnje. Mogla bi mi se povjeriti svaka mlada djevojka tako sam razborit ovjek. Jedina grijeka toga sistema je u tome, to djeluje vrlo polagano. No to moe biti samo prednost, ako predmet naih nastojanja obeava najvie. Kako pomlauje sve snage pogled na mladu djevojku. Svjei jutarnji zrak, morski vjetar, miris i dah vina sve to nije nita prema tome.
4 Dnevnik zavodnika

49

Skoro e doi dotle, da u joj se gaditi. Moja uloga starog momka, moje mudrijako avrljanje o probitanosti prijatnog ivota i dobrog hranjenja, kako je zgodno imati valjanog slugu i prijatelja, koji je dobar planinar... Ako bi mi ikad uspjelo odvratiti tetku od njena prianja o kokoinjcu, nastojat u pronai neku temu, koja e ironiju tjerati dalje. Svakako, da se nekog matorog momka moe smatrati smijenim, vrijednim saaljenja, ali mlad ovjek, koji nije jo ostao sasvim bez duha, a izigrava matorog momka, izaziva negodovanje kod neke djevojke. On bez ikakva ustruavanja negira ljepotu i poeziju vjene enskosti. Dani prolaze. Viam je, ali ne izmjenjujemo nijedne rijei; u njenom prisustvu razgovaram samo s tetkom. No katkad u tiini noi provaljuje moja ljubav iz svoga sklonita. Uvijem se u svoju kabanicu, nabijem eir duboko na lice i hitam k njenoj kui. Spavaa joj soba gleda na dvorite, njena kua sijee ulini ugao, i tako mogu prozor motriti s ulice. Katkad se pojavljuje na prozoru, otvara ga i gleda gore k zvijezdama; ona ne sluti, da je netko promatra i zaista, taj to zuri preko k njoj, nita joj i ne znai. No ja, kao kakav duh, ne naputam mjesto, na kojem ona prebiva. Svi moji planovi i smiljanja padaju, itav se razum raspada u paramparad, i moje grudi nalaze olakanje u dubokim uzdasima. Ova su mi uzbuenja potrebna, da se ne bih okamenio u krutoj sistematinosti svojih postupaka. Drugi su danju kreposni, a greni nou, a ja se danju pretvaram, a nou sam isti plamen strasti... Ah, da me moe vidjeti, zagledati u moje srce! Kad b i . . . Kad bi ova djevojka znala sve, morala bi uvidjeti, da sam najpozvaniji od svih prosaca. Ona je suvie strastvena i duboka, da bi se zadovoljila sreom uobiajenog braka. Ne bi bilo nje dostojno, da postane rtvom nekog obinog zavodnika; ali ako padne zahvaljujui meni, onda e je ono zanimljivo spasiti od 50

sloma. Dakako, u odnosu spram mene mora da podlegne. S Edwardom joj poinje bivati dosadno. To je staro iskustvo: to ovjek ograniava svoj interes na ui krug, to moe vie otkriti. Sada ponekad paljivo prislukuje moj razgovor s tetkom. im to primijetim udesim, da u mom govoru sijevne neki nagovijetaj na dalekom horizontu, emu se onda ude i tetka i neakinja. Ova vidi munju, ali ne uje nita; no ona uje grmljavinu, ali ne vidi nita. U iduem trenutku tee sve opet svojim starim tokom. Samovar pjevui svoju sjetnu pjesmu, razgovor s tetkom dalje ubori kao kakav potoi ini se, kao da su se potanski konji, koji su se naas poplaili, opet vratili svome starom kasu. U takvim je asovima dnevna soba neprijatna, pogotovu za Cordeliju. Ona ne zna, ta bi sama sa sobom. Ako se obrati Edwardu, mora strahovati, da e ovaj iz iste stidljivosti govoriti besmislice; ako se obrati nama, mora vidjeti, kako ravnomjernim udarcima kao batom obraujemo nau temu na precizni mir djeluje tada nasuprot Edwardovoj nervozi kao mrcvarenje. Vjerujem, da ima nejasnu predodbu, kako sam zaarao njenu tetku, te se ona tako pravilno ziba u taktu, koji ja odreujem. Ponekad mi ak doe volja, da je povuem u na razgovor, ali smatram, da jo nije prikladno da uestvuje u tako ozbiljnim razmatranjima. (To je i sredstvo, da se na me razljuti.) Ona, dakle, uti. inim ak i male nepaljivosti prema njoj, to mora da je ljuti, no siguran sam, da e se njena enstvenost uzdignuti ista i ponosna, kada za to bude vrijeme. Ja ne povreujem samo njenu enstvenost time, to s njom ophodim kao s djetetom, ve je samo neutraliziram; ne treba se tuiti, to se ne razumije u trne cijene, ali mora je ogoriti, to mlad ovjek moe tako dumanskom ustrajnou priati o takvim stvarima i ne vidjeti enu u njoj. Tetka se mojom pomou uspinje s jednog vrha na drugi. Jo komadi tim putem i postat e fanatina. Za sve to ima meni zahvaliti. Samo ne moe razumjeti, zato ne odaberem neko zanimanje. Stoga spominjem
4*

51

 kada je god u naim razgovorima rije o nekim slobodnim mjestima da bi upravo ta pozicija bila izvrsna za mene i raspriavam se o tome s uasnom opirnou. Cordelia osjea ironiju ba je to ono, to elim. Edward je, da govorimo iskreno, vrlo monoton. Sve zapoinje krivo, a uvijek je pristalo i isto dotjeran. Samo iz prijateljstva prema njemu dajem svojom vanjtinom i ponaanjem naslutiti neku aljkavost. Pomalo mi postaje nepodnoljiv taj Edward. On uope ne zna, kamo bi sa svojim osjeanjima zahvalnosti, uvijek hoe da mi se zahvaljuje. II n'y a pas de quoi. Mirujte! Ve se cijelo jutro igrate; prvo ste navlaili zavjese, drmusali buu, trgali zvonce, kucali na okna, nita vam nije odvie ravo, samo ako vam moe posluiti da budete zapaeni. Hoete li moda, da izaem? Svakako, vrijeme je lijepo, ali nisam pravo raspoloen; ta ostavite me na miru, zar ne moete sami u etnju, vi, objesni vjetrovi? Zabavljajte se s mladim djevojkama, kao to je to ve va nain, vi ulinjaci! Nitko se ne umije tako zavodljivo umiljavati oko nekog lijepog djeteta kao vi. Sta mu pomae da se okree i obre, ne bi li se oslobodio vaeg zagrljaja... Moda ak i nee, jer va zagrljaj blai i hladi vruu krv. Bjeite do vraga, dajte mi mira! to, to vam nije po volji? Vi to ne inite sebe radi. Dobro, idem s vama. No postavljam dva uvjeta. Prvo, vani u Kongens Nytorv stanuje neka vrlo lijepa mlada djevojka, ali je toliko bez ukusa, da me nee ljubiti, ak tant pis ona ljubi drugoga i ne stidi se da s njime eta ruku pod ruku. U jedan e sat doi po nju prijeimo na stvar, prijatelji moji, morate mi obeati, da e najbolji duvai meu vama zaposjesti poloaj oko kue i ekati, dok ono dvoje ne stupi na ulicu. U onom trenutku, kad budu zaokrenuli u Kongensgade, cijela se rulja mora baciti na njega, da mu, uz duno potovanje, skine eir s glave i da ga kotrlja pred njim umjerenom brzinom, tako da moe bez po muke trati za njim. Nikako ne bre, ve toliko, da ipak stalno vjeruje, kako e ga idueg trenutka dohvatiti pa ak nee pustiti ni njenu 52

ruku, na taj nain nateite njih dvoje kroz cijelu Veliku Kongensgade, uz obalu sve do Hibropladsa. Kako to dugo treba trajati? Pola sata. Tono u jedan i po naii u ulicom stergade. Oni stoje ba nasred trga i odluuju se za posljednji juri. Sad njoj skinite eir, malo je raupajte, nateite je malo za kraj ala, dok se njegov eir mora penjati sve vie i vie kao neka zastava. Ukratko: izvedite to tako zlobno, da cijenjena ulina publika (a meu njima dakako i ja) prasne u buni smijeh, da psi zateku, a uvar na tornju da stane zvati na uzbunu. U tom se trenutku pobrinite, da mi njen eir doleti. Bit e mi veliko zadovoljstvo, da joj ga predam, pun potovanja. to se tie ostalog nareujem vam da nikad ne pri jedete granicu pristojnosti i da ne namuite kakvo lijepo djevoje uostalom, moete se naaliti, ali vi ste mi odgovorni, da e se smijati, ali ne i razbjesniti. Teko vama, ako prekoraite moje doputenje! A sada naprijed, doite i budite pripravni. U potragu za mladou i ljepotom! Morate mi pokazati ono, to sam ve toliko puta vidio, a to mi ipak nikad nee dosaditi da gledam pokaite mi ljepukastu, mladu djevojku; otkrijte mi neto od njene ljepote, ali tako da se to i njoj dopada; udesite eksamen tako, da i njoj bude drago! Ja u ii niz Bredgaden, i vi prema tome imate vremena do tri sata, da pokaete vae vjetine. Ah, eto gdje ve dolazi takvo jedno mlado dijete u punom sjaju dakako danas je nedjelja. Naprijed, pristupite joj umiljavajui se oko nje. Blago klizite preko nje i zagrlite je! Ah, kako joj se obrazi rumene, kako se usne jae crvene, kako joj se grudi nadimlju! Zar nije uitak, lijepo dijete, udisati taj svjei zrak? Tanka vrpca na vjetru lepra kao listi, i kako krepko i punim grudima udie zrak! Vie djevojka ne koraa vrstim korakom, laka struja zraka nosi je kao oblak... Jae, vie daha, ej, vi! Sad je skupila snage, pritie ruke uz tijelo, pokriva grudi, da se ne bi kakav nasrtljivi udar vjetra prokriumario pod laku odjeu . . . lice svijetli svjeim rumenilom, oi je stisnula, sigurniji je ritam njena hoda. Opasnost je ini lijepom. Zar ne bi svaka mlada djevojka morala biti zaljubljena u vje53

tar? Nikakav mukarac ne umije je tako uljepati kao to to umije vjetar . . . Sad se malo nagnula naprijed, gleda u vrhove nonih prstiju. Stoj! Ne dalje! Ve se haljine nadimlju, tijelo joj gubi pravilnu liniju obrisa... No, zar nije uitak dozvoliti, da takva rashlaujua jeza prijee preko tijela, kada je malo uareno? Zar ovjek zbog ivotne radosti i zahvalnosti ne bi zagrlio itav svijet? Sada se obre i ide koso protiv vjetra. Naprijed, sada jedan snaan udarac, da bih mogao ugledati ljepotu njenih oblika! Jo jae, neka se tkanina jae priljubi uz tjelo. Previe! Previe! Ve je stav ruan teti skladnosti dranja, kad je korak sputavan. Sada se vraa nazad. Nov napad! Dozvolite da iskua svoju snagu. Dosta! Ve joj uvojci lepraju zrakom. Hoete li sluati? A tko to dolazi? Na suprotnom nogostupu? Ukorak? No, to ba nije nita naroito etati pod lijevom rukom sa buduim gospodinom urjakom. To je za mlade djevojke otprilike isti poloaj, kao to je za mladie mjesto pomonog pisara. Dodue, i pomoni pisar moe napredovati, dobiva svoj pisai stol u uredu i od sluaja do sluaja moe suraivati. urjakinji ne ide tako lako. No zato se ne napreduje tako sporo, valja se samo potruditi u neki drugi u r e d . . . Naprijed, tu! Kad se ima vrsto uporite, tada se moe neto i podnijeti. Napad po sredini... dakako, krila zaostaju . . . Sada je ukotvljen. Jo se moe oduprijeti vjetru, zato je dovoljno jak, dovoljno teak, da se ne da podignuti . . . Hrabro se potiskuje naprijed i odaje, da ima teinu, koja je vrijedna potovanja. Takav otpor ljuti djevojku... Da li je po volji dobar savjet, moje dame? Jednostavno pustite ruku budueg gospodina supruga ili urjaka, osamostalite se, vidjet ete, da je to mnogo veselije! Sada, vi vjetrovi, ne tako jako! Kako mala uiva u prijateljstvu vjetra, kako poskakuje niz ulicu u plesnim figurama! Koja bi vas plesna glazba mogla dovesti u tako veselo raspoloenje? No vjetar ne poputa, naprotiv. Punim jedrima nas tjera naprijed! Da li bi valcer mogao neku mladu dje54

vojku tako ponijeti? A ipak nas vjetar ne umara, on nas nosi dalje... Sada se mala okree svome urjaku. Sigurno i malo otpornosti ima svoju dobru stranu; ovjek se rado malo i bori, da bi posjedovao ono, to voli. Zar to nisam dobro udesio? S vjetrom u lea moe se proletjeti ak kraj dragoga; pue li nam u prsa onda se ovjek osjea prijatno uzbuen i leti ususret dragom; tavie osjea se krepkijim i zavodljivijim nego inae. Vjetar hladi plod usana, koje je najbolje uivati ohlaene (jer je ona tako vrua), kao to i sekt najbolje uari krv, kada je na ledu hlaen. Kako se smiju i ale! Vjetar im otima rijei s usana, opet se smiju, odupiru se, dre eire i gledaju dolje u noge. Mir, odmorite se malo, inae e djevojka postati nestrpljiva i poet e se ljutiti! ivio, tako valja, desnu nogu pred lijevu. Kako ona hrabro gleda u svijet! A koga to vue pod rukom? Zarunika? Deder, da vidimo, dijete, to si to ubrala sa stabla ivota . . . no ini se, da je posvema upotrebljiv. Uostalom, to je tek prvo razdoblje vjerenitva. Moda ga voli, takve stvari dogaaju se ovako: ona ga ljubi ravnomjerno, dakle ona ga ljubi, kao to bi mogla svakog drugog ljubiti. Naprijed, gruni vjetre iznova! Neka lepraju vrpce sa eira! Ah, te mlade ljubavi. Koliko oekivanja! Ali kad jednom treba iz te vjenane koprene skrojiti svakodnevni haljetak, tada nedostaje tkanine, i sve zajedno ini dobrano prosto. Sigurno, tko ima hrabrosti da uini korak, koji je odluan za itav ivot, taj se nee kloniti ni pred vjetrom. Tko u to sumnja? Zato tako urno, djevoje malo? Vrijeme e te jo nauiti svaemu. Naprijed vjetrovi! Zahvatite! Kamo li je samo dospjela maramica? Brzo, sad emo odmah imati bjegunca. Tako! Oh, sad se jo odrijeila i vrpca od eira. Gospodin Budui, nalazi, da je to malo nezgodno. A sad jo nailazi neka prijateljica, koju bismo morali pozdraviti. Sreemo je prvi puta, poto smo se zaruili. Mi se etamo niz Bredgade prema Dugoj Liniji ba zbog toga, da bi se slubeno pokazali kao vjerenici. Supruzi moraju prve nedjelje iza vjenanja poi u crkvu, a vjerenici na Dugu Liniju. Da, mnoge zaruke dospijevaju na duge linije . . . pazite! Ta taj va eir je prava zamka za 55

vjetar. Drite ga vrsto i nagnite se naprijed! Strano, sad je prijateljica prola i niste mogli primijetiti pobjedniki izraz lica, koji zaruena djevojka mora pokazati nezaruenoj. Vjetre, sad malo lake! Sad dolaze lijepi dani... kako se grevito uhvatila za dragoga! Okree se prema njemu, podie oi k njemu i raduje se nad svojim blagom, svojom sreom, svojom nadom, svojom budunou! Djevojko, djevojko, ti tome pridaje suvie znaenja! Samo meni i vjetru moe on da zahvali, to izgleda tako snano i sjajno! Pa i ti, ak i ti sama mora meni i vjetriu biti zahvalna! Zar ti nismo sa ela odagnali laki oblaak brige? Zar te nismo osvjeili i podali ti dra eznutljivih slutnji? Jeste, vidim na tebi, mala moja, da je i tebi porunik miliji od kandidata. Vidim to u tvome pogledu . . . nee imati nita od nekoga, koji bi vjeno uao u sobi. No zato ba porunik? I kandidat e, kad jednom poloi ispit predstavljati valjana ovjeka. Ja vas dodue ne mogu posluiti ni nekim oficirom ni kandidatom, ali moda ete se zadovoljiti s nekim temperamentnijim osvjeenjem. Dunite malo vjetrovi! Tako valja, sada vam je svileni al spuznuo sa ramena i sada polako koraate. To vas rashlauje, zar ne? Obrazi nisu vie tako rumeni, a sjaj oiju poputa. No, strpljenja, moda ipak jo pronaemo porunika? No, i vi ste mi neki par! Na vama se vidi, da ste odreeni jedno za drugo. Siguran hod, sklad svih pokreta, sve to ukazuje na uzajamno povjerenje. Ni lakomislenosti, ni gracije. Solidno i pripremljeno za dugo, to opravdava oekivanja i navikava obostranom potovanju. Kladim se, da vam je geslo: itav ivot jedan put. Ruka pod ruku u dobru i zlu, to vam odgovara. Tako je savrena ta harmonija, da dama odustaje ak i od svog prava da hoda po nogostupu. No sad je jedan i po . . . Prema Hibro trgu! udnovato, kako se moe tono unaprijed odrediti razvoj nekog ovjeka. Dodue, u ovom sluaju su stvari naroito jednostavne. Kad djevojka ne bi bila tako zdrava, ne bi se taj zadatak mogao tako tono rijeiti. I to tako pravilno, da je to skoro izuzetno! 56

Koliko god svemu pristupa skromno, ipak je nesvijesno prilino pretenciozna. To sam uvidio tek danas, dok je ulazila. Vjetar je duvao tako snano, da je jedva otvorila vrata. Otpor je nije ljutio ve samo izazvao, da pokae svoju snagu. Ona zaista nije neka od onih siromanih stvorenja, koja su tako njena, da ih se ovjek jedva usuuje ozbiljno pogledati. Za mene je pravi uitak, da kao kakav lijenik promatram simptome njenog razvoja. Sada se poinjem pribliavati i pripremam napad. Odmah sam poeo stratekim manevrom. Okrenuo sam stolicu za devedeset stupnjeva i sada joj vie ne pokazujem lea nego profil. Takoer povlaim i nju u razgovor, obraam joj se, izvuem iz nje poneki odgovor. Ona je strastvena i trai nesvakidanje, a da uslijed budalaste tatine ne smjera apartnome. Kaem nekoliko ironinih rijei o gluposti ljudi, o njihovu kukaviluku i mlakom dranju to ostavlja dojam. Sigurno je, da bi ona jednom htjela upravljati sunanim kolima, kako bi se isuvie pribliila zemlji i oprila malo ljude. No ja pazim na to, da se suvie ne pribliimo, takoer ni duhovno; jo nije vrijeme sazrelo. Ona jo mora ojaati, prije no to e se smjeti nasloniti na me. U jednom trenutku, ali samo u jednom kratkom trenutku, moglo joj se priiniti, kao da sam htio da joj otkrijem neto malo moje tajne. Ne, prvo mora da se razvije. Dua joj mora postati gipkija, mora se osjeati toliko snanom, da povjeruje, kako bi mogla podignuti svijet iz njegova leita. Razabirem dovoljno iz njenih odgovora i pogleda, da ve napreduje. Jednom je zasjala u njenom oku tolika energija, da bi se ovjek mogao od nje uplaiti. Ne, nita ne treba da mi je duna. Neka bude slobodna, jer samo u slobodi su ljubav, naslada i ugoda neuporedive. Sigurno je, da u ja sve tako udesiti, da e mi na koncu pripasti nekom vrstom prirodne nunosti, no ne treba mi pripasti teinom, ve da gravitira kao duh duhu. Hou da je imam, ali ne kao teret to bi bilo odvratno: ne smije se objesiti o mene, ne smije me svime opteretiti. Meu nama se smije 57

odigravati samo igra slobode. Ne smije me tee pritiskivati, no to lagana plesaica pritie ruku plesaa. Suvie se bavim Cordelijom. Gubim ravnoteu ne onda, kada stoji suelice meni, ve kada sam s njom, tako rei, nasamo. Katkada eznem za njom, ne zato da bih s njome prozborio, ve da bih letimino ulovio njenu sliku; uljam se za njom, kada izlazi, ne zato da bi me vidjela, ve zato da bih je ja vidio. Preksino smo se istovremeno opratali od Baxerovih. Pratio ju je Edward. Oprostio sam se, skrenuo u neku pokrajnu uliicu, u kojoj me ekao moj sluga s kabanicom i mekanim eirom, izmijenio sam navrat nanos svoju odjeu i poletio stramputicom za njima. Tako sam je jo jednom vidio, a da ona nije ni slutila. Edward je bio nijem kao i uvijek. Sigurno je, da sam zaljubljen, ali sreom ne na uobiajen nain. Inae uope ne bih ni zapoinjao. Dobro je, da je bog ljubavi slijep, dovitljiv ovjek moe mu nekad podvaliti. Treba paziti na to, da se ostane budan, uvijek se mora znati, kakve utiske primamo, i kakve sami ostavljamo. Tako se istovremeno moe biti zaljubljen u vie njih, jer se svaka voli na drugi nain. Ubogo je ljubiti jednu, banalno je ljubiti sve; ivjeti, uivati znai poznavati samog sebe i voljeti onoliko, koliko je to mogue, nastaniti u sebi sve moi ljubavi i svaku ponuditi njoj odgovarajuom dijetom. 3. srpnja Edward se na mene zaista ne moe aliti. On, dodue, slui jedino tome cilju, da Cordeliji pokvari volju za prostu graansku ljubav, ali da bi ispunio i tu namjeru, mora ostaviti neki dojam kod nje, i u tome u mu pomoi. Dobra je on prilika, ali sedamnaestgodinje djevojke, malo se na to obaziru, a ako su takve, kao to je Cordelia, onda nimalo. Ima on i prijatnih svojstava, samo ih ne zna razviti. To je moja dunost. Vladam se kao sobarica, koja dotjeruje svoju gospodaricu za ples, o njega vjeam sve najljepe, to jedna kua ima, ak ne izbjegavam posuene drangulije. Kad potom idemo Cordeliji, obuzima me udnovat osjeaj. 58

Tada mi se skoro ini, da mi je brat ili sin. A ipak je prijatelj (jednako star kao i ja) moj suparnik! Suparnik, dodue, kojeg ne treba da se plaim. On e sigurno pasti, stoga ne stavljam nita na kocku, ako mu dopustim, da se penje visoko. Naprotiv, Cordelia e na taj nain iskusiti, to joj ne prija, i indirektno osjetiti, to joj treba. U meuvremenu pomaem njemu. Uznosim ga pred njom, inim sve, to prijatelj moe da ini za prijatelja. Da bih svoju suzdrljivost bolje podcrtao, nadmaujem se u hvalospjevima o njemu. ak sam joj objasnio, da je zanesenjak. Que voulez vous? Kad on ne umije napraviti neto iz sebe, moram to ja uiniti za njega. Cordelijini osjeaji prema meni su neka mjeavina mrnje i straha. to plai mlade djevojke? Duh. A zato? Jer duh nijee njihovu enstvenost. Sigurno je, da se mukou, uljudnim ponaanjem i tako dalje moe osvojiti, ali takvim orujem ne moe se poluiti potpuna pobjeda. Zato? Zato jer se ovjek tada bori s djevojkom na bojitu njezine vlastite potencije, a tu je ona jaa. Tako se moe moda neka djevojka dovesti dotle da, porumenivi, ponikne oima, ali time joj se nee uliti neizreciv strah fascinacije, koja tek ini ljepotu zanimljivom. Potrebno je samo poznavati svoje snage. No ve sam esto s ogorenjem gledao, kako ak i talentirani mladi ljudi ne znaju, to bi sa sobom poduzeli. Potrebno je na prvi pogled vidjeti, kakvim je sistemom neka mlada djevojka, koja je podlegla nekom mukarcu, odnosno zapravo svojoj vlastitoj ljubavi, dovedena do pada. Izvjebani ubica ima svoj iskuani udar, i iskusni detektiv zna krivca, im vidi ranu. No gdje da naemo sistematinog zavodnika, psihologa zavoenja. Zavesti neku djevojku? No da, zavesti neku djevojku... tako to ljudi sude. A ipak, koje li bogatstvo mogunosti sadri u sebi ta rije za psihologa! 59

Ona me mrzi, jer je ena; boji me se, jer je dobre rase; ljubi me, jer je umna. Sada bismo bili tako daleko. Moj ponos, moja hladna bezosjeajna ironija za nju su neto zavodljivo. To nije ljubav taj osjeaj jo ne poznaje (bar ne prema meni); ali ona hoe, da mi bude al pari. Toliko je astoljubiva, da ne eli biti manje nezavisna, no to sam to ja, da bude slobodna, kao to sam ja, kao Arapi u pustinji. No moje smijanje, moje ekscentrino ponaanje neutraliziraju svaki erotski osjeaj. Ona sa mnom ophodi prilino slobodno, i njena suzdrljivost je vie intelektualna nego enska. Prima me za ruku, pa i stie je i ne skriva svoj interes. No daleko je od toga, da me smatra ljubavnikom. Ja sam netko, s kime se moe razgovarati eto to sam. Kad sam se dovoljno narugao, postupam kao u bajci, gdje se na koncu rasprostire modra kabanica, na koju se posadi ena; tada letimo odatle brzinom misli, i zemlja ostaje duboko pod nama... Katkada letim sam, a nju ostavljam dolje. Iezavam joj, i ona uje moje rijei. Tada ezne za tim, da me slijedi. No u istom asu sve nestaje tad sam neumoljiv i hladan. ene znaju na razne naine porumeniti. Prost je onaj nain, to su mu vini svi pisci romana, ije junakinje tako rado pocrvene preko uiju. Postoji, zatim, ono njeno rumenjenje, ono jutarnje rumenilo duha, to mladim djevojkama tako dobro pristaje, i, konano, ono letimino, koje moe da bude izazvano ve jednom jedinom sretnom milju. Blijesak duha je lijep na ovjeku, jo ljepi kod mladia, a zanosan kod neke djevojke, jer tada znai boleljivo samootkrivanje djevianstva. S godinama gubimo sposobnost da crvenimo. Ponekad itam Cordeliji pomijeano kojeta zanimljivog i nezanimljivog, Edward pri tom slui, tako rei, kao paravan, suflirao sam mu, da je to dobra metoda, posuivati djevojkama knjige; time postaju odnosi prisniji. On je time zaista kod nje popravio svoj poloaj. Ona mu je zato zahvalna. Pravu korist 60

kod toga imam ja, jer ja odreujem knjige, upravljam dakle svime, a ipak ostajem iza kulisa. Edward se nita ne razumije u literaturu i prema tome se potpuno oslanja na mene, tako imam mogunost da eksperimentiram i da promatram. Kad smo uvee zajedno, dohvatim sasvim nevino neku knjigu, listam po njoj, pa i itam u po glasa koji odjeljak, i hvalim Edwarda to se brine za dobru lektiru. Ovih dana sam se sjetio, da nainim pokus dokle see napon njene due. Nisam jo bio siguran, da li bi joj Edward trebao uzajmiti Schillera (prikladna za to bila bi Theklina pjesma) ili Brgera. Odluio sam se za Brgera i odabrao sam Lenoru, jer je to lijepo, a ipak pretjerano. Kad sam je deklamirao, inio sam to s najvie patosa, to se moglo. Cordelia je bila tronuta; ila je tako uurbano, kao da je ona ta, koju Wilhelm mora odvesti. Ja sam utio. Tetka se nije naroito uzbudila; ona se ne plai Wilhelma, ni ivog ni mrtvog; osim toga vrlo slabo razumije njemaki. No odmah je oivjela, im sam je upozorio na solidan uvez knjige i nairoko poeo raspravljati o knjigovetvu. Iao sam za tim, da odmah opet razorim patetino raspoloenje, u koje sam bio doveo Cordeliju. Zamijetio sam u njenom pogledu strah; nije bila zapravo razdraena, ve joj je bilo odvratno, bio sam joj neugodan. Danas sam joj po prvi puta zagledao duboko u oi. Kau, da se pogledom mogu oni kapci uiniti tako tekima, da se sklapaju. Njeno se oko sklapa, ali neto tamno ostaje u njoj budno. Ona valjda ne shvaa, da ja to zamjeujem, ali ona to osjea itavim svojim tijelom. Oko se sklapa, postaje tamno, no u nutrini je vedar dan. Sada treba odstraniti Edwarda. Njegovo bjesnilo stiglo je do vrhunca. Svaki novi dan moe donijeti njegovo ljubavno oitovanje. U svojstvu dobro upuenoga, obavijeten sam tono; umjetno ga podravani u njegovoj egzaltaciji, da bi na Cordeliju snano djelo61

vao; ali bi bilo suvie smjelo pustiti ga, da se ljubavno oituje. Premda bi dobio svoju koaricu, ne bi stvar time bila svrena. On bi to mogao uzeti k srcu, a to bi Cordeliju moglo dirnuti. Ne plaim se, da bi je to moglo skrenuti s njenog puta, ali ve samo saaljenje moglo bi biti na utrb njenog duevnog ponosa. Tada bi promaio svoju svrhu itav zaobilazni put preko Edwarda. Moj odnos prema Cordeliji poprima sada dramatinu notu. Neto se mora dogoditi, bilo to; trenutak to zahtijeva, ne mogu igrati dalje samo ulogu pukog promatraa. Sada je as kad je treba iznenaditi. No, kako da to udesim. Sredstva, koja bi djelovala kod bilo koje druge, mogu kod nje zatajiti. Treba je, dakle, takvim nainom iznenaditi, da se na ope iznenaenje, dogodi neto sasvim uobiajeno. Tek vremenom mora do kraja shvatiti, da je to ipak konano bilo neto neuobiajeno. Tako e ta stvar biti zanimljiva, i ja u ostati pri svome prvobitnom principu strategije, kojim sam manevrirao sa Cordelijom. Treba samo vladati tehnikom iznenaivanja, pa e se zadatak dati lako rijeiti. Evo, o emu je rije: iskljuiti djevojinu energiju i onemoguiti joj u jednom trenutku, da nezavisno djeluje. Sasvim je sporedno, da li se ovjek pri tome poslui neim neobinim. Uvijek se iznova podsjeam s velikim zadovoljstvom na jedan drski atentat, koji sam izveo na jednu damu iz vrlo otmjene porodice. Dugo sam se vremena trudio, da pronaem neku zanimljivu dodirnu toku s njom. Jednog poslijepodneva sreo sam je na ulici. Jo prije no to me mogla prepoznati, pretekao sam je, okrenuo se i stao pred nju. Dok sam s naglaenom gestom stupio u stranu, to ona nikako nije mogla ne zapaziti, jo sam bio nekoliko koraka od nje udaljen. Tada sam joj dobacio pogled pun neizrecive patnje (vjerujem da sam u oku imao suzu) i skinuo sam eir. Zastala je iznenaena. Nagovorio sam je uzbuenim glasom: Oprostite, milostiva gospoice, u vas je tako zapanjujua slinost s jednom enom, koja boravi da62

leko odavde i koju toliko ljubim, da vjerujem, da ete mi oprostiti moje neprilino ponaanje. Smatrala me valjda nekim sanjarom, a to vole mlade djevojke, jer im to doputa izvjesnu nadmonost i mogu nad nama da se smiju. Odista nasmijeila se i pri tom je izgledala neizrecivo lijepo. Pozdravila je blagonaklono i smijeila se. Zatim je produila. Nekoliko dana kasnije sreo sam je opet i pozdravio. Sam. Smijeila s e . . . Oprez! Oprez! Tko se zadnji smije, najslae se smije! No to da ponem, kako bih iznenadio Cordeliju? Moe se rasplamsati bura erotike, koja e je istrgnuti iz njenog sidrita, iz tla, u komu se korijeni njena egzistencija; tada bi se ovjek mogao okoristiti njenim uzbuenjima i pri jednom tajnom sastanku probuditi njene strasti. To ne bi bilo nemogue; djevojke sa temperamentom, kao to je njen, mogu se dovesti tako daleko. No bojim se, da bi to estetski bilo krivo. U egzaltaciju treba staviti one djevojke, koje tek time poprimaju odsjaj poetskog. To nije za me, pri tome se moe lako ostati bez uitka. Postupati tako s Cordelijom bilo bi potpuno krivo. Moda e prvog momenta biti iznenaena, ali slijedeega momenta e joj ta stvar dodijati, jer iznenaenje nije neobino smjelim duama. Nekoliko gutljaja i iscrpio bih uitak, koji treba da traje mnogo dulje, u kojem u a to je ono bitno mnogo dublje uivati ukoliko ostanem pri hladnom razumu. Najbanalnije je moda najbolje i najsvrsishodnije: zaruke. Prozaina izjava, brana ponuda izreena suhoparnim rijeima, to bi je moda vie zapanjilo, nego da joj predloim otmicu i da raspaljujem njene osjeaje arkim rijeima. Pri tome e ono etiko biti odbojno. Ono je u psihologiji isto toliko dosadno kao i u ivotu. Pod nebom estetike sve je lako, lijepo i prolazno, pod mrazom etike sve se skruti, ohladi i postane pusto. Ipak se moe prigovoriti, da zaruke jo nemaju etiki sadraj jednog braka; one su samo ex consensu gentium, one imaju 63

punovanost samo stoga, to to ljudi misle. Tu polovinost mogu koristiti. Svejedno sadravaju zaruke u sebi suvie veliki etiki momenat, a da bi Cordelia olako mogla preskoiti konvencionalne ograde; s druge strane stvar nije dovoljno ozbiljna, da bi je mogla odvie zbuniti. Jo nikad nisam nekoj djevojci obeao brak ak ni en passant. A ako ovoga puta tako postupam, onda treba to da bude samo prividno. To je prividan korak, i ja u ve tako udesiti, da e ona sama razrijeiti obaveze. Tko obea brak, taj se odrie svoje snage i svoga talenta, taj je obina eprtlja i obini klipan. Moj viteki ponos ne doputa mi takva sredstva. Neu nita od ene, to ne bi u najstroem smislu rijei bio dobrovoljan dar. Zavodnik moga stila mora djevojku tako zaluditi, da vie ne vidi ono to on nee da ona vidi: on se mora tako utkati u nju, da sve, to on hoe, tako rei, ona sama trai. Tko to ne umije diletant je ije uitke prezirem: to je zavodnik. Ja to nisam. Ja sam esteta, erotik, koji poznaje najskrivenije poente ljubavi, koji u ljubav vjeruje kao u neku religiju, ali koji nastoji da sauva svoje privatno miljenje, da nijedna ljubavna avantura ne smije trajati dulje od pola godine, i da se veza gasi, im je uivano i ono posljednje. Znam, pa i odvie dobro, da je biti ljubljen, iznad svega biti ljubljen, najvii uitak, i da je takav uitak iskljuivo pravo umjetnika. Kao to je reeno, treba se znati utkati u neku djevojku. To bi bilo najvie umijee, kad ne bi postojalo jo jedno vie: opet se iz nje odvojiti. No kako bi netko mogao nauiti to drugo, ako nije ni u prvom dotjerao do savrenstva? Prema tome, zaruke! Upravo najtreznija proza neka bude rezonantni podium za zanimljivo. Sve u kui Wahl poprima nov znaaj; osjea se, da se ispod povrine svakodnevnosti kree neto tajnovito, to uskoro treba da bude objavljeno. Kua se priprema za zaruke. Mogu sebi predoiti povrnog gledaoca, koji misli na mene i na tetku. To bi bila sjajna partija! to bismo 64

mogli sve uiniti u prenoenju poljoprivrednog znanja na dolazee generacije. I ja bih postao Cordelijin ujak. Volim slobodu misli. Nijedna misao nije tako apsurdna, da se ne moe misliti, da se ne moe hrabro domisliti do konca. Cordelia se plai Edwardove brane ponude; Edward sa svoje strane stavlja sve svoje nade u to. Svakako, moe se sa sigurnou nadati. Preduhitrit u ga, da bih mu utedio neprijatne posljedice njegova koraka. Skrajnje je vrijeme, da ga uklonim, samo jo smeta. On po svijetu hoda uokolo tako sanjarski zamiljeno, te se treba svakog asa plaiti da e se iznenada podignuti, kao neki mjesear i sakupljenoj opini objaviti svoju ljubav. Danas sam mu dobacio jedan pogled. Kao s nekim slonovskim rilom podigao sam ga i bacio ga, koliko je god dug iza mene. Ostao je mirno sjedei, ali vjerujem, da sam uo, kako mu sve kosti pucketaju. Cordelia je sada manje slobodna u odnosu prema meni no prije. Postaje nesigurna. To, meutim, ne smeta, bila bi malenkost obnoviti stari odnos. No neu. Posljednji ogled, a potom zaruke! Ne treba uope da raunam s potekoama. Cordelia e u svojoj zabezeknutosti rei da, a tetka e iz punog srca uzdahnuti: Amen. Mogu zamisliti, kako e biti oduevljena takvim zetom. Ah, sve se to uhvatilo jedno za drugo kao ici. Zapravo uope ne zet, nego zet neak. Ili, ako mi Bog bude milostiv, nijedno od toga! 23. Sada ubirem plod jedne verzije, koju sam sam rasturio meu ljude. Treba, naime, da sam zaljubljen u neku djevojku. Izabrao sam Edwarda, da prenese tu vijest Cordeliji. Radoznala je i promatra me, ali ne pita. A ipak, gori da neto sazna. Dok pola od toga ne moe da vjeruje, voljela bi ipak, da je druga polovina od toga istinita, jer to bi, ako nita drugo, bio bar presedan. Ako se, naime, ak i takav hladni ironik, kao to sam ja,
5 Dnevnik zavodnika

65

moe zaljubiti, onda se ne mora stidjeti toga, da se to i njoj samoj moglo dogoditi. Danas sam sam naveo razgovor na tu stvar. Imam poseban dar, da mogu ispriati prie tako, da se ni ne gubi njihova poenta, ni ne postanu suvie shvatljive: tako odravam svoje sluaoce in suspenso, izmamljujem im malim ubaenim primjedbama poneku izjavu, iz koje razabirem, kakvo bi rjeenje eljeli, i zatim ih tek zavodim u bludnju. Potom se poigravam raznim dvosmislicama udeavajui ih tako, da se u prvi mah ini, kako moje rijei imaju samo jedan smisao, dok se odjednom njihov smisao ne pretvori upravo u suprotno; u tome zaista umjetniki uivam. Da bih mogao vriti svoja opaanja, drim govor. U konverzaciji moe mi moj subesjednik vrlo lako izmai; moe spretnim odgovorima i protupitanjima unititi svaki dojam, koji sam ostavio. Obratio sam se, dakle, tetki dostojanstvenim mirom. Ne znam, da li da to pripiem blagonaklonosti svojih prijatelja ili zlobi svojih neprijatelja a tko ne bi imao suvie jednih i drugih? Ve me bila prekinula nekim protupitanjima. Uspio sam u svom odgovoru sa to vie rijei rei to manje, da bih zadrao Cordeliju, koja je napeto sluala. No namjerno sam upuivao svoje rijei samo tetki, da se ne bi Cordelija mogla umijeati i prekinuti svu ovu lijepu napregnutost. Produio sam govoriti istim tim dostojanstvenim tonom. Ili to zahvaljujem sluaju, nekoj generatio aequivoca glasine (Cordelia oigledno nije razumjela taj izraz i zbog toga se zbunila) da sam konano ak ja, koji vodim tako povuen ivot, izloen ogovaranju: pria se, da sam se zaruio ... Cordelia je ekala na daljnja objanjenja. Produio sam dakle: Tko, dakle, snosi odgovornost za to? Da li moji prijatelji jer openito se, kad se ovjek zaljubi (ta??), to ipak smatra velikom sreom, ili moji neprijatelji, jer je, konano, ipak smijeno, da se meni tako neto dogodi (uff!!); ili je to ak sluaj, ta za 66

govorkanja je sve dobro, ili ve spomenuta generatio aequivoca neke glasine, jer sve je to ipak poteklo iz dokonog brbljanja nekog tupoglavca. Tetka, u svojoj enskoj radoznalosti, htjela je, naravno, saznati, koja bi to bila dama, koju hoe da usree sa mnom. Ali ja sam izmakao. A kako je to sve djelovalo na Cordeliju? Valjda su se Edwardove akcije malo popele. Neposredno pred odlukom. Da li da piem tetki i da je zamolim za Cordelijinu ruku? Obino se to tako ini, pa i srcu je ugodnije pisati nego govoriti. inio bih to tim radije, to je upravo ta metoda tako uasno filistarska; no to ne ide. Propalo bi iznenaenje, a ba to moram izbjei. Da imam kakvog prijatelja, onda bi me upitao: postupa li ti nakon zrelog razmiljanja? Da li si svijestan znaenja tvog koraka? Zna li ti, da odluuje o svojoj i tuoj srei? To se deava tada, kad se ima prijatelja. Ja nemam nijednoga. Neu da presudim, da li je to prednost ili nije; ali bez sumnje je to prijatno moi se odrei takvih korisnih savjeta. Uostalom, ja sam stvar razmotrio sa svih strana. to se mene tie nemam zato da se plaim zaruka. Jest, prosac sam, tko bi to pomislio! Napredujem u viu socijalnu kategoriju. Vie nisam linost nego prilika. I to dobra prilika, rei e tetka. Nju, skoro, alim. Ona me ljubi nekom takvom istom, bezazlenom, zemljoradnikom ljubavlju. Ona me smatra idealom. U svom ivotu dao sam ve dosta ljubavnih izjava, ali sam potpunoma neiskusan u sluaju, koji predstoji. On je ba protiv svih pravila, i tu se mora postupati sasvim izuzetno. Jedno je sigurno, i to je osnovna toka cijelog manevra: itava taktika je prividna. Ali to zatim? Kojim pravcem da poem? Mogao bih dati erotskiji ton, ali to bi znailo prije vremena izigrati jedan adut. Mogao bih primijeniti svoju prokuanu smrtnu ozbilj5*

67

nost, ali to bi bilo opasno, jer takav trenutak je vrlo znaajan za neku djevojku, te bi se pri tome mogla uhvatiti za ton kao umirui za testament. Mogao bih se prikazati kakvim potenjainom i pri tom lako prelaziti u alu, ali to se ne bi slagalo sa stilom kojega sam se do sada pridravao, a jo bi manje bilo u skladu sa stilom, kojeg u se drati u budunosti. Doi s ironijom, bilo bi ipak suvie riskantno. Bilo bi mi lako kad bih htio samo poluiti pritisak kao kakav obian ljubavnik. No stvari ovdje ipak drugaije stoje, na to ja ciljam, nije zapravo ba ono DA. Sigurno, elim tu djevojku, na to sam usredotoio svu svoju panju i itavo svoje zanimanje, ali ima okolnosti, pod kojima bih se odrekao toga DA. To to ja hou nije: posjedovati tu djevojku, ve umjetniki uivati. Zato sam ve od poetka vodio tu stvar umjetniki. U tome mora biti neeg neodreenog, to u sebi ukljuuje sve mogunosti. Ako me na prvi pogled smatra varalicom, tada se vara, to nisam, bar ne u obinom znaenju te rijei. No ako me dri za nekog, tko vjerno ljubi, onda me isto tako ne razumije. Sve to treba tako uiniti, da se ono duevno to manje determinira. U takvim trenucima raspolae djevojaka dua vidovitou umiruih. To ti ne mogu dopustiti, dragocjena Cordelia! Sigurno, dobro znam, da varam za neto lijepo, ali drugaije ne mogu. Pobrinut u se, da pri tom nee tetovati. Sve to treba da se odvije, to je god mogue nezamjetnije. Ona treba da dade svoj pristanak, a da poslije nema ni pojma, kakve je prirode sada na odnos i kakve tajne krije. Ono zanimljivo su upravo nepregledne mogunosti. Ako ona samo bilo to nasluti, onda sam sve spetljao, i itav odnos izgubio je svoj smisao. Nemogue je, da kae da zato, to me ljubi, jer me ne ljubi. Zaruke nisu in, ve samo dogaaj; ona ne ini nita, nego se neto ini s njom. Nakon toga treba sama sebi da kae: Bog zna kako se to dogodilo. 31. Danas sam za nekog drugog pisao ljubavno pismo. U tome uvijek nalazim zadovoljstva. To je tako 68

zabavno, prenijeti se mislima u neku uzbudljivu situaciju, a da se ne mora odrei svoje udobnosti. Punim dakle svoju lulu, sasluavam izvjetaj, itam djevojina pisma i prouavam, kako to dijete zapravo pie. On, zaljubljen, sjedi do mene i slua moje primjedbe. Nije loe . . . ima ukusa . . . oprezna je, bit e da je ve jednom voljela... Pri tom inim dobro djelo. Ta to je ipak zasluga, spojiti dvoje zaljubljenika. Na svaki sretan par dozvoljavam sebi jednu rtvu; tako inim dvoje sretnima, a najvie jednu nesretnom. To je ipak skroman posao. Poten sam i pouzdan i ne varam nikoga, tko mi se povjerava. Da se i ja pomalo namirujem, zbog toga mi ne bi smio nitko zavidjeti. to mi zapravo pribavlja ope povjerenje? Umijem latinski, studiram, i nikome ne dosaujem svojim malim poslovnim stvarima. Zar ne zasluujem to povjerenje? Ili ga moda zlorabim? 2. kolovoza Bio je pravi trenutak. Na ulici sam tetku vidio izdaleka. Edward je bio u uredu. Sva je vjerojatnost bila, da u Cordeliju zatei samu. Sjedila je kraj stolia za ivanje, zabavljena svojim runim radom. Prije podne dolazim samo rijetko u posjete, pa je bila malo iznenaena. Moglo se, dakle, lako dogoditi, da se pojavi neka izvjesna toplina u tome susretu, to sam htio izbjei. Premda sam svoje srce oklopio, nisam sve uzeo tako olako; no ni ona nije uzela sve teko. Izgledala je neizrecivo draesna u svojoj jednostavnoj, plavo ispruganoj haljini, s tek ubranom ruom na grudima, ah, ona, sama svjea rua, cvatua i tek roena. Tko zna, gdje je u mislima provela no? Valjda u carstvu snova; ujutro se odatle vratila u svoj svjeini svoje mladosti. inila se tako mlada, a ipak toliko zrela, kao da ju je njena rasipnica-priroda upravo stvorila. udesna prirodo, dubokoumna i puna tajni! Mukarcu daje rjeitost govora, eni slai govor poljupca. 69

Bila je zaista lijepa; dijete, a ipak djevica, iju plemenitost treba potovati. No ubrzo sam se rijeio svojih strasnih raspoloenja i namjestio sam, kao to se i dolikuje, sveano glupi izraz lica, na to nas obavezuje neki znaajan korak, ukoliko ga elimo vriti na takav nain, da se ini beznaajnim. Nakon nekoliko opih primjedaba krenuo sam ravno prema cilju i iznio sam svoju ponudu. Valjda nema niega, to bi bilo tunije od ovjeka, koji govori kao da ita iz knjige. No tako govoriti ima ipak ponekad i te kako smisla. Knjige imaju to svojstvo, da se mogu shvatiti, kako se ele, a to isto vrijedi i za ovjeka, koji govori, kao da je tampana knjiga. Strogo bezbojno drao sam se unaprijed odtampanog predloka. Bila je iznenaena, bez sumnje; to sam i oekivao. Kako je izgledala? Jedva da to mogu rei, u njenom izrazu lica bilo je neeg mnogoznanog, mogao bih rei, da je izgledala kao jo neizali, ali ve najavljeni komentar uz moju knjigu, komentar, koji doputa svako tumaenje knjige. Dovoljna bi bila jedna rije, i ona bi se smijala, neka druga pa bi se uzbudila; neka trea i bio bih je izgubio. No nisam izustio nijednu rije. Drao sam se blagdanski glupo i strogo sam se pridravao propisa. No vi me poznajete tek odnedavna. Boe moj kakvih li potekoa! To se dogaa ljudima, koji trnovit put braka pretpostavljaju cvjetnoj stazi ljubavi. Kako udnovato, nisam ni u jednom trenutku sumnjao u to, da e u svom iznenaenju rei da. Eto ta vrijede prorauni. Nije rekla ni da ni ne, nego me uputila tetki. To ne bih nikada oekivao. To se zove imati sreu. Tako e sve ispasti bolje no to sam smio i oekivati. Tetka je sporazumna. Nisam ni sumnjao u to. Cordelia se pokorava njenom savjetu. Ne moram biti naroito ponosan na 70

te zaruke, iznad svake su pristojne mjere filistarske i malograanske. Djevojka ne zna, da li bi rekla da ili ne. Tetka kae da. Sada i djevojka izlazi sa svojim da. Uzimam djevojku, i djevojka uzima mene. I sada poinje roman. 3. Zarueni smo. Jedva da bi se o tome dalo neto vie rei. Kad bi imala neku prijateljicu, s kojom otvoreno govori, vjerojatno bi joj rekla: Ne mogu to da pojmim. Ima neto na njemu, to me privlai, ali ne znam, to je to; on ima izvjesnu mo nada mnom, ali je sasvim sigurno, da ga ne ljubim i vjerojatno ga neu nikada ni ljubiti; no podnoljivo u s njim ivjeti i pri tom biti sasvim sretna; sigurno nee mnogo zahtijevati, samo ako se ovjek s njime nagodi. Ah, Cordelia, moda e on ipak vie zahtijevati, a kasnije e mu nagodba biti manje vrijedna. Nema nieg smjenijeg od zaruka. Brak je bar neto, dodue, neto dobrano neugodno. No, zaruke su pronalazak, koji ne slui na ast svome pronalazau. Vezan ili nevezan to je polovinost bez smisla i ukusa. Sada sam, dakle, lan mnogopotovanog udruenja zaruenih. I u tome ima drai. Tek kada si sam izvjebao sve umjetnosti (to e ti potvrditi svaki umjetnik), ovlaten si da sudi drugima. Zar to nije umjetnost, izigravati zarunika? Edward je ogoren. Sada se vie ne brije i spremio je svoj crni kaput (o udo nad udima) u ormar. eli da govori s Cordelijom; da joj otkrije moju podmuklost. Bit e potresan prizor. Edward neobrijan, slabo odjeven razgovara s Cordelijom, govori strahovno snanim glasom! Uzaludno ga je dovesti pameti. Nagovijestio sam mu, da je ta partija tetkina izmiljotina; moda Cordelia ipak osjea za njega, spreman sam da se povuem, ako je moe osvojiti. Najprije premilja, da li treba ipak da obrije bradu i da kupi moderan frak; no odmah se zatim 71

ponovo okomljuje na mene; ja prirodno inim sve, da bih odrao mir. Znam: koliko god me i prezire, nee uiniti koraka, a da me ne bi pitao za savjet. Moje savjesne usluge su mu nezaboravne. I zato bih mu uzeo svaku nadu? Zato da s njime prekinem? Simpaitan je ovjek, i tko zna, da li ga neu jednog dana opet moi koristiti. Dvostruko je teka moja zadaa: moram to tako urediti, da zaruke postepeno preu u plemenitiju, znaajniju vezu. A, u meuvremenu, moram uivati u ljupkosti i ljubeznostima, kojima je tako raskono opremljena. Dodue, pri tome je vano oprezno se ograniavati: nita prerano! Kad jednom pored mene naui, to znai mene ljubiti, tada e ona sama dovesti do raskidanja zaruka, kao neprikladnog oblika naih odnosa i pripadat e meni. Drugi se zaruuju, kada dospiju dotle; njima brak cvate do vjenosti. Svaki prema svom ukusu. Sve jo ostaje u status quo; no usprkos svemu: nikada neki zarunik nije bio sretniji, nikad gramzivac, koji je naao novi nije bio blaeniji od mene. Pijan sam od toga, to znam, da je u mojoj vlasti, ona, ta nevina ena, providna i duboka kao samo more, a da i ne sluti nita o ivotu. Sad treba da upozna mo ljubavi. Kao kraljevska ki iz bajke, koja iz praha biva uzdignuta na prijestolje svojih predaka, tako mora sada i ona biti uspostavljena u svome dostojanstvu, ija je nasljednica. To e se dogoditi zahvaljujui meni, nauit e ljubiti time, to e nauiti ljubiti mene. Ona ui pravila, dok postepeno izuava uzor: a taj uzor, to sam ja. Tek u ljubavi upoznat e sve svoje znaenje, dobitak te ljubavi namijenjen je meni, a kada zamijeti, to sve mora meni zahvaliti, tada e me dvostruko zavoljeti. Ta misao sama za sebe toliko me svladava, da od radosti skoro gubim svijest. Njena dua ima jo svu gipkou mladosti; jo nije omlitavila i zamorena uslijed onih beskarakternih, povrnih ljubavnih nagnua, koja onemoguavaju tolikim djevojkama, da ikada saznaju, to znai potpuno i ap72

solutno voljeti. One tada nose u svijesti laan i maglovit ideal i mjerilom toga ideala mjere zbilju. Tako se moe vjerojatno kranski proivjeti ivot (pa i to je neto). No kada se u njoj probudi ljubav, tada u za njom svuda tragati, tada u je iz nje izmamljivati svim ljubavnim glasima. Znat u, do kojih e oblika u njoj izrasti, i znat u se tim oblicima prilagoditi; ve sam, a da ona toga nije svijesna, uvuen u razvojni proces njene ljubavi, a ipak dolazim izvana kao ispunjenje svih njenih slutnji i nada. ena voli samo jednom. Sada sam zakoniti vlasnik Cordelije. Imam pristanak i blagoslov tetkin i primam estitke prijatelja i roaka. A la bonne heure, rat je zavrio zapoinje sretni m i r . . . Besmisao! Kao da blagoslov tetkin i estitanja prijatelja mogu pridonijeti posjedovanju Cordelije. Kao da u ljubavi postoji rat i mir! Dok traje, ljubav je borba, dodue borba, koja se vodi veoma razliitim orujem, ve prema tome, da li se ovjek bori cominus ili eminus. U prvom sluaju, u borbi izbliza, oruje je stisak ruke, doticaj noge (Ovidije je to nuno preporuivao, a zatim se opet ogoreno izrugivao), konano poljubac i zagrljaj. Tko se bori eminus ima kao jedino oruje oko (jedino oruje, kojim se mora virtuozno sluiti). On mora umjeti svoj pogled spustiti sa toliko njenosti u pogled neke djevojke, da se ona mora osjetiti pogoenom; mora umjeti, da je svojim pogledom dri tako oaranom, da ga ona ne osjea drugaije, nego kao da je dri svojim rukama. No grijeka je i ujedno nesrea, ako se suvie dugo borimo eminus, takva je borba posvema simbolina, i ne prua nikakvo zadovoljstvo. Tek u cominus sve zadobiva svoje konano znaenje. Ja se, za svoj raun, nisam uope borio, ni ovako ni onako: najprije sam primijenio diplomatsku varku, da bih uope mogao objaviti rat; sada on poinje. Pravno i u malograanskom smislu ja je posjedujem; ali to posjedovanje nije posjedovanje. O tome imam 73

istije predodbe. Jo me ona ne ljubi. Moe se neka ena zakonski posjedovati, a da se ne posjeduje, kao to se moe sasvim dobro posjedovati, a da se ne posjeduje zakonski. Ona sjedi na divanu ispred ajnog stolia; ja sjedim pored nje na stolcu. Takav raspored je i prisan i istovremeno otmjeno odmjeren. Onima, koji imaju za takvo to smisla, znai raspored neobino mnogo. Ljubav je prebogata u pozicijama, a ovo je prva. A kako je priroda kraljevski opremila ovu djevojku! Ovi isti, plemeniti oblici, duboka nevinost, bistro oko, sve me to oduevljava. Kada sam, ulazei, pozdravio, pola mi je prijazno kao uvijek ususret, dodue malo zbunjena, ne sasvim tako sigurna kao inae. Zaruke, dakle, ipak mijenjaju odnos. Ali kako? Ponudila mi je ruku, no nije se smjekala kao obino. Odgovorio sam lakim, skoro samo markiranim stiskom ruke, njeno i prijateljski, bez ikakve erotike. Jest, sjedi na divanu pred ajnim stoliem, a ja pored nje na stolcu. Neko blago sveano raspoloenje poiva nad itavim ugoajem; jutarnje svijetlo. Ona uti, tiina je savrena. Gledam je ne poudno, kako bi bilo runo misliti o tome! Njeno, letimino rumenilo pojavljuje se na njenom licu, kao oblak na nebu. to znai ovo rumenilo? Ljubav? enju, nadu? Strah? Crveno je boja srca. Ne, nita od svega toga, ona je zauena; ne udi se ni meni (to ne bi moglo biti) ni sebi, ve se udi u sebi; ona se udi svojoj unutarnjoj promjeni. Takav trenutak zahtijeva tiinu; nikakva misao neka mu ne smeta, nikakva buka strasti neka se ne umijea. ini se, kao da nisam prisutan, a ipak je moja prisutnost uvjet mojeg divljenja, u koje sam utonuo, promatrajui je. Harmonija je meu nama. U takvim trenucima ene treba potivati utnjom, kao boanstva. 74

Zaista je srea to postoji kua mojega ujaka. Ukoliko elimo nekom mladom ovjeku zagaditi puenje, treba samo da ga odvedemo u jedan od naih salona za puenje, elimo li da mladoj djevojci pokvarimo vjeridbu, treba je samo dovesti u kuu mojega ujaka. Svi zarueni parovi iz grada viaju se tamo. To je uasno drutvo. Mogu shvatiti, da ih Cordelia ne podnosi. Kada smo sakupljeni en masse, onda nas je otprilike deset parova, a u pozadini ima jo i neto priuve, koja se u prikladnoj zgodi doziva iz okolice. Tu se mogu promatrati radosti zaruka, sa svim ljubavnim suprotnostima i bljutavim njenostima, kojim zanatlije u ljubavi obavljaju svoj posao. itave veeri uje se uvijek isti zvuk... to je, kao da netko mahalicom za muhe tri uzdu zida. I pri tome se ne trai, moda, utljivi ugao, naprotiv, ui se ukrug oko nekog velikog, okruglog stola. Htio sam to pokazati Cordeliji, ali nije bilo mogue, morao bih sam nad sobom izvriti nasilje. Ja bih se sam bunio, da tako neotesano brutaliziram njenu enstvenost. Najtee bih sebi predbacivao. Dobro, obmanjujem tu djevojku. No, ja to inim na estetski nain, kojemu se ne moe prigovoriti. Ona mi se povjerila i moe se na to osloniti. I to, to je varam, konano nije drugo do samo zahtjev estete; na koncu konca, ili ena vara mukarca ili mukarac enu. Bilo bi zanimljivo statistiki ustanoviti, tko je u bajkama, priama, narodnim pjesmama, mitolokim kazivanjima manje vjeran, mukarac ili ena; bio bi to zanimljiv posao. Ne alim vrijeme utroeno na Cordeliju, iako mi moji manevri zaista oduzimaju mnogo vremena, jer svaki moj novi korak treba paljivo pripremiti. Doivljavam sada raanje ljubavi. Pri tome sam skoro nevidljiv, ak i kad sjedim uz nju. Ponekad mi se ini, kao da netko sam plee ples, koji je odreen za dvoje. A ipak je neprimjetno suigra prisutan. Ona se kree kao u snu, ali i tako ona plee, 75

a ja samo upravljam tim plesom; nevidljiv kad sam vidljiv, a vidljiv kad sam nevidljiv. Svaki njen pokret odaje traenje; naginje se naprijed, prua ruku, odvraa se nazad, opet se pribliuje. Prihvaam je, ispunjavam njene misli sadrajem, sadrajem, koji u njoj latentno ve prebiva. Kree se po vlastitoj melodiji svoga ivota; ja sam samo pokretna sila, koja je stavlja u gibanje. Nikakve erotike; time bih je samo razbudio, popustljiv sam, blag, bezlian; sasvim sam se rasplinuo u ugoajima. O emu razgovaraju zarunici? Vjerojatno je najee jedna od prvih njihovih tema, da uvode jedan drugog u svoje respektivne porodine prilike. Pri takvom sistematskom njegovanju dosade nestaje svaka erotika, tome se ne treba nimalo uditi. Tko se ne razumije u apsolutno uivanje ljubavi, taj neka se ne uputa u ljubav, pa makar se deset puta naumio oeniti. Kakve veze sa misterijom ljubavi ima to, to u preko nje dobiti tetku, koja se zove Marija, ujaka imenom Christoph i kuma, koji je major? ak i vlastiti raniji ivot ini se u takvom prikazu beznaajnim. to moe mlada djevojka priati o tome? Ako ima toga mnogo da pria onda, dodue, vrijedi sluati, ali vie ne vrijedi ljubiti takvu djevojku. Ja, dakle, ne pridajem nikakva znaaja tim priama. Imam ih sam dosta na skladitu. Ja traim neposrednost. Samo ona ini ljubav bezvremenskom tek nicanjem ljubavi zapoinju individuumi sada u dvoje egzistirati. Moram joj, dakle, pokuati objasniti moje ponaanje, tonije reeno, moram raspriti neke njene sumnje. Nisam od onih, ija ljubav potjee iz potovanja, koji se ene iz potovanja i koji stvaraju djecu iz meusobnog potovanja, ali jedno znam, a to je (tako dugo dok ne djeluje sama strast) da estetika i moral ne smiju doi u protivurjenost. Moram joj, dakle, pokuati objasniti moje ponaanje prema Edwardu i prema tetki. Nije me, dodue, nikada za to pitala, ali ja ipak drim, da je najbolje, 76

da joj bez okolianja razjasnim, zato sam ovako, a ne drugaije postupao. En passant: ljubav ima svoju vlastitu dijalektiku. S Edwardom sam mnogo nemoralni je postupio nego s tetkom. No zaudo su mi mnogo manje zamjerili moju grijeku prema Edwardu nego alu sa starom gospoom; a kako je ova bezazlena, ako se uporeuje s onim prvim! Moj oprez godi njenom ponosu, tajanstvenost, kojom sam izveo svoju spletku, privlai njenu panju. Pokazujem, dodue, pri tome vie prakse u ljubavnim stvarima, no to bi se zapravo smjelo; ipak imam namjeru, da joj kasnije predoim, kako ranije nisam nikad ljubio. No sve to ne znai nita. to mi je stalo do jedne male protivurjenosti. Ta ona je ipak nee primijetiti. Stvar je asti za nauenjaka da izbjegne svako protivurjeje! ivot mlade djevojke odvie je raznovrstan, da ne bi mogao podnijeti i po koje protivurjeje: kako da ovjek s njom pravilno postupa, a da sam ne padne pri tome u protivurjeje. Ona je ponosna. O erotici nema pojma. Pokorava se mojoj inteligenciji, no opirui se. Kad bi se u njoj probudila erotika, morao bih raunati s tim, da e se njen ponos okrenuti protiv mene. Dok ne sazna, to znai biti ena, njen je ponos ekscentrian upravo je radi takvog ponosa prezrela Edwarda. Upozna li ljubav, probudit e se onaj drugi ponos: tada neka smatra, da sam je samo ja vrijedan. No bilo bi takoer mogue, da zaostane neki zadnji ostatak onog starog ekscentrinog ponosa i da se upravi protiv mene. Ona nee, dodue, aliti, to je pristala na zaruke, ali e joj se moja pobjeda priinjati suvie lakom; shvatit e, da je krivo zapoela igru. Moda joj padne na pamet, da se okrene protiv mene. To bi mi bilo drago. Tako u dakle saznati, koliko je duboko pogoena. Prirodno, tko bi drugi to mogao biti, nego moja mala, lijepa glava s uvojcima? Ve izdaleka je prepoznajem. Koliko se naginje kroz prozor! U tri dana ve je 77

trei puta zatiem t a k o . . . Ba ni radi ega se to ne ini. Mogu pretpostaviti, da to ima svoje razloge. Za boga miloga, nemojte glavicu tako isturiti! Kladim se za hiljadu naprama jedan, da kleite na stolcu, zar ne? Kako bi to bilo strano, da padnete dolje i moda ba upravo meni na glavu. Ne, neu svoju glavu dalje mijeati u vae stvari, ali hou u njegove. Dabome, u njegove. Ta negdje mora biti? Oh, to vidim, evo ga gdje dolazi moj dragi prijatelj, gospodin licencijat Hansen, dolazi sredinom ulice! To je sasvim neuobiajeno, kako on to nastupa, ta on putuje rijetkim saobraajnim sredstvom: na krilima enje, kako mi se ini. Da moda ne posjeuje ovu kuu? I to da mi je ostalo nepoznato? Vi naputate vae mjesto na prozoru gospoice? Valjda, da mu otvorite vrata i da ga pustite unutra? Ne trudite se, nee doi. to, vi to znate bolje nego ja? No ipak, ta on to sam potvruje. Kada ne bi kola tutnjila mogli bi to uti i vlastitim uima. Sasvim en passant upitao sam ga: Hoe li tu ui? A on mi je odvratio najpreciznijim ne ovoga svijeta. Moete mu glavom melanholino domahnuti adieu: gospodin licenciat polazi, naime, sada u etnju. On je smeten, a kada su ljudi smeteni, onda mnogo priaju. Zabavit u ga raspravljajui s njim o upi, za koju se natjecao. Zbogom, potovana gospoice, sada emo otii dalje, sve do carinarnice! Kad budemo daleko, rei u: prokletstvo, sada si me lijepo odvukao s moga puta, ta ja sam htio u Westergade! Tako, eto nas opet! No, to je vjernost! Ona jo uvijek stoji na prozoru! Ovakvo dijete mora ovjeka usreiti. Zato sam to sve uinio, pitate me? Moda sam zao ovjek, kojega veseli ljutiti druge ljude? Ni govora! Sve to inim vama za ljubav, potovana gospoice! Prvo: Vi ste ga ekali, eznuli ste za njim. Kada bude konano stigao, bit ete ljepi od brige i ekanja. Drugo: to e vam gospodin licenciat rei kad bude uao? Zamalo da smo pali u klopku! Upravo kada sam htio ui, stajao je nesretnik pred tvojim vra78

tima. No nisam bio glup. Namamio sam ga u beskonaan razgovor o upi, za koju sam se natjecao; odvukao sam ga sve do carinarnice; na asnu rije, nita nije primijetio. Jeste li vidjeli, gospoice? Sada imate o njemu jo bolje miljenje nego prije; uvijek ste ga drali uenim ovjekom, ali (tko bi rekao) da je jo i mudar! A to morate zahvaliti samo meni. No, jo neto: vi jo niste zarueni, morao bih to znati. Odista, fino i zabavno stvorenje, samo vrlo mlado. No kad bi se ona zaista tako lakoumno prepustila tako ozbiljnoj stvari! Ne, to ne ide. Govorit u s njom. To sam joj duan, jer ona je draesno stvorenje. Duan sam to i licencijatu, jer je moj prijatelj; a njoj sam to dvostruko duan, jer je budua ena moga prijatelja. Duan sam to i porodici, jer porodica, kojoj hoe da se prieni moj prijatelj, bez sumnje je vrijedna najveeg potovanja. Duan sam to itavom ovjeanstvu, time inim dobro djelo. Kakva privlaiva pomisao: u ime itavog ljudskog roda postupiti, to je generalna punomo puna asti. No sada Cordeliji! Ovo raspoloenje mi dolazi kao narueno. Draesna enja ove djevojke pripremila me za posjetu. Prvi napad mog dvoboja s Cordelijom. Neu joj se postaviti; uzmicat u, a ona e me progoniti. Tako e nauiti da pobjeuje. Korak po korak u uzmicati, i upravo takvom taktikom mora upoznati snage ljubavi, ove misli bez poinka, strasti, enje, nade, nestrpljivosti iekivanja. Sve to moram pred njom odigrati, kako bi to u njoj dozrelo. Bit e to pravi trijumfalni pohod. Vodim je trijumfu, pjevam ditirambe njenim djelima i pokazujem joj put pobjede. Kad jednom vidi, kako ljubav vlada sa mnom, stei se hrabrosti, da vjeruje u nju kao u vjenu snagu. Svakako e mi povjerovati, jer ja se mogu osloniti na svoju spretnost, a i ne igram svoju ulogu hladno, jer zaista osjeam mo te ljubavi. Da je drugaije, ne bi mi povjerovala. No ovako je to samo 79

manevar, ona postaje jaa time, to pobjeuje, budi se ljubav, i time e se osjetiti enom. Ja, njen prosac, oslobodit u je: hou da je ljubim samo kao njen osloboditelj. Ne smije ni da sluti, da to zahvaljuje meni, jer bi mogla izgubiti svoje samopouzdanje. Tek kad je budem doveo dotle, da sama trai slobodu, kad bude htjela da prekine sa mnom tek tada e poeti drugi dio naeg dvoboja. Ona ve raspolae snagom strasti. Tek sada poprima borba znaaj. Idui obrati nisu vani. Moda e njen ponos narasti do visine, na kojoj e je hvatati vrtoglavica, moda e prekinuti sa mnom dobro! Ona je slobodna. Moja e biti ovako ili onako. Vjeridba nije za nju veza, niti treba da bude: ona mi se mora predati slobodna. Samo tako u je uzeti, samo tako je elim. Neka se i odvrati od mene! Svejedno u doi do svoga drugog napada i u tom u tim sigurnije pobijediti, ukoliko je ona bolje prola u prvom. Koliko vea bude njena snaga, tim je zanimljivija odluna borba. Najprije za alu oslobodilaki rat. Zatim osvajaki rat na ivot i smrt. Ljubim li Cordeliju? Da. Ljubim li je istinski i poteno? Da. I vjerno? Da u estetskom smislu, a i to vrijedi. to bi toj djevojci pomoglo, da padne u ruke nekom zvekanu, vjernom suprugu? to bi od toga bilo? Nita. Jedna poslovica kae, da ovjek ne smije biti samo poten, kako bi prebrodio sve prepreke. Ja bih je parafrazirao u tom smislu, da treba biti vie nego poten, da bi se ljubila ta djevojka. Vie nego poteno to znai, u ovom sluaju, lano. A ja tu djevojku volim vjerno. 80

Strogo pazim, da se sve u njoj razvije, sva njena raskono bogata priroda. Ja sam ovjek, koji to moe postii. Ona je ena kod koje se taj trud isplauje. Zar ne odgovaramo izvanredno jedno drugome? Da li je to grijeh, to promatram vau izvezenu maramicu, umjesto da se brinem za upnika? Da li je to s vae strane grijeh, to maramicu drite tako? U uglu se nalazi neko ime: Vi se dakle zovete Charlotta? Svakako je draesno saznati ime neke djevojke na takav nain. Moda mi je pri tom pomogao neki meni sklon duh. No to moda nije ni sluaj, to drite maramicu tako, da mogu proitati ime? Vi ste uzbueni, primiete rubac oku . . . Opaate, da posmatram vas, a ne upnika. Dovoljno je, da askom pogledate maramicu, pa da vidite da sam saznao vae i m e . . . Ah, kako bezazlena igra! Nije teko saznati ime neke mlade djevojke... to, i sada mora rubac za to ispatati? Vi ga steete? Vi se ljutite na mene? Ta sluajte, to veli upnik: Ne navedite nikoga u napast. A tko to ini ne znajui takoer snosi odgovornost: i on sebi natovaruje grijeh, koji moe ispraviti samo dvostrukom blagou. Amen. Napolju pred crkvenim vratima moete slobodno dozvoliti, da rubac zalepra . . . Vi me se bojite? Zar sam uinio neko zlo? Neto, to mi ne moete oprostiti? ega se ne smijete sjetiti? Prema Cordeliji moram upotrebljavati ma sa dvosjeklom otricom. Ako budem stalno uzmicao pred njenom nadmonou, moe se dogoditi, da se erotika ne uvrsti u njoj. U tom sluaju ne bi mi mogla u drugom susretu nae borbe pruiti dovoljno otpora. Kao u snu dola bi do pobjede, dobro, ali ja sam htio, da ona bude probuena. No ako je zaplaim, da bi mogla ostati bez pobjede, tada e se nauiti boriti za nju, i u takvoj borbi sazrijet e u njoj ena. Raspalit u je, dakle, ivom rijeju, a pismima u je uvijek iznova rashladiti. Ne, jo bolje, ako postupim
6 Dnevnik zavodnika

81

obratno. Inae u sam sebe prevariti za najljepi uitak. Kad god bude primila neko pismo, koje ubacuje slatki otrov mojih rijei u njenu krv, bit e dovoljna jedna rije da bi izbila njena ljubav. No ve u iduem trenutku odbit u je hladnom ironijom. Makar koliko se osjeala pobjednicom, sumnjat e. A i ne valja pisati ironina pisma. Prijeti mi opasnost, da budem krivo shvaen. Nasuprot tome, bit e mi uvijek dovoljno dotjerati nae razgovore do ekstaze, jer moja prisutnost e ih uvijek utiati. Lako e me podnijeti, ako joj se budem pismeno obraao, onda e me skoro poistovetiti s onim alegorinim stvorenjem kojem je upuena njena ljubav. Listovni papir je prostrano bojite. U pismu se ovjek moe sa samopouzdanjem baciti nekoj eni pred noge, ali ako to uini odista, tada e ona biti zaprepatena, a cijela iluzija pokvarena. Skupno djelovanje obaju ovih borbenih sredstava probudit e u njoj ljubav, sazreti je i jaati, ukratko, time u je pridobiti... No u poetku ne smiju ta pisma biti suvie erotski obojena. Morat e sadravati openitosti i samo ovdje ondje pokoju iluziju, raspriti neku sumnju. U zgodnom trenutku morat u joj razjasniti prednosti zaruka, da su zaruke, naime, mistifikacija, pomou koje ovjek umiri ljude. No pruit e se i dovoljno prilika, u kojima e moi osjetiti svu nesavrenost naeg sadanjeg odnosa. ivot u kui mojega ujaka bit e karikatura, koja e uvijek djelovati. Dok s jedne strane budim u njoj erotiku, s druge joj pod oi turam iscerenu sliku erotike. Dovest u je dotle, da e sa odvratnou odbaciti vjeridbu i nee ni primijetiti, da sam joj ba ja pokvario volju za nju. Za danas e jedno malo pisamce biti dovoljno, da joj podastre sliku moga duevnog stanja i da joj tom prilikom omogui i letimian uvid u njeno vlastito srce. Ta je metoda dobra, i ja u je koristiti. To zahvaljujem vama, vama valjanim djevojkama, koje sam nekada ljubio. Kod vas sam svoju duu iz82

vjebao u ljubavi, tako da ona sada, u svojoj borbi s Cordelijom, poznaje svaku nijansu. Hvala vam, zasluga je vaa! Mlada djevojka je neosporno izvrsna odgojiteljica, u najmanju ruku moe se nauiti, kako treba samog sebe prevariti. To se moe nauiti samo od djevojaka. Ostario ja ne znam koliko, smatrat u se zaista starim tek onda, kad vie neu od djevojaka imati to da nauim. Moja Cordelia, Kae, da si o meni imala drugaije miljenje; priznajem, ni ja ne bih pomislio, da bih mogao postati ovakav. Da li si, dakle, Ti skrivila, to sam se promijenio? Ili Ti se oko izmijenilo, kojim me gleda? Ne, to je u meni, jer ja te ljubim; a ipak opet i u Tebi, jer Ti si ta, koju ljubim; hladno i ponosno rasvjetljujem sve bistrim svijetlom razuma. Nema toga, to bi me uplailo ili iznenadilo . . . kad bi dola kakva sablast i pokucala na moja vrata, mirno bih uzeo svijeu i otvorio bih. No ne otvaram blijedim, nejakim sjenama Ti, moja Cordelia, kroi mi ususret. Ti, to si ivot, mladost i ljepota. Sad mi drhti ruka, svijetlo u mojoj ruci; uzmiem, a ipak ne mogu odvojiti pogled od Tebe, neodoljivo me tjera, da upijem Tvoju sliku. Izmijenjen sam ali kako? I zato? Sam ne znam, ne mogu sebi objasniti, jedino mogu da ponovim udnovatu rije: izmijenjen sam Tvoj Johannes. Moja Cordelia, Ljubav je tajna, no zaruke su objavljene. Ljubav trai utljivost, zaruke iznose stvari pred ljude. Ljubav je aputanje, zaruke su javna objava. A ipak, zahvaljujui Cordelijinoj vjetini, postaje vjeridba maska, koja e obmanuti neprijatelje. esto svjetiljka sakrije vie no mrak. Tvoj Johannes. Sjedi na poivaljci pred ajnim stoliem, ja sam pored nje. Ona se naslanja na mene, glava joj, teka od misli, lei na mome ramenu.
6*

83

Bliska mi je, a ipak daleka; moja je, a ipak ne pripada meni. Jo utim otpor, ali to nije vie lini otpor, to je samo opi otpor ene. Bit ene je predanost; pokatkad poprima predanost oblik otpora. Ona sjedi na poivaljci, ja sam do nje. Srce joj kuca, ali to nije strast; grudi joj se nadimaju i sputaju, ali to nije nemir; katkada mijenja boju ali lagano i postepeno. Ljubav? Ne. Ona paljivo slua, ona razumijeva. Slua moju rije i razumije je. Ona slua i razumijeva tui govor, kao vlastite rijei. Jeka tueg govora vlastiti je njen govor, dvostruko objavljivanje njoj i njemu. to inim? Da li je zaluujem? Ne, to bi mi to koristilo? Kradem li joj srce? Ne. Hou da djevojka, koju volim zadri svoje srce. to, dakle, inim? Oblikujem svoje srce prema njenoj slici i prilici. Umjetnik slika svoju dragu, kipar je oblikuje u kamenu, ja inim to isto u duhovnom smislu. Jedina je moja prijevara to ona sama ne zna, da uzimam njenu sliku. Skriveno slikam tu sliku, u tom smislu sam ukrao njeno srce, kao to se moe za Rebeku rei, da je ukrala srce Labanu, kada mu je podmuklo ukrala njegove bogove. A kako je vaan okvir slike! Duboko se urezuje u pamenje ne, u samu duu, nikada nee biti zaboravljen. Da ostarim ne znam koliko, nikad Cordeliju sebi neu moi drukije zamisliti no u ovoj maloj sobici. Kada je posjeujem, otvara mi sluavka i uvodi me u predsoblje. Dok otvaram vrata dnevne sobe, dolazi i ona iz svoje komore, i mi se ve vidimo, dok jo stojimo u vratima. Dnevna soba je malena, neka tijesna sobica, vrlo prijatna. Najljepa je, kad je promatram sa poivaljke, dok sjedim do nje. Pred njom okrugli ajni stoli s nekim lijepim, bogato naboranim stolnjakom. Na njemu svjetiljka u obliku punanog, raskonog cvijeta; iznad svijetiljke sjenilo od papira, tako lagahno, da uzdrhti od najlakeg pokreta. Ima neeg orijentalnog u obliku 84

te svjetiljke, a podrhvatanje sjenila podsjea na blage vjetrove Orijenta. Na tlu je sag, pleten od trske, koji nije manje neobian od svjetiljke. Tako sjedim s njome (barem u svojim snovima) na zemlji pod ovim udesnim biljkama; ili smo na nekom brodu, u oficirskoj kajiti, daleko na puini, na irokom Oceanu! Prozor se nalazi prilino visoko, gledamo pravo u nebo. Poveana iluzija. Dok zajedno sjedimo, doaravam pred njenu duu slike; lebde nad zbiljom kao smrt nad nekom rakom. Sredina je odluna, prije svega zbog uspomena. Erotske doivljaje treba tako doivjeti, da sebi uvijek moemo reproducirati sliku, koja e moi opisati svu ljepotu. Treba, dakle, paziti na sredinu, pa ukoliko je bez stila, treba je preobliiti. No Cordeliji sve pristaje vrlo dobro, upravo tako kako je sada. I upravo Cordeliji. Moja mala Emilija ivi, na primjer, u mojem sjeanju u onom vrtnom salonu drugaije je ne mogu sebi zamisliti. Otvorena vrata, mali vrt pred kuom, koji je zatvarao pogled na drum. Emilija je bila graciozna, ali manje znaajna od Cordelije. I u tome je odgovarala sredini. Nije to bio smjeli, neogranieni pogled u daljinu, ve usko ogranieno proelje; uvijek iznova zaklanjao je moj pogled drum, vrti i vrtni salon. To ne bi bila nikakva sredina za Cordeliju. Njoj ne odgovara nikakvo proelje, njoj treba dalekih horizonata, smjelih vidika u daljine. Njeno obitavalite nije na zemlji; jer ona ne hoda, ve lebdi. Zarueni ima mogunost promatrati budalatine drugih zarunika. Tu je na primjer taj licencijat Hansen. Posljednjih nekoliko dana pokazuje se u javnosti s onom simpatinom djevojkom, koju sam nedavno vidio. Pria mi smijene stvari, da je graciozna i jo vrlo mlada (kao da nisam i sam to zamijetio!), i da je nju ba radi toga izabrao; hoe je pretvoriti u onaj ideal, koji ve odavno trai. 85

Boe moj, kakav zvekan! I to zdravo, toplokrvno djevoje! Tu sam barem stari strunjak kada se ja prihvatim, da izobrazim djevojku, onda je uim uvijek i uvijek iznova onome, to sam od nje nauio. Njena dua, itava njena dua, mora da proe kroz sve mogue manevre. Mora joj se otvoriti beskonanost, i mora saznati, da je ba beskonanost ovjeku najblia. Ovu spoznaju ona ne smije stei misaonim putem (to bi za nju bio krivi put), nego pomou fantazije, koja je najbolje sredstvo sporazumijevanja meu nama; mukarac posjeduje samo dio onoga, to enu potpunoma ispunjava. Ona ne treba da se milju uzvine (ena nije roena za muku puta do beskonanog), ona treba tamo da stigne lako, na krilima fantazije i due. Kako se jednostavna mora mladom djevojetu initi beskonanost. Isto toliko jednostavna kao ona pomisao, da svaka ljubav mora biti sretna. Mlada djevojka svuda nalazi beskrajnost. Smjelim skokom, enskom lakoom, dopire ona do nje. Kako je pak mukarac nezgrapan. Nee pokuati nijedan skok, a da nije odmjerio razmak. Uzima zalet, zazire pred zaprekom, ponovo se vraa, iznova uzima zalet. Konano skae i pada. Djevojka ini sasvim drugaije. Ponegdje se u planinama vidi, kako visoko stre dvije stijene. Izmeu njih bezdan, pogled u uasnu dubinu. uo sam za takvo jedno mjesto nijedan mukarac nije nikad pokuao taj skok, ali ga je pokuala neka mlada djevojka: jo i danas zove se to mjesto Djeviin skok. Ja to vjerujem; da, ova pria priprostih ljudi ini mi se opojnom, jer o mladim djevojkama rado vjerujem i najnevjerojatnije. Kako smijeno, naprotiv, djeluje zalet mukarca, iz njegova naprezanja prosuujemo domet skoka. No skok treba da sie sve do u beskonanost, a u tome ne pomae nikakvo naprezanje. A tko je ikada vidio djevojku da uzima zalet? Zar nije glupost tako neto sebi predstaviti? Kada tri, onda je njeno tranje ala, zabava, prilika da pokae svoju ljupkost. Zamislite sebi djevojku, koja uzima zalet to znai razdvajati, to je kod ene nerazdvojno. U biti 86

zaleta postoji neka dijalektika, neto tue eni. A sada pak sam skok enski skok je neko lebdenje. Dospijeva do cilja, a mi ne vidimo nikakav trag napora; jo ljepa no prije, stoji ona sada prijeko, i dobacuje nam aku poljubaca. Svjea, pomlaena, kao kakav cvijet na obronku planine, njie se djevojka nad dubinama, pred kojima mi uasnuti uzmiemo. Mora se sprijateljiti s beskonanou, predati raspoloenjima; sanjarije i zbilja, istina i poezija valja da se isprepletu tako e se u beskrajnosti osjeati kao kod kue. A kad je jednom u tome, onda mora da se probudi erotika, onda je onakva, kao to je ja elim. Onda sam svoju dunost izvrio, uvlaim vesla, sjedam do nje, i njena jedra nosit e me dalje. Ako pri tome moram neto initi, onda je to: samo ublaiti urbu kretanja, da ne bismo na odvie silovit i ruan nain stigli na cilj. Laki trzaj na konopac od jedara i mi plovimo dalje. Cordelia se osjea neprijatno u kui moga ujaka. Najradije je ne bi vie posjetila. Quod non! Ja iznalazim razlog, zbog kojih ipak moramo ii tamo. Sino mi je pri odlasku neuobiajenom srdanou stisla ruku. Da, imala je dosta toga da podnese. Kad me ne bi zabavljala sva ta neprirodnost, koju izaziva vjerenitvo, taj bijedni vjetaki proizvod, ne bih vie ni ja izdrao kod mog ujaka. Jutros sam od nje primio pismo, u kojem govori o vjerenitvu podrugljivije, no to sam to od nje oekivao. Poljubio sam to pismo. To mi je milije od sviju, koje sam primio od nje. Bravo, Cordelia, tako hou da bude! udnovato: u stergade su dvije slastiarnice jedna upravo nasuprot drugoj. S lijeve strane, u prvom katu, stanuje neko malo djevoje; najee se skriva iza zavjesa od lake tkanine, ali kome je to poznato, a ima dobre oi, moe kroz zavjese prepoznati njen izraz lica. Kome to nije poznato, ili ima loe oi, moe da zapazi samo sjenu nekog lika. 87

Ja spadam u ove druge, ali k onim prvima spada neki mladi oficir, koji se iz dana u dan pojavljuje tono u podne i promatra tu zavjesu. Zapravo me tek ona zavjesa upozorila na tu telegrafsku ljubavnu vezu. Svi su ostali prozori bez zavjesa, takve su zavjese valjda siguran znak, da je netko iza njih zauzeo stalno mjesto. Jednom se dogodilo prije podne, da sam sjedio u slastiarnici, prekoputa toga prozora. Bilo je podne, i usredotoio sam svu svoju panju na taj prozor sa zavjesama. Najednom se mogao raspoznati tamni lik, a u susjednom, nesakrivenom oknu, pojavila se djevojaka glava, kimnula je prijateljski nekoliko puta i opet nestala. Kome je bio upuen taj pozdrav? Oito nekom mukarcu, jer za neku prijateljicu bi upotrebila manje strastvenosti. Taj mukarac morao je oito stizati u taj as ulicom, i ona ga je ve izdaleka morala ugledati. Tako je, tono u podne, pojavljuje se junak ove nae male pastirske igre, na porunik, na sceni. Odmah sam se preselio u kavanu s druge strane dakle u kavanu, nad kojom stanuje djevojka. Gospodin porunik ve ju je uvrebao. Sada, dobro pripazite, gospodine porunie! Nije to jednostavno, graciozno pozdraviti u prvi kat! Uostalom, on izgleda sasvim pristao, vitak je, ima dobar stas, orlovski nos i crnu kosu. Trorogi eir mu izvrsno pristaje. Sad dolazi! Ali to je to? Da li su se noge smotale? Da, tako je to, kad se sva snaga stavlja u oi, onda noge ostanu prikraene! I jo tu sjedi neki klipan iza kavanskog prozora, koji smeta vaim pogledima spram nebesa! Bezobrazluk! Dakle, to ba nije pogled, koji mnogo govori, ali ipak obeaje neto... No ta to inite gospodine porunie? On se spotie, zaista, evo ga gdje lei. Nesrea, nije se to smjelo dogoditi. Tko kao kavalir hoe izazvati panju dama, ne smije se opruiti, ne, toga treba kavalir da se uva. Stvar je malo drugaija kod onih, koji se prave intelektualcima. Taj, 88

tako rei tone sam u sebi, on se rui sam u sebe. Ako se on jednom opruzi ne pridaje se tome vea panja. Kako se ta stvar dopala malom djevojetu? teta, to ne mogu promatrati sa obiju strana ovih Dardanela. Dakako, mogao bih nekog dobrog prijatelja postaviti s druge strane, ali ja uglavnom vie volim sam opaati, ne moe se ni unaprijed znati, to iz toga moe za me proizai, pa je onda nezgodno imati sauesnika; u najmanju ruku stoji mnogo vremena, da se iz njega izmami, to mu je poznato, i da ga se odvrati na lani trag. Dakle, gospodin porunik poinje mi dosaivati. Groznu upornost posjeduje taj ovjek paradirati ovdje iz dana u dan u punom sjaju. Je li to vojniki? Da li se za to nosi sablja? to ne osvojite kuu na juri i zajedno s njome i djevojku! Drugo neto bi bilo, da ste neki kandidat, neki licentijat, neki kapelan, kratko reeno jedan od onih, koji ve po svom zanimanju ive od nade. No ja vam opratam; djevojka mi se, to je ee vidim, sve vie dopada. Ljupka je i ima smee, vesele oi. Kad vas oekuje, izgleda posvema ozarena i vrlo draesna. Oigledno je puna mate, a mata je najbolji prah za obraze lijepe ene. Moja Cordelia, to je enja? Pjesnici misle uvijek na odvojenost, kada govore o enji. Shvaaju samo enju onih, koji se vole, a ive odvojeno. Ja na to ne mislim. Ja eznem za Tobom, kada idem k Tebi, kada odlazim od Tebe, ak kada sjedim kraj Tebe. Moe li se eznuti za neim, to se posjeduje? Moja enja je vjeno nestrpljenje. Moram proivjeti svu vjenost i uvjeriti se, kako si uvijek moja, tek bih se tada mogao posvetiti Tebi i jo jednom s Tobom proivjeti svu vjenost ali onda bez muke enje i u dubokoj svijesti sigurnosti. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Pred mojim kunim vratima eka mala koija. No koliko je god mala, za me je vea od cijelog svijeta, 89

jer u njoj ima mjesta za dvoje. Konji su upregnuti, divlji i neukrotivi konji, nestrpljivi kao moja strast, smjeli kao tvoja fantazija. Ako eli, povest u Te dalje, moja Cordelia. Dovoljna je jedna Tvoja rije, da potjera konje, i oni e odjuriti. Neu te odavde odvesti drugim ljudima, ne, otet u te ovom svijetu. Konji se penju, koija se die nad zemlju ve konji lete vie svijeta, letimo ka nebu, meu oblake. Oko nas brujanje i tutnjava. Sjedimo li mirno? Da li kraj nas juri svijet, ili je to naa divlja vonja? Da li Ti se vrti, Cordelia? Prihvati se vrsto za me, ja sam siguran. U kovitlanju posjedujem vrsto uporite. Drim se jedne misli: mislim na Tebe. Vidim samo jedno gledam Tebe. Drim se vrsto: kad bi i propao svijet, i potonula koija pod nama, mi bismo se drali zagrljeni i lebdjeli bismo u harmoniji sfera. Tvoj Johannes
i

To je ipak ve i suvie! est sati stoji moj sluga napolju na kii i buri, a i ja sam izdrao duga dva sata sve radi tog lijepog djeteta! etvrtkom izmeu dva i pet posjeuje Charlotta Hahn neku staru tetku. I zar da ba danas ne doe, kad je toliko elim vidjeti? A zato zapravo toliko eznem za njom? Ona me dovodi u jedno posve osobito raspoloenje. Pozdravljam je, a ona odzdravlja jednim neopisivo ovozemaljskim, a istovremeno nebeskim pokretom. Samo to se ne zaustavi, kao da e propasti u zemlju, a ipak ima neto u njenom pogledu, te se ovjek ne bi nimalo zaudio, da je vidi odjedamput premjetenu u nebo. Imam neki sveani osjeaj kad je vidim, ali moja pouda je svejedno budna. A ne elim od nje gotovo nita. Samo taj pozdrav. Ne vie, ak ni onda, kada bi mi to htjela dopustiti. Upravo me njen pozdrav dovodi u ono rijetko raspoloenje, koje zatim poklanjam Cordeliji. Sigurno je prola neprepoznata. Teko je paziti na mladu djevojku, ne samo u komediji, ve i u ivotu. 90

Bilo bi potrebno imati onoliko oiju koliko i prstiju. Postojala je neka nimfa Cardea, kojoj je bilo najvee zadovoljstvo da zadirkuje mukarce. ivjela je u umi i odmamljivala bi zaljubljene u najgue ipraje, a zatim bi nestala. To isto namjeravala je i sa Janusom, ali je tu izgubila igru, jer Janus je imao oi i u zatiljku. Moja pisma postiu svoju svrhu. Duevnu, ne erotsku. Da bih probudio njenu erotiku, nisu mi potrebna pisma, dovoljni su mali listii. togod vie erotika postaje znaajnija, utoliko mora moje pisanje postati krae. Tim e sigurnije poluiti svoju erotsku poentu. Moram ironijom rashlaivati Cordelijina osjeanja, kako ne bi postala sentimentalna. Tako e se samo poveati njena pohlepa za mojim pismima, listii treba da izdaleka omoguuju slutnju vjenosti. im pone u njoj svitati ta slutnja, treba zaruke raskinuti. Moram se tome tako dugo opirati, dok joj se ta slutnja ne javi u liku samostalnog vlastitog uvstva: tako rei kao ispunjenje njene najdublje elje. Tad je upravo tamo, gdje sam je i elio. Moja Cordelia, U ovom gradu ivi mala porodica, neka udovica sa tri keri. Jednog poslijepodneva, oko pet sati, u rano ljeto, vrata se salona polako otvorie, a netko je osmatrao sobu. Bijae tu djevojka, koja je sjedila za klavirom. Vrata su se ponovo zatvorila, ostao je samo uzani otvor; tako je stranac mogao nesmetano dalje prislukivati. Da je svirala neka umjetnica, vrata bi se, vjerojatno, ponovo sasvim zatvorila. Djevojka je svirala neku vedsku melodiju. Pjesma je govorila o prolaznosti mladosti i ljepote. A ljepota i mladost te djevojke prkosile su ipak tim rijeima. Tko e biti u pravu? Kako tiho i melanholino odzvanja pjesma. Valja li to pitanje razrijeiti sjetom? Ah, ne, melanholija nije 91

u pravu. Zar znae neto za mladost te gorke meditacije? Sto bi jutro sa veeri? Tipke se trzaju i drhte, duhovi rezonance su smueni i vie se meusobno ne razumiju emu ta estina, Cordelia moja, emu ta strast? Kako daleko mora neki doivljaj biti iza nas, da bi to bila uspomena? Da ga enja uspomene vie ne moe dosei? Veina ljudi ne moe predmetom sjeanja smatrati dogaaj, koji im je vremenski blizak, kao ni onaj, koji je suvie daleko. Za me ne vrijede takve granice. to sam juer doivio, ve je hiljadu godina iza mene. A sjeam se toga, kao da sam to juer doivio. Tvoj Johannes Moja Cordelia, elim Tebi, svojoj pouzdanici, povjeriti jednu tajnu. Kome da je saopim? Jeki? Odala bi me. Zvijezdama? Hladne su. Ljudima? Ne bi me razumjeli. Samo ti smije to saznati, jer e znati to zadrati. Postoji djevojka ljepa no san due moje, ia no svijetlo, dublja no praizvor mora, ponosnija no let orla (nagni se k meni, da ti mogu u uho apnuti) ljubim tu djevojku vie od svoga ivota, jer je moja najvea elja; ljubim je dublje no jad due u njenoj samoi; s vie enje no pustinjski pijesak kiu; moje je srce njenije vezano uz tu djevojku no majinski pogled za svoje edo, svesrdnije no to je bogomoljac vezan uz svoga Boga, ilavije no biljke za svoj korijen. Vidim te zadubljenu i zamiljenu, glava ti se sputa na grudi, a prsa ti se uzdiu, da bi je poduprla. Da li si me razumjela, Cordelia, doslovce razumjela? Nisi li neto preula. Moram li sebi izmoliti Tvoju potvrdu? Hoe li sauvati moju tajnu, mogu li u to biti siguran? uo sam za ljude, koje strani zajedniki zloini obavezuju na vjenu utnju. 92

Povjerio sam ti svoju tajnu, sadraj svoga ivota. Ne mora li dakle, i Ti meni govoriti, ne mora li mi rei neto, to je toliko lijepo i edno, te bi bile potrebne natprirodne sile, da se to izda? Tvoj Johannes Moja Cordelia, Nebo je zastrto tamnim kinim oblacima, koji slie crnim obrvama nad nekim strastvenim licem; stabla se u umi ljuljaju i previjaju u nemirnim snima. Osjeam se, kao da sam te u umi izgubio. Priinja mi se, da se za svakim drvetom nalazi ena, koja ti je nalik; kad krenem prema njoj, ona se sakrije za drugo stablo. Zar mi se nee pokazati? Tako sam zbunjen. Stvari oko mene gube obrise i rasplinjuju se u moru magle, iz kojeg se pojavljuju i nestaju likovi, koji su ti slini. Tebe ne vidim. Nemirno lebdi Tvoja slika na valu moje strasti. Sretan sam, kad ulovim makar jedan Tvoj mig. Zato? Da li je to bogata jedinstvenost Tvoga bia ili moja uboga mnogostrukost? Tebe ljubiti, zar to ne znai ljubiti svijet? Tvoj Johannes Kad bih mogao moje razgovore s Cordelijom tono zabiljeiti! Bili bi zanimljivi! No uviam, da je to nemogue. Kad bih ponovno iznaao svaku rije, koja je meu nama izmijenjena, ono, to meu nama treperi, onu pravu sr razgovora, ono nenadano, lirsko, to sainjava ivot nekog razgovora, sve se to ne bi dalo ispriati. Govorim veinom nepripremljen to lei u biti nevezanog razgovora, pogotovo erotskog. Pamtim uvijek samo sadraj mojih pisama, a time i raspoloenje, koje su izazvali kod Cordelije. Nikada je, dakako, ne pitam da li je proitala pismo. Lako se mogu u to uvjeriti. Ne spominjem nikada naa pisma, barem ne neposredno, ali pazim na to, da neka tajna povezanost 93

spaja nae razgovore i pisma; tako mogu dojam, koji postiu pisma po volji produbiti ili oslabiti. Mogu je uiniti nesigurnom. Ona moe pisma itati iznova i ponovo iznova i nadgledati svoja osjeanja. Ona se izmijenila i jo se mijenja. ivi u nekom duevnom stanju, koje bih ja nazvao panteistikom smjelou. Simptomatian je naroito njen pogled. Neko drsko, gotovo isuvie drsko oekivanje, zrcali se iz tog pogleda. esto mi se ini, da trai neuveno i da je pripremna ugledati ga idueg asa. Izgubljenim pogledom, ne videi to je neposredno pred njom, trai udo. Smion, odvie smion je njen pogled, ali oekivanje, koje on izraava nije neko vie osjeanje vlastitog Ja, neka smjelija pouda, nego prije neka sanjarska molba. Juer je rekla, da imam neto kraljevsko u svome nainu. Da li eli, da se pokori? Neu to dozvoliti. Tako brzo ne smije podlei. Apropos, cijenjena Cordelia, nema ti ni tako krivo, ima neeg kraljevskog u meni; ali ti ne zna, gdje se nalazi carstvo, kojim ja vladam. Ja vladam vrhovima osjeanja. Nalik Eolu, krijem ih u sebi, doputajui as jednom, as drugom, da provali. Moram joj polaskati, uveliati njen samoosjeaj. Moram je pouiti, da razaznaje Moje i Tvoje; moram joj dokazati, da sve njoj pripada. No, oprez i razmiljanje! Moram i sebe uzdignuti toliko visoko, da jedva za nju ostane jo neko vie mjesto; rijetko se sam spustiti. Ono prvo je pravi put prema duhovnom, drugo put prema erotskom. Da li mi je to duna? Ipak ne. I da li bih to mogao eljeti? Ne. I suvie se razumijem u erotske stvari, a da bih mogao doi na tako sulude misli. I kad bi bilo ba tako, tad ne bih smio aliti nikakav trud u nastojanju, da to zaboravi; ak bih morao i svoju vlastitu svijest uspavati. Svaka mlada djevojka je u neku ruku Ariadna. Ona ima konac, pomou kojeg moemo nai put kroz labirint njena srca ak i onda kada se ne umije sama sluiti koncem. 94

Moja Cordelia, Reci pokoravam se. Tvoja je elja meni zapovijed. Tvojoj molbi ne mogu odoljeti. Najmanja Tvoja elja je za me dobroinstvo. Ne sluim Ti kao sluga, koji Tvoju volju ispunjava kao volju nekog tuinca. Kada Ti zapovijeda, tada je Tvoja volja moja. Ja sam kaos due, koji eka Tvoju stvaralaku rije. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Ti zna: volim sam sa sobom razgovarati. Mogao bih rei: Sebi sam najzanimljiviji od svih svojih poznanika. Ponekad strahujem, da bi u razgovorima, mojim razgovorima sa samim sobom, moglo ponestati grae. Otkada Tebe imam, vie se ne plaim toga. Sada sam sa sobom priam o Tebi, s najzanimljivijim ovjekom raspravljam o najzanimljivijem, jer ja sam sebi samo zanimljiv ovjek, no Ti si zanimljivost sama. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Moda vjeruje, da Te tek odnedavna ljubim; misli moda, da sam ve ranije ljubio. Dogaa se, da neki stari, skupocjeni tekst na pergamentnom rukopisu bude prekriven bezvrijednom pisanijom. Istraiva e to odmah prepoznati. On zna sredstava, pomou kojih e odstraniti kasniji rukopis i stariji e isto i jasno izbiti. Tako si me i Ti nauila, da naem samog sebe. Zaboravljeno je, nestalo je sve, to nije Tvoje, pojavilo se prastaro, a istovremeno ipak boanski mlado pismo, i ja nalazim, da je moja ljubav prema Tebi stara kao i ja sam. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Moe li postojati carstvo, koje se svaa sa samim sobom. Mogu li ja postojati, ako sam sa sobom u zavadi, ako se sa sobom prepirem radi Tebe i radi toga, 95

da bih naao mira u pomisli (kad bi bilo mogue da se umirim), da Te ljubim? Kako da naem spokojstvo? Uvijek je prisutna neka svadljiva sila, koja eli drugo; koja eli dokazati, da je ba ona ta, koja najusrdnije i najdublje ljubi. Da, kad bih ovu borbu trebao voditi protiv nekog protivnika, kada bi bilo nekog, koji bi se usudio da Te voli (ili bi se usudio da te ne voli za me bi to bilo jednako zlo), tada bi za mene bilo lako. No borba u vlastitoj dui i strast, koja se sama sa sobom posvadila, prodire me. Tvoj Johannes Bjeat e, djevoje malo? Sakrit e se u umi? Tada ponesi i svoj teret! Kako to lijepo izgleda, kada se sagiba koje li prirodne ljupkosti! Pokai, to je to! Sveanj prua ah, takvo stvorenje pa mora nositi terete. Kao kod kakve plesaice otkriva svaki pokret savrene oblike; uske bokove, napete grudi, nabrekli uzrast, svaki bi uitelj plesa bio zadovoljan tobom. Smatra, da to sve nije nita? I da su otmjene dame ljepe od tebe? Ah, to ti, dijete, zna o dvolinosti svijeta! Poi samo, poi sa svojim teretom, poi duboko u umu, koja se protee beskrajne milje daleko, sve do plavih brda! Moda i nisi seoska djevojka, ve si zaarana kraljevna. I slui nekog okrutnog arobnjaka, koji te tjera da skuplja granje po umi. Tako to biva u bajkama . . . Zato ne poe dublje u umu? Ako si doista seljaka djevojka, onda mora ovuda, ba pored mene, prijei prijeko u selo. Poi samo onom stazom, to se kao u igri vijuga izmeu stabala, moje oi te slijede. Samo se okrei za mnom, slijedim te pogledom, da, slijedim te samo pogledom! Nikakva me enja ne mami, mirno sjedim kraj ruba staze i puim svoju cigaru . . . Moda drugi p u t . . . Jeste, pogled ti je vedar, dok se okree... a tvoj je lagani hod zavodljiv. Ve znam, kuda te vodi tvoj 96

put, kroi u umsku osamljenost, gdje se u tiini moe uti, kako drvee i trava apuu. Nebo ti je sklono, zamata se u oblake i baca tamne sjene, zatvara zavjese nad tobom. Zbogom, lijepo dijete, zbogom i mnogo ti hvala za tvoju blagonaklonost! Bio je to zgodan trenutak, njeno raspoloenje, ne dovoljno prisno, da bi me primamilo, ali bogato unutarnjim uzbuenjima. Kad se Jakob pogaao sa Labanom o plai za svoju slubu, pogodili su se, da e Jakob uvati bijele ovce, a kao nagradu za to da e primiti svu arenu jagnjad, koja e se ojanjiti u njegovu stadu; stoga je stavljao crne i bijele tapie u pojilo da bi ih ovce gledale. Tako elim, da i Cordelia stalno mene ima pred oima. Ona, naravno, misli, da je to samo panja s moje strane. No ja znam, da se time otupljuje njeno zanimanje za sve strano, da dospijeva u jedno stanje, u kojem svuda vidi samo mene. Moja Cordelia, Zar da Tebe zaboravim? Zar je moja ljubav izrod sjeanja? Kad bi vrijeme izbrisalo sve, to je zapisano u njegovim ploama, kad bi moglo ukinuti samo pamenje, moji bi odnosi prema Tebi ostali isti, njih ne bi mogao zaboraviti. Zar Te mogu zaboraviti? Zaboravio sam samog sebe, da bih se mogao sjeati Tebe. I kada bih Tebe zaboravio, morao bih najprije traiti ponovno sebe, i kad bih se onda naao, naao bih i Tvoju sliku u sebi. Zar te mogu zaboraviti? Postoji stara slika, koja predstavlja Arijadnu. Skoila je sa svoga leaja i puna strepnje gleda za brodom, koji napetih jedara odilazi. Kraj nje stoji Amor s lukom i tetivom i plae. No iza nje stoji neki enski lik sa ljemom na glavi. Misli se, da je to Nemezis. Predstavi sebi tu sliku malo izmijenjenu. Amor vie ne plae, njegovu luku vie ne nedo7 Dnevnik zavodnika

97

staje tetiva (zar bi Ti bila manje lijepa, kad bih poludio?), Amor se smjeka i napinje luk. Niti Nemezis ne stoji vie mirno, i ona je nanianila. Na lai, koju prikazuje ova stara slika, stoji mukarac pored kormila, smatra se da je to Tezej. Ali na naoj slici je to izmijenjeno, on vie ne tei da ode odatle, ve eznutljivo gleda unatrag. iri ruke, kaje se, ludilo ga je napustilo; ali brod ne staje. Amor i Nemezis gaaju. Istovremeno im lete strijele. Pogaaju ga, obje ga pogaaju u srce: njegova ljubav je Nemezis, presuda. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Kau, da sam zaljubljen u samoga sebe. Nije udo. Ljubim samo Tebe, odakle bi ostali znali, da uope umijem ljubiti. U sebe sam samog zaljubljen. Zato? Jer volim Tebe, jedino Tebe, i jer sve pripada samo Tebi. Volim sebe samoga zato, to i ja pripadam Tebi, i kad Tebe ne bih vie volio, bio bih i sebi neprijatelj. To to svijet smatra krajnjim egoizmom, za Tebe je, koja zna, najplemenitija simpatija; to svijet smatra trijeznim samoodranjem za Tvoje je svete oi moje oduevljeno samounitavanje. Tvoj Johannes Uvijek sam se bojao, da bi razvoj moje stvari mogao zahtijevati i odvie vremena. No Cordelia tako brzo napreduje, da moram staviti sve u pokret, kako bih je odrao u napetosti. Ni pod koju cijenu ne smije prije vremena posustati. Prije vremena, to znai: za nju prekasno. Ljubav ne bira izgaene staze, taman pogodne za brak. Neki zaljubljenik, koji se vraa kui iz Noddeboa nee ii uzdu jezera Esrom iako taj put nije no lovaka staza. Ipak je to prokrena staza, a ljubav trai svoj vlastiti put. Zaljubljenik ide poprijeko, kroz umu. 98

A ako ide ruku pod ruku s dragom, meusobno e se razumijevati i sve, to su prije samo nejasno nasluivali, kroz patnju i zanos postaje jasno. Ne osjea se, da netko postoji u blizini. Tako, ova bukva vas je promatrala? Pod njenom ste kronjom sebi priznali svoju ljubav? Sjeate se jo, kao da je to juer bilo? Kako ste se prvi puta ugledali, kako ste pri plesanju prvi puta jedno drugom pruili ruku, kako ste se rastali tek u jutarnjim satima, i kako jedno drugom nije htjelo nita da prizna. Zaista zgodno, prisustvovati takvom teaju za podsjeanje. Tada su valjda otpoinuli pod ovim drvetom, zakleli se jedno drugom na ljubav i zapeatili ugovor prvim poljupcem. (Ah, to su bogata raspoloenja, i sve se to odnosi na tebe Cordelia!) Ova bukva bila im je, dakle, svjedok. Dakako, drvo je, kako mi se ini, za to vrlo pogodno, no ipak ne posvema. No, vi smatrate da je nebo bilo prisutno? Ah, nebo, to je vrlo apstraktan pojam! Shvaate li, dakle, zato ste dobili jo jednog svjedoka! Moram li ustati, kako bi vi primijetili, da sam ovdje? Ne, moda me poznaju, i tada bi sve propalo. Moram li se, dakle, kada oni odlaze, dii i nagovijestiti im da sam bio prisutan? Da je barem netko bio ovdje? Ne, ne bi imalo smisla. Neka vjeruju u svoju tajnu, dotle dok me to veseli. Tako su potpuno u mojoj vlasti, i moi u ih razdvojiti, kad god zaelim. Poznajem njihovu tajnu, mogao sam je, dakle, saznati samo od njega ili od nje, no, od nje, to bi bilo valjda teko mogue: dakle od njega! Fuj i bravo! Skoro da je to zloba! No, to emo jo vidjeti. Ukoliko mogu preko nje stei estetski doivljaj one jasnoe, koja je meni potrebna, a koji bi mi inae izmakao, onda e njih dvoje morati platiti! ta se tu moe?
7*

99

Moja Cordelia, Siromaan sam, ali po Tebi sam bogat. Sve je u meni tamno, ali Ti si moje svijetlo. Nita ne trebam, jer si Ti moja. Kako bih mogao posjedovati jo neto drugo! Sigurno je protuslovlje, da bi onaj neto posjedovao, koji sam nije u svojoj vlasti. Sretan sam kao kakvo dijete, koje nita ne moe i nita ne treba. Nita nemam i samo sam Tvoj. Nita nisam i sam sam prestao da budem bilo ta, kako bih u potpunosti pripadao Tebi. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Tko sam? Kroniar sam Tvoga trijumfa. Plesa, koji se stidi svoje nezgrapnosti, dok Ti lebdi lakom gracijom. Grana sam, na kojoj otpoiva, umorna od svoga leta. Kontrapunkt uz Tvoj krasni sopran, da bi ga jo vie uzvisio. Teina zemlje, koja privlai Tvoje tijelo, masa, prah i pepeo. Ti si dua i duh. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Ljubav je sve. Za onoga, koji ljubi, nita vie nema znaenje samo po sebi. Stvari mu vrijede samo po znaenju, koje im daje ljubav. Kad bi netko morao svojoj djevojci priznati, da je zauzet jednom drugom, stajao bi kao kakav zloinac pred njom, a ona bi bila ogorena. No Ti bi, to znam, u takvom saopenju vidjela samo izraz potovanja. Ti zna, da bi bilo nemogue, da sam ljubio drugu; a Ti takoer zna, da ljubav baca preobraavajue svijetlo na sve. Ako jednoj drugoj ukazujem potovanje, to ne inim, da bih sebe uvjerio, kako ne ljubim nju, ve Tebe, ta to bi bila drskost. Ne, dua je moja puna Tebe, ona postaje po Tebi mit. Tvoj Johannes 100

Moja Cordelia, Moja me ljubav razjeda. Samo mi je preostao glas i on Ti zaljubljeno doaptava, da Te ljubim. Je li Ti dosadio taj glas? Svuda Te slijedi; kao kakvom lepravom haljom zaogrem svojom duom Tvoje isto bie. Tvoj Johannes Moja Cordelia, U starim se priama govori o rijeci, koja se zaljubila u neku djevojku. Moja dua je rijeka, koja Te ljubi. as tee tiho i zrcali istu i jasnu sliku Tvoju; as zatim diu se valovi i ona guta Tvoju sliku i nee vie da je vrati; ili se povrina vode namrekava, i blagi se valovi igraju Tvojom slikom; ponekad rijeka gubi Tvoju sliku, tada njena voda pocrni i ruje oajno po vrtlogu, koji kljua. Moja je dua rijeka, koja Te ljubi. Tvoj Johannes No, iskreno reeno, znao bih ugodnije i prikladnije sredstvo za putovanje, za to zaista nije potrebna mata. Voziti se taljigama pored nekog prostaine, to e svi smatrati loim. To se moe prihvatiti za prvi as. Komad puta moe se proi, u redu; dolazi vozilo, penjemo se i vozimo jednu malu milju, nitko nam ne sijee put, dobro, dvije milje, ne kodi nam, mirni smo i osjeamo se sigurnima; tavie, nalazimo kraj ljepim no inae, i ve smo prevalili treu milju. Uh, eto gdje mora ususret da nam doe ovakav jedan Kopenhaanin. Tko bi to oekivao, ovako daleko napolju na drumu. Zaista je to Kopenhaanin, to se odmah moe zamijetiti po itavom odijevanju. I taj nain, kojim promatra, tako odreeno, tako procjenjujue i pomalo ironino. Jeste, dijete moje, tvoj je poloaj malo neugodan, kola su preniska, i ti na njima sjedi kao na nekom istaknutom poloaju. Pravo vam budi. No moja bi vam kola stajala na raspolaganju, i bio bih slobodan, da vam ponudim 101

ugodno mjesto, ukoliko bi vam se svialo sjediti kraj mene. Ukoliko ne, dobro, spreman sam, da vam stavim na raspolaganje itavu klupu; sjest u na bok i smatrat u svojom au, da vas dopremim do vaeg cilja. Ne, slamnati eir nije dovoljan zaklon od bonog napada. Sagibajte glavu, koliko god hoete, ipak mogu da promatram va lijepi profil. Oho, koija me pozdravlja! No, tako i treba, da seljak pozdravlja otmjenog graanina. On vozi bre. No ne, neete mi umai. Ondje preko je neka krma i seljak je odvie poboan, da ne bi ondje obavio neku malu pobonost. Ja u se s njime upustiti, dobro znam postupati s takvim ljudima. Moj e poziv biti neodoljiv i djelovanje nee izostati. On ulazi u krmu, a vi ostajete sami da sjedite na kolima. Bog zna, kakvoj vrsti djevojaka pripada? Moda pastorska ki sa sela? Ne, suvie si elegantno i zgodno odjevena; taj bi gospodin upnik morao odista da ima masnu upu. Ili, da nije kakva mala namigua? Zasitila si se koije, odlazi na mali izlet u selo i usput bi pristala i na kakvu malu pustolovinu? Nije nemogue. Seljak je glup. Ni na to ne zna da odgovori. Samo piti, u to se razumije... Samo loi, stari, nemoj da se sustee! Ma ne, ta to je gospoica Jespreson, ki komercijalnog savjetnika. Ta mi smo znanci. Jednom sam je vodio u Bredgade, vozila se u koiji meni ususret i nikako nije mogla da otvori prozor; ja sam nataknuo naoale i zabavljao sam se gledajui za njom. I onda je to bila nezgodna situacija. Kola su bila dupkom natrpana ljudima, te se ovjek nije mogao maknuti. Uostalom, ni njen sadanji poloaj nije ba ugodan. Jasno je kao na dlanu, da smo jedno za drugo predodreeni. Kau, da je to malo djevoje sklono romantici; oito je i poduzela mali izlet na svoju ruku. Eto gdje dolazi koija; teko nakien, fuj, ta seljaka bagra! No, ima i gorih ljudi. Da, gospoice, sad ete odista morati sami koijaiti, sad postaje romantino. 102

Vi otklanjate moju ponudu? Kaete, da je i ovako sasvim dobro? Ne, tako lako neete sa mnom izai na kraj. Znam ja vrlo dobro, to vi namjeravate. Vozit ete se jo jedan mali komad, toliko da izmaknete mojim oima, potom ete sii i nestati u umi. Vadim puku i lovaku torbu iz svojih kola. Sada vam ve ne preostaje nita drugo, sada se morate pomiriti s time, da u vas pratiti; ta inae bi vam se lako moglo to desiti. Nemojte biti tako uplaeni! Odmah u se oprostiti. Ta htio sam vas samo malo prestraiti, to mladim djevojkama tako lijepo pristaje. Budite sasvim bez brige, molim! Postaje veselo, i vi ete se tome smijati. Nisam htio nita drugo do da stvorim zanimljivu situaciju. Ne spadam ja meu one, to napadaju mlade djevojke. Volim slobodu, i sve, to mi ne daju drage volje, neka slobodno zadre za sebe. Ne, to morate uvidjeti, da tako ne moete dalje putovati. Ja u u lov. U dvoritu mi stoje kola, ve su zapregnuta. Moete smjesta zauzeti mjesto, i moj e vas koija, odvesti, kamo god elite. Koliko mi je god ao, ne mogu sebi dozvoliti zadovoljstvo, da vas pratim. Vee me jedno lovako obeanje, a lovaka obeanja su, kao to znate, svetinja! Ona zahvaljuje i prihvaa. Vidite, sada Vam je uteeno, da se zbunite, kad me budete ponovo vidjeli; u najmanju ruku neete se morati vie zbuniti, no to bi vam dobro stajalo. Jedino vam, dakle, preostaje, da ovo smatrate veselom pustolovinom, da joj se pomalo smijete i da me se kadikad sjetite. Vie ne zahtijevam. ini se, da to nije mnogo, ali meni je to dovoljno. To je neki poetak, a za zapoinjanje pustolovina imam naroiti talenat. Juer se kod tetke bilo skupilo drutvo. Predviao sam, da e se Cordelia latiti svoga veziva, pa sam u njemu sakrio mali papiri. On ispade, i ona ga podie uzbuena od enje. Uvijek treba znati iskoristiti situaciju. Ne da se ni sagledati, koje se sve prednosti mogu iz toga izvui. Najbeznaajnije pisamce moe pod izvjesnim okolno103

mnom porazgovori; udesio sam tako, da sam jednu od dama otpratio kui. Tako mora ekati do danas. To je dobro, imat e, dakle, vremena, da dojam djeluje na njenu duu. Uvijek izgleda tako, kao da smjeram tome, da joj pruim svaku moguu panju. No meni uope nije stalo do toga. to ja hou, samo je ovo: treba svuda da sretne moju misao, da bude svuda od mene iznenaena. Ljubav ima svoju vlastitu dijalektiku. Jednom sam bio zaljubljen u neku mladu djevojku. Prolog ljeta vidio sam u Dresdenu neku glumicu; slinost na prvi pogled. Htio sam se upoznati s njome. Uspjelo je, ali sam odmah osjetio, da je slinost bila vrlo mala. Danas sam na ulici vidio jednu damu, koja je na vlas sliila onoj glumici. I tako sve dalje do u beskonanost. Moje misli krue oko Cordelije, putam ih kao anele, da izlijeu i da lebde oko nje. Kao to su golubovi upregnuti u Venerina kola, tako i ja preem svoje misli, poput ptica, pred njena trijumfalna kola. Vedra je i bogata poput djeteta i svemona kao boica; idem uz nju. U stvari, mlada djevojka jest i ostaje venerabilna, remek-djelo prirode i ivota. Nitko to ne zna bolje od mene. teta, da zadovoljstvo traje samo tako kratko. Ona mi se smijei, pozdravlja, mae mi kao da mi je sestra. No tad je pogledam i ona se podsjeti da je moja dragana. Ljubav ima mnogo poloaja. Cordelia napreduje. Ve mi sjedi na koljenima, meko i toplo se njene ruke ovijaju oko moga vrata. Lako, kao da joj je tijelo bez teine, naslanja se o moje grudi; jedva da me njeni njeni oblici dodiruju; ljupko me to bie ovilo lagano poput cvijeta. Oko joj se skriva za trepavicama; grudi su joj bljetavo bijele kao snijeg i tako glatke, da mi pogled klizi, kada eli na njima poivati, ili ako grudi zadru.

stima biti vrlo znaajno. Nije vie imala prilike, da sa

I taj drhtaj da li je to ljubav? Moda. Ili je to sanjarska slutnja ljubavi. No jo joj nedostaje snage. Slobodno me dri u zagrljaju, poput oblaka, meko kao daak vjetra; cjeliva me neodreeno kao nebo more, blago kao rosa cvijet, sveano kao more odsjaj mjeseca u vodi. Tu strast nazvao bih naivnom strau. No ubrzo e stupiti u novu sferu. Nema vie ale, kad nastupi ta promjena. Poet u da se povlaim, ona e sve uiniti, da me zadri, tada joj nee ostati nikakvo drugo sredstvo do erotike, koja e tada poprimiti sasvim drugo znaenje. Postat e oruje, koje e upotrebiti protiv mene. Moja je strast refleksivna, misaona. Ona se, meutim, bori za sebe samu, jer dobro nasluuje, da ja u sebi nosim ono erotsko; tako se ona bori za sebe i eli mene savladati. Tei za jednim viim oblikom erotike. Dok sam iz nje izmamljivao prve iskre erotskih osjeanja, dao sam joj naslutiti neto malo od onog, emu e je moja hladnoa sada potpunoma priuiti, tavie, vjerovat e, da sama to otkriva. Izvrit e prepad na mene, vjerovat e, da je smjelija od mene, smatrat e, da me zarobila. Time e stei njena strast konkretan cilj, postat e energina, konzekventna i dijalektina; njen e poljubac biti totalan, njeni zagrljaji vie nee biti hijatini. Kod mene trai svoju slobodu i to je vie potinjavam, tim je prije nalazi. Zaruke se kidaju. Kad stignemo dotle, treba malo doi do daha, kako se ne bi u tom uzbuenju dogodilo neto runo. Tada u posljednji put privui svu njenu strast na sebe, i bit e moja. Prije sam se preko Edwarda indirektno brinuo za njenu lektiru, sada to inim direktno. Pruam joj, to smatram za najbolje: mitologiju i bajke. No ona ima, kao i u svemu drugome, punu slobodu: oslukujem svaki njen dah, i samo ako je potrebno, prethodno joj ga vjeto dajem do znanja.

104

105

Ne, neka sluavka u zoolokom vrtu, to nije za me. Takvo to dolazi samo jednom godinje i onda jo hoe, da ima neto od toga. Naravno, da je natakla eir, a ramena ogrnula alom, nacifrana je, koliko god je mogue, tako da je uas pogledati. I onda smo, naravno, veseli, onom divljom, runom i lascivnom raspoloenou. Eto ga, park Frederiksberg, im dolaze nedjeljom poslije podne, ve sam i ja prisutan. Onda se sve odvija pristojnije, odgojenije, raspoloenost je tia i distingviranija. Vi, koji se ne elite baviti sluavkama, asne mi rijei, vie gubite nego one. Hrabre ete sluavki su najljepa armija Danske. Da sam ja kralj, ne bih vrio smotre borbenih trupa . . . a da sam opinski odbornik, predloio bih, da se osnuje dobrotvorni komitet. Razumnim savjetovanjem, upozorenjima, prikladnim pohvalama trebalo bi sluavke navesti, da se zgodno i lijepo oblae. Zato da toliko lijepih, umiljatih djevojaka proivi nezamjeeno? Zato se ne bi barem jedamput nedjeljom pokazale tako, da i one doive priznanje? Dakako ukusno i skromno. Slukinja ne treba da se ugleda na jednu damu. Zar to ne bi povoljno utjecalo na nae keri, kad bi se kasta kune posluge estetski uzdizala? Otvaraju se nesluene perspektive. Da mi je dano, da doivim to zlatno doba! Kakav bi to tada uitak bio iz dana u dan tumarati ulicama i trgovima i sladiti se pri svoj toj ljepoti! Odista, kako je smion let moga duha i kako je rodoljubiv! Nije ni udo, zato sam i doao u Frederiksberg, gdje se nedjeljom pojavljuju sve sluavke i ja, dakako, takoer . . . Kao prve, naravno, seoske djevojke, ruku pod ruku sa svojim draganima ili u drugom bojnom poretku: naprijed djevojke, momci iza njih; ili dvije djevojke i jedan momak. Ove ete ine okvir slike, koja se preda mnom odigrava; rado stoje naokolo ili sjede u dugom nizu u drvoredu pred paviljonom. Izgledaju zdrave i svjee, obrazi i haljine su im neto prekriavo obojeni. Potom dolaze Jitlanke i Finke. Visokog rasta, vitke, ali obuene malo grubo i bez stila. Eto, to bi bio takav jedan zadatak za komitet. 106

Nastupa i regimenta Bornholm, jedre kuharice, kojima se ne bi trebalo pribliavati niti u kuhinji niti u Frederiksbergu, jer uvijek diu nos visoko. Ne bih volio, da nedostaju u toj slici, jer djeluju kao dobar kontrast, ali se s njima ne uputam. Konano dolazi garda: djevojke iz Nybodera. Manje visoke, ali vrste i punane, njenog tena, vesele, ivahne, pomalo brbljave, poneto koketne i uvijek bez eira. Obuene gotovo kao dame, ali bez ala, vie vole maramu, bez eira, ali sa svojim lijepim malim kapicama. Gle, gle, dobar dan, Marija, zar vas ovdje susreem? Ta ve se dugo nismo vidjeli. Jo kod stare gospoe? Da? Dobro mjesto, je li? I sasvim ste sami ovdje? Nitko nije doao s vama, nikakav dragan? Ili je samo bio sprijeen, ili ga jo oekujete? Kako, vi ga nemate? Ne, to nije mogue. Najdraesnija djevojka u Kobenhavnu, u slubi kod tako otmjenih ljudi i tako se zna lijepo oblaiti i . . . koja ima tako zgodnih stvari! I ova lijepa maramica, to je tu drite! Batist, zar ne? Vezeni porub, to je stajalo svojih deset kruna, na njoj bi vam kakva otmjena dama mogla pozavidjeti. A glace rukavice, ak i svileni kiobran i takva djevojka nema dragog? Uostalom, ako se ne varam, Jens je bio jedno vrijeme va prijatelj, Jens sa drugog kata, kod upravnika. Zaista? Vie niste zajedno? Takav zgodan momak . . . i imao je dobro namjetenje! Upravnik bi mu sigurno povjerio mjesto policajca ili neto tome slino. To ne bi bila loa prilika! Sigurno ste vi krivi, bili ste prestrogi prema njemu . . . to, bio je ve prije zaruen? Ah, to nita ne k o d i . . . Tako? Loe postupa s djevojkama? To je, dakako, neto drugo. Ne bih nikad pomislio, da je taj Jens takav momak. Onda ste, dabome, imali pravo, to ste ga otjerali. Djevojka poput vas ne mora da se baci oko vrata prvome, koji naie. Vi ete jo nai dobru partiju, za to vam ja jamim. A kako gospoica Julija! Ve je dugo nisam vidio . . . tako, tako . . . oh, jadnica! E, to mi se kod vas svia, to tako lijepo o njoj govorite. Jest, kada je ovjek sam nesretan u ljubavi, onda tek moe drugoga pravilno shvatiti! Fuj, koliko ljudi, ovdje se odista ne moe razgovarati nesmetano, poite, lijepa Marijo, ovu107

da, tu je sjenovita staza. Kako su se gusto nadvile grane, da bi nas sakrile od drugih. Ovdje nema nikoga... na daleko i iroko . . . samo muzika s one strane . . . Da Jens nije bio takav, ili bi sada s njime pod ruku; mogla bi da oslukuje muziku i da bude njena prema njemu . . . Ta ta je? alosna si? Zaboravi ga. A na mene se ne mora ljutiti, ta doao sam ovamo samo zato, da te sretnem. Zna li, zato sam toliko esto dolazio k vama? Nisi primijetila, kako sam se uvijek provlaio kraj kuhinjskih vratiju, kad god je to bilo mogue? Treba da bude m o j a . . . sa propovijedaonice emo se dati proglasiti... sutra uvee bismo mogli o tome razgovarati . . . Dakle, uz stranje stubite, prva vrata lijevo, dobro . . . zbogom, lijepa Marijo! Ne reci nikom, da smo se sreli i o emu smo razgovarali... Prekrasno stvorenje! Iz nje bi se neto dalo uiniti. Kada jednom budem u njenoj spavaoj izbi kao kod kue, onda u se ve pobrinuti za najavu. Ja sam uvijek bio za plemeniti grki ideal i posebno mi je uivanje, da upnicima potkopam posao. Htio bih jednom, da sam iza Cordelije, kada joj uruujem neka od mojih pisama. Dalo bi se lako uoiti, kako ih ona sebi erotski tumai. Pisma su ipak najbolje sredstvo za osvajanje mladih djevojaka; mrtvo je slovo jae no iva rije . .. Takva pisma imaju tajanstveno svojstvo, da uspostave komunikaciju. Ostaje se gospodar situacije, neoptereen svojim linim prisustvom. Mlade djevojke ele, koliko se ja u to razumijem, biti same sa svojim idealom, pogotovo ukoliko naroito snano osjeaju. Ljubljeni moe da bude ne znam kako savrena idealna slika, djevojka ipak osjea, da ba u idealu lei neizmjerno bogatstvo, koje nedostaje zbilji. Takvi su trenuci prave sveane pomirbe, treba ih znati primijeniti; ali sa njima treba vjeto znati postupati, da se djevojka ne bi zbilji vratila izmorena, nego ojaana. A upravo to mogu postii pisma. U pismu smo nevidljivi svjedok sveanog trenutka, a ipak 108

pomisao, da je stvarni ljubavnik napisao to pismo, olakava povratak u zbilju. Da li bih mogao biti ljubomoran na Cordeliju? Prokletstvo, da! No ipak u jednom drugom smislu . . . Ne! Kad bih se najprije zbog nje morao boriti s nekim drugim, i kad bih vidio, da njen razvoj radi toga trpi, da ne postaje ono, to ja elim iz nje uiniti digao bih ruke od nje, pa da upravo imam najbolje izglede ostati pobjednikom. Jedan stari filozof kae, da treba samo zabiljeiti sve doivljaje, pa da ovjek ve a da to i ne zna bude filozof. Ja sam sada dovoljno vremena u drutvu vjernih zar ovjek tamo ne mora i nehotino postati filozof? U prvi mah mislio sam na to, da prikupim materijal za sastavljanje malog traktata: Prilog teoriji poljupca, posveen svim zaljubljenima od ... To bi bilo odista dobrotvorno djelo, tim vie to, koliko je meni poznato, taj predmet nije iscrpno obraen; bilo zato, to filozofi smatraju, da je to ispod njihove asti, bilo zato, to se u to nita ne razumiju. Na alost nemam vremena za pisanje te knjige, ali neke zabiljeke u nainiti. Najvanije je za ispravni poljubac da su lica, koja to rade, mukarac i ena. Poljupci meu mukarcima su neestetini i to je jo gore loeg su ukusa. U ideji je samog poljupca, da mukarac ljubi djevojku, a ne djevojka mukarca. Kad je odnos izmeu mukarca i ene postao indiferentan, onda poljubac postaje beznaajan. To je domai poljubac, kojim suprunici, u nedostatku ubrusa, otiru usta, kada, nakon jela, kau prijatno. Ako je razlika u godinama prevelika, gubi poljubac svoj smisao. U nekoj djevojakoj sobi, napolju u provinciji, imale su djevojke najstarijih razreda poseban izraz za to. Zvali su to poljubiti gospodina sudskog savjetnika. Uiteljica je, naime, imala urjaka, nekog starog umirovljenog sudskog savjetnika, koji je stano109

vao u kui i koji se, s obzirom na svoje godine, smatrao ovlatenim da cjeliva sve te djevojke. Poljubac treba da izrazi tono odreenu strast. Ono, to se naziva bratskim ili sestrinskim poljupcem nije poljubac, isto kao to nije ni onaj, koji nam dopadne prilikom igranja zaloga, item niti oteti poljubac. Poljubac je simbolian in, koji postaje besmislenim, ako nema osjeaja, koji bi trebao izraziti; taj osjeaj mogu je samo u sasvim odreenim odnosima. Poljupce razvrstavam s raznih stanovita. Prvo, prema zvuku. Ima praskavih, gromkih poljubaca, muklih i zvunih; poneki podsjeaju na zvuk, koji nastaje, kad se dere pamuno platno. Naalost je nemogue zapisati sva moja opaanja. Jezik nije dovoljno bogat za to. Na cijelom svijetu nema toliko onomatopoetike, kojom bih ovjekovjeio samo one sve nijanse, koje sam sam upoznao u kui moga ujaka. Drugo, prema stepenu dodira. Tangirajuih (ja ih nazivam i poljupcima en passant) i koherirajuih. Tree, prema trajanju. Kratkih i dugih. to se tie ove kvalifikacije po trajanju, ima jo i jedna druga podjela, i ja nalazim, da ona jedina moe zadovoljiti: prvi poljubac kvalitativno se razlikuje od ostalih, u tome je stvar. Samo malo ljudi razmilja o tim stvarima; bilo bi teta, kada barem jedan ne bi o tome razmiljao. Moja Cordelia, Salomon ree: dobar odgovor je poput slatkog poljupca. Ti zna, da ja rado pitam; to su mi ve esto predbacili. Ljudi ne mogu shvatiti, zbog ega pitam. Ti, samo ti jedina razumije, zbog ega pitam, samo Ti moe na to odgovoriti i zna pravi odgovor, jer dobar je odgovor, to je rekao jo Salomon, poput slatkog poljupca. Tvoj Johannes
110

Duhovna se i materijalna erotika razlikuju. Do sada sam se samo trudio da razvij em Cordelijinu duhovnu erotiku. Od sada mora moje lino prisustvo poprimiti novo znaenje. Sve do sada sam na njeno raspoloenje utjecao samo neupadljivo, sada u je izazivati. Ve nekoliko dana itam Fedra, da bih se na to pripremio. On elektrizira itavo moje bie i izvrsni je preludij. Stari su se razumijevali u erotiku. Moja Cordelia, Jedna latinska izreka kae za nekog paljivog uenika, da visi na ustima uitelja. U ljubavi postaje sve simbolom, a simbol se opet preobrazuje u zbilju. Nisam li poput onog paljivog uenika? No Ti ni rijei. Tvoj Johannes Kad ne bih ja bdio nad tim razvojem, kad bi to bio netko drugi, bio bi on, dakako, i odvie pametan, da sam dozvoli, da ga ona vodi. Kada bih razgovarao s nekim, koji je upuen u misterije vjerenitva, rekao bi mi vjerojatno u smjelom erotskom zanosu: U ovoj ljubavnoj igri nedostaje mi najljepi zvuk razgovor ljubavnika o ljubavi. A ja bih mu tada odgovorio: Dobro je, da ti to nedostaje. Taj ton ne pripada pravoj glazbi erotike, ak niti onda, ako u njoj odzvanja ono zanimljivo. Ljubav je odvie supstancijalna, a da bi mogla nai svoje uzdizanje u brbljarijama. Erotine situacije i suvie su znaajne, a da bi ih opteretili brbljarijama. One su utljive, tihe, a ipak rjeite, ali njihova je rjeitost kao muzika s Memnonovih stupova. Eros djeluje pokretima, a ne rijeima, a kad zbori, onda voli zagonetne nagovjetaje i muziku metafore. Erotine situacije mogu biti plastine ili slikovite; ali ako dvoje ljudi brbljaju o svojoj ljubavi, tada to nije ni jedno ni drugo. Solidno se zarueni sigurno uvijek sebi dopadaju u takvim brbljanjima pa to i jeste najusrdnija veza branog stania, i daje im sigurnost da njihovu braku 111

nee nedostajati onog miraza, za koji Ovidije kae: Dos est uxoria lites. No ukoliko se ve mora govoriti, onda treba, ako je mogue, da govori samo jedan. I to valja da je mukarac, i pri tom mora posjedovati one strijele, to su utaknute u Venerin tobolac: njena laskanja, rije punu dubokog znaenja. Pa ja i ne kaem, da Eros mora biti nijem; takoer ne zahtijevam, da se ne bi smjelo razgovarati. No razgovor mora da nosi u sebi ono erotsko; ni u kojem sluaju ne bi se smio izgubiti u prijateljskom razmatranju o dobrim izgledima i tome slino. U tom sluaju je razgovor samo odmaranje od erotskog ina, razbibriga. No sigurno ne vie od toga. Takvi razgovori, takve conjabulationes imaju, tavie, neeg boanskog u sebi, i uvijek mi iznova priinjava zadovoljstvo, da askam s mladim djevojkama. Dakako, pojedine mi djevojke dosade, ali u cjelini ne gubim zadovoljstvo pri takvim brbljarijama, kao to ne mogu da izgubim zadovoljstvo ni u tome, da diem. Ima neto u takvim razgovorima, rekao bih: neko vegetativno cvjetanje. Razgovori su vezani za zemlju, bespredmetni su, no oni donose tisustruku ljepotu. Moja Cordelia, Moj i Tvoj, te rijei krue kao neka parenteza oko onog malenog, to sadre moja pisma. Da li si primijetila, kako se razmak izmeu toga Moj i Tvoj sve vie smanjuje? Ah, Cordelia, zar to nije lijepo: skraujem parentezu, time je bogatija sadrajem. Moja Cordelia, Da li je z a g r l j a j b o r b a ? Tvoj Johannes Cordelia je veinom utljiva. Volim to. Njena je priroda odvie duboko enstvena, a da bi mogla uivati u bljutavim osjeajnim izljevima iz dna srca, za koje babe u suknjama i hlaama misle, da im tako dobro stoje. 112
Tvoj Johannes

A ipak, pokatkad poneka rije otkriva ono, to ona proivljuje. Tada joj pomaem. To je, kao kad bi iza osobe, koja nesigurnom rukom radi na nekom crteu, stajao netko drugi, koji bi s nekoliko smjelih poteza cijeloj stvari dao osnovnu osebinu. esto je i sama iznenaena slikom, koja je tako nastala, ali ostaje u uvjerenju, da odgovara njenoj vrijednosti. Lovim svaku njenu nuzgrednu izjavu, svaku nabaenu rije, tek time, to ih joj uzvraam, poprimaju svoje pravo znaenje; poznate su joj i strane istovremeno. Danas smo bili u drutvu. Nismo prozborili ni rijei. Kad se ustajalo od stola, uao je sluga i javio, da je netko napolju i da eli govoriti s Cordelijom. Bio je to slunik, koji joj je donio pismo. To je pismo bilo moje. Namjerno nisam s njome izmijenio za vrijeme jela ni jednu rije, to ju je sigurno malo zaudilo. Kada je opet ula, morala je neto da slae. Tako se tajnovitou stvara erotska atmosfera, koja kri put ljubavi. Moja Cordelia, Tko stavlja glavu na breuljak, gdje se roje vile, tome e se u snu priinjati vile. Ne znam, da li je to tako, ali ovo znam: kad glavom poivam na Tvojim grudima i ne sklapam oi, ve gledam gore u Tebe, tada vidim lice anela. Tko stavlja glavu na breuljak, gdje se roje vile, ne moe mirno spavati. Ne znam, da li je to tako, ali jedno znam sigurno: Kad svoju glavu naslonim na Tvoje grudi, onda u njoj lupa i kuca i nema sna, da se spusti na moje oi. Tvoj Johannes Alea iacta est. Sada dolazi obrat. Bio sam danas kod nje; misao na nju drala me
8 Dnevnik zavodnika

113

zarobljenim, te sam bio samo time zabavljen. Jedva sam obraao panju na nju. Iznio sam svoju ideju. Sa zanimanjem, koje je raslo, sasluala me. Zatim sam otiao; i sada, kada vie nije zabavljena tom milju, moralo joj je doi do svijesti, da sam bio drugaiji nego inae. To e biti bolno otkrie za nju, pogodit e je utoliko tee, to je sama. Da sam uz nju, mogla bi izraziti svoje osjeaje. Ovako e to, meutim, biti tek mogue, kad se opet sretnemo. No tada e ve mnogo vremena proi, ona e razmiljati o toj stvari, njeni prvobitni osjeaji bit e smeteni sumnjama i bit e oslabljeni. Njena uznemirenost se poveava, pisma izostaju, uzmanjkat e joj erotske hrane, ljubav je suena. Moda e me slijediti neko vrijeme, ali dugo to nee podnositi. Onda e pokuati, da me vee istim sredstvom uza se, koje sam upotrebio protiv nje: erotikom. ak su i djevojke veliki kazuisti, kada je potrebno raskinuti neke zaruke. U djevojakim kolama, dodue, ne dre se teajevi na tu temu, ali sve su dobro upuene u to, kada je umjesno razrijeiti neke zaruke. Najispravnije bi bilo ovu temu dati kao temu za ispit zrelosti na koncu posljednje kolske godine. Koliko god da su inae dosadni pismeni sastavi u viim razredima djevojakih kola kod ove teme ne bi uzmanjkalo na varijantama, jer ona otvara enskoj otroumnosti iroko polje rada. A zato da se jednom ne omogui mladim djevojkama, da upotrebe svoju otroumnost? I pri tome bi mogle ak dokazati, da li su ve dozrele za zaruke ili ne. Doivio sam jednom jednu vrlo zanimljivu situaciju. Jednog dana nisam kod kue zatekao roditelje u nekoj porodici, koju sam katkada posjeivao. Ipak sam zatekao obje mlade keri, koje su bile pozvale nekoliko svojih prijateljica na poslijepodnevnu kavu. Ukupno je bilo osam djevojaka, sve tako, izmeu esnaest i dvadeset godina. ini se, da nisu bile pripremljene na posjetu, bile su, tavie, sluavci naloile, da kae, kako nema nikoga kod kue. Ipak sam ja dobio pristup i 114

odmah sam osjetio, da su mojim dolaskom bile zateene. Bog zna, o emu vijea osam mladih djevojaka, okupljenih na svetom sinodu. I udate ene obiavaju sazivati ovakve skuptine i tada naroito rado razglabaju o pastoralnoj teologiji. Tad se temeljito obrauju osnovni problemi: u kojem se sluaju moe slukinja sama poslati na trnicu, da li je bolje kod mesara robu uzimati na mjeseni raun ili plaati u gotovom; da li kuharica ima ljubavnika ili ne, te naroito, to treba poduzeti protiv odve velike prisnosti njihove veze . . . U tome sam ugodnome drutvu, dakle, dobio svoje mjesto. Bilo je rano proljee, i sunce je sa nekoliko smjelih zraka obasjavalo sobu, bili su to vjesnici proljea, koje dolazi. Bila je pristavljena mirisna kava. A te mlade djevojke! Vesele, zdrave, cvatue ve su bile prevladale strah, a ega su se i imale plaiti? Ta svaka je umjela svoj posao. Naveo sam, dakle, razgovor na pitanje, kada je mogue raskinuti neke zaruke. Pogled mi je, kao u leptira, leprao od cvijeta do cvijeta, poivao as ovdje, as ondje, uho mi je slasno uivalo u glazbi glasova, primalo rijei i ispitivalo ih. Ponekad je jedna jedina rije znala otkriti neko djevojako srce i njegovu priu. Kako su zavodljivi putovi ljubavi, i kako je zanimljivo ispitati, dokle je svaki pojedini doao. itavo je drutvo ivnulo. Duh i estetski objektivitet rasprio je svaku zbunjenost, premda se na razgovor kretao u granicama stroge pristojnosti. Da mi je bilo stalo, bila bi dovoljna jedna jedina rije, da svu tu dobru djecu dovedem u najteu nepriliku. No nitko to nije osjeao, pa ak ni mislio na to. as sam vodio razgovor tako, da bi dodirnuo melanholiju, as bih opet bio objestan i podsticao sve na vedru dijalektiku borbu. Ta je tema pravo vjebalite za sve mogue obrate i skokove. Najprije sam priao o nekoj djevojci, koja je krutou svojih roditelja bila primorana da razrijei svoju vjeridbu; zamalo to time nisam dirnuo svoje sluateljice do suza. Zatim sam opet priao o nekom ovje8*

115

ku, koji je obeanje povukao s obrazloenjem, da je djevojka previsoka, te da ak nije morao ni kleknuti, dok joj je izjavljivao ljubav. Prigovaralo se, da to nije uvjerljiv razlog, na to je on, meutim, odvratio: Dovoljno uvjerljiv, da postignem ono to elim; na to mi nitko ne moe nita pametna odvratiti. Zatim sam opet skupu podastro teak sluaj: mlada djevojka raskinula je sama vjeridbu, jer se uvjerila, da zarunici ne odgovaraju jedno drugome. On eli, da je odvrati od njene odluke i zaklinje se svime na svijetu, da je voli. Na to mu ona odvrati: ako mi zaista pristajemo jedno uz drugo, i vezuje nas prava simpatija, mora ipak uvidjeti, da nismo jedno za drugo no, ako jedno uz drugo ne pristajemo, tad to tim vie mora uvidjeti. Bilo je zaista uitak posmatrati, kako su djevojke razbijale glavu nad tim Kolumbovim jajetom, ali sam odmah opazio, da su poneke izvrsno shvatile. Svaka je naime, kao to je reeno, djevojka roeni kazuist, kad se radi o tome, da se raskine neka vjeridba. O tom pitanju bolje je raspravljati sa avolom, no s mladom djevojkom. Danas sam bio kod nje i odmah sam se ponovo vratio svojoj ideji. Juer sam se, im sam otiao, sjetio jo neeg, to ti htjedoh rei... Ponovno sam pokuao, da je dovedem u ekstazu i uspjelo je. Ona slijedi paljivo moje rijei, dok sam kod nje; tek nakon moga odlaska primjeuje, da je oteena, i da sam se promijenio. To je eto takav nain, da se ovjek izvue iz nekog pothvata. Zacijelo je to potajna metoda, ali indirektne metode su uvijek najbolje. Ona dodue, uvia, da me moja tema vrlo obuzela. Trenutno je vjerojatno i njeno zanimanje probueno. No ona je prevarena za ono erotsko. Oderint dum metuant kao da jedino mrnja i strah spadaju zajedno! Strah i ljubav su takoer u srodstvu, i ljubav postaje pomou straha zanimljivom. 116

Zar ne ivi i u ljubavi, koju pridajemo prirodi, neki tajni strah, neka neodreena groza, jer, ak i iza najljepe harmonije, vreba kaos, koji ne poznaje zakonitosti, iza sigurnosti vreba nevjera. No ba nas strah vezuje uz predmet nae ljubavi. Tako mora biti i u ljubavi, ako hoe biti zanimljiva. Samo iz dubine probdivene noi pune strahovanja moe proklijati cvijet ljubavi. Bijela latica lopoa poiva na povrini bistre vode, ali njeni korijeni izviru iz tamnih dubina. Oslovljava me dodue sa Moj, kada mi pie, ali kada smo okom u oko, nema toliko hrabrosti. Zato sam danas govorio tako nagovjetavajui, te, koliko je god to bilo mogue, erotski. Otvorila je usta, da bi odgovorila, ali brzi pogled ironije sprijeilo ju je u onom, to sam ipak u taj mah od nje oekivao. To je normalan tok naih susreta. Moja je ona. Ne govorim to zvijezdama, kao to je to inae uobiajeno, jer nemam namjeru pretpostavljati, da bi ta udaljena nebeska tijela bila za to zaiteresirana. Ne govorim to ni ljudima, takoer ni njoj. To je moja tajna, samo sebi to doaptavam, dok kradom govorim sa sobom. Njen je otpor bio manji, no to sam mislio; to vea je bila snaga erotskog osjeanja, koji razvija. Kako je zanimljiva, kako je velika, tavie, natprirodno velika u svojoj strasti! Kako vjeto umije da nastupi, kada naie na nebranjenu toku. Sve je u pokretu. Igra elemenata moj je pravi elemenat. No ipak, i ovako snano potresena nije runa, nije rastrgana osjeanjima, nije rascjepkana. Uvijek iznova lii onoj Anadhyomeni, koja u skladnom savrenstvu izlazi iz mora; jedino joj nedostaje ona naivna gracija i prirodni mir Venere; od snanih osjeajnih kucaja bila podrhtava. U bitku polazi svojim orujem: strijelom pogleda, prijetei uzvitim obrvama, elom zastrtim ozbiljnou, rjeitou njenih grudiju, koje privlae u opasnost zagrljaja, usnama, koje zakljinju i 117

obrazima, koji se smjekaju u njoj je snaga Valkire. No enja, da se poda, koja poput blagog daha poiva na njoj, ublaava snagu njene erotike. Prenapeta je, i samo strah i nemir mogu je odrati na njenoj visini. Ne smije suvie dugo ostati u ovoj opasnoj poziciji. Pokatkad neka njena primjedba ukazuje, da je sita vjerenitva. Drugo nisam ni oekivao. Zaruke su uvijek odvie uski oblik za neki odnos. Tako e me ba ona namamiti, da prijeem granice konvencionalnog u najmanju e ruku ona sama to vjerovati. Moja Cordelia, Tui se na nae zaruke i kae, da naoj ljubavi neka vanjska veza moe samo smetati. Prepoznajem Te u toj misli, Cordelia. Divim Ti se. Jest, vanjsko sjedinjenje je bit razdvajanja. To je zid poput onog, to je razdvajao Pirama i Tizbu. Misteriju ljubavi oskrvnjuje to, to drugi ljudi znaju za nju. Sloboda je samo ondje, gdje ima suprotnosti. Ljubav dobiva tek tada na znaenju, ako je nitko strani ni ne nasluuje; kad ljudi vjeruju, da se ljubavnici mrze tada je ljubav sretna. Tvoj Johannes Veza naih zaruka je pred raskidom. Ona sama e ih raskinuti, da bi me, u jednoj slobodnijoj vezi, tim vre vezala. Uivanje u tom udnovatom salto-mortalu, koji mi je sigurno jamstvo za smjelost njene due, bilo bi mi uskraeno, da sam ja raskinuo zaruke; upravo to je za me vano. Osim toga mogao mi je raskid ovih zaruka pred svijetom donijeti svu moguu tetu. Loe bi se o meni govorilo, reklo bi se, da sam bez srca i osuivalo bi me se. Kakvu bi mi nepravdu nanijeli! I kako bi mnoge bile sretne, da su sa mnom dotjerale makar do zaruka. I to je ve mnogo, kako god se izbliza inilo sitnim. Prodiremo, bivamo stavljeni na listu onih koji iekuju ali to vie napreduje, to je manje iekivanja. Odista, u ljubavi se ne napreduje 118

po godinama slube. No, mnoga je mala djevojka sita vjenog mira i tako bi rado doivjela neto uzbudljivo. A to bi tu bilo zanimljivije od neke nesretne ljubavi, pogotovo kad jo tragediju ne uzimamo odvie tragino. Uvjeravamo sebe i nae drage blinje, da smo bili strano prevareni; a kako nemamo kvalifikacija za primitak u enski samostan, to izigravamo pred svijetom ganutljivu dramu i deklamiramo kletvu protiv nevjernih ljubavnika. Ta vrsta, dakle, mrzi struno. Naravno, ima i takvih, koje su zaista bile prevarene: potpuno, do polovice, do tri etvrtine. Moe biti mnogo stupnjeva: jedna dotjera do prstena, druga ne moe dalje od stiska ruke za vrijeme kadrile. Svima njima se povreuju stare rane, im je rije o kakvim raskinutim zarukama. Mrnja sviju njih je inilac, s kojim se mora raunati. No, ah, ti srce moje jadno, sve ove to mrze, ljube u potaji. Kralj bez zemlje je smijena figura. Nasljedni rat, koji vodi itav opor pretendenata zbog kraljevstva, koje vie i nije kraljevstvo, moe li biti neeg smjenijeg? Ja, dakle, mogu zahtijevati, da me ene ljube. S nekim, koji je zaista zaruen, zbrinuta je u najboljem sluaju jedna, no, tko je razruen, predstavlja ansu za mnoge. A kako je Cordelia raskinula zaruke, to govorkanje nee imati podloge. tavie, ja u od toga imati koristi i dobit u novu ulogu. Mlade e djevojke aliti moju kob, sauestvovat e sa mnom i saaljevati me; moi u se tome prepustiti i na taj nain uloviti neto ljupko. Fatalno je, da moram ustanoviti, kako je jedan od mojih zuba i to ak jedan od prednjih poeo crnjeti. Ta to je ba onaj izdajniki znak, koji Horacije eli nevjernim djevojkama. Kako smo ipak praznovjerni! Ova me beznaajna stvar uznemiruje. Kako god me inae teko pogoditi, ipak imam i ja svojih slabih mjesta. Neka aluzija na taj zub bila bi mi nepodnoljiva. Svaka bi me bena mogla time dublje povrijediti, no to bi moda i htjela. 119

Uinio sam sve mogue, da mu opet povratim bjelinu. Nita ne pomae. Kako je ivot ipak zagonetan. Neka sitnica nas esto vie zbuni nego najopasniji napad ili najgora situacija. Dat u sebi izvaditi taj zub, ali moj organ, snaga moga glasa e od toga trpjeti. Mogu dodue dati sebi staviti umjetni zub, taj bi bio laan samo s obzirom na svijet, ovaj crni, meutim, laan je prema meni. Zaista mi vrlo godi, da je Cordeliji mrsko ovo vjerenitvo. Brak je svakako ustanova, koju treba cijeniti, no dosadno je, to ga treba ve u mladosti toliko potivati, koliko bismo to trebali, zapravo, initi tek u starosti. Nasuprot tome, zaruke su neozbiljne, povrne; istovremeno smijene i tegobne; sasvim je ispravno, da ih mlade djevojke u vrtlogu strasti zapostave. A opet je razumljivo, da ih ne shvaaju odvie olako, ve bilo svoje due osjeaju sve do vraka prstiju. Mogu brodom jo samo tako kormilariti, da se Cordeliji kopno realnosti izgubi iz vida, da njena ponosna, ali ujedno bojaljiva dua, slomi neuspjeli oblik ljudskog djela i da tei za onim viim, to lebdi iznad opeljudskog. Nee mi biti teko dovesti je dotle. Ve sada lebdi tako visoko iznad ivota, da je zbilju ve skoro izgubila iz vida. ena je neiscrpna graa za razmiljanje i posmatranje, barem za me. Onaj, koga ne drai taj studij, taj nije esteta, bio on tko mu drago. Ono boansko lijepo u estetici je ba to, da se bavi lijepim: umjetnou i enom. Prekrasne li pomisli: predstavljam sebi, kako sunce enstvenosti zasijava u neizmjernom bogatstvu: tisustruko lome se zraci enstvenosti, tako da svaka ena prima jedan mali djeli, jednu kap zlatne rijeke, jezgru, oko koje e se sve ostalo, to je lino njeno, harmonijski kristalizirati. 120

enstvenost je tako beskonano djeljiva. Samo ono pojedinano mora ljepotu harmonino zaokruiti, inae se prua muna slika, i mi osjeamo, da je priroda neto htjela, ali nije uspjela da ostvari ono, to je namjeravala. Nikad se neu umoriti gledajui uvijek iznova krug emanacija enske ljepote. Svaka ima dio toga, to samo u njoj obrazuje harmoninu cjelinu, sretnu sliku ljepote. Da, svaka ima svoj dio, pa bio to samo vedri smijeak, pogled koji trai, smjerni naklon glave, neobuzdan duh, tiha, nasluujua melanholija, enja za zemljom, neobjanjivo bespredmetno tronue, obrve to govore, pitajui usne, zagonetno elo, arobni uvojci ili tajnovite trepavice, ponos neba ili plahost zemlje, nevinost anela ili potajno crvenjenje, laki hod, podatno sluanje, eznutljivo sanjarenje i neobjanjiv uzdah, vitki stas ili mekan oblik, napete grudi ili oble bokove, njenu nogu i gracioznu ruku svaka ima neto od toga i uvijek ono, to drugoj nedostaje. Kad to ovako promatram i dok me zanosi obilje toga blaga, dok se smijeim i uzdiem, laskam i prijetim, dobivam i opet gubim tada sklapam lepezu, a sve se pojedinosti sjedine u jednu veliku cjelinu, moja dua klie, i moja strast usplamti. I ta djevojka (jedina na cijelom svijetu) mora biti moja. Neka Bogu slobodno ostane njegovo nebo, samo ukoliko ja dobijem nju. Moj izbor je valjan, jer nebo bi u tom poslu bila loa zamjena. to bi mu preostalo, ako mu je oduzmem? Kad poboni muslimani dolaze u raj, nailaze tamo ipak samo na blijede sjene, da ih zagrle; nee tamo nai topla srca, jer toplina srca vezana je uz grudi. Bit e razoarani i oajni, kada e nai samo blijede usne i ugaene oi, ledene grudi, pokrete bez snage. Sve: vatru ivota, ar oka i talasanje grudiju, stisak ruke pun obeanja, drhtaj i strast zagrljaja, sve je to u njoj sjedinjeno, sve to ona meni poklanja, i to mi je posvema dosta za ovaj i za onaj svijet. Iz te misli crpim novu snagu. Moda je ar miljenja dobar znak; ali radije u pokuati da hladno o tome reflektiram. Da mislim kategorijama. Kategorija ene je najvea suprotnost samoi: ona je bitak za drugog. Ne treba to krivo tumaiti in malem 121

partem, kao da bi ona koja je za me morala nuno biti i za sve druge. Kad apstraktno mislimo, moramo iskljuiti iskustvo; ono bi u ovom sluaju govorilo i za i protiv. Kao i inae, tako bi u ovom sluaju bilo polutansko. enski je, dakle, bitak, bitak za drugog . . . Samo e se, dodue, vrlo rijetko moi nai ena, koja bi zaista savreno bila za neto drugo: veliki ih dio nije ni za to, ni za sebe, ni za neto drugo. No opet smo skrenuli u podruje iskustva, koje smo htjeli izbjei. Ovaj bitak za drugog oituje se potpunoma u djevici. ena nije djevianska i nevina za samu sebe, ve samo u svome odnosu prema mukarcu. Moglo bi se rei, da bi ena izvan te relacije bila nevidljiva. Vesta, za koju se smatra, da je boica djevianstva, nije likovno prikazana. Kao to je Jehova na sebe etiki ljubomoran, tako je ona na sebe estetski ona ne eli, da je se prikazuje, niti da o njoj postoji neka opipljiva predodba. Ima protivurjenosti u injenici, da netko drugi, tko je ovdje za drugoga, zapravo uope ne postoji i tek postaje vidljiv u relaciji prema drugom. Ne da se nita logino suprotstaviti toj protivurjenosti, a tko umije logiki misliti, taj e se radovati toj protivurjenosti, umjesto da se nad njom zbuni. Tko, meutim, misli nelogiki, moe, valjda, da povjeruje, da je bitak za drugog, u prvom redu Neto, a zatim, povrh toga, i Neto za drugog. Ima neeg vegetativnog u bitku ene. Rije egzistencija je ve promaena, jer ona znai previe, znai izai iz sebe. Pjesnici vole frazu, da su ene poput cvijea te da, sigurno, i duhovno ima kod njih vegetativni nain opstojnosti. One su podlone prirodi i samo u estetskom su smislu slobodne. Viu slobodu stiu tek s muem, stoga se i kae, da mukarac prosi (oslobaa).* Ako to valjano ini, tada se kod nje ne moe uope govoriti o izboru. No i kada bira, bio bi to neenski izbor, koji bi bio rezultat dugog razmiljanja. Stoga se smatra sramotom, kada ena otkloni nekog mukar* prositi, frie (danski), freien (njemaki) znai i osloboditi Prim. prev.

ca: precjenio se onaj, kome se to dogodilo, jer je htio osloboditi enu, a nije to mogao. Ima neto duboko ironinog u tom odnosu. Onaj dio, koji je ovdje zapravo samo zbog onog drugog, prividno je vaniji. Mukarac je, dodue, onaj koji oslobaa (prosi), ali ena donosi odluku. A kada se ena osjeti svladanom, a mukarac pobjednikom taj pobjednik sagiba glavu pred savladanom. To je paradoksalno, a ipak prirodno: bilo bi nezgrapno, i dokaz pomanjkanja duhovne erotike, kad bi se htjelo prijei preko neega, to se dogaa neposredno i samo po sebi. Postoji dublji razlog: ena je supstancija, mukarac refleksija. Ona odluuje, ali ju on izaziva. Njegova je prosidba fraza, njena odluka samo odgovor. Tako je mukarac u jednom smislu neto to je vie no ena, u drugom neto to je manje. Ovaj bitak za drugog ene isto je djevianstvo. Pokuava li ena u odnosu prema nekom drugom, koji opstoji sam za sebe, biti samostalna vlastitost, to e iz tog proizai apsolutna hladnoa. Upravo ova protivurjenost pokazuje, kako je enin bitak u stvari bitak za drugog. Apsolutna hladnoa samo je obrtanje najpotpunijeg podavanja, kao to je apstraktna okrutnost (neto specifino ensko) samo karikatura djevianske hladnoe. Nikad mukarac u mitologiji, bajkama ili narodnim priama nije toliko okrutan kao ena. Upravo za prirodne principe, kojih je nesmiljenost neograniena, bira mitologija djeviansko bie. Koliko puta priaju bajke o djevicama, koje hladnokrvno promatraju, kako njihovi prosci stavljaju svoje glave na kocku, da bi ih zadobili. Plavobradi ubija u branoj noi sve djevojke, koje voli. Ali on ne nalazi zadovoljstva u ubijanju, naprotiv, on ubija tek nakon zadovoljstva; njegova okrutnost nije radi same okrutnosti. Don Juan zavodi i naputa svaku, ali on ne nalazi zadovoljstva u ostavljanju, nego u zavoenju; njegova okrutnost nije apstraktna. to vie o tome razmiljam, time mi postaje jasnije, da moja iskustva samo potvruju moju teoriju. Moju praksu je uvijek vodilo uvjerenje, da je ena bi-

122

123

tak za drugog. Stoga mi i prua toliko, jer onaj bitak za drugog stvar je trenutka. Dok nastupi taj trenutak moe proi manje ili vie vremena; ali kada on jednom nastupi, tada iz bitka za drugog nastaje ista relacija. Dobro znam, da muevi tvrde, kako je ena i u drugom smislu bitak za drugog njima treba da znai za itav ivot sve. To je, dodue, u korist mueva, ali ja vie vjerujem, da to oni sebi samo umiljaju. Svijet je tako ureen, da svaki poziv ima svoje konvencionalne obiaje i svoje lai poziva. I ovaj Evangelium pribrajam ovim posljednjima. Mora se, dakle, razumjeti u trenutak: tko je nespretan, taj je stradao, potom se moe itav ostali ivot enuirati. Trenutak je sve, i u njemu je ena sve: No ne shvaam konsekvenciju, da odatle nastaju djeca. Vjerujem, da sam dosljedan u razmiljanju; no mogao bih razbijati glavu, sve dok ne bih poludio, ne bih smogao toliko snage, da takvu konsekvenciju domislim do kraja. Ne razumijem je, ne, ne razumijem je. Tako neto mogu razumjeti samo muevi. Juer sam u Cordelijinom drutvu posjetio neku porodicu na njenom ladanjskom dobru. Boravili smo u vrtu i zabavljali smo se raznoraznim igrama, pa i igrom s kolutima. Kad se gospodin, koji je igrao s Cordelijom oprostio, stupio sam ja na njegovo mjesto. Kako je bila ljupka! Kako ju je uzbuenje igre uljepalo. Koje li harmonije u igri njenih pokreta! Lebdjela je preko tratine, lagano poput plesaice, spokojna u svojoj snazi, dranja ditirampskog, pogleda smjelog. Mene je igra s kolutima zanimala naravno samo simboliki. Cordelia nije bila toga svijesna. Uputio sam jednom suigrau primjedbu o lijepom obiaju izmjenjivanja prstena. Ta ju je rije pogodila u duu poput munje. Cijela je situacija sada za nju poprimila dublje znaenje i izgledalo je, da je Cordelia ozarena nekom viom energijom. Imao sam jo dva koluta na svome tapu, trenutak sam zastao, progovorio nekoliko rijei s jednim od suigraa i potom sam bacio kolute.

Shvatila je odmah tu stanku. Doekala je oba koluta i bacila ih je, kao zabunom, skoro okomito uvis, tako da ih nikako nisam mogao uloviti. Hitac je popratila neizrecivo smjelim pogledom. uo sam priati o nekom francuskom vojniku, koji je proao rusko bojite; morala mu se amputirati jedna noga; tek to je bolna operacija bila zavrena, zgrabio je nogu, bacio je uvis i viknuo: Vive l'empereur! Slinim je oduevljenjem bacala uvis kolute (pri tome je izgledala ljepa no ikada) i inilo se, da pri tome sama sebi govori: ivjela ljubav! Smatrao sam, da nije uputno u takvom je raspoloenju prepustiti samoj sebi. Plaila me reakcija, suvie velika smalaksalost. Ostao sam, dakle, sasvim miran i ak sam je prisilio, da produi s igrom, kao da nita nisam shvatio. Tako e ovaj dogaaj samo pojaati njenu gipkost. Kada bi nae doba imalo smisla za takva istraivanja, raspisao bih nagradnu anketu: Tko je s estetskog stanovita neviniji: mlada djevojka ili mlada ena, ona koja ne zna ili ona koja zna? ija je sloboda vea? No nae ozbiljno vrijeme ne bavi se takvim igrarijama. U Grkoj bi sav svijet pokazao zanimanje za takvo pitanje. Ustale bi itave drave, da uope ne govorimo o djevojkama i enama. Valja se samo sjetiti one svae grkih djevojaka i dubokoumnog raspravljanja, koje je izazvala (jer Grci nisu takve probleme uzimali olako) ona svaa, kojoj Afrodita zahvaljuje predivnu statuu i ime Kallipygos. No zar se nae doba brine o takvim stvarima? ena, koja se u svom ivotu udala dva puta, zaista je zanimljiva. Prvi put u svojoj najranijoj mladosti, a potom jo jednom mnogo kasnije. Ne moe se nijekati, da ima jedan trenutak, u kojem je ljupkija od mlade djevojke, i u kojem ulijeva dublje potovanje; no takav je trenutak toliko rijedak, skoro samo slika mate, da se na njega u ivotu skoro ni ne moe ponovo naii. To je trenutak kad zdrava, cvatua i potpuno razvijena stoji pred nama i dri u rukama dijete; sva 125

124

je njena panja usmjerena djetetu, potpuno se izgubila u mislima. Ta je slika vjerojatno najarobnija, to je ljudski ivot moe stvoriti; mitos prirode, koji treba vidjeti umjetniki oblikovan, a ne u zbilji. Na slici ne smije inae biti nieg drugog, nikakve tafae, koja smeta. Takve se slike esto mogu nai po crkvama. U zbilji se ne moe doi do istog dojma, pla djeteta i brbljanje ostalih suvie smetaju. Zatim, tu je uvijek jo u blizini otac grijeka, uslijed koje mitsko gubi svoju arobnu dra; zatim je takoer horrenda refero prisutan sveani zbor kumova, i pri tom je odsjaju sve zasjenjeno. U mati je ta slika, svakako, najdragocjenija od svih, koje postoje. Ja sam inae smion i hitar, ako treba pokuati prijei u napad, ali kad bi mi se ta slika pokazala u zbilji, bio bih razoruan. Kako se mnogo bavim Cordelijom! Ipak, uskoro prolazi njeno vrijeme; moja dua trai uvijek nova pomlaivanja. Ve ujem, kako u daljini kukurijee pijetao. Moda ga i ona uje, ali vjeruje, da navijeta jutro. Zato su mlade djevojke tako draesne, a zato sve to traje ipak tako kratko. Ta bi me pomisao mogla uiniti melanholinim, ali to mi loe pristaje. Tko hoe da uiva, taj neka ne brblja. Ljudi, koji se profesionalno bave takvim razmatranjima, nikada ne dospiju da se nauivaju stvari same. No kad takva misao nehotino iskrsne, onda nije tetna. Sjeta, koja i ne zna za se, podie ljepotu mukarca: zasjenjena melanholija, koja ogre snagu poput lakog vela, spada u erotsku dra mukarca. Postoji izvjesna enska sjeta, koja joj odgovara. Kad se neka djevojka sva podala, tada je sve gotovo. No uvijek se ponovo pribliavam djevojci s izvjesnom bojaljivou, s jaim kucanjem srca. utim vjenu mo, koja se u njoj ispoljuje. Prema nekoj eni ne bih mogao tako neto osjeati. Otpor, koji ona prua je umijee. Uvijek je Dijana bila ideal, apsolutno 126

djevianstvo me zanimalo. A ipak o njemu imam ravo miljenje. Sumnjam, da to djevianstvo zasluuje tako mnogo hvale. Dijana je i odvie dobro znala, to znai njeno djevianstvo. Zar je proivjela uasne poroajne muke? To ju je uplailo, i ja joj to vie ne zamjeram, jer je jo Euripid rekao: Bolje tri puta u rat no jednom u krevet za poroaje. Ne bih Dijanu mogao ljubiti, ali bih mnogo dao za razgovor s njome. To bi moralo biti vrlo aljivo. Uvjeren sam, da je znala mnogo vie, no to se obino pretpostavlja; svakako je bila manje naivna od Venere. Ne bi mi bilo stalo, da je vidim pri kupanju, ne, ali uvrebati je jednim pitanjem to bih volio. I kad bih je privolio na jedan sastanak, naoruao bih se svim orujem iz mog skladita, uzbunio bih sve pomone duhove erotike. esto sam razmiljao o tome, koja bi se situacija mogla nazvati najzavodljivijom. Da bi se odgovorilo na ovo pitanje, moralo bi se, prirodno, najprije biti naisto, to se zahtijeva, na koji nain se to zahtijeva, i na kojem se stupnju razvoja nalazimo. Ja bih glasao za vjenani dan i izabrao bih u tom danu jedan tono odreeni trenutak. Preda mnom stoji u vjenanoj haljini, koja blijedi pred njenom ljepotom; a i ona je blijeda, jer krv navaljuje prema srcu prekomjernom snagom; pogled joj je nemiran, noga nesigurna; drhti; ini se kao da je neko sa zemlje uzdie sebi, okrijepljena je ozbiljnou trenutka, obeanje je dri uspravnom; srce drhti, pogled je sputen prema zemlji; skriva se samo u sebi, na tren se ini, kao da ne pripada ovom svijetu, da bi mu se potom savrenije vratila; grudi se nadimlju, glas izdaje taj je trenutak, u kojem usplamte baklje vjenane povorke, najzavodljiviji. Jo samo tren i bilo bi prekasno. Korak dalje bio bi promaaj. U tom trenutku ini se i najbeznaajnija djevojka znaajnom, ak bi i Zerlina bila jo vrijedna pogleda. U tom asu se ini, da se sve moe izmiriti, ak i ono, to je najsuprotnije. Kad bi bilo to nedostajalo (pogotovo kad bi to bilo jedno od od127

lunih protuslovlja njena lica), izgubila bi itava situacija na zavodljivosti. Postoji neki bakrorez: na njemu je prikazana djevojka, koja se ispovijeda. Izgleda tako mlada, da nam je radi nje i njenog ispovjednika neugodno, jer to bi ona imala ispovijedati. Malo je podigla koprenu i gleda oko sebe, kao da trai neto, to bi mogla da ispovijeda oito iz obzira prema ispovjedniku. Situacija je zavodnika: ne bih imao nita protiv toga, da sam i ja smjeten u pozadini gravure pogotovo, ako je djevojka suglasna. No usprkos svemu, situacija je manje znaajna, jer ta djevojka, to se ispovijeda, jo je dijete, i moglo bi predugo trajati, dok sazori. Da li sam pri toj pustolovini s Cordelijom ostao vjeran ugovoru, to sam sklopio sa estetikom? Moja je snaga u tome, to je ideja na mojoj strani. To je tajna poput Samsonove kose; htio bih, da mi je Dalila nikad ne izmami. Nedostaje mi ustrajnosti, da bih na uobiajeni nain prevario neku djevojku. Moja snaga i ilavost se bude, tek kad neka ideja pothranjuje moje ine, kad radim u slubi neke ideje. Tek zbog takve ideje postajem sam prema sebi strog i odriem se uitka. A da li sam svoju budnost uvijek usmjerao tako, da iznaem ono zanimljivo? Da. Ovdje, ovako skriveno u razgovoru sam sa sobom, mogu to smjelo rei. ak su i zaruke bile zanimljive, jer nisu pruile ono, to se obino naziva zanimljivim. Ono zanimljivo bilo je upravo to, to je priin protuslovio unutranjoj zbilji. Tajne bi zaruke bile samo vrlo ogranieno zanimljive, upravo su graanske, javno najavljene zaruke za me zbiljski zanimljive. Te e, dakle, zaruke biti razvrgnute; Cordelia ih sama razvrgava, da bi se uzvinula u neku viu sferu. To je dobro; na taj nain postie i ona u savrenom obliku ono zanimljivo. 128

16. kolovoza Veza je raskinuta. Ona odlijee kao ptica, kojoj je podarena sloboda, puna enje, snana, smjela, boanska. Leti, ptico moja! Kada bi mi sada umakla, ostao bih u neizmjernoj alosti. Bio bih Pigmalion, ija se draga pretvara u kamen. Zar sam je uinio lakom, lakom od misli, da ta misao sada vie ne bude moja? Oajavao bih. Koji tren prije na to bih se jedva obazirao, a tren poslije nee me uope zabrinjavati. Ali sada! Ovo sada predstavlja meni vjenost... No ona mi nee umai. Leti, ptico, vini se ponosno svojim krilima u visine, uskoro u biti kraj tebe, i zaklonit emo se u duboku samou. Tetka se nad tom novou malo uplaila. No odvie je liberalna, a da bi vrila neki pritisak na Cordeliju, iako mi je jako naklonjena. Ona mi iskazuje mnogo sauea i ni ne sluti koliko imam razloga, da otklonim to sauee. Sad je tetka dopustila Cordeliji, da se na neko vrijeme povue na selo i da otputuje nekoj prijateljskoj porodici. Kada bude pola, doi e po nju koija, koji je u mojoj slubi. Napolju sam sve spremio, to god se bolje moglo. Nita ne nedostaje, da bih njenu duu zaludio i uljuljkao u zadovoljstvo. Neu se odmah pojaviti. U prvo vrijeme neka je posluuje moj vjerni Jean, on se u to razumije. U meuvremenu je naveliko zaposlena putnim pripremama. Ne moe se, dakle, predati svojim raspoloenjima, a to je prednost, jer inae bih morao strepiti pred reakcijom. Ovu labavu vezu odravam jedino pismima; naa ljubav iznova propupava. Uinit u sve, to se moe, da podstaknem njenu estinu. Najbolje je sredstvo za to, u svakom sluaju, krijepiti u njoj osjeaj prezira za sve ljudsko. Moja Cordelia, Jo se uzbuenje pojedinih porodica nije sjedinilo u sveope gakanje kapitolskih gusaka. Bez sumnje, ve
9 Dnevnik zavodnika

129

si pretrpjela po koji pojedinani pjev. Predstavi sebi skup pivopija i blebetua iji bi predsjednik, jedna dama, bila izvrsni pandan Claudiusovog nezaboravnog predsjednika Larsena, predstavi sebi sve to i tada e znati, to si izgubila: dobar glas kod dobrih ljudi. Prilaem ovom pismu uveni bakrorez, koji prikazuje predsjednika Larsena. Nisam mogao da sliku nabavim posebno, pa sam kupio itavog Claudiusa, istrgao sam sliku, a ostalo bacio. Zar da Te opteretim nekim poklonom, koji Ti u ovom trenu ne bi mogao nita rei. Zar da dopustim, da neto strano, nedolino, prodre u ovu situaciju? Prirodi i ljudima, koji su cijelog ivota podjarmljeni, svia se opirnost, ali Tebi, Cordelia, u Tvojoj slobodi, ona je mrska. Tvoj Johannes Tako je najbolje; zaljubiti se u proljee, a u kasno ljeto postii svoj cilj. Pozno ljeto je sjetno doba, kojem upravo pristaje osjeaj, to u nama izaziva pomisao na neku ispunjenu elju. Bio sam danas na malom ladanjskom dobru, gdje Cordelia mora za koji dan nai onu okolinu, koja e harmonirati s njenom duom. Neu da budem svjedok njenog radosnog iznenaenja erotskom poentom bi njena dua bila oslabljena. Bude li sama, vjerovat e, da je premjetena u arobni svijet, svi e je nagovjetaji i znaci, sve uspomene navesti, da utone u svitanje puno slutnji. Kada budem ja stigao, zaboravit e, da je prolo vrijeme, kada smo na slian nain zajedniki uivali. Neu je narkotizirati, ona mora biti iznad situacije, i mora sve primiti kao igru, koja nije nita prema onom, to treba tek da doe. U svakom sluaju u se iduih dana ee odvesti napolje, da bih uvrstio svoje raspoloenje. Moja Cordelia, Tek sada Te smijem odista zvati mojom, jer me nita izvanjsko ne podsjea na to, da Tebe posjedujem. Da, uskoro u Te uistinu zvati mojom. Kada Te budem privinuo sebi, a Ti mene obgrlila svojim ruka130

ma, to bi nam onda trebao prsten, koji nas podsjea, da pripadamo jedno drugom? Zar na zagrljaj nije jai prsten od nekog simbola? I to nas takav prsten jae zatvara, tim je vea naa sloboda; tada je Tvoja sloboda, da bude moja, a moja da budem Tvoj. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Alpheus se u lovu zaljubio u nimfu Arethusu. No ona ga nije htjela i bjeala je pred njim preko zemalja i mora, sve do otoka Artigia i tamo se preobrazila u izvor. Radi toga je Alpheus toliko tugovao, da su ga bogovi pretvorili u rijeku kraj Elisa na Peloponezu. No on nije zaboravio svoju ljubav i sjedinio se s onim izvorom na dnu mora. Da li je za nas prolo vrijeme za preobraavanje? Zar je prolo vrijeme ljubavi? Cime da Te usporedim, Tebe, istu i duboku duu, ako ne s nekim izvorom? Nisam li Ti jednom pisao, da sam rijeka, koja se u Te zaljubila? Sada, kad smo rastavljeni, bacam se u bezdan mora, da bih se sjedinio s Tobom. Tek tamo emo se nai i jedno drugom pripasti. Tvoj Johannes Moja Cordelia, Uskoro si moja. Sunce sklapa svoje sjajno oko, zavrava povijest i poinje mit. Pod okriljem noi hitam k tebi, obazirem se i prislukujem . . . Gdje si? Ne vidim Ti traga, no ujem kako Ti srce kuca. Tvoj Johannes Sada, kad sam rastavljen od nje, mui me ponekad misao, da bi je brige o budunosti mogle smutiti. Nikad se do sada to nije dogodilo, preduboko sam je estetski omamio. Nema nieg manje erotskog no prianja o budunosti, a ona, uglavnom, potiu otuda, to ne znamo, to bi radili sa sadanjosti. Nije se plaila niega, dok sam bio uz nju, jer sam se brinuo, da zaboravi i na vrijeme
9*

131

i na vjenost. Tko ne moe s djevojakom duom uspostaviti tako usku vezu, taj mora, htio ili ne, dati odgovor na dva pitanja savjesti: na pitanje o budunosti i na pitanje o vjeri. U Faustu postavlja Gretchen ova pitanja svome ljubavniku; dobro, pravo mu budi. Bio je toliko neoprezan te je izigravao kavalira, a protiv toga trika ima svaka mlada djevojka uvijek spremno oruje. Sve je spremno za doek. Kad bih joj ostavio vremena, da se divi mome pamenju, imala bi dovoljno prilike za to. Nita nisam zaboravio, to bi moglo biti znaajno za nju, a ipak nema niega, to bi na nezgrapan nain svraalo njene uspomene na mene; tako sam uvijek prisutan na nevidljiv nain. Sve je tako, da ne mogu bolje poeljeti. Iz njene sobe se prua na dvije strane pogled na beskrajno nebo; nema sprijeda niega, to bi moglo djelovati kao smetnja, prostrana zrana puina je slobodna. Prie li se prozoru, to se u daljini vidi vijenac uma, koji zatvara horizont. To je dobro. Ljubav voli ogranien prostor. I raj je bio vrt. No da to okruenje ne bi bilo suvie uzano, prikljuuje se sa desna jedno tiho jezero. Na alu je laica poput uzdaha iz prepunog srca, poput daka nemirne m i s l i . . . otiskuje se niz jezero i nestaje u tajanstvenoj samoi. Kada se obazre na drugu stranu, nai e pred sobom prostrto iroko more; beskrajne daljine mame pogled, nita ne moe da sprijei slobodan tok misli. Ljubav voli takoer i ono to je beskonano i plai se granica... Pored vee sobe nalazi se manja prostorija. Na tlu je prostira od lika, tu je mala sofa i mali ajni stoli sa svjetiljkom, sve onako kao u kui Wahl, samo bogatije. U veoj sobi je otvoren sasvim jednostavan glasovir slian onome kod Jansenovih. Na stalku lee rasklopljene note jedne vedske pjesme. Kada bude ula, past e joj odmah pogled na glasovir. U kabinetu e nai knjigu, njemaki prijevod Amora i Psyche Apulejusa. Nije to nikakvo majstorsko djelo literature, i ne

treba to ni da bude. Pogreno bi u ovakvom asu bilo upuivati neku djevojku na veliko pjesnitvo. Bila bi to, tavie, uvreda. U takvom asu ona je sama dovoljno pjesnik, da bi shvatila poeziju zbilje, njene misli ne trebaju drugog posrednika. Knjiga lei rasklopljena na stolu, ona nasluuje, da sam iz nje jutros itao. I ona e, dakle, itati iz nje, barem e listati po njoj; meu stranicama e nai granicu mirte i shvatit e, da to nije samo podsjetnik za itanje. Moja Cordelia, Zar se boji? Kada smo zajedno, jai smo od svijeta i njegovih bogova. Nekad je na zemlji ivio jedan ljudski rod, to je sam sebi bio dovoljan, i to nije poznavao unutarnje ljubavno sjedinjenje. Bili su toliko moni, da su se usudili juriati na nebo. Jupiter, kojeg su plaili, oslabio ih je na taj nain, to je iz njih stvorio dvoje: mukarca i enu. Dogodi li se, da se u ljubavi sjedini ono, to je nekada bilo sjedinjeno, to je takvo sjedinjenje jae od Jupitera; da, otada su ljudi jo jai nego nekad, jer njihovo je sjedinjenje jo vre od njihovog negdanjeg jedinstva. Tvoj Johannes Pola dvanaest u noi. Blagoslov noobdije odjekuje nad krajinom; jeka se javlja, sada noobdija pristupa vratima i svira jo jednom; jeka se ponovo vraa, ve slabija i iz velike daljine. Sve spava. Predajte se tajanstvene sile ljubavi, u ovim se grudima skupite! No. Neka samotna ptica prekida svojim letom i krikom tiinu. Da li i nju goni ljubav? Accipio Omen! Kako je priroda u takvim trenucima znaajna! Let i krik neke ptice, pljuskanje neke ribe, koja se baca iz vode, a zatim opet nestaje, udaljeno lajanje pasa, korak putnika to jo dugo odzvanja, sve to postaje zna-

132

133

menom. U ovim pononim satima ne vidim duhove prolosti, ve ono, to e doi. Uzbuene grudi jezera, meki i blagi zagrljaj magle, sve to postaje alegorijom; ja sam postajem mit zar to nije kao u nekoj bajci, da hitam tome susretu? Svejedno, tko sam, sve, to je vezano za vrijeme, zaboravljeno je, samo ono vjeno ostaje; mo, enja i blaenstvo ljubavi! Dua mi je napeti luk, poput strijela u tobolcu spremne su mi misli, dovoljno otre, da prodru sve do izvora ivota. Dua je moja jaka, zdrava, vedra . . . hvala ti prirodo! Plemenito si je opremila i dobro sauvala, hvala ti! No i vama, ljudima, hvala to ste sluili dui! Skoro u uivati u svojoj nagradi. Koliko sam toga stvorio, kako bih ovaj jedan tren, to je preda mnom, obogatio. Prokletstvo, kad bih bio prevaren! Jo ne ujem svoja kola. Evo, pucketanje bia! Tu je! Naprijed, naprijed na ivot i smrt! Neka se slome konji, kada smo jednom na cilju! Naprijed! 25. kolovoza Zato ne moe takva no dulje potrajati? Alektryon je mogao da prespava, zato ne moe i sunce? Sada je sve prolo; ne elim vie da je vidim. Kada je neka djevojka dala sve, izgubila je sve. Nevinost je kod mukarca negativan pojam, kod ene znai sve bie. Ljubav prestaje, kada je otpor jednom slomljen, jer je bit ljubavi: slomiti otpor; nakon toga ljubav nije drugo do slabost i navika. Neu se vie na to podsjeati. Prola su vremena, kad su se djevojke pretvarale u Heliotrope iz bola prema nekom nevjernom ljubavniku. Neu se od nje ni oprostiti. enske suze i molbe su odvratne. Unakazuju prolo, a ne postiu nita. Ljubio sam Cordeliju. Ali od ovoga asa vie me ne zanima. 134

Da sam Bog, uinio bih za nju, to je Neptun od svojih nimfa: pretvarao ih je u mukarce. Bilo bi vano znati, da li se ovjek moe rijeiti neke djevojke na taj nain, da je uini ponosnom: konano bi sebi utvarala, da je ona sama sita te veze. To bi pruilo vrlo zanimljiv epilog, koji bi psiholoki mogao biti vrijedan panje a znao bi pospjeiti i raznovrsne erotske doivljaje.

Iz Dnevnika KIERKEGAARD I REGINA OLSEN

Moja j e n e s r e a uope u tome, to sam se u doba, kada sam bio pun ideja, o g r i j e i o o i d e a l ; stoga raam nedonoad i stoga zbilja ne odgovara mojoj arkoj enji. I dao Bog, da to nije tako u ljubavi. Jer i tu me podilazi skriven strah, da sam ideal zamijenio zbiljom. Ne dopusti to, Boe! J o n i j e d o l o do tog. No ovaj strah dovodi do toga, da bih tako rado htio unaprijed znati budunost, koje se ipak plaim! (1840). O, [(kasnije nadometnuto) Regina] vladarice srca mog, nepoznato boanstvo, pohranjeno u najdubljoj skrivenosti mojih grudi, u mojim najsnanijim ivotnim mislima, ondje, odakle je jednako daleko do neba i do pakla. O, mogu li zaista povjerovati onome, to priaju pjesnici, da se, kada se prvi put ugleda ljubljeni predmet, priinja kako ga se vidjelo davno prije, da je itava ljubav, kao i svako spoznavanje, sjeanje, da i ljubav kod svakog individuuma ima svoja proroanstva, svoj tip, svoje mitove, svoj stari testament? Svuda, u svakom djevojakom licu, vidim crte tvoje ljepote, ali mi se ini, da bih morao posjedovati sve djevojke, kako bih iz zbira njihovih ljepota dobio tvoju. Morao bih oploviti itavu zemlju, da bih naao onaj dio svijeta, koji mi nedostaje, a koji ipak polarno nasluuje najdublja tajna itavog moga Ja a idueg trena toliko si mi blizu, tako sam svijestan tvoje prisutnosti, tako snano mi ispunja duh, da se sam sebi inim blaenim i da osjeam: dobro je biti ovdje. O, slijepo boanstvo ljubavi! Ti, koji vidi skriveno, hoe li se meni objaviti? Moram li na ovom svi-

139

jetu nai ono, to traim, moram li doivjeti zakljuak ekscentrinih premisa moga ivota, moram li da tebe z a g r l i m ili glasi li naredba: produiti? Da li si ti, e n j o moja, pola preda mnom, daje li mi, moda, znak sa nekog drugog svijeta? O, svega u se otresti, kako bih bio dovoljno lak, da te mogu slijediti. (1839) e n j a j e p u p a n a v r p c a v i e g ivota. Infandum, Regina, Jubes renovare dolorem. Jedino to me tjei je to, da bih mogao poi umrijeti i da bih tada, u svom samrtnom trenu, mogao priznati ljubav, koja me isto toliko ini sretnim koliko i nesretnim, a koju, dok sam iv, ne smijem priznati. (1841)... A l j u b i o s a m je m n o g o . Bila je laka kao ptica, smjela kao misao; pustio sam je, da se uzdie sve vie i vie, pruio bih ruku, ona bi se sputala na nju, leprala bi krilima te bi mi dovikivala: ovdje je divno. Zaboravljala je, nije znala, da sam je ja u stvari uinio lakom, da sam njenim mislima dao smjelosti, da joj je vjera u mene omoguila prijei preko vode. Odavao sam joj poasti i ona ih je primala a u drugoj se prilici bacala preda mnom na koljena, htjela je samo podii oi do mene, i sve zaboraviti. Ti kae: B i l a je l i j e p a . O, to zna ti o tome. Ja to znam, jer ta me je ljepota stajala suza ak sam kupovao cvijee, da bih je ukraavao, htio sam, da bude okiena ukrasima itava svijeta, naravno, samo utoliko, da bih istakao njenu ljepotu a kada bi stajala preda mnom u svom sjaju tada bih morao otii kada bi njen pogled, pun ushita i ivotnog veselja sreo moj tada bih morao otii poao bih napolje i gorko bih plakao. A ne misli li, da me vue elja da joj pruim dokaz moje ljubavi, da je uzdignem nakon svih onih po140

nienja, koje je vjerojatno pretrpjela od roaka i prijatelja, koji su saosjeali s njom da se jo jednom pojavim, da joj se, najnepostojaniji od svih ljudi, ipak vratim. I zaista, kada mi samoubojstvo ne bi bilo odvratno, kada ne bih osjeao, da su sve te vrline samo blistavi poroci, onda bih joj se vratio da zatim skonam svoj ivot. To je zamisao, koja mi, na alost, ve suvie dugo lebdi pred oima i koja je kriva, da mi je rastanak od nje dvostruko teak; jer tko moe bolje ljubiti no onaj, koji umire, a zapravo sam se uvijek zamiljao ba u tom poloaju, kad god bih joj se predao nikad mi nije palo napamet, da s njom ivim u onom mirnom povjerljivom znaenju, koje posjeduje ta rije. To je zaista zdvojno. Moja je utjeha, moja je jedina utjeha, kad sam tako nesretan, da ona ne pati sa mnom . . . Kada sam veseo, tada mi je neprestano ao, da ona ne moe da dijeli sa ranom radost. I taj strani nemir koji, kao da me svakog trena eli uvjeriti, kako je moda ipak mogue, da joj se vratim. O, kad bi Bog dao, da to smijem. To je tako teko; ono posljednje, to sam se od ivota nadao, predao sam njoj, a moram s a m s e b i to oteti. Kako je to udno, da se nisam, zapravo, nikad mislio oeniti, no da e se to ispuniti na ovakav nain i da e to ostaviti tako duboku ranu to ne bih nikad ni pomislio. Uvijek sam se rugao onima, koji bi govorili o moi ene; to inim jo i sada ali mlada djevojka puna due, koja ljubi svim osjetilima, mislima, koja se apsolutno predaje, koja moli... Koliko puta sam bio blizu toga, da rasplamsam njenu ljubav u poar, ne u grenu ljubav da zatim skonam svoj mladi ivot. No onda bih se sjetio, da joj time ne bih pomogao, da bi se moda nad njom nadvili tamni oblaci time, to bi sebe krivila za moju smrt. Radije sam izabrao ono, to sam uinio; moj odnos prema njoj bio je uvijek tako neodreen, da je uvijek bilo u mojoj moi, dati mu onakvo znaenje, kakvo sam htio. Dao sam mu znaenje, po kojem sam ispao varalica. Ljudski reeno, bio je to jedini nain, da je se spasi, da se njenoj dui dade 141

otpornosti. Moj grijeh sastoji se u tome, to nisam imao vjere, vjere u to, da je Bogu sve mogue. No gdje je granica izmeu toga i kuanja Boga. No moj grijeh nikad nije bio u tome, da je ne bih ljubio. A kada zatim sunce sklapa svoje ispitivalako oko, kada su se dogaaji dana odigrali, tada ne samo da bih se ogrnuo svojim kaputom, nego bih i no prebacio kao neku koprenu preko sebe i volio bih prislukivati, kao to oslukuje divljak no ne korake, ve kucaje tvoga srca. Danas sam vidio lijepu djevojku, to me ne zanima. Nijedan suprug ne moe biti vjerniji svojoj eni, no to sam ja njoj. Za vrijeme veernje slube boje, na prvi dan Uskrsa, u crkvi Sv. Frua kimnula mi je glavom. Ne znam, da li molei ili opratajui, ali u svakom sluaju pocrvenjela je takoer i ona. Bio sam sjeo na jedno udaljeno mjesto, ali ona me je otkrila. O, bolje da to nije uinila. Sada su propale sve moje patnje, od godinu i po, svi moji neizmjerni napori. 17. svibnja (1843) Da sam vjerovao, ostao bih uz nju. Slava Bogu i hvala, to sam sada uvidio. Ovih sam dana bio blizu toga, da izgubim razum. Sa ljudskog stanovita, prema njoj sam bio u pravu; moda se nisam nikada trebao zaruiti, ali od toga asa sam se prema njoj ponaao viteki. U estetskom i vitekom smislu sam je volio mnogo viom ljubavlju no ona mene, jer inae ne bi prema meni bila ohola i ne bi me straila svojim krikom. Od onoga asa nije proao nijedan dan, a da ne bih ujutro i uvee mislio o tome. Njena zadnja molba bila je, da bih katkada mislio na nju za to me zaista nije trebala moliti. Na njeno udnovato pitanje da li imam namjeru, da se jednom oenim sreom sam odgovorio alom. To je bilo opasno, mogao sam joj pri tome pruiti malo utjehe, i Bog je svjedok, kako je i meni samome bilo potrebno, da sebi sve to olakam. No bilo je dobro da je pobijedila moja dosljednost. 142

Moj odgovor je glasio: Da, za deset godina, kad se dobro izbjesnim i kada budem umoran, morat u opet imati neko malo, mlado djevoje, da bih opet postao mlad. To je bilo okrutno svakako, da je to bilo okrutno; no bilo je okrutno i to, da sam ja to morao uiniti. A da li bi ona sada bila zaruena, da nisam to i sve ono ostalo uinio? Ne bi. (1847) Kada sam je napustio, bio sam izabrao smrt samo sam zato mogao tako mnogo raditi. (Precrtano) Bilo bi mi nemogue ivjeti bez nje, kad ne bih bio blaen u svojoj boli i tuzi. U ono nekoliko dana, u kojima sam, sa ljudskog stanovita reeno, bio sretan, uvijek sam neopisivo eznuo za njom, za njom, koju sam tako mnogo volio, i koja me je uz to svojom molbom toliko dirnula. No moja sjeta i moje duevne patnje dovele su do toga, da sam, ljudski reeno, bio uvijek nesretan i tako nije bilo sree, koju sam mogao dijeliti s njom. Za itavu sam vjenost bio prestar za nju. Izrekla je o meni proroanske rijei: Ti e sigurno zavriti kao jezuita. Romantina mladenaka fantazija, naime, pod jezuitizmom razumijeva: tenju iji te^og. nadmauje razum tog mladenatva. Pred mojim nogama, sa suzama u oima, preklinjala me u ime Isusa Krista, da uinim ono, to nisam mogao o, to je bilo vrlo okrutno! (1848) U subotu (26. kolovoza) odvezao sam se u Fredensborg. Neka neobjanjiva slutnja me gonila. Bio sam tako sretan i skoro siguran, da u tamo zatei porodicu, i da se tada mora neto pokuati. No pred prozorom proe neki ovjek, bijae to dravni savjetnik Olsen. Priao sam i rekao mu: Dobar dan, dravni savjetnie, dozvolite, da jednom porazgovorimo. Skinuo je eir i odzdravio, no gotovo je odmahnuo rukom i rekao: Neu s vama govoriti. Ah, suze su mu bile u oima, i te je rijei izrekao priguenom strau.
143

Pristupio sam mu, ali tada zapoe tako trati, da mi ga je, ak i da sam htio, bilo nemogue dostii. No ipak sam mogao rei tako, da to uje: Sada vas smatram odgovornim, to me neete sasluati. Svojevremeno su bili poduzeti koraci, da bi se ponitile zaruke i to na nain tako poniavajui za mene, a toliko dobronamjeran za nju, da je bilo lako uoiti, kako je to bila alost... U tome je njena krivnja, jedina njena krivnja . . . i zapravo njeno samoljublje. Ona je zlorabila moju alost, vjerovala je, da me se moe zastraiti, kako bih tako popustio. I onako fantastina kakva je bila dodue ne itavim svojim biem, no u doba svoje egzaltacije uvjeravala me, da bi se pomirila sa svime, kad bih je mogao uvjeriti, da sam hulja. To znai: imala je predodbu o mojoj alosti. No i u tome, kao i u svemu, bila je ogromna razlika izmeu nje i mene. Ona je eljela u svijetu blistati, ili je barem to nekad eljela, a ja sam bio pun sjete i svojih sjetnih nazora o patnji i potrebi za patnjom! Ona bi do daljnjega bila zadovoljna svojim poloajem u odnosu prema meni, koji bi je, moda, bar u poetku, zadovoljavao u pogledu blistavosti. No kada bi stvar postala ozbiljna kad bih se ili povukao u neki bezznaajan poloaj, ili bih uao u istinski kranski ivot, gdje se ne mogu stei ni ast ni ugled tada bi ona, vjerojatno, izgubila smisao za alu. A ja da, ja ne bih nikad postao ja sam. Vjerojatno e mi se u odnosu na moju okolinu i vrijeme dogaati isto ono, to mi se dogodilo s mojim zarukama i ranije s mojim ocem i uope u svakom presudnom trenu moga ivota. Mlada djevojka ree mi rijei, koje za nju mnogo ne znae (jer nije bila naroito pobona) i te su me rijei izvanredno potresle, dok ona o tome ni ne sanja, ve se ponovo udaje. Uvjeren sam u to, da mi ona oprata, ljubazna kao uvijek, bez primjese gorine. No ona ne bi mogla braniti svoj stav, ukoliko bi uspjela da me shvati: jer ona smatra, iako mi daje prednost to se tie obdarenosti, 144

da se bolje ponijela prema meni nego ja prema njoj . . . Ona e u onome, to mi se kasnijih godina dogodilo, katkada ve prema tome, u kakvom e biti raspoloenju vidjeti malo kazne za me i katkada uvidjeti, da je za nju ipak bilo dobro, to se nije upustila u to. I tako e se sve ublaiti. Postat u uspomenom, koja blijedi, i koje e se na koncu rijetko sjeati, a kada to uini, onda e to biti pomalo sa tugom, jer e joj goditi, da me ne osuuje, i jer e joj goditi, to se ipak ne enim. Njeno sujetno ili ponosno srce krivo je razumjelo moj religiozni strah i moje drhtanje od odnosa, kao oboavanje nje same. I kada smo se konano morali razii, onda se pokazalo, da me se ba ona nije mogla odrei. U svojoj nevolji i bolu ah, a trpjela je i odvie pitala me moja zarunica na koncu: reci mi samo jedno: Zar se nee nikada oeniti? Ovdje je bila kolizija. Bila je u takvom uzbuenju, da bi joj odluni obrat prema religioznom bio blizu. Mogao sam iste savjesti rei ne. A to potom? Tada bih ja, koji sam svijestan, da sam posvema partikularno odreen, bio smetnja u njenom ivotu. Stoga sam odgovorio alom. Kad bi ona prema tome postupila, to znai, kad bi to za nju znailo istinu, morala bi me sasvim primitivno shvatiti! Istina se pokazala, kada se udala, a ja sam to mnogo odobravao i za to Bogu zahvaljivao. S druge strane, kad bi to kod nje bila zaista istina, onda bi se sve moralo drugaije odigrati: ne bi mi bila rekla niti slovca o tome, nego bi se primitivno odluila, unutar svoga vlastitog odnosa prema Bogu, da se ne udaje, i moda bi uinila pravo. No kako je to ona sebi moda zamiljala, ne bi tada imala isti odnos prema Bogu, nego samo odnos prema Bogu iz druge ruke. A kad ne postoji odnos prema Bogu iz prve ruke, tad se nema pravo biti iznimkom. Sa svom svojom strau eljela je vezu sa mnom. Prema tome, najblie joj je bilo, da se sloimo u tome, da se ne oenimo ili da ostanemo
10 Dnevnik zavodnika

145

neoenjeni. Ali dok je to za me bilo moda sasvim ispravno, jer kod mene je to bilo primitivno, dotle bi to kod nje bilo tek izvedeno. Ona ne bi uspostavila odnos s Bogom, nego bi se smirila u nekoj vrsti platonske ljubavne veze prema meni. No takva veza nije religiozna i zato je nedopustiva. Samo primitivan odnos s Bogom ima pravo na iznimku. to je bila moja misao, kada sam je naputao? Mislio sam: Ja sam pokajnik; brak je ovdje iskljuen, on bi bio uvijek osjenjen, te bi bila nesretna, a to je, uostalom, bio razlog to se nismo smjeli vjenati. Uostalom, sasvim je sigurno, da je moj odnos prema njoj bio sasvim blizak i prezentni studij za razumijevanje onoga, to je vjera, jer ovim odnosom konano najbolje uviam, da je pojava upravo suprotna onom to lei u osnovi. Korist od toga, to sam izdrao ovakav odnos, je u tome, da sam se sam odrao u vjeri u Boga. Ipak vjerujem u Boga, iako je moj ivot protiv mene, i itav svijet nije drugo no otpor. Tko nema takvo iskustvo, trai Boga odmah neposredno, a ne trai razumijevanje vjere. 26. kolovoza (1849)... Time, to me je neoprezno u ime Isusa Krista molila, da ostanem kod nje, dodirnula je savjest zastraenu, kao to je moja, koja bi i odvie rado za nju sve uinila, ali to kao pokajnika ne moe; jednu zastraenu savjest, koja ak u svojoj najdubljoj unutranjosti zna, koliko beskrajno treba blagosti i koja je u svim trenucima, u kojima vjera nije bila snana, doivljavala muke zato, to sam bio okrutan prema njoj. To su uasna muenja. . . . Njeno opratanje ne moe mi olakati ivot. Zapravo, na koncu konca, ne vee me ona, nego sam se ja s njome vezao. Rana, koju mi je zadala njena ruka, voena mojom rukom, bijae religiozna rana i morala je takvom ba postati jer odnos prema Bogu je ono, to vee. 146

No moram se odrei svakog muenja sebe sama. To muenje se sastojalo u tome to sam do samog oajanja nastojao, da me ona potpuno shvati. Ali moda Bog to ba nee; ba zahvaljujui nesporazumu zadrava je on uz mene, a ja sam u njegovoj ruci toliko slabaan, jer svakog asa, kad nisam vrst u vjeri, u brizi sam, ne bih li ipak mogao neto uiniti, da bi me mogla razumjeti. Miran sam, kada pun vjere zatvorim oi i zautim. Pokuao bih neto uiniti, kada bi ona sama zatraila objanjenje od mene . . . Naprosto bih joj rekao: to je toka, o kojoj ne mogu govoriti, to ne smije traiti od mene, ve mi mora oprostiti, to o tome moram utjeti. A zatim bih joj o onom ostalom rekao istinu i smatram, da bi se tu dalo nai izvjesno razumijevanje, koje bi joj moda moglo uiniti neku radost. S pravom mogu rei: Bila je moja ljubljena, jedina, volio sam je vie i sve vie, bila je ljubljena, kada sam je napustio, i neu nikada drugu ljubiti. Moram je moliti jedno: da mi vjeruje . . . Dati joj, koliko je to mogue, neko objanjenje moe biti opasno za nju, moe uznemiriti iluziju njena braka, moe postati opasno za me, moglo bi uzbuniti moj odnos s Bogom. A kad ak to i ne bi bilo, onda je tu jo obzir prema Schlegelu, prema kojem treba imati svaku obazrivost. Trebao sam i morao stei svoju slobodu, i sigurno je, da bi, i samoj njoj time kad bih je dobio bilo pomognuto. Bila bi unitena, u najkraem roku bi zbog prenaprezanja samu sebe istroila, jer je imala tako pretjerano miljenje o meni, a ipak je, koliko je god bilo mogue, nastojala da odgovara nekom idealu. A za to vrijeme bih ja sa svojom duhovnom aktivnou i sa svojom uasnom zatvorenou ivio u svojem svijetu. Nije ni trebala ni smjela biti besmisleno, to znai ni zbog ega, zbog mene, lakoumno proigrana ili da mi postane ak neizmjerno muni teret. Moje unutarnje muke svejedno bi time ostale. Zaista bi mi bila najvea elja, da sam je mogao tako povezati sa mnom, da joj ono najunutarnjije ostane zatvoreno, te da sam
10*

147

se, naprotiv, mogao sav zaloiti, kako bih je oarao i razonodio: No ako me vjenanje obavezuje na to, da se potpunoma otvorim, ako me osuuje, ukoliko to ne uinim, ako od mene zahtijeva, da je uvedem u svoju unutranjost, da, tada je istog asa takav odnos nerazuman. Istog je asa ona besmisleno na me proigrana, kako bi mi ivot samo uinila munijim gledanjem njenih patnji. Schlegelu moe ona u znatnoj mjeri uljepati ivot; ona ga moe usreiti. On e je oboavati i bit e joj zahvalan. Moda e joj ostati unutarnja bol zbog odnosa sa mnom. Ali moda e je ba to u najdubljem smislu idealizirati, i time e itav odnos odgovarati njenom biu, u kojem je ipak bilo i mnogo ponosa. Da se enstveno zadovoljila mojim prvim otkazom koji je za me bio najvie poniavajui, i pri kojem sam je molio za oprotenje nikada na odnos ne bi postao tako straan. Sva izvan sebe prela je preko granice i htjela me oajnog prisiliti, da i ja preem svoju. Tada je postao odnos uasan; tu se moglo samo jedno, bezuslovno jedno uiniti: zatititi je prevarom. To sam uinio i nisam se tedio. No time je postala ta stvar za me borba mene samog protiv Boga. Bog me moe svakog asa zastraiti time, da mi nije oprostila, a u tome sam, ljudski reeno, ipak sasvim neduan. Kad bih je sad htio moliti za oprotenje, doveo bih u opasnost ono prolo, time to bi se opet oajniki bacila na me, jer bi otkrila, kako je ipak bila ljubljena. U izvjesnom je smislu srea biti ena. Ona o svemu tome ni ne sanja. Ona se ne ali na to to sam prekinuo zaruke, nego na nain kojim sam to uinio. . . . Ona je, dakle, posvema nevina ukoliko je i sama nevinost nevina. U svakom sluaju nemogue je zapaziti njenu malu krivnju, ukoliko se istovremeno mora pokazati moja ogromna to sam je sa sobom povukao u struju ivota. Ah! Ta rije me podsjea na najranije doba zaruka, kad mi je tako jasno bilo pred oima, da sam to uradio. No tada me je uinila sasvim sigurnim svojom obijeu, tako da sam opasnost smatrao skoro sasvim beznaajnom, zbog toga to je ona to tako olako uzimala. 148

Moja je krivica u tome, to sam je povukao u struju ivota, a njena krivica zapravo nije nikakva, ak da je i ranije uvidjela, kako sam suvie jak, i kako e za nju biti nemogue da sebi izbori ono, to je eljela. No i u tome je ona nevina, jer ja sam joj dao 1 mig , da se bori predanou, jer sam znao, da e me to ugroziti, kao to je kasnije i bilo. Ona je, dakle, ipak nevina; no ja sam je stalno opominjao, da popusti, jer je nemogue da sa mnom izdri. Moj odnos prema njoj Glavna moja krivnja je u tome, to sam je istrgao i povukao sa sobom. Prvo razdoblje: Zaruke. Ja, u biti udubljen u sebe, trpio sam pod mukama sjete i savjesti, da sam je povukao sa sobom; prema njoj, naravno, sama ljubav i briga, moda i u suvie velikoj mjeri, ali ja sam ve i tako pokajnik. Uostalom, nisam nimalo pazio na to da mi od nje mogu iskrsnuti neke potekoe. Drugo razdoblje: Ona se okuava u bezgraninoj neobuzdanosti. Istoga asa nestala je zapravo moja sjeta u odnosu na tu stvar, i muke grinje savjesti nisu u vezi s time. Diem lako kao i inae. Ovdje ima moje krivice. Trebao sam iskoristiti trenutak na taj nain, da ona raskine zaruke, i onda bi to bio trijumf njene obijesti. No ipak mi je stvar bila preozbiljna te sam razmiljao, da li ne bih mogao realizirati brak, a i u njenoj obijesti bilo je i dosta djetinjastog. No, u svakom skiaju stajao sam donekle sebi samom na raspolaganju i pristupio sam joj pomalo u tom smislu. Tree razdoblje: Ona se pokazuje i predstavlja kao najljubeznije stvorenje. Istoga asa vraa se ono ranije po drugi put, potencirano odgovornou, koja se tada
1 A zato je bilo s moje strane poteno dati joj taj mig? Zato, jer sam nisam bio gospodar, ve sam se i sam borio s viom silom, i u toj mojoj unutarnjoj borbi reflektirala se njena borba sa mnom. Tako je bilo vano za me i za nju, da mi ta stvar ne postane suvie laka.

149

poveava uslijed njenog enstvenog, skoro oboavajueg predavanja. etvrto razdoblje: Vidim, da mora doi do rastave. No pri tom sam joj poten prema njoj, izdajniki prema sebi dao savjet, da se ne pokua boriti ponosom, jer onda e mi stvar biti olakana, ve predanou. Ipak, raskinuti se moralo. Poslao sam joj njen prsten u pismu, koje se nalazi doslovce tampano u psihologij skom eksperimentu .* Peto razdoblje: Umjesto da sada uzme stvar kao svrenu, dolazi ona za vrijeme moga izbivanja u moju sobu i pie mi oajniko pismo, u kojem me zaklinje imenom Isusa Krista i uspomenom moga pokojnoga oca, da je ne napustim. Tako se tu nije dalo nita drugo uiniti nego pokuati krajnje, kako bih je prevarom zatitio, i uinio sve, da bi se odbila, kako bi se ponovno rasplamsao njen ponos. Dva mjeseca kasnije po drugi put sam prekinuo odnos.
O njoj

No sada se ne smije, osim u izvjesnim trenucima, vie o tome misliti, inae e poeti potpuno muenje samoga sebe. A osim toga: ono objanjenje, ono konkretnije objanjenje, koje krijem u dnu svoje unutranjosti, ionako neu zapisati. Za me znai taj odnos boju kaznu. To je postalo oito tada, kad se, oajna, tako strasno bacila na me, da je to potisnulo simpatiju i odnos prema Bogu. Ova stvar e me pratiti cijeli ivot, iako e se u odnosu prema mojem razvoju neto drugaije shvaati. 7. rujna
O njoj

* Usporedi Stupnji na ivotnom putu, preveo na njemaki Barthold, Leipzig 1886, str. 335. Prim. prev.

Tako mi je prisna morala postati ta djevojka, ili tako sam je prisno morao sebi uiniti religioznom. ------------

Ona me sama zaklinjala suzama i preklinjanjima, da je ne napustim, da mogu, uostalom, s njome initi sve, bezuvjetno sve. Ona e se svemu bezuvjetno predati, a ipak e mi itav svoj ivot zahvaljivati za odnos prema meni, kao za najvee dobroinstvo. Njen otac, koji je moj postupak tumaio nastranou, molio me i zaklinjao, da je ne ostavim, ona je voljna svemu da se pokorava; to se tie njega i itave ostale porodice obeavao mi je najsveanije, da, ukoliko ja to elim, ni on ni itko iz njegove porodice nikada nee stupiti nogom preko moga praga, im budem s njom vjenan. Ona moe biti toliko bezuvjetno u mojoj vlasti, kao da nema ni roaka ni prijatelja. Mogao sam se, dakle (da nije bilo potekoa u mojoj unutranjosti), s njom vjenati, na lagodan nain sve zaduiti zahvalnou, bio bih, uostalom, pravi tiranin i imao bih uvijek pri ruci strahovitu prisilu, da sam joj ukazao dobroinstvo. Da sam to uinio, bio bih odista hulja. Uzmimo, da sam se, dakle, s njome tako vjenao. A potom? Unutar pola godine, jo u kraem roku, sama bi se satrla. Tu ima neeg sablasnog na meni a to je kako dobro tako i zlo neto, da nitko, tko bi trebao sa mnom svakodnevno saobraati i imati prema meni zbiljski odnos, ne moe sa mnom izdrati. Da, u onom lakom surtout, u kojem se obino pokazujem, stvar izgleda drugaije. Ali kod mene e se pokazati, da zapravo ivim u duhovnom svijetu. Bio sam s njome godinu dana zaruen, a zapravo me nije poznavala. Ona bi, dakle, bila unitena i vjerojatno i mene takoer upropastila, jer ja bih se stalno morao prenaprezati zbog toga, to bi njena zbilja bila, u izvjesnom smislu, i suvie laka. Ja za nju preteak, ona za me prelaka, no oboje bi sasvim vjerojatno uinilo krivo. Tako, vjerojatno, iz mene ne bi nita postalo, ili bih se ipak razvijao, ali bi mi ona postala muka, ba zato, to bih smatrao, da se udala krivo za mene. Onda bi umrla, i time bi sve prolo. Povesti je, da je postala mojom enom, sa sobom u povijest, ne, to se ne da uiniti. Ona moe, dodue, postati madame i gospoa, ali ona mora ostati sauvana u ulozi moje ljubavnice, ne vie. To se mora pri151

150

kazati kao nesretna ljubavna pria, a nju prikazati, kao moju ljubovcu, kojoj zahvaljujem sve: eto, tako treba povijest da je preuzme, u tom smislu u povijest ve pouiti. Moj razum mi kae: ona moe uzeti Schlegela. Ona mi je sama kasnije priznala, da bi se ionako zaruila sa Schlegelom, da nisam svojevremeno ja doao. Tako bi stvar bila u redu. I tko zna mala je djevojica mislila, da je moj ponos kriv, to sam je napustio tko zna, moda je njen ponos kriv, to je mene svojedobno odabrala. Poslije onoga, to je doivjela sa mnom, mogao bi odnos prema Schlegelu postati ak i lijep. Ona bi dobila ovjeka valjana, kojeg je ipak jednom voljela. Ona bi tako kao ena dobila svoje pravo, jer bi njen ivot dobio za nj veliki znaaj, on bi svaki dan i sat njihovog zajednikog ivota, svu njenu ljubaznu ljupkost, cijenio sa zahvalnou. I zaista, ako ne bi, onda je magarac. Ah, ja sam ve i tako pomalo sablasan, i bila bi mi muka, da sam vidio, kako se sva ljubezna ljupkost osobe, koja me oboava, rasipa na me; ali iz te zablude ne bih je nikada izvukao, jer ona bijae savladana i postala bi to jo gore, da je svakodnevno ivjela zajedno sa mnom u mojem domu. Na dan moje smrti moe se pozavidjeti njenom poloaju. Ona je sretno udana, i njen ivot, kao ivot rijetko koje ene, ima znaenje za ovjeka, koji sigurno nije daleko od toga, da je oboava a zatim e moj ivot pokazati, da je bila moja jedina ljubavnica. itavo moje postojanje kao knjievnika treba da nju naglasi. A ako ne ranije, u vjenosti e me razumjeti. Trebao sam biti uhvaen time, to sam u najdubljem smislu rijei doao do toga, da se sam borim sa sobom. Zato je protivnik u neku ruku morao biti netko, tko nije bio nitko, neki predmet, koji opet nije ni predmet, neko neobjanjivo Neto, to je time, to je podleglo, dovelo do toga, da se sam sa sobom borim. Za to je trebala ena, ena koja e se boriti enski slabou. I ljupka je morala biti, da bi vie mogla ganuti da bi se to sigurnije borio sam sa sobom. Morala je takoer biti mlada, da bi njena mladost 152

stavila svu odgovornost na me i da bi me pozvala, da preuzmem i njenu stranu. Tako je morala biti mlada, da se njen otac, posmatrajui je skoro kao dijete, osjeao tim vie ponukanim poloiti svu odgovornost na mene. . . . Bilo je tako, kao da bi providnost rekla: Gle, to se nje tie, vodit e se briga o njoj, ona e vrlo dobro proi. No ti si uhvaen.
O njoj Kao to je reeno, nije nevjerojatno, da oekuje pribliavanje, sada nakon oeve smrti. Vie no jednom prola je tako blizu mene, da je to bio skoro sudar, a da nisam nita uinio, to bi odstupalo od mojeg obiaja. No ja ne mogu uiniti dobro prvi korak. . . . Ona me moda nikada nije toliko voljela, koliko mi se divila, a ja je moda nikada nisam volio erotski, kao to, naprotiv, mogu iskreno rei, da me je to ljubazno dijete, dirnulo u najljepem smislu. Moj odnos prema njoj ovog puta ultimatum Stvar je u ovome: im poblie na nju mislim, odmah se s njom susree pjesnik. Kao to mi je svojedobno bilo neopisivo zadovoljstvo vidjeti njeno divljenje prilikom zaruka, tako bi mi opet bilo zadovoljstvo vidjeti njenu radost, u asu, kad bi joj postalo jasno, da su nai odnosi zapravo sada na svome vrhuncu; a to pjesniki ne bi bilo teko postii. Da, ja je vidim, kako paljivo slua ona, koja sama, dodue, nije pjesniki raspoloena, ali koja, ukoliko nije sasvim upropatena, im se neto pjesniki pojavi kree iskre i zapali se. Da li me je svojedobno razumjela? Da, zaista. To znai moje najunutarnjije nije razumjela, r a z u m j e l a je toliko, da je to bio . No da li je shvaala svoj erotski odnos prema meni? Gdje bih naao dovoljno crnih i crvenih crta za onaj odlian, koji je zasluila svojim izvanrednim znanjem.

153

Sada bi bio potreban, dakle, opet pjesnik, kako bi joj objasnio, da bi ba taj sestrinski odnos bio ono poetsko. Ako to razumije bit e izbjegnuta svaka opasnost u pogledu erotskog; malo poezije i potoni malo pomoi s moje strane i bit e sve u najboljem redu. Zaista je takoer alosno, da ovu djevojku svejednako stavljaju u sjenu. Schlegel je sigurno ljubazan ovjek, vjerujem zaista, da se s njime osjea vrlo sretnom, ali ova djevojka je instrument, na kojem on ne umije svirati; ona raspolae tonovima, koje sam samo ja umio izmamiti. Moja objektivnost prema njoj je udesna. Drugom bi bilo dovoljno to, to je ta djevojka odavno udana a meni, meni je to manje vano od svega. Ja se brinem samo oko toga, da li bi bilo mogue obradovati je i uljepati joj ivot. Jer ona me dirnula. Skoro bi mogla uiniti to god hoe ja imam uvijek pri ruci pjesnika, koji e joj moi objasniti, da je ba to bilo najljepe, najpoetinije. Tek sada, u ovom asu, doista osjeam koliko je to blaenstvo i utjeha za me, to ja i Bog znamo, da je ba to bila patnja, to sam je napustio, dok je patila. Kako mi to daje snage! Kad bih je napustio iz samoljublja, i kad bih priao neem blistavijem, neem sjajnijem tada bi moj ivot bio pusto oajanje. No sada sam tako miran. Gdje bih zapravo morao rei: izgubio sam, sada kaem: pobijedio sam. Patnja je bila strahovita; sjetan, kakav sam bio, smatrao sam, da e se sva moja bijeda zato poveati ovom mojom vlastitom, potenciranom bijedom, to sam je unesreio i tada, tada je izbilo ogromno blago iz moje due, pred kojim i sada uzdrhtim, kada ga se sjetim. Moda e se meni dogoditi, kao to se i drugima dogodilo prije mene: sada, ili kasnije mislit e, da me mogu razumjeti na osnovu rezultata. O, ali kada sam stajao usamljen u svojoj bijedi... da tada nisam mogao naokolo etati i razgovarati as s nekom prodavaicom, as s nekim koijaem itd. ne bih bio izdrao. Svialo mi se ono, to sam itao o Napoleonu. Kada je prelazio Alpe, bio je rastresen, kao da sanja, i naj-

drae mu je bilo razgovarati sa svojim vodiem, s kojim je raspravljao o njegovim kunim poslovima. To je shvatljivo, jer se Napoleon bavio takoer svjetskim planovima, a ja nosim tako teku sjetu, koliko se god to uope moe zamisliti. Odluujui korak u odnosu prema njoj 21. studenog (1849) Napisao sam Schlegelu pismo, s priloenim pismom za nju, a dobio sam natrag njegov odgovor i neotvoreno priloeno pismo. To je bilo 19. studenog. Odluio sam se na to iz ovih razloga: 1. Moda je cijeli ivot ipak suvie velik za enu. Mene moe zadovoljiti to, da joj sauvam svu svoju odanost, da moja spisateljska egzistencija sjaji nad njenim imenom itd. ali to to zapravo njoj moe pomoi, ukoliko bi ona ili ja prije umrli; i to se uope brine ena za historijsku slavu. Takva vjernost je skoro okrutna, te bi za nju bilo bolje, kad bih bio malo manje vjeran, no kad bi joj to koristilo za ivota. 2. Bojao sam se, da je to mogao biti moj ponos to me spreavao u poduzimanju koraka, da se ne bih izvrgao neugodnostima. Dobro, nisam mogao pustiti da ne djelujem. Znam, da to nije bio ponos, to se nisam obratio njoj, jer i suvie dobro poznam itav tok stvari. Ne, Schlegel me zapravo izazvao. Dakle, obratio sam se njemu, i on je koristio priliku za moralne deklamacije. Sad se, dakle, dogodilo. Hvala Bogu, da sam to uinio. Sada diem. Sve deklamacije takve vrste olakavaju mi stvar. Time je stvar svrena. Jer to je sigurno: Bez odobrenja Schlegela nijednu rije. A on se izjasnio, koliko je god to mogue, definitivno. To ostaje njegova stvar. I, naravno, nijednu rije njoj, da bi pridobila Schlegela za tu ideju. Ne, nikada! Umijem potivati brak. Mogunost, koju sam za nju pronaao, i koja me je radovala, to u je moi obradovati time, da joj uljepam brak trebala je da bude Schlegelov poklon njoj.

154

155

Bog zna, nisam li i odvie zahtjevao od sebe time, to sam se tako razbacivao. Da me je razumio, da mi je vjerovao, bio bih postao skoro posluno orue u njegovoj ruci. Ali sada je stvar zapravo svrena. I n i k a d a se nisam, to se t o g a tie, o s j e a o t a k o lakim, tako vedrim i tako slobodnim, t a k o o p e t p o t p u n o m a ja, k a o b a i z a ovog k o r a k a u k o j e m sam se rtvovao, jer sada razumijem, da imam pristanak Boga, da je p u s t i m , a da s e b e s a m o g a potedim, time to u ispuniti njenu p o s l j e d n j u e l j u ( k a t k a d a n a n j u mis l i t i ) i n a t a j j e n a i n s a u v a t i z a pov i j e s t i za v j e n o s t . O njoj (1851) Smrt njena oca me navela da piem Schlegelu. Razbjesnio se i nije htio ni u kakvom obliku trpjeti, da se netko drugi umijea u odnos izmeu njega i njegove ene. S time je zapravo cijela stvar svrena. Vie, zapravo, i ne traim. Ali moda nije ona o mome koraku nita saznala. Schlegel joj ga je moda zatajio. Utoliko joj ipak nije uinjeno pravo. ini se, da i ona sama u poslijednje vrijeme postaje paljivija. Viamo se ee.1 Naroito u toku posljednjih mjesec ili mjesec i po dana vidjeli smo se skoro svakog ili svakog drugog dana, a nekada i dvaput. Idem na svoju uobiajenu etnju nasipom. Tu je bila prilika, ukoliko je htjela sa mnom progovoriti. Ne mogu da pretpostavim, da se to nije smjela usuditi, jer je svojedobno kako prilikom raskida nae veze, tako i kad se sa Schlegelom zaruila pokuavala mimikim telegrafiranjem dobiti od mene kakav znak, koji je i ------------1

dobila i koji joj je nagovijestio, da me mora napustiti, da mi je inae draga, i da sam joj isto tako privren. Ni govoriti joj ne mogu. Ne. Mogao bih da saznam toga suvie. Moda me ipak zaboravila, a tada bih govorenjem mogao sve pokvariti. Moda je i itav brak krinka, i ona mi je strasnije privrena no ikad prije. O njoj (Svibanj 1852) . . . Tada je doao moj roendan . . . Susreo sam je tik do mojih vratiju. Kao to mi se u poslijednje vrijeme esto dogaa, ne mogu, kada je sretnem, da se ne nasmijeim. Ah! Kakvo to sve znaenje nije poprimilo. Odvratila je smijekom, zatim je pozdravila. Poao sam jedan korak, zatim sam skinuo eir i produio. Slijedee nedjelje bio sam u crkvi i sluao Paulija. Takoer i ona. Sjela je u blizini mjesta, gdje ja stojim. ta se zbiva. Pauli ne propovijeda o Evangeliumu nego o Epistuli i to o ovoj: svaki dobar dar i svaki savren dar, itd. Sluajui te rijei, ona okree glavu i dobacuje mi jedan prisan pogled. Ja sam zurio neodreeno preda se. S ovim rijeima povezan je prvi religiozni dojam, koji je o meni stekla, i to je onaj tekst, koji sam onako snano naglasio. Vie se sruila, no to je sjela, tako da sam se zaista malo uplaio, kao i jednom ranije, jer njena uzbuenja su tako strasna. Pauli dalje propovijeda: Ove rijei: svi dobri dari itd. su usaeni u vaa srca, da, moj sluaoe, kad bi te rijei bile istrgnute iz tvog srca, zar ne bi onda itav tvoj ivot izgubio sav svoj smisao itd. Stajao sam kao na eravici. Nju je to moralo u velikoj mjeri slomiti. Bilo je to, kao da joj neka via sila govori ono, to joj ja nisam mogao rei. Samo Bog zna, kako sam joj rado odjednom dao prostora, kako e se Bojom pomoi stvoriti prostor njenoj uspomeni, kako sam joj ve u sadanjosti osigurao mjesto. O, to bi moj ponos izvanredno zadovo-

(Na rubu:) U dugom nizu godina v i a l i smo se stalno u crkvi, uglavnom u dvorskoj crkvi, a u poslijednje vrijeme ee no obino. Imam svoje odreeno mjesto na kojem stalno sjedim. Ona esto sjedne ba u blizinu.

156

157

ljilo. Zaista, sve divljenje, koje sam stekao, prenijeti na nju, uiniti, da se njoj dive to bi bilo neto za me. No iz sedamnaest razloga to se ne moe. Meutim, smatram, da je ovaj doivljaj predstavljao toliku okrepu srcu, da e se ona sada sigurno moi odrati. Nekoliko jutara iza toga naila je opet na me, ali tada se nije dalo nita zapaziti. Ah, ako je mislila, da je sada moram ja pozdraviti: to ne mogu. Ja sam pripravan na sve, ali bih morao umijeati njenog mua, ukoliko bi se trebalo to dogoditi. Ili Ili! Ako se moram s njom upustiti, onda to mora biti potpuno, onda hou, da to bude svima znano, i da ona bude tako preobraena, kako bi likovala i primila najpotpunije zadovoljenje za ponienje, koje je pretrpjela time to sam joj otkazao, dok sebi ipak zadravam pravo, da je ozbiljno grdim radi njene svojedobne naglosti. * * *

ESTETSKI SVIJET SRENA KIERKEGAARDA

(Godine 1851. izdao je Kierkegaard dva govora s ovom posvetom: Nepoznatom na danskom se jeziku ne moe razaznati, da li je to muko ili ensko ije e se ime jednom spominjati, posveuje, ovim malim spisom itavo autorstvo, kako je to bilo i u poetku, a kad je umirao 1855. odredio je itavu svoju literarnu ostavtinu svojoj bivoj zarunici, to ova, meutim, nije prihvatila. A kako mu je zarunica, koja je umrla tek u oujak 1904, bila odana i vjerna, pokazuje brinost, kojom je ostavila pisma svoga zarunika, kao dragocjeno blago, njegovoj neakinji Henrietti Lund, sa eljom, da budu jednom objavljena, to je zatim i uinjeno).

158

Dnevnik zavodnika dio je jednog od najznaajnijeg Kierkegaardovog djela Ili ili. U pogovoru toj knjizi, koju sam prvi puta preveo prije dvadeset godina to je, koliko mi je poznato, prvi prijevod Kierkegaarda u nas ukazao sam na neke bio-bibliografske podatke o autoru, a pokuao sam i locirati odreene idejne i filozofske koordinate Kierkegaardova miljenja u cjelini. Nakon tog pogovora, koji je i informativan i pisan s pretenzijom ozbiljnijih idejnih valorizacija i prema kojem sam danas vrlo skeptian, da ne kaem runu rije samokritian mnogo je toga u nas i prevedeno (Osvrt na moje djelo, Pojam strepnje, Bolest na smrt) i uz te prijevode ozbiljno i iscrpno napisano o Kierkegaardu. Podataka, ocjena, filozofskih i literarnih usporedbi, fusnota, idejnih analiza, kritikih objekcija i neslaganja, ali i blagonaklonih vjetaenja poznatih arbitara ima danas, dakle, u nas, na pretek. Sve je to moda i dobro i potrebno, ali, kad ve toliko znamo o Kierkegaardu, bilo bi pomalo dosta te uenosti. Dolo je, ini mi se, upravo stoga vrijeme da se o Kierkegaardu napie i poneto ne moda neodgovorno, ili ak neozbiljno, ali barem neto to bi bilo s onu stranu te akribijske ozbiljnosti. Zato ne moe biti bolje prilike od ponovnog objavljivanja njegova Dnevnika zavodnika i izvadaka iz njegovih Dnevnika. Nije li, uostalom, i inae toliko ozbiljni, i u toj svojoj ozbiljnosti pod starost pomalo umorni Lukacs, jedan od svojih najblistavijih i najsvjeijih tekstova, koji je neoptereen svim onim kasnijim mudrim, pametnim ili bolje lukavim uvijanjima i tekim spoznajama to donose ivotna iskustva i oportunitet snala11 Dnevnik zavodnika 161

enja, bio svojedobno posvetio upravo ljubavnim preokupacijama danskog mislioca, njegovom Dnevniku zavodnika i njegovim vlastitim Dnevnicima? I kako je pun iskriave i iste misaonosti bio ovdje mladi, neozbiljni Lukacs, kako mu je sublimna, osjeajna, a ipak jasna i lijepa reenica, bez naslaga onih kasnije toliko prisutnih ograda, traenja pogodnih formulacija, onih esto umjetnih i isforsiranih konfrontacija, netrpeljivih i za idejne istunce i ukopljenike pisanih nesmiljenih obrauna s idejnim protivnicima, ili pak razvodnjenih i dosadnih sociologiziranja. alosno je promatrati kako su kasnije esto Lukacsevi tekstovi puni vjetine izbjegavanja opasnosti moguih zamjerki i kako je bilo potrebno razviti stil do virtuoziteta, da bi se u tim tekstovima ipak prikriveno i zamumuljeno, a esto i stereotipnom frazeologijom i pozivom na sve mogue citate (pa i one koji su nesumnjivo ispod Lukacsevog misaonog nivoa) reklo neto vlastito. Nasuprot tome, otvorenost, misaona pronicljivost i smiona samostalnost mladog Lukacsa vidljiva je jasno i na primjeru jednog malog teksta o Kierkegaardu, pa nam taj esej govori koliko je on bio doista izvorni i literarni i filozofski talenat kojeg su kasnije svim moguim sredstvima i prijetnjama mijesili i gnjeili da bi u njemu zatukli tu ipak, zapravo, nikad do konca ne unitenu vlastitost htijenja i miljenja. Stoga neka i nama, makar pomalo i u starijoj dobi, bude dozvoljeno da nam ovdje poslui uz samog Kierkegaarda, kao jedina inspiracija upravo taj jo neizgraeni dvadesetetverogodinji mladi George Lukacs. * * *

Kakav je to ovjek, taj Kierkegaard? I kako uope postaviti to pitanje kad je rije o dva toliko razliita teksta koja ovdje objavljujemo i dva naizgled potpuno suprotstavljena glavna junaka? Bezazleni, lakoumni igra Johannes iz Dnevnika zavodnika i beskrajni patnik Soren, koji se u gru bori do zadnje svoje mogunosti tekog i munog ivovanja i do konca ivota osta162

je beznadno zaljubljen, nemaju, ini se, nita zajednikog. Johannes podmee drugog ljubavnika svojoj ljubljenoj onda kad je najvie voli, pie ljubavna pisma za druge, vreba pogled neznane prolaznice, iznenauje Cordeliju nepredvienim postupcima i uvijek iznova zapoinje svoju neodgovornu igru zavoenja i odbacivanja. A Soren, itavog ivota bolestan na smrt, umire sam, razdrt najstranijim mukama najvjernijeg zaljubljenika to ga je uope mogue zamisliti. Kako je to mogue, kako je i jedne i druge retke mogao napisati jedan te isti ovjek? Neemo se tog pitanja otresti tako da jedno proglasimo naprosto literarnim djelom u kojem glavni junak ne mora, (pa, rekli bi literarni teoretiari, ak i ne smije) izraavati misli autora, a drugo je intimni dnevnik, tekst koji uope nije bio namijenjen objavljivanju. Tu ne pomae ni literarno teoretiziranje a dakako ni psihologiziranje. Jer, sloit emo se s Lukacsem ak i uz cijenu optubi da vrijeamo jednu znanost gdje poinje psihologija prestaje monumentalnost. Odnosno, gdje poinje psihologija tu vie nema djela, samo pobuda za ta djela, a ono to zahtijeva razloge, to podnosi obrazloenja, to je ve izgubilo svu vrstou i jednoznanost. Stoga napustimo ambiciju da se posluimo savjetima literarnih teoretiara i psiholokih strunjaka ak i onda kad je rije o ozbiljnim teoretiarima, a ne o arlatanima i ponovno postavimo pitanje: Kako je mogue da Dnevnik i Dnevnik zavodnika pie jedan ovjek, i kakav je zapravo u svojoj egzistencijalnoj odreenosti ovjek taj Kierkegaard? Moe li se ta zagonetka odgonetnuti odreenim citatima iz njegovih djela napisanim u svrhu vlastitog tumaenja i obrazlaganja svojih ina, moe li se to ak uiniti i onom toliko poznatom podjelom itave Kierkegaardove ivotne filozofije? Johannes, to je poznato, esteta je, Soren je ne samo etiar ve i religiozan ovjek. Johannes je jedna faza, Soren druga, ili ak trea. To su razliiti stadiji na ivotnom putu. Meu njima nema prijelaza. To je ono to i Lukacs zove gledati stvari otro odvojene; jedan stadij i11*

163

vota ima i potpuno razliite ideale od drugog estetski Don Juana, etiki Sokrata, a religiozni Krista. Sve ivotne faze treba smatrati strogo lociranim i odreenim i meu njima nema plitkih kompromisa. A onda je stvar prilino jasna, i rjeava se pukom razlikom izmeu estetike i etike, to je naprosto vremenska razlika na jednom te istom putu jednog te istog ovjeka. Jer, pod nebom estetike sve je lako, lijepo i prolazno, pod mrazom etike sve se skruti, ohladi i postane pusto. Estetiar je, dakle, postao etiar, raspojasani, neobuzdani, laki, neodgovorni zavodnik Johannes je naprosto u jednom momentu samoosvjeenja postao hladni, pusti, visokomoralni muenik, duboko odgovorni Soren i Dnevnik zavodnika je samo sjeanje, bilost, vremenski put koji smo proli i koji nas vie ne odreuje. Kaem i opet: olako bismo i tako rijeili ovaj vor. Jer, napokon, i ova gore citirana razlika iskazana je u Dnevniku zavodnika, dakle svijeu i govorom estetiara. Ona je prema tome samo za njega obavezna i to je razlika koja kao suprotnost postoji samo po njemu. Razbludniku se moe uiniti ideal moralnoga kao nedostian i njegovom ivotu suprotan cilj. Ali kakav je taj odnos kad ga promatra etiar? Nije li za njega stvar zapravo manje otro odvojena? Nije li estetiar ovjek koji je proao iskustvo zadovoljstva igre i sve osjetilne, pa i lascivne uitke neophodna pretpostavka odricanja od tih uitaka? Estetiar tek otvara mogunost da se bude etiki na djelu. Bez poznavanja svog bogatstva i arolikosti, svekolike punoe uitaka, pravog odricanja od ugode nema. Djevica nije moralna, jer djevica ne poznaje uitke. Je li ba sluajno Marija Magdalena, uliarka, postala simbol morala? Nije li estetski stadij sa stanovita etiara nuan, pa etiar u sebi sadri kao conditio sine qua non prvi, estetski stadij? Ali kako? Kako etiar gleda na estetiara i zato mu je on uope potreban? Radi nunosti i samosvojne vrijednosti postojanja samog estetskog stava ili tek time to se taj stav, kao neophodna stepenica prema neem viem, prevladava, negira. Estetiar je za eti164

ara stoga, naizgled, samo puka prolaznost, prazni negativitet. No Johannes nije prolazna, teoretski zasnovana figura, nije naprosto inkarnacija jednog stadija (kako se to esto tumai), ve je egzistencijalno bie koje, ini mi se, u svojoj neponovljivoj vlastitosti ima svoje korijene u onom najdubljem samog Kierkegaarda. Upravo se stoga Soren Johannesa izgledalo to moda na prvi pogled i paradoksalno nije nikad, pa ni u svojim intimnim dnevnicima, rijeio niti ga prevladao. Da, Johannes, esteta, je igra, povrnom itaocu ak i povrni, lakoumni igra, virtuoz prolazne ljubavi, neodgovorni bonvivan. A Soren je do u samu sr svoje sri vjeni zaljubljenik i upravo u toj svojoj neprolaznosti i zbog nje, sudbinski odreen kao patnik. Ozbiljnom se itaocu ozbiljnost Sorenova odnosa prema Regini, ini kao najozbiljnija, smrtna opasnost, upravo zbog nepopravljive i neizmjenjive, egzistencijalno determinirane zaljubljenosti u jedino bie svog ivota koje je mogao i smio ljubiti. Nitko drugi za Sorena nije postojao niti e postojati. A Johannes, Johannes i postoji po stalnim mjenama, po tome to je svaka djevojka u principu mogui objekt njegova uitka. Kako, dakle, poistovjetiti ta dva lika i kako uope nai ono zajedniko neozbiljnom i ozbiljnom, neodgovornoj zabavi i visoko odgovornoj etinosti, igri leprave povrnosti, lagodnog uitka i munom, krvavo proivljenom martiriju, samokanjavanju do u ludilo? Kako je mogue biti i Johannes i Soren? Bit je pitanja, pa stoga i rjeenja zapravo u pravom problematskom smislu onog to podrazumijevamo pod estetskim. Estetika, dakako, nije, kao to je to u tradiciji evropskog miljenja, za Sorena nain spoznaje umjetnosti ili ak ne daj boe struka. Estetiar koji estetiku smatra svojom profesijom i koji ak u profesiji vidi pravi povod sam je sebe (eo ipso) izgubio. Takav se estetiar kae Kierkegaard ne bi mogao radovati na primjer djejem divljenju. Ali, ako i napustimo struku, estetika nije za Kierkegaarda ni samo stil ivota. Da, u tom takozvanom estetskom stadiju gdje se sve ini olakim, i gdje je odnos

165

uvijek pomalo ironian, da ne kaem cinian, mogue je ak sve svesti na primjer na prijevaru: Na koncu konca ili ena vara mukarca, ili mukarac enu. Djevojka, tavie, i onda kad je se prividno hvali, (na primjer: Ostario ja ne znam koliko, smatrat u se zaista starim tek onda kad vie neu od djevojaka imati ta da nauim), puki je predmet iivljavanja vlastitog, nezasitnog subjektiviteta. Napokon, sasvim je sigurno da je sve u estetskom odnosu subjektivno, pa je i sama istina stoga neto to postoji samo u odnosu na linost, subjekt. No, ne samo da je istina subjektivna, ve je, tavie, i sama subjektivnost jedina istina. I dok je objektivno miljenje ravnoduno prema subjektu koji misli i prema njegovoj egzistenciji, subjektivni je mislilac kao egzistirajui u svom miljenju bitno zainteresiran, jer on samo tako i egzistira. U tom smislu treba i razumjeti Kierkegaardovu misao: Sve to u mojoj filozofiji nije moje nita ne vrijedi. Sve, dakle, to je puka objektivistika deskripcija, sve to je tue, to je slubena ideologija, vjera ili filozofija, sve to je nestrastveno razvodnjavanje u racionalnim fiksnim shemama, pa i sve to se odnosi na neto izvan mene, kao na posebinu, o meni neovisnu opstojnost, nita ne vrijedi. Vrijedan je samo istinski napor neponovljivo vlastite linosti, a to je najjasnije vidljivo upravo u ljubavnom estetskom odnosu. ena je bitak za drugog. Ja estetski uivam i to Ja je ne samo polazna toka, nego i svretak svega. Kada je neka djevojka dala sve, izgubila je sve. Ja odreuje svekoliki odnos, i Ja je tek tada prestalo biti zainteresirano kad je u odnosu na njega skren otpor, kad je on pobjedio. Djevojka ne postoji u ljubavi po sebi i za sebe, ve samo za mene, ona je za mene ljupka, poeljna, tuna, vesela, prpona, ona meni prua ili vie ne prua otpor, ona je meni melankolina, duboka, erotski ili duhovno zanimljiva. ak i kad djevojci kaem da je lijepa, u tom odnosu istog subjektiviteta ne mislim na nju po sebi, nego na nju kao na mogui objekt mog subjektivnog uivanja u lijepom. Ukoliko bismo mislili na djevojku po sebi, tada bi je zapravo (shvaeno moralno u uem 166

smislu) vrijeali kad joj (estetski) govorimo da je lijepa. To estetski lijepo to je igra za nas, to je procjena naeg subjektiviteta i motiv njegovog uitka, sublimnijeg ili manje sublimnog, to je u ovom sluaju svejedno. I najljubljenija ena samo je sredstvo, put koji vodi ponovnoj potvrdi mogunosti doivljaja vlastitog Ja. I to je doivljaja vie, subjektivitet je vie na djelu, to su raznolikiji, subjektivitet je bogatiji. ak i tzv. objektivna obiljeja lijepih djevojaka su samo mogui predmet subjektivne ugode: Nikad se neu umoriti gledajui uvijek iznova krug emanacije enske ljepote. Svaka ima dio toga to samo u njoj obrazuje harmoninu cjelinu, sretnu sliku ljepote. Da, svaka ima svoj dio pa bio to samo vedri smijeak, pogled koji trai, smjerni naklon glave, neobuzdan duh, tiha melanholija koja se nasluuje, enja za zemljom, neobjanjivo, bespredmetno tronue, obrve to govore, usne to pitaju, zagonetno elo, arobni uvojci ili tajnovite trepavice, ponos neba ili plahost zemlje, nevinost anela ili potajno crvenjenje, laki hod, podatno sluanje, eznutljivo sanjarenje i neobjanjiv uzdah, vitki stas ili mekan oblik, napete grudi ili oble bokove, njenu nogu i gracioznu ruku svaka ima neto od toga i uvijek ono to drugoj nedostaje. Kad to ovako promatram, i dok me zanosi obilje toga blaga, dok se smijeim i uzdiem, laskam i prijetim, dobijam i opet gubim tada sklapam lepezu, a sve se pojedinosti sjedine u jednu veliku cjelinu, moja dua klie i moja strast usplamti. Sve, dakle, objektivne osebine djevojaka postoje samo za moj doivljaj, moju uzbudljivu igru, jer bitno je da moja dua klie i moja strast usplamti. Pa ipak, ve je u Dnevniku zavodnika vidljivo da cilj nije tjelesni uitak, pa ak, u krajnjoj liniji, uope ni osjetilnost ono, dakle, podruje uz koje se uvijek, a osobito od Baumgartena, vezala estetika. Ne samo da je rije o nekoj udnoj, netjelesnoj osjetilnosti, o neerotskoj erotici, u kojoj je apsolutna hladnoa samo obrtanje apsolutnog podavanja i u kojoj lijepi ivot dostie svoj vrhunac u takvom naslaivanju koje ostaje samo pogled na svijet ve nam se od prve 167

do zadnje stranice ini da je Johannesu, prije svega i iznad svega, stalo samo do igre. A igra je prava igra upravo stoga to se ne igra ni za to i ni radi ega, igra ima cilj u sebi i igra se zbog samog uivanja u igranju. Nije ini mi se u ovom sluaju stoga zapravo na pravom putu ni Lukacs jedini autor kojeg u ovdje spomenuti, jer mi se jedini on u ovom kontekstu ini doista vrijedan panje kad govori o tome da je kod Kierkegaarda rije samo o zavodniku u apstraktnom obliku. Doista je njemu potrebna samo mogunost zavoenja, potrebna mu je situacija koju je sam stvorio i u kojoj moe samo zato do konca uivati jer enu nije lascivno, erotski iskoristio kao predmet uitka barem kad je rije o Regini (ali u tom pogledu nije ni Cordelijina sudbina bitno razliita). Lukacs upravo stoga misli da je za apsolutnog zavodnika u Kierkegaardovom smislu karakteristino to da njegova pojava u svakoj eni ostavlja muno osjeanje vjeite otuenosti, ali koje u isti mah a tu stranu Kierkegaard vie nije mogao zapaziti upravo zbog te beskrajne udaljenosti stoji na granici kominog, za svaku enu kojoj nije donijela propast to se on pojavio na obzorju njenog ivota. Lukacs, dakle, misli da je pomalo i Johannes, a pogotovo Soren zapravo komian. ini se, na prvi pogled, da on brani jednu u osnovi zdravu ivotnu tenju (u smislu odbrane normalnog) protiv jednog pomalo pervertiranog izbjegavanja odnosa koji u danom momentu postaje komian jer se iivljava u sebi samom namjesto da pristupi realizaciji svog odnosa. Koliko god suptilniji i dublji, Lukacs se tu zapravo bitno ne razlikuje od onih interpreta (kao to je npr. Edmund Kauer) koji zavodnitvo iz Dnevnika zavodnika svode na rutinu impotencije. Nije, naime, rije o tome da li je Kierkegaard nekome komian ili nije. Njemu je u njegovom estetskom subjektivitetu a to ne vidi Lukacs potpuno svejedno to je on za djevojku moda bio i komian. to bi mu bilo do toga kad je sam kao esteta mogao uivati u igri, kad ga je upravo ta igra ponijela i uzdigla do one istine koja je budui da je potpunoma subjektivna jedina prava istina. A to je zapravo

istina i Johannesa i Sorena, kako god su oni inae, po svojem psiholokom profilu, razliiti, i kako god je jedan junak iz literature a drugi iz ivota samog. Literatura, dodue, dozvoljava vie slobode, pa stoga i vie kombinatorike, igra je ivlja, nevezanija, raznolikija, inventivnija, veze su (kao izmiljene) labavije, igra moe biti toliko puna nestvarnih slutnji da napinje do maksimuma (kao to je to npr. u Johannesovim pismima) sve mogunosti udesnog igranja. Igra je u ivotu tea, obaveznija, oporija, bez iluzije, ivot ne poznaje praznog izigravanja, tako da se ini da se u ivotu ne moe uope zadovoljiti taj temeljni estetski zahtjev za onim slobodnim u igri. Ali to je samo privid: Kierkegaard sam dokazuje da se u ime igre sve, pa i sam ivot, moe staviti na kocku. Jer ovjek je doista ovjek kad se igra, a igra je doista igra samo tada kad je igra ovjek. Bitno je pri tom uvidjeti da je igra po onom po emu je upravo ona ljudska i samo ljudska djelatnost s onu stranu bilo ega neozbiljnog i ozbiljnog, lakog ili tekog, vedrog optimizma ili crnog pesimizma, pa i literature ili stvarnog ivota (jer, napokon, i literatura je oblik egzistencije), da je igra naprosto jedini mogui nain ljudskog opstanka, i da mu je ona upravo najprimjerenija. Zar u Dnevnicima, a ne samo u Dnevniku zavodnika Kierkegaard ne vodi igru, moda i sablasnu igru, koja lii na martirij, igru s vlastitom mogunou opstanka, ali ipak igru. Da li je, naime, zapravo Kierkegaardu uope do toga da spasi Reginu od sebe, nesretnog filozofa koji ne moe nikome donijeti sree, kako nam to od vremena do vremena izgleda ako pokuamo objasniti a zatim i opravdati Kierkegaardovo ponaanje u Dnevniku. Kierkegaard nam tu ak sugerira (a zapravo sugerira i samom sebi) da bi ga Regina morala zamrziti, jer bi samo tako mogla biti spaena. Ali postavimo pitanje jo jednom: da li on spaava Reginu? Ili moda ipak sebe? Zato se on rastaje od nje, zbog nje ili zbog svog jedino mogueg naina opstanka te, naime zbog one, moda pomalo tune igre koja ga ak ini strahovito nesretnim, ali upravo tako onim 169

168

to jeste, igraem i zaljubljenikom u sebe sama. Jer njemu se ini da je za njega nesrea nesretne ljubavi najvii, najljepi i paradoksalno najsretniji trenutak ljubavi. I on taj trenutak igra do poslednjeg daha. On zna da bi ga ne samo sretan brak nego i sretna ljubav u svojem spokoju i blaenoj smirenosti, pa i samim tim to je njome cilj postignut, liila zadovoljstva tog vjenog odgaanja, te igre odricanja, tog vjeno ivog vjeno nemirnog, u samoj svojoj sri nesretnog, ali duboko ljudskog ivota. A nije li to isto i Johannes? I nije li on samo prividno laganiji, povrniji, jer nam se ini da je belespri, bonvivan? Ne nosi li, naime, takoer i taj sretni zavodnik svu nesreu i prokletstvo ljubavi u sebi? Ne osjea li i on tjeskobnu prolaznost igre i ne strijepi li zapravo i on kao i Soren? Uostalom, i sam pojam strepnje, jedan od temeljnih pojmova itave Kierkegaardove filozofije, nosi u sebi peat tog vjenog nemira, bitnog za estetski svijet Sorena Kierkegaarda. Jer ovjek, po njemu, tek u svojstvu ovjeka osjea strepnju. U strepnji, kako u skrivenoj strepnji zbog koje ovjek nikad ne moe biti zadovoljan, tako i u strepnji koja nastaje iznenada, ovjek strijepi zbog svog poloaja u postojanju, okruen vanjskim prirodnim silama, kao i silama u svojoj unutranjosti. No ovjek istovremeno, pomou bola, razumije strepnju gotovo kao viu vezu s transcendencijom, kao zraku svjetla iz viih regija. Stoga se u najjaoj strepnji, osim bola, nalazi i neobjanjiva privlanost, puna slutnji. Strepnja, dakle, djeluje kako zastraujue, tako i neodoljivo privlano. U tom je smislu strepnja, kao i sfera estetskog, toka raskra dvaju svjetova u ovjeku: duhovnog i prirodnog. Usred prirodnog svijeta nosi ovjek sam prirodno bie na svojim grudima odlije strepnje. ovjek moe izabrati jedan od ova dva svijeta: carstvo slobode ili carstvo prirodne povezanosti uz postojanje. Ta se dva puta presijecaju na raskru strepnje. Strepnja je tako stalno prisutna u ovjeku, bilo kao pozadina u svijesti, neodvojivo povezana s biti ovjeka, bilo kao pojava vezana uz svako djelovanje. Ona je istovremeno sim170

patizirajua antipatija i antipatizirajua simpatija. U strepnji, u kojoj se individuum osjea privuen sa simpatijom i odbijen sa antipatijom, beskonana je mogunost za individuum postala dohvatljiva, konkretna mogunost koja je linija od svakog praktinog ostvarenja slobode. No strepnja nikad potpuno ne nestaje. Ona mora ostati vjeni ovjekov pratilac, glas vjenog u njemu. ak ni najistinskija vjera ne unitava strepnju, ona se kao vjeno mlada javlja u najmanju ruku u smrtnom asu. Strepnja je takoer bitno odreena kao vraanje samom sebi u vlastitom odnosu prema Apsolutu. Strepnja je, dakle, s onu stranu psiholokog odreenja tog pojma, ona je dokaz metafizike apsurdnosti nae situacije i istovremeno vapaj za slobodom koja se javlja kao dostino nedostina i stoga strepnja odbija da prisustvuje u banalnosti vremena. Kierkegaard je, upravo ukazujui na to da je na vlastiti ivot protivurjenost, neotklonjiv konkretan paradoks, postojana nepostojanost i vjena strepnja, ujedno negirao opost i objektivitet filozofije biti (Wesenphilosophie) i svakog racionalizma koji ne shvaa domet i dubinu unutarnjih ljudskih emocionalnih strepnji i strasti, bitno estetski odreenih. Baen u bezdan protivurjeja, ovjek moe dospjeti do oajanja. Oajanje je dublje i njegovo kretanje mnogo vee i znaajnije od kretanja sumnje, oajanje se, naime, tie itave linosti, a sumnja se odnosi iskljuivo na misao. Stoga se oajanje identificira s boleu na smrt. Ali to je ujedno bitna priroda svakog ovjekovog odnosa prema samom sebi. Jer bolest na smrt nikako nije kod Kierkegaarda miljena kao fizika bolest od koje se umire, ime bi se bolest okonala. Muka je oajanja naime u tome to se ne umire, to se ne moe umrijeti, ve to se ivi na smrt. Umiranje oajanja stalno se preobraava u ivot. U tom se smislu egzistencijalne bolesti na smrt koja je neizbjeiva za istinsku pravu personalnost to oajava, Kierkegaard obraa svojim umnim i uvaenim suvremeni171

cima: Vi ste pjesnici i filozofi, ali ja sam bolestan na smrt. Strepnja je tako nezamisliva bez nemira, a isto tako i iskreni, religiozni zanesenjak ne moe bez te, u osnovi vjene i u osnovi estetske igre. Nije li, uostalom, i Kierkegaardov pojam ponavljanja dokaz za to? Kraninu, pojedincu, ne pomae nikakva shema, nita to to je crkva stara ve dvadeset vjekova i to je svojedobno trijumfirala nad bezvjernicima. Sve je to puka varka. Svaki pojedinac uvijek iznova mora ponoviti sam u sebi cjelokupni sadraj istinske vjere i samo je taj vlastiti put, put nepatvorene religioznosti. Sudbinu Spasitelja svak mora ponoviti sam u sebi. Put drugih, ustaljen, poznat put, ne znai nita. Upravo zato kranstvo se ne moe docirati, religioznost nije dresura i sluenje oficijelnim normama, biti religiozan ne znai obraati se bogu slubenim molitvama i uiti napamet vjerske formule. To je isto tako smijeno kao to bi po vlastitim Kierkegaardovim rijeima bilo smijeno udvarati se eni po knjizi formula, otrcanih, stereotipnih govora. Kako je mogua ova usporedba izmeu tako banalne stvari kao to je udvaranje eni i tako uzviene kao to je religija? Upravo zato jer i jedno i drugo ukazuje na vjeni napor, pa i vjenu igru koja treba uvijek iznova da zapone, koja ne priznaje sigurnost jednom dostignutog, koja je uvijek razliito i uvijek lino uznemireno i strastveno traenje. Ta igra vidljiva je i u literaturi i u ivotu. Lukacs u osnovi tono primjeuje: Kao u pjesmama provansalskih trubadura ispjevanim u slavu ene, veliko nevjerstvo bilo je temelj vjernosti. ena je morala da pripada drugom pa da postane ideal, predmet istinske ljubavi. No Kierkegaardova vjernost bila je jo dublja nego vjernost trubadura i stoga jo nevjernija: i najsilnije voljena ena bila je samo sredstvo, samo put ka velikoj ljubavi, jedinoj apsolutnoj ljubavi, ljubavi prema Bogu. ini nam se, meutim, da Lukacs jedino, u ovom inae izvanrednom tekstu, nedovoljno uvia kako ni ljubav prema Bogu za Kierkegaarda nije toliko apso172

lutna da bi ikada mogla postati konani samocilj. I ta apsolutna ljubav je sredstvo jedne jo vrijednije ljubavi: ljubavi za vjenim ponavljanjem, za vjenom igrom, za estetskim uitkom. Upravo zato istinska religioznost ne moe biti nikad za Kierkegaarda mirnoa dostignutosti, svrhovitost cilja, apsolutnog mira. I taj, najvii stadij, vraa nas ponovno u same temelje ljudske egzistencije: i on je igra. A kad izgubi taj karakter neposrednosti i spontanosti to nosi u sebi igra, to prestaje biti ljudska stvar i ostaje prazno blebetanje nauenih formula, puka navika kao to je isto tako poljubac meu suprunicima esto samo navika kao kad poslije objeda ubrusom obriemo usta. Spokoj, obrazac, shema su nezamislivi kao naini bilo kojeg ljudskog ivota. Religiozan ivot je takoer vjeno nova i vjeno uznemirena igra. Time je krug zatvoren. Religiozan ovjek postao je ponovno estetian jer samo tako moe biti doista i religiozan. Don Juan je i Sokrat i Krist. Dnevnik zavodnika i Dnevnike pisao je jedan te isti ovjek. Danko Grli I 1975.

SADRAJ

Dnevnik zavodnika ....... 5 Iz Dnevnika: Kierkegaard i Regina Olsen ....... 137 Danko Grli Estetski svijet Sorena Kierkegaarda.............. 159

Iliili, naslovna strana rukopisa

Zavodnik (gravira Tony Johannota)

Regina Olsen

Kierkegaard 1838.

Kierkegaard

1842.

Schlegel

S. Kierkegaard: DNEVNIK ZAVODNIKA. Tehniki urednik: Dragan Stareina. Izdanje i tampa: Beogradski izdavako-grafiki zavod, Bulevar vojvode Miia br. 17. Za izdavaa: Duan Popovi, generalni direktor. Beograd, 1975. Tira: 5.000.