1

Mudrost esigurnosti
Poruke za doba tjeskobe Alan Watts

SADRAJ

Uvod ............................................................... 3 I II III IV V VI Doba tjeskobe ..................................... 04 Patnja i vrijeme ................................... 09 Veliko strujanje ....................................12 Mudrost tijela ......................................18 Biti svjestan.......................................... 25 udesni trenutak ................................. 30

VII Preobrazba ivota .............................. ..36 VIII Stvaralaka moralnost ........................ ..41 IX Ponovno preispitivanje vjere ............ ..46

UVOD
Oduvijek me oaravao zakon oprenih nastojanja. Ponekad ga nazivam i "obrnutim zakonom". Kad se nastoji odrati na povrini vode - tone; no, kad pokuava potonuti - pluta. Kad zadrava dah, gubi ga - to iznenada priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivanu poslovicu, "Svatko tko eli spasiti svoju duu, izgubit e je." Ova knjiga istrauje taj zakon u odnosu na traganje ovjeka za psiholokom sigurnou te na njegova nastojanja da svoju duhovnu i intelektualnu sigurnost pronae u vjeri i filozofiji. Napisana je u uvjerenju da ni jedno pitanje ne bi moglo biti pogodnije u vremenima u kojima se ini da je ljudski ivot naroito nesiguran i nepouzdan. Njezin je stav kako je ta nesigurnost rezultat nastojanja da se postane sigurnijim te da su, nasuprot tome, spas i zdravlje sadrani u najradikalnijem priznanju - da nemamo naina da spasimo sami sebe. Ovo poinje zvuati kao neto iz Alice s onu stranu ogledala, tj. iz djela koje kao da predstavlja vrstu filozofskog ekvivalenta ovom radu. itatelj e se esto zatei u zbrkanom svijetu, u kojem se uobiajeni poredak stvari ini potpuno izvrnutim, i u kojem je zdravi razum izokrenut i oprean. Oni koji su proitali neku od mojih ve objavljenih knjiga, npr. Pogledaj duh (Behold the Spirit) ili Vrhovno bie (The Supreme Identity), naii e ovdje na stvari koje e im se uiniti posve oprenima mnogima od mojih prije izreenih misli. No, to je tono tek manjim dijelom. Naime, otkrio sam da su bit i osnovni problem onoga to sam elio rei tim knjigama rijetko shvaeni; okvir i sadraj moje misli esto je prikrivao njen smisao. Zato ovdje namjeravam razmotriti isto pitanje polazei od posve drugaijih pretpostavki i pojmova, koji nee prouzroiti brkanje misli s mnotvom beznaajnih pomisli, to su ih nad njih nadvili vrijeme i usmena predaja. U tim sam knjigama nastojao obraniti odreena naela religije, filozofije i metafizike, tumaei ih iznova. Bilo je to, mislim, kao da zmiji elite privrstiti noge - bespotrebno i zbunjujue, jer obrana je potrebna samo onim nesigurnim, upitnim istinama. Meutim, ova je knjiga u duhu misli koje je izrekao kineski mudrac Lao Tsu, uitelj zakona oprenih nastojanja. On je objavio da oni koji opravdavaju sebe nisu uvjerljivi, da bi se onaj tko eli spoznati istinu trebao liiti svojih spoznaja i znanja, te da nema niega snanijeg i vie stvaralakog od praznine od koje ljudi bjee. Tako je ovdje moj cilj pokazati - na izokrenut nain - da se one bitne stvarnosti vjere i metafizike mogu obraniti tako da uspijevamo i bez njih, te da se manifestiraju samim njihovim unitenjem. Radosna mi je obveza priznati, da mi je pripremu ove knjige omoguila velikodunost zaklade koju je osnovao pokojni Franklin J. Matchette iz New Yorka, ovjek koji je velik dio svog ivota posvetio problemima znanosti i metafizike, kao jedan od rijetkih poslovnih ljudi kojeg nije u cijelosti obuzeo onaj zaarani krug stvaranja dobiti koja stvara dobit kojom treba ostvariti novu dobit. Zato se zaklada Matchette posvetila traganju za metafizikim istraivanjima, pa ne treba niti spominjati da je za mene njihova voljnost da se pozabave tako "suprotnim" pristupom metafizikim spoznajama bila pokazatelj njihove pronicavosti i mate kojom raspolau. Alan W. Watts San Francisco, svibanj 1951.

I. DOBA TJESKOBE
Prema svim svojim vanjskim pojavnostima, na je ivot tek iskrica svjetla izmeu jedne i druge vjene tame. Ni razdoblje izmeu tih dviju tmina nije dan bez oblaka, jer to smo vie sposobni osjetiti zadovoljstvo, to smo vie izloeni boli i ta je bol - bila ona u pozadini ili u prvom planu - uvijek s nama. Naviknuli smo se uiniti svoje postojanje vrijednim, a to nam je omoguilo vjerovanje da postoji i neto vie od ove vanjske pojavnosti - da ivimo za budunost, koja dolazi nakon ovozemaljskog ivota. ini se da vanjska pojavnost ba i nema smisla. Ako ivjeti znai skonati u boli, nepotpunosti i nitavilu, ini se da je to tek okrutno i isprazno iskustvo za bia koja su roena za spoznavanje, nadu, stvaralatvo i ljubav. ovjek, kao bie razuma, eli da njegov ivot ima smisao, pa mu je bilo teko povjerovati da je tako, osim ako ne postoji i vie od onoga to vidi - osim ako ne postoji vjeni poredak i vjeni ivot nakon nesigurnog i trenutnog iskustva ivota i smrti. Moda mi se nee oprostiti to ova ozbiljna pitanja uvodim s pomalo frivolnim prizvucima, ali problem traganja za smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjea me na onu djetinjastu elju, da nekome potom poaljem malo vode. Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva prava poplava. Samo, ova igra ne bi nikad uspjela, jer je izbezumljujue nemogue omotati i uvezati pola litre vode u papirnati paket. Postoje, dodue, i papiri koji se ne bi raspali iako su ve vlani, ali nije mogue sabiti vodu u bilo kakav oblik kojim bi se moglo rukovati, niti je mogue zavezati uzicu tako da se paket ne rasprsne. to se vie nastoje prouavati rjeenja raznih problema u politici i gospodarstvu, u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se vie stjee dojam o iznimno nadarenim ljudima, koji su svoju dovitljivost posve istroili na pokuaju da vodu ivota omotaju u uredne i trajne paketie. Mnogo je razloga zbog kojih bi to trebalo biti jasno, posebno nekome tko ivi danas. Toliko mnogo znamo o povijesti, o svim onim paketiima koji su se ranije vezivali i posve se rasprsnuli. Znamo tolike pojedinosti o problemima ivota, da se oni odupiru lakim pojednostavljenjima i ine se sloenijima i bezoblinijima no ikad prije. Nadalje, znanost i industrija toliko su poveale i uurbanost i okrutnost ivljenja, da izgleda kako se nai paketii svakim danom raspadaju sve bre i bre. Tako se javlja i osjeaj da ivimo u doba neuobiajene nesigurnosti. U proteklih stotinu godina slomile su se tolike davno uspostavljene tradicije - tradicija obiteljskog i drutvenog ivota, vladavine, gospodarskog poretka, vjerskih uvjerenja. Kako godine prolaze, ini se da imamo sve manje i manje uporita za koje bismo se mogli uhvatiti, sve manje stvari koje bismo mogli drati posve ispravnima i istinitima, pouzdanima za sva vremena. Za neke je to dobrodolo olakanje od ogranienja koja nam nameu moralne, drutvene i duhovne dogme. Za druge je to opasan i uasavajui prekid s razumom i pameu, jer nastoji ljudski ivot srozati u beznadni kaos. Moda je veini trenutni osjeaj olakanja dao kratak predah da bi potom uslijedila najdublja tjeskoba. Naime, ako je sve relativno, ako je ivot tek bujica bez oblika ili cilja, u ijim naplavinama ne moe potrajati apsolutno nita to bi se spasilo, ini se da je on neto u emu "nema budunosti", a time ni nade. ini se da ljudska bia mogu biti sretna samo dok pred sobom imaju budunost kojoj se mogu radovati - pa bila to "bolja vremena" koja e doi moda ve sutra, ili vjeni ivot nakon smrti. Iz razliitih razloga sve vie i vie ljudi misli da je sve tee vjerovati u ovo potonje. S druge strane, ono prvo ima nedostatak da je - kad i dou ta "bolja vremena" - teko u njima potpuno uivati bez nekog obeanja da pristie i vie od toga. Ovisi li srea uvijek o neemu to se oekuje od budunosti, tada progonimo neku divlju svjetlost koja neprestano izmie naem dosegu i nestaje u bezdanu smrti. Zapravo, nae doba nije nimalo nesigumije od bilo kojeg drugog ranijeg vremena. Siromatvo, bolest, rat, promjena i smrt nisu nita novo. Ni u najboljim vremenima, "sigurnost" nije bila nimalo manje privremena i prividna. No, tada je bilo mogue poduprijeti nesigurnost ljudskog ivota vjerovanjem u nepromjenjivo, u ono
4

izvan domaaja nevolje - u Boga, u besmrtnu duu ovjeju te u vladavinu kojom vjeni zakoni pravednosti upravljaju svemirom. Danas su takva uvjerenja rijetka, ak i u vjerskim krugovima. Nema razine drutva, a malo je i pojedinaca koje je dotaknulo suvremeno obrazovanje, kod kojih se ne bi mogao pronai trag barem neke sumnje. Jednostavno, samo po sebi postalo je posve oito da je u proteklom stoljeu autoritet znanosti zauzeo mjesto autoriteta religije u shvaanju javnosti, te da je skepticizam - barem u duhovnim pitanjima - postao rasprostranjenijim od vjerovanja. Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjiavosti te pomnog i neustraivog razmiljanja visoko inteligentnih ljudi od znanosti i filozofije. Pokretani gorljivou i potivanjem injenica, oni su pokuavali vidjeti, spoznati i suoiti se sa ivotom onakvim kakav jest, bez vlastitih prieljkivanja. Ipak, uza sve to su uinili da bi poboljali ivotne uvjete, ini se da je njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konane nade. Cijena za njihova udesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doi, pa se namee ono staro pitanje: "to e to dobiti ovjek, ako osvoji itav svijet, a izgubi svoju duu?" Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srce postaje gladno. Naime, srce je nauilo osjeati da mi ivimo za budunost. Znanost nam moe, polako i nesigurno, dati bolju budunost - na nekoliko godina. A tada e, za svakoga od nas, ta budunost zavriti. Sve e se okonati. Ma koliko se dugo to odgaalo, sve to je stvoreno, mora se i raspasti. Unato nekim suprotnim miljenjima, to je jo uvijek ope znanstveno stajalite. Sada se u knjievnim i vjerskim krugovima esto misli da je sukob izmeu znanosti i vjere stvar prolosti. ak postoje i podosta optimistini znanstvenici, koji misle da su glavni uzroci ovog sukoba uklonjeni u trenutku kad je suvremena fizika napustila onaj tvrdi atomistiki materijalizam. No, to nije tako. U veini naih najveih uilita oni, koji prouavaju utjecaj znanosti i njenih metoda, jednako su kao i prije udaljeni od onoga to dre religioznim gleditem. Tono, nuklearna fizika i relativnost prekinuli su stari materijalizam, ali sad nam pruaju shvaanje svemira, po kojem su ideje o bilo kakvoj apsolutnoj svrsi ili planu jo manje vjerojatne. Suvremeni znanstvenik nije toliko naivan da opovrgava postojanje Boga zato, to ga ne moe pronai svojim teleskopom, ili opovrgava postojanje due jer je ne moe otkriti skalpelom. On je tek zabiljeio da je ideja Boga logiki bespotrebna. On ak sumnja u to ima li ona ikakvo znaenje. Ona mu ne pomae objasniti sve to on ne bi mogao rasvijetliti na neki drugi, jednostavniji nain. On tvrdi: Kad se za sve to se dogaa kae kako se to dogodilo Bojom providnou i voljom, zapravo se nije reklo nita. Rei da je Bog sve stvorio i da svime upravlja isto je kao da se kae: "Sve je gore" - a to nita ne znai. Takva nam zamisao ne pomae da doemo do bilo kakvih provjerljivih predvianja, pa je time sa znanstvenog stajalite posve bezvrijedna. Znanstvenici u tome mogu imati pravo. Oni mogu biti i u krivu. No, nije nam ovdje namjera raspravljati o tom pitanju. Trebamo samo uoiti da takav skepticizam ima golem utjecaj i da prikazuje prevladavajue raspoloenje naeg vremena. Ono to je znanost u konanici rekla, bilo bi: "Mi ne znamo, a prema svemu sudei i ne moemo znati, postoji li Bog. Nita od onoga to znamo ne upuuje na to da postoji, a za sve tvrdnje o njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logikog smisla." I doista, ne postoji nita ime bi se dokazalo da Boga nema, ali teret dokazivanja trebaju preuzeti oni koji promiu ideju o Bogu. Vjeruje li u Boga, rekli bi znanstvenici, mora to initi iskljuivo na osjeajnim temeljima, bez ikakva uporita u logici ili injenicama. Praktino govorei, to bi se moglo svesti na ateizam. Teoretski, to je jednostavno agnosticizam. Naime, bit znanstvenog potenja lei u tome da se ne pretvara kako zna ono to ne zna, a bit znanstvene metode jest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti. Neposredni rezultati ovog potenja bili su duboko uznemirujui i depresivni. Jer, izgleda da ovjek nije sposoban ivjeti bez mitova, bez vjere da svakodnevica i tekoe, patnja i strah od ovog ivota ipak imaju neko znaenje i cilj u budunosti. Odjednom su poeli nastajati novi politiki i gospodarski mitovi, s ekstravagantnim obeanjima o najboljoj od svih budunosti u dananjem svijetu. Ti mitovi daju pojedincu osjeaj vanosti, inei ga dijelom
5

opsenih drutvenih nastojanja u kojima on djelomice gubi neto od vlastite praznine i osamljenosti. No, ve i sama silina tih politikih religija upozorava na tjeskobu koja se krije iza njih. Naime, nije nimalo drugaija od gomile ljudi koji si meusobno dovikuju kako bi se uzajamno ohrabrili u tami. Kad se jedanput pojavi dvojba o tome da je religija zapravo mit, njena snaga iezava. Moda je ovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne moe svjesno propisati, kao to bi si mogao propisati tabletu protiv glavobolje. Mit moe "uspjeti" samo ako se za njega misli da je istinit, a ovjek ne moe dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno. Izgleda da tu injenicu ne uoavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije. Njihovi najsnaniji dokazi za vrstu povratka na ortodoksno jesu oni koji pokazuju drutvene i moralne prednosti vjerovanja u Boga. Samo, to ne dokazuje da je Bog stvarnost. Najvie to to dokazuje bilo bi kako je vjerovati u Boga korisno. "Da Bog nije postojao, bilo bi nuno izmisliti ga." Moda. No, pokae li se u javnosti i najmanja sumnja u postojanje Boga, izmiljotina je uzaludna. Zbog tog razloga, veina trenutno postojeih povrataka na ortodoksiju u nekim intelektualnim krugovima zvui poprilino isprazno. To je mnogo vie vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga. Suprotnost izmeu nesigurnog, neurotinog, obrazovanog "suvremenog" vjernika I tihog dostojanstva vjernika staroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, ini ovog potonjeg ovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o ozbiljnoj pogreki u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti i istine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja ovjeka ini neurotikom mora biti pogrena. "Veina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je veina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato su stajalita onih prvih lana, a potonjih istinita." ak kad bi to zapaanje bilo tono, apsurdno je objanjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kae: "Rekao si da je u podrumu buknuo poar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti Uznemiren, oito je da poara nema." Agnostik ili skeptik jest neurotiar, no to istodobno ne znai da je njegova filozofija pogrena; to podrazumijeva otkrivanje injenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokuava pobjei od neuroze zanemarujui injenice, samo postupa prema naelu koje kae: "Gdje je neznanje blaenstvo, glupo je biti mudar." . Kad vjera u vjeno postane nemoguom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje, ljudi tragaju za svojom sreom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Meutim, koliko god se oni trudili da to zakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dva ishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da e se neto propustiti pa razum nervozno i poudno leti iz jedne razonode u drugu, ne nalazei spokoja i zadovoljstva ni u emu. S druge strane, frustracija zbog prinude da se neprestano progoni budue dobro u sutranjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti, razvija u ljudi stajalite iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?" U skladu s tim, nae je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlaenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako moramo zgrabiti sve to moemo dok jo moemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te "droge" nazivamo visokim standardom ivota, a radi se o estokom i sloenom podraavanju osjetila, koje ih ini sve manje osjetljivima i eljnima jo jaih podraaja. udimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova, uzbuenja i izazova u koje se moramo ugurati to je mogue vie, i to u to je mogue kraem vremenu. Da bismo odrali taj "standard", mnogi od nas pristaju ivjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zaraivati tako novac kojim e potraiti olakanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja uurbanosti i skupih zadovoljstava. Ta bi razdoblja trebala biti na stvarni ivot, stvarna svrha kojoj slui i ono nuno zlo - na posao. Ili pak zamiljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi ve opisano, kako bi se podigla nova obitelj... i tako ad infinitum.

Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna ivota, toliko uobiajena da se uope ne moramo zadravati na pojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako ive, ne znajui to bi drugo trebali raditi. A to trebamo raditi? ini se da postoje dvije mogunosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj nain otkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u ivot onaj stari. Ako znanost ne moe dokazati da Boga nema, moemo nastojati ivjeti i djelovati na osnovi same mogunosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, ini se, nema to izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad neemo niti saznati da smo izgubili. No, oito je da to nikada nee biti dostatno za ivotnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kaemo: "Budui da je ionako sve isprazno, pretvarat emo se da nije tako!" Druga je mogunost da se nemilosrdno pokuamo suoiti s injenicom kako je "ivot bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega uiniti najbolje to moemo, doputajui znanosti i tehnologiji da nam slue koliko god mogu na tom naem putovanju od niega do nitavila. Ipak, nisu to jedina rjeenja. Moemo zapoeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritiki usmjerene znanosti. Moemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo koji apsolut. Moemo se posve suzdrati od nastojanja da vjerujemo, uzimajui ivot onakvim kakav on ve jest, i ne smatrajui ga neim drugim. S ove toke odlaska ipak postoji jo jedan nain ivota, koji ne zahtijeva ni mit, a niti beznae. No, on zahtijeva opu revoluciju u nainu razmiljanja i osjeanja na koji smo do sada naviknuli. Neobino u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije i metafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neoekivan nain usklaena s idejama o Bogu i vjenom ivotu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorite i za neke od glavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao to se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok prema posljedici. Zajednika pogreka uobiajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu na kaiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kaiprst radije stavi u usta i sie radi utjehe negoli da se krene tim putem. Vjerske ideje su kao rijei - od male su koristi, a esto odvode i u zabludu, osim ako tono ne poznaje odreene stvarnosti na koje se one odnose. Rije "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju meu onima koji znaju to je voda. Jednako vrijedi i za rije i ideju koju nazivamo "Bogom". U ovom trenutku ne bih elio zazvuati tajanstveno, ili pak ustvrditi da raspolaem nekim "tajnim znanjima". Stvarnost koja odgovara "Bogu" i "vjenom ivotu" potena je, otvorena, jednostavna i izloena svima da je vide. No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u naem umu, onako kao to i jasan vid ponekad zahtijeva korekciju oiju. Vjerovanje prije ometa negoli pripomae otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o vjerovanju u Boga, ili u ateizam. Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku izmeu vjerovanja i vjere, jer je u praksi opeprihvaeno da vjerovanje oznaava stanje uma koje gotovo daje suprotnost vjeri. Vjerovanje bi, u znaenju u kojemu ja ovdje koristim tu rije, znailo neprestano isticati kako je istina ono to bi netko "rado htio" ili elio da postoji. Vjernik e svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed zamiljene ideje i elje. Vjera je, s druge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva ona bila. Vjera nema nikakvih unaprijed zamiljanih oekivanja; ona je skok u nepoznato. Vjerovanje se priljubljuje uz neto, a vjera oslobaa. U tom smislu, vjera je bitna vrlina znanosti, a jednako tako i svake religije koja nije samozavaravajua. Veina nas vjeruje kako bismo se osjeali sigurnima, kako bi nam nai pojedinani ivoti izgledali dragocjeno i znaajno. Tako se vjerovanje pretvorilo u pokuaj grevitog pridravanja za ivot, pohlepnog posezanja i uvanja ivota samo za sebe. No, ivot i tajne ivota ne mogu se pojmiti sve dok se on pokuava dohvatiti na taj nain. Zapravo, on se i ne moe zgrabiti, isto kao to se ne moe odetati s rijekom u vjedru. Pokuate li tekuicu uhvatiti u vjedro, jasno je da je ne razumijete i da ete uvijek ostajati razoarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekuicom. Da biste "imali" tekuicu, morate je pustiti, i dopustiti joj da tee. Isto vrijedi i za ivot, i za Boga.

Postojei stupanj razvijenosti ljudske misli i povijesti iznimno je sazreo za ovo "putanje". Nai su se umovi pripremili za to ve i samim slomom vjerovanja u kojima su traili sigurnost. Govorei sa stajalita koje je strogo, premda zaudno, u skladu s odreenim religijskim tradicijama, ovaj nestanak starih uporinih stijena i apsoluta i nije ba neka nevolja, nego prije - blagoslov. To nas gotovo prisiljava da se sa stvarnou suoimo otvorenih umova, a Boga se moe spoznati samo otvorena uma, jednako kao to se i nebo moe vidjeti samo kroz oieni prozor. Nebo neete vidjeti ako ste staklo prekrili nekim plaviastim crteom. Ali, "religiozni" ljudi, koji se opiru uklanjanju tog crtea sa stakla, koji se prema znanstvenom miljenju odnose sa strahom i nepovjerenjem te brkaju vjeru sa svojom privrenou odreenim idejama, zauujue su neupueni u zakone duhovnog ivota koje bi mogli pronai u vlastitim tradicionalnim zapisima. Pomno komparativno istraivanje religije i spiritualne filozofije otkriva da je naputanje vjere i pokuaja zadravanja vlastitog budueg ivota, te odustajanje od pokuaja da se izbjegne okonanje i smrtnost, zapravo redovit i uobiajen stupanj na putu duhovnosti. Zapravo, to je takvo "prvo naelo" duhovnog ivota da je trebalo postati oitim jo od samog poetka, pa nakon svega iznenauje da kolovani teolozi uope i prihvaaju bilo to drugo, osim suradnje s kritiki nastrojenom filozofijom znanosti. Sigurno je ve stara vijest kako spas dolazi jedino kroz smrt Boga u ljudskom obliju. No, vjerojatno nije bilo ba lako uvidjeti da ljudski lik Boga nije jednostavno povijesni Krist, nego i predodbe, ideje i vjerovanje u Apsolut, kojemu se ovjek utjee u svojim mislima. U tome je pun smisao zapovijedi. "Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu; ne klanjaj im se niti im slui." Da biste otkrili onu konanu Stvarnost ivota - Apsolutno, Vjeno, Boga, morate prestati s pokuajima da ga zarobite u oblicima idola. Ti idoli nisu samo vrsta oblija, kakvo je zamiljeni lik Boga kao staroga gospodina koji sjedi na zlatnom prijestolju. Oni predstavljaju i naa vjerovanja, nau oboavanu i unaprijed zamiljenu istinu, koja ometa bespogovorno otvaranje naeg uma i srca stvarnosti. Ispravna uporaba predodaba bila bi izraziti istinu, a ne posjedovati je. Ovo se uvijek priznavalo u velikim orijentalnim tradicijama kakve su budizam, vedanta i taoizam. Ovo naelo nije bilo nepoznato ni kranima, jer se podrazumijevalo kroz priu o Isusu i njegovim uenjima. Njegov je ivot od samog poetka bio ope prihvaanje i prigrljivanje nesigurnosti. "Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin ovjeji nema gdje nasloniti glavu." Ovo je naelo jo tonije ako se Krist smatra boanskim u onom najortodoksnijem smislu, to jest kao jedinstvena i posebna inkarnacija Boga. Naime, osnovno pitanje prie o Kristu jest da ova "slika i prilika" Boga postaje izvoritem ivota kroz sam in svog unitenja. Uenicima, koji su se nastojali priljubiti uz Njegovu boanstvenost oblikovanu u Njegovoj ljudskoj osobnosti, objasnio je: "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod." Na isti ih je nain upozorio: "Vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem, Branitelj (Duh Sveti) nee doi k vama." Ove se rijei mogu primijeniti na krane danas vie no ikad prije, i tono govore o cjelokupnom stanju naega vremena. Mi, zapravo nikada nismo uistinu shvatili onaj revolucionarni smisao prikriven u njima - nevjerojatnu istinu kako je ono to religija naziva predodbom Boga utemeljeno na odustajanju od bilo kakvog vjerovanja u ideju Boga. Istim onim obrnutim zakonom, mi otkrivamo "beskonano" i "apsolutno", i to ne tako da nastojimo pobjei od konanog i relativnog svijeta, nego najpotpunijim prihvaanjem svih njegovih ogranienja. Ma kako to paradoksalno izgledalo, mi na taj nain drimo svoj ivot smislenim samo kad uvidimo da je on bez svrhe, te spoznajemo "misterij svemira" samo kad smo uvjereni da o njemu nita ne znamo. Obian agnostik, relativist ili materijalist ne uspijeva doprijeti do ove toke, jer on ne slijedi svoj misaoni tok dosljedno do samog njegova kraja - kraja koji bi za njega bio iznenaenje ivota. On prerano naputa vjeru, otvara se stvarnosti i doputa svom umu da se ukalupi u doktrini. Otkriu misterija, onom udu nad udima nije potrebno nikakvo vjerovanje, jer vjerovati moemo samo u ono to smo ve spoznali, unaprijed zamislili i oblikovali u svojoj mati. Samo, ovo je iznad svake mate. Ne treba nam nita drugo do dovoljno iroko otvoriti oi svog uma, i "istina e izai na vidjelo".
8

II. PATNJA I VRIJEME

Gotovo svi mi ponekad zavidimo ivotinjama. One pate i ugibaju, no ini se da od toga ne stvaraju "problem". ini se da je u njihovim ivotima malo toga zamrenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, pa pomiljamo da njihovim neznatnim pripremama za budunost prije upravljaju instinkti, negoli strah, koliko moemo prosuditi, svaka je ivotinja toliko zaokupljena onim ime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada na pamet upitati se ima li njen ivot smisao ili budunost. Za ivotinju, srea znai uivati ivot u neposrednoj sadanjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom itava budunost s obiljem zadovoljstava. Nije tako samo zato to je ivotinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. esto su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogo bolji od naih, pa se teko moe posumnjati koliko ona neizmjerno uiva u svojoj hrani, ili svom snu. Ipak, unato toliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od naeg, pa je ivoinja stvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmiljati i stvarati apstrakcije, a njene moi pamenja i predvianja izrazito su ograniene. Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaenju ivota. Ipak, mi to skupo plaamo, jer nas taj porast ope osjetljivosti ini i posebno ranjivima. Moe se postati manje ranjivim postajui manje osjetljivim - vie kamenom, manje ovjekom - no time i manje sposobnim da doivi ugodu. Osjetljivost zahtijeva visok stupanj mekoe i krhkosti - one jabuice, sluni bubnjii, osjetilni pupoljci i ivani zavreci imaju svoj vrhunac u naroito finom modanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potroivo. ini se da ne postoji djelotvoran nain da se smanji krhkost i potroivost ivoga tkiva koji ne bi istodobno umanjio i njegovu ivotnost i osjetljivost. elimo li doivjeti snane uitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo, no, ini se da prvo ne moemo imati bez ovog potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki nain izmjenjivati, jer je stalan osjeaj ugode podraaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uveati. A njegov e porast ovrsnuti osjetilne pupoljke, ili se promijeniti u bol. Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, unitit ete tek, ili ete se razboljeti. I zato, do stupnja do kojega se ivot smatra neim dobrim, smrt se mora drati proporcionalno velikim zlom. to smo vie sposobni voljeti drugu osobu i uivati u njenom drutvu, to vea mora biti naa tuga kad ona umre, ili nas napusti. to se dublje snaga svijesti usuuje krenuti u iskustveno, to veu cijenu treba platiti za svoje spoznaje. Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li ivot otiao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uope vrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom moguem smjeru - unatrag, do razmjernog mira to ga posjeduju ivotinje, biljke i minerali. Uestalo se pokuava provoditi poneto slino. ena, koja je propatila zbog duboko povrijeenih osjeaja u ljubavi ili braku, zaklinje se kako nikada vie nee dopustiti nekom mukarcu da se poigrava njenim osjeajima i tako postaje stroga i ogorena usidjelica. Gotovo se jo ee moe naii na osjetljiva mladia, kojega u koli ue kako da ovrsne za ivot, i to obavijajui se ljuturom i stavom "razbijaa". Kao odrastao, on u samoobrani preuzima ulogu malograanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu dri enskastom i "svilenkastom". Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logian prekid te reakcije na ivot bilo bi - samoubojstvo. Za strogu i ogorenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje ve ionako mrtav. I zato, elimo li biti posve ljudski, posve ivi i svjesni, ini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva. Bez takve spremnosti nije mogu rast u jaini svjesnosti. Ipak, openito govorei, mi ba i nismo spremni na to, pa bi ve i pretpostavka da to moemo, mogla biti udna. Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se ak i samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad odreene toke moe uiniti nemoguim i besmislenim.

U tim okolnostima, ivot kojim ivimo predstavlja kontradikciju i sukob. Budui da naa svijest mora ukljuivati oboje - i uitak i patnju - eznuti za zadovoljstvom uz iskljuenje patnje znai, u konanici, teiti za gubitkom svijesti. A kako bi takav gubitak u naelu bio isto to i smrt, to znai da to se vie borimo za ivot (shvaen kao uitak), to vie zapravo ubijamo ono to volimo. Zaista, to je uobiajeno stajalite ovjeka o mnogim stvarima koje voli. Jer vei dio ljudskih djelatnosti oblikuje se tako da uini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju. Glazba je radost zbog svog ritma i protoka. No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produi iznad predvienog vremena, ritam je uniten. I ivot na slian nain tee svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi. Raditi na njihovu iskljuenju znai raditi protiv ivota, meutim, jednostavan iskustveni doivljaj izmjenjivanja patnje i zadovoljstva ni u kojem sluaju nije i sutina problema ljudi. Razlog zbog kojega elimo da na ivot neto znai, zbog kojega tragamo za Bogom ili vjenim ivotom nije samo u tome to nastojimo izbjei iskustvo trenutne boli. Nije niti u tome da preuzimamo stajalita i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane. Stvarni problem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naih udesnih moi sjeanja i predvianja - ukratko, proizlazi iz nae svijesti o vremenu. Da bi bila sretna, ivotinji je dovoljno to uiva u ovom trenutku. No, teko da se ovjek moe time imalo zadovoljiti. On se mnogo vie bavi time da ima ugodna sjeanja i oekivanja - naroito ovo potonje. Tek kad su ona osigurana, ovjek se moe uhvatiti u kotac s vlastitom izrazito loom sadanjou. Bez ove sigurnosti, moe se osjeati veoma jadnim ak usred trenutnog fizikog uitka. Na primjer, uzmimo osobu koja zna da e za dva tjedna biti operirana. U meuvremenu ne osjea nikakvu fiziku bol; ima dovoljno hrane; okruena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima. No, zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne moe uivati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnu stvarnost koja je okruuje. Um joj je optereen neim to jo nije ovdje. Ne radi se o tome da ona o tome razmilja praktino, nastojei donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajui da zbrine svoju obitelj i organizira poslove u sluaju smrtnog ishoda. Sve te odluke ona je ve donijela. Ne, ona razmilja o operaciji na posve beskoristan nain, koji joj razara sva trenutna uivanja u ivotu i nimalo ne pomae rijeiti bilo koji problem. No, ona si ne moe pomoi. Ovo je tipian ljudski problem. Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budunosti. Moe ih zabrinjavati sljedea mirovina, prijetnja rata ili drutvene nesree, strah hoe li moi dovoljno utedjeti za stare dane, ili konano, mogu se bojati i same smrti. Ovaj "ruitelj sadanjosti" ak i ne treba biti neka budua strahota. To moe biti neto izniknulo iz prolosti, sjeanje na ranjavanje, na zloin ili nepromiljenost koja progoni i u sadanjosti osjeajem gnuanja ili krivnje. Snaga sjeanja i oekivanja tolika je da su za veinu ljudi prolost i budunost ne samo jednako stvarne, nego ak i stvarnije od sadanjosti. Sadanjost se ne moe ivjeti sretno ako se nije "raistilo" s prolou, i ako budunost nije prepuna svijetlih obeanja. Nema dvojbe da mo sjeanja i predvianja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka lei u prekrasnom razvoju osjeajnosti. Na neki nain, upravo je to ono postignue ljudskog mozga koje ovjeku prua najosobitiju snagu da preivi i prilagodi se ivotu. No, nain na koji obino rabimo tu snagu pogoduje unitavanju svake od njenih prednosti. Naime, malo je koristi od toga to smo sposobni sjeati se i predviati, ako nas to ini nesposobnima da ivimo puninom ivota u sadanjosti. Ima li smisla planirati hou li biti u stanju jesti sljedeeg tjedna, osim ako neu stvarno i uivati u jelima kad se jednom nau preda mnom? A ako sam toliko obuzet planiranjem to u pojesti idueg tjedna da nisam u stanju

10

potpuno uivati u onome to jedem sada, nai u se u jednakom kripcu i kada hrana od sljedeeg tjedna postane "sadanjost". Ako moja srea velikim dijelom ovisi o prebiranju po sretnim uspomenama i oekivanjima, tek sam maglovito svjestan ove sadanjosti. Bit u maglovito svjestan sadanjosti i u svim onim dobrim situacijama koje sam predvidio za sebe. Naime, ve sam stvorio naviku gledati unatrag i unaprijed, i time sam sebi oteao vlastitu prisutnost sada i ovdje. I zato, kad me ve moja svijest o prolosti i budunosti ini manje svjesnim sadanjosti, moram poeti razmiljati o tome ivim li ja uope u stvarnom svijetu. Napokon, budunost je poprilino beznaajna i nevana ne pretvori li se prije ili poslije u sadanjost. Ali, planirati neto za budunost koja nikad nee postati sadanjou i nije mnogo apsurdnije od planiranja budunosti koja e me, kad se dogodi, zatei "odsutnog" i duboko zagledanog u neto preko njezinog ramena, umjesto izravno u njeno lice. Ta vrsta ivota u mati ispunjenoj oekivanjima radije no u stvarnosti koju nam nudi sadanjost stvara posebnu potekou poslovnim ljudima koji ive samo da bi umnoavali bogatstvo. Toliki se bogatai puno bolje razumiju u to kako stvoriti i utedjeti novac, nego u to kako ga iskoristiti i uivati u njemu. Oni ne uspijevaju ivjeti, jer neprestano sve pripremaju za to - da e ivjeti. Umjesto da zarauju za ivot, oni zarauju da bi zaradili, pa kada doe vrijeme i za odmor, postaju nesposobni da se zaista i odmore. Mnogi se meu ovim "uspjenim" ljudima dosauju i jadno osjeaju kad odu u mirovinu, pa se vraaju na posao samo da bi sprijeili nekoga mlaeg da zauzme njihovo mjesto. S drugog stajalita, nain na koji koristimo sjeanja i predvianja ini nas manje, a ne vie prilagodljivima ivotu. Ukoliko, elimo li uivati u radosnoj sadanjosti, moramo biti sigurni i u svoju sretnu budunost, mi "traimo kruha nad pogaom". Nemamo tu vrstu sigurnosti. I najbolja predvianja prije su stvar vjerojatnosti no pouzdanosti, i po svemu onom to znamo, svatko od nas e patiti i umrijeti. Pa ako ne moemo sretno ivjeti bez osigurane budunosti, znai da se nismo prilagodili ni ivotu u svijetu konanosti, u kojemu se unato najboljim planovima dogaaju nesree, a na kraju i smrt. Evo, dakle, ljudskog problema: postoji cijena koju treba platiti za svako uveavanje svjesnosti. Ne moemo biti osjetljiviji na uitke, a da ne postanemo osjetljiviji i na patnju. Prisjeajui se prolosti, moemo planirati budunost. No, planirati uitke protutea je "sposobnosti" da se uasavamo boli i strahujemo od nepoznatog. Nadalje, porast akutnog smisla za prolost i budunost daje nam na odgovarajui nain i maglovit smisao za sadanjost. Drugim rijeima, ini se da dopiremo do toke u kojoj su prednosti nae spoznaje nadmaili njeni nedostaci, jer nas je krajnje velika osjeajnost uinila neprilagodljivima. U takvim okolnostima osjeamo da smo u sukobu s vlastitim tijelima i svijetom koji ih okruuje, pa postaje utjeno to jo moemo misliti da smo u ovom svijetu prepunom suprotnosti tek "stranci i putnici". Ako nae enje nisu usklaene sa svime to nam ovaj ogranieni svijet moe ponuditi, tada naa srca nisu stvorena za konanost, nego za beskonanost. Tada i nezadovoljstvo naih dua izgleda kao znak i zalog njihove boanstvenosti. No, da li enja za neim dokazuje da to i postoji? Znamo da to nije nuno. Moe biti utjeno misliti da smo mi stanovnici nekog drugog, a ne ovog svijeta, i da se nakon naeg odlaska sa zemlje moemo vratiti u na istinski dom, za kojim nam ezne srce. Ali mi jesmo stanovnici ovoga svijeta, i ako ne postoji konano zadovoljenje nezadovoljstva due, nije li tada priroda uinila ozbiljnu pogreku stvorivi ovjeka? Kao da je ivot u ovjeku zapravo u beznadnom sukobu sa samim sobom. Da bismo bili sretni, moramo imati ono to ne moemo imati. U ovjeku je priroda zaela enje koje nije mogue zadovoljiti. Vie ispijanja iz vrela uitaka iznijelo je na vidjelo osobine koje su ovjeka uinile podlonijim patnji. To nam je dalo barem neznatnu mo da nadziremo budunost - a cijena toga je frustrirajua spoznaja da na kraju ipak moramo biti poraeni.

11

Drimo li to apsurdnim, znai da je priroda u nama zaela inteligenciju kako bi se izgradila za apsurdnost. ini se da je svjesnost spretan nain koji je priroda izumila da mui sama sebe. Naravno, ne elimo pomiljati da je to istina. No, lako bi se moglo pokazati da veina naih razmiljanja nije nita drugo do razmiljanje o naim eljama - metoda prirode kojom ona potiskuje samoubojstvo, da bi se sav taj idiotizam mogao nastaviti. Tada razmiljanje nije dostatno. Moramo krenuti dublje. Moramo zaviriti u ovaj ivot, u prirodu koja je osvijetena u nama, i moramo otkriti da li je ona uistinu u sukobu sa samom sobom te da li stvarno prieljkuje sigurnost i stanje bez patnje, koje njeni pojedinani oblici nikada ne mogu uivati.

III. VELIKO STRUJANJE

ini se da smo mi pomalo nalik muicama uhvaenima u med. ivot nam je sladak, pa ne elimo odustati od njega, a opet - to se vie zapliemo u nj, to smo vie uhvaeni u zamku, ogranieni i frustrirani. Volimo ga i mrzimo istodobno. Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas muila strepnja zbog njih. Sukob ne nastaje samo izmeu nas i svega to nas okruuje; on nastaje i u nama samima. Jer, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas, i unutar nas. Oajan "ivot" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo takoer je ivot naih tijela. Kao da smo podijeljeni u dva dijela. S jedne je strane nae svjesno "Ja", istovremeno smueno i zbunjeno, stvor uhvaen u zamku. S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode - svojeglava putenost, sa svim svojim trenutno lijepim i frustrirajuim ogranienjima. Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vjeno kritizira nae drugo "ja" zbog njegove poronosti - zato to posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje. Naime, lako podlijee bolnim i nesnosnim boletinama, ima organe koji se tako lako troe, elje kojima se nikada ne moe udovoljiti, i to oblikovane tako da ete se razboljeti, nastojite li im konano i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokuaju". Moda je najgora stvar vezana za ovo nae drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne moemo "odloiti". Ono je poput prelijepe ene koje se nikad neemo doepati, i ija je privlanost upravo u njenoj neuhvatljivosti. Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove ivotnosti i ljepote. Zbog toga pjesnici esto svoje najljepe stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog ivota". Ljepota te poezije lei u neemu viem, a ne samo u nostalgiji koja nam stee grlo.

12

Doe kraj sad naim pijankama. Ovi nai druzi, k 'o to ti ve rekoh, duhovi zapravo bjehu, i rastopie se sad u zrak, tek u rijedak zrak: I poput ploda te vizije to lebdi, rasplinut e se kule okovane oblacima, blistave palae, dostojanstveni hramovi, ak i sam veliki svijet, da, i svi oni to trebaju ga naslijediti, I, poput ove nestvarne sveanosti to blijedi nee iza sebe ostavit' ni trag. U ovoj ljepoti postoji neto vie od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinua nije jednostavno posudila rasko i blistavilo od svega to e se rasplinuti. Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi, oivljavaju kroz sam in svoga nestajanja. Pjesnik im oduzima njihovu statiku vrstou i ljepotu, koja bi inae bila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobraava u glazbu koja umire tek to je zabrujala. Kule, palae i hramovi zapoinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog ivota unutar njih. Otii, to znai ivjeti; ostati i nastaviti, to znai umrijeti. "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod." Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su ivot, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo razliiti nazivi za jedno. Ako igdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega to volimo. U kiparstvu, arhitekturi i slikarstvu dovreni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostatak simetrije, kada lik, makar i zatoen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta. Nije li onda neobina nedosljednost i neprirodni paradoks to se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji ga okruuje? Jer, promjena nije samo snaga unitavanja. Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako ivo bie nalik je rijeci, koja - nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more. ivot i smrt nisu dvije suprotstavljene sile; one su jednostavno dva naina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako graditelj, koliko i razoritelj. Ljudsko tijelo ivi jer je sloen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. I zato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz ivot nalikuje zadravanju daha: ustrajete li u tome, ubijate sami sebe. U ovom razmiljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naa svijest ivi zato to se kree. Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i itav svijet prirode. Razmotrite li to pozornije, uoit ete da je svijest - ono to mi nazivamo "Ja" - zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjeaja u neprestanom kretanju. No, kako ova iskustva u sebi sadre i sjeanja, imamo dojam da je ovo "Ja" neto vrsto i postojano, poput ploe na koju ivot upisuje svoje zabiljeke. Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomie se i ova "ploa", kao rijeka koja tee zajedno sa svojim valiima, pa je sjeanje kao zapis upisan na vodi - zapis, koji nije sainjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreu drugi valovi, zvani osjetima i injenicama. Razlika izmeu "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjeanja. U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja". To je dio itavog naeg bia, kao to je i glava dio tijela. No, ako se to ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjeat e da su posvaani. "Ja", koje ne shvaa da je i samo dio promjena, nastojat e dati smisao svijetu i iskustvu, pokuavajui ga utvrditi. Tada emo dobiti rat izmeu svijesti i prirode, izmeu enje za stalnou i injenice strujanja. Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajui - pravi zaarani krug - jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari. On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve bre i bre kreu prema nitavilu. Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je na ivot promjena, postrojavamo se protiv samih sebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vjeiti simbol svih zaaranih krugova, svakog pokuaja da se razdvoji vlastito bie i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim.

13

Trudili se mi koliko hoemo, "utvrivanje" nikada nee dati smisao promjeni. Jedini nain da se osmisli promjena bio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridruiti se njenom plesu. Religija, onakva kakvu veina nas poznaje, oito je nastojala dati smisao ivotu - utvrivanjem. Pokuala je dati znaenje ovom prolaznom svijetu povezujui ga s neizmjenjivim Bogom i pronalazei njegov cilj i svrhu u besmrtnom ivotu, u kojemu pojedinac postaje jedno s nepromjenjivom prirodom boanstva. "Pokoj vjeni daruj im, Gospodine, i svjetlost vjena svijetlila im." Na isti nain ona pokuava pronai smisao i u vrtlonim kretanjima povijesti, dovodei ih u vezu s utvrenim Bojim zakonima, "ija Rije traje zauvijek". Tako smo si sami stvorili problem, brkajui shvatljivo s onim utvrenim. Mislimo da nije mogue doprijeti do smisla ivota, osim ako se tijek dogaaja nekako ne ugura u stroge oblike. Da bi bio osmiljen, ivot treba biti i razumljiv u smislu utvrenih ideja i zakona, a oni za uzvrat moraju odgovarati nepromjenjivim i vjenim stvarnostima, koje se prikrivaju iza putujue pozornice.* No, ako je to ono to podrazumijevamo pod "smislom ivota", tada smo si zadali nemogu zadatak - uvrstiti ono to tee. Prije nego uspijemo otkriti ima li boljeg naina da razumijemo na svemir, moramo jasno sagledati kako se uope dogodilo da se "smisao" brka s "utvrivanjem". Korijen potekoe nalazi se u tome to smo svoju mo rasuivanja razvili toliko brzo i jednostrano da smo zaboravili na pravi odnos izmeu misli i dogaaja, rijei i stvari. Svjesno miljenje krenulo je naprijed i stvorilo vlastiti svijet, pa kad se on nae u sukobu sa stvarnim svijetom, imamo osjeaj dubokog nesklada izmeu "Ja", svjesnog mislioca, i prirode. Ovaj jednostran razvitak ovjeka ne zauuje intelektualce i "misaone" ljude, koji su samo iznimni primjerci nastojanja to je zarazilo itavu nau civilizaciju. _______________________________
* Poslije emo u ovoj knjizi vidjeti da ove metafizike ideje o neizmjenjivom i vjenom mogu imati i drugi smisao. One ne podrazumijevaju nuno statiki pogled na stvarnost, i iako se obino koriste za pokuaje da se uvrsti ono to tee, one nisu uvijek bile takve.

Ono na to smo zaboravili jest da su misli i rijei dogovori, te da je kobno dogovore shvaati previe ozbiljno. Dogovor je ono to se drutvu ini prikladnim, primjerice - novac. Novac nas oslobaa neugodnosti vezanih za razmjenu. No, besmisleno je novac shvaati previe ozbiljno, pobrkati ga sa stvarnim bogatstvom, jer nam ne bi mogao koristiti kao hrana, niti bi nas uspio zagrijati kao odijelo. Novac je vie ili manje statian, jer se zlato, srebro, vrst papir ili bankovni raun moe "sauvati" za dugo vremena. Ali, ono pravo blago, kakvo je hrana, lako je pokvarljivo. I tako, neka zajednica moe posjedovati sve zlato svijeta, no ne ubere li ljetinu, ona e izgladnjeti. Gotovo su na isti nain i misli, ideje i rijei moneta za stvarne stvari. One nisu te stvari i - iako ih predstavljaju, na mnogo naina nisu nimalo u skladu s njima. Kao s novcem i bogatstvom, tako je i s mislima i stvarima: ideje i rijei su vie ili manje utvrene, dok se stvarne stvari mijenjaju. Lake je rei "Ja", no prstom uprijeti u vlastito tijelo, ili pak rei "elim" nego pokuati objasniti onaj neodreen osjeaj koji imamo u ustima i trbuhu. Jednostavnije je rei "voda", no odvesti prijatelja do izvora i pokazati mu je odgovarajuim pokretima. Takoer je prikladno dogovoriti se o tome da e se iste rijei koristiti za iste stvari te potom odravati te rijei neizmijenjenima, ak ako su stvari o kojima govorimo u neprestanom pokretu. U poetku se vjerojatno snaga rijei inila maginom; i zaista, udesa koja je verbalno razmiljanje moglo izazvati, opravdavala su taj dojam. Kakvo je to udo samo moralo biti, rijeiti se neprilika znakovnog jezika i dozvati prijatelja jednostavnim izgovaranjem nekog kratkog zvuka - njegovog imena! Nije ni udo to su se imena
14

drala tajnovitim manifestacijama nadnaravnih moi, te da su ljudi svoja imena izjednaavali sa svojim duama, ili ih koristili za prizivanje duhovnih sila. Zaista, snaga rijei utuvila se ovjeku u glavu na vie razliitih naina. Definirati neto gotovo da je dobilo isto znaenje kao i razumjeti to neto. I jo vanije, rijei su ovjeku omoguile da definira i samoga sebe - da na odreeni dio svojih iskustava nalijepi naziv "Ja". Moda je u tome znaenje onog prastarog vjerovanja da je ime zapravo dua. Jer, definirati znai izolirati, odvojiti jedan sustav oblika iz strujanja ivota i rei: "Ovo je Ja." Kada ovjek sebe moe imenovati i definirati, on osjea da ima identitet. Odatle, on poinje osjeati - kao i kod rijei, odvojeno i statiki - da se suprotstavlja onom stvarnom, fluidnom svijetu prirode. S osjeajem odvojenosti zapoinje i osjeaj sukoba izmeu ovjeka s jedne, i prirode s druge strane. Jezik i misao hvataju se u kotac s tim sukobom, a magija, kojom se ovjeka moe dozvati zazivajui mu ime, primjenjuje se i na svemir. I njegove su moi dobile ime, one su poosobljene - personalizirane, pa se izraavaju kroz mitologiju i religiju. Tako postaju shvatljive i prirodne pojave, jer se sve redovite pojave, kakve su rotacija zvijezda i izmjena godinjih doba, mogu oblikovati u rijei te pripisati bogovima ili Bogu, vjenoj Rijei. U kasnijim e vremenima i znanost koristiti iste ove pojave, prouavajui svaku vrstu redovitosti koja se pojavljuje u svemiru, nadijevajui im nazive, razvrstavajui ih i koristei na jo udesnije naine. Ali, kako su uporaba i priroda rijei i misli ono to treba odrediti, definirati, izolirati, postaje neizmjerno tekim opisati najvaniju osobinu ivota- njegovo kretanje i itkost. Kao to novac ne predstavlja laku pokvarljivost i jestivost hrane, tako ni rijei i misli ne predstavljaju vitalnost ivota. Odnos izmeu misli i kretanja neto je poput razlike izmeu stvarnog ovjeka koji tri, i igranog filma, koji tranje prikazuje nizom "slika". Mi se utjeemo dogovoru o takvim slikama kad god elimo opisati ili razmiljati o bilo kojem tijelu u pokretu, kakvo je primjerice vlak, izjavljujui da se on u tim-i-tim vremenima nalazi na tim-i-tim mjestima. Samo, to nije posve tono. Moete rei da se vlak "sada!" nalazi na odreenomu mjestu. Ali, bilo vam je potrebno neto vremena da biste izrekli to "sada!", dok se vlak i dalje kretao i u tom vremenu, ma koliko ono bilo neznatno. Moete jedino rei da se vlak u kretanju trenutno nalazi (tj. zaustavio se) na odreenome mjestu u odreenom trenutku, ako je oboje beskonano malo. No, beskonano male toke i odreeni trenuci uvijek su zamiljene toke, dijelovi svijeta matematikih teorija, a ne stvarnoga svijeta. Pri izradi znanstvenih prorauna, uvijek je vrlo prikladno o kretanju razmiljati kao o nizu vrlo malih impulsa, ili slika. Zabuna se stvara kada se svijet, opisan i izmjeren ovakvim dogovorenim sredstvima, izjednai sa svijetom iskustava. Niz sliica ne moe otkriti bitnu vitalnost i ljepotu pokreta, osim ako ih ne pokreu brzo pred naim oima. Tako definicija i opisivanje izostavljaju upravo ono, to je od svega najvanije. Ma koliko su takvi dogovori korisni za prorauavanje, jezik i logiku, besmislenosti narastaju kad pomislimo kako vrsta jezika koju koristimo ili vrsta logike kojom razmiljamo uistinu mogu definirati ili objasniti "fiziki" svijet. Dio naih frustracija nalazi se u tome to oekujemo da nam jezik i misao ponude objanjenja, koja oni zapravo ne mogu dati. eljeti da ivot bude "razumljiv" u takvom smislu, znai eljeti da on bude neto drugo, a ne ivot. To znai dati prednost filmu, a ne stvarnom ovjeku koji tri. Osjeati da je ivot besmislen ako "Ja" ne moe biti trajno, to je kao oajniki se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj. Rijei i mjerila ne daju ivot; one ga samo simboliziraju. Zato su sva "objanjenja" svemira, izraena jezikom cirkularna, i ostavljaju neobjanjenima i nedefiniranima ono bitno. Pa i sam na rjenik je cirkularan. On jednu rije definira pomou drugih rijei. Rjenik se neto vie pribliava ivotu ako uz neku rije prikae i njenu sliku. No, treba uoiti da se sve slike u rjenicima obino odnose na imenice, a ne na glagole. Crte uz glagol trati trebao bi prikazivati niz slika, kao u stripu, jer ni rijei, a ni statine slike ne mogu definirati ili objasniti pokret.
15

ak se i do imenica dolo dogovorom. Ono stvarno, ivue "neto" ne definira se asociranjem zvuka koji nastaje kad izgovorimo rije ovjek. Kad kaemo: "Ovo (upirui prstom) je ovjek", stvar u koju upiremo prstom nije ovjek. Da bi bilo jasnije, trebali bismo rei: "Ovo je simbolizirano zvukom rijei ovjek". Pa to je onda ovo? Ne znamo. To jest, mi ga ne moemo definirati na bilo koji utvren nain, iako u drugaijem smislu to znamo kao nae trenutno iskustvo - kao pojavu to tee bez poetka ili kraja, koja bi se mogla definirati. Samo je dogovor onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno koom u prostoru, te ogranieno u vremenu svojim roenjem i smru. Gdje ja to poinjem i zavravam u prostoru? Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitni dijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce. Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, zapoelo je prije neizmjerno mnogo godina, ak i prije onog dogaaja (izoliranog na uobiajen nain) koji zovemo roenjem, i nastavit e se jo dugo nakon dogaaja to ga nazivamo smrt. Samo nas rijei i dogovori mogu izolirati od onog Neega, to se uope ne moe definirati, a to je Sve. Da, sve su to korisne rijei dok ih drimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamiljene crte za zemljopisne irine i duine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronai na povrini zemlje. U praksi, svi smo mi opinjeni rijeima. Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokuavamo ivjeti kao da je to svijet stvoren od rijei. Posljedica je da smo zastraeni i duboko iznenaeni kad se one ne uklapaju. to ' vie pokuavamo ivjeti u svijetu rijei, to se vie osjeamo izoliranima i usamljenima, to vie svu radost i ivopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanou i sigurnou. S druge strane, to smo vie prisiljeni priznati da zapravo ivimo u stvarnom svijetu, to vie osjeamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega to nas okruuje. Ali, ne moe se ozdraviti ne prepoznaju li se razliitosti izmeu obaju ovih svjetova. Cilj i svrha znanosti posve su pogreno shvaene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem ivi ovjek. Znanost govori o simbolu stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac. On na prikladan nain tedi vrijeme i omoguava sklapanje vrlo praktinih dogovora. No, kad se pomijeaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tada taj simbol postaje teretom. Slino tome, svemir opisan slubenom, dogmatskom religijom nije nita drugo do simbol stvarnoga svijeta, i na slian je nain stvoren od verbalnih i uobiajenih osobina. Odvojiti "ovu osobu" od ostatka svemira znai provesti uobiajeno izdvajanje. eljeti da "ova osoba" bude vjena znai poeljeti da rijei postanu stvarnost, i znai ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek. Gladujemo za stalnou neega, to nikad nije ni postojalo. Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomijeaju sa stvarnou, razliiti naini simbolizirani sa stvarnosti uinit e se kontradiktornima. Znanstveni nain simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog naina, no to ne znai da u njemu ima imalo vie "istine". Je li ispravnije razvrstavati zeeve prema njihovu mesu, ili prema krznu? Ovisit e o tome to s njima elite uiniti. Sukob izmeu znanosti i religije nije pokazao da je religija u krivu, i znanost ima pravo. Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da ni jedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost. A budui da su religiju zlorabili kao sredstvo pravog razumijevanja i posjedovanja misterija ivota, bilo je prijeko potrebno poduzeti odreenu mjeru "raskrinkavanja". No, ini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj nain, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnu radost i smisao samoga ivota. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i vie su se bavile budunou nego sadanjou. Religija eli osigurati budunost i nakon smrti, dok je znanost eli osigurati do trenutka smrti, te odgoditi samu smrt. Samo, sutranjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva znaenje, nismo li u opem dodiru sa stvarnou nae sadanjosti. Naime, ona se dogaa danas, a mi stvarno ivimo - jedino

16

u sadanjosti. Nema druge stvarnosti od ove sadanje Stvarnosti, tako da bi - ak i kad bi netko ivio beskonano dugo - ivjeti za budunost znailo da je trajno promaio bit. Upravo je ova stvarnost sadanjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono to izigrava sve definicije I opise. Ovdje je taj tajanstveni stvarni svijet, koji rijei i ideje nikada ne mogu uhvatiti. ivei prijek za budunost, mi smo izvan dodira ovog izvorita i sredita ivota; kao rezultat, itava ona magija nadijevanja naziva i miljenja dovela nas je do svojevrsnog privremenog sloma ivaca. udesa tehnologije navela su nas da ivimo u uurbanom svijetu koji se ravna po satu i ini nasilje nad biologijom ovjeka, i sve nam to omoguava da ne radimo nita drugo nego da sve bre i bre progonimo svoju budunost. Promiljena misao vie nije sposobna nadzirati tu zvijer u ovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenja divljine, a proganjanje vlastitih iluzija ini nas izluenima i razdraenima. Specijaliziranost u rjeitosti, razvrstavanju i mehaniziranom razmiljanju udaljila je ovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" koje vladaju njegovim tijelom. Nadalje, uinila je da se osjea krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja". I tako, kad se sva filozofija razrijeila relativizmom i vie nije bila u stanju stvoriti ustaljen doivljaj svemira, ono izolirano "Ja" poelo se osjeati bijednim, nesigurnim i uspanienim, nalazei da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti s cjelokupnim njegovim biem. Naravno, nema nita novo u ovoj tvrdnji o otkriu kako ideje i rijei ne mogu dokuiti krajnji misterij ivota, te da Stvarnost ili, elite li - Bog, ne moe biti shvaena ogranienim umom. Jedina novost jest to se ova tvrdnja sada vie odnosi na drutvo nego na pojedinca; ona se osjea posvuda i nije ograniena samo na nekolicinu. Gotovo svaka duhovna tradicija prihvaa da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: ovjek mora predati svoj osjeaj odvojenosti "Ja", i mora se suoiti s injenicom da ne moe znati, to jest definirati ono krajnje. Ove tradicije takoer prihvaaju da iza ovih toaka lei "vizija Boga" koja se ne moe oblikovati rijeima, i koja je zasigurno neto posve razliito od onog zamiljenog vremenoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesniki reeno, od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam takoer govore da je ova vizija obnavljanje neega to smo jednom ve imali, ali i "izgubili", jer to nismo potovali, ili nismo mogli potovati. Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest o tome "neemu" to se ne moe definirati, to nazivamo ivotom, sadanjom stvarnou, velikim strujanjem, vjeitim sada - svijest bez osjeaja da smo od toga odvojeni. U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to vie nije Bog; to je ovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko, tvrdo, dugako, kratko, atom, svemir. Spremno bismo se sloili sa svakim teologom koji saalijeva panteizam i kae da ovi djelii iz svijeta rijei i meusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamiljene kao utvrene i udaljene jedinke - nisu Bog. Zatraite li od mene da vam pokaem Boga, pokazat u vam sunce, ili stablo, ili crvia. Ali, kaete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvi, i sve druge svari?", bit u prisiljen rei vam da ste posve i u cijelosti promaili.

17

IV. MUDROST TIJELA

to je iskustvo? to je ivot? to je pokret? to je stvarnost? Na sva ova pitanja moramo dati odgovor koji je i sv. Augustin dao na pitanje: "to je vrijeme?" Rekao je: "Ja to znam, ali kada me pitate - ne znam." Iskustvo, ivot, pokret i stvarnost - sve su to mnogi zvuci, koji se koriste da bi simbolizirali sveukupnost osjeta, misli, osjeaja i elja. A upitate li me: "to su to osjeti, itd.?", mogu vam jedino odgovoriti: "Ne budite smijeni. Znate vrlo dobro to je to. Ne moemo nastaviti s definiranjem stvari do beskonanosti, a da se ne ponemo kretati u krugu. Definirati znai utvrditi, a kad se doista udubite u to, stvarni ivot nije utvren." Na kraju prethodnog poglavlja napomenuo sam da ono krajnje neto, to se ne moe definirati ili utvrditi, moe biti predstavljeno i rijeju Bog. Ako je to istina, mi Boga poznajemo sve vrijeme - samo, kad zaponemo razmiljati o tome, vie to ne znamo. Jer, kad zaponemo razmiljati o iskustvu, pokuavamo ga utvrditi i smjestiti u krute oblike i ideje. To je stari problem - pokuavamo uvezati vodu u paketie, ih zatvoriti vjetar u kutiju. Ipak, religija je oduvijek poduavala da je "Bog" netko, od koga se moe oekivati mudrost i vodstvo. Prigrlili smo ideju da se mudrost - to jest znanje, savjet i podaci - mogu izraziti i verbalno, posve odreenim smjernicama. Ako je to istina, teko je uvidjeti kako se moe dobiti imalo mudrosti od nekoga, koga nije mogue ak ni definirati. No, zapravo, vrsta mudrosti koja se moe ugurati u oblike odreenih smjernica vrlo je malena, a velik dio mudrosti koju koristimo u svakidanjem ivotu nikada ne stie do nas kao verbalna informacija. Mi nismo nauili kako disati, gutati, vidjeti, ni kako da nam krv cirkulira, kako da probavljamo hranu ili se odupiremo bolestima pomou bilo kakvih dobivenih izjava. Unato tome, ove se pojave dogaaju kroz najsloenije i udesne procese, koji se ne mogu ponoviti nikakvim prouavanjem knjiga ili nekim tehnikim vjetinama. Ovo je stvarna mudrost - ali, na mozak nema s njom ba mnogo veze. To je vrsta mudrosti koja nam je potrebna da rijeimo stvarne, praktine probleme ljudskoga ivota. Ve i do sada je za nas uinila prava uda, pa nema razloga da ne uini i jo mnogo vie. Bez ikakvih tehnikih pomagala ili prorauna, golubi-pismonoe se iz velikih udaljenosti mogu vraati na mjesta svog odlaska, ptice selice iz godine u godinu posjeuju ista mjesta, a biljke "oporuno ostavljaju" nevjerojatne sustave za rasprivanje svojih sjemenki pomou vjetra. Naravno, oni ne rade sve ovo "s namjerom", to samo znai da to ne planiraju i ne osmiljavaju. Kad bi mogli govoriti, ne bi znali objasniti kako to obavljaju nita bolje no to bi nam prosjean ovjek mogao objasniti kako otkucava njegovo srce. "Sredstva" kojima se sve to postie zapravo su organi, i procesi koji se odvijaju u tijelu - to znai, tajanstven uzorak kretanja, koji mi ne razumijemo i zapravo ga ne znamo definirati. Meutim, openito govorei, ljudi su prestali razvijati instrumente svog tijela. Sve vie i vie nastojimo utjecati na prilagoavanje ivotu sluei se vanjskim napravicama, te pokuavamo rijeiti svoje probleme svjesnim razmiljanjem, umjesto svojim nesvjesnim znanjima. A to nam teti mnogo vie, nego to bismo uope i eljeli pretpostaviti. Tako, postoje "primitivne" ene koje mogu roditi dijete tijekom rada u polju, te nakon to obave nekoliko radnji da bi provjerile nalazi li se beba na sigurnom, je li joj toplo i udobno, nastavljaju s prekinutim poljskim radovima. S druge strane, civilizirana ena mora biti prevezena u sloen bolniki sustav, i tamo - okruena lijenicima, sestrama i bezbrojnim ureajima prisiljava jadno stvorenje da ugleda svjetlost svijeta uz pomo produenih trudova i iscrpljujuih bolova. Istina je, antiseptiki uvjeti spaavaju od smrti mnoge majke i novoroenad. No, zbog ega ne moemo imati i antiseptike uvjete, i prirodan, lagan nain raanja djeteta?

18

Odgovor na ovo i mnoga slina pitanja bio bi da smo nauili zapostavljati, prezirati svoja tijela i initi nad njima pravo nasilje, te svu svoju vjeru pokloniti svojim mozgovima. Stvarno, posebna bolest civiliziranog ovjeka mogla bi se opisati kao blokada ili rascjep nastao izmeu njegova mozga (naroito korteksa) i ostatka njegova tijela. Ovo odgovara rascjepu izmeu "Ja" i "ja", izmeu ovjeka i prirode, te podsjea na uroborosa, zabludjelu zmiju koja ne zna da rep i glava pripadaju jedno drugome. Na sreu, posljednjih su se godina pojavila najmanje dva znanstvenika koji su pozornost ostalih skrenuli na ovaj rascjep; bili su to Lancelot Law Whyte i Trigant Burrow.* Ovu je bolest Whyte nazvao "europskom disocijacijom", ne zato to bi bila svojstvena jedino europsko-amerikoj civilizaciji, nego zato to je za nju posebno karakteristina. _______________________________
* Od knjiga L.L. Whytea, ona pod nazivom Sljedei razvitak u ovjeku (Henry Holt, New York, 1943.) posve je itljiva i uistinu zanimljiva, dok je Jedinstveno naelo u fizici i biologiji (Henry Holt, New York, 1949.) iskljuivo namijenjena znanstveno nastrojenom itatelju. Djela Burrowa Drutvena osnova svijesti (London, 1927.) i Struktura ludila (London, 1932.) naalost su rasprodana, ali je zato veina ove grae sadrana u djelu Neuroza ovjeka (Routledge, London 1948.) Vjerojatno i drugi znanstvenici rade na istom tragu, samo ja nisam uo za njih.

Whyte i Burrow dali su kliniki opis ili dijagnozu ovog rascjepa, o ijim pojedinostima ovdje neemo govoriti. "Medicinskim" rjenikom pojednostavljeno reeno, mi smo dopustili da se razmiljanje mozgom razvije i zavlada naim ivotima izvan svake mjere u odnosu na "instinktivnu mudrost", kojoj doputamo da se sroza do atrofije. Posljedica jest da ratujemo sami sa sobom - da mozak eli stvari koje tijelo ne eli, a tijelo opet one koje mu mozak ne doputa; mozak daje smjernice koje tijelo ne eli slijediti, a tijelo alje podraaje koje mozak vie ne razumije. Na jedan ili drugi nain, civilizirani ovjek slae se sa sv. Franjom, razmiljajui o tijelu kao o Bratu Magarcu. No, ak su i teolozi priznali da izvor zla i gluposti nije u fizikom organizmu kao cjelini, nego u odrezanom, odvojenom mozgu, koji nazivaju "voljom". Kad usporeujemo ljudsku elju sa ivotinjskom, moemo naii na mnoge nevjerojatne razlike. ivotinja tei tome da jede svojim elucem, a ovjek svojim mozgom. Kad ivotinja napuni eludac, ona prestaje jesti, ali ovjek nikada nije siguran kada treba stati. I kada pojede onoliko koliko mu eludac moe podnijeti, jo uvijek se osjea praznim, jo uvijek osjea nagon za daljnjim zadovoljenjem. Velikim je dijelom tako zbog tjeskobe, zbog spoznaje da je stalan priljev hrane nesiguran. I zato, jedi koliko moe, dok to jo moe. Tako je i zbog spoznaje da je u ovom nesigurnom svijetu nesiguran i uitak. To je razlog da se trenutna ugoda uzrokovana jelom mora iskoristiti najvie to je mogue, iako se time provodi pravo nasilje nad probavnim traktom. Ljudska elja tei nezasitnosti. Toliko smo zabrinuti za svoje uitke, da nam ih nikad nije dosta. Svoje osjetilne organe stimuliramo toliko da na kraju postaju neosjetljivi; elimo li da se ugoda nastavi, svaki put im se mora osigurati sve snaniji i snaniji podraaj. U samoobrani se tijelo razbolijeva od napora, no mozak eli jo, i jo. Mozak se nalazi u neprestanoj potjeri za sreom, a budui da se on mnogo vie brine o budunosti nego o sadanjosti, sreu doivljava kao jamstvo za beskrajno dugaku budunost, prepunu ugode. Samo, mozak takoer zna da nema beskrajno duge budunosti i zato, da bi bio sretan, mora nagomilati sve uitke raja i vjenosti u rasponu od samo nekoliko godina. To je razlog da je suvremena civilizacija u gotovo svakom pogledu pravi zaarani krug. Nezasitna je, jer je njen nain ivota osuuje na stalnu frustraciju. Kao to smo vidjeli, korijen te frustracije jest to mi ivimo za
19

budunost, a budunost je apstrakcija, zakljuivanje razumom iz iskustva koje postoji samo za mozak. "Primarna svijest", onaj osnovni um koji poznaje stvarnost, a ne ideje o njoj, ne poznaje budunost. On potpuno ivi u sadanjosti i ne zapaa nita, osim onoga to jest u ovom trenutku. Meutim, dosjetljiv mozak pogledava na dio dosadanjih iskustava nazvan pamenjem, te postaje - prouavajui ga - sposoban za predvianja. Ova su predvianja, relativno gledano, toliko tona i pouzdana (npr. "svi e umrijeti"), da budunost sadri visok stupanj stvarnosti - toliko visok da sadanjost gubi na vanosti. No, budunost jo nije ovdje, pa ne moe postati dijelom iskustvene stvarnosti sve dok ne postane sadanjost. Jer, sve to znamo o budunosti sainjeno je od posve apstraktnih i logikih elemenata - zakljuivanja, nagaanja, izvoenja - to se ne moe pojesti, osjetiti, omirisati, vidjeti, uti, ili uivati na bilo koji drugi nain. Teiti za tim znai juriti za duhom koji se neprestano povlai, i to ga bre progonimo, to bre nam on bjei. Zbog toga svi poslovi vezani za civilizaciju i jesu uurbani, jer teko da itko uiva u onome to ima, pa vjeno trai sve vie i vie. Zato se srea nee pronai u vrstoj i opipljivoj stvarnosti, nego u takvim apstraktnim i povrnim stvarima kakve su obeanja, nade i uvjeravanja. Odatle je "pametna" ekonomija, oblikovana tako da proizvodi ovu sreu, zapravo nevjerojatan zaarani krug; ona mora ili proizvoditi sve vie i vie uitaka, ili se slomiti - osiguravajui stalnu ugodu za ui, oi i ivane zavretke neprestanim strujanjima buke i vizualnih osjeta, koji se gotovo i ne mogu izbjei. Za ciljeve ove ekonomije savren je "predmet" osoba koja svoje ui bez prestanka nadrauje radio-aparatom, koristei pritom po mogunosti neki od onih prenosivih, koji je potom u stopu prati u svako vrijeme, i na svim mjestima. Njene oi bez imalo odmora skreu s televizijskog zaslona na novine, glasila, drei je u vrsti neprestanog orgazma bez krajnjeg oduska, to omoguavaju nizovi vidnih podraaja sastavljeni od sjajnih automobila, prelijepih enskih tijela i drugih senzualno doivljavanih povrina, isprekidanih utoitima za lijeenje pomou osjetilnih okova kakvi su "interesi ovjeanstva" - ranjavanje kriminalaca, raskomadana trupla, srueni zrakoplovi, borilaki sportovi kojima se bave zbog visokih nagrada, ili zgrade koje liu plameni jezici. Literatura ili rasprave o tim temama, razvijaju se na slian nain - bez postizanja zadovoljstva, da bi svako djelomino zadovoljenje zamijenile novom eljom. Jer, ovo strujanje podraaja zamiljeno je samo za stvaranje jo vie i vie istih enji, sve glasnijih i brih, a te enje tjeraju nas na rad, i to na poslovima koji nas ne zanimaju; zanima nas samo novac koji nam donose, kako bismo pokupovali jo vie radioaparata, automobila, jo bljetavija glasila i bolje televizore, koji nas svi na neki nain uvjeravaju da srea lei, eto - tamo iza ugla, kupimo li samo jo jedan od njih. Usprkos strahovitoj zbrci i napetosti, uvjereni smo da je spavanje gubitak dragocjenog vremena, pa nastavljamo juriti za ovim matarijama do duboko u no. ivotinje mnogo vremena utroe na dremuckanje i ugodno besposliarenje, no - kako je ivot toliko kratak - ljudi moraju tijekom godina skupiti to veu moguu koliinu svjesnosti, spremnosti i kronine nesanice, valjda da bi bili sigurni kako nisu propustili posljednji odsjeak nekog zapanjujueg uitka. Ne radi se o tome da su ljudi koji se podvrgavaju toj vrsti poticaja - nemoralni. Ne radi se ni o tome a su ljudi koji ih omoguuju zapravo zli izrabljivai; veina njih razmilja na isti nain kao i oni koje izrabljuju, kreui se moda u istom tunom krugu, jedino sjedei pritom na neto dragocjenijem konju. Stvarna je nevolja u tome da su svi oni posve frustrirani, jer pokuavaju udovoljiti svom mozgu, a to je isto kao da pokuavaju piti kroz svoje ui. Zato su sve manje sposobni za stvarna zadovoljstva i postaju neosjetljivi za veinu trenutnih i rijetkih ivotnih uitaka, iako su oni zapravo iznimno jednostavni i obini. Neodreena, maglovita i nezasitna priroda elja stvorenih mozgom jako oteava sputanje na zemlju - otrijenjenje i doivljaj stvarnosti. Openito govorei, civilizirani ovjek ne zna to hoe. On radi zbog uspjeha, slave, sretnog

20

braka, zabave, moda da bi pomogao drugim ljudima, ili da bi postao "stvarnom osobom". No, to nije ono to uistinu i eli, jer to nisu stvari u punom smislu rijei. To su tek nusproizvodi, tek mirisi i matarije pravih stvari tek sjene, koje ne postoje odvojeno od neke supstancije. Novac je savren simbol svih takvih elja, iako je tek simbol pravih bogatstava, a kada ga netko sebi postavi za cilj, to postaje oit primjer brkanja mjerila sa stvarnou. Zato je daleko od tonoga kad se kae da je suvremena civilizacija materijalistika, ako je materijalist osoba koja voli stvari, materije. Na suvremenik koji eli mozgom, ne voli materijalno, nego voli mjerila, ne neto stvarno, nego samo povrinsko. On pije zbog postotka alkohola, a ne zbog svog "tijela" i okusa same tekuine. On gradi zato da bi podigao zapanjujuu "kulisu", a ne zato jer si eli stvoriti prostor u kojem e ivjeti. I tako nastoji stvoriti strukture koje izvana izgledaju sjajno, kao velianstvene palae, dok su iznutra obina spremita. Pojedini ivotni prostori u tim spremitima manje su oblikovani za ivot u njima, a vie za stvaranje dojma. Glavni prostor posveen je "dnevnoj sobi", razmjera prikladnih velikoj kui, dok su prostori bitni za ivot (a ne samo za "zabavu"), primjerice kuhinja, svedeni na toliko malene dimenzije, da se u njima jedna osoba ne moe ni kretati, a kamoli kuhati. U skladu s time, ove kukavne brodske kuhinjice osiguravaju jelovnike koji su uglavnom magloviti to su kokteli i "predjela", a ne poteni obroci. Budui da svi mi elimo biti "dame i gospoda" i izgledati kao da imamo zaposlenu poslugu, ne elimo prljati ruke uzgojem, ili pak spravljanjem prave hrane. Umjesto toga, kupujemo namirnice oblikovane da bi ostavile "dojam", ukusna izgleda, ne vodei rauna o njihovu sadraju goleme vone plodove bez pravog okusa, kruh koji je tek neto vie od pjene, vino zasieno kemikalijama i povre posuto jalovim preparatima iz epruveta, koji mu daju tako nevjerojatnu punou. Moglo bi se pretpostaviti da se najistaknutiji primjer zvjerske i ivotinjske prirode civiliziranog ovjeka moe nai u njegovoj strasti za seksom. No, tu zapravo nema gotovo niega zvjerskog ni ivotinjskog. ivotinje spolno ope kad osjeaju potrebu za tim, to se obino javlja u odreenim, ritmiki rasporeenim razdobljima. U meuvremenu, to ih ne zanima. No, od svih uitaka upravo je seks onaj kojemu civilizirani ovjek tei uz najveu tjeskobu. Da ta udnja prije nastaje u mozgu, a ne u tijelu, moe se pokazati opom impotencijom mukarca kad dolazi do spolnog ina i kad mozak tei onome to nije trenutna elja negovih gena. To ga beznadno zbunjuje, jer jednostavno ne moe shvatiti kako ne eli postii veliki uitak koji mu prua seks, kad mu je ve dostupan. udio je za njim satima, na kraju i danima, ali kad se prilika ukazala, njegovo je tijelo odbilo suraivati. Kao to su pri jelu "njegove oi vee od eluca", tako on i u ljubavi prosuuje enu prema standardima koji su veim dijelom vizualni i cerebralni, nego to bi bili seksualni i visceralni. Privuen je partnerici povrinskim sjajem, njenom konom presvlakom, a ne stvarnim tijelom. eli neto s kotanom strukturom kakva je ona u djeaka, koji bi trebao na sebi imati i vanjske obline, i glatke obrise enstvenosti - ne enu, nego napuhanu gumenu sanjariju. Meutim, funkcija seksa i nadalje se toliko zadrava u podruju "instinktivne mudrosti", da se tek malo moe uiniti kako bi se povealo ionako intenzivno zadovoljstvo, da bi ono postalo bre, ljepe i uestalije. Zato su jedino sredstvo kojim se seks moe iskoristiti cerebralne fantazije, okruivanje zavoenjem i naznake neodreenih zadovoljstava koja trebaju doi - kao da bi se do strastvenijeg zagrljaja uvijek moglo doi poduzimanjem povrinskih promjena. Naroito znaajan primjer sukoba mozga i tijela, ili mjerila i materije, bio bi robovanje gradskog ovjeka - satu. Ura je zgodan ureaj za dogovaranje sastanka s prijateljem, ona pomae ljudima i da zajedno neto poduzimaju, iako su se takve situacije dogaale i davno prije nego su satovi uope bili izumljeni. Ure ne bi trebalo unititi; one bi jednostavno trebale stajati na svojim mjestima. A zapravo nisu nimalo na svojim mjestima kad mi svoje bioloke ritmove uzimanja hrane, spavanja, izlazaka, obavljanja poslova i odmaranja nastojimo prilagoditi njihovoj jednolinoj krunoj vrtnji. Nae je robovanje tim mehanikim muiteljima otilo tako daleko i toliko je proelo nau kulturu, da nam je promjena postala bespomonom nadom. Bez satova, civilizacija bi se slomila. Kultura kojom bi manje upravljao mozak nauila bi uskladiti ritmove tijela, a ne svoje satove. Sposobnost mozga
21

da predvidi budunost vrsto je povezana sa strahom od smrti. Znamo mnoge ljude, koji bi zajedno sa Stevensonom rekli: Ispod iroka i zvjezdanog neba Iskopaj mi raku i daj da legnem u nju; Rado sam ivio, rado i umirem, I s voljom u nju lijeem. Jer, kad se tijelo istroi a mozak umori, itav organizam doekuje smrt dobrodolicom. Teko je razumjeti da smrt moe biti dobrodola ako si jo mlad i snaan, pa ti se ona ini jezivim i stravinim dogaajem. Na svoj nematerijalni nain mozak gleda u budunost i dri da je dobro ii dalje, jo dalje i vjeno dalje - ne shvaajui da e na kraju njegova materija otkriti koliko je taj proces nepodnoljivo iscrpljujui. Ne uzimajui to u obzir, mozak izbjegava uvidjeti kako je i sama materija podlona promjenama, kako e se i njegove tenje izmijeniti te da e doi vrijeme kada e smrt postati neim dobrim. U svijetlom odsjaju jutra i nakon temeljitog nonog odmora, vie ne elite krenuti na spavanje. Ali, nakon tekog radnog dana, iznimno je ugodan onaj osjeaj potonua u nesvjesno. Naalost, ne umiremo ba svi posve mirno. Umiremo u nesreama, ili od bolesti koje nam donose patnju, i uistinu je tragino kad se osoba, iji je "um" jo mlad i budan, uzalud bori s umiruim tijelom. No, siguran sam da tijelo umire jer ono samo tako eli. Ono dri da svladavanje bolesti ili zacjeljenje ozljede nadilazi njegove mogunosti, te se - izmoreno dotadanjom borbom - okree smrti. Kada bi svijest bila osjetljivija na osjeaje i podraaje koje prima od itavog organizma, ona bi s tijelom podijelila ovu tenju. Zaista, ponekad to i ini. Tome se pribliavamo kad usred ozbiljne bolesti doemo do trenutka u kojemu smo mogli i umrijeti, a uspijevamo ga preivjeti - bilo zbog medicinskog lijeenja kojim nam se ojaalo tijelo, bilo zato to u organizmu jo uvijek postoje nesvjesne sile, koje su sposobne izlijeiti nas. Budui da smo o ovjeku ve naueni razmiljati kao o dvojnosti uma i tijela, te onaj prvi dio drati "osjeajnim", a potonji tek "glupom" ivotinjom, naa je kultura uvreda mudrosti prirode, ona predstavlja razarajue iskoritavanje ljudskog organizma kao cjeline. Mi smo neprekidno nezadovoljni, jer nam verbalno i apstraktno razmiljanje mozga daje krivi dojam kako smo sposobni osloboditi se svih konanih ogranienja. Mozak zaboravlja da bilo koja beskonanost nije i stvarnost; to je tek apstraktna koncepcija koja nas nagoni poeljeti da ova fantazija postane stvarnim ciljem naega ivljenja. Vanjski simbol takvog naina razmiljanja jest gotovo posve racionalni i anorganski predmet, stroj, koji nam daje osjeaj da smo u stanju primaknuti se beskonanosti. Naime, stroj je prilagoen za napore mnogo vee nego ih je sposobno izdrati tijelo, kao i jednolinim ritmovima, koje ovjek nikada ne bi izdrao. Ma koliko bi nam kao alat i posluitelj bio koristan, mi ipak oboavamo njegovu racionalnost, njegovu djelotvornost i njegovu mo da ukida granice postavljene vremenom i prostorom, te mu time doputamo da upravlja naim ivotima. Tako su radno sposobni stanovnici suvremenih gradova ljudi koji ive unutar stroja to ih uokolo bacaka svojim kotaima. Oni dane provode u djelatnostima koje se velikim dijelom mogu svesti na raunanje i mjerenje, ivei u svijetu racionaliziranih apstrakcija koje su tek u slabanoj vezi ili skladu s velikim biolokim ritmovima i procesima. Zapravo, takve mentalne djelatnosti sad ve mnogo uinkovitije od ljudi mogu obavljati strojevi - toliko bolje, da bi ve u nedalekoj budunosti ljudski mozak mogao postati mehanizam zastario za logike proraune. Ljudsko raunalo posvuda su ve potisnula mehanika i elektronika raunala, mnogo vee brzine i uinkovitosti. Pa ako su mozak i njegova sposobnost raunanja glavna imovina i vrijednost ovjeka, u razdoblju u kojem e strojevi djelotvornije obavljati mehanike operacije razmiljanja, on e se pretvoriti u robu koja se vie ne moe prodati.*

22

_______________________________
* injenice vezane za taj predmet uzimao sam iz vrijedne knjige Kibernetika pisca Norberta Wienera (New York & Pariz, 1948.). Dr. Wiener je jedan od glavnih matematiara zaslunih za razvitak razvijenijih elektronikih raunala. Zahvaljujui i opsenom znanju s podruja neurologije, on je u stanju prosuditi stupanj do kojega ovi izumi reproduciraju rad ljudskih organizama. Tako njegova knjiga sadri i sljedee zapaanje: Zanimljivo je napomenuti da se moda susreemo s jednim od onih ogranienja prirode, u kojemu visokospecijalizirani organi dospijevaju do razine smanjivanja njihove uinkovitosti, i na kraju dovode do izumiranja itave vrste. Mogue je da se ljudski mozak ve dugo nalazi na putu do ove destruktivne specijalizacije, kao to su i veliki nosorozi posljednji od titanotera. (str. 180).

ovjek ve koristi bezbrojna pomagala da bi njima zamijenio posao, koji inae u ivotinja obavljaju tjelesni organi. To bi zasigurno bilo u skladu s njegovim nastojanjima da funkcije mozga vezane za rasuivanje pretvori u vanjske, te da tako upravljanje ivotom prepusti tim elektromagnetskim udovitima. Drugim rijeima, interesi i ciljevi racionalnosti nisu jednaki onima koje ima ovjek kao cjelovit organizam. Nastavi li ivjeti za budunost, te pretvarati predvianja i proraune u glavni posao uma, ovjek na kraju mora postati parazitski privjesak sveukupnosti onog posla kojeg obavlja mainerija. Zaista, postoji stajalite s kojeg ova "racionalizacija" ivota, nije razumna. Mozak je dovoljno pametan da sagleda ovaj zaarani krug koji je stvorio samom sebi. No, tu nita ne moe uiniti. Uvidjeti da nije razumno biti zabrinut, nee zaustaviti zabrinutost; prije e se ovjek zabrinuti jo i vie, jer je shvatio koliko je nerazuman. Nerazumno je uputati se u rat u kojem e svi izgubiti. Ni jedna strana ne eli rat, pa ipak, budui da ivimo u tom zaaranom krugu, zapoinjemo rat kako bismo sprijeili drugu stranu da ne zapone prva. Naoruavamo se, znajui da e - ne uinimo li to mi - to uiniti druga strana, to je poprilino tono, jer ako se mi ne naoruamo, druga e strana to uiniti da bi zadobila poetnu prednost i bez stvarno zapoete bitke. Ovo racionalno stajalite nametnulo nam je dvojbu sv. Pavla: "Htjeti dobro jest u mojoj moi, ali nije i uiniti ga, budui da ne inim dobro koje hou." Samo, to nije ba tako kako je sv. Pavao pretpostavljao, jer je volja, ili "duh", razuman, a putenost je izopaena. To je zato jer "kua podijeljena unutar sebe ne moe opstati". itav je organizam izopaen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom. Malo je razloga za nadu da e se u nekoj skorijoj budunosti zdravstveno stanje drutva popraviti. ini se da onaj zaarani krug mora postati jo nesnoljivijim, jo oitije i oajnije cirkularnim, prije nego to se znaajniji broj ljudi ne probudi i ne sagleda ovu traginu alu koju izvodi na sebi samima. Ali, za one koji jasno uviaju da se radi o krugu i zbog ega je to upravo krug, nema druge mogunosti, osim da prestanu kruiti. Jer, im sagledate itav ciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa. A tada, kad iskustvo prestane oscilirati i iskrivljavati se, iznova moe postati osjetljivo na mudrost tijela, na prikrivene dubine vlastite supstancije. Budui da govorim o mudrosti tijela i o potrebi da priznamo kako smo mi materijal, to ne treba shvatiti kao filozofiju "materijalizma" u ope prihvaenom smislu. Ne tvrdim da je krajnja stvarnost - materija. Materija je rije, zvuk to podrazumijeva oblike i uzorke koje je preuzeo proces. Mi ne znamo to je taj proces, jer on nije "to" - to jest, neto to se moe definirati ve utvrenom koncepcijom ili mjerilom. elimo li zadrati stari nain izraavanja koristei i dalje pojmove kakvi su "duhovno" i "materijalno", tada duhovno mora znaiti "ono to se ne moe definirati", i koje - budui da je ivue - zauvijek mora izmicati okvirima svakoga ustaljenog oblika. Materija je naziv za duh. Nakon svega reenog, i mozak je zasluio da se izree pokoja rije u njegovu korist! Naime, mozak je, ukljuujui i njegova sredita za razmatranje i proraunavanje, dio i proizvod tijela. On je jednako prirodan kao to su srce i
23

eludac, a - ispravno koriten - ovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj. Ali, da bi se ispravno koristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za ovjeka, a ne ovjek za svoj mozak. Drugim rijeima, funkcija mozga je da slui sadanjosti i onome to je stvarno, a ne da ovjeka nagoni u bjesomunu potjeru za nekim fantomom zvanim budunost. Nadalje, u naem uobiajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se ini da njegove apstrakcije sadre toliko mnogo stvarnosti. Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja; to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima. Najvjerojatnije jest da naa zaokupljenost razmiljanjem i planiranjem, zajedno s osjeajem mentalne zamorenosti, potie odreene smetnje u mozgu. Mozak bi trebao, a u nekim sluajevima to i ini, proraunavati i umovati nesvjesnom lakoom, onakvom kakvom rade i drugi organi u tijelu. Pa konano, mozak nije mii, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti. Ali, kad ljudi pokuavaju razmiljati ili usredotoiti se na neto, ponaaju se kao da svoje mozgove nastoje prisiliti na to. Iskrivljuju lica, mrte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju tekih opeka. A ipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, uju i primaju drugi ivani podraaji. Ono "svjetlosno brzo ivo raunalo", koje dugaku kolonu brojki moe zbrojiti ve na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu proitanu stranicu moe shvatiti za nekoliko sekundi, ili glazbeno udo kao Mozart, kojega je ve od ranog djetinjstva mogao proeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su to primjeri ispravnog koritenja tog najudesnijeg instrumenta od svih kojima ovjek raspolae. I oni meu nama koji nisu geniji znaju poneto o ovim sposobnostima. Uzmite, primjerice, anagram POCATELDIMC. Satima moete raditi na ovim slovima pokuavajui sustav za sustavom u njihovu rasporeivanju, da biste otkrili prikrivenu rije. Ali, pokuajte umjesto toga samo pogledati anagram oputena, rastereena uma, i vrlo brzo va e mozak pronai rjeenje, bez i najmanjeg napora.* S pravom osjeamo nepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna rjeenja logikih problema, do kojih se dolazi bez napora ono to nam mozak i treba odailjati. Ako radi kako treba, mozak je najvii oblik "instinktivne mudrosti". To znai da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoe pri povratku kui, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako" se to dogaa. Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnom osjeaju rascjepa izmeu moga "Ja" i mog iskustva. Mozak moe preuzeti ispravno ponaanje samo ako svijest radi ono emu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokuaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je bude posve svjesna, i to bez ikakva napora. _______________________________
* Ne uspijete li doi do rjeenja u roku od jedne minute, nastavite itati! Inae ete se poeti ljutiti na sebe, ili na mene, i zbog toga postati napeti.

24

V. BITI SVJESTAN
"to uiniti u vezi s time?" upitat e samo oni koji ne razumiju problem. Ako se problem uope moe rijeiti, tada je razumjeti ga i znati to s njim uiniti - posve isto. S druge strane, uiniti neto u vezi s problemom koji ne razumijete nalikuje pokuaju da rastjerate tamu tako da je rukama odgurujete na sve strane. Kad se unese svjetlost, tmine nestaje. Ovo se moe naroito primijeniti na problem koji se upravo nalazi pred nama. Kako da izlijeimo rascjep izmeu "Ja" i "ja", izmeu mozga i tijela, ovjeka i prirode, te prekinemo sve zaarane krugove koji zbog njega nastaju? Kako da iskusimo ivot kao neto drugo, a ne tek kao zamku od meda, koja nas pretvara u muice to se bore za preivljavanje? Kako pronai sigurnost i smirenost uma u svijetu, u ijoj su prirodi nesigurnost, nestalnost i neprestana promjena? Sva ta pitanja zahtijevaju metodu i djelovanje. Istodobno ona pokazuju da problem nije bio shvaen. Nama ne treba djelovanje - barem ne jo. Potrebno nam je vie svjetlosti. Ovdje pod svjetlou mislim na svijest - da postanemo svjesni ivota, iskustva takvoga kakvo jest upravo u ovom trenutku, bez ikakvih prosudbi ili ideja o njemu. Drugim rijeima, treba vidjeti i osjetiti ono kroz to prolazi onakvim kakvo to jest, a ne prema nazivu kojim je nazvano. Ovo vrlo jednostavno "otvaranje oiju" dovodi do najudnovatije preobrazbe razumijevanja i ivota, te pokazuje da su mnogi od naih najteih problema zapravo ista iluzija. Ovo moe zvuati kao preveliko pojednostavljenje, jer mnogi ljudi smatraju da su ve posve dovoljno svjesni sadanjosti. No, tek emo uvidjeti koliko je to vrlo daleko od istine.* _______________________________
* Rije "svjesnost" koristi se u smislu koji joj je dao J. Krishnamurti, ija djela raspravljaju o tom pitanju s iznimnom percepcijom.

Budui da svjesnost predstavlja pogled na stvarnost, koji je osloboen ideja i prosudbi, jasno da nije mogue definirati i zabiljeiti ono to nam on otkriva. Sve to se moe opisati jest ideja, i ja ne mogu izrei bilo kakvu pozitivnu tvrdnju o neemu - o stvarnom svijetu - to nije ideja. Zato se moram zadovoljiti prianjem o pogrenim dojmovima koje svjesnost uklanja, a ne o istini koju ona otkriva. Ovu potonju mogue je simbolizirati jedino rijeima to znae malo ili nita onima koji jo nisu dospjeli do izravnog razumijevanja istine o kojoj se radi. Ono to je istinito i pozitivno suvie je stvarno i suvie ivo da bi se opisalo, i pokuavati to opisati nalik je nanoenju crvene boje na ionako crvenu ruu. Zato e veina onoga to slijedi morati imati podosta negativnu kvalitetu. Istina se otkriva uklanjanjem svega to joj zaklanja svjetlo, i to je umjetnost koja nije daleko od kipa to ga stvara umjetnik, ali ne izgraujui ga, nego ga oblikujui otkidanjem vika materijala s njega. Vidjeli smo da su pitanja o pronalaenju sigurnosti i smirenosti uma u ovom nestalnom svijetu pokazala kako problem nije bio shvaen. Prije nego nastavimo, mora biti jasno da je vrsta sigurnosti o kojoj govorimo prvenstveno duhovna i psihika. Da bi opstali, ljudi moraju imati barem minimum sredstava za ivot, pri emu mislimo na hranu, pie i odjeu - no, oni shvaaju da sve to ne moe potrajati vjeno. Ali, kada bi sigurnost u postojanje tog minimuma sredstava za ivot u sljedeih ezdeset godina ikada uspjela zadovoljiti srce ovjeka, tada bi problemi ovjeanstva postali gotovo zanemarivi. U stvari, pravi je razlog to nemamo tu sigurnost taj da elimo toliko mnogo vie od onoga to su nam minimalne potrebe. Od samog poetka mora biti oito da postoji kontradikcija u elji da se bude savreno siguran u svemiru iju samu prirodu ine trenutanost i fluidnost. Samo, ta suprotnost lei neto dublje no u samom sukobu izmeu elje za sigurnou i injenice da se sve mijenja. elim
25

li biti siguran, to jest zatien od toka ivota, zapravo elim postati odvojenim od ivota. Pa ipak, upravo taj osjeaj odvojenosti ini da se osjeam nesigurnim. Biti siguran znai izolirati i osnaiti svoje "Ja", no ono to ini da se osjeam usamljenim i ustraenim upravo je osjeaj da sam postao takvo izolirano "Ja". Drugim rijeima, to vie sigurnosti uspijem stei, to u je vie eljeti. Ili, jo jednostavnije: elja za sigurnou i osjeaj nesigurnosti zapravo su isto. Zadrati dah znai - izgubiti dah. Drutvo koje se temelji na traganju za sigurnou nije nita drugo do natjecanje u zadravanju daha, u kojemu svatko na kraju ostaje napet poput bubnja i grimizno crven poput cikle. Tragamo za tom sigurnou ojaavajui same sebe na bezbroj naina. elimo zatitu nastojei biti "ekskluzivni" i "posebni", nastojei pripadati najsigurnijoj crkvi, najboljoj naciji, najvioj klasi, pravoj skupini i onima koje smatraju "dragim" ljudima. Takvi su obrambeni nagoni potaknuli velike razlike meu nama, jer je vea nesigurnost zahtijevala i sve snaniju obranu. Naravno, sve se to radilo u iskrenom uvjerenju da pokuavamo uiniti prave stvari i ivjeti na najbolji mogui nain; ali i to je kontradikcija. Ako sam rascijepljen na dva dijela, jedino o emu mogu ozbiljno razmiljati jest pokuaj da ivim u skladu sa svojim idealom, da se poboljavam i napredujem. Mora postojati ono dobro "Ja", koje e popraviti ono loe "ja". "Ja", koje ima najbolje namjere, dohvatit e se posla na neposlunom "ja", a sukob meu njima znatno e istaknuti i razliku koja izmeu njih postoji. U skladu s tim, "Ja" e se osjetiti odvojenijim nego ikada prije, pa e se time jo samo uveati osjeaji usamljenosti i odvojenosti, koji nae "ja" nagone da se ponaa tako runo. Teko moemo razmatrati taj problem, ako nije postalo posve jasno da je udnja za sigurnou sama po sebi patnja i kontradikcija, i to je vie progonimo, ona postaje sve bolnijom. To je tono, bez obzira na to u kojem je obliku pojam sigurnosti pri tome bio shvaen. Ti eli biti sretan, zaboraviti sebe, no to vie nastoji zaboraviti sebe, to se vie sjea onoga sebe kojega eli zaboraviti. eli pobjei od boli, no to se vie bori da joj pobjegne, to vie potie agoniju. Boji se i eli biti hrabar, ali je nastojanje da bude hrabar zapravo strah koji pokuava pobjei od samoga sebe. eli smirenost uma, no pokuaj da ga posve umiri nalik je nastojanju da valove izravna glaanjem. Svima nam je poznat taj zaarani krug u obliku zabrinutosti. Znamo da je briga posve uzaludna, pa ipak se nastavljamo brinuti, jer to to smo je nazvali uzaludnom - ne moe je zaustaviti. Brinemo jer se osjeamo nesigurnima, a elimo biti sigurni. No, posve je beskorisno rei da ne bismo trebali eljeti tu sigurnost. Nazivati udnju runim nazivima ipak nam ne pomae da je se rijeimo. Ono to trebamo otkriti bilo bi, da sigurnosti nema, da traganje za njom donosi bol i da nam se - ako i zamislimo da smo je pronali, ona ne svia. Drugim rijeima, elimo li uistinu razumjeti za ime to tragamo - da je sigurnost zapravo izolacija, i to to inimo samima sebi kad tragamo za njom - uvidjet emo da je zapravo i ne elimo. Nitko nam ne treba rei da ne bismo trebali zadravati svoj dah punih deset minuta. Znamo da to ne moemo uiniti, i znamo da bi i sam takav pokuaj bio iznimno neugodan. Osnovno je da shvatimo kako sigurnost ne postoji. Jedan je od najgorih zaaranih krugova - problem alkoholiara. U mnogim sluajevima on posve jasno zna da unitava samoga sebe, da je alkohol otrov za njega, da on zapravo mrzi svoje stanje pijanstva te da mu se ak i ne svia okus pia. A ipak, on pije. Jer, bez obzira na to koliko on to mrzio, iskustvo stanja kada prestane piti jo je stranije. Tek se tada javljaju pravi "uasi", tek se tada iznenada licem u lice nalazi s onom posve razotkrivenom, osnovnom nesigurnou svijeta. U tome je bit stvari. Nai se licem u lice s nesigurnou jo uvijek ne znai i razumjeti je. Da bismo je razumjeli, ne moramo se suoiti s njom, nego moramo - biti ona. To podsjea na perzijsku priu o mudracu, koji je doao pred vrata raja i pokucao. Glas Boga upita iznutra: "Tko je tamo?", pa mu mudrac odgovori: "Ja sam". "U ovoj
26

kui", odgovori mu glas, "nema mjesta za tebe i mene". I tako mudrac ode, te provede mnoge godine razmatrajui u dubokoj meditaciji ovaj odgovor. Kad se vratio drugi put, glas mu postavi isto pitanje, a mudrac opet odgovori: "Ja sam". No, vrata ostadoe zatvorena. Nakon nekoliko godina vrati se on i trei put, i na njegovo kucanje glas opet upita: "Tko je tamo?" A mudrac povika: "Ti sam!" I vrata mu se otvorie. Spoznati da sigurnosti nema mnogo je vie nego samo se sloiti s teorijom kako je sve podlono promjenama, ak vie od promatranja prolaznosti ivota. Predodba o sigurnosti utemeljena je na osjeaju da unutar nas samih ima neto postojano, to odolijeva svim danima i svim promjenama koje donosi ivot. Nastojimo osigurati trajnost, stalnost i sigurnost ove izdrljive jezgre, ovog sredita i due naega bia, koje nazivamo "Ja". Za nju mislimo da je stvaran ovjek - onaj koji oblikuje nae misli, koji osjea nae osjeaje, i koji zna nae znanje. Mi zapravo ne shvaamo da sigurnosti nema, sve dok ne shvatimo da takvo "Ja" uope ne postoji. To uspijevamo razumijevati kroz svjesnost. Moemo li se onda posve jednostavno pribliiti svom iskustvu svojim osjetima, osjeajima i mislima, i to na nain kao da ih nikada prije nismo upoznali, te bez predrasuda promotriti to se dogaa? Mogli biste upitati: "Koja emo iskustva, koje osjete i osjeaje promatrati?" A ja u vam odgooriti: "Koja od njih uope i moete pogledati?" Odgovor je da treba promotriti samo iskustva koja imate upravo sada. Sigurno, to je prilino oito. No, posve oite pojave esto je mogue i previdjeti. Ako neki osjeaj nije prisutan, ne moemo ga biti svjesni. Nema iskustva osim sadanjeg iskustva. Ono to zna, ono ega si stvarno svjestan samo je ono to se dogaa upravo u ovom trenutku, i nita vie. Ali, to je sa sjeanjima? Valjda ja kroz sjeanje mogu takoer znati i to je prolost? Pa dobro, prisjetite se neega. Prisjetite se dogaaja, kad ste opazili nekog prijatelja dok je etao ulicom. ega ste pri tome svjesni? Vi zapravo ne gledate stvarni dogaaj, to jest svog prijatelja kako se udaljava ulicom. Vi ne moete potrati za njim i stisnuti mu ruku, ili od njega dobiti odgovor na pitanje koje ste mu zaboravili postaviti kad ste ga proli put zaista sreli. Drugim rijeima, vi uope ne gledate pred sobom stvarnu prolost. Vi gledate samo sadanji trag te prolosti. To je kao kad ugledate tragove ptice na pijesku. Vidim sadanje tragove. Ne vidim istodobno i pticu koja je ostavila te tragove, jer se to dogodilo moda sat ranije. Ptica je odleprala i ja je nisam svjestan. No, iz tragova zakljuujem da je bila ovdje. Na temelju sjeanja i vi zakljuujete da su postojali protekli dogaaji. Ali, niste svjesni bilo kakvih prolih dogaaja. Prolost znate samo u sadanjosti, i to kao dio te sadanjosti. Sad vidimo da je nae iskustvo u potpunosti stvar trenutka. Postoji shvaanje da je svaki trenutak toliko neuhvatljiv i tako kratak da ak ne stiemo o njemu niti razmisliti, i ve je nestao. Prema drugom shvaanju, taj je trenutak uvijek ovdje, budui da ne poznajemo nikakav drugi trenutak, osim sadanjeg. On stalno umire, postajui prolost bre nego to naa mata moe shvatiti. A ipak, on se istodobno neprestano iznova raa, uvijek je nov, jednakom se brzinom pojavljuje iz one potpune nepoznanice koju zovemo budunost. I samo razmiljanje o tome gotovo da nas ostavlja bez daha. Rei da je iskustvo stvar trenutka zapravo znai rei da su iskustvo i sadanji trenutak isto. Rei da ovaj trenutak umire bez prestanka ili postaje prolost, te da se uvijek iznova raa ili pojavljuje iz nepoznatog znai rei to isto i o iskustvu. Iskustvo koje ste upravo stekli nepovratno je nestalo, i sve to vas jo podsjea na njega vrsta je brazde ili trag u sadanjosti, koji nazivamo sjeanjem. I iako moete nagaati o tome kakvo e biti vae sljedee iskustvo, vi to u stvarnosti ne znate. tota bi se moglo dogoditi. Ali, iskustvo koje se dogaa sada je novoroene, koje nestaje prije negoli je uope zapoelo odrastati.

27

Dok promatrate ovo sadanje iskustvo, jeste li svjesni da ga netko promatra? Moete li, osim samog iskustva, pronai i onoga tko ga doivljava? Moete li istodobno proitati ovu reenicu i misliti o sebi kako je itate? Otkrit ete da - elite li razmisliti o sebi kako je itate - morate za djeli sekunde prestati itati. Prvo iskustvo je itanje. Drugo iskustvo je misao: "Ja itam". Moete li igdje pronai osobu koja misli sljedeu misao: "Ja upravo itam." Drugim rijeima - ako je sadanje iskustvo misao: "Ja upravo itam", moete li misliti o samome sebi kako razmiljate o toj misli? Jo jednom, morate prestati misliti samo: "Ja upravo itam". Prelazite u tree iskustvo, koje se sastoji od misli: "Ja mislim o tome da itam". Ne dopustite da vas strelovitost kojom se ove misli izmjenjuju uljuljka u osjeaj da ste ih sve pomiljali u istom trenutku. Nego, to se ovdje dogodilo? Vi nikada, ni u jednom trenutku niste bili sposobni odvojiti sebe od svoje sadanje misli, ili od svog sadanjeg iskustva. Prvo sadanje iskustvo bilo je itanje. Kad ste pokuali misliti o sebi kako itate, iskustvo se izmijenilo, pa je sljedee sadanje iskustvo bila misao: "Ja upravo itam". Niste se mogli odvojiti od tog iskustva, a da ne prijeete na drugo iskustvo. Vrtjeli ste se u krugu. Dok ste mislili: "Ja itam ovu reenicu", vi je niste itali. Drugim rijeima, u svakom od sadanjih iskustava vi ste bili svjesni jedino tog iskustva. Nikad niste bili svjesni da ste ga svjesni. Nikada niste bili u stanju razdvojiti mislioca od misli, znalca od znanja. Sve to ste uope pronali bila je nova misao, novo iskustvo. Biti svjestan, dakle, znai biti svjestan misli, osjeaja, osjeta, elja i svih drugih oblika iskustva. Nikada, ni u jednom trenutku, vi niste svjesni neega to ne bi bilo iskustvo, misao ili osjeaj, ve bi bilo osoba koja doivljava iskustvo, koja misli ili osjea. Pa ako je tako, to nas uope tjera da pomislimo kako neto takvo postoji? Mogli bismo rei da je "Ja", koje je mislilac, zapravo nae fiziko tijelo i mozak. Ali, ovo tijelo nije ni na koji nain odvojeno od svojih misli i osjeta. Recimo, kad imate osjet dodira, taj je osjet dio vaega tijela. Sve dok osjet traje, ne moete udaljiti svoje tijelo od njega, kao to ne moete odetati od svoje glavobolje, ili od vlastitih nogu. Tako dugo dok on postoji, taj osjet je vae tijelo, i on je - vi sami. Tijelo moe izvui iz nekog neudobnog stolca i udaljiti se, no ne moe ga udaljiti od osjeta koji ti govori da je taj stolac neudoban. Zamisao o odvojenom misliocu, o "Ja" koje se udaljilo od iskustva, dolazi iz sjeanja i brzine kojom se misao mijenja. To je kao vitlanje goruim tapom da bi se stvorila iluzija stvorenog neprekinutog vatrenog kruga. Zamislite li da je sjeanje izravno poznavanje proteklih, a ne sadanjih iskustava, dobivate iluziju kako istodobno poznajete i prolost i sadanjost. A to nagovijeta da se u vama nalazi neto to je udaljeno i od prolih i od sadanjih iskustava. Mudrujete ovako: "Ja poznajem ovo sadanje iskustvo, i ono je razliito od iskustva iz prolosti. Ako ih mogu usporeivati i opaati da se iskustvo izmijenilo, ja moram biti neto to je postojano i odvojeno". Zapravo, vi ne moete usporediti ovo sadanje iskustvo s iskustvom iz prolosti. Moete ga samo usporediti sa sjeanjem na proteklo iskustvo, koje je dio sadanjeg iskustva. Kad jasno uvidite da je sjeanje oblik sadanjeg iskustva, postat e oito da je nastojanje - odvojiti se od tog iskustva - jednako nemogue, kao to nije mogue ni nastojanje kojim biste svoje zube pokuali natjerati da ugrizu sami sebe. To je jednostavno iskustvo. Ne postoji neto ili netko tko doivljava iskustvo! Vi ne osjeate osjeaje, ne mislite misli ili ne doivljavate osjete imalo vie nego to ujete svoj sluh, vidite svoj vid ili njuite svoj osjet mirisa. "Ja se dobro osjeam" znai da postoji osjeaj ugode. To ne znai da postoji neto to se zove "Ja", i neto drugo to zovemo "osjeajem", pa kad se nau zajedno, tada ovo "Ja" osjea nekakav osjeaj ugode. Nema osjeaja, osim sadanjih, i bez obzira na to kakav osjeaj bio prisutan, on jest to "Ja". Nitko nije nikada pronaao "Ja" odvojeno od nekog postojeeg, sadanjeg osjeaja, ili neko iskustvo odvojeno od "Ja" - to samo znai da je to dvoje ista pojava.

28

Kao posve filozofski argument, ovo je pravi guitak vremena. Mi ovdje ne pokuavamo voditi "intelektualnu raspravu". Svjesni smo injenice da je iluzija svako odvojeno "Ja" koje oblikuje misli, i doivljava iskustvo. Razumjeti ovo znai shvatiti da je ivot u cijelosti sastavljen od trenutaka, da ne postoji ni trajnost, a ni sigurnost te da ne postoji "Ja", koje se moe zatititi. Jedna kineska pria govori o posjetitelju koji je doao velikom mudracu i zamolio ga: "Um mi nije smiren. Molim te, smiri moj um". Mudrac odgovori: "Izvadi svoj um (svoje Ja), stavi ga preda me i smirit u ga". Posjetitelj ree: "Sve sam ove godine tragao za svojim umom, ali ga nisam pronaao". "Eto", ree mudrac, "ve je umiren!" Pravi razlog zbog kojega ljudski ivot moe biti tako strahovito iscrpljujui i frustrirajui nije u tome to postoje injenice zvane smrt, bol, strah ili glad. Ludilo nastaje kad te injenice postanu prisutne, i kad se zaponemo okretati, vrpoljiti, bjeati i zujati, nastojei izvui svoje "Ja" iz tog iskustva. Pravimo se da smo amebe, i nastojimo se zatititi od ivota rascjepljujui se na dvoje. Zdravlje, cjelovitost i upotpunjenost lee u spoznaji da mi nismo razdijeljeni, da su ovjek i njegovo sadanje iskustvo jedno, te da se ne moe otkriti nikakvo odvojeno "Ja" ili um. Sve dok u predodbi ostaje da sam ja odvojen od svog iskustva, vlada zbrka. Zbog toga nema ni svijesti o iskustvu, ni njegova razumijevanja, a time ni stvarne mogunosti da nam se ono priblii. Da bi se taj trenutak shvatio, ja ne moram pokuavati odvojiti se od njega; moram ga biti svjestan itavim svojim biem. Ovo nije neto to bih ja trebao uiniti, kao to je odustajanje od toga da zadravam dah na desetak minuta. U stvarnosti, to je jedino to mogu uiniti. Sve ostalo je ludost pokuavanja nemogueg. Da biste shvatili glazbu, morate je sluati. Ali, tako dugo dok pri tome mislite: "Ja sluam ovu glazbu", vi je ne sluate. Da biste shvatili radost ili strah, morate ih biti u cijelosti i nepodijeljeno svjesni. Tako dugo dok mu dobacujete razne pogrde, i govorite sebi: "Ja sam sretan", ili "Mene je strah", vi ga niste svjesni. Strah, bol, tuga i dosada moraju i nadalje ostati problemi ako ih ne shvatimo, no njihovo razumijevanje zahtijeva jedinstven i nepodijeljen um. To je zasigurno i znaenje one neobine izreke, koja kae: "Ima li samo jedno oko, itavo e ti tijelo biti preplavljeno svjetlom".

29

VI. UDESNI TRENUTAK

Sluate neku pjesmu. Iznenada vas upitam: "U ovom trenutku - tko ste vi?" Kako ete odmah i spontano odgovoriti na ovo pitanje, bez zastajk-vanja da biste pronali odgovarajue rijei? Ako vas ovo pitanje ne uspije prekinuti u sluanju, odgovorit ete mi pjevuei pjesmu. A ako vas je pitanje iznenadilo, odgovorit ete: "U ovom trenutku - tko si ti?". No, zastanete li i razmislite, pokuat ete mi rei neto, ali ne o ovom trenutku, nego o prolosti. Dobit u podatke o vaem imenu i adresi, o tome ime se bavite i o vaoj osobnoj povijesti. Samo, ja sam upitao tko jeste, a ne tko ste bili. Jer, biti svjestan stvarnosti, ivue sadanjosti, znai otkriti da je sve iskustvo u svakom trenutku. Ne postoji nita osim njega - nema iskustva o "vama", koji doivljavate iskustvo. ak i u trenucima u kojima smo najoitije svjesni sebe, ovo "sebe" kojega smo svjesni, uvijek je zapravo odreeni osjeaj ili osjet - bilo napetosti miia, topline ili hladnoe, boli ili nekih smetnji, disanja ili pulsiranja krvi. To nikad nije osjet onoga neega to osjea osjet, kao to nema smisla ili mogunosti ni predodba o njuenju vlastita nosa ili ljubljenju vlastitih usana. U vremenima sree i zadovoljstva obino smo dovoljno pripravni da postanemo svjesni trenutka, te da iskustvu dopustimo da postane sve. U tim se trenucima mi "zaboravljamo", a um nam ne pokuava odvajanje od samoga sebe, odvajanje od iskustva. Ali, kad naie patnja, ili fizika ili emocionalna, stvarna ili samo predviana, zapoinje rascjepljivanje i kretanje u krug. im postane jasno da "Ja" uope ne moe pobjei od stvarnosti sadanjosti, budui da "Ja" i nije nita drugo do ono to znam sada, ovo unutranje uzbunjivanje mora stati. Ne preostaje neka druga mogunost, no - postati svjesnim patnje, straha, dosade ili tuge na jednako onako potpun nain na koji smo svjesni i zadovoljstva. Ljudski organizam raspolae najudesnijim moima prilagodbe na obje vrste boli - i na fiziku i na psihiku. No, one mogu doi do potpunog izraaja samo ako se bol ne zatomi ovim unutarnjim naporima da se pobjegne od nje, da se "Ja" odvoji od osjeaja. Takav napor stvara stanje napetosti, u kojemu patnja buja. A kad se ta napetost smanji, um i tijelo poinju upijati patnju kao vodu potrebnu za cvjetanje. Postoji jo jedna pria o kineskom mudracu, kojega upitae: "Kako da pobjegnemo od pakla?" Pritom su, naravno, mislili na pakao patnji. On im odgovori: "Tako da jurnete ravno u sredite njegova plamena". "Ali, kako emo tada izbjei taj plamen?" "Tada vam vie nee smetati nikakve druge patnje!" Ne moramo otii ak u Kinu. Ista se ideja javlja I u "Boanstvenoj komediji" kada Dante i Vergilije otkrivaju da se izlaz iz pakla smjestio u samom njegovom sreditu. U trenucima velike radosti mi se u pravilu ne zaustavljamo da bismo pomislili "ja sam sretan" ili "ovo je prava radost". Obino se ne zaustavljamo da bismo pomislili neku misao ove vrste sve dok radost ne prijee svoj vrhunac, ili dok u nama preostaje jo malo strepnje da e ona nestati. U tim smo stanjima toliko svjesni trenutka da i ne pokuavamo to iskustvo usporediti s drugim iskustvima. Zato ga i ne imenujemo, znajui da su imena, koja nisu samo obini uzvici, utemeljena na usporedbama. Tako se "radost" razlikuje od "alosti" po svom kontrastu, po usporeivanju jednog stanja uma s drugim. Da nismo nikad upoznali radost, bilo bi nam nemogue prepoznati alost kao alost. Ali i radost i alost se u stvarnosti ne mogu usporeivati. Usporedba je mogua samo ako se vrlo brzo izmjenjuju ta dva stanja uma, i ne moemo se neprekidno vraati s jednog na drugi onako kako pogledom moemo vrludati izmeu make i psa. alost se moe usporediti jedino sa sjeanjem na radost, a to ni po emu nije isto to i sama radost.

30

Kao ni rijei, ni sjeanja nikad ne uspijevaju "uhvatiti" stvarnost. Sjeanja su pomalo apstraktna, jer predstavljaju znanje vezano za neto, a ne znanje o neemu. Sjeanje nikada ne uspijeva uhvatiti bit, sadanji intenzitet, konkretnu stvarnost iskustva. Takvo kakvo jest, ono je truplo iskustva iz kojega je ve nestao sav ivot. Sve to znamo o sjeanju, znamo tek iz druge ruke. Sjeanja su mrtva, jer su utvrena. Sjeanje na vau mrtvu baku moe jedino ponoviti ono to je vaa baka bila. Ali, stvarna i prisutna baka uvijek je mogla rei ili uiniti neto novo, i vi nikad niste bili posve sigurni koji e biti njezin sljedei potez. Dakle, postoje dva naina razumijevanja iskustva. Prvo je usporediti ga sa sjeanjem na druga iskustva, a time ga i imenovati i definirati. To znai tumaiti ga u skladu s mrtvim i proteklim. Drugo je - postati ga svjestan takvoga kakvo jest, jednako onako kao to u intenzivnoj radosti zaboravljamo prolost i budunost, doputamo da sadanjost bude sve, i ak se i ne zaustavljamo da bismo pomislili: "Ja sam sretan!" Oba naina razumijevanja imaju svojih prednosti. No, oni odgovaraju razlici izmeu poznavanja neke stvari prema rijeima, i njenog trenutanog prepoznavanja. Jelovnik je vrlo korisna stvar, ali nije i zamjena za jelo. Turistiki vodi je pomagalo vrijedno divljenja, ali se teko moe usporediti s dravom koju opisuje. Dakle, ako pokuavamo shvatiti sadanjost usporeujui je sa sjeanjima, ne razumijemo je onoliko duboko kao kada smo je svjesni, bez ikakvih usporeivanja. Meutim, to je obino nain na koji pristupamo naim neugodnim iskustvima. Umjesto da smo ih svjesni takvih kakva ona jesu, mi se pokuavamo pozabaviti njima pomou prolosti. Prestravljena ili usamljena osoba odmah poinje misliti: "Bojim se." Ili: "Tako sam usamljen." Naravno, to je samo pokuaj da se izbjegne iskustvo. Mi ne elimo biti svjesni ovakve sadanjosti. No, budui da se iz sadanjosti ne moemo izvui, na je jedini bijeg onaj u uspomene, sjeanja. Ovdje osjeamo da smo na vrstom tlu, jer prolost je utvrena i poznata - no, naravno, i mrtva. Ipak, pokuavajui se osloboditi, npr. straha, mi se odmah nastojimo odvojiti od njega i "uvrstiti" ga tumaei ga pomou prolosti, pomou onoga to je ve utvreno i poznato. Drugim rijeima, mi se pokuavamo prilagoditi tajanstvenoj sadanjosti, usporeujui je sa (zapamenom) prolou, imenujui je i "identificirajui". Sve bi to bilo vrlo dobro kad biste pokuavali pobjei od neega od ega moete pobjei. Dobro je poznavati ovaj postupak elite li saznati kada se treba skloniti od kie. Ali, taj vam postupak ne govori kako ivjeti sa stvarima od kojih ne moete pobjei, koje su ve postale dio vas. Vae tijelo ne unitava otrove samo zato jer im poznaje nazive. Pokuati nadzirati strah, depresiju, ili dosadu tako da ih nazivamo raznim imenima, znai pribjei praznovjernom povjerenju u proklinjanja i zazivanja. Vrlo je lako uvidjeti zato to ne uspijeva. Oito, mi pokuavamo znati, imenovati i definirati strah da bismo ga "objektivizirali", to jest, odvojili od "Ja". No, zato se pokuavamo odvojiti od straha? Jer se bojimo. Drugim rijeima, strah pokuava odvojiti sebe - od straha, kao kad bi se poar nastojao ugasiti - poarom. No, to nije sve. to se vie navikavamo na razumijevanje sadanjosti pomou sjeanja, nepoznatog pomou poznatog, ivotnog pomou mrtvog, to vie na ivot postaje isprazan i mumificiran, to je vie frustriran i bez radosti. Tako zatien od ivota, ovjek postaje vrsta mekuca obavljenog tvrdim oklopom "tradicije", pa kad stvarnost konano prodre do njega, kao to to mora biti, pokree se divljanje zatomljene plime strepnji. S druge strane, ako ste svjesni tog straha, tada shvaate da bijeg nije mogu, jer ste taj osjeaj postali vi sami. Uviate da nazvati ga "strahom" malo ili nita govori o njemu, jer se usporedba i njegovo imenovanje ne temelji na prolom iskustvu, nego na sjeanju. Tada nemate drugog izbora. Jednostavno ga morate postati svjesni cijelim svojim biem kao jednog posve novog iskustva. I zaista, svako je iskustvo u tom smislu novo, i u svakom se trenutku naega ivota nalazimo usred neega novog i nepoznatog. Tada primate iskustvo ne opirui mu se i ne imenujui ga, pa posve nestaje osjeaj sukoba izmeu "Ja" i postojee stvarnosti.

31

Veinu od nas taj sukob neprekidno u nama kopka, jer su nai ivoti zapravo dugako nastojanje da se odupremo nepoznatom, stvarnoj sadanjosti u kojoj ivimo, a koja je upravo ono nepoznato u samom trenutku nastajanja. Dakle, ivei na taj nain, mi nikada uistinu ne uspijevamo nauiti ivjeti s tim. U svakom smo trenutku na oprezu, oklijevamo i povlaimo se. I sve to bez ikakve koristi, jer nas ivot, htjeli - ne htjeli, uranja u nepoznato, a opiranje je uzaludno i iscrpljujue kao kad pokuavamo plivati protiv strahovite bujice. Umijee ivljenja u ovakvoj "nevolji" nije ni bezbrino plutanje s jedne, a ni prestravljeno pentranje na stijenu zvanu prolost i poznato s druge strane. Ono se sastoji u tome da postanemo potpuno osjetljivi za svaki trenutak drei ga posve novim i jedinstvenim, a svoj um otvorenim i sposobnim za njegovo posvemanje prihvaanje. Ovo nije filozofska teorija, nego pokus. ovjek mora provesti pokus da bi shvatio kako se njime u igru uvode posve nove snage, potrebne za prilagodbu ivotu, za doslovno upijanje, apsorbiranje patnje i nesigurnosti. Teko je opisati kako to apsorbiranje djeluje, jednako kao to je teko objasniti kucanje neijeg srca ili oblikovanje gena. "Otvoreni" um to ini onako kao to veina nas die: bez sposobnosti da to uope objasni. Jasno je, da je naelo stvari neto nalik nazivu borilake vjetine judo, njenog (ju) naina upravljanja suprotstavljenom silom (do) tako da joj se preputate. Svijet oko nas prua nam mnoge primjere velike djelotvornosti ovog puta. Kineska filozofija taoizma, koju izraava i sam judo, privukla je pozornost na snagu vode, koja svladava sve prepreke svojom njenou i podatljivou. Pokazala nam je kako e savitljiva vrba nadivjeti vrsti bor u snjenoj meavi. Naime, ukoene i stree grane bora na sebi taloe snijeg sve dok se ne slome, a grane vrbe elastino se savijaju pod teinom, zbacujui snijeg sa sebe i vraajui se u svoj raniji poloaj. Da vas, dok plivate, zahvati snana struja, bilo bi smrtonosno oprijeti joj se. Morate zaplivati s njom, i postupno se pribliavati njenom rubu. Ako netko tresne s visine ukoenih udova, slomit e ih. No, opusti li se poput make, pad e biti manje opasan. Zdanje koje nije "elastino" po svojoj strukturi lako e se sruiti uslijed oluje ili potresa, a automobil bi se, bez ublaavanja udaraca koje mu osiguravaju gume i odbojnici, ubrzo raspao na cesti. Um ima upravo iste takve moi, jer on ublaava okove i moe ih apsorbirati jednako kao i voda, ili odbojnik. No, taj nain preputanja suprotstavljenoj sili ni po emu nije jednak bjeanju od nje. Tijelo vode ne bjei kad ga odgurujete; ono se jednostavno preputa trenutku vaeg odguravanja, i obavija vam se oko ruke. Ni na ublaiva okova ne pada kao unj pogoen kuglom; on se preputa, a ipak ostaje na istome mjestu. Bijeg je jedina obrana neega krutog od napada neke nadmonije sile. Stoga dobar ublaiva okova nema samo "elastinost", nego takoer svoju stabilnost, ili "teinu". Ta je teina takoer funkcija uma, a pojavljuje se u vrlo pogreno protumaenoj pojavi tromosti. Znaajno je primijetiti da su nervozni i frustrirani ljudi uvijek zaposleni, ak i kada ljenare, jer je njihova besposlica zapravo "lijenost" straha, a ne oputanja. No, um i tijelo jest sustav koji uva i akumulira energiju. Dok to obavlja, uistinu je trom. Kad pohrani energiju, jednako je sretan i pokreui se, ali vjeto - uvijek linijom najmanjeg otpora. Stoga, do otkria nije dolo samo zbog potrebe za njima, nego i zbog lijenosti. Mogu se uoiti usporeni, "teki" pokreti vjetog teaka dok obavlja neki naporan posao, ili pokreti vjetog planinara koji silu gravitacije koristi ak kad se svojim polaganim, tekim koracima kree u suprotnom smjeru od nje. Tada izgleda kao da klinovima prikucava strminu, nalik jedrenjaku dok plovi protiv vjetra. Pa kako onda, u svjetlu ovih naela, um apsorbira patnju? Tako da otkriva da su otpor i bijeg - postupak naega "Ja" - zapravo pogreni potezi. Bol se ne moe izbjei, a odabrati otpor kao obranu samo e je jo pogorati; itav je sustav potresen okom. Uviajui nemogunost takvog tijeka dogaaja, on mora djelovati u skladu sa svojom prirodom - ostati stabilan, i apsorbirati.

32

Ostati stabilan znai suzdrati se od pokuaja da se odvojite od boli, jer znate da to ne moete. Bjeanje od straha je - strah, borba protiv patnje je patnja, nastojanje da budete hrabri je uplaenost. Ako um pati, i um je patnja. Mislilac nema drugog oblika, osim svoje misli. Nema bjeanja. No, sve dok niste svjesni neodvojivosti mislioca i misli, nastojat ete pobjei. Iz reenog posve prirodno slijedi apsorbiranje. To nije nikakav napor; um to ini sam od sebe. Uvidjevi da se ne moe pobjei od patnje, um joj se preputa, apsorbira je i postaje je svjestan, bez ikakvog "Ja" koje je osjea, ili joj se opire. On doivljava iskustvo patnje na isti onaj potpuni nain nesvjestan sebe, kojim doivljava i iskustvo zadovoljstva. Patnja je narav ovog sadanjeg trenutka, a "Ja" moe ivjeti jedino u ovom trenutku. Ponekad, kad se otpor smanji, bol nas jednostavno naputa ili se smanjuje na razinu koja se lake podnosi. Drugi put ona ostaje, no nepostojanje ikakva otpora dovodi do naina osjeanja boli koji nam je toliko nepoznat, da ga je teko i opisati. Bol vie nije problematina. Ja je osjeam, no ne osjeam i poriv da je se rijeim, jer sam otkrio da su patnja i nastojanje da se odvojim od nje zapravo isto. eljeti izai iz patnje jest patnja; "reakcija" naeg "Ja" nije udaljena od patnje. Kad to shvatimo, elja za bijegom "ujedinjuje" se sa samom patnjom i nestaje. Zaboravljajui na trenutak aspirin, vi svoju glavu ne moete odvojiti od glavobolje onako kao to svoju ruku moete odmaknuti od plamena. "Ti" je jednako "glava", a ona je jednako "bol". Kada stvarno uvidite da vi jeste bol, bol prestaje biti motivom, jer nema nikoga koga bi trebalo uklo-niti. Sve se u pravom smislu rijei zavrava bez posljedica. Boli - i toka. Meutim, ovo nije pokus koji bi trebalo drati u priuvi za trenutke krize, kao neki trik. To je nain ivota. On znai biti uvijek svjestan, budan i osjetljiv za sadanje trenutke, u svim svojim djelovanjima i odnosima ma kakvi oni bili, poevi od ovog trenutka. Za uzvrat, to ovisi o uvianju da zaista i nemate drugog izbora, osim da budete svjesni. Naime, ne moete se odvojiti od sadanjosti, i ne moete je definirati. Zapravo, moete i odbiti da to priznate, ali samo uz golem i uzaludan napor - troei itav svoj ivot na opiranje neizbjenom. Kad se to jednom shvati, zaista je besmisleno rei da postoji izbor ili alternativa izmeu ta dva naina ivota, izmeu opiranja struji u jalovoj panici i dranja oiju otvorenih za uda preobraenog i uvijek novog svijeta. Klju je u razumijevanju. Zapitati kako to treba uiniti, kojom tehnikom ili metodom, kojim postupcima ili po kakvim pravilima znailo bi - posve promaiti. Metode slue za stvaranje neega to jo ne postoji. Mi se bavimo razumijevanjem neega to jest - sadanjim trenutkom. To nije psiholoka ili duhovna disciplina za razvoj samoga sebe. To jednostavno znai biti svjestan sadanjeg iskustva, i shvatiti da sebe ne moete niti definirati, niti razdvojiti od njega. Nema pravila, osim: "Gledaj!" Nije tek oblik poetskog izraavanja kad se kae da uma otvorenog na ovaj nain mi gledamo jedan nov svijet, onako nov kako je bio nov i u onim prvim danima Postanka, "kad su jutarnje zvijezde pjevale uglas, a sva djeca Gospodnja kliktala od radosti." Pokuavajui sve proteklo shvatiti pomou sjeanja i rijei, mi kao da smo veinu naih ivota proveli zagnjurivi noseve u knjige, nikada ne podigavi pogled na ono ispred nas. Whiteheadeova kritika tradicionalnog obrazovanja mogla bi se primijeniti na itav na nain ivota: "U naoj skolastikoj svakodnevici mi smo suvie zaokupljeni knjigama. ... U Edenskom vrtu, Adam je pogledao ivotinje prije no to e im nadjenuti nazive; u tradicionalnom sustavu, djeca daju imena ivotinjama i prije no to su ih ugledala. "* _______________________________
* A. N. Whitehead, Znanost i suvremeni svijet (Cambridge, 1933.), str. 249

33

U najirem smislu rijei, imenovati neto znai tumaiti iskustvo pomou prolosti, prevoditi ga pomou sjeanja, vezati nepoznato u sustav onoga to nam je poznato. Civiliziran ovjek teko da poznaje bilo koji drugi nain razumijevanja svijeta. Svaki ovjek, svaka stvar mora na sebi imati naljepnicu, nositi svoj broj ili potvrdu, biti negdje upisana i razvrstana. Ono to nije razvrstano - neispravno je, nepredvidivo i opasno. Niije se postojanje ne priznaje bez putovnice, rodnog lista ili pripadnosti nekom narodu. Ne slaete li se s kapitalistima, oni e vas nazvati komunistom, i obratno. Osoba koja ne prihvaa niti jedno od ovih stajalita, ubrzo svima postaje neshvatljivom. Suvremenom je umu najudaljenija od sviju mogunosti ona da postoji i nain gledanja na ivot koji je udaljen od svih koncepcija, uvjerenja, miljenja i teorija. Ako takvo gledite postoji, ono se moe nai jedino u posve praznom mozgu nekog slaboumnika. Zavaravamo se da se itav utvreni poredak svemira odrava u kategorijama ljudskih misli, bojei se da e sve nestati u kaosu ne pridravamo li ih se najveom tvrdoglavou. Moramo ponoviti: sjeanje, misao, jezik i logika od bitnog su znaenja za ljudski ivot. Oni su polovica zdravlja. No, osoba ili drutvo koje je samo napola zdravo, nezdravo je. Gledati na ivot bez uporabe rijei ne znai izgubiti sposobnost da se oblikuju rijei, ne znai prestati misliti, sjeati se, planirati. Biti utljiv ne znai izgubiti jezik. Naprotiv, samo kroz utnju netko moe otkriti neto novo, o emu e porazgovarati. Tko neumorno pria, ne zaustavljajui se da bi pogledao oko sebe i sasluao druge, na kraju bi se mogao ponavljati ad nauseam (do gnuanja, op.p.). Isto se dogaa i s razmiljanjem, koje je zapravo tihi razgovor. Ono samo po sebi nije otvoreno za otkrivanje iega novog, jer su ovdje jedina novina jednostavna prerasporeivanja starih ideja i rijei. Postojalo je vrijeme kad se jezik neprekidno obogaivao novim rijeima - bila su to vremena u kojima su ljudi, kao Adam, pogledali stvari prije no to bi im nadijevali nazive. Danas su gotovo sve nove rijei nastale prerasporeivanjem starih, jer mi vie ne mislimo stvaralaki. Pri tome ne mislim da bismo trebali prtati novim izumima i revolucionarnim otkriima. To je - uvijek rijetka - snaga onih koji mogu oboje - i uoiti nepoznato, i protumaiti ga. Za veinu nas, druga polovica zdravlja nalazi se jednostavno u opaanju nepoznatog i uivanju u njemu, kao to moemo uivati u glazbi i ne znajui pri tome ni kako je skladana, ni kako je nae tijelo moe uti. Svakako, revolucionarni mislilac mora krenuti s one strane misli. On zna da su gotovo sve njegove najbolje ideje naile kad je razmiljanje prestalo. Moda se borio i natezao s problemom da bi ga razumio pomou ustaljenih naina razmiljanja, no samo kako bi otkrio da to nije mogue. No, kad je iscrpljen prestao misliti, um se otvorio da bi sagledao problem takvim kakav jest - ne kakvim su ga oblikovale rijei - i odmah se mogao shvatiti. Ali, krenuti s one strane misli nije predodreeno samo za genije. Otvoreno je i svima nama kad shvatimo da "misterij ivota nije problem koji treba rjeavati, nego stvarnost koju treba iskusiti". Mnogima je dano da budu vidovnjaci, no samo rijetkima da budu i proroci. Mnogi glazbu mogu sluati, ali je tek nekolicina moe izvoditi i skladati. A ne moete je ak niti sluati, ako je ujete samo uz pomo prolosti. to bismo pomislili o nekoj od Mozartovih simfonija da su nam ui naviknute jedino na zvukove tam-tama? Moda bismo jo i uhvatili njene ritmove, no gotovo nita od njenog sklada i melodije. Drugim rijeima, ne bismo otkrili bitni element glazbe. Da bismo bili sposobni uti ili ak i napisati ovakvu simfoniju, ljudi su morali otkriti nove vrste zvukova - vibriranje struna, zvuanje zraka u cijevi, brujanje pri trzaju ice. Morali su otkriti itav svijet tonova, koji su neto posve razliito od bubnjanja. Ako mogu pojmiti samo udaraljke, tada ne mogu cijeniti ton. Ako o slikarstvu mogu razmiljati samo kao o nainu izrade slika u boji bez fotoaparata kao pomagala, tada u nekom kineskom pejzau neu vidjeti nita do obine besmislice. Ne uimo nita to bi bilo od velike vanosti, ako se to moe objasniti jedino uz pomo prolog iskustva. Kad bi bilo mogue sve stvari shvatiti kroz pojmove koje ve poznajemo, smisao za boje mogli bismo prenijeti i slijepu ovjeku, niim drugim do zvukom, okusom, opipom i mirisom.
34

Ako to vrijedi i tono je za razne umjetnosti i znanosti, onda je to jo tisuu puta tonije kad dopremo do poimanja ivota u irem smislu i kad elimo neto saznati o onoj krajnjoj stvarnosti, ili o Bogu. Sigurno, besmisleno je tragati za Bogom pomou ve prije oblikovane zamisli o tome to je Bog. Naime, tragati za neim znai samo otkriti ono to ve znamo o tome, i upravo se zbog toga tako lako zavaravamo i doputamo da nas zavedu sve vrste "nadnaravnih" iskustava i vizija. Vjerovati u Boga i tragati za Bogom u kojega vjerujete jednostavno se svodi na traganje za potvrdom vlastita miljenja. Traiti objavljenje Boje volje, a potom je "testirati" povezujui je sa svojim ve utvrenim moralnim standardima znai izrugivati se tom zahtjevu. Jer, odgovor ste unaprijed znali. Na taj nain, traganje za "Bogom" nije nita vie od traenja da vam apsolutni autoritet udari svoj peat, i postizanja sigurnosti o onome u to ionako vjerujete. To znai dobiti jamstvo da e nepoznato i budunost biti nastavak onoga to elite zadrati iz svoje prolosti - tek vea i bolja utvrda za nae "Ja". Ein fete Burg! (vrsta tvrava! op.prev.) Ako smo otvoreni samo otkriima koja e se uklopiti u ono to ve znamo, moemo jednako tako ostati i zatvoreni. Zbog toga sva ona udesna postignua znanosti i tehnologije imaju za nas toliko malo stvarne koristi. Uzaludno je to moemo predviati i nadzirati tijek dogaaja u budunosti ako ne znamo kako ivjeti u sadanjosti. Uzalud nam lijenici produuju ivot, ako svoje vrijeme troimo strepei hoemo li jo due ivjeti. Zaludu inenjeri razvijaju sve bra i jednostavnija prijevozna sredstva ako su novi vidici pred nama poredani i shvaeni jedino pomou naih starih predrasuda. emu smo doprli do snage atoma ako samo nastavljamo kroiti koloteinom dizanja ljudi u zrak! Ovakva sredstva, kao i pomagala kakva su jezik i misao, ljudima stvarno koriste samo ako su budni - ako nisu izgubljeni u zemlji snova, nalazila se ona u prolosti ili budunosti, i ako su u najbliskijem dodiru s tokom iskustva u kojoj se moe otkriti jedino stvarnost, a to je - ovaj trenutak. Ovdje je ivot iv, vibrirajui, ivahan i prisutan, ovdje sadri dubine koje teko da smo uope i zapoeli istraivati. No, da bi sve to zapazio i shvatio, um ne smije biti rascijepljen na "Ja" i na "ovo iskustvo". Trenutak mora biti ono to uvijek i jest - sve ono to ti jesi, i sve ono to zna. U ovoj kui nema mjesta za tebe i mene!

35

VII PREOBRAZBA IVOTA

Bijelac sebe zamilja kao praktinu osobu, koja eli "postii rezultate". On je nestrpljiv kad se radi o teoriji, ili o bilo kakvoj raspravi koja se odmah ne svodi na konkretne primjene. Upravo bi se zato zapadnjaka civilizacija mogla openito opisati kao "mnogo vike ni za to". Pravo znaenje teorije nije beskorisno nagaanje, nego vizija, i tono je reeno da tamo "gdje nema vizije, ljudi nestaju". Samo, pod vizijom se u ovom smislu ne misli na snove i ideale budunosti. To znai razumjeti ivot takav kakav jest, same sebe i ono to jesmo, te ono to inimo. Bez takvog razumijevanja jednostavno je smijeno razgovarati o praktinosti i postizanju rezultata. To je kao kad marljivo i uporno etate po magli: idete samo uokolo, i u krug. Ne znate ni kamo idete, ni kakve rezultate uistinu elite. Umovima koji misle na taj nain, sve o emu smo do sada raspravljali ini se suvie teoretskim. Sve su te ideje posve u redu, no - da li i djeluju? Sad ja moram upitati: "Kako to mislite - djeluju?" Uobiajeni "radni test" filozofije sastoji se u provjeri ini li ona ljude boljima i sretnijima, postie li se njome smirenost, suradnja i napredak. No, to je besmislen kriterij bez mnogo "teoretskog" razumijevanja. to podrazumijevate pod sreom? Zato "bolji" ljudi postaju boljima? Na emu ete suraivati? to ete uiniti s mirom i napretkom? Odgovori na ta pitanja ovise iskljuivo o tome to mi jesmo, i to elimo upravo sada. Ako istodobno elimo i smirenost i izolaciju, pobratimstvo i sigurnost za nae "Ja", sreu i trajnost, tada su nae elje kontradiktorne. Njihovi e se rezultati, ma kako praktini mi bili u njihovom postizanju, pretvoriti u daljnje kontradikcije. To je ona stara pria o elji da imamo kola, ali i da ga pojedemo. Tu se namee jedini mogui zakljuak, da ga treba strpati u eludac i tamo ga uvati, sve do probavnih problema. Moramo li biti nacionalisti i imati suverenu dravu, ne moemo istodobno oekivati da vlada svjetski mir. elimo li se svega doepati po najnioj moguoj cijeni, ne moemo oekivati da emo dobiti i najbolju kakvou, dok ravnotea izmeu to dvoje predstavlja osrednjost. Zacrtamo li si kao ideal vlastitu moralnu superiornost, neemo istodobno moi izbjei da ne budemo puni sebe. Prionemo li uz vjerovanje u Boga, ne moemo na isti nain imati i vjeru, jer vjera nije nikakvo prianjanje, nego otputanje. I ako smo donijeli odluku o onome to zaista elimo, jo uvijek nam ostaje uistinu mnogo praktinih i tehnikih problema. No, nema svrhe raspravljati o tome sve dok ne donesemo odluku. I obrnuto, nema mogunosti da se odluka donese tako dugo dok je oboje razdvojeno, tako dugo dok je "Ja" jedno, a "iskustvo" neto drugo. Ako je um snaga koja usmjerava i stoji iza naeg djelovanja, tada prije ikakva djelovanja treba iscijeliti um i njegovu viziju ivota, jer ono ne bi potaknulo nita osim sukoba. Zato se poneto mora rei i o iscijeljenoj viziji ivota, koja nailazi zajedno s punim osvijetenjem. Ona, naime, u sebi ukljuuje duboku preobrazbu naeg shvaanja svijeta. Ako se rijeima uope i moe opisati, ta se preobrazba sastoji od spoznaje i osjeaja da je svijet zapravo - organsko jedinstvo. Obino mi za ovo "znamo" kao za dobiveni podatak, ali ne osjeamo i da je on istinit. Naravno, ljudi se veinom osjeaju odvojenima od svega to ih okruuje. S jedne sam strane ja, a s druge ostatak svemira. Ja nisam ukorijenjen u zemlju poput stabla. Posrem uokolo neovisno. Izgleda mi da sam sredite svega, a ipak sam nekako odsjeen i sam. Mogu osjetiti to se dogaa unutar mog tijela, ali mogu samo nagaati to se zbiva u ostalima. Moj svjesni um mora imati korijene i podrijetlo u nekim neizmjernim dubinama bia, a ipak se osjea kao da je ivio posve sam, smjeten u ovoj uzanoj, maloj lubanji.

36

Bez obzira na to, fizika stvarnost je takva da moje tijelo postoji samo u odnosu prema ovom svemiru, i ja sam zapravo povezan s njim i ovisan o njemu, kao i list o svom drvetu. Osjeam se odsjeenim samo zato jer sam rascijepljen unutar sebe sama, jer se pokuavam razdvojiti od vlastitih osjeaja i osjetila. Zato mi sve ono to osjeam i nasluujem izgleda stranim. A kad postanem svjestan nestvarnosti ove razdvojenosti, svemir se vie ne ini nimalo stranim. Jer, ja jesam ono to znam; ono to znam jest ja. Doivljaj kue na suprotnoj strani ulice ili zvijezde u svemiru nije nita manje ja od svrbea na tabanu mog stopala, ili ideje iznikle u mom mozgu. U obratnom smislu, ja sam takoer ono to ne znam. Ja nisam svjestan vlastitog mozga kao mozga. Na posve isti nain, ja nisam svjestan kue na suprotnoj strani ulice kao neega to je odvojeno od naina na koji je doivljavam. Poznajem svoj mozak kao misli i osjeaje, i poznajem tu kuu kao svoj doivljaj. Na isti nain na koji osjeam da ne poznajem svoj vlastiti mozak ili tu kuu samu po sebi, jednako tako ne poznajem ni tajne misli nastale u tvom mozgu. Ali, moj mozak, koji je takoer ja, va mozak i misli skrivene u njemu, kao i kua na suprotnoj strani ulice, sve su to oblici nerazmrsivo isprepletenog procesa, koji nazivamo stvarnim svijetom. Neovisno o tome jesam li ja njega svjestan ili ne, on je itav zapravo - ja, u smislu da su sunce, zrak i ljudsko drutvo za mene jednako onoliko ivotno vani koliko i moj mozak, ili moja plua. Pa ako je, onda, ovaj mozak upravo moj mozak - iako ga ja i nisam svjestan, tada je ovo sunce - moje sunce, taj je zrak - moj zrak, a ovo je drutvo - moje drutvo. Naravno, ja ne mogu zapovjediti suncu da se izdui u oblik jajeta, ili natjerati svoj mozak da misli drugaije. Ne mogu vidjeti nutrinu sunca, niti s vama podijeliti vae intimne osjeaje. Ne mogu promijeniti oblik ili strukturu vlastita mozga, niti ga doivjeti kao predmet slian cvjetai. No, ako je moj mozak unato tome ja, a i sunce - ja, zrak - ja, i drutvo, iji ste i vi lan - takoer ja, tada su sve te stvari jednako onoliko bitne za moje postojanje, koliko i moj mozak. To, da sunce postoji bez obzira na nain na koji ga ja doivljavam, jest zakljuak. injenica da imam mozak, iako ga ne mogu vidjeti, takoer je zakljuak. O svemu ovome znamo samo teoretski, a ne iz neposrednog iskustva. No, oito, ovaj je "vanjski" svijet teoretskih predmeta jednako onoliko jedinstvo koliko je to i "unutarnji" svijet iskustava. Ja iz iskustva zakljuujem da on postoji. A kako je iskustvo jedinstveno - ja jesam moja osjetila moram na slian nain zakljuiti da je i ovaj teoretski svijet jedinstven, da moje tijelo i svijet oblikuje jedan jedini proces. Postojale su mnoge teorije o jedinstvenosti svemira. No, one nisu izbavile ljudska bia iz izolacije egoizma, od sukoba i straha od ivota, jer postoji svijet razliitosti izmeu zakljuka i osjeaja. Moete rasuivati da je svemir jedinstven, ali ne i osjeati da je tako. Moete postaviti teoriju da je vae tijelo gibanje u neprekinutom procesu, koji ukljuuje i gibanje svih sunaca i zvijezda, a ipak se i nadalje osjeati odvojenima i usamljenima. Jer, osjeaj se nee uskladiti s teorijom sve dok ne otkrijete i jedinstvo unutarnjeg iskustva. Svim teorijama usprkos, osjeat ete da ste izolirani od ivota onoliko dugo koliko ete ostati razdijeljeni unutar sebe. Ali, prestat ete se osjeati izoliranima kad spoznate, primjerice, da vi nemate doivljaj neba; jer, vi jeste taj doivljaj. Za potrebe osjeaja, va doivljaj neba jest nebo, i nema "vas" odvojenih od onoga to doivljavate, osjeate i znate. Upravo zato mistici i mnogi pjesnici toliko esto izraavaju osjeaj da su "jedno sa Svima", ili da su "sjedinjeni s Bogom", ili, kako je to oblikovao Sir Edwin Arnold: "Odriem se sebe, svemir posta Ja." Zaista, ponekad je ovaj osjeaj posve sentimentalan, a pjesnik postaje "jedno s Prirodom" samo dok mu je ona sklona.
37

e ivim u samom sebi, ve postah dijelom svega uokolo; za me su visoke planine osjeaj, na amor gradova ljudskih tek muka: ne vidjeh nieg to omrznut u prirodi treba, osim biti dijelom to opire se lancima putenim, svrstan med stvorenja mada dua letjet moe, i s nebom, vrhuncem, nebeskom ravnicom oceana ili zvijezda druiti se, a ne tako uzalud. Ovaj se Byronov ruralni ushit nimalo ne uklapa u na predmet. On se samo uskladio s prirodom do tog stupnja da je pomogao vlastitoj ljudskoj prirodi. Muica voli slatkou meda, no nije njegova ljepljivost ona koja ga ini ... dijelom to opire se lancima putenim, svrstan med stvorenja... Sentimentalist ne zagleda u dubine prirode da bi vidio Troma postojanja dodiruju ' se tek u prolazu, lebdei il' usporeno puze' tik uz samo dno... Morska psina olovnih oiju, mor, kornjaa, rutav morski leopard i raa, strasti tamo, ratovi, progoni, plemena - prizor u tim dubinama oceana - udisanje tog gustog, udiueg zraka. ovjek mora otkriti da sve to opaa u prirodi - vlaan i neobian svijet u dubinama oceana, ledene iglice, movarni reptili, pauci i korpioni, pustinje beivotnih planeta - ima svoju nadopunu u njemu samom. Zato on nije jedno sa samim sobom sve dok ne shvati, da ova "zatomljena strana" prirode i osjeaji uasa koje ona u njemu izaziva, takoer nisu njegovo "Ja". Naime, sve kvalitete kojima se divimo ili koje mrzimo u svijetu oko sebe zapravo su odrazi. Oni dolaze iznutra - i iako iznutra, to takoer znai da su iza, da su nesvjesni, neizmjerni, nepoznati. Nai osjeaji o gmizavom svijetu osinjaka ili zmijskim leglima osjeaji su prema skrivenim aspektima naih tijela i mozgova, te prema svim njihovim sposobnostima za ono nepoznato ega se grozimo i to nas tjera da se najeimo, za rune bolesti i nezamislive patnje. Ne znam je li to istina, no pria se kako su neki od velikih mudraca i "svetih ljudi" raspolagali nadnaravnim moima nad zvijerima i gmazovima, koji su za obine smrtnike uvijek vrlo opasni. Ako je to istinito, bilo je to sigurno zato jer su bili u stanju ivjeti u miru sa "zvijerima i gmazovima" u sebi. Oni nisu divljeg slona trebali nazivati Behemotom ili morsku neman Levijatanom, nego su im se prisno obraali kao "Dugonosom" i "Sluzavku". Meutim, osjeaj ujedinjenosti sa "Svime" nije tek mutno stanje uma, vrsta transa u kojem se ukida svaki oblik i razlikovanje, kao da su se ovjek i svemir stopili u svjetlucavu blijedoljubiastu sumaglicu. Kao to su proces i oblik, energija i tvar, ja i iskustvo nazivi za isto i naini gledanja na isto, tako i jedan i mnogi, jedinstvenost i mnogostrukost, jednako i razliito nisu suprotnosti koje se uzajamno iskljuuju: one su istovjetne, kao to je to
38

tijelo i njegovi razni organi. Otkriti da su mnogi zapravo jedno, i da je jedan jednak mnogima, znai shvatiti da su oboje rijei i zvuci koji predstavljaju ono to je osjetilima i osjeajima oito ve na prvi pogled, ali i zagonetka za logiku i opisivanje. Mlad ovjek u potrazi za duhovnom mudrou prepustio se uenju i vodstvu slavnog svetog ovjeka. Mudrac ga je zavolio i imenovao osobnim pomonikom. No, nakon nekoliko mjeseci mladi se poalio da nije jo nita posebno nauio. "Kako to misli?", upitao ga je sveti ovjek. "Kad si mi donio moju riu, nisam li je pojeo? Kad si mi donio moj aj, nisam li ga popio? Kad bi me pozdravio, nisam li ti uvijek odzdravio? Jesam li ikada zanemario poduavati te?" "Bojim se da ne shvaam", mladi je bio posve zbunjen. "eli li stei uvid u neto", odgovorio je mudrac, "pogledaj izravno u to. Zapoeti razmiljati o tome posve je promaeno." Beru' krizanteme du istone ograde; Motre'u tiini june breuljke; ptice u parovima dolijeu kui kroz vlaan planinski zrak sumraka u svemu tome ima duboka znaenja, no, poelimo li ga izraziti, odjednom zaboravljamo rijei. Znaenje nije kontemplativno; radi se o sumraku i, moda, o pomalo idilinom ugoaju kakav oboavaju kineski pjesnici. To je ve izraeno, i pjesnik ga ne uljepava ljiljanom. On se nee, kao mnogi zapadnjaki pjesnici, preobraziti u filozofa i rei da je on "jedno sa" cvijeem, ogradom, breuljcima i pticama. I to je uljepavanje ljiljanom, ili kako bi se njegovim orijentalnim jezikom reklo, "polaganje stopala na zmiju". Jer, kad uistinu shvati da si ti ono to vidi i zna, ne poinje trati uokolo mislei "Ja jesam sve to". Jednostavno, postoji samo "sve to". Osjeaj da se nalazimo licem u lice sa svijetom, odsjeeni i odvojeni, najvei utjecaj ima na misao i djelovanje. Filozofi, primjerice, esto ne uspijevaju prepoznati da se njihove misli o svemiru odnose i na njih same, i na njihove misli. Ako je svemir beznaajan, jednako je takva i izjava da je to tako. Ako je ovaj svijet tek opaka zamka, onda je takav i onaj tko optuuje, a lonac naziva svoj poklopac crnim. U najstroem smislu, mi uope ne moemo stvarno misliti o ivotu i stvarnosti, jer bi to moralo ukljuivati miljenje o miljenju, razmiljanje o razmiljanju, i tako ad infinitum. Moe se samo pokuati s racionalnom, opisnom filozofijom svemira, pod pretpostavkom da je ovjek posve odvojen od njega. No, ako ste vi i vaa misao dio tog svemira, ne moete stati izvan njih, da bi ih opisali. Zato se svi filozofski i teoloki sustavi na kraju moraju raspasti. Da bi "poznavali" stvarnost, ne moete se nalaziti izvan nje i definirati je; morate ui u nju, postati ona i osjetiti je. Spekulativna filozofija, kakvu poznajemo na Zapadu, gotovo je u cijelosti simptom podijeljenog uma, ovjeka koji se pokuava smjestiti izvan samoga sebe i svog iskustva da bi ga oblikovao rijeima i definirao. To je zaarani krug, kao i sve ostalo to poduzima podijeljeni um. S druge strane, shvaanje da je um zapravo nepodijeljen, mora imati odgovarajui i jednako tako dalekosean utjecaj na misao i djelovanje. Kao to se filozof pokuava smjestiti izvan sebe i svoje misli, jednako tako, kao to smo vidjeli, i obian ovjek pokuava stati izvan sebe, svojih emocija i osjetila, svojih osjeaja i elja. Rezultati su nevjerojatna konfuzija i pogrena usmjerenost, a mora ih prekinuti otkrie o jedinstvenosti uma. Tako dugo dok je um rascijepljen, ivot nam je neprestan sukob, napetost, frustracija i sruena iluzija. Patnja se taloi na patnju, strah na strah, a dosada na dosadu. to se vie muica bori da bi se iskoprcala iz meda, to e bre
39

utonuti u nj. Pod pritiskom tolike napetosti i uzaludnosti, nije ni udo da svi ljudi trae olakanje u nasilju i senzacionalizmu, u lakomislenom iskoritavanju vlastitih tijela, teka, materijalnog svijeta i svojih supatnika. Ne moe se izraunati koliko sve to mora pridodati onim nunim i neizbjenim patnjama naeg postojanja. No, nepodijeljeni um osloboen je tih napetosti, neprekidnog nastojanja da se smjesti izvan sebe i da se nae negdje drugdje, a ne ovdje i sada. Svaki se trenutak ivi u potpunosti, pa se tako javlja osjeaj ispunjenosti i upotpunjenosti. Podijeljeni um dolazi za pretrpan stol, i kua svako jelo, uri dalje nita ne probavivi, samo da bi utvrdio je li ovo jelo bolje od prethodnog. Ne nalazi nita dobro, jer nita uistinu i nije kuao. Kad s jedne strane shvatite da ivite u ovom trenutku, da vi zapravo i jeste ovaj, i niti jedan drugi trenutak, da osim ovoga to je sada, nema ni prolosti, ni budunosti, tada se morate opustiti i kuati taj trenutak u cijelosti, pa bio on uitak ili bol. Odjednom postaje oitim zato postoji ovaj svemir, zato su stvorena svjesna bia, zato osjetilni organi, zato prostor, vrijeme i promjene. Posve nestaje itav onaj problem procjenjivanja prirode, pokuaja da ivot znai neto u smislu njegove budunosti. Oito, sve postoji za ovaj trenutak. To je ples, a kad pleete, ne namjeravate nekuda dospjeti. Vrtite se u krug i uokolo, ali bez iluzije da neto slijedite ili da bjeite od ralja pakla. Koliko dugo ve planeti krue oko Sunca? Idu li nekuda, i kreu li se sve bre i bre da bi tamo stigli? Koliko se ve puta proljee vratilo na zemlju? Dolazi li svake godine sve bre i ljepe, da bi bilo sigurno kako e biti bolje nego prolog proljea, i uri li na svom putu do proljea koje e nadmaiti sva dosadanja? Smisao i svrha plesanja je - ples. Kao i glazba, i ples je ispunjen svakog svog trenutka. Neete odsvirati sonatu da biste doli do zavrnog akorda, i ako su znaenja stvari jednostavno u njihovim zavrecima, skladatelji ne bi niti pisali ita drugo, osim finala. Meutim, moglo bi se usput uoiti kako je za glazbu nae kulture karakteristino da je u nekim aspektima napredna, te da se ponekad ini kao da je odluno krenula putem do svog budueg klimaksa. No, kad tamo dospije, ne zna vie to bi uinila sama sa sobom. Beethoven, Brahms i Wagner naroito su krivi za skladanje velianstvenih vrhunaca i zavretaka, rasprujui ih potom gotovo u istom akordu sve vie i vie, i unitavajui taj trenutak svojim oklijevanjem da ga napuste. Kada se svaki trenutak pretvori u oekivanje, odriemo se ispunjenog ivota, a smrti se uasavamo, jer ini se da svim oekivanjima ovdje mora doi kraj. Dok ima ivota, ima i nade - i ako netko ivi jedino u nadi, tada smrt doista i jest kraj. Ali, nepodijeljenom umu smrt je samo jo jedan trenutak, potpun kao i svaki trenutak, i ne moe odati svoju tajnu ako nije proivljena u potpunosti I s voljom u nju lijeem. (raku, op.p.) Smrt je saetak istine, da smo mi u svakom trenutku gurnuti u nepoznato. Ovdje je svako prianjanje uz sigurnost prisiljeno na povlaenje; posvuda gdje se prolost odbaci i sigurnost napusti, obnavlja se ivot. Smrt je nepoznanica u kojoj smo svi mi ivjeli prije roenja. Nita nije stvaralakije od smrti, jer ona predstavlja itavu tajnu ivota. To znai da se prolost mora napustiti, da se nepoznato ne moe izbjei, da "Ja" ne moe trajati i da se nita ne moe uvrstiti jednom za svagda. Kad ovjek to spozna, on ivi prvi put u svom ivotu. Zadravajui dah, on e ostati bez njega. Oslobaajui neto, on to nalazi. Und so lang du das nicht hast, Dieses: stirb und werde, Bist du nur ein trueber Gast Auf den dunklen Erde

40

I tako dugo dok to ne spozna, ovo: umri i budi, tek oaloen si gost na ovoj mranoj zemlji. Goethe, Zapadno-istoni razgovor

VIII. STVARALAKA MORALNOST

Moda je paradoksalno govoriti o stvaralakoj moralnosti. Jer, moralnost je izvedena od rijei koje znae obiaje i uzuse, te ureenje ivota uz pomo pravila. Ali, moralnost takoer oznaava i djela iz ljubavi u meuljudskim odnosima, pa u tom smislu moemo govoriti i o moralnosti koja je kreativna. Sv. Augustin je to opisao kao "Voli, i ini to god eli." No, oduvijek je problem bio - kako voljeti ono to ti se ne svia. Ako je moralnost umijee ivota u zajednici, jasno da u tome svoje mjesto moraju nai i pravila, bolje reeno tehnike. Jer, mnogi od problema zajednice zapravo su tehniki problemi - raspodjela bogatstava i stanovnitvo, dobro upravljanje prirodnim izvorima, ustrojavanje obiteljskog ivota, briga za bolesne i nemone te usklaivanje razlika koje postoje meu pojedincima. Tako je moralist gotovo tehniar s kojim se savjetuje o tim problemima, kao to se s arhitektima savjetuje o izgradnji kue ili s inenjerima kad se gradi most. I, kako to zahtijevaju medicina, obuarstvo, kuharstvo, krojaki posao, poljodjelstvo i stolarstvo, tako i ivot u zajednici zahtijeva odreeni "know-how". Zahtijeva prikupljanje i koritenje odreenih vjetina. Samo, u praksi je moralist postao mnogo vie od savjetodavnog tehniara. Postao je svaalica. Sa svoje propovjedaonice ili u svojim djelima on dri prodike ovjeanstvu, dijelei uokolo pohvale i pokude - veinom pokude - kao to zmaj isputa plamen iz svog drijela. Jer, ljudi ne prihvaaju njegove savjete. Oni pitaju kako je najbolje djelovati u odreenim okolnostima. On im kae, i ini se da su se oni s time sloili, da on ima pravo. No, potom odu i naprave neto drugo, jer nalaze da je njegov savjet preteak, ili pak snano ele uiniti upravo suprotno. Ovo se dogaa toliko redovito da se moralist poinje estiti i nazivati ih raznim imenima. A kad to nema nikakva uinka, on pribjegava i fizikom nasilju, provodei svoj savjet uz pomo policajaca, kanjavanja i zatvora.

41

Jer, zajednica je vlastiti moralist. Ona odabire i plaa suce, policajce i propovjednike, otprilike kao da kae: "Kad postanem teka, molim te - udari me!" Na prvi se pogled problem moe svesti na ovo: moralna naela slue da se izbjegne nepotena razdioba uitaka i patnje. To znai da neki pojedinci moraju dobiti manje zadovoljstava, a vie patnje. U pravilu e oni prihvatiti taj gubitak samo pod prijetnjom jo vee patnje, ako nee suraivati. To se temelji na pretpostavci da je svatko ovjek za sebe, te da e paziti na probitke zajednice jedino do stupnja do kojeg oni oito znae i njegove interese. Iz toga su moralisti razvili teoriju da je ovjek u osnovi sebian, ili da ima uroenu sklonost prema zlu. "Naravni" ovjek ivi za jedan poriv: zatititi svoje tijelo od boli i povezati ga s uitkom. Budui osjeati moe samo svojim tijelom, malo ga zanimaju osjeaji ostalih tijela. Stoga e ga ta druga tijela zanimati jedino ako je potaknut sustavom nagrada i kazni, to jest, iskoritavanjem njegovih interesa u interesu zajednice. Sreom, problem ipak nije ba tako jednostavan. Naime, izmeu svega ostalog to ovjeku prua uitak, jesu i odnosi s drugim ljudima - razgovori, zajedniko blagovanje, pjevanje, plesanje, dobivanje djece i suradnja u radu, koji "mnogo ruku ini lakim". I zaista, jedno od najveih zadovoljstava postie se kad je ovjek vie ili manje nesvjestan vlastita postojanja, kad ga ponesu zanimljiva razmiljanja, zvukovi, mjesta i ljudi. I obrnuto, jedna mu je od najveih patnji kad je svjestan samo sebe, kad se osjea neprihvaenim i odsjeenim od zajednice i svijeta koji ga okruuje. No, taj problem nema rjeenja, jer o njemu razmiljamo kao o pobuivanju sustavom uitka i patnje, ili uz pomo ma kakvog poticaja uope. ovjek ima moralni problem kakav druge ivotinje koje ive u zajednici nemaju, samo zato to su mu toliko vani motivi, poticaji. Ako je tono da ovjeka nuno motivira naelo uitka i patnje, nema nikakve svrhe raspravljati o ljudskom ponaanju. Motivirano ponaanje je utvreno ponaanje; bit e ono to e biti, bez obzira na sve to bi netko mogao rei o tome. Ne moe postojati stvaralaka moralnost, ako ovjek nema mogunost da bude slobodan. Upravo ovdje su moralisti pogrijeili. ele li da ovjek promijeni nain ivota, moraju pretpostaviti da je on slobodan. Ako to nije, tada ni sva ljutnja i bijes na svijetu nee nita promijeniti. S druge strane, ovjek koji djeluje zbog straha od prijetnji moralista, ili zbog privlanosti njihovih obeanja - ne djeluje slobodno! Ako ovjek nije slobodan, prijetnje i obeanja mogu promijeniti njegovo ponaanje, ali ni u emu bitnom. Ako je pak slobodan, prijetnje i obeanja nee ga natjerati da iskoristi svoju slobodu. Podijeljeni um nikada ne moe shvatiti znaenje slobode. Ako se osjeam razdvojenim od svog iskustva i od svijeta, sloboda e mi izgledati kao stupanj do kojega ja mogu upravljati svijetom, a sudbina kao stupanj do kojega svijet upravlja mnome. No, za jedinstveni um nema suprotnosti izmeu "Ja" i svijeta. Djeluje samo jedan proces, i on ini sve to se dogaa. On podie moj mali prst i uzrokuje potrese. Ili, moete to rei i ovako: "Ja podiem svoj mali prst i stvaram potrese." Nitko ne odreuje unaprijed, i nikome nije unaprijed odreeno. Naravno, to je neobino shvaanje slobode. Naviknuli smo misliti da se sloboda, ako je uope ima, ne nalazi u prirodi, nego u nekoj zasebnoj ljudskoj volji i snazi izbora. No, sloboda nije ono to obino podrazumijevamo pod izborom. Izbori su uglavnom nae odluke motivirane uitkom i patnjom, a podijeljeni um djeluje samo s jednim ciljem - da "Ja" dovede do uitka, i izbavi ga patnje. No, najbolji su uici oni koje ne planiramo, a najgori je dio patnje iekivanje da do nje doe, te nastojanje da joj pobjegnemo kad stigne. Ne moete planirati da budete sretni. Moete planirati da postojite, ali postojanje i nepostojanje sami po sebi nisu ni ugoda, ni patnja. Lijenici su me ak uvjeravali da u nekim okolnostima i smrt moe biti iznimno ugodno iskustvo.
42

Osjeaj neslobode posljedica je nastojanja da se uini ono to je nemogue, pa ak i besmisleno. Nisi "slobodan" da bi nacrtao pravokutnu krunicu, ivio bez glave, ili zaustavio odreene refleksne radnje. To nisu prepreke slobodi, to su uvjeti za slobodu. Ja nisam "slobodan" nacrtati krunicu, kad bi se pokazalo da se ona pretvorila u pravokutnu krunicu. Nebu hvala, nisam slobodan ni odetati kroz ova vrata, ostavljajui svoju glavu kod kue. Isto tako, nisam slobodan ivjeti u bilo kojem trenutku, osim u ovome, ili odvojiti sebe od svojih osjeaja. Ukratko, nisam slobodan kad pokuavam uiniti neto kontradiktorno, primjerice da se pomaknem ne mijenjajui svoj poloaj, ili da opeem svoj prst ne osjeajui bol. S druge strane - ja sam slobodan, svjetski proces je slobodan uiniti sve to nije kontradikcija. Tada se postavlja pitanje: Je li kontradikcija, da li je nemogue djelovati ili odluivati bez ugode kao konanog cilja? Teorija da mi neizbjeno moramo initi ono to nam prua veu ugodu ili manju bol, besmislena je tvrdnja utemeljena na zbrci rijei. Rei da ja odluujem uiniti neto zato jer mi je to ugodno pokazuje samo to, da ja to odluujem jer sam tako odluio. Ako se "ugoda" definira kao poetak onoga "to je meni drae", tada e ono to mi je drae uvijek za mene biti ugoda. Ako mi je draa patnja, kao mazohistima, tada e mi ugodu predstavljati bol. Ukratko, teorija vapi za pitanjem na poetku govorei da je ugoda ono za ime eznemo, stoga, sve za ime eznemo jest - ugoda. No, naem se u kontradikciji uvijek kad pokuavam djelovati i odluivati tako da bih bio sretan, kad svojim buduim ciljem proglasim "svoju ugodu". Naime, to je vie moje nastojanje usmjereno prema buduim uicima, to sam vie nesposoban uivati u bilo kakvim zadovoljstvima. Naime, sva su zadovoljstva sadanjost, i nita mi osim potpune svijesti o sadanjosti - ne moe niti malo jamiti buduu sreu. Ja mogu raditi zato da bih sutra jeo, ili krenuti sljedei tjedan na izlet u planine, ali zapravo nema naina da budem siguran hoe li me to uiniti sretnim. Naprotiv, openito je iskustvo da nita toliko ne unitava zadovoljstvo kao gledati samoga sebe usred tog zadovoljstva da bih utvrdio, je li mi ugodno. Moete ivjeti samo u jednom po jednom trenutku, i ne moete istodobno razmiljati o sluanju uma valova te da li uivate dok ih sluate. Takve kontradikcije jedine su stvarne vrste radnji, koje se obavljaju bez slobode. Postoji jo jedna teorija o determinizmu. Ona tvrdi da su sve nae radnje motivirane "nesvjesnim mentalnim mehanizmima", te da stoga ni nae najspontanije odluke nisu slobodne. To je samo drugaiji primjer rascijepljenosti uma, jer - kakva je razlika izmeu "ja" i "mentalnih mehanizama", pa bili oni svjesni ili nesvjesni? Koga pokreu ti procesi? Izjava da je bilo tko motiviran stie iz stalno prisutne iluzije o "Ja". Stvarni ovjek, "organizam koji se nalazi u odnosu prema svemiru", on jest ova nesvjesna motivacija. I zato to on to jest, njega ona ne pokree. Drugim rijeima, to nije motivacija; to je jednostavno akcija. Dapae, nema "nesvjesnog" uma koji je udaljen od svjesnog, jer "nesvjesni" um jest svjestan, iako ne sebe samoga. To je kao to oi vide, ali ne vide same sebe. Preostaje pretpostavka da je itava akcija, sve radnje koje su "ovjek i svemir", determinirani niz dogaaja u kojem je svaki dogaaj neizbjeni rezultat proteklih povoda. Ne moemo iscrpno niti na odgovarajui nain obraditi ovaj problem. No, moda je dovoljno shvatiti za sada kako je to jedno od najveih "otvorenih pitanja" znanosti, koje je jo daleko od rjeenja. Ideja o tome da prolost odreuje budunost moe biti tek jezina iluzija. Budui da sadanjost moramo opisivati pojmovima iz prolosti, moe izgledati da se prolou "objanjava" sadanjost. Da bismo rekli "kako" se neto dogodilo, mi opisujemo lanac dogaaja, iji je dio bio onaj o kojem govorimo. Boca se razbila. Pala je na tlo. Ja sam je ispustio. Moji su prsti bili skliski. Imao sam nasapunane dlanove. Je li doputeno izmeu ovih izjava umetnuti veznik "jer"? Mi to u pravilu i inimo, jer se moemo posve sigurno okladiti da e, ispustim li bocu, ona tresnuti o tlo. Ali, to ne dokazuje da sam ja uzrokovao njen pad, ili da je ona

43

morala pasti. Dogaaji izgledaju neizbjenima kad gledamo unatrag jer, kad su se ve dogodili, vie ih nita ne moe izmijeniti. Pa ipak, injenica da se ja mogu kladiti na sigurno jednako dobro dokazuje da dogaaji nisu odreeni, determinirani, nego su dosljedni. Drugim rijeima, univerzalni proces slobodno i spontano djeluje u svakom trenutku, ali tei tome da pojedine dogaaje izbacuje redovitim, a time i predvidivim tijekom. Bez obzira na to kako se ovo pitanje razrijeilo, sigurno je da nepodijeljeni mozak ima osjeaj slobode, i sigurno da u moralnu sferu donosi nain ivota koji ima sva obiljeja slobodnog i stvaralakog djelovanja. Lako je uvidjeti da se veini radnji, koje konvencionalni moral naziva zlom, moe pratiti trag do podijeljenog uma. No, najvie tih radnji proizlazi iz pretjeranih udnji, od enje za stvarima koje ni izdaleka nisu potrebne za zdravlje uma i tijela, doputajui tako da je "zdravlje" relativan pojam. Nezemaljske i neutaive udnje stvaraju se jer ovjek iskoritava svoje nagone kako bi svojem "Ja" pruio osjeaj sigurnosti. Ja sam potiten, pa elim svoje "Ja" izvui iz te potitenosti. Suprotnost depresiji je radost, no budui da depresija nije radost, ja se ne mogu prisiliti da se razvedrim. Meutim, mogu se napiti. To me ini divno radosnim, pa kad naie sljedea depresija, ve sam pronaao brzi lijek za nju. Depresije koje se ponavljaju postaju sve dublje i tee, jer ja ne probavljam depresivno stanje, i ne uklanjam njegov otrov. Moram se jo vie napiti da bih ga nadvladao. Vrlo brzo poinjem mrziti sebe zbog svog pijanstva, to me ini samo jo vie depresivnim - i tako to kree. Ili imam veliku obitelj, a ivim u kui pod hipotekom, na koju sam utroio svu svoju uteevinu. Mukotrpno radim na poslu koji me ba i ne zanima, kako bih platio raune koji pristiu. Nije mi teko toliko raditi, ali se neprestano pitam to e se dogoditi razbolim li se, ili ako bude rat, pa me mobiliziraju. Radije ne bih mislio o svim tim stvarima, pa elim svoje "Ja" izvui iz briga. Naime, siguran sam da u se razboljeti, nastavim li ovako. Ali, tako je teko prestati, i kako bolest time postaje sve izglednijom, zabrinutost kopka sve vie i vie. Moram se rasteretiti od svega toga, i zato se u oaju poinjem "kladiti na konje", pokuavajui udaljiti brigu svakodnevnom nadom da e moj konj pobijediti. I tako ovo kree. Konvencionalni moralist ne moe nita uiniti da ublai ove probleme. On moe upozoriti na razorne uinke alkohola i kockanja, no za depresiju i brigu to jednostavno znai dodavati ulje na vatru. On moe obeavati nagrade na nebu za patnje koje se strpljivo podnose, ali i to je vrsta kockanja. On depresiju ili brigu moe pripisati drutvenom sustavu, te tako nesretnike prisiliti da se pridrue revoluciji. Ukratko, on neije "Ja" moe prestraviti ili ga ohrabriti, pri emu u prvom sluaju potie osobu da bjei od same sebe, a u drugom da tri za samom sobom. On moe nacrtati bljetave slike vrlina i uputiti ostale da pronau snagu u primjerima velikih ljudi. Moe uspjeti i do te mjere da se najvei napori uloe u oponaanje svetaca, svladavanje strasti, u odricanje i djelatno milosre. Pa ipak, nita od svega toga nikome ne donosi slobodu, jer iza svih oponaanja i discipline uvijek se krije motiv. Ako se neega bojim, moja su nastojanja da djelujem i ponaam se hrabro motivirano - strahom, a ja se bojim straha, to jednostavno znai da nastojanje da pobjegnem od onoga to jesam jednostavno krui u zaaranom krugu. Uz uzore svetaca i junaka, osjeam se posramljenim jer nita ne vrijedim, pa postajem ponizan zbog svog povrijeenog ponosa, i milosrdan zbog ljubavi prema samom sebi. Poriv je uvijek postii da moje "Ja" neto vrijedi. Moram biti ispravan, dobar, prava osoba, junaka, puna ljubavi, samozatajna. Povlaim se u pozadinu kako bih se uvrstio, i dajem se samo da bih se sauvao. Sve je to kontradikcija. Um kranina oduvijek je salijetao osjeaj da su grijesi svetaca gori od grijeha obinih grenika, jer je na neki tajanstveni nain onaj tko se bori za spasenje blii paklu i srcu zla od besramne bludnice ili lopova. On je prepoznao sotonu kao anela, kojega kao istog duha zapravo ne zanimaju grijesi putenosti. Grijesi bliski srcu
44

sotone vie su zapleti duhovne prirode, labirinti samoobmane i suptilno izrugivanje hipokrizije gdje krinka prikriva krinku skrivenu iza sljedee krinke, i gdje se stvarnost posve izgubila. Nazovisvetac se kree ravno prema zamkama ovog spleta, jer on je posveenik. Njegovo "Ja" pronalazi najdublju sigurnost u zadovoljtini, koja je to snanija to je bolje i pametnije prikrivena - zadovoljtini jer je nazovisvetac tako skruen zbog svojih grijeha, i kajanja zbog ponosa, kojim ga ispunjava njegovo pokajnitvo. U ovako sloenom zaaranom krugu, niz maski iza kojih se nalaze druge maske postaje beskonaan. Ili, drugim rijeima, tko eli izai izvan samoga sebe da bi se kaznio udarcem, mora udariti to "sebe", koje stoji vani. I tako do vjenosti. Sve dok postoji motiv da se postane netko, tako dugo dok um vjeruje u mogunost bijega od onoga to je u ovom trenutku, ne moe biti slobode. Krepost e se slijediti iz istog razloga kao i porok, a dobro i zlo e se izmjenjivati kao suprotni polovi istog kruga. "Svetac", za kojega se ini da je nadvladao ljubav prema samome sebi duhovnim nasiljem, samo ju je prikrio. Njegov prividni uspjeh uvjerava ostale da je on pronaao "pravi put", pa slijede njegov primjer dovoljno dugo radi prijelaza na suprotni pol, kad razuzdanost postaje neizbjena reakcija na istunstvo i puritanizam. Naravno, zvui kao najkukavniji fatalizam kad treba priznati da ja jesam ono to jesam, i da nije mogu nikakav bijeg ili rascjepljivanje. ini se da se, ako se ja bojim, ja "ne mogu rijeiti" straha. Naime, okovima sam vezan za strah samo onoliko dugo dok pokuavam pobjei od njega. Takoer, kad ne pokuavam pobjei od straha, otkrivam da u stvarnosti tog trenutka nema niega to bi bilo "okovano", ili utvreno. Kad sam svjestan tog osjeaja i bez da ga nazovem njegovim imenom, bez nadijevanja naziva "strah", "loe", "negativno" itd., on se odmah mijenja u neto drugo i ivot slobodno kree naprijed. Osjeaj se prestaje trajno obnavljati stvaranjem iza sebe onoga tko osjea. Moda sad moemo razumjeti zato nepodijeljeni um na takva bjeanja iz sadanjosti ne potie ono to se obino naziva "zlom". Sljedea istina, da je nepodijeljeni um svjestan iskustva kao jedinstva, svijeta kao sebe, te da itava narav uma i svijesti treba biti jedno s onim to zna, navodi na stanje koje se obino naziva ljubavlju. Jer, ljubav koja sebe izraava stvaralakom radnjom neto je mnogo vie od emocije. To nije neto to ti moe "osjetiti" i "znati", zapamtiti i definirati. Ljubav je ustrojstveno i ujedinjujue naelo koje svijet ini svemirom i univerzalnim, a razjedinjenu masu zajednicom. Ona je sama bit i karakter uma, a postaje vidljivom u djelima, ako je um cjelina. Um se mora neim zanimati ili baviti, upravo kao to i ogledalo uvijek mora neto odraavati. Ako se ne nastoji zanimati samim sobom - kao kad bi ogledalo odraavalo samo sebe - tada se mora zanimati ili baviti drugim ljudima i stvarima. Nije problem u tome kako voljeti. Mi volimo. Mi jesmo ljubav, i jedini je problem usmjeravanje te ljubavi - hoe li krenuti ravno kao zraka sunca, ili e se pokuati okrenuti prema sebi, kao "svijea pod poklopcem". Osloboen iz kruga nastojanja da voli samoga sebe, um ovjeka uvlai itav svemir u vlastito jedinstvo, kao kad se ini da kaplja rose sadri itavo nebo. Ova emocija vie nego sve druge njoj sline emocije predstavlja mo i naelo slobodnog djelovanja i stvaralake moralnosti. S druge strane, moralnost pravila i propisa utemeljenih na nagradama i kanjavanjima, ak i ako su jednako neopipljive kao i patnja zbog krivnje ili zadovoljstvo zbog samopotovanja, nisu povezane sa slobodnim djelovanjem. To je nain upravljanja robovima tako da se "dobronamjerno iskoritavaju" njihove iluzije, i ma koliko ono daleko otilo, ipak ih nikada ne moe odvesti do slobode. Tamo gdje treba postojati stvaralako djelovanje, bespredmetno je raspravljati o tome to bismo, ili to ne bismo trebali uiniti da budemo ispravni ili dobri. Ujedinjen i iskren um ne zanima da bude dobar, ili da odnose s ljudima uspostavlja kao da ivi u skladu s pravilima. Takoer, ne zanima ga da bude slobodan, da djeluje gotovo nastrano

45

ispravno, samo da bi dokazao svoju neovisnost. On se ne zanima za samoga sebe, nego za ljude i probleme kojih je svjestan; oni su "on sam". Ne djeluje u skladu s pravilima, nego prema okolnostima trenutka, a "dobro" koje eli drugima nije sigurnost, nego - sloboda. Zapravo, nita nije neljudskije od ljudskih odnosa utemeljenih na moralu. Kad ovjek daje kruh da bi bio milosrdan, kad ivi sa enom da bi bio vjeran, jede s crncem da bi bio osloboen predrasuda i odbija nekoga ubiti zato da bi bio miroljubiv, on je hladan kao led. On ne vidi drugu osobu. Tek je neto manje ledena dobronamjernost koja proizlazi iz saaljenja, a namjera joj je svladati patnju, jer dri da pogled na nju izaziva gnuanje. Ali, nema formule koja bi stvorila izvornu toplinu ljubavi. Ona se ne moe kopirati. Vi ne moete samoga sebe nagovoriti na nju, niti je moete probuditi napreui svoje osjeaje, niti se moete posvetiti iskljuivo sluenju ovjeanstvu. Svatko ima ljubav, ali ona moe ugledati svjetlo dana jedino kad se uvjerimo u nemogunost i frustraciju nastojanja da volimo sami sebe. Do tog se uvjerenja nee doi proklinjanjima, mrnjom prema sebi, ili nazivanjem ljubavi prema sebi svim zamislivim pogrdama svijeta. To se uvjerenje postie jedino kad postanemo svjesni da nema toga "sebe", koje bismo trebali voljeti.

IX. PONOVNO PREISPITIVANJE VJERE

Ovu smo knjigu poeli pretpostavkom da znanost i znanstvena filozofija ne daju osnove za religiozno uvjerenje. Nju nismo opovrgavali, nego smo je uzeli kao polazinu toku. Prihvatili smo prevladavajue miljenje da postojanje Boga, bilo kakvog apsoluta, te vjenog poretka koji stoji iza ovoga svijeta nema logiku potporu ili smisao. Prihvatili smo i tvrdnju da takve ideje nemaju vrijednosti za znanstvena predvianja, i da se svi poznati dogaaji mogu jednostavnije objasniti bez njih. Istodobno, rekli smo da religija nema potrebe suprotstavljati se tom gleditu, jer gotovo sve duhovne tradicije priznaju da u razvoju ovjeka postoji stupanj kad se uvjerenje i njegove sigurnosti - za razliku od vjere - moraju napustiti. Mislim da do sada nismo ustvrdili nita to se ne bi moglo provjeriti pokusom, niti smo umetnuli neto to bi se ozbiljno sukobljavalo sa znanstvenim pogledom na svijet. Pa ipak, sad smo stigli do poloaja s kojega bi glavne ideje religije i tradicionalne metafizike mogle iznova postati razumljive i smislene - ne kao uvjerenja, nego kao valjani simboli iskustva. Znanost i religija govore o istom svemiru, no koriste razliite vrste jezika. Openito, to su tvrdnje znanosti o prolosti i budunosti. Znanstvenik opisuje dogaaje. On nam govori "kako" se pojedine stvari dogaaju i daje temeljit pregled onoga to se dogodilo. Smatra da se dogaaji pojavljuju raznolikim uestalostima i u raznom poretku, te na toj osnovi donosi procjene ili predvianja, a prema njima mi onda moemo pronai praktine
46

dogovore i prilagoditi se tijeku dogaaja. Da bi znanstvenik doao do tih procjena, on ne mora znati za Boga ili za vjeni ivot. On mora poznavati prolost - ono to se dogodilo. S druge strane, tvrdnje religije vezane su uz sadanjost. No, obje skupine - i religiozne osobe i znanstvenici - imaju dojam da se religija vie bavi prolou i budunou. Ovo je posve prirodni nesporazum, jer se ini da religija objanjava kako je nastao ovaj svijet, i kako e zavriti. Dugo se religija povezivala i s proroanstvima, to je zasigurno isto to i predvianje. Ona tvrdi da je Bog stvorio ovaj svijet te da je to uinio sa svrhom koja e se ispuniti u dalekoj budunosti, u "ivotu svijeta koji treba doi". Nadalje, ona ustraje na tome da ovjek ima besmrtnu duu, te pretkazuje da e ona preivjeti njegovu fiziku smrt, i ivjeti vjeno. Zato izgleda da znanstvenik ima pravo kad kae da se ovakva proroanstva ne mogu provjeriti i da su izreena s vrlo malo znanja o proteklim dogaajima, za koje je stvarno poznato da su se dogodili. Kad on pokuava otkriti osnove na kojima su ova pretkazanja nastala, nalazi da su one prije emocionalne, negoli racionalne. Religiozne osobe nadaju se ili vjeruju da e se sve to pokazati istinitim. Ukratko, u povijesti svake znaajne religije bilo je osoba koje su religiozne ideje i tvrdnje shvaale na vrlo razliite naine. U cjelini bi to moglo biti tonije za Istok nego za Zapad, iako i u povijesti kranstva postoji podui popis mukaraca i ena, koji bi mogli imati mnogo toga zajednikog s ortodoksnim hindusima i budistima. S ovog drugog, a mi mislimo - i dubljeg stajalita, religija nije tek sustav pretkazanja. Njena se uenja ne bave budunou i vjenou, nego sadanjou i vjenim. Ona nisu tek skup uvjerenja i nada, nego naprotiv, skup grafikih simbola o sadanjem iskustvu. Obino postoje dvije vrste ovih simbola. Jedna opisuje religiozni nain razumijevanja sadanjosti u obliku konkretnih prizora i pria. Druga vrsta simbola opisuje ga apstraktnim i negativnim jezikom, koji esto nalikuje jeziku akademske filozofije. Da bismo ih lake razlikovali, ove dvije vrste simbola moemo nazvati religioznima i metafizikima. No, moramo upamtiti da "metafiziki" u ovom smislu nije spekulativna filozofija. Ovo nije pokuaj da se pretekne znanost i logiki opie svemir i njegovo podrijetlo. To je nain predstavljanja znanja koje postoji u sadanjosti. Religiozni simboli osobitost su kranstva, islama i judaizma, dok su u orijentalnu uenju oni vie metafiziki. Rekli smo da obje - i znanost i religija - govore o istom svijetu, a u ovoj smo se knjizi bavili iskljuivo svakidanjim ivotom i pojavama koje se mogu vidjeti, osjetiti i iskusiti. Zato e nam religiozni kritiari rei da smo religiju sveli na "naturalizam", da Boga izjednaavamo s prirodom te da se izrugujemo religiji karikirajui je i oduzimajui joj "njezin bitan, nadnaravni sadraj". No, kad upitate teologe to je za njih "nadnaravno", oni naglo poinju upotrebljavati znanstveni jezik. Govore o Bogu koji je "konkretna stvarnost udaljena od ovog svemira" i priaju o njemu uz pomo povijesti i pretkazanja, prolosti i budunosti. Ustraju u tome da nadnaravni svijet nema isti "poredak" kakav ima svemir koji prouava znanost. Istiu da nadnaravni svijet postoji na drugoj razini, nevidljivoj naim prirodnim osjetilima. Sve to zapoinje zvuati kao neto psihiko, neto od vrste koja nalikuje telepatiji, vidovnjatvu i sposobnosti oslukivanja poruka izvan dosega obinog sluha. Ipak, taj je naturalizam ist i jednostavan; on ak predstavlja pseudoznanost. Jer, znanost i naturalizam ne bave se nuno samo pojavama koje su vidljive naim osjetilima. Nitko nije vidio elektrone ili fotone, niti je uspio konstruirati opipljiv prikaz zakrivljena prostora. Ako psihike pojave postoje, nema razloga pretpostaviti da se one ne bi mogle znanstveno prouavati, i da one nisu jednostavno tek drugi aspekt "prirode". Zapravo, znanost se bavi bezbrojnim stvarima koje se ne mogu iskusiti osjetilima i nisu dostupne naem neposrednom iskustvu - to je,
47

primjerice, itava prolost, sila tea, priroda vremena, teina planeta i zvijezda... O tim se nevidljivim pojavama zakljuivalo logikom, na temelju neposrednog iskustva. Te hipoteze, ini se, razumno objanjavaju zamijeene pojave. Teoloki je Bog - upravo to isto: hipoteza koja objanjava sva iskustva. Kad teolog izvodi takvu hipotezu, on se koristi znanstvenom metodom i stupa na polje znanosti. On zato mora oekivati da e ga ispitivati, provjeravati i kritizirati njegovi kolege - naturalisti. No, razlika izmeu naravnog i nadnaravnog moe se shvatiti na jednostavniji i mnogo korisniji nain. Ako je "priroda" podruje znanosti, tada moemo rei da je priroda ovaj svijet, onakav kako je nazvan, izmjeren i razvrstan. Priroda je svijet koji je misao analizirala i razvrstala u skupine, a njih nazivamo "stvarima". Kako smo ve vidjeli, dala je stvarima i identitet, nadjenuvi im nazive. Ona razlikuje gibanje i mirovanje, usporeujui neto to se kree ubrzano s neim to se kree sporo, iako je oboje u kretanju. No, itav svijet prirode je relativan, a stvorile su ga misao i usporedba. Je li glava doista udaljena od vrata? Zato ne bismo stvar koju nazivamo "glavom" ukljuili u stvar koju zovemo "vratom", na isti nain na koji je u nju ukljuen nos? To, da su glava i vrat dvije stvari, a ne jedna, misaoni je sporazum. U tom smislu, pradavni metafiziari su posve u pravu kad kau da je itav svemir proizvod uma. Oni misle na svemir "stvari". S druge strane, nadnaravni i apsolutni svijet sastoji se od tajanstvene stvarnosti koju smo tako nazvali, razvrstali i podijelili. On nije proizvod uma. No, nema naina kojim bi se moglo definirati ili opisati to je on. Mi smo ga u svakom trenutku svjesni, pa on predstavlja nau svijest. Mi ga nasluujemo i osjeamo, pa je on jednak naim slutnjama i osjeajima. Ipak, pokuati ga spoznati i definirati nalikuje pokuaju da no natjeramo da zaree sam sebe. to je to? To je rua. No, "rua" je samo zvuk. to je zvuk? Zvuk je utjecaj zranih valova na sluni bubnji. Tada je i rua utjecaj zranih valova na sluni bubnji? Ne, rua je rua... je rua, je rua, je rua... Definicija jednostavno uspostavlja sklad jedan-na-jedan izmeu skupina podataka o osjetima i zvukovima, no budui da zvukovi jesu podaci o osjetima, pokuaj na kraju zavrava kretanjem u krug. Stvarni svijet, koji nam osigurava oboje - i ove podatke, a i organe kojima ih doivljavamo, i nadalje ostaje neuhvatljivo tajanstven. S ovog stajalita ne bismo trebali imati potekoa u shvaanju nekih od pradavnih zapisa. Dham-mapada, zbirka Buddhinih izreka, poinje ovako: "Sve to jesmo rezultat je onoga to smo mislili. Utemeljeno je na naim mislima; stvoreno je od naih misli." Zapravo, to je ista tvrdnja kojom poinje i Evanelje po Ivanu: "U poetku bijae Rije, i rije bijae kod Boga - Rije bijae Bog. ... Sve je po njoj postalo i nita to je postalo nije bez nje postalo." Mislima ili mentalnim rijeima mi razlikujemo ili "radimo" stvari. Bez misli, nema ni "stvari"; postoji tek nedefinirana stvarnost. Ako ste pjesniki raspoloeni, ovu nedefiniranu stvarnost moete usporediti s Ocem, jer je ona izvorite ili osnova "stvari". Tada misao moete nazvati Sinom "koji je od iste supstancije kao i Otac" - Sin "po kojem je sve postalo", Sin koji mora biti razapet elimo li ugledati Oca, jednako kao to u stvarnost moramo gledati bez rijei, da bismo je vidjeli onakvom kakva jest. Potom Sin uskrsava od mrtvih i vraa se na nebo kao to i mi, nalik tome, kad jednom sagledamo stvarnost onakvom kakva jest, postajemo slobodni koristiti se mislima, ne doputajui im da nas zavaraju. Misao se "vraa u nebo" u smislu da je sad prepoznajemo kao dio stvarnosti, a ne kao neto to se nalazi izvan nje. Inae, moemo se koristiti i negativnim, metafizikim jezikom kad se govori o ovoj nedefiniranoj stvarnosti. Ona je beskonana, a ne konana. Ona je vjena, uvijek prisutna, a ne prolost i budunost, ne tek dogovor o misli i vremenu. Ona je neizmjenjiva jer je ideja promjene samo druga rije, druga definicija, koju je stvarnost nazvala nadilaenjem promjene. Oito, ako je svako gibanje relativno, tada nema apsolutnoga gibanja. Bilo bi besmisleno
48

rei da se sva tijela u svemiru gibaju jednom brzinom od deset tisua milja u minuti. Naime, to "sve" iskljuuje svako drugo tijelo, s obzirom na koje bi se za ostala moglo rei da se gibaju. Metafiziki jezik negativan je zato jer nastoji rei da rijei i ideje ne objanjavaju stvarnost. On nas ne pokuava uvjeriti da stvarnost nalikuje nepovezanoj masi providnog elea. On ne govori o neshvatljivoj apstrakciji, nego upravo o ovom svijetu, u kojem ivimo. Iskustvo koje mi nazivamo stvarima, bojama, zvukovima, mirisima, okusima, oblicima i teinama, nije samo po sebi stvar, ni oblik, ni broj, ni bilo to - no, mi ga opaamo u ovom trenutku. Tada mi opaamo Boga, kojega tradicionalna uenja i opisuju kao slobodnu, neuoblienu, beskonanu, vjenu, nepodijeljenu, nepokolebljivu, neizmjenjivu Stvarnost - Apsoluta iza relativnog, Smisao iza misli i rijei.* Naravno, Smisao je bez smisla budui da, za razliku od rijei, on nema smisao, jer on jest smisao. Samo po sebi, stablo je besmisleno, ali predstavlja smisao rijei "stablo". _________________________
* Ovo je slino onome to se u Vedanti podrazumijeva pod Ja, atman, koje transcendira sve stvari koje smo iskusili.

Lako je uvidjeti da ova vrsta jezika, bila ona u svom religioznom ili metafizikom obliku, moe prouzroiti sve vrste nesporazuma. Jer, kad je um podijeljen i kad "Ja" eli pobjei od iskustva u kojemu se trenutno nalazi, cjelokupna tvrdnja o nadnaravnom svijetu predstavlja za nj na sreu pronaeno skrovite. "Ja" se odupire nesretnoj promjeni, pa se priljubljuje uz "neizmjenjiv" Apsolut, zaboravljajui da je i taj Apsolut neto, to takoer nije "utvreno". Kada nam ivot pripravi neko gorko iskustvo, "Ja" ga moe podnijeti jedino zahvaljujui jamstvu da je to dio plana Boga-Oca, koji nas ljubi. No, samo to jamstvo sprijeava da se shvati "ljubav Boga", koja - kako je dobro poznato - zahtijeva odustajanje od "Ja". Nerazumijevanje vjerskih ideja ivopisno se moe vidjeti u onome to su ljudi uinili od uenja o besmrtnosti, o raju i paklu. No, sad bi ve trebalo biti jasno kako vjeni ivot zapravo predstavlja shvaanje da je sadanjost jedina stvarnost, te da se prolost i budunost mogu od nje razlikovati jedino u konvencionalnom smislu. Trenutak oznaava ona "vrata raja", onaj "ravan i uzan put koji vodi u ivot", jer u njemu nema mjesta za neko odvojeno "Ja". U ovom iskustvu nema nikoga tko bi doivio iskustvo. "Bogata" ne moe proi kroz ta vrata, jer sa sobom tegli suvie prtljage; on se priljubio uz prolost i budunost. Mogle bi se citirati itave stranice iz duhovne literature svih vremena i sa svih mjesta, kako bi se pokazalo da je vjeni ivot bio shvaen na taj nain. No, dostajat e i sljedee Eckhardovo razmiljanje: "Sadanji trenutak" u kojem je Bog stvorio prvog ovjeka, "sadanji trenutak" u kojem e posljednji ovjek nestati, i "sadanji trenutak" u kojemu ja upravo govorim - svi su oni jedno u Bogu, u kojemu je samo jedno sada. Pogledaj! Osoba koja ivi obasjana Bojom svjetlou nije svjesna ni proteklog vremena, ni vremena koje dolazi, nego samo jedne vjenosti. ... Zato ona ne dobiva nita novo ni iz buduih dogaaja, ni iz mogunosti koje se nude, jer ona ivi u "sadanjem trenutku", to jest bezgreno, "iznova odjenuta u krepost". Kad umirete i pribliavate se ivotu svakim trenutkom, od male su vam koristi znanstvena nagaanja o tome to e se dogoditi nakon smrti. itava se velianstvenost i nalazi u tome da mi to ne znamo. Ideje o preivljavanju i unitenju takoer su utemeljene na prolosti, na sjeanju o buenju i spavanju, pa su, na svoje razliite naine, besmislene tvrdnje o postojanosti koja vjeno traje i o vjenom nitavilu.

49

Potrebno je samo malo mate da bi se shvatilo kako je "vrijeme vjenosti" tek udovina nona mora, pa izmeu raja i pakla, onakvih kakvima se oni obino shvaaju, nema ba mnogo izbora. elja da se zauvijek nastavi moe izgledati privlanom samo kad netko radije razmilja o beskonanom, a ne konanom vremenu. Jedno je imati vremena koliko eli, no posve je drugo imati vrijeme kojemu nema kraja. Jer, nema radosti u neprekidnosti, u beskonanosti. Mi udimo za njom samo zato jer nam je sadanjost prazna. Osoba koja pokuava jesti novac, uvijek je gladna. Kad osoba kae: "Sad treba stati!" ona je u panici, jer nije jo nita pojela, a eli sve vie i vie vremena da bi nastavila jesti novac, neprestano se nadajui zadovoljstvu tu, odmah iza ugla. Mi zapravo ne elimo neprekidnost, nego prije sadanje iskustvo potpune sree. Misao o elji da se takvo iskustvo nastavlja i nastavlja rezultat je samouvjerenosti u iskustvu, kojega smo ipak samo nepotpuno svjesni. Tako dugo dok postoji osjeaj daje "Ja" ono koje proivljava to iskustvo, trenutak nije sve. Vjeni se ivot spoznaje kada nestane i posljednjeg traka razlike izmeu "Ja" i "sada" - kad preostane samo ovo "sada", i nita vie. Nasuprot tome, pakao ili "vjeno prokletstvo" nije vjenost vremena koje traje bez prestanka, nego onog neprekinutog kruga, trajanja i frustracija zbog kretanja u krug i uokolo, kada se stalno progoni neto to se nikada ne moe dostii. Pakao je naa glupost, vjena nesposobnost, ljubav prema sebi, samosvijest i opsjednutost sobom. To je nastojanje da se pogleda u vlastite oi, da se uju vlastite ui ili poljube vlastite usne. Meutim, shvatiti da je ivot potpun u svakom svom trenutku - itav, nepodijeljen i uvijek nov - to znai razumjeti smisao uenja, da je u vjenom ivotu Bog ono to se ne moe definirati - sve u svemu, i da je onaj krajnji poetak ili kraj, zbog kojega sve postoji. Kako je budunost neuhvatljiva za vijeke vjekova, i kako se kao ona ovjeena mrkva uvijek nalazi ispred magarca, ispunjenje boanske svrhe ne nalazi se u budunosti. Ono je u sadanjosti, i to ne inom preputanja ovoj nepokolebljivoj injenici, nego uvianjem da joj se nema tko prepustiti. Jer, ovo je znaenje tog univerzalnog vjerskog naela koje se uvijek iznova ponavlja: da bi spoznao Boga, ovjek mora odustati od samoga sebe. To je poznato kao i bilo koja druga otrcana primjedba, a ipak nita nije tee uiniti od toga, i nita nije tako temeljito pogreno shvaeno. Kako ja, koje je sebino, moe prepustiti, predati sebe? Ne zahvaljujui vlastitoj snazi, kau teolozi, nego pomou dara boanske milosti, snage koja ovjeku omoguuje da postigne i ono to nadilazi njegovu snagu. No, je li ova milost dana svima, ili tek odabranima, koji - kada je prime, nemaju drugog izlaza, no predati joj se? Neki kau da dopire do sviju, ali da postoje oni koji prihvaaju njenu pomo, i oni koji je odbijaju. Drugi govore da je milost namijenjena samo ponekom izabraniku, ali najvei dio ustraje na tome, kako svaki pojedinac ima mo da je uzme, ili ostavi. Samo, to ne rjeava problem. To problem zadravanja ili preputanja sebe samo zamjenjuje problemom prihvaanja ili odbijanja boanske milosti, a to su dva istovrsna problema. Kranstvo sadri vlastiti skriven odgovor na taj problem u ideji da se ovjek moe predati jedino "u Kristu". Naime, ovdje Krist predstavlja stvarnost, i ne postoji neko odvojeno "ja" koje bi se trebalo predati. Stoga je predavanje samoga sebe pogreno postavljen problem. "Krist" je spoznaja da ne postoji odvojeno "Ja". "Ja nita ne inim sam.... Ja i Otac smo jedno.... I prije Abrahama, ja jesam." Ako problem uope postoji, tada je vezan za shvaanje da u ovom trenutku ti nema nikakvog "Ja" koje bi se trebalo predati. Ti si potpuno slobodan uiniti to u svakom trenutku, i ba nita te u tome ne moe sprijeiti. To je naa sloboda. Meutim, mi nismo slobodni da bismo napredovali, da bismo se predali, da bismo se otvoreni izloili milosti, jer sva ova rascijcpljenost uma zapravo je poricanje i odgaanje nae slobode. To je nastojanje da umjesto u kruh - zagrizemo u vlastita usta.

50

Je li nuno istaknuti golemu razliku izmeu spoznaje da smo "Ja i Otac jedno", i stanja svijesti osobe koja, kako kaemo, "za sebe misli da je Bog"? Ako, jo uvijek mislei da postoji izolirano "Ja", izjednaite to "Ja" s Bogom, sami ete postati nepodnoljiv ego-manijak koji za sebe misli da je uspjean u postizanju nemogueg - u ovladavanju iskustvom, i rjeavanju svih zaaranih krugova na zadovoljavajui nain. Ja sam gospodar svoje sudbine; Ja sam kapetan svoje due! Kad zmija proguta svoj rep, glava joj se izoblii, natekne. Posve je neto drugo uvidjeti da ti jesi tvoja "sudbina", da nema nikoga tko njome upravlja, niti ima koga kojim bi ona trebala upravljati, vladati ili ga predavati. Moramo li, dakle, ustrajati na tome da ovo nestajanje "Ja" u Bogu nije neko mistiko skrnavljenje, u kojem se ponitavaju "vrijednosti osobnosti"? "Ja" nije bilo, nije i nikada nee postati dijelom osobnosti ovjeka. U njemu nema niega to bi bilo jedinstveno, ili "razliito", ili zanimljivo. Naprotiv, to ga ljudi vie progone, to vie postaju obini, nezanimljivi i neosobni. to se stvari bre kreu u krugovima, to e se prije pretvoriti u neprepoznatljive mrlje. Oito je da su jedini zanimljivi ljudi oni koji se zanimaju, a da bi se moglo do kraja zanimati znai da treba zaboraviti na "Ja". Dakle, moemo zapaziti da se osnovna naela filozofije, religije i metafizike mogu shvatiti na dva posve razliita naina. Mogu se vidjeti kao simboli nepodijeljenog uma, izraavanja istine da su ivot i iskustvo u svakom trenutku potpuna cjelina. "Bog" nije definicija tog stanja, nego je poklik o njemu. Meutim, njih obino koriste pri pokuajima da se postave izvan sebe samih i svemira, kako bi oboje zgrabili i njima upravljali. Taj proces je cirkularan, koliko god sloen i krivudav bio. Budui da su ljudi tako kruili tijekom mnogih stoljea, utjecaj tehnologije malo je ubrzao taj proces do toke neizdrive napetosti. Civilizacija samo to se ne rasprsne od puke centrifugalne sile. Uz takvo predvianje, ona samouvjerena vrsta religije na koju smo se ve odavno navikli vie nije lijek, nego dio bolesti. Ako je znanstvena misao oslabjela njenu mo, ne trebamo za njom aliti. Naime, "Bog" do kojega nas je mogla odvesti nije bila nepoznata Stvarnost, kako mu ime daje naslutiti, nego samo projekcija nas samih - sveobuhvatno, bestjelesno "Ja", to gospodari svemirom. Istinska velianstvenost znanosti nije toliko u tome to nadijeva nazive i razvrstava, biljei i predvia. Ona je u tome to znanost promatra i eli spoznati injenice, kakve god one mogle biti. Ma koliko znanost mogla pobrkati injenice zahvaljujui dogovorima, ili pak stvarnost svojim arbitrarno provedenim podjelama, ona u svojoj otvorenosti i iskrenosti uma ima nekih slinosti s religijom, shvaenom u onom drugom i dubljem smislu. to je znanstvenik vei, to je vie zapanjen svojim nepoznavanjem stvarnosti i to vie shvaa da su njegovi zakoni i nazivi, opisi i definicije zapravo proizvod njegovih misli. One mu pomau da svijet koristi za potrebe vlastitih izuma, umjesto da ga shvati i objanjava. to vie on analizira svemir do najmanjih pojedinosti, nailazi na sve vie stvari koje treba razvrstati, te sve vie opaa relativnost svih tih razvrstavanja. ini mu se kako ono to ne zna raste geometrijskom progresijom u odnosu na ono to zna. On se postojano pribliava toki, u kojoj ono to je nepoznato nije samo prazan prostor u tkivu stvorenom od rijei, nego prozor u umu, prozor kojemu ime nije neznanje, nego - udo. Bojaljiv um treskom zatvara taj prozor te postaje utljiv i bezidejan u vezi s onim to ne zna, da bi to vie brbljao o onome to misli da zna. Nepoznate prostore on ispunjava istim ponavljanjem onoga to se ve istrailo. No, otvoreni um zna da i najpodrobnije istraena podruja jo nisu poznata u cijelosti, nego su samo oznaena i izmjerena, ak i po tisuu puta iznova. A nevjerojatna tajanstvenost pitanja: to je to to mi oznaavamo i mjerimo,
51

mora nam na kraju "proeljati misli" toliko da um zaboravlja kruiti i progoniti vlastite procese, i postaje svjestan da "biti u ovom trenutku" jest - pravo udo. Nainima koji se tek malo meusobno razlikuju, ovo je posljednja rije mudrosti i Zapada i Istoka. Hinduske Upaniade kau: Svatko tko misli da Bog nije shvatljiv, shvatio je Boga; no, onaj tko misli da je Bog shvatljiv, ne poznaje ga. Bog je nepoznat onima koji ga poznaju, i poznat je onima koji ga uope ne poznaju. Goethe to kae rijeima koje bi suvremenom umu mogle biti jasnije: ajvie do ega ovjek moe doprijeti je udo; i ako je zadivljen fenomenom poetka, pustite ga, neka bude zadovoljan; to mu ne moe pruiti ita vie, i ni za im dalje nee tragati iznad toga; tu je granica. Ili, imamo rijei sv. Ivana od Kria, jednog od najveih proroka kranske tradicije: Jedna od najveih milosti darovanih dui u ovom prolaznom ivotu jest ona, koja joj omoguuje da vidi toliko daleko i osjea toliko duboko, da uope ne moe shvatiti Boga. Stoga su ove due pomalo nalik svecima na nebu, gdje oni koji ga najbolje poznaju, najjasnije osjeaju koliko je on beskrajno neshvatljiv; a oni koji imaju manje jasan pogled ne opaaju tako jasno kao oni drugi, koliko uzvieno on nadilazi njihovo vienje. U takvom divljenju nema gladi, nego ispunjenja. Upoznao ga je gotovo svatko, no samo u onim rijetkim trenucima kad mu zapanjujua ljepota ili neobinost nekog prizora svrne um od jurnjave za samim sobom te ga na tren ini nesposobnim da pronae rijei kojima bi opisao taj osjeaj. Dakle, mi smo sretnici koji ive u vremenu kad je ljudsko znanje otilo dovoljno daleko da ljudima poinje nedostajati rijei, i to ne samo onih za neobino I prelijepo, ve i onih koritenih za najuobiajenije stvari. Praina na policama postala je jednako tajanstvenom kao i najudaljenija zvijezda; o obje znamo dovoljno kako bismo znali da ne znamo nita. Fiziar Eddington najvie se pribliio misticima, i to ne svojim uzletima mate, nego rekavi posve jednostavno: "Neto nepoznato radi neto to ne znamo." U ovakvom je priznanju misao uinila puni krug, i mi smo iznova kao djeca. Onima koji jo uvijek grozniavo nastoje objanjavati sve stvari, te osigurati vodu ivota, vrsto je utvrdivi na papiru i traci, to priznanje ne govori nita i ne znai nita drugo, no poraz. Drugima injenica da je misao dovrila krug predstavlja otkrie o onome to ovjek radi, i to ne samo u filozofiji, religiji i spekulativnoj znanosti, nego i u psihologiji i moralu, u svom svakidanjem osjeanju i ivljenju. Njegov se um nalazio u kovitlacu, da bi bio i udaljen od sebe, i u potjeri za samim sobom. Vi patite od samih sebe, nitko vas ne sili, nitko vas ne tjera da ivite i umirete, i okreete se kotaem, i grlite i ljubite njegove bice od agonije njegove gume od suza, njegovu osovinu od nitavih. Otkrivi to, um postaje itav; prestaje rascjep izmeu "Ja" i "ja", ovjeka i svijeta, idealnog i stvarnog. Paranoja, um koji se nalazi pokraj samoga sebe, postaje metanojom - umom koji je sa sobom, i koji je tako osloboen sebe. Osloboene krenja samih sebe, ruke postaju slobodne da bi neto uinile; osloboene pokuaja da pogledaju same sebe, oi mogu gledati; osloboena nastojanja da razumije sebe, misao moe misliti. U takvom osjeanju, gledanju

52

i razmiljanju, ivotu nije potrebna nikakva budunost da bi se upotpunio, ni objanjenje kojim bi se opravdavao. U ovom trenutku, on je dovren.

ALA W. WATTS diplomirao je teologiju i doktorirao na bogosloviji. On je najpoznatiji kao tuma zenbudizma, te openito indijske i kineske filozofije. Meutim, odvojivi se od lanstva u sektama, stekao je ugled jednog od izvornih i "najotvorenijih" filozofa stoljea. Napisao je dvadesetak knjiga o filozofiji i psihologiji religije, ukljuujui i djela Put zena, Radosna znanost o svemiru, Priroda, ovjek i ena, Pogledaj duh, Knjiga, Je li vano, To je to, Vrhovno bie, Iza teologije i Oblak skriven, lokacija nepoznata. Gostovao je kao predava na veini glavnih sveuilita u Sjedinjenim Amerikim Dravama. Umro je 1973. godine.

53