Boris Mouravieff

Boris Mouravieff

GNOZA
KNJIGA PRVA - EGZOTERIČNI CIKLUS

UČENJE I KOMENTARI
NA EZOTERIČNU TRADICIJU
ISTOČNOG PRAVOSLAVLJA

Prijevod: Madhavii
 Mudrost doduše navješćujemo među zrelima,
ali ne mudrost ovoga svijeta, ni knezova ovoga svijeta koji propadaju,
nego navješćujemo Mudrost Božju, u Otajstvu, sakrivenu;
onu koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu,
a koje nijedan od knezova ovoga svijeta nije upoznao.
(I Korinćanima 2: 6 - 8)
Sadržaj
UVOD ................................................................................................................... 6
PREDGOVOR ...................................................................................................... 10
UVOD AUTORA .................................................................................................. 14
PRVI DIO - ČOVJEK ............................................................................................... 18
POGLAVLJE I ....................................................................................................... 20
POGLAVLJE II ...................................................................................................... 28
POGLAVLJE III ..................................................................................................... 34
POGLAVLJE IV ..................................................................................................... 42
POGLAVLJE V...................................................................................................... 48
POGLAVLJE VI..................................................................................................... 58
POGLAVLJE VII.................................................................................................... 70
DRUGI DIO - SVEMIR ............................................................................................ 78
POGLAVLJE VIII................................................................................................... 80
POGLAVLJE IX ..................................................................................................... 90
POGLAVLJE X ...................................................................................................... 98
POGLAVLJE XI ................................................................................................... 110
POGLAVLJE XII .................................................................................................. 118
POGLAVLJE XIII ................................................................................................. 130
POGLAVLJE XIV................................................................................................. 142
TREĆI DIO - PUT ................................................................................................. 154
POGLAVLJE XV.................................................................................................. 156
POGLAVLJE XVI................................................................................................. 166
POGLAVLJE XVII................................................................................................ 178
POGLAVLJE XVIII............................................................................................... 190
POGLAVLJE XIX ................................................................................................. 206
POGLAVLJE XX .................................................................................................. 216
POGLAVLJE XXI ................................................................................................. 238
POSTSCRIPTUM................................................................................................ 264
 UVOD
Ljudi koji se zanimaju za ezoterična pitanja vjerojatno su pročitali knjigu
P.D. Uspenskog, izdanu posthumno od strane njegovog najbližeg rođaka, pod
naslovom Fragmenti Nepoznatog učenja. 1 Ideje koje se nalaze u toj knjizi autor je
prikupio od 'G'. 2 'G' je nagovijestio u tom tekstu što je osnova njegovog učenja:
'za dobrobit onih koji već znaju, reći ću, ako želiš, ovo je ezoterično Kršćanstvo.' 3
Zanimljivo je u ovim uvjetima da naslov govori o nepoznatom učenju.
Kršćanska Ezoterična Tradicija se uvijek održala živom unutar određenih
manastira u Grčkoj, Rusiji, i drugdje, i ako je istina da je ovo znanje bilo
hermetički skriveno, ipak je njegovo postojanje bilo znano i pristup njemu nikad
nije bio zabranjen onima ozbiljno zainteresiranima za ova pitanja.
Ako neki odlomci knjige i ostavljaju dojam, u određenom smislu,
sinkretičnog skupljanja iz različitih tradicionalnih učenja, 4 ja ne sumnjam da - u
njihovoj suštini - sustav otkriven u fragmentima koji sačinjavaju djelo Uspenskog
potječu iz otkrića koja su proizašla od onog Velikog ezoteričnog Bratstva na koje
je Apostol Sv. Pavao aludirao u svojoj Poslanici Rimljanima. 5 Ovi fragmenti su
prema tome izvučeni iz autentičnog izvora. Pa ipak - kao što je pravilno
naznačeno naslovom - knjiga Uspenskog sadrži samo fragmente tradicije koja se,
donedavno, prenosila samo usmeno. A samo proučavanje kompletne tradicije
može dati pristup Otkrivenju.
Moji vlastiti odnosi s Uspenskim, kojeg sam dobro poznavao, opisani su u
članku časopisa Syntheses. 6 Ovdje moram ponovo potvrditi da iako je Uspensky
imao žarku želju izdati svoju knjigu za svog života, uvijek je oklijevao to učiniti. Ja
sâm sam čvrsto naglasio opasnost fragmentarnog objavljivanja, i nesigurnosti u
izlaganju određenih suštinskih točaka. Činjenica da su Fragmenti objavljeni tek
nakon smrti autora, više od dvadeset godina nakon što su napisani, podupire ove
tvrdnje.

1
Fragments d'un enseignment inconnu, Paris, Stock, 1950. (U Potrazi za Čudesnim:
fragmenti nepoznatog učenja, Metaphysica, Beograd, 2007.)
2
U Potrazi za Čudesnim.
3
Ibid.
4
Ibid.
5
Rimljanima 8: 28 - 30.
6
Woluwe-Saint-Lambert, Bruxelles, Izdanje Syntheses, broj 144 – studeni 1957.

6|
 ***

Učenje koje je ovdje predstavljeno direktno je izvučeno iz Istočne

Kršćanske Tradicije: svetih tekstova, komentara napisanih oko tih tekstova, i
posebno iz Dobrotoljublja koje je, iznad svega, isto učenje i disciplina, prenesena
od strane potpuno ovlaštenih pojedinaca. Naći ćemo određene sličnosti između
sadržaja ove studije i knjige Uspenskog, budući da su izvori dijelom isti, ali
pažljivo pregledavanje i uspoređivanje će, iznad svega, pokazati nepotpun
karakter te knjige - njene devijacije od doktrine. Svi znamo važnost dijagrama u
Ezoteričnoj Tradiciji. Oni su uvedeni da omoguće prijenos ovog znanja kroz
stoljeća usprkos smrti civilizacija. Greške u pozadini posebno važnog dijagrama 7
razotkrivene su u prethodno spomenutom članku u (časopisu) Syntheses. Što
bismo drugo rekli o mjestu koje je dano čovjeku u dijagramu nazvanom 'Dijagram
Svega živućeg'? 8 Nakon nekoliko razmatranja ciljajući na pokazivanje 'ništavnosti'
čovjeka koji nije ezoterično evoluirao - čije je u Svemiru vrlo malo mjesto - u tom
je umjetno kompliciranom dijagramu smješten na razinu Anđela i Arhanđela. To
znači da je prikazan u Kraljevstvu Božjem - predstavljenom višim obrnutim 'L'-om
- iako je Krist kategorički potvrdio da je ulazak u Kraljevstvo Božje zatvoren za
one koji nisu nanovo rođeni. 9 Ovo drugo Rođenje je predmet i cilj ezoteričnog
rada. Prema Novom Zavjetu 10, mjesto vanjskog čovjeka, čovjeka koji nije, do sad,
proizveo plod; čije latentne sposobnosti se tek trebaju razviti, zapravo se nalazi
na tom dijagramu između dva obrnuta 'L'-a, gdje on čini vezu između vidljivog i
nevidljivog svijeta.
Ima još nešto ozbiljnije: koncept mehaničkog-čovjeka ima za posljedicu
njegovu neodgovornost. 11 Ovo je u direktnoj kontradikciji s doktrinom o grijehu,
pokajanju i spasenju koji čine osnovu Kristovog učenja.

***

Najveća iskrena vjera, ljudska inteligencija, i dobra volja, nisu dovoljne da

spriječe pogreške i devijacije u svemu što dodiruje domenu Otkrivenja ali nije
potpuno nadahnuto njime. Greške i devijacije Fragmenata svjedoče činjenici da
knjiga nije napisana po nalogu, i pod kontrolom, Velikog ezoteričnog Bratstva.
To znači da činjenice na kojima se temelji knjiga imaju fragmentarni
karakter. U ezoteričnoj oblasti, svo fragmentarno znanje izvor je opasnosti. Djela
antičkih pisaca, kao što su Sv. Irenej, Klement Aleksandrijski, i Euzebije

7
U Potrazi za Čudesnim.
8
Ibid.
9
Ivan 3: 3.
10
Marko 4: 11.
11
U Potrazi za Čudesnim.

7|
Cezarejski, koji su pisali o herezi prvih stoljeća naše ere, potvrđuju ovo. Mi
učimo, na primjer, da su određene gnostičke škole, vidjevši nesavršenost
stvorenog svijeta, i bez da traže razlog za postojanje ovih nesavršenosti,
prečicom misli, skočile na zaključak kao što je nemoćnost Stvoritelja, Njegova
nesposobnost, ili čak Njegova zla priroda. Tako je nepotpunost pravi izvor sve
hereze. Samo ono što Tradicija zove Pleroma, što znači Punina, uključujući
Gnozu 12 u svojoj cijelosti, nudi jamstvo protiv svih takvih devijacija.

12
Efežanima 3: 18 - 19; Didahe, passim; Sv. Klement Aleksandrijski, Stromata, passim, itd.

8|
 PREDGOVOR
Ezoterična učenja pomažu nam dati smisao evoluciji čovjeka i ljudskog
društva. Ovo objašnjava rastući interes koji su ova učenja pobudila u kulturnim
krugovima. Pa ipak, paradoksalno, mnogi Europljani koji se osjećaju povučenima
u ova traganja okreću svoje oči prema ne-Kršćanskim Tradicijama: Hinduizmu,
Budizmu, Sufizmu i drugim. Zasigurno bi bilo uzbudljivo usporediti ezoterično
razmišljanje u ovim različitim sustavima, zato što Tradicija je Jedna, i tko god
kopa duboko u ova učenja neće ostati nepogođen ovim suštinskim jedinstvom.
Ipak onima koji žele ići dalje od čiste špekulacije, problem se pojavljuje u drugom
svjetlu. Ova jedinstvena Tradicija bila je i još i sad je predstavljena u
mnogostrukim oblicima, od kojih je svaka studiozno prilagođena mentalitetu i
duhu ljudske grupe kojoj se njena Riječ obraća, te misiji za koju je ta grupa
zadužena. Za Kršćanski svijet, najlakši način; najmanje težak način za dostizanje
cilja, je slijediti ezoteričnu Doktrinu koja tvori osnovu Kršćanske Tradicije.
Zapravo, misao čovjeka koji je rođen i oblikovan u srcu naše civilizacije, bio on
Kršćanin ili ne, vjernik ili ateist, prožeta je s dvadeset stoljetnom Kršćanskom
kulturom. Neusporedivo je lakše za njega da započne svoja proučavanja počevši
od ovog okruženja, nego da se prilagođava duhu okruženja različitog od njegova
vlastita. Transplantacija nije bezopasna, i obično daje hibridne proizvode.
Mogli bismo dodati ovo: da sve velike religije koje su proizašle iz jedne
Tradicije su poruke istine - otkrovenie istiny - a ipak svaka od njih obraća se samo
dijelu čovječanstva. Samo Kršćanstvo je čvrsto obznanilo svoj ekumenski karakter
od samog početka. Isus je rekao 'i propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po
svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima.' 13 Moć propovijedanja Svijetu, kao
što je izraženo u ovoj izreci, viče nakon dvadeset stoljeća: Radosna Vijest, prvo
predavana ograničenoj grupi učenika, otada se učinkovito širila po cijeloj zemlji.
Ovo čudesno širenje je uslijed činjenice da Kršćanska Doktrina, u svom
savršenom izražaju, cilja na opće uskrsnuće, dok druge doktrine, iako pripadaju
Istini, suštinski ciljaju na individualno spasenje te su prema tome samo
djelomična otkrivenja Tradicije.
Prema tome ovo učenje je u temelju Kršćansko.

13
Matej 24: 14.

10 |
 ***

Kršćanska ezoterična Tradicija se temelji na Kanonu, Obredima,

Menologiju, i zadnje na Doktrini. Ovo posljednje je zbir pravila, rasprava i
komentara danih od strane doktora Ekumenske Crkve. Ovi su tekstovi u velikom
dijelu sklopljeni u kolekciju nazvanu Dobrotoljublje. 14 Kao dodatak ovim izvorima,
postoje izolirani spisi drugih antičkih i modernih autora, religijskih i sekularnih.
Većina spisa Dobrotoljublja namijenjena je ljudima koji su stekli
određenu ezoteričnu kulturu. Isto se može reći i za određene aspekte tekstova
Kanona, uključujući Evanđelja. Mora se također primijetiti da, budući da su
upućeni svima, ovi tekstovi ne mogu uzeti u obzir sposobnosti svake osobe.
Biskup Teofan Zatvornik zbog toga, u svom predgovoru za Dobrotoljublje,
inzistira na činjenici da bez pomoći nitko 15 ne može uspjeti u prodiranju u
Doktrinu. Zbog toga također, zajedno s pisanim izvorima, ezoterična znanost
čuva i kultivira usmenu Tradiciju koja oživljava Slovo. Istočno Pravoslavlje je znalo
kako očuvati ovu Tradiciju netaknutom primjenjivanjem apsolutnog pravila
Hermetizma u svakom pojedinačnom slučaju. Od generacije do generacije, sve
od vremena Apostola, dovodila je svoje učenike do mističnog iskustva.
Iako je hermetizam omogućio zaštitu gotovo dvadeset stoljeća, mora se
reći da su se okolnosti sada promijenile. U sadašnjem trenutku povijesti, kao i u
vrijeme Kristovog Dolaska, veo se djelomično podigao. Prema tome, za one koji
žele napredovati dalje od knjiškog znanja, koje nikad ne ide izvan područja
informacije; za one koji intenzivno traže pravi smisao života, koji žele razumjeti
značenje misije Kršćana u Novoj Eri, mogućnost će postojati inicijacije u ovu
božansku Mudrost, otajstvenu i skrivenu.' 16

***

Okrenuli smo se slavenskom tekstu spisa svaki put kad bi se činilo da

značenje dano u drugim verzijama predstavlja određene nejasnoće. To je iz dva
razloga. Prvi je taj što se prijevod na ovaj jezik napravio u doba još bogato svetim
egzegezama, gdje je duh tekstova ostao blizak njihovom izvornom značenju.
Drugi je ustaljena priroda jezika: slavenski jezici, ruski posebno, ostali su vrlo
bliski staroslavenskom jeziku, jeziku koji je još uvijek u upotrebi u bogoslužju
Pravoslavne religije u slavenskim zemljama.
Što se tiče starosti slavenskog teksta, može se reći ovo: ona se generalno
pridodaje Konstantinu Filozofu, bolje poznatom pod imenom Sv. Ćiril, i njegovom

14
Rusko izdanje izašlo je u 5 svezaka, objavljenih pod nadzorom Biskupa Teofana
Zatvornika od strane Manastira Svetog Pantelejmona na Brdu Atos.
15
Podcrtano u originalnom tekstu.
16
I Korinćanima 2: 6 - 8.

11 |
bratu Sv. Metodu, obojica učeni Grci iz Soluna koji su znali slavenski jezik
savršeno. I tako, došavši u Korsun Taurski (Chersonese of Tauric) , Sv. Ćiril je
našao u devetom stoljeću da su Evanđelja već napisana na ovom jeziku. Prema
tome, beskrajno je vjerojatno da su ona bila napisana u periodu kad su forme
ostale žive - kako je iskazao Apostol Sv. Andrija, koji je podučavao Kršćanstvo u
Rusiji u prvom stoljeću naše Ere. 17
Stalnost jezika jednako je važan čimbenik ako se čovjek hoće vratiti na
izvorni smisao danog teksta: poznato je da je ustaljena priroda koptskog jezika
omogućila Champollionu, počevši od liturgijskih formula ovog jezika, da utemelji
ekvivalenciju između koptskih spisa i egipatskih hijeroglifa. Staroslavenski jezik je
ostao živ i podvrgnut je manjim modifikacijama u odnosu na original: obredne
formule su posebno čvrsti dokaz ove činjenice. To je razlog zašto slavenski tekst
Novog Zavjeta, kao i spisi antičkih autora prevedeni na taj jezik, imaju osobitu
važnost za tražitelja danas.

17
Slavenski tekst se također često citira u sljedećim djelima: Neviđeno Ratovanje, Rani
Oci Dobrotoljublja i Spisi iz Dobrotoljublja- eng. prevoditelj i izdavač.

12 |
 UVOD AUTORA
Homo sapiens živi uronjen u svoj svakodnevni život do točke gdje
zaboravlja sebe i zaboravlja kamo ide; pa ipak, bez da to osjeća, on zna da smrt
sve prekida.
Kako možemo objasniti da su intelektualac koji je došao do čudesnih
otkrića i tehnokrat koji ih je iskoristio, ostavili izvan polja svojih istraživanja
završetak naših života. Kako možemo objasniti da znanost koja sve iskušava i
svašta zahtijeva ostaje međutim indiferentna na enigmu otkrivenu pitanjem
smrti? Kako možemo objasniti zašto se Znanost, umjesto da ujedini svoje napore
sa svojom starijom sestrom Religijom da bi riješila problem Bivstvovanja - što je
također i problem smrti - u stvari njoj suprotstavila?
Bilo da čovjek umire u krevetu ili na međuplanetarnom brodu, ljudsko se
stanje nije ni najmanje promijenilo.
Sreća? Ali naučeni smo da sreća traje samo dok traje Iluzija… i što je ova
Iluzija? Nitko ne zna. Ali ona nas potapa.
Kad bismo samo znali što je Iluzija, tad bismo znali suprotno: što je Istina.
Ova Istina bi nas oslobodila ropstva 18.
Kao psihološka pojava, je li Iluzija ikad podvrgnuta kritičkoj analizi
temeljenoj na najsuvremenijim pronalascima znanosti? Ne čini se da je tako, a
ipak ne može se reći da je čovjek lijen i da ne traga. On je strastveni tražitelj… ali
propušta suštinsko; zaobilazi ga u svojem traganju.
Ono što nas začuđuje od samog početka je što čovjek miješa moralni
napredak s napretkom tehnike, tako da se razvoj znanosti nastavlja u opasnoj
izolaciji.
Sjajan napredak koji je došao od tehnologije suštinski nije promijenio
ništa u ljudskom stanju, niti će išta promijeniti, zato što djeluje samo na polju
svakodnevnih događaja. Iz tog razloga on dodiruje čovjekov unutrašnji život
samo površinski. Ipak od vrlo davnih vremena znalo se da se suštinsko nalazi
unutar njega, ne izvan njega.

***

Općenito se slažemo u mišljenju kako je čovječanstvo došlo do važne

prekretnice u svojoj povijesti. Kartezijanski duh koji je uništio skolastičku
filozofiju je sad u povratku ostavljen iza. Logika povijesti zahtijeva novi duh.
Razvod između tradicionalnog znanja, čiji je povjerenik religija, te stečenog
znanja, ploda znanosti, prijeti steriliziranjem Kršćanske civilizacije koja je izvorno
tako bogata obećanjima.

18
Ivan 8: 32.

14 |
 Ipak, nenormalno je vjerovati da je Znanost po svojoj prirodi
suprotstavljena Tradiciji, i mora se čvrsto naglasiti da Tradicija ne uključuje bilo
kakva nastojanja suprotstavljena Znanosti. Naprotiv, Apostoli su predvidjeli
čudesan razvoj znanosti.
Tako slavna formula Sv. Pavla: Vjera, Nada, Ljubav 19, sumira ogroman
program evolucije za čovjekovo znanje. Ako proučimo ovu formulu u odnosu na
njen kontekst 20 vidimo da su prva dva pojma privremena, dok je treći trajan.
Prema Apostolu bila je primjerena za epohu u kojoj je izražena 21, i njeno je
značenje moralo vremenom evoluirati. To se dogodilo baš kako je predvidio Sv.
Pavao. Znanost, i znanje u općem smislu - pozvano je da zamijeni Vjeru i Nadu,
koje su definirale granice onoga što je dostupno mentalitetu epohe kad je on
učio - od tad su upoznale izvanredan razvitak. On stoga dodaje: 'A kad postadoh
zreo čovjek, odbacih ono nejačko.' 22 Eto kako je opisan prijelaz sa Vjere na
Znanje. Sv. Pavao zatim specificira da ovo zadnje, iako neophodno u evoluciji,
nije konačno stanje, jer je po prirodi nepotpuno. Dodaje da kada dođe ono
savršeno, uminut će ovo djelomično. 23 Ono savršeno je Ljubav, koja u sebi
ujedinjuje dostignuća svih vrlina, svih proročanstava, svih otajstava, i svog
Znanja. 24 Sv. Pavao inzistira na ovome i završava rekavši: težite za Ljubavlju. 25
Putem združenih napora tradicionalne znanosti, temeljene na
Otkrivenju, to jest, na Vjeri i Nadi, te stečene Znanosti, domene pozitivnog
znanja, čovjek se može nadati ispunjenju programa koji je izdao Sv. Pavao, te
naposljetku steći Ljubav u njenom cjelovitom značenju.
Jedan od razloga ove knjige je razviti postulate tradicionalne Znanosti,
tako da se izvedu njihove poveznice sa pozitivnom Znanošću.
Autor je uvjeren da samo sinteza ove dvije grane znanja sada može
riješiti problem čovjeka, i da o ovom rješenju ovisi rješenje svih drugih
suvremenih problema.

19
I Korinćanima 13: 13.
20
Ibid. 1-12.
21
'Sad' kaže Sv. Pavao, stih 13.
22
Ibid. stih 11.
23
Ibid. stih 10.
24
I Korinćanima 13: passim.
25
I Korinćanima 14:1.

15 |
 ***

Prema Tradiciji, ljudska evolucija, nakon dugog prethistorijskog perioda,

nastavlja u izmjeni tri ciklusa: Ciklus Oca, koji povijest samo nepotpuno poznaje;
Ciklus Sina, koji sad dostiže svoj kraj, i posljednje Ciklus Duha Svetoga, kojem sad
prilazimo.
Antropologija prati pojavu vrste Homo sapiens fossilis do četrdeset tisuća
godina unatrag od sadašnje epohe. Život je tada karakterizirao matrijarhat koji je
iskočio iz sustava kolektivnog braka. Prije aproksimativno četrnaest tisuća
godina, pojavom vrste Homo sapiens recens, režim matrijarhalnog plemena
postupno je ustupio mjesto režimu patrijarhalnog plemena, karakteriziranog
poligamijom. To je zasigurno bio napredak, iako je ovaj sustav još uvijek bio
obilježen zvjerstvom. U tom su sustavu žene bile u uvjetima živog roblja, a ipak
su ova drevna nastojanja opstala dugo vremena.
Aristotel svjedoči ovome kad opisuje stav dobrostojećih klasa prema
pitanju žene. Rekao je da su oni držali legitimne žene da bi začeli građane prema
zakonu, kurtizane za užitak, i konkubine za svakodnevnu upotrebu. Ovakav
koncept ostavlja malo mjesta za Ljubav.
Isus je uveo u ljudske odnose nešto praktično nepoznato prije Njega.
Zakon džungle: 'oko za oko, zub za zub' 26, zamijenio je novom zapovjedi: 'ljubite
jedni druge' 27. Ovo je prouzrokovalo revoluciju u odnosima između muškarca i
žene: u društveni život je uvedena Ljubav. 'Roblje' prethodnih vremena sad je
zadobilo građanska prava, iako zasigurno ne potpuno niti odmah. Međutim,
načelo obostranog izbora u ljubavi se utemeljilo. To je bilo pojavljivanje
romantike.

***

Romantika, kojom je Kršćansko društvo izražavalo načelo obostranog

izbora, dostiglo je svoj klimaks u Srednjem vijeku. Usprkos opadanju od tada je
poznato, i unatoč sadašnjim težnjama da se vratimo na regresivne oblike odnosa
među spolovima, ipak ostaje priznat ideal našeg društva. Je li točno, prema
tome, govoriti o smrti romantike? Tiho se pojavljuje revolucija koja će zamijeniti
slobodnu romancu, obilježje svojstveno Kršćanskom dobu, sa singularnom
romancom karakterističnom za doba Svetog Duha. Oslobođena robovanja
prokreaciji, ova romanca sutrašnjice pozvana je da zacementira nerazdjeljivo
jedinstvo između strogo polarnih bića, jedinstvo koje će osigurati njihovu

26
Knjiga Izlaska 21: 24; Ponovljeni zakon 19: 21; Levitski zakonik 24: 20.
27
Ivan 13: 34, 15: 12; I Ivanova 3: 11.

16 |
integraciju u njedra Apsoluta. Kao što Sv. Pavao kaže: 'Ipak, u Gospodinu - ni
žena bez muža, ni muž bez žene!' 28
Vizija takve romance progonila je najviše umove tisućama godina.
Nalazimo je u platonskoj ljubavi, temelju singularne romance u mitovima o
Androginom čovjeku; o Orfeju i Euridici; o Pigmalionu i Galateji… To je težnja
ljudskog srca, koje plače u tajnosti zbog svoje velike usamljenosti. Ova romanca
čini temeljni cilj ezoteričnog rada. Ovdje je ta ljubav koja će sjediniti čovjeka s
onim bićem koje je jedinstveno za njega, Sestru - ženu, slavu muževu, kao što će
on biti slava Božja. 29 Ušavši u svjetlo Tabora, više ne dvoje, nego jedno pije na
fontani prave Ljubavi, preobraziteljice: pobjede nad Smrću.
Ljubav je Alfa i Omega života. Sve drugo ima samo sekundarnu važnost.
Čovjek se rađa s Alfom. Namjera ovog djela je pokazati put koji vodi
prema Omegi.

Boris Mouravieff

28
I Korinćanima 11: 11.
29
I Korinćanima 11: 7.

17 |
PRVI DIO - ČOVJEK

18 |
 POGLAVLJE I
(1)

Pozitivna filozofija proučava čovjeka općenito: apstraktnog čovjeka.

Ezoterična filozofija se bavi čovjekom kakav on jest: istraživač je predmet svog
vlastitog proučavanja. Polazeći od tvrdnje da je čovjek nepoznat, njegov cilj je
učiniti samog sebe sebi poznatim - kakav jest, i kakav bi mogao postati pod
određenim uvjetima.
Konačna namjera pozitivne znanosti je ista u načelu, ali su napori
dijametralno suprotni. Polazeći iz centra, pozitivna znanost se proširuje,
specijalizira, i tako divergira prema periferiji. Na granici svaka točka stvara
zasebnu disciplinu. Ezoterična znanost polazi od mnogostrukosti i različitosti na
periferiji dostupnoj našim čulima, i pomiče se prema središtu. Ona teži
sveobuhvatnoj sintezi.
Metoda ezoterične znanosti je ista kao ona pozitivne znanosti:
promatranje, kritična analiza danih promatranja, te stroga dedukcija iz utvrđenih
činjenica.
Usprkos ovoj istovjetnosti metoda, postoji razlika u primjeni zbog osobne
naravi velikog dijela ezoteričnog rada. To ne dopušta uvijek demonstracije
rezultata specifičnih životnih iskustava, niti dozvoljava javnu raspravu o njihovoj
valjanosti. Zato primjenjujemo ovu metodu ovdje sa jednako strogom
objektivnošću, ali u suprotnom smjeru: u pozitivnoj znanosti uvažavamo postulat
ako ga ne možemo opovrgnuti; ovdje bismo opovrgnuli nešto ako ne nađemo
činjenice ili fenomene koji to potvrđuju.

(2)

U Zapadnoj civilizaciji unutrašnji život pojedinca, sa svim svojim

bogatstvom, protjeran je ka sporednoj ulozi u življenju. Čovjek je toliko zapleten
u mreže mehaničkog života da nema vremena stati niti ima sposobnost pažnje
koja je potrebna da preokrene svoje mentalno gledanje prema sebi samom. Tako
čovjek provodi svoje dane apsorbiran od strane vanjskih okolnosti. Velika mašina
koja ga vuče okreće se bez prestanka, i zabranjuje mu da se zaustavi zbog
opasnosti da bude zgnječen. Danas kao jučer, i sutra kao danas, on se brzo iscrpi
u mahnitoj trci, gonjen u pravcu koji na posljetku ne vodi nikamo. Život od njega
protječe gotovo neviđen, brz kao zraka svjetlosti, te čovjek pada progutan i još
uvijek udaljen od sebe.

20 |
 (3)

Kada zatražimo nekoga tko živi pod ovim konstantnim pritiskom

suvremenog života da okrene svoje mentalno gledanje prema sebi, on obično
odgovori kako nema dovoljno vremena za poduzimanje takvih vježbi. Ako
inzistiramo i on pristane, u većini slučajeva reći će da ne vidi ništa: Magla; Tmina.
U rjeđim slučajevima promatrač će reći da percipira nešto što ne može definirati
jer se to stalno mijenja.
Ovo zadnje promatranje je pravilno. Sve se zapravo unutar nas
neprestano mijenja. Malen vanjski šok, ugodan ili neugodan, sretan ili nesretan,
je dovoljan da da našem unutarnjem sadržaju različit izgled.
Ako nastavimo ovo unutrašnje promatranje, ovu introspekciju, bez
predrasuda, brzo ćemo konstatirati, ne bez iznenađenja, da naše 'Ja', na koje
smo tako jako ponosni, nije uvijek isto sebe, 'Ja' se mijenja. Kako ovaj uvid
postaje jače definiran, postajemo svjesniji da u nama ne živi jedan čovjek nego
mnogi, svaki sa svojim ukusom, svojim težnjama, i svaki se trudi postići svoj
vlastiti cilj. Odjednom unutar nas otkrivamo cijeli svijet pun života i boja koji smo
do sad gotovo u potpunosti ignorirali. Ako dalje nastavimo ovo iskustvo, brzo
ćemo biti u mogućnosti razlikovati tri toka u tom životu koji se neprekidno kreće:
jedan čini vegetativni život instinkta, tako reći; jedan čini životinjski život
osjećaja; te posljednji koji čini ljudski život u pravom smislu riječi, karakteriziran
mišljenjem i govorom. To je skoro kao da u nama žive tri čovjeka, zapleteni
zajedno na neobičan način.
Tako počinjemo cijeniti vrijednost introspekcije kao metode praktičnog
rada koji nam omogućava da upoznamo sebe, i da uđemo u sebe. Kako
postepeno napredujemo, postajemo jasnije svjesni stvarne situacije u kojoj se
nalazimo. Unutrašnji sadržaj čovjeka analogan je posudi sa željeznom piljevinom
u pomiješanom stanju kao rezultat mehaničkog djelovanja. Svaki šok koji posuda
primi uzrokuje pomicanje čestica željezne piljevine. Na taj način stvaran život
ostaje skriven za čovjekovo biće uslijed konstantne promjene koja se događa u
njegovu unutrašnjem životu.

Sl. 1.

21 |
 Pa ipak, kao što ćemo vidjeti kasnije, ova besmislena i opasna situacija
može biti promijenjena na način da bude korisna. Ali ovo zahtijeva rad; svjestan i
održavan napor. Introspekcija je iznijela nemilosrdne rezultate u povećanoj
unutrašnjoj senzibilnosti. Ta pojačana senzibilnost zauzvrat povećava opseg i
učestalost pokreta kad god je željezna piljevina uznemirena. Kao rezultat, šokovi
koji prije nisu bili primjećivani sad će izazvati žive reakcije. Ovi pokreti, zbog svog
stalnog pojačavanja, mogu stvoriti trenje između čestica željeza tako snažno da
nam se jednog dana može činiti da unutar nas gori unutrašnja vatra.

Sl. 22
Sl.

Ova vatra ne smije ostati bezazlen plamen. Niti je dovoljno da ona

uspavano tinja pod pepelom. Živa i jarka vatra jednom upaljena mora se dalje
održavati voljom da se profini i kultivira senzitivnost.
Ako se to nastavi na ovaj način, naše stanje može biti promijenjeno:
toplina plamena će započeti proces fuzije unutar nas. 30

Sl.
Sl. 33

30
Marko 9: 49; I Korinćanima 3: 11 - 13; I Petrova 1: 7, 4: 12.

22 |
 Od ovog trenutka pa na dalje, unutrašnji se sadržaj više neće ponašati
kao gomila željezne piljevine: formirat će blok. Tada daljnji šokovi više neće
izazivati unutrašnje promjene u čovjeku kao što su to činili prije. Došavši do ove
točke on će zadobiti čvrstoću; ostat će on sam usred kušnji kojima ga život izlaže.
Ovo je perspektiva onih koji proučavaju ezoteričnu znanost. Ali da bismo
došli do opisanog stanja, moramo se od početka riješiti svih iluzija o nama
samima, bez obzira kako nam bile drage; ovakva iluzija, ako se tolerira na samom
početku, rast će na putu, tako da će patnja i dodatni napor biti neophodni da je
se riješimo kasnije.
Dokle god čovjek nije dostigao točku fuzije, kao posljedica će njegov život
biti lažno postojanje, jer će se on sam mijenjati iz trenutka u trenutak. Budući da
se ova mijenjanja pojavljuju kao rezultat vanjskih šokova koje on gotovo nikad ne
može predvidjeti, također će biti nemoguće za njega da unaprijed predvidi točan
način na koji će su mijenjati iznutra. Prema tome on će živjeti podređen
događajima kako se oni pojavljuju, stalno zaokupljen konstantnim 'krpanjem'.
Zapravo će ići prema nepoznatom, pod milošću slučaja. Ovakvo stanje stvari, u
Tradiciji nazvano Zakonom Nepredvidivosti ili Zakonom Slučaja, je - za čovjeka
kakav on jest - glavni zakon pod čijom vlašću vodi svoje iluzorno življenje.
Ezoterična znanost navodi mogućnosti i sredstva kojima čovjek sebe
može osloboditi ovih zakona. To nam pomaže da započnemo novi i svrhovit
život; prvo da postanemo logični sa samima sobom, i na kraju da postanemo
gospodarom sebe.
Ali da se učinkovito započne ovaj put, potrebno je prvo jasno vidjeti
situaciju kakva ona jest. Parabola pronađena u najstarijim izvorima omogućuje
nam da dobijemo jasnu sliku ovoga, te da zadržimo to stanje na pameti. To je
parabola o Kočiji.
Slika predstavlja karakteristike čovjeka kočijom. Fizičko tijelo je prikazano
kočijom samom; konji prikazuju senzacije, osjećaje i strasti; kočijaš je skup
intelektualnih značajki, uključujući i razum; osoba koja sjedi u kočiji je gospodar.
U normalnom stanju, cijeli sistem savršeno radi: kočijaš čvrsto drži uzde u
rukama i vodi konje u smjeru koji je pokazao gospodar. Međutim, stvari se ne
događaju ovako u ogromnoj većini slučajeva. Kao prvo, gospodar je odsutan.
Kočijaš ga mora pronaći i onda pričekati njegovu želju. Sve je u lošem stanju:
osovine nisu podmazane i škripe, kotači su loše namješteni; držalo se opasno
ljulja; konji, iako plemenite rase, su prljavi i neuhranjeni; konjska oprema je
iznošena i uzde nisu čvrste. Kočijaš spava, njegove ruke su pale na koljena i jedva
drži uzde koje mu mogu iskliznuti u svakom trenutku.
Kočija međutim nastavlja ići naprijed, ali to čini na način koji ne sluti na
dobro. Napuštajući cestu, kočija se kotrlja niz strminu tako da sad gura konje, a
oni je ne mogu zadržati. Kočijaš je pao u dubok san i ljulja se u sjedalu riskirajući
da ispadne van. Očigledno takvog kočijaša čeka tužna sudbina.

23 |
 Ova slika pokazuje izrazito prikladnu analogiju sa stanjem većine ljudi, i
vrijedna je da se uzme kao objekt meditacije.
Ipak, spas može doći. Drugi kočijaš, prilično budan, može prolaziti istim
putem i ugledati kočijaša u njegovoj nesretnoj situaciji. Ako nije u velikoj žurbi,
mogao bi stati i pomoći kočijašu koji je u nevolji. Prvo će pomoći konjima zadržati
kočiju da ne otkliže niz strminu. Zatim će probuditi uspavanog vozača i zajedno
se s njim potruditi da vrati kočiju natrag na put. Posudit će stočnu hranu i novac.
Također bi mogao dati i savjet u vezi brige za konje, adrese konačišta i
popravljaonice kočija, te uputiti na cestu koju treba pratiti.
Bit će na kočijašu koji je primio pomoć da profitira, vlastitim naporima, iz
dobivene pomoći i informacija. Od sad pa nadalje će njegova dužnost biti da
dovede u red sve stvari, otvorenih očiju, da prati stazu koju je napustio.
On će se prije svega boriti protiv sna, jer ako zaspe opet, i ako kočija opet
napusti cestu i opet se nađe u istoj opasnosti, ne može se nadati da će mu se
sreća nasmiješiti i drugi put; da će drugi kočijaš prolaziti baš u tom trenutku na
tom mjestu te mu ponovno priskočiti u pomoć.

(4)

Vidjeli smo da nas vježbanje introspekcije vodi jako brzo do konstatacije

da se naš unutrašnji život mijenja skoro svakog trenutka. Čovjek se, međutim,
trudi da ima redovan kontinuitet ideja, i da bude dosljedan u svojim akcijama -
jer život od njega zahtijeva da ostavlja takav dojam. On ne može izbjeći ovu
potrebu bez velike teškoće. Njegova dana riječ, dogovorena obaveza i izrečen
zavjet vežu ga usprkos svim neprekidnim promjenama koje je upravo otkrio
unutar sebe: promjene koje mu objašnjavaju pozadinske uzroke njegovih
teškoća, njegovih unutrašnjih i vanjskih konflikata, te mnogih neuspjeha koji su
obilježili njegov život.
Čovjek što je moguće više reagira protiv ovog stalnog pritiska poteškoća i
obaveza koje ga tlače. Što se tiče promjena unutar njega, on ih obično
kompenzira instinktivnim reakcijama: fiksnim stavom prema svakoj situaciji. On
po svaku cijenu želi barem izgledati logičan sa samim sobom i izgledati kao
gospodar vlastitog djelovanja. Tako da, kad god mu se dogodi neočekivana sreća
ili nepredviđeni uspjeh, on pokušava uvjeriti svoj krug prijatelja - a indirektno
uvjeriti sebe - da on nije uopće iznenađen; da je davno predvidio slijed činjenica,
te da je sve isplanirano unaprijed. U slučaju neuspjeha on baca krivnju na druge,
na događaje, te na okolnosti općenito.
Trenje između čestica željezne piljevine proizvodi neugodnu senzaciju u
nama i zbog toga osjećamo da se toga trebamo riješiti. Kretanje željezne piljevine
prestaje kad pronađemo rješenje i tako se štitimo od primljenog šoka.
Pronalazak krivca će nam omogućiti ovo olakšanje. Kao rezultat, čini se kako je

24 |
čovjek stalno zauzet unutarnjim krpanjem, koje vremenom postaje gotovo u
potpunosti automatsko unutar njega.

(5)

U ovoj se situaciji moramo zapitati kako možemo definirati ove

unutrašnje promjene? Što je to što se mijenja?
Govoreći o sebi, čovjek kaže: 'ja'. Ovo je možda najtajnovitiji i najmanje
definiran izraz u ljudskom jeziku. Govoreći o svom tijelu, čovjek govori u trećem
licu, što je ispravno. Kada govori o svojoj Duši, također govori u trećem licu. Time
potvrđuje da on nije ni tijelo ni duša. Iako se na prvu ovo čini paradoksalno, to je
tako uobičajeno da se može primijeniti na većinu ljudi. Pa ipak, ako čovjek nije
niti tijelo, niti Duša, što je onda Čovjek?
Što je to 'Ja' koje osjeća unutar sebe - i kojem tako teško pokušava dati
barem izgled racionalnog kontinuiteta?
To nisu, ispravno govoreći, ništa drugo nego čestice željezne piljevine,
čija se relativna pozicija jednih prema drugima stalno mijenja, a koje u svom
zbiru predstavljaju naše 'Ja' unutar nas. Ovo 'Ja' nije konstantno; zauzima
mnoštvo različitih aspekata, pa ipak to je isto 'Ja' s kojim čovjek, po rođenju na
Zemlji, evoluira u životu.
Ne samo da ovo isto 'Ja' nije konstantno ni trajno, već je također i
mnogostruko, s obzirom da je svaki od tri čovjeka koji koegzistiraju u nama, o
kojima smo već govorili, jednako tako sastavljen subjekt. Tako da je naše 'Ja'
skup mnoštva malih 'ja' od kojih je svako relativno samostalno i ima tendenciju
da djeluje na svoj način. To je priroda našeg 'Ja', legija.
Sad se može dati točan odgovor na pitanje: tko je čovjek? On je Ličnost.
Drugim riječima, on je Mr. X, identificiran s mentalnim organizmom koji živi u
njemu, koji ne nudi ništa - ili premalo - stabilnog; koji se mijenja prema
primljenim utiscima - ugodnim ili neugodnim - pa čak i u slučaju fizičkih
udaraca.
Isus kaže: 'pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi.' 31 Tko to
može učiniti? Samo onaj tko je svladao svoje instinktivne i životinjske reakcije, te
posljedično ostvario dominaciju nad mehaničkim premještanjem čestica
piljevine. Kod primitivnog čovjeka prevladava formula: 'oko za oko, zub za zub' 32;
njegov cilj je očuvati anarhične reakcije piljevine. Ali ostati isti nakon što te se
udarilo i u stanju unutrašnjeg mira postojano okrenuti drugi obraz, moguće je
samo za istinskog gospodara samog sebe. Sveto pismo daje brojne primjere koji
ukazuju na hitnu potrebu da čovjek postane gospodar sebe.

31
Matej 5: 39; Luka 6: 29.
32
Knjiga Izlaska 21: 24; Ponovljeni zakon 29: 2.

25 |
 (6)

Da bi se to postalo potrebno je proučavati strukturu naše Ličnosti. U

ovom slučaju, kao i u svim drugim, to nam omogućuje Znanje.
Vratimo se slici tri čovjeka koji koegzistiraju u čovjeku. U stvari, to su tri
glavna toka naših mentalnih života: intelektualni, emotivni i instinktivno -
motorički. Otprilike i bez razgraničavanja - kasnije će se vidjeti zašto - ova tri
toka odgovaraju našim mislima, našim osjećajima, našim osjetima i senzacijama.
Centri gravitacije svakog od ova tri načina našeg mentalnog života su
smješteni, posebice, u mozgu, u srcu i u trbuhu. Pojmovi se ne trebaju uzimati
doslovno.
U trenutku u kojem jedan od tri centra primi impuls, druga dva - iako
sudjeluju u njemu - obično poprimaju pasivan stav, tako da onaj koji u tom
trenutku usmjerava akciju govori u ime cijele Ličnosti, i predstavlja čovjeka u
cijelosti.
Kasnije, ovo stanje stvari će biti istraženo detaljno. Za sad, pokušajmo
učvrstiti ove ideje uz pomoć dijagrama koji će se postupno dopunjavati, u
nastavku našeg proučavanja, te će biti razvojni instrument za ovaj rad.

treći kat glava - mozak

drugi kat prsa - srce

prvi kat križa - trbuh

Sl. 4

Ova tri centra, koji predstavljaju tri toka koji ispunjavaju naš mentalni
život, imaju svaki dvostruku funkciju: recepciju i ekspresiju. S ove točke gledišta,
sustav je izvrsno zamišljen; svaki centar u vlastitoj domeni savršeno zadovoljava
potrebe čovjekova unutrašnjeg i vanjskog života.
Imajmo na umu da je teorija o funkcijama i lokaciji mentalnih centara
samo dogovor u smislu da su to centri gravitacije. Mislimo uglavnom glavom, ali
ne isključivo. Jednako je sa srcem, u koji lociramo naš emotivni centar. Motorički
centar upravlja instinktivnim životom kao i kretanjem i svim mentalnim
aktivnostima: njegovo djelovanje je prema tome razdijeljeno kroz tijelo. Iz

26 |
razloga koji će biti jasan kasnije, mi ga svrstavamo na 'prvi kat', koji odgovara
križima i trbuhu.

(7)

Ljudska Ličnost, ovaj stalno - promjenjivi zbir željezne piljevine, nije

namijenjena neaktivnosti. Istinito je suprotno; mentalno tijelo je organizam
stvoren da igra predodređenu ulogu, ali obično nije zaposlen za ovu svrhu.
Razlog tome je što ga koristimo kao stranci, bez da ga poznamo, bez da smo ga
proučavali, i bez da smo ga razumjeli.
Za svakoga od nas, ezoterično izučavanje počinje upravo proučavanjem
sadržaja, strukture, i funkcije Ličnosti.

Hajdemo točno definirati mentalne funkcije tri centra:

- Intelektualni Centar registrira, misli, kalkulira, kombinira,
istražuje itd.;
- Emotivni Centar ima u svojoj domeni osjećaje, kao i profinjene
senzacije i strasti;
- Motorički Centar upravlja sa pet osjetila, akumulira energiju u
organizmu preko svojih instinktivnih funkcija, te svojim
motoričkim funkcijama upravlja potrošnjom ove energije.

Motorički centar je od sva tri centra najbolje organiziran. Dok druga dva
centra nisu ni završena niti organizirana prije postepenog rasta i razvoja djeteta,
motorički centar je potpuno funkcionalan od začeća. On je prema tome najzreliji
i najorganiziraniji. Također je, tako reći, najmudriji, iako i on griješi.
Suprotno, druga dva centra nas stavljaju u najozbiljnije teškoće.
Anarhistični su, često prelaze jedan drugom u domenu, i u domenu motoričkog
centra na takav način da on postaje neorganiziran.
Zapravo, mi nemamo ni čiste misli ni čiste osjećaje: niti su naše akcije
čiste. Sve u nama je pomiješano i zapleteno, često svim oblicima konsideracije
koje dolaze ili iz intelektualnog centra, zamagljujući čistoću naših osjećaja svojim
kalkulacijama, ili iz emotivnog centra, koji zamračuje kalkulacije intelektualnog
centra.
Zbog ovoga, osim ako nismo prethodno duboko proučavali strukturu
naše Ličnosti, nemoguće je stvoriti bilo kakav red u našem mentalnom životu, ili
ga navesti da izroni iz svog stanja neprekidne anarhije i svoje duboke
bešćutnosti. Tražitelj može po ovome učenju regulirati i podesiti taj organizam.
Ne postoji ni jedan drugi način za postizanje cilja osim rada na sebi
putem promatranja sebe.

27 |
 POGLAVLJE II
(1)

Jednostavne ideje je najteže dokučiti. Izmiču nam jer iznimna složenost

naših umova čini da sve kompliciramo. Samo su jednostavne ideje i formule
važne u životu.
Razmotrimo sad odnos između ovih pojmova: znati, i razumjeti.
Možemo znati bez razumijevanja, ali ne možemo razumjeti bez znanja. Iz
toga proizlazi da je razumijevanje znanje kojemu je dodano nešto što se ne može
izmjeriti. Dotičemo se problema koji je jednostavan, ali u isto vrijeme može
izazvati velike teškoće.
Prebacujemo se sa znanja na razumijevanje prema mjeri u kojoj
asimiliramo znanje. Kapacitet za asimilaciju ima svoje granice: čovjekov kapacitet
da sadržava razumijevanje razlikuje se od osobe do osobe.
Ovaj problem se tiče onoga što nazivamo bićem osobe. To je jedan od
osnovnih pojmova ezoterične znanosti. On ima nekoliko razina. U terminu koji
nas zanima ovdje, biće je predstavljeno kapacitetom osobe za asimilaciju.
Znanje je svugdje široko rasprostranjeno. Ipak, ono je izvanjsko za nas.
Razumijevanje je unutar nas.
Ako prelijevamo sadržaj boce u čašu, ona će moći sadržavati samo
količinu jednaku svom kapacitetu. Bilo što više će se preliti. To je upravo ono što
se događa s nama. Mi smo sposobni razumjeti samo u granicama našeg
kapaciteta da sadržavamo razumijevanje, unutar našeg bića.
Isus je rekao Svojim učenicima: 'Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne
možete nositi.' 33
Da bismo bili sposobni evoluirati, u ezoteričnom smislu tog izraza,
moramo iznad svega drugoga stalno nastojati da povećamo svoje biće, da mu
povisimo razinu.

(2)

Evanđelja ne koriste posebnu terminologiju. To je jedan od razloga

njihove popularnosti: pristupačni su svima. Kršćanska Ezoterična Tradicija slijedi
njihov primjer i trudi se izbjeći specijalan rječnik: to bi uzrokovalo dodatne
teškoće prilikom slijeđenja puta koji je i sam dovoljno težak. Spisi kreću od načela
da ako se potrudimo duboko o njima razmisliti, sve može biti izrečeno bez
potrebe da se pozivamo na nove riječi.
Unatoč tome, potrebno je jasno definirati značenje riječi koje se upotrebljavaju.

33
Ivan 16: 12.

28 |
 Prije svega, moramo pobliže odrediti što Tradicija smatra za Svijest i
njene izvedenice. U modernom jeziku kao i u filozofskoj literaturi pridodajemo
različita značenja riječi svijest; nekad je označena dodatnim atributima.
Pokrivamo, na primjer, izraze kao što su 'nad -svijest' ili 'kozmička svijest', itd.
U ezoteričnoj znanosti dajemo najveće značenje izrazu Svijest: ono što
dotiče božansku ravan. Biskup Teofan Zatvornik, jedan od najpriznatijih
komentatora, je rekao: 'Put prema savršenstvu put je prema Svijesti.'
On stoga ne pridodaje sadašnje karakteristike značenju riječi 'Svijest'.
Mi ne posjedujemo Svijest. Ono što nazivamo sviješću samo je jedna od
njenih izvedenica, ali to je jedino što je čovjeku dostupno po rođenju od žene. 34
Sve u svemu postoje četiri razine svijesti: Svijest - nazvana „apsolutnom“
- i njene tri izvedenice:

apsolutna Svijest
svijest istinskog ‘Ja’
budna svijest
podsvijest

Sl. 5

Počevši odozdola, imamo na prvom stupnju podsvijest. Ovo je sumračna

svijest koju imamo npr. za vrijeme spavanja, gdje ona kontrolira organizam
neometano. Ovo podsvjesno upravljanje određenim funkcijama naših tijela
nastavlja se i za vrijeme budnog stanja.
Domena podsvijesti je golema i jako malo o tome je istraženo. Nekad je
tumačimo tako kao da je u podsvijesti sve ono što ne ulazi u budnu svijest. Ne
pripisujemo joj samo reflekse i opće funkcije instinktivnog života, što je ispravno,
nego također i munjevite ideje koje dolaze iz viših sfera i koje nazivamo
neodređenim izrazima kao što su: intuicija, šesto čulo itd., što je pogrešno.
Razlog tome je što mi smatramo budnu svijest, ponekad nazivanu čistom svijesti,
vrhuncem svijesti.
Ezoterična znanost međutim razlikuje dvije razine svijesti više od budne
svijesti. Njih nemamo po rođenju niti ih zadobivamo uobičajenom edukacijom ili
uputama. Ali one mogu biti dostignute rezultatom posebnih napora koji su
pravilno usmjereni.
Prva viša razina je svijest o sebi: alternativno zvana svijest istinskog 'Ja'.
Iznad toga, postoji razina Svijesti - u punom smislu te riječi.

34
Matej 11: 11.

29 |
 Od dna prema vrhu možemo definirati četiri razine drugim terminima,
kako slijedi:
1) Podsvijest je sumračna svijest tijela. Njena sila ne ovisi o
kulturalnoj razini pojedinca. Često uviđamo da jednostavna ili
primitivna bića imaju mnogo jaču svijest tijela nego
intelektualci.
2) Budna svijest je dnevna svijest Ličnosti. Ostavivši patološke
slučajeve po strani, njen opseg i bogatstvo razvija se s
kulturalnim razvojem pojedinca: to je subjektivna svijest 'Ja'.
3) Svijest istinskog 'Ja' jest svijest Individualnosti, drugačije
opisana kao objektivna svijest individualnog 'Ja'.
4) Svijest je apsolutna svijest: svijest Apsoluta.

(3)

Vratit ćemo se na pitanje Svijesti kasnije, kad ćemo biti bolje opskrbljeni
da osjetimo i razumijemo pravo značenje ove riječi. Što se tiče svijesti istinskog
'Ja', sad možemo formirati određenu ideju o tome, čak u pasivnom obliku.
Znamo je kao jedinu nepromjenjivu točku koja postoji u nama, skrivena
iza ličnosti koja se neprestano mijenja; uvijek vučena bujicom naših misli, naših
osjećaja, naših strasti ili senzacija, koje prolaze kroz nju i upliću cijelog čovjeka u
nepromišljena djela koja će on sam kasnije osuđivati. Ova nepromjenjiva točka je
nepristran Sudac u nama koji prosuđuje naša vlastita djela; Sudac čiji je meki glas
često prikriven unutrašnjom bukom ili događajima. Iako slab i pasivan, ovaj
neizmjerno malen oblik svijesti istinskog 'Ja' je uvijek pravedan i objektivan.
Doktrina o grijehu i našoj odgovornosti za vlastita djela ne bi imala
značenje ako nas, kad bismo došli licem u lice s iskušenjem, svijest istinskog 'Ja'
ne bi upozorila na opasnost. S druge strane, ta prisutnost u nama je ono što nam
omogućuje da se razvijamo ezoterično u najdubljem smislu koji je, kao što smo
već vidjeli, evolucija prema Svijesti.
Zbog toga što se istinsko 'Ja' ne manifestira u čovjeku kakav je rođen
osim u pasivnom obliku, taj unutarnji Sudac ne izgovara svoju presudu osim gdje
ličnost sama ne podloži svoja djela njegovoj procjeni.

(4)

U suvremenom životu, kontakt s istinskim 'Ja' je izniman slučaj. Čovjek

se, međutim, pretvara da je 'Ja' , kao da je sposoban djelovati na razini svijesti
odgovarajućoj tome 'Ja' čije bi karakteristike posjedovao: karakteristike kao što
su sposobnost prosuđivanja posljedica vlastitih djela, konstantno vježbanje

30 |
vlastite volje, sposobnost djelovanja, i vladanje prikladno biću koje je u skladu sa
sobom.
Objektivno razmatranje činjenica bi bilo dovoljno da dokaže lažnost ovih
pretvaranja. Promotrimo, na primjer, način na koji se obvezujemo na obećanja.
Jasno je da ona nisu uvijek održana. Ako su ispoštovana, to je često po cijenu
borbe sa samima sobom.
U stvarnosti, mi ne djelujemo na razini svijesti koja odgovara istinskom
'Ja', nego na razini budne svijesti, koja je 'Ja' od Ličnosti. Identificiramo se s ovim
'Ja', bez obzira koje stajalište predstavlja. Njegova nestabilnost tako oblikuje naše
stavove. U danom trenutku, malo 'ja' ili grupa malih 'ja' od kojih je sačinjena
Ličnost odlučuju o nečemu, i djeluju. Onda ono napravi mjesto za drugo malo
'ja', ili za drugu grupu malih 'ja', koje ne odobrava poduzeto djelovanje i njegovu
posljedicu. Promjene uzrokovane dolaskom na scenu različitih kombinacija
unutar Ličnosti ponekad mogu biti tako radikalne - posebno ako smo djelovali
pod utjecajem određene strasti, nasilnog osjećaja, ili na temelju pogrešne
kalkulacije - da nam se čini kao da je stranac djelovao na našem mjestu. Ne
prepoznajemo sebe u većini ovakvih odluka, zbog kojih gorko žalimo.

(5)

Prema tome postoji znatna pukotina između onoga što si čovjek

velikodušno pripisuje, a to su kvalitete istinskog 'Ja', i onog što je zapravo
njegovo. Još uvijek je dostizanje svijesti koja odgovara ovom istinskom 'Ja' u polju
mogućnosti, nade, kao što je rekao Apostol Pavao. A prije nego što ono za što se
čovjek pretvara da već posjeduje može postati njegovo, čovjek mora ostvariti
veliku količinu svjesnog rada na sebi.

(6)

Dokle god čovjek ostaje siguran u sebe, unatoč svim dokazima, to je više
i dalje zadovoljan sobom, to više nastavlja živjeti u apsurdu i nedosljednosti,
držeći svoje želje i iluzije za stvarnost. On mora proći kroz ozbiljnu propast i
moralni kolaps, koje oboje mora zapaziti i prihvatiti bez nastojanja da ih prikrije.
Tek tada počinjemo istraživati, i tek tada pronalazimo povod za rad na sebi, i tek
tad stječemo snagu potrebnu da to činimo. Ovo je istina za cijeli svijet. Postoji
samo jedna iznimka: oni pravedni, za koje je ovakav rad radost; pošto su
pravedni, za njih nije potrebno da prođu takvu propast. Ali tko je među nama
pravedan? Tko je, uopće, dobre vjere?
Na ovaj ili onaj način mi smo svi pokvareni. Iako nam svakodnevno
iskustvo pokazuje suprotno, čovjek o sebi misli da je biće od nekakvog značaja.
Ovo mišljenje je posljedica pomanjkanja naše prosudbe. Zapravo, svi mi smo u
istom čamcu. Iako su one drugačije, za svakog od nas algebarska suma naših

31 |
kvaliteta i naših mana je približno ista. Ne smijemo imati pogrešne iluzije: iznos
ove sume nije velik. On je infinitezimal, i kao takav teži nuli, što je Smrt.
Stvoriti jedinstvo iz ovog 'infinitezimala', bazirano na skrivenim
sposobnostima za koje se pretvaramo da ih zapravo posjedujemo, je ono što
ezoterična znanost očekuje od onih koji je proučavaju. Ona ih na početku smatra
bolesnim ljudima na koje se odnosi princip koji je navijestio Isus: 'Ne treba
zdravima liječnika, nego bolesnima!' 35

(7)

Problem stvaranja jedinstva od sebe, praktički počevši od ničega, navodi

nas da ponovno istražimo pitanje bića, ali na malo drugačiji način. Ono djeluje,
da iskoristimo jezik Alkemičara, putem transmutacije, transformacije našeg
lažnog postojanja - čija vrijednost nije ništa više nego potencijalna - u istinsko
postojanje. Ovo se događa kroz realizaciju tog potencijala. To se događa
progresivnim povišenjem razine našeg bića. Ovaj rad se obavlja u etapama
prema točno određenom programu.
Prepoznajemo četiri različite razine bića, povezane s četiri razine svijesti:
viša razina bića i tri niže razine.

Sl. 6

Kao i sa sviješću, viša razina bića počiva na nižim razinama. Najniža od

svih razina pripada svakom živućem tijelu, ali proširuje se na širokoj skali
vrijednosti. Određene životinje, posebice među višim sisavcima, dotiču sljedeću
višu razinu, onu od ljudi.
Tako da, većina sisavaca može imati i ima slikovito predočenje objekata i
fenomena, funkciju koja temeljno pripada nižoj razini ljudske budne svijesti. Ali
oni ne mogu ići dalje od toga; nemaju sposobnost generalizacije po kojoj čovjek
oblikuje svoje predodžbe.

35
Matej 9: 12; Marko 2: 17; Luka 5: 31.

32 |
 Treća razina bića, koja odgovara svijesti istinskog 'Ja' , je ona ezoterično
razvijenog čovjeka, ispravno zvanog živim: to jest, onih koji su postigli trajno,
stabilno istinsko 'Ja'. Na kraju četvrta razina odgovara savršenom ili potpunom
čovjeku: onom koji je svojim ezoteričnim razvojem stigao do vrhunca evolucije
moguće u uvjetima našeg planeta.

(8)

Pitanje bića je blisko povezano s problemom moći. Već smo ukazali na to

da čovjek koji u sebi nema ništa osim nestabilnog, promjenjivog i lažnog 'Ja',
nema - i nikad ne može ni imati - kontinuitet u idejama ili ponašanju. Zbog toga
ne može djelovati.
Već smo uspostavili odnos koji postoji između pojmova: znati i razumjeti.
Sad nam je vrijeme da uspostavimo odnos između pojmova: znanje i djelovanje.
Obično objašnjavamo neuspjeh u pokušajima da djelujemo kao posljedicu
nedostatka volje. To nije točno. Nije niti volja, niti, da budemo točniji, intenzitet
želje ono što nedostaje u ovim slučajevima; da budemo precizni nedostaje biće,
koje bi nam omogućilo prvo da razumijemo znanje koje smo stekli, i da tako
postignemo moć koja daje pristup djelovanju. Lanac bi bio predstavljen kako
slijedi:

(pasivni oblik) (aktivni oblik)

znanje -biće - razumijevanje biće -razumijevanje -djelovanje

Stjecanje znanja je relativno jednostavno, kao što smo rekli. Stjecanje

bića je ono što je znatno teže. Ali biće je točno ono što nas vodi prema
razumijevanju i iz toga prema djelovanju. Ova formula ostaje ista u svakoj sferi i
domeni.

33 |
 POGLAVLJE III
(1)

Ličnost nalazimo između tijela i Duše. Iako je vezana za oboje, općenito

je više vezana za ovo prvo. Također smo već zaključili da 'Ja' o kojem pričamo
svaki dan odgovara Ličnosti, znanoj po imenu.
Pitanje s kojim se suočavamo dalje je kako možemo znati što je Ličnost
sama po sebi? Zasigurno je osjećamo unutar nas. Svjesni smo njenih stavova,
njenih želja, i njenog djelovanja; ali nismo sposobni da je predočimo.
Razmišljanje o sebi izaziva određenu sliku; obučenog tijela, ili lica koje se
trudi biti dostojanstveno i šarmantno. Ova slika je samo refleksija Ličnosti. Ako
želimo istražiti ovo zadnje, moramo prodrijeti dublje, i samo će nam
introspekcija omogućiti da otkrijemo njeno pravo lice. Introspekcija nas vodi da
otkrijemo kako unutar nas postoji nekakva mala 'nebula'. To je nematerijalno, ili
gotovo takvo, ali je nadareno sposobnošću doživljavanja i mišljenja, osjećanja
emocija, i djelovanja. Izvježbana i održana pažnja omogućuje nam da zaključimo
kako je ova 'nebula' pokretna: nekad je pronalazimo u mozgu, a nekad se spusti
u srce i nekad u solarni pleksus. Nakon što se dogodi nasilan utisak - na primjer
nakon nekog ogromnog straha - ona se može pomaknuti prema dolje kroz čitavo
tijelo u stopala. U takvim slučajevima, sve se odvija kao da je ona napustila opće
upravljanje tijelom, kojim vlada kad je smještena u mozgu, sa svrhom da djeluje
samo na lokalnom planu, u refleksima sasvim elementarne prirode. Kada je
emocija prošla, ova 'nebula' se ponovno penje u viši dio glave. Tada kažemo da
je osoba došla natrag k sebi.
Suvremeni čovjek ipak, brinući se više pitanjem izgleda nego bića,
uhvaćen u okolnosti, uvijek odsutan od sebe - ili padajući za vrijeme svoje
tromosti u zadovoljstvo drijemanja - više ne može osjetiti pulsiranje života
unutar sebe. Da bi ostvario tako fundamentalno otkriće, mora učiniti napor,
mora vježbati, i mora prakticirati unutarnje promatranje.

(2)

Ličnost mnogo više ovisi o fizičkom tijelu nego što to obično priznajemo.
Lokalizirana i prilično oštra bol dovoljna je da pošalje sve naše plemenite ideje i
sve naše profinjene osjećaje u pozadinu svijesti. S druge strane, kada je neka
osoba sposobna vladati svojom boli i nastavlja hladnokrvno s poslom, takvo
držanje se smatra junačkim, jer takvo ponašanje otkriva izuzetan karakter.
Prisna ovisnost Ličnosti o fizičkom tijelu, u kojem prebiva i funkcionira,
vodi logično do zaključka da ona mora djelovati kroz tijelo da bi ga istražila,
proučila i na kraju utjecala na njega. Zato sve mentalne vježbe zahtijevaju fizički

34 |
trening. Princip je opći; njegova primjena međutim varira i ovisi o metodi
ezoteričnog učenja. U ovoj zapravo psihološkoj metodi, fizički trening je smanjen
na apsolutni minimum, ali ne možemo u potpunosti bez njega. Ograničit ćemo se
sad na davanje dovoljno informacija - ako ih se slijedi - koje nam omogućuju da
riješimo prvi problem fizičkog treninga: naći najprikladniji položaj tijela za ove
mentalne vježbe. Tisućljetna iskustva govore da samo jedan položaj ostvaruje
ovu potrebu. Ostavljajući detalje postrani, položaj mora postavljati glavu, vrat i
kralješnicu u jednu ravnu liniju - i ta linija mora biti vertikalna. Osim u određenim
posebnim slučajevima koji svaki zahtijeva druge precizne upute, ovo pravilo se
mora strogo uzeti u obzir bilo da stojimo ili sjedimo. Prije nego što započnemo
mentalne ili psihološke vježbe, moramo otkriti položaj i dobro se upoznati s njim.
Za Zapadnjake koji vježbaju kod kuće, najpraktičniji način je da sjednu na tvrdo
sjedalo 25 do 35 centimetara visoko, prekriženih nogu, bolje desna preko lijeve,
dlanovi ispruženi i gledaju prema dolje na koljenima. Ovo je jedna od mnogih
varijanti položaja tradicionalno zvanog položaj mudraca.
Evo nekih dopunskih naznaka: mišići moraju biti potpuno opušteni, glava
visoko i ramena prirodno gurnuta unazad, struk zaobljen na takav način da,
gledano iz profila, kralješnica predstavlja blagu konveksnost prema naprijed. Oči
mogu biti ili otvorene ili zatvorene; u početku je bolje ostaviti ih zatvorenima, jer
ako ih se ostavi otvorenima bez posebnog treninga, jako brzo se umaraju te
ometaju vježbu. Moramo se truditi da postižemo ovu pozu dnevno i redovito.
Redovitost treniranja, i izbor fiksiranog vremena za vježbu, potrebni su uvjeti.
Nastojanja naglašavaju sama sebe, kaže ezoterični zakon; a opet: ritam deset
puta povećava rezultate. Ipak se ne smije prebrzo napredovati. Zato druga
tradicionalna izreka kaže: 'požuri polako'.
Jednom kad se ovi uvjeti ispune, položaj se mora prakticirati ujutro prije
doručka, za početak maksimalno dvije ili tri minute. Trajanje se mora polako ali
progresivno produživati, uvijek u ovisnosti prema izrečenim uvjetima da se mora
ostati potpuno nepokretan, uključujući i oči, za vrijeme cijele vježbe.
Javlja se pitanje: Po kojem kriteriju ćemo znati trenutak kada smo
pronašli položaj mudraca?
Odgovor jednostavnim riječima je: po osjećaju odmorenosti. Zadržavanje
ispravnog položaja na četvrtinu sata daje osjećaj odmorenosti koji sati
neprekidnog spavanja ne mogu dati.
Jednom kad je položaj otkriven, i ne prije toga - pothvat koji, ovisno o
pojedincu, može zahtijevati tjedne ili mjesece - možemo započeti vježbe čiji cilj
je postići osjećaj 'nebule'.
Mora se pojasniti da je jedinica mjere vremena individualna i varira,
posebno s godinama. Ova osnovna jedinica za svaku osobu je interval između
dva otkucaja srca kad je tijelo opušteno. Mora se steći unutrašnja memorija ove
jedinice, ovog otkucaja srca, jer je ritam ezoteričnih vježbi uvijek reguliran u
skladu s tim.

35 |
 Prve vježbe rade se na sljedeći način: udiši za vrijeme četiri otkucaja srca,
drži dah četiri otkucaja srca, zatim izdiši jednako za vrijeme četiri otkucaja srca.
Ovaj pokret se mora izvoditi usklađeno, bez naglih promjena. Može se javiti
drhtanje; konstantno ustrajanje u vježbi će ga kasnije eliminirati. Isto je ako se
pojavi jaka uznemirenost. S druge strane, ako se osjetimo nekako bolesno, čak i
ako je to samo blaga hladnoća ili vrućica, vježbanje se mora prekinuti.
Što se tiče rezultata, on varira u svom pojavljivanju u svakom
individualnom slučaju: kod nekih se postiže gotovo odmah; kod drugih na kraju
dugog perioda treniranja. Ali onaj tko postigne rezultat lako, može ga jednako
tako lako izgubiti, dok će ga onaj tko ga postigne pomoću održavanog rada čvrsto
posjedovati.

(3)

Prvi osjet 'nebule' obično dolazi za vrijeme treće faze vježbe, to jest, za
vrijeme izdisanja. Osjeća se da prolazi grkljanom i kroz cijelu štitnu žlijezdu.
Senzacija je ugodna. Nadalje, ako se 'nebula' može osjetiti od vrha glave dolje do
srca i ispod, učenik će znati da je učinio veliki korak naprijed.

(4)

Osjećati 'nebulu' u sebi je već mnogo, ali to je tek prvi korak. Gore smo
rekli da, sa određenim svojstvima, je to Ličnost koju osjećamo u sebi na taj način.
Na mentalnom planu, 'nebula' misli, osjeća, djeluje i mijenja se neprestano, ipak
direktno njeno osjećanje daje mutnu impresiju mase nalik oblaku amorfnog
svojstva. Ova impresija je pogrešna.
Ličnost je organizam. Kao takva, ima strukturu. Ali nama ta struktura
promiče jer je niti poznajemo niti proučavamo. Naša pažnja je konstantno bila
zaokupljena vanjskim činjenicama i događajima, te mehaničkim reakcijama koje
oni izazivaju u nama.
Prvi pokušaji unutrašnjeg promatranja su nas već doveli do toga da
razlikujemo tri središta mentalnog života, predstavljena trima centrima (Sl. 4).
Mora se razumjeti da ova tri centra nisu fizičke točke ili organi, locirani na točno
određenim mjestima u našim tijelima. Oni su po prirodi više centri gravitacije za
svaki od tri toka našeg mentalnog života. Čak ni ovo nije potpuno točna
definicija. Na primjer, motorički centar aktivno sudjeluje u svim fizičkim i
mentalnim pokretima. Kad misao inicira pokrete u nama, motorički centar je
prisutan i regulira motorički element fenomena. Isto je za osjećaje, strasti,
senzacije itd. Tako otkriće učinjeno intelektualnim centrom uz pomoć
motoričkog centra, odmah se javlja posljednjem, tada se šalje emotivnom
centru, gdje izaziva odgovarajuće reakcije. To slanje može se također vršiti i
drugačijim redoslijedom. Tako je Arhimed, ponesen radošću otkrića principa koji

36 |
nosi njegovo ime, trčao kroz grad Sirakuzu vičući: 'Eureka!': misao; emocija;
pokret. To pokazuje da tri mentalna centra koji obuhvaćaju, reguliraju i
izražavaju život naše Ličnosti, i također grade njenu strukturu, nisu autonomna.
Ustrajna introspekcija će nam kasnije omogućiti da konstatiramo kako je
svaki od tri centra podijeljen na dva dijela: pozitivni i negativni. Normalno ova
dva dijela djeluju u savezu jedan s drugim: jer oni su u stvari polarizirani kao dupli
organi tijela, koji udvostručuju istu funkciju ili sudjeluju u istom poslu u isto
vrijeme; naše ruke na primjer. Ta podjela centara, refleksija univerzalne
polarizacije, dozvoljava im da uspostave usporedbu: da razmotre obje strane
problema koji im je upućen. Pozitivni dio svakog centra gleda - moglo bi se reći -
u glavu, a negativni dio u rep ovih problema. Centar kao cjelina konstruira
prikladnu sintezu i izvodi svoje zaključke, nadahnut konstatacijom koju je
napravio svaki od dva dijela.
Primjer je proces kritičke analize. Zbog toga je potpuno pogrešno
smatrati da imena ovih dijelova označuju dobrotvornu ili štetnu ulogu ovisno o
tome jesu li pozitivni ili negativni. Ovi izrazi ne znače nikakvo prosuđivanje
vrijednosti - ništa više nego konstatacija pozitivnog i negativnog naboja na
elementarnim česticama.
Ako razmatramo funkcioniranje motoričkog centra, možemo opaziti da
su ovi dijelovi neodvojivi jedan od drugoga; u svojoj strukturi kao i u djelovanju. S
određenom rezerviranošću možemo reći da pozitivni dio ovog centra odgovara
skupu instinktivnih funkcija psiho -fizičkog organizma čovjeka, a njegov negativni
dio motoričkim funkcijama. Drugim riječima, motorički centar je u punom smislu
te riječi upravitelj naših tijela: on mora ujednačiti energije koje akumulira svojim
pozitivnim dijelom s onima koje se troše njegovim negativnim dijelom.
Ova simetrija - ova polarnost - se nalazi i u druga dva centra.
Konstruktivne i kreativne ideje se rađaju u pozitivnom dijelu intelektualnog
centra. Ali negativni dio procjenjuje ideju, mjeri ju, tako reći. Na temelju ove
funkcionalne polarnosti taj centar, kao cjelina, prosuđuje.
Isto je s emotivnim centrom, djelovanje negativnog dijela suprotstavlja
se pozitivnom dijelu, koje ga istovremeno dopunjuje, na primjer dopuštajući
centru kao cjelini da razlikuje ugodno od neugodnog.
Međutim ne smijemo zloupotrebljavati sposobnosti negativnih dijelova.
Ovo negativno zloupotrebljavanje je stvarna opasnost. Slučaj je očigledan što se
tiče motoričkog centra, ipak ovdje fizička iscrpljenost djeluje kao kontrola,
intervenirajući da bi se zaustavilo prekomjerno trošenje energije. Kad se dođe do
drugih centara, zloupotreba negativnih dijelova zauzima mnogo podmuklije
oblike, što povlači za sobom mnogo ozbiljnije posljedice za naše umove kao i za
naša tijela. Tako negativni dio intelektualnog centra hrani ljubomoru, mišljenje
nakon učinjenog, licemjerje, sumnju, podmuklost, itd. Negativni dio emotivnog
centra prima sve neugodne utiske i služi kao vozilo za negativne emocije, za koje
je lepeza vrlo velika, pružajući se od melankolije do mržnje. Imat ćemo priliku ući

37 |
dublje u problem negativnih emocija. Njihova destruktivna uloga je generalno
nepoznata, ali predstavlja jednu od najvećih prepreka ezoteričnoj evoluciji.

Sl. 7

Struktura svakog centra nije ograničena na dva odjela: pozitivni i

negativni; svaka polovica je dalje podijeljena na tri sektora. To je učinjeno na
takav način da ako bi prijašnji dijagram bio upotpunjen na ovaj način izgledao bi
kako je prikazano ispod:

Sl. 8

U svakom centru zbog toga postoji jednaka količina na pozitivnoj i

negativnoj strani; jedan sektor svakog centra posjeduje karakteristike tog centra

38 |
u čistom stanju. U intelektualnom centru su sektori koji su čisto intelektualni -
pozitivni i negativni; u emotivnom centru sektori koji su čisto emotivni - pozitivni
i negativni; u motoričkom centru sektori koji su čisto motorički - pozitivni i
negativni. Osim čistih sektora nalazimo i mješovite dijelove koji su, tako reći,
predstavnici druga dva centra. U svom skupu sektori su:

Za intelektualni centar:
1) čisti intelektualni
2) emotivno-intelektualni pozitivni i negativni
3) motoričko-intelektualni
Za emotivni centar:
1) čisti emotivni
2) emotivno-intelektualni pozitivni i negativni
3) emotivno-motorički

Za motorički centar:
a) pozitivni dio
1) čisti instinktivni
2) instinktivno-intelektualni
3) instinktivno-emotivni
b) negativni dio
1) čisto motorički
2) motoričko-intelektualni
Sl. 9
3) motoričko-emotivni

Sve skupa postoji osamnaest sektora, koji u svom skupu oblikuju

strukturu Ličnosti.
Zahvaljujući ovom sustavu, ni jedan od tri centra - patološki slučajevi
isključeni - ne može djelovati na čisto autonoman način. Preko sektora koji
predstavljaju dva druga centra, cijeli sustav se kreće suglasno. Prolazi
neizgovoreno, međutim, da je sudjelovanje dvaju centara u radu drugoga uvijek
obojano karakterom ovog zadnjeg.
Kao što možemo vidjeti, sustav centara je složen ali savršeno odgovara
svim potrebama. Omogućava nam da zamijetimo sve psiho -fizičke elemente
Svemira, da reagiramo na tako primljene utiske, da shvatimo pojmove, i da
razvijemo složene operacije.

(5)

Proučavanje strukture Ličnosti omogućuje nam da se pozabavimo

problemom koji igra veliku ulogu u ezoteričnoj znanosti, onim o tipovima
čovjeka. Ako je istina da svaki čovjek na neki način predstavlja poseban faktor u
svemiru, nije manje istina da se tipovi čovjeka ponavljaju. Tipovi čovjeka se

39 |
ponavljaju čak mnogo češće nego što se obično vjeruje. U stvari, ne postoji ih
mnogo, već samo tri osnovna tipa.
Ovi tipovi se razlikuju prema prevlasti jednog od tri mentalna centra u
Ličnosti: čovjek koji je pretežno intelektualan; koji misli, kalkulira i istražuje;
čovjek koji je emotivan iznad svega; koji je sentimentalan, umjetnički,
romantičan; zadnje čovjek od akcije. U Doktrini ih nazivamo kako slijedi:
- čovjek broj 1 - je onaj kojemu mentalni centar gravitacije boravi
u motoričkom centru;
- čovjek broj 2 - je onaj kojemu centar gravitacije leži u
emotivnom centru;
- čovjek broj 3 - je onaj kojemu centar gravitacije leži u
intelektualnom centru.

Čovjek koji je rođen od žene mora pripadati jednom od ova tri temeljna
tipa, kojima pripada cijelo čovječanstvo, bez obzira na rasu, kastu ili klasu. Ovo je
zakon Prirode. To nije dano čovjeku da bi on od toga pobjegao i da bi se mijenjao
mušičavo iz jednog tipa u drugi.
Međutim, vidjet ćemo da postoje i drugi tipovi, superiorni trima
temeljnim tipovima. Ali osim u iznimnim slučajevima, čovjek ne može pripadati
jednom od ovih viših tipova po rođenju. Njihovo stvaranje je ishod dugog
procesa gestacije na koju je Isus mislio dok je govorio Nikodemu, kad je rekao da
čovjek mora biti ponovno rođen. Da bi se uzdiglo na te razine, mora se vršiti
kontinuiran i održan svjestan napor u skladu s pravilima utvrđenim tisućljećima
prije od strane ezoterične znanosti.

40 |
 POGLAVLJE IV
(1)

Vanjski čovjek 36 ima tri 'Ja': 'Ja' tijela (fizičko), 'Ja' Ličnosti (mentalno), i
potencijalno ima istinsko 'Ja' (spiritualno). Teoretski, istinsko 'Ja' bi trebalo
preuzeti odgovornost za upravljanje cijelim sustavom. Ali od Adamovog pada,
istinsko 'Ja', u svom aspektu kao savjest, bilo je poslano u pozadinu svijesti,
kojom dominira mentalno 'Ja' Ličnosti. Ovom posljednjem, koje upravlja u
nedostatku, tako reći, nedostaje jedinstvo. Promjenjivo, kolebljivo, mnogostruko,
može djelovati samo na neuređen način. Tako 'Ja' tijela, koje bi normalno trebalo
slušati mentalno 'Ja', često nametne svoje ciljeve posljednjem. Uobičajen
primjer takve dominacije je preljub, uslijed seksualne privlačnosti bez ikakve
duhovne vezanosti. 37 U osvrtu na različite primjere iz života povezanosti između
tri 'Ja', sigurno ćemo imati koristi od meditiranja ponovno na simbol kočije, koji
nudi mnoge analogije u ovom smislu, sve duboko poučne.

(2)

U budnom stanju upotrebljavamo 'Ja' Ličnosti. Za vrijeme spavanja

gubimo svijest o ovom 'Ja'; tada 'Ja' tijela zauzima mjesto. Naravno, čisto
fiziološke funkcije imaju kontinuitet značajki. Samo kad čovjek spava, tako reći
kad mentalno 'Ja' nestane i ne miješa se u aktivnost 'Ja' tijela, ovo posljednje
može djelovati u sebi svojstvenoj razini, vješto i bez smetnji. Motorički centar je
taj koji služi kao organ manifestacije za 'Ja' tijela 38. Što se tiče mentalnog 'Ja', 'Ja'
naše Ličnosti, ono se normalno izražava preko emotivnog i intelektualnog centra.
U većini slučajeva ono ove centre koristi na nepravilni način, i često se upliće u
rad motoričkog centra. Neposredan rezultat ovog stanja stvari je nelogičnost
našeg mentalnog života, jer se 'Ja' tijela natječe s 'Ja' Ličnosti. 'Ja' Ličnosti,
budući da je višestruko nema - i ne može imati - logični kontinuitet bilo u svojim
idejama ili djelima. Čovjek tako provodi svoj život njišući se od akcije do reakcije i
od reakcije do akcije.
Isprekidani slijed naših života je dobro poznat. Često on gradi složeni niz
radova romanopisaca i dramaturga. Prema Tradiciji, u ovom kontekstu, često
prizivamo sliku tri čovjeka koji koegzistiraju u svakom čovjeku: jedan koji misli,
drugi koji osjeća, i treći koji djeluje.

36
Marko 4:11.
37
Ne zamijeniti s proračunatim iskorištavanjem seksualne privlačnosti putem
intelektualnog centra Ličnosti sa svrhom postizanja određenih ciljeva.
38
Kasnije ćemo vidjeti da on nije jedini koji ispunjava ovu ulogu.

42 |
 Možemo opisati njihovo miješanje u domene koje nisu njima prikladne;
miješanja koja u različitim situacijama mogu biti prirodna ili neprirodna, zdrava ili
štetna. Neprirodna miješanja su uvijek štetna i uzrok su velikog dijela naših
unutrašnjih i vanjskih sukoba. Takva miješanja, ponekad nježna ali češće nasilna,
su pooštrena još više činjenicom da centri, zbog svoje podijeljenosti na sektore,
nikad ne mogu djelovati na autonoman način, iako svaki od njih zahtijeva
nametnuti sebe iznad drugih. Prema tome što je jače djelovanje poduzeto od
strane nekog centra, to je snažnija mehanička prisila koju trpe druga dva centra -
patološki slučajevi isključeni.

(3)

'Ja' Ličnosti sastavljeno je od priličnog broja malih 'ja' koji stvaraju

različite grupe koje se smjenjuju u vladanju našim stavovima i djelovanjem. Kako
onda možemo pomiriti ovo kaotično stanje s kontinuitetom koji pruža, čak i ako
samo prividno, našem mentalnom životu? Utvrđena su tri elementa koja oblikuju
osnovu ovog prividnog kontinuiteta:
- naše ime;
- iskustvo, fiksirano memorijom;
- sposobnost laganja sebi i drugima.

Ime koje nosimo odgovara 'Ja' Ličnosti, što će reći zbiru čestica željezne
piljevine, bez obzira na relativan položaj na kojem se nalaze. Poslije adolescencije
čovjekovo ime također predstavlja i njegovu sliku o sebi u njegovom budnom
stanju.
Ponekad on dodaje ovome idealnu sliku o sebi: sliku onoga što teži biti ili
postati.
Zbog toga se on drži svog imena kao što bi se držao za splav za
spašavanje. Ustvari, sve što postoji ima ime; bez imena netko ne može zamisliti
bilo kakvo postojanje, mentalno ili fizičko, stvarno ili izmišljeno.
U slučaju čovjeka, njegovo ime i njegovo Kršteno ime obuhvaćaju zbir
onoga što možemo definirati kao njegov vlastiti svemir - u svojim materijalnim
elementima kao i onima imaginarnima. On često smatra ove posljednje stvarnim.
Memorija je neposredna funkcija bića pojedinca. Što je viša razina bića,
memorija je bolja i ima veći kapacitet za sadržavanje. Gubitak memorije, koji
uzrokuje da se zaboravi pojam imena i zbir koji je pridodan na njega, stvara
luđaka od normalnog čovjeka: osjećaj kontinuiteta više nije prisutan.
Sposobnost laganja je treći element u našem izvještačenom životu. Ona
bitno pomaže u davanju prividnog kontinuiteta. Lako možemo uvidjeti ulogu koju
igra ova sposobnost laganja ako zamislimo na što će doći naša egzistencija ako bi
se ovo ikako ukinulo. Život bi postao nemoguć, uslijed šokova i konflikata s
kojima bi se morali suočiti. Na ovaj način, laži služe kao odbojnici, kao odbojnici

43 |
željezničkih vagona koji ublažavaju sudare. Ova sposobnost laganja je ta koja čini
naš život manje nalik na zvečku, i uvelike doprinosi dojmu kontinuiteta koji nam
daje život.
Ponovno se vraćamo na činjenicu da pridodajemo sebi sposobnosti koje
ne posjedujemo - osim kao mogućnost da ih razvijemo: pretvaramo se da smo
istinoljubivi jer govorenje istine i življenje istinoljubivog života su mogućnosti
koje mogu postati stvarne; ali one to mogu tek mnogo kasnije, nakon što na sebi
teško i dugo radimo. U međuvremenu smo osuđeni na laž. Tko god ovo poriče
samo dokazuje našu teškoću suočavanja s istinom.

(4)

Moramo se neko vrijeme zadržati na pitanju laganja, vrlo važnom pitanju

kojem se moramo vratiti više nego jednom. Sposobnost laganja je funkcija naše
imaginacije, kreativna sposobnost. Prije nego što kreiramo nešto moramo
zamisliti što je to što želimo kreirati. Ovaj dar pripada jedino ljudima. Životinje ga
nikad ne posjeduju.
Zahvaljujući tom daru imaginacije, božanskom daru, imamo sposobnost
laganja. Lažemo iz različitih razloga, želeći obično poboljšati situacije koje nam se
čine nepodnošljivima ili teškima za prihvaćanje. Laži tako otvaraju put
mehanizmima racionalizacije ili opravdavanja, koji su načini 'krpanja'. Vidjet
ćemo kasnije kako upetljano ponašanje osoba oko nas izaziva mnoge šokove,
stvarajući komplicirane i ponekad nerješive situacije u ljudskim odnosima, prave
Gordijske čvorove. Prema tome mi u krajnje dobroj vjeri posežemo za lažima.
Pošto je to tako, stav ezoterične Doktrine prema laganju je jasan i
realističan. Od nas se ne traži da od početka prestanemo lagati, jer nitko ne
može izvršiti takvo razrješenje. Pa ipak, ako čovjek ne može prestati lagati
drugima, što se tiče njega ne može se reći isto. Od njega se stoga traži da
prestane lagati samom sebi - i ovo u definitivnom smislu. Ovaj zahtjev je
apsolutan, i lako možemo razumjeti zašto. Cilj ezoteričnog Rada je marš prema
Svijesti, što znači prema Istini. Bilo bi contradictio in objecto pokušavati pristupiti
istini dok nastavljamo lagati sebi ili vjerovati u vlastite laži. Stoga moramo
odstraniti svaki pokušaj laganja sebi: u ovoj namjeri nikakav kompromis se ne
može tolerirati, ne priznaju se nikakva pravdanja.
Ali dok u našem sadašnjem stanju ne možemo živjeti bez laganja
drugima, moramo barem biti svjesni svojih laži.
Usprkos tome, postoji još jedna preporuka koju možemo dati u ovom
području. U zbiru naših laži drugima, toleriranih ezoterično, moramo vježbati
sebe da razlikujemo one laži koje su neophodne ili neizbježne, one koje su
jednostavno korisne, i one koje nisu. Doktrina traži od onih koji je uče da se
energično bore protiv onih beskorisnih laži.

44 |
 Samo treningom ove prirode ćemo progresivno biti u mogućnosti da
nadvladamo ukorijenjenu tendenciju da lažemo koja postoji u nama. Svaki
pokušaj da ubrzamo stvari, kad je laganje drugima u pitanju, premda je i
plemenit pokušaj, osuđen je na rani neuspjeh. Mi živimo u svijetu koji je uronjen
u laži i pokreće se lažima. Treba se primijetiti da Dekalog, koji nameće primjetne
zapovjedi čovjeku, ne zabranjuje mu da laže osim u malom sektoru ljudskih
odnosa; onih o govorenju lažnih svjedočanstava 39, i također u situacijama gdje je
već nekome jako predisponiran.

(5)

Također je potrebno braniti se od varijante navike laganja sebi, one koju

uobičajeno usvajamo od ranog djetinjstva i protiv koje se moramo boriti svim
sredstvima. Ova varijanta je široko raširena jer na prvi pogled nam se čini da je to
pozitivan stav. Takav stav se redovno može jednostavno prilagoditi svakom
slučaju; koristiti se u govornom jeziku ili pisanju; u svakodnevnom govoru, ili u
tezi za doktorat, izdaje je fraza: 'da ali…'. Ovo samo po sebi ne nagovještava
ikakvu štetu kada se upotrebljava. Naprotiv, takva upotreba je korisna i čak
neophodna u raspravama, kontroverzama i zastupanjima - gdje im često
pribjegavamo. Pa ipak kad se primijeni na nas i našu vlastitu korist, s ciljem
ublažavanja šoka, ili pronalaženja vlastitog unutrašnjeg mira nakon što smo
pogriješili, ili opravdavanja naših djela ili grešaka, ovaj idiom se kristalizira unutar
nas tijekom vremena stvarajući pravi samo -smirujući mehanizam. Treba
napomenuti da se učinci ovog mehanizma ne mogu usporediti sa
'hladnokrvnošću', ili sposobnošću da se odgovori pravilno i brzo, ili onima
inspiracije iz svjesnosti. Naprotiv, to je pravi mehanizam mentalne anestezije,
utemeljen na prerađenoj i prikrivenoj laži. On sije licemjerje u čovjeku prema
sebi. Ovaj samo - smirivatelj, kao svi drugi moralni odbojnici, mora biti uništen.

(6)

Vratimo se sad proučavanju 'Ja' Ličnosti. Utvrđeno je da je ovo 'Ja', kao

takvo, premještajući pijesak. I slika pijeska i slika legije, korištene u Evanđelju 40,
su obje vrlo blizu stvarnosti. Jer ono što smatramo svojim 'Ja' je, u stvari,
mješavina brojnih malih 'ja'. U Ličnosti svako malo 'ja' ili grupa malih 'ja' izlazi na
scenu s obzirom na okolnost. Mnogo je mogućih kombinacija između ovih 'ja', ali
njihov broj je ograničen: on može biti izračunat.

39
Ponovljeni zakon 5: 20.
40
Marko 5: 9; Luka 8: 30.

45 |
 Vidjeli smo da, prema Tradiciji, čovjek posjeduje tri mentalna centra,
svaki podijeljen na šest sektora. Ovo Ličnosti povećava broj raznolikih organa
svijesti na osamnaest. Svako malo 'ja' nije ništa drugo nego frakciona svijest
Ličnosti, tako reći, 'zbira' mentalnog 'Ja', koji na trenutak misli o sebi na taj način.
Primjenom algebarskih izračuna na moguće kombinacije tri, dva i jednog koji
mogu izniknuti iz tri centra i njihovih osamnaest sektora, pronalazimo da broj
ovih kombinacija iznosi devetsto osamdeset i sedam.
Ovaj frakcioni oblik svijesti izdaje manjkavo stanje u kojem se Ličnost
obično nalazi. Recimo na trenutak da je ova frakciona svijest koja izniče u čovjeku
jedan aspekt ovih brojnih mogućih kombinacija sektora koji u svakom trenutku
igraju ulogu u primanju utisaka i u izražavanju želja, osjećaja i mišljenja.
Ove grupacije se obično pojavljuju u troje ili dvoje; rijetko kad jedan
sektor sam sudjeluje u mentalnom stanju. Dok se god nije dogodilo spajanje
čestica željezne piljevine, ovih devetsto osamdeset i sedam mogućih kombinacija
centara i njihovih sektora rađaju jednak broj parcijalnih stanja svijesti Ličnosti.
Svako tvrdi za sebe - i trenutno misli za sebe - da je kompletno 'Ja'. Moramo
imati na umu da se ovdje bavimo malim 'ja' o kojima smo govorili mnogo puta
prije. 41
Raznolike kombinacije neprestano stvarane i rastvarane unutar nas od
strane malih 'ja' tkaju tkaninu naših života: njihov ishod je štetan. Ovaj život,
željezna piljevina u posudi (Sl.1), nastavlja se neprestano mijenjati na
anarhističan način. Njime gospodare vanjski događaji, i nedostaje miješanje prije
utvrđenog plana kojim može postići unaprijed smišljeni cilj. Ovo nas podsjeća na
fenomen interferencije valova ili bijelih kapa, koji možemo grafički prikazati sa
isprepletenim sinusoidama.

Sl. 9

Ovaj fenomen rezultira iscrpljenošću koja može odvesti čovjeka u smrt.

Poslije, vidjet ćemo problem s drugačijeg gledišta, koji će bolje objasniti uzrok
starenja i smrti. S ezoteričnog gledišta, smrt je bankrot. Trenje između željeznih

41
Neki su psiholozi došli do objektivnih otkrića koja su, u stvari, vrlo bliska broju koji smo
mi izračunali. Tako su Sheldon i njegovi suradnici sakupili, empiričkim metodama, 650
karakternih crta koje su učestalo zabilježene (usp. Guy Palmade, La Caracterologie,
Presses Universitaires de France, Paris, 1953, str. 91).

46 |
strugotina koje se događa u našem svakodnevnom životu nije dovoljno jako da
zapali unutrašnju vatru dovoljnu da preobrazi cijelo biće - što bi mu omogućilo
da pobijedi Smrt. Takvo trenje je međutim više nego dovoljno da potpuno iscrpi
rezerve vitalnih sila i tako donese smrt. Na takve slučajeve se, između ostalih,
odnose riječi Otkrivenja:
"Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si
mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: 'Bogat sam, obogatih se,
ništa mi ne treba!' A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.
Savjetujem ti: kupi od mene zlata u vatri žežena da se obogatiš i bijele haljine da
se odjeneš da se ne vidi tvoja sramotna golotinja; i pomasti da oči pomažeš i
vidiš." 42

42
Otkrivenje 3: 15 - 18.

47 |
 POGLAVLJE V
(1)

Oblikovanje tri mentalna centra u Ličnosti nije sinkrono s njihovim

razvojem.
Motorički centar je već visoko razvijen u novorođenčeta. Njegov pozitivni
instinktivni dio raste i oblikuje se još u majčinoj utrobi, počevši pri začeću, i
nastavljajući tijekom trudnoće na takav način da po rođenju funkcionira u svom
normalnom ritmu. Nakon ovoga on više neće biti predmet kvalitativne promjene.
S druge strane, negativni motorički dio ovog centra je mnogo manje razvijen.
Može se reći da ako instinktivni dio novorođenčeta funkcionira sa oko 75% svoje
normalne proizvodnje, postotak za motorički dio doseže samo 25%, i to skoro
potpuno predan unutarnjim procesima tijela. Tijekom rasta, prije i poslije
puberteta, ovaj dio motoričkog centra se razvija ne samo kvantitativno nego i
kvalitativno. Zatim, svo znanje tjelesnog 'Ja', od vremena kad dijete primi
majčinu sisu do kad izvodi najkompliciranije pokrete, mora biti upotpunjeno na
svakom koraku kvalitativnim razvojem. Ovaj razvoj nastavlja se kroz život.
Emotivni centar u novorođenčetu karakterizira njegova čistoća. Dok god
dijete nije naučilo kako lagati, ono zadržava čudesnu sposobnost - odgovarajuću
ovom centru - spontano razlikovanje istinskog od lažnog na vrlo širokom spektru
iskustava. S vremenom, edukacijom, i svim što se usađuje u dijete, ovaj centar se
rastrojava i ova sposobnost gubi, da bi se ponovno pronašla tek mnogo kasnije
kao rezultat ezoteričnog rada, posebnih vježbi, i neprekidnog napora. Također se
mora napomenuti da je emotivni centar u novorođenčeta obično mnogo manje
razvijen nego motorički centar, i da se obično za vrijeme života čovjeka 1, 2 ili 3,
vanjskog čovjeka, ne razvija kao dva druga centra.
Iako je edukacija glavna preokupacija obitelji i javnih autoriteta, emotivni
razvoj djeteta je skoro potpuno ostavljen slučaju. U našoj suvremenoj civilizaciji,
ovo vodi u izvanredno osiromašenje našeg afektivnog života. Čak u
osamnaestom stoljeću Abbe Prevost bilježi:
"Nekolicina ljudi zna punu snagu različitih kretanja srca. Velika većina
ljudi je osjetljiva na samo pet ili šest strasti, u čijem krugu prolaze njihovi životi i
koje određuju granice njihove mašte. Ukloni ljubav i mržnju, zadovoljstvo i bol,
nadu i strah, i oni neće osjetiti ništa."
Dalje je dodao:
"Ali osobe plemenitijeg karaktera mogu biti pokrenute na tisuće različitih
načina. Čini se da one mogu primiti ideje i senzacije koje premašuju uobičajene
norme prirode."

48 |
 Razvoj emotivnog centra je glavni cilj ezoterične kulture. Kasnije ćemo
vidjeti da samo kroz ovaj centar čovjek može pronaći ključ koji će otvoriti vrata i
dati mu pristup višem životu.
Intelektualni centar je u embrionskom stanju u novorođenčeta. On
prolazi kroz intenzivan razvoj koji se nastavlja za trajanja života, jako često
zauzimajući hipertrofirani oblik u našoj civilizaciji.
Čovjekovo uobličavanje je skoro isključivo oblikovanje njegovog
intelektualnog centra kroz instrukcije, osobno iskustvo, i analitički ili
konstruktivan rad, bilo originalan ili kompilacijski.

(2)

Intelektualni centar u djetetu je tabula rasa. Može ga se usporediti sa

sustavom gramofonske ploče na koju se još nije snimilo. Sustav je prostran,
dobro reguliran, i snabdjeven mehanizmima - onima asocijacija - po kojima
svaka ploča kad dođe do kraja automatski pušta drugu, čiji je sadržaj povezan s
prvom. Ploča koja se okreće dok netko govori slično može izazvati u nama - opet
asocijacijom - puštanje odgovarajuće ploče. Uglavnom ovako se razgovor rađa i
održava.
Ova procedura je mehanička. To lako možemo promatrati u razgovoru
između brojnih osoba koje malo znaju jedna drugu. Takva razmjena nužno spada
na osnovnu razinu najbanalnijih interesa: vrijeme, političke vijesti, ili grad.
Čujemo te ploče kako sviraju, neprestano se okrećući i prolazeći od jedne osobe
do druge, od kojih je svaka sa licem smrznutim u grimasu koja - obično se
složimo - svjedoči ljubaznom držanju.
Snimka se nastavlja praktički zauvijek, jer knjižnica ploča je prostrana i
aparatura snimanja vrlo osjetljiva. Kad osoba govori, obično je lako razlikovati je
li sviraju njegove ploče ili on govori iz dubljeg dijela sebe. U posljednjem slučaju,
on koristi slikovit, seljački i ponekad neugodan jezik; u prethodnom govori
pjevajućim tonom glasa. Važno je promatrati ovo kod nas samih, kako bismo bili
sposobni uvidjeti takve varijante govora. U jednom trenutku govori 'Ja' onda,
neprimjetno, više nije 'Ja'; zapis iz prošlosti počinje svirati u meni. Čudna stvar:
jednom kad ploča krene, gotovo je nemoguće zaustaviti je prije nego što prođe
kroz svoj sadržaj.
Postoje ploče koje bismo trebali pažljivo čuvati, dok bi druge trebali
ponovno nasnimiti. Posebna serija ploča ponekad podrazumijeva tehnike nečijeg
rada. Svatko na svom svakodnevnom poslu nesvjesno stvara kolekciju takvih
ploča, koje koristi za potrebe svoje profesije.
Pored ovih snimaka su druge čiji sadržaj nema smisla: on ne odgovaraju
niti potrebama niti činjenicama. Ova kategorija uključuje na primjer anegdote i
ono što govorniku djeluje kao duhovit razgovor. Unutrašnje promatranje ovog
fenomena bi otkrilo cijeli repertoar takvih ploča. Takvo otkriće bi nam ponudilo

49 |
priliku rada na kontroliranju puštanja određenog tipa snimaka, te da ga tako
pokušamo u potpunosti eliminirati.
Za to, prvo moramo početi razlikovati takve od korisnih ploča koje imaju
neku svrhu. To se radi analizom njihovih sadržaja, i po unutrašnjem 'ukusu' koji
uzrokuje da one sviraju, kao i po karakteristici intonacije koju daju glasu. Nakon
toga, moramo se truditi da uhvatimo točan trenutak njihovog puštanja. Točno u
tom trenutku - vidjet ćemo kasnije zašto je to tako - moguće je kontrolirati ove
ploče i eliminirati one koje su beskorisne.

(3)

Iskustvo potvrđuje očiglednost da dijete sebe poistovjećuje s tjelesnim

'Ja'. Ličnost je poslušna ovom 'Ja' i još vrlo nerazvijena. Dokaz ovoga je da ono
priča o sebi prizivajući svoje ime, koje je obilježje Ličnosti. Ono o sebi priča u
trećem licu, upravo kao što odrastao čovjek koji se poistovjećuje sa svojom
ličnošću tretira svoju Dušu kao treće lice. Duša je stranac vanjskom čovjeku
koliko je i Ličnost djetetu, ali to nije istina za njegovo tijelo, iako ga tretira kao
treće lice. Uistinu, iako manje očito, pokornost Ličnosti prema tjelesnom 'Ja'
često se nastavlja u odraslih.
Budući da je postao svjestan ovog ropstva, netko tko se posvetio
ezoteričnim praksama nastoji ga prevladati. On može pribjeći opasnim
postupcima da postigne ovaj cilj. Tako se događa da određene ezoterične
Pravoslavne, Muslimanske i Hinduističke tehnike čine grešku korištenja mučenja
koja su pretjerana i premašuju granice dobrog osjećaja. Mi zaboravljamo da je
naše tijelo konj kojeg smo pozvani da jašemo cijelog našeg života; instrument
kojeg se ne može zamijeniti. Zasigurno on mora biti treniran, discipliniran i držan
gdje mu je mjesto, a to je da bude poslušan; ali pored toga istina je da on mora
biti prikladno zbrinut i održavan. Ishod koji se traži u ovom području je uvijek
stanje discipline koje ne dovodi u kompromis ni zdravlje ni snagu.
Instrument koji odašilje disonantne zvukove moramo podesiti, ne
odrezati žice da zaustavimo kakofoniju.

(4)

Oblikovanje karaktera događa se u isto vrijeme kad i rast i razvoj

mentalnih centara u čovjeku. Vidjeli smo da je Ličnost sačinjena od malih 'ja',
svako pak utemeljeno na jednoj od mogućih kombinacija tri centra i njihovih
sektora. Ova mala 'ja' čine željeznu piljevinu koja pod određenim okolnostima -
trenjem i vatrom - može biti iz temelja transformirana onim što smo nazvali
fuzija: tada se karakter čovjeka smatra konačno formiranim. Tek tada se
zadobivaju prateće idealne kvalitete: čvrstoća u muškarcu; nježnost u ženi. One
tad nisu dobivene trenutno - samo do sljedeće oluje - nego u trajnom obliku,

50 |
iako uvijek obojane danim kvalitetama prirode pojedinca. Dokle god fuzija nije
potpuna, ono što zovemo karakterom može se usporediti sa šatorom podignutim
na pješčanoj plaži, izloženoj vjetrovima i olujama. U stvarnosti, taj karakter
predstavlja - u zbiru malih 'ja' - grupaciju broja njih koji imaju određene faktore
zajedničke kao što su: urođena narav; edukacija; trening; uobičajene ili osobne
interese za svaku razinu svijesti, posebno podsvijesti, i na kraju slučajne
asocijacije. Takve grupacije mogu biti konstituirane na vrlo različitim temeljima, i
snaga veza koje povezuju mala 'ja' može od njih činiti krhku federaciju, ili može
konstituirati djelomičnu fuziju među njima. Ovo zadnje se može stvoriti na
različite načine: bilo u obliku prstenaste ili bočne kore, ili u obliku grumena.

Sl. 10 Sl. 11

U prvom slučaju, karakter pokazuje određeni stupanj postojanosti ali je

utoliko površan kako u obliku tako i nastupu. Ovakva situacija nije neuobičajena
u Anglo-Saksonaca i općenito kod Nijemaca. Takva priroda u čovjeku ima
principe, ali u suštini je utoliko previše pragmatična. U drugom slučaju je
opredjeljenje karaktera kruće. Ovakav slučaj se pojavljuje mnogo češće među
Romanskim narodima. Vremenom, ovaj tip karaktera se okrenuo prema kultu
formalne logike i formiranju Kartezijanskog duha.
Treću kategoriju više ne obilježava formacija jedne grupe čestica među
malim 'ja', nego ona ima dvije grupacije, kao grumene u središtu tekuće mase.

Sl. 12

Takvi slučajevi se često pronalaze među Slavenima i ljudima Bliskog i

Srednjeg Istoka. Postojanje dvije grupacije umjesto jedne jednostavno služi tome
da učini zbir Ličnosti krhkijim i pretjerano usmjerenim da obrani osobne interese
pojedinca.

51 |
 S druge strane, ova građa ga čini 'bilateralnim', stoga objektivnijim i
posljedično mu omogućuje više razumijevanja.
Kad postoje dva grumena, jedan konstituiran od malih 'ja' emotivnog
karaktera a drugi od malih 'ja' intelektualnog karaktera, ako se pojavi unutarnji ili
vanjski šok, utemelji se bliska suradnja između ove dvije grupacije. U tom
periodu formiraju jedan blok. Karakter postaje djelomično čvrst u tom periodu;
sposoban da donosi odluke ili održava junačku borbu. U uobičajenim uvjetima
karakter ove grupe ljudi je takav da korist, avantura ili novac ne konstituiraju
dovoljan poticaj za razbijanje ravnoteže između dva grumena i omogućavanje
impulsa da bi radili za potpunu fuziju. Oni uvijek moraju biti magnetizirani nekim
motivom koji nije iz koristi: idejama, vjerovanjima, doktrinama, odanošću,
povjerenjem itd. Povremeno formiranje dva grumena ima negativan rezultat:
čovjek tada postaje neodlučan, nesposoban da odluči jer uvijek nalazi mnogo
argumenata u korist uzdržavanja od djelovanja. Ruska književnost nudi više od
jednog primjera ljudskih tipova ove vrste, posebno u romanima Dostojevskog.
Istodobna kristalizacija dva 'grumena' u masi malih 'ja' može uzrokovati rascjep u
Ličnosti. Čak postoje slučajevi formiranja tri grumena, ali oni su svrstani u
patološke slučajeve, a dublje ispitivanje takvih ne ulazi u opseg ovog
proučavanja. Dovoljno je primijetiti da uglavnom formiranje tri i više grumena
vodi u potpuno rastapanje Ličnosti.
Ruski vladar Aleksandar I nudi klasični primjer raskola (shizma) Ličnosti. 43

(5)

Pregledajmo sada koji položaj zauzima Ličnost odrasle osobe u odnosu

na istinsko 'Ja', naše najdublje sopstvo; tog vrhovnog, pravednog, nepristranog
ali pasivnog suca. Ovaj relativni položaj možemo predstaviti donjom slikom:

43
Treći Vladar Holstein-Gottorp dinastije. Sin napola-luđaka (Paul I ubijen); unuk
degenerika (Peter III ubijen); praunuk Charlesa-Fredericka, Vojvode Holstein-Gottorp,
alkoholičara. Zapisi Aleksandrovih suvremenika su jako čudni. Tako je Lagerbjork, švedski
ambasador, o njemu rekao: 'Vladar Aleksandar je suptilan kao vrh igle, oštar kao britva,
varljiv kao površina mora.' Također bismo se prisjetili riječi Napoleona: 'Bilo bi teško imati
bistriji um od Aleksandra, ali uvjeren sam da mu tamo nešto nedostaje a nemoguće je
pronaći što je to točno.' Zadnje, N. K. Shilder, najbolji biograf Vladara, rekao je da: 'Za
njega je bilo uobičajeno da ima dva načina razmišljanja u vezi svega.' Aleksandar je mrzio
sve ljude koji su smatrali upitnim njegovo stanje ličnosti, kojeg je on bio nesumnjivo
svjestan. Skrivao je ovu dualnost, ali je uvijek završio u negaciji onoga što je naveo, ako
što je činio i u vezi svojih najsvetijih ideala.

52 |
 Sl. 13

Krug na lijevoj strani predstavlja 'Ja' Ličnosti - zbir malih 'ja' - što je u
stvari Ne-Ja. Krug na desnoj strani je istinsko 'Ja'. U čovjeku 1, 2 ili 3, Ličnost
dominira. Ličnost je ta koja djeluje, dok istinsko 'Ja' koje, od pada Adama,
zauzima vrlo pasivan položaj u čovjeku, mora snositi posljedice tog djelovanja.
Ličnost slijedi vlastite ciljeve i djeluje kako ona voli, često kršeći principe i
maksime istinskog 'Ja'. Ovo promatranje omogućuje nam da shvatimo duboko
značenje riječi Apostola Svetog Pavla: 'Ta ne činim ono što bih htio, nego što
mrzim - to činim.' 44
Ovo je stanje svakog čovjeka koji ide kroz život ne poznajući svoje
skrivene sposobnosti, to jest, istinski Život.
Njegovo lažno postojanje je samo pozajmica: privremeno je i završava sa
smrću, prema božanskoj riječi: ' ta prah si, u prah ćeš se i vratiti.' 45
Što je smisao i svrha takvog postojanja? Ne možemo pronaći precizan
odgovor na ovo pitanje dok ga ne ispitamo u širem kontekstu - onom života
Svemira. Tada ćemo razumjeti smisao ljudskog života, i cilj njegova postojanja u
relaciji s ekonomijom Svemira. S druge strane, gledajući sa stajališta pojedinca -
subjektivno - takvo postojanje se doima apsurdno. Veliki su umovi oduvijek ovo
vidjeli i govorili. Puškin je plakao: 'Veličanstveni daru, beskorisni daru, živote, s
kojom svrhom si nam dan?'
Ovdje se dotičemo velikog problema Smrti. Što se čovjek više
poistovjećuje sa svojom Ličnošću, manje razmišlja o smrti. Suprotno tome što
vidi očigledno da sve oko njega umire, čovjek nema spontani osjećaj vlastite
smrtnosti. Iako je obdaren bujnom maštom, čovjek svoju smrt može zamisliti
samo uz poteškoće. Potreban je napor da bi se došlo do ideje o vlastitoj smrti, i
da bi se stvorila njena slika. Sve što čovjek može zamisliti u tom pogledu je
izazvati sliku svog leša: nikad ne može iz ovog prikazivanja isključiti promatrača
koji zamišlja ovu sliku. Činjenica je poznata, i određeni su je autori vidjeli kao
dokaz naše besmrtnosti. U ovome postoji djelić istine. Bez da je toga svjestan,
mentalni napor predstavljanja vlastite smrti čovjeka malo odvoji, neobjašnjivo ne

44
Rimljanima 7: 15.
45
Knjiga Postanka 3: 19.

53 |
samo od identifikacije s njegovim tijelom, nego također i od njegove Ličnosti -
tako da se on identificira, djelomično i na nekoliko trenutaka, sa svojim istinskim
'Ja'. Inače, ovo posljednje ostaje zanemareno, obično zaboravljeno negdje u
najdubljim dijelovima naše budne svijesti - koja je svijest 'Ja' naše Ličnosti,
praćena sa sviješću 'Ja' tijela.
Ova vježba je korisna i čak nužna. U Ezoteričnom Pravoslavlju,
nametnuta je učenicima zajedno s Isusovom molitvom kao svakodnevna vježba,
pod nazivom sjećanje na smrt. Smrt je jedini istinski i jedinstveni događaj koji
nam se događa obavezno. Drugim riječima, stalno imati na umu ideju kako se
smrt približava svakim danom je konkretan način za suočavanje s neumoljivom
stvarnošću - pred kojom sve radosti i sve brige Ličnosti blijede. Tako se nauči da
je u stvari: 'sve ispraznost i pusta tlapnja.' 46

(6)

Situacija je bezizlazna sve dok se čovjek, gledajući sebe kao Ličnost,

identificira s relativnom sviješću, čineći njene ciljeve i interese svojima. Jer 'široka
su vrata i prostran put koji vodi u propast'. 47
Ali gdje je tada: 'uska su vrata i tijesan put koji vodi u Život?' 48 Naše
kratko ispitivanje odnosa između Ličnosti i istinskog 'Ja' pokazuje gdje moramo
tražiti odgovor. Tko god traži izlaz iz ovog lažnog postojanja - tko je procijenio
njegovu ispraznost - mora usredotočiti svoj napor po tom pitanju. Sva nada je
ovdje.

(7)

Počevši od ovih tvrdnji, ezoterična znanost više ne vidi čovjeka kao danu
činjenicu, već kao mogućnost. Ovo ukazuje na to da biološki, psihološki i moralni
rast i razvoj vanjskog čovjeka prestaje spontano na određenoj razini. Istina je da
čovjek u svakom području nastavlja djelovati i čak djelovati na konstruktivan
način na višim razinama svoje budne svijesti - a posebno u svojoj profesiji: može
otkrivati; može pružati značajne usluge društvu; ali takav kakav je, ne može više
povisiti razinu svog bića. Kao rezultat ovoga, proces degeneracije odmah nastupa
bez popuštanja: počinje s fizičkim tijelom, i vodi starenju i zatim ka smrti.
Tijesan put koji vodi u Život nudi mogućnost - koja je istinska - da
preokrene situaciju predstavljenu prethodnom slikom (Sl. 13). Ovo se radi
uvođenjem neprekidne i trajne vezanosti između Ličnosti i pasivnog istinskog 'Ja',
kako bi se dovela neprestana prisutnost ovog posljednjeg u područje djelovanja

46
Propovjednik 1: 14; 2: 17.
47
Matej 7: 13.
48
Matej 7: 14.

54 |
Ličnosti. Tada, vremenom i u skladu s jačinom napora, situacija se može potpuno
promijeniti: što više istinsko 'Ja' - kao zrno gorušičina sjemena 49 - pusti korijenje
u mentalnom životu kojim je do tad dominirala Ličnost, to više je posljednja
podvrgnuta, malo po malo, volji suca. Identificirajući se s njim, čovjek će
ponovno otkriti svoje istinsko 'Ja' u svom svojem integritetu i trajnosti. Za njega,
život tada gubi svoj lažni karakter, i postaje logičan i činjeničan. Ovo novo stanje
može se predstaviti slikom ispod, koja pokazuje suštinsku razliku u usporedbi s
prethodnom:

Ne -Ja Ja
Sl . 14

Trajna veza koja se mora dovesti između Ličnosti i istinskog 'Ja' je

'ezoterično Znanje'. Znanje i vještine koje nam omogućuje da zadobijemo
predstavlja kamen mudraca srednjovjekovnih mistika. Oni su sposobni da
uzrokuju u čovjeku transmutaciju kojoj on teži.
Velika teškoća - koja čini put uskim i bolnim - sastoji se u činjenici da za
Ličnost ova transmutacija rezultira gubljenjem njenog dominantnog položaja:
mora se poviti i podčiniti. Ono što čini problem još težim je da Ličnost mora
unaprijed prihvatiti novu situaciju; štoviše, mora joj težiti; mora je strastveno
željeti. Kao što smo već rekli, istinsko 'Ja' ostaje u pasivnom stanju u vanjskom
čovjeku. Za Ličnost, mogućnost pojave tog 'Ja' i njegova trajna prisutnost u
svakodnevnom životu podrazumijeva gubitak slobodnog izbora, i ona oštro
reagira. U najboljim slučajevima ova reakcija nije neprekidna ali je otkrivaju
reakcije koje mogu postati opasne. Ovo je posljedica arogantnog ponosa Ličnosti,
koja se želi nastaviti isticati kao vrhovni autoritet. Sad možemo bolje razumjeti
da kako bi uspješno došao na uzak put - to jest, ezoterični rad - 'čovjek -Ličnost'
mora prihvatiti unaprijed (potrebu) da prođe kroz moralni bankrot. Dok god je
zadovoljan sobom, mora ga se smatrati bogatim prema Evanđelju, a već znamo
da je 'lakše devi proći kroz ušicu igle, nego bogatom čovjeku ući u kraljevstvo
Božje.' 50

49
Matej 13: 31; Marko 4: 31; Luka 13: 19.
50
Matej 19: 24; Marko 10: 25; Luka 18: 25.

55 |
 U otkriću ove staze leži pravi smisao naših života: ovaj čudesan dar, inače
beskoristan prema Puškinu. Taj dar nam daje mogućnost. Pozvani smo glasom
naše najdublje srži da realiziramo ovaj dar. Ali da bismo uspjeli moramo raditi
neprestano, zbog straha da ne uspijemo na vrijeme. Čovjek mora raditi, kaže
Isus, 'dok je dan: dolazi noć, kad nitko ne može raditi'. 51
Ako stalno održavamo sliku smrti u svom umu, cijenit ćemo sa gorkim
žaljenjem vrijednost svakog izgubljenog dana.

51
Ivan 9: 4.

56 |
 POGLAVLJE VI
(1)

Sad smo vrlo blizu domene pravog ezotericizma. Apostol Sv. Pavao je
rekao: 'Pazite da vas tko ne odvuče mudrovanjem i ispraznim zavaravanjem što
se oslanja na predaju ljudsku, na "počela svijeta", a ne na Krista. Jer u njemu
tjelesno prebiva sva punina božanstva; te ste i vi ispunjeni u njemu, koji je glava
svakoga Vrhovništva i Vlasti.' 52
Ovaj odlomak je važan. U njemu Apostol uspostavlja temeljnu razliku
između pozitivne filozofije s jedne strane, bazirane na spekulacijama onoga što
naziva tjelesnom pameću 53; na tradiciji koja je čisto ljudska po porijeklu, te s
druge strane višeg znanja čiji je jedinstven izvor, on kaže, Krist. Za Sv. Pavla,
tjelesna pamet nije nijedna druga nego ona Ličnosti - dominirajuća u kulturnim
krugovima tako i u edukaciji koja je pretežno intelektualna. Unatoč svoj svojoj
istančanosti u umijeću rasuđivanja, ova inteligencija ne može ići izvan granica
agnostičkog racionalizma. Ograđen u ovaj krug, ljudski razum ne zna i nikad neće
znati što leži izvan ovih granica: 'ignorabimus', kaže R. Virchow.
Ova razlika između ljudskog znanja dostupnog našoj Ličnosti i višeg
znanja koje dolazi iz božanske oblasti ističe se na vrlo upečatljiv način kad
usporedimo sljedeće tekstove Sv. Ivana Apostola. Tvrdnja: 'Boga nitko nikada ne
vidje' 54 je, čini se, u nepodnošljivoj kontradikciji sa Isusovim riječima, citiranim
drugdje od istog evanđelista: 'Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac
moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti.' 55 I u Otkrivenju:
'Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k
njemu i večerati s njim i on sa mnom.' 56
Možemo naći mnogo sličnih citata iz Svetog Pisma da bismo dali težinu
ovim tekstovima, ali trebamo se samo vratiti definiciji koju je dao Sv. Pavao
Apostol o ove dvije vrste znanja, koje očigledno nemaju zajedničku dimenziju:
'Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega; njemu je to ludost i ne može
spoznati jer po Duhu valja prosuđivati. Duhovan pak prosuđuje sve, a njega nitko
ne prosuđuje.' 57

52
Kološanima 2: 8 - 10.
53
Ibid. 18.
54
Ivan 1: 18.
55
Ivan 14: 23. Usp. I Korinćanima 3: 16. -'Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u
vama.'.
56
Otkrivenje 3: 20.
57
I Korinćanima 2: 14 - 15.

58 |
 Suglasnost između ovih tekstova omogućuje nam da potvrdimo kako su
Apostoli napravili temeljnu razliku između dvije različite vrste znanja: prvog
relativnog, ograničenog, koje ne zna ništa o drugom, i drugog apsolutnog,
neograničenog, koje obuhvaća prvo. Apostol Sv. Pavao pripisao je prvo čovjeku
kojeg je nazivao životinjskim, a drugo čovjeku kojeg je nazvao duhovnim.
Na što se misli ovim dvjema vrstama ljudskih bića? Zar ne postoji način
na koji životinjski čovjek može postati duhovnim čovjekom?
Također možemo reći da nas ovi tekstovi direktno suočavaju s
problemom suštinske razlike u kvaliteti ljudske mudrosti i božanske mudrosti.
Preostaje da saznamo može li se biti upućen u ovu božansku mudrost, i kako - ili
barem kako joj početi prilaziti.

(2)

Vidjeli smo da se istinsko 'Ja' rijetko manifestira u čovjeku, i obično to ne

čini osim ako ga Ličnost ne pozove. Njegov stav je isti kao onaj Suca koji ostaje u
svojoj sudnici bez traženja da izreče presudu; čiji pasivni stav je suprotan
aktivnom stavu Ličnosti. Također smo vidjeli da ako uvedemo most ezoteričnog
znanja između Ličnosti i istinskog 'Ja', njihovi recipročni položaji mogu se veoma
postupno okrenuti. Istinsko 'Ja' tada postaje aktivno a Ličnost, kao i 'Ja' tijela,
podređuju se potpuno istinskom 'Ja', koje postaje neosporni i apsolutni
gospodar.
Ovo obrtanje situacije je karakterizirano djelomično inverzijom
čovjekovog stava prema vlastitim željama. Prethodno je on htio ono za čim je
žudio; od sada će on žudjeti za onim što je prvo htio.
Što više napreduje u ezoteričnom znanju, to više tražitelj objektivno
konstatira u sebi neospornu realizaciju te promjene. Što više napreduje na ovom
putu, promjena postaje dublja i šira. Obrnuto, kad god tražitelj konstatira takav
fenomen u sebi, znat će da napreduje i bit će sposoban da mjeri svoj napredak.

(3)

Ispitajmo sada kroz koje organe se istinsko 'Ja' manifestira u čovjeku, i

kako se može proširiti i pojačati njegova manifestacija.
Izvan tri mentalna centra Ličnosti - koji će se od sad nazivati nižim
centrima - imamo u sebi druga dva viša centra, nezavisna od fizičkog tijela i
Ličnosti. U zbiru, ta dva viša centra istinski predstavljaju našu Dušu, o kojoj naš
sadašnji jezik priča u trećem licu. Njihova prisutnost u našoj najdubljoj srži, i
rijetkost nepristranih i objektivnih poruka koje možemo primiti kroz medij tri
centra, daje nam naš dojam o istinskom 'Ja' kao Sucu koji boravi u svojoj sudnici.
Ali za trenutak ćemo vidjeti da ovaj aspekt istinskog 'Ja' nije jedini. Daleko od
toga, doktrina o višim centrima neće samo riješiti prividnu kontradikciju u iznad

59 |
citiranim tekstovima, nego će nam također pomoći da prodremo u značenje
brojnih drugih nejasnih točaka u Svetom Pismu, u Tradiciji, i u životu. Što je još
važnije; omogućit će nam da bolje razumijemo nas same.
Dok niži centri u vanjskom čovjeku nisu potpuno razvijeni, viši centri su
savršeni i rade punim kapacitetom. Ali takvi kakvi jesmo, mi ne možemo primiti
više od zanemarivo malog dijela njihove komunikacije. Razlog tome je taj što
čovjek sebe ne vidi kao ništa drugo osim Ličnost. Ova iluzija kao svoju
neposrednu posljedicu ima ponos, egocentričnost i samodopadnost. Oni tvore
vrstu zaslona, dopuštajući samo najosnovnijim porukama iz viših centara da
prođu, iako se njihova komunikacija nastavlja neprestano. Oni kucaju na vrata;
ali na nama je da čujemo glas i otvorimo.

(4)

Ako napustimo slikovit jezik Sv. Ivana, možemo reći da je nedostatak

naših nižih centara razlog tome što ne primamo komunikacije viših centara. Već
smo vidjeli da je motorički centar jedini od tri niža centra koji funkcionira skoro
normalno. Ovo je važno: s obzirom da ovaj centar igra ulogu u svoj našoj
mentalnoj aktivnosti, moramo ga koristiti za postizanje naših ezoteričnih ciljeva.
Njegova ga nepotpuna razvijenost sprečava da ispuni ovu ulogu, pa ga moramo
obrazovati. Na isti način intelektualni centar mora se neprestano buditi svim
vrstama šokova i impulsima. Pošto je najsporiji od tri, on ima prirodnu tendenciju
ka mamurluku i neaktivnosti. Goethe je znao reći; 'Čovjek je slab, on stalno pada
u san…' Viši stadiji u obrazovanju intelektualnog centra, kao i sa motoričkim
centrom, se postižu prikladnim ezoteričnim vježbama koje su neophodna
dopuna teoretskom učenju.
Među nižim centrima, emotivni centar je najgori. U našoj civilizaciji - kao
što smo već promatrali - on uobičajeno ne prima ni racionalno obrazovanje niti
sistematski trening. Njegovo oblikovanje i razvoj se sada prepušta slučaju, pošto
je religijsko obrazovanje danas uvelike intelektualizirano i racionalizirano. Svi
oblici uvažavanja koje diktira svjetovna mudrost i svakodnevna taština;
uobičajena navika laganja - posebno nama samima - i licemjerje, od kojeg nitko
nije potpuno oslobođen, utiskuju opasna iskrivljenja u emotivni centar. Često
pogođen osjećajem inferiornosti i potrebom za kompenzaciju, njegovom
uobičajenom motivacijom; naviknut takav kakav je da osuđuje i kritizira svakoga i
svašta; predajući se čudno pohotnom užitku negativnih emocija; ovaj centar
postaje neprepoznatljiv. On degenerira do točke gdje postaje instrument
uništavanja našeg bića, koje ubrzava na putu prema starenju i smrti.
Dva viša centra rade mnogo brže nego niži centri. Od posljednjih - kao
što smo već rekli - najsporiji je intelektualni centar; motorički centar je malo
brži, ali najbrži od svih bi trebao biti emotivni centar kad ne bi bio u

60 |
poremećenom stanju o kojem smo upravo pričali. On obično radi usporeno,
istom brzinom kao motorički centar.

(5)

Shematski raspored u čovjeku, kad ga se dopuni uključivanjem viših

centara, izgleda kao što slijedi:

Sl. 15

Viši emotivni centar se nalazi u razini srca, a viši intelektualni centar u

razini glave. Njihove funkcije su različite. U Tradiciji se nekad nazivaju očima
Duše. Tako je Sv. Izak Sirijan rekao: 'Dok dva oka tijela vide stvari na identičan
način, oči Duše vide različito: jedno promatra istinu u slikama i simbolima, drugo
licem u lice.' 58 Drugim riječima, poruke primljene preko višeg emotivnog centra
mogu se prevesti u slike ili jezik, ali uvijek uzimaju oblik slika ili simbola. Ovo je
slučaj, na primjer, s Knjigom Otkrivenja. U svom zbiru taj tekst je neshvatljiv ako
ga netko proučava samo putem nižih centara. Da bi se dokučio njegov pravi
smisao, mora ga se čitati pomoću višeg emotivnog centra. To je tako otkriveno
Sv. Ivanu na otoku Patmosu, i samo na taj način mi možemo razumjeti ovo
najvažnije priopćenje. Istina je da 'Ja' Ličnosti to može čitati, ali ono će razumjeti
samo mali dio; veličanstveno značenje ovih predivnih vizija ostat će skriveno za
njega. Kao što su i priopćenja primljena kroz viši intelektualni centar takve
transcendentalne prirode da ne postoji način da ih se prevede na ljudski jezik.
Mi ne registriramo poruke viših centara, koji neprestano u nama rade
punim kapacitetom. To nije samo zbog toga što su nam niži centri nedovoljno
razvijeni, već i zato što nisu balansirani. Zbog toga se moramo podvrći stimulaciji
rasta Ličnosti u nama, te balansirati i regulirati rad naša tri centra. Intenzivnim

58
Dobrotoljublje: Sv. Izak Sirijan, 82. i 72. pouka.

61 |
prakticiranjem samo -promatranja, moramo se jako truditi da razlikujemo rad
svakog centra u nama, zatim njihova dva dijela, i posljednje njihovih sektora.
Tako ćemo ući u sebe.
Ako primjerenim vježbama uspijemo potpuno razviti i savršeno
balansirati naše niže centre, bit ćemo sposobni uspostaviti trajnu vezu s našim
višim centrima. Takva veza će se uspostavljati postupno, počevši od nižeg
emotivnog centra. Što se emotivni centar dalje pročišćava i razvija, bolje će
zadobiti svoj normalan ritam. To je ono što će omogućiti kontakt s višim
emotivnim centrom. Nadalje, kroz posljednji, uspostavit će kontakt s višim
intelektualnim centrom.
Pošto ne postoji direktna veza između nižeg intelektualnog centra i višeg
intelektualnog centra, intelektualna kultura, koja je skoro isključivi temelj našeg
obrazovanja, ne može nas voditi ka višim razinama svijesti. Unatoč profinjenosti
njegove inteligencije, bez obzira kako široko i duboko znanje stekne, vanjski
čovjek ostaje zatvoren u krugu razuma. Bijeg je moguć samo preko srca; zato
kultiviranje našeg emotivnog života dominira pažnjom, preokupacijom i
obaveznim naporima koje ezoterična učenja zahtijevaju. Pa ipak, iako nas čisto
intelektualna kultura, racionalna i pozitivna, ne može direktno voditi prema višim
oblastima Života, ne smijemo pomisliti da je ona beskorisna. S ezoteričnog
gledišta, ona zadržava svoju punu vrijednost, i bit će velika pomoć kad se u nama
formira Individualnost. Ali moramo početi od početka, tako reći, s vježbanjem
naših srca i pročišćavanjem naših emotivnih života. U ovom smislu je Teofan
Zatvornik, autoritet za ovo područje, bio prilično kategoričan. Rekao je: 'Tamo,
niti dostojanstvo niti erudicija neće biti od pomoći.'

Sl. 16

Pristup višem emotivnom centru je pristup razini svijesti istinskog,

individualnog 'Ja'. Pristup višem intelektualnom centru diže nas na razinu Svijesti
- to jest, na sudjelovanje u univerzalnom 'Ja', kroz unutrašnju komunikaciju koju
omogućuje. Ovo je kraj svake moguće evolucije za čovjeka pod zemaljskim

62 |
uvjetima. Ali kakva ogromna mogućnost. Apostol Sv. Pavao kaže o tome ovo:
'Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji
su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu
suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom
braćom.' 59
Da sumiramo: naši viši centri su dvije božanske iskre: jedna proizlazi iz
druge: viši emotivni centar - iskra Sina - i viši intelektualni centar - iskra Oca u
svom istobitnom aspektu Duha Svetoga. Sada bismo trebali bolje razumjeti
duboko značenje tekstova citiranih na početku ovog poglavlja, kao i suštinsku
razliku, koju je opisao Sv. Pavao, koja postoji između ljudske filozofije i ljudske
tradicije s jedne strane, te ezoterične Tradicije s druge.
Ako sad nastojimo zatvoriti u jednoj ideji put koji moramo proći od
rođenja do vrhunca ezotericizma, možemo ga pojmiti kao evoluciju 'Ja', koje
uvijek poprima novi oblik bez da uništava stari.
Postoje četiri razine 'Ja' koje odgovaraju četirima razinama bića i svijesti.

razine svijesti razine bića razine ‘Ja’

univerzalno ‘Ja’
Svijest
istinsko
svijest istinskog individualno ‘Ja’
‘Ja’
lično mentalno ‘Ja’
budna svijest
fizičko ‘Ja’ tijela
podsvijest

Sl. 17

Gabriel Derjavine definira ovu evoluciju u svojoj poznatoj formuli: 'Ja

sam crv, ja sam rob, ja sam kralj, ja sam Bog.'

(6)

To što je rečeno gore bi nas trebalo navesti da se zapitamo koji je smisao

i značenje evolucije Ličnosti; ovog finog i složenog organizma koji je ipak 'Ne-Ja';
s kojim se identificiramo i od kojeg bismo se trebali moći odvojiti pod cijenu
osobito bolnih napora.
Moramo se sjetiti da je od pada Adama duhovni čovjek, postavši
životinjskim čovjekom, izgubio doticaj sa svojim višim centrima, tako reći, sa
Stablom Života, tako što je dao nadmoć svojim nižim centrima, to jest, Stablu
Znanja Dobra i Zla. Unatoč tome, uz pomoć Ličnosti, i njena tri centra, mi

59
Rimljanima 8: 28 - 29.

63 |
posjedujemo unutar nas - bilo u embrionskom ili razvijenom stanju - sve
elemente od kojih je sačinjen Svemir, koje Pravoslavna Tradicija naziva 'Svijet'.
Ovi elementi su predstavljeni odgovarajućim dijelovima naše Ličnosti.
Kako postepeno zadobiva gospodarenje i kontrolu nad svojom Ličnošću,
čovjek, uz pomoć ovog složenog instrumenta, uspijeva u Znanju svih dijelova
Svemira - te u uspostavljanju svjesne i organske veze s njim. To se pojavljuje u
skladu s Platonovim principom koji kaže: 'Jednako se ne može dokučiti ni
razumjeti osim jednakim.'
Ovo je objektivno značenje i mjesto Ličnosti u evoluciji 'Ja' putem
svojevrsne svjesne identifikacije koja je plod primjerenih vježbi koncentracije,
onaj koji traži uspjet će u Znanju vanjskog 'Ne-Ja' uz pomoć unutarnjeg 'Ne-Ja',
tako reći, putem svoje Ličnosti. Ovaj postupak, kojem ćemo se vratiti kasnije, dat
će mu pristup moćima. Trudi se 'da prodreš u unutrašnji kavez i vidjet ćeš vanjski
kavez, (Svemir), jer oba su jedan.' 60
Sad možemo bolje razumjeti i definirati pojam ezotericizma. Pod
ezotericizmom, u točnom smislu riječi, mislimo na činjenice i djelovanja koja su
dostupna višim centrima, tako reći, polju svijesti istinskog 'Ja', i samoj Svijesti. U
širem smislu riječi prihvaćen pojam ezotericizma je proširen da obuhvaća dva
koraka koji omogućuju pristup ovom polju: on prvo obuhvaća egzotericizam,
karakteriziran odbacivanjem vjerovanja u Ličnost kao trajnu vrijednost, a zatim
mezotericizam, koji je prvi stadij pristupa istinskom 'Ja'. Na sljedećoj su slici ova
tri stupnja ezotericizma nacrtana kao tri koncentrična kruga izvan kojih se nalazi
'divljina': ona zona gdje vanjski čovjek živi u podređenosti svojoj Ličnosti.

Sl. 18

Gledano iz perspektive, prethodna slika bi izgledala ovako:

60
Dobrotoljublje: Sv. Izak Sirijan, 2./ 30. pouka.

64 |
 Sl. 19

Ispitajmo sad s praktičnog gledišta kako čovjek može dostići

ezotericizam: kojim putem može raditi prema cilju uspostavljanja trajne veze
koja će stvoriti mogućnost da on evoluira. Problem se u Tradiciji razmatra
pomoću dijagrama ispod. U ezoteričnom učenju se za ovaj prikaz može reći da je
najvažniji. On utjelovljuje mnoštvo ideja; mnogo više nego komentari koje ćemo
dati. Zato mu se moramo često vraćati i meditirati na njega.

Sl. 20

Crne strelice predstavljaju utjecaje koji se stvaraju u životu životom

samim, ovo je prva vrsta utjecaja kojom je čovjek okružen. Njih se naziva 'A'
utjecajima. Primijetit ćemo da su oni raspodijeljeni gotovo jednako po cijeloj
površini kruga života. Kao što je slučaj sa svakom zračećom energijom u prirodi,
njihov učinak je obrnuto proporcionalan kvadratu udaljenosti; tako da je čovjek
ponajviše podložan utjecaju strelica koje su neposredno oko njega. On je
povučen u svakom trenutku načinom na koji one djeluju u tom trenutku.
Utjecaj 'A' strelica na vanjskog čovjeka je imperativan; tjeran, on vrluda u
krugu svog života od rođenja do smrti, slijedeći isprekidanu liniju koja je ponekad
podložna opasnim promjenama smjera.
Zbir 'A' utjecaja tvori Zakon Slučaja. Čovjek je podložan njegovom
upravljanju, pa ipak ako temeljitije ispitamo sliku vidjet ćemo da je svaka crna
strelica uravnotežena, neutralizirana na nekom drugom dijelu drugom strelicom
jednakom u sili a dijametralno suprotnom, tako da kad bi ih ostavili da učinkovito
neutraliziraju jedna drugu rezultantna sila bi bila jednaka nuli. To znači da su u

65 |
svom zbiru 'A' utjecaji po svojoj prirodi iluzorni, iako je učinak svakog od njih
stvaran, pa ih vanjski čovjek smatra stvarnošću. Bijeli krug predstavlja ezoterični
Centar, smješten izvan generalnih zakona života.
Bijele strelice predstavljaju utjecaje nazvane 'B'. Ovi utjecaji su ubačeni u
metež života i potječu iz ezoteričnog Centra, tretirane izvan života, ove strelice
su sve orijentirane u istom smjeru. U svom zbiru tvore neku vrstu magnetskog
polja.
Budući da 'A' utjecaji neutraliziraju jedan drugog, 'B' utjecaji zapravo
sačinjavaju jedinu stvarnost.
Mali krug s osjenčanim linijama predstavlja čovjeka, koji je na ovoj slici u
izolaciji. Kose osjenčane linije označavaju to da priroda vanjskog čovjeka nije
homogena, pomiješana je.
Ako čovjek provede svoj život bez razlikovanja 'A' i 'B' utjecaja, završit će
ga kako je i počeo, može se reći mehanički, tjeran Zakonom Slučaja. Međutim, s
obzirom na prirodu i jačinu rezultantnih sila kojima je podložen, može mu se
dogoditi da ostvari sjajnu karijeru, u smislu koji svijet daje ovom izrazu.
Pa ipak, on će doći do kraja svog života bez da je naučio ili razumio išta o
Stvarnosti. I zemlja se vraća Zemlji.
U životu, svako biće je podvrgnuto nekoj vrsti takmičarskog testa. Ako
razazna postojanje 'B' utjecaja; ako stekne sklonost ka njihovom skupljanju i
upijanju; ako neprestano teži tome da ih bolje asimilira; njegova će se
pomiješana unutrašnja priroda polako podvrći određenoj vrsti evolucije. I ako su
napori koje čini kako bi apsorbirao 'B' utjecaje neprestani i dovoljni po sili, u
njemu se može oblikovati magnetski centar. Ovaj magnetski centar je u
dijagramu predstavljen malim bijelim prostorom.
Ako se ovaj centar nakon što se rodi u njemu pažljivo razvija, zauzima
oblik, i u povratku će vršiti utjecaj nad rezultatima 'A' strelica koje su uvijek
aktivne, savijajući ih. Takvo savijanje može biti nasilno. Obično ono premašuje
zakone vanjskog čovjeka i izaziva mnoge sukobe unutar i oko njega. Ako izgubi
bitku, pojavljuje mu se uvjerenje da 'B' utjecaji nisu ništa drugo nego iluzija: da je
jedina stvarnost predstavljena 'A' utjecajima. Magnetski centar koji je bio
formiran u njemu se polako reapsorbira i nestaje. Tada, s ezoterične točke
gledišta, je njegova situacija gora nego ona s kojom je krenuo, kad je tek počinjao
razaznavati 'B' utjecaje. To je primjer kojeg ističe parabola o nečistom duhu i
praznoj kući. 61
Ali ako izađe kao pobjednik u ovoj prvoj borbi, njegov magnetski centar,
učvršćen i ojačan, vodit će ga čovjeku koji ima 'C' utjecaje jače nego on sam, i koji
posjeduje jači magnetski centar. I tako slijedom dalje, posljednji čovjek koji je u
vezi sa drugim koji ima utjecaj 'D', će biti njegova veza s Ezoteričnim Centrom 'E'.
Od sad u životu, taj čovjek više neće biti izoliran. On će zasigurno nastaviti živjeti

61
Matej 12: 43 - 45. Usp. Hebrejima 6: 4 - 8. II Petrova 3: 17.

66 |
kao prije pod djelovanjem 'A' utjecaja, koji će dugo vremena nastaviti vršiti svoju
moć nad njim; pa ipak malo po malo, zahvaljujući učinku djelovanja lanca 'B' -'C' -
'D' -'E', njegov magnetski centar će se razviti. U mjeri njegovog rasta, čovjek će
pobjeći vladavini Zakona Slučaja i ući u domenu Svijesti. Ako ostvari ovaj rezultat
prije svoje smrti, može reći da njegov život nije bio uzaludan.

(8)

Pogledajmo sad drugačiju verziju istog dijagrama:

Sl. 21

Ova druga slika, sa crnim magnetskim centrima, predstavlja situaciju gdje

čovjek sebe obmanjuje i, vjerujući da upija 'B' utjecaje te radeći sve vrijeme
potrebnu selekciju, on zapravo apsorbira 'A' utjecaje, one crnih strelica koje su
na neki način paralelne s bijelim strelicama 'B' utjecajima. Ovo će ga dovesti u
kontakt s ljudima koji posjeduju magnetski centar iste prirode: koji su sami
nasamareni i koji nasamaruju druge, i koji nemaju direktnu ili indirektnu vezu sa
ezoteričnim Centrom.

(9)

Posljednja primjedba. Kakvu garanciju može imati čovjek da neće

nasamariti sebe i da neće upasti u posljednju situaciju? Odgovor je jednostavan.
Čistoća magnetskog centra se mora savjesno održavati od početka i kroz njegovu
evoluciju.

(10)

Ponovimo još jednom da komentari dani o ovom dijagramu nisu iscrpni.

Mogući su i drugi komentari, i oni koji ustraju u proučavanju doktrine su gorljivo
pozvani da meditiraju na ovu sliku te da idu još dublje.

67 |
 Ako to učine, postat će svjesni toga da ovaj prikaz obuhvaća cijeli niz
zakona ljudskog života, koji su izloženi u Evanđelju u obliku parabola, slika i
nagovještaja.

68 |
 POGLAVLJE VII
(1)

Sad ćemo pregledati promjene izazvane, u tom mentalnom organizmu

koji smo nazvali Ličnošću, kao rezultat pojavljivanja i rasta magnetskog centra u
nama. U općenitom smislu, može se reći da će sjaj ovog centra pomoći u
učinkovitom usavršavanju razvoja nižih centara. Pod njegovom zastavom, odnosi
između tri centra bit će korjenito izmijenjeni, i to će snažno utjecati na čovjekov
život. U povratku, to će imati određenu posljedicu u njegovim odnosima s onima
oko njega.
Vidjeli smo da je sustav sektora takav da su tri centra stalno međuovisna.
Kao rezultat, svaki pokret u jednom od njih vodi odgovoru u druga dva. Zbog
toga, dokle god se mentalni život pojedinca sastoji samo od različitih kombinacija
i pokreta nižih centara, čovjek ne može imati ni čistu misao, ni čisti osjećaj, niti
može donijeti konačnu odluku. Zbog načina na koji ove mehaničke veze rade, sve
je u njemu pomiješano. Zasigurno odgovor druga dva centra nema istu snagu
pokreta kao centar iz kojeg akcija potječe. Pa ipak, u normalnim okolnostima
čovjek ih ne može ignorirati. Ovaj fenomen, praćen različitom količinom
nedovoljne razvijenosti i rastrojstva u centrima i njihovim sektorima, je uzrok
sumnji i unutrašnjih sukoba u kojima se čovjek tako često bori. Dodatno, ovi
snopovi mehaničkih veza imaju posebnu važnost, igrajući pozitivnu ulogu u
mentalnom životu pojedinca. Uzeti u zbiru, oni sačinjavaju organ - ili još bolje
instrument - morala. S obzirom na to, u vanjskom životu, glas istinskog 'Ja' je
slab i rijetko ga se čuje, čovjek, gotovo stalno identificiran s 'Ja' ličnosti, može i
često djeluje bez da uzima u obzir riječi ovog skrivenog glasa, čak i ako se poslije
pokaje. U praksi, pod ovim uvjetima, mehaničke veze između tri centra su jedina
kočnica njegovoj neobuzdanoj pohlepi.
Ovaj moralni instrument je ukalupljen kako bi pristajao tradiciji sredine i
obitelji. Oblikovan je od rođenja pa nadalje odgojem. Jasno, bez ovog
instrumenta, organizacija društvenog života u svim njegovim oblicima je
nezamisliva. Ipak zbog njegove prirode, on ne može garantirati dobro i pravedno
ljudsko ponašanje; da bi osiguralo vlastito postojanje za vrijeme mira, ljudsko
društvo je uvijek bilo dužno pribjegavati ograničavanju i primjeni kazne:
potrebna sredstva, s obzirom da moral nikad neće biti dovoljno jak da bi
obuzdao ekstremne i anarhističke težnje Ličnosti. Ličnosti, u stvari, nedostaje ta
vrsta svijesti koju praktična izučavanja religije opisuju kao strah od Boga. 62

(2)

62
Job 28: 28; Psalmi 110: 10; Mudre izreke 1: 7, 9: 10; Propovjednik 12: 13.

70 |
 S obzirom na gore navedeno, lako možemo razumjeti da moralnost nije
identična sa Sviješću. Moralnost je vrsta zamjene, nije temeljena - kao
autentična Svijest - na spontanoj, jednostavnoj i direktnoj prosudbi, nego na
zbiru konsideracija. Među njima, rasa, civilizacija, vremena, klasa, okoliš, pojedini
ili višestruki osobni motivi, svi igraju svoju ulogu. Tako da se pojam o moralnom
mijenja kao rezultat varijacije elemenata koji ga tvore. Tako možemo razlikovati
moralnost kultiviranog čovjeka od onog divljaka, moralnost Rimskog društva od
onog Srednjega vijeka, i zadnjeg od moralnosti sadašnjosti. Međutim, ne
smijemo vjerovati da moralnost napreduje, postajući vremenom sve bolja. S
ezoterične točke gledišta, pojam napretka kako ga uobičajeno razumijemo nema
apsolutnu vrijednost. Kao plod napora Ličnosti koje su same po sebi pokretni
pijesak, napredak sam po sebi ne daje garanciju trajnosti. Iskustvo nedavnih
ratova i revolucija dalo nam je nepobitan dokaz krajnje krhkosti svega što se do
19. stoljeća - barem među civiliziranim ljudima - ozbiljno smatralo
nepokolebljivom osnovom ljudske moralnosti.
Mehaničke veze između centara mogu se predstaviti skroz shematski,
kao što je prikazano na sljedećoj slici (Sl. 22).
U vanjskom čovjeku, ove veze su obično dovoljno čvrste da funkcioniraju
kroz cijeli život. Međutim, pod okolnostima našeg grozničavog i prilično
nebalansiranog modernog života, ove veze, posebno one između intelektualnog
centra i emotivnog centra, su poprilično labave. Nekad ih čak smatramo
prekinutim. Za pojedinca, ovaj raskid rezultira gubljenjem svakog pojma i
osjećaja moralnosti.

Sl. 22

Promjena ovih veza, opuštanje ili čak nestajanje, izaziva cijeli niz
psiholoških pojava. Proces je suštinski karakteriziran licemjerjem koje postaje sve

71 |
više i više izraženo; kulminira kompletnim prekidanjem ovih veza, čineći čovjeka
amoralnom osobom.

(3)

Rekli smo da pojava magnetskog centra može izazvati duboku promjenu

u mentalnom organizmu. Nakon što dostigne određeni stupanj rasta, ovaj centar
uspostavlja direktne veze - ne više mehaničke nego svjesne - sa svakim od tri
centra, kao što je pokazano donjim dijagramom:

Sl. 23

Kad se ove nove veze dovoljno učvrste zamjenjuju stare veze, koje
otpadnu. Od sad, čovjek ponovno stječe sposobnost da ima čiste misli i čiste
osjećaje, koji više nisu pomiješani kao rezultat mehaničke međuovisnosti
centara. Od sad će svaki centar moći raditi samostalno ali pod strogom
kontrolom magnetskog centra, koji osigurava njihovu koordinaciju.
Tako da, djelujući na našu moralnu prirodu, pojava i rast magnetskog
centra rezultirat će progresivnim zamjenjivanjem elemenata ove moralne
prirode odgovarajućim elementima Svjesnosti. Tada prestajemo biti žrtve naglih
pokreta, i naših reakcija na utiske i šokovi postaju sve više misaoni i svjesni.
Međutim, ne smije se pomisliti da tako korjenita transformacija i unutrašnjeg i
vanjskog života može doći iznenada. Isključujući jako rijetke iznimke, koje
podrazumijevaju pravedne po prirodi - ova evolucija izgleda kao dug proces,
neprekidna borba s nizom uspjeha i padova. Više će puta onaj koji traži pasti u
krizu obeshrabrenja; više će mu se puta činiti da je potjeran preko granica svog
vlastitog života; nekad će se osjećati zgnječeno pod teretom testova i teškoća
nasuprot kojih će biti postavljen za vrijeme svog traganja. Ovo se može razumjeti

72 |
kad znamo da ezoterična znanost ide u svom učenju daleko izvan jednostavne
informacije. Njena svrha, u stvari, nije ništa manje od transformacije bića onoga
koji je proučava, interes potpuno izvan djelokruga pozitivne znanosti. Zbog toga
što se općenito bavi onima neispravnima koji međutim teže svjetlu, poziva ih -
riječima Sv. Pavla, da: 'svuku staroga čovjeka s njegovim djelima i obuku novoga,
koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja.' 63 U svakom slučaju gdje
ezoterična znanost nudi sve, zahtjeva i sve zauzvrat. Mora se platiti sve.
Nemoguće je doseći Istinsko putem laži ili licemjernih igara, jer u ovom slučaju
mi tražimo da budemo, radije nego da izgleda kao da jesmo. Na ovoj razini ideja
se mora tražiti osnovno značenje strašne priče o Ananiji i Safiri koju je ispričao
Sv. Luka u Djelima Apostolskim. 64

(4)

Stvari se čine ovakvima, gledano odozdola: sa stajališta Ličnosti, koja

djeluje po maksimi: 'Ovo je moje a također je i to.' Mudrac je jednom rekao da se
Bog smije kad čuje da čovjek razmišlja na takav način. Gledano odozgora, stvari
se mogu vidjeti u potpuno drugačijem svjetlu. Ličnost vanjskog čovjeka je
smrtna. Posljedično, sve vrijednosti kojima obično teži su privremene: zaista su
mu posuđene. Prolazne su i stoga su iluzorne.
Ezoterična znanost ukazuje put prema trajnom. Da bi se to postiglo, od
čovjeka se traži da odlijepi svoje srce od prolaznog, koje ga vuče prema ponoru.
Prema Isusovim riječima, prodaje mu čisto zlato - koje on ne može prepoznati -
nasuprot njegovom lažnom novcu koje smatra istinskim. Čovjek, bojeći se da ne
bude nasamaren, oklijeva i tako pati. U ovome pronalazimo porijeklo velikog
nerazumijevanja (koje opet iskrsava) kad se ljudski život prima osobno. Cijelo
Evanđelje je ovdje. Upućeno je onima koji teže Životu.
'Tko to ne prizna, ne priznaje se.' 65, kaže Sv. Pavao. Bit će isključen s
uskog puta, da padne natrag na širok put koji će ga - kao što znamo - voditi u
Smrt.
Sad, i tek sad, možemo bolje razumjeti smisao, kao i apsolutnu potrebu
neophodnog uvjeta zajedničkog svim religijama i svim ezoteričnim tradicijama:
poniznost.
Definirajmo prvo pojam ponos, njenu suprotnost. U ezoteričnom smislu
ponos je ono čime Ličnost potvrđuje svoje prvenstvo u odnosu na istinsko 'Ja'. U
vanjskom čovjeku, takav je stav normalan. Ako on uspije u životu, učvrstit će se
takav stav u njemu. Ali ezoterični zakon je izričit. Bog kaže: 'Ja stojim pred

63
Kološanima 3: 9 - 10; Efežanima 4: 22 - 24.
64
Djela Apostolska 5: 1 - 11.
65
I Korinćanima 14: 38.

73 |
vratima i kucam.' 66 To znači da je svaki čovjek uvijek pod trajnim pritiskom koji
dolazi iz ezoteričnog Centra u obliku 'B' utjecaja 67. Međutim, čovjek mora otvoriti
vrata svojim vlastitim naporima; drugim riječima on mora razaznati i asimilirati
ove utjecaje, tada se Ličnost, savladavši svoju ponosnu prirodu, mora pokloniti i
prihvatiti prvenstvo istinskog 'Ja'. Mora to unaprijed učiniti djelovanjem vjere i
nade, ne znajući točno kuda će to voditi. Mi smo stoga pozvani da 'imamo
povjerenja u Boga'. To je uloga poniznosti kao uvjet sine qua non za bilo koji
praktični ezoterični rad. Iz ovoga ćemo moći dokučiti značenje stare maksime da
se : 'Bog se oholima protivi, a poniznima daruje milost.' 68 Nikad ovo ne smijemo
shvatiti u metaforičkom smislu. Ličnost koja obično naređuje u čovjeku, zajedno
s 'Ja' tijela, mora se pokloniti pred istinskim 'Ja' i odati mu počast.
Da bi se to postiglo, treba se savladati velika prepreka koja se opisuje
ovako: Iluzija, misleći da je ona stvarna, smatra Stvarnost iluzijom.
Moć Iluzije u čovjeku djeluje naročito putem njegovog seksualnog
centra, ili točnije, na njegov trošak. Ignorirajući veze između centara, čovjekova
potpuna struktura izgleda kao što slijedi:

Sl. 24

Seksualni centar je analogan višim centrima: nepodijeljen je, nema

negativni dio, i nije razdijeljen na sektore. Ali niži intelektualni centar ili niži
emotivni centar - ili oba zajedno - mogu prisvojiti dio njegove energije. To
stvara negativne pojave, među kojima nabrajamo nedoumicu između toga što je
nestvarno i Stvarnog, kao i sve brojne manifestacije tvrdoglavosti.

66
Otkrivenje 3: 20.
67
Usp. Sl. 20, Poglavlje VI.
68
Jakovljeva 4: 6; Mudre izreke 29: 23; I Petar 5: 5.

74 |
 Ako odolimo takvim testovima, 'Ja' Ličnosti će se sve češće premještati
da boravi u magnetskom centru. Obrnuto, što više 'Ja' ostaje u ovom
(magnetskom) centru i poistovjećuje se s njim, više će napredovati rast tog
centra.
Kad magnetski centar konačno zauzme oblik, uspostavlja neosporan
autoritet nad trima centrima Ličnosti. Onaj tko je bio čovjek 1, 2 ili 3 postaje
čovjek 4. Kroz ovaj stadij njegove evolucije takav čovjek će imati zadatak
prepoznati način na koji svaki od ova tri mentalna centra funkcionira, dodijeliti
pravu ulogu svakom od njih, i balansirati ih. Tako se usavršava rast magnetskog
centra i započinje njegov razvoj. Ovo posljednje je funkcija svjesnih napora da se
razvoj nižih centara razvije do njihovih granica. Što se ovaj razvoj dalje nastavlja,
to magnetski centar više apsorbira niži emotivni centar, istovremeno
identificirajući se sve više s višim emotivnim centrom. Jednom kad se tri niža
centra potpuno razviju i balansiraju, magnetski se centar jednom zauvijek
identificira s višim emotivnim centrom, dovlačeći sa sobom niži emotivni centar
kojeg konačno apsorbira. Od sad nadalje niži emotivni centar, s magnetskim
centrom, formirat će sastavni dio višeg emotivnog centra.

Sl. 25

Kad se ovo jedinstvo ostvari, onaj tko je iznio ovaj rad na sebi postat će
čovjek 5.
Za razliku od čovjeka 1, 2 ili 3 koje se naziva vanjskim ljudima, ljudi 5, 6 i
7 su unutrašnji ljudi. 69

69
Rimljanima 7: 22.

75 |
 Uspostavivši vezu između višeg emotivnog centra i višeg intelektualnog
centra, čovjek 5 će postati čovjek 6, poslije čega će njemu ostati samo da učvrsti
rezultate. Ovo učvršćivanje je zadnji stadij ezoterične evolucije.
Zadatak za svaki stadij evolucije može se definirati kao što slijedi:

- čovjek 4 - prepoznati postojanje tri niža centra, učiniti da rastu i

razvijaju se do granica, i regulirati njihovo funkcioniranje;
- čovjek 5 - steći nove sposobnosti i moći 70;
- čovjek 6 - razviti tako stečene sposobnosti do njihovih krajnjih
granica;
- čovjek 7 - učvrstiti dobivene rezultate

Ovo učvršćivanje se dobiva sublimacijom seksa.

Kad razmatramo završenu sliku čovjeka (Sl. 24), moramo imati u pozadini
uma da će ista slika iz malo drugačijeg ugla izgledati ovako:

Sl. 26

Ovo je shema čovjeka koji je postao cjelovit i besmrtan u skladu sa

značenjem riječi Sv. Pavla: 'Svi doduše nećemo umrijeti, ali svi ćemo se
izmijeniti.' 71 Viši emotivni centar, sada smješten u središtu slike, apsorbirao je

70
To su darovi Duha Svetoga, I Korinćanima 12; 14, passim.
71
I Korinćanima 15: 51.

76 |
niži emotivni centar. Značenje točkastih linija u ovome - kao i veza sa seksualnim
centrom - bit će objašnjena kasnije.

(5)

Ljudi 1, 2 ili 3, tjerani energijom seksualnog centra koja slobodno

protječe kroz tri centra, snalaze se s privremenim 'Ja' Ličnosti, nestabilnim 'Ja';
koje se mijenja; nelogičnim samom sebi; vodeći lažno postojanje. Situacija se
potpuno preokreće kad - uspješno prešavši stadij čovjeka 4 - predani tražitelj
postane unutrašnji čovjek: 5, zatim 6 i konačno 7:

-Kad postane čovjek 5, postaje trajno svjestan svog istinskog

'Ja';
-Kad postane čovjek 6, zadobiva trajnu Svijest;
-Kad postane čovjek 7, oslobođen je putem zadobivanja prave
Volje.

'Ja' - Svijest - Volja grade trostruki cilj ezoterične znanosti, i oni su

nagrada za tragaočeve svjesno učinjene napore.
Ovdje završava ezoterična evolucija moguća za čovjeka u uvjetima
zemaljskog čovječanstva.
Ovakvom evolucijom životinjski čovjek može prevladati Adamov Pad,
postati duhovan čovjek, i tako biti iniciran u božansku mudrost.

(6)

Bitna opaska: unatoč strogom zahtijevanju poniznosti ne smijemo upasti

u drugi ekstrem i ići tako daleko da zanemarujemo naše mentalno 'Ja', preziremo
ili loše s njim postupamo. Jednako, ne smijemo zanemarivati, prezirati ili loše
postupati s našim tijelom podvrgavajući ga pretjeranom mučenju. Sve što
trebamo je dati im vrijednost koja im je primjerena, i prestati im pridavati
vrhovni autoritet ili kvalitete istinskog 'Ja'. U isto vrijeme se moramo boriti svim
sredstvima protiv duha samodopadnosti, znajući da je 'Ja' Ličnosti samo
privremeno 'Ja'; i kao takvo prolazno. Ako se tvrdoglavo identificiramo s ovim,
potvrđujemo da smo još uvijek podložni Zakonu Slučaja i da zapravo stabilno
hodamo po putu prema Smrti.
Bez da idemo u takve ekstreme, moramo tretirati našu Ličnost -
privremeno 'Ja' - i naše tijelo u kojem živi, kao što dobar konjanik tretira svog
konja. Zbog toga što pazimo na ovo 'Ja' - dok ga treniramo - moći ćemo proći
dugi put koji vodi našem cilju. I prije no što učinimo bilo koji napor moramo
odmjeriti svoju snagu. Konj ne zna gdje konjanik ide, on sam je odgovoran za
oboje.

77 |