Professional Documents
Culture Documents
POJAM DEVIJANTNOSTI
POJAM DEVIJANTNOSTI
Devijantnost se moze definirati kao svako skretanje s drustveno usvojenog puta,dakle kao narusavanje normi i ocekivanja odredjene drustvene grupe ili odredjenog drustva. Pod njom se, drugim rijecima, podrazumijevaju ponasanja koja prelaze granicu dopustenog , i to u mjeri da ih vise nije spremna tolerisati ni drustvena zajednica. Jos konkretnije , pod devijantnoscu se podrazumijevaju cini koji izazivaju opcu osudu odredenog drustva. Dakako , granica dopustenog , cije prelazenje izaziva osudu drustvene zajednice , je veoma promjenljiva, relativna. Ona varira od vremena do vremena i od drustva do drustva. Odredena je , drugim rijecima , sadrzajem konkretne kulture. Cin koji je u konkretnom drustvu, koliko jucer smatran devijantnim , danas moze biti dozivljavan sasvim normalnim ,uobicajenim , drustveno dopustenim i toleriranim. Homoseksualne sklonosti su, primjerice, stoljecima u zapadnim drustvima smatrane devijantnima, i drustveno su sankcionisane, zabranjivane, kazanjavane. Danas su , naprotiv,u nekim evropskim zemljama one i zakonom dopustene, a homoseksualna zajednica izjednacena sa heteroseksualnom,dakle zajednicom muskarca i zene. Veoma su razliciti oblici manifestacije devijantnosti. No, neki od njih se u teoriji posebice apostrofiraju. Nesumnjivo prvo mjesto medu devijantnostima zauzima zlocin. Razlicite su ,svakako, i forme njegove manifestacije.Ali,zajednicko svim zlocinima je to da predstavljaju krivicna djela i da su drustveno sankcionirani. U red najznacajnijih tipova devijantnosti se, bez sumnje, moze svrstati i terorizam.Njegova je specificnost je to sto najcesce oznacava organizirani tip devijantnosti, dakle devijantnog ponasanja organizirane grupe. Terorizam je najcesce oblik organiziranog politickog nasilja, usmjerenog na pojedince, a s ciljem da izazove ili poveca strah od mogucnosti da i sami mozete biti meta napada i zrtva. Medu najznacajnijim formama devijantnosti je i alkoholizam.Po nekima, zdravstveni problemi, uzrokovani visokim stepenom alkoholizma, su ozbiljniji cak i od onih koji se javljaju kao posljedica uzimanja droga i drugih narkotika. Alkohol je uzrocnik mnogocega. Primjerice, u njemu treba traziti razloge razvoda i mnogih brakova, ali i razloge mase prometnih nesreca. Prema nekim procjenama,preko polovine svih prometnih nezgoda ima uzrok u nedozvoljenoj kolicini alkohola u krvi. Na koncu, jedan od najznacajnijih oblika devijantnosti je spolna devijantnost. Devijantnim se, u pravilu, smatra nekoliko oblika spolnog ponasanja homoseksualnost, prostitucija i rodoskvrnuce posebice. Tako, uz sve razlike u zakonima, spolne veze izmedu bliskih rodaka, primjerice izmedu roditelja i
djece, zabranjene su svugdje. Istodobno, medutim, prostitucija se, i tamo gdje je ilegalna, ne smatra nesvladivo teskim prijestupom. Vecina ljudi bi prosvjedovala protiv toga da se izvjesni bordel locira u njihovom neposrednom komsiluku. Ali relativno mali broj njih bi, kada bi za to i imao mogucnost, ocistio bas sve dijelove zemlje od prostitucije.
pogleda do prijetnji kaznom ili primjenom sile. Dominantno je uvjerenje da je ovaj tip sankcija i najucinkovitiji mehanizam i instrument socijalne kontrole. No, sankcije mogu biti i formalne, odnosno sistemki udvrdeni nacini i mehanizmi kaznjavanja za odstupanje od drustveno dopustenog nacina ponasanja. Oni podrazumijevaju striktno zakonsko regulisanje nedopustenog naciina ponasanja, ali i utvrdene kazne za pojedine oblike takvog ponasanja , te ustanove koje to ponasanje otkrivaju i utvrduju tezinu prijestupa. Takve su ustanove policija, sudovi, zatvori, itd. Ali, dominantno je uvjerenje kako je efikasnost ovog tipa sankcionisanja devijantnog ponasanja krajnje upitna. Razlog je, prije svega, u cinjenici da se on primjenjuje tek kada je devijantnost uznapredovala i postala dijelom identiteta odredene osobe. Pribjegavanje njima je, zapravo, pokusaj svojevrsnog lijecenja posljedica na sprjecavanju kojih prethodno nije, ili nije dovoljno ucinjeno.
TEORIJE DEVIJANTNOSTI
BIOLOSKA TEORIJA DEVIJANTNOSTI
Biolosku teoriju devijantnosti je jos u XIX. Stoljecu utemeljio Italijan Cesare Lombrasso. Sustina teorije je u uvjerenju da su neki ljudi, a zbog svoje genetske strukture, skloniji devijantnom ponasanju od ostalih. Devijantno ponasanje je , prema tome, proizvod genetki naslijdenih osobina koja ga proizvode sama po sebi, dakle izravno , ili pak, stvaraju predispozicije dase ono razvije tokom zivota. Lombrosso, dapace, ide i korak dalje. On smatra da se devjantne osobe mogu prepoznati i po bioloski karakteristicnim crtama tijela kao sto su primjerice, velika vilica i usi , neosjetljivost na bol i tome slicno. Suuvremeni zagovornici ove teorije su ,medutim , znacajno oprezniji od njezina utemeljitelja. Oni , doduse, priznaju postojanje veze izmedu genetskih osobina i devijantnog ponasanja. Medutim, izbjegavaju radikalan pristup da se takva veza podrazumijeva sama po sebi, da se ona ne moze izbjeci ni osmisljenim i ciljanim vanjskim uticajima, da covjek, dakle , postaje rob svojih vlastitih gena. Umjesto toga , oni zagovaraju tezu da genetske predispozicije, dakle naslijede , stvara u pojedincu pretpostavke za devijantno ponasanje. To opet , znaci da se ono moze, ali i ne mora razviti.
Dijelom te podkulture se ,primjerice, smatra i lukavost, dakle sposobnost da se drugog nadmudri,prevari,obradi itd. A to su osobine koje do izrazaja dolaze u osobnosti prevaranta, sitnog lopova, varalice na kartama, makroa itd. S druge strane, mladi ljudi koji pripadaju svojoj, dakle generaciji, u kojoj su dominante potkulturne vrijednosti cinitelj koji odreduje grupni status svakog od njih. Ako u takvom sistemu vrijednosti lukavost, sklonost uzbudenjima i slicne cine one koji visoko kotirau, logicno je da ce ih svatko od tih mladih ljudib nastojati maksimalno razviti, jer o tone ovisi i reputacija svakog od njih u ocima njihovih prijatelja. Prema tome, pojedinci tek slijede norme i vrijednosti koje promovira odredena, po svome znacenju devijantna potkultura, dakle potkultura grupe koja egzistira unutar sireg drustva,ali i zadrzava uvjerenja i norme koji su razliciti u odnosu na uvjerenja i norme sireg drustva. Devijant se, dakle, samo prilagodava devijantnoj potkulturi. Dijete koje odgoje lopovi nije, prema njihovom uvjerenju, dakako, devijantno zbog njegove sklonosti kradi jer zivi prema standardima koji su normalni za njih. Ili, pojedinac u bandi postaje devijantan , ne zato sto sam planira odredeni devijantni cin, nego zato sto se ponasa na nacin na koji se ponasa i cijela grupa.
Drugim rijecima, devijantnos nije kvaliteta koja je svojstvena odredenom djelu. Naprotiv, devijantnost se definira reakcijom drustva na neko djelo i etiketiranjem nositelja takvog djela kao devijanata. Zbog cegan ? Iz jednostavnog razloga jer postoje odstupanja od drustveno promoviranog sistema vrijednosti i nacina ponasanja, a da ih se ipak ne etiketira kao devijantna ponasanja. Vozaci, primjerice, cesto krse prometna pravila, ali ih se zbog toga ne ozbacava devijantnima. Mnogi od nas ce ubrati vocku iz tudeg vrta, a da nas se , pri btome, ipak ne etiketira kao devijante. Takvo, dakle odstupanje od drustvenih normi zbog kojeg se ne ukljucuju mehanizmi socijalne kontrole, odnosno devijantno ponasanje kojeza posljedicu nema i etiketiranje kao reakciju drustva, Lemert oznacava terminom primarna devijantnost. Potpuno je drugacije znacenje onog sto Lemert oznacava terminom sekundarna devijantnost. Ona je reakcija pojedinca ili grupe na drustvenu reakciju u odnosu na ono sto pojedinac ili grupa cine. Buduci da je reakcja drustva u pravilu osudujuca, ponizavajuca i izolirajuca, ona definitivno dodjeljuje status devijanta pojedincu.On je definitivno etiketiran kao pijanac,kriminalac , homoseksualac itd. Na temelju toga, cesto je i odbacen, i od svoje obitelji i od socijalnog okruzenja u kojem zivi. S druge strane,i on taj status prihvata i u skladu s njim se pocinje i ponasati. Drugi rijecima, to ga moze potaknuti na daljnju devijantnost, na nastavljanje prakse nepostivanja drustvenih normi i vrijednosti i odstupanja od drustveno dopustenog ponasanja. Na taj nacin pojedinac devijant pocinje graditi i zasebnu devijantnu karijeru. No , njena izgradnja se dovrsenom smatra tek u momentu kada se pojedinac prikljuci organiziranoj devijantnoj grupi, koja mu osigurava potporu i razumijevanje i u kojoj on definitivno potvrduje svoj identitet. Na koncu, stvaranje organizirane devijantne grupe je pretpostavka formiranja i razvijanja zasebne, takozvane devijantne potkulture. Ovaj tip podkulture cesto ukljucuje i vjerovanja i vrijednosti koje opravdavaju i podrzavaju i devijantni identitet i devijantne aktivnosti, ali i nudi upute kako izbjeci problene s drustvom primjerice kako izbjeci uhicenje i slicne neugodnosti. Na taj naccin, prikljucivanjem devijantnoj grupi i ukljucivanjem u njezinu potkulturu, pojedinac definitivno zaokruzuje devijantnu sliku o sebi samon, stimulira devijantni stil zivota, a time slabi i sve svoje veze s normalnim drustvom.
TEORIJA IMITACIJE
Prije razvijanja vlastite interpretacije devijantnosti, Dirkem se trudio pokazati kako su sve druge teorije devijantnosti u zabludi. Takav odnos je imao i prema teoriji imitacije ili oponasanja. Psiholoskim postupkom imitacije ili zaraze se, tvrdio je , ne moze, objasniti samoubistvo. Njegovu su argumentaciju, kasnije prihvatili i ostai sociolozi. Medutim, sve vise je savremenih sociologa koji su skloni tezi kako su u zabludi bili i Dirkem i njegovi sljedbenici. Suprotno tome, smatrau, jedan primjer devijantnog ponasanja moze stvarno imati znacajan sugestivan uticaj, tako da ga drugi mogu oponasati, imitirati. Sukladno tome je, smatra David Philips, moguce prognozirati i stupnjeve devijantnosti znajuci kakv je publicitet dodijeljen slucajevima koji drugima postaju model kojeg treba kopirati. Inace, Philips je taj los uticaj oznacio terminom Wertherov efekat. Prije dvjesto godina, naime, njemacki pisac Goethe objavio je novelu o mladicu Wertheru koji je izvrsio samoubistvo zbog toga sto ga je, udajom za drugog, odbacila djevojka. Po uzoru na romanticni Wertherov primjer, mnogi su mladi ljudi poslije toga zavrsili na isti nacin. Osim toga, koristeci americke i britanske izvjestaje, Philips je dokazao da raste broj samoubistava nakon sto nek od njih bude nasiroko objavljivano u medijima,
kao sto je ,primjerice, bilo nakon smrti Marilyn Monroe. Istrazivanja koje je proveo, pokazala su , slicno tome, da je u SAD broj samoubojstava znacajno porastao nakon sto su u vecernjim vjestima objavljene neke vrlo publicirane price o samoubojstvima. Jos je , prema njegovom sudu, vise iznenadujuci uticaj izmisljenih prica o nasilnom usmrcivanju. Temeljem navedenog Philips tvrdi da sto je manji publicitet pridat ovoj vrsti prica, to je manje povecanje smrtnosti kao posljedica. S druge strane, njegovo otkrice sugerira da ovaj tip zaraza treba biti stavljen u neku vrstu karaneten, da nasilnim usmrcivanjima ne treba davati publicitet jer oni izazivaju potrebu za oponasanjem.
U shvatanju odnosa devijantnog ponasanja sa jedne, i moci sa druge strane, funkcionalisti polaze od svog temeljnog postulata da svako drustvo funkcionira i razvija se na konzencusu o zajednickim vrijednostima. Sto je taj koncenzus veci , manji je udio deviantnog ponasanja, odnosno odstupanja od drustveno usvojenog sistema normi i vrijednosti, od koncenzusa o zajednickim vrijednostima. S druge strane, rastom navedenog koncenzusa raste i moc kojom drustvo raspolaze. Koncensuz o zajednickim vrijednostima se , opet , iskazuje kroz zakone i druge propise, te kroz institucije drzave- kao sto su policija, pravosude i druge- koje osiguravaju njihovo provodenje u zivotu. Na koncu, postavlja se pitanje, zasto bi se koncenzus o drustvenim vrijednostima iskazivao kroz zakoe i druge propise. Zato, obrazlazu funkcionalisti, jer su zakonski akti izraz koncenzusa razlicitih interesnih grupa i politickih stranaka koje predstavljaju interese razlicitih drustvenih grupacija.
SHVATANJE
DEVIJANTNOG
Bit ovog shvatanja odnosa devijantnog ponasanja i moci temelji se , zapravo, na kritici funkcionalistickog koncenzusa na zajednickim vrijednostima. Howard Becker, primjerice, mogucnost njegova postizanja uopce dovodi pod znak
pitanja. Ljui, smatra on, uvijek silom, mimo volje i saglasnosti drugih, namecu svoja pravila drugim ljudima. Na Zapadu, tako stariji namecu svoja pravila mladima, bjelci crnicima, srednja klasa radnickoj klasi itd. Koncenzus vrijednosti za njega uopce nije moguc.Uostalom toliko je primjera , koji , smatra Lemart , upucuju na to da vrijednosti utvrduju oni koji posjeduju moc, ali i t da ti isti pripisuju i odstupanja od normi. Karakteristican je , recimo, primjer kolonijalnih drustava u kojima su tako primjenjeni zakoni kolonijalne elite, protiv normi i vrijednosti domaceg stanovnistva. No, suprotnost zakona sa normama i vrijednostima domaceg stanovnistva nije rijetka pojava ni u zapadnim drustvima. U SAD, primjerice, postoji velik broj etnickih grupa, od kojih i svaka ima svoju zasebnu potkulturu. No djelovanje kojhe je u skladuu sa normama i vrijednostima njihove potkulture, moze ih cesto dovesti u sukob sa americkim zakonima. U okvirima njihove potkulture, lov i ribolov koje prakticiraju Indijanci nisu nikakvo odstupanje od drustveno dopustenog.Prema tme tesko je u takvimsituacijama i takvim drustvima gocoriti o koncenzusu vrijednosti. Naprotiv, definiranje devijantnog ponasanja i u tim slucajevima odrazava, u principu, stajaliste mocnih.
S druge strane, placanje tako nametnute poreske obaveze je , buduci da su nadnice za rad bile veoma niske, bilo moguce jedino uz stalni rad na navedenim plantazama. Slicnih primjera ima i iz novije historije, i to historije razvijenih zapadnih drustava. Americka je vlada, primjerice, 1970. godine usvojila Zakon o kontroli i sprecavanju zloupotrebe droga. Medutim, njime je pod udar zakona dsla i proizvodnja amfetamina stimulansa koji, konzumiran u vecim kolicinama moze ozbiljno ugroziti zdravlje. No , ta je cinjenica izazvala zbrku zbog toga sto je preko 90%ovog stimulansa na crnom trzistu legalno proizvedeno u korporacijama za proizvodnju lijekova. Politicari su zbog te cinjenice bili izlozeni velikim pritiscima iz ovih korporacija, a rezultat navedenog pritiska jeste da je drzavna politika proglasila opci rat protiv droga koje nisu izvor prihoda velikih korporacija. Drugim rijecima, interes korporacija je nametnut kao opci i prikazan kao koncenzus o zajednickim vrijednostima. Usvojen zakon, umjesto da bude instrument borbe protiv droge, stavrno je bio instrument vladajuce klase i u funkciji maksimalizacije profita. Vladajuca klasa, medutim, usvaja zakone koji u javnosti stvaraju privid. Naime, iz sluzbenih statistika, koje se temelje na tim zakonima, stvara se privid da je zlocin imanentan uglavnom pripadnicima radnicke klase. Stvarno, medutim, tvrde pripadnici ovog shvatanja, kaznjivo djelovanje radnicke klase je potpuno beznacajno u odnosu na ono koje se odnosi na privatna poduzeca. U SAD, tvrde oni, ako je temeljem stvarnihg pokazitelja suditi, zlocin je fenomen, prije svega, vladajuce klase. I ne samo to . Izmedu vladajuce klade i organiziranoh zlocina, dodaju, postoji razvijen sistem medusobne isprepletenosti. Tak je , organizirani zlocin, koji je bio koristan za americku vladajucu klasu, uvijek potican, ali i ignoriran, dok je potiskivan samo onaj koji niej bio u funkciji navedene koristi.