Moral: Sreća bez Boga

*

Sam Harris

Albaniji je još uvijek prisutno staro običajno pravo krvne osvete. Ukoliko neki muškarac počini ubistvo, porodica njegove žrtve može kao odštetu tražiti život nekog muškog srodnika ubice. Dječak kojeg je zadesila zla sreća da je ubičin sin ili brat, prinuđen je da se danonoćno skriva, da napusti školu i da zaboravi na normalan život. I danas bezbroj albanskih muškaraca i djece žive kao zatvorenici u svojim vlastitim kućama. Znači li to, međutim, da su svi Albanci u moralnom smislu u krivu jer su svoje društvo uredili na takav način? Da li je njjihova tradicija krvne osvete jedan oblik zla? Da li su njihove vrijednosti podređene vrijednostima Zapada? Većina ljudi smatra da nauka ne može dati odgovore na takva pitanja. Kako bi i mogli dokazati da je neki život bolji ili ispravniji od nekog drugog života? Koja definicija „dobra“ bi trebala da bude važeća? Danas prirodoznanci, doduše, istražuju evoluciju morala, ali njihova istraživanja imaju za cilj samo opis ljudskog mišljenja i ponašanja. Od neurobiologa se ne očekuje da nam kažu kako trebamo razmišljati i raditi. Kontroverze o moralnim vrijednostima su kontroverze o kojima ne postoji oficijelno mišljenje nauke. Smatram to u osnovi pogrešnim. Želim zagovarati ideju da etička pitanja – o smislu, moralu i svrsi ljudskog života – zaista budu pitanja o dobrobiti svjesnih bića. Vrijednosti se stoga mogu zasnivati na činjenicama koje su pristupačne naučnom razumijevanju: na našem znanju o uzroku pozitivnih i negativnih
*

U

Za našu dobrobit nama ljudima nije potrebna religija. Američki filozof Sam Harris zastupa ideju svjetovnog morala. Izvor: Die Zeit, januar 2013, br. 02 258

Zeničke sveske

osjećaja, o uticaju određenih zakona na socijalne odnose, o neuropsihologiji sreće i patnje. Velika odlika ovih činjenica je njihov transkulturalni karakter. To je isto kao i s faktima o tjelesnom i duševnom zdravlju ljudi: rak u brdima Nove Gvineje je isto što i rak u Njujorku, kolera je kolera, šizofrenija je šizofrenija. Isto to, po mom mišljenju, važi i za ljudski osjećaj kao što je sažaljenje, a prije svega za našu dobrobit. Postoje naučno tačni i pogrešni odgovori na pitanja o moralu. Da bi ovo gledište bilo vjerodostojnije, moramo raščistiti s nekim prastarim mišljenjima o statusu moralnih istina. Religiozni ljudi vjeruju da je sam Bog ugradio moral u strukturu stvarnog svijeta. Ateisti pak smatraju da su naše predodžbe o dobru i zlu proistekle iz razvoja naše kulture. U prvom poimanju je naš moral u potpunosti zavisan od Boga, u drugom od kulturoloških predrasuda i filozofskih zabluda. Ja pak mislim da obje strane griješe. Moje vjerovanja u nauku koja može formulisati važeći moral počiva na jednostavnoj premisi: ljudska dobrobit zavisi podjednako od događanja u svijetu kao i od stanja ljudskog uma. Tačnije razumijevanje toga šta je to dobrobit može nam pomoći da jasnije vrednujemo različite forme društvene zajednice, da ih razlikujemo kao bolje ili lošije, više ili manje etičke. Nesumnjivo bi nam takvi uvidi mogli pomoći da poboljšamo kvalitet ljudskog postojanja – a to je tačka na kojoj se završava akademska diskusija i predstoje političke odluke koje utiču na život miliona ljudi. Ni u kom slučaju ne želim sugerisati da za baš svaku moralnu kontroverzu možemo pribaviti naučna sredstva. Uvijek će biti razlika u mišljenju – ali mišljenja se sve više moraju odmjeravati na činjenicama. Naša nesposobnost da odgovorimo na pitanje ne kazuje još ništa o tome da li na pitanje ima odgovora. Okolnost da možda nikada nećemo biti u poziciji da riješimo određene moralne dileme govori jednako tako malo u korist iste valjanosti svih konkurirajućih stavova koji se o tome mogu imati. Moje mi iskustvo govori da do znatne konfuzije oko moralnih pitanja dovodi i to što se sam izostanak odgovora zamjenjuje s načelnom nemogućnosti jednog odgovora. Navedimo jedan konkretan primjer: u školama dvadest i jedne savezne američke države je još uvijek dozvoljeno fizičko kažnjavanje. Govorimo o tome
259

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da je tamo zaista sasvim u redu kada nastavnik udara dijete linijarom, istuče ga ili ošamari. Na hiljade djece doživljava to svake godine, većinom na jugu SAD. Opravdavanje je, naravno, religiozne prirode: stvaralac univerzuma nas je upozorio da koristimo šibu i da kažnjavamo dijete, ako ne želimo da ga razmazimo (Salomonove izreke 13,24; 20,30 i 23,13-14). Dakle, u Božije ime nanosimo bol, strah i poniženje našim kćerima i sinovima. Ako nam je zaista stalo do dječije dobrobiti, moramo se zapitati da li je dobro da svoj moral izvodimo iz Biblije. Postoji li barem najmanja sumnja u to da na ovo pitanje postoji odgovor? Postoji li najmanja sumnja u to da je važno da li ćemo naći pravi odgovor? Ukupno naučno istraživanje zaista govori da je fizičko kažnjavanje poguban običaj koji prouzrokuje nasilje i socijalnu patologiju – a na perverzan način čak i povećava socijalnu prihvatljivost novih fizičkih kažnjavanja. U etici imamo posla sa životnim pitanjima. Odgovarajući na ta pitanja ne možemo sebi dopustiti da se jednastavno pozivamo na tradiciju, da tolerišemo strane „običaje“i zadovoljimo se time da ne postižemo konsenzus. Nauka će sve više pomagati da se odluči oko ovih pitanja. Zašto? Zato što nezavisno od tradicije i nadilazeće kulture može dokazati da je, na primjer, nasilje destruktivno, da osveta i batine nanose štetu dobrobiti i pojedinca i zajednice. Govorimo li o moralu, govorimo o činjenicama koje su međusobno povezane. Postoje konkretni uzroci tome kako se u ljudskom mozgu stvaraju misli i namjere; od faktičkih okolnosti zavisi iz kakvog ponašanja će nastati određene misli; naučno se može istražiti kako naše ponašanje utiče na svijet. Ako pomnije sagledamo uzroke našeg djelovanja, imamo fakte koji su potpuno u području etike, dakle onoga što obično označavamo kao „dobro“ i „loše“. Dublje su ukorijenjeni nego religijska pripadnost nekog pojedinca. Moglo bi se reći: kao što nema hrišćanske fizike ili muslimanske algebre, tako nema ni hrišćanskog ili muslimanskog morala. Čak zastupam stav da je moral jedna još nerazvijena grana nauke. Od objavljivanja moje prve knjge pod naslovom Kraj vjerovanja posjedujem privilegovani uvid u „kulturne borbe“ našeg doba. Vode se u SAD između sekularnih liberala i hrišćanskih konzervativaca, a u Evropi između nereligioznih zajednica i rastućeg muslimanskog stanovništva. Nakon što su na moju adresu i vjernici i ateisti uputili na desetine hiljada pisama i mailova,
260

Zeničke sveske

ubijeđen sam da na obje strane rova u ovom Kulturkampf-u prevladava fatalno vjerovanje u ograničenost razuma. Obje strane polaze od toga da nije u moći razuma da odgovori na najvažnija pitanja ljudskog života. Neprijateljstvo prema razumu ima različite političke konsekvence: religiozni konzervativci su skloni uvjerenju da postoje jasni odgovori na pitanja morala, ali samo zato što je Bog to tako uredio. Prema mišljenju pravovjernih, obične činjenice se, doduše, mogu saznati naučnim istraživanjem, ali vrijednosti dolaze odozgo. Diskrepancija između razuma i morala se u mišljenju hrišćanske desnice pokazuje kao biblicizam, dakle kao doslovno razumijevanje Svetog pisma, kao netolerancija prema različitosti mišljenja, kao nepovjerenje naspram nauke i kao prezir prema istinskim uzrocima zemaljske patnje. Ljudi liberalnih i sekularnih stavova često naginju mišljenju da nema objektivnih odgovora na moralna pitanja. Doduše, ideale čestitosti prosvijećenih zapadnih filozofa smatraju prihvatljivijim nego one koji dolaze od muslimanskih fundamentalista. Pa ipak bi većina sekularista rekla da prosvijećene predodžbe o ispravnom i pogrešnom ne moraju samo stoga da odgovaraju istini. Nesklad između razuma i morala u mišljenju ljevičara pokazuje se kao jeftin multikulturalizam, moralni relativizam, politička korektnost i tolerancija još i naspram netolerancije. Značajno je da moralizam obiju strana ne razvija istu snagu. Sekularni demokrati su sve više nemoćni naspram religioznih fanatika. Neravnoteža snaga između liberalnih skeptika i konzervativnih dogmatika je nama u SAD-u donijela deceniju koja je izgubljena u političkom smislu: zabranu istraživanja embrionalnih matičnih ćelija, izbjegavanje jasnih stavova po pitanju prekida trudnoće i istopolnih brakova, zahtjeve za zabranom blasfemije od strane Ujedinjenih nacija (koja bi građanima zemalja članica UN zabranjivala da kritikuju religije). Politički razdor je oslabio Zapad u njegovom ratu protiv radikalnog islama i mogao bi dovesti do transformacije slobodnih evropskih društava u nove kalifate. Uvjerenost da postoji jedan stvaralac univerzuma koji je objavio šta je ispravno, a šta pogrešno, osnažuje religiozne konzervativce. Neizvjesnost u pogledu toga da li je nešto ispravno ili da li nešto ikada može takvo da bude, dovodi sekularne liberale do odustajanja od moralnih standarda, intelektualnih mjerila i političkih sloboda.
261

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Naučna zajednica je pretežno sekularna i liberalna. Za ne povjerovati je, međutim, kakve koncesije religioznom dogmatizmu daju naučnici, barem u SAD-u. Od toga nisu pošteđene ni visokorangirane institucije kao što su Nacionalna akademija nauka i Savezna zdravstvena agencija. Čak i časopis Nature, najuticajnija naučna publikacija na svijetu, nije bio u stanju da očuva granicu između racionalnog diskursa i licemjerno-pobožnog fantaziranja. Ako se istraži kako je časopis u proteklih deset godina koristio izraz „religija“, ustanoviće se da su urednici, među njima i Stephen J. Gould, prisvojili staromodni koncept „predmetnih područja koja se ne preklapaju“ – da nauka i relija uopšte ne mogu doći u konflikt, jer se, kao, radi o različitim područjima znanja. Jedan uvodni članak obznanjuje da problemi nastaju samo ako te discipline „zalutaju na ono drugo područje i tamo izazovu nemir“. Nauka se smatra najvišim autoritetom u pitanjima materijalnog univerzuma, ali religija ima zadnju riječ u pitanjima vrijednosti i morala, sreće i smisla. To je cijena koju plaćamo zbog ustezanja naučne zajednice da se izjasni po pitanjima morala. Sami naučnici su pobudili dojam da je nauka nekompetentna za najvažnija pitanja ljudskog života i da je samo jedan predstupanj tehnike. Dok naučna metoda već stoljećima blamira religiju po pitanjima činjenica, danas je uvriježeno mišljenje da nauka nema šta da kaže o tome šta znači imati dobar život. U ovoj tački se susreću dogmatičari svih vrsta. Obrazloženje vjerovanja u Boga danas više ne glasi da postoje ubjedljivi dokazi njegovog postojanja, već da je vjera jedini pouzdan izvor orijentacije. Isti taj pogrešan zaključak izvlače pristalice međusobno oprečnih religijskih tradicija. Stoga bi najsuštinskija pitanja života morala konačno postati predmetom nauke – inače ne možemo izgraditi globalnu civilizaciju na temlju zajedničkih vrijednosti. Samo jedan razuman koncept ljudske dobrobiti će milijardama ljudi omogućiti miroljubiv suživot i jedinstvo u pogledu političkih, ekonomskih i ekoloških ciljeva. Negdje u daljini se nazire nauka o ljudskom napretku – ali nama je ona hitno potrebna. Da bi se zasnovala jedna takva nauka, prvo moramo priznati da je jedan intelektualni teren još uvijek neobrađen. Ovaj teren nazivam moral landscape – moralni krajolik. To je hipotetički prostor, a njegove krajnje tačke odgovaraju najvećoj mogućoj dobrobiti, njegove doline najdubljoj ljudskoj patnji. Iz različitih načina mišljenja, iz kulturnih praksi i
262

Zeničke sveske

etičkih normi, u ovaj krajolik se usijecaju različiti putevi, a time i različiti stupnjevi ljudskog napretka. Ne tvrdim da ćemo nužno naći pravi put kako treba da žive svi ljudi. Na neka pitanja možda postoji više ispravnih odgovora. Postojanje različitih najviših tačaka u moralnom krajoliku ne čini isti manje vrijednim istraživanja. Trebamo znati da li se u ovom trenutku nalazimo na vrhu ili pak u dolini. Mnogi ljudi smatraju da univerzalni moral traži moralne principe koji važe bez izuzetka. Ako nije ispravno lagati, onda bi to moralo biti uvijek tako, a ako se može naći jedan jedini izuzetak – onda treba odustati od te istine. Važeći moral, međutim, ne traži da ga poimamo na način nedodirljivih zapovijedi. Moral se može porediti sa šahovskom igrom: nesumljivo je da u šahu postoje opštevažeća načela, ali ona dozvoljavaju i važne iznimke. U šahu se skoro uvijek isplati da se prihvati princip „čuvaj kraljicu“. Ima, međutim, i izuzetaka. Ponekad je žrtvovanje kraljice jedini potez koji je nekome još preostao. Ako treba otkriti objektivne istine o ljudskoj dobrobiti – ako je, recimo, za postizanje sreće korisnija dobrota nego okrutnost – onda nauci jednog dana treba biti moguće da sastavi precizne tvrdnje o tome koja od naših načina ponašanja su moralno dobra, a koja loša. Ali jedno trebamo najprije da pojasnimo: ljudsko znanje i ljudski moral ne treba odvajati jedno od drugog. Razlike u mišljenjima po pitanjima morala samo razotkrivaju nepotpunost našeg znanja.O smislu života ne trebamo više govoriti jezikom koji zaostaje za našim znanjem o svijetu. Pred velikim pitanjima ne trebamo bježati u svete knjige i pradavna čuda, već imati hrabrosti da izađemo u otvoreni prostor moralnog krajolika koji oblikujemo s najboljim znanjem i savješću. Budućnost nam zavisi od naše hrabrosti za slobodno mišljenje. Odabir i prevod s njemačkog: Rada Stakić  

263

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful