Erotologija Denis de Rougemonta

Mario Kopi}

arta 1926. objavio je Denis de Rougemont u Revue de Genve ogled Zbogom lijepi neredu (Adieu, beau dsordre). Jean Pauhlan, tadanji arbitar francuske knjievnosti, urednik famozne Nove francuske revije, kojemu nita vrijedno s francuskog jezinog podruja nije moglo promai, pie autoru s molbom da mu poalje neobjavljene radove. Ime Jeana Paulhana nije nita govorilo mladom de Rougemontu. Odgovorio mu je kratkim pismom: Gospodine, meni je devetnaest godina i moja je ladica prazna. im budem neto napisao, poslat u vam. Tri godine kasnije de Rougemont e se nai u Parizu i u jednom salonu, gdje je jedva koga poznavao, presretne ga stariji gospodin i oslovi: Prole su godine, gospodine, otkada sam vas zamolio za suradnju. Bio je to Jean Paulhan, nije zaboravio mladog vicarca, ponosna i darovita. Osim po neatelskom akcentu, de Rougemont e se u Parizu razlikovati i po privrenosti duhovnom angamanu, bitno odreenom djelom Kierkegaarda i Karla Bartha. Francusku e javnost upoznati s njihovim djelima, kao i onima Berdjajeva, Ortege y Gasseta, Jaspersa i Heideggera. Druenje s Mounierom i Gideom, suradnja s Novom francuskom revijom te prva knjiga Dunavski seljak (Le Paysan du Danube), zemljopisno i duhovno otkrivanje Europe. Steaj izdavake kue Je sers, kod kojeg je urednik, ostavlja ga bez posla, pie Politiku osobe (Politique de la Personne, 1934) i prevodi Dogmatiku Karla Bartha. Studijsku godinu 1935/36. provodi kao lektor na Sveuilitu u Frankfurtu. Djela Misliti rukama (Penser avec les Mains, 1936) i Dnevnik intelektualca bez zaposlenja (Journal dun intellectuel en chmage, 1937) proslavit e ga i uvrstiti meu najizvornije mislioce mlaeg narataja. Utvrujui svoj personalizam u
48

Zeni~ke sveske

vrijeme kada se na drugoj obali Rajne pojavljuje olienje antipersonalizma, de Rougemont e u Njema~kom dnevniku (Journal dAllemagne, 1938) zapisati: Proivjevi gotovo godinu dana u hitlerovskoj Njemakoj, imao sam obiaj rei, kada bio bio upitan za razloge zbog kojih su toliki Nijemci pristali uz bjelodano bezumnu doktrinu: Vidio sam neke svoje studente kako postaju nacisti. Vidio sam kako se fiziki mijenjaju. Dobili su tvrd izgled, objektivan pogled, bljedilo u licu, otealost donjeg dijela obraza, po emu se ve na prvi pogled prepoznaje nacistiki ef. Ma kako vam to moglo izgledati malo ozbiljno, ali vjerujem da je totalitarizam virus, i ako ga dobijete, neete mu se vie moi oduprijeti. Samo sat nakon Hitlerova ulaska u Pariz, 15. lipnja 1940. godine, poslat e lanak pod naslovom U ovom ~asu ili Pariz ( cette heure u Paris) dnevniku La Gazette de Lausanne. U njemu e, izmeu ostalog, zapisati: Rije je o maginoj nemoi tog pobjednika: sve to hoe prigrabiti mijenja se njegovim prilaenjem u rastopljeno eljezo, u hrpu gubavog kamena. To, kao i suosnivanje jedne od prvih organizacija pokreta otpora Hitleru, Ligue du Gothard, pribavili su Rougemontu, na intervenciju njemakog veleoposlanika, zbog uvrede stranog dravljanina (sc. Hitlera), zatvor u vicarskoj i kasnije egzil u Sjedinjenim Amerikim Dravama. No Rougemont je u to vrijeme ve stekao svjetsku slavu knjigom o najtemeljnijem i najsuptilnijem od svih fenomena: ljubavi. Knjiga Ljubav i Zapad, napisana u vrlo kratkom vremenu, gotovo u jednom mahu, objavljena je 1939. godine, s prvim engleskim i amerikim prijevodom koji dolaze prvih mjeseci europskog i potom svjetskog rata. Imala je veliki utjecaj na niz autora, poput Lawrencea Durrella, Clinea, Henrya Millera i John Updikea, Luisa Mumforda ili Marshalla McLuhana. Jean Cocteau (u filmu Vje~no vraanje) i Maurice Bjart priznati e da su Rougemontove analize mita o Tristanu iz te knjige za njih bile od vee koristi nego djela psihoanalize. Ljubav i Zapad sloeni je ogled u kojem su pitanja religije, kulture, mitologije, filozofije, literature, psihologije i morala postavljena tako da se reciprono objanjavaju. Brojne teze i suptilne analogije koje predlae mogu se svesti na Rougemontovo nastojanje da naspram kranstva pod utjecajem istone, manihejske tradicije, postavi izvorno, pravovjerno kranstvo, iji bi istinski nasljednik imao biti kranski personalizam. Fundamentalna opreka u ivotu jest opreka izmeu poganske i kranske ljubavi, izmeu eros i agape: izmeu ljubavi koja nas alje u budunost i ljubavi koja nas obvezuje ovdje i sada.
49

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Eros je suanj smrti, jer hoe egzaltirati ivot iznad konanosti i ogranienosti ovjeka kao stvorenja. Tako nas impuls, koji ini da oboavamo ivot, stropotava u njegovo negiranje. U tome je duboka bijeda, oaj erosa, njegovo neizrecivo suanjstvo izraavajui ga, agape ga oslobaa. Agape zna da zemaljski i vremenski ivot nije vrijedno oboavati, niti ubijati, treba ga prihvatiti u poslunosti Vjenom. Jer naa se sudbina, naposljetku, odigrava ovdje dolje. Ljubiti treba na zemlji. A s onu stranu nema obogotvorujue noi, nego Sud Stvoritelja. Prirodni ovjek, poganin, navodi Rougemont, to nije mogao zamisliti. Bio je osuen vjerovati u Eros i preputati se njegovoj najmonijoj elji, od nje oekivati izbavljenje. Nije mogao postupiti drukije nego od erosa nainiti boga. To je bila njegova najvea, najopasnija i najmisterioznija mo, najdublje povezana sa samim ivotom. Sve poganske religije diviniziraju elju. Sve trae oslonac i spas u elji koja stoga ubrzo postaje najljui neprijatelj ivota, zavodljivost Nitine. Jer Eros je prirodnog ovjeka mogao odvesti samo u smrt. Eros, ta naa najvia elja, egzaltira nae elje samo da bi ih rtvovala. Ostvarenje ljubavi je negiranje svake zemaljske ljubavi. Njezina srea je negiranje svake ovozemaljske sree. Promatrana sa ivotnog motrita, takva Ljubav moe biti samo totalna nesrea. Za dualistiku, manihejsku koncepciju, karakteristinu za poganstvo, vrhunac koje je grka kultura, ivot u tijelu je samo nesrea, doim je smrt krajnje dobro, iskupljenje za grijeh roenja, reintegracija u Jedno i u svijetlu istovjetnost. Iz tog zemaljskog ivota moemo postupnim uspinjanjem, progresivnim i dobrovoljnim umiranjem, askezom kao negativnim aspektom prosvijeenosti, dospjeti do svjetlosti. No kraj duha, njegov cilj, ujedno je i kraj ogranienog i neposrednom mnogostrukou zamrenog ivota. Konaan je cilj te dijalektike dakle ne-ivot, tjelesna smrt. Bog Eros egzaltira i sublimira nae elje, povezuje ih u jedinstvenu elju i tako unitava. Jer su no i dan, svjetlo i tama, nespojivi, ovjek koji pripada noi/tami moe se spasiti samo ako prestane postojati i izgubi se u okrilju boanstva. Kranstvo posvema preokree tu dijalektiku svojom dogmom o Kristovu otjelotvorenju u Isusu. Umjesto da smrt bude krajnji cilj , ona postaje prvi uvjet. Ono to Evan|elje naziva smrt samom sebi po~etak je novog ivota, ovozemaljskog. Nije to bijeg duha izvan svijeta, ve njegov prisilni povratak u
50

Zeni~ke sveske

naruje svijeta! Neposredno ponovno stvaranje. Ponovna potvrda ivota, naravno ne starog ivota, i ne idealnog ivota, nego onog sadanjeg kojega je Duh ponovno prisvojio. Bog pravi Bog stvorio je sebi ovjeka, pravog ovjeka. U osobi Isusa-Krista tama je doista primila svjetlost. I svaki se ovjek od ene roen, koji to vjeruje, duhom odmah preporaa: mrtav za sebe i mrtav za svijet, ukoliko su ovjek i svijet grenici, ali vraeni sebi i svijetu, ukoliko ih Duh hoe spasiti. Otada ljubav vie nije bijeg i stalno odbijanje ina. Poinje onkraj smrti, ali se vraa ivotu. I ovim preobraenjem ljubavi pojavljuje se blinji. Dualizam svjetla i tame, doveden do svojih logikih krajnosti, hegelijanski kae Rougemont, dostie s obzirom na ivot apsolutnu nesreu: smrt. Za Eros je ivo bie tek varljivi pretekst, povod, prilika da se rasplamsa. On ga odmah uklanja, budui da hoe sve vie gorjeti, izgarati sve do smrti. Pojedinano bie je samo manjak, zatamnjenje jedinstvena bivstvovanja. Kako da ga takvog doista zavoli? Budui da je spasenje samo s onu stranu, religiozni ovjek odbacuje stvorenja za koja njegov bog ne mari. Tomu nasuprot, Bog krana, i samo on, nije nikoga odbacio. Naprotiv, on nas je prvi zavolio, unato naoj ogranienosti, tovie, nau je ogranienost ak i prikrio. Prikrivajui ovjekovu grenost i izdvojenost, ne grijeei i ne izdvajajui se, Boja nam je ljubav utrla radikalno nov put, put posveenja. Suprotnost sublimaciji, uzaludnom bijegu s onu stranu konkretnosti ivota. Ljubav postaje pozitivan in, in transformacije. Dok je eros nastojao zakoraiti u beskraj, kranska je ljubav ili agape poslunost u sadanjosti. Jer ljubav prema Bogu znai sluati Boga koji nam nalae voljeti jedni druge, zapovijed ljubavi prema neprijatelju je naputanje sebeljublja, elja i tjeskobe, smrt izolirana ovjeka, ali isto tako i ro|enje blinjeg. Iz toga proishodi da ljubav nije isto to i zaljubljenost: Biti zaljubljen ne znai nuno i ljubiti. Biti zaljubljen je stanje, ljubiti je in. Stanje podnosimo, na in se odluujemo. Dakle, obvezu koju nosi brak nije mogue asno primijeniti na budunost stanja u kojem smo danas; ali moe i mora sadravati budunost naih svjesnih inova koje preuzimamo na sebe: ljubiti, ostati vjeran, podizati djecu. Vidimo koliko su razliita znaenja rijei ljubiti u svijetu erosa i u svijetu agape. Jo bolje to vidimo ako ustanovimo da nam Bog iz Svetog pisma ljubav zapovijeda. Prva zapovijed Dekaloga Ljubi Gospoda Boga svog svim srcem svojim, i svom duom svojom, i svom misli svojom moe se odnositi samo na djela. Posve bi besmisleno bilo od ovjeka zahtijevati neko uvstveno stanje. Imperativ
51

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ljubi Boga i blinjeg svojega kao samog sebe stvara strukture aktivnih odnosa. Imperativ budi zaljubljen bio bi besmislen; ili bi, ako bi bio ostvariv, ovjeka liio njegove slobode. S ovakvim odreenjem agape , kranska nesebina ljubav, prema Rougemontu, javlja se naposljetku u svom punom svjetlu, kao potvrda bia na djelu. Poganska ljubav-strast, eros, otrov je idealistike askeze, sve ono to Nietzsche inae predbacuje kranstvu. Kranska ljubav, ukljuujui zapovijed ljubavi, drugoga ljubi takvog kakav on jest, umjesto ideje ljubavi ili njenog smrtnog i slatkog plamena. Dakle, eros, a ne agape, slavi na nagon smrti i eli ga idealizirati. Agape ne zna unitavati, ak ne eli unititi ni ono to unitava; erosu se osveuje spaavajui ga. Eros se rjeava svoje smrtne, ubilake uloge i oslobaa svoje sudbine. im prestaje biti bogom, prestaje biti demonom. Eros kao eros nije grijeh, grijeh je sublimacija erosa. Svoje pravo mjesto ima u provizornoj ekonomiji Stvaranja, odnosno onog ljudskog, dakle ne pripada mu nita to je vie od toga. U pozadini svih Rougemontovih teza, koji inae kao i Nietzsche potjee iz obitelji protestantskih pastora, nalazi se vjera u postojanje kraljevstva nebeskog, raja s Bogom kao jamcem besmrtnosti i pravednosti. Otuda ne samo bezuvjetno povjerenje u Boje zapovijedi, nego i u njihov apsolutni primat. Primat i u tom smislu da zapovijed ljubavi prethodi samoj ljubavi. Kranska ljubav jest to to jest samo kao htijenjem preparirana ljubav. Nije prije svega uvstvo, nego volja. To je pravo znaenje Rougemontova naglaavanja da ljubav nije stanje, nego in na koji se odluujemo, dakle voljom proboden in. U ime volje, recimo Boje volje, Rougemont nastupa kako protiv poude tako i protiv udnje. Ne nastupa samo protiv erosa, nego i protiv seksa. Zapravo eros smatra samo sublimiranim seksom, a udnju samo duevnim produetkom tjelesne poude. Najsnanije odbacuje zato upravo spontanu ljubav, ljubav na prvi pogled, koju neposredno povezuje s trubadurskom ili romantinom ljubavlju, s ljubavlju koju ne smatra ljubavlju, nego samo zaljubljenou. U njenom sublimnom obliku, zaljubljenou u samu ljubav. No ne u istinsku ljubav, jer u sintagmi ljubav prema ljubavi, koju esto koristi, dakako pejorativno, ljubav naposljetku ne znai ljubav: niti ljubav na prvom, niti ljubav na drugom mjestu.
52

Zeni~ke sveske

Ljubav u tom sluaju znai perverznu, s kranskog gledita naloene ljubavi, upravo izopaenu, samovoljnu i nedomiljenu ljubav. No agape, kao naloena ljubav, unato svojoj nesebinosti, nije sva ljubav. Ljubav prema majci je djelatna ljubav, ljubav-in, nije dakle samo stanje, ali ipak u osnovi nije voljni in. Nije ponajprije stvar htijenja, odnosno volje, nego ~uvstva. Tako je i s ljubavlju prema ivotu. Ako bi ljubav spram ivota bila naloena, tada bi ona ivjela kao dunost, nipoto kao radost. A ljubav spram ivota ponajprije je veselje spram ivota, tek potom sve drugo.

53