Ime rue (engl.

The Name of the Rose) je prvi roman italijanskog knjievnika Umberta Eka,
objavljen 1980. godine. Na prvi pogled, to je postmodernistiki triler koji se bavi misterioznim
ubistvima u jednoj italijanskoj opatiji, ali pored toga to je inaunofantastina studija o srednjem
veku i razliitim tumaenjima Biblije. Godine 1986. roman je ekranizovan u film, sa onom
Konerijem u glavnoj ulozi.
Engleski franjevaki monak, Vilijam od Baskervila, poznat po svojoj mudrosti i visprenosti stie u
opatiju, smetenu negde u Alpima, u severnoj Italiji, koja je bila poprite jednog zloina. Sa
sobom dovodi i Adsa od Melka, svog pomonika i bendiktinskog iskuenika. Na prvi pogled,
ubistvo zgodnog minijaturiste ima veze sa njegovim homoseksualnim vezama sa nekim
monasima. Meutim, Vilijam shvata da je motiv za ubistvo neto mnogo vee od sodomitskog
greha i da opatija, veito skrivena u magli, krije mnoge tajne koje se tvrdoglavo uvaju vekovima.
Jedna od njih je i uvena biblioteka, u koju imaju pristup samo tri osobe: bibliotekar, njegov
pomonik i sam opat, kao duhovni otac svih monaha. Posao mu oteavaju i dve delegacije,
papska i careva, koje treba da se sastanu u opatiji, gde e voditi raspravu o tome da li je Isus bio
siromaan, te da li franjevci imaju pravo da se odriu svih ovozemaljskih dobara. Posredi je bilo
mnogo vanije pitanje, koje se ticalo materijalnog bogatstva samog klera, koje bi bilo ugroeno
preteranim odricanjima i okretanju skromnom ivotu. Carevi izaslanici brane teze franjevakog
reda i njihovo zalaganje za siromatvo, dok papini ljudi, na elu sa inkvizitorom, dominikancem
Bernarom Gijem, tvrde da se Isus nikada nije odrekao svojih materijalnih dobara. U
meuvremenu, ubistva u opatiji e biti vrena hronolokim redom, onako kako Jovanovo
Otkrovenje predvia dolazak Antihrista. Vilijam i Adso ulaze u trag jednoj staroj, jeretikoj knjizi,
koju ubica eli da zadri to dalje od znatieljnih monaha. Inkvizitor i njegovi ljudi hvataju
pogrene ljude, kojima pripisuju poinjene i nepoinjene prestupe i osuuju ih na lomau. Time
se dokazuje da avinjonski papa Jovan XXII i njegovi biskupi imaju velike pretenzije da pored
duhovne, preuzmu i svetovnu vlast, te tako potine i ogranie cara Svetog rimskog carstva.
Vilijam se uporno dri svojih hipoteza, pa na kraju, kada opatija nestaje u poaru, otkriva
otroumnog ubicu
Kada je Tomas Man ustvrdio da dobar pisac mora da pie i za "glupog" itaoca, nije time mislio da kae da
su njegovi itaoci glupi ljudi, nego da jedno knjievno delo iji se aluzivni spektar oslanja na mnoge druge
tekstove mora da se obraa i onim itaocima kojima ti drugi tekstovi nisu poznati. Jedan postmoderni
roman kao to je "Ime rue" Umberta Eka ivi od starih tekstova, prepun je intertekstualnih odjeka i
preplitanja znaenja koja predstavljaju intelektualni izazov, jer njihovo prepoznavanje i razumevanje
dovodi do kvalitetnijeg doivljaja dela (sastavljai prikaza Ekovog romana u nedogled ponavljaju
sintagmu "semiotika uma", koju je zgodno skovao neki kreativni recenzent, verovatno aludirajui na
injenicu da Umberto Eko predaje semiotiku na univerzitetu). Meutim, delo iji se autor nada
komercijalnom uspehu ne sme da bude hermetino. Eku je bilo veoma stalo do miljenja "bezazlenog"
itaoca (Eko upotrebljava osetno blai izraz nego to je onaj koji je upotrebio Man). Veliki potovalac
Aristotelove "Poetike" dao je zato primat radnji i stvorio zaplet poput onih u kriminalistikim romanima i da bi itaocu bilo to ugodnije - u priu ubacio jo i jednog islednika Engleza (i to, da aluzija bude
oiglednija, taj engleski detektiv je iz Baskervila!). Eko je bio izuzetno paljiv prema svojim bezazlenim
itaocima, kako ne bi odustali od itanja zbog nerazumevanja pojedinih segmenata romana, posluio se
odlinim sredstvom - pripovedaem koji ne razume zbivanja oko sebe, a ipak o njima prenosi celovitu i
jasnu sliku (postupak koji je genijalno primenio Fokner u prvom poglavlju "Buke i besa"). Sa Adsom iz
Melka italac moe da se poistoveti bar u onoj meri u kojoj bi ga to spreilo da se zaustavi na nejasnom
delu - zato bi morao sve da razume, kada ni pripovedau nije jasno? Uostalom, realnost ovog romana je
realnost lavirinta; ako je lavirint onaj fiziki prostor po kome se junaci kreu, zato i duhovni prostor ne
bismo mogli posmatrati kao nekakav lavirint u kome italac nailazi na razne orsokake, ali na kraju
svakako nabasa na pravi put.

Istorija i fikcija: postmodernizam i nalije istorijske nauke

"Ime rue" je jedna izmiljena hronika, istoriografska metafikcija (kako ne bih kakvog bezazlenog itaoca
odvratila od daljeg itanja ovog teksta, trudiu se da koliko je mogue minimiziram upotrebu
knjievnoteorijskih termina vezanih za postmodernizam; one pak koje to zanima upuujem na tekstove
posveene knjizi Linde Haion "Poetika postmodernizma" i nastavak), svojevrsno krivotvorenje istorije
karakteristino za postmodernu knjievnost. Ipak, da li je u pitanju krivotvorenje? Nisu li istoriari,
manipuliui istorijskom graom, svesno ili nesvesno nametali odreene interpretacije istorijskih zbivanja?
Nisu li, dakle, oni falsifikatori smisla?
Postmoderni pisci, poput Umberta Eka, ponavljaju ono to su pre njih inile brojne generacije istoriara prave selekciju unutar obimne tekstualne grae, a ponekad i izmisle neku sitnicu, kako bi se sve uklopilo u
sliku sveta kakvu pokuavaju da predstave. Pripovedanje slui da bi se stvorio smisao, nemogue je
neutralno beleiti dogaaje, naracija podrazumeva imanentnu interpretaciju. Razlika se posle svodi na to
to knjige jednih nalazimo u knjiarama i bibliotekama na policama sa natpisom "knjievnost" ili "fikcija",
dok su knjige drugih obeleene oznakom "istorija".
Tendencije autora te dve vrste tekstova su razliite, jedni tvrde da prenose istinu, dok se drugi pitaju ta je
to istina i da li postoji istina kao takva. U tome moda lei koren netrpeljivosti konzervativnih
intelektualaca prema svemu to nosi oznaku postmodernizma. Oni, tvrdei da "to nije knjievnost"
potvruju da nije umetnika vrednost postmodernih dela ono na ta prevashodno obraaju panju. Ne, bie
da njih mui proces demokratizacije znanja. Neko razotkriva, zabave radi, mehanizme manipulacije
smislom koji su izgraivani desetinama vekova i to na takav nain da ono u ta je ranije imala uvid samo
obrazovana elita (tanije, ljudi odreenih obrazovnih profila) sada postaje dostupno irokom auditorijumu
(zahvaljujui zapletu svojstvenom detektivskim romanima, svako moe da ita "Ime rue" i da usput ubere
neto od zabranjenog voa).
Postmodernisti se, nakon to se upuste u ozbiljna istorijska istraivanja, smeju istoriografiji i istorijskoj
nauci. To je taj opasni smeh koji tajna znanja ini pitkim. Smehom te vrste bavi se Umberto Eko u svom
romanu "Ime rue" i navodi nas da se zapitamo zbog ega nije sauvan drugi deo Aristotelove "Poetike".
Da li tako znaajna knjiga moe sluajno da nestane ili u meteu istorije ipak ima nekakvog reda? Ne
mislim, naravno, na metafiziki red, nego na onaj koji kreiraju ljudi selektujui dokumente koji ulaze u
istorijske arhive. Dakle, ono to se dogaa u fikcionalnom svetu romana "Ime rue" (skrivanje drugog dela
Aristotelove "Poetike" od oiju javnosti zbog njenog sadraja - afirmativnog govora o smehu - i fiziko
unitenje koje je sa tim u vezi) jedna mogua istina. E sad, da li knjievnost treba da pravi istorijske
pretpostavke i da ih tumai... Da li treba jo jednom naglasiti u kakvoj su vezi knjievnost i istoriografija
oduvek bile? Obe se bave tekstovima, kau postmodernisti, slue se naracijom da bi proizvele smisao.
Moemo i da zanemarimo ono to tvrde postmodernisti i da se vratimo do Aristotela, ija tvrdnja da se
knjievnost, kao i filozofija, bavi optim, a istoriografija pojedinanim, daje za pravo knjievnicima da se
bave tumaenjem istorije, makar je i dekonstruisali i preispitali veinu njenih pretpostavki.

Moda je trebalo spaliti kompletan Aristotelov opus. (ta ja piem?! Pa i spalili su ga. Krstai. itave
biblioteke. Antiku poznajemo prevashodno zahvaljujui arapskim prevodiocima.) Ne mari, uvek postoje
drugi tekstovi. Poznata premisa postmodernizma, da bilo koju knjigu moemo rekonstruisati ako itamo
druge knjige, ponavlja se kao refren u Ekovom romanu "Ime rue".

Svet romana

Uvidevi da je pisanje romana jedan kosmoloki in, ta da valja konstruisati itav jedan svet u kojem e se
radnja kasnije odvijati, Eko provodi silno vreme gradei gotovo opipljivu fiziku realnost, koja se ogleda i
u prostoru (precizan, do detalja razraen arhitektonski plan opatije i lavirinta) i u vremenu (dijalog izmeu
junaka dok se penju uz stepenice fiziki traje upravo onoliko koliko bi u realnosti trajalo to penjanje uz
stepenice - ovakva fizika doslednost ini roman pogodnim za filmsku obradu, poput one koju je snimio
an ak Ano sa onom Konerijem u glavnoj ulozi).

Jo je zanimljivija duhovna i intelektualna atmosfera koju zatiemo itajui "Ime rue". Eko je veliki deo
svog ivota proveo prouavajui srednji vek o kom, kako kae, ima neposredna saznanja. Zahvaljujui
tome, nama je tako ivo doarana klima koja je vladala Evropom u XIV veku, uvueni smo u sukobe
izmeu pape i cara, raznih duhovnih pokreta i pape, dok se o aktuelnim politikim pitanjima, u koje je tada
spadala i rasprava o tome da li je Hrist neto posedovao i da li crkva treba da usvoji ideal siromatva,
govori dijalektikom franjevakih i dominikanskih teologa onog vremena. Nema odstupanja od
istoriografske verodostojnosti ni kada se govori o trivijalnim stvarima poput svinjokolja i paganskih
ljubavnih vradbina. Eko kae da je opatija morala na kraju da izgori iz prostog razloga to su tada crkve i
manastiri irom Evrope goreli kao ibice, te da ne moe da zamisli neku hroniku iz tog vremena, a da u

njoj nema rei o nekom poaru.

Stil pripovedanja takoe neodoljivo podsea na srednjevekovne tekstove i to ne toliko na knjievna dela
(mada ima i takvih), koliko na istorijske hronike. Da pomenem samo topose kojima obiluje Ekov tekst, a
koji su bili stvar konvencije u srednjevekovnom pisanju, poev od postupka pronaenog rukopisa (ovaj
postupak, gotovo nezaobilazan u postmodernistikoj knjievnosti, poznat je odavno, samo to se ranije
upotrebljavao nekako bezazleno, bez tendencija koje imaju postmodernisti), zatim su tu karakteristine
digresije (koje opet pomau onom "bezazlenom itaocu" da se snae), topos izokrenutog sveta iz teksta
"Coena Cypriani"... Eko je zapazio sutinske veze izmeu srednjevekovnog i postmodernog naina
miljenja. Linda Haion govori i o tome u ve pomenutoj knjizi "Poetika postmodernizma": "Kao to je
Umberto Eko hrabro pokazao u 'Imenu rue', enkodiranje i dekodiranje znakova i njihovih meuodnosa
bio je takoe idejni interes srednjevekovnog perioda".
Bezbroj detalja nas uverava da Eko nije naprosto uzeo svoje savremenike, navukao im monake rize i
smestio ih u jednu benediktinsku opatiju. Zaista smo uvueni u taj svet (intertekstualni, metaistorijski) i
prisustvujemo njegovom slomu.
Ipak, kao to rekoh, u pitanju su detalji. U celini uzev, duhovna atmosfera koju zatiemo u romanu "Ime
rue" neodoljivo podsea na jedan, pola veka stariji, roman koji govori o slomu onoga to u kulturnoj
istoriji Evrope predstavlja XIX vek.

Naravno, "arobni breg"

Prie, pripovedanje i razne istine

Nakon to Salvatore, nekadanji fratielo lutalica, ispria Adsu intrigantnu priu o tzv. obaniima (inae,
ovaj roman obiluje takvim priama, istorijskim i pseudoistorijskim anegdotama), ovaj se zapita ta je u toj
prii izmiljeno, a ta preutano. Ne znam koliko je takav nain miljenja bio svojstven benediktinskim
iskuenicima, verujem da nije, ali oprostiemo Eku ovu nedoslednost jer se postmodernistiki pisci (kada
se nau u svojstvu italaca i tumaa) stalno to pitaju, pa je Eko prosto morao takvo pitanje da stavi u usta
nekom od svojih junaka.
Evo jednog odlomka iz tog razgovora:

I objasni mi da su itavog ivota sluali od propovednika kako su Jevreji neprijatelji hrianstva i da zgru
dobra koja su njima uskraena. Zapitah ga nije li, meutim, tano da dobra zgru gospoda i biskupi,
uzimajui svoje desetke, to onda znai da se obanii nisu borili protiv svojih pravih neprijatelja.
Odgovori mi da onda kada su pravi neprijatelji suvie jaki, valja pronai kakvog slabijeg neprijatelja.
Pomislih da zato ove ljude nazivaju prostima. Samo monici oduvek veoma jasno znaju ko su im pravi
neprijatelji. Gospoda nisu htela da obanii ugroze njihova dobra i za njih je bila velika srea to su
obaniima njihove voe priapnule da Jevreji imaju mnogo blaga.
Upitah ko je svetini podmetnuo ideju da treba napasti Jevreje. Salvatore se toga nije seao. Verujem da
kada se okupi toliko mnotvo, idui za nekim obeanjem i traei da odmah neto dobije, nikada nije

izvesno ko od njih govori. Razmiljao sam kako su njihove voe obrazovane u manastirima i kolama pri
biskupiji, i kako su govorili jezikom gospode, iako su ga prevodili u rei koje obani razumeju. A obani
nisu znali gde je papa, ali su znali gde su Jevreji.
(citat iz: Eko, Umberto, "Ime rue", prevod Milana Pileti. - Beograd : Novosti, 2004, strana 174)
Ovaj citat je ilustrativan u jednom drugom smislu - pokazuje nain na koji se manipulie masama. Eko
mnogo govori o sprezi ideja i moi i o tome da svaka ideologija ima znaaj jedino u kontekstu borbe za
vlast. Pogledajmo ideju o Hristovom siromatvu - svaka frakcija koja se zalagala za reformu crkve u tom
smislu bivala je proglaavana za jeretiku, razume se, ali u jednom trenutku poinje ozbiljno da se govori o
tome u vrhu te korumpirane institucije i to samo zato to to odgovara nekome drugom ko poseduje
ogromnu mo - ni manje ni vie nego caru.
O ovome bi se tek moglo pisati u nedogled, ali ovaj post mora negde da se zavri. Komentari su
dobrodoli.

Valentina orevi
Roman Ime rue (Il nome della rosa, 1980.), autora Umberta Eca jeste filozofskokriminalistiki roman sa uokvirenom fabulom i njenom prstenastom strukturom, u kojem se
problematizira pitanje istine, a potom i pitanje tijela, uma i religije, i to kroz prizmu pogodnih
vieznanih elemenata: biblioteke, labirinta i ogledala. Historiografska metafikcija,
intertekstualnost, metatekstualnost, eksplicitno ukazuju na narativni kod ovog
postmodernistikog romana, u kojem je kljuni proces propitivanje filozofije, nauke i ideologije.

'Ime rue' Umberto Eco

O znaaju ovog romana svjedoi i njegova ekranizacija 1986. godine. Film Ime rue (Der
Name der Rose), redatelja Jean-Jacques Annauda, takoer, predstavlja kod u okviru kojeg su
osvijetljeni samostanski srednjovjekovni ivot, kriminalistika pozadina i problemi znanja i moi,
koji su tematizirani i u romanu, ali na znatno drugaiji nain. Posmatrajui film kao prvenstveno
vizuelnu, a potom i verbalnu umjetnost, otkriva se prvi elemenat razlikovanja filma i romana.
Vrijeme prikazivanja filma, scene, kadrovi, montaa, pokreti kamere, glumci, prostor u koji je
radnja smjetena, boje, muzika i ostali audio-vizuelni signali jesu neizostavni segmenti filma, koji
se ili ne mogu otkriti itajui knjigu, ili mogu, ali u sasvim izmijenjenom svjetlu.

Ecov roman Ime rue podijeljen je na dane i ima uokvirenu priu. Autor romana je pisac XX
stoljea, bibliofil i pronalaza dokumenta na temelju prijevoda opata Villeta iz 19. stoljea, kojem
je zapis dao Mabillon iz 17. stoljea, koji ga je prepisao od benediktinskog redovnika Adsona iz
Melka iz 14. stoljea. Dakle, mi itamo rukopis koji dolazi iz etvrte ruke, pri emu moemo
sumnjati u istinitost podataka pohranjenih u njemu. S tim u vezi dolazi i cjelokupno
problematiziranje pojma istine u romanu, koje je u filmu u velikoj mjeri zanemareno. Naime, u

filmu je akcenat stavljen na kriminalistiku okosnicu prie, te filozofsko stjecite ostaje u drugom
planu. Detektivska okosnica romana tako se otkriva u traganju za zabranjenom istinom, istinom
koja se ne predstavlja kao doslovna, ve metaforika i posredovana. Ova istina je realizirana u
drugoj knjizi Aristotelove Poetike, knjizi O smijehu, kojoj pripada jedino prazno mjesto u
biblioteci-labirintu. Slijepi bibliotekar Jorge sebian je i pohlepan u svom posjedovanju znanja i
moi.

Umberto Eco

Pria uvijek podrazumijeva neki slijed dogaaja, te je pohranjena u vrijeme. Sadanjost

neminovno podrazumijeva prolost, a budunost jo uvijek nije, jer ona podrazumijeva
iekivanje. Pria mora postati svoja sopstvena stvarnost. Propitivanje stvarnosti, odnosno zbilje,
jeste osnovno pitanje razmatrano u romanu Ime rue, s obzirom na historijski slijed dogaaja
(ubistava).

Umberto Eco je sebi mogao dozvoliti opirnost pripovjedakog angamana, no, na filmu,
zgusnutnost radnje u samo dva sata povlai za sobom isputanje niza dugih dijaloga, susreta,
situacija, itd. Meutim, roman Ime rue nije mogao postii ono to je film tako jezivo prikazao.
Tama, strana atmosfera mranih prostorija samostana, svjetlosni efekti izazvani svijeama,
fenjerima (svjetiljkama) ili zrakama Sunca koje probijaju kroz prozore, krv, blato i izopaena lica
isposnika, jedino su na filmu tako realistini. Poredei film i roman Ime rue, naracija se
premjeta od pripovjedaa Eca do kamere, koja, na specifian nain, postaje sveznajui
pripovjeda.

Kategorije vremena i prostora su neodvojive jedna od druge. Film je za razliku od knjige uslovljen
svojim trajanjem, odnosno svojom filmskom vrpcom. On se ne moe prekinuti, jer to onda nije isti
film. Svaki film funkcionira na montai i kadrovima, te se vjenost u filmu moe saeti u nekoliko
sekundi; u knjievnosti je to drugaije.

Poznato je da je radnja romana Ime rue smjetena u sedam dana, u okviru kojih postoje sati
koji slijede tok bitnih obreda boje slube u opatiji, a vode kriminalistiku fabulu. Stjecite radnje
potpuno je isto u filmu, s tom razlikom to su odreeni dijelovi skraeni i prilagoeni filmskom
vremenu. Tako, na primjer, trei as drugog dana Umberto Eco u romanu opisuje na 14 stranica,
uz opirno navoenje dijaloga, dok je u filmu to prikazano promjenom nekoliko planova.

Film 'Ime rue' (1986.)

U romanu Ime rue kao glavni likovi izdvajaju se Adson i William. Adson je u isto vrijeme i
pripovjeda, ali ne u svim dijelovima. U ovom romanu svi likovi osim Adsona i Williama su samo
likovi, a njih dvojica bi se mogli smatrati karakterima. Otuda i na filmu usmjeravanje kamere
upravo na njih. Ovakvo markiranje likova u romanu je postignuto Ecovim opisima ili Adsonovim
retrospektivnim narativnim znakovima. Pri tome se ne smiju zaboraviti sveobuhvatni dijalozi, u

kojima se otkrivaju mnoge osobine likova, pri emu se rasvjetljavaju i razliite situacije. I na filmu
i u romanu postoji mogunost dvostrukog promatranja jednog lika-Adsona, koji obitava i kao
karakter (glumac) i kao instanca pripovjedaa, u kojoj se dalje otkriva pripovijedanje o sebi i o
drugim likovima i dogaajima iz prolosti. Eco, kao sveznajui pripovjeda, obuhvata perspektive
apsolutno svih likova i na neki nain i sam postaje lik koji pria priu. Prilikom toga, on detaljno
opisuje fiziki izgled isposnika, koji su u filmu vjerodostojno oslikani i daju peat misterioznom
ambijentu u kojem se odigravaju ubistva i detektivska potraga.

U svom nastojanju da istakne efermnost ljudskoga tijela kao nepouzdanog i pokvarljivog

instrumenta, Adson ovdje biva pobijeen ljepotom siromane djevojke. Ubijeenost u svoje
tvrdnje i istina jo jednom nailaze na sumnje, koja se i u romanu i u filmu stalno podriva. To je
primjetno i u kategoriji pripovjedaa i pripovijedanja. Sumnja u istinitost prie, koja dolazi iz
etvrte ruke, neizbjena je. Imajui u vidu to da je roman ,,Ime rue postmodernistiko
ostvarenje, jasno je da Eco nastoji zakomplicirati i oteati njegovu percepciju. Zbog toga ovo
djelo i jeste otvoreno prema itatelju i razliitim interpretacijama i dopunama. Polazei od
samostanske biblioteke i samostana kao umreenog labirinta, lako je doi do narativne tehnike
ovog romana koja upravo predstavlja umreenu intertekstualnu i metatekstualnu strukturu.

Upravo zahvaljujui ovakvoj tehnici pripovijedanja, pojavljuje se Eco-romanopisac i Eco-navodni

pronalaza dokumenta. Krajnji ishod jeste plod dugog razgovora i pregovora meu knjigama,u
vremenskom slijedu posljednji iz niza metatekstualnih stupnjeva. Tako je, zapravo,
srednjovjekovna hronika poprimila oblik posmodernistikog romana.

U romanu Ime rue postoji jo jedna vrsta fabule epsko tektonska, a dokaz je radnja koja je
povijesno situirana uz epinost i pripovijedanje u prvom i treem licu, tako da postoji mogunost
pripovijedanja filozofskog sloja romana. U tom smislu, mogu se izdvojiti dvije bitne take gledita
u romanu, o kojima govori B.A. Uspenski. Prva je, naime, unutranja, kada je vremenska pozicija
pripovjedaa sinhrona vremenu koje se opisuje. Druga taka gledita, spoljanja, koristi se pri
retrospektivnoj autorovoj poziciji. U ovom romanu je mnogo prisutniji drugi sluaj take gledita.
Iz ovoga je jasno da je Adson tzv. ekstradijegetiki homodijegetiki pripovjeda, koji pripovijeda o
svojim prolim doivljajima, te na odreen nain uestvuje u romanu kao lik; u ovom sluaju u
svom dosta mlaem izdanju. Meutim, u romanu ,,Ime rue prisutan je i tzv. intradijegetiki

heterodijegetiki pripovjeda. Taj pripovjeda je Umberto Eco, koji ne uestvuje u prii koju sam
pripovijeda, odnosno ne pripovijeda o svojim, nego o tuim doivljajima.

Imajui u vidu to da je Ime rue postmodernistiki roman, implikacije odreenih narativnih

postupaka su evidentne. Pored intertekstualnosti i metatekstualnosti, a u duhu cjelokupne
povijesno situirane radnje romana, izdvaja se historiografska metafikcija kao sredstvo koje
izraajno djeluje u cijelom romanu.

Dakle, ovim postupkom Eco pokuava da demarginalizira knjievnost putem suoavanja sa

historijskim, kako na tematskom tako i na formalnom planu. Jo je Aristotel navodio prednosti
fikcije u odnosu na historiju. Fikcija, naime, nije ograniena prikazivanjem samo mogueg i
osobitog, nego i nemogueg. Zbog toga je upravo Eco majstor u stvaranju tzv. moguih svjetova,
jer se postavlja pitanje koja je pria zapravo istinita. Interpretacijom se zaboravljaju stvarni
dogaaji, te pria tada poinje priati svoju priu. Spajajui historiju i fikciju, ,,Ime rue, formom
kriminalistikog romana, provodi kao lajtmotiv pitanje sukoba hrianske tradicije i novovjekoga
duha, saeto u kontrastiranju tjelesnog i duhovnog, ali granajui se slijedom detektivske fabule u
ogranke koji apostrofiraju razliite segmente ovoga sukoba. Tako, postoje dvije razine ovog
romana. Jedna je razina detektivskog romana, a druga predstavlja filozofsku raspravu, koja
ukazuje na povijesnu hroniku sa intertekstualnim elementima dokumentarizma (spominjanje
povijesnih dogaaja i imena). Ovi povijesni likovi kod Eca su produkti sociokulturoloki zadanih
opozicija (franjevac-benediktanac, opat-redovnik, iskuenik-fratar), te su esto i lieni vlastitog
imena. Istinitost povijesnih podataka se ovim putem nanovo propituje kroz fikciju.

Na filmu se ovakav postupak gubi u istoj mjeri u kojoj je i oivljen. Srednjovjekovni ambijent i
Crkva u potpunosti su ivotopisno naslikani, no, ipak, prema Ecovim smjernicama kroz roman.
Svi postupci oteavanja interpretativne prakse, koji su namjerno uvedeni u roman, pretoeni u
sliku (film) gube na svojoj jaini. Preispisivanje, redefiniranje, pitanje istine i skepse na filmu nisu
potencirani u mjeri u kojoj je kriminalistika istraga. Filozofsko nadmetanje meu rukopisima i
Aristotelova druga knjiga Poetike, stalno akcentirana u romanu, na filmu preputaju ulogu
Williamu od Baskervilla (Seanu Conneryju) i Adsonu od Melka (Christianu Slateru). Iako njihova
imena konotiraju da je rije o preispisivanju djelovanja Sherlocka Holmsa iz romana Arthur
Conan Doylea i Dr. Watsona iz romana Agathe Christie, to ipak nije dovoljno u prikazivanju
umreenih historiografsko-intertekstualno-metatekstualnih odnosa ostvarenih u romanu.

Konano, kriminalistiko tkivo fabule, koje zapoinje otvaranjem prstena, i u kojem inkvizitor,
intelektualac William, istrauje ubistva, zatvara se sluajnim otkriem ubice Jorgea, samozvanog
nosioca istine. Knjiga je dio biblioteke, a biblioteka mora planuti. Briu se sve napisane istine, na
osnovu kojih e nastati nova preispisivanja u labirintu metatekstova.

Ovakvo jedno novo, u ovom sluaju pojednostavljeno preispisivanje romana Ime rue, Umberto
Eco je najavio u tekuoj, 2012. godini, pa nam ostaje da vidimo da li e nova verzija naii na
uspjeh prvobitnog, u ovom prikazu razmatranog djela.

Eco se prvenstveno proslavio svojim knjievnim djelima koja su nastala

primjenom semiotike. To su Ime rue, Foucaltovo njihalo i Otok prvoga dana. Sam
je Eco svoje romane okarakterizirao kao tvrdoglave pokuaje da se razumiju
mehanizmi po kojima svijetu oko sebe dajemo znaenje. (Nth, 2004: 126)
Umbero je Eco svoj roman utemeljio na rukopisu redovnika iz 14. stoljea. Eco je
taj rukopis preveo na talijanski s, kako aljivo kae, neogotikog prijevoda na
francuski latinskog izdanja iz 17. stoljea djela koje je krajem 14. stoljea na
latinskom napisao njemaki redovnik. (Eco, 2004: 8)
Na samome poetku romana objanjeno je raunanje vremena u djelu koje je
ustanovljeno crkvenim kanonima i vremenima molitve. Tada itatelj odmah sklapa
fikcionalni sporazum s modelom autora jer se sam itatelj vjerojatno nikad nije
naao u situaciji da na taj nain mjeri vrijeme. Takoer prihvaa nacrt samostana i
njegovu lokaciju unato mogunosti da itatelj nikad nije bio u Italiji, a i da je bio,
prihvaa injenicu da se na objanjenom mjestu nalazio samostan bez obzira na

moguu pogreku modela autora.

Treba takoer razjasniti tko govori u romanu. Jonathan Culler u svojoj Knjievnoj
teoriji skree pozornost na to da, pri interpretaciji teksta, treba obratiti pozornost na
nekoliko vanih pitanja:
1. Tko govori? Imamo pripovjedaa u prvom licu koji moe biti protagonist, a
isto tako moe biti manje vaan lik u djelu, a i samo promatra. Takoer imamo
pripovjedaa u treem licu za kojeg ne znamo je li muko ili ensko te ne sudjeluje
u radnji djela. U romanu Ime rue govori Adson, uenik mudroga Vilima. On vrlo
detaljno prenosi i dijaloge koji su se odvijali u njegovoj prisutnosti. Budui da
roman pie osamdesetogodinji Adson prisjeajui se vremena kada je bio
osamnaestogodinjak, postavlja se pitanje pie li roman osamdesetogodinji Adson
ili osamnaestogodinji Adson? Eco objanjava da obojica govore, i to namjerno.
(Eco, 2004: 490) Stariji Adson javlja se cijelo vrijeme.
2. Tko kome govori? Pripovjeda se obraa itateljima koji su ponekad
implicitni ili konstruirani, a ponekad eksplicitno odreeni. Ovdje se Adson esto
obraa itatelju. Navest emo primjer sa samoga kraja romana:
No ove su mi nepotpune stranice pravile drutvo sav ivot koji mi je otad
preostao da preivim, esto sam im se obraao kao proroitu, i gotovo da imam
dojam kako je ono to sam na ovim listovima napisao, a to e ti, neznani
itatelju, sada itati, tek skup kojegdje napabirenih podataka, slikovna pjesma,
golem akrostih koji ne kae i ne ponavlja nita do ono na to su me uputili ovi
odlomci, a vie ne znam jesam li ja dosad govorio o njima ili su oni progovorili na
moja usta. (Eco, 2004: 468)
3. Kada tko govori? Vrijeme radnje nekoga romana moe biti paralelno s
odreenim dogaajem, neposredno nakon nekog dogaaja (epistolarni romani) te
poslije zavrenoga dogaaja (najei sluaj). Adson, kao osamdesetogodinjak,
pie dugo vremena nakon zavrene radnje, no budui da pie na temelju vlastitih
zapisa koje je napravio kao osamnaestogodinjak, moe li se sa sigurnou tvrditi
da je pripovjedni tekst nastao nakon ili tijekom odreene radnje? Mogue da
nijedan odgovor nije u potpunosti toan jer ni sam pripovjeda, dakle Adson, nije
stalno jedna te ista osoba; on je i osamnaestogodinjak i osamdesetogodinjak.
Tako da bi se moglo rei da se dio radnje odvija nakon zavrenog dogaaja, a dio
neposredno nakon nekog dogaaja jer je Adson tada pisao svoje biljeke kao
osamnaestogodinjak.
4. Kakvim jezikom tko govori? Jezik odreenoga romana moe biti razliit, a to
ovisi o raznim imbenicima, kao npr. starost osobe, razina obrazovanja itd. No
ipak, roman je polifonian, a ne monologian anr pa se uglavnom postie sraz
drutvenih nazora i gledita. U romanu Ime rue nailazimo na kombinaciju
razliitih jezika. Kao prvo, jezika u doslovnom smislu rijei jer se u samostanu

nalaze redovnici iz razliitih krajeva Europe pa esto dolazi do umova u

komunikacijskom kanalu. Sam se osamnaestogodinji Adson ne snalazi u
komunikaciji na svim jezicima koji su prisutni u samostanu. Nadalje, postoje stariji
redovnici koji iza sebe imaju veliko ivotno iskustvo te komuniciraju na odreenoj
razini te nerijetko razgovaraju o trenutnom stanju u Crkvi, povijesti,
razmiljanjima, djelima koje itaju Zatim je tu aktant djevojke koja zadovoljava
pohotne redovnike i predstavlja neuki puk, a ostvaruje se u akteru djevojke s
kojom je osamnaestogodinji Adson spolno opio. Na kraju imamo i Adsona kao
osamnaestogodinjaka koji predstavlja tinejdera koji se jo ne moe u potpunosti
poistovjetiti sa starijim redovnicima te kojeg mue neki tipini problemi
karakteristini za to ivotno razdoblje kao to je, primjerice, zaljubljenost u
seljanku i razmiljanje o vlastitom izgledu. Ovaj je roman, dakle, izuzetno
polifonian.
5. S kojom ovlasti tko govori? Kazivati priu znai uzeti odreenu ovlast koju
bi sluatelji trebali priznati. (Culler, 2001: 103) Kada netko napie da je,
primjerice, Ivan bio izrazito samouvjeren, lijep i armantan, mi automatski
navedenu informaciju uzimamo zdravo za gotovo. Tako osamnaestogodinji
Adson, kao i osamdesetogodinji Adson, s velikim potovanjem govore o svom
naitanom i iznimno obrazovanom uitelju Vilimu pa ga tako i svaki itatelj gleda
s velikim potovanjem ne promiljajui previe o mogunosti da Vilim i nije tako
dobar akter.
Prije svakoga poglavlja u romanu se javljaju i saeci poglavlja koji unaprijed
najavljuju to e se dogoditi.
Gdje Severin ispria Vilimu o udnoj knjizi, a Vilim ispria izaslanicima o
udnom poimanju svjetovne vlasti. (Eco, 2004: 329)
Ovdje se radi o nekoj drugoj pripovjednoj instanci budui da se Adson spominje u
treem licu jednine u svim saecima poglavlja. Ti se saeci uglavnom sastoje od
jedne reenice, no dovoljno su informativni da samu sadraj nadolazeeg
poglavlja. Sam pripovjeda uvodi makropoziciju prije itanja samoga odlomka te
tako, na neki nain, olakava itatelju prolazak kroz tekst.
Ranije su objanjene analepsa i prolepsa. Pripovjeda, odnosno Adson, esto
koristi prolepsu i vjerojatno se u takvim situacijama radi o osamdesetogodinjem
Adsonu. Primjer:
No obuzdaj svoju nestrpljivost, nestani moj jezie. Toga se dana, naime, o
kojemu govorim, i to prije noi, dogodie jo mnoge stvari, o kojima e biti dobro
da izvjestim. (Eco, 2004: 41)
Model autora u ovom romanu pria priu dosta opirno, s mnogo pojedinosti. Sam
Eco, u kasnijem osvrtu na roman, objanjava da Adson cijelo vrijeme govori

koristei figuru misli pretericiju te objanjava stvari koje su tek spomenute, uvodi
enciklopedijske pojmove jer je takav bio stil srednjovjekovnog kroniara. (Eco,
2004: 492)
Zanimljivo je to Eco pie o znakovima unutar samog svog romana. Kao prvo,
redovnik Vilim i uenik Adson cijelo vrijeme slijede nekakve znakove pomou
kojih pokuavaju rijeiti misteriju niza ubojstava koja su se dogodila u samostanu.
Takoer, samim tim postupkom navode itatelja da slijedi znakove, donosi vlastite
zakljuke i stvara pretpostavke tko bi mogao biti ubojica i to se dogaa u
samostanu. Kako Vilim i Adson stvaraju krive pretpostavke sluajui prie ostalih
redovnika, tako navode i samoga itatelja na pogrean trag. U romanu su prikazane
i skice i znakovi na koje nailaze Vilim i Adson da bi itatelja to bolje uputili u
priu. Primjerice, donose skicu labirinta te neobian napis koji je jo neobinije
uklopljen u sam tekst romana:

Prilog 2: Isjeak iz romana Ime rue (stranica 155)

Ovdje vidimo da je reenica nasilno prekinuta znakovljem. Na sljedeoj stranici
poinje nova reenica, a dio teksta koji je prekriven znakovljem ostaje
nepoznanica. Na taj se nain itatelj jo vie intrigira i svojim razmiljanjima na
neki nain sudjeluje u radnji romana. Pria o semiotici vrlo je vjeto ukomponirana
u radnju romana jer povremeno i sami redovnici vode rasprave o znakovima.
5. 1. IME RUE U KONTEKSTU POSTMODERNE

Postmoderna je istodobno periodizacijski, tipologijski i kulturnopovijesni pojam.

Zaet je u knjievnoznanstvenim krugovima 60-ih godina, a u iroj se
intelektualnoj javnosti etablira 70-ih godina 20. stoljea. (Biti, 2000: 396) Sama
definicija pojma poprilino je nejasna i predmetom je raznih filozofskih,
sociolokih, teorijskih rasprava. Postmodernisti pokazuju velik interes za masovnu
kulturu i ki. Isto se tako briu modalne i anrovske granice meu tekstovima, i to
podjednako u njihovoj proizvodnji i u refleksiji o njima. (Biti, 2000: 397) Sam se

Eco osvrnuo na postmodernu kao kontekst u kojem je nastao roman. Prvo

napominje da je mogue ponovo se vratiti fabuli, ak i u obliku citata drugih
fabula. Takoer skree pozornost na injenicu da se danas pojam postmoderne
upotrebljava kako kome padne na pamet i ironizira injenicu da se granica
postmoderne cijelo vrijeme pomie unatrag te dodaje da bi ta granica mogla doi
do Homera kako je krenulo. Smatra da svako razdoblje ima svoju postmodernu kao
to svako razdoblje ima svoj manirizam te se pita je li postmoderna moda
suvremeni naziv za manirizam. Idealni postmodernistiki roman morao bi
prevladati prepirke izmeu realizma i irealizma, iste knjievnosti i angairane
knjievnosti, proze za elitu i proze za masu (Eco, 2004: 503)
Roman Ime rue odvija se u srednjem vijeku te sam Eco napominje da je puno
vremena proveo prouavajui srednji vijek. U ponekim je intervjuima napominjao
da sadanjost poznaje preko malih ekrana, a srednji vijek izravno jer je bio u
izravnom doticaju s brojnim originalnim srednjovjekovnim zapisima. Osim to se
radnja odvija u srednjem vijeku, Eco je samo pripovijedanje pokuao prilagoditi
tom razdoblju. esto nailazimo na intertekstualnost, naroito iz Biblije. Sam roman
zapoinje biblijskim citatom:
U poetku bijae Rije, i Rije bijae kod Boga i Rije bijae Bog. (Eco, 2004:
13)
Roman je pun i stvarnih povijesnih injenica, a izvor za to jesu srednjovjekovne
kronike. Zanimljivo je spomenuti i vrijeme radnje, a to je krajem studenoga u
planini kada je dovoljno hladno za klanje prasaca to je bilo potrebno za scenu
ubijenog redovnika koji naglavake lei u kotlu krvi, a sve je to potaknuto
biblijskim tekstom Otkrivenja.
Postavlja se pitanje o anrovskom odreenju romana? On poinje kao krimi, no u
tom se krimiu vrlo malo otkriva, a detektiv pretrpi poraz. (Eco, 2004: 497) U tom
krimiu ima vrlo malo seksa, puno teologije, malo akcije i puno krvi. (Eco, 2004:
496) Takoer se postavlja pitanje u kolikoj je mjeri Ime rue povijesni roman?
Pojedini likovi iz djela uistinu su postojali, iako nisu enciklopedijski poznati, no to
nije ni bitno jer se mnogi povijesni romani temelje na likovima koji nisu poznati
iroj javnosti. Moe se rei da se ne moe tono odrediti anr ovome romanu. Eco
spominje i svoj problem koji je nastao kada je roman donio izdavaima.
Savjetovali su mu da skrati prvih sto stranica jer su previe zamorne. On to nije
htio uiniti jer te stranice, kako kae, imaju inicijacijsku funkciju i izgrauju
itatelja. Ovaj roman brie i spomenute granice proze za elitu i proze za masu.
Dijalozi izmeu redovnika o stanju u Crkvi i nekim dogaajima prosjenom bi se
itatelju mogli initi poprilino naporni, ali zato je tu osamnaestogodinji Adson
koji govori o svojim problemima, kojem nisu jasne neke stvari, koji se zaljubljuje i

prolazi kroz muke svakog prosjenog adolescenta te se na taj nain stvara

prihvatljiva ravnotea.

ZAKLJUAK
Zakljuno moemo rei da je Umberto Eco svojim jedinstvenim stavovima zauzeo
posebno mjesto meu semiotiarima i teoretiarima knjievnosti. Njegovi radovi
obuhvaaju brojna podruja te su svakako zanimljivi ne samo ljudima koji se bave
semiotikom ili teorijom knjievnosti ve i iroj populaciji. Njegovi
postmodernistiki romani prava su remek-djela u kojem su vjeto ukomponirani
teoretski postupci i zabava koju nam roman prua. Ime je rue postiglo
nevjerojatnu popularnost pa je po tom romanu snimljen i film. Posebno je
zanimljivo za kraj spomenuti da Eco najavljuje skraenu verziju svoga romana
koju bi prilagodio suvremenom itatelju i novim tehnologijama. Smatra da je prva
verzija preteka za itanje te da ima predugake odlomke. Vjerojatno e roman
zbog toga postati jo popularniji, a Eco e citirati sam sebe u novom, skraenom
romanu to se u potpunosti uklapa u postmodernistiku priu gdje se rue sve
konvencije, a granice meu anrovima i romanima za educiranu publiku i iru
masu briu se.
U radu se analiziraju film i roman Ime rue, s obzirom na suodnos odreenih
kategorija u jednom i drugom mediju. Uzimajui u obzir razlike koje sa sobom
nose ova
dva medija, moe se govoriti o razliitoj koncepciji vremena i prostora, opisa,
dijaloga,
likova, fabule, siea i ostalih segmenata koji grade strukturu preteno svakog
filmskog ili
knjievnog ostvarenja.
Budui da je film Ime rue svojevrsni oblik intersemiotikog prevoenja
istoimenog romana, znaajno je obratiti panju upravo na promjene do kojih je
dolo
prilikom njegove ekranizacije. Roman Ime rue autora Umberta Eca jeste
filozofskokriminalistiki roman sa uokvirenom fabulom i njenom prstenastom
strukturom, u kojem se
problematizira pitanje istine, a potom i pitanje tijela, uma i religije, i to kroz
prizmu

pogodnih vieznanih elemenata: biblioteke, lavirinta i ogledala. Historiografska

metafikcija, intertekstualnost, metatekstualnost eksplicitno ukazuju na narativni
kod ovog
postmodernistikog romana, u kojem je kljuni proces propitivanje filozofije,
nauke i
ideologije.
Film Ime rue, redatelja Annauda, takoe, predstavlja kod u okviru kojeg su
osvijetljeni samostanski srednjovjekovni ivot, kriminalistika pozadina i problemi
znanja i
moi, koji su tematizirani i u romanu, ali na znatno drugaiji nain. Posmatrajui
film kao
prvenstveno vizuelnu, a potom i verbalnu umjetnost, otkriva se prvi elemenat
razlikovanja
filma i romana. Vrijeme prikazivanja filma, scene, kadrovi, montaa, pokreti
kamere,
glumci, prostor u koji je radnja smjetena, boje, muzika i ostali audio-vizuelni
signali jesu
neizostavni segmenti filma, koji se ili ne mogu otkriti itajui knjigu, ili mogu, ali
u sasvim
izmijenjenom svjetlu.
Imajui u vidu sve prethodno navedeno, u radu je rasvijetljana filmska i knjievna
pria pod nazivom Ime rue , sa razliitom konotacijom pojma pria, to je,
takoe,
razjanjeno.
Kljune rijei: vrijeme, prostor, pria, narator, opis, dijalog, likovi, fabula, sie,
intertekstualnost.

2
ODNOS FILMA I ROMANA IME RUE
Ecov roman Ime rue podijeljen je na dane i ima uokvirenu priu. Nasuprot
tome,
u istoimenom filmu smjenjivanje dana prikazano je bojom neba iznad samostana,
a pria je

prilino isprekidana, jer su odreeni fragmenti romana izostavljeni. Autor romana

je pisac
XX stoljea, bibliofil i pronalaza dokumenta na temelju prijevoda opata Villeta iz
19.
stoljea, kojem je zapis dao Mabillon iz 17. stoljea, koji ga je prepisao od
benediktinskog
redovnika Adsona iz Melka iz 14. stoljea. Dakle, mi itamo rukopis koji dolazi iz
etvrte
ruke, pri emu moemo sumnjati u istinitost podataka pohranjenih u njemu. Sa
tim u vezi
dolazi i cjelokupno problematiziranje pojma istine u romanu, koje je u filmu u
velikoj mjeri
zanemareno. Naime, u filmu je akcenat stavljen na kriminalistiku okosnicu prie,
te
filozofsko stjecite ostaje u drugom planu. Meutim, scenografija i
kinematografija filma je
uspjela doarati atmosferu samostanskog mranog prostora, u kojem se niu
nerazjanjena
ubistva. Detektivska okosnica romana tako se otkriva u traganju za zabranjenom
istinom,
istinom koja se ne predstavlja kao doslovna, ve metaforika i posredovana. Ova
istina je
realizirana u drugoj knjizi Aristotelove Poetice, knjizi O smijehu, kojoj pripada
jedino
prazno mjesto u biblioteci-lavirintu. Slijepi bibliotekar Jorge sebian je i pohlepan
u svom
posjedovanju znanja i moi.
Pria uvijek podrazumijeva neki slijed dogaaja , te je pohranjena u vrijeme.
Sadanjost neminovno podrazumijeva prolost, a budunost jos uvijek nije, jer
ona
podrazumijeva iekivanje. Pria mora postati svoja sopstvena stvarnost. U
ovom
kontekstu, znaajna je definicija prie koju navodi Milivoj Solar:
Pria tako moe biti shvaena i kao kategorija kojom se objanjava

odnos knjievnosti i zbilje, odnos koji pojam oponaanja ( mimesis)

oznauje imenom praznim tako dugo dok nije jasno kao zbilja.
1
Otac Vilim i njegov pomonik Adson stiu u vrlo raskoan i bogat benediktinski samostan u Italiji kako bi pomogli
da nesretni dogaaj (ubojstvo jednog fratra) ne zasjeni ionako vrlo delikatan sastanak koji se tamo kroz par dana
treba odrati.
Dok se njih dvojica bacaju u kotac s vrlo izazovnom i misterioznom zagonetkom, pronalaze razliite tragove,
otkrivaju pomno uvane tajne i dolaze do zapanjujuih spoznaja, u samostan pristiu veledostojnici koji trebaju
raspraviti odnos pape i cara, pape i razliitih duhovnih pokreta koji mu prijete, te sukob benediktinaca i franejvaca
oko pitanja je li Isus ita posjedovao, a samim time trebaju li i oni neto posjedovati. Kada netko kae da je Crkva
dvolina, to ispadne kliej, no nain na koji je o tome pisao Umberto Eco vrlo je direktan, ali i s dosta takta. On ne
imenuje stranu koja je u krivu, a koja u pravu, on iznosi injenice u stilu srednjevijekovnog ljetopisa kroz vizuru
pomalo zbunjenog pripovjedaa koji ne razumije mnogo toga, a na itatelju je da sam prosudi. S jedne su strane
pune riznice, nezamislive delicije i pomalo morbidne relikvije, a s druge strane je dioba svijeta na ovce, pastire i
pse

Likovi su naroito interesanti. Za poetak, svakom zapinje za oko slinost Vilima i Sherlocka Holmesa, te Adsona
i Watsona. Ipak, najvie simbolike je sadrano u liku Jorgea koji je predstavnik itavog srednjeg vijeka: on ivi u
mraku i ljubomorno uva znanje, koi napredak i ne predvia svijetu budunost. Jedan od znaajnih likova, iako
ne u ljudskom obliku, je svakako knjinica sa svojim neodgonetnutim (ne i za Vilima) labirintom, brojnim i
dragocjenim knjigama, tajnama koje sadri, dogaanjima kojih je poprite, te mistinim statusom. Zapravo, odnos
prema knjinici je odnos prema znanju i koliko se god inilo da znanje uz prisutnost tolike pisane rijei caruje,
caruju njegovi uvari koji nezgodnim spoznajama ne daju da dopru na vidjelo.
Za kraj je sam autor rekao da mora biti takav, da se pria u onakvom prostoru i onom vremenu mora zavriti na
takav nain. Takoer otkriva da je proitao i paljivo prouio podosta ljetopisa kako bi im vjernije kopirao njihovu
formu i stil. Kolika je pozornost pridana detaljima moda se najjasnije vidi u tome da je nainio tlocrt opatije i ak
izbrojao stepenice od toke a do toke b kako bi na tom putu likovima dodijelio ba onoliko reenica koliko su u
mogunosti izmijeniti.
To nije jedna od onih knjiga koje se smiju proitati u dahu jer je previe toga lijepo, duboko i vano da bi se
proitalo, a bez da se nad tim zamisli. Knjiga obiluje dijalozima i raspravama fratra u kojima je sadrano mnogo
mudrosti i zanimljivo argumentiranih svjetonazora, te pojedinostima o navikama, nainu ivota, znanstvenim
dostignuima tadanjeg svijeta. ak i ako postoji opasnost da itatelja to sve umori, njegova panja nee
popustiti, niti e preskakati stranice iz straha da ne propusti trag za rasplet kriminalistikog zapleta. Iako bi bila
prava teta da ga pronalazak krivca jedino veseli.

Zapravo, teko je izmisliti kompliment za neto to svi hvale i ime su svi oduevljeni, a takve reakcije su
zasigurno i vie nego izvrsna preporuka.

romana sigurno je da e mnogi itaoci pohrliti da obogate svoja saznanja o alhemiji, kabali i
srednjovekovnim tajnim drutvima. U ovom romanu Eko se lucidno podsmehnuo svim teorijama
zavere od srednjeg veka do danas.
Ime rue

"Ovo je jedna od onih knjiga koje nas preobraavaju, koje zamenjuju nau stvarnost
sopstvenom... suoava nas s jednim novim svetom, idui tragom Rablea, Servantesa, Sterna,
Melvila, Dostojevskog, pa i samog Dojsa i Garsije Markesa." - Nikolas rimpton, The Sunday
Times
"Ime ruze" je svuda u svetu okarakterisano kao istinsko knjievno delo koje je, po reima Entoni
Bardisa iz Observera, bilo kadro da istisne sve ostale literarne drangulije, kao i da dokae da
osobitost i popularnost ne moraju uzajamno da se iskljuuju.
Ime rue je prvi roman Umberta Eka, i verovatno jedan od najboljih romanesknih prvenaca u
svetskoj knjievnosti.
Roman Ime rue prestavljao je Ekov "izlet" u literaturu prema kome su mnogi bili skeptini, ali,
koji se pretvorio u totalni izdavaki trujumf i rezultirao je kultnom knjigom dvadesetog veka.
Umberto Eko jedan je od najznaajnijih italijanskih teoretiara i pisaca druge polovine proteklog
stolea.
Spada u veoma angaovane i medijski izuzetno prisutne evropske intelektualce naega
vremena.
Tajanstveni plamen kraljice Loane

Posle uspeha koji je postigao sa svoja etiri prethodna romana sa istorijskom pozadinom,
Umberto Eko se u svom petom romanu, Tajanstveni plamen kraljice Loane, okrenuo seanjima
cele svoje generacije protkanim autobiografskim elementima.
Glavni junak ovog romana, ambatista Bodoni, ezdesetogodinji knjiar-antikvar, budi se iz
kome u bolnikoj sobi posle infarkta, izgubivi vlastito ali ne i kolektivno seanje.
U oajnikoj potrazi za vlastitim seanjima, posle bezuspenog pokuaja da u Milanu, uz pomo
svoje supruge Paole i najboljeg druga anija, povrati svoju linost. U dedinoj kui u Solari, gde je
proveo detinjstvo i ranu mladost u burnim ratnim danima nalazi mnotvo predmeta i dokumenata
koji mu pomau da rekonstruie svoj ivot.