to je zapravo samopotovanje?

Autor: Kosjenka Muk

to je zapravo samopotovanje?
U nezrelom drutvu, u kojem veina ljudi vrlo rijetko uope ima prilike
iskusiti to znai osjetiti se istinski dobro sa samima sobom, korisno je
razmotriti o emu zapravo govorimo kad se radi o samopotovanju.
Ono o emu elim govoriti daleko je dublje i ire od samopotovanja kao
naina ponaanja, pa ak i stava prema sebi.
elim govoriti o osjeaju duboke ispunjenosti iznutra, uitka u vlastitom
postojanju, iskustvu koje nije samo ljubav prema sebi, ve doivljaj sebe
kao izvora ljubavi, kao ljubavi same. Izraz 'ljubav prema sebi' postaje
tada nepotreban, racionalni konstrukt. Samopotovanje je daleko od
pravog termina za taj unutarnji osjeaj, no moe biti odgovarajui termin
za vanjsko ponaanje u svakodnevnom ivotu koje proizlazi iz tog
osjeaja.
Niti kad se radi o vanjskom ponaanju, samopotovanje naem drutvu
nije blisko, te se stoga interpretira na najrazliitije naine.
Kroz mnoga stoljea, nai preci su odgajani u pokornosti prema crkvi i
vladarima. Da bi se to postiglo, bilo je nuno prisiliti ljude da se odreknu
svoje prirodne tenje za slobodom i boljim ivotom, prisiliti ih da se
smatraju manje vrijednima i da potisnu svoje izvorne, autentine osjeaje
i elje. Stoljeima, od malih nogu djeca su odgajana u strahu, krivnji i
stidu ne samo zbog najmanje pogreke u vanjskom ponaanju, nego i
zbog osjeaja samih ('ljutnja je smrtni grijeh!'). Voljeti sebe, doivjeti sebe
kao ljubav, kao dragocjena bia - vodilo bi automatskom odbacivanju
takvog odgoja i stoga nije moglo biti doputeno.
Kako bi ljudi mogli povjerovati da su njihovi najdublji osjeaji loi, morali
su povjerovati i da su oni sami loi, greni u svojoj biti, nevrijedni po
prirodi. Kad djeca odgajana u takvom ozraju odrastu, rode vlastitu djecu
i suoe se s njihovim osjeajima i eljama - esto je daleko lake okriviti

dijete da je 'zloesto' i 'sebino' nego priznati desetljeima potiskivane

osjeaje i sav strah, krivnju i sram kojima su oni vezani. Tako se krivnja i
strah prenosi u sljedee generacije.
Tako smo dobili drutvo lane pristojnosti i upitnog morala, drutvo u
kojemu je 'biti dobar' znailo zanemariti sebe i svoje potrebe, 'biti
pristojan' znailo ne isticati se, ak niti rei neto dobro o sebi, a 'obzir
prema drugima' vrlo je esto zahtijevalo djelovanje na vlastitu tetu.
Fizika tvrdi da je energiju nemogue unititi, mogue je samo promijeniti
joj oblik. Slino je i s emocijama. Izvorne, autentine ljudske tenje i
ljudski osjeaji nisu se mogli unititi ak niti nakon to se to stoljeima
pokuavalo.
Potisnuti osjeaji uvijek ostaju u nama i bore se da se izraze i prenesu
svoju poruku. Ako ne doputamo sebi da to uinimo na konstruktivan
nain, podsvjesno poinjemo traiti druge naine olakanja destruktivne. Ogovaranje, licemjerje, depresija, zavist i zloba bili su
'ispuni ventili' mnogih generacija. No prije ili kasnije dogaa se da naa
mo samokontrole popusti pod pritiskom nagomilanih emocija, nakon
ega esto prelazimo u drugu krajnost.
To se upravo dogaa u naem drutvu kao cjelini. Nagomilana
destruktivnost izlazi na povrinu kroz ratove i beskrajne prikaze nasilja i
nezrelog ponaanja na televiziji. Mlade generacije, odrasle s jedne
strane na tradicionalnom odgoju, a s druge na takvim nezrelim modelima
koji alju poruku da je destruktivnost u redu, prelaze u drugu krajnost otvorenu sebinost i aroganciju do agresivnosti. Zatim to esto i zovu
samopotovanjem, to je djelomice razlog zbunjenosti oko tog termina.
Velika veina ljudi nikad nije iskusila istinsko samopotovanje i moe
samo zamiljati kako se ono manifestira. Zbog toga im je toliko lako
povjerovati u lane prikaze samopotovanja, esto i u laan, prividni
osjeaj moi koji daje destruktivnost. Jednom kad imate vlastito,
unutarnje iskustvo, nisu vam vie potrebni vanjski modeli prema kojima
ete se orijentirati.

U vanjskom ponaanju, samopotovanje se manifestira jednako kroz

potivanje vlastitih osjeaja, potreba i zahtjeva, kao i kroz potivanje
drugih ljudi, i to na nain da ih doivljavamo kao snane i sposobne da
uine to isto. Nema straha od osude (koji je zapravo u prvom redu strah
od osude samih sebe!) Nestaje potrebe da zanemarujemo sebe kako bi
vodili brigu o drugima, jer znamo da su oni to sposobni uiniti sami - i, ne
manje vano, da imaju pravo na to.
(Ljutnja i otpor koji mnogi ljudi osjete u situacijama kad im se druga
osoba samo usudi izraziti neslaganje s njihovim ponaanjem, ili upozoriti
ih da su povrijedili njezine osobne granice, obrambeni je mehanizam koji
prikriva duboko nesvjesno vjerovanje da ne zasluujemo zauzeti se za
sebe. To se vjerovanje stvara obino u vrlo ranoj dobi. Kako nae
istinsko bie osjea da je to neprirodno i ima otpor prema tome, ali se u
djejoj dobi ne zna nositi s tim osjeajem, on se neto kasnije obino
prekrije i maskira kompulzivnim pokuajima da se osjeamo bolje sami
sa sobom, esto i kroz potcjenjivanje drugih ljudi i njihovih potreba.)
Zdravo i sretno dijete, ono koje se jo nije nauilo stidjeti samog sebe,
spontano izraava sve svoje elje i osjeaje, te i ne pomilja da ih skriva
- dok ga se ne uvjeri da bi to trebalo initi. Zdravo dijete usmjereno je u
prvom redu na sebe, te prirodno, premda ne svjesno i racionalno,
oekuje da e i drugi initi isto. Ono jo nema razvijenu empatiju,
socijalne navike i rezoniranje, te ga se, naravno, treba usmjeravati i
poduavati, ali zdravo dijete koje se osjea dobro u vlastitoj koi nema
potrebu nanositi bol drugima. (Provjerite lanak "Samopotovanje i
nasilje" u kojem detaljnije analiziramo ovu tematiku.)
Biti usmjeren na sebe - ne zvui li to kao sebinost? U pravilu se jo
uvijek tako oznaava. Mnogima je lake nazvati to sebinou kod
drugih, nego usuditi se uiniti to isto, suprotstaviti se, rei ne ili zauzeti se
za sebe. Pod potovanjem prema drugim ljudima, koje je nuno
sadrano u istinskom samopotovanju, podrazumijevam potivanje
osobnih granica drugih ljudi - izbjegavanje da ih se namjerno povrijedi ili
narui njihova sloboda - ali i potivanje njihove moi i odgovornosti da
sami postave i obrane svoje granice. Drugim rijeima, da nas upozore
ako nenamjerno inimo neto to njima ne odgovara.

Kad govorim o usmjerenosti na sebe, jednostavno mislim da jedino mi

sami moemo znati to elimo i to nam je potrebno, te da ne moemo
oekivati da e bilo tko drugi to initi za nas. Isto tako, ne moemo znati,
i nerazumno je oekivati da znamo i predviamo, to drugi ljudi ele i
osjeaju. Kako svatko od nas ima razliit karakter i razliita iskustva,
esto se dogaa da smo u krivu ak i kad smo uvjereni da znamo to
druga osoba osjea i misli.
Nikad neete vidjeti zdravo dijete koje se osjea dobro sa sobom, kako
anksiozno nastoji predvidjeti i pretpostaviti elje svih ljudi oko sebe
('Jesam li neto krivo rekla? Neto krivo uinila? Moda e ljudi stei
dojam da sam sebina?'), ali vidjet ete mnoge nesretne, anksiozne ljude
(i djecu) kako to ine. Zdravom djetetu je normalno rei 'ne' ako neto ne
eli, kao to mu je normalno da i drugi ljudi kau 'ne' i postave svoje
granice - a zatim se o tome moe pregovarati.
Usmjeriti se na sebe znai u potpunosti preuzeti odgovornost za sebe,
kao i shvatiti odgovornost drugih ljudi da uine to isto. Ako se svatko
osjea sposoban i slobodan rei i izraziti to osjea i eli, to nas
oslobaa beskrajne krivnje i beskrajnih, esto neizreenih, oekivanja i
optubi.
To ne znai da su nam drugi ljudi manje vani. Nijedna osoba koja se
istinski osjea dobro sa sobom nema potrebu ili elju povrijediti ili
potcijeniti druge. Naprotiv, to smo vie sposobni razumjeti i cijeniti sebe,
to nam postaje lake i kad je rije o drugima. Prirodno je da imamo
odreenu zdravu sliku o tome to bi znailo svjesno povrijediti slobodu i
osobni prostor druge osobe i da neemo eljeti to initi, jer znamo kakav
je to osjeaj. No - u idealnom sluaju - kad se radi o specifinim eljama,
osjeajima ili neslaganju, oekujemo od druge osobe da ih sama izrazi a kako nema potrebe da se to ini kroz okrivljavanje, tako nema potrebe
niti za strahom i krivnjom - i postaje nam mnogo lake sasluati i cijeniti
tue miljenje.
Naravno, rijetko kad je u ivotu prisutan takav idealan sluaj i mnogo
puta emo morati uzeti u obzir prolost druge osobe i nain na koji je

nauila funkcionirati; njezine strahove, krivnju i potisnute osjeaje. esto

emo se nai u situaciji da druga osoba nije sposobna uzeti u obzir naa
ogranienja. To ini rad na samopotovanju - kao i ivot sam - raznolikim,
zanimljivim i punim prilika da uimo i preispitujemo sebe iz razliitih
gledita i u razliitim okolnostima.