ORHAN PAMUK

BIJELI ZAMAK

PREDGOVOR

OVAJ SAM rukopis pronaao 1982. u onom zaboravljenom "arhivu" u

sklopu guvernerova ureda u Gebzeu, po kojemu sam kopao svakoga
ljeta po jedan tjedan; naao sam ga na dnu pranjave komode nakrcane
do vrha carskim hatierifima, tapijama, sudskim i poreznim popisima.
Snovita modrina njegovih fino izraenih, ilicama proaranih korica i
njegov sjajan krasopis to je sjao medu izblijedjelim dravnim spisima
odmah su mi zapeli za oko. Po razlici u rukopisu pogodio sam da je netko
drugi, a ne prvotni kaligraf - kao da je elio jo poveati moje zanimanje
- ispisao naslov na prvu stranicu knjige: "Poplunarev pastorak". Nije bilo
podnaslova. Margine i prazne stranice ispunjavali su crtei ljudi majunih
glava, odjevenih u odjeu prepunu puceta - sve nacrtano na djeji nain.
Odmah sam proitao knjigu, s neizmjernim zadovoljstvom. Oduevljen,
no prelijen a da bih prepisivao rukopis, ukrao sam spis iz rupe to je se
ak ni mladi guverner nije usuivao zvati arhivom. Iskoristio sam
povjerenje uvara koji me ostavljao bez nadzora; u tren oka strpao sam
spis u svoju torbu.

Isprva nisam ba znao to bih uinio s knjigom, osim da je itam uvijek

iznova. U to sam vrijeme jo gajio duboko nepovjerenje spram povijesti,
pa sam se elio usredotoiti na priu radi nje same, a ne radi
znanstvene, kulturne, antropoloke ili "povijesne" vrijednosti rukopisa.

Privukao me sam pisac. Budui da su moje prijatelje i mene prisilili na

povlaenje sa sveuilita, poeo sam se baviti poslom svoga djeda i
postao enciklopedist: tada mi je palo na um ubaciti natuknicu o piscu u
povijesni dio (njime sam se bavio) knjige o znamenitim i zaslunim
ljudima.

Tomu sam zadatku posvetio vrijeme to mi je preostajalo nakon

enciklopedije i pijanevanja. im sam pregledao osnovne izvore toga
razdoblja, odmah mi je postalo jasno kako neki dogaaji opisani u
pripovijesti imaju vrlo malo zajednikoga s injenicama: primjerice,
potvreno je kako je jednom za pet godina to ih je Kprl proveo na
mjestu velikog vezira poar poharao Istanbul, ali nije bilo ni traga
izbijanju bolesti vrijedne spomena, a kamoli velike zaraze poput opisane
u knjizi. Neka su od imena vezira iz toga razdoblja bila pogrjeno
napisana, neka su imena pomijeana s drugima, neka ak promijenjena.
Imena carskih zvjezdoznanaca nisu se slagala sa zabiljeenima u
dvorskim ljetopisima, no kako sam drao da ta razlika ima posebno
mjesto u prii, nisam se time dalje bavio. S druge strane, nae "znanje"
o povijesti openito potvruje dogaaje opisane u knjizi. Katkad sam taj
"realizam" opaao ak i u sitnim pojedinostima: primjerice, povjesniar
Naima opisao je slino smaknue carskoga zvjezdoznanca Huseinefendije i lov Mehmeta IV. na zeeve u palai Mirahoru. Palo mi je na um
kako je pisac, koji je oito volio itati i matati, moda bio upoznat s
takvim izvorima i mnogim inim knjigama - poput zapamenja europskih
putnika i osloboenih robova - odakle je crpio gradu za svoju pripovijest.
Moda je samo proitao putopise Evlije elebije, za koga navodi da ga je
poznavao. I suprotno bi isto tako moglo biti istinito, kao to pokazuju i

drugi primjeri; stoga sam nastavio potragu za piscem svoje prie, no

istraivanje u istanbulskim knjinicama ugasilo mi je gotovo sve nade.
Nisam uspio pronai nijedan od svih tih traktata i knjiga predstavljenih
Mehmetu IV. izmeu 1652. i 1680. - ni u knjinici palae Topkapi, niti u
drugim javnim i privatnim knjinicama gdje sam drao da su takvi
rukopisi mogli zalutati. Nabasao sam na samo jedan trag: u tim
knjinicama postoje i drugi radovi koji spominju "ljevorukoga kaligrafa"
koji se spominje u prii. Neko sam vrijeme tragao za njima, no od
talijanskih sveuilita to sam ih opsjedao bujicom pisama stizali su tek
vrlo razoaravajui odgovori. Lutanja meu nadgrobnim spomenicima
grobalja u Gebzeu, Jennethisaru i skdaru u potrazi za pievim
imenom (otkrivenim u knjizi, ali neispisanim na naslovnici) takoer su
bila bezuspjena. Bilo mi je dosta: okanio sam se slijeenja moguih
tragova i odluio se napisati natuknicu iskljuivo na temelju same prie.
Kako sam se i bojao, lanak nisu objavili; no ne zbog nedostatka
znanstvenih dokaza, nego im se inilo kako osoba nije dovoljno poznata.

Vjerojatno upravo zbog toga sam se sve vie ushiivao tom pripovijeu.
ak sam htio dati otkaz, no volio sam svoj posao i kolege. Jedno sam
vrijeme svoju priu pripovijedao svima - s toliko ara kao da sam je sam
napisao, a ne otkrio. Kako bi izgledalo zanimljivije, govorio sam o
njezinoj simbolikoj vrijednosti, temeljnoj vanosti za nau suvremenu
stvarnost, kako sam kroz tu priu bolje shvatio nae vlastito doba itd.
uvi takve moje tvrdnje, mladi ljudi, koje su inae vie zanimala pitanja
poput politike, aktivizma, odnosa Istoka i Zapada, demokracije, isprva bi
se zainteresirali. No poput mojih drugova u piu, i oni bi uskoro
zaboravili moju priu. Vraajui mi rukopis to ga je prelistao na moje

navaljivanje, prijatelj profesor ree mi kako u starim drvenim kuama u

sporednim istanbulskim ulicama ima na desetke tisua rukopisa
ispunjenih takvim priama. Kad ih jednostavni ljudi koji ive u takvim
kuama ne bi zbog starog otomanskog arapskog pisma kojim su pisani
smatrali za Kurane na arapskom, pa ih drali na poasnu mjestu na vrhu
ormara, vjerojatno bi ih parali list po list za potpalu pei.

Tako sam odluio (ohrabrila me izvjesna djevojka s naoalima, ija ruka

nikad nije bez cigarete) objaviti pripovijest to sam je itao stalno iznova.
itatelji e opaziti kako nisam teio ni za kakvim stilskim dometima
pretaui knjigu u suvremeni turski jezik. Proitavi nekoliko reenica iz
rukopisa, to sam ga drao na jednom stolu, otiao bih u drugu sobu,
gdje sam svoje papire drao na drugom stolu, pa bih dananjim jezikom
prepriao ono to mi je ostalo u svijesti. Nisam ja odabrao naslov knjige,
nego nakladni zavod koji ju je pristao objaviti. Tko proita posvetu na
poetku, moe se pitati ima li osobno znaenje. Rekao bih da je bolest
naega vremena vidjeti povezanost svega sa svime. Pod-legavi i sam toj
bolesti, odluio sam objaviti ovu pripovijest.

PRVO

PLOVILI SMO od Mletaka prema Napulju kad se pojavila turska flota. Bilo
nas je sve skupa tri lae, a niz njihovih galija to izranjahu iz magle kao
da nije imao kraja. Izgubili smo glavu; strah i zbunjenost odmah su
zavladali na naem brodu; nai su veslai, mahom Turci i Mauri, radosno
vriskali. Naa je laa okrenula pramac prema kopnu, prema zapadu,
poput drugih dviju, no za razliku od njih, nismo uspjeli ubrzati. Na

kapetan, bojei se kazne bude li zarobljen, nije se mogao odvaiti izdati

zapovijed za bievanje talaca veslaa. Godinama poslije esto sam
pomiljao kako je taj trenutak tue kukavnosti promijenio cijeli moj ivot.
No u tom trenutku mi se inilo kako bi mi se ivot promijenio da naega
kapetana nije odjednom nadvladao strah. Mnogi dre kako ivot nije
unaprijed odreen, da su sve prie u biti niz sluajnosti. A opet, ak i oni
koji tako dre dolaze do zakljuka, pogledavi unatrag, da su dogaaji
to su im neko izgledali sluajni bili zapravo neizbjeni. Ja sam sada
doao do toga trenutka, dok sjedim za starim stolom piui svoju knjigu,
predoujui boje turskih laa kako kao sablasti izranjaju iz magle; to mi
se ini najboljim trenutkom za poetak moje pripovijesti.

Na se kapetan pribrao ugledavi druga dva broda kako su umakla pred

turskim laama i nestala u magli. Napokon se usudio poeti tui veslae,
no bilo je ve kasno. ak ni bi nije vie mogao pokoriti robove kad ih je
jednom preplavila strast za slobodom. Rasjekavi uznemirujui magleni
zid u valove boja, vie od deset turskih galija u tren nam je bilo za
vratom. Sada se na zapovjednik napokon odlui za borbu, elei
pobijediti, vjerujem, ne neprijatelja, nego vlastiti strah i sram. Zapovjedio
je nemilosrdno batinanje robova i pripremu topova; no borbeni ar koji
se tako kasno ugao isto se tako brzo i ugasio. U bok nas je pogodio
strahovit udarac iljatoga pramca turskoga broda i zacijelo bismo
potonuli da nismo odmah odustali od borbe, podigavi bijelu zastavu
predaje.

Dok smo na utisi ekali da turski brodovi doplove usporedo s nama,

pooh u svoju kabinu, gdje sam sreivao stvari kao da ne oekujem

smrtne neprijatelje, koji e mi izmijeniti cijeli ivot, nego prijatelje koji mi

dolaze u posjet. Otvorio sam putnu krinju i premetao po knjigama,
izgubljen u svojim mislima. Oi mi se napunie suzama dok sam okretao
listove sveska to sam ga skupo platio u Firenci. uvi kripanje i hitre
korake to idu amo-tamo, znao sam da e mi knjigu svakoga trena netko
istrgnuti iz ruke; ipak nisam htio misliti na to, nego na ono to pie na
njezinim stranicama. Kao da su misli, reenice, jednadbe u knjizi
sadravale cijelu moju prolost ijeg sam se gubitka uasavao;
poluglasno sam itao nasumce odabrane reenice, kao da govorim
molitve. Oajniki sam nastojao utisnuti u pamenje cijelu knjigu, tako
da kad dou, ne mislim na njih i na patnje koje u morati otrpjeti od
njih, nego da se sjeam boja moje prolosti kao u prisjeanju
dragocjenih rijei knjige to je s uitkom upamtih.

Tih sam dana bio druga osoba; ak su me drugim imenom nazivali moja
majka, zarunica i prijatelji. Katkad u snovima jo vidim tu drugu osobu
koja je nekad bila ja, ili za koju sada vjerujem da je bila ja; i budim se
sav u znoju. Osoba koja mi donosi u pamet sad ve izblijedjele boje,
snolike sjene zemalja to nikad nisu postojale, ivotinja kojih nigda nije
bilo, nevjerojatnog oruja to smo ga poslije izumljivali, godinu za
godinom - toj je osobi tada bilo dvadeset tri godine; studirao je
"slobodne znanosti i lijepe umjetnosti" u Firenci i Mlecima; drao je kako
zna tota o zvjezdoznanstvu, matematici, fizici, slikarstvu. Naravno da
se varao: progutavi veinu dostignua ostvarenih do njegova vremena,
bijae podigao nos u zrak; nije uope sumnjao kako on moe bolje;
njemu nema premca; znao je kako je inteligentniji i kreativniji od svih.
Ukratko, bio je prosjean mladi. Boli me pomisliti, kad moram iznai za

sebe prolost, kako je taj mladi to je svojoj ljubljenoj govorio o svojim

strastima, nakanama, o svijetu, o znanosti, koji je smatrao posve
naravnim to ga njegova zarunica oboava... kako sam taj mladi bio ja. No tjeim se milju kako e jednoga dana neki ljudi imati dovoljno
strpljenja da do kraja proitaju ovo to sada piem i razumjeti da ja
nisam bio taj mladi. Moda e ti strpljivi itatelji misliti (poput mene
sada) kako se pria o tom mladiu to je naputao svoj ivot itajui
svoje dragocjene knjige nastavlja tamo gdje se prekinula.

Kad su turski mornari bacili brodske mostove na nau palubu i popeli se

na nju, stavio sam knjige u krinju i provirio van. Na brodu bijae
pakleno. Skupljali su sve na palubi i svlaili ih dogola. Na tren mi glavom
proleti misao kako bih mogao iskoristiti guvu i skoiti u more, no
pomislih kako e me ustrijeliti u vodi, ili me uhvatiti i odmah ubiti;
uostalom, nisam znao koliko smo daleko od obale. Isprva na mene nitko
nije obraao pozornost. Muslimanski robovi, osloboeni okova, vikahu
radosno. Nekoliko ih se skupilo kako bi se odmah obraunali s ljudima
to su ih bievali. Uskoro me pronaoe u kabini, uoe i premetnue
moje stvari. Kopali su po krinji traei zlato, pa poto su uzeli nekoliko
knjiga i svu moju odjeu, netko me pograbi dok sam rastreseno
pregledavao onih nekoliko preostalih knjiga, pa me odvedoe jednom od
kapetana.

Kapetan, za koga sam poslije doznao kako je enoveanin koji je preao

na islam, dobro je sa mnom postupao; pitao me kojim se zanimanjem
bavim. elei izbjei sudbinu galijota, izjavih odmah kako poznajem
astronomiju i nonu navigaciju, no to nije ostavilo nikakav dojam. Zatim

ustvrdih da sam lijenik, uzdajui se u knjigu o anatomiji koju su mi

ostavili. Kad su mi pokazali ovjeka koji je ostao bez ruke, pobunih se da
nisam kirurg. To ih je razbjesnilo i htjedoe me poslati za veslo, kad
kapetan, opazivi moje knjige, upita znam li to o mokrai i bilu. Kad
rekoh da znam, bio sam spaen od veslanja te sam ak uspio spasiti i
pokoju knjigu.

No ta me povlastica skupo stajala. Ostali krani, baeni da veslaju,

odmah me zamrzie. Bili bi me ubili u rupi u kojoj su nas nou drali
zakraunate da se nisu odvie bojali, videi kako sam brzo uspostavio
odnos s Turcima. Naega su kukavicu kapetana upravo spalili na lomai;
za upozorenje ostalima odsjekli su noseve i ui mornarima koji su
bievali galijote, a zatim ih takve pustili otploviti na splavi. Poto sam
izvidao nekoliko Turaka, oslanjajui se vie na zdrav razum nego na
poznavanje anatomije (pa su im rane same od sebe zacijelile), svi su
povjerovali kako sam lijenik. ak i neki od onih to su iz jala bili kazali
Turcima kako uope nisam lijenik nou su mi u naoj rupi pokazivali
svoje rane.

Uplovili smo u Carigrad praeni spektakularnom sveanou. Kau da je

djeak Sultan pratio sveanosti. Na sve su jarbole stavili svoje stjegove,
a nae zastave izvjesie na dnu, izokrenuvi naglavce nae slike Blaene
Djevice Marije i raspela te pustivi usijanim glavama iz grada neka skau
na palubu i pucaju u njih. Topovska tanad praskala su nebom. Sveanost
je, ba kao i mnoge to u ih sljedeih godina pratiti s kopna s
mjeavinom sjete, gnuanja i uitka, trajala tako dugo te su se mnogi
promatrai onesvijestili na suncu. Predveer se usidrismo u Kasimpai.

Prije nego su nas izveli pred Sultana okovae nas, natjeravi nae
vojnike da nose oklope naopako - leni dio na prsima i obrnuto, kako bi
ih ismijali; na vratove asnicima nabacie eljezne ome, pa nas, puui
trijumfalno u rogove i trublje to su ih uzeli s naega broda, dovedoe na
dvor. Graani su se poredali du puta, promatrajui nas znatieljno,
zabavljajui se. Sultan, skriven od naega pogleda, izabrao je svoj dio
robova te ih dao odvojiti od ostalih. Prevezli su nas preko Zlatnoga Roga
do Galate na skelama i strpali u Sadik--painu tamnicu.

Zatvor bijae gadan. Stotine zatoenika trunuli su u prljavtini u malim,

vlanim elijama. Tamo sam naao mnoge ljude na kojima sam mogao
prakticirati svoju novu struku; neke od njih sam zapravo i izlijeio. Pisao
sam recepte za straare s bolima u leima ili nogama. Stoga su i tamo sa
mnom postupali drugaije nego s ostalima; dali su mi bolju eliju, u koju
je dopiralo i sunevo svjetlo. Videi kako su ostali proli, nastojao sam
biti zahvalan za svoje ivotne uvjete, no jednoga me jutra probudie kao
i ostale, kazavi mi kako idem na rad. Kad sam prigovorio da sam
lijenik, da poznajem medicinu i znanost, samo su se smijali: paine
vrtove valja ograditi zidom, i za to su potrebni ljudi. Svakoga bi nas jutra,
prije zore, okovali zajedno, pa nas odveli izvan grada. Dok bismo uveer
teturali natrag u svoj zatvor, jo lancima povezani jedan s drugim, poto
smo itav dan skupljali kamenje, razmiljao sam kako je Carigrad uistinu
lijep grad; samo u njemu treba biti gospodar, a ne rob.

Opet, nisam ja bio obian rob. Ljudi su douli da sam lijenik, pa sad
nisam vie skrbio samo za zatoenike to trunu u tamnici, nego i za
ostale. Morao sam davati dobar dio onoga to sam privrjeivao

lijenitvom straarima koji su me krijumarili van. Novcem to sam ga

uspio skriti od njih plaao sam poduku iz turskog. Uitelj mi je bio
ugodan stariji ovjek koji je za Pau obavljao sitne poslove. Bilo mu je
drago vidjeti kako brzo uim turski, pa je govorio kako u uskoro postati
musliman. Morao sam ga nagovarati da uzme novac nakon svakoga sata.
Davao sam mu i novac da mi kupuje hranu, jer sam bio odluio dobro
skrbiti za sebe.

Jedne maglovite veeri asnik ue u moju eliju, rekavi kako me Paa

eli vidjeti. Iznenaen i uzbuen, smjesta se spremih. Pomislih kako je
netko od mojih imunih roaka kod kue - moda moj otac, moda
budui punac, poslao novac za otkupninu. Dok sam hodao kroz maglu
vijugavim uskim uliicama, inilo mi se da u svakoga trena izbiti pred
svoju kuu, ili se nai licem u lice sa svojim voljenima - kao da se budim
iz runa sna. Moda su uspjeli poslati koga da isposluje moje
oslobaanje; moda e me jo ove iste noi, u ovoj istoj magli staviti na
brod i poslati me doma. Uavi u Painu kuu, shvatih da se neu moi
tako lako spasiti. Ljudi su hodali na vrcima prstiju.

Prvo su me uveli u dugo predvorje gdje sam ekao dok me nisu odveli u
jednu od soba. Simpatian ovjek, malen rastom, leao je ispruen pod
pokrivaem na malom divanu. Uz njega je stajao jo jedan mukarac,
snano graen. Onaj to je leao bio je Paa; pozva me k sebi.
Razgovarali smo. Postavio mi je nekoliko pitanja. Rekoh mu kako je moje
osnovno polje prouavanja astronomija, matematika i u manjoj mjeri
graditeljstvo, no kako takoer posjedujem i medicinsko znanje te sam
lijeio puno pacijenata. Nastavio me ispitivati i htio sam mu kazati jo

toga kad on, pohvalivi moju inteligenciju to sam tako brzo nauio
turski, doda kako ima zdravstveni problem s kojim drugi lijenici nikako
nisu mogli izai na kraj; uvi za mene, poelio me ispitati.

Poe opisivati svoj problem tako te sam bio prisiljen zakljuiti da je od te

vrlo rijetke bolesti od svih ljudi na svijetu obolio samo Paa, jer su
njegovi neprijatelji zavarali i samoga Boga svojim opsjenama. No
njegova se nevolja sastojala samo od kratkoe daha. Dugo sam ga
ispitivao oslukivao mu kaalj, a zatim se spustio u kuhinju kako bih mu
pripravio zelene tablete s okusom metvice, od sastojaka koje sam tamo
zatekao. Spravio sam mu i sirup protiv kalja. Budui da se Paa bojao
da ne bude otrovan, progutao sam jednu tabletu s gutljajem sirupa dok
me on promatrao. Rekao mi je da moram u potaji napustiti njegovu
kuu, dobro pazei da me ne vide, te se vratiti u zatvor. asnik mi je
poslije objasnio da Paa nije elio izazivati zavist ostalih lijenika.
Sutradan sam se vratio, posluao mu kaalj i dao mu iste lijekove. Kao
dijete se radovao ivo obojenim tabletama to mu ih utisnuh u dlan.
Vraajui se u svoju eliju, molio sam Boga da mu bude bolje. Sutradan
zapue vjetar sjeverac. Bijae to blag, svje lahor; mislio sam kako se
ovjeku uz takvo vrijeme zdravlje mora popraviti i protiv njegove volje,
no ne primih nikakvih vijesti.

Pozvali su me nakon mjesec dana, opet usred noi; Pau sam zatekao na
nogama, dobre volje. Laknulo mi je kad sam opazio kako lako udie dok
je grdio neke ljude.

Bilo mu je drago to me vidi; ree kako je njegova bolest izlijeena, da

sam dobar lijenik. to traim od njega za protuuslugu? Znao sam da me

nee odmah osloboditi i poslati kui. Stoga se poalih na eliju, na
zatvor; objasnio sam mu kako me bez potrebe i smisla umaraju tekim
radom dok mogu biti korisniji budem li se bavio astronomijom i
medicinom. Ne znam koliko me zapravo sluao. Straari uzee lavlji dio
kese pune novaca koju mi je dao.

Tjedan nakon toga jedne noi jedan asnik doe u moju eliju pa me,
poto me nagnao da mu obeam kako neu pokuavati pobjei, oslobodi
okova. Opet su me odveli na rad, no gonii robova sad su prema meni
povlateno postupali. Tri dana nakon toga asnik mi donese novu
odjeu; shvatih da sam pod Painom zatitom.

Nou su me i dalje pozivali u razliite bogate kue, gdje sam davao

lijekove starim kostobolnim gusarima i mladim vojnicima s bolima u
elucu. Putao sam krv onima to su imali svrbe, blijedjeli ili patili od
glavobolja. Jednom, tjedan poto sam dao sirupe sluginom sinu
mucavcu, on se oporavio od svoje bolesti i krasnoslovio mi pjesmu.

Tako proe zima. Kad je dolo proljee, uo sam da je Paa, koji nije za
mene pitao mjesecima, isplovio s flotom na Sredozemno more. Vruih
ljetnih dana su ljudi, koji su primijetili moj oaj i bespomonost, govorili
kako nemam razloga aliti se - ta dobro zaraujem kao lijenik. Bivi rob
koji je prije mnogo godina preao na islam savjetovao mi je neka ne
bjeim. Roba koji im je koristan oni uvijek zadravaju, kao to mene
dre; nikad ga ne oslobode, nikad mu ne dopuste povratak u njegovu
zemlju. Postanem li musliman, kao to je on uinio, moi u postati

slobodnjak, ali nita vie. Budui da sam mislio kako mi je to rekao samo
da me iskua, rekoh mu kako nemam namjere bjeati. Nije mi
nedostajala elja, nego hrabrost. Bjegunci su svi bez iznimke bivali
uhvaeni a da nisu daleko stigli. Poto bi te nesretnike jako izbatinali, ja
sam im noima viao rane u zatvoru.

Dok se bliila jesen, Paa se s flotom vrati; pozdravi Sultana topovskom

salvom, nastojei razveseliti grad kao to je lani uinio, no bijae oito da
ovu sezonu nije tako dobro proveo. U zatvor su doveli tek nekolicinu
novih robova. Poslije smo doznali kako su Mleani spalili est turskih
laa. Nadajui se vijestima od kue, vrebao sam prigodu za razgovor s
novim robovima, od kojih su veina bili panjolci; no bijahu to utljive,
stidljive neznalice, koje nisu imale nikakve elje za razgovorom, osim kad
bi prosili pomo ili hranu. Samo me jedan od njih zanimao: taj je izgubio
ruku, no optimistiki je rekao kako je jedan njegov predak isto tako
izgubio ruku, pa je to preivio i ak preostalom rukom stigao napisati
viteki roman. Vjerovao je kako e biti poteen i ponoviti isti podvig.
Poslije, kad sam poeo pisati prie za ivot, sjetih se toga ovjeka to je
sanjao o ivotu radi pisanja pria. Nedugo poslije toga u zatvoru je izbila
zarazna bolest, zlokobna epidemija od koje je pomrlo vie od polovice
zatoenika, od koje sam se branio podmiivanjem straara.

Preivjele su izvodili na radove na novim projektima. Ja nisam morao ii.

Naveer bi pripovijedali kako su ili sve do vrha Zlatnoga Roga, gdje bi
im davali razliite zadatke pod vodstvom tesara, kostimera i slikara:
pravili su kulise od ljepenke: brodove, dvorce, kule. Poslije smo doznali s
kojom svrhom: Pain se sin eni keri velikoga vezira, pa se priprema

veliajno vjenanje.

Jednoga me jutra pozvae u Paine dvore. Poao sam s milju da mu se

vratila kratkoa daha. Kako je Paa bio zauzet, poveli su me u jednu
sobu neka ekam; sjeo sam. Nakon nekoliko trenutaka otvore se druga
vrata i ue ovjek pet-est godina stariji od mene. Pogledah mu lice i
zapanjih se; sledio sam se.

DRUGO

SLINOST IZMEU mene i ovjeka koji je uao u sobu bila je

nevjerojatna! To sam ja tamo stajao - to mi je bila prva pomisao. Kao da
je netko izvodio sa mnom neki trik pa me uveo na vrata tono nasuprot
vratima kroz koja sam uao, govorei: gledaj, ovako bi ti trebao
izgledati; trebao si doi kroz ova vrata; ovako gestikulirati; drugi ovjek u
sobi trebao te ovako vidjeti. Kad su nam se pogledi sreli, pozdravismo
se. No on nije djelovao iznenaeno. Zatim mi se uini kako i ne nalikuje
toliko na mene - nosi bradu; uostalom, ja kao da sam zaboravio kako
izgleda moje lice. Dok je sjedao suelice meni, shvatih kako je prola
puna godina otkako sam vidio svoj odraz u zrcalu.

Nakon nekoliko trenutaka otvore se vrata kroz koja sam ja bio uao te ga
pozovu unutra. Dok sam ekao, razmiljao sam kako je sve to zacijelo
umiljaj mog optereenog uma, a ne lukavo zamiljena dosjetka. Naime,
tih sam dana stalno matao kako u se vratiti kui, gdje e me svi
srdano doekati; da e me odmah osloboditi; da zapravo jo spavam i
sanjam u svojoj brodskoj kabini, da je sve to bio ruan san; zamiljao

sam takve utjene snove. Upravo sam zakljuivao kako je i ovo jedno od
takvih snovienja, ali koje se ispunilo, ili kako je to znak da e se
najednom sve promijeniti i vratiti u prijanje stanje - kad se vrata
ponovno otvorie te me pozovu unutra.

Paa je stajao malo iza moga dvojnika. Dao je da mu poljubim skut; htio
sam mu se, kad me bude ispitivao, poaliti kako patim u eliji i iskazati
mu elju za povratkom u svoju zemlju, ali nije me sluao. ini se kako se
Paa sjeao da sam mu kazao kako poznajem znanost, astronomiju i
graditeljstvo - dobro onda, znam li ita o vatrometu, o raketama to se
odapinju u nebo, o barutu? Odmah odgovorih da znam, ali u trenu kad
mi je pogled sreo dvojnikov posumnjao sam da me vode u klopku.

Paa je pripovijedao kako e svadba to je kani prirediti biti bez premca,

kako e prirediti i vatromet, ali da mora biti takav kakav jo nije vien.
Moj dvojnik, koga je Paa zvao "Hoda", ve je prije, prigodom Sultanova
roendana, suraivao na prireivanju vatrometa s Malteaninom, koji je
poslije umro, pa zna poneto o tim stvarima, ali Paa smatra kako bih
mu ja mogao pomoi - mi emo se skladno dopunjavati. Paa e nas
nagraditi ako dobro obavimo posao. Kad sam, pomislivi kako je dolo
vrijeme, kazao kako mi je elja vratiti se doma, Paa me upita jesam li
bio u javnoj kui otkako sam stigao; uvi moj odgovor, upita me: ako
nema elje za enom, to e ti onda sloboda? Govorio je tada grubim
straarskim argonom i zacijelo sam izgledao zabezeknuto zbog toga, jer
je zagrohotao. Okrenu se zatim ovjeku to ga je nazivao "Hoda":
odgovornost je na njemu. Odosmo.

Ujutro, dok sam iao kui moga dvojnika, razmiljao sam kako ga neu
imati emu pouiti. No stigavi, uvidjeti kako njegovo znanje nije vee od
mojega. tovie, odmah smo se sloili: cijeli je problem u pravom omjeru
kamfora u smjesi. Prema tome, zadaa e nam biti briljivo pripremiti
pokusne smjese, pozorno izmjerivi i zabiljeivi koliine, te ih nou
ispaliti u sjeni visokih gradskih zidina u Surdibiju, pa emo izvui
zakljuke iz onoga to budemo vidjeli. Djeca su sa strahopotovanjem
promatrala kako nai ljudi potpaljuju rakete to smo ih pripremili, a mi
smo pod tamnim stablima nestrpljivo iekivali rezultate, isto kao to
emo godinama nakon toga initi na dnevnom svjetlu dok budemo
iskuavali ono nevjerojatno oruje. Nakon pokusa ja sam pokuavao,
katkad na mjeseini, a katkad u mrklu mraku, zapisati to smo opazili u
malu biljenicu. Prije razdvajanja za spavanje, vratili bismo se u Hodinu
kuu ponad Zlatnoga Roga, gdje bismo nadugako raspravljali o
rezultatima.

Kua mu je bila malena, sumorna i neprivlana. Ulaz bijae na zavojitoj

ulici zablaenoj mutnom bujicom iji izvor nikad nisam uspio otkriti. U
kui gotovo i nije bilo pokustva, no svaki put kad bih u nju uao
nadvladao bi me osjeaj uznemirenosti. Moda je to dolazilo od toga
ovjeka koji je, jer mu se nije svialo njegovo ime, to ga je dobio po
djedu, elio da ga zovem "Hoda"; gledao me, hotei, izgleda, neto
nauiti od mene, iako jo ni sam nije bio siguran to. Budui da se nisam
uspijevao naviknuti na sjedenje na niskim divanima du zidova, stajao
bih dok smo razgovarali o naim pokusima; ponekad bih uzrujano
koraao gore-dolje po sobi. Mislim da se to Hodi veoma svialo. Mogao
je sjediti i gledati me do mile volje, makar i pri blijedu svjetlu svjetiljke.

Kad bih osjetio da me njegov pogled slijedi, jo me vie uznemiravalo to

nije primjeivao nau slinost. Jednom ili dvaput mislim da je opazio, ali
se pretvarao da nije. Kao da se poigravao mnome, izvodei na meni
pokus, izvlaei iz mene neke informacije - nisam znao koje. Naime, tih
prvih dana neprestance me ispitivao kao da ui neto od mene i to je
vie uio, to je radoznaliji postajao. No inilo se da oklijeva poduzeti
dalje korake kako bi dublje prodro u znaenje toga neobinoga znanja.
Ba me ta nedoreenost muila, ba zato me njegova kua toliko guila!
Istina, od njegova sam oklijevanja zadobio izvjesno samopouzdanje, no
jo sam bio nesiguran. Jednom, dok smo raspravljali o naim pokusima,
te drugi put, kad me upitao zato jo nisam postao musliman, osjetih
kako bi me rado uvukao u raspravu, ali to skriva; nisam odgovarao. On
je pak osjeao moju uzdranost; razumio sam kako sam zbog toga pao u
njegovim oima i to me razgnjevilo. Tih smo dana vjerojatno samo tako
razumjeli jedan drugoga: svaki je od nas s visoka gledao na onoga
drugoga. Ja sam sebe vrsto drao na uzdi, mislei da e mi, uspijemo li
prirediti dobar vatromet, bez pogreaka, dopustiti da se vratim kui.

Jedne noi, ushien uspjehom rakete to se bila uspela izvanredno

visoko, Hoda ree kako e jednoga dana moi nainiti raketu to e
odletjeti sve do Mjeseca; jedini je problem pronai koja je potrebna
koliina baruta i napraviti klijetku koja e to moi podnijeti. Primijetih
kako je Mjesec veoma daleko, no on me prekine govorei kako i on to
vrlo dobro zna, no nije li to ujedno i nebesko tijelo najblie Zemlji? Kad
sam priznao da je u pravu glede toga, nije se opustio, kako sam bio
oekivao, nego se jo vie uzbudio; no ne ree nita.

Dva dana poslije, u pono, opet se prihvatio toga pitanja: kako sam
siguran da nam je Mjesec najblie? Moda smo rtve optike varke. Tada
sam mu prvi put govorio o svojem prouavanju astronomije; ukratko
sam mu objasnio osnovne zasade ptolomejske kozmografije. Vidio sam
da me slua sa zanimanjem, ali nije htio kazati nita to bi odalo njegovu
radoznalost. Malo poslije, kad sam zavrio, ree kako i on zna o
Ptolomeju, ali to ne mijenja nita na njegovoj sumnji da moda postoji
planet blii Zemlji nego Mjesec. Pred jutro je ve govorio o tom planetu
kao da je ve pribavio dokaze njegova postojanja.

Idueg mi dana utisne u ruku loe preveden rukopis. Usprkos svom

slabom znanju turskoga jezika, uspio sam razumjeti o emu se radilo: bio
je to saetak Almageista iz druge ruke, crpljen ne iz izvornika, nego iz
prijanjega saetka; zanimali su me tek arapski nazivi planeta, ali tada
nisam bio raspoloen oduevljavati se ni njima. Hoda, vidjevi kako me
se knjiga nije dojmila, stavi je na stranu, bijesan. Platio je za nju sedam
zlatnika, pa bi bilo u redu kad bih malo pogledao. Kao posluan student,
otvorih opet knjigu pa, okreui stranice, naioh na primitivan crte.
Prikazivao je grubo nacrtane sfere planeta u odnosu na Zemlju. Makar su
poloaji planeta bili ispravni, crta nije imao pojma o udaljenosti meu
njima. Zatim mi pozornost privue malen planet izmeu Mjeseca i
Zemlje; pogledavi pozornije, opazih po razmjernoj svjeini crnila kako je
to naknadno dodano u rukopisu. Proao sam itav rukopis, pa ga vratio
Hodi. Rekao mi je kako kani pronai taj planet; uope se nije alio. Ja
nita nisam odgovorio; tiina koja je slijedila smetala je njega koliko i
mene. Budui da nikad vie nismo uspjeli ispaliti raketu tako visoko, to

bi usmjerilo na razgovor ponovno na astronomiju, nismo vie govorili o

toj temi. Na je mali uspjeh ostao zagonetkom koju nismo bili kadri
rijeiti.

No imali smo vrlo dobre rezultate sa snagom i svjetlou plamena i

svjetla; znali smo tajnu uspjeha: u jednoga travara, ije je duane
pretraio jedan po jedan, Hoda je pronaao praak kojemu ak ni
trgovac nije znao imena; mi smo pak zakljuili kako je taj ukasti prah,
koji je davao izvanrednu svjetlou plamenu, smjesa sumpora i bakrenoga
sulfata. Poslije smo mijeali taj prah sa svime za to nam je palo na
pamet da bi moglo poveati bljetavost, no uspijevali smo dobiti tek
kaveno smeu i blijedozelenu boju, koje su se slabo razlikovale jedna od
druge. Prema Hodi, ak je i to bilo puno bolje od svega to je Carigrad
dotada vidio.

Tako je naa priredba druge noi proslava dobro prola; svi su tako
govorili, ak i nai suparnici, koji su nas inae ogovarali iza lea. Bio sam
vrlo uzrujan uvi kako Sultan dolazi gledati vatromet s dalje obale
Zlatnoga Roga; bojao sam se da bi neto moglo poi krivo, pa e proi
godine prije nego se vratim u domovinu. Kad nam zapovjedie neka
ponemo, pomolih se. Prvo, kako bismo zaeljeli dobrodolicu uzvanicima
i najavili poetak predstave, ispalili smo ravno u nebo bezbojne rakete;
odmah zatim slijedio je okrugli vatrometni lik to smo ga Hoda i ja zvali
"Mlinsko kolo". U trenu se nebo oboji crvenim, utim i zelenim;
zapraskae zastraujue eksplozije. Bilo je ak i ljepe nego sam se
nadao; dok su se rakete penjale, kolo se vrtjelo sve bre; vrtjelo se i vrtjelo, osvjetljujui okolicu jasno kao dan, sve dok svjetlo nije stalo, bez

ijednoga pokreta. Na tren pomislih kako sam opet u Mlecima,

osmogodinjak to prvi put promatra vatromet, nesretan jer ne nosim ja
svoje novo crveno odijelo, nego moj stariji brat, koji je dan prije u
tunjavi poderao vlastitu odjeu. Rakete za vatromet rasprskavale su se
crveno - crveno kao odijelo sa sjajnim pucetima to ga te veeri nisam
mogao nositi, pa sam se zarekao da ga neu nositi nikada vie, crveno
kao odgovarajua puceta na odijelu to je mojem bratu bilo pretijesno.

Zatim smo prikazali vatrometnu sliku to smo je nazvali "Vodoskok";

plamenovi su sukljali s vrha skele visoke pet ljudskih visina; gledatelji na
daljoj obali svakako su imali dobar pogled na plamenu struju; zacijelo su
bili jednako uzbueni kao i mi kad su rakete jedna za drugom, sikui,
poletjele iz "Vodoskoka"; nismo kanili dopustiti da se njihovo uzbuenje
ohladi: zaljuljae se skele na povrini Zlatnoga Roga. Najprije kule i
utvrde od ljepenke, lansirajui rakete s tornjeva dok su plovili; kulise se
od toga zapalie i izgorjee visokim plamenovima - to je imalo
simbolizirati pobjede proteklih godina. Kad su pustili brodove to su
predstavljali one iz godine kad sam zarobljen, drugi su brodovi zasuli
nau lau vatrenom kiom raketa: tako sam ponovno proivio dan kad
sam postao robom. Dok su brodovi gorjeli i tonuli, uzvici: "Boe! O,
Boe!" digoe se s obiju obala. Zatim pustismo zmajeve, jednog po
jednog; plamenovi su im probijali iz golemih nosnica, ralja i iljatih uiju.
Prikazali smo borbu dvaju zmajeva; kako je bilo i planirano, s poetka
nijedan nije mogao pobijediti. Zacrvenjesmo nebo ispalivi s obale jo
vie raketa, pa poto je nebo malice potamnjelo, nai su ljudi na
skelama okrenuli koloture te su se zmajevi veoma polako stali penjati u
nebo, dok su svi vritali od strahopotovanja; dok su zmajevi napadali

jedan drugoga uz veliku buku, sa skela su odjednom ispalili sve rakete;

tanko nasmoljeno drvo to smo ga smjestili utijela udovita zapalilo se
tono u pravi tren te se tako cijelo prizorite - ba kako smo eljeli pretvorilo u gorui pakao. Znao sam da smo uspjeli kad sam u blizini
zauo dijete kako vriti od straha i plae; njegov ga je otac zaboravio,
zurei otvorenih usta u strano nebo. Napokon u se moi vratiti doma,
mislio sam. U tom trenutku stvor to sam ga zvao "Vrag" uplovi u pakao
noen na maloj crnoj skeli, to se nije razaznavala s obale; za nj smo
privezali toliko raketa te smo se bojali da sve skele ne eksplodiraju u isti
tren, zajedno s naim ljudima; no sve je teklo prema planu: dok su se
zmajevi u borbi uzdizali u nebo, bljujui vatru, "Vrag" i njegove rakete,
koje su se sve zapalile istodobno, poletjee u zrak; iz svakoga kutka
njegova tijela poletjee vatrene lopte, rasprskavajui se u visini. Ushitila
me pomisao kako smo na trenutak uspjeli uplaiti i zadiviti itav Carigrad.
I sm sam se bojao, ve i zato to sam napokon smogao hrabrosti initi
ono to sam cijeloga ivota elio. U tom trenutku nije bilo vano u kojem
sam gradu; elio sam samo da "Vrag" ostane gdje jest, sipajui vatru
nad gomilu, cijelu no. Lelujai lijevo--desno, spustio se lagano u vodu
Zlatnoga Roga, ne ozlijedivi nikoga, praen ushienim usklicima s obiju
obala. Tonui, jo je bljuvao vatru.

Idueg je jutra Paa poslao Hodi kesu zlata, ba kao u bajkama. Kazao
je kako mu se predstava veoma svidjela, ali se udi pobjedi "Vraga".
Nastavili smo prireivati vatromete deset veeri zaredom. Danju bismo
popravljali nagorjele modele, planirali nove priredbe i slali zatvorenike da
pune rakete. Jedan je rob oslijepio kad mu je deset vreica baruta
eksplodiralo u lice.

Poto su zavrile svadbene sveanosti, vie nisam vidio Hodu. Osjeao

sam se lake bez prodornoga pogleda toga znatieljnika, koji me
neprestance promatrao, no moj se um ipak vraao uzbudljivim danima
to smo ih proveli zajedno. Kanio sam po povratku kui svima
pripovijedati o ovjeku koji mi je toliko nalik, a opet nikad nije spomenuo
tu udnovatu slinost. Sjedio sam u eliji i njegovao bolesnike da mi
proe vrijeme; uvi kako je Paa poslao po me, prooe me marci,
gotovo od sree; otrah. Prvo me temeljito ishvalio, kako su svi bili
zadovoljni vatrometom, kako je gostima bilo zabavno, kako sam zaista
nadaren itd. Najednom ree kako e me, postanem li musliman, smjesta
osloboditi ropstva. Bio sam osupnut, okiran; rekoh kako se elim vratiti
u domovinu; u svojoj sam gluposti ak izmucao i nekoliko reenica o
svojoj majci i zarunici. Paa je opetovao svoje, kao da me uope nije
uo. Neko vrijeme mu nisam odgovarao. Iz nekog sam razloga mislio na
lijene, beskorisne djeake to sam ih poznavao u djetinjstvu; na onu
pokvarenu djecu koja diu ruku na vlastite oeve. Kad mu napokon
izjavih kako ne kanim napustiti svoju vjeru, Paa se razgnjevi. Vratih se u
eliju.

Tri dana nakon toga Paa je opet poslao po mene. Ovoga je puta bio
dobro raspoloen. Nita nisam bio odluio, ne mogavi zakljuiti bi li mi
promjena vjere pomogla da se izbavim ili ne bi. Paa me upita to
mislim, pa mi ree kako bi uredio da se ovdje vjenam lijepom
djevojkom. U iznenadnom trenutku hrabrosti, rekoh mu kako neu
mijenjati vjeru; Paa me, iznenaen, nazva budalom. Konano, nema
pokraj mene nikoga koga bih se morao sramiti to sam postao musliman.

Zatim je neko vrijeme govorio o zasadama islama. Zavrivi, posla me

natrag u eliju.

Kad su me trei put doveli, nisu me izvodili pred Pau. Sluga me upitao
kakva je moja odluka. Moda bih se bio i predomislio, ali ne na slugin
upit! Rekoh mu kako i dalje nisam spreman iznevjeriti svoju vjeru. Sluga
me pograbi za ruku, odvede niza stube i preda u ruke nekome drugom.
Taj je bio visok, mrav poput ljudi to sam ih esto viao u snovima. I on
me uze za ruku pa me povede u kut vrta, kao da pomae bespomonu
bogalju; uto se pojavi trei, taj odve stvaran a da bi se pojavljivao u
snovima, krupan ovjek. Njih dvojica (a jedan je nosio sjekiricu)
dovedoe me do zida i zavezae mi ruke. Rekoe mi kako je Paa
zapovjedio da mi odmah odsijeku glavu ne pristanem li se poturiti.
Sledih se.

Ne tako brzo, pomislih. Gledali su me saaljivo. utio sam. Bar im nemoj

dati da me opet pitaju, govorio sam u sebi; tren poslije su me upitali.
Najednom mi se uini lako umrijeti za svoju vjeru; osjetih se vanim; s
druge strane, alio sam sama sebe isto kako su me alili njih dvojica i to
su vie navaljivali s upitima, to mi je bivalo tee napustiti kranstvo.
Kako sam pokuavao misliti na neto drugo, pred oi mi izae prizor kroz
prozor koji gleda na stranji vrt iza nae kue: breskve i trenje na
intarziranu posluavniku, provienu sedefom, na stolu; iza stola divan sa
strunjaom i nekoliko jastuka punjenih perjem s jastunicama iste boje
kao zeleni doprozornici. U daljini ugledah vrapca kako stoji na rubu
esme meu maslinovim i trenjevim stablom. Ljuljaka privezana dugim
konopcima za visoku orahovu granu njihala se lagano na jedva primjetnu

lahoru. Kad su me jo jednom upitali, opetovao sam da neu mijenjati

vjeru. Pokazae mi panj, natjerae me da kleknem i stavie mi glavu na
panj. Zatvorio sam oi, pa ih opet otvorio. Jedan od njih podie sjekiru.
Drugi ree kako sam moda poalio zbog svoje odluke, pa me podigoe.
Trebam jo malo o tome razmisliti.

Ostavivi me da razmiljam, krenue kopati raku u zemlji blizu panja.

Pomislih kako bi me mogli odmah pokopati; osim straha od smrti, osjetio
sam i strah da ne budem iv pokopan. Govorio sam samom sebi da u se
konano odluiti dok dovre kopanje rake, kad najednom dooe k meni,
iskopavi tek plitku rupu. U tom sam trenutku pomislio kako bi glupo bilo
sada ovdje umrijeti. Pomislio sam kako bih mogao postati musliman, ali
nisam imao vremena oblikovati odluku. Kad bih se mogao vratiti u
zatvor, u svoju voljenu eliju na koju sam se napokon navikao, mogao
bih cijelu no razmiljati i odluiti se da se prevjerim; ali ovako... ovako
ne, ne odmah.

Zgrabie me nenadano i gurnue na koljena. Trenutak prije no to sam

poloio glavu na panj ugledah na svoje zaprepatenje kako se netko
mie meu drveem, kao da leti; bio sam to ja, samo s dugom bradom;
hodao sam bez rijei po zraku. elio sam zazvati svoju prikazu meu
stablima, ali nisam mogao govoriti, jer su mi glavu bili pritisnuli o panj.
Nee se razlikovati od sna, mislio sam i pustio se, iekujui; leima i
stranjim dijelom vrata prolazila mi je ledena hladnoa; nisam elio
razmiljati, no ta me hladnoa tjerala nastaviti. Opet me uspravie,
govorei kako e Paa biti bijesan. Dok su mi odvezivali ruke, pogrivahu
me, govorei mi kako sam neprijatelj Boga i proroka Muhameda.

Povedoe me u dvor.

Poto je pustio da mu poljubim skut, Paa se stao lijepo ophoditi sa

mnom: govorio je kako sam mu posebno drag to nisam ostavio svoju
vjeru kako bih si spasio ivot; no tren poslije je pobjesnio; urlao je kako
sam bezrazlono tvrdoglav, kako je islam nadmoan kranstvu itd. to
me je vie grdio, vie se ljutio; odluio me kazniti. Poeo je objanjavati
kako je nekome neto obeao; razumjeh kako me obeanje spaava od
muenja to bih ih inae bio morao podnijeti; napokon shvatih kako je
ovjek kome je to neto bilo obeano (udan ovjek, sudei po
reenome) bio Hoda. Zatim Paa najednom izjavi kako me dao Hodi na
dar. Prazno se zagledah u njega; Paa mi rastumai kako sam sada
Hodin rob; on je dao Hodi tapiju na mene i njegovo je sad hoe li me
osloboditi ili nee; njegovo je sada initi sa mnom to god hoe. S tim
rijeima Paa izae iz sobe.

Rekoe kako je i Hoda u kui te me eka dolje. Tada shvatih da sam

njega vidio kroz drvee u vrtu. Odetali smo do njegove kue. Ree mi
kako je cijelo vrijeme znao da neu htjeti promijeniti vjeru. On je u kui
priredio sobu za mene. Pitao me jesam li gladan. Jo me drao smrtni
strah, pa mi nije bilo ni do kakva jela. Ipak sam uspio progutati nekoliko
zalogaja kruha i jogurta to ih je iznio preda me. Hoda je sav sretan
gledao kako jedem. Gledao me sa zadovoljstvom seljaka koji hrani dobra
konja to ga je upravo kupio na bazaru, razmiljajui o svem onom radu
to e ga u budunosti za njega obaviti. Sve do dana kad me zaboravio,
predan pojedinostima svoje kozmogonije i nacrtima za uru to ju je kanio
pokloniti Pai, imao sam puno prigoda sjetiti se tog pogleda.

Poslije mi ree neka ga svemu pouim; zato je pitao Pau da me da

njemu; tek nakon toga e me osloboditi. Trebali su mi mjeseci dok sam
doznao to mu je znailo to "sve". "Sve" je znailo sve to sam nauio u
osnovnoj i srednjoj koli te na sveuilitu: astronomiju, medicinu,
graditeljstvo, sve to se ui u mojoj zemlji. Ono to pie u knjigama u
mojoj eliji, po koje je sutradan poslao slugu; sve to sam uo i vidio,
sve to imam rei o rijekama, jezerima, mostovima, peinama, oblacima i
morima, uzrocima potresa i groma... Oko ponoi je dodao da ga najvie
zanimaju zvijezde i planeti. Dok je mjeseina sjala kroz otvoren prozor,
ree mi kako moramo pronai bar vrst dokaz o postojanju ili
nepostojanju toga planeta izmeu Mjeseca i Zemlje. Zaarenim oima
ovjeka koji je proveo dan uz bok sa smru, nisam mogao a da opet ne
opazim uznemirujuu slinost meu nama dvojicom, dok Hoda nije vie
upotrebljavao rije "pouavati": mi emo zajedno istraivati, otkrivati,
napredovati.

Tako smo, poput dobrih uenika to marljivo rade svoje zadae ak i kad
odrasli ne sluaju kroz pukotine na vratima, dok ih nema doma, poput
dvojice poslune brae prionuli na posao. U poetku sam se utio manjevie kao dobar stariji brat to se dao nagovoriti da obnovi svoje staro
gradivo kako bi pomogao lijenomu mlaem bratu; a Hoda se drao
poput bistra djeaka koji pokuava dokazati kako to to zna njegov stariji
brat zapravo i nije bogzna to. Prema njemu, razlika u znanju izmeu
mene i njega nije vea nego to je broj svezaka to ih je donio iz moje
elije i poredao ih na polici te znanja iz knjiga to sam ga zapamtio.
Svojom izvanrednom bistrinom i marljivou za est mjeseci je doao do

osnovnoga znanja talijanskog jezika, to ga je poslije poboljao; proitao

je sve moje knjige, tako da u vrijeme kad me natjerao neka mu ponovim
sve to sam zapamtio nisam mu vie na bilo koji nain bio nadmoan. No
on se vladao kao da ima pristupa znanju koje nadilazi sve to je zapisano
u knjigama (on je, uostalom, tvrdio kako ih je veina ionako bezvrijedna)
- znanju naravnijem i dubljem od bilo ega to se moe nauiti. Nakon
pola godine nismo vie bili suuenici koji zajedno ue i napreduju. On je
dolazio s novim zamislima, a ja sam ga tek podsjeao na neke
pojedinosti ili mu davao preglede stvari to ih je ve znao.

Takve su mu "zamisli" (koje sam mahom zaboravio) ee padale na um

nou, dugo poto bismo zavrili improviziranu veeru i ugasila se sva
svjetla u susjedstvu, ostavljajui sve oko nas u mraku i muku. Ujutro bi
iao pouavati u osnovnoj koli pri damiji nekoliko etvrti dalje, a dva
dana tjedno iao bi u udaljeni dio grada gdje ja nikad nisam nogom
kroio; tamo bi neko vrijeme ostajao u satnoj sobi damije, gdje se
izraunava vrijeme molitava. Ostalo smo vrijeme bili zajedno,
pripremajui se za dolazak nonih "ideja" ili tragajui za njima. U to sam
vrijeme jo gojio nadu, jo sam vjerovao da u se brzo vratiti kui; stoga,
budui da sam osjeao kako bi rasprava o pojedinostima njegovih
"ideja", to sam ih sluao s vrlo malo zanimanja, svakako odgodila moj
povratak u domovinu, nikad nisam otvoreno izraavao neslaganje s
Hodom.

Tako proe prva godina. Bili smo se zakopali u astronomiju, nastojei

dokazati postojanje ili nepostojanje toga izmiljenog planeta. No dok je
radio na nacrtima teleskopa za lee to ih je za velik novac dobavio iz

Flandrije, izumljivao instrumente i crtao stolove, Hoda je zanemario

pitanje postojanja planeta; zainteresirao se za dublje pitanje. Stavit e u
pitanje Ptolomejev sustav, ree; no nismo o tome raspravljali - on je
govorio, a ja sluao; rekao je kako je budalasto vjerovati da planeti vise
s prozirnih sfera; neto ih drugo pokree, neka nevidljiva sila, moda sila
privlanosti; iznio je zatim ideju da se moda i Zemlja kree, poput
Sunca, okreui se oko neega drugog; moda se sva nebeska tijela vrte
oko nekoga drugog nebeskog sredita o ijem postojanju mi nita ne
znamo. Poslije je, ustvrdivi kako e njegov sustav biti znatno obuhvatniji
od Ptolomejeva, ukljuio u svoja promatranja sa svrhom zasnivanja puno
ire kozmografije; stvarao je teorije za novi sustav: moda se Mjesec
okree oko Zemlje, a Zemlja oko Sunca; moda je Venera sredite; no
brzo se umorio od ovih teorija. Upravo je stigao do toga da je tvrdio
kako pitanje sada nije vie kako iznijeti i braniti te nove ideje, nego
upoznati ovdanje ljude sa zvijezdama i njihovim kretanjem (taj e
zadatak poeti ispunjavati sa Sadik-paom), kad dozna kako je Paa
prognan u Erzurum. ini se da je bio umijean u neuspjelu urotu.

Dok smo godinama ekali Pain povratak iz izgnanstva, istraivali smo

kako bi Hoda mogao napisati traktat o uzrocima struja u Bosporu.
Mjesecima smo prouavali plime i oseke, lunjajui stijenama iznad
tjesnaca na vjetru to nas je hladio do kosti; silazili smo do mora s
loncima to smo ih nosili sa sobom kako bismo izmjerili temperaturu i
tijek rijeka to utjeu u tjesnac.

Boravei u Gebzeu, gradiu nedaleko od Carigrada, kamo smo na tri

mjeseca otili na Pain zahtjev, kako bismo nadzirali neki njegov posao,

razlike u vremenima za molitvu u damijama uinie da Hodi na um

padne nova zamisao: nainit e uru koja e pokazivati vremena za
molitvu s besprijekornom tonou. Tada sam ga pouio to je to stol.
Kad sam mu donio taj komad pokustva to ga je stolar nainio prema
mojim uputama, Hodi se to nije svidjelo. Usporedio ga je s
etverononim odrom, rekao je kako mu djeluje zlokobno; no poslije se
navikao i na stol i na stolice. Na koncu je izjavio kako tako bolje misli i
pie. Morali smo se vratiti u Carigrad da pokrenemo molitvene ure
nainjene u eliptinu obliku, poput luka to ga opisuje zalazee sunce.
Na povratku nas je na stol slijedio na leima mazge, upirui vrhovima
nogu u nebo.

Tih prvih mjeseci, dok smo sjedili suelice jedan drugome za stolom,
Hoda je pokuavao proraunati vremena za molitvu i post u sjevernim
zemljama gdje se duljina dana i noi znatnije mijenja tijekom godine i
gdje ovjek moe godinama ivjeti a da ne vidi sunca. Drugi je problem
bio postoji li na Zemlji mjesto gdje bi ljudi bili licem okrenuti Meki na
koju se god stranu okrenuli.

to je vie shvaao koliko sam ravnoduan spram takvih problema, to

me prezrivije gledao, no mislim da je na trenutke i sam opaao moju
"razliitost i nadmo"; moda ga je smetalo to je vjerovao kako sam ja i
sam toga bio svjestan: govorio je o inteligenciji jednako koliko i o
znanosti; kad se Paa vrati, pridobit e ga svojim planovima i
kozmolokim teorijama koje e jo razviti i pokazati pomou modela i
nove ure; zarazit e nas sve znatieljom i arom to plamti u njemu;
posijat e sjeme obnove; obojica smo ekali.

TREE

TIH JE DANA razmiljao kako bi razvio vei mehanizam s njihalom za

uru, koji bi trebalo navijati i namjetati samo jednom mjeseno, umjesto
jednom tjedno. Nakon toga kanio je razviti mehanizam koji bi se navijao
samo jednom godinje; napokon mi je objavio kako je rjeenje pitanja
pronai izvor snage koji e pokretati utege takve velike ure, a oni e
morati bivati sve brojniji i tei kako se poveavaju razmaci izmeu dvaju
navijanja. Ba je toga dana od prijatelja u satnoj sobi damije doznao da
se Paa vratio iz Erzuruma kako bi u Carigradu zauzeo visok poloaj.

Hoda mu je idueg jutra poao estitati. Paa mu je meu gomilom

posjetitelja poklonio osobitu pozornost, pokazao zanimanje za njegova
otkria i ak upitao za mene. Te smo noi rastavljali i opet sastavljali uru
puno puta, dodajui tu i tamo poneto modelu svijeta, naslikavi planete
kiicama. Hoda mi je proitao dijelove govora to ga je briljivo sastavio
i onda nauio naizust, a kojemu je svrha bila ganuti sluatelje pukom
snagom uglaena govora i poetskih ukrasa. Pred jutro, kako bi smirio
ivce, recitirao mi je jo jednom dio govora o logici okretanja planeta; no
ovoga puta je govorio unatrag, kao u zazivu. Nakrcavi nae instrumente
na posuena kola, krene prema Painu dvoru. Zaprepastio sam se videi
kako ura i model, to su mjesecima ispunjavali kuu, sada izgledaju tako
maleni na jednoprenim kolima. Te se veeri veoma kasno vratio.

Poto je iskrcao instrumente u vrtu Painih dvora i poto je Paa

promotrio te udne predmete ozbiljna lica, poput angrizava starca koji

nije raspoloen za alu, Hoda mu smjesta izrecitira govor to ga bijae

nauio naizust. Mislei na mene, Paa ga upita (kao to e Sultan uiniti
puno godina nakon toga): "Je li te on svemu tome nauio?" Isprva je to
bila njegova jedina reakcija. Hodin je odgovor jo vie zaudio Pau.
"Tko?" upitao je, shvativi tek tada kako je Paa mislio na mene. Hoda
mu zatim kaza kako sam ja naitana budala. Govorei, nije obraao
pozornost na mene, jer je jo mislio na ono to se dogodilo u Painu
dvoru. Inzistirao je na tome kako je sve sam otkrio, ali Paa mu nije
vjerovao; ini se da je traio nekoga koga e okriviti, a u srcu mu nije
doputalo optuiti njegova voljenoga Hodu.

Tako su stali govoriti o meni, umjesto o zvijezdama. Vidio sam da Hodi

tema nije draga. Zavladala je tiina, a Paa prenese pozornost na druge
goste. Za veerom, kad je Hoda ponovno pokuao navrnuti razgovor na
astronomiju i svoja otkria, Paa ree kako se pokuavao prisjetiti mojeg
lica, no umjesto njega mu je Hodino lice dolazilo pred oi. Za stolom
bijahu i drugi; poee raspredati o temi kako su ljudi stvoreni u
parovima; navodili su pretjerane primjere na tu temu: o blizancima to ih
ni roena majka nije mogla razlikovati, o ljudima posve nalik jedan
drugome koji su bili uasnuti ugledavi prvi put onoga drugog, ali se
nikad vie nisu mogli razdvojiti, kao da su zaarani, o razbojnicima to su
uzimali ivot i imena nedunim ljudima, pa nastavljati ivjeti njihovim
ivotima. Kad je veera zavrila, dok su gosti odlazili, Paa zatrai od
Hode neka ostane.

Kad je Hoda opet progovorio, Pau to isprva, ini se, uope nije
zabavljalo; ak ga je i smetalo to mu kvare dobro raspoloenje velikom

koliinom pomijeanih informacija koje su djelovale nerazumljivo; no

poslije, posluavi i trei put zaredom Hodin napamet naueni govor i
gledajui kako se okreu Zemlja i zvijezde na naem modelu pred
njegovim oima, shvatio je poneto, ili je bar poeo pozorno sluati
Hodino izlaganje, pokazujui bar minimalnu znatielju. U tom trenutku
Hoda opetova s puno ara da zvijezde nisu onakve kakvima ih svi
zamiljaju, nego se kreu ovako kako je on pokazao. "Vrlo dobro", izjavi
napokon Paa. "Razumijem. I to je mogue. Konano: zato ne?" Hoda
na to nita ne odgovori.

Vjerujem da je slijedila duga tiina. Prvi progovori Hoda, gledajui kroz

prozor u tamu iznad Zlatnoga Roga. "Zato se ovdje zaustavio, zato nije
poao dalje?" Ako je tako glasilo pitanje, meni je odgovor bio jednako
nepoznat kao i njemu: sumnjam da je Hoda imao miljenje o tome to
bi jo Paa mogao kazati; no ne ree nita. Kao da ga je uzrujavalo to
ostali ljudi ne dijele njegove snove. Paa se poslije zainteresirao za uru;
zatraio je od Hode da je otvori i objasni mu svrhu njihala, mehanizma i
utega. Zatim pun straha, kao da se primie tamnoj i ogavnoj zmijskoj
duplji, stavi prst u mehanizam koji je kucao, pa ga hitro povue. Hoda
je govorio o sahat-kulama, uzdiui mo molitve koju svi izriu tono u
isto vrijeme, kad Paa odjednom eksplodira. "Rijei ga se!" povie on.
"Ako hoe, otruj ga! Ako hoe, oslobodi ga! Bit e ti lake." Zacijelo
sam na trenutak na Hodu bacio pogled pun straha i nade. On ree da
me nee osloboditi dok "oni" ne shvate.

Nisam pitao to to "oni" trebaju shvatiti. Moda zato to sam imao

osjeaj da to ni Hoda ne zna. Poslije su razgovarali o drugim stvarima,

dok se Paa povremeno mrtio, prezrivo motrei instrumente pred

sobom. Hoda je ostao kod Pae do sitnih nonih sati, nadajui se da e
se Paa opet zainteresirati; ostajao je, makar je primjeivao da nije vie
dobrodoao. Napokon nakrca opet svoje instrumente u kola. Zamiljao
sam lica vozei se dugim, tamnim, tihim putem natrag, pa dok sam leao
u postelji ne mogavi zaspati, jer me smetalo glasno kuckanje golemoga
sata i lupkanje njegovih zupanika.

Hoda osta budan do zore. Htio sam zamijeniti svijeu to je dogorijevala

novom, no on me zaustavi. Znajui da on od mene oekuje da neto
kaem, rekoh: "Paa e razumjeti." Rekao sam to dok je jo bilo mrano;
on je vjerojatno znao jednako dobro kao i ja da ja u to ne vjerujem, no
trenutak nakon toga progovori, rekavi kako je cijeli problem u tome
kako protumaiti zagonetku trenutka kad je Paa prestao govoriti.

Kako bi rijeio tu zagonetku, on poe prvom prigodom posjetiti Pau.

Toga je puta srdano doekao Hodu. Ree kako razumije to se
dogodilo, ili to se trebalo dogoditi; utjeivi tako Hodu, posavjetova ga
neka radi na oruju. "Oruju koje e uiniti da naim neprijateljima svijet
postane zatvor!" To je kazao, no nije rekao kakvo bi to oruje trebalo
biti. Okrene li Hoda svoj znanstveni interes u tom smjeru, imat e
Painu potporu. Naravno, nita nije rekao o nadarbini kojoj smo se
nadali. Jednostavno je Hodi pruio kesu punu srebrnjaka. Kod kue je
otvorismo i izbrojismo sedamnaest kovanica - neobian broj! Poto mu je
dao kesu, ree kako e uvjeriti mladoga Sultana da primi Hodu. Objasni
kako se djeak zanima za "takve stvari". Ni ja ni Hoda, koji se puno
lake oduevljavao, nismo ba ozbiljno uzimali njegovo obeanje, no

nakon tjedan dana stigla je vijest. Paa e nas predstaviti (da - i mene)
Sultanu nakon iftara, veere kojom se prekida dnevni post za svetoga
mjeseca ramazana.

Pripremajui se, Hoda je izmijenio i opet nauio napamet govor to ga

je bio priredio za Pau, prilagodivi ga tako da ga moe razumjeti
devetogodinje dijete. No iz nekog se razloga njegov um zadravao i
dalje kod Pae, a ne kod Sultana; i dalje se pitao zato je Paa bio
uutio. Jednoga e dana razotkriti tu tajnu. Kakvo bi moglo biti to oruje
to ga eli Paa? Ja sam malo to jo imao kazati, jer je Hoda sad radio
sam. Dok je ostajao zakljuan u svojoj sobi sve do ponoi, ja bih
besposleno sjedio uz prozor; nisam ak ni razmiljao o povratku kui
nego sanjario poput bedasta djeteta: za stolom nije radio Hoda, nego ja
i bio sam slobodan poi kamo god hou, kad god hou!

Onda smo jedne veeri opet nakrcali instrumente na kola i krenuli prema
carskoj palai. Zavolio sam etnje ulicama Istanbula; utio sam se kao
nevidljivi ovjek kreui se poput duha medu divovskim stablima javora,
kestena i topola u perivojima. Namjestismo instrumente uz pomo slugu
na mjestu to su nam ga pokazali u drugom dvoritu.

Monarh bijae milo dijete rumenih obraza, visine prikladne svojoj mladoj
dobi. Gledao je i dirao nae instrumente kao da su njegove igrake.
Mislim li sada na vrijeme kad sam mu elio biti par i prijatelj, ili na drugo
vrijeme, znatno poslije, petnaest godina nakon toga, kad smo se opet
sreli? Ne bih znao rei; no odmah sam osjetio simpatiju prema njemu.
Hoda se trgao od uzrujanosti dok je Sultanova svita ekala, okruivi

nas iz radoznalosti. Napokon uspije poeti; dodao je svojoj prii poneto;

pripovijedao je o zvijezdama kao da su inteligentna iva bia,
usporeujui ih s'privlanim, zagonetnim stvorovima koji poznaju
aritmetiku i geometriju te se okreu u skladu sa svojim znanjem. Zahvati
ga jo vea strast poto je opazio da ga dijete pozorno slua i od
vremena do vremena die glavu kako bi pogledalo u nebo u udu. Vidite,
planeti vise na pokretnim prozirnim sferama predstavljenim na ovom
modelu; tamo je Venera, koja se tako okree; a velika lopta tamo je
Mjesec i on se, razumijete, kree drugaijom stazom. Dok je Hoda
stavljao zvijezde u pokret, zvonce prikvaeno za model slatko zacinka, pa
se mali Sultan preplai i koraknu unatrag; zatim, skupivi hrabrost,
potrudi se razumjeti te se primae stroju kao da je zaarani sanduk s
blagom.

Sada, dok prizivam u pamet svoja sjeanja i trudim se izumiti za sebe

prolost, nalazim da je ova slika sree posve prikladna bajkama to sam
ih sluao kao dijete, tono kao to bi ih naslikali slikari ilustratori tih
bajki. Naranaste carigradske krovove trebalo bi samo zatvoriti u one
staklene kugle u kojima snijei kad ih se protrese. Djeak poe Hodi
postavljati pitanja, a on je na njih morao pronalaziti odgovore.

Kako zvijezde stoje u zraku? Vise na prozirnim sferama! Od ega su

nainjene sfere? Od nevidljive grae, tako da su i one nevidljive! Zar se
planeti ne sudaraju jedan s drugim? Ne, svaki ima svoje podruje, u
slojevima, kao na modelu! Ima tako puno zvijezda; zato nema isto
toliko sfera? Zato to su veoma udaljene jedna od druge! Koliko
udaljene? Vrlo, vrlo! Imaju li i druga nebeska tijela zvonca koja zvone

dok se okreu? Ne, zakvaili smo zvonca kako bismo oznaili kad
nebesko tijelo opie puni krug! Ima li grmljavina neke veze s ovim?
Nema! S ime ima veze? S kiom! Hoe li sutra biti kie? Promatranje
neba pokazuje da nee! to nebo otkriva o Sultanovu bolesnom lavu? Bit
e mu bolje, no mora se biti strpljiv. I tako dalje.

Dok je davao miljenje o bolesnom lavu, Hoda je i dalje promatrao

nebo, kao dok je govorio o zvijezdama. Vrativi se kui spomenuo je tu
pojedinost, govorei kako to nema veze. Nije najvanije da dijete
razlikuje znanost od arlatanstva, nego da "shvati" nekoliko stvari. Opet
je rabio istu rije, kao da sam ja razumio to to on ima shvatiti, a ja sam
za to vrijeme razmiljao kako nee biti nikakve razlike prevjerim li se na
islam ili ne. U kesi to nam ju je dao pri odlasku iz palae bijae tono
pet zlatnika. Hoda ree kako je Sultan shvatio da postoji logika iz onoga
to se dogaa sa zvijezdama. O, Sultane! Poslije, puno poslije sam ga
upoznao! Zapanjilo me kako sam, kad se isti Mjesec pojavio kroz prozor
nae kue, poelio i sam biti dijete! Ne mogavi se zaustaviti, Hoda se
vratio na istu temu: pitanje lava nije vano; dijete voli ivotinje i to je
sve.

Sutradan se zatvorio u sobu i poeo s radom: nekoliko dana nakon toga

opet je ukrcao sat i zvijezde na kola te, pod znatieljnim pogledom onih
oiju iza kienih prozora krenuo ovoga puta u osnovnu kolu. Vrativi se
naveer, bio je potiten, no ne toliko da ne bi progovorio. "Drao sam
kako e i druga djeca razumjeti kako je Sultan razumio. No nisam bio u
pravu", ree on. Bili su samo uplaeni. Kad je Hoda nakon predavanja
stao postavljati pitanja, jedno dijete ree kako je pakao na drugoj strani

neba i briznu u pla.

Idueg je tjedna jaao u sebi povjerenje u vladarevu inteligenciju;

zajedno sa mnom prisjeao se, jednog po jednog, svih trenutaka to smo
ih proveli u drugom dvoritu carske palae, dobivajui moju potporu
svojim tumaenjima: dijete je bistro, da; ve zna kako valja misliti, da;
ve ima dovoljno jak znaaj da moe podnijeti pritisak dvorske svite, da!
Tako smo puno godina prije nego je Sultan poeo sanjati o nama, to e
initi u godinama to dolaze, mi ve sanjali o njemu. Hoda je u to
vrijeme takoer radio i na razvoju ure; vjerujem da je pomalo razmiljao
i o oruju, jer je tako rekao Pai kad je bio pozvan pred njega. No
izgledalo mi je kako je odustao od Pae. "Postao je isti kao drugi", ree.
"Nema vie u njemu elje da dozna to prije nije znao." Tjedan nakon
toga vladar pozove Hodu i on ode preda nj.

Sultan je primio Hodu u dobru raspoloenju. "Mojem je lavu bolje," ree

on, "ba kako si predvidio." Poslije su otili u dvorite sa svitom.
Pokazavi mu ribe u ribnjaku, vladar ga upita to misli o njima. "Crvene
su", ree mi poslije Hoda kako mu je rekao. "Nisam se mogao sjetiti to
bih drugo kazao." Zatim je primijetio pravilnost u gibanju riba; kao da su
se meu sobom dogovarale o obliku jata, nastojei ga usavriti. Hoda
ree kako nalazi da su ribe inteligentne. Kad se patuljak na to nasmijao,
stojei pokraj jednoga od haremskih eunuha to su stalno podsjeali
vladara na opomene njegove majke, Sultan ga opomenu. Za kaznu nije
dopustio riokosom patuljku sjediti pokraj njega dok se penjao u koiju.

Koijom su se odvezli do hipodroma, gdje je bila kua za lavove. Lavovi,

leopardi i pantere to ih je Sultan jednog po jednog pokazao Hodi

bijahu privezani lancima o stupove drevne crkve. Zaustavie se ispred
lava za kojega je Hoda predvidio da e mu biti bolje; dijete ga oslovi,
predstavljajui lava Hodi. Otili su zatim do lavice u kutu; ta ivotinja
nije zaudarala po neistoi poput ostalih i bila je bremenita. Blistavih
oiju vladar upita: "Koliko e lavia okotiti ova lavica? Koliko e biti
mukih, a koliko enskih?"

Iznenaen, Hoda se utekne neemu to e mi poslije opisati kao "blef".

Sultanu je rekao kako poznaje astronomiju, ali nije astrolog. "Ali zna
vie od dvorskoga zvjezdoznanca Husein-efendije!" uskliknu djeak
Sultan. Hoda ne odgovori nita, bojei da bi netko od pratnje to mogao
prenijeti Husein-efendiji. Mali je vladar postao nestrpljiv; navaljivao je:
zar Hoda nita ne zna, zar uzalud promatra zvijezde?

U odgovoru je Hoda bio prisiljen objanjavati mnogo tota to je bio

kanio ostaviti za poslije; tako je odgovorio kako je iz promatranja
zvijezda nauio puno i izvukao mnoge korisne zakljuke na osnovi onoga
to je nauio. Protumaivi vladarevu utnju kao odobravanje (a djeak
je sluao irom otvorenih oiju), izjavi kako je potrebno izgraditi
opservatorij za promatranje zvijezda, poput zvjezdarnice to je bijae
izgradio djed njegova djeda Ahmeta Prvoga, Murat Trei, za pokojnoga
Takijudin-efendiju prije devedeset godina, a ta se zvjezdarnica poslije
uruila od nemara. Ili neto jo vee od toga: valjalo bi izgraditi Dom
znanosti, u kojemu bi znanstvenici mogli promatrati ne samo zvijezde,
nego cijeli svijet, rijeke i mora, oblake i planine, cvijee i stabla te,
naravno, ivotinje; a zatim bi se mogli sastajati kako bi opirno i na miru

mogli raspravljati o svojim opaanjima te tako pokretati intelektualni

napredak.

Sultan je sluao Hodin govor o njegovim zamislima (koji sam i ja tada

prvi put uo) kao to bi sluao zanimljivu bajku. Kad su se koijama
vratili u carsku palau, on ga ponovno zapita: "I to kae, koliko e
lavica imati mladih?" Hoda razmisli i ovoga puta odgovori: "Okotit e
jednak broj mukih i enskih lavia." Kod kue mi ree kako se nije
doveo ni u kakvu opasnost rekavi to. "Imat u to budalasto dijete u
aci!" ree on. "Znam ja vie od dvorskoga zvjezdoznanca Huseinefendije!" okiralo me uti ga tako govoriti o vladaru; iz nekoga sam se
razloga ak i osobno uvrijedio. Tih sam se dana iz dosade bavio
kuanskim poslovima.

Poslije se tom rijeju poeo sluiti kao da je arobni otpira koji otvara
sva vrata: oni su "budale" i zato ne gledaju zvijezde kako se gibaju iznad
njihovih glava niti razmiljaju o tome; zato to su "budale" prvo pitaju
kakva e biti korist od stvari to ih imaju nauiti; jer su "budale" ne
zanimaju ih pojedinosti nego sve ele ukratko; budui da su "budale", svi
su oni jednaki; i tako dalje. Makar sam i sam volio na takav nain
kritizirati ljude, i to ne puno godina prije toga, dok sam jo ivio u
domovini, nita ne rekoh Hodi. On je tada bio zaokupljen svojim
"budalama", a ne mnome. Mene je tada muilo neto drugo. Ne znajui
tada drati stvari za sebe, ispriao sam mu san to sam ga nedavno bio
usnio: on je otiao u moju zemlju i enio se mojom zarunicom; nitko na
vjenanju nije opazio da to nisam ja; na svadbi, to sam je promatrao iz
kuta, odjeven po turski, sretoh svoju majku i zarunicu; ne prepoznavi

me, obje su mi okrenule lea, usprkos mojim suzama, to su me

napokon i probudile iza sna.

Negdje u to doba dvaput je odlazio Painoj kui. Drim da se Pai nije

ba svialo to je Hoda poeo razvijati odnos s vladarem mimo njegova
otra pogleda; ispitivao ga je, pitao ga je za mene, zanimao se za mene;
no tek puno poslije, kad je Paa bio prognan iz Carigrada, tek tada mi je
Hoda to rekao; bojao se kako bih provodio dane u strahu da u biti
otrovan, da sam to odmah doznao. Opet, mislim da se Paa vie zanimao
za mene nego za Hodu; laskalo mi je to je slinost izmeu Hode i
mene vie uznemirivala Pau nego mene. Tih je dana izgledalo kao da je
naa slinost tajna koju Hoda nikad ne bi elio doznati, a ije mi je
postojanje davalo neku neobinu odvanost: katkad sam pomiljao kako
sam, zahvaljujui samo toj slinosti, siguran tako dugo dok je Hoda na
ivotu. Vjerojatno sam se zato usprotivio Hodi kad mi je jednom ubrojio
i Pau meu "budale"; naljutio se na to. Naveo me na drskost na kakvu
nisam bio navikao. elio sam osjetiti jednako njegovu potrebu za mnom i
sram preda mnom; neumorno sam ga ispitivao o Pai, o onome to je
rekao o nama dvojici; tako sam naveo Hodu da se zaplete u
argumentaciju za koju vjerujem kako je ni sam nije razumio. Zatim bi
tvrdoglavo opetovao kako e se oni rijeiti i Pae, kako janjiari opet
neto smiljaju - on je na carskom dvoru ve nanjuio urotniku
atmosferu. S toga razloga, bude li zaista radio na oruju to ga je Paa
zatraio od njega, onda to nee raditi za nekog vezira, koji doe i ode,
nego za Sultana.

Na trenutak sam mislio kako ga zaokuplja iskljuivo ta mutna vizija

novog oruja; planira, ali nita ne postie, govorio sam u sebi. Jer da
je neto zaista postigao, on bi to sigurno podijelio sa mnom; makar bi
me nastojao i poniziti govorei mi to, opisao bi mi svoje zamisli kako bi
uo to ja o tome mislim. Jedne smo se veeri vraali kui iz kue u
Aksarayu, gdje smo sluali glazbu i spavali s bludnicama, kako smo ve
inili svaka dva-tri tjedna. Hoda mi ree kako namjerava raditi do jutra;
zatim me ispitivao o enama (inae nikad nismo govorili o enama);
onda najednom poe: "Mislio sam..." No istoga trena kad smo uli u
kuu, zatvorio se u svoju sobu ne otkrivi to mu je na umu. Naoh se
ostavljen nasamo s knjigama koje vie nisam imao elje ni prelistavati;
razmiljao sam o njemu: o tom novom planu ili zamisli kojim se bavi, a ja
sam uvjeren kako ih nee moi razviti; o tome kako u zakljuanoj sobi
sjedi za stolom, na koji se jo nije posve navikao, zurei u prazne
stranice pred sobom; kako satima uzalud sjedi za stolom, pun srama i
bijesa...

Pojavio se iz sobe dobrano nakon ponoi, poput uenika kome je

neugodno to je zapeo na jednostavnu zadatku, pa mu treba pomo.
Bojaljivo me uvede i posjedne za stol. "Pomozi mi!" ree bez ikakva
uvoda. "Razmislimo o ovome zajedno. Sam se ne mogu pomaknuti s
mjesta." Za trenutak ne rekoh nita, drei da je rije o neemu u vezi sa
enama. Vidjevi me kako prazno gledam, ree mi ozbiljno: "Razmiljam
o budalama. Zato su tako glupi?" Zatim odmah, kao da je znao to u ja
odgovoriti, doda: "Vrlo dobro dakle! Nisu oni glupi, ali neto im nedostaje
u glavama." Nisam pitao tko su "oni". "Zar u njihovim glavama nema
nijednoga kutka za pohranu znanja?" pitao je, gledajui oko sebe kao da
trai pravu rije. "Trebali bi imati u glavama takvo to, kao neki pretinac

- to ja znam, kao neku ladicu u ovoj komodi, neko mjesto gdje se mogu
spremati stvari. Ali nigdje nema takvog mjesta. Razumije?" elio sam
vjerovati kako sam poneto i razumio, ali nisam ba uspio. Dugo smo
sjedili jedan suelice drugome u tiini. "Tko bi, uostalom, znao zato je
ovjek takav kakav jest?" ree napokon. Zatim nastavi: "Ah, da si bar
pravi lijenik, pa da si me pouio o tome to se zbiva u naim tijelima i
naim glavama." inilo se kako mu je malko neugodno. Naizgled dobro
raspoloen (ini mi se, hinjeno, kako me ne bi uplaio) navijestio mi je
kako ne kani odustati, nego nastaviti do kraja, jer ga zanima to e se
dogoditi i jer nema to drugo raditi. Nita nisam shvaao, ali mi je bilo
drago uti kako je sve to nauio od mene.

Poslije je esto opetovao ono to je tada rekao, kao da obojica dobro

znamo to to znai. Ali unato uvjerenosti koju je hinio, djelovao je
poput studenta sanjara koji postavlja pitanja; svaki put kad bi kazao da
e nastaviti do kraja osjeao sam se kao da sam svjedokom alosnih i
bijesnih jadikovki ostavljena ljubavnika to se pita zato ga je sve to
snalo. Tih je dana to govorio vrlo esto; govorio je to kad je doznao da
janjiari planiraju pobunu; rekao je to isto poto mi je kazao kako
uenike osnovne kole vie zanimaju aneli nego zvijezde, pa opet nakon
to je gnjevno odbacio, proitavi ga tek dopola, jo jedan rukopis to ga
bijae kupio za pozamanu svotu; nakon rastanka s prijateljima s kojima
se u svlaionici damije sastajao jo samo iz navike; poslije smrzavanja u
slabo zagrijanim kupkama, poto bi se protegnuo na postelji dok su
njegove voljene knjige leale razbacane po podu preko prostirke s
cvjetnim uzorkom; nakon sluanja glupavoga avrljanja mukaraca to
obavljaju obredno pranje u dvoritu damije; nakon to je doznao kako

je turska ratna mornarica pretrpjela teak poraz od Mleana; poto bi

strpljivo sasluao susjede koji su ga zvali kako bi mu kazali da stari i da
bi se trebao oeniti; stalno je to ponavljao: on e nastaviti do kraja.

Poinjao sam se pitati: tko e, proitavi do kraja sve to sam napisao,

strpljivo slijedei sve to se dogodilo, kako sam ja to bio kadar prenijeti,
ili to sam izmislio -koji li e, dakle, itatelj moi kazati da Hoda nije
odrao svoje obeanje?

ETVRTO

Jednoga dana pred konac ljeta uli smo kako je truplo carskoga
zvjezdoznanca Husein-efendije pronaeno kako pluta uz obalu Istinye.
Paa je napokon ishodio nalog za njegovu smrt, a zvjezdoznanac je, ne
mogavi utjeti, odao svoje skrovite aljui uzdu i poprijeko pisma u
kojima je pisalo kako je u zvijezdama zapisano da e Sadik-paa uskoro
umrijeti. Kad je pokuao pobjei u Anadoliju, krvnici pretekoe njegovu
barku i zadavie ga. im je Hoda doznao kako je pokojnikova imovina
oduzeta, pourio se dograbiti rukopise i knjige; potroio je cijelu
uteevinu na mito kako bi doao do toga. Jedne je veeri donio kui
golem sanduk napunjen tisuama listova. Progutavi to u samo jedan
tjedan, izjavi bijesno kako bi on to mogao puno bolje napisati.

Pomagao sam mu dok se trudio ostvariti to je rekao. Za dva traktata to

ih je pisao za cara, naslovljena udnovato ponaanje zvijeri i Zanimljiva
udesa Bojih stvorova, opisao sam mu fine konje i magarce, kunie i
gutere to sam ih vidio u prostranim vrtovima i panjacima naeg

imanja u Empoliju. Kad je Hoda prigovorio kako mi je mata odve

ograniena, prisjetih se brkatih francuskih kornjaa u naem ribnjaku,
modrih papiga to su govorile sicilijanskim dijalektom te vjeverica to bi
prije parenja sjele jedna nasuprot drugoj i prebirale jedna drugoj po
krznu. Posvetili smo puno vremena i pozornosti poglavlju o ponaanju
mrava - temi to je opinjavala Sultana, no o kojoj nije mogao dovoljno
nauiti jer su stalno meli podove u carskoj palai.

Piui o ureenu, loginom ivotu mrava, Hoda se zanosio snom da bi

mogao obrazovati mladoga Sultana. Nalazei nae domae crne mrave
neprikladnima za tu svrhu, opisao je ponaanje amerikih crvenih mrava.
Odatle je doao na zamisao kako bi mogao napisati knjigu - jednako
zabavnu koliko i pounu - o lijenim uroenicima koji ive u zemlji punoj
zmija imenom Amerika, koji nikad ne skreu sa svoga puta;
pretpostavljam da se nije usudio dovriti tu knjigu u kojoj je, kako mi je
u pojedinosti opisivao, pisao takoer i o djeaku kralju koji je volio
ivotinje i lov, ali su ga na koncu pobijedili panjolski nevjernici, jer nije
dovoljno pozornosti posveivao znanosti. Crtei minijaturista to smo ga
zaposlili da ivo predstavi krilatog bivola, esteronone volove i dvoglave
zmije nisu se svidjeli nijednom od nas. "Stvarnost je moda nekad bila
takva - ravna", ree Hoda. "No sad je sve trodimenzionalno; u
stvarnosti postoje sjene -zar ne vidi? ak i najobiniji mrav strpljivo
posvuda nosi svoju sjenu na leima, kao blizanca."

Hodi od Sultana nisu stizale nikakve poruke, pa je odluio zamoliti Pau

da preda traktate u njegovo ime; poslije je zbog toga zaalio. Paa mu je
odrao lekciju, govorei kako je astrologija opsjena, da je carski

zvjezdoznanac Husein-efendija zaglavio zato to se odvie mijeao u

politiku, a Hoda se sad, izgleda, nada njegovu poloaju, da on i sam
vjeruje u neto to se zove znanost; ali radi se o oruju, a ne o
zvijezdama; poloaj carskoga zvjezdoznanca obiljeen je zlom kobi, jer
su svi koji su ga dosad zauzimali zavrili nasilnom smru, ili jo gore jednostavno su iezli; stoga on ne eli da njegov mili Hoda, na iju se
znanost on oslanja, doe na taj poloaj; novi e dvorski zvjezdoznanac
ionako biti Sitki-efendija, koji je dovoljno glup da uzme taj posao; uo je
kako je Hoda dobavio knjige bivega dvorskog zvjezdoznanca, ali ne eli
da se on vie time zamara. Hoda odgovori kako se on bavi samo
znanou i preda Pai traktate kako bi ih uruio Sultanu. Te je veeri kod
kue kazao kako se doista zanima samo znanou, ali e uiniti sve to
treba kako bi se njome mogao baviti; za poetak prokune Pau.

Sljedeeg smo mjeseca pokuavali pogoditi kako e djeak vladar

reagirati na arene ivotinje iz nae mate, dok se Hoda pitao zato ga
jo ne zovu na dvor. Konano su nas pozvali u lov; podosmo u Palau
Mirahor na rijeci Kagithani - on e stajati uza cara, a ja u gledati
izdaleka; velika se gomila bijae okupila. Carski je lovnik sve dobro
pripremio: kunii i lisice su puteni, lovaki psi odmah za njima; svi su
pogledi slijedili jednoga kunia koji se odvojio od svojih drugova i bacio
se u vodu; panino plivajui, dosegnuo je suprotnu obalu; lovnici
htjedoe pustiti za njim jo hrtova, no ak sam i ja sa svoje udaljenosti
jasno uo vladara kako im je uskratio doputenje zapovjedivi: "Pustite
kunia neka ode!" Ipak, kuni ponovno skoi u vodu, a divlji pas s dalje
obale pojuri za njim i uhvati ga, no lovnici ga pohitae spasiti iz pseih
ralja, pa ga donesoe pred Sultana. Djeak odmah pregleda ivotinju,

zadovoljno ustanovivi kako nije ozbiljnije ranjena; naloi da se kunia

odvede na vrh planine i tamo pusti. Tad ugledah skupinu u kojoj su bili
Hoda i crvenokosi patuljak kako se okuplja oko cara.

Te mi je veeri Hoda objasnio to se zbilo: Sultan je pitao kako treba

tumaiti taj dogaaj. Poto se svi ostali izredae, Hoda ree kako to
znai da e se neprijatelji pojaviti odakle Sultan najmanje oekuje, no on
e neozlijeen preivjeti napadaj. Kad su Hodini suparnici, a meu
njima i novoimenovani dvorski zvjezdoznanac Sitki-efendija, kritizirali
Hodu to tako iroko tumai smrt i tako drsko usporeuje cara s
kuniem, Sultan ih sve uutka rekavi da su Hodine rijei za njega poput
naunica za njegove ui. Poslije, dok su promatrali kako se crni orao to
su ga napali jastrebovi bori za ivot, pa videi kako je pod zubima
razbjenjelih pasa lisica jadno skonala, Sultan ree kako je lavica okotila
dvoje mladunadi - jedno muko i jedno ensko; jednak broj, tono kako
je Hoda predvidio; ree i da mu se veoma sviaju Hodini bestijariji;
posebno se zanimao za bikove s modrim krilima i ruiaste make koje
ive u movarama pokraj Nila. Hoda bijae preplavljen udnom
mjeavinom trijumfa i strave.

Tek dugo nakon toga uli smo o nevolji na carskome dvoru: Sultanova
baka Kasem-Sultana, urotila se s janjiarskim agama da ubije njega i
njegovu majku, kako bi se umjesto njega zacario princ Sulejman, no
urota nije uspjela. Davili su je sve dok joj krv nije potekla iz nosa i usta.
Hoda je sve to doznao iz govorkanja budala u svlaionici damije;
nastavio je pouavati u koli, no inae se nije udaljavao iz kue.

Ujesen se neko vrijeme bavio milju da nastavi rad na svojim

kozmografskim teorijama, no izgubio je vjeru u uspjeh: za to bi mu
trebala zvjezdarnica; uz to, budalama je stalo do zvijezda isto toliko
koliko je zvijezdama stalo do budala. Doe zima; tamni su oblaci skrivali
nebo; jednoga smo dana uli da je Paa izgubio poloaj. Bilo je
predvieno i njega zadaviti, no carica majka nije se s time sloila;
umjesto toga je prognan u Erzindan, a imovina mu zaplijenjena. O
njemu vie nita nismo uli sve do njegove smrti. Hoda tad ree kako se
vie nikoga ne boji i kako nikome nita ne duguje; ne znam je li pritom
uzeo u obzir da je sve to zna nauio od mene. Rekao je kako se vie ne
boji ni djeteta ni njegove majke. Spreman je baciti kocku koja moe
donijeti smrt ili slavu. No sjedili smo i dalje doma meu knjigama, krotki
kao jaganjci, raspravljajui o amerikim mravima i snujui novi traktat o
toj temi.

Proveli smo tu zimu kod kue, kao i mnoge prije i poslije; ba nita se
nije dogodilo. Za studenih noi, dok je sjeverac puhao kroz dimnjak i
hujao ispod vrata, sjedili bismo u prizemlju i razgovarali do zore. Nije me
vie omalovaavao, ili mu se vie nije dalo praviti da to ini. Njegovu sam
novu ljubaznost prema meni pripisivao injenici to ga ne zovu ni s Dvora
niti iz dvorskih krugova. Katkad bih pomislio kako on primjeuje
neobinu i neugodnu slinost meu nama dvojicom jednako kao i ja;
brinulo me je to sad kad gleda mene vidi sebe - to li samo misli?
Dovrili smo jo jedan dug traktat o ivotinjama, no ostao je leati na
stolu sve od Paina odlaska u progonstvo, jer je Hoda rekao kako nije
spreman podnositi muice onih koji imaju pristupa na Dvor. Tu i tamo
bih, besposlen, kako su dani prolazili bez dogaaja, prolistao stranice

traktata, promatrajui ljubiaste skakavce i letee ribe to sam ih sam

narisao, pitajui se to bi Sultan mislio kad bi proitao te retke.

Tek su u proljee konano pozvali Hodu. Djeaku caru bijae veoma

drago to ga vidi; prema Hodinu prianju, vidjelo se iz svakoga
njegovog pokreta, iz svake rijei da je Sultan mislio na njega, ali su ga
kreteni koji ga okruuju na Dvoru prijeili da ga pozove. Sultan je
govorio o izdaji svoje bake, rekavi kako je Hoda bio predvidio ugrozu,
ali i da e Sultan neozlijeen preivjeti. Te noi na Dvoru djeak se
nimalo nije uplaio poklika onih koji su ga bili doli umoriti, jer se
prisjetio kako zli pas nije pregrizao kunia, iako ga je imao u zubima.
Pohvalivi ga tako, naredi da Hoda otad uiva prihod sa znatna
zemljoposjeda. Hoda je morao otii prije nego je imao prigode
progovoriti o astronomiji. Rekoe mu da e krajem ljeta dobiti prvi
prihod.

ekajui, Hoda je planirao izgradnju male zvjezdarnice u vrtu, nadajui

se prihodu od zemlje. Proraunao je koliko duboko e trebati iskopati
temelje, takoer i cijenu nabave potrebnih pomagala; no ovoga je puta
brzo izgubio zanimanje za zvjezdarnicu. Tada je na starom bazaru knjiga
pronaao loe preveden rukopis s rezultatima Takijudinovih promatranja.
Dva je mjeseca proveo provjeravajui tonost promatranja, ali na koncu
je, zgaen, odustao, ne uspjevi utvrditi koje su razlike u mjerenjima
rezultat njegova nedovoljnog instrumentarija, koje su pak nastale zbog
Takijudinovih pogrjeaka, a koje jednostavno valja pripisati nemarnu
prepisivau. Jo su ga vie uzrujavali stihovi to ih je prethodni vlasnik
rukopisa navrljao izmeu trigonometrijskih stupaca, izraunatih na

ezdeset stupnjeva. Bivi je vlasnik, sluei se brojanim vrijednostima

slova i drugim metodama, ponudio svoje vlastite skromne opservacije o
budunosti svijeta: na koncu e se roditi muko dijete, nakon etiri
enska; izbit e kuga, koja e razdvojiti nevine od grjenika; njegov e
susjed Bahajedin-efendija umrijeti. Makar su Hodu ta predvianja isprva
zabavljala, na kraju je bio potiten. Sad je govorio o nutrini naih glava
kao da govori o krinjama iji se poklopac moe otvoriti i pogledati to je
unutra, ili kao kad govori o ormaru u naoj sobi.

Svota koju mu je Sultan obeao nije stigla na kraju ljeta, pa ni kad se

zima ve stala bliiti. Idueg proljea Hodi rekoe da se priprema novi
popis tapija, pa mora ekati dok nove zemljine knjige ne budu gotove.
Meutim su ga pozivali na Dvor, premda ne ba esto, kako bi ponudio
svoje tumaenje dogaaja kao to su: pukotina na zrcalu; zelena munja
to je pukla na puini blizu otoka Jasija; boca krvavocrvena vinjeva soka
to se sama od sebe rasprsla na komadie, a da je nitko nije pomicao; te
kako bi odgovarao na vladareva pitanja o ivotinjama to ih je opisao u
zadnjem traktatu to ga je napisao. Po povratku kui govorio bi kako
Sultan ulazi u pubertet, a to je doba ivota kad je na ovjeka najlake
uiniti dubok dojam; imat e on to dijete u aci!

S tim ciljem na umu dao se na pisanje posve nove knjige. Od mene je

nauio o padu Asteka i Cortezovim sjeanjima; jo otprije je imao
zamisao o djeaku-kralju to je na koncu zavrio s glavom na panju jer
nije obraao pozornost znanosti. esto je pripovijedao o nemoralnim
pokvarenjacima koji, sa svojim topovima i ratnim spravama, orujem i
lanim, zavodljivim priama vrebaju asne ljude u snu te ih zaskoe i

prisile na pokoravanje svojoj vladavini; no zadugo je skrivao od mene

ono to je pisao iza zatvorenih vrata. Rekao bih kako je s poetka
oekivao da u pokazati zanimanje, no tih sam dana snano eznuo za
domovinom, od ega bih odjednom potonuo u najdublju potitenost i
alost; od toga sam ga jae mrzio; stoga potisnuh znatielju, pravei se
kako me ne zanimaju pranjave knjige poderanih korica to ih je itao jer
ih je jeftino dobio; pravio sam se i da se gnuam zakljuaka to ih je
njegov stvaralaki um izvodio iz gradiva kojemu ga bijah pouio. Iz dana
u dan gubio je pouzdanje - prvo u sama sebe, zatim u ono to je
pokuavao napisati, dok sam ga motrio naslaujui se osvetniki.

Poao bi na kat u sobu to ju je uinio svojom intimnom radnom sobom,

sjeo za na stol to sam ga ja dao nainiti i razmiljao, no utio sam da
ne pie. Znao sam da ne moe pisati; znao sam kako nema hrabrosti
poeti pisati a da najprije nije uo moje miljenje o njegovim zamislima.
Nije on toliko eznuo ba za mojim skromnim miljenjem (za koje se,
uostalom, pretvarao da ga prezire), koliko mu je bilo stalo doznati to
"oni" misle - oni poput mene, "drugi", koji su me nauili svoj toj znanosti,
smjestili i rasporedili sve to znanje i uenost u pretince i ladice u mojoj
glavi. to bi oni mislili da su na njegovu mjestu? Umirao je od elje da
me to pita, no na to se nije uspijevao natjerati. Kako sam samo dugo
ekao da proguta ponos i smogne hrabrosti postaviti mi to pitanje! Ali
nije me upitao. Uskoro se ostavio pisanja knjige. Ne znam je li dovrio
to je pisao ili nije, ali znam da se vratio svom starom pripjevu o
"budalama". Odrei e se svojeg uvjerenja kako je fundamentalna
znanost vrijedna primjene ona koja e moi analizirati i objasniti uzroke
njihove gluposti! Odrei e se elje da dozna zato je nutrina njihovih

glava takva kakva jest; prestat e razmiljati o tome! Vjerujem da su ove

provale strasti potjecale iz njegova oaja jer s Dvora nikako nisu stizali
znakovi naklonosti to ih je oekivao. Vrijeme je uludo prolazilo; Sultanov
pubertet na kraju i nije ba tako puno pomogao.

No u ljeto prije no to je Mehmet-paa Kprl postao veliki vezir, Hoda

napokon primi svoj prihod, koji si je moda i sam bio odredio: dadoe
mu prihod od dvaju mlinova blizu Gebzea i dvaju sela na sat jahanja od
toga grada. U doba etve otili smo u Gebze, smjestivi se u naoj staroj
kui, koja je nekom sreom stajala prazna; no Hoda je zaboravio
vrijeme to smo ga tamo proveli i kako je negodujui gledao stol kad
sam mu ga donio od tesara. Njegova sjeanja kao da su ostarjela i
porunjela zajedno s kuom: u svakom sluaju, bijae sav gorio od
nestrpljenja, zbog ega nije mogao pokloniti ni najmanju pozornost bilo
emu iz prolosti. Nekoliko je puta poao obii svoja sela; izraunao je
prihod prethodnih godina pa je, pod utjecajem Ahmet-pae Tarhunjua,
za koga je uo iz govorkanja svojih prijatelja u svlaionici damije,
najavio kako je iznaao novi sustav voenja knjigovodstva, znatno
jednostavniji i pregledniji.

Ali izvornost i korisnost toga izuma (u koje ni sam nije vjerovao) nisu mu
bile dovoljne: noima je sjedio u vrtu iza stare kue gledajui u nebo i
tako se u njemu opet probudila stara strast za zvjezdoznanstvom. Neko
sam ga vrijeme ohrabrivao, drei da e nainiti korak naprijed u svojoj
teoriji; no on nije kanio promatrati niti upotrebljavati svoj um: pozvao je
najbistrije mladie to ih je poznavao u selima i u Gebzeu u kuu, rekavi
kako e ih pouiti najvioj znanosti; u stranjem je dvoritu za njih

postavio planetarij (po koji je mene poslao da ga donesem iz Carigrada);

popravio je zvona, nauljio ih pa je jedne veeri, s entuzijazmom i
energijom to ih je tko zna otkud izvukao, stao strastveno opetovati bez isputanja i omaki - teoriju neba to ju je prije vie godina
objanjavao prvo Pai, a onda Sultanu. No kad smo idueg jutra na
pragu pronali ovje srce, jo toplo i krvavo, s ispisanom kletvom, bilo je
to dovoljno da izgubi svaku vjeru i u mladie - koji su otili u pono a da
mu nisu postavili nijedno pitanje - i u samu astronomiju.

No ni na tom se porazu nije dulje zadravao: dakako, oni nisu ti koji e

razumjeti gibanje Zemlje i nebeskih tijela; zasad nije ni nuno da oni to
razumiju; onaj koji treba razumjeti uskoro e izii iz puberteta i moda
nas je traio za nae odsutnosti te smo tako propustili prigodu za
nekoliko novia to smo ih ovdje primili poslije etve. Priveli smo
poslove kraju, zaposlili jednog od onih mladia (onoga koji je djelovao
najbistrije) kao nadglednika, pa se vratili u Carigrad.

Sljedee su tri godine bile najgore. Svakoga dana, svakoga mjeseca sve
je bilo isto kao prije; svako novo godinje doba bilo je muno, napeto
opetovanje nekoga drugoga godinjeg doba, koje smo ve proivjeli,
uzalud ekajui neku stranu nesreu to joj nismo znali imena. Jo su
ga od vremena do vremena pozivali na Dvor, gdje su od njega oekivali
neuvrjedljiva tumaenja; jo se sa svojim znanstvenim drugovima
sastajao etvrtkom poslije podne u svlaionici damije; jo je ujutro
predavao uenicima i ibao ih, iako ne toliko redovito kao prije; jo se
odupirao onima to bi ponekad doli u njegovu kuu s branim
ponudama, iako ni izdaleka tako odluno kao prije; jo je morao sluati

glazbu za koju je rekao da ga vie ne veseli, kako bi mogao spavati sa

enama; jo se ponekad guio od mrnje to ju je osjeao prema
"budalama"; jo se zatvarao u svoju sobu, gdje bi lijegao na leaj to ga
je sam prostirao, pa bi uzrujano listao rukopise i knjige natrpane svud
oko njega i ekao, zurei na koncu satima u strop.

Jo ga je vie ojadila vijest o pobjedama Mehmet-pae Kprla, o

kojima je uo od svojih drugova iz svlaionice damije. Kad mi je kazivao
kako je turska ratna mornarica do nogu potukla Mleane, kako su
ponovno osvojeni otoci Tenedos i Limnos, kako je skren otpor
pobunjenika Hasan-pae Abaze, uvijek bi dodavao kako su to posljednji
prolazni uspjesi, bijedno koprcanje bogalja kojega e uskoro pokopati
glupost i nesposobnost: ini se kao da je ekao neku katastrofu koja bi
prekinula jednolinost tih dana, to su nas iscrpljivali to vie to su se
vie ponavljali. to je jo gore: budui da nije vie imao strpljenja ni
samopouzdanja usredotoivati se na ono to je uporno zvao "znanou",
nije se vie imao ime razonoditi: kako ne bi mogao odrati zagrijanost
za novu zamisao vie od tjedan dana, uskoro bi se sjetio svojih budala i
zaboravio sve ostalo. Zar im nije dotad posvetio dovoljno svojih misli?
Zar je vrijedilo toliko se iscrpljivati oko njih? Vrijedno tolike ljutnje? A
moda - jer je tek nauio kako se odvojiti od njih - moda nije imao ni
snage ni volje istraivati tu znanost u pojedinosti. Ipak, poeo je
vjerovati kako je razliit od ostalih.

Njegov se prvi dojam rodio iz iste frustracije. Sad je ve, budui da se

njegova pozornost nije mogla dulje zadrati ni na jednoj temi, poeo
provoditi dane poput razmaena i glupava djeteta, koje se ne zna niim

zabaviti, nego luta po kui besciljno od sobe do sobe, gore-dolje

stubitem s jednoga kata na drugi, odsutno bulji kroz prozor ili ini drugu
takvu stvar. Kad bi proao pokraj mene za jednog od takvih svojih
tumaranja od kojih su drveni podovi stare kue kripali i cviljeli od muke,
znam da se nadao kako u ga razonoditi nekom alom, svjeom zamilju
ili ohrabrujuom rijeju. No unato tome to sam utio poraz, bijes i
mrnja to sam ih osjeao prema njemu nisu izgubili nita na svojoj
snazi; stoga nita nisam govorio. ak ni kad bi, kako bi iz mene izvukao
neki odgovor, progutao svoj ponos i ponizno pristupio mojoj
nepristupanosti, izrekavi pokoju ljubaznu rije, ne bih ni tada kazivao
ono to se on nadao uti; kad me izvijestio kako je dobio informaciju s
Dvora koja bi se mogla povoljno protumaiti, ili kad bi mu na um pala
nova zamisao koja bi mogla zlata vrijediti kad bi imao ustrajnosti razviti
je do kraja - ja bih se ili pretvarao da ga nisam razumio, ili bih sasjekao
njegov polet u korijenu napadajui najslabije mjesto u onome to je
upravo rekao. Uivao sam gledati ga kako se bori s prazninom u vlastitu
umu.

No poslije je upravo u toj praznini pronaao novu zamisao to ju je

traio; moda stoga to je bio ostavljen vlastitim snagama, moda zato
to njegov um, nesposoban mirovati, nije mogao izmaknuti svojoj
strahovitoj nestrpljivosti. Tada sam mu odgovorio; htio sam ga ohrabriti,
jer je pobudio i u meni pravo zanimanje; dok se to zbivalo pomislih kako
mu je moda ak i stalo do mene. Jedne veeri, dok su stube kripale
pod Hodinim koracima kroz kuu, sve dok nije doao do moje sobe,
uao i upitao, kao da mi postavlja najsvakodnevnije pitanje: "Zato sam
ja to jesam?" Htio sam ga ohrabriti i pokuao sam odgovoriti.

Odgovorih kako ne znam zato je on to to jest, dodavi kako su "oni"

esto postavljali to isto pitanje, iz dana u dan sve ee. Rekavi to,
nisam imao niega ime bih to podupro, nikakva mi teorija nije bila na
umu - nita osim elje da mu odgovorim na pitanje kako je elio, moda
zato to sam nagonski osjeao da e uivati u toj igri. Iznenadio se.
Pogledao me znatieljno, htio je da nastavim; poto ne odgovorih nita,
on se vie nije mogao suzdrati, nego je elio da ponovim to sam rekao:
Dakle, oni pitaju to isto pitanje? Vidjevi kako se odobravajue
smjekam, razgnjevio se: on to nije pitao zato to je mislio da to "oni"
pitaju, nego je sam od sebe nadoao na to pitanje, ne znajui da ga i oni
postavljaju; ba njega briga pitaju li oni to. Zatim ree udnim tonom:
"To je kao da mi glas pjeva u uhu." Zagonetni ga je glas podsjetio na
njegovog ljubljenog oca, koji je prije smrti takoer uo takav glas, no
pjesma koju je on uo bila je razliita. "Moj glas stalno ponavlja isti
pripjev", objasni s malo nelagode, pa iznenada doda: "Ja sam to jesam,
ja sam to jesam, a-ha, a-ha!"

Malo je nedostajalo da se naglas nasmijem, no uspio sam se suzdrati.

Ako je ovo bila bezazlena ala, onda bi se i on trebao smijati; nije se
smijao, no shvatih da samo to nije shvatio da je ispao smijean. Morao
sam pokazati kako sam svjestan i besmislenosti i znaenja pripjeva; jer
ovoga puta sam elio da nastavi. Rekoh da pripjev treba ozbiljno shvatiti;
naravno, pjeva iji je glas uo nije nitko drugi doli on sam. Zacijelo je u
onome to sam rekao otkrio neki rugalaki prizvuk, jer se naljutio: to zna
i sam; ono to ga udi jest zato je glas uporno ponavljao istu reenicu!

Bio je tako uzbuen da mu to, dakako, nisam rekao, no mislio sam

ovako: znao sam, ne samo iz vlastitog iskustva, nego i iz iskustva moje
brae i sestara, da dosada moe sebinu djecu dovesti ili do stvaralakih
rezultata, ili do besmislica. Rekoh da to nije razlog to je uo pripjev, ali
da treba uzeti u obzir njegovo znaenje. Vjerojatno mi je tada palo na
pamet kako bi mu se moglo dogoditi da poludi od nedostatka neega na
to bi usredotoio misli; te kako bih se mogao skloniti od progona
vlastitoga zdvajanja i kukavitva promatrajui njega. Moda u ga ovog
puta biti kadar iskreno potovati; uspijem li u tome, neto bi se stvarno
moglo dogoditi i u njegovom i u mojem ivotu. "to da radim?" upitao je
bespomono na kraju. Kazah mu kako bi trebao razmisliti o tome zato je
to to jest te kako mu ja to ne govorim kako bih mu davao savjete; to
nije neto u emu mu mogu pomoi, ve to mora sam uiniti. "Pa to u
onda - gledati se u zrcalu?" pitao je sarkastino. No kao da nije bio nita
manje uzrujan. Ja ne rekoh nita, dajui mu vremena za razmiljanje.
"Da se pogledam u zrcalo?" ponovi on. Odjednom sam ja bio ljut,
pomislivi kako Hoda nikad nee biti kadar nita postii sam. Htio sam
da to shvati, htio sam mu rei u lice kako bez mene uope ne moe
misliti, ali nisam se usudio; hinei ravnodunost, rekoh mu neka se samo
pogleda u zrcalo. Ne, nije mi nedostajalo hrabrosti, jednostavno nisam
bio raspoloen

Nakon tri dana, kad sam opet naveo razgovor na tu temu i vidio da jo
hoe razgovarati o "njima", bilo mi je drago nastaviti igru; to god iz
toga izalo, davalo mi je nadu ve i to to sam ga neim zaokupio. Rekao
sam da se "oni" zaista promatraju u zrcalu, zapravo mnogo ee od
ovdanjih ljudi. Ne samo u kraljevskim i kneevskim palaama i

plemikim dvorcima, nego i u domovima obinih ljudi puno je briljivo

uokvirenih zrcala objeenih na zidove; to nije samo zbog toga, nego i
zato to "oni" stalno misle o sebi da su napredovali u tom pogledu.
"Kojem pogledu?" upita on tako radoznalo i neduno te me to iznenadilo.
Mislio sam da je ozbiljno shvatio to sam mu kazao, no on se naceri i
ree: "Hoe, dakle, rei da se od jutra do mraka gledaju u zrcalu?" Prvi
se put rugao mojoj zemlji i onome to sam ostavio iza sebe. Razljutivi
se, traio sam neto to bih rekao kako bih ga povrijedio; najednom, ne
razmiljajui i ne vjerujui vlastitim uima, izjavih kako jedino on sam
moe otkriti tko je, no on nije dovoljno mukarac da bi to uinio. Ispunilo
me zadovoljstvom promatrati kako se njegovo lice gri od boli.

No to me zadovoljstvo skupo stajalo. Ne zato to bi mi zaprijetio da e

me otrovati; nekoliko dana nakon toga zatraio je od mene neka
pokaem tu hrabrost za koju sam rekao da njemu nedostaje. Na poetku
sam to pokuao okrenuti na alu; naravno, ovjek ne moe otkriti tko je
razmiljajui o tome, nita vie nego promatranjem svog lika u zrcalu;
ono sam rekao u gnjevu, kako bih ga naljutio; no on mi, izgleda, nije
vjerovao: zaprijenjem svog lika u zrcalu; ono sam rekao u gnjevu, kako
bih ga naljutio; no on mi, izgleda, nije vjerovao: zaprijetio je da e me
manje hraniti, ak i da e me zakljuati u sobu ako ne dokaem svoju
hrabrost. Moram otkriti tko sam i zapisati to; on e provjeriti kako je
zadatak obavljen, koliko hrabrosti imam.

PETO

Na poetku sam napisao nekoliko stranica o svom sretnom djetinjstvu sa

svojom braom i sestrama, majkom i bakom na naem posjedu u
Empoliju. Nisam znao zato sam izabrao pisati ba o tim sjeanjima,
rabei ih kao dio puta otkrivanja zato sam taj koji jesam; moda me
potaknula enja - koju sam zacijelo osjeao - za sreom tog izgubljenog
ivota; a Hoda me toliko pritiskao nakon onoga to sam rekao u gnjevu
da sam bio obvezan, ba kao to sam i sada, odsanjati neto u to e
moj itatelj moi vjerovati i pokuati uiniti opise pojedinosti ugodnima.
No Hodi se isprva nije svidjelo to sam napisao; svatko moe napisati
takvo to, rekao je; dvojio je da je to ono o emu ljudi razmiljaju dok se
promatraju u zrcalu, jer za to nije trebala hrabrost za koju sam rekao da
mu manjka. Njegov se odgovor nije izmijenio poto je proitao kako sam
se naao lice u lice s medvjedom na lovakom izletu u Alpe s ocem i
braom; dugo smo stajali i gledali se; ili kako sam se osjeao uz odar
naega dragoga koijaa koga su pred naim oima pregazili vlastiti
konji: svatko moe napisati takvo to.

Na to mu odgovorih kako ljudi "tamo" ne ine nita vie od toga; sve to

sam mu prije govorio bilo je pretjerivanje, bio sam ljut i Hoda ne bi
trebao od mene oekivati nita vie. No on me nije sluao; bojao sam se
da me ne zakljua u sobu, pa sam nastavio zapisivati slike to su mi
padale na pamet. Tako sam proveo dva mjeseca prisjeajui se i
zapisujui niz takvih sjeanja, to je ponekad bilo bolno, a ponekad
ugodno; sve su to bile sitnice, no lijepo ih se bilo sjetiti. Zamiljao sam i
ponovno preivljavao sva lijepa i runa iskustva to sam ih imao prije

zarobljavanja; na kraju shvatih kako sam uivao u tom zadatku. Hoda

me vie nije morao siliti na pisanje; svaki put kad bi rekao kako nije
zadovoljan, ja bih preao na drugo sjeanje, drugu priu to sam je
unaprijed odluio zapisati.

Puno poslije, kad sam opazio da Hoda uiva itati to sam napisao,
poeh vrebati prigodu da i njega uvuem u tu aktivnost. Kako bih
pripremio teren, priao sam mu o nekim iskustvima iz djetinjstva: priao
sam mu o uasima beskrajne besane noi nakon smrti moga najboljeg
prijatelja s kojim sam bio razvio naviku da u isto vrijeme mislimo na istu
stvar; kako sam se bojao da e me proglasiti mrtvim i zakopati zajedno s
njime. Nisam oekivao da e ga se ta pria tako duboko dojmiti! Uskoro
nakon toga usudio sam se ispriati mu san to sam ga usnio: moje se
tijelo odvojilo od mene i spojilo s mojim dvojnikom, ije lice bijae
zaklonjeno u sjeni; njih se dvoje zatim urotilo protiv mene. Meutim je
Hoda govorio kako u posljednje vrijeme sve jae i ee uje onaj
smijeni pripjev. Kad sam vidio da ga se san dojmio, kako sam se i
nadao, stadoh navaljivati da bi se i on trebao poeti baviti takvim
pisanjem. To bi mu odvratilo pozornost od ovog beskrajnog nagaanja;
shvatio bi to je to to ga uistinu odvaja od budala. S vremena na
vrijeme su ga pozivali u carsku palau, ali se zapravo nita ohrabrujue
za njega tamo nije razvijalo. Isprva se odupirao, no kako sam navaljivao,
bio je dovoljno znatieljan, bilo mu je dovoljno nelagodno i dovoljno je
bio sit svega te mi je obeao da e pokuati. Bojao se da e ispasti
smijean, pa me ak u ali upitao: kako piemo zajedno, hoemo li se
tako i gledati u zrcalu zajedno?

Kad je rekao kako eli da piemo zajedno, nisam znao kako on eli da
doslovno zajedno sjedimo za stolom. Mislio sam da u se, kad on pone
pisati, moi vratiti besposlenoj slobodi neuposlena roba. Nisam bio u
pravu. Ree da moramo sjesti za dva kraja stola i pisati suelice jedan
drugome: nai e umovi, suoeni s tim opasnim temama, skretati s puta
i pokuavati pobjei; samo emo na taj nain poi pravim putem; samo
emo tako biti kadri jedan drugoga ojaati duhom stege. No bile su to
izlike; znao sam da ga je zapravo strah ostati sam, ostavljen opipati
svoju samou dok misli. Uviao sam to i prema nainu kako je poeo
mumljati, ba dovoljno glasno kako bih ja uo, kad se suoio s praznim
listom papira; ekao je da ja unaprijed odobrim to je kanio napisati.
Navrljavi nekoliko reenica, pokaza mi ih s nedunom poniznou i
djejim arom: pitao se jesu li te stvari vrijedne da se o njima pie.
Naravno, odgovorio sam potvrdno.

Tako sam u dva mjeseca nauio vie o njegovu ivotu nego u jedanaest
prethodnih godina. Porodica mu ivi u Jedrenu, gradu to smo ga poslije
posjetili u Sultanovoj pratnji. Otac mu je umro veoma mlad. Nije bio
siguran da se sjea njegova lica. Majka mu je vrlo marljiva ena.
Ponovno se udala nakon oeve smrti. S prvim je muem imala dvoje
djece: djevojicu i djeaka. S drugim je muem rodila etiri sina. Taj je
ovjek poplunar. Dijete najsklonije uenju bio je, dakako, on sam. Nauio
sam takoer kako je on najinteligentniji, najbistriji, najmarljiviji i najjai
od svoje brae; takoer i najpoteniji. Svih se njih sjeao s mrnjom,
osim svoje sestre; no nije bio sasvim siguran je li sve to vrijedno
zapisivanja. Nagovarao sam ga na pisanje, moda zato to sam ve slutio
da u poslije uzeti njegove navike i ivotnu priu kao svoje vlastite. Bilo

je neto u njegovu govoru i miljenju to mi se veoma svialo i ime sam

elio ovladati. ovjek treba voljeti ivot to ga odabrao toliko te ga na
koncu moe nazvati svojim vlastitim; tako sam ja uinio. Mislio je kako
su sva njegova braa budale, naravno; trae ga samo kad hoe iz njega
izvui novac; on se pak sasvim posvetio naukama. Upisao se na
bogosloviju Selimiju; no ba prije nego to ju je trebao zavriti, bio je
lano optuen. Nikad vie o tome nije govorio, ba kao to nije govorio ni
o enama. Na samom je poetku napisao kako je jednom bio odluio
oeniti se, no poslije je bijesno poderao sve to je bio napisao. Te je noi
padala prljava kia. Bila je to prva od mnogih uasnih noi to sam ih
poslije morao izdrati. Uvrijedio me rekavi kako je sve to je napisao
bila la; poeo je opet od poetka; budui da je traio od mene neka
sjedim nasuprot njemu i takoer piem, pa sam tako dva dana bio lien
sna. Nije vie uope obraao pozornost na ono to ja piem; stoga sam
sjedio na svom kraju stola i prepisivao ono to sam prije bio napisao, ne
tarui glavu pokuajima da neto izmislim; motrio sam ga krajikom oka.

Nekoliko dana poslije poeo je na onom skupom, besprijekornom papiru

uvezenu s Istoka naslovom: "Zato sam to to jesam", no svakoga jutra
pod tim naslovom nije pisao nita nego razloge zato su "oni" toliko
manje vrijedni i glupi. Ipak sam nauio kako su ga prevarili nakon
majine smrti, kako je doao u Istanbul s novcem to ga je spasio u
ostavini i neko vrijeme proivio u dervikoj kui, odakle je otiao poto je
zakljuio kako su svi dervii prosti i lani. elio sam ga navesti da mi oda
vie o svojem iskustvu u dervikoj kui; mislio sam kako je odvajanje od
njih za njega bilo pravi uspjeh: uspio se zaista odvojiti od njih. Kad sam
to rekao, on se naljuti, rekavi mi kako elim uti rune stvari kako bih ih

jednoga dana uporabio protiv njega; ionako sam dosad previe doznao o
njemu; osim toga, sumnjivo mu je to elim doznati te pojedinosti - i
ovdje je uporabio jedan od onih spolnih izraza koji se smatraju
prostakima. Zatim je dugo priao o svojoj sestri Semri; kako je puna
vrline, a kako je njezin mu zao i pokvaren; govorio je kako mu je ao
to je godinama nije vidio; no kad sam pokazao zanimanje za ovu temu,
to je opet kod njega pobudilo sumnjiavost, pa je preao na drugu:
poto je potroio sav novac to ga je imao na knjige, neko vrijeme nije
nita drugo radio nego uio; zatim je naao posao kao povremeni pisar ali ljudi su tako besramni... Zatim se sjetio Sadik-pae, o ijoj smo smrti
u Erzin-danu upravo bili doznali. Hoda ga je tada prvi put sreo i odmah
mu je upao u oi svojom ljubavlju prema znanosti. Paa je Hodi naao
posao uitelja u osnovnoj koli, no on je bio tek jo jedna budala. Na
kraju ovog dijela pisanja, to je trajalo jedan mjesec, on je jedne noi,
posramljen, izderao na komadie sve to je prije napisao. Upravo zato se
- koliko se mogu prisjetiti, nastojei rekonstruirati njegove vrljotine i
moje vlastito iskustvo, oslanjajui se na svoju matu - ja vie ne bojim
da e me zaguiti pojedinosti koje me toliko oaravaju. Posljednjim
preostalim arom napisao je nekoliko stranica pod naslovom "Budale
koje sam dobro poznavao", no zatim se opet razbjesni: sve ga to pisanje
nije nikamo dovelo; nita novo nije nauio; i dalje ne zna zato je to to
jest. Zavarao sam ga, naveo sam ga da besko'risno misli na stvari kojih
se ne eli sjeati. Kaznit e me zbog toga.

Ne znam zbog ega ga je toliko zaokupljala zamisao o kanjavanju, koja

je podsjeala na prve dane to smo ih proveli zajedno. Katkad sam
pomiljao kako ga je moja kukavika poslunost uinila toliko odvanim.

Ipak, istoga trena kad je spomenuo kanjavanje, odluih se usprotiviti.

Kad se Hoda posve zasitio pisanja o prolosti, stao je koraati gore-dolje
kuom; tako je to trajalo neko vrijeme. Onda se opet vrati k meni i ree
mi kako nam je cilj zapisati istu misao: kako ovjek promatra svoj odraz
u zrcalu, tako moe ispitivati bit svojih vlastitih misli na papiru.

I mene je ushitila jasna simetrija te usporedbe. Odmah smo sjeli za stol.

Ovoga sam puta i ja, iako napola ironino, ispisao naslov "Zato sam to
to jesam" na vrhu stranice. Budui da mi je to odmah palo na pamet
kao neto svojstveno mojoj osobi, poeh opisivati sjeanja na stidljivost
u djetinjstvu. Zatim sam, proitavi to je Hoda napisao o iskvarenosti
drugih ljudi, doao na ideju koja mi je tada izgledala vana, pa sam je
izrekao. Hoda bi trebao pisati i o vlastitim pogrjekama i manama.
Proitavi to sam ja napisao, stao je dokazivati kako on nije kukavica. Ja
sam pak govorio kako on, makar nije kukavica, takoer ima lou stranu,
kao i svi drugi, pa e pronai onoga pravoga sebe udubi li se i u nju. Ja
sam to uinio, a on eli biti poput mene, vidim to na njemu. Opazih kako
se naljutio kad sam to rekao, no suspregnuo se te rekao, pokuavajui
biti razborit, kako su drugi ljudi zli; ne svi, naravno, ali zbog
nesavrenosti i zloe mnogih sve na svijetu ide krivim putem. Tu se
nisam s njime sloio, rekavi da u njemu ima puno toga loega, ak i
opakog, te bi to trebao priznati. Skrueno sam priznao kako je on gori od
mene.

Eto, tako su poeli oni besmisleni i strani dani zla! Vezao bi me za

stolicu dok sam sjedio za stolom, pa sjeo nasuprot meni, zapovijedajui
mi neka piem to on hoe, iako tada vie ni sam nije znao to je to. Na

umu mu nije bilo nita osim one usporedbe: kako osoba u zrcalu vidi
vanjsku stranu sebe, tako bi trebala biti kadra promatrati nutrinu svojeg
uma u svojim mislima zapisanim na papiru. Ree kako ja znam kako se
to radi, ali skrivam od njega tu tajnu. Dok mi je Hoda sjedio su elice,
punio sam listove pred sobom priama u kojima sam preuveliavao
vlastite pogrjeke: s uitkom sam pisao o sitnim kraama u djetinjstvu, o
ljubomornim laima, o nainu na koji sam spletkario kako bi me roditelji
vie voljeli od moje brae i sestara, o spolnim indiskrecijama moje
mladosti; to sam dalje iao, vie sam rastezao istinu. okirala me
pohlepna znatielja s kojom je Hoda itao te prie i ista naslada to ju
je izvlaio iz toga; poslije je postajao jo gnjevniji, pojaavajui ve i
prije okrutan postupak prema meni, koji se vie nije ograniavao samo
na vezivanje. Moda stoga to ve nije mogao trpjeti moje prole grijehe,
utei ve kako e postati njegovi vlastiti. Poeo me ak i tui. Proitavi
opis jednog od mojih prijestupa, usklikne: "Gade jedan!" i udari me
akom u lea estinom to je tek napola bila u samom udarcu; jednom ili
dvaput me pijusnuo, ne mogavi se uzdrati. A moda je to inio zato to
su ga sve rjee pozivali u carsku palau; moda je tada ve uvjerio sama
sebe kako nee vie nai nita to e ga zabaviti osim onoga meu
nama; moda je to bio tek nemoni bijes. No to je vie itao o mojim
grijesima i pojaavao svoje sitne, djetinjaste kazne, vie me obuhvaao
neki poseban osjeaj sigurnosti: prvi sam put poeo misliti kako ga imam
u aci.

Jednom me gadno ozlijedio; tad osjetih kako se saalio nada mnom, no

bijae to zloudan osjeaj pomijean s odvratnou spram osobe to je ni
na koji nain ne drimo sebi jednakom; outio sam to i prema nainu na

koji me gledao, napokon lienu mrnje. "Nemojmo vie pisati!" ree.

"Zapravo, ti vie nee pisati", ispravi se odmah, jer ve tjednima nije
radio nita drugo nego me promatrao dok piem o svojim grijesima.
Rekao je kako moramo otii iz kue na put, moda u Gebze; svakim je
danom bivao sve mrkiji. Vratit e se svojem astronomskom radu;
razmiljao je i o tome da napie znanstveno stroi traktat o ponaanju
mrava. Uzrujavalo me vidjeti kako samo to nije izgubio svako
potovanje prema meni pa sam, kako bih zadrao njegovo zanimanje,
izmislio jo jednu priu, koja e izloiti moju pokvarenost u najotrijem
svjetlu. Hoda ju je proitao s uitkom te se ak nije ni naljutio; osjetio
sam kako je tek radoznao to mi uspijeva izdrati u takvom
pokvarenjatvu. Moda je i zato, vidjevi takvu podlost, prestao eljeti
postati ja, odluivi do samoga kraja ostati on sam. Naravno, on je
prilino dobro shvaao kako u svemu tome ima i neto od igre. Toga sam
mu se dana obratio poput dvorskoga dounika, koji zna kako ga ne dre
za pravoga ovjeka; pokuao sam jo vie zagolicati njegovu znatielju:
to bi izgubio kad bi, prije nego to poemo u Gebze, pokuao samo jo
jedanput - kako bi bolje razumio zato sam ja takav kakav jesam - pisati
o svojim vlastitim pogrjekama? to napie ne mora nuno biti ni istina,
niti e to itko vjerovati. Uini li to, bolje e razumjeti mene i sline meni;
jednoga e mu dana to znanje dobro doi!

Konano, nesposoban oduprijeti se svojoj radoznalosti i mojem brbljanju,

ree da e sutradan pokuati. Dakako, nije zaboravio dodati kako to ini
od vlastite slobodne volje, a ne zato to sam ga uvukao u svoje blesave
igre.

Idui je dan bio najugodniji od svih to sam ih proveo u ropstvu. Makar

me nije privezao za stolicu, proveo sam cijeli dan sjedei nasuprot njemu
kako bih uivao gledajui ga kako postaje netko drugi. Isprva je tako
snano vjerovao u ono to ini da ak nije ni ispisao onaj svoj glupi
naslov: "Zato sam to to jesam" na vrhu stranice. Djelovao je
samopouzdano, poput zloesta djeteta koje se sprema izmisliti zabavnu
la; vidio sam mu u pogledu kako je jo u svom sigurnom svijetu. No ta
pretjerana sigurnost nije dugo trajala; ni njezin hinjeni nastavak, to je
inio zbog mene. U malo vremena njegov lani nehaj pretvorio se u
tjeskobu - igra je postala stvarnost; uzrujavalo ga je i strailo izvesti taj
in samooptube, ak i lane. Smjesta je iskriao to je napisao, ne
pokazavi mi to. Ali potaknuo sam mu znatielju i mislim da se zasramio
preda mnom, jer je nastavio. Opet, da je postupio nagonski, uinivi ono
to je u prvom trenu htio: digao se od stola i prekinuo zauvijek s time,
ne bi izgubio svoj duevni mir.

Sljedeih sam ga nekoliko sati promatrao kako se unitava: napisao bi

neto samokritino, pa to poderao ne pokazavi mi; svaki put bi gubio na
samopouzdanju i samopotovanju, ali poinjao bi uvijek iznova, nadajui
se kako e nadoknaditi to je izgubio. Navodno mi je elio pokazati svoje
ispovijedi; pala je no a da nisam vidio ni rijei od onoga to sam tako
elio proitati - sve je izderao i bacio; snaga mu se potroila. Kad je
poeo vikati na mene i vrijeati me, govorei da je sve ovo ogavna
nevjernika igra, njegovo je samopouzdanje bilo palo tako nisko te sam
se usudio bezobrazno odgovoriti kako e se naviknuti da ne ali to je
zao. Ustao je i otiao iz kue, vjerojatno zato to nije mogao podnijeti da
ga se promatra; kad se vratio kasno, po mirisu parfema na njemu

pogodio sam da je bio kod bludnica, kako sam i oekivao.

Sljedeeg sam poslijepodneva, kako bih ga nagovorio na nastavak rada,

rekao Hodi kako je zacijelo dovoljno snaan da ga ne mogu smesti
bezazlene igre. Uz to smo mi to radili kako bismo neto nauili, nije to
bila tek puka razbibriga; na kraju e doi do razumijevanja zato su oni
koje zove budalama takvi kakvi jesu. Zar ga ne privlae izgledi da doista
upoznamo jedan drugoga? ovjeka moe vezati netko tko poznaje i
najmanje pojedinosti njegove due, jednako kao to ga progone none
more.

Ne ono to sam rekao (to je uzeo otprilike jednako ozbiljno kao i

laskanja dvorskoga patuljka), nego sigurnost dnevnoga svjetla nagnala
ga je da opet sjedne za stol. Kad je te veeri od njega ustao, imao je ak
i manje samopouzdanja nego prethodnoga dana. Kad sam ga vidio kako
se te noi opet uputio bludnicama, saalio sam se nad njim.

Tako bi svakoga jutra sjedao za stol, vjerujui kako je sposoban nadii

zla to e ih toga dana opisati i ponovno zadobiti to je izgubio
prethodnoga dana; a onda je svake veeri ostavljao na stolu po jedan
komadi samopouzdanja to mu je jo bilo preostalo. Budui da je sada
sama sebe nalazio vrijednim prijezira, nije vie prezirao mene; mislio
sam kako sam napokon pronaao neku potvrdu jednakosti za koju sam
pogrjeno drao da je postojala meu nama prvih dana to smo ih
proveli zajedno; to me veoma veselilo. S obzirom da me se uvao, rekao
mi je kako ne moram sjediti s njime za stolom; i to je bio dobar znak, no
moj bijes, koji se nakupljao godinama, sad je zagrizao punom snagom.

elio sam se osvetiti, elio sam ga napasti. Poput njega, i ja sam izgubio
unutarnju ravnoteu. Osjeao sam da bi, ako uspijem da Hoda samo jo
malo dublje posumnja u sama sebe, proitam li tek nekoliko od tih
ispovijedi to ih je briljivo uvao od mene, pa ga suptilno ponizim - on
postao rob i grjenik u ovoj kui, a ne vie ja. Znakovi su se ve
pojavljivali: opazio sam kako mu je ponekad potrebno znati rugam li mu
se ili ne. Nije vie imao samopouzdanja, pa je poeo traiti moje
odobravanje. Sad me je ee pitao za miljenje o banalnim
svakodnevnim sitnicama: pristaje li mu odjea, je li nekome dao pravi
odgovor, svia li mi se njegov rukopis - to ja mislim? Ne elei da posve
potone u oaj i odustane od igre, katkad bih izgovarao samokritiku, kako
bih mu digao glavu. Pogledao bi me kao da govori: "Gade jedan!" ali nije
me vie udarao; siguran sam da je mislio kako je i sam zasluio batine.

Strano su me zanimala ta njegova priznanja od kojih je toliko mrzio

sama sebe. Budui da sam se navikao postupati s njime kao s niim od
sebe - makar samo u potaji - mislio sam kako e se to sastojati od
nekoliko sitnih, beznaajnih grijeha. Sada, kad nastojim udahnuti
ivotnost svojoj prolosti, dok govorim samome sebi da u pojedinosti
zamislim jednu ili dvije ispovijedi od kojih nikada nisam proitao nijednu
reenicu, nekako ne mogu pronai grijeh to ga je Hoda mogao uiniti,
a koji bi razorio sklad moje prie i ivot to sam ga za sebe zamiljao.
Pretpostavljam kako netko na mojem mjestu moe nauiti kako ponovno
stei samopouzdanje: moram rei da sam naveo Hodu na otkrie a da
on to nije shvatio, da sam ga suoio s njegovim vlastitim slabim
stranama i slabim stranama ljudi njemu slinih -makar to nije bilo posve
odluno i otvoreno suoenje. Vjerojatno sam zamiljao kako nije daleko

dan kad u moi otvoreno kazati njemu i drugima to mislim o njima;

unitit u ih dokazavi koliko su pokvareni. Vjerujem da itatelji moje
prie sada ve shvaaju kako sam isto toliko nauio od Hode koliko je
on nauio od mene! Moda sada tako mislim jer svi stari ljudi posvuda
trae simetriju, ak i u proitanim priama. Zacijelo sam kiptio od
potisnuta bijesa to se godinama skupljao. Poto Hoda temeljito ponizi
sama sebe, nagnat u ga da prihvati moju nadmo, ili bar moju
samostalnost; tada u odluno zahtijevati svoju slobodu. Sanjao sam
kako e me osloboditi ak i bez gunanja; razmiljao sam kako u po
povratku u domovinu pisati knjige o svojim pustolovinama meu
Turcima. Kako sam lako gubio smisao za stvarne odnose! Vijest to mi ju
je jednoga jutra donio sve je to izmijenila u hipu.

Kuga je izbila u gradu! Budui da je to rekao kao da je rije o nekom

drugom, udaljenom mjestu, a ne o Carigradu, isprva tome nisam
vjerovao; pitao sam ga kako je doznao vijest; sve me zanimalo. Broj
iznenadnih smrti naglo je rastao bez vidljiva razloga, vjerojatno od neke
bolesti. Upitao sam ga za znakove bolesti - moda to i nije kuga. Hoda
mi se nasmija: ne trebam se brinuti, jer ako je uhvatim, znat u bez
ikakve sumnje; ovjek ima samo tri-etiri dana groznice da to dozna.
Neki imaju otekline iza uiju, neki pod pazusima, na trbusima; razviju se
irevi, zatim jaka groznica; ponekad pucaju irevi, ponekad krv provali iz
plua; neki umiru kaljui estoko kao suiavci. Dodao je kako ljudi iz
svih etvrti umiru za tri-etiri, najvie pet dana. Uzrujan, upitah ga za
nau etvrt. Zar nisam uo? Zidar koji se svaao s cijelim susjedstvom
jer su njihove kokoi ulazile k njemu kroz rupe na zidu umro je u
groznici, vritei, prije tjedan dana. Tek sada su svi shvatili kako je umro

od kuge.

Jo nisam htio vjerovati; vani, na ulici, sve je izgledalo tako normalno:

ljudi to prolaze pokraj prozora izgledali su tako spokojno, da mi je
trebao netko s kime u podijeliti svoje uzbuenje, ako sam elio vjerovati
da je kuga zaista stigla. Idueg jutra, kad je Hoda otiao u kolu,
izletjeh na ulicu. Potraio sam talijanske poturenjake to sam ih uspio
upoznati za jedanaest godina to sam ih ovdje proveo. Jedan od njih,
poznat sada pod novim imenom Mustafa Reis, otiao je u luku; drugi,
Osman-efendija, nije me isprva htio pustiti u kuu, iako sam tukao po
vratima tako estoko kao da ih elim sruiti. Prvo je poslao slugu neka
kae da ga nema doma, no naposljetku odusta i zavie za mnom. Kako
jo uope mogu pitati postoji li zbilja zaraza? Zar nisam vidio kako ulicom
nose ljesove? Rekao je da sam uplaen, vidi to na mojem licu; uplaen
sam zato to sam ostao vjeran kranstvu! Izgrdio me; ovjek ovdje
mora biti musliman ako eli biti sretan; nije mi stisnuo ruku prije nego se
ponovno povukao u tamu svoje kue; nije me ni dotaknuo. Bijae
vrijeme molitve, pa kad sam vidio gomilu kako se okuplja u dvoritu
damije, spopao me strah i krenuo sam kui. Obuzela me strava kakva
obuzima ljude u trenutcima tekih nesrea. Kao da sam izgubio svoju
prolost, kao da mi je pamenje presuilo; bijah uzet. Potpuno me
izbacilo iz ravnotee kad sam vidio skupinu pogrebnika.

Na povratku iz kole, naavi me u takvom stanju, Hodi bi drago.

Osjetio sam kako moj strah poveava njegovo samopouzdanje i od toga
mi je bilo nelagodno. elio sam da bude neustraiv i u tome se oslobodi
toga ispraznoga ponosa. Pokuavajui se smiriti, stao sam izlijevati sve

medicinsko i knjievno znanje to sam ga imao; opisivao sam ega sam

se sjeao iz prizora kuge kod Hipokrata, Tukidida i Boccaccia, govorio
kako se smatra da je bolest zarazna. No od toga je samo rastao njegov
prijezir prema meni: on se nije bojao kuge; bolest je volja Boja i ako je
ovjeku sudbina umrijeti, umrijet e; stoga je bilo uzalud govoriti
kukavike nesuvislosti o zatvaranju u kuu i presijecanju veze s vanjskim
svijetom ili o pokuaju da izmaknemo iz Carigrada. Ako je pisano, doi e
i proi; ako je pak tako pisano, smrt e nas svuda nai. Zato se bojim?
Zbog onih grijeha to sam ih iz dana u dan opisivao? Smijeio se; oi su
mu sigurno blistale.

Sve do dana kad smo izgubili jedan drugoga nisam znao je li uistinu
vjerovao u to to mi je rekao. Vidjevi ga tako posve mirna, pobojah se
na tren; no opet, kad sam se sjetio naih rasprava za stolom, tih stranih
igara to smo ih igrali, postao sam sumnjiav. On je kruio, nastojei
skrenuti razgovor na grijehe to smo ih zajedno opisali, opetujui istu
zamisao s lukavim izrazom lica koji me izluivao: ako se toliko bojim
smrti, onda nisam mogao ovladati opainom o kojoj sam naizgled tako
hrabro pisao. Odvanost to sam je pokazao opisujui svoje grijehe bila
je jednostavno rezultat besramnosti! Dok je, naprotiv, on jedno vrijeme
oklijevao, jer je tako briljivo pazio na svaku pojedinost. No sada je
miran; duboko pouzdanje to ga osjea pred kugom u njegovu srcu ne
ostavlja sumnje da je svakako nevin.

Odbijen tim objanjenjem, u koje sam glupo povjerovao, odluih se

prepirati s njime. Naivno sam nabacio da je on samopouzdan ne zato to
ima istu savjest, nego stoga to ne zna da mu je smrt tako blizu.

Objasnio sam kako se moemo zatititi od smrti, kako ne smijemo dirati

oboljele od kuge, da se trupla moraju pokapati u ovapnjene rake, da
ljudi moraju ograniiti kontakte jedan s drugim koliko je god vie mogue
te da Hoda vie ne smije ii u tu naguvanu kolu.

ini se da mu je to posljednje to sam rekao dalo ideje jo stranije od

kuge. Sutradan u podne, rekavi kako je dotaknuo svu djecu u koli,
jedno po jedno, ispruio je ruke prema meni; vidjevi da sam ustuknuo,
da se bojim dotaknuti ga, pribliio mi se i zagrlio me cerei se sretno;
htio sam vrisnuti, ali kao u snu, nisam mogao ispustiti glasa. Evo, ovo je
Hoda, ree on, s porugom u glasu koju sam poeo razumijevati tek
puno poslije - tako me uio da budem neustraiv.

ESTO

Kuga se irila brzo, no nekako nisam mogao nauiti to to Hoda zove

neustraivou. Istodobno sam prestao biti onoliko oprezan koliko sam
isprva bio. Nisam vie mogao podnijeti da budem zatvoren u jednoj sobi
kao kakva krhka starica, koja na kraju danima zuri kroz prozor. S
vremena na vrijeme izletio bih na ulicu poput pijanca; promatrao bih
ene kako kupuju na trnici, obrtnike kako rade u svojim radionicama,
mukarce kako se okupljaju u kavanama nakon pokopa svojih dragih,
kako pokuavaju nauiti kako ivjeti s kugom. Tako bih inio, no Hoda
me nije ostavljao na miru.

Svake bi veeri posegnuo za mnom rukama kojima je, kako je govorio,

cijeloga dana dirao ljude. ekao bih ne pomaknuvi nijedan mii. Znate
kako je kad ste napola budni i shvatite kako tipavac puzi preko vaega
tijela, pa se smrznete, ukoite kao kip - tako je to. Njegovi prsti nisu
podsjeali na moje; hladnokrvno preavi njima preko mene Hoda bi me
upitao: "Boji li se?" Ja se ne bih ni pomaknuo. "Boji se. ega se boji?"
Ponekad bih osjetio poriv da ga odgurnem, potuem se s njime, no znao
sam da bi to samo povealo njegov bijes. "Rei u ti zato se boji. Boji
se jer si kriv. Boji se jer si ogrezao u grijehu. Ustraen si jer vjeruje u
mene vie nego to ja vjerujem u tebe."

On je inzistirao da nas dvojica moramo sjesti za dva kraja stola i zajedno

pisati. Sada je vrijeme da piemo zato smo to to jesmo. No na kraju
opet nije pisao nita drugo nego zato su "drugi" takvi kakvi jesu. Prvi mi
je put ponosno pokazao to je napisao. Kad sam pomislio kako je
oekivao od mene da budem ponien time to sam proitao, nisam
mogao skriti svoju odvratnost, pa mu rekoh kako se nimalo ne razlikuje
od budala o kojima je pisao; rekoh mu i da e umrijeti prije mene.

Tada sam zakljuio kako je to predvianje bilo moje zadnje ubojito

oruje; podsjetio sam ga na njegova desetogodinja nastojanja, na
godine to ih je potroio na kozmografske teorije, na promatranje neba
to ih je uinio otetivi si oinji vid, na dane kad nije vadio nosa iz
knjige. Sada sam ja taj koji ga ne ostavlja na miru; rekoh mu kako bi
glupo bilo od njega umrijeti uzalud, ako je mogue izbjei kugu i ivjeti
dalje. Rekavi to, uveao sam ne samo njegove sumnje, nego i svoje
kazne. Primijetio sam da je, izgleda, itajui to sam napisao, ponovno
pronaao izgubljeno potovanje prema meni, makar i gunajui.

Da izbjegnem zlu kob tih sam dana punio stranicu za stranicom lijepim
snovima to sam ih esto snivao ne samo nou, ve i za
poslijepodnevnoga drijemea. Pokuavajui sve zaboraviti, im bih se
probudio zapisao bih te snove, u kojima su miljenje i djelovanje bili
jedno; veoma sam se trudio pisati poetinim stilom: usnio sam kako su
neki ljudi koji su ivjeli u umi pokraj nae kue, rijeili zagonetke to
smo ih godinama pokuavali odgonetnuti; tko bi se usudio zai u tamnu
umu, sprijateljio bi se s njima; sjene nam nisu nestajale sa zalaskom
sunca, nego su poinjale vlastiti ivot, ovladavi tisuom sitnica kojima
smo mi trebali ovladati dok smo spavali u istim, svjeim posteljama;
lijepi, trodimenzionalni ljudi na slikama to sam ih oblikovao u snovima
istupali su iz okvira i mijeali se meu nas; moja majka, otac i ja
postavljali smo u svom stranjem vrtu eline strojeve koji e raditi za
nas...

Hodi nije promaknulo kako su ti snovi vraje klopke koje bi ga mogle

uvui u tminu smrtonosne znanosti; a ipak me i dalje ispitivao,
shvaajui kako sa svakim pitanjem gubi po djeli samopouzdanja: to li
znae ti bedasti snovi; jesam li ih zbilja vidio? Tako sam na njemu prvi
put iskuao ono to emo godinama nakon toga zajedno raditi sa
Sultanom; iz naih sam snova izvukao zakljuke o budunosti za nas
obojicu: oito je kako ovjek jednom zaraen znanou ne moe joj vie
izmaknuti, ba kao to se ne moe izbjei kugu; nije bilo teko zakljuiti
da je ta ovisnost obuzela Hodu, a ipak sam se pitao o njegovim
snovima! Sluao je rugajui mi se otvoreno; no kad je jednom progutao
ponos dovoljno da pone postavljati pitanja, nije vie u meni izazivao

puno ogorenosti; vidio sam kako moji odgovori pojaavaju njegovu

znatielju. Uvianjem kako se poremetila Hodina ravnodunost prema
kugi moj se strah od smrti nije smanjio, no bar vie nisam bio sam u
strahu. Naravno, morao sam platiti cijenu njegovih nonih mora, no sada
sam shvatio kako se nisam borio uzalud: kad je pruio ruke prema meni,
rekoh mu kako e umrijeti prije mene i podsjetio ga kako su oni koji se
ne boje neznalice, da je svoje pisanje ostavio napola dovreno i da su
moji snovi to ih je toga dana proitao bili puni sree.

Ipak, nisu moje rijei pokrenule stvari, nego neto drugo. Jednoga je
dana otac jednoga njegovog uenika doao u kuu. Djelovae bezazlen i
skroman ovuljak; ree kako stanuje u naem dijelu grada. Ja sam ih
sluao sklupan u kutu kao pospana kuna maka, dok su dugo
razgovarali o kojeemu. Napokon na gost izusti to je arko elio kazati:
njegova je sestrina s oeve strane prologa ljeta ostala udovica kad joj
je suprug pao s krova koji je pokrivao crijepom i ubio se. Ona sad ima
puno prosaca, ali na posjetitelj misli da bi Hoda bio najpogodniji; od
susjeda je uo kako Hoda prima enidbene ponude. Hoda je reagirao
silovitije no to sam oekivao: on se nee eniti, ree, ali ak i kad bi se
enio, ne bi uzeo udovicu. Na to nas posjetitelj podsjeti kako proroku
Muhamedu nije smetalo to je Hadida bila udovica - ak ju je uinio
prvom meu svojim suprugama. Hoda odvrati kako je uo za tu
udovicu, koja nije vrijedna ni maloga prsta svete Hadide. uvi to, na
ljubazni i ponosni susjed objasni Hodi kako ni on ba nije neka prilika;
on do sada nije vjerovao susjedima kad su govorili kako je Hoda posve
siao s uma; nikome se ne svia to zuri u zvijezde, igra se leama i
pravi udne satove. Sa sjetom trgovca koji kudi robu koju kani kupiti,

gost doda kako susjedi priaju da Hoda jede za stolom poput

nevjernika, umjesto da sjedi na podu prekrienih nogu; da je spiskao
kese i kese novca na knjige, a zatim ih razbacuje po podu i gazi nogama
po onima u kojima je upisano sveto ime Prorokovo; kau i da - kad ne
moe udobrovoljiti avla u sebi buljei satima u nebo, lei pri punom
dnevnom svjetlu na postelji i bulji u svoj prljavi strop; da ne uiva u
enama, nego u djeacima; da sam ja njegov brat blizanac; da ne posti
za ramazana i napokon kako je kuga poslana zbog njega.

Poto se rijeio gosta, Hoda je dobio napadaj gnjeva. Zakljuio sam

kako je samozadovoljni spokoj to je dolazio od ponaanja istovjetna
svima ostalima (ili pretvaranja da se to radi) doao do kraja. Hotei mu
zadati jo jedan, zavrni udarac, rekoh da su oni koji se ne boje kuge
jednako glupi kao ovjek koji je upravo bio kod nas. Uplaio se, no ree
kako se ni on ne boji kuge. to god bilo razlogom, zakljuio sam kako je
to kazao iskreno. Uzrujavi se veoma, nije mogao pronai nita ime bi
zaokupio ruke; opetovao je svoj gotovo zaboravljeni pripjev o
"budalama". Kad je pao mrak, upalio je svjetiljku, stavio je nasred stola i
rekao da emo sjesti za nj. Moramo pisati.

Kao dvije usidjelice to jedna drugoj proriu budunost kako bi im bre

prolo vrijeme za beskrajnih zimskih noi, sjedili smo jedan nasuprot
drugome i vrljali neto na praznim papirima pred sobom. Kako je to bilo
apsurdno! Kad sam ujutro proitao to je Hoda napisao kao svoj san,
uini mi se to jo smjenijim od mojega sna. Napisao je imitaciju mojega
sna, no bilo je oito da je to izmiljotina koju on nikada nije sanjao: nas
smo dvojica bili braa! Bilo mu je zgodno igrati ulogu starijega brata, a ja

sam posluno sluao njegova znanstvena predavanja. Idueg me je jutra

za dorukom upitao to zakljuujem iz susjedove prie da smo blizanci.
Bilo mi je drago to to pita, no nije time polaskao mojem ponosu; ne
odgovorih nita. Dva dana poslije probudio me usred noi kako bi mi
kazao da je zaista usnio onaj san to mi ga je bio opisao. Moda je to
bila istina, no iz nekog razloga nije me bilo briga. Idue je noi priznao
kako se boji smrti od kuge.

Potiten zatvorenou u kuu, izlazio bih na ulicu u suton: djeca su se

penjala na drvee u dvoritu, ostavivi svoju arenu obuu na tlu;
blebetave ene u redu za vodu pred esmom nisu vie prekidale
razgovor kad bih ja prolazio; trnice bijahu pune kupaca; ljudi su se tukli
na ulici, drugi su ih pokuavali razdvojiti, trei se zabavljali promatrajui
prizor. Pokuavao sam uvjeriti sama sebe kako se epidemija ispuhala, no
kad spazih kako se ljesovi jedan po jedan pojavljuju iz dvorita
Bajazitove damije, uhvati me panika pa pobjegoh kui. Dok sam ulazio
u svoju sobu, Hoda me zazove: "Doi, vidi ovo!" Raskopane koulje,
pokazivao je na malu oteklinu, crvenu toku ispod pupka. "Ovdje ima
puno kukaca." Pribliio sam se i pozorno pogledao: bila je to mala crvena
toka, lagano natekla, kao od uboda velikoga kukca. Ali zato on to meni
pokazuje? Bojao sam se jo vie pribliiti lice.

"Ubod kukca, zar ne?" ree i taknu oteklinu vrkom prsta. "Ili je to ugriz
buhe?" Nita nisam rekao, preutjevi kako nikad prije nisam vidio takav
buhin ugriz.

Pronaao sam neki izgovor da do sutona ostanem u vrtu. Shvatio sam da

vie ne smijem ostati u kui, no nije mi padalo na pamet kamo bih

poao. A ta toka uistinu je izgledala kao kukev ubod ili ugriz - nije bila
istaknuta ni velika kao kuna oteklina; no malo poslije misli mi krenue
na drugu stranu: moda zato to sam lutao vrtom meu procvalim
biljkama, uini mi se kako e ta crvena toka natei za dva dana, otvoriti
se poput cvijeta i puknuti, pa e Hoda umrijeti u mukama. Rekoh u sebi
kako bi to mogao biti apsces uzrokovan loom probavom; ali ne - izgleda
kao ubod kukca (sjeam se da sam tada znao i kojega kukca); zacijelo je
to bio jedan od onih golemih nonih leteih kukaca to se mnoe u
tropskoj klimi, no ime toga sablasnoga stvora nikako mi ne dolazi niti na
vrh jezika.

Kad smo sjeli veerati, Hoda se pretvarao kako je dobre volje: alio se,
zadirkivao me... no nije dugo izdrao tako. Puno poslije, poto smo ustali
od veere koju smo pojeli u tiini, te poto se spustila no - tiha, mirna i
bez vjetra, Hoda ree: "Nemiran sam. Misli su mi teke. Hajde, sjedimo
za stol i piimo!" ini se da se jedino jo tako mogao zabaviti.

No nije mogao pisati. Sjedio je besposlen, promatrajui me krajikom

oka, dok sam ja zadovoljno pisao. "to to pie?" upitao je. Proitao sam
mu to sam napisao o tome kako sam nestrpljivo ekao povratak kui na
praznike, jednopregom, nakon prve godine na studiju graditeljstva. Volio
sam ja i sveuilite i svoje tamonje prijatelje - proitao sam mu i kako
su mi nedostajali dok sam sjedio na obali potoka, itajui knjige to sam
ih ponio sa sobom na praznike. Nakon kratke stanke Hoda apnu, kao
da mi otkriva tajnu: "ivi li se tamo uvijek tako sretno?" Pomislih kako e
zaaliti to je to rekao im to izusti, no on me i dalje promatrao s

djetinjastom znatieljom. apnuh i ja: "Ja sam bio sretan!" Sjena

ljubomore prijee mu preko lica, no nita prijetee. Stidljivo, zapinjui,
ispria i on svoju priu.

Kad je imao dvanaest godina i ivio u Jedrenu, bilo je jedno vrijeme kad
je sa svojom majkom i sestrom iao u bolnicu pri Bajazitovoj damiji u
posjete djedu s majine strane, koji je tamo leao zbog eluanih
tegoba. Ujutro bi majka ostavila Hodina brata, koji je bio jo premalen
da poe s njima, kod susjeda, pa bi povela Hodu i njegovu sestru,
ponijevi lonac pudinga to bi ga pripravila dan prije, te bi se zajedno
uputili; put bijae kratak, ali ugodan: uz cestu bijae zasaen drvored
topola. Djed bi im pripovijedao prie. Hoda je volio te prie, ali bolnica
mu je bila jo draa; pobjegao bi kako bi lutao kroz njezina predvorja i
dvorita. Prigodom jednog posjeta sluao je glazbu to je svirala za
duevne bolesnike pod tornjem uz veliku kupolu; uo je uz to i zvuk
vode, tekue vode; lutao je drugim sobama, u kojima su na policama
blistale udnovate, raznobojne boce i staklenke; drugi se put pak izgubio
i stao plakati, pa su ga vodili od jedne do druge sobe po cijeloj bolnici,
sve dok ne naoe sobu njegova djeda Abdulah-efendije; katkad bi mu
majka plakala, katkad bi s keri sluala stareve prie. Zatim bi otili s
praznim loncem, to bi im ga djed vratio, no prije no to bi stigli doma,
majka bi im kupila halvu, apui: "Pojedimo je prije nego nas netko
vidi." Otili bi do skrovita mjesta uz potok, ispod topola, gdje bi sve troje
sjeli uz vodu, brkajui nonim prstima po njoj; tamo bi jeli halvu i nitko
ih nije mogao vidjeti.

Kad je Hoda dovrio svoju priu, tiina se spusti; malko nas je

uznemiravala, no istodobno nas je zbliavala nekim osjeajem nekoga

neodgovornoga bratstva. Dugo je Hoda zanemarivao napetost to se
osjeala u zraku. Poslije, poto je netko nemarno zalupio tekim vratima
na susjednoj kui, ree kako je tada prvi put osjetio zanimanje za
znanost, nadahnut pacijentima, arenim bocama i staklenkama te
vagama - svime tim to im je donosilo zdravlje. Ali nakon djedove smrti
nisu vie ili u bolnicu. Hoda je uvijek sanjao o tome kako e odrasti i
jednoga se dana vratiti u bolnicu sam, no jedne se godine rijeka Tanda,
koja protjee kroz Jedren, iznenada izlila iz korita, pa su bolesnike
premjestili iz njihovih leajeva, a sobe je napunila neista, uzburkana
voda; kad se konano povukla, neko lijepa je bolnica ostala godinama
zatrpana gomilama smrdljivog mulja koji se nije dao oistiti.

Kad je Hoda opet zautio, trenutak bliskosti bijae izgubljen. Ustao je od

stola; krajikom oka ugledah njegovu sjenu kako koraa sobom, a zatim
uzima svjetiljku sa sredine stola i zalazi mi iza lea, tako da nisam
mogao vidjeti ni Hodu niti njegovu sjenu; elio sam se okrenuti i
pogledati, ali nisam mogao - kao da sam se bojao, oekivao neto zlo.
Trenutak poslije, uvi utanje odjee koja se svlai, okrenuh se
bojaljivo. Stajao je ispred zrcala gol od pasa navie, briljivo ispitujui
svoja prsa i trbuh pri svjetlu svjetiljke. "Boe moj, kakav je to prit?"
upita on glasno. Ja ne rekoh nita. "Doi, vidi ovo!" Ne pomakoh se.
"Doi kad kaem!" Sav pun straha mu se pribliih, poput djeaka koji
oekuje kaznu.

Nikad prije nisam bio tako blizu njegovu golom tijelu; to mi se nije
svialo. Isprva sam nastojao samoga sebe uvjeriti kako mu s toga

razloga nisam htio prii, ali znao sam da se zapravo bojim toga prita. I
on je to znao. Ipak, hotei prikriti strah, pribliih glavu i stadoh neto
mrmljati; pogled sam bio prikovao za tu oteklinu, poprimivi lijeniko
dranje. "Strah te je, je li tako?" upita napokon Hoda. Pokuavajui mu
pokazati da nije tako, primakao sam glavu jo blie. "Boji se da je to
oteklina od bubonske kuge." Gradio sam se kako to nisam uo; ba sam
zaustio kazati kako ga je sigurno ubo kukac, vjerojatno isti koji je
jednom ubo i mene, no ne pada mi jo na pamet njegovo ime. "Dotakni
to, uje!" ree Hoda. "Ako ne dotakne, kako e znati to je? Dotakni
me!"

Razveselio se vidjevi da neu. Ispruio je prema mojem licu prste

kojima je dotaknuo oteklinu. Vidjevi kako sam se odmaknuo s
odvratnou, nasmija se glasno, rugajui mi se to se bojim obina
kukeva ugriza; no njegova veselost nije dugo potrajala. "Bojim se da u
umrijeti", ree najednom. Govorio je kao da je rije o neemu drugom;
bio je vie gnjevan nego posramljen; bijae to bijes izdana ovjeka. "Zar
ti nema takav prit? Jesi li siguran? Hajde, skini koulju! Odmah!" Na
njegovo sam navaljivanje skinuo koulju kao dijete koje se opire
kupanju. U sobi je bilo vrue, prozor zatvoren, no svje povjetarac puhao
je odnekud; moda sam se jeio od hladnoe zrcala - ne znam. Sramei
se svog izgleda, odstupih od zrcala. Ugledah sad u zrcalu obrnuti odraz
Hodina lica blizu svojega trupa; naginjao je veliku glavu - za koju su svi
govorili kako nalikuje mojoj - prema mojem tijelu. On ovo ini kako bi mi
zatrovao duh, pomislih iznenada; ali ja to njemu nikad nisam inio;
naprotiv, svih ovih godina bio sam ponosan to sam mu uitelj. Koliko
god bilo besmisleno, za trenutak sam pomislio kako e mi njegova

bradata glava, koja je izgledala groteskno pri slabom svjetlu petrolejke,

posisati krv! ini se da su na mene puno utjecale stravine prie to sam
ih sluao kao dijete. Dok sam o tome mislio, osjetih na trbuhu njegove
prste; htjedoh pobjei, udariti ga neim po glavi. "Nema", ree on.
Nagne se zatim prema meni i pregleda mi pazuhe, vrat, stranju stranu
uiju. "Ni ovdje ih nema. Izgleda da tebe kukac nije ugrizao."

Stavivi mi ruku na rame, on mi prie. Vladao se poput dobra, starog

prijatelja koji je sa mnom podijelio svoje najdublje tajne. Stisnuvi mi
stranju stranu vrata prstima slijeva i zdesna, privue me k sebi. "Gle,
pogledaj nas u zrcalu!" Pogledah. Pod slabim umjetnim svjetlom jo
jednom uvidjeh koliko smo nalik. Sjeam se kako me to zaprepastilo kad
sam ga prvi put vidio ekajui pred Sadik-painim vratima. Tada sam
vidio nekoga poput koga moram biti; sada mislim da i on mora biti netko
poput mene. Nas smo dvojica jedna osoba! Sad mi se to ini kao oita
istina. Osjeao sam se kao da sam sputan, ruke mi svezane i ne mogu se
micati. Pomaknuh se kako bih se spasio, kako bih dokazao da sam to ja.
Brzo prooh rukama kroz kosu. No on je uinio isti pokret, savreno me
oponaajui, ne naruivi simetriju u zrcalu. Oponaao je takoer moj
izgled, izraz mojega lica; ak i uas u mojim oima to ga nisam mogao
podnijeti, a opet od njegove slike u zrcalu nisam uspijevao odvojiti
pogleda, zaaran i ukoen od straha; onda se razveseli, poput djeteta
koje zadirkuje prijatelja oponaajui njegove rijei i pokrete. Uzviknu
kako emo umrijeti zajedno! Kakva glupost - pomislih. No i ja sam se
bojao. Bila je to najstranija od svih noi to sam ih proveo s njime.

Ustvrdio je zatim kako se i on od poetka bojao kuge; sve to je inio

bilo je samo kako bi me iskuao - isto kao kad je promatrao kako me

Sadik-paini krvnici vode na smaknue, ili kao kad nas ljudi usporeuju i
govore kako smo nalik. Ree zatim kako je posjeo moj duh; kao to je
trenutak prije odraavao moje pokrete, tako i sad zna to ja mislim u
tom trenutku; i to god ja znam, on to misli! Nisam mogao misliti ni na
to drugo nego na njega; rekoh mu kako ne mogu ni na to misliti, no on
me nije sluao. On nije govorio da bi neto otkrio nego kako bi me
uplaio, kako bi se poigrao vlastitim strahom i uinio me njegovim
dionikom. Osjetih kako on to vie osjea osamljenost, to me vie eli
povrijediti; dok je prelazio prstima preko svog i mog lica, dok me
pokuavao zaarati uasom te nae strane slinosti, sam se uzbudio i
uzrujao vie ak i od mene; pomislih kako e uiniti neto zlo. Rekoh sam
sebi kako me dri ispred zrcala, steui mi stranju stranu vrata, zato to
nije kadar odmah uiniti to zlo; no on nije djelovao zbunjeno ni
bespomono. Bio je u pravu: i ja sam elio govoriti to on govori i initi
to on ini; zavidio sam mu to on to moe, a ja ne mogu - prednost mu
je bila moj strah od kuge.

Usprkos snazi mojega straha i makar sam smatrao da sam kod sebe
opazio neke stvari to ih nikad prije nisam primijetio, nekako se nisam
mogao osloboditi osjeaja kako je sve to igra. Stisak njegovih prstiju na
mojem vratu popusti, no nisam se odmah odmaknuo od svog odraza u
zrcalu. "Sad sam kao ti", izjavi on. "Poznat mi je tvoj strah. Postao sam
ti!" Dobro sam ga razumio, no pokuah uvjeriti samoga sebe kako je to
prorotvo (od kojega je polovica bez ikakve sumnje istinita) glupo i
djetinjasto. Ustvrdi kako sad moe gledati svijet kako ga ja vidim; "oni",
opetovao je on - konano je shvatio kako "oni" misle, kako "oni"

osjeaju. Pustivi da mu pogled odluta izvan okvira zrcala, neko je

vrijeme govorio, pogledajui sjene na stolu, ae, stolce i druge
predmete napola obasjane blijedim umjetnim svjetlom. Izjavi kako sada
moe rei stvari to ih prije nije, jer ih nije mogao vidjeti; no ja sam
drao kako grijei: rijei su mu bile jednake, a isto tako i predmeti.
Jedina novost bijae njegov strah; ne - ni to zapravo nije novo; nov je
tek oblik njegova iskustva straha; uini mi se kako je ak i to, to sad ne
mogu tono opisati, neka krinka to ju je navukao ispred ogledala, neka
njegova nova smicalica. Nehotice se okanivi igre, njegov se um takoer
vratio na crvenu oteklinu, pitajui se: je li to uistinu kukev ubod, ili je
kuga?

Neko je vrijeme govorio o tome kako eli nastaviti tamo gdje sam ja
stao. I dalje smo stajali polugoli pred zrcalom. On e zauzeti moje
mjesto, a ja njegovo; da bi nam to uspjelo, bit e dovoljno da
razmijenimo odjeu te da on obrije bradu, a ja neka je pustim. Ta je
njegova misao uinila jo stranijom nau slinost u zrcalu; ivci su mi se
napeli kad sam ga uo kako govori da u ga osloboditi; on je posve
slobodno govorio to e uiniti kad se umjesto mene vrati u moju zemlju.
Uasnulo me kad sam shvatio kako se sjea svake i najmanje pojedinosti
koju sam mu priopio o svojem djetinjstvu i mladosti, pa je iz tih
pojedinosti iskonstruirao za sebe udnu i fantastinu zemlju u skladu s
vlastitim ukusom. Moj se ivot oteo mojem nadzoru - on ga je svojim
rukama vukao drugamo; osjeao sam kako ne mogu uiniti nita drugo
nego pasivno izvana promatrati to mi se dogaa - kao u snu. Ali put koji
je kanio poduzeti u moju zemlju umjesto mene i ivot to ga je elio
tamo ivjeti djelovali su tako udno i naivno da zbog toga nisam u sve to

mogao do kraja vjerovati. Istodobno me iznenadila logika u

pojedinostima njegove matarije: poeljeh kazati da je i to mogue, da je
moj ivot mogao poi tim tijekom. Tada sam razumio da sam prvi put
osjetio neto dublje o Hodinu ivotu, ali jo nisam bio kadar to iskazati.
Sve to sam mogao uiniti, zbunjeno sluajui to u "ja" uiniti kad se
vratim u svoj stari svijet, za kojim sam eznuo svih tih godina, bilo je
zaboraviti strah od kuge.

No to nije dugo trajalo. Hoda je od mene zatraio neka mu kaem to

u ja initi na njegovu mjestu. ivci su mi bili toliko iscrpljeni od ukoena
dranja u tom udnom poloaju, pokuavajui povjerovati kako nismo
toliko nalik i da je oteklina samo ubod kukca, da mi u prvi tren nita nije
palo na pamet. Na njegovo navaljivanje rekoh kako sam neko kanio
napisati memoare kad se vratim u svoju zemlju; kad sam rekao kako bih
mogao jednoga dana nainiti dobru priu i od njegovih doivljaja, on me
pogleda s gnuanjem. Ja ga ne poznajem tako dobro kao on mene;
zapravo, ja ga uope ne poznajem! Gurnuvi me od sebe i od zrcala,
stao je sam pred njega; kad zauzme moje mjesto on e odluiti to e
biti sa mnom! Ree da je oteklina kuna; umrijet u. Opisivao mi je kako
u strano patiti prije smrti; strah, na koji nisam bio spreman jer nisam
znao da dolazi, bit e gori od smrti. Dok je priao kako e me daviti
napadaji bolesti, Hoda se vie nije odraavao u zrcalu, odmaknuvi se
od njega. Kad sam ga opet pogledao, vidjeli ga ispruena na leaju to
ga je bio nemarno prostro na podu; opisivao je muke koje u doivjeti.
Ruke su mu poivale na trbuhu kao da (tad mi je to palo na um) eli
dodirnuti bol to je opisuje. Zazove me tada i ja, sav se tresui, pohitah k
njemu; odmah sam to zaalio, jer me opet pokuao dodirnuti rukom. to

god da je bio razlog, tada sam to ponovno smatrao tek ugrizom kukca; a
ipak sam se bojao.

Tako je prola cijela no. Pokuavajui me zaraziti boleu i strahom od

nje, stalno je opetovao da sam ja on, a on da je ja. On to ini zato to
uiva izlaziti izvan sebe, promatrati sama sebe s razdaljine, mislio sam,
opetujui stalno samom sebi (poput osobe koja se bori kako bi se
probudila iz runa sna): to je igra; naime, i on je sam upotrebljavao rije
"igra", no znojio se obilno poput fizike bolesne osobe, a ne kao netko
koga gue zle misli u vruoj sobi.

Dok je svitalo, govorio je o zvijezdama i smrti, o svojim lanim

predvianjima, o Sultanovoj gluposti i to je jo gore - nezahvalnosti, o
svojim omiljenim budalama, "nama" i "njima"; o tome kako je elio
postati netko drugi. Vie ga nisam sluao, nego izaoh u vrt. Iz nekog je
razloga moj um tada bio zaokupljen mislima o besmrtnosti to sam ih
proitao u jednoj prastaroj knjizi. Vani se nita nije kretalo, osim to su
vrapci ivikali i leprali s grane na granu, s jednog lipova stabla na
drugo. Kako je uznemirivala ta mirnoa! Mislio sam o drugim sobama u
Carigradu, gdje su rtve kuge leale umirui. Ako je Hoda obolio od
kuge, onda e ovako nastaviti do smrti, razmiljao sam; ako pak nije,
dok ne nestane crvene natekline. Shvatih kako neu moi jo dugo ostati
u toj kui. Uavi opet u kuu, nisam znao kamo bih mogao pobjei ni
gdje bih se skrio. Sanjao sam o mjestu daleko od Hode i daleko od
kuge. Strpavi nekoliko komada odjee u torbu, znao sam samo da to
mjesto mora biti dovoljno blizu da mogu do njega stii prije nego me
uhvate.

SEDMO

Stavio sam neto novca na stranu potkradajui malo-pomalo Hodu kad

god mi se pruila prigoda za to, a poneto sam i zaradio tu i tamo. Prije
nego sam napustio kuu uzeo sam novac iz krinje, u kojoj sam ga drao
u arapi meu knjigama, u koje on vie nije zavirivao. Iz znatielje sam
poao u Hodinu sobu, gdje sam ga naao usnula, kako se jako znoji uz
upaljenu svjetiljku. Iznenadilo me kako je malo to zrcalo to me je itavu
no strailo izluujuom slinou u koju nikad nisam mogao do kraja
povjerovati. Ne taknuvi nita, izaoh urno iz kue. Lagani je lahor
strujao dok sam hodao praznim ulicama poznate mi gradske etvrti.
Imao sam poriv oprati ruke; znao sam kamo u poi; bio sam
zadovoljan. Uivao sam hodati ulicama u ranojutarnjoj tiini, silazei s
brijega prema moru; oprao sam ruke na esmi, pogledom obuhvativi
Zlatni Rog.

Prvi sam put uo za otok Hejbeli od mladog redovnika to je odande

doao u Carigrad; kad smo se sreli u europskoj etvrti Galati, on mi je sa
arom opisivao ljepotu tog otoka. To me se zacijelo dojmilo, jer kad sam
iziao iz nae etvrti, znao sam da sam se tamo uputio. Laari i ribari s
kojima sam razgovarao traili su goleme svote novca da bi me prebacili
na otok; snudih se pomislivi kako znaju da sam odbjegli rob - izdat e
me ljudima to e ih Hoda poslati za mnom! Poslije sam zakljuio da su
oni tako straili krane, koje su prezirali jer se boje kuge. Nastojei ne
privui pozornost, pogodih se s drugim barkariolom s kojim sam
razgovarao. On nije bio snaan, a vie je truda utroio na govor o kugi i
grijesima za iju je kaznu ona poslana, nego na veslanje. Da stvar bude

bolja, dodao je kako nema smisla pokuavati se spasiti od kuge bijegom

na otok. Dok je govorio, shvatih kako je on zasigurno jednako uplaen
kao i ja. Put je trajao est sati.

Tek sam poslije dane to sam ih proveo na otoku stao smatrati sretnima.
Malo sam platio boravak u domu usamljenoga grkog ribara; nastojao
sam se drati van vidika, jer se uope nisam osjeao siguran. Ponekad
bih pomiljao kako je Hoda umro, ponekad kako e poslati ljude za
mnom. Na otoku je bilo puno krana koji su, poput mene, pobjegli od
kuge, no nisam elio da me primijete.

Svakog bih jutra s ribarom poao na more i vratio se tek naveer. Neko
sam vrijeme lovio jastoge i rakove. Ako bi vrijeme bilo odvie loe za
ribarenje, etao bih otokom; koji bih put otiao u samostanski vrt i tamo
mirno usnuo pod lozom. Na jednoj velikoj smokvi stajala je drvena
platforma, s koje se za lijepa vremena vidjela i Aja Sofija. Tamo bih
sjedio u sjeni gledajui Istanbul; na koncu sam tako satima sanjario. U
jednom sam snu plovio na obalu i ugledao Hodu meu dupinima to su
plivali uz bok broda; on se s njima sprijateljio i ispitivao ih je o meni;
drugi je put s njima bila moja majka, pa su me korili to me dugo nema
doma. Kad bih se probudio sav u znoju od sunca to mi je palilo lice, htio
bih se vratiti u te sne; no kako nisam mogao, prisilio bih sama sebe na
razmiljanje: katkad bih zamiljao kako je Hoda umro i vidio njegovo
mrtvo tijelo u kui to sam je napustio, osjeajui tiinu sprovoda na
kojega nitko nee doi; zatim bih razmiljao o njegovim pretkazanjima, o
zabavnim stvarima to ih je radosno izumio, kao i onima to ih je
konstruirao u gaenju i bijesu; o Sultanu i njegovim ivotinjama. Moje su

snove tekim plesom eljusti pratili jastozi i raci to sam im ostima probo
lea.

Pokuah uvjeriti sama sebe kako u prije ili poslije uspjeti pobjei u
domovinu. Moram se samo iskrasti kroz otvorena vrata na otoku; no
prije toga je bitno zaboraviti Hodu. Ja sam, naime, i nesvjesno pao pod
utjecaj onoga to mi se dogodilo - kunje sjeanja; poeo sam se gotovo
okrivljavati to sam napustio ovjeka koji mi je toliko nalik. Kao i sada, i
onda sam strasno eznuo za njim; je li zaista toliko podsjeao na mene
koliko mi je nalikovao u mojim sjeanjima, ili se ja to zavaravam? Kao da
mu se nijednom u tih jedanaest godina nisam pravo zagledao u lice;
zapravo sam to esto inio. ak sam utio poriv otii u Istanbul vidjeti ga
jo jednom, zadnji put pogledati njegovo mrtvo tijelo. Zakljuili kako se
moram, da bih se oslobodio, uvjeriti da je nevjerojatna slinost meu
nama dvojicom bila tek varka pamenja, gorka opsjena koju valja
zaboraviti te se na tu injenicu moram priviknuti.

Sreom, nisam se priviknuo. Jer jednoga sam dana nenadano ugledao

Hodu pred sobom. Bijah se ispruio u ribarovu dvoritu i sanjario
zatvorenih oiju na suncu, kad outjeh njegovu sjenu. Okrenut licem k
meni, smijeio se vie kao netko tko me volio nego kao netko tko me
pobijedio u igri. Osjeao sam se izvanredno sigurno - toliko te me to
uznemirilo. Moda sam to potajno iekivao, jer sam smjesta osjetio
krivicu i povukao se u poloaj lijenoga roba, poniznoga sluge koji se
klanja. Pribravi se, umjesto da zamrzim Hodu, ja stadoh sebi
predbacivati. A on je platio moj dug ribaru. Doveo je sa sobom dvojicu te
se hitro vratismo u brodici s dvostrukim veslima. Kui smo stigli prije

zalaska sunca. Nedostajao mi je miris doma. A zrcalo bijae skinuto sa

zida.

Idueg me jutra Hoda stao koriti: moj je zloin veoma teak te on gori
od elje da me kazni; ne samo to sam pobjegao nego sam ga i ostavio
na samrtnoj postelji, drei kukev ugriz za kunu oteklinu; no sada nije
vrijeme za to. Rastumai mi kako ga je prologa tjedna Sultan napokon
pozvao i upitao ga kad e ta kuga zavriti, koliko e jo ivota odnijeti i
je li njegov vlastiti ivot ugroen. Vrlo uzbuen, Hoda je davao okoline
odgovore, s obzirom da se nije pripremio, pa je zamolio neka mu se da
vrijeme potrebno za prouavanje onoga to je zapisano u zvijezdama.
Kui se vratio skaui od pobjednikoga veselja, no nije bio siguran kako
bi izmanipulirao Sultana u vlastitom interesu. Stoga je odluio vratiti me.

On je ve dugo znao da sam na otoku; poto sam pobjegao, on je tri

dana leao prehlaen, a zatim je poao u potragu za mnom; uhvatio mi
je trag kod ribara, a kad je malo odrijeio kesu, priljivi mu je brodar
otkrio kako me odvezao na Hejbeli. Budui da je znao kako ne mogu
pobjei nikamo dalje s otoka, Hoda me nije slijedio. Kad je rekao da je
ovaj sastanak sa Sultanom njegova ivotna prigoda, sloio sam se s
njime. Uz to je iskreno priznao da mu je potrebno moje znanje.

Odmah smo poeli raditi. Hoda je bio odluan, dajui dojam ovjeka koji
tono zna to hoe; radovala me ta odlunost, to sam je kod njega prije
tako rijetko viao. Budui da je znao kako e ga sutradan pozvati,
odluismo kupovati vrijeme. Odmah smo se sloili kako ne trebamo
davati previe obavijesti i da treba spominjati samo ono to e vjerojatno

biti potvreno. Hodina pronicavost, zbog koje sam mu se toliko divio,

odmah ga je dovela do zakljuka da su "pretkazanja opsjena, no mogu
se dobro uporabiti radi utjecaja na budale". Dok me sluao, ini se da se
slagao kako je kuga nesrea koju se moe zaustaviti jedino zdravstvenim
mjerama. Poput mene, ni on nije nijekao da je epidemija volja Boja, no
samo neizravno; s toga razloga ak i mi smrtnici imamo pravo uzeti stvar
u svoje ruke i djelovati kako bismo se zatitili, a da time neemo
uvrijediti Boga. Nije li kalif Omer Pravedni opozvao vojskovou Ebu
Obeida iz Sirije u Medinu kako bi zaustavio irenje kuge? Hoda e
savjetovati Sultanu neka ogranii dodire s drugima na apsolutni
minimum, radi vlastite sigurnosti. Ne da nismo razmiljali o uvjeravanju
vladara da uvede te mjere opreza tako to emo mu utjerati u kosti strah
od smrti - no bilo je to pogibeljno. Nije se tu radilo samo o straenju
Sultana teoretskim opisima smrti; ak i ako bi ga se dojmilo Hodino
avrljanje, oko njega je itava gomila budala koja bi dijelila njegov strah
i pomogla mu pobijediti ga; poslije bi te beskrupulozne budale uvijek
mogle optuiti Hodu za nevjeru. Stoga odluismo ispripovijedati Sultanu
priu, oslanjajui se na moje poznavanje knjievnosti.

Hodu je najvie muilo kako odrediti kada bi kuga mogla prestati.

Shvatio sam kako moramo poeti od podataka o dnevnom broju smrti;
kad sam to rekao Hodi, to ga se, izgleda, nije previe dojmilo, ali je
pristao zatraiti od Sultana pomo pri dobivanju tih podataka, no ne
otkrivajui pravu svrhu. Ja ne vjerujem previe u matematiku, no to
drugo moemo?

Idueg jutra je poao u carsku palau i u grad pogoen kugom. Ja sam

se bojao kuge jednako koliko i prije, no neumorno gibanje obinoga

ivota, arka enja da se neto dobije od svijeta (makar i u maloj mjeri)
uinie da mi se zavrti u glavi. Bio je svje, malko vjetrovit ljetni dan;
dok sam se motao meu mrtvima i umiruima, pomislih kako su ve
godine prole otkad sam bio kadar toliko se radovati ivotu. Poao sam u
dvorite damije, zapisao na komad papira broj ljesova, pa proao kroz
vie razliitih etvrti, nastojei uspostaviti vezu izmeu onoga to sam
vidio i broja mrtvih; nije bilo lako pronai smisao u svim tim kuama,
ljudima, gomili, veselju i tuzi. udno, ali moj su pogled privlaile samo
pojedinosti tuih ivota: srea, bespomonost, ravnodunost ljudi koji
ive u vlastitim domovima sa svojim obiteljima i prijateljima.

Pred podne prijeoh na drugu obalu Zlatnoga Roga, u europsku etvrt

Galatu; otrovan gomilom i leevima lutao sam po sirotinjskim kavanama,
oko gatova; stidljivo sam puio duhan, jeo u skromnoj krmi jednostavno
iz elje da razumijem; etao sam bazarima i trgovinama. elio sam
urezati u pamet svaku pojedinost kako bih mogao doi do nekakvoga
zakljuka. Kui sam se vratio nakon sumraka i posluao Hodine vijesti s
Dvora.

Dobro je prolo. Pria koju smo izmislili duboko se dojmila Sultana.

Njegov je um prihvatio zamisao da je kuga poput avla koji ga pokuava
prevariti uzimajui ljudsko oblije; odluio je ne putati strane ljude u
palau; dolasci i odlasci strogo e se nadzirati. Kad su Hodu upitali kada
i kako e kuga prestati, on je govorio toliko mnogo i tako estoko da je
Sultan sa strahom rekao kako vidi Azrijela, anela smrti, kako poput
pijanca posre nad gradom; uzet e za ruku i povesti sa sobom svakoga

na koga mu padne pogled. Hoda ga brzo ispravi: ne zove Azrijel ljude u

smrt, nego sam Neastivi; i nije pijan, nego krajnje lukav. Kako smo i
planirali, Hoda je vrlo jasno rekao da treba krenuti u sveti rat protiv
Neastivoga. Da bi se razabralo kada e kuga u miru napustiti grad,
bitno je motriti njezino kretanje. Premda je meu njegovom svitom bilo i
onih koji su govorili da zametnuti rat protiv kuge znai suprotstavljati se
Bogu, Sultan na to nije obratio pozornost; poslije je pitao o svojim
ivotinjama; hoe li demon kuge nauditi njegovim jastrebovima,
njegovim sovama, lavovima, majmunima? Hoda hitro odgovori kako
avo ljudima dolazi u ljudskom obliku, a ivotinjama u obliku mia.
Sultan naredi da iz udaljena grada, koji nije pogoen kugom, dovedu
odmah pet stotina maaka, a da se Hodi na raspolaganje stavi onoliko
ljudi koliko mu je potrebno.

Odmah smo rasporedili na sva etiri kraja Istanbula dvanaestoricu koja

nam bijahu dodijeljena, kako bi prolazili kroza svaku etvrt i javljala nam
o broju smrtnih sluajeva i svemu ostalom to opaze. Na naem smo
stolu rasprostrli grubi plan Carigrada to sam ga ja nacrtao, kopiravi ga
iz knjiga. Sa strahom i nasladom nou smo na planu biljeili gdje se kuga
pojavila, podcrtavajui nalaze koje emo predoiti Sultanu.

Isprva nismo bili optimistini. Kuga se vukla gradom poput besciljne

skitnice, ne kao lukavi demon. Jednoga je dana uzela etrdeset ivota u
etvrti Aksaraju, a sutradan je pogodila Fatih, izbila nenadano na
suprotnu obalu, u Topani i Dihangiru; idueg smo dana oekivali, no
ona jedva da je i dotaknula ta mjesta; zatim proavi kroz Zejrek, ue u
na dio grada iznad Zlatnoga Roga, gdje uze dvadeset ivota. Nita

nismo mogli zakljuiti iz broja i smjetaja smrtnih sluajeva: jednoga

dana umrlo bi petsto ljudi, idueg samo stotinu. Izgubili smo puno
vremena prije no to smo shvatili kako nam nije vano znati gdje kuga
usmruje svoje rtve, nego gdje su se zarazile.

Sultan je opet pozvao Hodu. Pomno smo razmislili i zakljuili da treba

rei kako kuga hara u naguvanim trnicama, na bazarima gdje ljudi
varaju jedan drugoga, u kavanama gdje sjede blizu jedan drugome i
ogovaraju. On ode i vrati se naveer.

Hoda mu je rekao. "to nam je initi?" pitao je Sultan. Hoda mu je

savjetovao ograniiti kretanje na trnicama i u gradu fizikom silom:
glupani oko vladara odmah su se usprotivili, naravno: kako e se grad
hraniti; ako stanu poslovi, stat e i sam ivot; vijest o kugi koja luta u
ljudskom obliju uplait e sve koji to uju; pomislit e da je doao
Sudnji dan, pa e svatko grabiti to moe; nitko ne eli biti zatoen u
etvrti gdje vlada kuga - izbit e pobuna. "Imaju pravo", izjavi Hoda. U
taj tren neka budala upita gdje e se pronai dovoljno ljudstva da bi se
nadziralo toliko silno puanstvo; Sultan se na to razbjesni; svi su se
ustraili kad je kazao kako e kazniti svakoga tko se usudi sumnjati u
njegovu mo. U bijesu je naloio neka se Hodine preporuke odmah
provedu u djelo. Dvorski zvjezdoznanac Sitki-efendija, otra jezika kad je
rije o Hodi, podsjeti ga kako jo nije rekao kada e kuga ostaviti
Istanbul. Pobojavi se kako bi se Sultan mogao njemu prikloniti, Hoda
ree kako e pri iduem posjetu donijeti kalendar.

Plan na stolu napunili smo oznakama i brojkama, no nismo nali nikakvu

logiku u kretanju kuge gradom. Sultan je ve stavio na snagu

preporuene mu zabrane, koje su se provodile ve tri dana. Janjiari su
uvali ulaze na trnice, glavne ulice i pristanita, zaustavljajui prolaznike
i ispitujui ih: "Tko ste vi? Kamo idete? Odakle dolazite?" Slali su
uplaene i iznenaene putnike i dokonike natrag njihovim kuama, da ih
ne bi zahvatila kuga. U vrijeme kad smo izvijeteni kako se smanjila
aktivnost na Velikom bazaru i Unkapiju, prouavali smo brojke o smrtnim
sluajevima to smo ih ispisali na vrpce papira i pribili ih na zidove.
Prema Hodinu miljenju, uzalud smo ekali da se kuga pone gibati
prema nekoj logici; prema tome, ako elimo sauvati ive glave, moramo
smisliti neto to e odvratiti Sultanovu pozornost.

Otprilike je u to vrijeme uveden sustav dozvola. Janjiarski je aga

izdavao dozvole kretanja onima iji se rad drao nunim za nastavak
osnovne trgovine i prehranu grada. Upravo kad sam prvi put poeo
uviati pravilnost u rasporedu i broju smrtnih sluajeva, dobili smo
obavijest da Aga od toga dobiva puno mita, a mali trgovci, koji ne mogu
ili ne ele podmiivati, spremaju se dii pobunu. Dok mi je Hoda govorio
kako veliki vezir Kprl planira urotu zajedno s malim trgovcima,
prekinuli ga kako bih ga izvijestio o obrascu smrti i rekao mu kako se
kuga polako povlai ili se ve povukla iz predgraa i sirotinjskih etvrti.

To to sam kazao nije ga ba uvjerilo, no prepustio mi je pripremu

kalendara. Ree mi kako je napisao za Sultana, kako bi mu odvratio
pozornost, priu tako besmislenu te nitko iz nje nee moi nita
zakljuiti. Nakon nekoliko me dana upitao je li mogue nainiti priu koja
nema pouke ni znaenja, osim pukog uitka pri itanju odnosno sluanju.

"Poput glazbe?" upitah, a Hoda me zaueno pogleda. Raspravljali smo

o tome i zakljuili kako idealna pria za tu svrhu treba poeti nevino kao
bajka, u sredini biti strana poput none more, a zakljuak mora biti
alostan kao u ljubavne prie to zavrava rastankom ljubavnika. No
prije njegova ponovnog polaska u carsku palau veselo smo avrljali i
hitro radili. U susjednoj je sobi na prijatelj, ljevoruki krasnopisac,
ispisivao istopis pripovijesti koju Hoda jo nije bio uspio dovriti.
Negdje pred jutro, rabei ograniene brojke to su mi bile na
raspologanju, zakljuio sam iz jednadbi oko kojih sam se puna dva dana
muio da e kuga uzeti posljednje ivote na trnicama i ostaviti grad za
dvadeset dana. Hoda me nije pitao na emu temeljim takav zakljuak,
ve samo pripomenu kako je dan spasa odve daleko, pa mi naloi neka
izmijenim kalendar za dvotjedno razdoblje i skrijem trajanje drugim
brojkama. Sumnjao sam da e to uspjeti, no uinih kako mi bje reeno.
Hoda tada sastavi kronograme u stihovima za neke datume i baci ih u
ruke krasnopiscu, koji je upravo dovravao svoj posao; ree mi neka
nacrtam ilustracije uz neke stihove. Negdje pred podne - uzrujan,
potiten i prestraen - on hitro uveza traktat modrim omotom sa ilicama
i ode s time. Prije polaska mi je rekao kako se manje uzda u kalendar
nego u sve one pelikane, krilate bikove, crvene mrave i majmune koje
govore, kojima je napuio svoju priu.

Naveer se vratio ushien; razigrano veselje je vladalo u sljedea tri

tjedna, tijekom kojih je posve uvjerio Sultana u ispravnost svojih
pretkazanja; u poetku je kazao: "Sve je mogue." Prvoga se dana i nije
previe nadao; nekolicina iz Sultanove svite ak su se smijali sluajui
njegovu priu, to ju je kazivao mladi lijepa glasa. Naravno da su to

inili s namjerom da ponize Hodu i bace ga u Sultanovu nemilost, no

vladar zatrai tiinu i prekori ih; Hodu je tek upitao na kojim znakovima
zasniva svoj zakljuak da e se kuga povui u roku od dva tjedna. Hoda
odgovori da je sve sadrano u pripovijesti (koju nitko nije mogao
razumjeti). Zatim, kako bi zadovoljio cara, on se gradio kao da su mu
vrlo mile make svake vrste i boje to su ih dopremili laom iz Trabzona,
to su sada vrvjele unutarnjim dvoritima i svim sobama velike carske
palae.

Ispriao mi je kako se u vrijeme njegova drugoga dolaska Dvor podijelio

na dva tabora: u jednom - u kojem je bio i dvorski zvjezdoznanac Sitkiefendija -eljeli su ukinuti sve zabrane kojima je bio podvrgnut glavni
grad; drugi su pak drali Hodinu stranu, govorei: "Neka grad prestane i
disati ako treba! Neka prestane udisati kugu to je demon iri po njemu!"
Pun nade motrio sam kako je svakoga dana sve manje umrlih od kuge,
no Hoda se i dalje tjeskobno bojao, jer se aputalo kako je prva skupina
postigla sporazum s Kprlom. Sultan je pak bio temeljito preplaen
svim tim makinacijama, pa je traio duevni mir u drutvu svojih
maaka.

Koncem drugoga tjedna grad se vie guio od mjera opreza nego od

kuge; sa svakim je danom umiralo sve manje ljudi, no samo smo mi i oni
to su, poput nas, pratili broj smrtnih sluajeva to shvaali. Proirile su
se glasine o gladi; moni je Carigrad nalikovao naputenu gradu; Hoda
mi je priao o tome, jer ja nikad nisam izlazio iz naeg dijela grada;
mogla se osjetiti zdvojnost ljudi to ih je kuga guila iza svih tih
zatvorenih prozora i lijesova - ljudi to su ekali neki predah od kuge i

smrti. Dvor je takoer bio u stanju iekivanja; svaki put kad bi pehar
pao na pod ili se netko glasno nakaljao, gomila mudrijaa unaprijed bi
provalili, apui kao jedan: "Da vidimo koju e odluku Sultan danas
donijeti." Bili su histerini kao sve bespomone due koje eznu da se
neto dogodi - to god to bilo. Hodu je pomela ta uzrujanost; pokuao
je objasniti vladaru kako se kuga postupno povlai, da su sva njegova
predvianja bila tona, no nije na njega uspijevao ostaviti dublji dojam,
pa je na koncu bio prisiljen opet govoriti o ivotinjama.

Dva dana poslije bio je kadar na temelju brojenja u damijama zakljuiti

kako se epidemija posve povukla, no Hodina je radost toga petka bila
vie rezultat injenice to se skupina oajnih trgovaca sukobila s
janjiarima to su uvali ceste, te to je druga skupina janjiara,
nezadovoljna preventivnim mjerama, udruila snage s nekoliko glupih
imama to su propovijedali u damijama te vucibatinama eljnim plijena i
drugim dokonicima, koji su tvrdili kako je kuga volja Boja u koju se
nitko ne smije mijeati. No nemiri su ugueni prije no to su izmakli
nadzoru. Poto je islamski eik izrekao svoju presudu, dvadeset je ljudi
smjesta smaknuto - moda zato da bi dogaaji izgledali vaniji no to su
uistinu bili. Hoda je bio presretan.

Idue je veeri navijestio svoju pobjedu. Vie se nitko na Dvoru nije

mogao buniti i traiti da se ukinu preventivne mjere; kad je pozvan
janjiarski aga, spomenuo je pristae pobunjenika na Dvoru; Sultan se
razljutio; skupina ija je nesnoljivost neko vrijeme Hodi oteavala ivot
rasprila se kao jato jarebica. Neko se vrijeme prialo da e veliki vezir
poduzeti otre mjere protiv pobunjenika, za koje se prije dralo da su s

njime u dosluhu. Hoda je s oitim zadovoljstvom izvijestio kako je i u

tom pogledu utjecao na cara. Ljudi koji su suzbili pobunu nastojali su
uvjeriti Sultana kako je kuga jenjala. I kazivali su istinu. Vladar je
pohvalio Hodu kao nikad prije; pokazao mu je majmune to ih je dao
dovesti iz Afrike u kavezu nainjenu po narudbi. Dok su gledali
majmune, ija prljavtina i bezobrazluk su se gadili Hodi, vladar ga upita
jesu li oni kadri nauiti govoriti kao to to mogu papige. Okrenuvi se
sviti, Sultan izjavi kako ubudue eli Hodu ee viati uza se, jer se
kalendar to ga je izradio pokazao tonim.

Jednoga petka, mjesec dana poslije, Hoda je imenovan dvorskim

zvjezdoznancem; postao je i vie od toga: Sultan je otiao u damiju Aju
Sofiju na molitvu petkom u kojoj je itav grad sudjelovao kako bi se
zahvalio Bogu za kraj kuge, a Hoda je iao odmah iza njega; mjere
opreza bijahu ukinute; i ja sam bio meu zahvalnim i veselim mnotvom
to je zahvaljivalo Bogu i Sultanu. Dok je Sultan prolazio ispred nas,
jaui na konju, puanstvo se deralo iz petnih ila; bili su veseli do ludila,
gurali su se i laktarili; gomila se podie poput golema vala, ali je janjiari
potisnue unatrag; na trenutak me gomila stisnula uza stablo; kad sam
se, probivi se laktovima kroz guvu, progurao u prve redove, naoh se
licem u lice s Hodom, koji je koraao etiri-pet koraka ispred mene,
djelujui sretno. Pogledao je u stranu, kao da me ne poznaje. U toj
nevjerojatnoj buci, najednom podlegavi (glupo) opem oduevljenju,
povjerovao sam na trenutak da me Hoda nije vidio i da e, ako viknem
iz petnih ila, postati svjestan moje nazonosti te me izbaviti od gomile,
pa u se moi pridruiti sretnome mimohodu onih to u rukama dre
uzde pobjede i vlasti! Nije da sam elio uzeti udjela u trijumfu ili primiti

nagradu za ono to sam uinio; moj je osjeaj bio posve drugaiji: elio
sam biti uz Hodu, jer ja sam on! Odijeljen od stvarnoga sebe, gledao
sam samoga sebe izvana, ba kao u mojim tako estim nonim morama.
Nisam elio doznati identitet te druge osobe u kojoj sam se nalazio;
jedino sam elio - gledajui sama sebe kako prolazi ne prepoznajui me pridruiti mu se to je prije mogue. No jedan me grubi vojnik gurnuo
svom snagom natrag meu mnotvo.

OSMO

U nekoliko tjedana nakon povlaenja kuge Hoda ne samo to je

imenovan dvorskim zvjezdoznancem, nego je sa Sultanom razvio tako
blizak odnos kakav se nikad prije nismo nadali da e razviti; veliki vezir je
nakon neuspjeha manje pobune uvjerio caricu majku da njezina sina
valja izbaviti od bedaka to ga okruuju; naime, i trgovci i janjiari
drahu kako je ta gomila mudrijaa koji zavode Sultana svojim ispraznim
besmislicama odgovorna za nevolje. Stoga su, kad je klika bivega
dvorskoga zvjezdoznanca Sitki-efendije (za koga se prialo kako je
sudjelovao u uroti) istjerana s Dvora u izgnanstvo ili na nie poloaje,
njihove su dunosti takoer pale Hodi u udjel.

Sad je ve svakoga dana pohodio jednu od palaa u kojima je

povremeno stolovao Sultan, razgovarajui satima s njime u vrijeme to
ga je vladar odvojio posebno za njega. Vraajui se kui, Hoda bi mi
uvijek pripovijedao o tim razgovorima, ushien i pobjedniki raspoloen;
svakoga bi jutra car prvo zatraio od njega tumaenje njegova sna
prethodne noi. Od svih slubi to ih je Hoda preuzeo ta mu je

vjerojatno bila najdraa: kad je Sultan jednoga jutra alosno priznao

kako te noi nita nije sanjao, Hoda predloi da e protumaiti neiji
drugi san; poto je car to rado prihvatio, carska se garda razleti da
pronae nekoga tko je imao dobar san i privede ga pred cara; tako se
uobiajilo svakoga jutra tumaiti jedan san. U ostalo vrijeme, dok su
etali vrtovima, u sjeni lovora i topola, ili plovili barkama po Bosporu,
razgovarali su o ivotinjama to ih je Sultan toliko volio te -naravno - o
izmiljenim stvorovima. No Hoda je sa Sultanom nainjao i druge teme i
revno mi to prepriavao: to uzrokuje struje u Bosporu? Kakve se korisne
spoznaje mogu izvui iz sustavna promatranja i prouavanja ponaanja
mrava? Odakle (osim iz Boga) magnet izvlai svoju snagu? Kakvo je
znaenje titranja zvijezda? Moe li se u obiajima nevjernika pronai ita
osim nevjere - ita vrijedno znanja? Moe li se izumiti oruje koje bi
rasprilo neprijatelje u strahu i trepetu? Poto bi dorekao priu o tome
kako ga je Sultan pozorno sluao, Hoda bi pohitao k stolu i tamo risao
nacrte na skupu, teku papiru; risao je nacrte oruja: dugocijevnoga
topa, samoopaljivog mehanizma, ratnih strojeva, prikaza koje su tjerale
misli na sotonske zvijeri; zvao me neka vidim strahotu tih slika to su se
uskoro imale obistiniti.

A ipak sam elio s Hodom imati udjela u tim snovima. Moda je zato
moj um jo plutao danima kuge, kad smo iskusili ono strano bratstvo.
Cijeli je Istanbul u Aji Sofiji pobono zahvaljivao na prestanku kuge, no
bolest se jo nije bila posve povukla iz grada. Ujutro, dok je Hoda hitao
u carsku palau, ja sam tjeskobno lunjao gradom, brojei sprovode to
su se i dalje otpravljali iz malih damija po etvrtima, s niskim
minaretima; crveni crijep krovova tih skromnih bogomolja nerijetko

bijae obrastao mahovinom; s razloga to ih ni sam nisam shvaao,

nadao sam se kako bolest nee napustiti grad i nas.

Dok je Hoda kazivao kako je utjecao na Sultana, priao o svojoj pobjedi,

ja sam mu tumaio kako epidemija jo nije zavrena te kako se - budui
da su mjere opreza ukinute - svakoga dana moe vratiti. On bi me
bijesno uutkivao, tvrdei kako sam ljubomoran na njegov uspjeh.
Shvatio sam: on je sada carski astrolog, Sultan mu svakoga jutra govori
svoje snove, on je kadar nagovoriti Sultana da ga slua bez cijele svite
budala naokolo; to je ono to je petnaest godina ekao - to je njegova
pobjeda! No zato govori o pobjedi kao da je ona samo njegova? Kao da
je zaboravio kako sam ja predloio mjere protiv kuge, ja sam pripravio
kalendar koji se i nije pokazao tako toan, ali je primljen kao da jest; to
me jo vie smetalo jest to da se sjeao samo da sam bio pobjegao na
otok, a zaboravljao je okolnosti pod kojima me urno vratio.

Moda je bio u pravu; moda su se moji osjeaji uistinu dali svesti na

zavist; no ono to nije shvaao jest da su to bili bratski osjeaji. elio
sam da to shvati, no kad sam ga gonio da se sjeti kako smo onih dana
prije kuge sjedili zajedno na dva kraja istoga stola poput dvojice starih
momaka koji nastoje zaboraviti dosadu usamljenih noi, kad sam ga
podsjeao kako smo se ponekad on ili ja bojali, no kako smo toliko toga
nauili iz tih strahova, kad sam mu priznao kako su mi te noi
nedostajale ak i za mojega samovanja na otoku, on me sluao s
prijezirom; tako je sluao sve to sam mu govorio - kao da je bio tek
svjedokom mojega licemjerja to izbija na povrinu u igri u kojoj on nije
uzeo udjela; nije mi davao nade, nije izustio nita to bi mi davalo znak

da emo se vratiti onim danima to ih proivjesmo kao braa.

Lutajui od jedne etvrti do druge sada sam uviao kako se kuga, unato
ukidanju ogranienja kretanja (kao da ne eli baciti sjenu na ono to je
Hoda zvao "pobjedom"), polako povlai iz grada. Ponekad sam se pitao
zato se osjeam usamljen i tuan videi da se mrani strah od smrti
povlai iz nae sredine i odlazi. Ponekad sam elio razgovarati, ne o
Sultanovim snovima ni o planovima to mu ih je Hoda iznosio, nego o
naim prijanjim zajednikim danima: ve dugo sam spreman stajati uz
njega, ak i uza strah od smrti; spreman sam ak i suoiti se sa stranim
zrcalom, to ga je skinuo sa zida. No Hoda se ve dugo odnosi prema
meni s prijezirom, ili se pravi da je tako; to je jo gore, katkad mi se
inilo da ga ne zanimam ak ni tako.

Tu i tamo, kako bih ga podsjetio naega nekadanjega sretnog

zajednikog ivota, rekao bih mu kako je dolo vrijeme da opet zajedno
sjednemo za stol. Kao radi primjera, pokuao sam jednom-dvaput pisati;
kad sam mu proitao stranice to sam ih ispunio pretjeranim opisima
straha od kuge, o elji za injenjem zla proizalom iz straha, o mojim
dopola ispripovijedanim strahovima - on me nije ak ni sluao. Izrugujui
mi se, crpei svoju snagu vie iz moje bespomonosti nego iz svoje
pobjede, ree mi kako je ve tada shvatio kako cijelo to nae pisanje nije
nita drugo doli besmislica; tada se igrao tih igara iz dosade, samo da
vidi kako e to zavriti, a i zato jer je elio mene podvrgnuti kunji; kako
bilo da bilo, vidio je kakav sam ja ovjek onoga dana kad sam pobjegao
od njega vjerujui da je on zaraen kugom. Ja sam zao, lo! Postoje
dvije vrste ljudi: pravednici, poput njega, i krivci, kao to sam ja.

Nisam nita odgovorio na te njegove rijei, nastojei ih pripisati

opijenosti pobjedom. Um mi bijae otar kao uvijek; jer kad sam uhvatio
sama sebe kako se ljutim na te banalnosti, znao sam da nisam izgubio
sposobnost za bijes, ali inilo se da nisam znao kako odgovoriti na
njegove provokacije, niti kako ga dalje voditi, kako ga uhvatiti u zamku.
Za dana to sam ih proveo u bijegu od njega na otoku Hejbeliju shvatio
sam da sam izgubio iz vida svoj cilj. to e mi koristiti ako se vratim u
Mletke? Nakon petnaest godina moj je um prihvatio injenicu da mi je
majka umrla, da je zarunica izgubljena za mene, jer se udala i
zasnovala obitelj; nisam vie elio misliti o njima, pojavljivale su se sve
rjee u mojim snovima; tovie, nisam se vie vidio meu njima u
Mlecima, kao prvih godina, nego sam sanjao da one ive sa mnom u
Istanbulu, u naoj sredini. Znao sam da - vratim li se u Mletke - neu
moi nastaviti svoj ivot ondje gdje se prekinuo. U najboljem bih sluaju
mogao poeti iz poetka, poeti novi ivot. Nisam vie utio ara za
pojedinosti toga mojega prijanjeg ivota, osim u vezi s jednom ili
dvjema knjigama to sam ih kanio napisati o Turcima i svom ivotu u
ropstvu.

Katkad sam pomiljao kako se Hoda prema meni ophodi prezrivo jer
osjea kako nemam ni zemlje ni svrhe, jer zna kako sam slab; no katkad
sam sumnjao da on ak i toliko razumije. Svakoga je dana bivao toliko
obuzet priama to ih je pripovijedao Sultanu, opijen slikom buduih
pobjeda toga nevjerojatnog oruja o kojemu je sanjao i govorio kako e
njime konano pridobiti Sultana - da vjerojatno nije ak ni shvaao to ja
mislim. Uhvatih se kako sa zaviu gledam na to posvemanje Hodino

samozadovoljstvo. Volio sam ga, volio sam taj lani ushit to ga je bio
obuzeo od pretjerana pobjednikog osjeaja; volio sam njegove planove
koji se nikad ne ostvaruju niti dovravaju, nain kako je stalno govorio
da e uskoro imati Sultana u aci. Nisam mogao priznati (ak ni samome
sebi), da sam imao takvih misli, no dok sam slijedio njegove pokrete,
njegove dnevne aktivnosti, ponekad bi mnome ovladavao osjeaj kako
promatram samoga sebe. Promatrajui dijete ili mladu osobu, odrastao
ovjek ponekad promatra vlastito djetinjstvo ili mladost s ljubavlju i
znatieljom; eto, moji strah i znatielja bijahu od te vrste. esto mi je
dolazilo u pamet kako me ono zgrabio za stranju stranu vrata i rekao:
"Ja sam postao ti." No kad bih ga podsjetio na te dane, Hoda bi me
prekinuo i poeo prepriavati to je toga dana govorio Sultanu kako bi
povjerovao u njegovo nevjerojatno oruje, ili detaljno opisivao jutro kad
je zaveo Sultanov um tumaei mu san.

I sm sam elio vjerovati u sjaj tih uspjeha koji su tako slatko zvuali kad
ih je on prepriavao. Ponekad bi se dogodilo da bih, ponesen vlastitom
bezgraninom matom, rado stavio sebe na njegovo mjesto i povjerovao
njegovim priama. Tada bih volio njega i sebe - nas; otvorenih usta kao
glupan, sluao bih njegove nevjerojatne, lane bajke, utopivi se u
njegovu govoru; vjerovao bih kako o tim divnim danima koji e doi
govori kao o cilju za kojim emo zajedno ii.

Tako sam mu se pridruio u tumaenju vladarevih snova. Hoda je

odluio navesti dvadesetjednogodinjega cara da preuzme jai nadzor
nad vladavinom. Stoga je protumaio Sultanu kako su usamljeni konji to
ih esto via u snovima kako divlje galopiraju nesretni jer nemaju

jahaa; ree mu i da su vukovi to nemilosrdno zabadaju zube u grla

rtava sretni, jer su sami sebi dovoljni; kako ga starice to plau i lijepe
slijepe djevojke i stabla ije su lie sprale crne kie zovu u pomo; kako
sveti pauci i ponosni jastrebovi simboliziraju vrlinu neovisnosti. Htjeli smo
da se Sultan zainteresira za nau znanost poto vrsto uzme vlast u
svoje ruke; ak smo i njegove none more iskoritavali za to. Za dugih,
iscrpljujuih noi na lovakim izletima Sultan bi (kao veina ljudi to vole
lov) sanjao da je on sam lovina ili bi, bojei se izgubiti prijestolje, u
snovima vidio sebe na prijestolju kao dijete; Hoda bi mu tada tumaio
kako e na prijestolu ostati zauvijek mlad, ali samo tako to e nainiti
oruje nadmono onome to ga posjeduju nai uvijek budni neprijatelji,
bit e siguran od izdaje. Sultan usni kako je njegov djed Sultan Murat
dokazao svoju snagu presjekavi magarca nadvoje jednim jedinim
udarcem maa, i to tako da su dvije polovice presjeena magarca
nastavile odvojeno trati, udaljavajui se jedna od druge; sanjao je kako
je nadak-baba imenom Kasem-Sultana, njegova baka, ustala iz groba
da bi zadavila njega i njegovu majku, skoivi na njega gola golcata;
kako su umjesto platana na hipodromu izrasle smokve, no umjesto voa
na granama su visjeli krvavi leevi; da su ga progonili zli ljudi ija su lica
nalikovala njegovu vlastitom; htjeli su ga strpati u vreu to su je nosili
sa sobom i uguiti ga; sanjao je i vojsku kornjaa sa svijeama na
leima, a plamenovi tih svijea iz nekoga se razloga nisu gasili na vjetru;
te su kornjae ule u more sa strane skdara i krenule ravno prema
carskoj palai. Mi smo nastojali protumaiti sve te snove (koje sam
strpljivo i radosno biljeio u knjigu i razvrstavao); tumaili smo ih na
korist znanosti i nevjerojatnog oruja to ga moramo izgraditi, mislei
koliko grijee dvorani koji apuu kako Sultan zanemaruje vladarske

dunosti, jer u glavi nema nita osim lova i ivotinja.

Prema Hodi, postupno smo uspijevali utjecati na njega, ali ja vie nisam
vjerovao da emo uspjeti. Hoda bi ishodio njegovo obeanje glede
novog oruja, osnutka zvjezdarnice ili doma znanosti, no nakon noi i
noi arkoga snovanja projekata, proli bi mjeseci prije no to bi uope
makar jednom uspio ozbiljno porazgovarati sa Sultanom o tim temama.
Godinu nakon kuge, kad je umro veliki vezir Kprl, Hoda je iznaao
novu izliku za optimizam: Sultan je oklijevao provoditi svoje planove jer
se bojao Kprljeve moi i osobe; a sada, kad je veliki vezir umro te ga
naslijedio njegov sin, manje moan od oca, dolo je doba kad moemo
od Sultana oekivati smione odluke.

No na njih smo ekali idue tri godine. Izluivala me Sultanova

neaktivnost. Vladara su posve zaokupljali njegovi snovi i lovaki pohodi,
no Hoda je jo polagao nade u njega. Svih tih godina ekao sam kad e
izgubiti nadu i postati poput mene! Makar nije vie toliko govorio o
"pobjedi" kao prije i nije vie utio ushit to ga je drao u mjesecima to
su slijedili nakon povlaenja kuge, jo je odravao na ivotu svoj san o
danu kad e uspjeti navesti Sultana na ono to je zvao svojim "velikim
planom". Za to se uvijek moe nai izgovor: odmah nakon velikoga
poara koji je pretvorio Carigrad u ruevine, Sultanova izdana ulaganja
u velike osnove dale su prigodu njegovim neprijateljima za kovanje urote
ija je svrha bila sruiti ga s vlasti i umjesto njega na prijestol dovesti
njegova brata; Sultanu su ruke za sada vezane, jer je vojska otila na
pohod na zemlju Huna; idue smo godine oekivali kako e povesti opi
napad na Nijemce; na koncu, valjalo je jo dovriti izgradnju nove

Validove damije, kamo je Hoda esto odlazio pratei cara i njegovu

majku, Turhan-Sultanu, a na tu se gradnju troilo mnogo novca;
naposljetku, bili su tu i bezbrojni lovaki izleti, u kojima ja nisam
sudjelovao. ekajui kod kue Hodine povratke iz lovova, pokuavao
sam slijediti njegove upute i iznai otroumne zamisli za "veliki plan" ili
"znanost", lijeno drijemajui dok sam okretao stranice njegovih knjiga.

Nije me vie zabavljalo ak ni matati o tim nacrtima; malo mi je bilo

stalo do njihovih rezultata - ako ih ikada bude. Hoda je znao isto toliko
dobro koliko i ja da nije bilo niega znaajnog u naim mislima o
astronomiji, zemljopisu, pa ak ni prirodnim znanostima za naih prvih
zajednikih godina; satovi, instrumenti i modeli leahu zaboravljeni u
kutu, dugo ve predani hranju. Sve smo odgaali do neizvjesnoga dana
kad emo se moi poeti baviti neim to smo zvali "znanou"; nismo
imali u ruci neki veliki plan koji bi nas spasio od propasti, nego smo samo
matali o takvome planu. Kako bih povjerovao u takvu bijednu opsjenu
(koja me ni za trenutak nije mogla zavarati), a i kako bih potaknuo u
sebi neku vrstu drugarstva spram Hode, ponekad sam pokuavao
njegovim oima itati stranice to sam ih prevrtao i staviti se na njegovo
mjesto, dok su mi nasumce na pamet padale razliite misli. Kad bi se
vratio iz lova, gradio bih se kao da sam iznaao novu istinu o temi koju
mi je ve bio ostavio da na njoj iskuavam svoj um; rekao bih kako e
moje iznaae baciti novo svjetlo na tu pojavu i posve izmijeniti nae
dotadanje shvaanje; govorio bih: "Uzrok plime i oseke povezan je s
toplinom rijeka koje se izlijevaju u more", ili: "Zemlja se okree oko
Sunca, a Sunce se okree oko Mjeseca." Skidajui pranjavu lovaku
odjeu, Hoda bi mi na to uvijek odvraao istim odgovorom, od kojega

bih se smijeio s ljubavlju: "A ovi kreteni ovdje ak ni to ne shvaaju!"

Zatim bi puknuo od bijesa te bi njegov gnjev povukao i mene; satima

bismo bjesnjeli zbog toga to je car gubio vrijeme lovei omamljena
vepra, ili to je - kakve li gluposti! - prolijevao suze zbog kunia to su ga
rastrgali njegovi hrtovi. Hoda bi preko volje priznao kako je ono to je
rekao Sultanu za vrijeme lova ulazilo na jedno uho, a izlazilo na drugo;
sav bijesan, pitao se opet i opet kada e ti kreteni napokon shvatiti
istinu. Je li sluaj to je toliko budala na jednom mjestu, ili je to nunost?
Zato su svi tako glupi?

Tako je s vremenom doao do zakljuka da mora poeti iznova raditi na

onome to je zvao "znanou", ovoga puta kako bi razumio njihove
umove. Budui da me to podsjealo na one meni tako drage dane kad
smo zajedno sjedili za stolom i - gnuajui se jedan drugoga - bili jedan
drugome toliko slini, iekivao sam jednako eljno kao Hoda da se
ponemo baviti "znanou", no nakon nekoliko poetnih pokuaja shvatili
smo kako stvari vie nisu kakve su bile.

Kao prvo, s obzirom da nisam znao kako bih ga vodio ili zato bih to
trebao raditi, jednostavno ga nisam mogao pritiskati. to je jo vanije,
osjeao sam njegove patnje i poraze kao svoje vlastite. Jednom sam ga
prigodom podsjetio na glupost ovdanjih ljudi, dajui pretjerane
primjere, kako bi se on od toga osjetio jednako osuenim na propast kao
i oni (iako ja nisam tako mislio); promatrao sam njegove reakcije.
Premda mi se estoko usprotivio, rekavi kako neuspjeh nije neizbjean
ako se djeluje hitro i odluno i ako se ovjek posveti svom zadatku - ako,

primjerice, budemo mogli ostvariti nacrt tog oruja, jo moemo

preokrenuti kota povijesti to nas sada pritie odostraga, i premda me
usreio govorei ne o svojim, nego o "naim" planovima (kako je inio
samo kad je bio oajan) - unato svemu se strano bojao neizbjenoga
poraza. Zamiljao sam ga kao siroe; volio sam njegov bijes i tugu jer su
me podsjeali na moje prve godine ropstva; i elio sam biti poput njega.
Dok smo koraali sobom to gleda na prljave, blatnjave ulice pod
tamnom kiom ili isprane, treperave svjetiljke to jo gore u nekolikim
kuama na obalama Zlatnoga Roga, kao da tamo traimo neku najavu,
neki novi znak koji bi podupro njegove nade - na trenutke mi je izgledalo
kao da to to koraa sobom u tekoj muci nije Hoda, nego moja vlastita
mladost. Osoba koja je neko bila ja ostavila me i otila, a ja sada
drijemam u kutu i ljubomorno ga udim, kao da u u njemu ponovno
nai sav svoj izgubljeni ar.

No napokon se umorih od tog entuzijazma to se neprestance obnavljao.

Poto je Hoda postao dvorski zvjezdoznanac, njegovo se imanje u
Gebzeu uvealo i prihodi su nam porasli. Nije vie morao raditi nita
nego s vremena na vrijeme proavrljati sa Sultanom. Ponekad bismo
otili u Gebze, obili oronule mlinove i sela gdje su nas prvo pozdravljali
otri ovarski psi; provjerili bismo prihode, pregledali raune, nastojei
utvrditi za koliko nas je nadglednik prevario. Za Sultana smo pisali za
bavne traktate, katkada smijui se, no najee stenjui od dosade; eto,
to smo radili. Da ja nisam navaljivao, on vjerojatno ne bi dogovarao
interludije kad smo spavali s raskono namirisanim bludnicama, nakon
traenja mnogih dana.

Ono to ga je uzrujavalo bio je car, koji je - ohrabren odsutnou vojske

i njezinih zapovjednika, koji su napustili grad radi njemake kampanje ili
napada na kretsku tvravu, a i zato to ga njegova majka vie nije mogla
natjerati da slua - opet oko sebe okupio sve one brbljave mudrijae,
lakrdijae i laljivce to su bili prognani s Dvora. Stoga, da bi se izdvojio
od tih licemjera na koje je gledao s mrnjom i gaenjem, da bi ih
natjerao prihvatiti njegovu nadmo, Hoda je odluio ne mijeati se s
njima; no budui da je Sultan inzistirao, nije mu bilo druge nego
razgovarati s njima i sluati njihove rasprave. Nakon takvih sastanaka, na
kojima se raspravljalo imaju li ivotinje duu ili nemaju (i ako imaju,
koje), te koje e ii u pakao, a koje u raj, jesu li koljke muke ili enske,
je li Sunce svakoga jutra novo Sunce, ili isto, koje zalazi, pa nou prolazi
s druge strane, on bi se vraao oajan u pogledu budunosti, govorei
kako e Sultan, ne budemo li brzo djelovali, uskoro biti izvan njegova
dohvata.

Budui da je govorio o "naim" planovima i "naoj" budunosti, vrlo sam

ga rado slijedio. Pokuavajui jednom dokuiti to je Sultanu na umu,
pregledali smo biljenice to sam ih godinama uvao, u kojima su bili
zapisani nai snovi i nae uspomene. Kao da pravimo popis sadraja
ladica u komodi, tako smo nastojali popisati sadraj Sultanova uma;
rezultat uope nije ohrabrivao: makar je Hoda i dalje bio kadar sa
arom brbljati o nevjerojatnom oruju koje e nas spasiti, ili o
zagonetkama to ih treba odgonetnuti, a jo su skrivene u dubinama
naih umova, nije se vie mogao vladati kao da ne nasluuje neki budui
katastrofalni poraz, koji ima uskoro doi. Mjesecima smo do iznemoglosti
raspravljali o toj temi.

Jesmo li shvaali "poraz" tako da bi Carstvo izgubilo, jedno po jedno, sva

svoja podruja? Polagali smo zemljovide na stol i alobno nastojali
odrediti koja e podruja prva otii, koje e planine i rijeke biti
izgubljene. Ili to znai da e ljudi promijeniti svoja vjerovanja a da to ne
primijete? Zamiljali smo kako e svi u Istanbulu jednoga jutra ustati iz
svojih toplih postelja kao izmijenjeni ljudi; nee vie znati odjenuti
vlastitu odjeu, nee se vie sjeati emu slue minareti. Ili poraz znai
prihvatiti tuu nadmo i pokuati oponaati te druge? On bi se prisjetio
neke epizode mojega ivota u Mlecima, pa bismo zamiljali kako bi se
nai ovdanji znanci vladali u tim situacijama, nosei na glavama strane
klobuke i hlae na nogama.

Kao posljednji pokuaj odluismo podastrti Sultanu one snove koji su

uzrokovali da izgubimo osjeaj za prolazak vremena dok smo ih izmiljali.
Mislili smo kako bi ga moda sve te vizije poraza, to su oivljavale u
ivahnim sjenama nae mate, mogle potaknuti na djelovanje. Stoga
smo za dugih, mranih noi ispunili knjigu svim vizijama to su proizlazile
iz matarija o porazima i neuspjesima to smo ih sanjali s tunom,
oajnikom radou: siromasi pognutih glava, blatnjave ceste,
poludovrene graevine, tamne, udne ulice, ljudi koji su govorili kako bi
sve moglo biti kao nekad dok su izgovarali molitve koje nisu razumjeli,
oaloene majke i oevi, nesretnici iji su ivoti bili prekratki a da bi
nam mogli prenijeti to se sve postiglo i zapisalo u drugim zemljama,
neupotrebljavani strojevi, due ije su oi vlane od jadikovanja za
dobrim starim danima, psi lutalice izmravjeli do kosti i koe, seljaci
bezemljai, skitnice to besciljno lutaju gradovima, nepismeni muslimani

koji nose hlae i svi ratovi to zavravaju porazom. Moja smo izblijedjela
sjeanja stavili u drugi dio knjige: nekoliko prizora iz sretnog i pounog
iskustva mojega kolovanja u Mlecima s majkom, ocem, braom i
sestrama - oni koji e nas pokoriti tako ive; moramo djelovati prije njih i
slijediti njihov primjer! U zakljuku, koji je na ljevoruki krasopisac
prepisao, stajao je dobro odmjeren stih to se, sluei se metaforom
pretrpana ormara, Hodi tako dragom, mogao drati vratima prema crnoj
zagonetki zamrenih tajni naih umova. Fino tkanje te poezije, veliajno i
tiho na svoj poseban nain, izrazilo je tunu bit svih knjiga i traktata to
sam ih napisao zajedno s Hodom.

Samo mjesec dana poto mu je Hoda predao knjigu, Sultan nam je

zapovjedio neka ponemo raditi na tom nevjerojatnom oruju.
Iznenaeni i ushieni tim nalogom, nikako nismo mogli zakljuiti koliko je
na to djelovala naa posljednja knjiga.

DEVETO

Kad je Sultan rekao: "Hajde da vidimo to nevjerojatno oruje koje e

unititi nae neprijatelje", moda je iskuavao Hodu, moda je sanjao
san koji njemu nije ispriao, moda je elio pokazati svojoj dominantnoj
majci i paama koji su ga gnjavili da su "filozofi" koje okuplja oko sebe
korisni, moda je mislio kako bi Hoda mogao izraditi jo jedno udo
nakon povlaenja kuge, moda su ga se stvarno dojmile slike poraza
kojima smo napunili nau knjigu, moda je bila rije o nekoliko pravih
vojnih neuspjeha to ih je pretrpio, a ne nae slike poraza koje su ga
uznemirile milju kako e ga, kako se i bojao, oni koji ele na njegovo

mjesto dovesti njegova brata otjerati s prijestola. Uzimali smo u obzir sve
te mogunosti raunajui, opijeni uspjehom, izvanredno visoke prihode
to e pritei od sela, karavansaraja i maslinika to nam ih je vladar
darovao za financiranje izgradnje oruja.

Hoda je zakljuio kako nas smije iznenaditi samo nae vlastito

iznenaenje: zar su bile lane sve one prie to ih je Sultanu kazivao
godinu za godinom, traktati i knjige to ih je napisao; zar da mi
sumnjamo u njih sada kad je i on povjerovao? tovie: cara je poelo
zanimati to se dogaa u tami naih umova. Hoda me ushieno upitao
nije li to pobjeda to smo je tako dugo ekali.

Bila je. Ovoga smo puta poeli raditi kao partneri; s obzirom da sam
manje grozniavo od njega iekivao rezultate, i ja sam bio sretan.
Tijekom iduih est godina, dok smo radili na razvoju oruja, bili smo u
stalnoj opasnosti. Ne zato to smo radili s barutom, nego to smo na
sebe privlaili zavist svojih neprijatelja; jer su svi nestrpljivo oekivali da
uspijemo ili propadnemo; a bili smo u opasnosti jer smo i sami u strahu
iekivali to e se od toga dvoga dogoditi.

Prvu smo zimu potroili radei samo za stolom. Bili smo uzbueni, puni
zanosa, ali nismo imali nita doli zamisao o oruju te mutne i bezobline
naznake koje su nas progonile dok smo zamiljali kako emo njime
smrviti neprijatelje. Poslije smo odluili izii na otvoreno i
eksperimentirati s barutom. Kao u tjednima priprema za vatrometnu
predstavu, nai su ljudi mijeali sastojke u. omjerima koje smo im
odredili, zatim ih palili sa sigurne daljine, dok bismo se nas dvojica

povukli u svjeu hladovinu visokih stabala. Znatieljnici su hrlili sa sva

etiri kraja Carigrada gledati kako obojeni dim prti na sve strane uz
buku razliite jaine. S vremenom se gomila poela stalno okupljati, kao
na sajmu, na polju gdje smo razapeli atore, postavili mete, te
dugocijevne i kratkocijevne topove to smo ih dali izliti. Jednoga dana,
krajem ljeta, sam se Sultan pojavio, bez najave.

Pokazali smo mu to smo imali; zemlja i nebo su se tresli od pucnjave;

jedno po jedno, pokazali smo mu sanduke za streljivo i tanad to smo ih
pripravili s pomno izvaganim barutnim smjesama; pokazali smo mu i
planove kalupa za nove topove, ukljuivi i vrlo duge cijevi, to ih jo
nismo izlili; vidio je i tempirane mehanizme za opaljivanje, koji su
izgledali kao da opaljuju sami od sebe. On se vie zanimao za mene
nego za sve te sprave. Hoda me isprva elio odvojiti od Sultana, no kad
je predstava poela i vladar vidio kako ja zapovijedam jednako esto kao
i Hoda, da me nae osoblje gleda jednako kao i njega, u njemu se
probudila radoznalost.

Kad su me doveli pred cara drugi put u petnaest godina, Sultan me

pogleda kao nekoga koga je upoznao, ali ga ne moe odmah smjestiti.
inio se poput ovjeka koji pokuava prepoznati voe kuajui ga
zatvorenih oiju. Poljubih mu skut. Nije ga uznemirilo kad je doznao kako
ovdje ivim ve dvadeset godina, ali jo nisam postao musliman. Neto
mu je drugo bilo na umu. "Dvadeset godina?" upita. "Kako je to
neobino!" Zatim mi iznenada postavi to pitanje: "Ui li ga ti sve ovo?"
Oito to nije pitao kako bi uo moj odgovor, jer je odmah napustio na
otrcani ator to je mirisao na barut i salitru, pa se uputio prema svom

lijepom bijelom konju; no iznenada se zaustavi, okrenu se prema nama,

koji smo stajali jedan uz drugoga, pa se nasmijei kao da je ugledao
jedno od onih neusporedivih uda to ih je Bog stvorio kako bi posramio
ljudsku tatinu, kako bi ljudi osjetili koliko su maleni i jadni: savrena
patuljka ili dva brata blizanca, jednaka kao dva zrna graka u mahuni.

Te sam noi razmiljao o Sultanu, ali ne onako kako je to Hoda elio. I

dalje je o njemu govorio s odbojnou, ali ja shvatih kako neu moi
osjeati prema njemu ni mrnju niti prijezir: mene su se vrlo ugodno
dojmili njegova neformalnost, ljubaznost, dranje razmaena djeteta koje
govori sve to mu padne na pamet. Poeljeh biti poput njega ili mu
postati prijatelj. Nakon izljeva Hodina bijesa leao sam u postelji
pokuavajui zaspati, razmiljajui o Sultanu, koji nije izgledao kao netko
koga bi trebalo nasamariti; htio sam mu sve kazati. No to je to sve?

Moje prijateljsko zanimanje nije ostalo neuzvraeno. Jednoga dana, kad

je Hoda mrzovoljno rekao da car oekuje sljedeeg jutra i mene, poao
sam s njime. Bilo je to jednog od onih jesenjih dana to miriu na more.
Cijelo smo jutro proveli pokraj ribnjaka, ispod platana, na rubu velike
ume pune opaloga crvenog lia. Sultan je elio razgovarati o
skakutavim abama to napuuju baru. Hoda se nije dao uvui u
razgovor, nego je samo ponovio nekoliko stereotipa, bez ikakve boje i
slikovitosti. Sultan nije ak ni primijetio njegovu drskost koja me tako
okirala. Ja sam ga vie zanimao.

Tako sam dugo govorio o mehanici abljih skokova, o njihovu krvotoku,

kako im srca jo dugo tuku nakon vaenja iz tijela, o muhama i drugim

kukcima kojima se hrane. Zaiskao sam pero i papir kako bih crteom
jasnije pokazao faze to ih jaje prolazi prije nego to postane zrela aba
u bari. Car je pozorno gledao dok sam crtao tranim perima to su mi ih
donijeli u srebrnoj kutiji ukraenoj rubinima. S oitim je zadovoljstvom
sluao prie to sam ih se sjeao o abama; kad sam doao do mjesta
kad princeza poljubi apca, on zauti i naini kiselo lice, no ni tada mi
nije djelovao kao budalasti mladac, kako ga je Hoda opisivao; vie mi je
izgledao kao ozbiljan odrastao ovjek kojemu je vano svaki dan poeti
znanou i umjetnou. Na kraju tih divnih sati, za kojih se Hoda samo
mrtio, Sultan pogleda slike aba to ih je drao u rukama i ree: "Uvijek
sam slutio da si ti tvorac njegovih pria. Sad vidim kako ti i crta!" Zatim
me upita o mojim brkatim abama.

Tako je poeo moj odnos sa Sultanom. Otada sam svaki put pratio
Hodu kad je iao u carsku palau. U poetku je Hoda malo govorio, ja
sam najvie govorio Sultanu. Razgovarajui s njime o njegovim snovima,
zanosima, strahovima, o prolosti i budunosti, pitao sam se do koje
mjere taj dobroudni, inteligentni ovjek preda mnom podsjea na
Sultana o kome mi je Hoda govorio godinu za godinom. Iz otroumnih
pitanja to mi ih je postavljao, iz njegove pronicavosti sam vidio kako se
Sultan sve odonda otkad je primio knjige od Hode pitao koliko mene
ima u Hodinim knjigama. to se tie Hode, on je u to doba bio odvie
zaokupljen kratkim i dugocijevnim topovima to je pokuavao izliti, a da
bi se zanimao za te spekulacije, to ih je ionako drao glupima.

est mjeseci poto smo poeli s radom na topu Hoda je na svoj uas
doznao kako je carski zapovjednik topnitva pobjesnio vidjevi nas kako

zabadamo nos u njegovo podruje, pa je zatraio ili neka se njega

oslobodi dunosti, ili da se te glupe budale (nas), koje su dovele topniko
umijee na zao glas vjerovanjem da izumljuju neto novo, protjeraju iz
Istanbula. Hodi nije bilo do kompromisa, iako se zapovjednik topnitva
inio spremnim na nagodbu. Mjesec dana poslije, kad nam je Sultan
zapovjedio da razvijemo oruje tako da ne ukljuuje top, Hoda se nije
previe uzrujao. Obojica smo znali kako topovi kratkih i dugih cijevi to
smo ih mi konstruirali i dali izliti nisu nita bolji od starih modela koji su
bili u uporabi godinama.

Tako smo, prema Hodi, uli u jo jednu novu fazu, u kojoj emo opet
sve zasnovati od poetka, no budui da sam sad ve bio navikao na
njegove provale bijesa i snove, jedina novost je za mene bilo
upoznavanje cara. Sultan je uivao u naem drutvu. Poput briljiva oca
to razdvaja dvojicu brae koja se svaaju oko pikula, govorei: "Ova je
tvoja, i ova je tvoja", on nas je odvojio svojim primjedbama o naem
govoru i ponaanju. Te primjedbe, ponekad djetinjaste, a ponekad
bistre, stale su me zabrinjavati: poeo sam vjerovati kako se moja
osobnost rascijepila i sjedinila s Hodinom (i obrnuto), a da to nismo
opazili, a Sultan je, procjenjujui tu imaginarnu pojavu, doznao i shvatio
o nama vie nego to mi znamo sami o sebi.

Dok smo tumaili njegove snove, ili razgovarali o novom oruju (a tih
smo se dana imali boriti samo s vlastitim snovima o njemu), vladar bi
znao iznenada zautjeti pa rei, okrenuvi se jednom od nas: "Ne, to je
njegova misao, a ne tvoja." Katkad bi pak inio razliku meu naim
postupcima: "Eto, sad se ogleda oko sebe ba kao i on. Budi to to

jesi!" Kad sam se zbunjeno nasmijao, car nastavi: "Tako je bolje. Bravo!
Zar se vas dvojica nikad niste zajedno pogledali u zrcalo?" Pitao nas je
koji je od nas mogao izdrati ostati on kad smo se gledali u zrcalu.
Jednom je naredio neka se iznesu svi ti traktati, bestijariji i kalendari to
smo ih tijekom godina napisali za njega; tada ree kako je, kad ih je prvi
put itao, okreui stranice jednu po jednu nastojao zamisliti i pogoditi
koji je od nas napisao koji dio - ak i koji je od nas dvojice pisao stavivi
se na mjesto onoga drugog. No onaj imitator to ga je pozvao dok smo
se bavili njime zbilja je naljutio Hodu; to se mene tie, mene je
oduevio i istodobno zbunio.

Taj ovjek nije podsjeao ni na jednog od nas ni licem niti stasom (bio je
nizak i debeo); i odjea mu je bila posve drugaija, no kad je progovorio,
bio sam okiran; bilo je to kao da govori Hoda, a ne on. Poput Hode, i
on se naginjao k Sultanovu uhu kao da mu ape tajnu; poput Hode,
glas mu je bivao dublji kad je s prostudiranom, mislilakom pozom
raspravljao o suptilnijim dijelovima; naposljetku - ba kao Hoda iznenada ga ponesu emocije izazvane onime to je sam govorio, pa je
stao strastveno mahati rukama kako bi uvjerio sugovornika, od ega osta
bez daha; no makar je govorio na Hodin nain, on nije opisivao projekte
u vezi sa zvijezdama ili nepobjedivim orujem; ne, on je samo nabrajao
jela o kojima je nauio u dvorskoj kuhinji; govorio je recepte, navodei
sastojke i zaine za njihovo pripravljanje. Dok se Sultan smjekao,
komiar je nastavljao svoje oponaanje (od ega je Hoda mijenjao boje
lica) nabrajajui, jednog po jednog, sve karavansaraje na dugu putu od
Istanbula do Alepa. Sultan zatim zatrai od imitatora neka oponaa
mene. Taj ovjek koji me gledao usta otvorenih od zaprepatenja bio je

ja: sledio sam se. Kad je na Sultanov zahtjev oponaao nekoga tko je
pola Hoda, a pola ja, bio sam posve oaran. Gledajui ovjekove
pokrete, htio sam rei (ba kako je Sultan rekao): "Ovo sam ja, a ono je
Hoda", no komiar to uini sam, pokazujui naizmjence prstom na mene
i njega. Poto ga je Sultan nahvalio i poslao neka ide, zapovjedi nam
neka razmislimo o onome to smo vidjeli i komentiramo to.

to je time mislio? Te veeri, kad sam Hodi kazao kako je Sultan znatno
pametniji od osobe to mi ju je godinama opisivao, dodavi kako je
Sultan sam naao put na koji ga je Hoda elio navesti, Hoda jo
jednom pobjesni. Ovoga sam puta i ja drao da ima razloga: komiareva
se predstava nije dala izdrati. Hoda izjavi kako nee vie u carsku
palau, osim ako ga prisile. Nema se namjere poniavati gubei vrijeme s
takvim budalama; i to ba sad, kad je nakon tolikih godina dobio svoju
eljno oekivanu prigodu! Budui da znam Sultanove zanose i imam dara
i elje za lakrdijanje, ja u umjesto njega ii na Dvor.

Kad sam vladaru kazao kako je Hoda bolestan, nije mi vjerovao. "Neka
samo radi na svom oruju!" ree on. Tako je etiri godine dok je
planirao, izraivao i dovravao oruje, a ja posjeivao carsku palau,
Hoda ostajao kod kue sa svojim snovima, kao nekad ja.

U te sam etiri godine nauio kako ivot treba uivati, a ne samo

izdravati. Oni koji uvidjee kako me Sultan cijeni isto koliko i Hodu
uskoro su me poeli pozivati na sveanosti i proslave, to je na Dvoru
bila svako-dnevica. Jednoga se dana udavala vezirova ki, idueg se
dana caru rodilo jo jedno dijete, zatim je obrezanje njegova sina

proslavljeno festivalom; nekoga drugog dana slavilo se ponovno

preotimanje jednog zamka od Maara; slijedile su sveanosti u povodu
prvoga prijestolo-nasljednikova dana u koli, dok je upravo poinjao
ramazan. Brzo sam se udebljao od trpanja u sebe vrsna mesa i pilava te
gutanja eernih lavova, nojeva, sirena i oraha na tim proslavama, koje
obino traju danima. Velik dio vremena promatrao sam razne predstave:
hrvae, ija se koa sjala od ulja, kako se bore dok se jedan od njih ne
onesvijesti; hodae na ici kako hodaju konopom razapetim izmeu
damijskih minareta, koji su onglirali toljagama to su ih nosili na
leima, lomili konjske nokte zubima te se boli noevima i ranjiima;
krotitelje to su iz svojih halja vadili zmije, grlice i majmune, koji su inili
da nam alica kave u rukama i novac u depu nestanu u trenu oka; ili
kazalite sjena Karaoz i Hajivat, ije sam nepristojnosti oboavao. Nou
bih -ako nije bilo vatrometa - slijedio svoje nove prijatelje (veinu kojih
bih upoznao tog istog dana) do jedne od onih palaa ili kua kamo su svi
odlazili; poto bismo satima pili vino i rakiju i sluali glazbu, uivao bih
kucajui se s lijepim plesaicama to su oponaale draesne gazele, sa
zgodnim mladiima to hodaju na vodi, pjevaicama to plamteim
glasovima pjevaju vesele i dirljive pjesme.

esto sam posjeivao i veleposlanike rezidencije; oni su se veoma

zanimali za mene pa bih, odgledavi balet, u kojem su djevojice i
djeaci istezali svoje ljupke udove, ili posluavi posljednju pretencioznu
glupost to ju je svirao orkestar dopremljen iz Mletaka, uivao u
blagodatima svoje postupno rastue slave. Europljani okupljeni u
veleposlanstvima pitali bi me o uasnim pustolovinama kroz koje sam
proao; pitali su se koliko sam propatio, kako sam izdrao, kako mogu ii

dalje. Skrivao sam injenicu da sam proveo cijeli ivot drijemajui meu
etiri zida piui blesave knjige te sam im kazivao nevjerojatne prie o
egzotinim zemljama (koje sam nauio dobro pripovijedati "iz glave", ba
kao i pred Sultanom), koje su ih toliko oaravale. Ne samo mlade ene
to su se predbrano pokazivale pred svojim oevima, nego i svi oni
uvaeni veleposlanici, diplomati i uglednici sluali su puni divljenja moje
krvave pripovijesti o religiji i nasilju, ljubavnim spletkama i haremu; a sve
sam to ja izmiljao. Ako bi me stisnuli, apnuo bih jednu ili dvije dravne
tajne ili opisao poneki Sultanov udan obiaj za koji se nije znalo;
izmiljao sam sve to tada i tamo. Kad bi zatraili dodatne obavijesti,
uivao bih navlaei na sebe tajnovit izgled; vladao bih se kao da ne
mogu rei sve to znam; utekao bih se utnji, koja je samo pojaavala
radoznalost tih budala u koje je Hoda elio da se ugledamo. Ali znam
kako su meu sobom ukali kako sam ukljuen u neki velik i tajnovit
projekt koji zahtijeva ovladavanje tajnama znanosti; a konstrukcija
zagonetnog oruja trait e strano puno novca.

Vraajui se naveer iz tih rezidencija, tih palaa, um bi mi bio pun slika

lijepih tijela to sam ih gledao, zamagljen alkoholnim parama pia to
sam ih popio; zatjecao bih Hodu kako sjedi za naim stolom, sada ve
dvadeset godina starim. Bacio se na posao ustro i urno kako ga nikada
prije nisam vidio raditi; stol bijae pun udnih modela kojima nisam
uspijevao dokuiti svrhu, crtea, listova prekrivenih oajnikim
vrljotinama. Pitao bi me neka mu ispriam to sam cijeloga dana vidio i
radio, no uskoro bi se zgadio nad mojim razbibrigama to ih je drao
besramnima i glupima; stoga bi me prekidao i poinjao opisivati svoj
plan, govorei o "nama" i njima.

Ponavljao je kako je sve povezano s neznanim unutarnjim krajobrazom

naih umova - na emu je temeljio itav projekt; pun zanosa govorio je o
simetriji, ili o kaosu, o ormaru punom smea to ga zovemo mozgom, no
meni nikako nije bilo jasno kako sve to moe sluiti kao polazite za
konstrukciju oruja u koje je polagao sve svoje nade, sve nae nade.
Sumnjao sam da to itko, ukljuivi i njega (suprotno onome kako sam
nekada mislio) to dvoje moe povezati. Izjavio je kako e jednoga dana
netko otvoriti nae glave i dokazati sve te njegove ideje. Pripovijedao je
o velikoj istini to ju je spoznao za vrijeme kuge, kad je promatrao nas
dvojicu zajedno u zrcalu: sad kad je sve dozrelo i razbistrilo se u njegovu
umu, vidi, sada poinje stvaranje novog oruja, u ovom trenutku istine!
Tad bi mi pokazao (bio sam ganut, iako nita nisam razumio) udan,
nejasan, dvoznaan obris na papiru vrcima drhtavih prstiju.

Taj obris, koji je svakoga puta kad bi mi ga pokazao bivao ipak malo
razvijeniji, kao da me podsjeao na neto. Dok sam gledao crnu mrlju
koju sam zvao "demonom" crtea, gotovo bih izrekao na to me to
podsjea, no patei od trenutana oklijevanja, ili drei kako moj vlastiti
um igra neke igre skrivaa sa mnom, odutio bih. Za sve te etiri godine
nikada nisam jasno vidio obris na svim tim rasutim stranicama, makar
mu je on davao sve jasnije odreenje i razvijao ga malo-pomalo;
napokon, poto je potroio na to sav taj silni rad i novac svih tih godina,
uspio je ostvariti svoj nacrt. Ponekad bih obris usporeivao sa stvarima iz
naega svakodnevnog ivota, ponekad sa slikama iz snova, jednom ili
dvaput sa stvarima to smo ih vidjeli ili o kojima smo razgovarali u starim
danima, kad smo jedan drugom opisivali svoje uspomene, ali nikako

nisam mogao poduzet; taj zadnji korak i razjasniti slike to su mi

prolazile glavom, pa sam se predao zbrci u mislima te stao uzalud ekati
da oruje samo otkrije svoju tajnu. ak i nakon etiri godine, kad se
mala mrlja pretvorila u neobina stvora, visoka poput minareta velike
damije (strana pojava o kojoj je govorio itav Carigrad, a Hoda ju je
zvao pravim ratnim strojem), jo se nisam mogao snai u mnotvu
pojedinosti koje mi je on ispriao tumaei mi kako e oruje u
budunosti donositi pobjede.

Poput probuena ovjeka koji se bori kako bi zapamtio san to ga

pamenje tvrdoglavo eli zaboraviti, prigodom posjeta Dvoru nastojao
bih opetovati Sultanu sve te slikovite i strane pojedinosti. Pripovijedao
bih o tim kotaima, katapultu, kupoli, barutu i polugama - o kojima mi je
Hoda tko zna koliko puta priao. Rijei nisu bile moje rijei, no iako u
meni nije bilo Hodina ara, vidjeh da su se te prie vladara veoma
duboko dojmile. I mene je ganulo kad sam vidio da se taj ovjek -kojeg
sam drao ozbiljnim - nadahnjuje i crpe nadu iz te nejasne gomile rijei,
moje grube replike Hodine estoke poezije pobjede i uzvienja. Car bi
govorio kako je Hoda, ovjek koji sjedi kod kue - ja. Te su me njegove
intelektualne igre i dalje posve zbunjivale, no nisu me vie mogle
iznenaditi. Kad bi kazao kako sam ja Hoda, drao sam da je najbolje ne
slijediti njegovo zakljuivanje, jer bi uskoro ponovno ustvrdio kako sam
ja taj koji je Hodu svemu nauio - ne ovaj ja, letargian ovjek kakav
sam sada, nego onaj koji je izmijenio Hodu prije dugo vremena. Kad bi
bar htio govoriti o zabavama, o ivotinjama, o proslavama, kao u dobrim
starim danima - mislio sam. Poslije Sultan ree kako svi znaju da ja
stojim iza toga nacrta novog oruja.

To me najvie strailo. Hoda ve godinama nije bio vien u javnosti, bio

je gotovo zaboravljen; ja sam bio taj koji se pojavljuje uz cara u
palaama i u gradu; sada za-vide meni! Brusili su zube na mene:
nevjernik! Ne samo zbog prihoda od tolikih stada ovaca, maslinika i
karavansaraja, to je sve bilo povezano s tim mutnim planom za oruje o
kojem su govorkali iz dana u dan sve vie, ne samo zato to sam bio
tako blizak Sultanu, nego i zato to smo radom na tom oruju gurali nos
u poslove drugih ljudi. Kada ne bih vie mogao zatvarati ui na njihove
gadarije, prenio bih ih Hodi ili Sultanu.

No oni nisu odgovarali. Hoda se posve unio u svoj posao. eznuo sam
za njegovim gnjevom kao to starci eznu za mladenakim strastima. Za
posljednjih mjeseci, dok je hranio tu tamnu, nejasnu mrlju na papiru
pojedinostima i pretvarao je u nacrte za kalupe nevjerojatnoga
udovita, troei izvanredno velike svote novca za kalupe i elini lijev
koji je trebao biti tako teak i debeo da kroz njega nee moi prodrijeti
nijedno topovsko zrno, on nije ak ni sluao zle glasine to su se odnosile
na njega; zanimalo ga je samo to se u veleposlanikim rezidencijama o
njemu govori. Kakvi su ljudi ti veleposlanici? to oni misle? Imaju li
kakvo miljenje o tom oruju? I najvanije: zato Sultanu nikada nije
palo na um uspostaviti poslanstva koja e predstavljati Carstvo u tim
zemljama? utio sam kako bi on htio za sebe poslaniko mjesto; elio je
pobjei od ovih kretena ovdje i ivjeti tamo, meu njima, ali nikad nije
otvoreno govorio o toj svojoj udnji, ak ni dok je zdvajao hoe li ikada
dovriti svoj projekt, kad bi puklo tek izljeveno eljezo, ili kad bi se bojao
da e mu ponestati novca. Jednom ili dvaput omaknulo mu se kako bi

elio uspostaviti veze s "njihovim" znanstvenicima; moda bi oni

razumjeli istine to ih je on otkrio o nutrini naih glava; elio se dopisivati
sa znanstvenicima iz Venecije, Flandrije, ili bilo koje druge daleke zemlje
koja bi mu u tom trenutku pala na pamet. Tko su najbolji meu njima,
gdje ive, kako bi im se moglo pisati? Mogu li ja doznati te stvari od
veleposlanika? Tih sam se posljednjih dana malo zanimao za to to se
oruje konano poinje ostvarivati te sam se dao na uivanje,
zaboravljajui njegove nade, s tracima ovisnosti, koje bi zacijelo
zabavljale nae suparnike.

Ni Sultan nije elio sluati ogovaranje naih neprijatelja. Tih dana kad je
Hoda, spreman iskuati oruje, traio hrabre ljude pripravne ui u
stranu kovinsku planinu i okretati zupanike guei se od smrada
hrajuega eljeza, Sultan me nije ak ni sluao dok sam se alio na
glasine. Kao i uvijek, nagnao me opetovati to je Hoda govorio.
Vjerovao je u njega, svime je bio zadovoljan, uope nije alio to mu je
poklonio povjerenje: za sve je to bio zahvalan meni. Uvijek iz istoga
razloga, naravno: jer sam ja Hodu nauio svemu. Poput Hode, i on je
govorio o nutrini naih glava; zatim bi naeo drugo pitanje, blisko tom
njegovom interesu; upravo isto kao to je jednom i Hoda inio, Sultan
me sada ispitivao kako se ivi u toj zemlji, kako se ivi u mojoj staroj
domovini.

Odgovarao sam pripovijedajui mu snove. Sada vie ne znam jesu li te

prie - u koje sam i sam poeo vjerovati nakon tolikih opetovanja - bile
stvari to sam uistinu iskusio u mladosti, ili vienja to su tekla ispod
mojega pera svaki put kad bih sjeo za stol pisati knjigu; katkad bih

ubacio pokoju zabavnu izmiljotinu koja bi mi upravo toga trena pala na

um. Neke su moje prie ponavljanjem rasle, jer se car zanimao za
pojedinosti, poput one da ljudi nose odjeu s puno puceta; stoga bih
uvijek opetovao takvu priu, kazujui mu pripovijesti za koje vie ni sam
nisam bio siguran dolaze li iz sjeanja ili iz mojih snova. No bilo je i onih
koje ni nakon dvadeset pet godina nisam mogao zaboraviti, zbiljskih
stvari: razgovora s majkom i ocem, braom i sestrama za dorukom za
obiteljskim blagovaonikim stolom postavljenim na otvorenom, pod
lipama. Takve su pojedinosti najmanje zanimale Sultana. Jednom mi je
kazao kako je u osnovi svaiji ivot slian drugim ivotima. To me iz
nekog razloga prepalo: na carevu je licu bio vragolast izraz kakav nikada
prije nisam vidio, pa ga poeljeh upitati to je time mislio. Dok sam sa
strahom pogledavao njegovo lice, osjetih poriv rei: "Ja sam ja!" inilo
mi se da bih (da sam samo iznaao hrabrosti izrei te nelogine rijei)
izbrisao sve te igre to su se plele oko mene od ogovaranja koja su me
nastojala pretvoriti u nekoga drugog, igre to su ih igrali Hoda i Sultan;
tako bih bio mogao opet ivjeti u miru sa samim sobom. No poput onih
koji se skrivaju ak i od spomena bilo kakva promjenjiva elementa koji bi
mogao ugroziti njihovu sigurnost, ja sam to preutio od straha.

To se zbilo u proljee, u doba kad je Hoda dovrio rad na oruju, no

nije ga mogao iskuati, ne okupivi jo momad koja mu je za to trebala.
Uskoro nakon toga bili smo zaprepateni doznavi kako je car na elu
vojske otiao u pohod na Poljsku. Zato nije uzeo sa sobom nae vrsno
oruje? Zato nije poveo mene? Zato nam nije vjerovao? Kao i drugi to
su ostali u Carigradu, mislili smo da je car poao u lov, a ne u rat. Hoda
je bio sretan to je dobio jo jednu godinu za rad; budui da nisam imao

drugog zanimanja ni zabave, radili smo zajedno na oruju.

Bilo je vrlo teko pronai ljude za upravljanje strojem. Nitko nije elio ui
u strano, tajnovito vozilo. Hoda je pustio glas kako e vrlo dobro
platiti; slali smo izvikivae u grad, u brodogradilita, u ljevaonice topova;
traili smo radnike meu dokonicima u kavanama, meu beskunicima i
pustolovima. Veina ljudi to smo ih uspjeli dobiti - ak i ako bi prevladali
strah i uli u eljeznu gomilu - ubrzo bi pobjegli, ne mogavi izdrati
baratati zupanicima natrpani u toga udnovatoga kukca to vrije na
suncu. Dok smo koncem ljeta uspjeli pokrenuti vozilo, potroili smo sav
novac godinama nakupljan za projekt. Bojna se sprava nezgrapno tresla
pod zauenim i preplaenim pogledima znatieljnika; uz pobjednike
poklie prela je zdesna nalijevo napadajui zamiljenu utvrdu; zatim je
ispalila tanad, pa se posve zaustavila. Novac je i dalje pritjecao iz naih
sela i maslinika, no momad to je bijasmo okupili pokazala se preskupa
te ju je Hoda bio prisiljen raspustiti.

Zima proe u iekivanju. Sultan se na povratku s pohoda zadrao u

svojemu voljenom gradu Jedrenu; nitko nas nije traio, bijasmo
preputeni sami sebi. Budui da u carskoj palai nije bilo nikoga koga
bismo zabavljali svojim priama, a mene naveer u rezidencijama
takoer nije imao tko zabavljati, nismo imali to raditi. Pokuah ubiti
vrijeme dajui jednomu mletakom slikaru neka me portretira i uzimajui
glazbenu poduku iz svirke na udu. Hoda je svaki as trao do Kuledibija,
pokraj starih zidina, kako bi gledao svoju bojnu spravu, uz koju bijae
ostavio uvara. Tu i tamo ne bi odolio dodati pokoju novu stvaricu, ali
ubrzo se umorio od toga. Tijekom veeri posljednje zime to smo je

proveli zajedno nije spominjao ni bojnu spravu niti svoje planove s

njome. Bijae ga obuzela letargija; ne zato to je izgubio zanos, nego
zato to ga ja vie nisam nadahnjivao.

Veeri i noi ponajvie smo provodili ekajui; ekali bismo da prestane

vjetar ili snijeg, ekali zadnje usklike ulinih trgovaca kasno u noi, ekali
dok glavnje ugasnu, pa da moemo u kamin dometnuti jo drva. Jedne
od tih zimskih noi kad smo vrlo malo govorili, esto odlutavi svaki u
svojim mislima, Hoda najednom ree kako sam se veoma promijenio,
kako sam konano postao posve druga osoba. Osjetih paljenje u elucu,
poeh se znojiti; htjedoh ustati protiv njega, rei mu kako je u krivu, rei
mu da sam onaj koji sam oduvijek bio, da smo nas dvojica nalik, kako bi
trebao obraati pozornost na mene onako i onoliko kako je nekada inio,
kako jo ima puno, puno stvari o kojima bismo mogli razgovarati... no on
je bio u pravu. Pogled mi privue moj portret to sam ga toga jutra bio
donio kui i prislonio ga o zid. Promijenio sam se: udebljao sam se od
prejedanja na gozbama; imam dvostruki podvoljak, meso mi je
omlitavilo, pokreti se usporili; to je najgore, lice mi se posve izmijenilo:
grub mi se izraz uvukao na lice; pokazivao se na rubovima usta; to je od
pia i seksa na tim bakanalijama; oi mi vjeno pospane od spavanja u
udna vremena, od usnivanja u pijanstvu; poput onih budala to su
zadovoljne svojim ivotima, svijetom, sobom, u mojem je pogledu sad
neko grubo samozadovoljstvo. No budui da sam znao koliko sam
zadovoljan svojim novim poloajem, ne rekoh nita.

Poslije mi se stalno vraao jedan san, sve do vremena kad su nam javili
da je Sultan nas i nau bojnu spravu pozvao u Jedren radi nastavka

vojnoga pohoda: bili smo na krabuljnome plesu u Mlecima, koji je

svojom zbrkom podsjeao na istanbulske svetkovine; kad su dvije
"kurtizane" skinule krinke, prepoznah svoju majku i zarunicu u mnotvu;
skinuh i ja krabulju nadajui se kako e i one mene prepoznati, ali one
nekako nisu znale da sam to ja; pokazivale su krinkama na nekoga iza
mene; okrenuvi se, ugledah ga: osoba koja e znati da sam ja ja bio je
Hoda. Zatim, poto mu prioh, nadajui se da e me on prepoznati,
ovjek koji je bio Hoda skide svoju krinku, a ispod nje bi se (to me
ispunilo takvim estokim osjeajem krivice te bih se od toga konano
budio) pojavilo lice mene kao mladia.

DESETO

Hoda se napokon dade u akciju poetkom ljeta, u trenutku kad je

doznao kako Sultan oekuje nas i bojnu spravu u Jedrenu. Tada shvatih
kako je sve imao unaprijed spremno, cijele zime odravajui veze sa
skupinom ljudi koji su imali upravljati spravom. U tri smo dana bili
spremni za pohod. Hoda je posljednju no prije polaska proveo kao
prije selidbe u novu kuu: prevrtao je svoje stare knjige poderanih
korica, poludovrene traktate, poutjele prve nacrte, svoje osobne stvari
itd. Navio je svoj zahrali molitveni sat, otpraio stare astronomske
instrumente. Bdio je do zore pregledavajui dvadeset pet godina stare
grube nacrte knjiga, modela i skica oruja. U praskozorje ga zatekoh
kako okree izderane, poutjele listove male biljenice to ju je ispunio
zapaanjima s naih pokusa za prvu vatrometnu predstavu. Stidljivo me
upita: bismo li to ponijeli sa sobom? to ja mislim: hoe li nam to biti od

kakve koristi? Vidjevi kako prazno buljim u njega, s gaenjem to baci u

kut.

Usprkos svemu, na svom desetodnevnom putu u Jedren utjeli smo se

bliski jedan drugome, makar manje nego u starim dobrim danima. Iznad
svega, Hoda je bio optimistian. Nae oruje, koje su nazivali: nakaza,
kukac, vrag, kornjain strijelac, toranj koji hoda, hrpa eljeza, crveni
pijetao, ajnik na kotaima, div, kiklop, udovite, svinja, Ciganin,
plavooki udak, krenulo je na put vrlo polako, praeno udnovatom
bukom, kripanjem i stenjanjem; tko god bi ga vidio, bio bi pogoen
upravo onakvom stravom kakvu je Hoda oekivao i elio; kretalo se bre
no to je oekivao. Oduevilo ga je kad je zamijetio kako se radoznalci iz
okolnih sela okupljaju na brijegu iznad ceste, trudei se to bolje vidjeti
bojnu spravu kojoj su se bojali prii blie. Nou, u tiini to je presijecahu
zrikavci, dok su nai ljudi spavali dubokim snom pravednika u svojim
atorima, poto su se cijeloga dana znojili i muili, Hoda mi je opisivao
razaranje koje e njegov crveni pijetao izazvati u neprijateljskim
redovima. Istina, nije vie bio onoliko ushien kao nekad te se, poput
mene, i on zabrinjavao kako e dvorani i vojska reagirati na novo oruje i
koje e mu mjesto biti odreeno u navalnoj formaciji, no i dalje je
uspijevao sa zadovoljstvom i uvjerenjem govoriti o "naoj posljednjoj
prilici", o tome kako emo skrenuti tok u svoje korito te - to je
najvanije - o "nama" i "njima"; njegova strast za tim nije splasnula.

Bojna je sprava stigla u Jedren praena svetkovinom, ali jedino su je car

i nekolicina besramnih ulizica iz njegove okoline doekali s ikakvom
toplinom. Sultan primi Hodu kao staroga prijatelja. Prialo se o

mogunosti izbijanja rata, no malo se moglo vidjeti od ratnih priprema;

nije bilo nikakve uurbanosti. Poee dane provoditi zajedno. I ja sam im
se pridruio; kad bi uzja-hali konje i odjahali do oblinjih tamnih uma
sluati pjev ptica, ili se otisnuli amcem niz rijeke Tandu i Maricu
promatrati abe; ili kad bi poli njegovati rode ozlijeene u sukobima s
orlovima, pa epaju u dvoritu Selimije damije; ili kad bi poli gledati
nae oruje kako jo jednom izvodi svoje manevre - ja sam vazda bio s
njima. No zabrinuli se shvativi kako nemam to doprinijeti njihovim
razgovorima - nita iskreno, nita to bi njima bilo zanimljivo. Moda sam
bio ljubomoran na njihovu bliskost. U svakom sam sluaju ve bio sit
svega toga. Hoda je guslao svoju uvijek istu pjesmu. Zaprepastilo me
vidjeti kako su i cara ponijele iste pretjerane prie o pobjedi, o "njihovoj"
nadmoi, o tome kako je dolo vrijeme da napokon ustanemo i
djelujemo, o budunosti i tajnama ljudskog uma.

Jednoga dana, usred ljeta puna glasina o nadolazeem ratu, Hoda izjavi
kako mu treba snaan pratitelj, pa uze mene sa sobom. Brzo smo hodali
Jedrenom, prolazei kroz ciganske i idovske etvrti pranjavim ulicama
kojima sam i sam prije lutao s osjeajem tjeskobe koji me opet stao
pritiskati; prolazili smo i mimo kua siromanih muslimana, koji se
uglavnom nisu mogli razlikovati jedni od drugih. Kad sam konano
primijetio kako su brljanom obrasle kue to ih vidim sebi slijeva prije
bile meni zdesna, shvatih kako hodamo u krug; upitah, pa mi rekoe da
smo u etvrti Fildami. Hoda iznenada pokuca na vrata jedne kue.
Zelenooko dijete od oko osam godina otvori vrata. "Lavovi", poe Hoda
bez uvoda. "Lavovi su pobjegli iz carske palae; mi ih traimo."
Odgurnuvi dijete u stranu, on ue u kuu; ja sam ga slijedio. Hitali smo

kroz polumranu nutrinu kue to je mirisala na piljevinu i sapun, uza

kripave stube na kat, u dugo predvorje; Hoda stade jedna za drugim
otvarati vrata soba uza to predvorje. U prvoj je sobi drijemao starac,
irom otvorenih bezubih usta, a dvoje djece se smijalo i pokuavalo
dohvatiti starevu bradu upravo u trenutku kad su se vrata otvorila.
Hoda zatvori ta vrata i otvori sljedea; unutra vidjesmo hrpu popluna i
materijala za izradu popluna. Dijete koje nam je otvorilo ulini ulaz
uhvati kvaku vrata tree sobe prije Hode i ree: "Ovdje nema lavova,
samo moja mama i teta", no Hoda ipak otvori vrata; u sobi su dvije
ene, okrenute nam leima, u polumraku molile; okrenue se k nama. U
etvrtoj je sobi mukarac ivao poplun; vie je podsjeao na mene nego
na Hodu, jer nije imao brade; on usta ugledavi Hodu. "Luae! to ti
ovdje radi!? to hoe od nas?" povika on. "Gdje je Semra?" upita
Hoda. "Otila je u Istanbul prije deset godina", ree ovjek. "uli smo
da je umrla od kuge. Zato nisi i ti crknuo?" Ne izustivi vie ni rijei,
Hoda se spusti niza stube i izae iz kue. Slijedei ga, zaujem ono
dijete kako vie iza mene: "Majko, lavovi su bili ovdje!" i enski glas kako
mu odgovara: "Nisu, dijete. Bili su to tvoj stric i njegov brat!"

Moda zato to nisam nikako mogao zaboraviti prolost, ili moda

tijekom priprava za moj novi ivot i za ovu knjigu to je jo strpljivo
itate, dva tjedna nakon toga vratio sam se u zoru na isto mjesto.
Isprva, ne razabirui jasno pri ranojutarnjem slabom svjetlu, imao sam
potekoa pronai kuu; pronaavi je, pokuah se vratiti putem za koji
mi se uinilo da je najkrai preac do bolnice Bajazitove damije. Moda
zato to sam pogrijeio mislei da su Hoda i njegova majka ili najbrim
putem, nisam mogao nai kratku ulicu zasjenjenu topolama, to vodi

prema mostu; naao sam drvored topola, ali nigdje blizu nije bilo rijeke
na ijoj se obali prije toliko godina mogao odmarati jedui halvu. U
bolnici nije bilo nita od stvari koje sam zamiljao; nije bilo blata, nego
sve savreno isto; nije bilo zvuka tekue vode, ni obojenih boca.
Vidjevi bolesnika okovana lancima, ne odoljeh a da se kod lijenika ne
raspitam o njemu: zaljubio se, poludio, pa sada vjeruje kako je netko
drugi, kao veina luaka; lijenik mi je htio jo pripovijedati, ali ja odoh.

Odluka da se krene na pohod za koji smo drali kako nikada nee doi
stigla je koncem ljeta, na dan kad smo to najmanje oekivali. Poljaci, koji
se nisu htjeli pomiriti s porazom to su ga lani pretrpjeli, poslae nam
poruku: "Doite i prikupite danak maevima!" Dok se planiralo kako
oblikovati navalnu formaciju, nitko od vojskovoa nije mislio na nau
bojnu spravu, pa se Hoda sljedeih nekoliko dana guio od bijesa; nitko
nije htio stupati u boj uz tu hrpu iskrivljena eljeza; nitko nije oekivao
nikakvu korist od toga divovskoga ajnika; to je najgore, drahu ga
zlokobnim znamenom. Dan prije planiranoga polaska, dok je Hoda
ispitivao znamenje za pohod, uli smo kako nai suparnici ire
uznemirujue vijesti: otvoreno su govorili kako nae oruje moe donijeti
prokletstvo, jednako lako kao i pobjedu. Kad mi je Hoda kazao da ljudi
smatraju kako je odgovornost za prokletstvo vie na meni nego na
njemu, bio sam prestravljen. Sultan je objavio svoje povjerenje u Hodu i
u bojnu spravu te, kako bi izbjegao svaki dalji prijepor, zapovjedio da
ona bude pod njegovim izravnim zapovjednitvom, u bitci smjetena uz
njega i njegovu tjelesnu strau. Poetkom rujna poli smo iz Jedrena;
dan je bio vru.

Svi su mislili kako je to kasno doba godine za polazak na vojni pohod, no

o tome se nije puno raspravljalo: ja sam tek poinjao uiti kako se za
pohoda vojnici boje loih znamenova jednako koliko se boje neprijatelja,
ponekad i vie; da se mnogo bore s tim strahom. Prve noi, nakon
hodnje bogatim selima na sjever preko mostova to su stenjali pod
teinom nae bojne sprave, iznenadio nas je poziv u Sultanov ator.
Poput svojih vojnika, i car je najednom podjetinjio; nalikovao je djeaku
uzbuenu i nestrpljivu pred poetak nove igre; pitao je Hodu (ba kao i
vojnici) za njegovo tumaenje znamenja: crveni oblak pred zalazak
sunca, niskoletei jastrebovi, slomljen dimnjak na jednoj kui u selu,
dralovi to hitaju na jug - to to sve znai? Hoda je, naravno, sve to
protumaio kao povoljne znakove.

Ispostavilo se, meutim, kako na posao nije zavren; obojica smo tek
na pohodu doznali da Sultan posebno voli kad mu se nou pripovijedaju
udnovate i zastraujue prie. Hoda je prizivao tamne slike iz
strastvene pjesme to sam je najvie volio u naoj knjizi (onoj to smo je
poklonili vladaru prije vie godina); bijahu to zloslutni prizori puni leeva,
krvavih bojeva, poraza, izdaja i jada. Ipak je nastojao upraviti vladarev
duhovni pogled k sjajnome plamenu pobjede to blista u kutu mrane
slike: moramo raspiriti taj plamen zapusima nae inteligencije ("njihove i
nae") i dokuiti tajne nutrine naih umova; i sve ostalo to mi je Hoda
godinama priao i to sada elim zaboraviti: moramo se trgnuti iz
svojega drijemea to je prije mogue! Umarale su me te gorke
pripovijesti, ali Hoda je svake noi dodavao malo-pomalo jo
sumornosti, rugobe, zlovolje - moda zato to je slutio da je sad ve i
Sultan pomalo zasien tim priama. Opet primijetih kako je Sultan

zadrhtao od naslade uvi Hodu kako spominje nutrinu naih umova.

Tjedan dana nakon polaska poeli smo ii u lov. Lovaka druina, koja je
samo zbog toga pola s vojskom, jahala je ispred nje te bismo, poto je
druina poharala kraj proavi obradivom zemljom, to je uzbunilo
seljake, car, mi i lovci odgalopirali od vojske u umu poznatu po
gazelama, uz planinsku kosu gdje tre veprovi, ili pak u lug to vrvi
lisicama i zeevima. Poslije takve razonode, to je trajala satima, vratili
bismo se vojsci uz glasne i zamrene fanfare, kao da se pobjedonosno
vraamo iz bitke; dok bi vojska postrojena pozdravljala vladara, mi bismo
to promatrali stojei odmah iza njega. Hoda je trpio te sveanosti s
bijesom i mrnjom, a ja sam ih volio; uivao sam uveer razgovarati sa
Sultanom o lovu, znatno vie nego o vojnome pohodu, selima kojima je
vojska prola ili uvjetima ivota u gradovima i posljednjim vijestima o
neprijatelju. Zatim bi Hoda, razjaren tim avrljanjem kojeg je drao
glupim, kretenskim, poeo sa svojim priama i pretkazanjima to su
svake noi bivala sve ea. Poput ostalih njegovih dvoranina, sad je ak
i meni bio veoma ao gledati kako Sultan vjeruje tim priama koje su
trebale biti zastraujue, tim sablasnim pripovijestima o tamnim
zakutcima uma.

No bit u ja svjedokom i gorega! Opet smo bili u lovu; oblinje je selo

bilo ispranjeno, domai ljudi rasporeeni umom, gdje su lupali o lonce i
tave kako bi bukom nagnali veprove i jelene prema mjestu gdje smo ih
ekali s konjima i orujem. Ipak do podneva ne vidjesmo nijednu divlju
ivotinju. Kako bismo se opustili i zaboravili na podnevnu egu, Sultan
naloi Hodi neka mu ispria neku od onih pria od kojih nou drhti.

Gibali smo se veoma sporo, sluajui kako iz daljine dopire jedva ujan
zvuk limenih lonaca. Zaustavili smo se naiavi na kransko selo. Tada
sam vidio Hodu i Sultana kako pokazuju na jednu od praznih kua u
selu i dozivaju mrava starca to bijae izvirio glavom van iz druge kue.
Malo prije su razgovarali o "njima" i nutrinama njihovih glava pa sam
priao blie; protrnuh vidjevi oaranost na njihovim licima i uvi kako
je Hoda preko tumaa postavio starcu nekoliko pitanja. Hoda je
ispitivao starca, traei od njega neka odgovori bez razmiljanja: koji je
njegov najvei grijeh, najgora stvar to ju je uinio u ivotu? Seljak je
izgrebanim glasom promrmljao (na slavenskom narjeju to ga je na
tuma s mukom prevodio) kako je on besprijekoran starac, neduan, da
nema grijeha. No Hoda je osobito estoko navaljivao da nam stari seljak
mora kazati to je u ivotu zgrijeio. Tek kad je vidio da car slua isto
tako pozorno kao i Hoda, starac prizna kako je zgrijeio: da, kriv je; i on
je trebao otii od kue zajedno s ostalim seljanima; trebao se pridruiti
lovu sa svojom braom i sestrama dok love ivotinje; no on je bolestan,
to je dobar razlog; nije dovoljno zdrav da bi trao po umi cijeli dan; kad
je pokazao na srce i zamolio oprotaj, Hoda se naljuti i povika da ga je
pitao za prave grijehe, a ne za to. Seljak ipak nije uspijevao razumjeti
pitanje to ga je na prevoditelj stalno ponavljao; alosno je pritiskao
ruku na srce, ne mogavi rei ni uiniti nita drugo. Odvedoe starca.
Kad je sljedei privedeni ovjek rekao isto to i prvi, Hoda se zajapuri
od gnjeva. Ispria drugom seljaku o mojim djejim prijestupima, o
laima to sam ih govorio kako bi me voljeli vie nego moju brau i
sestre; ispria mu i moje spolne indiskrecije sa studija; govorio je to kao
da navodi grijehe neimenovana grjenika, samo kako bi dao primjer
izopaenosti i poroka da bi seljaka potaknuo neka govori. Ja sam to tada

sluao sa sramom i gaenjem se prisjeajui onih dana to smo ih

proveli zajedno za kuge, no kojih se sada, dok piem ovu knjigu, sjeam
s enjom. Kad je posljednji privedeni seljanin, bogalj, aptom priznao
kako je kriom gledao ene kako se kupaju u rijeci, Hoda se malko
primirio. Da, vidite, tako se oni ponaaju kad su suoeni s vlastitim
grijesima; kadri su se s njima suoiti; mi pak, koji smo do sada navodno
shvatili to se zbiva u dubinama naih umova itd., itd. Uvjeravao sam
sama sebe kako se to nije ostavilo neki dublji dojam na Sultana.

No njegovo zanimanje bijae pobueno; dva dana nakon toga zatvorio je

oi kad se ista drama ponavljala za novoga lova na jelene; moda stoga
to nije mogao izdrati Hodino navaljivanje, ili moda zato to je uivao
u ispitivanju vie nego sam ja prvotno mislio. Tada smo ve bili preli
Dunav; opet smo bili u kranskome selu. to se pitanja kojima je Hoda
gnjavio seljane tie, u njima je bilo malo promjena. Podsjealo me to na
estinu onih noi u doba kuge kad sam ga uspio nagnati da zapie svoje
grijehe. Isprva nisam ak elio ni sluati odgovore seljaka, koji su se
bojali i pitanja i ovjeka koji ih je postavljao - bezimenoga suca to ga
Sultan podupire. Mnome ovlada neka udnovata munina; vie nego
Hodu krivio sam Sultana, koga je ili Hoda nasamario, ili se nije bio
kadar oduprijeti privlanosti te izopaene igre. No nije prolo dugo prije
nego je i mene obuzela ista opinjenost; nita ne mogu izgubiti ako
posluam, mislio sam, i pribliio im se. Veina grijeha i prijestupa,
izreenih sada istananim jezikom i stilom, bliim mojem uhu i ukusu,
nalikovali su jedan drugome: jednostavne lai, sitne prijevare, jedna ili
dvije prljave smicalice, pokoja nevjernost; u najgorem sluaju - nekoliko
sitnih kraa.

Naveer Hoda ree kako seljaci nisu sve otkrili - oni zadravaju istinu za
sebe; ja sam u svojim zapisima iao mnogo dalje: zacijelo su i oni poinili
tee, stvarnije grijehe, po kojima se i razlikuju od nas. Kako bi uvjerio
Sultana, da bi izvukao na vidjelo te istine i kako bi dokazao kakvi su "oni"
ljudi te kakvi smo "mi", on e, ustreba li, upotrijebiti i nasilje.

Neukusna je brutalnost svakim danom bivala sve zaraznija i besmislenija.

U poetku je sve bilo jednostavnije; bili smo poput zaigrane djece izmeu dvaju krugova ispitivanja izrekli bismo pokoju grubu, ali
bezopasnu alu; svaki je sat ispitivanja bio kao mali ske izmeu dvaju
inova drame, dok smo se odmarali za dugih i ugodnih lovakih izleta; no
kako je vrijeme prolazilo, to se pretvorilo u obrede koji su iscrpljivali svu
nau snagu, strpljenje, ivce - no koji su istodobno bili neto bez ega
nismo mogli. Viao sam seljake skamenjene od strave od Hodinih
pitanja i njegova nerazumljivog bijesa. Da su mogli razumjeti to ih se
tono pita, vjerojatno bi se pokorili zahtjevu: vidio sam bezube,
izmodene starce skupljene na seoskom trgu; prije nego bi promucali
svoje prijestupe (stvarne ili izmiljene) molili bi, bespomona pogleda,
pomo prvo od onih oko sebe, zatim od nas. Viao sam i mladie
pretuene, oborene na tlo, pa natjerane da ponovno ustanu kad njihova
priznanja grijeha nisu bila zadovoljavajua. Uvijek u se sjeati kako je
Hoda, proitavi to sam napisao za stolom, rekao: "Ti pokvarenjae!" i
lupio me akom u lea, mumljajui i brinui se strahovito jer nije mogao
shvatiti kako mogu biti takav. No sad je bolje znao to trai (makar ni
sad ne odve precizno) i do kojih zakljuaka eli doi. Iskuao je i druge
metode: pola vremena bi prekidao seljaka, govorei mu kako lae; zatim

bi nai ljudi istukli prijestupnika. Drugi bi put prekinuo ovjeka tvrdnjom

kako mu je neki njegov prijatelj rekao suprotno. Jedno ih je vrijeme
pozivao po dvojicu. Vidjevi kako su priznanja povrna, kako se seljani
srame jedan pred drugim unato namjernom nasilju to su ga
primjenjivali nai ljudi, on bi se razbjesnio.

U vrijeme kad je poela padati neumorna, teka kia i ja sam se ve

poeo privikavati na takva zbivanja. Sjeam se seljaka koji su rekli vrlo
malo i nisu imali namjeru rei puno vie; uzalud su ih tukli i ostavljali
satima stajati na kii na blatnom seoskom trgu. S vremenom je
izblijedjela privlanost lova, pa su se nai izleti skratili. Od vremena do
vremena ubili bismo srnu tunih oiju ili debelog vepra (to je alostilo
Sultana), no sad su nas vie zaokupljale ne toliko pojedinosti lova, nego
ispitivanja; za njih su pripreme - ba kao i za lov - poinjale dugo
unaprijed. Nou bi Hoda - kao da je osjeao krivicu i grinju savjesti
zbog onoga to je inio tijekom dana - izlijevao na mene svoje osjeaje.
I njega je uznemiravalo to se dogaa, nasilje, ali je elio neto dokazati,
neto od ega emo svi imati koristi; elio je to pokazati i Sultanu;
konano: zato ti seljaci skrivaju istinu? Poslije je rekao kako bismo
trebali izvesti isti pokus u muslimanskom selu, radi usporedbe; no ni to
nije donijelo rezultate koje je elio: iako je pri ispitivanju primijenio malo
prisile, injenica je da su oni izrekli manje-vie ista priznanja, iste iskaze
kao i njihovi kranski susjedi. Jednog od onih groznih dana kada kia
nikako nije htjela prestati, Hoda promrmlja nekoliko rijei u smislu da ti
ljudi nisu pravi muslimani, no naveer, kad smo raspravljali o dogaajima
toga dana, uvidio sam kako je shvatio da istina vie ne izmie ni Sultanu.
To je otkrie samo povealo njegov gnjev i prisililo ga na primjenu jo

goreg nasilja - tolikog da Sultan to vie nije mogao izdrati gledati; ipak
je - poput mene - slijedio cijeli proces, potaknut morbidnom
radoznalou. Kako smo se kretali sve dalje i dalje na sjever, stigosmo
opet u umovit kraj gdje seljaci govore slavenskim narjejem; u ubavu
seocu vidjesmo kako Hoda vlastitim akama tue zgodna iparca koji se
nije mogao sjetiti niega osim jedne djetinjaste lai. Hoda prisegnu kako
to vie nikada nee uiniti; naveer ga je obvladala grinja savjesti koja
se meni inila pretjeranom. Drugom prigodom, dok je padala ukasta
kia, uini mi se kako sam uo ene iz toga sela kako plau, gledajui iz
daleka to se radi s njihovim mukarcima. ak su se i nai vojnici, koji su
se bili ve izvjetili u tom poslu, ve gnuali nad svime time. Ponekad bi
sami izabrali sljedeega "pokajnika", prije nas, te ga doveli pred nas; na
bi tuma sam postavljao prva pitanja, ne ekajui Hodu, ve umorna od
bijesa. Ne, nije da nikad nismo naili na zanimljive rtve, koje su nam
nadugako i nairoko pripovijedale svoje grijehe, kao da su duboko u
srcu godinama ekali kada e doi taj dan ispitivanja i priznavanja,
ustraeni i izbezumljeni ili priama o naoj nasilnosti (za koje smo uli da
putuju od sela do sela poput kakve legende), ili dosegom neke apsolutne
pravde, ija im je tajna ostajala nedokuiva; no Hodu vie nisu zanimale
brane nevjere mueva i ena ni prie siromanih seljaka koji su zavidjeli
svojim imunijim susjedima. Stalno je opetovao kako postoji dublja
istina, no mislim da je ak i tada sumnjao, kao to i ja sada sumnjam,
hoemo li je ikada uspjeti otkriti. Ili je napokon osjetio nau sumnju, od
ega se sklanjao u bijes, no Sultan i mi svi slutili smo kako on nema
nakane odustati. Moda smo s toga razloga svi postali tek pasivni
promatrai koji ga gledaju kako uzima uzde posve u svoje ruke. Jednom,
sklanjajui se od kie pod strehu, ponadasmo se videi Hodu

promoena do koe dok je beskonano dugo ispitivao mladia koji je

mrzio svog ouha i njegove sinove jer su loe postupali s njegovom
majkom; no poslije, te veeri, nije htio puno o tome govoriti, zakljuivi
tek kako je i to sasvim obian mladi, koji nije vrijedan sjeanja ni
spomena.

Hitali smo na sjever, pa jo dalje na sjever; stisnuta izmeu visokih

planina, hodnja je veoma sporo napredovala, vukui se uskom,
blatnjavom cestom to vijuga kroz duboke crne ume. Volio sam svje,
taman zrak to je dolazio iz uma borova i breza; volio sam tihe
izmaglice to pobuuju sumnje, kad je sve nejasno. Makar ih nitko nije
tako nazivao, vjerujem da smo bili u podnoju Karpata, koje sam u
djetinjstvu vidio na zemljovidu Europe to ga je posjedovao moj otac;
zemljovid je narisao neki osrednji umjetnik, ukrasivi ga slikama jelenova
i gotikih dvoraca. Hoda se prehladio na kii te se loe osjeao; mi smo
ipak svakoga jutra ili u umu, odvajajui se od hodnje to je miljela
zavojitom cestom kao da eli to vie, unedogled, odgoditi dolazak na
odredite. Sada ve kao da smo zaboravili na lov: kao da zastajkujemo
na obali jezera ili na rubu ponora - ne da bismo ustrijelili jelena, nego
vie zato da bismo natjerali seljake da nas to dulje ekaju! Kad bismo
zakljuili kako je vrijeme, uli bismo u jedno od sela, pa poto bismo
obavili na "obred" slijedili smo Hodu, koji nas je pourivao prema
sljedeem selu; on nikad nije uspijevao pronai blago to ga je traio, no
oajniki je nastojao zaboraviti sve one to ih je tukao i zlostavljao;
zaboraviti takoer vlastitu zdvojnost. Jednom je prigodom elio provesti
pokus: Sultan (ije me strpljenje zapanjivalo) je za tu svrhu dao dovesti
dvadesetoricu janjiara; postavio je isto pitanje prvom od njih, a zatim

plavokosim seljacima to su bezglasno stajali pred svojim kuama. Drugi

je pak put doveo seljake vojsci te im pokazao nae oruje kako kripi i
stenje trudei se drati korak s carskom vojskom na blatnu putu; pitao ih
je to misle o spravi, naredivi pisarima neka zapiu svaku rije
odgovora; no njegova snaga bijae iscrpljena. Moda je to bilo stoga
(tako je tvrdio) to nita nismo znali o istini, ili ga je moda prestraila
tolika koliina besmislena nasilja to ga je poinio ili uzrokovao; moda je
bila rije o osjeaju krivnje to ga je noima muio, ili je bio sit i presit
glasova da vojska i pae mrmljaju protiv njegova oruja i izleta u ume;
ili je jednostavno bio bolestan; ne znam. Tek, njegov hrapavi glas nije
odjekivao gromko kao prije; nije vie bilo estine u njegovu postavljanju
pitanja na koja je ve napamet znao odgovore; kad bi naveer govorio o
buduim pobjedama, o tome kako moramo ustati i spasiti se, inilo se
prema njegovu glasu - sve slabijem kako je vrijeme protjecalo - da ni
sam ne vjeruje u ono to govori. Zadnji prizor koji pamtim s njime jest
kako ispituje nekolicinu izbezumljenih slavenskih seljaka, bezvoljno, bez
uvjerenja, a uta kia, boje sumpornoga dima, tek to je opet poela
padati. Nismo ga htjeli vie sluati, pa smo se drali podalje od njega; pri
snovitu svjetlu, priguenu kiom, ugledasmo ih kako prazno bulje u
mokru povrinu golemoga zrcala u ureenu okviru, to ga je Hoda
dodavao iz ruke u ruku.

Nismo vie ili na te "lovake" izlete; prebrodismo rijeku i uosmo u

zemlju Poljaka. Naa se sprava nije mogla kretati na cestama, to se
bijahu pretvorile u ilovau promoenu prljavom kiom, sve jaom iz dana
u dan, to je zaustavilo hodnju ba sad, kad smo se trebali bre kretati.
Tad su se pojaale glasine o naoj bojnoj spravi (koju su pae ionako od

poetka mrzili); govorilo se kako nosi zlu kob, ak da navlai prokletstvo

na vojsku; glasine su dosolili janjiari to su morali sudjelovati u
Hodinim "pokusima". Kao i uvijek, nisu krivili Hodu, ve mene,
nevjernika. Kad je Hoda poeo svoju tiradu stihom koji je sada ve iao
na ivce ak i Sultanu, pa stao govoriti o nunosti naeg oruja, o snazi
neprijatelja, o tome kako moramo ustati i krenuti u akciju, pae koji su
ga sluali u carevu atoru jo su se vre uvjerili kako smo mi arlatani i
da e nae oruje donijeti zlu kob. Hodu su smatrali bolesnikom, koji je
skrenuo, ali bi ga se jo moglo spasiti; pravi sam krivac, onaj koji je
zaista opasan, bio ja; ja sam zaveo Hodu i cara, za-trovao ih svojim
bolesnim idejama. Naveer, kad smo se razili svatko u svoj ator, Hoda
je poeo govoriti protiv paa bijesnim tonom to ga je neko rabio za
svoje budale, no nita vie nije bilo ostalo od radosti i nade za koje
vjerujem da smo ih imali tih, prijanjih godina.

Unato svemu, uviao sam kako on jo ne kani odustati. Dva dana

poslije, kad se naa bojna sprava zaglavila u blatu na samom putu
hodnje, izgubih svaku nadu; no Hoda se i dalje borio, bolestan, kakav je
ve bio. Nitko nam nije htio dati ovjeka, ak ni konja; on ode Sultanu i
nae gotovo etrdeset konja, dade ih ispregnuti od topova te prikupi
skupinu ljudi; predveer, praen pogledima onih to su se cijeli dan molili
da sprava potone u blato i tamo ostane, bijesno je bievao konje,
pokreui naega udovinoga kukca. Veer je proveo u prepirci s
paama, koji su nas se eljeli rijeiti te su govorili kako sprava iscrpljuje
snagu vojsci te uz to donosi lou sreu; borio se, ali ja sam utio kako on
vie ne vjeruje u pobjedu.

Te noi, u naem atoru, kad sam pokuao odsvirati neto na arapskoj

lutnji to sam je uspio ponijeti na pohod, on mi je istrgnu iz ruku i baci
na stranu. Znam li da trae moju glavu? Znam. Ree kako bi bio sretan
ovjek kad bi traili njegovu glavu umjesto moje. To sam i ja znao, no ne
rekoh nita. Ba sam htio opet uzeti svoju lutnju kad me on ponovno
zaustavi, traei od mene neka mu kaem vie o tom mjestu, o svojoj
zemlji. Poto sam mu ispriao nekoliko sitnih izmiljotina to sam ih
priao Sultanu, on se naljuti. On hoe istinu, stvarne injenice: pitao me
o mojoj majci, zarunici, brai i sestrama. Kad sam mu poeo opisivati
"istinu", on mi se pridruio, izgovarajui promuklo rijei na talijanskom
to ih je od mene nauio, u kratkim, nedovrenim reenicama u kojima
nisam nalazio puno smisla.

Tijekom iduih nekoliko dana, kad je ugledao ruevne utvrde to su ih

zaposjele nae prethodnice, osjetih kako su ga oajniki zaokupile neke
udnovate, iskvarene misli. Jednoga jutra, dok smo se polako provlaili
kroza selo pogoeno naom topovskom vatrom, on sjaha vidjevi
ranjenike kako umiru blizu izvora, pa potra k njima. Gledajui ga s
daljine, pomislih najprije kako im eli pomoi, kao da bi ih pitao za
njihove rane kad bi imao sa sobom tumaa; zatim shvatih da ga je
obuzeo zanos iji razlog kao da sam slutio; on ih je neto drugo elio
pitati. Sutradan, kad smo poli sa Sultanom u obilazak izgorjelih utvrda i
tornjia na obje strane ceste, on je bio u istom uzbuenom stanju: vidio
je ranjenika kome jo nije bila odrubljena glava kako lei meu
zgradama sravnjenim sa zemljom i drvenim preprekama to su ih tanad
rascijepala na komade; potra k njemu. Slijedio sam ga, kako bih ga
sprijeio da uini kakvo zlo, bojei se kako e ljudi misliti da sam ga ja na

to nagovorio; ili sam moda poao iz iste radoznalosti. Kao da je

vjerovao da e mu ranjenici, tijela raznesenih karteama i topovskim
zrnima, neto rei prije nego im se na lice navue smrtna krinka. Hoda
ih je bio spreman ispitivati kako bi mu to rekli; od njih e nauiti dublju
istinu, koja e u trenutku sve promijeniti. No vidio sam kako je oaj na
tim licima tako bliskima smrti, priavi im blie, odmah prepoznao kao
svoj vlastiti oaj te nije mogao govoriti.

Toga dana u suton, doznavi kako se car ljuti to zamak Doppio nije
zauzet usprkos svim nastojanjima, Hoda poe Sultanu, opet na isti
nain uzbuen. Na povratku kao da je bio ustraen, ini se - ne znajui
ni sam zato. Rekao je Sultanu kako eli svoje oruje poslati u borbu, da
je zbog ovoga dana tolike godine radio na njemu. Suprotno mojim
oekivanjima, Sultan se sloi kako je kucnuo pravi as, ali procijeni kako
treba dati jo vremena Husein-pai Plavuanu, komu je prije povjerio
opsadu zamka. Zato je to car kazao? Bijae to jedno od onih pitanja za
koje godinama nisam bio siguran je li ga Hoda postavljao meni ili
samome sebi; iz nekoga se razloga vie nisam osjeao bliskim njemu;
bilo mi je dosta te napetosti. Hoda sam odgovori na pitanje: to je zato
to se boje da e im oteti dio pobjednike slave.

Do sljedeeg poslijepodneva, kad smo doznali da Husein-paa Plavuan

jo nije uspio osvojiti zamak, Hoda je utroio svu svoju snagu
pokuavajui se uvjeriti kako je u pravu. Otkad se proirio glas da sam
uhoda, nisam vie iao u Sultanov ator. Te veeri, kad je poao tumaiti
dnevne dogaaje, Hoda je uspio ispriati prie o pobjedi i dobroj srei,
u koje je Sultan, ini se, vjerovao. Pri povratku u na ator zauzeo je

optimistinu pozu ovjeka sigurna kako e na kraju Neastivom prebiti

noge. Dok sam ga sluao, manje me se dojmio njegov optimizam nego
krajnji napor to ga je ulagao kako bi ga odrao.

Ponavljao je istu staru priu o nama i njima, o nadolazeoj pobjedi; no u

glasu mu je bila neka tuga, koju nikad prije nisam uo; pratila je njegove
stare prie poput melankoline melodije; kao da pripovijeda sjeanje iz
djetinjstva koje nam je obojici dobro poznato, jer smo itav ivot proveli
zajedno. Nije se bunio kad sam uzeo svoj ud, niti kad sam mu stao
nespretno natezati ice. Govorio je o budunosti, o divnim danima u
kojima emo uivati poto skrenemo tok rijeke u smjeru koji nama
odgovara. No obojica smo znali kako govori o prolosti; vizije spokoja
zatitrae mi pred oima: krasna stabla u ograenu vrtu iza kue, tople
sobe pune svjetla, sretna obitelj okupljena oko stola za veeru. Prvi put u
puno godina ulio mi je osjeaj spokoja; shvatio sam to je mislio
govorei kako e biti teko otii, kako voli ovdanje ljude. Zatim promisli
malo o tim ljudima, pa se sjeti svojih budala i naljuti se; u sebi sam se
slagao s njime. inilo se kako njegov optimizam i nije posve hinjen;
moda stoga jer smo obojica dijelili osjeaj da smo pred poetkom
novoga ivota, ili zato to sam mislio kako bih se i ja na njegovu mjestu
vladao na isti nain -ne znam.

Sljedeeg jutra, kad smo prvi put iskuali nae oruje, gaajui malu
neprijateljsku utvrdu blizu bojinice, obojica smo imali udan osjeaj da
nee ba biti uspjeha. Gotovo stotinu ljudi to ih je Sultan dao nama za
potporu rasuli su se tijekom prvoga napada. Neke od njih je smrvila
sama bojna sprava, a druge su, nakon nekoliko promaenih hitaca,

pogodili neprijatelji kad se stroj poput magarca zaglavio u blatu, a

momad ostala bez pokria. Veina ih je pobjegla, bojei se zle kobi, pa
se nismo mogli pregrupirati za novi napad. Zacijelo smo obojica mislili
isto.

Kad je poslije Hasan-paa Debeli sa svojim momcima zaposjeo istu

utvrdu u jedva jedan sat, gotovo bez rtava, Hoda poeli svoju duboku
znanost opet iskuati, ovoga puta s nadom za koju sam i sam drao kako
je dobro razumijem, ali svi su nevjerniki vojnici iz utvrde bili ve pali
pod maem; nije bilo ni jednog jedinog ovjeka koji bi udisao svoje
zadnje dahove meu izgorjelim ruevinama prepreka. Kad je Hoda vidio
kako glave skupljaju na jednoj strani kako bi ih odnijeli caru, odmah sam
znao to misli; ak sam njegovu oaranost drao opravdanom, no vie
nisam mogao podnijeti da to ide tako daleko: okrenuh mu lea. Malo
poslije, kad sam pogledao, nadvladan radoznalou, vidjeh ga kako se
udaljava od hrpe ljudskih glava; nikad nisam uspio doznati koliko je
daleko otiao.

U podne se vratismo hodnji; tada smo uli kako zamak Doppio jo nije
zauzet. Sultan je, ini se, bio ljut; govorio je o kanjavanju Husein-pae
Plavuana; svi emo se mi, cijela vojska, ukljuiti u opsadu! Car ree
Hodi da e, ako zamak ne padne do veeras, pri jutarnjem napadu
uporabiti nae oruje. Tada je Sultan zapovjedio da se nesposobnom
zapovjedniku, koji itava dana nije uspio zaposjesti ak ni malu utvrdu,
odsijee glava. Sultan nije obraao pozornost na neuspjeh nae sprave
pri napadu na utvrdu, o emu je vijest ve bila stigla do vojske; nisu ga
zanimale ni glasine da nosi zlu kob. Hoda vie nije govorio o svom

udjelu u pobjedi; iako to nije spominjao, znao sam kako razmilja o smrti
prethodnoga dvorskoga zvjezdoznanca; dok sam sanjao o prizorima iz
mojega djetinjstva ili o ivotinjama na naem imanju, znao sam da mu
iste stvari prolaze kroz glavu; znao sam kako i on misli da je vijest o
zauzeu zamka naa posljednja prilika; znao sam i da uistinu ne vjeruje u
tu priliku. Znao sam da postoji crkvica sa zvonikom u plamenu u selu to
ga je vojska razorila u bijesu to ne moe zauzeti zamak; a u toj je crkvi
hrabri sveenik pjevao molitve i njima nas pozivao na novi ivot; kako
smo odmicali na sjever, sunce to je zalazilo za umovite brjegove budilo
je u njemu - ba kao i u meni - osjeaj savrenstva neega to se tiho i
briljivo blii svojem ispunjenju.

Poto je sunce zalo, a mi doznali kako ne samo to je Husein-paa

Plavuan izgubio bitku, nego su se Austrijanci, Maari i Kozaci pridruili
Poljacima u obrani Doppija, napokon ugledasmo sam zamak. Bijae na
vrhu visoka brijega; njegove tornjeve sa zavijorenim zastavama hvatalo
je blijedo rumenilo zalazeega sunca; i bijae bijel, najistije bijel i lijep.
Ne znam zato sam mislio kako ovjek moe neto tako lijepo i
nedostino vidjeti samo u snu. U snu bi trao vijugavim putem kroz
tamnu umu, trudei se stii do svijetloga dana na vrhu brijega, do te
kule bjelokosne; kao da se odrava sjajan sveani ples i ti hoe u njemu
sudjelovati, kao da je to prigoda za sreu koju ne eli propustiti; no
premda se nada svakoga asa dosegnuti kraj puta, put nikada ne
zavrava. Doznavi kako se rijeka, to se bijae izlila, povukla iz movare
to je zaudarala u nizini izmeu tamne ume i podnoja brijega, te kako
se pjeatvo, iako kadro pregaziti movaru, ne moe uspeti uza strminu
koliko se god trudilo, usprkos topnikoj potpori, razmiljao sam o putu

koji nas je doveo ovamo. Bilo je kao da je sve bilo isto toliko savreno
kao pogled na taj isti bijeli zamak iznad ijih tornjeva lete ptice;
savreno kao sve tamnije litice strmih strana brijega i spokojna crna
uma. Sada sam shvatio kako su mnoge stvari to smo iskusili prolih
godina i drali ih sluajem bile zapravo neizbjene, kako nai vojnici
nikada nee uspjeti dosegnuti bijele kule zamka; i da Hoda misli isto.
Znao sam i odvie dobro kako e, kad se ujutro prikljuimo opsadi, nae
oruje potonuti u movari, ostavljajui ljude u njemu i oko njega neka
umru; da e ishod toga biti glasovi koji e zahtijevati moju glavu kako bi
se stiale glasine da sprava donosi zlu kob; bit e straha i gunanja
vojnika; znao sam kako Hoda sve to isto shvaa. Prisjetili se kako sam
jedno, prije vie godina, kako bih ga naveo govoriti o sebi, ispriao
priu o mojem prijatelju iz djetinjstva s kojim sam bio razvio zajedniku
naviku da mislimo na istu stvar u isto vrijeme. Nisam ni sumnjao kako on
sada misli upravo na iste stvari.

Kasno te noi otiao je u Sultanov ator; dugo ga nije bilo, izgledalo je

kao da se nikada nee vratiti. Jedno vrijeme, budui da sam lako mogao
pogoditi to e rei vladaru, koji e od njega traiti da protumai paama
dogaaje toga dana i budue, razmatrao sam mogunost da je ubijen
tamo, na licu mjesta, pa e krvnici uskoro doi i po mene. Poslije sam
zamiljao kako je otiao iz atora pa, ne zaustavivi se kako bi mi kazao,
krenuo ravno prema bijelim kulama zamka, to svjetlucaju u tmini, pa da
je, provukavi se pokraj straa, kroz movaru i umu, ve stigao do
njega. ekao sam jutro, razmiljajui bez velikog oduevljenja o novom
ivotu koji me eka - kad se on vrati. Tek puno poslije, godinama nakon
toga, nakon dugakih razgovora s ljudima to su bili nazoni ondje, u

Sultanovu atoru, doznao sam kako je Hoda rekao tono ono to sam
nagaao da e rei. Tada mi nita nije objasnio; urio se kao netko tko
se sprema na put. Ree da je vani gusta magla. Razumio sam.

Do praskozorja sam razgovarao s njim o stvarima to sam ih ostavio u

domovini; opisivao sam mu kako e pronai moju kuu, govorio o svojoj
majci, ocu, brai i sestrama, kako nas dre u Empoliju i Firenci.
Spomenuo sam mu i neke sitne, osobite pojedinosti po kojima e moi
raspoznati jednu osobu od druge. Pripovijedajui, prisjetio sam se kako
sam mu sve to ve prije ispriao, sve - sve do velikog madea na leima
mojega mlaeg brata. Neko su mi vrijeme, dok sam zabavljao Sultana, ili
sada, dok piem ovu knjigu, te prie izgledale tek kao puki proizvodi
moje mate, ne kao istina; no zatim povjerovali u njih: moja sestra zaista
muca, na naoj je odjei puno puceta, sa stranjega sam prozora, koji
gleda na vrt nae kue, doista vidio to sam mu rekao da sam vidio. Pred
jutro sam doao na pomisao kako su me zavele te prie, jer sam drao
da e biti nastavljene, vjerojatno od mjesta gdje su stale, iako znatno
poslije. Znao sam kako i Hoda misli isto, da rado vjeruje u svoju vlastitu
priu.

Odjeu smo razmijenili bez urbe i bez razgovora. Dadoh mu svoj prsten
i medaljon to sam ih uspio sauvati sve ove godine. U medaljonu je bila
slika majke moje bake i izblijedjeli pramen kose moje zarunice; drim
da mu se to vrlo svidjelo, jer je medaljon odmah stavio oko vrata. Zatim
izae iz atora i ode. Promatrao sam ga kako polako nestaje u tiini i
magli. Svitalo je. Iscrpljen, legoh na njegov leaj i usnuh; spavao sam
mirno.

JEDANAESTO

Doao sam do kraja svoje knjige. Izbirljivi itatelji su je moda ve

odavno bacili na stranu, zakljuivi kako je moja pria zavrena prije
dugo vremena. Nekad sam i ja tako mislio. Prije vie sam godina bacio
ove listove u ladicu, ne namjeravajui ih ikada vie itati. Tih sam dana
kanio okrenuti svoj um drugim priama to sam ih izmislio - ne za
Sultana, nego za vlastito zadovoljstvo: romantine pripovijesti u dalekim
zemljama to ih nikada nisam vidio, u sumornim pustinjama i ledenim
umama, u kojima se radilo i o lukavu trgovcu koji je lutao umama kao
vuk; elio sam zaboraviti ovu knjigu, ovu priu. Iako znajui da to nee
biti lako nakon svega to sam vidio i doivio, bio bih mogao uspjeti da mi
prije dva tjedna nije doao posjetitelj i uvjerio me da iznesem ovu knjigu
ponovno na svjetlo dana. Danas bar znam kako od svih svojih knjiga ovu
najvie volim; zavrit u je jer je treba zavriti, kako sam i eznuo, kako
sam i sanjao da u uiniti.

Sjedei za starim stolom, za kojim dovravam ovu knjigu, vidim mali

jedrenjak kako para morsku povrinu od Denetisara prema Istanbulu;
vidim vjetrenjau kako joj se krila polako okreu u daljini, meu
maslinicima; vidim djecu kako se guraju u igri u vrtu pod smokvama;
vidim pranjavu cestu od Carigrada do Gebzea. Za zimskih snjegova
malo tko prolazi ovim putem. U proljee i ljeto gledam karavane kako
putuju na istok, u Anadoliju, ak i do Bagdada i Damaska; esto
promatram slomljene taljige to ih vuku volovi kako napreduju puevim
korakom; ponekad me ushiti prizor udaljena jahaa, ije odijelo ne mogu

razaznati; no kad se konjanik priblii, shvaam kako ne dolazi mene

vidjeti. Ovih dana nitko ne dolazi i znam da nitko i nee.

No ne bunim se i nisam osamljen; utedio sam dosta za godina svoje

slube na mjestu dvorskoga zvjezdoznanca. Oenio sam se, imam
etvero djece; na vrijeme sam naslutio kako nailaze nevolje i dao
ostavku na svoju slubu - moda pouen iskustvom prakse u toj struci:
prije no to je careva vojska pola na Be, prije no to su smijeni klauni
i ovjek koji me je naslijedio na mjestu dvorskoga zvjezdoznanca bili
smaknuti u slijepom bijesu nakon poraza, dugo prije nego to je na
Sultan, koji je toliko volio ivotinje, bio svrgnut, ja sam se sklonio u
Gebze. Dao sam sagraditi ovu vilu i u nju prenio svoje voljene knjige,
svoju djecu i nekoliko slugu. Moja je supruga, kojom sam se oenio dok
sam jo bio dvorski zvjezdoznanac, puno mlaa od mene; dobra je
domaica koja ravna cijelom kuom i obavlja jo neke manje poslove za
mene; ostavlja me neka piem svoje knjige i sanjam, bliei se
sedamdesetoj, cijele sam dane u ovoj sobi. Stoga, kako bih pronaao
prikladan konac za svoju knjigu i svoj ivot, razmiljam o Njemu koliko
mi srce eli.

A ipak, prvih godina sam pokuavao to nikada ne initi. Jednom ili

dvaput, kad bi car elio razgovarati o Njemu, shvatio je da me ta tema
uope ne privlai. Drim da je bio zadovoljan time; bio je samo
radoznao; no to ga je tako posebno zanimalo i koliko - to nikad nisam
uspio otkriti. Prvo je kazao kako me ne bi trebalo biti sram to je On
utjecao na mene, to sam uio od Njega. Od poetka je znao kako je On
napisao sve te knjige, kalendare i pretkazanja to sam mu ih godinama

davao; to Mu je i rekao dok sam se ja kod kue jo borio s nacrtima

naeg oruja to je zaglavilo u movari; znao je takoer kako mi je On to
rekao, ba kao to sam i ja Njemu sve govorio. Tada vjerojatno nijedan
od nas nije jo bio izgubio nit, ali razumjeh kako su Sultanu noge vre
na zemlji nego to su meni. Tih sam dana smatrao kako je car bistriji od
mene - zna sve to bi trebao znati, pa se igra mnome kako bi me to
sigurnije drao u aci. Moda je na mene takoer utjecala zahvalnost to
me izbavio od onoga poraza ije je sjeme bilo posijano u movari te od
bijesa vojnika, izludjelih od glasina o prokletstvu. Jer kad su doznali kako
je nevjernik pobjegao, neki su vojnici stali traiti moju glavu. Da me
prvih godina iskreno upitao, vjerujem kako bih Sultanu bio sve rekao. Tih
dana jo nisu bile poele glasine kako ja nisam onaj koji jesam; elio
sam s nekim razgovarati o svemu to se zbilo; On mi je nedostajao.

Jo me vie uznemirivalo ivjeti sam u kui u kojoj smo zajedno proveli

tolike godine. Depovi mi bijahu puni novca; noge su mi uskoro nauile
put do trnice robova, ali mjesecima sam tragao dok nisam naao to
sam traio. Na kraju sam kupio nekoga jadnika koji nije zaista sliio ni
na mene ni na Njega i doveo ga kui. Te noi, kad sam mu rekao neka
me naui sve to zna, neka mi pria o svojoj zemlji, svojoj prolosti, neka
mi ak prizna grijehe to ih je poinio, kad sam ga doveo pred zrcalo on me se bojao. Bila je to strana no; bilo mi je ao sirotoga ovjeka,
kanio sam ga ujutro osloboditi, no prevladala je moja krtost, pa sam ga
odveo natrag na trnicu robova kako bih ga preprodao. Onda se odluih
oeniti, pa sam pustio glas o tome naom etvrti. Dolazili su mi rado,
drei kako e me konano uiniti jednim od njih, da e mir doi u nau
ulicu. I ja sam bio zadovoljan to postajem jedan od njih; osjeao sam

nadu, mislio kako su glasine utihnule, mislio kako u moi u miru ivjeti
izmiljajui prie za mojega Sultana, godinu za godinom. Paljivo sam si
izabrao enu; ak mi je naveer svirala na udu.

Kad su glasine opet poele, isprva sam mislio kako je to zasigurno jo

jedna Sultanova igra, jer sam smatrao kako se on naslauje gledajui
moju tjeskobu i postavljajui mi pitanja koja e me uznemiriti. U poetku
me i nije previe uznemirivalo kad bi mi iznenada rekao neto kao:
"Poznajemo li sami sebe? ovjek mora razumjeti tko je." Mislio sam kako
je ta iritantna pitanja pokupio od onih sveznadara meu svojim
ulizicama, to se zanimaju za grku filozofiju; opet je, naime, bio poeo
oko sebe okupljati takve tipove. Kad je od mene zatraio neka neto
napiem o toj temi, dao sam mu svoju posljednju knjigu o gazelama i
vrapcima; bio sam zadovoljan, jer ivotinje nikad ne razmiljaju o sebi i
ne znaju nita o tome tko su. Kad sam vidio da je knjigu ozbiljno uzeo i
proitao je sa zadovoljstvom, malo sam se opustio, no glasine poee
dopirati i do mojih uiju: prialo se kako se prema Sultanu ophodim kao
prema budali, jer ak i ne podsjeam na ovjeka ije sam mjesto zauzeo;
On je bio tanak i finiji od mene, dok sam se ja udebljao; znali su da
laem kad sam jednom rekao kako ne mogu znati sve to On zna;
jednoga u dana, u ratno doba, i ja donijeti lou sreu i zatim pobjei,
kako je i On pobjegao; izdat u neprijatelju dravne tajne i poploiti put
do poraza itd., itd. Kako bih se zatitio od tih glasina, za koje sam drao
kako ih je Sultan prvi pustio, povukoh se sa sveanosti i gozbi, nisam se
mnogo pojavljivao u javnosti, smravio sam i poeo paljivo ispitivati o
emu se te zadnje noi raspravljalo u vladarevu atoru. Supruga mi je
raala jedno dijete za drugim, prihod mi bijae dobar; elio sam

zaboraviti glasine, zaboraviti Njega, zaboraviti prolost i nastaviti svoj

posao u miru.

Izdrao sam gotovo jo sedam godina; moda, da su mi ivci bili jai ili jo vanije - da nisam naslutio kako dolazi jo jedna istka u Sultanovoj
sviti - bio bih nastavio do konca; bio bih proao kroz vrata to mi ih je
car otvorio i ostavio se bivega ivota koji sam elio zaboraviti. Sad sam
ve prilino besramno odgovarao na pitanja o svojem identitetu, od kojih
sam isprva bivao oprezan. "Zato bi bilo vano tko je tko?" uzvratio bih
protupitanjem. "Vano je to smo uinili i to emo uiniti." Vjerojatno je
kroz ta vrata ormara Sultan uao u moj um! Kad je zatraio od mene
neka mu pripovijedam o Italiji, o zemlji u koju je On pobjegao, odgovorili
kako malo znam o njoj; on se razbjesni: on zna kako mi je On sve
ispriao; ega se bojim - neka se samo sjetim to mi je rekao. I tako sam
Sultanu u detalje pripovijedao Njegovo djetinjstvo i Njegova lijepa
sjeanja, od kojih sam neka ukljuio u ovu knjigu. Isprva sam jo bio
poprilino napet, a Sultan me sluao onako kako sam i elio - kao kad se
slua nekoga tko prepriava priu to ju je uo od nekoga drugog; no
godinama nakon toga, krenuo je dalje: sluao me kao da to On govori;
ispitivao me o pojedinostima to ih je samo On mogao znati, govorei mi
neka se ne bojim, neka mu kaem prvi odgovor koji mi padne na pamet:
koji je dogaaj prethodio poetku mucanja Njegove sestre? Zato Ga
nisu primili na Sveuilite u Padovi? Koje je boje bila odjea to ju je
nosio Njegov brat kad su prvi put gledali vatromet u Mlecima? Dok sam
pripovijedao Sultanu sve te pojedinosti kao da su se dogaale meni, mi
bismo bili na izletu brodom, ili bismo leali uz ribnjak pun lopoa i aba,
promatrajui besramne majmune u srebrnim kavezima; ili bismo etali

jednim od carskih vrtova koji su - jer su njih dvojica tuda zajedno etali bili puni njihovih zajednikih uspomena. Zatim car, zadovoljan mojim
priama i igrom naega pamenja to je na otvorenom cvalo poput
vrtnoga cvijea, osjetio bliskost sa mnom te bi stao priati o Njemu kao
da se prisjea staroga prijatelja koji nas je izdao: ree kako je dobro to
je pobjegao, jer makar je bio zabavan, car je esto gubio strpljenje s
Njime zbog Njegove drskosti i pomiljao kako bi Ga dao ubiti. Otkrio mi
je neke stvari koje su me prepale, jer nisam mogao posve tono odrediti
o kojem od nas dvojice je govorio; no govorio je s ljubavlju, bez ljutnje:
bilo je dana kad se, bojei se kako vie nee moi trpjeti Njegovu
nesvjesnost sama sebe te bi ga mogao ubiti u bijesu - eto, te zadnje noi
bio je na rubu da pozove krvnike! Poslije je kazao kako ja nisam toliko
bezobrazan; ne smatram sebe najpametnijim i najsposobnijim ovjekom
na svijetu; nisam tumaio uase kuge u svoju vlastitu korist; nisam nou
sve ljude drao budne priama o djeaku kralju to je osakaen na
panju; a sada, ja nemam nikoga kome bih mogao otii kui i rugajui se
prepriavati Sultanove snove poto mi ih je ispripovijedao, nikoga s kime
bih mogao pisati bedaste, zabavne izmiljene prie da ga zavedem na
krivi put! Sluajui, inilo mi se kako gledam u snu sebe, nas dvojicu, sa
strane; tada shvatih kako smo izgubili nit. No posljednjih je mjeseci car kao da me elio izludjeti -poao jo dalje: ja nisam poput Njega, nisam
predao svoj um sofistima koji razlikuju "njih" od "nas", kako je on uinio!
Za vatrometa to ga je tada osmogodinji Sultan promatrao s druge
obale, prije nego nas je upoznao, moj vlastiti Demon donio je pobjedu
drugome demonu na tamnome nebu za Njega; a sada je otiao s Njime
u zemlju gdje smatra da e pronai mir! Poslije, za etnji carskim
perivojem, koje su uvijek bile jednake, car me zamiljeno zapita: mora li

ovjek biti Sultan da bi razumio kako ljudi na sve etiri strane svijeta i u
svih sedam podneblja svi podsjeaju jedan na drugoga? Uplaivi se, ne
rekoh nita; kao da je elio slomiti moj posljednji otpor, on ponovi
pitanje: zar nije najbolji dokaz da su ljudi svuda jednaki to to su kadri
zamijeniti mjesta?

Budui da sam se nadao kako emo Sultan i ja jednoga dana uspjeti

zaboraviti na Njega i zato to sam iz opreza utedio neto vie novca, bio
sam kadar strpljivo podnositi to muenje; ja sam se, naime, navikao na
strah to ga donosi dvoznanost. Nemilosrdno je otvarao i zatvarao vrata
mog uma, kao da ide amo-tamo progonei zeca u nekoj umi u kojoj
smo se izgubili. On je to sada, tovie, radio pred bilo kime; opet se
okruio odvratnim ulizicama i spletkarima. Bojao sam se, mislei kako e
opet doi do istke, pa bi nam mogli oduzeti svu imovinu; slutio sam
skori dolazak nevolja. Bio je to dan kad me nagnao da mu govorim o
mostovima u Mlecima, o ipki na stolnjaku s kojega je On dorukovao
kao dijete, o pogledu kroz prozor to gleda na vrt iza Njegove kue, ega
se sjetio kad su se spremali odrubiti mu glavu jer nije htio prijei na
islam - tada mi je Sultan zapovjedio neka zapiem sve te prie u knjigu,
kao da zapisujem vlastite doivljaje; tada sam odluio otii iz Carigrada
to je prije mogue.

Preselio sam se u drugu kuu u Gebzeu kako bih Ga zaboravio. Isprva

sam se bojao da bi careva tjelesna straa mogla doi po mene; no nitko
me nije traio, niti je tko dirao u moje prihode; ili sam bio zaboravljen, ili
je vladar dao da me potajno promatraju. Nisam vie o tome razmiljao,
nego se dadoh na posao: dao sam izgraditi ovu kuu, oblikovao stranji

vrt prema svojoj elji, u skladu s unutarnjim porivima; vrijeme mi je

prolazilo u itanju knjiga, pisanju pria za vlastito zadovoljstvo i
savjetovanju posjetitelja koji su dolazili potraiti moj savjet, jer su otkrili
da sam bivi astrolog; inio sam to vie radi zabave nego radi zarade.
Moda sam od njih najvie nauio o svojoj zemlji, u kojoj sam ivio od
djetinjstva: prije nego to bih pristao proricati sudbinu bogaljima, ili
ljudima izbezumljenima od boli zbog gubitka najbliih (sina ili brata),
kronino bolesnima, oevima usidjelica, patuljcima, ljubomornim
muevima, slijepcima, mornarima, beznadnim zaljubljenicima
razrogaenih oiju - nagnao bih ih neka mi prvo nadugako i nairoko
ispriaju svoje ivotne prie; nou bih u biljenice zapisivao to sam uo
kako bih tu grau poslije uporabio u vlastitim priama, kako sam uinio i
s ovom knjigom.

Tih sam godina takoer sreo starca koji je sa sobom u moju sobu unio
duboku melankoliju. Bio je zacijelo deset-petnaest godina stariji od
mene. im sam vidio tugu na licu toga ovjeka, imenom Evlija elebija,
zakljuili kako je usamljenost njegova boljka, no on to nije rekao: ini se
da je cijeli svoj ivot posvetio lutanjima i pisanju desetosveane knjige
koju samo to nije dovrio. Prije smrti je elio otputovati na mjesta
najblia Bogu -Meku i Medinu - te pisati i o njima; no u njegovoj je knjizi
neto nedostajalo i to ga je uznemiravalo; elio je svojim itateljima
prenijeti ljepotu mostova u Italiji, o kojoj je toliko uo, pa se pitao bih li
ja, koga je doao vidjeti zbog slave mojega imena u Istanbulu, bih li mu
ja mogao togod rei o njima? Kad mu rekoh kako nikada nisam vidio
Italiju, on odvrati kako mu je to dobro poznato, kao i svima ostalima, ali
je uo kako sam nekad imao roba koji je odande doao, a podrobno mi

je opisao sve; kaem li to Evliji, on e mi se oduiti zabavnim

anegdotama: zar nije izumljivanje i sluanje zanimljivih pria neto
najljepe u ivotu? Kad je stidljivo iz torbe izvadio zemljovid, najgori
zemljovid Italije to sam ga ikada vidio, odluih mu ispriati to ga je
zanimalo.

Svojom je bucmastom, djejom rukom stao pokazivati na karti gradove;

poto bi vrlo polako izgovorio ime grad, slog po slog, briljivo bi zapisao
opise to sam mu ih davao. Za svaki je grad elio i neobinu priu.
Proavi za trinaest noi tako kroz trinaest gradova, proli smo od
sjevera do juga cijelom ovom zemljom koju sam vidio prvi put u ivotu;
zatim se brodom sa Sicilije vratismo u Carigrad. Tako smo proveli itavo
jutro. Toliko mu se svidjelo to sam mu rekao te je poelio i meni
ugoditi, pa mi je priao o hodaima na ici koji su nestali u nebu Akre, o
eni iz Konje koja je rodila slona, o plavokrilim bikovima to ive na
obalama Nila, o ruiastim makama, o sahat-kuli u Beu, lanim
prednjim zubima to ih je tamo dao napraviti, pilji koja govori na alu
Azovskoga mora, o amerikim crvenim mravima. Iz nekoga su razloga te
prie u mene izazvale udnovatu melankoliju; plakalo mi se. Crveni
odsjaj zalazeega sunca preplavi mi sobu. Kad me Evlija upita imam li i
ja udnih pria poput tih, pomislih kako u ga zbilja iznenaditi, pa pozvah
njega i njegove sluge neka kod mene provedu no; ja imam priu koja
e ga odueviti: o dvojici ljudi koji su zamijenili svoje ivote.

Nou, poto su se svi ostali povukli u svoje sobe, nakon to je tiina koju
smo obojica ekali pala ponad kue, vratismo se jo jednom u sobu.
Tada sam prvi put zamislio ovu pripovijest to je upravo dovrava, dragi

itatelju! Pria koju sam mu ispripovjedio nije izgledala kao izmiljena,

nego kao proivljena; kao da mi je netko drugi tiho aptao na uho sve te
rijei; reenice su sporo slijedile jedna za drugom: "Plovili smo od
Mletaka prema Napulju kad se pojavila turska flota..."

Dugo nakon ponoi, kad sam zavrio svoju priu, nastala je duga tiina.
Osjetih kako obojica razmiljamo o Njemu, no u Evlijinu je umu On bio
posve razliit nego u mojemu. Nema sumnje kako je zapravo razmiljao
o svom vlastitom ivotu! A ja - ja sam razmiljao o svom ivotu, o
Njemu, o tome kako volim priu to sam je stvorio; bio sam ponosan na
sve to sam proivio i sve o emu sam sanjao: soba u kojoj sjedimo
bijae preplavljena tunim sjeanjima na sve to smo obojica neko
eljeli postati i na ono to je iz svega izalo; tada sam prvi put jasno
shvatio kako Ga nikada neu moi zaboraviti i da e me to initi
nesretnim do konca ivota; znao sam kako nikada neu moi ivjeti sam:
bilo mi je kao da je usred noi, skupa s mojom priom, sjena privlane
sablasti pala preko sobe, izazivajui znatielju i oprez kod nas obojice.
Pred zoru me moj gost razgalio govorei kako mu se vrlo svidjela moja
pria, no dodao je kako se ne moe sloiti s nekim pojedinostima. Moda
da bih izmaknuo iritantnom sjeanju na svoga blizanca i vratio se to je
prije mogue svojemu novom ivotu, poklonio sam mu punu pozornost.

Sloio se kako moramo traiti neobino i iznenaujue, kako i jest u

mojoj pripovijesti; da, moda se na takav nain moemo boriti protiv
iscrpljujueg tereta ovoga svijeta; njemu je to poznato jo od jednolinih
godina djetinjstva i kolovanja; nikad u ivotu nije mu ni palo na pamet
povui se u osamu meu etiri zida; eto, zato je itav ivot proveo

putujui, traei prie putevima koji nemaju kraja ni konca. No moramo

tragati za neobinim i iznenaujuim u svijetu, ne u sebi samima! Traiti
unutra, razmiljati tako dugo i tako teko o nama samima - to e nas
samo unesreiti. To se upravo dogodilo s likovima u mojoj pripovijesti: s
toga razloga junaci nikada ne mogu podnijeti da budu to tko jesu;
upravo zato uvijek ele postati netko drugi. Pretpostavimo da su
dogaaji u mojoj prii istiniti! Vjerujem li ja da bi ta dvojica ljudi koji su
zamijenili mjesta mogli biti sretni u svojim novim ivotima? Ja sam utio.
Poslije me iz nekoga razloga podsjetio na jednu pojedinost moje
pripovijesti: ne smijemo si dopustiti da nas zavedu nade jednorukoga
roba panjolca! Ako to uinimo, onda emo malo-pomalo, piui takve
pripovijesti, traei neobino u sebi samima, i mi postati netko drugi; ak
i -Boe, oslobodi! - nai itatelji. Nije elio ni zamiljati kako bi straan
bio svijet kad bi ljudi uvijek govorili o sebi, o svojim osobitostima, kad bi
sve prie i sve knjige bile poput ove.

Ali ja sam to elio! Stoga, kad je taj maleni starac koga sam zavolio u
samo jedan dan prikupio svoju pratnju u zoru radi puta u Meku, pa
krenuo na put, ja sam odmah sjeo i napisao svoju priu. Zbog svojih
itatelja u tom stranom nadolazeem svijetu, uinio sam sve kako bih
sebe i Njega (koga ne mogu razdvojiti od sebe) oivio u ovoj prii. Ipak,
kad sam nedavno ponovno pregledao to to sam odbacio prije esnaest
godina, zakljuio sam kako nisam bio odvie uspjean. Stoga se
ispriavam onim itateljima koji ne vole kad ovjek govori o sebi samom
(osobito kad je obuzet takvim suprotnim osjeajima) i dodajem knjizi
sljedee stranice:

Volio sam Ga. Volio sam Ga kao to sam volio pobijeeni duh sebe sama
kojeg sam vidio u snovima; kao da se guim od srama, bijesa, grjenosti
i melankolije toga duha; kao da sam ophrvan sramom videi prizor divlje
ivotinje kako ugiba u mukama, ili razgnjevljen zbog sebinosti mojega
vlastitoga razmaenoga sina. Moda sam Ga najvie volio od onoga
glupoga gnuanja i istodobno isto tako glupe radosti upoznavanja
samoga sebe; moja ljubav za Njega podsjea me na nain kako sam se
navikao na uzaludne, kukcolike pokrete svojih ruku i nogu, nain na koji
razumijem misli to svakoga dana odzvanjaju o zidove mojeg uma i
zamiru, nain na koji prepoznajem jedinstveni vonj znoja mojeg
iskrivljenog tijela, svoju prorijeenu kosu, runa usta, ruiastu aku to
dri moje pero - eto, s toga me razloga nisu mogli prevariti. I poto sam
napisao svoju knjigu te je -kako bih Ga zaboravio - bacio na stranu,
nikad me se vie nije ticala nijedna glasina od mnogih koje su kruile,
nijedna igra onih koji su uli za nau slavu pa su je htjeli iskoristiti; ne,
nita me se od toga vie nije ticalo! Neki Ga je paa u Kairu uzeo pod
svoje pa sada tamo pravi nacrte za novo oruje! Bio je unutar gradskih
zidina Bea u doba neuspjene opsade toga grada; savjetovao je
neprijatelje kako da nas potpuno unite! Vidjeli su ga u Jedrenu,
preruena u prosjaka; za svae meu trgovcima to ju je on sam
izazvao, izbo je poplunara noem i iezao! Sada je imam u maloj damiji
u zabitnu ana-dolijskom selu, kojoj je pridijelio svlaionicu. Oni to su
prepriavali takve prie kleli su se da je sve istina. Poeo je prikupljati
novac za izgradnju sahat-kule. Obogatio se piui knjige u panjolskoj,
kamo je otiao nakon kuge! ak su priali kako je On sudjelovao u uroti
za svrgavanje s prijestola naega sirotoga cara! ivi sada u jednom
slavenskom selu, gdje s njime postupaju s velikom panjom, kao s

legendarnim sveenikom padaviarem; pie knjige pune oaja,

zasnovane na istinitim priznanjima grijeha to ih je napokon uspio uti!
Luta Anadolijom, govorei kako e oboriti one budale sultane; vodi
bandu, ije je lanove zaarao svojim pretkazanjima i pjesmama; poziva
me da Mu se pridruim! Za svih onih esnaest godina koliko sam pisao
prie kako bih Ga zaboravio, kako bih se zabavio tim stranim ljudima i
stranim buduim svjetovima, kako bih iskusio do kraja naslade svoje
mate, uo sam jo mnoge inaice tih glasina, no ni u jednu nisam
povjerovao. Ne znam, pitam se dogaa li se to i drugim ljudima:
ponekad, dok smo se osjeali utamnieni izmeu etiri zida na daljem
kraju Zlatnoga Roga, ponekad dok smo ekali poziv koji, ini se, nikad
nije dolazio iz carske palae ili kakve rezidencije, pothranjujui mrnju
jedan prema drugome, ili se zadovoljno skupa cerei dok smo pisali jo
jedan traktat za naega vladara, u malim stvarima svakodnevnoga
ivota, u isto bismo se vrijeme obojica zadrali na jednoj maloj
pojedinosti: mokar pas to smo ga obojica zajedno vidjeli na kii toga
jutra; skrivena geometrija u bojama i oblicima rublja to visi na suilu
izmeu dvaju stabala; jeziac to je iznenada sve ujednaio i donio
naim ivotima simetriju! To su trenutci koji mi najvie nedostaju!
Upravo sam se zato vratio knjizi o svojoj sjeni, zamiljajui kako e je
neki radoznalac proitati godinama, moda i stotinama godina nakon
Njegove smrti, pa e mu pred oima titrati njegov vlastiti, a ne nai
ivoti; ovu knjigu, za koju mi ba i nije toliko stalo ako je i nikada nitko
ne bude itao, u kojoj sam skrio njegovo ime, zakopao ga u nju (iako ne
previe duboko): tako da uzmognem jo jednom sanjariti o noima kuge,
o svojem djetinjstvu u Jedrenu, o divnim stima to sam ih proveo u
Sultanovim vrtovima, o tome kako sam ga prvi put vidio bez brade na

painim vratima, o jeenju du moje kraljenice. Da opet primim u ruke

ivot i snove to smo ih izgubili (svatko razumije potrebu da opet sanjam
o tim stvarima): ja sam vjerovao u svoju priu!

Zakljuit u svoju knjigu pripovijedajui o danu kad sam je odluio

dovriti: prije dva tjedna, sjedei opet za naim stolom, pokuavajui
smisliti drugaiju priu, ugledah jahaa kako se pribliava, jaui
carigradskom cestom. Nitko mi u posljednje vrijeme ne donosi vijesti o
Njemu, valjda zato to sam bio tako grub prema svojim posjetiteljima te
mi je bilo teko zamisliti kako bi itko jo mogao doi; no im sam
ugledao putnika s kalpakom i suncobranom u ruci, znao sam da dolazi
mene vidjeti. Zauh mu glas prije no to je uao u moju sobu; govorio je
turski s njegovim pogrjekama (premda ih nije inio toliko kao On), no
im je uao u moju sobu, preao je na talijanski. Vidjevi kako mi se lice
smrknulo i kako ne odgovaram, ree na svojem loem turskom kako je
mislio da u znati bar malo talijanskoga. Poslije mi je objasnio kako je
doznao moje ime i tko sam od Njega. Vrativi se u Italiju, On je napisao
niz knjiga u kojima je opisao svoje nevjerojatne pustolovine meu
Turcima: o njihovom caru koji tako voli ivotinje i snove, o kugi i turskom
narodu, o obiajima na Dvoru i u ratu. U doba kad se medu vlastelom, a
posebno meu dobro odgojenim damama, tek budilo zanimanje za
egzotini Istok, Njegovo je pisanje bilo dobro primljeno, Njegove knjige
mnogo itane. On je drao predavanja na sveuilitima; od svega toga se
obogatio. tovie, njegova se nekadanja zarunica, preplavljena
romantikom njegovih spisa, smjesta udala za njega, ne marei za svoju
dob niti za nedavnu smrt prvoga supruga. Otkupili su i obnovili Njegovu
staru obiteljsku kuu koja je bila oronula i prodana i naselili se ondje,

vrativi kui i vrtu nekadanji oblik. Moj je posjetitelj sve to znao jer Ga
je, divei se veoma Njegovim knjigama, jednom posjetio kod kue. Bio je
vrlo ljubazan, odgovarao je na posjetiteljeva pitanja i posvetio mu itav
dan; jo mu je jednom ispriao pustolovine to ih je opisao u knjigama.
Tada je na-dugako govorio o meni: upravo pie knjigu o meni pod
naslovom "Turin koga sam znao"; u njoj kani prikazati itav moj ivot
talijanskim itateljima - od mojega djetinjstva u Jedrenu do dana kad je
otiao; popratit e to mudrim osobnim tumaenjima osobitosti ivota u
Turaka. "Tako ste mu puno ispriali o sebi!" udio se moj posjetitelj.
Poslije se, kako bi me jo vie zainteresirao, prisjetio nekih pojedinosti od
onoga maloga dijela nove knjige to ga je proitao: bilo me sram poto
sam nemilosrdno premlatio jednoga prijatelja iz djetinjstva, iz moje
etvrti, pa sam plakao od alosti; bio sam inteligentan: u samo est
mjeseci nauio sam i dobro razumio svu astronomiju kojoj me on nauio;
veoma sam volio svoju sestru; dobar sam musliman i redovito molim;
oboavam kompot od vianja; osobito me zanima poplunarstvo,
zanimanje mojeg ouha; drueljubiv sam, kao i svi Turci itd., itd. Poto
je pokazao toliko zanimanje za mene, znao sam kako ne mogu biti
negostoljubiv prema toj budali; uostalom, putnika kao to je on to e
zasigurno zanimati; tako mu pokazah svoju kuu, sobu po sobu. Poslije
su ga oarale igre kojih se moj sin igrao s prijateljima u vrtu; zapisivao je
u biljenicu pravila lovice i skrivaa, to me nagnalo da mu ih opiem;
isto je bilo i sa kolicom, iako mu se ta igra nije osobito svidjela.

Tada mi ree kako se veoma zanima za Turke i divi im se. Dok sam mu
pokazivao vrt (to bih drugo radio?), pa zatim jadni gradi Gebze i kuu
u kojoj sam s Njime odsjeo prije toliko godina, on to ponovi.

Pregledavajui nau smonicu, medu staklenkama slatkog, kompota i

dema te ukiseljenoga povra, vrevima maslinova ulja i octa (to ga je
prilino zanimalo), ugledao je moj portret u ulju to sam ga naruio od
mletakoga slikara; tada mi prizna, kao da mi odaje nekakvu tajnu, da
On zapravo i nije prijatelj Turaka, da je o njima napisao rune stvari:
napisao je kako je Turska sada u padu, opisao je nae umove kao prljave
ormare natrpane starom kramom. Rekao je kako se mi ne moemo
popraviti, da je za nas jedini nain podiniti se smjesta, nakon ega
stoljeima neemo moi nita drugo nego oponaati one kojima smo se
predali. "No On nas je elio spasiti", ubacih ja, elei da prestane; on
odmah odgovori: da, za nas je ak izgradio i oruje, no mi Ga nismo
shvaali; u maglovito je jutro bojna sprava bila naputena u odvratnoj
movari kao zastraujui trup gusarske lae to ju je poharala oluja.
Zatim doda: da, On nas je itekako elio spasiti. Ali to ne znai kako u
Njemu nema zla! Svi su geniji takvi! Pozorno promatrajui moj portret
to ga je bio uzeo u ruke, promrmljao je jo nekoliko stvari o genijima:
da On nije pao u nae ropstvo, nego umjesto toga nastavio ivjeti u
svojoj zemlji, mogao je postati Leonardo sedamnaestoga stoljea. Poslije
se vratio svojoj omiljenoj temi -zlu, prenijevi mi dva-tri zloesta traa o
Njemu i novcu koje sam ve odavno bio uo, ali sam ih zaboravio.

Poslije ree: "udno je to On na vas uope nije utjecao!" Ree kako je

doao upoznati me i zavoljeti; izrazi svoju zaprepatenost: kako dva
ovjeka koja su ivjela zajedno tolike godine mogu tako malo nalikovati
jedan drugome, kako mogu biti toliko razliiti - to on ne moe razumjeti!
Nije traio da mu dam svoj portret, kako sam se bojao da hoe; vrativi
ga na mjesto, upita me o poplunima. "Kakvi popluni!?" upitah ga

zapanjen. On se takoer iznenadio: zar ne provodim slobodno vrijeme

ijui poplune? Tada mu odluih pokazati knjigu koju nisam ni taknuo
punih esnaest godina.

On se veoma uzbudio, rekavi kako ne zna itati turski, ali da ga,

naravno, veoma zanima knjiga o Njemu. Otili smo u moju radnu sobu
koja gleda na vrt. Sjeo je za na stol; knjigu sam naao na istom mjestu
kamo sam je bacio prije esnaest godina - kao da je bilo juer. Otvorih je
i stavih preda nj. Znao je itati turski, makar polako. Zakopao se u svijet
knjige udei da ga ponese, a da opet ne napusti svoj vlastiti duevno
zdravi i sigurni svijet; takvu sam elju viao u svih putnika; i gnuao je
se. Ostavih ga sama, izidoh u vrt i sjedoh na divan prekriven strunjaom,
odakle sam ga mogao vidjeti kroz otvoren prozor. Isprva je bio veseo;
zvao me kroz prozor i dovikivao: "Kako se vidi da nikada niste kroili
nogom u Italiju!" No uskoro me zaboravio; sjedio sam u vrtu itava tri
sata, pogledajui s vremena na vrijeme gore krajikom oka, ekajui dok
ne zavri itanje knjige. Tada je shvatio, makar sam na njegovu licu vidio
zbunjenost; dvaput glasno izgovori ime bijeloga zamka iza movare to
je progutala nau bojnu spravu; ak je, uzalud, pokuao razgovarati
talijanski sa mnom. Zatim se okrenu i stane praznim pogledom buljiti
kroz prozor, odmarajui se i pokuavajui probaviti to je proitao.
Gledao sam ga s nasladom dok je prvo gledao u neku neodreenu toku
u praznini - kako ve ljudi rade u takvim situacijama - a zatim se, kako
sam i oekivao, njegov pogled usredotoio: sada on gleda prizor kroz
prozorski okvir. Moji su inteligentni itatelji sigurno shvatili: i nije bio tako
glup koliko sam mislio. Kako sam i mislio da e uiniti, poeo je brzo,
pohlepno okretati listove moje knjige, traei neto; ekao sam pun

uzbuenja dok konano nije pronaao stranicu to ju je traio i proitao

je. Zatim jo jednom pogleda kroz prozor to gleda na stranji vrt iza
moje kue. Znao sam tono to je vidio. Breskve i trenje na intarziranu
posluavniku, provienu sedefom, na stolu; iza stola divan sa strunjaom
i nekoliko jastuka punjenih perjem s jastunicama iste boje kao zeleni
doprozornici. Ja tamo sjedim, star sada ve gotovo sedamdeset godina.
Malo dalje, ugleda vrapca na rubu-esme meu maslinovim i trenjevim
stablom. Ljuljaka privezana dugim konopcima za visoku orahovu granu
njihala se lagano na jedva primjetnu lahoru.