Br 149 str 24-26

dvotjednik za kulturna i drutvena zbivanja Druga strana d.o.o. zagreb

Razmiljanja o egzilu
Edward Said
Egzil je neizljeivo svjetovan i nepodnoljivo povijestan; ljudska ga bia donose drugim
ljudskim biima i upravo je egzil, poput smrti, ali bez konanog milosra smrti, otrgnuo
milijune ljudi od onoga to im pruaju tradicija, obitelj i zemljopis.
Egzil je neobino privlaan kao tema za razmiljanje, ali grozan za ivljenje. To je neizljeivo
odvajanje nametnuto izmeu ljudskog bia i rodnog mjesta, izmeu sebstva i njegova pravog
doma: temeljna tuga egzila nikada ne moe biti prevladana. I iako je tono da knjievnost i
povijest sadre herojske, romantine, slavne, pa ak i trijumfalne epizode iz ivota prognanih,
to su samo pokuaji osmiljeni kao prevladavanje paralizirajue tuge rastanka ostvarenja u
egzilu trajno su podrivana gubitkom neega to je zauvijek ostavljeno za sobom.
No, ako je pravi egzil stanje trajnoga gubitka, zato je tako lako pretvoren u snaan, pa ak i
obogaujui motiv moderne kulture? Navikli smo na razmiljanje o samom razdoblju
moderniteta kao otuenog duhovnog siroeta, kao o dobu tjeskobe i rastanka. Nietzsche nas je
uio da tradicija izaziva nelagodu, a Freud da intimnost doma smatramo pristojnim licem
naslikanim na izdajnikom i incestuoznom gnjevu. Moderna zapadnjaka kultura velikim je
dijelom dio rada prognanika, migrs, izbjeglih. U Sjedinjenim Dravama, znanstvena,
intelektualna i estetska misao ono je to danas jest upravo zbog onih koji su izbjegli od
faizma, komunizma i ostalih reima koje obiljeavaju represija i progon disidenata. Kritiar
George Steiner ak je iznio tezu da je cijeli anr dvadesetostoljetne zapadnjake knjievnosti
izvanteritorijalan, knjievnost koju piu prognani o prognanima, simbolizirajui doba
izbjeglog. Steiner pie:
ini se ispravnim da oni koji stvaraju umjetnost u civilizaciji navodnog barbarizma koji je
tolike uinio beskunicima, i sami moraju biti pjesnici bez doma i lutalice kroz jezik.
Ekscentrini, izdvojeni, nostalgini, namjerno krivovremeni
U drugim razdobljima, prognani su imali sline meukulturalne i nadnacionalne vizije,
podnosili su iste frustracije i patnje, obavljali iste prosvjetljujue i vane zadae o kojima
izvanredno svjedoi, na primjer, klasina studija E. H. Carra o devetnaestostoljetnim ruskim
intelektualcima okupljenima oko Hercena, The Romantic Exiles. No, razlika izmeu proteklih
progonstava i onih naega vremena je, treba naglasiti, raspon: nae doba s modernim
ratovima, imperijalizmom i pseudo-teolokim ambicijama totalitarnih vladara zaista je doba
prognanih, raseljenih osoba i masovnih imigracija.
Nijemost i poari egzila
Protiv tog irokog, impersonalnog okruenja, egzil ne moe biti izmijenjen da bi sluio
predodbama humanizma. Na ljestvici 20. stoljea, egzil nije ni estetski ni humanistiki
razumljiv: u najboljem sluaju knjievnost o egzilu objektificira patnju i krizu koju veina
ljudi rijetko iskusi iz prve ruke; no, smatrati egzil o kojemu ta knjievnost govori
humanistiki korisnim znai banalizirati njegove tete, gubitke koje nanosi onima koji ga trpe,

nijemost kojom reagira na bilo kakav pokuaj da ga se razumije kao dobro za nas. Nije li
istina da stajalita o egzilu u knjievnosti i jo i vie u religiji zamagljuju ono to je istinski
uasno: da je egzil neizljeivo svjetovan i nepodnoljivo povijestan; da ga ljudska bia donose
drugim ljudskim biima i da je, poput smrti, ali bez konanog milosra smrti, otrgnuo
milijune ljudi od onoga to im pruaju tradicija, obitelj i zemljopis?
Vidjeti pjesnika u egzilu za razliku od itanja poezije prognanika znai vidjeti antinomije
egzila utjelovljene i pretrpljene s jedinstvenim intenzitetom. Prije nekoliko godina proveo sam
neko vrijeme s Faizom Ahmadom Faizom, najveim meu suvremenim urdukim pjesnicima.
Iz njegova rodnog Pakistana protjerao ga je vojni reim Zia, a neku vrstu dobrodolice naao
je u sukobima rastrganom Bejrutu. Prirodno je da su njegovi najblii prijatelji bili Palestinci,
no osjetio sam da, iako je izmeu njih postojala bliskost duha, nita nije moglo biti ni slino
ni jezik, ni pjesnike konvencije niti ivotna povijest. Samo jednom, kada je Eqbal Ahmad,
prijatelj iz Pakistana, takoer prognanik, doao u Bejrut, Faiz kao da je prevladao svoj osjeaj
trajnog otuenja. Nas trojica sjedili smo u mranom i prljavom bejrutskom restoranu kasno
jedne veeri, dok je Faiz recitirao pjesme. Nakon nekog vremena, on i Eqbal prestali su
prevoditi svoje stihove (meni), no kako je no prolazila, to vie nije bilo vano. Ono to sam
gledao nije trebalo prijevod: bilo je to odigravanje povratka kui izraeno kroz prkos i
gubitak, kao da kae Zia, ovdje smo. Naravno, Zia je bio taj koji je u stvari bio kod kue i
nije mogao uti njihove vesele glasove.
Raid Husein bio je Palestinac. Prevodio je Bialika, jednog od velikih modernih idovskih
pjesnika, na arapski, a njegova ga je elokvencija u razdoblju nakon 1948. uinila govornikom
i nacionalistom bez premca. Najprije je radio kao novinar koji je u Tel Avivu pisao na
hebrejskom i uspio uspostaviti dijalog izmeu idovskih i arapskih pisaca, ak i kada je
pristajao uz cilj naserizma i arapskog nacionalizma. S vremenom, vie nije mogao izdrati
pritisak i otiao je u New York. Oenio se idovkom i poeo raditi u uredu PLO-a pri
Ujedinjenim narodima, no redovito je ljutio svoje nadreene nekonvencionalnim idejama i
utopijskom retorikom. Godine 1972. otputovao je u arapski svijet, no nekoliko mjeseci kasnije
vratio se u SAD: osjeao se izmjetenim, bez doma, u Siriji i Libanonu, a nesretnim u Kairu.
New York mu je ponovo pruio utoite, ali i bezbroj razdoblja opijanja i besposlice. ivot
mu je bio u ruevinama, no ostao je vrlo gostoljubiv ovjek. Umro je nakon noi estokog
opijanja kada je, puei u krevetu, cigaretom izazvao poar koji se proirio na malu zbirku
audio kaseta, to se veinom sastojala od pjesnika koji itaju svoje stihove. Uguila su ga
isparavanja kaseta. Njegovo je tijelo vraeno u domovinu za pogreb u Musmusu, malenom
selu u Izraelu gdje je jo ivjela njegova obitelj.
Egzil kao suvremena politika kazna
Taj i toliko mnogo drugih prognanih pjesnika i pisaca daju dostojanstvo stanju ozakonjenom
da dostojanstvo osporava da osporava identitet narodu. Iz njih je oito da, kako bismo se
usredotoili na egzil kao suvremenu politiku kaznu, moramo najprije kartirati teritorije
iskustva onkraj onih koje kartira upravo knjievnost u egzilu. Moramo prvo ostaviti po strani
Joycea i Nabokova i razmisliti o neizbrojivim masama za koje su stvorene agencije UN-a.
Moramo misliti na prognanike-seljake koji nemaju nikakvih izgleda da se ikada vrate kui,
naoruanih samo karticom za opskrbu i brojem agencije. Pariz je moda glavni grad poznat po
prognanicima-kozmopolitima, ali je i grad u kojemu su nepoznati mukarci i ene proveli
godine i godine bijedne usamljenosti: Vijetnamci, Alirci, Kambodani, Libanonci, Senegalci,
Peruanci. Moramo se sjetiti i Kaira, Bejruta, Madagaskara, Bangkoka, Mexico Cityja. Kako
se udaljavamo od atlantskog svijeta, uasan naputeni otpad se poveava: beznadno veliki

brojevi, sloena bijeda nedokumentiranih odjednom izgubljenih ljudi, bez povijesti koju bi
se moglo ispriati. Razmiljati o muslimanima protjeranim iz Indije, Haianima protjeranim iz
Amerike, Bikinjanima protjeranim iz Oceanije ili Palestincima po cijelom arapskom svijetu
znai napustiti skromno utoite koje prua subjektivnost i pribjei apstrakcijama masovne
politike. Pregovori, ratovi za nacionalno osloboenje, ljudi istjerani iz svojih domova i
odvedeni autobusima ili pjeice do enklava u drugim regijama: to je posljedica svih tih
doivljaja? Nisu li oito i gotovo prema planu nepopravljivi?
Dolazimo do nacionalizma i njegove temeljne povezanosti s egzilom. Nacionalizam je izraz
pripadanja nekom mjestu, narodu, naslijeu. Brani dom koji je stvorila zajednica jezika,
kulture i obiaja i time odbija egzil, bori se da sprijei njegova pustoenja. U stvari, meuigra
izmeu nacionalizma i egzila nalik je Hegelovoj dijalektici sluge i gospodara, suprotnosti koje
oznaavaju i tvore jedna drugu. Svi su se nacionalizmi u ranoj fazi razvili iz stanja rastanka.
Borba za ameriku nezavisnost, za ujedinjenje Njemake ili Italije, za osloboenje Alira gdje
su neke nacionalne skupine odvojene prognane iz onoga to je bilo shvaeno kao njihov
zakonit nain ivota. Pobjedniki, ostvareni nacionalizam, dakle, opravdava, retrospektivno
kao i ubudue, povijest selektivno nanizanu u narativnu formu: tako svi nacionalizmi imaju
svoje utemeljitelje, svoje temeljne, pseudo-religiozne tekstove, svoju retoriku pripadnosti,
svoje povijesne i zemljopisne vane toke, slubene neprijatelje i junake. Taj kolektivni
svjetonazor oblikuje ono to Pierre Bourdieu, francuski sociolog, naziva habitusom,
koherentni spoj praksi koje povezuju naviku s prebivanjem. S vremenom uspjeni
nacionalizmi pripisuju istinu iskljuivo sebi a nepotenje i inferiornost autsajderima (kao u
retorici kapitalizma usmjerenoj protiv komunizma ili Europljana protiv Azijata).
Teritorij pripadanja i nepripadanja
A upravo iza granice izmeu nas i autsajdera nalazi se opasan teritorij nepripadanja: tamo
su u primitivnim vremenima ljudi protjerivani i tamo u moderno doba goleme skupine
ovjeanstva lutaju kao prognane i raseljene osobe.
Za nacionalizme su kljune skupine, ali u vrlo strogom smislu egzil je samoa doivljena
izvan skupine: oduzimanja koje se osjea kada nisi u prebivalitu zajednice s ostalima. Kako,
dakle, moemo svladati usamljenost egzila bez upadanja u sveobuhvatni i snani jezik
nacionalnog ponosa, kolektivnih osjeaja, grupnih strasti? to to tamo postoji to je vrijedno
spaavanja i insistiranja na krajnostima izmeu egzila s jedne strane i esto tvrdoglavih iskaza
nacionalizma s druge? Imaju li nacionalizam i egzil ikakva integralna svojstva? Jesu li samo
dvije suprotstavljene vrste paranoje?
To su pitanja na koja nikada ne moe biti potpuno odgovoreno jer svi pretpostavljamo da se o
egzilu i nacionalizmu moe raspravljati neutralno, bez referencija jednog na drugo. To je
nemogue. Zato to oba pojma ukljuuju sve iz najkolektivnijeg od kolektivnih osjeaja do
najprivatnijih od privatnih emocija, teko da postoji jezik prikladan za oboje. No, zasigurno
nema niega u javnim i sveobuhvatnim ambicijama nacionalizma to dodiruje bit krize
prognanika.
Zato to je egzil, za razliku od nacionalizma, u osnovi stanje bez kontinuiteta. Prognani su
odsjeeni od svojih korijena, svoje zemlje, svoje prolosti. Najee nemaju vojske ni drave,
premda su esto u potrazi za njima. Prognanici, dakle, osjeaju prijeku potrebu da ponovo
izgrade svoje unitene ivote, obino odabirui sebe gledati kao dio pobjednike ideologije ili
oporavljenog naroda. Kljuno je da je stanje egzila bez te pobjednike ideologije odreene

da iznova posloi unitenu povijest prognanika u novu cjelinu doslovno nepodnoljivo i

doslovno nemogue u dananjem svijetu. Pogledajte sudbinu idova, Palestinaca i Armenaca.
Noubar
Noubar je usamljeni Armenac i moj prijatelj. Njegovi su roditelji morali napustiti istoni dio
Turske 1915., nakon to su im obitelji masakrirane: njegovu djedu po majci odrubljena je
glava. Noubarova majka i otac otili su u Aleppo, a zatim u Kairo. Sredinom ezdesetih ivot
u Egiptu je postao teak za one koji nisu bili Egipani, pa je njegove roditelje, zajedno s
etvero djece, meunarodna humanitarna organizacija preselila u Bejrut. U Bejrutu su kratko
vrijeme ivjeli u pansionu, a zatim su prebaeni u dvije sobe u malenoj kui izvan grada. U
Libanonu nisu imali novca i ekali su: osam mjeseci kasnije, humanitarna organizacija
smjestila ih je u avion za Glasgow. A zatim u Gander. A onda u New York. Vozili su se
Greyhound autobusom od New Yorka do Seattlea: Seattle je bio grad koji je agencija odredila
za njihovo ameriko boravite. Kada sam upitao Seattle?, Noubar se rezignirano nasmijeio,
kao da kae bolje Seattle nego Armenija koju nikada nije upoznao, ili Turska, gdje su toliki
poklani, ili, pak, Libanon, gdje bi on i njegova obitelj zasigurno riskirali ivote. Egzil je
ponekad bolji od ostanka ili neuspjeha u bijegu: ali samo ponekad.
Zato to nita nije sigurno. Egzil je stanje ljubomore. Ono to postigne upravo je ono to ne
eli podijeliti i upravo se u crtanju linija oko tebe i tvojih sunarodnjaka pojavljuju najmanje
privlani aspekti ivota u egzilu: pretjerani osjeaj grupne solidarnosti i strastveno
neprijateljstvo prema autsajderima, ak i onima koji su moda u istoj situaciji kao i ti. to bi
moglo biti nepomirljivije od sukoba izmeu cionistikih idova i arapskih Palestinaca?
Palestinci smatraju da ih je u prognanike pretvorilo olienje naroda egzila idovi. No,
Palestinci znaju da je i njihov osjeaj nacionalnog identiteta hranjen u miljeu egzila, gdje je
svatko tko nije brat ili sestra po krvi neprijatelj, gdje je svaki simpatizer agent neke
neprijateljske sile i gdje je i najmanje odstupanje od prihvaenog stava skupine in najoitije
izdaje i nevjere.
Moda je to najneobinija od svih sudbina prognanika: biti prognan od prognanih znati
proivjeti stvarni proces upanja korijenja sa strane prognanika. Svi su se Palestinci tijekom
ljeta 1982. pitali koji je neizreeni poriv nagnao Izraelce, nakon to su raselili Palestince
1948., da ih trajno izbace iz njihovih prognanikih domova i logora u Libanonu. Kao da
rekonstruirano idovsko kolektivno iskustvo, kakvo predstavljaju Izrael i moderni cionisti,
nije moglo podnijeti da uz njega postoji i druga pria o protjerivanju i gubitku netolerancija
koju stalno osnauje izraelsko neprijateljstvo prema nacionalizmu Palestinaca koji ve
ezdeset i pet godina mukotrpno iznova izgrauju nacionalni identitet u egzilu.
Mahmud Darwish i Amy Foster
Ta potreba da ponovno izgrade identitet iz lomova i diskontinuiteta egzila javlja se u ranijim
pjesmama Mahmuda Darwisha, iji opseni opus odgovara epskom naporu da preobrazi
stihove o gubitku u dramu povratka odgoenu unedogled. Tako on opisuje svoj osjeaj
beskunitva u formi popisa nezavrenih i nepotpunih stvari:
No, ja sam u egzilu.
Zapeati me svojim oima.

Odvedi me tamo gdjegod jesi

Odvedi me u togod jesu.
Vrati mi boju u obraze
I toplinu tijela
Svijetlo srca i pogleda
Sol kruha i ritam,
Osjeaj zemlje Domovine.
Zatiti me svojim oima.
Uzmi me za relikviju iz palae tuge.
Uzmi me za stih iz moje tragedije;
Uzmi me za igraku, ciglu iz kue
Kako bi se naa djeca sjetila vratiti se.
Patos egzila je u gubitku dodira s vrstoom i zadovoljstvom zemlje: povratak kui ne dolazi
u obzir.
Amy Foster, pripovijetka Josepha Conrada, moda je najbeskompromisniji prikaz egzila ikada
napisan. Conrad se smatrao prognanim iz Poljske i gotovo sav njegov rad (kao i njegov ivot)
nosi nepogreivu oznaku prognanikove opsjednutosti vlastitom sudbinom i beznadnim
pokuajima da s novom okolinom uspostavi zadovoljavajui kontakt. Amy Foster na neki
nain je ograniena na probleme egzila, moda ak i toliko da nije meu najpoznatijim
Conradovim priama. Takav je, na primjer, opis agonije njezina glavnog lika, Yanka Gooralla,
seljaka iz istone Europe koji na putu u Ameriku doivljava brodolom u blizini britanske
obale:
Zaista je teko ovjeku nai se kao izgubljeni stranac bespomoan, nerazumljiv i neobinog
podrijetla, u nekom udaljenom kutku na zemlji. A, ipak, meu svim pustolovima nasukanim
po svim divljim dijelovima svijeta, nema ni jednoga, ini mi se, koji je ikada morao propatiti
sudbinu tako jednostavno traginu kao ovjek o kojem govorim, najneviniji od svih pustolova
koje je izbacilo more.
Yanko je otiao od kue zato to su pritisci bili preveliki da bi tamo nastavio ivjeti. Amerika
ga mami svojim obeanjima, iako zavrava u Engleskoj. ivot nastavlja u Engleskoj gdje ne
zna jezik, preplaen je i neshvaen. Samo Amy Foster, vrijedna, neumorna i neprivlana
seljanka, pokuava komunicirati s njim. ene se, imaju dijete, no kada se Yanko razboli, Amy,
uplaena i otuena, odbija ga njegovati; uzevi dijete, naputa ga. To ubrzava Yankovu
bijednu smrt, koja je kao i smrti nekolicine konradovskih junaka prikazana kao posljedica
kombinacije izolacije koja satire i ravnodunosti svijeta. Yankova sudbina opisana je kao
najgora katastrofa usamljenosti i oaja.

Yankova je situacija dirljiva: on je stranac neprestano progonjen i sam u drutvu prepunom

nerazumijevanja. No Conradov vlastiti egzil nagnao ga je da preuvelia razlike izmeu Yanka
i Amy. Yanko je smion, zabavan i vedar, dok je Amy teka, dosadna i krupna; kada on umre,
njezina prijanja ljubaznost prema njemu ini se kao zamka da ga uvreba i zatim uhvati u
smrtonosnu stupicu. Yankova je smrt romantina: svijet je surov i nezahvalan, nitko ga ne
razumije, ak ni Amy, jedina njemu bliska osoba. Conrad je iskoristio taj neurotini strah
prognanika i od njega stvorio estetsko naelo. U Conradovu svijetu nitko ne moe razumjeti
niti komunicirati, no paradoksalno je da to radikalno ogranienje mogunosti jezika ne
onemoguava razraene napore da komunicira. Sve Conradove prie bave se usamljenim
ljudima koji mnogo govore (jer, tko je od velikih modernista bio rjeitiji i opisniji od
samoga Conrada?) i iji pokuaji da zadive ostale sainjavaju, a ne umanjuju, temeljni osjeaj
izolacije. Svaki se konradovski prognanik boji i osuen je da beskonano zamilja prizor
usamljene smrti osvijetljene, da tako kaemo, oima koje ne reagiraju i ne komuniciraju.
Prognanik, izbjeglica, iseljenik i siroe
Prognanik na one koji nisu prognani gleda s ogorenjem. Oni, osjea, pripadaju svojoj
okolini, dok je prognanik uvijek izmjeten, odnosno ne pripada nikamo. Kako je to biti roen
na nekom mjestu, ostati i ivjeti na tom mjestu, znati da si dio njega, manje ili vie zauvijek?
Iako je istina da svatko tko je sprijeen da se vrati kui prognanik, ima nekih razlika izmeu
prognanika, izbjeglica i iseljenika. Egzil potjee iz prastare prakse progonstva. Jednom
prognan, prognanik ivi nenormalnim i bijednim ivotom sa stigmom autsajdera. Izbjeglice
su, s druge strane, tvorevina dvadesetostoljetne drave. Rije izbjeglica postala je politiki
pojam, ukazujui na brojne skupine nevinih izbezumljenih ljudi koji trae hitnu meunarodnu
pomo, dok prognanik nosi sa sobom, ini mi se, traak samoe i duhovnosti.
Iseljenici svojevoljno ive u stranoj zemlji, obino zbog osobnih ili drutvenih razloga.
Hemingway i Fitzgerald nisu bili prisiljeni ivjeti u Francuskoj. Iseljenici s prognanicima
mogu dijeliti samou i otuenje, no ne pate pod njegovim krutim zabranama. Iseljenici
uivaju dvostruki status. Tehniki, iseljenik je svatko tko se iseli u neku drugu zemlju. Izbor
zemlje svakako je mogunost. Kolonijalni asnici, misionari, tehniki strunjaci, plaenici i
vojni savjetnici mogu u nekom smislu ivjeti u egzilu, no oni nisu prognani. Bijele doseljenici
u Africi, dijelovima Azije i Australije moda su nekada bili prognanici, no kao pioniri i
graditelji nacije, izgubili su etiketu prognanika.
Velik dio ivota prognanika zapoinje nadoknaivanjem dezorijentirajueg gubitka
stvaranjem novog svijeta kojim e vladati. Nije neobino da su naizgled toliki prognanici
romanopisci, ahisti, politiki aktivisti i intelektualci. Svaki od tih zanimanja zahtijeva
minimalno ulaganje u stvari i veliku prednost daje pokretljivosti i umijeu. Prognanikov novi
svijet, to je logino, neprirodan je i njegova nestvarnost nalikuje fikciji. Georg Lukcs u
Teoriji romana tvrdio je uvjerljivom snagom da je roman knjievna forma stvorena iz
nestvarnosti ambicije i mate, upravo forma transcendentalnog beskunitva. Klasini
epovi, pie Lukcs, proizlaze iz ureenih kultura u kojima su vrijednosti jasne, identiteti
stabilni, a ivot nepromjenjiv. Europski roman temelji se upravo na suprotnom iskustvu,
iskustvu promjene drutva u kojemu razbatinjeni junak ili junakinja iz srednje klase bez
stalnog boravita pokuavaju konstruirati novi svijet koji na neki nain slii starome to su ga
zauvijek ostavili iza sebe. U epu nema drugoga svijeta, samo konanosti ovoga. Odisej se
vraa na Itaku nakon godina lutanja, Ahilej umire jer ne moe pobjei od svoje sudbine. No,

roman postoji zato to drugi svjetovi mogu postojati, kao alternative za graanske mislioce,
lutalice, prognanike.
Bez obzira na to kako se dobro snali, prognanici su uvijek ekscentrici koji osjeaju svoju
razliitost (ak i ako je esto iskoritavaju) kao neka vrsta siroadi. Svatko tko je zaista
beskunik smatra naviku promatranja otuenja u svemu modernom izvjetaenou, iskazom
pomodnih stavova. Zgrabivi razliku kao oruje koriteno s osnaenom voljom, prognanik
ljubomorno ustraje na svom pravu da odbije pripadati.
Tvrdoglavost
To se obino pretvara u nepopustljivost koju nije lako ignorirati. Tvrdoglavost, pretjerivanje,
pretjerano isticanje: to su karakteristini stilovi ivota u egzilu, metode za prisiljavanje svijeta
da prihvati vau viziju koju inite neprihvatljivijom zato to u stvari niste skloni tome da
bude prihvaena. Na kraju krajeva, ipak je vaa. Spokoj i mirnoa posljednje su stvari koje se
povezuju s radom prognanika. Umjetnici u egzilu nesumnjivo su neugodni i njihova
tvrdoglavost uvlai se u njihova hvaljena djela. Danteova vizija u Boanstvenoj komediji silno
je snana u svojoj univerzalnosti i detaljima, no ak i blaeni prostor ostvaren u Raju sadri
tragove osvetoljubivosti i otrine suda utjelovljenog u Paklu. Tko bi osim prognanika poput
Dantea, istjeranog iz Firence, iskoristio vjenost kao mjesto za izravnavanje starih rauna?
James Joyce izabrao je progonstvo kako bi dao snagu svojoj umjetnikoj vokaciji. Na
neobino djelotvoran nain to nam je pokazao Richard Ellman u njegovoj biografiji
Joyce je izazvao svau s Irskom i nastavljao je da bi odravao najstrou suprotnost onome to
je bilo poznato. Ellman kae da kadgod su njegovi odnosi s rodnom zemljom bili u opasnosti
da se poboljaju, (Joyce) je iznalazio novi incident kako bi uvrstio svoju nepopustljivost i
ponovo potvrdio ispravnost svog dobrovoljnog odsustva. Joyceova fikcija bavi se onim to je
u pismu jednom opisao kao stanje u kojemu egzistira sam i bez prijatelja. Iako je rijetkost
odabrati izgnanstvo kao nain ivota, Joyce je savreno shvaao njegova iskuenja.
No, Joyceov uspjeh kao prognanika istie pitanje smjeteno u samoj biti progonstva: je li egzil
tako ekstreman i privatan da je svaka njegova instrumentalna upotreba u konanici
trivijaliziranje? Kako to da je knjievnost egzila zauzela svoje mjesto kao topos ljudskog
iskustva zajedno s knjievnou o pustolovinama, obrazovanju ili otkriima? Je li to isti egzil
koji gotovo doslovno ubija Yanka Gooralla i koji je uzgojio skupi, esto dehumanizirajui
odnos izmeu egzila 20. stoljea i nacionalizma? Ili je to neka dobroudnija varijanta?
Velik dio suvremenog zanimanja za egzil moe se pronai u blijedoj predodbi da
neprognanici mogu dijeliti koristi progonstva kao motiva izbavljenja. Ima, kao to je poznato,
odreene vjerojatnosti i istine u toj ideji. Poput srednjovjekovnih putujuih znanstvenika ili
obrazovanih grkih robova u Rimskom Carstvu, prognanici oni izuzetni meu njima zaista
ispunjavaju svoju okolinu. I mi se prirodno usredotoujemo na prosvjetljujui aspekt
njihova prisustva meu nama, a ne na njihovu bijedu ili njihove zahtjeve. No, gledani iz
bezbojne politike perspektive suvremenih masovnih raseljavanja, pojedinani prognanici
prisiljavaju nas da prepoznamo traginu sudbinu beskunitva u nuno bezdunom svijetu.
Dubina korijena
U proloj generaciji Simone Weil iznijela je dilemu o egzilu tako jezgrovito kako nikada prije
nije izraena. Biti ukorijenjen, rekla je, moda je najvanija i najmanje priznata potreba

ljudske due. A ipak je Weilova vidjela da je veina lijekova za iskorijenjenost u ovom

razdoblju svjetskih ratova, deportacija i masovnih istrebljivanja gotovo jednako opasna kao i
ono to im je namjera lijeiti. Meu njima je drava ili, tonije reeno, dravnost jedna od
najpodmuklijih, jer oboavanje drave ima tendenciju da istisne sve druge ljudske veze.
Weilova nas iznova izlae cijelom onom kompleksu pritisaka i prisila koje su u sreditu
dileme prognanika, to je, kako sam ve naveo, u moderno doba najblie tragediji. Postoji
puka injenica izolacije i raseljavanja koja proizvodi neku vrstu narcisoidnog mazohizma to
se odupire svim pokuajima olakavanja situacije, naturalizacije i zajednice. U toj krajnosti
prognanik moe od egzila stvoriti feti, praksu koja ga udaljava od svih veza i obaveza.
ivjeti kao da je sve oko vas privremeno i moda trivijalno znai biti obuzet mrzovoljnim
cinizmom kao i gunavom nevoljenou. ei je pritisak na prognanika da se pridrui
strankama, nacionalnim pokretima, dravi. Prognanome se nudi novi niz veza i razvoja nove
odanosti. No, tu je i gubitak kritike perspektive, intelektualne rezerve, moralne hrabrosti.
Moramo prepoznati i to da obrambeni nacionalizam prognanika esto hrani samosvijest
jednako kao i manje privlane oblike samodokazivanja. Projekti obnove poput okupljanja
naroda iz egzila (a to se u ovom stoljeu odnosi i na idove i na Palestince) ukljuuju
izgradnju nacionalne povijesti, oivljavanje starog jezika, utemeljivanje nacionalnih
institucija poput knjinica i sveuilita. A one, iako ponekad promiu buni etnocentrizam,
donose i istraivanja samoga sebe koja neizbjeno idu daleko iza takvih jednostavnih i
pozitivnih injenica poput etniciteta. Na primjer, postoji samosvijest pojedinca koji
pokuava shvatiti zato povijesti Palestinaca i idova imaju odreene uzorke, zato unato
represiji i prijetnji istrebljenjem neki narod ostaje iv u egzilu.
Minima Moralia
Moram, dakle, govoriti o egzilu ne kao o privilegiji, nego kao alternativi masovnim
institucijama koje dominiraju modernim ivotom. Egzil ipak nije stvar izbora: u njemu se
raa ili ti se dogodi. No, ako prognanik odbije sjediti po strani lijeei ranu, ima stvari koje
moe nauiti: on ili ona moraju uzgojiti potenu (a ne ugodnu ili nadurenu) subjektivnost.
Moda najbolji primjer takve subjektivnosti moemo nai u djelima Theodora Adorna,
njemako-idovskog filozofa i kritiara. Adornovo remek-djelo Minima Moralia je
autobiografija napisana dok je bio u egzilu s podnaslovom Reflexionen aus dem beschdigten
Leben (Razmiljanja o osakaenom ivotu). Neumoljivo se suprotstavljajui onome to je
nazivao upravljanim svijetom, Adorno je ivot vidio kao utisnut u ready-made oblike,
preureene domove. Pisao je da je sve to netko govori ili misli, jednako kao i svaki
predmet koji posjeduje, u konanici samo potrona roba. Jezik je argon, predmeti su na
prodaju. Odbiti takvo stanje stvari je intelektualna misija prognanika.
Na Adornova razmiljanja utjecalo je uvjerenje da je jedini dom koji nam je danas zaista na
raspolaganju, iako krhak i ranjiv, u pisanju. Drugdje je dom prolost. Bombardiranja
europskih gradova kao i radni i koncentracijski logori samo prethode kao izvritelji onoga to
je imanentni razvoj tehnologije odavno odluio da e biti sudbina domova. Danas su dobri
samo za to da budu odbaeni kao stare konzerve hrane. Ukratko, kae Adorno s ozbiljnom
ironijom dio je morala ne biti kod kue u neijem domu. Slijediti Adorna znai udaljiti se
od doma kako bismo pogledali na njega s distance prognanika zato to postoji znatna odlika
u postupku primjeivanja neusklaenosti izmeu razliitih koncepata i ideja i onoga to one

zaista proizvode. Dom i jezik uzimamo zdravo za gotovo, postaju prirodni, i njihove vane
pretpostavke povlae se u dogmu i pravovjerje.
Prognanik zna da su u sekularnom i uvjetovanom svijetu domovi uvijek privremeni. Granice i
prepreke koje nas ograniavaju unutar sigurnosti obiteljskog teritorija mogu takoer postati
zatvori, a esto su branjeni onkraj razuma i iskustva.
Ljubav za sva mjesta
Hugo iz Sv. Victora, redovnik iz Saske koji je ivio u 12. stoljeu, napisao je ove opsjedajue
prekrasne retke:
Dakle, izvor izvanredne vrline za iskusan um jest uiti, malo po malo, najprije promijeniti se
u odnosu prema nevidljivim i kratkovjenim stvarima, da bi kasnije mogao biti sposoban sve
ih ostaviti iza sebe. ovjek kojemu je njegova domovina draga jo je nezreli poetnik; onaj
kojemu je svako tlo poput njegovog rodnog ve je snaan; ali savren je onaj kojemu je cijeli
svijet strana zemlja. Nezrela, njena dua usmjerava svoju ljubav prema jednom mjestu na
svijetu; snaan ovjek proirio je svoju ljubav na sva mjesta; a savren ovjek svoju je uguio.
Erich Auerbach, veliki teoretiar knjievnosti 20. stoljea, koji je ratne godine proveo u egzilu
u Turskoj, citirao je ovaj odlomak kao uzor svakome tko eli prevladati nacionalne ili
provincijalne granice. Samo prihvaanjem tog stava povjesniar moe poeti shvaati ljudsko
iskustvo i njegove pisane izvore u njihovoj raznolikosti i osobitosti; inae e on ili ona ostati
odani iskljuivanjima i reakcijama predrasuda a ne slobodi koja prati znanje. No, Hugo dva
puta jasno kae da snaan ili savren ovjek ostvaruje nezavisnost i odvajanje
razvijanjem veza, a ne njihovim odbacivanjem. Egzil je ovisan o postojanju neijeg rodnog
mjesta, ljubavi prema njemu i povezanosti s njime; za svaki je egzil tono da su dom i ljubav
prema njemu izgubljeni, ali taj gubitak priroen je samom postojanju oboga.
Promatrajte iskustva kao da e uskoro nestati. to je to to ih dri u stvarnosti? to biste od
njih sauvali? ega biste se odrekli? Samo netko tko je ostvario nezavisnost i odvajanje,
netko ija je domovina draga, ali uvjeti onemoguuju da iznova uhvati taj osjeaj, moe
odgovoriti na ta pitanja. (Takve osobe takoer smatraju nemoguim nai zadovoljstvo u
nadomjescima opremljenim iluzijom ili dogmom.)
To se moe initi kao recept za neolakanu smrknutost perspektive i uz to stalno mrzovoljno
neodobravanje bilo kakvog entuzijazma ili radosti duha. To nije nuno. Iako se moda ini
neobinim govoriti o uicima egzila, ima nekih pozitivnih stvari koje treba rei o nekoliko
situacija. Promatranje cijelog svijeta kao strane zemlje omoguuje originalnost vizije.
Veina je ljudi prvenstveno svjesna jedne kulture, jednog okruenja, jednog doma: prognanici
su svjesni barem dvaju, i taj pluralitet vizije daje svijest o simultanim dimenzijama, svijest
koja je da posudim frazu iz glazbe kontrapunktska.
Za prognanika se ivotne navike, izraavanje ili aktivnost u novoj okolini neizbjeno
pojavljuju nasuprot sjeanjima na te stvari u drugoj okolini. Tako su i nova i stara sredina
ive, stvarne, pojavljuju se zajedno u kontrapunktu. U takvoj je vrsti shvaanja jedinstven
uitak, osobito ako je prognanik svjestan drugih kontrapunktskih jukstapozicija koje umanjuju
pravovjerni sud i poveavaju simpatiju koja zna cijeniti. Tu je i poseban osjeaj postignua u
ponaanju kao da smo kod kue bez obzira gdje se nalazili.

No, to ostaje rizino: navika pretvaranja je i zamorna i izaziva napetost. Egzil nikada nije
stanje u kojemu ste zadovoljni, spokojni ili sigurni. Egzil je, rijeima Wallacea Stevensa, um
zime u kojemu su prisutne osjeajnost ljeta i jeseni jednako kao i mogunost proljea blizu,
ali nedostini. Moda je to drugi nain kojim se moe rei da se ivot prognanika kree u
skladu s razliitim kalendarom i manje je sezonski i manje smjeten u kontekst od ivota kod
kue. Egzil je ivot izvan uobiajenog reda. Nomadski, bez sredita, u kontrapunktu; no im
se ovjek navikne na njega, njegov nemir ponovo eksplodira.
S engleskoga prevela Lovorka Kozole.
Objavljeno kao poglavlje Reflexions on Exile u knjizi Reflections on Exile and Other Esseys,
Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, 2002. Oprema teksta redakcijska.