Professional Documents
Culture Documents
Samedin Kadic - Musa I Hidr PDF
Samedin Kadic - Musa I Hidr PDF
Samedin Kadi
MUSA I HIDR
IZDAVA
Centar za napredne studije, Sarajevo
Tel.: 033 716 040; Fax: 033 716 041
Email: cns@bih.net.ba; www.cns.ba
Sarajevo, 2016.
LEKTOR
Hurija Imamovi
DTP
Suhejb Djemaili
KADI, Semedin
Musa i Hidr / Semedin Kadi. - Sarajevo :
Centar za napredne studije, CNS, 2016. - 174 str. ; 21 cm
Biljeke: str. 157-174
ISBN 978-9958-022-26-5
COBISS.BH-ID 23021318
Samedin Kadi
MUSA I HIDR
Sarajevo, 2016.
SADR AJ
UVOD........................................................................................ 7
Ime Najvee............................................................................. 13
1. Utok svih vokativa............................................................... 13
2. Allah....................................................................................... 14
3. udesna privlanost Skrivenog imena............................. 17
4. Ja sam koji jesam.................................................................... 22
5. Gdje se krije?........................................................................ 27
Kosmografija svjetlosti........................................................ 29
1. Raaranost........................................................................... 29
2. Krila........................................................................................ 33
2. Izlinost jezika...................................................................... 36
3. Srce svemira.......................................................................... 39
4. Plakanje i smijanje................................................................ 42
Musa i Hidr............................................................................ 45
1. Akt ili proces?........................................................................ 45
2. Opa propedeutika................................................................ 49
3. Disanje, pjeaenje................................................................ 52
4. Neizrecivo.............................................................................. 57
Otvori oi............................................................................... 75
1. Nemislivost smrti i diktatura Se..................................... 75
2. Eshatoloke perspektive...................................................... 81
3. Povijest ei .......................................................................... 87
5
Sadraj
Der Muselmann.................................................................... 95
1. Raspad volje.......................................................................... 95
2. Kocka je baena.................................................................... 98
3. Nafaka.................................................................................. 102
4. Joi Berdi ............................................................................. 103
5. Deset motiva o sudbini....................................................... 105
Na pogrenom mjestu................................................................. 105
Sloboda volje................................................................................ 107
elje .............................................................................................. 108
Odredba Svemogueg i Sveznajueg.......................................... 109
Adem i Musa................................................................................ 109
Dva Musa ................................................................................... 110
Divanija ........................................................................................ 110
Potovanje .................................................................................... 111
Dokaz............................................................................................. 112
Preokreti........................................................................................ 113
Tesbih..................................................................................... 143
1. Muzika sfera....................................................................... 143
2. Dad pravedni...................................................................... 146
3. Krv ranjenih stvari............................................................ 151
Biljeke.................................................................................. 157
6
UVOD
Uvod
Uvod
izazov, a ne samo Attar. Tragati za literarnou, a ne za otkrivanjem tajni. Ionako se, lijepo je rekao Rumi, samo u mrkloj noi
razlikuje vjernik od munafika.
Nadam se da e itaoci prepoznati polet s kojim sam se
obruavao na pojedine impresije, predmete; radost kada sam
otkrivao neto zanimljivo. Ovo esejistiko jurcanje nije bilo nikakav ozbiljan, jo manje akademski posao, ve dokoliarsko
cvrkovo uivanje, oslobaanje od predubjeenja i dogotrajnih
uitavanja, odupiranje iskuenju preuzimanja uloge vaiza, mudraca.
Prvih est eseja (neambicioznih meditacija) dotiu glavne
teme islamskog vjerovanja ili imanske arte. Eseji Narcis i suncokret, Na rubu litice i Tesbih razigravaju pitanja identiteta, ranu
dramu Poslanikovog vjerovanja i islamski koncept udivljenja
pred udnovatom ljepotom svijeta.
Napisano je, svakako, i rezultat razgovora s mojim prijateljima: Muhamedom ef. Hafizoviem, dr. Mirzom Sarajkiem, Huseinom Haskoviem, Sedinom Idrizoviem, hafizom Alijom ef.
Rahmanom, hafizom dr. Munirom Mujiem.
Posebnu zahvalnost upuujem dr. Hilmi Neimarliji za ugodne i nadahnjujue razgovore na Fakultetu islamskih nauka. Ne
skrivam ponos to sam imao priliku raditi na istoj katedri sa dr.
Neimarlijom, istovremeno alei to kao student nisam imao
priliku sluati njegova predavanja.
Zahvalnost dugujem svojoj porodici i molim Allaha da im
podari svako dobro.
Ovu knjigu posveujem predratnom prodavau tespiha,
bedeva, filigranskih bravura, kitnjastih kaligrafija i vjerskih
knjiga, Mehu Kadiu.
11
1.
IME NAJVE E
13
Allah...
Ovo je pomalo neobian zahtjev, odgovor je dr. Vagnera kojim se odmotava pria Devet milijardi Boijih imena Arthura C.
Clarkea, kada jedan lama iz nekog tibetanskog manastira trai
da bude opremljen takvim kompjuterom koji e biti u stanju sabrati sva Boija imena spomenuta u povijesti, iskombinirati ih u
sloenoj matematikoj operaciji u okviru posebne devetoslovne
abecede, ime e biti ispunjeni uvjeti za kraj svijeta. Kada se ispie kljuna rije, zvijezde e se pogasiti jedna za drugom.4
Nije poznato u koliko su fonetskih varijanti ljudi dozivali Vrhovno Bie, ali muslimani vjeruju da je ime Allah sputeno u vrijeme iz vjenosti. Kao to je poznato, Allah je arapska rije za
Boga, jedinog Boga; onog Boga kojeg ljudi dozivaju u nevoljama,
zahvaljuju Mu na blagodatima a ponekad hule optuujui Ga da je
loe i nepravedno uredio svijet. Allah je upravo taj Bog na kojeg ljudi misle kada vape, likuju ili odmahuju / zamahuju rukom
(poput Sveva Bandinija5). Prema nekim arabistima, ono je legura
odreenog lana (el) i imenice Bog (ilah). Odreeni lan sugerira
sveopu prevodivost rijei; iako muslimani cijelog svijeta koriste
arapsku rije Allah, mogu koristiti i domau rije za Boga. Bilo je
14
Ime Najvee
prijedloga da se nedostatak odreenog lana u naem jeziku kompenzira velikim slovom: rije Allah je isto to i napisati velikim
Bog. Esad Durakovi protivi se ovom prijedlogu, insistiraji na neprevodivoj velianstvenosti imena Allah; osim toga, u verbalnoj
formi nije mogue nedvosmisleno precizirati pripadnost islamu
pri izgovoru kelimei-ehadeta.6 (Ali nije li u samom imenu Allah
sadrana negacija mogunosti da muslimani prisvoje Boga samo
za sebe? Nije li to svaiji, ne samo muslimanski, Bog?) Mogue
je da je u imenu Allah pretrajao stari semitski naziv za boga El
kojim ga je izgleda zazivao i sam Ibrahim, a.s. Karen Armstrong
smatra kako je usljed biblijske neodreenosti i kontradiktornosti
teko utvrditi da li su Ibrahim i Musa koristili isto ime za Boga.
Vrlo je vjerovatno da je Abrahamov Bog bio El, Veliki Bog Kanaana. Boanstvo se predstavlja Abrahamu kao El adaj (El od
Brda), to je bila jedna od elovih tradicionalnih titula. Na drugim
mjestima nazivaju ga El Elion (Vrhovni Bog) ili El od Betela. Ime
kanaanitskog Vrhovnog Boga ouvano je u hebrejskim imenima
kao to su Izra-El ili Ima-El... Na brdu Sinaj, na primjer, on se
Mojsiju javlja usred vulkanske erupcije koja ga ispunjava strahopotovanjem, dok Izraelci moraju ostati podalje. U usporedbi
s tim, Abrahamov bog El je veoma blago boanstvo. On se Abrahamu javlja kao prijatelj...7
Ista autorica primjeuje kako je imenica Allah gramatiki mukog roda, dok je rije za boansku i nedokuivu sutinu
Boga (Al-Dhat) enskog.8 Iako je Bog On, Kuran implicitno daje
do znanja da je On iznad, ili radije prije, rodne podjele. Zar Njemu kerke pripisuju a sebi prieljkuju sinove, ironino e Kuran
paganima koji su meleke smatrali Boijim kerima. Da bi izbjegao poosobljavanje Boga, primjeuje Muhammed Asad, Kuran
uvijek mijenja zamjenicu koja se odnosi na Njega. On je u istom
ajetu On, Ja i Mi, kao to se mijenja i prisvojna zamjenica koja se
odnosi na Boga: Njegov, Moj i Na.9
Bio sam skriveno blago pa sam poelio da me spoznaju,
kae glasoviti hadisi-kudsi (koji Fazlur Rahman odbacuje kao izmiljen10). Inspirirani upravo ovim i ovakvim hadisom i Ibn Are15
bijevim razlepranim tumaenjem, iijska sekta ismailije, vjerovali su kako je imenica ilah potekla iz arapskog korijena ulh: biti
tuan, uzdisati za.
Ibn Arebi je zamiljao usamljenog Boga kako uzdie zbog enje,
ali ovaj uzdah (nefes rahmani) nije bio izraz sentimentalnog samosaaljenja. On je imao aktivnu kreativnu snagu koja je stvorila
cio na svemir; On je isto tako dahom izdisao ljudska bia, koja
su postala logoi, rijei koje Boga izraavaju same sobom.
To je dvosmjerni proces: Bog uzdie da bi ga spoznali, a njega oslobaaju od Njegove usamljenosti ljudi u kojima se On otkriva.11
Ali, kako navodi Ismail Faruki u Tewhidu, cjelokupna stvarnost je ontoloki podijeljena na transcedentnog Stvoritelja i
stvorenja: meleke, ljude, vrijeme, prostor, nebesa, Zemlju, minerale... Stvoritelj i stvorenja ontoloki su razliiti i ni na koji nain
ne moe doi do njihovog mijeanja.12 Ipak, Stvoritelj se obraa
stvorenju i stvorenje doziva Stvoritelja. Stvoritelj se mijea izmeu roba i njegova srca, kae Kuran.
Muslimanska budnost prema Boijoj transcedentnosti (i
moguim devijacijama) svoj prefinjeni izraz pronala je u umjetnosti i jeziku.
a. Sve ono to je figurativno u islamskoj umjetnosti raspruje
se, kroz ponavljajuu raznolikost arabeski, u blage varijacije
koje navode na beskraj.
b. Jezik, kao medij u kojem prebiva govor Objave i u kojem je
mogue razumijevanje tog Govora, ima posebno znaenje u
muslimanskoj tradiciji. Iako Kuran navodi devedeset devet
Boijih imena, preko kojih je mogue razmiljati o Bogu,
izriito se tvrdi da je Boije bie nemogue opisati svakodnevnim jezikom, u terminima koji referiraju na empirijske
objekte. Ova negacija svemoi jezika, kao ogledala injeninog svijeta (Wittgenstein), u izricanju onoga to je izvan
iskustva, prisutna je u kuranskim iskazima da Bogu nita
nije slino, zatim u opisu Boijeg govora kao nepotronog,
u razlikovanju ljudskog poimanja vremena i Boijeg.13
16
Ime Najvee
Kada se izgovori ime Allah, smatraju poboni, zatreperi svemir i sve to je u njemu. Ne trpi mnoine, jer, kako pjeva
Husein Haskovi, mnoina zavodi u svetogre.14 Rajski potoci ubore, kao to je pjevao Junus Emre u poznatoj nam ilahiji,
zborei: Allah, Allah. Musliman smije govoriti o Allahu samo na
temelju kuranskih udivljenja ili hadiskih nagovjetaja, ali i vlastite ljubavi koja ga opravdava: prah se odvauje govoriti / pisati
o imenu Onoga do Koga pogledi ne dopiru (a On do pogleda dopire), Koji je Sebe nazvao uzvienim imenom Milostivi i koji e,
kada doe vrijeme, smotati nebo kao svitak za pisanje.
U stanju ljubavi prah je zaboravio da je prah. Allahu moj, oprosti
za smjelost onih koji te vole.15
3.
U Baldassarevom putovanju Amin Malouf veze priu oko enovljanina Baldassara Embriacija; taj u levantskom gradu Dibeletu
1666. godine (za koju se vjeruje da je uoi Kijameta) sluajno
dobiva knjigu Objavljivanje skrivenog imena, poznatu i kao Stoto
ime, koju je napisao izvjesni Ebu Mahir el-Mazandarani. Siromani starac Idriz koji Baldassaru poklanja knjigu umire u ubogom kuerku onog trenutka kada ovaj istu proda francuskom
velikodostojniku. Budui da je svugdje anarhija i malodunost,
knjiga koja sadri stoto ime mogla bi spasiti svijet. Sam pripovjeda ovako saima problematiku Najveeg Imena:
Svima je poznato da se u Kuranu spominje devedeset devet Boijih imena, neki vie vole rei atributa: Milostivi, Osvetniki, Mudri,
Jasni, Sveznajui, Onaj Koji sudi, Nasljednik... I, taj broj je, potvren sunnetom, oduvijek poticao radoznale duhove na pitanje koje
se nametalo samo od sebe: Ne postoji li stoto, skriveno ime, kojim
bi se zaokruio ovaj broj? Poslanikova kazivanja, koja neki tumai
odbacuju, a drugi smatraju da su autentina, potvruju da uistinu
postoji stoto Allahovo ime, koje je dovoljno samo izgovoriti da bi
17
18
Ime Najvee
U vie slavnoj nego zanimljivoj Mannovoj epopeji Josip pria zamiljenom, odsutnom (poput svih oeva) Jakovu legendu o
iskuenju i grozoti koje Ime Najvee sadri:
Bilo je to, naime, u doba onih narataja koji su iveli u doba potopa, kada je aneo Samhazaji ugledao na zemlji devojku po imenu
Ihara, koja je bila toliko lepa da je ovaj naprosto obnevideo od
njene lepote, tako da joj se obrati reima: Budi moja! Ali ona
mu odgovori: Ne pada mi na pamet da budem tvoja, izuzev ako
me prethodno naui istinsko i pravo ime Boije, ijom snagom
ti polee im ga izgovori. Na to glasnik Semhazaji u svojoj ludosti stvarno odade ime Boije, jer je toliko poudno elio da
bude njegova. No samo to je Ihara dola u posed imena...21
19
Ime Najvee
Ali, spomenuti se okrenuo dunjaluku i strastima, pa je postao kao pas koji dahe i kad mu je dobro i kad mu je loe.
Navodno je Belam ibn Baura ivio u Kanaanu u vrijeme Musaa,
a.s., pa je, zaveden dunjalukim privilegijama, upotrijebio Najvee Ime protiv Musaa. Popeo se na brdo i poeo izgovarati dovu
da Bog sravni sa zemljom Izraeliane ulogorene u dolini. Ali jezik mu se zapetljao pa je izgovarao suprotno od eljenog.
Ako je navedena pripovijest istinita, malo nam ostaje vjere
u veliinu ljudskog imena. Nema svetinje koju ovjek nee oskrnaviti. Sve postojee, svaka blagodat, pa i najvea, Ime Najvee,
moe se zloupotrijebiti na svijetu nema nita bezrazlono
dobro osim dobre volje, znamenita je Kantova misao. to se
Belama ibn Baure tie, mogao je dobiti ta je poelio imao je
ifru ali je pomislio da je vjean na dunjaluku. Imena su, pie
Malouf, rijetko kad bezazlena.
1
I kai im vijest o onome kome smo dokaze Nae dali, ali koji se od njih udaljio pa
ga ejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti,
ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strau krenuo. Njegov sluaj je kao
sluaj psa: ako ga potjera, on isplaena jezika dahe, a ako ga se okani, on opet
dahe. Takvi su ljudi koji Nae dokaze smatraju lanim; zato kazuj dogaaje da
bi oni razmislili. (Al-Arf, 175-176)
21
Ime Najvee
24
Ime Najvee
ju arhetipi i stvarna bia. On je Nitko i Nita; oni koji ga tako poimaju ine to s osjeajem da je on vie nego li Netko ili Neto, kratko e
pjesnik pampe.31 Jo u devetom stoljeu, keltski filozof Duns Scotus
Eriugena odvaio se rei da su svi putevi ka Bogu legitimni jer je On,
u biti, nerazumljiv: ak ni aneli ne znaju njegovu prirodu.
U stvari, Bog je Nita. Eriugena zna da to zvui okantno i upozorava svog itaoca da se ne plai. Njegova metoda je tako smiljena da nas podsjeti da Bog nije stvar; on ne posjeduje bivstvo ni u kojem smislu koji nam je razumljiv.32
Istovremeno, Bog je i Sve, i to Sve savrena je ravnotea onome Nita. Mi ne moemo vidjeti Boga kakav je u samom sebi, jer
taj Bog zapravo i ne postoji. Mi samo vidimo Boga koji udahnjuje
ivot stvorenom svijetu i koji nam se otkriva u cvijeu, pticama,
drveu i ljudskim biima.33 Isto e ponoviti i Meister Eckhart: da
je Bog Nita (ili Tama, kako ga je jo zvao) ne znai da je On
varka, ve da posjeduje obilnije, sadrajnije, bogatije postojanje
od onog koje mi moemo zamisliti. ak je predlagao naputanje
izraza Bog:
ovjekovo posljednje i najvie naputanje je kada radi Boga naputa Boga.34
Ovaj metod inspirirat e kasnije generacije Jevreja da ostvaruju odreene magijske moi.38 A u studiji Kabala i njena simbolika
Scholem prikazuje mo Imena na primjeru Golema, ovjeka stvorenog magijskom vjetinom. Kasni jevrejski oblik kae o Golemu
ovako je opisao citirani Jakob Grim: Poljski Jevreji prave, posle
izvesnih izgovorenih molitava i izdranih dana posta, lik oveka
od gline ili blata, i kad nad njim izgovore udotvorni em ham fora
(Boije izriito ime), on treba da oivi. Da govori, dodue, ne moe,
ali prilino razume od onoga to se govori ili to mu se nareuje.
Zovu ga Golem i koriste ga kao neku vrstu sluge, da obavlja razne
kune poslove. Nikad ne sme da napusti kuu. Na elu mu je ispisana re Emet (Istina). Ali, on iz dana u dan postaje sve vei, i ma koliko da je u poetku bio mali, moe da naraste vei i snaniji od svih
ukuana. Zbog toga oni, iz straha od njega, briu prvo slovo, pa ne
ostaje drugo nego met (mrtav), posle ega se on srui i ponovo rastoi u glinu. Ali nekom je oveku Golem jedanput toliko narastao,
a on iz bezbrinosti ga ostavljao da i dalje raste, da mu vie nije mogao dohvatiti elo. Tada je, u velikom strahu, pozvao slugu da mu
izuje izme mislei da e mu, kad se ovaj sagne, moi dohvatiti elo.
Tako se i dogodilo: prvo je slovo sreno izbrisano, samo to je itava
26
Ime Najvee
Gdje se krije?
Rumi:
28
KOSMOGRAFIJA SVJETLOSTI
1. Raaranost
denetskih isparavanja. (Simon Vej ovdje je uoila estetski problem: Zamiljeno je zlo romantino i raznovrsno; stvarno zlo
je sumorno, monotono, pusto, dosadno. Zamiljeno je dobro
dosadno; stvarno dobro je uvijek novo, udesno, opojno.)49 Napokon, kako to da ljudi vjeruju u nabrojane prokletnike, pritom
ne vjerujui u samog Boga? U jednom prvotno zabranjenom poglavlju Bjesova (Kod Tihona), F.M. Dostojevski sukobljava dva
mogua stava o bjesovima, ateiste Stavrogina i monaha Tihona.
Stavrogin opisuje Tihonu svoje grijehe, svoje predivno rastrojstvo, priznajui kako ga opsjedaju, osobito nou, nekakva privienja, kako ponekad vidi ili osjea pokraj sebe neko opako
bie, podrugljivo i razborito.50 Tihon mu odgovara da je bolest
u pitanju. Bjesovi zacijelo postoje, ali ih se moe razliito tumaiti, rei e Tihon. I jo e rei: ...ja vjerujem u bijesa, vjerujem
kanonski, i to ne u svog bijesa, nego u alegoriju, i nije mi potrebno bilo u koga to provjeravati.51 Kljuno je kada Stavrogin pita
Tihona da li je mogue vjerovati u bijesa ne vjerujui u Boga?
Tihon mu odovara: O, i te kako je mogue...52 Dostojevski konstatira i nagovjetava epohu u kojoj e ljudi prestati da vjeruju u
Boga, ali ne i u bjesove. Nietzscheovom smru Boga nije umro i
Satana, iako E. Delblanco u djelu Smrt Sotone oito tvrdi suprotno.
Zlo nestaje u pozadini, rastae se u pozadinskom amoru kulture.
Vidimo drutvenu bijedu i brutalne zloine, ali osim u sasvim posebnim sluajevima, u kojima postoji jasno definisan zloinac, nemamo koga da krivimo, nemamo jasnu sliku gdje zlo obitava. U hrianskoj kulturi je Satana bio fokusna taka, ali sa smru Boga umro
je i Satana. Satanina smrt je njegovim ubicama, ljudima, zakomplikovala diskusiju o zlu. Kako da ljudi priaju o zlu bez olienja zla?53
Kosmografija svjetlosti
31
32
Kosmografija svjetlosti
2. Krila
34
Najtei teret nas lomi, posremo pod njim, potiskuje nas prema
zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena ena ezne za tim da
bude pritisnuta teinom mukog tijela. Najtei teret je, prema
tome, ujedno i slika najintenzivnije ispunjenog ivota. I to je teret tei, to je na ivot blii zemlji, to je stvarniji i istinitiji.
Kosmografija svjetlosti
Nasuprot tome, apsolutna odsutnost tereta ini da ovjek postane laki od zraka, uzdie se u visine, udaljava od zemlje i ovozemaljskog postojanja, postaje tek napola stvaran, a njegovi pokreti su toliko slobodni koliko i beznaajni.68
2. Izlinost jezika
36
Kosmografija svjetlosti
slavni Dibril, ivi od gledanja u Allaha.78 Ova tvrdnja u suprotnosti je sa hadisima prema kojim je Poslanik upitao Dibrila je li
vidio Allaha, a Dibril mu je (nakon to je iz strahopotovanja i
bogobojaznosti spustio svoja krila) odgovorio: Izmeu mene i
moga Gospodara bilo je sedamdeset zastora svjetlosti, i da sam
se bilo kojem samo pribliio, bio bih spaljen. U nekim verzijama
rije je o Israfilu.79
Ipak, Kuran nigdje ne kae da je ovaj posrednik Objave (koji
je poistovjeen sa Dibrilom) uope melek. Kuran nikada ne
opisuje posrednika Objave, barem Objave Muhammedu, a.s., kao
nekog anela, ve uvijek kao Duha ili duhovnog Poslanika.80
Prema Fazlur Rahmanu koji izgleda odbacuje hermeneutiko pravilo opeg i posebnog Muhammedu, a.s., nisu doli
meleki, njegova je Objava dola od Pouzdanog Duha. Sigurnost
kojom ovaj autor tvrdi kako Dibril nije melek zadivljujua je,
armantna i skandalozna. Kuran nam kazuje kako se meleki i
Dibril penju ka Allahu, kako meleki nose Duha, kako Bog meleke alje s Duhom kome On hoe..., ali nigdje ni govora kako
je Duh / Dibril nekakav melek. Hadiska kazivanja koja opisuju Dibrila kao javnu linost koja razgovara s Poslanikom, a.s.,
sugerira nam Rahman, treba shvatiti kao kasnije izmiljotine.81
Kao to Kuran nije sluajno odvojio Dibrila od meleka, isto
tako nije sluajno ni da ih spominje zajedno:
Ipak, ne smije se pomisliti da su ovaj Duh i aneli / melikah u
cjelini razliiti. Vjerovatno je ovaj Duh najvii oblik aneoske naravi i najblii Bogu. U svakom sluaju, Kuran na nekoliko mjesta
spominje anele i Duha zajedno...82
38
Kosmografija svjetlosti
3. Srce svemira
Rije gajb, koju, kako zapaa Muhammed Asad, pogreno prevodimo sa Nevidljivo, koristi se u Kuranu da se oznae ona
podruja ili faze stvarnosti koje lee izvan podruja ljudskog
opaanja i, zbog toga, ne mogu biti dokazane ili pobijene znanstvenim posmatranjem ili, ak, prikladno obuhvaene usvojenim kategorijama teorijske misli.87 Konana stvarnost obuhvata
mnogo vie od onoga to vidimo i slutimo, a meleki su simbol
skrivenosti; izuzetak je bio Muhammed, a.s., koji je razboritog, snanog meleka Dibrila vidio u pravom liku dva puta:
ima est stotina pari krila, izmeu svakog je razdaljina koliko je
izmeu istoka i zapada. Na sebi je imao dva ogrtaa od tanke
svile, kojima je ispunio prostor izmeu neba i Zemlje.88
Ulema tvrdi sljedee: kad bi bilo mogue da se obinom ovjeku otkrije dio svijeta gajba, ili da se meleki ukau ljudima u
autentinim pojavama, iezla bi mogunost slobodnog izbora.
Ljudi bi bili prisiljeni da vjeruju. Ako je ova teza tana, onda je
nakon Mirada Muhammed, a.s., izgubio slobodu: morao je biti
vjernik. O Miradu se uglavnom sve zna: i da je Poslanik vidio
39
Dibrila, kojem je s perja opadalo raznobojno biserje i drago kamenje; i da etimologija rijei burak prosijava iz imenice munja; i da Hram Daleki moda nije u Palestini, jer kako bi Hram
Daleki mogao biti u bliskoj, susjednoj zemlji, kako ve sura Rum
imenuje Palestinu;89 i da su sidru ili lotosov cvijet prekrivali
meleki (kao kad vrane prekriju nebo) ili plodovi u obliku zemljanih vreva ili neto nepojmljivo ljudskom umu; i da se Lotos
nalazi iznad sedmog neba; i da su ispod njega tekle dvije rijeke
skrivene i dvije vidljive.90
Potom mi je pokazan Hram pun poklonik (Bejtul-mamur), gdje
svaki dan ue sedamdeset hiljada meleka i nikada se vie ne vrate nakon to ga posjete.91
Kosmografija svjetlosti
uveno je Ikbalovo citiranje sufije Abdul-l-Kuddusa iz Gangoha: Muhammed Arabljanin popeo se na najvie Nebo i vratio
se. Kunem se Bogom, da sam ja tamo dospio, ne bih se nikad vratio.101 Ikbalu je ovo egoistino priznanje posluilo kao razdjelnica mistike i poslanike svijesti: prva udi odmoru, druga
kreativnom radu na povijesti.102
41
4. Plakanje i smijanje
42
Kosmografija svjetlosti
44
MUSA I HIDR
1.
U kultnom romanu Ako jedne zimske noi jedan putnik Italo Calvino (neovisan o vjerodostojnosti ili istini poput Borgesa) ironino opisuje dogaaj zapisivanja Objave. Legenda je to koju je
Calvino ovako iznaklapao: Muhammmed, a. s., diktira Allahovu
rije svome pisaru Abdullahu i zastaje u pola ajeta. Pisar mu instinktivno sugerira nastavak. Odsutan, Prorok je prihvatio kao
boiju re ono to je izrekao Abdulah. Ovakva odluka prenerazila je pisara, koji je napustio islam.
Pogreio je. Odgovornost za reenini sklop, u krajnjoj liniji, snosio je on; on je bio taj, koji je trebao da se razrauna s unutranjim skladom pisanog jezika, sa gramatikom i sintaksom, kako
bi ga osposobio da prigrli prozirnost jedne misli koja prevazilazi
granice svakog jezika pre nego se pretvori u re, i jedne rei osobito prozirne kakva je re jednog proroka. Pisareva saradnja bila
je potrebna Alahu, budui da je reio da se izrazi u pisanoj formi.
Muhamed je to znao i prepustio pisaru da dovri reenicu; ali
Abdulah nije bio svestan moi koja mu je bila podarena. Izgubio
je veru u Alaha jer je izgubio veru u pisanje, a i u samog sebe kao
izvrioca tog pisanja.111
46
Musa i Hidr
Ali pratimo dalje Boorstina nije samo tradicionalno vjerovanje u nestvoreni Kuran uzrok muslimanske neprosvijeenosti. Rije je, zapravo, o samoj kuranskoj koncepciji ovjeka:
Kuran nas neprekidno podsea da su Alahova stvorenja takoe
njegove sluge ili robovi. Ima li jasnijeg upozorenja da se ne
potee za novim? Za muslimanskog vernika, stvaranje je ishitren
i opasan in.120
48
Musa i Hidr
2. Opa propedeutika
Ali, postoji kuran koji je prije govora, koji nije primitivno jasan, kao to nas moda ui sura Ar-Ramn. Ebu Hanife je
tvrdio kako ovjek i bez Objave treba da spozna Boga, jer u samoj prirodi postoje neoborivi znakovi. A kod Gazalija je mogue
pronai duboke misli o razastrtoj knjizi (el-kitabu-l-menur),
Knjizi Univerzuma, koja je kako teoloko, tako i fiziko ogledalo
Kurana, zapisane Knjige (el-kitabu-l-mestur).127 Ikbal uporeuje vjernika na namazu naunikom koji istrauje prirodu, poentirajui kako je svako traenje znanja vrsta namaza.128
Poznavanje prirode je poznavanje Boijeg ponaanja. Kada posmatramo Prirodu, traimo praktino jednu vrstu ujedinjenja sa
Apsolutnim Ja: a to je samo drugi oblik bogotovlja.129
Pitajui se o biti knjige, Ernst R. Curtius u Evropskoj knjievnosti i latinskom srednjovjekovlju izlae najuestalije topose:
nebeske knjige, knjigu sudbine, knjigu prirode, knjigu povijesti, knjigu razuma, knjigu pamenja, knjigu ljudskog lica, knjigu
ljudske due, knjigu ivota, knjigu Suda Apokalipse. Iako su Grci
preuzeli pismo, kao i imena slova, od Istoka, u drevnoj Heladi
nema nikakve predodbe o svetosti knjige; najvee posveenje
knjizi dalo je, smatra ovaj autor, kranstvo.130 Ve Babilonjani
nazivahu zvijezde pismom neba a latinsko srednjovjekovlje
vrvi od slinih slika: nebo rastvoreno poput knjige sa slikama.
Kasnije je ovaj topos laiciziran pa su evropski intelektualci govorili kako knjiga prirode ima mnotvo stranica: knjiga insekata,
knjiga ptica, knjiga cvijea, knjiga stijena... Na kraju poglavlja,
Curtius stie do razbludnog obilja orijentalnih slika, arapske
kaligrafije koja sama po sebi prua estetski uitak te mnotva
metafora knjige:
50
Musa i Hidr
Vjernike nee odobrovoljiti ovo nesretno etimoloko preklapanje arapske rijei praznina i evropske izvedenice ifra.
Da li su sve ifre zaista samo nita, kako nas ui dekonstrukcija?
Jesu li Derridine postavke o jeziku prema kojima nas rijei jedino mogu dovesti do drugih rijei, odnosno kako nas jedan jezik
moe uputiti samo na drugi jezik ispravne? ta je svrha te igre
rijei o rijeima, jezika o jeziku, koja traje unedogled? Derrida
kae da ne postoji znaenje, postoje samo znakovi. U djelu Sufizam i dekonstrukcija Ian Almond pronalazi veliku blagonaklonost izmeu dekonstrukcije kao filozofske ideje i Ibn Arebija
kao srednjovjekovnog mislioca:
...kada Ibn Arebi govori o imenima Boijim u svom djelu Mekkanska otkrovenja, ma koliko drugi govorili da su ta imena alegorina i imali svoje oponente, poput Earija, koji su doslovno shvatili, pa su govorili da je Bog uistinu dobar, milostiv, silan; Ibn Arebi
govori kako su imena Boija samo imena i nita vie. Ta imena su
u stvari prostor prelaza, odnosno most od jednog znaka do drugog znaka. Drugim rijeima, jezik, odnosno Boija imena, mogu
nas odvesti samo do drugih rijei, odnosno drugih imena Boijih.
Ali mi nikada ne moemo dosegnuti boansku bit kroz imena.132
U istom djelu, Almond propituje moduse Ibn Arebijeve hermeneutike, koja je veoma bliska Derridinoj ideji praznine teksta.
U oba sluaja tekst je beskrajno interpretativan, s jedne strane,
zbog svoje praznine, a, s druge, zbog beskonane punine.
Boija beskonanost prema Ibn Arebiju omoguava neprestanu,
beskonanu interpretaciju Kurana. Tako moemo kazati da je
s jedne strane tekst beskonaan zato to je prazan, kao u sluaju dekonstrukcije, a s druge strane, prema Ibn Arebiju, tekst
se moe itati beskonano i beskrajno, jer je njegov autor, Bog,
beskonaan i beskrajan. Ali u oba sluaja centralna stvar jeste
da ne postoje granice itanja ili granice u itanju. Tako Ibn Arebi
govori o jednoj neprestanoj hermeneutici i moemo kazati kako
51
3. Disanje, pjeaenje...
Musa i Hidr
Za potrebe jednostavnosti, da ne kaemo populizma, recimo da postoje dvije vrste znanja: zapitkujue, Musaovo i drsko,
paradoksalno Hidrovo. Oba su samo kapi koje je zahvatio ptiiji
kljun iz okeana Allahovog znanja. Postoji znanje u ijem je temelju rije i postoji znanje koje dolazi s pjeaenjem. Za jedne su
knjika pravila nadreena mudrosti ivota, dok za druge ivot
objanjava knjige. Jezik ne dopire do onoga koji ivi u svakome
od nas138 vodilja je sljedbenika Hidra. Svijet za aleksandrijsko
znanje nije izvor mudrosti, ve objekt naspram kojeg se treba
postaviti u duhu pravila diktiranih iz knjiga. A knjige nas ue
mnogostrukosti, razliitosti, divergentnosti vizura, i napokon,
relativizmu. Priroda nas ui jedinstvu. Znanje je rasuto, mudrost
jedinstvena. Borges govori o beskonanom nizu ogledala, Heraklit i Lao Tse o jednom temeljnom principu.
Tema biblioteke ili slova kao svijeta vrhuni u Borgesovom Alefu i njegovoj iroj verziji, Ecovom preopirnom Imenu
rue. Biblioteka je svijet za sebe. Naslov knjige je ujedno i njen
sukus: ako izgori biblioteka, ako ieznu u dimu znakovi i imena, ostat e svijet i ovjek u njemu, jer je biblioteka samo dom
imena. Ako propadne u poaru ili zaboravu ime rue, ostat e
rua bez imena, nita manje savrena, nita manje mirisna bez
imena.
53
Musa i Hidr
Musa i Hidr
4. Neizrecivo
Kada Allah smota nebo kao svitak za pisanje (ne identificira li ova
poredbena frazema, prisutna jo u drevnim eshatolokim vizijama gdje se sakuplja nebo poput svitka pergamene142, Prirodu i
Knjigu) pozvat e Dobro uvanu plou i upitati je:
Gdje su Tevrat, Zebur, Indil i Kuran koje sam u tebe upisao?
Iz mene ih je prenio povjerljivi Dibril, odgovorit e uskomeano Dobro uvana ploa, koja inae stoji, prema nekim predajama, na elu meleka Israfila i nije mu dozvoljeno pogledati u
nju. To je, koliko razumijemo, centralna memorija iz koje su putene u povijest sve objavljene Knjige i u koju su upisane ljudske
sudbine. elimo je zamisliti, iako ne pronalazimo vrsto utemeljenje, kao najprecizniju enciklopediju u kojoj su zabiljeene sve
presude sudbine, ak i valeri dunjaluka:
- panine dove,
- neopjevana strpljenja,
- besanice i snomorice,
- sjenke vjetrova,
- ushiti meleka,
- apati i
- posljednji pogledi.
Vratimo se Gazalijevoj kompilaciji:
Iz mene ih je prenio povjerljivi Dibril, odgovorit e Dobro
uvana ploa.
Pojavit e se Dibril, tresui se od straha.
Ova Ploa tvrdi da si iz nje prenio Moj govor?
Jesam Gospodaru, odgovorit e plemeniti Dibril, Tevrat
sam dostavio Musau, Zebur Davudu, Indil Isau a Kuran Muhammedu. Svakom poslaniku sam dostavio njegove poslanice.
57
Dolazit e poslanici, jedan po jedan, drui kao list na vjetru. Uit e svoje kurane a prisutnima e se initi da ih prvi put
uju. Napokon e biti pozvan i Muhammed, a.s., koji e biti upitan:
Dibril tvrdi da ti je dostavio poslanstvo?
Jeste, Gospodaru, odgovorit e.
Vrati se i ui to ti je objavljeno.
Muhammed, a.s., e se popeti na minber i poeti uiti Kuran
(koji su tokom Vremena, pobono itali muslimani, ali i nemuslimani, poput, Miloszevog Tomasza to je na Kuran nabasao na
djedovom tavanu u arobnoj Litvaniji svog djetinjstva, itajui
ga naglas jer je mono zvuao143) a to e uenje biti tako elegantno da e se i hafizima Kurana uiniti da ga prvi put uju. Tada e
biti donesena Knjiga ljudskih djela, iju obimnost Gazali, opisuje
tipinom frazom kako e joj jedna korica biti na zapadu, a druga
na istoku.144
58
59
Zekeriyyah Razi se pitao : zato Bog izabire neke ljude? Znamo kako bi Berdjajev odgovorio: duhovno naelo je aristokratino; lino naelo je povezano s hijerarhijskim naelom jer
pretpostavlja razliku i granice; lino naelo je kvalitativno, ono
je novi neponovljivi kvalitet...149 Radije istiemo kako povijest
poslanstva ne sadri uznosite protokole slave i privilegija, ve
banalne hronologije ekskomunikacije, usamljenosti, odbaenosti, straha; povijest koju saima Lutov uzdah:
4
Bilo ih je hiljadu, bilo ih je deset hiljada, bilo ih je sto dvadeset etiri hiljade. S koljena na koljeno prenosi se udesno predanje o pravednicima u bremenitim vremenima koji su mogli osjetiti nadolazeu kataklizmu kao mravi poar, glodari oluju, ptice
erupciju vulkana.
2. Tradicija izgovora
Negdje na zabaenom Sinaju prije mnogo stoljea jedna se porodica nasukala s popudbinom u nitavilu pustinjske noi. Glava
nastoji umornom rukom zapaliti vatru, natjerati iskru iz kresiva,
da makar hoe grom udariti u kakvo stablo ili panj da prenese
u tabor malo nebeskog ognja. Djeiji drhtaji i nemir stoke vjerovatno ga ispunjavaju panikom. Odjednom ugleda bljetanje erave u tami brda: vjetar trga iskre, zaarene komade kore, granice
to su gorei letjele zrakom da bi se zatim ugasile. Nebo je teko,
kao da je sjeneno nezailjenom olovkom, pod pastirom kamenje kao kosti iznikle iz zemlje, on grabi uzbrdo oslanjajui se na
golemi tap to u toj pomrini lii na ukruenu zmiju. Iznenada
mu se dogaa lini zemljotres, to e ga izuti iz nanula: Bog progovara iz grma koji kao da je sabrao sve varnice kosmosa, oslovljava ga, kao to je poznato, imenom (sjetimo se kako Frojd tvrdi
4
Ah, da ja samo imam mo, ree on, ili da se mogu osloniti na nekog snanog.
(Hd, 80)
61
Stoljeima poslije, u jednoj minijaturnoj peini, Muhammed, a.s., iz vakuuma plua uspijeva izvui: Ja ne znam itati.
Ali Dibril se nasluao takvih i slinih izgovora, i on ga stiska
jae gurajui ga na krajnju fiziku granicu. To je bilo jedini put da
Muhammed, a.s., uzima uea u Objavi, nakon ega e dvadeset
i tri godine zautjeti i biti puki prenosilac.154 Ovaj stalni motiv,
zapaa K. Armstrong u priama o prorokom nadahnuu simbolizira tekou izgovaranja Boije rijei.
U biti je proroka da budu usamljeni. Linost kao Amos je preputena samoj sebi; on je raskinuo s ritmom i dunostima iz svoje
prolosti. To nije neto to je odabrao, ve neto to mu se dogodilo. Izgledalo je kao da je istrgnut iz normalnih shema svijesti i
da vie ne moe kontrolirati ono to mu se dogaa.155
3. Povijest 158
smisao. Ona je uvijek posljedica utjecaja vraeva, magijskog djelovanja, sveenika, povrede tabua. Primitivni ovjek ne moe
pojmiti patnju koja nije niim izazvana.162 Shvaena (spoznatog
uzroka), patnja postaje podnoljivija. U nekim tradicijama, patnje
nisu samo zasluene, nego i dobrodole.163 Karma je jedan takav
arhetip koji locira uzronost bolu.
Nikolaj Berajev: zemaljska povijest poinje nebeskom povijeu, prologom na nebu, poput Goetheovog Fausta. Berajev
je oduevljen Schellingovom definicijom povijesti (oitovanje
apsolutnog koje se postepeno razotkriva); to mu otvara put za
njegovo karakteristino i simpatino samovelianje hrianstva
(koje saima ono najvrednije: svijet jelinski i svijet jevrejski.).
Grkoj svijesti nepoznata je ideja povijesti, oni su primali svijet
estetiki, kao zavren i harmonian kosmos. Povijest je kruna,
nema poetka ni kraja. Tek e Jevreji unijeti u povijest ideju povijesti. Ideja historije vezana je za ono to e se u budunosti
koja dolazi desiti neki dogaaj koji e rijeiti historiju.164 Dakle,
mesijanizam.
Erich Fromm: monoteistika objava dogaa se u vremenu; povijest poinje Adamovim padom u slobodu. Prvobitno
jedinstvo zamijenjeno je slobodom u kojoj ovjek pati i od koje
eli pobjei. Ali ovo strmoglavljenje jeste ireverzibilno. Sloboda
se mora prihvatiti i pokuati kreativno aktuelizirati. Istina, u jevrejskoj tradiciji postoji mogunost zadobivanja novog sklada ili
povratka u jedinstvo koje stoji na kraju povijesti i poznato je kao
mesijansko doba. Fromm smatra da je mesijanstvo inherentno
ljudskoj egzistenciji kao alternativa stanju otuenosti i samounitenja. Sva sloboda (i povijest) zapoinje naputanjem doma.
Adam naputa raj, jevrejska povijest poinje naputanjem Egipta. Sloboda se zasniva na postizanju osloboenja od primarnih
veza koje daju sigurnost, a ipak sakate ovjeka.165 Drama izlaska
Jevreja iz Egipta sadri brojne alegorije o slobodi i robovanju kao
egzistencijalnim mogunostima: Jevreji se boje slobode jer su u
srcu ostali robovi. Potajno osjeaju nostalgiju za Egiptom, gdje
su imali izvjesnu ropsku sigurnost. ude za vidljivim simbolima
(Mojsijem ili zlatnim teletom) jer se uasavaju slobode. Bog vodi
65
ljude, ali se ne mijea u povijest. ovjek je preputen sebi da napravi svoju povijest. Revolucija uspijeva jedino u vremenu, kroz
nekoliko generacija (Mojsije ne uspijeva ui u Obeanu zemlju).
Martin Lings: iz perspektive drevnih vjerovanja povijest se
dogaa kao proces degeneracije i opadanja (teorija regresije,
kako bi rekla Agnes Heller). Zbog toga Bog intervenira u povijest
(preko poslanika). Ali im Boanska intervencija popusti, ponovo se pojave fatalna kretanja, kao po nekom zakonu gravitacije.
Pojave velikih reformatora (Mojsija, Bude, Muhammeda) lie na
iznenadne intervencije i bile su u suprotnosti s opom tendencijom dogaaja. Povijest generalno ide prema dolje ka najnioj taki koju simbolizira Antikrist. Osnovni ritam u povijesti s aspekta
religijskog tumaenja jeste ritam Bog ovjek, a kimu historije ini duhovnost koja, iako je po definiciji iznad vremena, ipak
u grotlu vremena slijedi univerzalnost rasta i opadanja.
Karl Lwith: kranima je povijest dogaanje spasa koje
je prola sadanjost, a ne puka budunost; kranstvo rauna
vrijeme od dogaaja u kojem se svrha povijesti ve ispunila. To
ne znai da je povijest prazno vrijeme u kojem se nita ne dogaa. Trajni sadraj cjelokupne povijesti jeste varijacija jedne
teme: Boijeg poziva i ovjekovog odgovora. Svjetska povijest
ima svoj izvor u istonom grijehu a Isus kao svjetskopovijesni individuum dolazi da iskupi taj grijeh, da donese spas u povijest. Njegova lina povijest istodobno je univerzalno zbivanje
spasenja. Njegovim rtvovanjem vrijeme je ispunjeno, ali nije
dovreno. Prema ovoj teolokoj shemi, ponovni dolazak Isusa
Krista oznait e dovrenje povijesti.166 (Kao u fudbalskoj utakmici kada jedan tim vodi 10:0; eka se samo sudijski zviduk.
Pravi krani eljno iekuju taj zviduk.)
Muhammed Ikbal: islam (koji simbolizira poslanik Muhammed, a.s.) karakterizira kreativni susret s povijeu. Poslanik se
vraa s Mirada da bi se stavio u tok vremena, u namjeri da
kontrolie sile historije, i da bi stvorio jedan novi svijet ideala.167
Pravi tesawuf sutinski je apovijesan.
Ismail el-Faruki: islamska osuda monatva rukovoena je
prezirom prema egocentrinom moralnom usavravanju koje
66
4. Sokrat
koji dovode u vezu rijei Kifl i Kapilavasta, mjesto Sidarthinog roenja, te one koji u suri At-Tin otkrivaju tragove: dok
je Muhammed, a.s., primao Objavu u ovom sigurnom gradu, Isa
na Maslinovoj gori, Musa na Sinaju, ostaje da je Budha prosvijetljen pod stablom smokve.
Danas kada imamo manje-vie pouzdane smjernice o Sokratu, ovo se pitanje ne potencira, osim u omniprofetoloki raspoloenim ahmedijskim krugovima, koji ga svrstavaju u kuransku
kategoriju opominjaa. Istina je da Sokrat ne uzbuuje mnogo
islamske filozofe, oni uzdiu za pitagorejcima i Aristotelom. Sufije, kojima nije bila poznata itava sloenost problema autentinosti tekstualnog Sokrata, mogli su u njemu vidjeti mudraca
koji je odbacivao pisanje knjiga, uitelja to uvodi pojedince u
labirinte njihovih vlastitih algebri. Tamo gdje historiari filozofije vide agnosticizam, Attar prepoznaje mudrost:
Kada Sokrat leae na samrti,
Ovo pitanje mu uenik uputi:
Uitelju, kada te okupamo i platom pokrijemo,
reci nam na koje mjesto da te pokopamo?
Ako me pronae, dragi uenie,
pokopaj me gdje god zaeli, ree.
U potrazi za sobom ivot sam potroio,
no ja sebe ipak nisam pronaao.
Kako e me ti onda pronai kad se preselim?!
I to bih znanje elio s tobom da podelim!
Moram ti priznati da sve to sam uspio da saznam
za svog dugog ivota, je da nita ne znam.171
Kransko je srednjovjekovlje potenciralo Sokratovo muenitvo uporeujui otrov i raspee. Milo N. uri tvrdi da je i
Sokrat, poput kranskog Isusa, imao dvanaest uenika i vlast
protiv sebe; vodio je asketski ivot i izmjenom pojedinca elio
promijeniti dravu. Obojica prostim rjenikom izlau najvee
teme: Sokrat pojmovima, Isus parabolama. Kada je osetio boiji poziv u sebi a to je bilo u poetku peleponeskog rata Sokrat je zapustio i kuu i domau privredu zbog ega se kavio
sa svojom enom Ksantipom...172 Po cijeli dan hoda ulicama i
68
radionicama, promenadama i vjebalitima, u sjenovitu uglu kakva hrama, a naroito na trgu i razgovara sa svakim ko je samo
htio, s ljudima koji su se razlikovali i godinama, i poloajem, i
zanimanjem, i obdarenou, i znanjem.173 Sa strasnom istinoljubivou potencira jedno pitanje: ta je to dobro?
Mnogo je toga napisano o problemu historijske autentinosti
Sokrata: da li je ono to je pod njegovim imenom napisano doista njegovo? Sokrat, kao ni Isa, a.s., nikad nije imao priliku osporiti ono to su drugi o njima napisali. Aristofan ga u Oblakinjama
ismijava, na temelju naslijeene slike. Aristotel vae Platonovo.
Ksenofon u Sjeanjima i Odbrani nastoji Sokrata prikazati kao
nedostojnog smrtne kazne. Platonov sluaj je neto sloeniji: David Ross u Platonovoj teoriji ideja pokuava ustanoviti historijski
poredak Platonovih dijaloga tvrdei kako je nemogue odrediti
istinit poredak dijaloga do Drave, ali od Drave pa do Zakona kod
veine autora je autentian: Drava, Fedar, Theetet, Parmenid, Sofist, Timej, Kritias, Fileb i Zakoni.174 Upitno je da li je prije Apologije
napisao ijedan dijalog, a Alikibijades je opeprihvaen kao apokrifan. Opi je utisak da u srednjim i kasnim dijalozima Platon koristi
Sokrata kao proklamatora vlastitih ideja.
Toliko o famoznom metodoloko-pozitivnom problemu
Sokrata. Sad jo elimo rekapitulirati stare studentske biljeke
to sadre tek trenutne utiske o dodirnim takama kuranskog
prototipa poslanika i enigmatinog Sokrata.
a. U Platonovim djelima, Sokrat je i monoteist i politeist, vie
politeist. A optuba je glasila: ne vjeruje u bogove u koje drava vjeruje. Da li je Platon u zanosu odbrane uitelja (ili
samog sebe) dodao i politeizam elei potpuno obesmisliti
optubu? Ksenofontov je Sokrat bio toliko uredan i pokoran
graanin da kao takav nikad ne bi zasluio kaznu. Osuda je
glasila: Ima neki Sokrat, kau mudar ovjek, koji razmilja
o nebeskim pojavama i koji je ispitivao sve to je pod zemljom, i koji umije loiju stvar da napravi boljom. Sokrat
ovo, razumljivo, negira. Sokrat je kriv to kvari omladinu i
to ne vjeruje u bogove u koje vjeruje drava, nego u druga
nova bia demonska. (Apologija)
69
b.
5. Vjernost i izdaja
Zar te meu nama nismo gojili dok si dijete bio i zar meu nama tolike godine
ivota nisi proveo - ree faraon i uradio si nedjelo koje si uradio i jo si nezahvalnik? (A- uar, 18-19)
71
Moemo govoriti o izdaji kao inu slobode, izdaji kao realizaciji skrivanog zla i izdaji kao zanimanju. Pomraenje u podne,
Prie s Kolime, ala i 1984 ue nas kako svaki izdajnik biva izdat,
i ne samo to: kolo izdaje i paranoje, jednom pokrenuto, nema
kraja, osim fizikog smaka. Jose Saramago u Judinoj sudbini ne
vidi poseban znaaj za razvoj katolianstva, sve je to sitno u
okvirima ire krvave kosmike zavjere u koju su ljudi uvueni, a
Leonid Andrejev ovu uasnu sudbinu u skladu s kranskom populistikom tradicijom apsolutizira. Richard Rorty kroz Orwelovog OBreina modelira prototip modernog intelektualca koji nije
izdajica, ve sraunati monik i nagovjetaj uasne budunosti
koja nas eka. Nije jasno gdje poinje ironija i kontingencija a
gdje puka podlost i pokvarenost.
Pa, je li Jusuf bio izdajnik, budui da je, kako Biblija tvrdi, ocu
cinkao lou brau? Dosadni, preopirni Tomas Mann (bacajui visak u studenac prolosti) opire se ovakvoj tezi koja je teza brae.
Mi to stanovite ne dijelimo, ili ga odmah odbacujemo ako smo
ga za trenutak bili prihvatili; jer, Josif je bio neto vie... To neto
vie ne znai da je bio lijep (ne izvire li iz tog pojma dosada); bio je
vjeran. On je, istina, od najranijih godina aputao ocu o brai; njihovim preljubima, tuama, grijesima pred Najviim. On naprosto
nije umio da uti, kae Mann, iako je dobro poznavao tu svoju
sklonost koja mu je samo donosila nevolje.177 Bio je odbaen i iskljuen jer su braa u njemu vidjela posmatraa i dostavljaa.
U kuranskom prizoru Jusufovog iskuenja u novom domu u
Egiptu teite nije na bludu, kako se na prvi pogled ini, ve na
izdaji. Scenom dominira iskaz: Moj me gazda lijepo pazi. Dogaaj je samo replika ranije epizode s Jusufovom braom koja su
izdala, ne Jusufa, nego oca. Sada se, dakle, iekuje hoe li Jusuf
uiniti ono to su njegova braa uradila. Proao je test. Razlika
meu njima je ogromna.
Poslanici su bili dobri, vjerni ljudi (bez obzira ta o dobrim ljudima mislio Fridrich Nietszche), nisu gazili ono to je
bilo obavezno, utvreno au, osjeajima, prijateljstvom. Musa
nije ravnoduan na faraonov prigovor; njegov je odgovor: A dobroinstvo koje mi prebacuje da nije to to si sinove Israilove
73
robljem uinio? (A- uar, 22). Kada bismo ih definirali najradije bismo rekli: ljudi koji ne smiju razoarati. ivimo i odrastamo divei se odreenim herojima, ali upoznavanje istih obeshrabruje nas. Staro je pravilo: nikad nemoj upoznati omiljenog
pisca, makar to bio genijalni Isak Emaneuilovi Babelj ili sjajni
John Steinback. Jedno je itati briljantnu poeziju Bukowskog
(tog potenjaine od pjesnika), ali gledati ga kako udara dvadesetogodinju ljubavnicu nogom u bubrege ili cvili u lokvi vlastite
bale... Moda je primjer pogrean, poto bismo u ovom sluaju
i znali ta oekujemo. Jo gore: piti kahvu s klasicima, sluati
njihove litanije, ne moi zaustaviti gaenje pred odvratnou sujete. Jedino su poslanici u tom je njihova snaga stajali do kraja
iza svojih rijei, u potpunosti radili ono to su govorili. Nisu nas
eljeli samo da bi nam iz oiju isisali krv divljenja.
Nekad pomislimo kako bi dobro bilo da je ljudima ostavljena mogunost da, osim vjerovanja i nevjerovanja, budu i suzdrani. Ne moe se ne vjerovati jer se ui i oi bune: svijet se
dogaa, ne sanjamo; ne moe se ni slijepo vjerovati: sve je toliko
neshvatljivo, ne samo za um nego i za srce. Ali znamo kako stoje
stvari: Bog nee kalkulante.
74
OTVORI O I
75
Otvori oi
puti i ispod rumenog sjaja ivih tijela ceri maska kostura186) tek
ovjek koga zadesi nesrea smrt poinje ozbiljno shvatati.187 Ali i
kada ga zadesi zlo, ovjek e obavezno biti u stanju improvizacije.
Utjeitelji mu / njoj besprijekornim silogizmima (kosmolokim
uopavanjima: smrt je prirodni zakon, racionalnim promiljanjima: neminovnost) pokuavaju banalizirati gaenje jednog svijeta
i apsolutnu tragediju pretvoriti u relativni fenomen; ali silogizam nikako ne oslobaa od vrtoglavog skoka koji treba izvesti, od
razdirueg bola s kojim se treba suoiti.188
U Bitku i vremenu (Slavoj iek opisuje ovu knjigu kao jedino dosljedno ateistiko shvaanje ljudske egzistencije, baene u kontingentan i ogranien obzor, sa smru kao konanom
mogunou189) Heidegger polazi od svakodnevne istine da je
ovjek, kao socijalno bie, suoen sa smru drugih ljudi: svako
jednom stekne iskustvo neije smrti, iskustvo koje mu nagovjetava njegovu vlastitu smrt. Ali niko ne moe s drugoga skinuti
njegovo umiranje (Vratite ga ako moete, ponovimo ajet sure
Al-Wqia), jer smrt konstituiraju vlastitost i egzistencija.
Ipak, ljudi su ravnoduni prema smrti. U svojoj preputenosti
svakidanjoj, trivijalnoj javnosti, ljudi poznaju smrt kao izuzetak
to se neprestance dogaa, kao smrtni sluaj. Ovaj ili onaj, blinji ili daljnji umire. Nepoznati umiru svakog dana, i svakog sata.
Ali ljudi o smrti uvijek govore povrno, ak i u bolnicama i na denazama, kao da govore: Jednom se umire, ali zasad se sami ne
osjeaju pogoenim. Ljudi kau: Umire se. To Se u sutini ne
znai nita, ili znai Niko. Tako se umiranje nivelira na dogaaj
koji pogaa ljude, ali niko ga ne preuzima za sebe. Ljudi izbjegavaju da razmiljaju o smrti, a kada govore o smrti, to rade na nain
naklapanja. Samo naklapanje Heidegger objanjava kao mogunost da se sve razumije, bez prethodnog prisvajanja stvari.190
Kae se: smrt dolazi izvjesno, ali za sada jo ne. Time ali...
Se odrie smrti izvjesnost. Svakidanjica tjera ovjeka u urbu
brige, u brigu dunjaluka i on se okanjuje okova sumornog, jalovog razmiljanja o smrti. Jer, u korak s izvjesnou smrti ide
neodreenost njezina Kada.191 Utjeiteljsko Se odguruje tubitak od njegove smrti.192
78
Otvori oi
Iz odnosa prema smrti moe se vidjeti autentinost jedne egzistencije. Oni koji misle na smrt kao na neki dogaaj u dalekoj
budunosti, koji se posveuju brigama svakodnevnice i ostavljaju razmiljanje o smrti, oni, prema Heideggeru, ive neautentini
ivot. Kako izgleda egzistencijalni projekt autentinog bitka pri
smrti? Taj pravi, autentini bitak pri smrti prije svega ne smije
izbjegavati mogunost vlastite smrti. On mora biti sposoban da
istri u tu svoju najvlastitiju mogunost. Mora se oteti onome
Se, mora se oteti brigama i iza tih slojeva pronai pravo ja. A to je
put u samou, u tjeskobu, jer bitak pri smrti bitno je tjeskoba.194
Zato ovaj osjeaj imanentnosti smrti u ivotu, udi se Emil
Cioran, ima tako mali broj ljudi, zato je rije agonija tako rijetka? Za zdravog, normalnog i osrednjeg ovjeka (koji moe
biti i apstraktni mislilac) postoji samo posljednja smrtnika
borba, nikakva trajna agonija povezana s preduslovima ivog
ovjeka. Agonija ili tjeskoba pripada samo organskom ovjeku
koji misli po determinizmu vitalne neravnotee, koji je spoznao korijen svih strahova:
Vidjeti kako se smrt prostire nad svijetom, kako sijee korijenje
drvetu i uunjava se u san, kako ocvalou zapahnjuje neki cvijet
ili civilizaciju, kako nagriza pojedinca ili kulturu kao imanentni
razarujui dah jeste s onu stranu mogunosti suza i kajanja, s
one strane svake kategorije ili forme.195
80
Kazali su Uvejsu Karaniju: Ovdje u blizini ivi ovjek koji je iskopao sebi kabur, odjenuo efine i ve trideset godina sjedi nad
svojim kaburom i plae. Uvjes otie onamo, nae tog ovjeka i
ree mu: Hej ti, ve je trideset godina kako te kabur i efini odvraaju od Svevinjeg! Ovo dvoje postali su tvoji kumiri. ovjek
ga pogleda, otkri mu se istinitost onoga to mu Uvejs ree, pa
jeknu i mrtav se svali u kabur.196
Prenosi se da je Abdullah imao uenog slugu. Neko ree Abdullahu: Onaj tvoj sluga pljaka grobove, pa tebi donosi novac.
Abdullahu to teko pade te odlui da jedne noi uhodi slugu. Sluga otie na groblje, otvori jednu grobnicu, ue unutra i stade u
mihrab koga je ondje sebi napravio. Abdullah prie blie i vidje
slugu kako klanja i ui dove. Momak je vezao sebi lanac oko vrata
i inio seddu gorko plaui. Do pred zoru ostade ondje, a onda
ode u damiju na sabah-namaz.197
Neko je upitao hazreti Aliju: Zbog ega si se nastanio pored mezarja?, a on je odgovorio: Stanovnici mezarja najbolje su komije...198
Kada bi se spustila no, Ata es-Sulemi odlazio bi na mezarje i
govorio: O stanovnici mezara, vi ste pomrli! O smrti! Vi ste vidjeli vaa djela! O djela! Zatim bi govorio: Sutra e Ata u kabur!
Otvori oi
Omer, r.a., iao je dalje od smrti, pa je raspaljivao vatru i primicao joj ruke, govorei: Kuaj moe li otrpiti na vatri dehenemskoj. ak u i dananjem Sarajevu ima pobonih ljudi koji su
zakupili svoja grobna mjesta u nekoj lokalnoj industriji smrti,
iskopali raku i nad njom isklesali nian sa svojim imenom: tu
dolaze da se podsjete na svoje konano odredite, na svoj pravi
dom (ili da naprave, kako je kazao Heidegger, svoj egzistencijalni
plan). Nije lahko boriti se sa Se, nije lahko biti bitak pri smrti.
Attar pjeva:
Jer kao to janjetu ogule kou,
I vau e uskoro objesiti o nebeskom nou.201
Koliko govori o smrti, moglo bi se rei da je smrt, poslije tewhida, drugi najvaniji motiv Kurana. Kao da je to knjiga ija se precizna znaenja u cijelosti otvaraju jedino pred mutnim pogledom
ovjeka koji izdie. Samo tijelo nad koje se Azrail nadnio razabire
ajete koji uporeuju ivot sa suhim liem koje raznosi vjetar.
Vratimo se onoj denazi s poetka.
Jedna ena nakon zavrenih posjeta u tiini slae haljine, prebire po papirima i gleda u muke cipele kraj vrata.
2. Eshatoloke perspektive
Leibniz je rekao kako je ovaj svijet najbolji od svih. Cinici su dodali: kakav li je, Boe mili, tek onaj svijet...?
Otvori oi, tako zavrava palestinsko-izraelski film Ajami,
reenicom koja lebdi nad tek umrlim djeakom i koja je vjerovatno posuena iz Amenebarovog filma Otvori oi (Abre los ojos),
prema kojem je kasnije, kao to je poznato, uraen holivudski remake Vanilla Sky. Kad umre otvori oi! Ili, progledat e kad
81
Slinu platonistiku orijentaciju nalazimo i kod Attara: dunjaluk je mrani sanduk koji samo ruka smrti otvara:
Svet ovaj je sanduk u koji su nas zakljuali.
U toj tami greha i ponosa boravimo,
kad smrt poklopac podigne, tad mi poletimo.
U venost se vinu oni koji krila imaju...203
Zagrobna etapa oznaena je dokidanjem spoznajne ogranienosti, a ovjeku e na Sudnjem danu biti, kako kae Kuran,
otar vid.
6
O ovom ajetu sure Qf dosta je pisano i matano. Fazlur Rahman smatra kako je Kuran nastoji da ovjek ve na
6
82
Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je otar vid. (Qf, 22)
Otvori oi
dunjaluku razvije otar pogled i tom prilikom citira Rumija: Ako se hoe osvjedoiti u Proivljenje, postani ono!204
(Ponekad je ak koriten i kao egzorcistiki kod; u jednoj
zanimljivoj autobiografiji islamskog egzorcista, napisanoj
pitkim detektivskim stilom autor ajet transponira s eshatoloke na spiritualno-iscjeliteljsku razinu koristei ga kao
klju za dveri nesvjesnog. 205)
I Gazali ga citira u Izbavljenju od zablude:
I moda je ovosvjetski ivot san u odnosu na ivot na drugom
svijetu. Pa kad ovjek umre, stvari mu se pojavljuju drugaijima
nego kakvim ih sada vidi, i kae mu se u tom trenutku: Skinuli
smo ti koprenu tvoju, i otar ti je danas vid.206
Iz svijeta vremena i prostora odjednom emo biti probueni u nekoj viedimenzionalnoj ili naddimenzionalnoj stvarnosti;
kad otvorimo oi, ta emo vidjeti? Ljubiasto nebo, rasprh meleka, grgut ejtana, uznemirene poglede, lagerkvistsku svjetskopovijesnu gomilu kako tumara prema vjenom smijeku?
Ali, prije, razmotrimo pitanje meufaze. Iako u Kuranu
nema ni govora o berzahu ili patnjama u kaburu, o ovim temama
ispisane su biblioteke . Michel Hulin je u Skrivenom licu vremena
ovako vidio problem: Kuranska objava u naelu iskljuuje bilo
kakvo posredno stanje izmeu smrti i uskrsnua. Prema pravovjernim islamskim shvaanjima svaki ovjek odmah nakon
smrti upada u neku vrstu kome iz koje e se probuditi tek na
dan Suda... Ovo je u savrenom skladu s kreacionistikom metafizikom.207 Kuran, zaista, ne sadri smjernice preko kojih bismo
mogli domisliti ispitivanje, iskuavanje i kanjavanje u kaburu,
kao to ne daje osnova za zamiljanje jata dua koja prolijeu
berzahom. Nevolju je proizvela nekuranska razdioba ovjeka na
duu i tijelo; ako tijelo umire, postavilo se pitanje, gdje ide dua?
Moramo, meutim, ustvrditi, nastavlja Hulin, da je religiozna knjievnost iz prvih stoljea islama zbirke hadisa, qasida,
tradicionalnih tumaenja Kurana preplavljena mnotvom predodbi s jedne strane idovskog i iranskog podrijetla, a s druge,
83
84
Otvori oi
Pria sadri historijsku informaciju o opsesiji ranih muslimana smru; mrtvi u snovima dolaze iz skrivene dubine budnog i trijeznog bia to je u trzajima i prijelomima svakodnevne vreve pomiljalo na vlastitu smrt. Ovako je Hulin protumaio ovu opsesiju:
Umrite prije nego to umrete, kae jedan stari hadis o kojem su
razmiljali svi mistici islama. To je pravi obrazac iskustva. Radi
se o tome da se vie ne preputamo hodu prema smrti poput
ivotinja, ve da je anticipiramo. Shvatimo ovu izreku manje kao
razmiljanje o posljednjim ovjekovim svrhama ve kao strpljivu vjebu koju provodimo dan za dan.211
U predislamskom Iranu, u vatropoklonikom Iranu, u mrtvanici je tri dana neprekidno gorjela vatra. Most invat goleme visine nadsvouje ponor pakla. Na njemu nema nikakvog
rukohvata, a vjetar divlje pue.219 Mazdaistiko uenje insistiralo je da je pakao gori nego to strepimo. eol je starozavjetno
mjesto u kojem borave mrtvi. Tu lee poput kraga poloenih
na dnu mora, bez glasa, bez pokreta.220 Starim je Hebrejima zagrobni ivot bio tako nepojmljiv i nezamisliv da je obeshrabrivao svaku znatielju.221 Proroke knjige prave pomak; Izaija: kliiti stanovnici praha pred rosom svjetlosti; Daniel: velianstven
e biti Sud. Ali Oivljenje postaje dominantna tema tek u rabinskom judaizmu, poslije ruenja jerusalemskog Hrama; tada izbija na povrinu izraz gehena:
U rabinskim je tekstovima gehena daleko naglaenija od rajskog
vrta. Pojam dolazi od Ge Hinom (Hinomova dolina) ili iz Ge ben
Hinom (Dolina sina Hinomova). Radi se o neemu poput javnog smetlita juno od Jeruzalema na kojem se spaljuje, danju i
nou, gomila otpadaka i ivotinjskih leeva. Na tim su, u pravom
smislu rijei, neistim mjestima djeca provoena kroz oganj,
odnosno rtvovana kanaanskom bogu Moleku u doba oboavanja idola... esto je podijeljena u sedam kua postavljenih jedna iznad druge od kojih svaka udomljuje sedamdeset naroda... U
geheni prevladava vatra... Prema jednom miljenju proirenom u
Talmudu nitko joj ne moe umai jer ne postoji savreni pravednik... U raj se ulazi samo kroz gehenu.222
Nije samo jeziki uoljiva slinost gehene ili gehinoma i Dehennema: sastav oba pakla skoro je identian (kao to se kuranski
firdevs preklapa sa perzijskim paradeiza, grkim paradeisos
itd.) Ali postoji kuranska differentia specifica: Nijedna religijska
poruka nije u toj mjeri usmjerena prema kraju vremena kao poruka Muhammeda, Allahova poslanika... Naime, nigdje drugdje zazivanje Posljednjeg suda, raja i pakla ne dobiva tako stvarni, ak i
86
Otvori oi
ovjekoliki oblik.223 Meutim, ve postkuranska religiozna knjievnost preuzima motive iz folklora i drugih predaja; raj i pakao
kao da se radi kazalinom dekoru. Naprimjer, motiv mosta Sirat,
koji je prema Hulinu izravni nastavak mosta invat svojstven za
mazdaistiku eshatologiju.224
I napokon, prema ovom autoru jedino se kranstvo usudilo izrei vjenost pakla. Uprkos kuranskoj jasnoi, Hulin navodi primjer Ibn Hanbela, strogog i konzervativnog autora, koji
je u svom Musnedu sakupio bar etiri hadisa u kojima Prorok
izjavljuje da e dehennem postati mjesto osvjeenja i poinka
za one prokletnike koji e iz dna svog srca traiti boansku milost.225 Prema Augustinu, Bog odbacuje nevjernike, ak ako su i
pravedni, poput nekrtene djece. Ona nisu nevina jer u sebi nose
gen grijeha. Toj je djeci obeano vjeito prokletstvo.226
Mnotvo je eshatolokih tema, poetika, dramaturgija; sijaset eshatolokih vjerovanja ovjeanstva; obilje opisa drame
nadivljenja. Za razliku od Ibn Sinaa, koji odbacuje Oivljenje,
Attar pjeva:
Sto hiljada tajni e se otkriti
Kada se lice venog Prijatelja obelodani.227
3. Povijest ei
U djelu Goethe i islam Katharina Mommsen citira nekog referenta iz misije u Bazelu koji izraava nezadovoljstvo islamskim prikazom Denneta, tvrdei kako islamskom raju duhovne radosti
i duhovne patnje izmiu ili da one nita ne znae.228 Taj gorak
okus pretrajava ak i ako se kuranski opisi Denneta shvate kao
simboli, kao nemo ljudskog jezika da opie neto to toliko nadilazi ljudsku matu. (Davno je reeno kako nita ovozemaljsko
u Denentu ne postoji: pojam prati stvar, a kako da jezik odrazi ono to nije aficiralo ula?) Najvei problem za spomenutog
referenta, pretpostavlja Mommsen, jesu denetske duhovne
87
88
Otvori oi
89
Otvori oi
Prigovori kuranskom Dennetu su, ukratko, glupi, licemjerni i burujski. elimo hljeb, elimo vodu, elimo ljubav, elimo
iskonsku nevinost. Baudrillard odbacuje rajsko savrenstvo kao
torturu dosade, kao pakao raja; Julian Barnes u Povijesti svijeta
u 12/5 poglavlja ima priu o raju u kojem se sve elje ispunjavaju dok napokon ne stigne Zasienje (sve elje budu iscrpljene)
i poeli se vlastito odumiranje. Poinje tako to ljudi trae loe
vrijeme ili da im neto ne ide kako treba, jer im to nedostaje. Potom, bol. Ljudi u raju trae bol. Napokon, svi odlue da odumru.
Ne trae, ve to ele. Najdue traju advokati koji pretresaju stare
sluajeve, naunici koji prelistavaju izvore i raspravljaju o njima...246 Ali treba upitati milijarde bijednih, gladnih, ponienih da
li e raj rijeka, slobode i odmora biti dosadan! To je bezobrazni
prigovor savremenog kapitalistikog preobilja. Jer Dennet nije
hedonistiki raj; njegova je poetika kategorika imaginacija lienosti. udimo se da kuranska slika Denneta nije koritena
kao precizan historijski pokazatelj gladi, nesigurnosti, jada, siromatva, nesree. Kuran govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kuranskom Dennetu, njegovim izvorima i rijekama,
divanima i ljepoticama, kaimo poneto o gladi iz tog perioda, o
svemu onome ega je Poslanik islama i prosjean ashab bio lien. Koristit emo se Buharijinom zbirkom da bismo dali kratak
presjek te historije:
Enes, r.a., pria da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., podigao ruke i izgovorio: Boe moj, daruj nas kiom! Boe moj, daruj nas kiom!
Boe moj, daruj nas kiom!247
Aia, r.a., kae: Kada je Vjerovjesnik, s.a.v.s, umro, hrana nam je
bilo dvoje: hurma i voda.248
92
Otvori oi
Enes, r.a., kae: Vjerovjesnik, s.a.v.s, za svog ivota nije jeo bijelog hljeba niti mesa od ourene ovce.249
Aia, r.a., kazuje: Porodica Muhammedova, s.a.v.s., nije se najela penina hljeba tri dana uzastopno, od dolaska u Medinu do
njegove smrti.250
Ebu Hurejre, r.a., kazuje: Bila me je pogodila golema nevolja. Susreo sam Omera ibn Hattaba, r.a., i zatraio od njega da mi proui
jedan ajet iz Allahove Knjige. On je uao u svoju kuu i prouio
mi ga. Krenuo sam dalje i nedaleko, usljed iscrpljenosti i gladi,
sruio sam se licem na zemlju. Iznenada, ugledao sam Allahova
Poslanika, s.a.v.s., koji je stajao vie moje glave. Pozvao me: Ebu
Hurejre! Odazivam ti se, Allahov Poslanie, uvijek spreman!,
rekao sam. Uzeo me za ruku i podigao. Znao je ta je sa mnom,
pa me poveo svojoj kui. Naredio je da mi se donese vea zdjela
mlijeka iz koje sam se napio.251
Dennet, dakle, izdaan, edan i krcat, nestrpljivo eka velike gladi i ei; najvee gladi, ei da bude bezuvjetni hommage
svim njihovim snovima.
93
DER MUSELMANN
1. Raspad volje
Svi muslimani koji odlaze u plinsku komoru imaju istu prolost; ili, bolje rei: nemaju prolost; ili su nizbrdo sve do dna,
naravno, poput brzaca koji zavravaju u moru. Doavi u logor,
zbog vlastite uroene sposobnosti, ili zbog nesree... pregaeni su prije nego to su se mogli prilagoditi; savladani su vremenski: ne poinju uiti njemaki i raspoznavati poneto od
paklenske zbrke zakona i zabrana, tako da, kada im je tijelo u
rasulu, nita ih vie ne moe spasiti od selekcije ili od smrti
zbog iscrpljenosti. Njihov je ivot prekratak, ali je njihov broj
neizmjeran; oni su, ti Muselmnner, potonuli, jezgra logora;
oni, bezimeno mnotvo, koje se potpuno obnavlja i uvijek je
identino, nekadanji ljudi koji koraaju i trpe u tiini, s ugaenom boanskom iskrom u sebi, prazni ve a da bi zbilja patili. Ljudi oklijavaju da ih zovu ivima, oklijevaju nazvati smru
njihovu smrt, koje se oni ne boje, jer su odve umorni da bi
je shvatili. Svojom bezizraajnom nazonou oni nastavljaju
moje sjeanje, a kada bih u samo jednoj slici mogao sakupiti
sve zlo naega vremena, odabrao bih tu sliku koja mi je bliska:
suhonjav ovjek, pognute glave i pogurenih ramena, na ijem
se licu i u oima ne moe naslutiti trag misli. 258
Der Muselmann
Takvog je shvatanja Kureishijev lik Anvar, a pisac njegov fijasko ili njegov pesimizam vezuje za muslimanski fatalizam, za
ono: Alah je odgovoran za sve.
Murad Hofmann konstatuje opu popularnost slike muslimana predanog svojoj vjeri, koji sve oko sebe gleda kao qismet
ili maktub, koji sjedi umoran i nepokretan ispred svoje kolibe,
kiljei u sunce.263 Ali teko da bilo koji reformator moe opovrgnuti ljudsku nemo pred stihijom ivota. Zar Alija Izetbegovi
nije ovako zavrio Islam izmeu istoka i zapada:
Predanost to je jedini ljudski, dostojanstveni izlaz iz nerjeivosti i besmisla ivota, izlaz bez pobune, oaja, nihilizma, samoubistva. To je herojsko osjeanje ne heroja nego obinog ovjeka u
neizbjenim ivotnim nevoljama, tragiko osjeanje ehida koji
je izvrio svoju dunost i koji prihvata svoju sudbinu.264
ta ima loe, moe neko upitati, u odricanju, u blagotvornom klokotanju nargile, u kahvama, Mahfuzovim arijama,
haiu i spavanju? Ko bi okrivio pobonog tevekeliju u sretnom
97
2. Kocka je baena
Fatiha se zalae za pravi put, a u oenau je rije o tome da ovjek ne bude doveden u iskuenje.265 Ovim je Nerkez Smailgai
locirao onu paradoksalnu situaciju muslimana: ii vonjacima
dunjaluka ali ne tresti stabla. Proi pored rijeke ali se ne napiti
osim malo u aci: to je filozofija Kurana.
Kuran opisuje dunjaluk kao igru; ovakva karakterizacija ne
implicira odustajanje od ivota, od igre. Sukus kuranske poredbe jeste izgradnja svijesti kod vjernika o ivotu kao igri (koja,
vidjet emo, proima itav ivot, sve kulturne funkcije i momente slobodnog stvaralatva). Krajnji moralni in prema igri jeste
98
Der Muselmann
svijest da je igra samo igra. Igra nije zbilja, kamoli konana zbilja. Nakon to je Johan Huizinga u Homo ludensu lansirao hrabru
tezu o kulturotvornoj funkciji igre, o ovoj temi je nairoko i iscrpno raspravljano.
Igra nije proeta kuranskom prohibicijom. Ili jeste? Ako
je igra zabranjena, onda je zabranjen i svijet, a islam je tek dostojanstveno iekivanje smrti i istinske ivotne zbilje. Time se
obruava smisleno uporite za bilo kakvu djelatnost koja izlazi iz zadatih okvira biolokih potreba. Vjernici se kreu samo u
prostoru svoje obredne nie koja nema stvaralaku ulogu u kulturi. (Buniti se na podreen poloaj u igri a neopozivo odbijati
da se igra samo je po sebi besmisleno. Pa ipak, nismo sretni
kao poraeni igrai u neozbiljnoj igri. Nema pobjede bez aktivnog sudjelovanja. Da bi se igra razumjela, potrebno je uzeti uee, jer razumijevanje je u iskustvu, kae Marcuze.266)
Kuran upotrebljava upravo atribut igra za ovaj svijet, a ne
privid, la, kao to je sluaj u nekim drugim vjerama. (Temeljna se razlika meu religijama krije u pitanju da li je odreena
religija optimistina ili pesimistina, a ne da li je politeistika,
panteistika ili ateistika A. openhauer, Svijet kao volja i predstava). Musliman je u odnosu na svijet uvijek ratnik. On se nikad
ne povlai. (Igra je borba, borba je igra, kae Huizinga267).
Obratimo panju na kuranski opis:
Znajte da ivot na ovom svijetu nije nita drugo do
a. igra
b. i razonoda
c. i uljepavanje
d. i meusobno hvalisanje
e. i nadmetanje imecima i brojem djece...268
vorno mjesto poredbe jeste pojam igre; razonoda, uljepavanje, hvalisanje i nadmetanje samo su njen logiki opis, konstitutivni elementi njene definicije. Huizinga posveuje itave
stranice razonodi, uljepavanju, hvalisanju, drutvenom nadmetanju, da bi potvrdio tezu o sveproimajuoj funkciji igre u
drutvu. Svijet je igra, svijet je moralno indiferentan. ovjek je
99
Islamska drutva stoljeima su bila aleatorna drutva. Zato je to tako, ptice znaju. Moda je kriv Gazali. Moda hode. Ali
100
Der Muselmann
Sutina svake kocke jeste fatalizam, pasivnost, vjera u kismet, preputanje itave igre sudbini, pasivno iekivanje konanog ishoda. U kocki i kismetu delegirana je odgovornost nekome
drugom, a trening i rad obesmiljeni su i zato, mrski. Dovoenje
u vezu hazarda i socijalnog ponaanja vjernika nije pretenciozno: svaki hazard duboko je religiozan, budui da poiva na vjeri u viu silu, sreu, naklonost zvijezda, simetriju astronomskih
horizontala, metafiziku algebru, dobrog ali nepravednog Boga,
u Veliku Lutriju Sudbine. Pa ipak, kocka je i najbezbonija, jer
negira supstancijalna naela svake religije: rad i trud. ivei sudbinu kockara i klatei se iznad kockarskog stola, Dostojevski je
101
3. Nafaka
Svijet je pun zadovoljnih siromaha i nesretnih bogataa. Sadi irazi pie kako je samo jednom bio gnjevan na sudbinu: kada je
hodao bos ulicama Kufe, a nije bio u mogunosti kupiti obuu.
Sklonio se u neku damiju gdje je zatekao ovjeka bez nogu. Zahvalio se Bogu na daru. Ima ova pria u Govoru ptica:
Jednom bijae velika glad, sua u Egiptu,
Mnogi ljudi umirae prosei hranu.
Smrt leevima ispuni ulice,
ivi poee da jedu mrtvace.
Tu se i neki dervi zatee
Te kad vidje kako ljudi pate, svom Gospodaru ree:
Boe, s visina na zemlju pogledaj;
Ako ih prehraniti ne moe, manje ljudi stvaraj.276
Ako ih prehraniti ne moe, manje ljudi stvaraj, kae Attarova budala. A Rumi samouvjereno poentira: okean brine o svakom talasu dok ne stigne do obale. Ali, u Oivljavanju vjerskih
znanosti, Gazali (istina, u sumnjivoj predaji) citira Poslanika, a.s:
102
Na Sudnjem danu dovest e se rob pa e mu se Uzvieni Allah izvinjavati kao to se na ovom svijetu ovjek izvinjava drugom ovjeku.
Rei e: Tako mi moje siline i velianstvenosti, nisam ti oduzeo dunjaluk da bih te osramotio, ve radi mnogih poasti i ljepota koje ti
pripremih. Ui, robe moj, u ove redove pa ko je drugog nahranio
radi mene i napojio radi mene elei time samo moje lice uzmi ga za
ruku, taj je tvoj. Ljude e taj dan znoj obliti. Taj rob zai e u redove
traei ko je to uradio. Uzet e ga za ruku i uvesti u Dennet.
Der Muselmann
U istom djelu ima pria o izvjesnom Berhu el-Esvedu na kojeg je Allah, d.., uputio Musaa, a.s., kada ga je ovaj zamolio za
kiu nakon sedam godina sue. Kako da im se odazovem kada
su ih grijesi obavili tamom. Njihove su due pokvarene, dove Mi
upuuju bez vrstog uvjerenja i nastoje da Me prevare i obmanu.
Idi kod jednog od Mojih robova koji se zove Berh i reci mu neka Mi
uputi kinu dovu i Ja u mu se odazvati, objavio je Allah Musau.
Musa se raspitivao o Berhu, ali ga niko nije znao.
Sreo ga je sluajno. Bio je to crni rob koji je na elu imao
tragove zemlje od injenja sedde. Poselamio ga je i upitao za
ime. Odgovorio je da se zove Berh. Tada mu je Musa kazao kako
ga ve neko vrijeme trai, a onda je od njega zatraio da uputi
Allahu dovu za kiu. Ovaj je to prihatio pa je glasno zavapio: Ovo
nije u skladu s Tvojom milou i dobroinstvom. ta se deava s
Tobom? Jesu li Ti to izvori uskratili vodu ili su Ti vjetrovi otkazali poslunost? Ili Si iscrpio ono to si imao ili Si se rasrdio na one
koji grijehe ine? Ako je tako, zar Ti nisi onaj koji grijeh prata?
Prije nego to Si stvorio grjenike, stvorio Si milost i naredio da
ljudi budu saosjeajni. Ili nam pokazuje da Si nedostupan i nedokuiv? Ili Se boji prolaznosti pa Si pourio da kanjava?
Tek to je zavrio dovu, Izraelani su pokisli. A onda je Allah
uinio da za pola dana naraste trava u visini koljena. Kada ga je
Musa kasnije sreo, Berh ga je upitao: Jesi li vidio kako je moj
Gospodar prema meni pravedan bio, kada sam se s njim prepirati poeo. Musa je bio iznenaen, zabrinuo se za Berha. Onda mu
je Allah, d.., objavio: Berh me svakog dana tri puta nasmije.277
4. Joi Berdi
Der Muselmann
Rudolf Otto u Svetom potkrepljuje svoju famoznu tezu o osjeanju nadnaravnog (koje svoj korijen ima u ideji o predodreenju)
priom koju nalazi kod Bejdavija; nepokolebljivost Allahovih
105
odluka prosijava se kroz minuciozni okazionalizam; mogu ljudi planirati, birati i neodobravati, ali to, kako oni biraju i djeluju proima ipak Allahova vjena volja, u dan i asak, kako
bijae provieno. Tako pripovijeda spomenuti perzijski tuma
Kurana Bejdavi kako je neko Melek smrti posjetio Sulejmana,
a.s., i tom prilikom buljio u nekog ovjeka s dvora. Ko je ovaj
to me gleda?, upita ovjek Sulejmana. Melek smrti, odgovori
Sulejman. ovjek se uplai i zamoli Sulejmana da zapovijedi vjetru da ga odnese u Indiju, to ovaj i uradi. Tada prozbori Melek
smrti: Motrih ga dugo i paljivo iz istog snebivanja: bijae mi
zapovijeeno da po duu njegovu poem i donesem je iz Indije,
za vrijeme dok on bijae kod tebe u Kanaanu.280
Kad je vlastita smrt u pitanju, ovjek se uvijek nae na pogrenom mjestu. Mnotvo svjedoenja potkrepljuje tezu o udnovatim (a)simetrijama smrtnog trenutka. Camus se u Kugi ibreti
pred jednim povijesnim izvjeem: nekad davno kuga je unitila
sve stanovnike jednog grada u Perziji, izuzev ba onog ovjeka
koji je kupao mrtvace i koji je za sve to vrijeme radio svoj posao.281
Tri prie iz Hiljadu i jedne noi imaju za aktera Meleka smrti;
izabiremo onu o kralju i siromahu. Dok je jahao istokrvnog, plemenitog konja na elu duge i kiene svite, obuenog u blistavo ruho
(okovratnika optoenog dijamantima, nizovima bisera i rubina),
to je odavalo beskrajnu oholost i prezir prema svemu to nije on
sam, caru prie neki ovjek i zamoli ga da mu neto apne na uho.
Nakon to mrzovoljno pristade, bi mu reeno: Ja sam Melek smrti
i sad u ti uzeti duu. Car ga zamoli da mu pokloni malo vremena
kako bi se oprostio sa svima, ali melek smrti ga pokosi i car se skljoka s konja u prainu. Malo potom, ode da uzme duu nekom siromahu i primijeni istu taktiku: slamajue aputanje. Dobro doao!,
uzdahnu siromah, dugo te ekam. Melek smrti mu ponudi da obavi posljednje poslove. Siromah poelje da uzme abdest, klanja i da
mu dua bude oduzeta dok je na seddi. Tako i bi.282
Ali sona popularnost u vazovima prie o smijehu, plau
i strahu Meleka smrti bez konkurencije je. Ne znamo joj pravi
izvor, a ovo je jedna od verzija:
Upitan da li se ikad nasmijao, rasplakao i uplaio, Melek
smrti je odgovorio: Nasmijao sam se ovjeku koji je od obuara
106
Der Muselmann
Sloboda volje
Tema ima razliite verzije, i pobone i bogohulne, od Mateja preko Legende o velikom inkvizitoru, Ljermontovljevog Peorina i
Singerovog Fataliste, Gideovog Lafkadija do Saramagovih sarkazama. Dio je ire, agonalnije i trajnije rasprave o slobodi volje i
nunosti. Ibn Kesir takoer navodi nekoliko verzija o Isau, a.s.,
sve iz povjerljivih muslimanskih izvora:
Isa, a.s., klanjao je na vrhu nekog brda, kada mu je doao
sam Iblis i pitao ga: Jesi li ti onaj to tvrdi da se sve dogaa prema sudbini i odreenju? Taj sam, rekao je Isa, na ta mu je
Iblis bacio rukavicu u lice: Onda se baci s ovog brda i reci: To je
bilo odreeno. Isa je proaputao: Bog iskuava ljude, a ljudi ne
iskuavaju Boga.283 A u Antologiji Spoon Rivera nalazimo pjesmu
o Rogeru Hestonu:
Koliko smo puta Ernest Hyde i ja
Raspravljali o slobodi volje.
Moj omiljeni primjer bila je Prickettova krava
privezana na panjaku i slobodna, kao to znate,
koliko doputa ue.
Dok smo se jednog dana tako prepirali, gledajui
kravu
koja je natezala ue da bi izala iz kruga
u kome vie nije bilo trave,
iupao se kolac, krava je pognula glavu
107
i jurnula na nas.
A to, zar to nije slobodna volja? viknuo je Ernest
trei.
A ja sam pao mrtav proboden rogom.284
elje
Gazali biljei u Oivljavanju vjerskih znanosti kako je Bog rekao
Davudu, a.s: Ti ima svoje elje, i ja imam Svoje elje, a biva
samo onako kako ja elim. Ako se pokori onome to ja elim,
udovoljit u tvojim eljama, a ako se ne pokori onome to Ja
elim, namuit u te u onome to ti eli i na kraju e opet biti
samo onako kako ja elim.285
Takoer, motiv drevan i est; ta je vie moglo uzbuditi
antikog gledaoca od mitskih tema proroanstava, neobinih
i neizbjenih udesa. Najmunija je ona Edipova: svaki korak u
bjeanju od kobi samo je slijepo izvravanje njenog naloga. Pauinasta nestabilnost naih elja povijesno je dokazana, ne samo
elja ve i koncepata i konstrukcija, ali kako da znamo ta zapravo Bog eli? Dalje slijedi, kakvo god da nam je stanje to je ono
to Bog eli. Vrhunac je vjere pomiriti se s trenutnim poloajem.
Nastavimo li razvijati entimen, doli bismo do konanog raspada volje, do haia, nargile i aja; do siromatva koje je pravi pokazatelj zadovoljstva; do odbacivanja elje, koja je, kako su to
spoznali jedan Budha ili jedan Lacan, inherentno tragina. Buntom se u ovakvoj postavci moe nazvati svaki pokuaj promjene
trenutnog stanja (to je, opet, samo besmisleno nadigravanje s
onim to je jae od nas). Zaobilazimo ovom prilikom povijest
metafizike pobune koja je raskrila put za veliki napad na neprijateljsko nebo; povijest pobunjene inteligencije koja izaziva
a ne tek nijee; povijest podvrgavanja Boga moralnom sudu,
ina u kojem prestaje vjera. Rob na poetku trai pravdu a na
kraju kraljevstvo, kae Camus.286
108
Der Muselmann
Tada se pojavila ptica i donijela me na palubu. Na uho mi je
apnula: Ja sam jedan bezimeni melek koji je upravo dobio ime.
Zovem se
Adem i Musa
U jednom hadisu Musa, a.s., spoitava Ademu, a.s., ljudski pad u povijest; pravdajui se, Adem pita Musa kada je u maglinama iskona
7
109
isklesan Tevrat, a ovaj odgovora: etrdeset godina prije tvog stvaranja. Tada ree Adem kako je njegov grijeh opisan u perfektu iako
se jo nije bio ni dogodio. I Adem neposluh izrazi prema svome Gospodaru i s Pravog puta zabasa! Zato me krivi za ono to mi je bilo
propisano etrdeset godina prije nego to sam stvoren?
Zamislimo kako je ivot koji ivimo samo puko igranje teksta vjene povelje sudbine. Ali nije li to ono najtee: zamisliti sueno i prihvatiti nemo; pustiti sve, i odigrati napisano?
Dva Musa
Imam Kurtubi u svom tefsiru pripovijeda kako su Musa i Samirijja, slavni tvorac zlatnog teleta, bili vrnjaci te su obojica trebala
biti preklana u redovnom legalnom istrebljenju jedne generacije. Musa je majka u beici pustila niz vodu, a Samirijju je otac
odnio u brda svjestan da e lake podnijeti da beba skapa od
gladi ili da je zvijeri raskomadaju, nego da mu je Egipani na pragu zakolju. Poavi da spasi Musa, Dibril je u planinama uo
djeiji pla te tu i ostao, uvjeren da je pronaao traenu bebu.
Hranio ju je i odgojio. Pravi je Musa za to vrijeme podizan na faraonovom dvoru, u duhu jedne nasilnike kulture. ta je poslije
bilo, poznato je iz svetih tekstova.
Pjesnik je, navodi Kurtubi, ispjevao:
Musa kojeg faraon odgoji poslanik je!
Musa kojeg Dibril odgoji nevjernik je!287
ovjek nije neispisana ploa na kojoj uitelji arenim kredama odgoja boje neizbrisive crte karaktera. Hoemo rei, sudbine.
Divanija
Vraajui se kui (koju nije otplatio) u cipelama (koje nije otplatio)
poonjenim kartonom u kojem su bile makarone, nakon gubitka
110
Der Muselmann
Divanija vjeruje u Boga, koji mu je potreban da bi Mu delegirao odgovornost za svoju bijedu. Ako nema Boga, ko je kriv
za njegovu nesreu? Divanija nije pobunjeni ovjek, divanija je
hnja. Kada mu ide, to je zbog toga to ga Bog voli; kada ne ide,
kriv je nepravedni Bog koji maltretira jednu nemonu kreaturu.
Kuranska kritika ovog antropolokog nepotenja je opepoznata. Ostaje smijeh pred nesrazmjerom malog ovjeka i Velikog
Boga; u Starom zavjetu faraonova vojska gaa strijelama u nebo
ne bi li ubili Musaovog Boga, a strijele se odozgo vraaju krvave.
Potovanje
Uzalud se pitati zato neto radimo, pie Rumi, kad je sve to uinimo Boije stvaralako djelo. Nae su analize uvijek okrenute
111
prolosti, ali stvari se mogu gledati i drugaije: unazad, unaprijed, odjednom. Jedino Bog posjeduje takvo vienje. ejtan je svoju neposlunost pravdao rijeima: Zato to si Ti tako odredio...
(Al-Arf, 16), dok je Adem rekao: Mi smo sebi nepravdu uinili...
(Al-Arf, 23) Navodno je Bog poslije uvenog Ademovog pokajanja upitao ga: Poto je sve u okvirima mog predvianja, zato nisi
potegao taj argument u svoju odbranu? Adem odgovori: Plaio
sam se i elio da budem smjeran. Rumijevo tumaenje jeste: ko
postupa s potovanjem, dobit e potovanje. Ali ostaje misterija
da slobodno djelamo, a ipak smo podreeni. Ah, to su, u osnovi,
puki silogizmi preko kojih nije mogue opaziti kako se budimo
u Boijoj otvorenoj aci, plaemo Boiju kiu, smijemo Njegovu
munju.
A ko smo onda mi
u ovoj nerazmrsivoj zbrci sveta
koji je ustvari samo jedna jedina prava
linija koja se sputa sa Allaha?
Nita.
Mi smo
Praznina.289
Dokaz
Ebu Hanife je raspravljao s nekim ovjekom o postojanju Boga,
pa je Veliki imam uporedio svijet bez Boga sa stablima koja se
sama isijeku, izreu i ugrade u lau, a potom isplove u more. ovjeku se taj argument uinio prebanalnim. Tada je Ebu Hanife
upitao skeptika da li je u ivotu pravio planove, na ta je ovaj
odgovorio potvrdno. Je li ti se dogaalo da ti propadne ono to
si bio naumio?, upita Ebu Hanife, a ovjek odgovori: Naravno.
E, taj Neko ko sve pobrka jeste Bog, zakljui Veliki imam.
112
Der Muselmann
Preokreti
Postoji li trenutak u ljudskom ivotu, jedan jedini, koji sabire
prolost i trasira budunost; neka taka kroz koju bi se moglo
provui bezbroj beskonanih pravih ali koja ih spaja u neraskidivo zajednitvo; vrhunac na kojem se sustiu svi bolovi, greke,
elje; istina na kojoj odbacujemo ljuture jer smo prvi put vidjeli kristalnu panoramu vlastitog puta? Musa odlazi po vatru i
zatie gorui grm; Sulejman otvara ribu, stoji u legendi, i pronalazi moni prsten; Budha skae u noi, na trenutak posmatra porodicu pokrivenu svilom mjeseine i otiskuje se u nepregledno
prostranstvo samsare; Gazali naputa profesorske povlastice i
odlazi u dervikim prnjama. Ili u Borgesovoj prii: major seoske
policije, Tadeo Isidor Kruz, shvativi da svaki ovjek mora potovati sudbinu koju nosi u sebi u jeku borbe iznenada se pridruuje okruenom dezerteru kako bi poginuo zajedno s njim:
Bilo koja sudbina, bez obzira na njenu duinu i sloenost, sastoji
se, u stvari, od jednog jedinog trenutka: trenutka u kojem ovjek
jednom za sva vremena shvati ko je.290
113
1.
NARCIS I SUNCOKRET
115
2. Otisak u snijegu
Narcis i suncokret
Oito je ve u poetku da identitet sadri nekakvu stalnost, konstantnost, stabilnost: identitet jeste samo ondje gdje
se ovjek odluno izjednauje sa samim sobom. Biti dosljedan
sebi; biti jednak sebi, ma ta to znailo. Tradicionalno poimanje identiteta tako velia tautoloku prirodu identiteta. Oni su
vrsti, jaki, trajno istovjetni. Ali bojim se da je etimologija i logika odvela govor o identitetu u pogrenom, utopijskom pravcu.
Kako ja mogu biti istovjetan sa sobom ako imam slobodu koja
mi omoguava odnoenje prema sebi i bezbroj razliitih izbora,
mnotvo samopodeavanja i transformacija? Poznati je to prigovor egzistencijalista. Svaki od izbora sadri i mogunost promjene moje trajnosti. Ako sam bio nevjernik i postao vjernik, znai
li to da sam iznevjerio sebe, da vie nisam jednak sebi? ivot je
gradacija i proces, ljudi se preobraavaju, presvlae, konvertiraju iz jednog identiteta u drugi. Roker postane selefija; mujezin se
propije; komunista doe tobe i druge utjeruje u din; strastveni
fudbalski navija zamrzi fudbal; kurva postane svetica a isposnik nevjernik: kao u romanu Anatola Fransa Taida gdje istoimena kurtizana umire vapei za nebesima a isposnik Panfucije
koji je stigao da joj spasi duu ali se zaljubio u njeno tijelo
uvjerava je kako nikakva nebesa ne postoje. Ona e otii na ta
nebesa koja ne postoje a on ostati u pustinji svoje spodobe, svoje
njuke: Bio je toliko ruan da i sam, prelazei rukom preko lica,
osjeti svoju rugobu.306
Vremeniti smo, mijenjamo se, neprestano propadamo u bunar smrti. Da li je Ja od deset godina i Ja od trideset isti identitet?
To ne samo da nije ista linost, ve nije ni isto tijelo. Na tragu
jezive drevne slutnje kako ovjek jeste svoje vrijeme Ikbal citira
Bergsona:
Ja prelazim iz jednog stanja u drugo. Toplo mi je ili hladno, veseo
sam ili tuan, radim ili ne radim nita, gledam u ono to je oko
mene ili mislim na neto drugo. Utisci, osjeaji, prohtjevi, ideje
to su modifikacije u kojima se odvija moj ivot i koje mu naizmjenino daju boju.307
118
Narcis i suncokret
Napokon, emu mogu biti jednak, gdje mi je referentna taka? Tradicionalni govor o identitetu ishitreno je postavio polugu
na Euklidovu taku koje u stvarnosti nema. S im da se uporeujem kada nita ne mogu pouzdano tvrditi, kada za sve govorim
ako Bog da, i kada mi je srce poput lista na vjetru? Muhammed,
a.s., obavjetava nas o ljudima koji itav ivot idu prema Dennetu
i skonaju u dehennemu i onima koji se cijeli ivot strmoglavljuju u Dehennem i uzlete u Dennet. Potencijalno, svako se moe
svrstati u obje grupe. Jesu li Dennet i Dehennem moj identitet?
Jedan hadis ovako opisuje ovjekovu selidbu s ovog svijeta:
umrloj osobi prii e drugi ovjek svijetla i lijepa lica. Ovaj e ga
upitati: Ko si ti? Odgovorit e mu: Tvoja dobra djela.308 A drugom e prii ruan ovjek i rei e mu da je on njegova loa djela.
U nekim iijskim i sufijskim verzijama (selefije bi dodale: i perverzijama) ova se tema dodatno proiruje: svaki ovjek ima svog
meleka, avatara, karina, koji predstavlja njegovo istinsko Ja, koje
e mu biti predoeno na Sudnjem danu. Pitajui se o onom dijelu
osobe koji ivi u zemljanom ovjeku kao u izgnanstvu, Denis de
Rougemont u Mitovima o ljubavi poziva se na Corbinovu zaljubljenost u Iran duhovnjaka, mazdaizma i sufistikih mistika, blizak
Indiji ali nakalemljen na abrahamsko stablo, odgovorajui kako je
za mudrace Irana ovjekovo najistinitije sopstvo, njegovo skriveno, nebesko Ja melek. Nije to melek-glasonoa, vjesnik i poslanik, ve forma u kojoj Ja spoznaje Boga, nebeska estica u njemu.
Totalitet ljudskog bia sainjava kako realna osoba, tako i njena
transcedentalna nasuprotnost koja nam ostaje nevidljivom, njena vjena individualnost, njeno boansko ime, njena, Platon bi
rekao, ideja. Arheologija ovog Irana naslanja se na Zaratustrinu
religiju: sve to postoji ima svoju nebesku drugost Fravari, koja
je istovremeno i arhetip i melek uvar. ovjekova je drama ovdje
i sada, ali je njegovo pravo Ja negdje daleko. Ovaj svijet i sve na
njemu samo je sjena, a smrt die zavjese:
Veliki dogaaj, kljuna scena tako postavljene drame, zbiva se u
zoru tree noi po zemaljskoj smrti: to je susret due s njenim
nebeskim Ja na prelazu Mosta invat. U krajoliku to je okruen
119
Ima i ova pria u Ihjau. Kada se okona Sudnji dan i svako ode svojim putem, na pustopoljini obrauna ostat e samo
Ibrahim, a.s., traei oprost za svog oca. Nakon nekog vremena
pojavit e se Azer, a glas e rei: Nije on tvoj otac, poslije ega
e se ovaj pretvoriti u hijenu i strovaliti u vatru.
Interpretirajui kuransku eshatologiju, Fazlur Rahman naglaava transparentnost uma kao najvaniju karakteristiku
Sudnjeg dana: bez odjee, do grla u rijeci znoja, ljudi e sluati
svjedoenja vlastitih organa. Sve njihovo postat e javno. Svaka
e osoba tu nai svoje najdublje jastvo, u potpunosti izlueno iz
ostatka nebitnih i neposrednih briga.310 A Rumi pjeva: Tajne se
otkrivaju u Proljee, sa usana zemlje dospijevaju u lie.
Dodajmo i dva opepoznata motiva kuranske eshatologije:
lica i knjigu. Neka e lica biti svijetla, radosna, neka e biti tamna
i tuna. elimo zamisliti kako Knjiga ovjekovih djela koju spominje Kuran sadri originalni lik koji je za ivota sam ovjek iscrtao. Otvorivi je poto ustane iz zemlje, na njenim stranicama
ugledat e finalni odraz to e biti istovremeno najpravednija
presuda. Sami smo sebi i nagrada i kazna.
3. Definicije
Muslimanski grad sastoji se od etvrti s razliitim rasama, vjerama, jezicima, pie Fernand Braudel citirajui u tu svrhu Paula
120
Narcis i suncokret
Slian babilon opisuje I.B. Singer. Jedan od junaka Mukatovih (1950) smjeten je tokom Prvog svjetskog rata u puku koji
je stacioniran u poljskom gradu Pzemislu, zaduen za uvanje
zarobljenika.
Bilo ih je svake vrste: maarskih husara u crvenim hlaama,
poljskih ulana s kalpacima ureenim perjem, ekih draguna s
kacigama obrubljenim mjedi, bosanskih muslimana s fesovima...
Govorili su doista babilonskom mjeavinom jezika: poljski, bosanski, eki, jidi. Rusi su se lomili od smijeha.312
Maarski husari, poljski ulani, eki draguni, bosanski muslimani. Poljski, bosanski, eki, jidi. Kakofonija, arolikost, rat,
pa opet, svako nosi biljeg po kojem ga raspoznaju. to su osobenosti individualnije, rjee, siunije, u djelu su, ini se, dragocjenije. (Ponovimo taj nagovjetaj: ljepota se pokazuje u potankostima i rubovima, jednolinost je tjeskobna, jeziva.) Postupak
kuranskog pripovijedanja o ljudima suprotan je: pojedinano se
preuuje u korist opeg moralne pouke. Kazivanje o Boijim
poslanicima lieno je epske raspjevanosti a detalja skoro da i
nema; nema ni datuma, lokacija, predmeta, sklonosti, genealogija to se poput dinovskih merdevina sputaju s neba do svijea
biblijskih pisara. Pokoja rije u otkinutom dijalogu, nagovjetaj
egzistencijalne problematike, mikrofon to je u glavi uhvatio aputanje Bogu. ovjek-u-svijetu, vjernik-meu-nevjernicima. ta
nam Kuran govori o jastvu? Bez svakodnevnice i rutine, akcije
su reducirane, motivi krti, nema onoga na emu danas baziramo svoje identitete: hobija, nacionalne pripadnosti, tjelesnog
izgleda, profesije... To je, s aspekta kuranskog kazivanja, sekundarno. Kod Ibrahima, a.s., nije bitna njegova frizura, nain na koji
121
Narcis i suncokret
4. On ili Ti?
U raspletu udnovatih morskih i kopnenih puteestvija Hidr tumai ruenje poretka stvari uznemirenom ueniku Musau koristei za prvi sluaj prvo lice jednine, za drugi sluaj prvo lice
mnoine i za trei sluaj tree lice jednine. Ja sam probuio lau,
Mi smo ubili djeaka, On se eli pobrinuti za jetime. Ovo su mogua logika objanjenja transformacije gramatikih lica:
A.
Prvi sluaj (buenje lae): U otporu nepravednoj vlasti Ja treba da preuzme inicijativu, ne oekujui da neko drugi izvri
njegove sabotae. Da li to znai da pojedinac, nezadovoljan
uinkom vlasti, treba da se opredijeli ne samo za neposlunost ve i za nasilni otpor i terorizam? Ali ovdje se javlja
problem. Ne radi se samo o tome da Hidr nije imao pravo
probuiti lau jer time upropatava siromane ribare. Kljuna je dilema da li je imao pravo opstruirati vlast. Hidrov je
argument poprilino robinhudovski, dakle anarhistiki.
Drugi sluaj (ubistvo djeaka): Ubistvo je legitimno samo ako iza
njega stoji zajednica, ako je uraeno za zatitu nekog Mi?
Svrha smrtne kazne nije samo u reciprocitetu, ve u preventivnoj semiotici. U konkretnom sluaju, razlozi ubistva nisu
dovoljno prozirni, kao to bi trebalo da budu. Ali Hidr nije
neko koga treba (ili, ko se moe) slijediti. Njegovi postupci,
ak i nakon njegovog razjanjenja, nisu poopivi.
Trei sluaj (gradnja zida u svrhu zatite jetimskog naslijea):
Rije je o jetimima pa Bog lino preuzima na Sebe dobroinstvo prema njima, pokazujui njihovu vrijednost kod
124
Narcis i suncokret
B.
Prvi sluaj: Ja je koriteno u sintagmi elio sam otetiti, iz ega
se moe naslutiti kako Ja ima dozvolu initi tetu samo u
svrhu mnogo vee koristi? Kao u medicinskim sluajevima:
odsjei zaraeni ud da bi se spasio ivot.
Drugi sluaj: Hidr kae: pobojali smo se za djeakove roditelje, elimo da im Bog podari boljeg djeaka i sauvamo ih
gorkog jada. Smije li se, avaj, sin Ademov rtvovati za spas
nekog Mi? Kuran ne opisuje kako je Zeleni umorio djeaka: kamenom, sjeivom ili mu je gurnuo glavu pod zelenu
vodicu. S pravne take gledita on je ubica (iako je to uradio
zbog prevencije nasilja i nevjerovanja), a sudijama ovog svijeta ostaje da natucaju o drugim zemaljskim zakonima koje
je prekrio. Nejasno je: ko je to Mi? Je li Bog dio ovog Mi?
S kojim se pravom Hidr pridruuje Bogu? On moe eljeti
samo ono to eli njegov Bog: Mi simbolizira podudarnost
volja. Kada Bog zavoli nekog ovjeka, On postaje njegova
ula kojima dohvaa svijet. Kao u Rumijevim stihovima:
Ti koji si jedno sa svime, reci ko sam.
Reci da ja sam ti.
C.
Epizoda teko da ima ikakve etike implikacije. Rije je o stanovitoj gradaciji:
Ja Mi On
Ovo je tipina mistika mapa ontogeneze: od indivuduuma
preko zajednice do Gospodara. Poinje proizvoljnom akcijom Ja, napreduje ka stapanju s Gospodarevom voljom, a
zavrava utrnuem u Njemu.
Ja
Sufijska je netrpeljivost prema Ja odjeknula u brojnim parabolama. I stoga ne izgovarajte tu mrsku rije ja, pjeva Attar, a ejtan je upozorio Musaa: Ne reci Ja da te ne bi zadesila moja sudbina.318 S minbera je u pohvalu postu navoeno mnotvo verzija
ove hikaje: Kada je Bog stvorio Ja, upitao ga je: Ko sam ja? Ja je
odgovorilo: Ja sam ja, ti si ti! Bog kanjava Ja vrelim Dehennemom u trajanju od hiljadu godina. Poslije ove kazne Ja daje isti
odgovor. Potom ga Bog kanjava hiljadu godina studenim Dehennemom. Ja, i dalje, ostaje pri svom odgovoru. I konano, Bog
kanjava Ja hiljadu godina postom (glau). Poslije gladovanja
Ja priznaje Boga za Stvoritelja, pa veli: Ja sam Tvoj rob, a Ti si
moj Gospodar. U zenu je Ja, pie Suzuki, takoer smjeteno u
126
Narcis i suncokret
Mi
Opaamo kako itava epizoda prije Hidrovog rastumaenja intenzivno sadri i drugo lice jednine. Musaovo Ja uvijek ide uz
Hidrovo Ti i obrnuto. (Mogu li te pratiti? Nee izdrati. Zato to
radi? Ne kori me zbog zaborava. Objasnit u ti...) Susret Musaa i
Hidra u biti je zasnivanje jednog odnosa izmeu Ja i Ti. Kako primjeuje Martin Buber: ne postoji nikakvo Ja po sebi, ono je uvijek dio para sa Ti ili sa Ono, to je sinonim za predmete iskustva.
Ali ne postoji ni nekakvo samostalno Mi, to je samo zbir odnosa
nekih Ja i Ti. Svaki odnos zasniva se u okviru para Ja Ti, a odnos
je blizina, potpunost, cjelovitost, stapanje, bez obzira je li rije o
stvarima, ljudima ili duhovnim biima. U paru Ja Ono dogaa
se empirijsko saznavanje svijeta. Musa nije nijemi, pitomi posmatra: uiteljevi postupci postaju dio njegovog znatieljnog,
preplaenog, zbunjenog Ja da bi se nakon dogaaja sloili u iskustvo. Ovaj magini kuranski susret odigran u prizorima dugih
pjeaenja, ribe (drevnog vjerskog simbola mudrosti), stijene,
morskog indiga, djeakovog lea i avetinjskog naselja, kazuje o
nastanku jednog Ja u susretu s jednim monim Ti. Kada hodimo
putem, pie Buber, i sretnemo nekog ovjeka koji nam dolazi u
127
On
Boga ne moemo empirijski saznati, i zato Bog nije dio para Ja
Ono. Bog nije stvar, nema mjeru i granicu. Ispraajui prijatelja
na eljezniku stanicu uoi samog Prvog svjetskog rata, Martin
Buber dolazi do spoznaje: Ako vjerovati u Boga znai moi govoriti o Njemu u treem licu, onda ne vjerujem. Ali, ako vjerovati u
Boga znai govoriti Njemu, onda vjerujem.
Bog je ovjekovo vjeno Ti (u svemu to ovjeka okruuje
prosijava Njegova prisutnost), koje zazivaju i bezbonici u brodolomima ivota:
Kada se o Bogu govori kao On ili Ono, rije je uvijek o alegoriji.
Ali, govorimo li mu Ti, tada smrtni duh naziva nesalomljivu istinu svijeta njenim pravim imenom.321
Narcis i suncokret
129
NA RUBU LITICE
1. Fenomenologija uurivanja
uuriti se pripada fenomenologiji glagola stanovati, pie stari dobri Gaston Bachelard, jer: sva povlaenja due imaju lice
sklonita.323 Zaljubljen u blagodati samoe, s jedinom milju o
prostoru kao sretnom prostoru, udei trenucima sanjarenja koji
oslobaaju, Bachlerad e kuu, od podruma do tavana, s njenim
namjetajem, fiokama, sanducima, ormarima, vatrom koja pucketa u pei, definirati kao intimni prostor ugodnosti, gdje se ovjek preputa slobodi imaginacije. Kua je kolijevka.
Ali u kui postoje uglovi (a to je svaki ogranien prostor u
kojem ovjek voli da se uuri) koji nisu sretni prostori: oni su
tiina, utanje misli, ne tek sklonite gdje je neko namrteno
bie satjerano ivotom. Uglovi su mjesta nepokretnosti, a nepokretnost zrai. Prostor nepokretnosti treba naprosto oznaiti
kao prostor bia, kategorino e Bachelard. Zamislimo tunu i
umornu djevojicu u uglu lae, to je upravo napustila igru i svila ruke oko koljena, i dobit emo pravu sliku uurivanja. Kada
u tom svom gnijezdu praine odjednom shvati da je ona ona,
tuga e prerasti u sanjarenje o ivotu i smrti.
Kutak negira palatu, praina negira mermer, troni predmeti negiraju sjaj i luksuz. Sanjar je u svom uglu izbrisao svijet minucioznim sanjarenjem koje unitava redom sve predmete svijeta.324
Kad nas ivot (ili banka, ta neman) stjera u ugao, tada se,
poput Steinbeckovih zemljoradnika-zakupaca, uurujemo u
pjegavim sjenkama vrba i aramo likove po praini:
131
A kada svijet u Poplavi, Velikoj Depresiji ili Ratu bude uniten, ne ostaje li nam ono zlokobno, preteko, anoksino Nita?
U jasnoj noi Niega tjeskobe pomalja se izvorna otvorenost bia kao takva: da bie jeste a ne Nita.326
Kada se duboka dosada u bezdanima opstanka amo-tamo vue
poput utljive magle, kada lebdimo u tjeskobi a slijepa svojeglavost lutajueg razuma ne pomae, bie nam izmie te nas
Nita, slobodne od kumira, dovodi pred temeljni ok miljenja
ili, kako bi rekao Bloch, pred poznato djeije pitanje: Zato je
uope neto, a nije nita?
Na rubu litice
Na rubu litice
Muhammed, a.s., je za vrijeme svog trgovakog ivota proputovao veliki dio kruga opcrtanog biblijskim meridijanima. Blistava sazvijea stopljena s utihlom karavanom u okeanu utog
pijeska; mirisi devine dlake i krvi; karavanske bestragije i volebne oaze prepune smijeha, erbeta i blagotvornog optjecanja
vode; hanifi u peinama, manastirima, golim brdima, pustinjskim
isposnikim elijama i poruenim hramovima; tijela dizajnirana
glau i eu; paganska odanost pjesnitvu i hrianstvo zabavljeno u samotraganju; abesinski zalasci sunca i sirijska ljubiasta
135
Na rubu litice
137
Ovaj fascinantni, granini dogaaj potvruje kontakt Muhammeda, a.s., s neim nadnaravnim, strano tajanstvenim. Kakav je to bio oaj to ga je natjerao da se popne na liticu i pokua
skonati u bezdanu mraka i zaborava? Jenkelevitch citira Meterlinkovu zauenost pred boicom otrova: Zar izmeu ivog ovjeka i velikih tajni onog svijeta postoji tek samo providni sjaj te
staklene pregrade?340 Zar samo jedan hrabri potez stoji izmeu
ovjeka i tako mone tajne?
Samoubojstvo se rijetko vri na temelju razmiljanja, kae
Albert Camus. Ono je uvijek rezultat krize i nesree.
138
Na rubu litice
Samoubistvo, taj famozni i temeljni Camusov filozofski problem jeste validan odgovor u apsurdnom svijetu koji ne poznaje
ili ne prihvata Objavu. Vjernici e slegnuti ramenima: bez Objave, ta drugo nego se ubiti?
U etrdesetoj godini Muhammed a.s. iznenada dolazi pod uticaj
jedne izvanredne pojave. Na rubu jednog ponora brda Hira on
prvi put uje glas: O Muhammede, ti si Boiji poslanik! on die
oi prema horizontu, zaslijepljen svjetlou koja kao da okruuje neku nerealnu formu. Taj dvostruki osjeaj koji ga zaustavlja
na pragu samoubistva postaje sada za njega dominantna, bolna
preokupacija.342
139
3. Peina i trg
Uena istraivanja izdvojila su njegov ivotopis iz nanesene pozlate. Slika dobivena poslije ienja jo je ljepa, dirljivija, pie
Fernand Braudel o Muhammedu, a.s., locirajui poetke velike
140
Na rubu litice
egzistencijalnog ljudskog stanja.345 On je poslanik u oajnoj urbi, jer vidi da je njegovo drutvo u oajnom stanju.346
Danas, muslimanska su drutva u oajnom stanju. Poslanik,
a.s., zatitnik siroadi, nemonih i siromanih, kojeg Kuran naziva Pokriveni i Umotani, umire a da mu porodica dva dana
zaredom nije jela hljeb; to to je bio vladar trga nije nita promijenilo. Ve nekoliko decenija poslije, vladari trgova bili su drugaiji; nastupa hiljadu i etiri stotine godina borbe za mo. Oni
uglovi za uurivanje, o kojima je pisao Bachelard, izmicali su
muslimanima u blistavim prostranstvima dunjaluka sve dok se
nisu iznenada, kao u Kafkinoj basni o miu, preklopili u stupicu.
142
TESBIH
1. Muzika sfera
Pitagorejski odgovor na naa pitanja glasio bi saeto ovako: Postoji jedna centralna harmonija o njoj je pisao i fiziar Hajzenberg koja proima sav kosmos i u malom i u velikom, odnosno, po kojoj haos i postaje kosmos, tj. neto sreeno. Tako se
isti brojani odnosi javljaju u svemu to postoji. Po istoj mjeri
i omjeru skrojeni su i sazvijea i mikroorganizmi. Muzika nije
nita drugo nego ponavljanje upravo onih omjera i odnosa koji
su favorizirani u strukturi svijeta: ona je ugraena u kosmos, bolje rei kosmos je muzikalno izgraen. Po pitagoreizmu nije slavujeva pjesma muzika, nego je sam slavuj izgraen kao muzika,
slavujevo bie je inkarnirana muzika.348
Zar ne zna da Allaha hvale svi koji su na nebesima i na Zemlji, a i ptice irenjem
krila svojih; svi znaju kako e Mu se moliti i kako e ga hvaliti. (An-Nr, 41)
143
Ili, jo ljepe:
Pitagorejska je pretpostavka da postoje skrivene veze izmeu najudaljenijih oblasti, srodnosti duboke i stoga teko uoljive. Jedan
te isti princip i jedan te isti omjer izgleda da se hiljadostruko ponavlja u raznim oblicima bia, stvari i pojava. Fantastino je skoranje otkrie da se umovi koje na dnu mora isputa jedna koljka podudaraju s melodijom jedne vajcarske pastirske pjesme.349
Tesbih
10
Kuran nas neprestano poziva da razgledamo svijet, ne bismo li preko uenja i divljenja postavili neka temeljna pitanja.
Kada ovjek, zagledan u sabahske izmaglice, ornamentiku leda ili
radost svoje djevojice (tog sunca na tepihu), kae Ah! to je
tesbih. Meleki, koji su inae dosta umniji od ljudi, otro uoavaju
Svrhovitost. I dive joj se, srca im pucaju od straha pred ljepotom
i uzvienou. To je tesbih. Da nije bio jedan od onih koji se dive,
Junus bi ostao u kitovoj utrobi do Sudnjeg dana! Ili, recimo to ovako: ak je i u utrobi uljeare bio zadivljen; uplaen, ali zadivljen.
Obratimo panju i na stilsku figuru paradoksa iz sure Ynus kojom se opisuje ok s kojim e se suoiti vjernici u Dennetu:
11
Dova e im biti: divljenje, uzdah, ok; hodat e po Dennetu, oarani, zabezeknuti, i nita im nee pasti na pamet da trae.
Kao u Sokratovom paradoksu: znam da nita ne znam, i ovdje
se kae: dova e im biti da nee imati dova.
ejh Sadi irazi u ulistanu se prisjea kako je putovao jedne
noi s nekom karavanom, te su se u zoru ulogorili na ivici jedne
ume. Probudio ih je krik njihovog saputnika, jednog dervia koji
10
11
U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noi i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene,za one koji i stojei i sjedei i leei Allaha spominju i o stvaranju
nebesa i Zemlje razmiljaju. Gospodaru na, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen
Ti budi i sauvaj nas patnje u vatri!( li Imrn, 190-191)
Molitva njihova (u dennetima zadovoljstva) bie: Slavljen neka si, Allahu!
(Ynus, 10)
145
je otrao u pustinju. Kad je svanulo, Sadi ga je upitao zato je stvarao buku, a ovaj mu odgovori: Primijetio sam kako slavuji pjevaju
na drveu, jarebice u planini, abe u vodi, divlja u umi. Pomislih:
nije u redu da sve slavi Stvoritelja, a ja da bezbrino spavam.358
A mi emo pomisliti: je li mogao uraditi neto plemenitije
od urlikanja? Je li na kakofoniju prirode mogao odgovoriti suvislije, kultivisanije? Teite je upravo na kriku. Jer se krik, kae
Zbignew Herbert, tie tiine, siromaniji je od glasa i izmie
formi. Krik izraava istinu osjeanja iz rezervata prirode.359
Jer, sve moe biti instrument za tesbih.
Postoji hiljadu naina da se poljubi zemlja, apue Rumi.
2. Dad pravedni
Ima knjiga poput Don Kihota, kako primjeuje Borges12 u kojima nije pala nijedna kia. Niz stranice Kurana, te neuporedive
knjige, kotrljaju se svjetlucave ivotonosne kapljice cijedei se s
otrih stabljika harfova.
Kuran svoje pedantne itae, iz sure u suru, poziva da posmatraju i oslukuju kiu. Nebo, vjetrovi, oblaci, voda, raznobojno voe, mrtva zemlja, samo su popratni predikati kojima
se opisuje ambijent kie. Kuranska deskripcija je elementarna:
kia (puna ptica i budueg bilja Miljkovi) daruje ivot mrtvoj
zemlji, a ova banalna meteoroloka pojava svakodnevni je dokaz
12
146
Na ovaj podatak naiao sam u Borgesovoj Osobnoj biblioteci. Kasnije sam ponovo uzeo Don Kihota i odmah me kraj jedne krme zapljusnula snana kia. Isti
je sluaj s kuranskim devama. Borges citira Gibbona koji u Povijesti uspona i
pada Rimskog carstva tvrdi da u Kuranu nema deva; Borges dalje na ovom netanom podatku gradi tezu kako istinski tipine crte mogu biti liene lokalne
boje. Evo citata: da je postojala kakva sumnja u izvornost Kurana, mislim
da bi ta odsutnost deva bila dovoljna da potvrdi njegovo arapsko podrijetlo.
Kuran je napisao Muhamed, a Muhamed, kao Arapin, nije imao nikakva razloga da zna da su deve arapska osobitost; za njega su one bile sastavni dio
stvarnosti; nasuprot njemu neki bi se krivotvoritelj, kakav turist, neki arapski nacionalist, poeo odmah razmetati devama i karavanama deva na svakoj
stranici; ali Muhamed je bio miran: znao je da moe biti Arapin i bez deva...
Tesbih
ivot daje Bog, a ne ljudi, kao to kiu sputa On, a ljudi je mogu
samo prieljkivati. Pustinja je najautentiniji ambijent za itanje
i razumijevanje ajeta o kii: tu je mogue spoznati svu ozbiljnost
poziva da se razmisli o vodi koja se sputa iz oblaka. Nije stoga ni
udo to se skoro svi poslanici, kratkotrajno ili konano, vezuju
za pustinju. Veina Poslanikovih biografa istiu kako je odrastanje u pustinji bilo kljuno za njegov odgoj i razumijevanje svijeta.
Gledajui ispucale i ranjave horizonte tu je razvio poseban odnos
s prirodom; tu je spoznao kolika se ljepota prolije svijetom kada
kia natopi sprenu zemlju. Dok je kao djeak posmatrao kinu
misteriju, nije mogao slutiti kako e sam postati kako istie
Annemarie Schimmel simbolom kie.
Iako Kuran upozorava na smrt i varljivost dunjaluka, u njemu se ipak ivot uporeuje s kiom, a ne pustinjom: kia natopi tlo pa bilje uzbuja, ali poslije ipak postane suho, i vjetrovi ga
raznesu. Simboliki bi bilo nedjelotvorno ivot porediti s pustinjom ljudima koji ive u oskudici. Za njih, ivot je ekanje kie. S
druge strane, ljudi koji ive u kinim i inim izobiljima, ivljenje
uporeuju s pustinjom. ivei u komforu, usljed odsustva neke
egzistencijalne punoe, postojanje im je pustinja. Nema nita
gore od tih kinih pustinja. U romanu Juno od granice, zapadno od sunca Haruki Murakami pripovijeda o Haimeu, ovjeku
koji ima takorei sve u ivotu: lijepu enu koju voli Jukiko, dvije
predivne kerke, stan od 400 kvadrata, jedan od najposjeenijih
dez barova u Tokiju, osam miliona jena na raunu, pa ak i ljubavnice, ali njegov ivot nema punou, nema smisla ili, u duhu
eseja, u njegovom ivotu ne prokapava kia. Njegov ivot je pustinja, obina pustinja s dinama i kaktusima. U njoj ima razliitih stvari, u njoj ive razne stvari... Svi tu ive. Ali jedino to
zaista tu ivi je sama pustinja. Kao u Diznijevom filmu Pustinja
koja ivi. To je dokumentarni film o pustinji. Eto, tako pie pisac
iz jedne od najbogatijih zemalja u kojoj ni kie, ni bilo kakvog
drugog obilja ne manjka. Ali njegova rije za ivot je pustinja.
Roman zavrava tako to junak romana Haime sjedi za kuhinjskim stolom, i ujutro nakon neprespavane noi misli o kii.
148
Tesbih
U tihoj tami, mislio sam na kiu koja pada na puinu. Na kiu koja
tiho pada na iroko more, a da za to niko ne zna. Kia beumno
udara u morsku povrinu, a da za to ne znaju ak ni ribe.362
Kada oblaci istresu mrano breme na suhu zemlju, ona uzbuja i oivi, sve plane u bojama raznim, pa nam Bog u Kuranu
govori da pogledamo svijet nakon kie, jer je tada on mnogo lijep
i udnovat. (U Tbingenskom uvodu u filozofiju Ernst Bloch evocira uenje pred kapima kie jedne djevojice iz Hamsunovog
Pana kao paradigmu neotklonjivog udivljenja, uenja pred tajnom svijeta, kao poetak oka miljenja: ovo njeno titranje proima sve i velike rijei su beznaajne pred njegovim dahom.363)
Kia ini svaki molekul bremenit misterijom, kae Rumi. Iz
zemlje se pomole razne vrste bilja i predjeli zazelene, i onda tu
izrasta klasje gusto, i palme, i grozdovi koje je lahko ubrati, i vrtovi lozom zasaeni, naroito masline i ipci, slini i razliiti. Sve
su to dokazi za ljude koji vjeruju. Moemo zamisliti s kakvom
strau kiu posmatra beduin nakon to je ispaa danima bila
transformirana u pustopoljinu ili kako tmurno nebo gleda seljak nakon duge sue. Malo je pisaca koji su napetost iekivanja
kie, e i ustreptalost zemlje, stoke i ljudi opisali tako snano,
elementarno i poetino poput amila Sijaria u Bihorcima: napet, skoro erotski opis kie (iza ega slijedi nita manje poetian,
nita vie erotski, prizor Halimaine obljube Hatke). Gradska
kia je neto posve drugo. Vazduh se tek proisti od smoga, ai
i prljavtine, praina digne i uzmirie sokacima i dadama, ali
niko ne plee dok voda kulja, slavei manifestaciju obilja. Graani su lieni percepcije kie kao opstanka, kao to su lieni svake
dubine. Zarobljeni u olucima sistem, graani naeg vremena
sebe vie ne doivljavaju kao dio jedne vee, kosmike cjeline,
kao kariku u velikom lancu bia. Tako i kia funkcionira kao dio
posebne, gradske poetike. Jer u gradovima, kako kae Henry Miller, vlada anatomska bjesomunost, a to je ritam bjesomuniji,
duh je manji. U poeziji je kia instrument kojim se intenzivira
samoa gradskih individua ili pojedinana nesrea koja moe
imati svakakve razloge i razne kontekste. Lijepo je za gradsku
149
kiu napisao Husein Haskovi: Kia je samo loe vrijeme, nikakav Boiji blagoslov, dobra tek ulice da spere.
Kuran nas poziva da sluamo kako kia pada, poto je ona
znak, bez obzira da li je milost ili kazna. Proza sporo tee pod
mrkom kapom nebeskom: kia u gradu duhova u slavnom Pedru Paramu ijem su se autoru, Huanu Rulfu, divili i Borges i
Marquez i Fuentes; kia u spomenutom Hamsunovom romanu
Pan dok glavni junak, lovac, sjedi ispod stijene visoko u planinama i posmatra u daljini uzburkano more; Capoteovi njujorki
potopi (Morski su psi mogli da plivaju kroz vazduh...364); apokaliptine kie u romanima Pola Austera.
Kaa o ubilakoj kii to je uzrokovala Potop nije ekskluzivno vlasnitvo semitskih monoteistikih tradicija; skoro da nema
tradicije bez predanja o potopu koji je zadesio zemlju. Indijske
Vede i perzijska Avesta kazuju o toj katastrofi, ali i drevne tradicije u junoj i sjevernoj Americi. A optimistini Rumi izljeenje
uporeuje s kiom: izlijei me uini mi ono to kia radi s livadom.
13
Ostavimo jednom po strani znaenje sluanja kao poslunosti i razmislimo o kii kao znamenju za one koji sluaju
ne elei znaenje. Moe li u gnoseolokom smislu sluanje biti
primarno kada je rije o kii? Zato treba kiu sluati? I kada sluamo, ta treba uti? ta, kad je dolo do posvemanje transformacije zvunog pejzaa, do svepotirueg zagaenja akustinog
fonda; zvukom sela, pie Peter Englund u eseju Istorija tiine,
dominirali su iskonski zvuci prirode, prije svega kia i vjetar, ta
Boija metla. Ali kada kultura prestane biti izuzetak a priroda pravilo, doi e do spomenutog oneienja. Teoretiari kulture otkrivaju buku kao problem ime je, oekivano, dolo do
prevrednovanja tiine. Na svijet zvuka potpuno je drugaiji od
akustinog horizonta prolih stoljea.
13
150
Allah vodu s neba sputa i njome ivot zemlji vraa! To je, zaista, dokaz za ljude
koji hoe da uju. (An-Nal, 65)
Tesbih
Jedna od stvari koje ine da nam je skoro nemogue da zamislimo svet zvuka stare Evrope jeste da se sama priroda sluanja
promenila. Nekada se slualo na mnogo intenzivniji nain kao
to je pomenuto, i seljak i lovac su morali da dekodiraju zvuke da
bi mogli da preive. Zvukovi su imali opipljivo znaenje u mnogo
veeoj meri nego danas, kada su se prometnuli u neto u pozadini...365
Ali ponekad sluamo kiu i ini nam se samo to nije progovorila. Moda ne razumijemo ta kae, a ponekad moda i razumijemo, ali ne znamo saopiti, poto je govor kie neprevodiv
poput muzike. Ali misterije ne postoje da bi bile odgonetnute.
Svako odgonetanje dogaa se u jeziku, a jezik je sekundarni medij. ovjeku bi trebala, kae Rumi, usta iroka kao nebo i jezik
ogroman kao enja da iskae sve to. A kada bi progovorili jezikom kie bilo bi to isto bulanjenje.
152
Tesbih
Za naunika, akam je naprosto injenica, jedna meu mnogima koje grade svijet. Ludwig Wittgeinstein je u Logiko-filozofskom traktatusu dao univerzalnu naunu definiciju svijeta:
Svijet je odreen injenicama i time to su to sve injenice.368
Ali, u naunom smislu akam i nije pretjerano obeavajua injenica; budui da nije pogodan za eksploataciju, naunici se okreu opipljivim stvarima, tvrdoj dubini materije. Ve je moderno
doba nagovijestilo krah korespodencije due i pejzaa, a u postmodernoj govoriti o istini i smislu... Zbunjen pred iskonskim
fenomenima, naunik uti i okree se onome o emu moe govoriti. Nae doba je platilo cijenu pozitivizma: zbog ravnodunosti
prema prirodi, dolo je do pobune unutranje prirode.
Nekad je tenja umjetnosti, knjievnosti i filozofije bila izraziti
znaenje stvari i ivota, biti glasom svega onoga to je nijemo,
obdariti prirodu organom za doznavanje njenih patnji... Danas
se oduzima prirodi govor. Nekad se mislilo da svaki izraz, rije,
krik ili pokret ima bitno znaenje; danas je on tek jedan dogaaj.
Istina da je u tome procesu priroda izgubila svoju sposobnost da
ulije strahopotovanje, svoje qualitates occultae, ali posve liena prilike da govori kroz due ljudi... priroda izgleda da se sveti.
Moderna neosjetljivost prema prirodi zaista je samo varijacija
pragmatinog dranja koje je tipino za zapadnu civilizaciju u
cjelini.369
153
Tesbih
Nedovoljno naspavani Emil Cioran posmatra suneve zalaske sa mnogo nestrpljenja ekajui da mu se ostvari najvei
uitak: rasprskavanje sunca, gaenje zvijezda, mrvljenje svemira. Prema islamskoj tradiciji, jednog akama Israfil e odsvirati
posljednji zviduk u dunjalukoj utakmici. Nebo e se rascijepiti,
planine pokrenuti, mora vatrom napuniti. Trka, grubi startovi i
podvale, simuliranja i iluzorne pobjede, bit e okonani. Na meridijanu vremena postoji pravda, iako nas poezija kretanja poduava samo tronosti, haosu i nepravdi.
156
BILJE KE
Artur C. Klark, Devet milijardi Boijih imena, kratka SF pria objavljena 1953.
godine u asopisu Star Science Fiction Stories, No.1
5
6
7
Esad Durakovi, Stil kao argument: nad tekstom Kurana, Tugra, Sarajevo,
2009, str. 15-19.
Karen Armstrong, Povijest Boga, Prosvjeta, Zagreb, 1998, str. 26.
10
14
13
15
16
17
157
Biljeke
18
19
21
Tomas Mann, Josif i njegova braa, Bigz, Beograd, 1990, str. 94.
23
25
Knjiga izlaska, Biblija, Dobra vest, Novi Sad, 1988, str. 37.
24
26
Jorge Luis Borges, Druga istraivanja, Zagrebaka naklada, Zagreb, 2000, str
152155.
Gerom olem, Kabala i njena simbolika, IP Plavi krug, Beograd, 2001, str. 127.
158
Biljeke
41
42
46
47
48
50
49
51
56
Za one koji nisu itali ovo remek-djelo, evo citata: Dok je kao djeak gledao
velikog anela s urezanim strukom ljiljana, obuzelo ga je hladno i bezimeno
uzbuenje. Dugi prsti njegovih velikih ruku su se stisnuli. Osjetio je da eli
vie nego ita na svijetu da istanano ree dlijetom. Htio je neto mrano i
neizrecivo iz sebe iskaliti u hladnom kamenu. Htio je rezati anelovu glavu
Nikad nije nauio kako se klee anelova glava. Goluba, janje, glatke sklopljene
mramorne ruke smrti, i slova lijepa i dotjerana ali nikako anela. (Thomas
Wolfe, Pogledaj dom svoj, anele, Sveuilina naklada LIBER, str. 12)
Charles Taylor, Bolest modernog doba, Meunarodni centar za mir, Sarajevo,
1995.
159
Biljeke
57
59
Czaslav Milosz, Gde sunce izlazi i gde zalazi, Dob, Beograd, 1981., str. 36.
58
60
62
61
67
72
73
160
Biljeke
74
75
79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89
Reid Hafizovi, O naelima islamske vjere, Bemust, Zenica, 1996, str. 72.
Hafizovi, O naelima islamske vjere, str. 81.
Jose Saramago, Evanelje po Isusu Kristu, Svjetlost, Sarajevo, 1999, str. 328.
Poruka Kurana, str. 4.
Tefsir Ibn Kesir, 1308.
90
92
Mirce Elijade, Mit o vjenom povratku, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2007,
str. 21.
91
161
Biljeke
95
Luis Mamford, Grad u istoriji, BOOK & Marso, Subotica, 2006, str. 10.
101 Muhammed Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, El-Kalem, Sarajevo, 2000, str. 149.
102 Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, str. 149.
103 Hans Blumenberg, Svjetlost kao metafora istine, Oktoih, Podgorica, 1999.
104 Sejjid Husejn Nasr, Tri muslimanska mudraca, El-Kalem, Sarajevo, 1991.
105 Ebu Hamid el Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, Bookline, Sarajevo, 2006.
106 Attar, Govor ptica, str. 161.
107 Ebu Hamid El-Gazali, Nia svjetlosti, Meihat Islamske zajednice u Republici
Hrvatskoj, Zagreb, 1995.
109 Rajner Marija Rilke, Devinske elegije, Izdavako preduzee Rad, Beograd,
1969, str. 5.
110 Gabriel Marcel, Imanje i bivstvovanje, Veselin Maslea, Sarajevo, 1989, str. 19.
111 Italo Kalvino, Ako jedne zimske noi jedna putnik, Biblioteka Vijesti. XX vijek,
Podgorica, 2003, str. 177-178.
113 Daniel D. Borstin, Svet traganja, Geopoetika, Beograd, 2003, str. 27.
162
Biljeke
116 Daniel D. Borstin, Svet stvaranja, Istorija junaka mate, Geopoetika, Beograd,
2004, str. 61.
121 Feriduddin Attar, Spomenica dobrih, Kulturni centar I.R. Iran, Sarajevo, 2004.
122 R.V. Emerson, Ogledi, Grafos, Beograd, 1983, str. 84.
123 Emerson, Ogledi, str. 85.
124 Tariq Ramadan, Radikalna reforma, CNS / El-Kalem, Sarajevo, 2011, str. 107.
125 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 141.
126 Fazlur Rahman, Glavne teme Kurana, str. 146.
127 Ramadan, Radiklna reforma, str. 106.
128 Ikbal, Obnova vjerske misli u islamu, str. 115. Vidjeti takoer: Mustansir Mir,
Ikbal, Velikan islamske civilizacije, Tugra, Sarajevo, 2008, str. 98.
129 Ikbal, Obnova vjerske misli, str. 79
163
Biljeke
139 D.T. Suzuki i E. From, Zen budizam i psihoanaliza, Nolit, Beograd, 1964.
140 Nasr, Tri muslimanska mudraca, str. 62.
141 Nasr, Tri muslimanska mudraca, str. 63.
145 Ibn Tufayl, ivi sin Budnog, Veselin Maslea, Sarajevo, 1985, str. 130.
148 Max Weber, Sociologija religije, Kruzak, Zagreb, 2000, str. 41-51.
152 Malik ibn Nebi, Kuranski fenomen, Starjeinstvo Islamske zajednice Bosne i
Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, Sarajevo, 1989, str. 49.
153 Armstrong, Povijest Boga, str. 75.
164
Biljeke
158 Veina izvora uzeta je iz sjajne hrestomatije dr. Hilme Neimarlije Filozofija
povijesti, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, Sarajevo, 2006.
159 Ernst Casasirer, Filozofija Simbolikih oblika / Mitsko miljenje, Novi Sad, 1985.
160 Jean-Pierre Vernant, Vaseljena, bogovi, ljudi, aak Beograd, 2002.
161 Mirce Elijade, Mit o vjenom povratku, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2007,
str. 119.
162 Elijade, Mit o vjenom povratku, str. 122.
165 Erich Fromm, Dogma o kristu / Bit ete kao bog / Psihoanaliza i religija, Zagreb,
1986.
166 Karl Lwith, Svjetska povijest i dogaanje spasa, Zagreb Sarajevo, 1990.
172 Milo N. uri, Istorija helenske etike, Zavod za udbenike i nastavna sredstva,
Beograd, 1997, str. 240.
174 Sir David Ross, Platonova teorija ideja, Kruzak, Hrvatski Leskovac, 1998.
175 Kundera, Nepodnoljiva lakoa postojanja, str. 112.
165
Biljeke
179 Philippe Aries, Western Attitudes toward Death: From the Middle Ages tothe
Present, The Johns Hopkins University Press, Baltimore, 1974, str. 7.
180 Aries, Western Attitudes toward Death, str. 9.
181 Ginter Anders, Zastarjelost ovjeka, Nolit, Beograd, 1985, str. 254.
182 Aries, Western Attitudes toward Death, str. 87-88.
190 Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1985, str. 192.
191 Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 293.
192 Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 288.
193 Heidegger, Bitak i vrijeme, str. 288.
166
Biljeke
205 Hafiz Esad Amin, Izmeu dva svijeta, iskustva islamskog egzorciste, Sarajevo,
2009.
206 El-Gazali, Izbavljenje od zablude, str. 23.
207 Michel Hulin, Skriveno lice vremena, Naprijed, Zagreb, 1989, str. 219.
208 Hulin, Skriveno lice vremena, str. 219.
209 Ibn Qayyim el Devzi, Knjiga o dui, N.I.D. Novi Kevser, Sarajevo, 2006.
210 El Devzi, Knjiga o dui, str. 16-17.
167
Biljeke
228 Katharana Mommsen, Goethe i islam, Dobra knjiga, Sarajevo, 2008, str. 196.
229 Mommsen, Goethe i islam, str. 199.
233 Herta Mller, Ljuljaka duha, Buybook, Sarajevo, 2011, str. 20.
234 Mller, Ljuljaka duha, str. 21.
237 .M.G. Le Klezio, Tubalica o gladi, Prosveta, Beograd, 2009, str. 7-8.
238 Ju Hua, iveti, Geopoetika, Beograd, 2009, str. 11.
239 Jose Ortega y Gasset, O ljubavi, Svetlost, Sarajevo, 1989, str. 11.
240 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 12.
241 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 21.
242 Ortega y Gasset, O ljubavi, str. 23.
245 Czeslaw Milosz, Poezija, Veselin Maslea Bigz, Sarajevo, 1988, str. 167.
246 Dulijan Barns, Istorija sveta u 10 poglavlja, Geopoetika, Beograd, 2006, str.
279-304.
168
Biljeke
254 Giorgio Agamben, Remnants of Auschwitz, Zone books, New York, 1999, str. 41.
(Hrvatsko izdanje: Ono to ostaje od Auschwitza, Antibarbarus, Zagreb, 2008,
preveo Mario Kopi).
259 Gil Anidzar, Jevrejin, Arapin istorija neprijatelja, Beogradski krug & CZKD,
Beograd, 2006.
260 Agamben, Ono to ostaje od Auschwitza, str. 43.
261 El-Gazali, Izbavljenje od zablude, str. 84.
262 Hanif Kureji, Buda iz predgraa, Biblioteka Vijesti XX vijek, Podgorica 2004,
str. 197.
263 Murad Hofman, Islam kao alternativa, Bemust, Sarajevo, 1996, str. 75.
264 Alija Izetbegovi, Islam izmeu istoka i zapada, Svjetlost El-Kalem, Sarajevo,
1995, str. 265.
265 Nerkez Smailagi, Klasina kultura islama, Vlastita naklada autora, Zagreb,
1973, str. 33.
169
Biljeke
266 Herbert Marcuse, ovjek jedne dimenzije, Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 87.
267 Johan Huizinga, Homo Ludens: o podrijetlu kulture u igri, Naprijed, Zagreb,
1992, str. 43.
268 Al-add, 20
282 1001 no, knjiga II, prijevod s arapskog Esad Durakovi, Ljiljan, Sarajevo, 1999,
str. 526.
283 Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, str. 525.
284 Edgar Lee Masters, Antologija Spoon Rivera, Veselin Maslea, Sarajevo, 1980,
str. 92.
285 El-Gazali, Oivljavanje vjerskih znanosti, knjiga VIII, str. 458.
286 Albert Camus, Pobunjeni ovjek, Zora, Zagreb, 1971, str. 31.
170
Biljeke
287 Sad Yusuf Muhammed Ebu Aziz, Knjiga o zulumarima, Libris, Sarajevo, 2003,
str. 123.
288 Attar, Govor ptica, str. 222.
289 Rumi, Jedino sve, str. 14.
290 H.L. Borhes, Kratke prie, Izdavaka radna organizacija Rad, Beograd, 1979.
291 Rumi, Jedino sve, str. 57-58.
292 Ernesto Sabato, Pojedinac i univerzum, Gradac, Beograd, 2005, str. 72.
293 Camus, Pobunjeni ovjek, str. 7.
295 Husein Haskovi, Na jeziku zemlje, BosniaARS, Tuzla, 2005, str. 103.
296 Ibn Kesir, Kazivanje o vjerovjesnicima, str. 49.
300 V.S. Mervin, Vake, Izdavaka radna organizacija Rad, Beograd, 1979, str. 38.
301 From, Zen budizam i psihoanaliza, str. 24.
302 Alexandre Kojve, Kako itati Hegela, Veselin Maslea Svjetlost, Sarajevo,
1990, str. 65.
171
Biljeke
311 Fernand Braudel, Civilizacije kroz povijest, Globus, Zagreb, 1990, str. 85
312 Isak Baevis Singer, Mukatovi, druga knjiga, Svjetlost, Sarajevo, 1986, str. 50.
313 Ikbal: velikan islamske civilizacije, str. 56-63.
314 Oswald Spengler, Propast Zapada, Knjievne novine, Beograd, 1998, str. 31.
315 Sarvepali Radakrinan, Indijska filozofija I, Nolit, Beograd, 1964, str. 61-62.
316 Mahmud Dervi, Beskraj od trnja, Zalihica, Sarajevo, 2008, str. 46.
325 Don Stajnbek, Plodovi gneva, Vega, Novi Sad, 2004, str. 45.
326 Martin Heidegger, Kraj filozofije i zadaa miljenja, Naprijed, Zagreb, 1996, str. 110.
327 Max Horkheimer, Theodor Adorno, Dijalektika prosvjetiteljstva, Veselin
Maslea Svjetlost, Sarajevo, 1989, str. 40.
328 Klod Levi-Stros, Tuni tropi, Zepter Book World, Beograd, 1999.
329 Levi-Stros, Tuni tropi, str. 106.
172
Biljeke
333 Karen Armstrong, Muhammed: Poslanik za nae vrijeme, Buybook, Sarajevo, 2008.
334 Kuranski fenomen, str. 68.
341 Albert Camus, Mit o Sizifu, Biblioteka Dani, Sarajevo, 2005, str. 105.
342 Ibn Nebi, Kuranski fenomen, str. 92.
343 Kader Abdulah, Putovanje praznih flaa, Sarajevo, 2009, str. 123.
350 Massimo Dona, Filozofija muzike, Geopoetika, Beograd, 2008, str. 13.
351 Dona, Filozofija muzike, str. 13.
352 Dona, Filozofija muzike, str. 14.
173
Biljeke
355 Danilo Ki, Rani jadi, Bigz, Beograd, 1990, str. 61.
356 Kant, Kritika moi suenja, str.
357 Rumi, Jedino sve, str. 26.
358 irazi, ulistan, str. 86.
359 Zbignjev Herbert, Gospodin Kogito, Svjetlost, Sarajevo, 1988, str. 125.
360 Balar, Voda i snovi, str. 16.
364 Truman Kapot, Doruak kod Tifanija, Biblioteka Vijesti, Podgorica, 2004, str. 88.
365 Peter Englund, Male istorije, Geopoetika, Beograd, 2009, str. 104.
366 Pol Taberi, Historija ljudske gluposti, Gradac, Beograd aak, 2001, str. 37.
367 Levi-Stros, Tuni tropi, str. 56.
369 Max Horkheimer, Pomraenje uma, Veselin Maslea Svjetlost, Saraevo, 1989,
str. 105.
370 Zuko Dumhur, Pisma iz Azije, Osloboenje Public, Sarajevo, 1991, str. 175 .
371 arl Bodler, Cvee zla, Izdavako preduzee Rad, Beograd, 1969.
174