Univerzitet u Bihau

Pedagoki fakultet
Odsjek za Bosanski jezik i knjievnost
Predmet: Leksikologija

Seminarski rad
Homonimija kao leksikografski problem

Profesor:
Dr. sc. uro Blaeka, van. prof.

Student:
Elvira Redi

SADRAJ :

1. Uvod .................................................................................str. 3
2. Odreivanje homonimije ..................................................str.4 5
3. Naini postanka homonimije ............................................str. 6
4. Razgraniavanje homonimije od srodnih pojava .............str. 7 -8
5. Zakljuak ..........................................................................str. 9

1.UVOD
2

Leksikologija je dio nauke o jeziku. Bavi se sveukupnim prouavanjem leksika jednog jezika.
Prouava i opisuje vanjsku i unutranju strukturu rijei i njihovu upotrebu u komunikaciji.
Leksikologija je i u svezi s drugim znanstvenim disciplinama : posebno sa historijom,
filozofijom, teorijom knjievnosti i stilistikom.
Rijei koje imaju iste formative, a posve razliita znaenja nazivaju se homonimima ( gr.
homonyma od homos znaenje i onyma ime) . Za razliku od vieznanih rijei kod kojih
su istome formativu pridruena razliita, ali bliska znaenja, homonimi znaenjski nisu ei
te nisu ni u kakvoj svezi. Za razliku od semema1 , polisemike rijei koje obavezno sadre
zajednike komponente, sememi homonimikih rijei po pravilu nemaju invarijantu.
Homonimija se moe ostvariti kao homofonija ( istozvunost isti izgovorni oblik)
homografija (isti pisani oblik) ili pak oboje istodobno (potpuna homonimija). Osim toga
homonimi mogu biti cijele rijei ( lekseme ) ili samo pojedini oblici rijei. Za homonimiju, tj.
pojavu da dvije ili vie rijei imaju isti izraz a razliito znaenje upotrebljava se jo i naziv
istoimenost . Dva leksema koji stoje u homonimnome odnosu nazivamo homonimnim
parom a vie njih homonimnim nizom.
Treba razlikovati i leksike i obline homonime te homofone i homografe.
Leksiki homonimi pripadaju istoj vrsti rijei i formativi su im u svim gramatikim oblicima
ili barem u veini gramatikih oblika isti. Leksiki homonimi su npr. :
rak 1 ivotinja i rak 2 bolest, bor 1 vrsta crnogorinog drveta i bor 2 kemijski element,
itd.
Oblini homonimi jesu rijei razliitih vrsta koje u pojedinim svojim gramatikim oblicima
imaju iste formative. Npr.:
Gol nag i gol zgoditak u nogometu, para 3. lice singulara prezenta glagola parati i para
genitiv plurala imenice para, itd.

U vezi s odreenjem homonimije razlikujemo dva tijesno povezana problema:

Razliito odreenje homonimije u razliitim prirunicima
Razlikovanje homonimije u uem i irem smislu

2. ODREIVANJE HOMONIMIJE

1 Semem je leksiko znaenje

Odreivanje homonimije izaziva mnoge nedoumice jer se u razliitim radovima i

prirunicima homonimi i homonimija razliito odreuju.
Simeon za homonimiju kae da je to u lingvistici pojava da dvije ili vie rijei razliita
znaenja i podrijetla imaju isti zvuk ili istu grafiju. Moe biti apsolutna ili potpuna kao npr.
izmeu homofonih rijei koje mogu sluiti u istoj funkciji, npr. tal. dvije imenice enskog
roda: lama (= lama palus movara) i lama( = lamina zlatna ipka) ili parcijalna,
djelomina, kada oznaitelji pokazuju neku razliku u obliku. 2 Zanimljivo je da Simeon
dakle meu homonime uvrtava i rijei koje nemaju posve istovjetan izraz. Simeon kae da
homonim oznauje imena jednaka po izgovoru a posve razliita po znaenju: ... rije koja je
u pisanom obliku istovjetna s nekom drugom rijei istog jezika ali se od nje razlikuje
porijeklom i znaenjem ; potpuno podudaranje glasova etimoloki razliitih rijei.
Branka Tafra za hominimiju je dala slijedeu deginiciju: Homonimija je dakle, leksika
pojava u kojoj dva ili vie leksema koji pripadaju istom leksiko gramatikom razredu a
razliitim leksiko semantikim razredima, imaju sve jednake lekse i ni jedan integralni
sem. (Tafra, 1995).
Da bi dvije rijei bile homonimne, moraju ispuniti neke uvjete a oni su:

Moraju imati isti fonemski sastav

Moraju imati razliita znaenja
Moraju imati iste prozodijske znaajke
Moraju se jednako pisati
Moraju pripadati istoj vrsti rijei

Peti se uvijet donekle relativizira jer, kao to smo spomenuli u prethodnom tekstu, imamo
homonime koji pripadaju istoj vrsti rijei (pravi) i one koji ne pripadaju istoj vrsti (nepravi).
Uvjet za njezinu pojavu jest identinost zvunog plata i gramatikih formi dvaju ili vie
leksema i potpuna odvojenost njihovih semantikih struktura.
Uoili smo etiri temeljna uzroka nejasnom i proturjenom odreenju homonimije:
postojanje tzv. ljestvine homonimije, tj. naziv homonimija ima ue i ire znaenje.
U irem znaenju homonimija obuhvaa i homofoniju i homografiju i potpunu homonimiju.
U uem znaenju homonimija obuhvaa samo potpunu homonimiju tj. Istovjetnost i
pisanog i izgovorenog oblika.
U veini definicija i primjera nije jasno utvren odnos izmeu homonima i homoforme.
Naime, pitanje je govori li se o homonimiji na razini leksema, tj. rijei u svim njezinim
oblicima ili na razini pojedinog oblika. Smatra se da postoje ovi temeljni odnosi:
na razini leksema (tj. odnosi se na sve oblike rijei)
Homografi istost pisma
Homofoni istost izgovora
Potpuni homonimi istost i pisma i izgovora

2 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=77870
4

Na razini oblika takoer postoje sva tri odnosa koje bismo mogli odrediti ovako:
homografske homoforme istost pisma pojedinih oblika
potpune homoforme istost pisma i izgovora pojedinog oblika

Neuslaenost definicija homonima koje su navedene je posljedica razumijevanja homonima u

uem i irem smislu. Homonimi u irem smislu obuhvaaju homografe (rijei razliitog
znaenja iji se formativi isto piu, a razliito izgovaraju), homofone (rijei razliitog
znaenja koje se izgovaraju na isti nain, ali se ne piu isto), homoforme i prave homonime,
tj.homonime u uem smislu. Stoga se naziv homonim katkad primjenjuje na homonime u
uem a katkad na homonime u irem smislu pa otud i proizlaze i proturjene i neusaglaene
definicije kojima se definira naziv homonim.
Pravi homonimi (homonimi u uem smislu) moraju pripadati istoj vrsti rijei pa stoga rijei
lak (imenica) i lak (pridjev), blizu (prijedlog) i blizu (prilog) nisu pravi homonimi. (Hudeek)

3. NAINI POSTANKA HOMONIMIJE

5

Obino se smatra da homonimi nastaju na ova etiri naina:

Jezinim posuivanjem ( homonimi mogu nastati kad se neka rije posudi iz kojeg
stranog jezika pa se nakon prilagodbe jeziku primatelju oblino izjednai s rijeju
(domaom ili posuenicom) koja ve postoji u jeziku primatelju.
Tvorbom rijei ( homonimi mogu nastati i tvorbom rijei kad tvorenice tvorene od
razliitih rijei ( tvorbenih osnova) najee zbog glasovnih promjena imaju isti oblik.
Tafra navodi ove naine postanka homonimije:
1) Fonetska sluajnost
1.1.
1.2.
1.3.
1.4.

Idioglotema 3, npr. klju, mah, muk

Idioglotema i aloglotema 4, npr. griz, pasati
Aloglotema iz istog jezika, npr. banket, koma
Aloglotema iz razliitih jezika, npr. doza, koral,

2) Raspad polisemije, npr. park, nota, takt

Iako se naelno moemo sloiti s time da se homonimi po postanku mogu podijeliti u
navedene skupine, iz primjera koje navodi Tafra mogli bismo zakljuiti da on smatra da:
1. Homonimi mogu biti i rijei koje pripadaju razliitim sustavima (npr. standardnom
jeziku i dijalektu ili dvama dijalektima)
2. Homonimi ne moraju imati sve iste oblike
U prvome sluaju smatra se da se ne moe govoriti o homonimiji jer je rije o razliitim
sustavima, a u drugome sluaju nije rije o homonimima nego samo o homoformama u
kanonskome obliku.
Sporni su i primjeri u kojima je rije o raspadu polisemije. Prvi primjer koji se navodi,
imenica park, nikada se ne ostvaruje samostalno u znaenju sveze vozni park.
nta1 im. . <G nt; mn. N nte, G nt> glazb. pisani znak za glazbeni ton
nta2 im. . <G nt; mn. N nte, G nt> dopis jedne drave drugoj

4.RAZGRANIENJE HOMONIMIJE OD SRODNIH POJAVA

3 Domaa rije
4 Tua rije, posuenica i tuica
6

Za leksikografe je kljuno pitanje razgranienje homonimije od ostalih srodnih

pojava, u prvome redu od polisemije, ali i razgranienje homonimije u uemu
smislu od homografije, homofonije i homoformi. Budui da su ti odnosi
vani u leksikografskome radu, a razliiti se radovi i prirunici razliito prema
njima odnose, ovdje emo te pojave detaljnije analizirati.
Jezini se znak sastoji od oznaenika (sadraja) i oznaioca (izraza), ali jedan
oznailac ne mora uvijek biti pridruen samo jednomu oznaeniku, kao to
ni jedan oznaenik ne mora uvijek imati samo jedan oznailac.
Za razliku od mnogih drugih znakovnih sustava, u prirodnom jeziku znakovi mogu imati
vie od jednog znaenja. Drukije govorei, u jeziku postoje
skupovi jednostavnih znakova, koji se podudaraju po formi, ali se razlikuju sadrajem.
Homonimija i polisemija dovode do iste pojave u jeziku do vieznanoga
pridruivanja izraza i pojma i razrjeuju se na isti nain s pomou konteksta.
Da bismo mogli pogoditi koji je oznaenik pridruen kojemu oznaiocu, moramo
pogledati kontekst (reenicu u kojoj je ta rije upotrijebljena ili ak itavo
poglavlje).
Razlika je izmeu polisemije i homonimije u tome to je kod polisemije rije
o jednoj, a kod homonimije o dvjema ili o vie rijei. U praksi meutim te
dvije pojave nije lako razgraniiti.

a. Kriteriji za razgranienje polisemije i homonimije

Tafra smatra da, budui da su homonimija i polisemija sinhroni jezini fenomeni,
treba pronai kriterije za njihovo razluivanje na sinhronijskome planu.
Ona nudi za to ove kriterije:
1. Semantiki kriterij
U skladu s tim kriterijem polisemne rijei imaju najmanje jedan integralni sem, a u
homonimima su svi semovi distinktivni. To je teoretski jasno, ali pogledamo li rjenike
definicije polisemnih natuknica iz svih rjenika vidjet emo da to nikad tako nije provedeno.
Osim toga zanimljivo je napomenuti da mnoge, po naemu miljenju, nedvojbeno homonimne
natuknice takoer imaju integralne semove. To se posebno odnosi na vidske parnjake
i glagolske imenice paronimnih glagola.
2. Zamjenjivost razliitim sinonimima
Kad bismo prihvatili taj kriteriji, ogroman bi broj polisemnih rijei preao u kategoriju
homonima. Na primjer pridjevu mlad u razliitim se znaenjima pridruuju razliiti sinonimi,
a ipak se u rjenicima beziznimno navodi kao polisemna rije.

3. Sintagmatska spojivost

Tafra to naelo oprimjeruje s pomou rijei kosa (rasputena/plava/meka kosa i

otra/tupa/elina kosa). Smatramo da bi na tajnain gotovo svaka polisemna natuknica bila
proglaena homonimom, npr. rije glava ima ova znaenja:
1. gornji dio tijela u kojemu su smjeteni mozak i tjelesna osjetila, 2. pren.
pojedinac bez obzira na spol i dob, 3. osoba koja je glavna ili prva u emu, 4. lice
kovanice, strana na kojoj je slika; 5. gornji, proireni dio kakva predmeta; 6. v.
poglavlje.
Sintagmatsku spojivost pojedinih znaenja mogli bismo prikazati
ovako:
velika/mala/lijepa/runa glava; mudra/luda glava; glava novia/kovanice/
pasit na glavu; glava avla/vijka; prva/posljednja glava/glava knjige.
4. Pripadanje razliitim derivacijskim stablima
Tafra to naelo oprimjeruje tvorbenim porodicima rijei kosa, kosurina, kosmat, kosma,
kosmurina, kosmati, dugokos, crnokos, kosanka, kosinu rjenicima beziznimno navodi kao
polisemna rije. 5

5 http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=77870
8

Zakljuak
Homonimija u leksikologiji predstavlja jedan problem jer se mnogi leksiki znalci ne mogu
sloiti oko zajednike definicije ove pojave te se tako miljenja razilaze.. Takoer teko je
razgraniiti homonimiju od ostalih slinih pojava u jeziku pa je tako esto povezuju sa
polisemijom iako su ova dva pojma razliita. U ovome radu su prikazani samo neke od
nedoumica, definicija i razmiljanja o ovom leksikografskom problemu.