Mitologija Drevnih

Pozamaan broj kraih ili duih pripovjedaka, od kojih bi se neke mogle nazvati i kratkim
romanima, eseja i pjesnikih zbirki, uz bezbroj pisama i drugih spisa iz ostavtine, ini opus
H. P. Lovecrafta, koji bi se tematsko-motivski, bar to se proze tie, mogao ugrubo podijeliti
na klasini horor, prie o izmatanim svjetovima i mitske prie. Kroz potonje se, pak, manjevie konzistentno provlai doreena mitologija naoko izumrle rase Drevnih, kojima je svijet
neko pripadao i koji e ga, stravini i nakazni kakvi ve jesu, kad-tad vratiti pod svoju vlast.
Ljudi, tek uljezi u takvom svijetu, ve se okupljaju oko bogohulnih kultova tovanja zlogukih
bia teko izgovorljivih imena, kao to su Cthulhu, Yog Sothoth, Nyarlat-hotep ili Azathoth, a
knjiga njihove mrane objave, ije posjedovanje ovjeka ve odvlai u propast, zove se
Prikaz zakona smrti, odnosno, daleko zloslutnije Necronomicon. I upravo je ta knjiga,
Lovecraftova zasigurno najvea literarna invencija, s godinama uspjela zaivjeti vlastitim
ivotom i poroditi vlastit mit u iju objektivnost mnogi i dalje vrsto vjeruju.
U kasnijoj literaturi najee pogreno prevoen kao Knjiga mrtvih imena (ime mu se
sastoji od grkih rijei nekros, smrt, nomos, zakon i eikon, slika) tajnoviti Necronomicon ne
pojavljuje se, naime, samo u Lovecraftovim pripovijetkama, nego i kod drugih autora, ija je
djela Lovecraft redigirao ili bi im bio ghost-writer, kao to je to, primjerice, bio slavom
iluzionistu Harryju Houdniju. U jednom pismu Lovecraft pie da mu se ime Necronomicon
ukazalo u snu, iako je etimologija sasvim jasna, dok u fiktivnoj Povijesti Necronomicona
(1927.) autorstvo knjige pripisuje poludjelom Arapinu Abdulu Alhazredu, koji je u 8.
stoljeu poslije Krista navodno ivio u Damasku. Naslov izvornika glasio bi Al Azif, pri
emu se arapska rije azif odnosi na zavijanje demona u pustinji.

Biblija zla
Necronomicon je prema Lovecraftu tijekom kasnijih stoljea u grkom, latinskom i
engleskom prijevodu dospijevao u posjed mnogih znanstvenika, okultista, ali i laika, u ijim
bi rukama znao prouzrokovati velika zla. Nemali broj autora, mahom okultnih interesa,
smatra, meutim, Necronomicon povijesnom injenicom, tako da je s porastom
Lovecraftove popularnosti objavljeno nekoliko izmiljenih Necronomicona, a nadahnue su
u njemu pronali i mnogi umjetnici razliitih provenijencija, meu kojima se zacijelo najvie
istie vicarski slikar H. R. Giger.
Iako ni iz Lovecraftovih crtica, ni iz tobonjih originala nije razvidno to bi tono trebalo
pisati u toj famoznoj bibliji zla, njezin sadraj dovodi se u vezu s Knjigom zakona
britanskog pisca i maga Aleistera Crowleya ili, pak, tajnim ritualima zazivanja anela
njegova slavnog prethodnika Johna Deeja. Odgovor na pitanje postoji li Necronomicon
zaista ili je posrijedi puka literarna izmiljotina pokuao je dati i poznati britanski okultist
Kenneth Grant, uenik i prema vlastitoj tvrdnji Crowleyjev duhovni nasljednik. Za Granta
Necronomicon postoji, ali u drukijim predjelima duha: Necronomicon zaista postoji na
razini pristupanoj onima koji ga uspijevaju razumjeti, bilo svjesno kao Crowley, bilo
nesvjesno kao Lovecraft. Nejasne napomene o postojanju knjige mogu se pronai u tajnim
knjigama Istoka i Zapada.
Nepotrebno je isticati da je mit o postojanju Necronomicona, ija okultna sudbina u
filmskim razradama zna zadobivati i dimenzije trilera, danas najivlji na internetu, to, opet,

izravno doprinosi posthumnoj slavi H. P. Lovecrafta, ije knjievne invencije na velika vrata
ulaze u popularnu kulturu, koja - u irokom rasponu od kompjuterskih igara do heavy metala vie i ne mari za povijesnu objektivnost. Uostalom, ako se ijedan moderni mit moe podiiti
sasvim osebujnom, autonomnom povijeu, nevezanom za banalnost vlastita ishodita, onda
je to onaj lavkraftovski o Drevnima i Necronomiconu. Ili bi na ovome mjestu moda
trebalo rei da zla vremena naprosto iziskuju zle knjige, to bi nas nuno vratilo promiljanju
terorizma? Nadajmo se da ne, jer ni Lovecraft svoju nelagodu izazvanu strancima - razvidnu,
sreom, samo iz malog broja pisama - nije pretakao u knjievne obrasce, ve se, onkraj bilo
kakve ideologije, znalaki trudio nastaviti jednu veliku anrovsku tradiciju, koju je u Americi
zapoeo Edgar Allan Poe