1.

Naziv, predmet i definicija logike; odnos logike prema

drugim znanostima; podjela logike. Nazivi, etimoloka i
realna definicija epistemologije i njezin status unutar
filozofije?
Rije logika dolazi od grkog logos, ima puno znaenja, govor, kazivanje,
miljenje, smisao, um, razbor. U Ivanovom evanelju Bog je logos. Od
grkog logos potjee i doetak logija u imenu mnogih znanosti. (biologija,
tehnologija, psihologija). Predmet logike je poredak misli, oblik miljenja,
nain razmiljanja, a ne sadraj miljenja. I zbog toga ju nazivamo
formalnom logikom. Kroz povijest logika je dobivala razne definicije, neke
od njih su: logika je filozofska disciplina o oblicima valjane misli. Logika se
bavi naelima dosljednog zakljuivanja. Odnos logike prema drugim
znanostima je taj to se druge znanosti ne bave onime ime se bavi logika.
Ona prethodi drugim znanostima, jer one imaju zakone miljenja, logika
razmiljanja. Podjela logike: tradicionalna i suvremena ili matematika.
Tradicionalna se dijeli na pojam, sud i zakljuak. Etimoloka definicija
epistemologije kae da je to govor o znanosti. Realna definicija
epistemologije kae da je to prouavanje opih kriterija znanstvene
spoznaje, ispitivanje znanstvenih principa, hipoteza i rezultata, te
odreivanja njihovih vrijednosti i logikih dosega.
2. Povijesni pregled logike Aristotelovi prethodnici; Aristotel;
Teofrast; Megarani; Stoci; Galen; srednjovjekovna logika;
suvremena logika?
Antika logika poinje s Aristotelom, on je donjeo prvi logian nauk. O
logici najvie govori u zbirci Organon ili orue. Na neki nain ga smatramo
utemeljiteljem tradicionalne logike. Ima autoritet do moderne logike, reko
je sve o logici. Njegovu logiku je dorekao njegov uenik Teofras. Vanu
ulogu u logici odigrali su stoici, osniva stoike kole je Zenon i Hrizip
(njegovi spisi su izgubljeni). Njima smo zahvalni za logiku sudova, a
Aristotel je zasluan za logiku pojmova. Megarsku kolu osnovao je Euklit,
Sokratov uenik. Galen je bio poznat po medicini, bio je lijenik, dao je
opise temperamenta, napisao je razne rasprave. Njegovo djelo je uvod u
dijalektiku, u tom djelu je opisao sustav kategorikog silogizma. Kasnije
Ciceron i Boeti izgraivaju latinsku filozofiju, komentirali su samo
Aristotela. Za srednjovjekovnu logiku i ponovno otkrivanje Aristotela i
njegovog Organona zasluan je Petar Abelard, a Petar panjolski je napisao
udbenik Summulae Logicales (logika zbirka), bio je u uporabi do 16.st.
Od 13.st. Oxford Duns Scoott, Villim Occkam s svojom knjigom suma
logike otvorio je period srednjovjekovne logike. Suvremena logika poinje u
19. i 20.st. Poinje tek 1879 s djelom Pojmopis, G. Frege.
3. Temeljno shvaanje procesa spoznaje?
Spoznaja je proces koji se odvija u naem umu, a proizlazi iz dva izvora:
1. Osjetila njima dohvaamo konkretnu stvarnost predmete
2. Umska spoznaja um ili razum je duhovna sposobnost koja nas
razlikuje od drugih bia, pa i nain kojim dohvaamo stvarnost i
predmete. Stvarnost i predmete um pokuava dohvatiti apstraktno,
eli dohvatiti bit stvari. Um moe spoznavati i ne materijalne
predmete.

Tri elementa u procesu spoznaje: Spoznavatelj (subjekt, onaj koji vri

radnju, taj proces nije jednosmjeran), Objekt spoznaje (koji ne mora biti
materijalni predmet, on se daje spoznati, taj proces isto nije jednosmjeran)
i Sam in spoznavanja. S, N, O (N noesis, spoznajni in, proces).
Vrijednost spoznaje mjeri se time da se sadraj koji je predoen
miljenjem. Taj sadraj se poklapa s stvarnim predmetom.
4. Istina: odreivanje pojma, definicija; kriterij istine?
Dva osnovna naina uporabe pojma istine su: Supstantivistika teorija
tu mislimo na neki odreeni unutranji sadraj ili kao neku supstanciju
koju taj pojam izrie. Budui da takvih unutranjih sadraja moe biti vie
pojam istine se moe javljati i u mnoini (npr. Istina je da Bog postoji, a mi
sada piemo.) Atributivni pojam istine taj se pojam javlja kao atribut
ili pridjev istinit. Izrie neko svojstvo onoga o emu se govori. Uvijek se
upotrebljava u jednini. Kad izriemo svojstvo nekog predmeta, ne moemo
za jedno svojstvo izrei dvije istine. Teoretski pojam istine je preklapanje
umske djelatnosti s stvarnou (veritas est adequatio intellectus et rei). Ta
istina se u skolastici naziva jo i racionalistika ili logika istina. Formalni
pojam istine je logina dosljednost. Kriterij istine je mjerilo koje slui za
razlikovanje istinitih ili neistinitih sudova ili tvrdnji. Filozofija spoznaje trai
opi i posljednji kriterij istinitosti i iskaza. Skolastika tradicija takav kriterij
vidi u evidenciji ili uvidom uma u stanje stvari.
5.
Teorije
istine:
teorija
koherencije,
pragmatika
i
neopozitivistika
teorija,
teorija
konsenzusa,
teorija
korespondencije ili adekvacije (ontika i logika istina)?
Teorija koherencije pretpostavlja jedan strogo logiki oblikovan sustav,
propozicija i stavova i oni stoje u meusobnoj ovisnosti, jer se moraju
izdvojiti jedni iz druge. Ni jedna pozicija ne moe biti neistinita, ako je
sustav istinit. Ne moemo tono odrediti to je to koherencija. eli unijeti
red u teoriju spoznaje. Pragmatika i neopozitivistika teorija je jedna
vrsta relativizma koja mjerilo istinitosti trai u svrsi koju bi spoznaja morala
postii. Istinito je ono to moe donijeti vie koristi. Teorija konsenzusa
bit istine ili njezin glavni kriterij, sastoji se u konsenzusu tj. u slaganju
miljenja oko nekih tvrdnji. Ne zahtjeva da se svi sloe u neemu, da bi ta
tvrdnja bila istinita. Posebno je dobra u povijesnim znanostima. Nee se
pitati svakoga samo neke ljude. Teorija korespondencije ili adekvacije
to je najstarija teorija, ima oslonac na Aristotelu, istina je preklapanje uma
i stvarnosti, neki je sud istinit ako postoji neka injenica ili neko stanje
stvari koje tom sudu odgovara. Sud je istinit jer odgovara stanju stvari koje
izrie. Ako se subjekt, objekt, misao, injenica preklapaju tada je iskaz
istinit. Ontika istina kae da je svako bie spoznatljivo. Logika istina
je mogua samo unutar ljudske spoznaje. Za preduvjet mora imati ontiku
istinu.
6. Samosvijest: problem sumnje (Augustin, Desscartes) i
svijesti (internacionalnost svijesti, direktna i refleksivna
svijest); JA djelatni subjekt?
Stvarnost postoji neovisno od subjekta i daje se spoznati, a ako se da
spoznati onda postoji i razum. Predmet ili bie je sposobno oitovat se

kako jest, ali je potreban subjekt koji e rei da je to tako. Augustin je bio
protiv radikalnog skepticizma (skeptik sumnja u sve, ali kae da ne sumnja
u ono to sumnja) nuan preduvjet svake sumnje je egzistencija. Descartes
kae da ovjek ne moe sumnjati u sve, nego da mu je i sama sumnja
dokaz za neto (Corgito ergo sunt) mislim dakle jesam. Sumnja je mogua
na temelju znanja da nismo neto jasno spoznali. Intencionalnost je
odnos subjekta prema objektu. Subjekt je uvijek usmjeren prema objektu,
a taj objekt je razliit od subjekta. Znai subjekt vidi da je razliit od
objekta i ne smije se izgubiti u objektu. Subjekt je uvijek svjestan da je
subjekt. Dvije vrste svijesti su direktna proces kada subjekt izlazi iz
sebe i usmjeruje se k objektu. Spoznavajui neki predmet subjekt ide
prema njemu. Refleksivna svijest je kada se ta svijest vraa prema
subjektu, kada se vraa na nae spoznavanje, na nae vlastito ja. U njoj
sam svjesni in, proces i predmet spoznaje postaje dio promatranja nae
svijesti. Postajemo svjesni da su to nai vlastiti ini. Ja djelatni subjekt
ja je subjekt koji spoznaje, koji posjeduje svoje ine i to kao stanja koja se
mijenjaju dok subjekt uvijek ostaje isti. Istina je da mi svoje ja nikada ne
izoliramo od svojih ina, nego smo s njima najintimnije spojeni. Nae ja je
individualno, stvarno s vlastitih ina koji mu akdecidentalno pripadaju. Ja je
supstancija, a ini su akcidenti.
7. Reditio completa; Aristotelov spoznajni realizam; induktivni
put spoznaje; odnos materije i forme u procesu spoznaje?
Reditio completa ili potpuni povratak je naziv za reflektiranje svojih
spoznajnih ina u procesu spoznaje u spoznavanju objekta.
Naime, objekt nije svjestan da je spoznat, a subjekt je svjestan da postoji
objekt i svjestan je da ga je spoznao, svojim spoznajnim inima, do toga je
doao
Uvjet intelektualne spoznaje je mogunost vraanja ili reflektiranja
spoznajnih moi o svojim inima spoznavanja. Aristotel kae da se ljudska
spoznaja mjeri po objektivnim stanjima stvari, uvijek se usmjerava prema
neemu, a to neto ne mora biti samo materijalno. Aristotel je prvi
teoretiar znanosti, on kae da je cilj svake spoznaje doi do biti stvarnosti
tu imamo dvije karakteristike: 1. Bit stvarnosti elimo spoznati bitne
oznake, mora biti iskljueno sve to je akcidentalno. 2. Spoznati uzroke
poela stvarnosti. Induktivno zakljuivanje kae da naa spoznaja
poinje od osjetila, od pojedinanog prema opem. Aristotel kae da je
takvo zakljuivanje jasnije. Svako bie je sklop materije i forme.
Meusobni odnos izmeu materije i forme je takav da materija bez
forme ne moe, tek zajednikim spojem oni daju jedno individualno bie.
Forma je bitnija, jer iz jedne materije moemo napraviti vie formi.
Potencija se uvijek vee uz materiju, a akt uz formu. (materija je glina i ona
ima potenciju da postane figura). to je materija manje obraena ima vie
potencije, ona je princip mogunosti. Temelj individualnosti je materije, a
forma je ta koja odreuje bit i po tome razlikujemo ljude.
8. Pojmovna spoznaja i vrijednost opih pojmova: razliiti
pristupi (realizam, nominalizam,...); opi pojmovi i apstrakcija
spoznaje?

Svijet postoji neovisno od nas i da se spoznati. Tu se postavlja pitanje:

moemo li mi u svojoj spoznaji dohvatiti predmet onakav kakav on jest,
neovisno o naem spoznavanju ili nam je ta objektivnost skrivena? Zbog
toga nam se javljaju slijedei pravci: imanentizam kae da ne moemo
dohvatiti objektivnu stvarnost koja postoji neovisno o naoj spoznaji.
Realizam prihvaa opstojnost stvarnog bia neovisno o naoj svijesti, to
bie je objekt nae spoznaje, a naa spoznaja mora dohvatiti formu bia.
Glavno obiljeje nae spoznaje je da se ona ne gubi u objektu ve se vraa
k sebi. Dohvaanjem stvarnosti mi oblikujemo pojmove o stvarnosti.
Osnovna znaajka pojmova je da su oni opi, to se vidi u tome to se
sadraj tih pojmova moe izricati o mnogim biima koja postoje neovisno
jedno od drugog, razliita su. Tu nastaje problem opih pojmova, kako se
jednom pojmu moe pridijevati vie razliitih stvari? Tu se javljaju 2
oprena stava: 1. Negativan odgovor daje nominalizam, porie
opstojnost opih pojmova (ako se mnogim predmetima pridjeva ista rije
tada je ona bez sadraja). Konceptualizam blai odgovor nominalizma
doputa opstojnost opih pojmova razliitih od osjetnih predodaba. Njihov
argument je da su svi predmeti spoznaje pojedinani dok su pojmovi opi,
univerzalni i iz toga izlazi da je opi pojam isti produkt naeg uma. 2.
Realizam tu je prisutan umjereni i pretjerani realizam, a mi se bavimo
umjerenim. Umjereni realizam kae da opi pojmovi jesu plod nae
intelektivne djelatnosti, ali se stvara temelj te djelatnosti nalazi u svakom
pojedinom predmetu. Rezultat spoznaje je pojam. Rezultat spoznaje bia je
pojam, ali bie je konkretno, a pojam je apstraktan. Opi pojam kojeg
pridijevamo stvarima zove se direktni pojam. On je openita tvorevina
naeg razuma i tu se slae i nominalizam i realizam, ali nominalizam
govori da je to samo tvorevina naeg razuma i nema vrijednosti u
realnosti, a realizam govori da on postoji i u stvarnosti. Sloit emo se s
nominalistima da postoje ope stvarnosti, ali nai opi pojmovi imaju svoj
realni temelj u stvarnosti, nisu puki proizvod u naoj svijesti, oni su plod
nae intelektivne spoznaje, ali stvaran temelj se nalazi u svakom
predmetu. Apstrahirati znai djelatnou naeg uma u susretu s
predmetom izdvojiti, odijeliti, svaku pojedinanost, konkretnost,
pojedinanost onoga to spoznajemo.
Sve ono to je vezano uz
pojedinano bie odmiljavamo, ostavljamo ono to je univerzalno,
openito, ono to nam govori to je to i u tradiciji se to zove quiditas,
tovstvo. Apstrakcija je umski proces kojim elimo doi do biti predmeta.
Kod apstrakcije plod je pojam i stvarajui pojmove i apstrahirajui mi ne
gubimo konkretnost u svome umu, ve je zadravamo. Iz ostvarenog bia
itamo njegovu formulu, ideju, narav i njegovu bit. To iitavanje te
formule je apstrahiranje, a plod apstrakcije je pojam.
9. Pojam narav i predmet pojma; glavne vrste pojmova?
Pojam moemo promatrati pod dva vidika: in kojeg ljudski duh kao
predmet dohvaa. Rezultat toga je umska predodba ili pojam. Pojam je
misao o biti onoga to mislimo ili o bitnim karakteristikama. Odgovara na
pitanje to je neki predmet i to se oznaava kao bit predmeta. in
sadraj i predmet spoznaje je bitno kod svakog spoznavanja. in je isto
zahvaanje pojma, pojam kao in uma, kao neto subjektivno. Sadraj koji
ima svaki pojam i tu promatramo neto objektivno. Sadraj daje znanje o

nekom pojmu. Svaka spoznaja je intencionalna tj. usmjerena je prema

neemu onda pojmom neto predoavamo. To se zove predmet spoznaje ili
predmet pojma ili objekt pojma. Sadraj je skup ili zbroj svih oznaka nekog
pojma. Glavne vrste pojmova su: 1. Jasni i odjeliti pojmovi jasan je
onaj pojam koji donosi takve oznake i toliko njih da se jedna stvar moe
razlikovati od druge stvari. Razgovijetan pojam je onda kada se neke
glavne oznake mogu razlikovati i nabrojati. Odjelit je onaj ako znamo
njegov sadraj. 2. Sveobuhvatan pojam je onaj koji iscrpljuje svu
unutranju spoznatljivost nekog predmeta. 3. Apstraktni i konkretni pojam
apstraktni pojam izrie formalnu oznaku predmeta, a konkretni istie
nositelja. 4. Pozitivni i negativni pojam pozitivni pojam predoava stvar, a
negativni pojam odsutnost te stvari. 5. Jednostavni i sloeni pojmovi
jednostavni donosi samo jednu oznaku u svom sadraju, a sloeni donosi
vie oznaka, a izrie se jednom rijeju. 6. Univerzalni, kolektivni,
partikularni i singularni pojmovi oni se tiu opsega, a ne sadraja. 7.
Pojmovi koji su osjetilno dohvatni analogni pojam izrie stvar u odnosu
prema drugoj stvari koja joj nije potpuno jednaka.
10. Pojam naini pridijevanja univerzalnih pojmova; najvii
rodovi ili kategorije?
Naini na koje se pridijevaju pojmovi podijeljeni su u pet predicabilija: 1.
Vrsta ili Species ono to se izrie o mnogim predmetima kao njihova
potpuna bit. A bit se uzima ono po emu neka stvar jest, ono to odgovara
na pitanje to je to?. 2. Rod ili Geneus ono to se o mnogima izrie
kao neto nepotpuno ili kao dio biti koji se moe dalje odrediti. 3. Razlika
ili Diferentia razlika je ono to se o mnogima izrie kao dio biti koji
odreuje. 4. Vlastitost ili Proprium ono to se izrie o mnogima kao
neto to nuno slijedi iz njegove biti, ali nije dio te biti. 5. Prigodak ili
Accidens ono to se o mnogima izrie kao neto prigodno, tj. ne nuno.
Najvii rodovi ili kategorije njima su podreeni svi rodovi, sve do
pojedinanih predmeta. Aristotelova podjela kategorija ima 10 i to: 1.
SUPSTANCIJA, 2. KVANTITETA ILI KOLIINA, 3. KVALITETA ILI KAKVOA, 4.
RELACIJA ILI ODNOS, 5. AKCIJA ILI DJELOVANJE, 6. TRPNJA ILI PASSIO, 7.
MJESTO ILI UBI, 8. VRIJEME ILI QUANDO, 9. POLOAJ ILI SITUS i 10. STANJE
ILI HABITUS.
11. Pojam odnosi izmeu pojmova; pojam i vrste definicije?
Mi promatramo odnose koje imaju pojmovi meu sobom tj. mogu li se
njihove oznake slagati ili ih moramo razlikovati po neemu. Po emu se
razlikuju i protive: 1. Identinost i razliitost pojmova identinost kao
odnos pretpostavlja da postoje dvije stvari koje stoje u odnosu dok
identinost sama po sebi upravo kae da ne postoje dvije nego samo jedna
stvar. Razlikujemo i formalnu i materijalnu identinost. 2. Opreka ili
opositio su oni pojmovi koji ne mogu biti na istom predmetu pod istim
vidikom. Ima nekoliko opreka, a uveo ih je Aristotel: a) strogo opreni oni
kod kojih se uz jedan moe navesti i drugi oprean pojam, njegova
suprotnost. b) ire opreni ili disparatni pojmovi odreeni su bez nekog
prevelikog oprenog odnosa. Razlikujemo etiri vrste opreka : 1.
KONTRADIKCIJA, 2. KONTRARNOST, 3. PRIVATIVUM (privacija), 4.
RELATIVNOST. Definicija je vrlo vana, prvi ju je uoio i razradio Aristotel.

Samu definiciju moemo odrediti kao sud kojim se nedvosmisleno izrie

sadraj nekog predmeta. Promatramo je pod dva vidika i to normalna i
realna. Normalna definicija tumai samu rije za neki predmet. Jedna
rije drugom rijei, etimoloko tumaenje. Realna definicija navodi
oznake samog predmeta. Ona je definicija u pravom smislu rijei. Definicija
mora biti jasna, reciprona i kratka. Definicija je jasna kada se izbjegavaju
vieznane i neodreene rijei, ona je reciprona ako se moe primijeniti
svakom predmetu i mora biti kratka jer inae vie zamagljuje nego to
razjanjava. Nuno je sve definirati.
12. Pojam narav rijei i govora; razliitost znaenja jedne
rijei; pravilna uporaba i tumaenje rijei?
Rije je supstitivni znak, znak koji zamjenjuje neki predmet, djelatnost ili
osobinu. Ona ne stoji za svoje znaenje, nego je njezino znaenje upravo u
tome da stoji za neto drugo i ije mjesto u jeziku zauzima. Za znaenje
rijei je vano da ga netko zna tj. rije stoji uvijek u odnosu prema nekom
tko posjeduje znanje te rijei. Rije ima znaenje samo u nekom jezinom
sustavu. Narav rijei je glasovni niz koji moe biti izreen ili samo miljen,
a takav glasovni niz postaje rije tek kada dobije neko znaenje. Razlika
izmeu rijei i pojma: jedan se pojam moe izraziti s vie rijei. Rije se
uzima samo za izgovoreni glasovni niz, a pojam je miljen.
13. Sud narav suda; definicije; nastanak suda; reenica; vrste
sudova?
Sudovi su uvijek tvrdnje ili u nijenom ili u potvrdnom. Definicije sudova
su: sud je in duha kojim on o neemu neto tvrdi ili nijee. To je
kategoriki sud kojeg u logici promatramo. Sud je ono o emu se neto
sudi ili nijee i ono se zove subjekt, a ono to se u subjektu tvrdi ili nijee
zove se predikat. Sud je spoj pojmova kojima se neto tvrdi. Sud je logiki
oblik pomou kojega mislimo neko stanje stvari. Tri su elementa
nastanka suda: dohvaanje, shvaanje istinitosti i pristanak. Dva su
dijela suda: subjekt koji se zove jo i kopula ili spona i predikat koji se izrie
rijeju je ili jest uvijek je u indikativu i prezentu, esto je zamijenjen nekim
drugim glagolima u izriaju. Vrste sudova su: 1. Afirmativni i negativni
sudovi neto potvruju, a negativno nijeu. Razlikujemo ih jer afirmativni
sudovi imaju je ili jest, a negativni ne ili nije. 2. Singularni, univerzalni i
partikularni sudovi singularni subjekt je pojedinac, kod univerzalnih
sudova imaju neku srodnost, a partikularni sudovi izraavaju neto
openito. 3. Moderni sudovi. 4. Hipotetini sudovi prepoznaju se po tome
to su pogodbene reenice. 5. Disjunktivni sudovi . dva ili vie termina
stoje u odnosu meusobne iskljuivosti koja se izraava rijeju ili. ovjek
reenicama iznosi svoje sudove. Svoje spoznaje ovjek priopuje izjavnim
reenicama kojima neto tvrdi ili nijee, afirmira ili negira. Elementi cjeline
nazivamo pojmovima.
14. Sud odnosi meu sudovima; logiki kvadrat?
Opreka sudova jedan sud nijee ono to drugi tvrdi. U logici taj se odnos
prikazuje logikim kvadratom. Univerzalno afirmativni sudovi obiljeavaju
se slovom A. Univerzalno negativni sudovi oznaavaju se slovom E.
Partikularno afirmativni sudovi (I). Partikularno negativni sudovi (O).

Dijagonale su uvijek kontradiktne, zajedno ne mogu biti ni istiniti ni

neistiniti. Odnos kontrarnosti vlada izmeu A i E. Ne mogu biti zajedno
istiniti, ali mogu biti zajedno neistiniti. Subalternirani ili podreeni sudovi
su ako neto vrijedi za sve, onda vrijedi i za pojedine. Subkontrarni pojmovi
donja stranica logikog kvadrata (I-O) mogu biti zajedno istiniti, ali ne
zajedno i neistiniti.
15. Zakljuak to je zakljuak, vrste zakljuka?
Dolazi od latinske rijei rationcium, a na hrvatskom znai DOUMITI,
DOUMAK. U korijenu te rijei je um. Kao to um slaganjem pojmova dobiva
sudove tako i od sudova zakljuivanjem dobivamo nove sudove. Zakljuak
se najee odvija posredovanjem treeg suda. Postoji neposredno
zakljuivanje, ali najee zakljuujemo posredno preko 3 suda. Prema
tome zakljuivanje je radnja uma kojom se iz dvaju sudova izvodi trei
sud. Takvo posredno zakljuivanje nazivamo silogizam. Dijelimo ih na
posredne i neposredne neposredni proizlazi iz neposrednog suda.
Deduktivne i induktivne dedukcijom izvodimo iz opeg prema
neposrednog. Indukcija je iz posrednog prema opem. Zakljuke moemo
razlikovati: kategoriki ako su oba suda kategorika onda je i zakljuak
kategoriki. Hipotetiki i disjunktivnim zakljucima.
16. Zakljuak dijelovi silogizma; pravilnost silogizma; figure
silogizma; modusi silogizma?
U tradicionalnoj logici razlikujemo materiju i formu silogizma. Materiju
dijelimo na daljnju materiju i bliu materiju. Daljnja su tri termina ili pojma
unutar jednog silogizma i to subjekt, predikat i srednji termin. Terminus
medius oznaava se slovom M. Subjekt i predikat zovu se i krajnji ili vanjski
termini. Blia materija silogizma su tri suda: dva suda iz kojih se zakljuuje
zovu se premise. Zajedno ih zovemo antecedens, a trei sud se zove
konkluzija. Premisa major stoji najee gore. Zakljuak je misaona radnja
u kojoj se iz dva ili vie sudova dolazi do jednog zakljuka. Pravilnost
silogizma postoji pravilna konkluzija ako je silogizam pravilan. Ako
konkluzija slijedi iza premisa onda je pravilan ako ne slijedi onda govorimo
o nevaljanom ili neispravnom silogizmu. Postoji nekoliko figura silogizma.
Kao figure imaju razliiti stupanj savrenosti. Figura ili lik silogizma ini
prikladan poloaj sredinjeg termina prema krajnjem terminu. Major sadri
predikat konkluzije, a minor subjekt. Postoje 4 figure silogizma prve tri su
Aristotelove, a zadnja je Galenova. 1. Subjekt je u majoru i predikat u
minoru minor mora biti uvijek afirmativan, a major univerzalan. 2. U obje
premise moe biti predikat. Jedna premisa mora biti negativna, a major je
univerzalan. 3. U obje premise subjekt. Minor mora biti afirmativan, a
konkluzija artikularna. 4. Predikat u majoru, a subjekt u minoru. Postoje 14
modusa silogizma. Za prvu figuru mogui su modusi: AAA ako je prva
premisa A i druga premisa A onda je i zakljuak univerzalno afirmativan.
EAE, AII, EIO. Za drugu figuru: EAE, AEE, EIO, AOO. Za treu figuru: AAI,
EAO, IAI, AII, OAO, EIO. Za etvrtu figuru: AAI, EAE, AII, AEO, IEO.
17. Spoznaja i jezino priopavanje; jezik i jezini izraz?
Kod nas je spoznaja ograniena i zato postoji razlika u spoznaji, ali to ne
mijenja relativitet (ako slijepac neto ne vidi, ne znai da to neto ne moe

spoznati). Ta spoznaja se izraava pojmovima koji su povezani u smisleni,

simboliki i uoblieni sustav to zovemo jezik. Osim simbolikog sustava
moemo govoriti o jednom govornom materijalu, a u irem smislu jezik je
sve ono iz ega se moe izvui neka informacija. Definicija jezika: jezik je
sustav oblika izraavanja, koji je ovjek razvio i koje oituje da bi neto
izrazio, sporazumio se, da bi sredio i priopio svoje spoznaje i na razne
naine doao u dodir s stvarnou. Jezik nije prirodan, on se ui, ima svoja
pravila, gramatiku. Funkcije jezika: izraavanje, prikazivanje, apeliranje,
pitanja, zapovijedanje i sjeanje. Prirodna jedinica jezinog izraavanja je
reenica. Ona ne mora uvijek imati subjekt, predikat i objekt, moe imati
samo jednu rije. Jezini izraz uvijek ima vie odnosa: prema onome koji
govori; prema onome koji slua; prema kontekstu u uem, ali i u irem
smislu. Jezini izraz (reenica) stoji u odnosu prema zajednici u kojoj se
taj jezik dogaa.
18. Posredne i nadiskustvene spoznaje; pitanje evidencije i
spoznaje izvanjskog svijeta; Miljenja- realizam, skepticizam,
relativizam?
U konanici vei dio naeg znanja proizlazi iz posredne spoznaje, veliku
veinu stvari koju znamo dobivamo od drugih. Analogijom smo doli do
toga da nas neto boli. Posredna evidencija nas vodi do posredne
spoznaje, tako da nam neke tvrdnje ne budu sumnjive (glupo je sumnjati u
zakon gravitacije). Danas je teko rei i osloniti se na nadiskustvenu
spoznaju. Jedino je eksperimentalna znanost ona koja moe dati istinu te
pozitivno znanstvena istina je danas relevantna za nas. Sve to nije
znanstveno provjerljivo ne moramo vjerovati da je to i istinito. Kritiki
realizam smatra da imamo evidenciju o izvanjskom svijetu i da bar
donekle moemo spoznati njegovu narav. Prema kritikom realizmu ili
umjerenom realizmu ljudska je spoznaja i svijest otvorena prema
materijalnom svijetu. Svijet ne spoznajem iz svoga subjekta, nego ga
spoznajem kao subjekt (Kant eli rei obrnuto). Mi smo otvoreni prema
materijalnom svijetu koji postoji neovisno od nae spoznajne svijesti. On
postoji i bez mene. Radikalni skepticizam potpuno odbacuje mogunost
spoznaje izvanjskog svijeta i naravi bia. Relativizam doputa potpuno
subjektivno mjerilo istinite spoznaje, tako da ono to se jednom ovjeku
ini istinito, moe za drugog biti neistinito.
19. Povijesna spoznaja; temelji, posrednost povijesne
spoznaje?
U temeljima povijesne spoznaje radi se o posrednoj spoznaji koja se
protee izvan granica, prostora i vremena. ovjek je ogranien vremenski i
prostorno i zbog toga mu je potrebna spoznaja drugih ljudi. Postoje
iskustvene injenice koje se ne mogu obmanuti (otkrie Amerike) i te
iskustvene injenice su graa povijesne znanosti. Zato se znanost bavi
iskustvenim injenicama? Odgovor se nalazi u naravi ovjeka, ovjek nije
individualno bie, na ovjeka utjee zajednica. Povijest je duhovna znanost
jer ju moemo razumjeti tek ako razumijemo namjere stvaratelja. Pomou
svjedoanstva dolazimo do povijesne spoznaje i zbog toga se javlja pitanje
sigurnosti takvih spoznaja i vjerodostojnosti svjedoka. Vjerodostojnost
svjedoka je bitna zbog toga da la ne ue u povijest. Vjerodostojnost

svjedoka ovisi o injenicama, o svjedocima, o vjerodostojnosti i

istinoljubivosti. Vjerodostojnost svjedoka, upuenost u materiju i bitan je
kontekst u pitanju svjedoanstava za povijest. Vano je naelo uzronosti i
naelo namjere ili svrhe. Svakako vano je za naglasiti da je nemogue
traiti apsolutnu sigurnost. Ekstremni relativizam nas vodi u skepticizam.
20. Apriorna spoznaja i naelo protuslovlja: uvid, opravdanje
i valjanost naela?
Apriorna spoznaja tradicionalno se dijeli na dvije glavne kategorije: a
priori i a posteriori. A posteriore moemo shvatiti kao spoznaju koja je
dokazano utemeljena na osjetilnom iskustvu. Sukladno tome, opaajna
spoznaja je paradigmatski sluaj a posteriorne spoznaje. Apriorna spoznaja
moe se razumjeti kao spoznaja koja nije utemeljena na iskustvu. Dokaz za
apriornu spoznaju nije osjetilno iskustvo, ve intelektualno ili racionalna
intuicija. Naelo protuslovlja izrie pravu narav i unutranju bit bitka
koja se sastoji u tome da je metafiziki nuno da bitak uvijek iskljuuje
svoju protivnost tj. nebitak (Nemogue je da isto, istome i prema istome
istodobno i pripada i ne pripada.). Bitak se apsolutno protivi nebitku. Ono
to jest ne moe ujedno i nebiti. Budui da je naelo protuslovlja prvo
naelo ono se ne moe dokazati jer ono predstavlja osnovicu za svako
drugo dokazivanje. Svaku pomisao na dokazivanje toga naela odbio je
Aristotel rekavi za one koji takav dokaz trae da pokazuju krajnju neukost.
No vrijednost naela protuslovlja moe se objasniti ili opravdati time to se
pokae nemogunost njegova poricanja tj. putem pobijanja protivnika.
21. Kauzalni princip: miljenja, uvid. Fizika i metafizika
kauzalnost?
Kauzalnom principu temeljno naelo je naelo protuslovlja, ali naelo
protuslovlja ne iscrpljuje svu apriornost ljudske spoznaje i zato ovdje
ubrajamo i kauzalni princip ili naelo uzronosti. Naelo uzronosti ili
kauzalnog principa kae: sve to jest, osim to jest mora imati i uzroke
zato jest, od ega jest. Veza izmeu uzroka i posljedica u prirodnim
znanostima mora se tumaiti pretpostavkom strogo detriminirajueg
zakona. Mnoge stvari funkcioniraju po principu uzroka i posljedice.
Filozofija trai svim pojmovima dovoljan razlog, a to je metafiziki
kauzalni princip. Formulu naela uzronosti dao je Platon: nuno je da
sve to nastaje po nekom uzroku. Aristotel uzronost primjenjuje na
promjenu i kretanje (sve to se kree nuno se kree od nekoga) ta
kretnja oznaava promjenu u biu iz potencije u akt. Prvi pokrenuti
pokreta kod kretanja se stvara jedno novo ostvarenje, a uzrok je uvijek
ono prvotnije. U ontolokom kretanju to je prvi nepokrenuti pokreta. Toma
kae: neapsolutno bie mora biti uzrok apsolutnog bia. Bia participiraju
na bitku i ona nisu bitak nego ga dobivaju i ona pokazuju da je bie
uzrokovano. Sve to postoji ima neki razlog zbog kojeg postoji, mora imati
posljednji razlog ili uzrok svog postojanja (stolica uzrok postojanja stolar).
Fiziki kauzalni princip se odvija unutar materijalnog podruja. U tom se
smislu kauzalni princip gleda kao na nunu svezu uzroka i pojava. Pomou
fizikog kauzalnog principa moemo odrediti ponaanje bia u prirodi
(doe zima i medo ide spavati zimski san). Metafiziki kauzalni princip
se ne ograniava samo na materijalna bia nego vrijedi za sva
kontingentna bia. Kontingentna bia nisu nuna za postojanje, nemaju

uzrok u sebi, nisu causa sui (uzrok sama sebi). Uvid u vrijednost
kauzalnog principa temelji se na uvidu u nae vlastito djelovanje
vidimo da nismo samo oni koji promatraju odreene pojave nego smo mi
njihovi uzroci.
22. Uvid u istinu: odnos istine i slobode; zauzimanje stava i
ethos istine?
U odnosu istine i slobode pitanje je u kojoj koleraciji stoje ljudska sloboda i
istina. Prisiljava li spoznata istina na pristanak. Svakidanje nam iskustvo
to ne govori. Pri zauzimanju stava postoje psiholoki razlozi. Prilikom
meusobnog odnosa izmeu istine i zauzimanja stava imamo 2 ekstrema:
racionalizam i iracionalizam. Kada izriemo neku tvrdnju s vrstim
pristankom na njezinu istinitost onda kaemo da zauzimamo svoj stav o toj
stvari. Kod ljudskog suda razlikujemo 3 momenta: 1. Svaki sud izraava
neki iskaz ne tjera nas za nikakvo zauzimanje stava, samo iznoenje
miljenja, spoj pojmova po Aristotelu. 2. Spoznaja istine navedenog
iskaza poklapa li se sadraj njegova suda (noema) s stvarnou. 3.
Pristanak ili odbacivanje iskazanog sadraja suda taj pristanak ne
mora biti istovjetan s spoznajom istine, jer moe nedostajati kad je ta
spoznaja oita ili se javiti premda evidencija nedostaje. Taj pristanak
ujedno doputa stupnjeve: 1. vrst i definitivan pristanak, 2. Djelomian
ili privremen i 3. Suzdran pristanak. Do zauzimanja stava dolazimo
navoenjem razloga, navodimo argumente. Postoje logiki razlozi i kad njih
donesemo onda moemo zauzeti vrst stav. Stavovi nas uvijek tjeraju da
teimo prema istini, ne moemo uvijek zauzeti stav, davati pristanak jer
nismo sigurni, jer imamo mnoge sumnje. Ethos istine nije u svih ljudi
jednako razvijen, treba ga nuno razvijati, a tome pomae filozofija
spoznaje. Zato su kranski mislioci govorili o mogunosti zablude, jer
jedino Bog zna punu istinu (ethos istine bi prema tome bila sama bit istine,
potpuna istina).
23. Metafiziki stavovi: temeljne postavke (teze); dijalektika
transcendentnosti i ogranienosti ljudske spoznaje?
Metafiziki stavovi su stavovi bez konkretnih dokaza. Javlja se pitanje
moemo li ih smatrati istinitim. Metafiziki iskazi su: 1. Metafiziki iskazi
nisu sami po sebi evidentni ni empirijski provjerljivi, 2. Metafiziki iskazi
nisu besmislica niti emocionalni apeli nego su smisleni iskazi. 3. Metafiziki
su iskazi razumski utemeljene teze jer se radi o intelektualnoj tezi. Njihovo
utemeljenje poinje intelektualnom tezom, ali one nadilaze intelektualne
datosti. 4. Sadraj metafizikih iskaza ne oituje se izravno ti iskazi ipak
pruaju spoznajne sadraje, a budui da im je sigurnost hipotetska, onda je
prihvaanje tog metafizikog stava jest slobodna odluka, to znai da ne
moram prihvatiti injenicu da ivot ima smisla, da me Bog voli, da postoji
Bog. 5. Ta sloboda ne smije se shvatit kao samovolja, to jest kao
prihvaanje neopravdanih proizvodnih tvrdnji. Ne mogu ja samo tako rei
da Bog ne postoji ako moj upnik loe propovijeda. Slobodna odluka ne
smije biti odluka moje samovolje. 6. Metafiziki iskaz je razumski
utemeljen onda ako onaj koji ga prihvaa ima niz razloga da njegov sadraj
uzme za pravilnost svog ivota, odnosno da nema razloga prihvatiti
protuslovnu tvrdnju. 7. Da bismo odgovorno prihvatili metafizike iskaze

kao istinite one moraju biti u skladu s iskonskim ovjekovim iskustvom koje
obuhvaa i iskustvo drugih ljudi, iskustvo civilizacije i sl. Moramo biti u
suglasju s iskonskim ovjekovim sustavom. Sloboda nam nije apsolutna.
Neopozitivizam pada na vlastitoj logici. Smatramo da je opravdano, pa da
je i nuno da moemo zauzeti pozitivan stav. ovjeku je mogue spoznati
istiniti i siguran stav, postoji dovoljan stupanj izvjesnosti da spoznaju
shvaamo istinitom i loginom. Istina je logina. injenica je da svaki
ovjek
moe postaviti istinitu tvrdnju koja vrijedi u svim moguim
svjetovima. Istina je mogua ne apsolutno, ali u dovoljnom stupnju da je
istina mogua da ivot ima smisla.