PAK2

Odjel za kemiju
Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
PRAKTIKUM ANALITIKE KEMIJE 2
KVANTITATIVNA ANALIZA
Za studente preddiplomskog studija kemije na Odjelu za kemiju
Nikola Saka
Ruica Matei-Pua
Osijek, 2015.
SADRAJ 1
SADRAJ:
1. UVOD 2
2. VOLUMETRIJA 8
Vjeba 1. Neutralizacijske titracije 1 11
Vjeba 2. Neutralizacijske titracije 2 19
Vjeba 3. Kompleksometrijske titracije 23
Vjeba 4. Redoks titracije 1 - jodometrija i jodimetrija 34
Vjeba 5. Redoks titracije 2 permanganometrija 45
Vjeba 6. Argentometrijske titracije 52
3. GRAVIMETRIJA 61
Vjeba 7. Gravimetrijsko odreivanje sulfata 65
4. ELEKTROANALITIKE METODE - Potenciometrijska titracija 68

Vjeba 8. Potenciometrijsko odreivanje fosforne kiseline 72
Potenciometrijsko odreivanje halogenida 75
5. SPEKTROSKOPSKE METODE - UVVIS i infracrvena spektroskopija 78

Vjeba 9. Spektrofotometrijsko odreivanje bakra 82
6. LITERATURA 89
1. UVOD 2
1. UVOD
Analitika kemija ukljuuje odjeljivanje, dokazivanje i odreivanje pojedinih sastojaka

(analita) u uzorku. Kvalitativnom analizom pribavljaju se saznanja o kemijskom identitetu analita
u uzorku, a kvantitativna analiza daje brojane podatke o relativnim koliinama jednoga ili vie
analita. Prije izvoenja kvantitativne analize potrebni su kvalitativni podaci. Odjeljivanja su esto
dio i kvalitativne i kvantitativne analize.
Kvantitativna analitika mjerenja imaju bitnu ulogu u svakodnevnom ivotu. Primjerice, da bi

se odredila djelotvornost dijelova automobilskih motora koji smanjuju zagaenje zraka, mjeri se
koliina ugljikovodika, duikovih oksida i ugljikova monoksida u ispunim plinovima. Bolesti
paratiroidne lijezde mogu se dijagnosticirani kvantitativnim mjerenjima kalcijevih iona u krvnom
serumu. Analiza elika tijekom proizvodnje, omoguuje prilagodbu koncentracije elemenata kao
to su ugljik, nikal i krom, ime se dobije proizvod eljene vrstoe, tvrdoe, kovnosti i otpornosti
na koroziju. Plin za domainstvo stalno se analizira na sadraj merkaptana da bi se osigurala
dostatna razina mirisa koji upozorava na oprez od opasnog isputanja.
Kvantitativna analitika mjerenja imaju bitnu ulogu i u mnogim drugim znanstvenim

disciplinama u kemiji, biokemiji, biologiji, geologiji te u drugim podrujima znanosti. Primjerice,
kemiari su velik dio svojih saznanja o mehanizmima kemijskih reakcija stekli prouavanjem
brzine kemijskih reakcija. Brzina kojom nestaju reaktanti ili nastaju produkti kemijske reakcije
moe se izraunati iz kvantitativnih mjerenja koja se izvode u jednakim vremenskim intervalima.
Kvantitativne analiza kalijevih, kalcijevih i natrijevih iona u tjelesnim tekuinama ivotinja
omoguuje fiziolozima prouavanje uloge tih iona u provoenju ivanih signala te stezanju i
oputanju miia.
1. UVOD 3
PODJELA KVANTITATVNIH ANALITIKIH METODA
Rezultati tipine kvantitativne analize dobivaju se iz dvaju mjerenja. Jedno je mjerenje mase
ili volumena uzorka za analizu. Drugo je mjerenje nekog svojstva koje je razmjerno koliini analita
u tom uzorku. Kemiari svrstavaju analitike metode prema prirodi toga zavrnog mjerenja:
Volumetrijskim metodama mjeri se volumen otopine reagensa potreban za potpunu

reakciju sa analitom.
Gravimetrijskim metodama odreuje se masa analita ili nekog spoja koji je u poznatom
kemijskom odnosu sa analitom.
Elektroanalitikim metodama mjere se elektrina svojstva kao to su potencijal, jakost
struje, otpor i koliina elektriciteta.
Spektroskopske metode temelje se na mjerenju interakcije izmeu elektromagnetskog
zraenja atoma ili molekula analita, ili na mjerenju zraenja koje analit emitira.
Na kraju, treba spomenuti skupinu razliitih metoda koje se temelje na mjerenju svojstava kao
to su odnos mase prema naboju (masena spektroskopija), brzina radioaktivnog raspada, toplina
reakcije, brzina reakcije, termika vodljivost, optika aktivnost i indeks loma.
STUPNJEVI TIPINE KVANTITATIVNE ANALIZE
Tipina kvantitativna analiza sastoji se od slijeda nekoliko faza:
1. Izbor analitike metode bitan je prvi stupanj kod svake kvantitativne analize. Pri izboru
metode vano je u obzir uzeti eljenu tonosti, ekonominost (broj uzoraka za analizu),
sloenost uzorka i broj analita.
2. Uzimanje uzoraka vano je zbog dobivanja reprezentativnog uzorka iz cjelokupnog
materijala iz kojega je uzet. Uzorkovanje moe biti jednostavno ili sloeno. Bez obzira na
sloenost uzorkovanja, prije nego to pone analizu, kemiar mora imati odreenu sigurnost
da laboratorijski uzorak predstavlja cjelinu.
3. Priprema laboratorijskog uzorka. vrsti uzorci se mrve kako bi se smanjila veliina estica,
mijeaju da bi se postigla homogenost, te pohranjuju do analize.
1. UVOD 4
4. Definiranje istovjetnih uzoraka. Veina kemijskih analiza izvodi se na istovjetnim uzorcima

kojih se masa ili volumen odreuju pomnim mjerenjem na analitikoj vagi ili preciznim
volumetrijskim priborom. Istovjetne analize izvode se da bi se poboljala kvaliteta rezultata
i da bi se odredila mjera njihove pouzdanosti.
5. Otapanje uzorka. Veina analiza izvodi se u otopinama uzorka. Neki materijali nisu topljivi
u vodi, stoga prevoenje analita, u takvim materijalima, u topljiv oblik moe biti dugotrajan
i teak posao.
6. Uklanjanje interferencija. Tvari koje, osim analita, utjeu na zavrno mjerenje nazivaju se
interferencijama. Prije zavrnog mjerenja analit se mora odijeliti od interferencija. Postupke
ili reakcije koje vrijede za samo jedan analit nazivamo specifinima. Selektivni su oni
postupci i reakcije koje vrijede za nekoliko analita.
7. Badarenje (umjeravanje) i zavrno mjerenje. Rezultati svake analize zasnivaju se na
zavrnom mjerenju nekog fizikalnog svojstva analita x . To svojstvo mora se na poznat i
ponovljiv nai mijenjati s koncentracijom analita ca . U idealnom primjeru izmjereno je
fizikalno svojstvo izravno proporcionalno koncentraciji analita: ca kx
Gdje je k konstanta proporcionalnosti. Postupak odreivanja k vaan je korak za veinu

analiza, a naziva se badarenjem ili umjeravanjem.
8. Izraunavanje rezultata koncentracije analita iz eksperimentalnih podataka uglavnom je
jednostavan i lagan posao. Raunanja se temelje na eksperimentalnim podacima,
stehiometriji kemijske reakcije i instrumentalnim imbenicima.
9. Vrednovanje rezultata i procjena njihove pouzdanosti. Analitiki rezultati nepotpuni su bez
procjene njihove pouzdanosti. Analitiar zbog toga mora osigurati neku mjeru nesigurnosti
pridruenu rezultatu.
PRECIZNOST I TONOST
Preciznost je mjera koja govori o prosjenom rasipanju rezultata, a odreuje se statistikom

obradom rezultata ponavljanih mjerenja. Preciznost opisuje slaganje izmeu nekoliko rezultata
dobivenih na isti nain.
1. UVOD 5
Tonost (ispravnost) oznaava bliskost rezultata mjerenja i njegove istinske ili prihvaene
vrijednosti, a izraava se kao pogreka. Tonost se ne moe odrediti egzaktno jer prava vrijednost
nikada nije poznata.
Slika 1.1. Preciznost i tonost usporedba.
Pogreke
a) Grube pogreke nastaju usred nekog naglog poremeaja u okolini, instrumentu, uslijed
pogrenog oitanja skale ili neke druge objektive ljudske greke. Grube pogreke najee
utjeu na samo jedan rezultat u skupu istovjetnih podataka, zbog ega se on bitno razlikuje
od ostalih rezultata.
b) Sustavne pogreke utjeu na tonost podataka. Imaju tono odreeni izvor koje se u naelu
moe dokazati. One uzrokuju da su svi podaci istovjetnih mjerenja ili visoki ili niski.
Postoje tri vrste sustavnih pogreaka: a) pogreke instrumenta; b) pogreke metoda; c)
osobne pogreke. One se mogu smanjiti ili potpuno ukloniti paljivim planiranjem mjerenja
i provjerom (badarenjem) instrumenta. Otkrivanje sustavnih pogreaka mogue je kroz: a)
analizu standardnog uzorka, b) neovisne analize, c) slijepu probu i d) mijenjanje veliine
uzorka.
c) Sluajne pogreke nastaju kad se mjerni sustav napree do svoje maksimalne osjetljivosti.
Sva mjerenja sadre sluajne pogreke i one se mogu smanjiti, ali ne i potpuno izbjei.
d) Gomilanje pogreaka raunanjem. Konana iskazana brojana vrijednost mjernog rezultata
obino proizlazi iz neke raunske operacije, pa postoji mogunost da se pogreke izazvane
mjerenjem gomilaju raunanjem. Taj uinak treba procijeniti imajui na umu da se on
razlikuje od sustavne ili sluaje pogreke.
1. UVOD 6
Srednja vrijednost ili aritmetika sredina ( x ) niza od n mjerenja x1 , x2 ....xn jednaka je:
x1 ... xn
x (a)
n
Standardna devijacija ( ) je mjera odstupanja pojedinih vrijednosti xi od srednje vrijednosti:
1 N

N i 1
( xi x )2 (b)
ZNAAJNE ZNAMENKE
Znaajne znamenke ine sve znamenke u rezultatu ija je vrijednost poznata i jedna
nesigurna znamenka.
Kada se s rezultatima u koje su ukljuene znaajne znamenke izvode raunske operacije, treba
suvine znamenke odbaciti i rezultat dobiven raunanjem zaokruiti kako ne bi prikazivao veu
preciznost od preciznosti mjernog postupka. Stoga:
- Konaan rezultata ne smije sadravati vie od jedne procijenjene znamenke.

- Pri odbacivanju suvinih znamenki i zaokruivanju rezultata posljednju zadranu znamenku
treba povisiti za 1 ako je odbaena znamenka bila via od 5, pa se npr., 4,26 zaokruuje na 4,3.
- Ako je odbaena znamenka manja od 5, posljednja zadrana znamenka ostaje nepromijenjena,
pa se broj 4,24 zaokruuje na 4,2.
- Ako je odbaena znamenka 5, posljednja zadrana povisi se za 1 ako je neparna, a ako je parna,
ostaje nepromijenjena; brojevi 4,25 i 4,15 zaokruuju se u skladu s tim pravilom na 4,2.
- Prilikom zbrajanja ili oduzimanja zbroj ili razlika mogu sadravati onoliko decimalnih mjesta
koliko ima broj s najmanjim brojem decimala, jer je njegova apsolutna nesigurnost najvia:
0,3734 0,0001 7, 21 0,01 203,1 0,1 210,7 0,1 .

1. UVOD 7
PRIKAZ REZULTATA
Dva su osnovna naina prikazivanja rezultata mjerenja tablice i dijagrami (grafiki prikaz). I
tablice i dijagrami imaju svoje naslove, moraju biti to jednostavniji, ali takoer, moraju sadravati
sve informacije potrebne za razumijevanje. U tablicama su podaci rasporeeni u redove i stupce.
Svaki redak mora biti oznaen. U dijagramima moraju biti jasno oznaene vrijednosti osi i veliine
te legenda, kao na slici 1.2.
450
50
titracijska krivulja
prva derivacija
400 40
30
E/V
E/mV
350
20
300
10
250 0
0 5 10 15
V(AgNO3)/mL
Slika 1.2. Pravilno oznaavanje dijagrama.
WEB informacije
Dodatne informacije i sadraje vezane uz materijale mogue je nai na QR kodu u sklopu svake
vjebe. Za oitavanje koda potreban je pametni telefon, internet i jedna od besplatnih aplikacija za
oitavanje QR koda. Aplikaciju moete preuzeti sa Google Playstore platforme.
2. VOLUMETRIJA 8
2. VOLUMETRIJA
Odreivanje koliine tvari u otopini uzorka temelji se na mjerenju volumena standardne otopine
koji je potreban da bi tvar potpuno izreagirala s reagensom. Reagens u standardoj otopini i tvar u
otopini uzorka reagiraju u ekvivalentim koliinama, pa je mogue na temelju poznatih vrijednosti
volumena i koncentracije standardne otopine, izraunati koliinu tvari u otopini uzorka:
() = ( ) ( )
Mjerenje potrebnog volumena standardne otopine obavljamo titracijom.
Da bi obavili volumetrijsko odreivanje potrebne su sljedee radnje:
- Priprema standardne otopine

- Priprema indikatora
- Priprema otopine uzorka i uzimanje pogodnog alikvota
- Titriranje
- Raunanje rezultata odreivanja na temelju podataka titracije.
Za provedbu titracije potrebne su bireta i Erlenmayerova tikvica.

Standardna otopina (ili standardni titrant) je reagens poznate koncentracije koji se koristi za
izvoenje volumetrijske analize. Titracija se izvodi polaganim dodavanjem standardne otopine iz
birete ili drugog volumetrijskog pribora, u otopinu analita dok reakcija ne zavri. Razlika izmeu
poetnog i konanog oitanja volumena na bireti je volumen potreban za zavretak titracije.
Za provedbu titracije potrebno je, osim otopine uzorka i standardne otopine, imati indikator koji e
pokazati zavrnu toku titracije, tj. koji e dati neku vidljivu promjenu u otopini, u trenutku kad je
reakcija zavrena. Toka ekvivalencije u titraciji postie se kad je koliina dodanog titranta
kemijski ekvivalentna koliini analita u uzorku.
Primjerice, toka ekvivalencije u titraciji natrijevog klorida sa srebrovim nitratom postie se onda
kada je tono 1 mol srebrova iona dodan za svaki mol kloridnog iona u uzorku. Ponekad je potrebno
dodati suviak standardnog titranta, a zatim suviak odrediti retitracijom s drugim standardnim
titrantom. U ovom primjeru toka ekvivalencije odgovara onoj toki u kojoj je koliina poetnog
titranta kemijski ekvivalentna koliini analita plus koliina retitranta.
Toka ekvivalencije neke titracije je teoretska toka koja se ne moe eksperimentalno odrediti.
Ona se moe samo procijeniti opaanjem promjene nekog fizikalnog svojstva koje se zbiva kod
stanja ekvivalencije. Ta promjena naziva se zavrna toka titracije. Razlika u volumenu izmeu
toke ekvivalencije i zavrne toke titracije je pogreka titracije.
2. VOLUMETRIJA 9
Kako bi dobili uoljivu fizikalnu promjenu u toki ili blizu toke ekvivalencije, u otopinu analita
esto se dodaje indikator. U podruju toke ekvivalencije zbiva se velika promjena relativnih
koncentracija analita i titranta. Te promjene koncentracija uzrokuju promjenu izgleda indikatora.
Tipine promjene indikatora su pojavljivanje ili nestajanje boje, promjena boje te pojava ili
nestanak zamuenja. Zavrna toka esto se odreuje instrumentima. Ti instrumenti odgovaraju na
neka svojstva otopine koja se mijenjaju tijekom titracije na svojstven nain. Meu takve
instrumente ubrajaju se voltametri, amperometri, omometri, kolorimetri, kalorimetri i
refraktometri.
Primarni standardi su spojevi visoke istoe, koji slue kao referentne tvari u svim
voltametrijskim titrimetrijskim metodama. Tonost tih metoda je krajnje ovisna o svojstvima tih
spojeva. Primarni standardi imaju visoku cijenu i vrlo mali broj spojeva udovoljava otrim
kriterijima koje oni moraju ispunjavati; stoga je kemiarima dostupan vrlo ogranien broj
primarnih standarda. Posljedica toga je da se ponekad moraju, umjesto primarnih standarda,
koristiti manje isti spojevi sekundarni standardi.
Za odreivanje koncentracije standardnih otopina koriste se dvije osnovne metode. Kod izravne
metode pomno izvagana koliina primarnog standarda otopi se i razrijedi u volumetrijskoj tikvici
na tono poznati volumen. Kod druge metode otopina se standardizira titracijom a) izvagane
koliine primarnog standarda, b) izvagane koliine sekundarnog standarda ili c) izmjerenog
volumena druge standardne otopine. Skraeno, standardizacija je postupak u kojem se
koncentracija neke otopine odreuje tako da se s tom otopinom titrira poznata koliina drugog
reagensa.
Za primjenu u volumetrijskoj analizi, kemijska reakcija mora:
- imati tono definiran stehiometrijski odnos,

- biti kvantitativna,
- biti vrlo brza,
- davati mogunost odreivanja zavretka reakcije.
Ovisno o vrsti kemijske reakcije, volumetrijske metode temelje se na:
1. reakcijama neutralizacije (acidimetrija, alkalimetrija),

2. redoks reakcijama (permanganometrija, jodometrija, ...),
3. reakcijama taloenja (argentometrija),
4. reakcijama stvaranja kompleksa (kompleksometrija).
2. VOLUMETRIJA 10
Indikatori:
Za provedbu titracije potrebno je uz otopinu analita i standardne otopine titranta imati i indikator
koji e pokazati toku zavretka titracije, odnosno dat e neku okom vidljivu promjenu u otopini u
trenutku zavretka reakcije.
Vizualno odreivanje zavrne toke kod nekih titracija se postie pomou samog reakcijskog
sustava (tzv. "samoindikacija" zavrne toke), primjerice kod titracije obojenim titrantom, npr.
standardnom otopinom kalijeva permanganata. Da bi se neka tvar mogla upotrijebiti kao indikator
mora imati sljedee osobine:
- osjetljivost indikatora mora biti visoka tako da indikator ve u vrlo niskim

koncentracijama (10-4 - 10-5 mol L-1) dovoljno jasno oboji titriranu otopinu.
- ravnotea izmeu dva indikatorska oblika mora se uspostavljati brzo.
Indikatori se mogu podijeliti prema vrsti kemijskih reakcija u kojima se primjenjuju za odreivanje
kraja kemijske reakcije pa imamo kiselo-bazne, redoks, metal-indikatore (kod reakcija metalnih
iona s EDTA), talone i adsorpcijske indikatore.
Nain oitavanja birete:
Kod prozirnih tekuina oznaka mora biti tangenta na donji rub meniskusa, a kod neprozirnih, kao
to je otopina kalijeva permanganata, na gornji rub meniskusa tekuine. Poloaj oka, kod svih
volumetrijskih posuda, uvijek mora biti u visini meniskusa (Slika 2.1.). U protivnom, zbog
paralakse (prividna promjena poloaja promatranog objekta s promjenom mjesta promatraa),
dolazi do pogreke prilikom oitavanja volumena tekuine u bireti.
Slika 2.1. Pravilan nain oitavanja volumena na bireti.

2. VOLUMETRIJA NEUTRALIZACIJSKE TITRACIJE 1 11
VJEBA 1
Datum: Ime i prezime studenta:
NEUTRALIZACIJSKE TITRACIJE 1
Kiselo-baznim titracijama (acidimetrija i alkalimetrija) odreuju se kiseline, baze, soli jakih

kiselina i slabih baza i soli jakih baza i slabih kiselina. Kako se reakcija izmeu ekvivalentne
koliine kiseline i baze zove neutralizacija, volumetrijske metode zasnovane na ovim reakcijama
nazivaju se i metodama neutralizacije.
Odreivanje se temelji na reakciji izmeu vodikovog iona i hidroksidnog iona:
+ + (1)
Toka ekivalencije titracije bit e pri pH = 7 samo kod titracije jakih kiselina s jakim bazma, a i
obratno, dok e u svim drugim sluajevima ekvivalentna toka biti pomaknuta u kiselo ili lunato
podruje, ovisno o hidrolizi nastale soli.
Tablica 2.1. Neki kiselo-bazni indikatori.
Boja pH podruje promjene boje

Indikator
kisela - bazina 18C 100C
metal-oran crvena - uta 3,1 4,4 2,5 3,7
bromfenolno modrilo uta - modra 3,0 4,6 3,0 4,5
metilno crvenilo crvena - uta 4,4 4,6 4,0 4,5
bromkrezol zeleno uta - modra 4,0 5,6 4,0 6,0
fenolftalein bezbojna - crvena 8,0 10,0 8,0 9,2
timolftalein bezbojna -modra 9,4 10,6 8,9 9,6
Primarni standardi u volumetrijskim metodama zasnovanim na kiselo-baznim reakcijama su

natrijev karbonat (Na2CO3), natrijev tetraborat dekahidrat (Na2B4O710H2O) i kalijev
hidrogenftalat (KH(C8H4O4)), kalijev hidrogenjodat (KH(IO3)2).
Kao standardna otopina u acidimetriji najee se koristi otopina klorovodine kiseline (HCl) ili
sumporne kiseline (H2SO4). Sumporna kiselina nije poeljna kao primarni standard jer je samo u
prvom stupnju potpuno disocirana dok se u drugom ponaa kao slaba kiselina. Standardna otopina
koja se koristi u alkalimetriji je otopina natrijeva hidroksida (NaOH).
Zadaci vjebe:
Pripremiti standardnu otopinu HCl, c0,1 mol/L.

Odrediti koncentraciju NaOH pomou standardne otopine HCl.
Analiza smjese NaOH i Na2CO3 pomou standardne otopine HCl.
Pribor:
Odmjerna tikvica od 500 mL, odmjerna tikvica od 100 mL (3 kom), lijevak, graduirana pipeta
od 5 mL, Erlenmeyerova tikvica od 250 mL (3 kom), posudica za vaganje, bireta od 50 mL,
pipeta od 25 mL, staklena boca od 1000 mL.
Kemikalije:
Natrijev karbonat (Na2CO3 p.a.), klorovodina kiselina (HCl p.a.) 36%, 1,18 g/mL, metiloran
(0,1% vodena otopina), fenolftalein, bromkrezol zeleno.
PRIPREMA OTOPINE HCl (c=0,1000 M)

Razrijeena otopina kloridne kiseline priprema se od koncentrirane otopine. Na boci se nalaze
podaci o masenom udjelu (u masenim postotcima) i gustoi otopine (g/mL). Iz ovih podataka treba
izraunati volumen koncentrirane otopine koji sadri 0,1 mol HCl. Izraunati volumen otpipetira
se propipetom i ulije u odmjernu tikvicu od 500 mL u kojoj ima oko 200 mL deionizirane vode.
Tikvica se nadopuni deioniziranom vodom do oznake i promuka.
Nikad ne usipavati vodu u kiselinu, nego obrnuto!

Tako pripremljena otopina HCl uva se u staklenoj boci na koju se napie to sadri, koncentraciju
pripremljene otopine i datum pripreme. Ova kiselina je priblinog sadraja HCl, jer klorovodina
kiselina nije primarni standard, pa se mora standardizirati, tj. odrediti tona koncentracija. HCl se
moe standardizirati s nekoliko primarnih standarda, ali se najee upotrebljava bezvodni natrijev
karbonat.
Raun:
PRIPRAVA OTOPINE Na2CO3

Otopina Na2CO3 se koristi za standardiziranje otopine HCl. Na2CO3 je primarni standard. Prije
vaganja potrebno ga je ariti na temperaturi 270-300 C u trajanju od 1 sata. Oko 0,5-0,6 g Na2CO3
(na 0,2 mg tono) odvae se u zatvorenoj posudici, a zatim se sadraj isipa preko lijevka u odmjernu
tikvicu od 100 mL. Na2CO3 zaostao na lijevku ispere se destiliranom vodom u odmjernu tikvicu,
otopi i nadopuni do oznake.
Izvagana masa
Izvagana masa Na2CO3/g

1
2
3
Srednja vrijednost
Raun:
STANDARDIZACIJA OTOPINE HCl - TITRACIJA Na2CO3 s HCl

Bireta se napuni prethodno pripremljenom otopinom HCl ija se tona koncentracija odreuje.
Pripremljena otopina Na2CO3 se promuka, a zatim se pipetira 25 mL otopine u Erlenmeyerovu
tikvicu od 250 mL, razrijedi s oko 25 mL destilirane vode, doda 1-2 kapi otopine metilorana i
titrira s kiselinom koju se eli standardizirati. Titracija se vri do promjene boje indikatora od ute
u naranastu. Izvode se tri titracije. Koncentracija kiseline se izrauna iz srednje vrijednosti tri
titracije.
Za kontrolu se ponovi postupak standardiziranja s jo jednom odvagom Na2CO3 na gore opisani

nain. Dobivene vrijednosti za koncentraciju ne smiju se razlikovati za vie od 1%.
Analitiki podaci i podaci mjerenja:

V(HCl)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
Raun:
ODREIVANJE NATRIJEVE LUINE
Bireta se napuni standardnom otopinom HCl. Uzorak za analizu se razrijedi destiliranom vodom
na volumen od 100 mL. Otpipetira se 25 mL te otopine u Erlenmeyerovu tikvicu, doda 1-2 kapi
metilorana i titrira sa standardnom otopinom c(HCl)0,1 mol/L do prijelaza boje indikatora iz
ute u naranastu.
Izvode se tri titracije. Rezultat analize se izrauna iz srednje vrijednosti tri titracije.
Reakcija:

V(HCl)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
Raun:
ANALIZA SMJESE NaOH i Na2CO3
Bireta se napuni standardnom otopinom HCl.
Otpipetira se 25 mL uzorka koji sadri smjesu NaOH i Na2CO3 u Erlenmeyerovu tikvicu od 250
mL, doda 5 kapi otopine fenolftaleina i titrira sa standardnom otopinom c(HCl)=0,1 mol/L do
prelaza boje iz crvene u bezbojnu. Bezbojnoj otopini doda se 5 kapi bromkrezol zeleno i nastavi se
titracija do promjene boje iz plave u utu.
Izvode se tri titracije.
Titracijom sa standardnom otopinom kiseline moe se uz upotrebu dva pogodna indikatora odrediti
NaOH i Na2CO3 u smjesi koja osim navedenih tvari sadri samo inertne neistoe. Titracijom uz
fenolftalein kao indikator neutralizira se sva prisutna natrijeva luina, a karbonati se prevode u
hidrokarbonate. Titracijom uz bromkrezol zeleno neutralizira se sva prisutna luina i karbonati do
CO2.
Fenolftalein je u neutralnom i slabo kiselom podruju bezbojan pa se titracija uz bromkrezol zeleno

moe nastaviti iza titracije uz fenolftalein u istoj otopini. U tom sluaju volumen kiseline utroen
uz bromkrezol zeleno odgovara samo reakciji prelaza hidrokarbonata u CO2.
Jednadbe svih moguih reakcija:

V(HCl)uz fenolftalein/mL V(HCl)uz bromkrezol zeleno/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
n1(HCl uz fenolftalein)/mol
n1(HCl uz bromkrezol zeleno)/mol
n(Na2CO3)/mol
m(Na2CO3)/g
n(NaOH)/mol
m(NaOH)/mol
Raun:
Pomo : mnoina natrijevog karbonata odgovara utroenom volumenu HCl-a prilikom titracije uz
bromkrezol zeleno, a mnoina natrijeve luine odgovara razlici n(HCl-fenolftalein) n(HCl-bromkrezol
zeleno).
Zakljuak:
m(NaOH)=_________________mg / 25 mL
m(NaOH)=________________mg / 25 mL i m(Na2CO3)=_______________mg / 25 mL
Datum:_________________ Pregledao:____________________________
VJEBA 2
NEUTRALIZACIJSKE TITRACIJE 2
Zadaci vjebe:
Priprava standardne otopine NaOH, c0,1 mol/L.

Odreivanje kiseline u octu.
Pribor:
Staklena boca od 1000 mL, satno staklo, Erlenmeyerove tikvice od 250 mL , pipeta od 25 mL,
bireta od 50 mL.
Kemikalije:
NaOH p.a., standardna otopina c(HCl)0,1 mol/L, metiloran (0,1% vodena otopina),
fenolftalein.
PRIPRAVA STANDARDNE OTOPINE NaOH, c0,1 mol/L I STANDARDIZACIJA

POMOU OTOPINE HCl
a) Priprema otopine pribline koncentracije
Na tehnikoj vagi na satnom staklu odvae se oko 2 g NaOH i otopi u prokuhanoj i ohlaenoj
destiliranoj vodi, te nadopuni na volumen od 250 mL. Otopina se uva u dobro zatvorenoj staklenoj
boci.
b) Standardiziranje sa standardnom otopinom c(HCl)0,1 mol/L
Bireta se napuni standardnom otopinom HCl. Otpipetira se 25,00 mL otopine NaOH, koju se eli
standardizirati, u Erlenmeyerovu tikvicu od 250 mL, doda 1-2 kapi metilorana i titrira sa
standardnom otopinom c(HCl)0,1 mol/L do promjene boje indikatora iz ute u naranastu. Izvode
se tri paralelne titracije.
Reakcija:

V(HCl)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
Raun:
ODREIVANJE KISELINE U OCTU

Odreivanje octene kiseline je primjer titracije slabe kiseline jakom bazom.
Odpipetira se 25 mL otopine uzorka u Erlenmayerovu tikvicu od 250 mL, doda se oko 25 mL

destilirane vode, 2 kapi indikatora fenolftaleina i titrira se standardnom otopinom NaOH tone
koncentracije do pojave ruiaste boje.
Reakcija:

V(NaOH)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
Raun:
Zakljuak:
m(CH3COOH)=____________________mg / 25 mL
Datum:_________________ Pregledao:____________________________
2. VOLUMETRIJA KOMPLEKSOMETRIJSKE TITRACIJE 23
VJEBA 3

KOMPLEKSOMETRIJSKE TITRACIJE
Kompleksometrijske titracije su volumetrijske metode u kojima je titrant kompleksirajue sredstvo

koje s analitom (u veini sluajeva metalni ion) gradi stabilan kompleks. U komplekosmetrijskim
titracijama prednost imaju polidentantni ligandi jer grade izrazito stabilne komplekse s analitom.
Ti kompleksi su dobro topljivi u vodi i vrlo slabo disociraju.
U analitikoj kemiji se kao titrant najee koristi etilendiamintetraoctena kiselina (EDTA) u
obliku dinatrijeve soli (kompleksal III) jer je sama EDTA slabo topljiva u vodi.
Slika 2.2. Struktura etilendiamintetraoctene kiseline
EDTA je polidentantni ligand koji posjeduje 6 koordinacijskih mjesta, dva preko duikovih atoma
i etiri preko kisikovih atoma iz acetatnih grupa. U reakciji s centralnim metalnim ionom moe
stvarati stabilne kelatne komplekse s 4, 5 ili 6 koordinacijskih mjesta. Reakcija iona metala s
EDTA, bez obzira na njihov oksidacijski broj, je u stehiometrijskom odnosu 1:1.
+ + 2 2 (4) + 2 + (2)
Kao to je vidljivo iz molekulske strukture EDTA, to je heksaprotini sustav, a samo potpuno

deprotonirani oblik, Y4-, sudjeluje u reakcijama kompleksiranja metala. Reakcija izmeu metalnog
iona i EDTA odvija se u tono odreenom i konstantnom pH podruju. Tako su EDTA kompleksi
s dvovalentnim metalnim ionima stabilni samo u lunatoj sredini, a s trovalentnim i
etverovalentnim metalnim ionima stabilni su i u kiselim otopinama. Stoga je u titraciji potrebno
dodati pufersku otopinu kako bi se odrala pH vrijednost.
U ovom tipu titracija za detekciju zavrne toke se koriste indikatori. Indikatori u
kompleksometrijskim titracijama stvaraju stabilne obojane komplekse s ionima metala. Da bi se
neki kemijski spoj mogao koristiti kao indikator u kompleksometrijskim titracijama, nastali
kompleks izmeu indikatora i iona metala mora imati manju konstantu stabilnosti u odnosu na
kompleks iona metala s kompleksirajuim titrantom, te boja slobodnog indikatora mora biti
razliita od boje kompleksa indikatora i metalnog iona. Indikatori za kompleksiometrijske titracije
se nazivaju i metalokromni indikatori, a meu njima najznaajniji su eriokrom crno T, mureksid i
salicilna kiselina.
Slika 2.3. Struktura kompleksa EDTA-metalni ion
Prije titracije metalni ioni stvaraju obojeni kompleks s indikatorom. Dodatak titranta EDTA
uzrokuje stvaranje kompleksa prvo sa slobodnim metalnim ionima, a potom EDTA istiskuje
metalne ione iz kompleksa s indikatorskom bojom prilikom ega nastaje stabilniji metal-EDTA
kompleks. Shema ovih reakcija:
+ + (3)
+ + 2 2 (4) + 2 + (4)
+ 2 2 (4) + 2 + + (5)
Tablica 2.2. Pregled nekih kompleksometrijskih indikatora.
Boja kompleksa Boja slobodnog

Indikator Analit pH
MIn indikatora
Sulfosalicilna
tamnoljubiasta svjetlouta Fe2+ 2,5 - 3
kiselina
Mureksid crvena ljubiasta Ca2+ 12
Eriokrom crno T crvena plava Mg2+ + Ca2+ 10
Zadaci vjebe:
Priprava standardne otopine EDTA.
Odreivanje smjese Ca i Mg kompleksometrijskom titracijom s EDTA.
Odreivanje cinka.
PRIPREMA STANDARDNE OTOPINE c(EDTA)=0,05 mol/L

Kompleksal III, ako je p.a. istoe, moe se upotrijebiti kao primarni standard. Nakon suenja na
80C do konstantne mase sastav tvari odgovara bruto formuli C10H14O8N2Na22H2O. Suenjem
izmeu 120 i 140C spoj gubi kristalnu vodu i dobije se u bezvodnom stanju.
Koncentracija otopine EDTA moe se odrediti i standardiziranjem. Za standardiziranje
obino se upotrebljavaju priblino neutralne otopine cinkova ili magnezijeva sulfata i magnezijeva
ili manganova klorida.
Za pripremu standardne otopine treba upotrijebiti redestiliranu ili deioniziranu vodu koja
ne sadri tragove kationa tekih metala. Standardnu otopinu EDTA treba uvati u bocama od pyrex
stakla, a razrijeene otopine u polietilenskim bocama.
Potreban pribor
Odmjerna tikvica od 500 mL, Erlenmeyerova tikvica od 250 mL, lijevak, pipeta od 25 mL,
bireta od 50 mL.
Potrebne kemikalije
Dinatrijeva sol etilendiamintetraoctene kiseline Na2H2Y 2H2O p.a., standardna otopina
c(ZnSO4)=0,05 mol/L, indikator: eriokrom crno T (vrsta smjesa indikatora i NaCl u omjeru
1:200).
Priprema otopine:
Standardiziranje s otopinom cinka

U Erlenmeyerovu tikvicu od 250 mL otpipetira se ili doda iz birete 25,00 mL standardne
otopine cinka c(ZnSO4)=0,05 mol/L (neutralna otopina cinkova sulfata). Otopini se doda 12,5 mL
pufer otopine pH=10 i na vrhu spatule indikatora (eriokrom crno T + NaCl) te se titrira s otopinom
EDTA do promjene boje otopine od crvenoljubiaste do plave. Tona koncentracija otopine EDTA
izrauna se iz volumena EDTA, te volumena i koncentracije otopine cinka.
Reakcija:
Analitiki podaci i mjerenja

V(EDTA)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
Raun:
ODREIVANJE CINKA
Potreban pribor
Bireta, pipeta od 25 mL, Erlenmayerove tikvice od 250 mL, odmjerna tikvica od 100 mL.
Potrebne kemikalije
Standardna otopina EDTA, indikator: eriokrom crno T, otopina NaOH (20%), puferska
otopina pH=12.
Otpipetira se alikvot otopine cinka (25 mL) u kiselu otopinu i neutralizirati dodajui kao po kap
20%-tne otopine NaOH do poetka stvaranja bijelog taloga Zn(OH)2. Tada se dodaje 2 mL
puferske otopine pH 12 i eriokrom crno T na vrh patule. Titrira se standardnom otopinom EDTA
do prijelaza vinsko crvene boje otopine u jasnu modru (ne ljubiastu!).
Reakcije:

V(EDTA)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
Raun:
ODREIVANJE SMJESE KALCIJA I MAGNEZIJA

KOMPLEKSOMETRIJSKOM TITRACIJOM S EDTA
Potreban pribor
Odmjerna tikvica od 100 mL , Erlenmeyerova tikvica od 250 mL, pipeta od 25 mL.
Potrebne kemikalije
Standardna otopina c(EDTA)=0,05 mol/L, natrijev hidroksid (2M otopina), pufer otopina
pH=10, indikatori: eriokrom crno T (kruta smjesa indikatora i NaCl u omjeru 1:100) i
mureksid.
Odreivanje kalcija
Otpipetira se 25,00 mL otopine uzorka, razrijedi s oko 25 mL destilirane vode, doda NaOH do
pH=12 (oko 10 mL 2M NaOH) pri emu dolazi do taloenja magnezija to ne smeta odreivanju
kalcija (KptMg(OH)2=1,810-11; KptCa(OH)2=5,510-5). Nakon dodatka indikatora mureksida (na
vrh patule), otopina se titrira sa standardnom otopinom c(EDTA)=0,05 mol/L uz snano mijeanje
do promjene boje otopine iz ruiaste u ljubiastu koja se ne gubi nakon mijeanja. Utroak EDTA
odgovara sadraju kalcija.
Reakcije:

V(EDTA)/mL
1
2
3
Srednja vrijednost
Raun:
Odreivanje sume kalcija i magnezija

Otpipetira se 25,00 mL otopine uzorka, razrijedi se s oko 25 mL destilirane vode, doda 12,5 mL
otopine pufera pH=10 te oko 0,1 g (na vrhu spatule) indikatora eriokrom crno T. Titrira se sa
standardnom otopinom c(EDTA)=0,05 mol/L do promjene boje od ljubiastocrvene do plave.
Utroak EDTA odgovara sumi kalcija i magnezija.
Reakcije:

V(EDTA)/mL
1
2
3
Srednja vrijednost
n(Mg2+ + Ca2+)/mol
n(Ca2+)/mol
n(Mg2+)/mol
m(Mg2+)/mg
Raun:
Zakljuak:
m(Zn)=___________________mg / 25 mL
m(Ca)=___________________mg / 25 mL
m(Mg)=___________________mg / 25 mL
Datum:_________________ Pregledao:____________________________
2. VOLUMETRIJA REDOKS TITRACIJE 1 34
VJEBA 4
REDOKS TITRACIJE 1
Volumetrijske metode bazirane na redoks reakcijama su brojnije i raznovrsnije nego bilo koja
druga grupa volumetrijskih metoda. To je mogue jer se elementi mogu pojavljivati u vie
oksidacijskih stanja i izbor standardnih otopina je vei nego kod drugih volumetrijskih metoda.
Primjena volumetrijskih metoda zasnovanih na redoks reakcijama znatno se proiruje koritenjem
kompleksirajuih tvari koje tvorei kompleks s analitom mijenjaju elektrodni potencijal to
omoguava lake kvantitativno odreivanje analita, ali i poveavaju selektivnost odreivanja.
Redoks titracije se temelje na reakcijama oksidacije i redukcije. Karakteristika svakog redoks

sustava je njegov redoks potencijal. Za ope redoks parove
+ (6)
+ (7)
promjena potencijala moe se izraunati pomou Nernstove jednadbe:
. 2,303 0,0591
= 0 . = 0 = 0 (8)

E - elektrodni potencijal
E' - konstanta koja se naziva formalnim elektrodnim potencijalom a svojstvena je svakoj
pojedinoj polureakciji i primijenjenim reakcijskim uvjetima (npr. temperatura, pH i sl.)
z - broj elektrona koji sudjeluju u polureakciji
0,0591 je konstanta koja se dobije uvrtavanjem u Nernstov izraz vrijednosti za plinsku
konstantu, Faraday-evu konstantu, temperaturu te prevoenjem u logaritam s bazom 10, pri
temperaturi od 25C.
Tijekom titracije do toke ekvivalencije potencijal lanka je definiran potencijalom redoks para
analita (Aoks./Ared.) jer je on u suviku. U toki ekvivalencije potencijal lanka se moe izraziti preko
redoks par analita ili redoks para titranta. U podruju nakon toke ekvivalencije potencijal lanka
je definiran potencijalom redoks para titranta (Bred./Boks.) jer je on u suviku. Da bi reakcija izmeu
dva redoks para bila kvantitativna, razlika izmeu njihovih redoks potencijala u otopini mora biti
dovoljno velika.
Kao standardi u redoks titracijama najee se koriste:

- cerijev(IV) sulfat, Ce(SO4)2
- kalijev bromat, KBrO3
- kalijev jodat, KIO3
- kalijev dikromat, K2Cr2O7
- natrijev oksalat, Na2C2O4
- natrijev arsenit, Na3AsO3
- kalijev permanganat, KMnO4
- natrijev tiosulfat, Na2S2O3
- jod, I2.
Od gore navedenih standarda, primarni standardi su: cerijev(IV) sulfat, kalijev bromat, kalijev
jodat, kalijev dikromat, natrijev oksalat i natrijev arsenit. Kalijev permanganat, natrijev tiosulfat i
jod su sekundarni standardi.
U upotrebi je vie naina odreivanja zavrne toke redoks titracije:
- reverzibilni indikator redoks indikatori,

- ireverzibilni indikator (metilensko plavo),
- krob,
- obojena standardna otopina kalijevog permanganata.
Redoks indikatori su obino organske tvari koji se ponaaju kao slabi reducensi ili slabi oksidansi
i kod kojih je boja oksidiranog i reduciranog oblika razliita.
Zadaci vjebe:
Priprava standardne otopine Na2S2O3, c=0,05 mol/L.
Jodometrijsko odreivanje bakra.
Priprava standardne otopine I2.

Jodimetrijsko odreivanje arsena.
TITRACIJE SA JODOM - JODIMETRIJA

Jodimetrija je volumetrijska metoda koja se zasniva na reakciji standardne otopine joda i neke tvari
koja djeluje reduktivno. U tom sluaju jod je oksidans i njegovo djelovanje se moe prikazati
slijedeom formulom:
I3- + 2e- 3I- (9)
Jodimetrijom se odreuju oksidativne tvari koje jodid mogu oksidirati u jod (Br2, Cl2, MnO4-, BrO3-
, Cr2O72-, OCl-, O3, Fe3+, AsO43-, i drugi). Kiseloj otopini oksidativnog analita, dodaje se suviak
KI, a nastali jod ekvivalentan je koliini prisutnog analita. Koliina joda se zatim odreuje
titracijski uz pomo standardne otopine Na2S2O3 (prema jednadbi 10) i otopine kroba kao
indikatora pri emu se kod zavrne toke oekuje promjena boje iz ukasto-smee u intenzivno
modru.
I2 + 2S2O32- 2I- + S4O6 2- (10)
PRIPREMA STANDARDNE OTOPINE Na2S2O3, c(Na2S2O3)=0,05 mol/L

Potreban pribor:
Tamna staklena boca od 1 L, Erlenmeyerova tikvica od 250 mL, menzura od 25 mL,
odmjerna tikvica od 1000 mL, pipeta od 25 mL, bireta od 50 mL.
Potrebne kemikalije:
Na2S203 5 H2O p.a., standardna otopina c(KMnO4)0,01 mol/L, H2SO4 (20%), otopina
KI (5%), otopina kroba (0,2%).
Standardna otopina natrijeva tiosulfata priprema se vaganjem potrebne koliine krutine i otopanjem
u 500 mL prokuhane, ohlaene, deionizirane vode. Na otopinu natrijeva tiosulfata lako utjeu
mikroorganizmi i samim time, koncentracija otopine se mijenja. Kako bi se taj uinak smanjio
dodaje se mala koliina natrijeva karbonata (0,1 g) koja e smanjiti utjecaj mikroorganizama. Tako
pripremljena otopina pribline koncentracije ( 0,05 M) sprema se u tamnu bocu i ostavlja stajati
desetak dana nakon ega slijedi standardizacija.
Dobivena otopina pribline koncentracije jo uvijek nije spremna za upotrebu i treba joj odrediti
TONU koncentraciju. Standardizacija se izvodi pomou titracije nekog oksidirajueg sredstva,
poznate koncentracije, kao to je KMnO4 ili K2Cr2O7.
U Erlenmeyervu tikvicu od 250 mL otpipetira se 25 ml standardne otopine c(KMnO4)=0,01 mol/L,
doda se 12,5 mL H2SO4 (20%) i 12,5 ml otopine KI (5 %). Titrira se s otopinom Na2S203 dok
otopina ne postane svijetlo uta. Zatim se doda 2-3 mL otopine kroba i titrira dalje dok otopina ne
postane bezbojna.
Reakcije:
Priprema otopina:
Izraunaj masu Na2S203 potrebnu za pripremu 500 mL otopine pribline koncentracije 0,05
mol/L.

V(Na2S2O3)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V(KMnO4)/L
c(KMnO4)/mol/L
n(KMnO4)/mol
n(Na2S2O3)/mol
c(Na2S2O3)/mol/L
Raun:
JODOMETRIJSKO ODREIVANJE BAKRA

Potreban pribor:
Erlenmeyerova tikvica od 250 mL, pipeta od 25 mL, bireta od 50 mL, menzura od 25 mL.
Standardna otopina c(Na2S203)=0,05 mol/L, otopina KI (5%), otopina kroba (0,2%).
Odreivanje bakra temelji se na oksidaciji jodida u jod pri emu nastaje i ekvivalentna koliina
CuI. Nastali se jod zatim odreuje titracijski s Na2S2O3.
U Erlenmeyerovu tikvicu od 250 mL otpipetira se 25 mL uzorka, doda 18,75 mL otopine KI (5%)
i titrira sa standardnom otopinom c(Na2S203)=0,05 mol/L do svijetloute boje otopine. Nakon toga
doda se 2-3 mL otopine kroba, to rezultira stvaranjem plavog obojenja, a titracija se nastavlja do
nestanka plave boje. Otopina mora ostati bezbojna najmanje 30 sekundi.
Reakcije:

V(Na2S2O3)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V (Na2S2O3)/L
M(Cu)/g/mol
m(Cu)/mg
Raun:
PRIPREMA STANDARDNE OTOPINE I2, c(I2)=0,025 mol/L

Potreban pribor:
aa od 250 mL, porculanska laica za vaganje, odmjerna tikvica od 500 mL, bireta od 50
mL, pipeta od 25 mL, Erlenmeyer tikvica od 250 mL, tamna staklena boca od 500 mL.
Jod resublimatum, p.a., kalijev jodid, KI p.a., standardna otopina c(Na2S203)0,05 mol/L,
otopina kroba (0,2%).
Za pripremu standardne otopine, prvo je potrebno pripremiti otopinu pribline koncentracije. U 15
mL deionizirane vode otopi se 5 g KI (Mr(KI)=166,003 g/mol). Zatim se odvae 3,2 g joda
(Mr(I2)=253,809 g/mol) u porculanskoj laici za vaganje i otopi u prireenoj otopini KI. Nakon
to je jod potpuno otopljen, otopina se prenese u odmjernu tikvicu od 500 mL i razrijedi
deioniziranom vodom do oznake. Tako prireena otopina joda uva se u tamnoj boci sa staklenim
epom.
Nakon pripreme otopine pribline koncentracije, potrebno je istu standardizirati. Otopina joda
standardizira se titracijom s natrijevim tiosulfatom (c(Na2S203)0,05 mol/L). U Erlenmeyerovu
tikvicu od 250 mL otpipetira se 25 mL otopine joda i titrira sa standardnom otopinom Na2S203.
Kada otopina postane svijetlo uta doda se 2-3 mL otopine kroba i titrira dalje do obezbojenja.

V(Na2S2O3)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V (Na2S2O3)/L
n(Na2S2O3)/mol
n(I2)/mol
c(I2)/mol/L
Raun:
JODIMETRIJSKO ODREIVANJE ARSENA

Potreban pribor:
Bireta od 50 mL, Erlenmeyerova tikvica od 250 mL, pipeta od 25 mL, menzura od 10 mL.
Standardna otopina c(I2)=0,025 mol/L, natrijev hidrogenkarbonat, NaHCO3 p.a., otopina
kroba (0,2%).
Jodimetrijsko odreivanje arsena temelji se na reakciji oksidacije As(III) u As(V) uz pomo
oksidacijskog sredstva, joda.
U Erlenmeyerovu tikvicu od 250 mL otpipetira se 25 mL uzorka i doda priblino 1,25 g krutog
NaHCO3, te 2-3 mL otopine kroba. Otopina se titrira sa standardnom otopinom joda do pojave
modre boje.
Reakcija:

V(Na2S2O3)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V (Na2S2O3)/L
n(I2)/mol
n(As3+)/mol
n(As2O3)/mol
m(As2O3)/mg
Raun:
Zakljuak:
m(CuSO4)=_________________mg / 25 mL
m(As2O3)=_________________mg / 25 mL
Datum:_________________ Pregledao:____________________________
VJEBA 5
REDOKS TITRACIJE 2
PERMANGANOMETRIJA
Redoks titracija je vrsta volumetrijske metode kvantitativne analize. Kao to se vidi iz naziva ova
metoda se temelji na reakcijama oksidacije i redukcije izmeu titranta i analita. Analit (A) moe
biti reducens, a titrant (T) oksidans ili obrnuto.
Ako je analit reducens, tada e on otpustiti elektrone i prijei u oksidirani oblik:
+ (11)
Titrant prima elektrone koje je otpustio analit i prelazi u reducirani oblik:
+ (12)
Ukupna reakcija glasi:
+ + (13)
U redoks reakcijama dolazi do promjene redoks potencijala, a ta se promjena izraunava preko

Nerstovog izraza
0,0592
= 0 (14)

Tijekom titracije do toke ekvivalencije potencijal lanka je definiran potencijalom redoks para
analita (Aoks/Ared) jer je on u suviku. U toki ekvivalencije potencijal lanka se moe izraziti preko
redoks par analita ili redoks para titranta. U podruju nakon toke ekvivalencije potencijal lanka
je definiran potencijalom redoks para titranta (Tred/Toks) jer je on u suviku. Da bi reakcija izmeu
dva redoks para bila kvantitativna, razlika izmenu njihovih redoks potencijala u otopini mora biti
dovoljno velika.
Promjena oksidacijskog broja neke tvari u mnogim sluajevima ukljuuje promjenu boje izmeu
oksidiranog i reduciranog oblika. U takvom sluaju ne moramo koristiti indikator jer se zavrna
toka detektira promjenom boje reakcijske smjese (samoindikacija). Promjena boje reakcijske
smjese moe bi posljedica promjene oksidacijskog stanja analita ili titranta.
U sluaju kada ne moe doi do samoindikacije, mora se upotrijebiti indikator. Redoks indikatori
su obino organske tvari koji se ponaaju kao slabi reducensi ili slabi oksidansi i kod kojih je boja
oksidiranog i reduciranog oblika razliita. Najei redoks indikatori su metilensko plavo,

difenilamin i feroin.
Permanganometrija je jedna od metoda redoks titracija u kojoj se kao titrant koristi otopina koja
sadrava permanganatne ione (najee kalijev permanganat). Manganovi ioni su vrlo specifini
jer dolaze u nekoliko oksidacijskih stanja (+2, +3 +4, +6, +7) i svaki ion je razliito obojen. Stoga
je promjena oksidacijskog stanja lako uoljiva i bez indikatora. Otopina kalijevog permanganata je
intenzivno ljubiaste boje, ak i u jako razrjeenim otopinama. U kalijevom permanganatu
oksidacijski broj mangana je +7 to je ujedno i njegovo najvie oksidacijsko stanje. Kalijev
permanganat je vrlo jako oksidacijsko sredstvo to znai da vrlo lako oksidira druge tvari, a sam
se pri tome reducira. Do kojeg e se stanja reducirati ovisi u kakvom se mediju odvija titracija. U
kiselom mediju permanganatni ioni (MnO4-) se reduciraju do gotovo bezbojnih Mn2+ iona, a u
lunatom mediju nastaje slabo topljivi, smei spoj MnO2, u kojem je oksidacijski broj mangana
+4.
Otopina KMnO4 u vodi se raspada polako, ali znaajno. Prema tome potrebno je odrediti kolika je
njena tona koncentracija u trenutku kada se upotrebljava. Primarni standard koji se koristi za
otopinu KMnO4 je otopina natrijevog oksalata, Na2C2O4. Natrijev oksalat je natrijeva sol oksalne
kiseline. Reakcija izmeu permanganatnog iona i oksalata u otopinama opisana je sljedeim
izrazom:
2 MnO4- + 5 C2O42- + 16 H+ 2 Mn2+ + 10 CO2 + 8 H2O (15)
Produkti reakcije su bezbojni, tako da e zavrna toka titracije standardizacije biti pojava
ljubiaste boje, sa prvom kapi vika KMnO4 koju dodajemo otopini oksalata.
Zadaci vjebe:
Odrediti koncentraciju eljeza (II) prema Zimmermann-Reinhardtu.
Odrediti % vodikovog peroksida u uzorku.
ODREIVANJE ELJEZA PREMA ZIMMERMANN-REINHARDTU-u
Potreban pribor:
Erlenmeyer tikvica od 250 mL, aa od 400 mL, menzura od 100 mL, menzura od 10 mL,
pipeta od 25 mL, bireta od 50 mL
Otopina HgCl2 (5%), otopina SnCl2 (150 g SnCl2 + 500 mL konc. HCl + H2O do 1000 mL),
otopina prema Zimmerman-Reinhardt-u (70 g MnSO4 4 H2O + 125 mL konc. H3PO4 + 125
mL konc. H2SO4 + H2O do 1000 mL) - za sprijeavanje oksidacije kloridnih iona u otopini,
HCl (1:1), standardna otopina c(KMnO4)=0,02 mol/L.
a) Redukcija eljeza
U Erlenmeyerovu tikvicu od 250 mL otpipetira se 25 mL uzorka, doda se 12,5 mL HCl (1:1) i

otopina se zagrije skoro do vrenja. Vruoj otopini se dodaje kap po kap otopine SnCl2 dok otopina
postane bezbojna, a zatim jo jedna kap SnCl2 u suviku. U ohlaenu otopinu doda se u mlazu 12,5
mL 5%-tne otopine HgCl2. Nastaje bijeli svilenasti talog Hg2Cl2. Ako je talog siv ili izostane,
otopina se baci i postupak se ponovi s alikvotnim dijelom uzorka.
Reakcija redukcije Fe3+ u Fe2+ ione pomou otopine SnCl2 i reakcija Sn2+ iona u suviku s
otopinom HgCl2 (u oba sluaja nastaju Sn4+ ioni):
b) Titracija
U au od 400 mL stavi se 100 mL H2O i doda 10 mL otopine prema Zimmermann-Reinhardt-

u. Toj otopini doda se 1-2 kapi c(KMnO4)=0,02 mol/L, odnosno toliko da se otopina oboji slabo
ruiasto. Zatim se u tu au kvantitativno prenese reducirana otopina eljeza i titrira sa
standardnom otopinom c(KMnO4)=0,02 mol/L do slaboruiaste boje, koja se zadri najmanje
30 sekundi.
Reakcija:

V(KMnO4)/L
c(KMnO4)/mol/L
n(KMnO4)/mol
n(Fe)/mol
M(Fe)/g/mol
m(Fe)/mg
Raun:
TITRACIJA OTOPINE H2O2

Iako je poznat kao oksidans, vodikov peroksid moe biti oksidiran (reducira se) u prisutnosti jaeg
oksidirajueg sredstva kao to je kalijev permanganat. Kako H2O2 sadri O22- ion, oksidacija tj.
gubitak elektrona moe rezultirati nastankom molekularnog kisika, O2.
Potreban pribor:
Pipeta od 25 mL, odmjerna tikvica od 100 mL, Erlenmayerova tikvica od 250 mL,
menzura od 10 mL.
Otopina H2SO4 c=4 mol/L, standardna otopina KMnO4 c=0,02 mol/L.
Pipetu od 25mL ispere se sa malo otopine H2O2 (ponoviti 2 puta). Odpipetira se 25mL uzorka u
Erlenmayerovu tikvicu, dodati 10 mL (4 mol/L) otopine H2SO4. Titrirati otopinom KMnO4 do
promjene boje. Ponoviti 3 puta.
Reakcija:

V(KMnO4)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V(KMnO4)/L
c(KMnO4)/mol/L
n(KMnO4)/mol
n(H2O2)/mol
M(H2O2)/g /mol
m(H2O2)/mg
(H2O2)/g /mL 1,000
V(titriranog H2O2)/mL
% H2O2
Raun:
Zakljuak:
m(Fe)=___________________mg / 25 mL
m(H2O2)=___________________mg / 25 mL
% H2O2=_______________
Datum:_________________ Pregledao:__________________________
2. VOLUMETRIJA ARGENTOMETRIJSKE TITRACIJE 52
VJEBA 6
ARGENTOMETRIJSKE TITRACIJE
Srebrov nitrat je vrlo vaan volumetrijski reagens koji se mnogo koristi. Upotrebljava se za
odreivanje aniona koji se taloe u obliku srebrovih soli. Meu takve se ubrajaju halogenidi,
nekoliko dvovalentnih aniona, merkaptani te neke masne kiseline. Titrimetrijske metode koje se
temelje na reakcijama sa srebrovim nitratom nazivaju se argentometrijskim metodama. Drugi
taloni reagensi, osim nekih iznimki, ne reagiraju dovoljno brzo da bi se mogli koristiti kao
titrimetrijski reagensi. Zbog toga se kod veine talonih titracija koristi srebrov nitrat.
ODREIVANJE BROMIDA PREMA VOLHARD-OVOJ METODI
Svi halogenidi pa tako i bromidi mogu se odrediti pomou Volhard-ove metode. Metoda se zasniva
na talonim reakcijama halogenida dodatkom AgNO3 u suviku. Dodatkom AgNO3 dolazi do
taloenja srebrnih soli u obliku AgX. Koliina nakupljenih iona srebra (Ag+) se zatim retitrira s
NH4SCN i odreuje se koliina istaloenih halogenida.
Tablica 2.3. Prikaz reakcija i molarnih odnosa pri odreivanju halogenida koristei Volhard-ovu
metodu.
Dodatak AgNO3 Retitracija suvika Ag +

AgX
Ag + + X -

AgSCN
Ag + + SCN -

1 mol X - ~ 1 mol Ag + 1 mol SCN - ~ 1 mol Ag +
Zadaci vjebe:
Priprava standardne otopine AgNO3, c=0,05 mol/L.
Priprava standardne otopine NH4SCN, c=0,05 mol/L.
Odreivanje bromida prema Volhardovoj metodi.
PRIPREMA STANDARDNE OTOPINE AgNO3, c(AgNO3)=0,05 mol/L

Potreban pribor:
Tamna boca sa staklenim epom od 500 mL, odmjerna tikvica od 500 mL, odmjerna tikvica
od 100 mL, lijevak, laica za vaganje, Erlenmeyerova tikvica od 250 mL, bireta od 50 mL,
pipeta od 25 mL.
AgNO3 p.a., NaCl p.a., otopina K2CrO4 (5%).
Kao i kod prethodnih priprema standardnih otopina, prvo je potrebno pripremiti otopinu pribline
koncentracije koja se zatim standardizira. Odvae se kruti AgNO3 (Mr(AgNO3)=169,873 g/mol) i
otopi u 500 mL deionizirane vode. Tako prireena otopina uva se u tamnoj boci.
Nakon toga dobivenu otopinu potrebno je standardizirati. Standardiziranje se izvodi s NaCl p.a.
koji je prethodno usitnjen i aren na 500C do konstantne mase. Odvae se oko 0,3 g NaCl na 0,2
mg tono i otopi u odmjernoj tikvici od 100 mL. Otpipetira se 25 mL ove otopine u Erlenmeyerovu
tikvicu od 250 mL, doda se 1,25 mL otopine K2CrO4 i titrira se otopinom AgNO3, ija se tona
koncentracija odreuje, uz neprestano mukanje, dok talog ne postane stalne slabo crveno-smee
boje.
Reakcija:
Priprema otopina:
- priprema otopine AgNO3 pribline koncentracije:

Izraunaj masu AgNO3 potrebnu za pripremu 500 mL otopine pribline koncentracije 0,05
mol/L.

V(AgNO3)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V (AgNO3)/L
m(NaCl)/g
M(NaCl)/g /mol
n(NaCl)/mol
V(NaCl)/L
c(NaCl)/mol/L
c(AgNO3)/mol/L
Raun:
PRIPREMA STANDARDNE OTOPINE NH4SCN, c(NH4SCN)=0,05 mol/L

Potreban pribor:
Boca od 500 mL, Erlenmeyer tikvica od 250 mL, bireta od 50 mL, pipeta od 25 mL.
NH4SCN p.a., standardna otopina c(AgNO3)0,05 mol/L, zasiena otopina NH4Fe(SO4)2,
HNO3 (1:2).
Potrebno je prvo prirediti 500 mL otopine NH4SCN (Mr(NH4SCN)=76,121 g/mol) pribline

koncentracije ( 0,05 M) tako da se odvagana koliina soli usipa u odmjernu tikvicu od 500 mL te
se doda malo vode i uz mukanje prieka da se to vie soli otopi. Nakon toga je tikvicu potrebno
nadopuniti do oznake.
Standardizacija ovako prireene otopine provodi se titracijom sa standardnom otopinom srebrova
nitrata (c(AgNO3)=0,05 mol/L). Otpipetira se 25 mL standardne otopine AgNO3 u Erlemeyerovu
tikvicu od 250 mL, doda se 6,25 mL HNO3 (1:2) i 1,25 mL zasiene otopine NH4Fe(SO4)2. Titrira
se otopinom NH4SCN ija se tona koncentracija odreuje titracijom do promjene boje otopine u
slabo crvenkastosmeu, koja se ne gubi ni nakon nekoliko minuta snanog mukanja.
Reakcija:
Priprema otopina:
- priprema otopine NH4SCN pribline koncentracije:

Izraunaj masu NH4SCN potrebnu za pripremu 500 mL otopine pribline koncentracije
0,05 mol/L.

V(NH4SCN)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V (NH4SCN)/L
V(AgNO3)/L
c(NH4SCN)/mol/L
Raun:
ODREIVANJE BROMIDA PREMA VOLHARD-OVOJ METODI

Potreban pribor:
Bireta od 50 mL, pipeta od 20 mL, kapalica, Erlenmeyerova tikvica od 250 mL.
Potrebe kemikalije:
Standardna otopina c(AgNO3)=0,05 mol/L, standardna otopina c(NH4SCN)=0,05 mol/L,
zasiena otopina NH4Fe(SO4)2, HNO3 (1:2).
U Erlenmeyerovu tikvicu od 250 mL otpipetira se 20 mL uzorka i doda iz birete 25,00 mL

standardne otopine srebrova nitrata (c(AgNO3)=0,05 mol/L). Zatim se doda 5 mL HNO3 (1:2),
dobro se promuka i kada se talog koagulira doda se 1 mL otopine NH4Fe(SO4)2, te se suviak
AgNO3 retitrira sa standarnom otopinom amonijeva tiocijanata (c(NH4SCN)=0,05 mol/L) do
promjene boje otopine u slabo crvenkasto-smeu koja se ne gubi ni nakon nekoliko minuta snanog
mukanja.
Reakcije:
V(NH4SCN)/mL
1
2
3
4
5
Srednja vrijednost
V (NH4SCN)/L
c(AgNO3)/mol/L
V(AgNO3)/L
n(AgNO3)dodano/mol
c(NH4SCN)/mol/L
n(NH4SCN)/mol
n(AgNO3)suviak/mol
n(Br-)/mol
M(Br-)/g /mol
m(Br-)/mg
Raun:
Zakljuak:
m(Br-)=_________________mg / 20 mL
Datum:_________________ Pregledao:____________________________
3. GRAVIMETRIJA 61
3. GRAVIMETRIJA
Gravimetrija je metoda kvantitativne kemijske analize kojom se sadraj neke tvari odreuje
mjerenjem mase nekog elementa ili spoja izdvojene na pogodan nain iz poznate mase uzorka za
analizu. Izdvajanje elementa ili spoja kojeg sadri dati uzorak postie se na razliite naine, od
kojih su najvaniji: a) izdvajanje taloenjem, b) izdvajanje elektrolizom, c) izdvajanje pretvaranjem
u plinovite produkte i d) izdvajanje ekstrakcijom i kromatografijom. Osnovu gravimetrijske analize
ine metode taloenja. Za analizu taloenjem znaajni su sljedei imbenici:
1. Talog mora biti netopljiv da se ne gubi pri izdvajanju u istom stanju. U praksi to znai da
koliina taloga koja zaostaje u otopini ne smije biti vea od 0,1 mg.
2. Talog izdvojen iz otopine i pripremljen za vaganje mora imati definiran stehiometrijski
sastav.
3. Talog mora biti u takvom obliku koji omoguava lako i brzo odvajanje od matine otopine,
to znai da mora biti krupnozrnast i kristalan.
Za izraun rezultata u gravimetrijskoj analizi potrebna su 2 eksperimentalna podatka: masa uzetog

uzorka i masa produkta poznatog sastava koji se dobiva iz uzorka. Postotak traene tvari (analit)
rauna se prema izrazu:

= 100% (16)

Masa produkta ili analita nije izmjerena direktno ve je to tvar izolirana i izvagana te sadri analit
ili moe biti kemijski srodna s analitom. U oba sluaja potreban je gravimetrijski ili stehiometrijski
faktor kako bi se masa taloga izrazila kao odgovarajua masa analita. Masa traene tvari dobiva se
mnoenjem odvage izdvojenog spoja sa gravimetrijskim faktorom. On predstavlja masu traene
tvari ekvivalentnu jedininoj masi vagane tvari.
Primjer 1
Potrebno je izraunati masu klora u uzorku NaCl, koji nakon otapanja u vodi i taloenja s otopinom
srebrova nitrata daje 0,2040 g srebrova klorida.
Budui da AgCl sadri srebro i klor u omjeru njihovih atomskih masa, tj. u omjeru 107,88:35,45,
u svakom molu AgCl (143,34 g) nalazi se 35,45 g klora, 0,2040 g AgCl sadri prema tome
() 35,45
0,2040 = 0,2040 = 0,2040 0,2474 = 0,0505
() 143,34
Primjer 2
Koju masu Fe2O3 moe dati 1,63 g Fe3O4?
3. GRAVIMETRIJA 62
Prema jednadbi:
2 Fe3O4 + (O) 3 Fe2O3
3 (23) 3 159,7
1,63 = 1,63 = 1,63 1,035 =? = 1,687
2(34) 2 231,5
Primjer 3
Odreivanje fosfora u uzorku detergenta. Uzorak detergenta se najprije spali na visokoj temperaturi
da se razori organska tvar i potom obradi vruom HCl, ime se fosfor prevede u fosfornu kiselinu.
Potom se fosfat istaloi u obliku MgNH4PO4 6H2O dodatkom otopine Mg2+ iona i vodene
otopine amonijaka. Nakon to se talog otfiltrira i ispere, prevede se u Mg2P2O7 arenjem na
1000C. Gravimetrijski faktor za fosfor se rauna prema sljedeem izrazu:
1 30,97
= = 2 = 0,27833
2 2 7 2 222,57
Openito je za isti analit gravimetrijski faktor razliit kada se koristi organski taloni reagens i kada
se koristi anorganski taloni reagens. Preporuka je da gravimetrijski faktor bude to manji stoga se
openito nastoji koristiti taloni reagens koji e s analitom dati talog to vee molekulske mase.
Organski reagensi uvijek daju talog velike molekulske mase. Osim to daju talog velike molekulske
mase, organski reagensi su esto selektivni to olakava gravimetrijsko odreivanje pojedinih
kationa.
U gravimetrijskoj analizi bitne su slijedee osnovne operacije: taloenje, digeriranje, filtriranje,

ispiranje taloga, prevoenje taloga u oblik pogodan za vaganje (suenjem i arenjem),
vaganje i raunanje rezultata analize.
Taloenje je proces stvaranja taloga. Za vrijeme taloenja, uvjeti u otopini moraju biti tako
podeeni da talog bude to manje oneien usijed usporednog taloenja, sutaloenja i naknadnog
taloenja. Otopinu reagensa dodajemo izravno u otopinu uzorka. Taloni regens dodajemo
postupno, uz istovremeno mijeanje, da se smanji lokalno prezasienje otopine. Reagens dodajemo
iz pipete, u malim intervalima, mijeamo staklenim tapiem. Openito reagens dodajemo sve dok
se talog prestane stvarati, a zatim jo oko 5% od dodane koliine u suviku. Nakon to se talog
slegne, bistroj otopini iznad taloga dodamo 1-2 kapi reagensa da ispitamo da li je taloenje potpuno
(ako se otopina zamuuje, znai da taloenje nije potpuno pa moramo dodati jo talonog
reagensa).
Digeriranje je proces kojim se talog isti. Nakon potpunog taloenja, ostavimo talog da stoji u
matinoj otopini odreeno vrijeme. Digeriranje se najee obavlja na povienoj temperaturi, na
3. GRAVIMETRIJA 63
vodenoj kupelji, obino u vremenu 1-2 sata. Digeriranje ne obavljamo ako se talog na povienoj
temperaturi kemijski mijenja ili otapa, ili ako moe nastati postprecipitacijsko (naknadno)
taloenje. elatinozni talozi se takoer ne digeriraju.
Filtiranje je postupak kojim talog odvajamo od tekuine. Filtrski papir upotrebljavamo za taloge
koji se na mijenjaju pod utjecajem redukcijskog djelovanja ugljika prilikom pougljavanja i
izgaranja papira. elatinozne taloge, takoer, filtriramo kroz filter papir. Prema veliini estica
taloga odabiremo filtarski papir odgovarajue poroznosti, a veliinu papira zavisno o koliini
taloga. Filtarske lonie upotrebljavamo za filtriranje onih taloga koji bi se mogli kemijski mijenjati
reduktivnim djelovanjem ugljika. U gravimetriji moemo koristiti staklene, porculanske i
Goochove lonie. Koji loni emo odabrati, ovisi o svojstvima taloga, prvenstveno temperaturi
na kojoj talog treba zagrijavati ili ariti. Staklene lonie moemo zagrijavati do 550 C,
porculanske do 900 C, Goochove do 900 C. Ako je talog potrebno zagrijati do 1200 C, onda
treba upotrijebiti kvarcne lonie koji imaju sinterirano kvarcno dno.
Ispiranje taloga je nuno da bismo uklonili zaostatke matine otoipne i neistoe. Otopinu za
ispiranje taloga izabire se tako da otopina ne otapa talog, niti nastaju kemijske promjene u talogu
za vrijeme ispiranje. Tekuina za ispiranje dodaje se u malim obrocima, tek nakon otjecanja
prethodne otopine. Talog se ispire mlazom otopine iz boce trcaljke krunim pokretom iznad ruba
taloga. Najee ispiremo do negativne reakcije na kloridni ion; potpunost ispiranja ispitujemo tako
da iz lijevka uhvatimo na satno staklo nekoliko kapi tekuine i dodamo kap otopine srebrovog
nitrata; ako nastane bijeli talog AgCl, znak je da u otopini ima kloridnih iona, tj. da talog nije
ispran. Ispiremo sve dok se talog AgCl vie ne stvara.
Prevoenje taloga u oblik pogodan za vaganje je postupak suenja ili arenja prije vaganja.
Suenje je dovoljno samo za one taloge koje je mogue vagati u istom obliku u kojem su istaloeni.
Sui se na temperaturi 110 130 C, za vrijeme od 1 sata. Taloge koje je nemogue vagati u obliku
u kojem su istaloeni potrebno je arenjem prevesti u pogodan oblik. Isto tako, sve taloge koji su
filtrirani kroz filtarski papir treba ariti da bi papir izgorio. Taloge arimo na temperaturi 800
1200 C koristei plamenike ili elektrine pei.
Slika 3.1. Elektrina pe za arenje.

3. GRAVIMETRIJA 64
Ako se za arenje koristi plamenik, loni postavimo na keramiki trokut. Na poetku spaljivanja
filtar papira, oprezno suimo, grijui loni slabim plamenom kako bi iz papira i taloga uklonili
vodu. Poto se papir osui, poinje njegovo pougljenjivanje. Potom se plamen malo pojaa
istodobno pazei da se papir ne zapali. Ako se papir zapali, treba odmah satnim staklom poklopiti
loni i ugasiti plamen. Kad sav papir pougljeni, grijemo loni jakim plamenom da izgori sav
ugljik. Nakon arenja, loni izvadimo iz pei da mu se temperatura snizi, a zatim toplog stavimo
u eksikator. Nakon 45 minuta, pristupamo vaganju.
Slika 3.2. Loni za arenje i njegov pravilan poloaj na glinenom trokutu.
Vaganje na analitikoj vagi vaemo i prazan loni i (isti) loni sa talogom nakon suenja,
odnosno arenja. Nakon vaganja, loni ponovno arimo 10 15 minuta i ponovno vaemo.
Raunanje rezultata razlika mase lonia s talogom i praznog lonia je masa taloga. Iz
vrijednosti odvage taloga i odgovarajueg gravimetrijskog faktora moemo izraunati masu
odreivane tvari tako da vrijednost mase taloga pomnoimo s gravimetrijskim faktorom.
(gravimetrijski faktor = molarna masa traene/odvagane tvari).
3. GRAVIMETRIJA 65
VJEBA 7
GRAVIMETRIJSKO ODREIVANJE SULFATA
Topljivi sulfati odreuju se taloenjem sa Ba2+ ionima u obliku barijevog (II) sulfata.
Ovom metodom mogue je odrediti sve spojeve koji sadre sumpor i u kojima se sumpor moe
prethodno prevesti u topljivi sulfat. U obliku BaSO4 odreuje se i barijev ion taloenjem sa
otopinom sulfatnog iona.
Zadatak vjebe:
Odrediti masu sulfata u uzorku upotrebom gravimetrijske analize.
Pribor:
aa od 400 mL, stakleni tapi, pipeta od 25 mL, graduirana pipeta od 25 mL, filter papir
(plava vrpca), porculanski loni.
Kemikalije:
Otopina HCl (c=2 mol/L), otopina BaCl2 (5%).
U au od 400 mL otpipetira se 25 mL otopine uzorka, razrijedi se destiliranom vodom na volumen

od oko 150 mL i zakiseli s 5 mL otopine HCl (c=2 mol/L). Otopina se zagrije do vrenja, a zatim se
dodaje iz pipete kap po kap 3-5 mL otopine BaCl2 (5%) uz neprestano mijeanje staklenim
tapiem. Prieka se nekoliko minuta da se talog slegne i doda se ponovo nekoliko kapi BaCl2 da
se ispita potpunost taloenja. Ako ne nastaje zamuenje, taloenje je potpuno. U tom sluaju aa
se pokrije satnim staklom i zagrijava na vodenoj kupelji 1 sat. Nakon toga se ohladi i filtrira preko
filter papira (plava vrpca) uz dekantiranje. Bistri filtrat ispita se dodatkom par kapi BaCl 2 na
potpunost taloenja. Ako se pojavi talog, analizu treba ponoviti. Ako otopina ostaje bistra filtrat
se baci, aa se ispere i ista podmetne pod lijevak, talog se kvantitativno prebaci na filter papir i
ispire malim koliinama vrue vode do negativne reakcije na kloride (obino je potrebno 8 10
ispiranja). Filter papir sa talogom prenese se u iareni i izvagani porculanski loni i oprezno spali.
Kada talog postane bijel, prenese se u elektrinu pe i ari na 700 800 C oko 15 minuta. Ohladi
se u eksikatoru i vae.
3. GRAVIMETRIJA 66
Reakcija:
Gravimetrijski faktor:
m(prazan loni)/g
m(loni+BaSO4)/g
m(BaSO4)/g
M(BaSO4)/g/mol
M(SO42-)/g/mol
m(SO42-)/g
Raun:
3. GRAVIMETRIJA 67
Zakljuak:
m(SO42-)=__________________mg/ 25 mL
Datum:________________ Pregledao:____________________________
4. ELEKTROANALITIKE METODE - POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA 68
4. ELEKTROANALITIKE METODE
Elektroanalitikim metodama mjere se elektrina svojstva kao to su potencijal, jakost struje, otpor
i koliina elektriciteta. Elektroanalitike metode koje se temelje na mjerenju potencijala zovu se
potenciometrijske metode. Potenciometrijska mjerenja omoguuju postojanje visokoselektivnih
metoda za kvantitativna odreivanja mnogih kationa i aniona. Potenciometrijska titracija obuhvaa
mjerenje potencijala odgovarajue indikatorske elektrode kao funkcije volumena titranta. Podatak
dobiven potenciomertijskom titracijom nije isti kao onaj dobiven izravnim potenciometrijskim
mjerenjem. Primjerice, 0,100 M otopine klorovodine i octene kiseline pokazat e dvije bitno
razliite koncentracije vodikovih iona, zato to je ta druga kiselina samo djelomino disocirana.
Nasuprot tome, potenciomterijska titracija jednakih volumena tih dviju kiselina troiti e istu
koliinu standardne luine, jer obje otopine imaju isti broj protona koji se mogu titrirati. Podaci
dobiveni potenciometrijskom titracijom pouzdaniji su od podataka dobivenih titracijom uz
kemijske indikatore.
POTENCIOMETRIJSKA TITRACIJA
U titracijama koje se izvode potenciometrijskom metodom tijek kemijske reakcije prati se pomou
elektrode uronjene u otopinu za vrijeme titriranja titrantom. Elektroda treba biti tako odabrana da
mjenja potencijal s promjenom koncentracije iona koji se titracijom odreuju i ova elektroda naziva
se indikatorska elektroda.
Slika 4.1. Elektrokemijska elija.

Mjerenjem potencijala indikatorske elektrode tijekom titracije mogue je opaziti trenutak kada je
dodano toliko titranta da je cjelokupna koliina tvari koja se odreuje stupila u reakciju. Ako je
poznata koncentracija otopine kojom se titrira, odnosno titranta, i ako je poznata reakcija koja se
pri titraciji odvija, onda se iz utroenog volumena titranta moe nai nepoznata koliina tvari u
otopini, kao i kod obine volumetrijske titracije.
Slika 4.2. Metrohm sustav za potenciometrijsku titraciju.

Potencijal indikatorske elektrode:
Kemijske reakcije koje se esto koriste pri titracijama su i reakcije neutralizacije. U reakcijama
neutralizacije, otopine u kojima treba odrediti nepoznatu koliinu kiseline titriraju se sa
standardnim otopinama luine, i obrnuto, pri emu karakteristini vodikovi i hidroksidni ioni
stupaju u reakciju to dovodi do promjene koncentracije vodikovih iona, odnosno pH otopine koja
se titrira.
Pri ovakvoj titraciji indikatorska elektroda treba imati potencijal koji se mijenja s koncentracijom
vodikovih iona, a to je bilo koja elektroda koja se upotrebljava pri odreivanju pH otopine.
Promjena potencijala indikatorske elektrode tijekom titracije nije nita drugo do promjena pH
vrijednosti, budui da su ove veliine linearno razmjerne, kao to se vidi iz jednadbe:

= + + (17)

Tijekom titracije kap titranta e izazvati najveu promjenu pH vrijednosti u trenutku kada se u
otopini nau ekvivalentne koliine luine i kiseline. Pri titraciji jake luine jakom kiselinom ili
obrnuto, toka evivalencije, koju treba odrediti, poklapa se s tokom neutalizacije.
U titracijama se vrlo esto koriste i oksido-redukcijski kemijski procesi. To su reakcije koje su
vezane za prijelaz elektrona s jedne tvari na drugu. Oksidirani i reducirani oblik jedne tvari ine
redukcijsko oksidacijski proces ili redoks proces. Pri redukcijsko oksidacijskim titracijama u
otopini se nalaze dva redoks procesa, proces koji se titrira i proces kojim se titrira.
Elektroda od inertnog materijala, platine ili zlata, uronjena u otopinu u kojoj se nalazi jedan redoks
proces (redoks eletroda) mjeri potencijal ija je veliina proporcionalna logaritmu odnosa
koncentracije oksidiranog i reduciranog oblika:

= + (18)

Ako se u otopini nalaze dva redoks procesa, potencijal elektrode odreen je onim redoks procesom
koji je u suviku. Tako e u poetku titracije, pa sve dok se ne postigne evivalentna toka, potencijal
elektrode ovisiti o odnosu koncentracija oksidiranog i reduciranog oblika tvari koja se titrira, a u
ekvivalentnoj toki titracije, kada se u otopini nalaze ekvivalentne koliine tvari, javlja se nagla
promjena potencijala i on poinje ovisiti o odnosu koncentracija oksidiranog i reduciranog oblika
titranta koji je sada u suviku.
Slika 4.3. Ag/AgCl referentna elektroda.

Potencijometrijskom metodom, pomou pogodno odabrane indikatorske elektrode, moe se pratiti
tijek talonih titracija u kojima je produkt kemijske reakcije teko topiv, te usljed toga dolazi do
smanjenja koncentracije karakteristinih iona u otopini o kojima ovisi potencijal indikatorske
elekrode. Takav je sluaj pri titraciji iona halogenida sa srebrovim nitratom.
I kod titracija u kojima dolazi do stvaranja stabilnog kompleksnog spoja takoer se mijenja
koncentracija karakteristinih iona koja se moe pratiti promjenom potencijala elektrode.
Odreivanje zavrne toke titracije:
Kod svake titracije najvanije je zapaziti tono trenutak kada se u otopini nau ekvivalentne
koliine tvari koje reagiraju, i ta toka se naziva zavrna toka titracije. Kod potencijometrijske
titracije odreivanje zavrne toke svodi se na mjerenje potencijala indikatorske elektrode, pri
emu se on naglo promijeni i na taj nain pokae da je postignut kraj titracije.
Izbor indikatorske elektrode ovisi o reakciji koja se odvija za vrijeme titracije. Kod
neutralizacijskih titracija potencijal ovisi o koncentraciji vodikovih iona, pa se upotrebljava
staklena elektroda. Kao referentna, u veini sluajeva, upotrebljavaju se zasiena kalomelova
elektroda ili Ag/AgCl elektroda, koja je preko svog elektrolita i otopine koja se titrira vezana s
indikatorskom elektrodom u galvanski lanak.
Budui da je potencijal Ag/AgCl elektrode konstantan, elektromotorna sila galvanskog lanka ovisi
samo o potencijalu indikatorske elektrode. Mjerenje elektromotorne sile (EMS), odnosno
potencijala potpuno je isto kao odreivanje pH otopine. Otopina kojom se titrira dodaje se paljivo
u jednakim volumenima iz birete i poslije svakog dodanog volumena oita se potencijal (mV).
Izmjerene volumene (V) i potencijale (E) treba unijeti u tablicu i dijagram. Dobit e se krivulja kao
na slici 4.4 koja predstavlja ovisnost potencijala o volumenu dodanog titranta. Razumljivo da tijek
krivulje nee biti kod svih titracija isti, ve vie ili manje varira to ovisi o kemijskoj reakciji koja
se dogaa u otopini.
Slika 4.4. Dijagram krivulja potenciometrijske titracije halogenida

sa srebrovim nitratom; i prva derivacija.
U poetku titracije, potencijal indikatorske elektrode mijenja se postupno. im se elektromotorna

sila pone vie mijenjati to znai da se reakcija privodi kraju. Nagla promjena u veliini
elektromotorne sile ukazuje na blizinu zavrne toke titracije. Titrant treba dodavati sve dok ne
nastanu male promjene elektromotorne sile. Zavrna toka titracije moe se odrediti direktnom
analizom podataka dobivenih mjerenjem.
Za svaku promjenu volumena titranta V koji je dodan i odgovarajuu promjenu elektromotorne
sile EMS ili pH potrebno je izraunati kolinik EMS ili pH / V, to predstavlja prvu
derivaciju eksperimentalnih podataka . Volumen titranta pri kojem ovaj kolinik ima maksimalnu
vrijednost je traeni volumen kojim je postignut kraj titracije, kao na slici 4.4.
Ako se ovisnost izraunatog kolinika o dodanom volumenu reagensa predstavi posebnim
dijagramom, traeni volumen odgovara toki presijeka i sa dijagrama se moe precizno proitati.
VJEBA 8
POTENCIOMETRIJSKO ODREIVANJE FOSFORNE KISELINE
Potreban pribor:
Titracijski sustav Methrom, pH-metar/milivoltmetar, indikatorska elektroda: staklena pH
elektroda, referentna elektroda: Ag/AgCl, aica od 50 mL (3 kom), magnetska mijealica
+ mjeae tijelo. Sustavom se upravlja pomou raunala programom Tiamo.
Uzorak: otopina H3PO4 nepoznate koncentracije, titrant: standardna otopina NaOH, c
(NaOH)=0,1000 mol/L.
Fosforna kiselina je troprotonska kiselina. Disocijacija svakog od tri protona definirana je svojom
konstantom disocijacije prema sljedeim reakcijama:
H + H 2 PO-4
K1 = = 7,5 10-3 mol/L
H3PO4 H+ + H2 PO-4 3 4
H PO
(19)
H + HPO2-4
K2 = = 6,2 10-8 mol/L
H2 PO-4 H+ + HPO42- H 2 PO4
-
(20)
H + PO3-4
K3 = = 110-12 mol/L
HPO2- H+ + PO3-4 HPO4 2-
4 (21)
Ukoliko se konstante disocijacije meusobno razlikuju za nekoliko redova veliina, moe se

smatrati da se disocijacija dogaa stupnjevito. To je tono za prva dva ionoizirajua protona
fosforne kiseline. Trei je vodik fosforne kiseline tako slabo disociran (K3=1 10-12 mol/L), da ga
je nemogue titrirati pa ne daje zavrnu toku pri titraciji. Stoga se titracijska krivulja fosforne
kiseline sastoji od dva dijela, svaki od njih slii titraciji slabe monoprotonske kiseline jakom
bazom.
Uzorak otopine H3PO4 nadopuniti destiliranom vodom do oznake. Alikvot otopine H3PO4 (25 mL)
otpipetirati u au od 50 mL te titrirati standardnom otopinom NaOH dodajui titrant u
inkrementima od po 0,1 mL, prema unaprijed odabranom programu.
Zadaci vjebe:
Na potenciometrijskoj krivulji odredite toku zavretka titracije (volumen
ekvivalencije standardne otopine NaOH) za disocijaciju prvog stupnja fosforne
kiseline.
Izraunajte masenu koncentraciju odreene H3PO4 u otopini (Mr(H3PO4)=98,0
g/mol).
Grafiki prikaz
V(NaOH)/mL
1
2
3
Srednja vrijednost
Raun:
POTENCIOMETRIJSKO ODREIVANJE HALOGENIDA
Potreban pribor:
Titracijski sustav Schott ili Methrom, upravljan raunalom, koji se sastoji od klipne
birete, pH-metra/milivoltmetra, indikatorske i referentne elektrode, elektrokemijska elija,
indikatorska elektroda: Ag ili Pt, referentna elektroda: Ag/AgCl, magnetska mijealica +
mjeae tijelo.
Uzorak: otopina NaCl nepoznate koncentracije, titrant: standardna otopina srebrova nitrata,
c (AgNO3) = 0,01000 mol/L.
Odreivanje se temelji na talonoj reakciji:
Ag+ + X- AgX (22)
gdje je X = Cl-, Br- ili I-
Za odreivanje halogenidnih iona koristi se potenciometrijska talona titracija sa standardnom

otopinom srebrova nitrata. Mjeri se potencijal srebrne elektrode uronjene u titriranu otopinu prema
nekoj referentnoj elektrodi (elektroda poznatog i stalnog, stabilnog potencijala), primjerice
referentnoj Ag/AgCl elektrodi.
Tijekom titracije uzorka koji sadri halogenidne ione X- s otopinom AgNO3, dodani Ag+ ion taloi
se s ionima X- iz otopine, pri emu nastaje teko topljivi AgX (s).
Zbog toga koncentracija iona Ag+ u otopini definirana omjerom:
K sp (AgX)
Ag + =
X-
(23)
tek neznatno raste, a potencijal srebrne elektrode tek se neznatno mijenja. U blizini toke
ekvivalencije (tj. kada je u otopinu dodano gotovo toliko Ag+ iona, koliko je u otopini bilo iona X),
dolazi do naglog porasta koncentracije iona Ag+, odnosno nagle promjene potencijala srebrne
elektrode, pa i titracijska krivulja pokazuje nagli skok. Nakon toke ekvivalencije potencijal
srebrne elektrode sve se sporije mijenja, te pojavom gotovo linearnog dijela titracijske krivulje
titracija zavrava. Promjena potencijala srebrne elektrode kao funkcija dodanog volumena titranta
prati se na zaslonu raunala.
Standardna otopina priprema se otapanjem suhe vrste soli AgNO3. Odvae se tono 0,84935 g
soli i otopi u odmjernoj tikvici od 500 mL, nadopuni do oznake i dobro promijea. Uzorak otopine
klorida nadopuni se destiliranom vodom do oznake. Otpipetira se 25 mL uzorka u au od 50 mL
i titrira standardnom otopinom srebrova nitrata, dodajui titrant u inkrementima od po 0,1 mL,
prema unaprijed odabranom programu.
Zadatak:
Na titracijskoj krivulji odrediti toku zavretka titracije, oitati volumen potroenog
titranta u toki ekvivalencije (T.E.) i izraunati koncentraciju Cl- iona u uzorku.
Grafiki prikaz
V(AgNO3)/mL
1
2
3
Srednja vrijednost
Raun:
Zakljuak:
m(H3PO4)/100mL=____________________
(H3PO4) =______________________
c(NaCl)=_______________________
Datum:_________________ Pregledao:____________________________
5. SPEKTROSKOPSKE METODE UV-VIS I INFRACRVENA SPEKTROSKOPIJA 78
5. UV-VIS I INFRACRVENA SPEKTROSKOPIJA
UV-VIS SPEKTROSKOPIJA
Koristi se za kvantitativno odreivanje prijelaznih metala i organskih komponenti u otopini.

Otopina s ionima prijelaznih metala moe biti obojena (tj. apsorbirati vidljivi dio spektra) budui
da elektroni iz d-orbitala mogu biti pobueni iz jednog energetskog stanja u drugo. Boja otopine
ovisi o prisustvu drugih vrsta kao to su odreeni anioni i ligandi.
Koncentracija analizirane vrste odreuje se preko Beer-Lambertovog zakona

A= - log (I/I0) = c L (24)
A - apsorbancija
I0 - intenzitet upadnog zraenja
I - intenzitet proputenog zraenja
molarna apsorptivnost
c traena koncentracija
L duljina puta pri prolasku kroz uzorak
Slika 5.1. Grafiki prikaz Beer-Lambertovog zakona.
Apsorbancija (A) definirana je kao:

-log(1-) = log(1/) (25)
gdje je apsorptancija a transmitancija medija kroz koji je svjetlosni snop proao.
Apsorptancija () je udio upadnog zraenja dane valne duljine koji je apsorbiran u mediju na koji
pada zraenje.
Transmitancija () je udio upadnog zraenja dane valne duljine koji je proao kroz medij na koji
pada zraenje.
= P/P0 (26)
gdje je P0 ulazna snaga snopa svjetlosti a P snaga snopa nakon apsorpcije.
Instrument koji se koristi zove se UV/VIS spektrofotometar. Spektrofotometar mjeri intenzitet

svjetla koji je proao kroz analizirani uzorak (I) te ga usporeuje s intenzitetom upadnog svjetla
(I0).
Osnovni dijelovi spektrofotometra su:
- izvor svjetlosti
- dra uzorka
- monokromator
- detektor.
Spektrofotometri mogu imati jedan ili dva izvora svjetlosti (engl. single beam ili double beam).
Slika 5.2. UV VIS spektrofotometar.
Kod instrumenta s jednim snopom I0 se mjeri nakon to se uzorak izvadi iz draa. Kod instrumenta
s dva snopa upadni snop se dijeli na dva prije prolaska kroz uzorak. Jedan slui kao referentni snop
(I0), a drugi prolazi kroz uzorak (I).
Slika 5.3. Razliiti oblici kiveta.

Najee se mjere tekui uzorci, iako se mogu mjeriti i kruti uzorci te plinoviti uzorci. Uzorak je
smjeten u prozirnoj posudi (kiveti) koja je najee irine 1 cm i nainjena je od kvarca, a koristi
se za UV i VIS podruje (kao i kivete izraene od plastike), dok kivete izraene od stakla koristimo
samo za vidljivo podruje (VIS).
U kemiji ova spektroskopija obuhvaa i blisko ultraljubiasto zraenje, jer se za to optiko podruje
koriste iste tehnike i isti materijali, a instrumenti esto mogu snimati spektre u oba spektralna
podruja. Takva spektroskoija se oznaava kraticom UV-VIS (engl. UltraViolet VISible).
INFRACRVENA SPEKTROSKOPIJA
Vibracijski spektri molekula

Infracrveno ili toplinsko zraenje je dio elektromagnetskog zraenja izmeu vidljivog i
mikrovalnog podruja. Granice podruja nisu strogo definirane. Moe se smatarati da je to podruje
od 0,76 1000 m i dijeli se na blisko infracrveno podruje (0,76 2,5), srednje (2,5 40) i daleko
infracrveno podruje (40 1000) m.
Za karakteriziranje infracrvenog zraenja u infracrvenoj spektroskopiji, posebno u osnovnoj i
dalekoj, koristi se valni broj (cm-1) koji je sa valnom duinom u m vezan relacijom:
, cm-1 = 104/ , m (27)
Ako se kroz sloj neke tvari propusti snop kontinuiranog infracrvenog zraenja, doi e na
odreenim valnim duljinama do njegove apsorpcije, uz pobuivanje odgovarajuih energetskih
nivoa u molekuli. Ako se grafiki prikae promjena apsorpcije ili % transmitacije (T) u ovisnosti
o frekvenciji zraenja, dobije se karakteristian infarcrveni spektar. Infracrveni spektri daju
podatke o rotacijskim i vibracijskim stanjima molekula. Da bi molekula mogla apsorbirati foton
koji odgovara vibracijskom prijelazu, treba zadovoljiti izborno pravilo po kojem vibracija mora
mijenjati dipolni moment molekule. Ovaj uvjet moe se definirati i tako da e foton biti apsorbiran
samo ako molekula predstavlja elektrini oscilator, ija frekvencija odgovara frekvenciji vibracije
(rezonatni uvjet). Za takve vibracije se kae da su aktivne u infracrvenom spektru, u kome se
pojavljuju u obliku apsorpcijskih traka. Simetrine molekule kao H2, O2, N2 i Cl2 ne apsorbiraju
infracrveno zraenje i ne daju vibracijske apsorpcijske spektre. Kod molekula bez simetrije, kao
to su CH3Cl ili HCN, sve su vibracije infracrveno aktivne. Spektar jedne tvari moe biti strogo
definiran ako se dobije pod definiranim eksperimentalnim uvjetima. Tada je infracrveni spektar
karakteristian za odreenu tvar i popularno se naziva otisak prsta te tvari.
Infracrveni spektrofotometri
Infracrveni spektrofotometri imaju iste osnovne komponente kao i instrumenti za mjerenje u UV i
VIS podruju. Sastoje se od: izvora zraenja, prostora za postavljanje uzoraka, monokromatora,
detektora, pojaivaa i pisaa. Izvor zraenja je usijano vrsto tijelo na temperaturi 1400 1600 K.
Najee se koristi silicijev karbid (Globar), Nernst-ov tapi od ZrO2, ThO2 i oksida magnezija,
kalcija i cerija. Kao monokromator koristi se prizma od kristalnog NaCl. Za detekciju zraenja
postoji vie tipova detektora (termalni, bolometri, termospojevi, Golay elije). Suvremeni
instrumenti imaju procesni program koji u potpunosti upravlja ureajem, smjeta spektar u
memoriju i omoguuje usporeivanje i reprodukciju. FTIR je skraenica za Fourier Transform
Infrared Spectroscopy. Kod Fourier-transform spektrometra, sve frekvencije se mjere
istovremeno i dobiveni interferogram se raunalno obrauje da bi se dobilo traeno frekventno
podruje. FTIR se moe koristiti i za povrinsku karakterizaciju, pogotovo poluvodikih materijala.
Slika 5.4. IR spektrofotometar.
Tehnika snimanja IR spektara

Ovom tehnikom mogu se ispitivati tvari u sva tri agregatna stanja. Za plinove postoje standardne
elije (Slika 5.5) koje omoguuju snimanje spektra istih plinova ili plinova pri dovoljno visokim
koncentracijama. Tekuine i otopine obino se snimaju u elijama debljine sloja 0,01 do 1 mm.
Tanje elije se koriste za tekue supstance, a deblje za otopine. Pri ispitivanju otopina njihova je
koncentracija 0,1 10%. vrste tvari mogu se snimati samo kada su u obliku tankog filma ili
ploice (Slika 5.6). Za to se koristi tehnika pastila i guste paste. Pastile se pripremaju s KBr,
preanjem u specijalnim kalupima pod vakuumom. Za dobivanje paste 2 5 mg fino spreane tvari
pomijea se s 1 2 kapi tekog ugljikovodinog ulja (Nujol). Pasta se ispituje kao film izmeu
dvije NaCl ploice.
Slika 5.5. Kiveta za IR snimanje plinovitih uzoraka.

Slika 5.6. Pribor za pripremu KBr pastila sa uzorkom za mjernje vrstih uzoraka.
Interpretacija IR spektara
Spektar se moe interpretirati s teorijskog aspekta vibracijske analize ili vizualnom analizom
poloaja, inteziteta i oblika traka, nalaenjem karakteristinih traka pojedinih funkcionalnih grupa
i struktura na osnovi poznatih korelacija i drugih podataka od opeg znaaja za rjeavanje
konkretnog problema. U infracrvenom spektru karakteristina su slijedea podruja spektra:
3700 3200 cm-1 Pojava jakih ili srednje intezivnih traka ukazuje na prisustvo OH ili NH grupa,
slobodnih ili sa vodikovom vezom. Ovo je podruje valetnih vibracija OH, NH i acetilenske CH
grupe. OH traka je obino ira od NH trake i javlja se samo u razrijeenim nepolarnim otapalima.
Vodikova veza proiruje OH i NH trake i pomie ih prema niim valnim brojevima.
3200 3000 cm-1 U ovom podruju nalaze se valentne C-H vibracije nezasienih sustava: alkena,
arena, aromata, nezasienih heterocikla, nekih halogenih derivata alkana, prenapregnutih prstenova
(ciklopentan, epoksidi), trake jakom vodikovom vezom vezanih OH grupa.
3000 2700 cm-1 Kompleksne trake u ovom intervalu pripadaju uglavnom valentnim vibracijama
CH veze i CH, CH2, CH3 grupama. Slabe i otre trake u intervalu 2800 2000 cm-1 potiu
od OCH3, NCH3 i CH aldehidne grupe.
2700 2000 cm-1 Otre trake u ovom podruju mogu pripadati grupama C=C, C=N, N=C=O
itd. U ovom podruju su i valentne vibracije S-H, P-H, Si-H, hidroklorida amina. iroke trake
pokazuju prisustvo OH traka asociranih karboksilnih kiselina.
2000 1800 cm-1 U ovom podruju pojavljuju se konture apsorpcijskih traka specifinih za tip
supstitucije na benzenskoj jezgri.
1800 1600 cm-1 Veoma intezivne trake u gornjem dijelu ovoga intervala gotovo uvijek pripadaju
C=O valentnoj vibraciji karbonilne grupe. U donjem dijelu nalaze se trake koje pripadaju valetnim
vibracijama C=C, C=N veza i NH2.
1600 1500 cm-1 Ovdje se nalaze trake karaktreristine za benzenski prsten ili druge heteroprstene.
Od drugih traka tu su NH valentne vibracije soli amina, asimetrino valentne vibracije NO2 i NO.
1500 1350 cm-1 Prisustvo alifatskih CH2 i CH3 grupa moe se utvrditi iz prisustva srednje
intezivnih traka na oko 1450 cm-1 i trake na oko 1375 cm-1 koja pripada deformaciji samo CH3
grupe. Od ostalih traka mogu se zamijetiti trake nitrata NO3-, karbonata NO32-, NH4+, C-N, Ar-NO2
i NO valetne vibracije nitrozoamina.
1350 1000 cm-1 Ovdje se javljaju trake koje pripadaju valetnim vibracijama C-O, C-O-C, P=O,
C-P, Si-O-C, C-F, S=O veza. Od anorganskih spojeva u ovom dijelu spektra imaju apsorpcijske
trake SO42-, H2PO4-, HPO42- i PO43- ioni.
1000 625 cm-1 U organskim spojevima ovdje se nalaze trake valetnih vibracija C-S, C-I, S-S, P-
Cl, Si-halogen veza.
Slika 5.7. Primjer IR spektra sa svojim karakteristikama.
Kvalitativna IR analiza
Kvalitativna analiza podrazumijeva otkrivanje odreenih tipova spojeva kroz prisustvo
karakteristinih funkcionalnih grupa ili kemijskih veza ili, komplentnu indentifikaciju nekog spoja.
Za potpunu indentifikaciju treba imati cijeli spektar. Infracrveni spektri interpretiraju se
otkrivanjem odreenih traka i upotrebom korelacijskih tablica i iskustva, kao i drugih podataka koji
ukazuju na mogua rjeenja. Konana identifikacija se vri usporedbom sa standardnim kolekcijma
spektara.
Slika 5.8. IR spektar vanilina u otopini CCl4.

VJEBA 9
SPEKTROFOTOMETRIJSKO ODREIVANJE BAKRA
Reakcijom Cu2+ iona sa amonijakom nastaje kompleks tetraaminobakar (II) ion tamno plave
boje s maksimumom apsorpcije kod 590-620 nm. Kompleks je stabilan pri pH > 8 i pogodan za
spektrofotometrijsko odreivanje.
Cu2+ + 4NH3 [Cu(NH3)4]2+ (28)

modro tamnomodro
Standardna otopina bakra = 10mg/mL, otopina NH4OH 1 : 1
Priprava standardnih otopina [Cu(NH3)4] 2+ kompleksa

U pet odmjernih tikvica od 25 mL otpipetira se odreeni volumen standardne otopine bakra (II) (2,
4, 6, 8, 10 mL), zatim se doda oko 5 mL destilirane vode i 2,5 mL otopine NH4OH 1 : 1. Otopina
se promuka i nakon stajanja od 5 minuta nadopuni destiliranom vodom do oznake.
Badarni dijagram
Priredi se serija standardnih otopina prema opisanom postupku i izmjeri se apsorbancija (A) svakog
standarda prema destiliranoj vodi. Oita se apsorbancija. Ovisnost apsorbancije o koncentraciji
bakra prikae se grafiki:
V standardne otopine bakra u uzorku / mL Apsorbancija uzorka
Badarni dijagram
Odreivanje nepoznate koncentracije cx

Sa uzorkom za analizu postupa se jednako kao i sa serijom standardnih otopina, tako da se
razvijanje boje i mjerenje apsorbancije vri pod jednakim radnim uvjetima.
Koristei badarni dijagram i dobivenu vrijednost apsorbancije odrediti koncentraciju bakra.
Jednadba pravca:
Apsorbancija uzorka nepoznate koncentracije:
Raun:
Zakljuak:
Koncentracija bakra u nepoznatom uzorku: _________________________________
Datum:_________________ Pregledao:__________________________
6. LITERATURA
Skoog D.A., West D.M., Holler F.J.: Osnove analitike kemije, kolska knjiga, Zagreb,
1999.
Katelan-Macan M.: Kemijska analiza u sustavu kvalitete, kolska kniga, Zagreb, 2003.

PAK2

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

PAK2

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Odjel za kemiju

Sveuilite Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

PRAKTIKUM ANALITIKE KEMIJE 2

4. ELEKTROANALITIKE METODE - Potenciometrijska titracija 68

5. SPEKTROSKOPSKE METODE - UVVIS i infracrvena spektroskopija 78

Analitika kemija ukljuuje odjeljivanje, dokazivanje i odreivanje pojedinih sastojaka

Kvantitativna analitika mjerenja imaju bitnu ulogu u svakodnevnom ivotu. Primjerice, da bi

Kvantitativna analitika mjerenja imaju bitnu ulogu i u mnogim drugim znanstvenim

PODJELA KVANTITATVNIH ANALITIKIH METODA

Volumetrijskim metodama mjeri se volumen otopine reagensa potreban za potpunu

STUPNJEVI TIPINE KVANTITATIVNE ANALIZE

Tipina kvantitativna analiza sastoji se od slijeda nekoliko faza:

4. Definiranje istovjetnih uzoraka. Veina kemijskih analiza izvodi se na istovjetnim uzorcima

fizikalno svojstvo izravno proporcionalno koncentraciji analita: ca kx

Gdje je k konstanta proporcionalnosti. Postupak odreivanja k vaan je korak za veinu

Preciznost je mjera koja govori o prosjenom rasipanju rezultata, a odreuje se statistikom

Slika 1.1. Preciznost i tonost usporedba.

Standardna devijacija ( ) je mjera odstupanja pojedinih vrijednosti xi od srednje vrijednosti:

- Konaan rezultata ne smije sadravati vie od jedne procijenjene znamenke.

0,3734 0,0001 7, 21 0,01 203,1 0,1 210,7 0,1 .

Slika 1.2. Pravilno oznaavanje dijagrama.

- Priprema standardne otopine

Za provedbu titracije potrebne su bireta i Erlenmayerova tikvica.

- imati tono definiran stehiometrijski odnos,

Ovisno o vrsti kemijske reakcije, volumetrijske metode temelje se na:

1. reakcijama neutralizacije (acidimetrija, alkalimetrija),

- osjetljivost indikatora mora biti visoka tako da indikator ve u vrlo niskim

Nain oitavanja birete:

Slika 2.1. Pravilan nain oitavanja volumena na bireti.

Datum: Ime i prezime studenta:

Kiselo-baznim titracijama (acidimetrija i alkalimetrija) odreuju se kiseline, baze, soli jakih

Tablica 2.1. Neki kiselo-bazni indikatori.

Boja pH podruje promjene boje

Primarni standardi u volumetrijskim metodama zasnovanim na kiselo-baznim reakcijama su

Pripremiti standardnu otopinu HCl, c0,1 mol/L.

PRIPREMA OTOPINE HCl (c=0,1000 M)

Nikad ne usipavati vodu u kiselinu, nego obrnuto!

PRIPRAVA OTOPINE Na2CO3

Izvagana masa Na2CO3/g

STANDARDIZACIJA OTOPINE HCl - TITRACIJA Na2CO3 s HCl

Za kontrolu se ponovi postupak standardiziranja s jo jednom odvagom Na2CO3 na gore opisani

Analitiki podaci i podaci mjerenja:

ODREIVANJE NATRIJEVE LUINE

Analitiki podaci i podaci mjerenja:

ANALIZA SMJESE NaOH i Na2CO3

Bireta se napuni standardnom otopinom HCl.

Fenolftalein je u neutralnom i slabo kiselom podruju bezbojan pa se titracija uz bromkrezol zeleno

Jednadbe svih moguih reakcija:

Analitiki podaci i podaci mjerenja:

Datum: Ime i prezime studenta:

Priprava standardne otopine NaOH, c0,1 mol/L.

PRIPRAVA STANDARDNE OTOPINE NaOH, c0,1 mol/L I STANDARDIZACIJA

a) Priprema otopine pribline koncentracije

b) Standardiziranje sa standardnom otopinom c(HCl)0,1 mol/L

Analitiki podaci i podaci mjerenja:

ODREIVANJE KISELINE U OCTU

Odpipetira se 25 mL otopine uzorka u Erlenmayerovu tikvicu od 250 mL, doda se oko 25 mL

Analitiki podaci i podaci mjerenja:

Datum: Ime i prezime studenta:

Kompleksometrijske titracije su volumetrijske metode u kojima je titrant kompleksirajue sredstvo

Slika 2.2. Struktura etilendiamintetraoctene kiseline

Kao to je vidljivo iz molekulske strukture EDTA, to je heksaprotini sustav, a samo potpuno

Slika 2.3. Struktura kompleksa EDTA-metalni ion

Tablica 2.2. Pregled nekih kompleksometrijskih indikatora.