Marija Jurić Zagorka Gordana 2 PDF

MARIJA JURI ZAGORKA
GORDANA
-2-
''Proroanstvo na kamenitim vratima''
PROROANSTVO NA KAMENITIM VRATIMA
PUT U TMINU
Jasno odreenom osnovom Gordana stoji spremna na posljednji korak. U duu je

silom utisnula mir, a u mozak hladan razbor. Uzme svijenjak, prie zastoru i trai
vrata to sainjavaju fresku obrubljenu isklesanim vijencem mramora s pozlaenim
listiima. Tapka pipajui zaokrueni ornament kao da se djeja ruka poigrava po
plastinom zlatnom liu to stvara okvir vrata. Prsti su najednom zapeli. Zaustavili
se.
Kaiprstom zahvati listi koji se digne uvis. I sasvim tiho, bez kljocanja, sablasnom
lakoom neto se iskopalo, otvorilo. Gordana zaviri onkraj praga. Tmina je uvjeri
da ondje nema nikoga.
Brzo digne svijenjak i neujno prijee prag iz sobe svojeg zatvora u drugu. Iza sebe
zatvori vrata koja se isto tako neujno zatvore i zaustave u okviru pozlaenog
ukrasa s ove strane.
Gordana zaokrui pogledom prostor u koji je nenadano banula. Zdesna zidine iza
kojih, po njezinom proraunu, mora biti isti kojim je tamo prijeko dovedena u
dvoranu. Pobrza k zidu ne bi li opipom naila na vrata. Uzalud. Nema niega. Iz ove
dvorane ne vodi nikakav izlaz na koridor. Ne sustaje ni as. Trai dalje tjerana
nagonom da se oslobodi. Krene u drugi dio dvorane. Do polovice visine zidova
povueni su zastori, iza njih u dnu razabire veliki prozor.
Oprezno prilazi toj ogradi od tekih zastora, trai raspor i zaviri. U sreditu ih
razgrne i povue se sa svjenjakom onkraj zastora. Ustuknula je. Zrake svijea
liznule su obrise nekih ljudskih pojava jezovitih lica. Ipak, misao je podsjeti da
ispod haljine pune nabora ima odoru za bojne igre i sjeti se konog pojasa gdje je
privren mali tok s bodeom. Hitro joj mozgom lete odluke i usredotouju njenu
pozornost na samu sebe i na svoju obranu, ili barem prije smrti na osvetu.
I dok se spremala u dui na sve to bi moglo slijediti, neto opet skrene pozornost k
onim tamnim siluetama. Tiina i mrtva nepominost. to je to? Digne svijenjak
iznad glave da bolje razabere one u naslonjaima. Neto ledena prilazi k njoj.
Mrtvilo spodoba pokrene je. Uini korak na stube na povienu tribinu gdje su
poredani kao da neto vijeaju. I prinosi svjetlo prema njima, gleda u njih. Prie
blie i gurne svijeu naprijed. Jo dva-tri koraka i svjetlost otkriva itavu jezovitu
istinu.
Ove ljudske pojave nemaju due. Oi su im umjetne svjetlucavo kamenje. Iz eljusti

grdno se cere zubi.
Groza i gadljivost. Po odorama raspoznaje da su ti kosturi plemii i velikai Napulja.

ini joj se da se pojave sagiblju, apu. Osjetivi titranje svojih trepavica, trzanje
sjetila, upre svu snagu volje da sama sebe zadri u vlasti.
Mrtvih se ne treba bojati. Ali onaj koji je ove ovdje osudio na vjeno sjedenje on je
tamo dolje na gozbi. Njegovoj okrutnosti ne moe utei. Strani osuenici, mrtvi i
nepomini dokaz su okrutnosti onoga dolje to poput nemani davi ljudske ivote.
~0~
"Van! Na slobodu", vikne joj sva dua. "Van, makar skokom u smrti" - i pohiti
naprijed, ali se zaustavi pred naslonjaem preko kojega je prebaen modri plat, a
na vrhu oslona lei klobuk sa utim perom.
"Damir!"
Plat i klobuk su njegovi! A on?... Umoren? Mrtav? Kanjen smru zbog nje? Klobuk
lei na vrh naslonjaa, a uto pero podrhtava od njezina brzog daha. Ova kretnja
ukrasa Damirova klobuka pojaava teinu toga nalaza.
"Damir nije iv", rekao je Simono! Da! Ubili su ga. A tijelo mu negdje lei i eka dok
ga ne posade na ovaj prazan naslonja. Odavde! Makar kroz zidine. Mora se provui
bilo kamo, bilo kako. "Van! Van!"
Stegne je u prsima. I opet se svladava, usporuje dah i eka da skupi snagu mirnog
prosuivanja posljednje odluke.
Lagano krui ukoeni pogled smeih oiju po zidovima. I lecne se. Crna uokruena
valovita ploha zove je jo k sebi. Odazivajui se tom pozivu, ide ravnim smjerom.
Njezina haljina uti izmeu strahovitih prikaza, ali sad vise ne zapaa njihovu
prisutnost. Ide prema crnoj plohi zida. To su vrata. Kamo vode?
Ne ekajui da joj misao odgovori, zahvati klju to stri iz brave. Pri tom dodiru
poraste neto u njezinoj dui. vrstim zaokretom okrene. kljocanje brave u toj
pustoi meu jezovitim prikazama osjea kao struganje o poklopac lijesa. Otkljuala
je. eka. to e biti? Nita se ne javlja. Polagano otvara. Crna eljezna vrata stapaju
se s tminom to se ukazuje iza njih. U tamu unese svijeu. Trai u zidinama prozor,
otvor, to li? Prozori su zazidani. Okrutna ruka izbrisala je ovdje sve to bi moglo
sluiti kao spas onima koje zloinac dovodi u svoj prostorije iz kojih ljudi ne izlaze
ivi. Tako su joj rekli. To vie nisu prie.
Oajnim pogledom obazre se po okruglom prostoru. Nalazi se u kuli.
"Stube! "- klikne joj sva dua kao da je to sloboda. Ali te stube vode dolje, sputaju
se u nepoznatu tamu. Ipak joj povlae sva utila. Stube je zovu, gotovo se podmeu,
pridiu, do njenih nogu.
Negdje mora biti kraj. A svagdje e biti bolje nego u onim odajama dvoru ili na
otoku gdje je ekaju Francescovi zagrljaji. Pogled joj uhvati eljezna vrata to ih je
ostavila otvorena. Jedan hip promilja i onda izvue klju iz vrata, gurne ga s
unutranje strane i zakljua. Opazi zasun. Drhtavom rukom ga gurne i osjea neko
spokojstvo.
Kamo se to zatvorila? Jednom rukom pokupi skutove haljine da ne ute stubama,

a drugom uzima svijenjak pa se sputa niza stube pazei da svojim dahom ne
ugasi svijee. Silazi i silazi...
Nigdje hodnika. Ni prozora ni danjeg svjetla. to se dublje sputa niza stube, to je

tie. Zrak biva sve hladniji, stijene deblje, zadah vlaniji, tei. ini joj se da silazi u
grob.
Zar ove stube vode ispod bedema dvora do morskog dna? Zar tamo eka smrt?
Gordana se zaustavi: "Tko ue u one odaje gore, ne izlazi iv." I uje kucanje srca i
zov due: "Kukavci se boje smrti. Smrt je spasenje na rubu zemaljskog zla. Smrt
~1~
nije kazna, smrt je osloboenje i zlim i dobrim. Zle izbavlja iz zloe, a dobre od
nepravde. Veliajni izbavitelju. Smrti! ekam te! Hoemo li se susresti na tim
stubama ili pod njima? Svejedno. Tamo u dvoru eka oskrvnue, a ovdje istoa
smrtnog cjelova. Idemo."
Pola je bre, lagodnije, sranije i stupi na posljednju stubu. Pred njom uzani
hodnik kao neki prodor izmeu tekih zidina. Strop je nizak, gotovo joj dodirne
glavu. Prui svijenjak preda se pa ide do dna uskog hodnika.
Pred njom je pukla iroka tmina i nigdje joj nema kraja. Kamo vodi? Svejedno.
Onda ide sa svijeom u ruci kroz tamu kao svijetlea iskra u ponoru. Tmina je pred
njom, a ona se utaplja u njoj kao u tamnoj rijeci.
Uzdah, stenjanje. to je to?
Gordana stane. Slua. Zuri. Uzdah je pao u mrak. Uzdah kao zamirui hroptaj. Jo
uvijek stoji na istom mjestu pored tmine bez kraja i eka. Neki glas pun oaja dopre
do nje.
Ona se obazre na sve strane. Ne vidi drugo no bezgraninu no. Netko zove:
- Beatrice!
Misli je bodre da je to samo ula od prevelikog uzbuenja. Tko bi u ovoj tmini ovdje
izgovarao ime njezine kraljice. Ne moe biti drugo nego da je vara sluh.
- Beatrice!
Silom zaustavi dah kako bi bolje ula ono to misli da samo uje.
- Beatrice! Gdje si Beatrice?
Krv joj umi u uima, iv stvor u ovoj pustoi na dnu morskih bedema dozivlje to
ime? Poe smjerom glasa. Neto ledeno prolazi joj niz ramena. Ipak ide.
- Tu sam, Beatrice! Doi.
Zacijelo je to glas stvora koji ivi, a ipak se ini da umire. Ponovni poziv nevidljivog
u tmini dade novi smjer njenim koracima. Pola je ravno u tamu drei pred sobom
svijenjak.
A onda se zaustavi. Razabire obrise zida, slua zveket lanca. Na zemlji sjedi
mukarac, obje su mu ruke zakovane za zid okovima. Lice upalo i obraslo dugom
bradom - Kosa je duga, mokra, zaprljana, slijepljena. U onicama su vjee stisnute
kao da su oi iscurile, ili ne mogu gledati svijetlo.
- Beatrice, dola si. uo sam suanj tvoje haljine. Napokon si tu! Ve sam izgubio
nadu.
Gordana je neodluna to da odgovori tom stvoru iji joj glas zadire u duu.
- Izbavit e me, Beatrice. Zato si dola? Prozbori. Neka ujem tvoj glas. Ne vidim te.
Davno se odvikla moja zjenica danu. Reci da si dola da me oslobodi.
Gordana se sagne i prinese svijeu posve blizu k njemu. On je vie nalik na

zdrobljenu kaljuu bijede nego na ovjeka.
~2~
- Skini okove, skini Beatrice. Kako sam dugo trebao dok se smekalo tvoje srce.
Skini, Beatrice, okove.
- ovjee, ja nisam Beatrice.
Teka mrtva utnja. Upale oi pokuavaju se otvoriti. Vjee i trepavice dru i opet
se zatvaraju. Ona ukloni od njega svijenjak.
- Ja sam dvoranka kraljice Beatrice.
ovjek olakano uzdahne.
- Dakle poslala vas je? Napokon!
- S kim to govorim? - blago upita Gordana.
- S onim kojeg traite... Mu sam Beatrice, Gian Battista Marzano! Vjenali su nas
u djetinjstvu.
Te rijei rastvaraju pred Gordaninom duom sliku remetskog samostana, malu

eliju Ivana esmikog koji joj pria o prolosti kraljice Beatrice. I pogleda ovjeka
na zemlji. Odora mu je plemika neko je oito bila skupocjena, a sad se raspala.
- Vi ste mladi Marzano?
- Ne znam jesam li mlad. Ne znam koliko je mjeseci ili ljeta projurilo u ovoj tami. Ne
znam nita, jedino znam da je oko mene no i da sam zakovan dugo, dugo...
- Otkad ste u toj tamnici?
- Od onog dana kad me moj ujak i tast Ferrante bacio ovamo. Bio sam tada jo
dijete. Koliko je godina otkad me Ferrante zatvorio?
- Petnaest godina u svemu!
- Petnaest! Onda sam jo mlad! Gospoo, je li vani sunce, je li dan? Zna li Beatrice
to je ova tmina?
- Moda zna.
- Dakle vas je poslala da me spasite? Ukrala je klju mojih okova kralju, svojemu
ocu? Na to sam ekao, kaete, petnaest godina. Zar je moja mladost ocvala u tmini?
I jesu li jo kose crne i lica rumena?
Duboka samilost prelije Gordanino lice. to da kae ovom stvoru smotanom od

jada, sijedom mladiu.
- Govorite, gospoo! Ne vidim vam lice, ne podnosim svjetla, sakrijte svijeu,

odgovorite. Smilujte se. Va glas je mekan. Je li vas ona poslala da me izbavite?
- Kraljica i ne zna da sam ovdje.
- Ne zna? Dakle ne nosite mi od nje spas?
- Nije me poslala ona.
~3~
I opet nastane teka duboka utnja. Ispod raspale odore uzdiu se i padaju muke
prsi.
- Zato ste onda sili ovamo? Zato?
- Po svojoj nesrei.
- Ne, vi me samo iskuavate. Hoete da ujete to mislim o njoj. To ona hoe da zna.
Ili ne vjerujete da ste naili na Giana Marzana Ima tamo u dalekoj tmini ovih
bedema i drugih, ali ja sam Gian Battist Marzano, ja sam onaj kojeg su vjenali s
Beatriceom dok sam bio djeak.
- Kunem vam se na svoj spas da me nije poslala Beatrice. Zalutala sam ovamo, i ne
slutei da je tamnica. Nisam slutila da tu ami mladi to je neko bio zalog
pomirenja zaraenih strana.
Njegove se oi jo vie stisnu, a itavo se lice tako strahovito iskrivi kao da su ga

stavili na muila.
Ojaen propalom nadom u izbavljenje, on zajaukne:
- rtva sam bio. Ne krvava, ali to jezovitija. rtva toga mira koji je imao da uvrsti
vlast mojem krvniku Ferranteu. Kako sam gorko plakao kad su mi u djeaku ruku
poloili njenu. Kao da sam ve tada uo okove. tola kojom je sveenik svezao nae
ruke bila je okovi Ona se drala ponosno kao da je znala da ima vlast gaziti, samo
gaziti. Ni kriva ni duna zakopali me ivog u grob!
- To je uinio njezin otac, Ferrante.
- Napuljski okrunjeni razbojnik.
- A zato vas je tako strahovito kaznio?
- Da moe pokrasti moje imanje i da ne zatraim Beatrice svoju enu. Ja bih mu je

dao, rado prepustio, ali on je htio moje blago koje je ostalo iza mojeg oca i zato me
ovdje svezao.
- Zaplijenio je sve vae dobro?
- Pozvao me na dvor, ogrlio, iscjelivao i okonaio gore negdje u drugom katu u

raskonim odajama, a odande vie nisam iziao.
- Ona nije pokuala da vam pomogne?
- Okrutnija je od samog oca. On ju je privikao da pije ljudsku krv, ali ona je ena,
pa ipak se njeno srce nije zgrozilo nad mojom sudbinom. I dok su moji jecaji
prodirali kroz kamene stropove, ona je tamo gore provodila ivot u sjaju, raskoi i
veselju. Plee tamo gore dok se ja, njezin roak, vjenani drug, savijam u
najstranijem blatu zemaljskom, u grobnici slobode, u tamnici. Njeno je srce od
kamena kao i ove zidine.
- A vaa majka? Zar ona nije molila kralja milost?
- Ona je kraljeva ljubovca. Za volju strasti zatoila je sina.
- Takva strahota je nemogua. To ste izmislili u svojoj mrnji na kralja.
~4~
- Ne, to je istina. I mojeg je oca utamniio, a moju majku uzeo na dvor i obasuo je
svim raskoima. I srce joj je ostalo nijemo na patnje oca i sina.
- Onda ne okrivljujte toliko Beatrice koja vam nije tako blizu kao majka.
- Nitko nema toliki upliv na kralja kao Beatrice. Ona mu je mezimica. Da je

prozborila rije ili stotinu, bila bi me oslobodila barem strahote ovog zatvora. Bili bi
me poslali na otok Ischia gdje bih imao dana i sunca. Kad bi govor ljudski imao
toliko kletvi da zaspem itavu zemlju, jo ne bi bilo dostatno da prokunem sve, a
najvie Beatrice. A vi recite Beatrice, recite joj: kleo sam je i kunem. Svaki kucaj
srca, svaki dah moje due kletva je britko naotrena, do smrti krvava! Kleo sam je i
kunem je. Ako se udala, ako se popela visoko, proklet joj bio svaki korak, dah,
zalogaj! Ne imala nikad, nikad sina. Nikad poroda! Zameo joj se trag zauvijek!
Propalo joj blago, bogatstvo, ast, sva srea! Sve to eli, za im hlepi, pretvorilo joj
se u zmije, u otrov, u jad, nevolju, i dovijeka bila plijenom svih prokletstava zemlje i
pakla.
Poluluaki, grozniavo zvue njegove rijei. Vlane zidine nad njim sipaju kaplje
kao da plau nad strahotom njegove nesree.
Gordana slua, prolaze je srsi. On je zapao u mrtvilo. Ona ga upita:
- Iz ove tamnice nema izlaza?
- Meni nema.
- Onda ni meni?
- Vi ste zalutali?
- Bjeei od propasti svoje asti.
- Tko progoni vau ast?
- Kralj Ferrante!
- Moj krvnik?
- I njegov sin Francesco!
- A Beatrice?
- Kraljica je na sjeveru u mojoj domovini. Poslala me na kraljevo vjenanje u Napulj,

a on me eli uzeti.
- Poslala vas je ocu na vjenani dar? Gujo crna! ivotinjo bestidna! Prokleto joj bilo
svako djelo, svaka osnova, svaki in. Prokleto! Sto puta prokleto!
Mislei ovog asa o svojem beznadnom poloaju. Gordana, ree odluno:
- Sad mi ne preostaje drugo nego ovdje umrijeti.
Marzanova glava poiva na stijeni o koju su mu zakovane ruke. Ne gleda. Vjee su

mu namrekane i stisnute.
- Velite, da vas je Ferrante odabrao za sebe? - upita on.
~5~
- Za sebe ili Francesca. Nesrea je moja jednako vrijedna da umrem. Ali neu da se
ubijem pred vama. Poi u negdje daleko u tminu. A kad kralj doe ovamo i nae
me mrtvu, recite da me nikad niste vidjeli, jer bi se u bijesu bacio i na vas.
Ako ne doe sam, poslat e za mnom svoja dva pouzdanika.
On pokua da pomalo otvori oi, jer je Gordana stavila svjetlo iza sebe.
- Osveta! Osveta! - hrapavo vie on. Glas mu zvui prijetei. Potresao je rukama u
okovima i teki lanci mu zazveali.
- Osveta! Osveta! - ponavlja on i onda opet zapadne u mrtvilo.
*****
U velikoj dvorani nazdravljaju, piju, pjevaju. Na asove ne uje se ni svirka

glazbenika. Kralj Ferrante okruen svojom djecom sjedi uz kardinala Roderiga
Borgiu. Obojici su lica nasmijeena, ozarena oi blistave.
Kraljeva radost nabujala vinom razotkriva se u vatrenim rijeima. Dri kristalnu

asu pa nazdravlja navoroenom unuku. Francesco sjedi blijed, razbuen u
oekivanju Simona. Ispod nabreklih debelih vjea vire crne oi. Kad god se netko
pojavi na vratima palae, on ga obuhvati pogledom i uzalud trai Simonovu bijelu
odoru.
Opazi paa Stjepka u zlatnom brokatu. Instinktivno Francesco prati djeakove

korake kako ide k stolu gdje sjedi Aversa s pjesnikom Escole Strozzijem. Djeak se
nagne k starcu i neto mu govori u uho.
Lice Stjepkovo je blijedo, a Francesco u tom bljedilu ita pritajenu stravu. Zamalo
se Aversa digne, povue za sobom pjesnika i sa Stjepkom se obojica udaljuju od
stola k palmi gdje stoje sami. Francesco im ne vidi lica, ali kretnje pokazuju
uzbuenje. O emu to govore? Zato se Escole tako udno trgnuo? Zato je Stjepko
tako prestraen?
Francesco ne skida oiju s paa i Firentinaca. I pogleda svojeg oca. Veselje i vino
potpuno su ga omamili kao da je roenje unuka rasplinulo sve o emu je jo
popodne s tolikom pomnjom snovao.
Francesco ustane, sie s terase dolje, ravno k Firentincima. Stjepko obojicu upozori
na princa. Oni se obazru i poklone.
- O emu se dogovara slavni pjesnik jo slavnije Firence? - pita princ.
- Visosti, pjevam pjesmu tualjku astrologu - odgovori Escole Strozzi. - Prevarile su

ga zvijezde! Srea koju je uivao za itavo vrijeme sveanosti ostavila ga je jer
sjeverne ljepotice bademastih oiju veeras nema.
- Zad nije sila k veeri? - upita Francesco s naporom suspreui uzbuenje.
- Rekoe da je oboljela. A to Aversu jako rastuuje, jer mu je jo popodne obeala da

e sjediti uza nj. I Stjepko dijeli tu alost kao da e sad proplakati
Mali pa obori pogled k zemlji.
~6~
- Eto, osjea se usamljen - ree Aversa. - Nema gospoice Gordane ni gospodina

Damira. Oni su mu od svih najmiliji. Djeak je bez njih izgubljen.
- Poslali smo ga da potrai mladog dvoranina, ali ga nigdje nije naao - naglaava
firentinski pjesnik.
- Kamo je nestao?
- Vi se odvie zanimate za dvorske sluge. Ova tema nimalo ne pristaje razgovoru s

kraljevskim princeml - ree Francesco povrijeenim tonom.
- Oprostite, visosti - nakloni se Aversa - osjeali smo dunost da vam saopimo o

emu raspravljamo itavu veer, mi i svi ostali gosti.
- Ostali? Duhovitost i ast napuljskog dvora pala je vrlo nisko kad se gosti brinu za
nae sluge - i okrene im lea pa se uputi opet na terasu, sjedne na svoje mjesto,
neprestano pogledavajui prema izlazu odakle je oekivao Simona.
Ipak je i dalje promatrao Aversu, Strozzija i Stjepka. Sad je znao da se tamo govori o
Gordani, a ta okolnost sve jae razbuuje njegov nemir. Da se priblii kralju i
saopi mu odvie napadno zanimanje Firentinaca za Gordanu? Ali opet odustane od
namjere koja bi mu pomrsila raune. Sve je u njemu titralo od iekivanja. da se
uvue u Gordaninu odaju - odmah! Zato da odgaa svoj as radosti do otoka kad
se ona ne moe braniti, ne moe dozvati pomo, jer e biti uspavana.
Spoznaja njene nemoi iskljuuje svaku opasnost da tkogod to posumnja da se

ugrozi tajna koju mu je povjerila Beatrice.
"Ali Simono ? Gdje je on? Gordana moda nee da uzme jelo?"
ekao je, gledao na vrata palae, a vrijeme prolazi.
"Odvie dugo nema Simona", pomisli on. "Zato? Da mi barem javi ako se ustruava
uzeti veeru?"
"Povjeriti tu divnu djevojku Simonu, mladiu, tako lijepom, vatrenom koji je njezin
zemljak? Zar je nemogue da joj se on svidi?"
Kralj, njegov otac, nije o tom mislio. Kako bi se dvorjanin usudio! A ona?
Francescoje sve nemirniji. Boravak kod stola gdje je sve raspaljeno vine bude mu
nepodnoljiv. I kad je pogledavao na vrata na koja su izlazili i ulazili u palau svi,
samo ne Simono, rasplamtilesu se njegove slutnje da se tamo gore u drugom katu
neto dogaa.
e za Gordaninom mladou raa u njemu slike koje mu tjeraju krv u glavu. I to

ga odluno digne od stola. Ne ogledavi se na kralja ni na koga drugog, krene u
palau.
Hitro prijee predvorje pa se uvue u uzani hodnik odakle vodi usko stubite. Tu je
tiho i polumrano. Stade se uspinjali stepenicom. Drago mu je to su puste i nigdje
ne sastaje ni paa ni dvoranina. Gotov, zadihan, stigne na drugi kat. Krene uskim
hodnikom desno i stigavi do vrata odaje u kojoj je ostavio svoje pouzdanike, u Ne
uje razgovora, na stolu izmeu zdjela i tanjura od veere stoje tri vra. Jedna
svijea u svijenjaku dogorijeva, a druga jedva rasvjetljuje dio prostrane odaje.
Uznemiren, obazre se po sobi.
~7~
Iz kuta se uje hrkanje. Pohiti u tamu sa svijenjakom u ruci i opazi na leaju

Bartula i Alberta kako napola sjedei spavaju. Bijesno udari nogom Alberta. Ovaj
odgovori buncajui.
Francesco ga pograbi za rame i strese tako da se dvoranin skotrljao na pod. To jo

vie rasplamti njegovu srdbu pa stade udarati po Bartolu i on se probudi od sna.
Oba kraljeva pouzdanika, jedan na podu a drugi na leaju. Neto buncaju i napola
se uiu.
- ivine! - vikne on. - Zar ne vidite tko stoji pred vama, zar sam vas poslao spavati?
Alberto se polagano uspravi i stade teturati.
- Proklete hulje! Nalokali ste se vina. Jao vama! - vie Francesco.
Samo je Alberto osjetio to znae prineve rijei dok je Bartolo bio potpuno smuen.
- Gdje je Simono? - zapita Francesco tresui Alberta. Ali on pada na zemlju.
Osjetivi se nemoan prema obojici pijanih ljudi, Francesco pohiti prema drugoj
odaji i otvori. Soba je mrana, osvijetljena jedino svijeom u njegovoj ruci. Prve
korake upravi prema stolu gdje je netaknuta Gordanina veera. Samo je zdjela s
kolaima napola prazna. Poao je da je trai, kad se odjednom spotakne o neko
tijelo. Spusti svijeu k zemlji i spazi Simona gdje lei ispruen. Udari ga nogama, ali
uzalud. On ne daje znaka budnosti. Sagne se k njemu i pogleda mu u lice. Mladi
spava mrtvim snom. I potri po sobi da nae Gordanu. Njoj ni traga. Ogleda se
kamo je mogla utei? Trgne zastor iza kojeg je nazrijevao vrata, ali tu je slika
uokvirena mramornim pozlaenim girlandama kao uvijek. Zadihan izae u drugu
odaju, postavi tamo svijenjak, istri na stube. Pourio je dolje i stigao u perivoj.
Zagluna buka napuljskog graanstva mijea se s bunom zabavom u perivoju.

Glazbenici sviraju, a pjevai napinju svoja grla da nadviu buku kraljevskih gostiju.
Njegove oi trae kralja, a on raspojasan, plivajui u svojoj radosti i opojen vinom,
sjedi na elu stola. Njegova iroka ramena tresu se od smijeha i sva tri njegova
podbratka poskakuju. Iz oiju cure suze od smijeha. Netko je izrekao alu koja je u
kralja izazvala homerski smijeh. Pun uzbuenosti, prie Francesco kralju pa mu
postrance apne na uho:
- Oe ona je pobjegla!
Velika glava okrene se k Francescu. Pogled se upre u mladia s izraajem kao da ga

smatra ludim.
- O kome ti to bunca?
- Novoroeni ferrarski vojvoda, va unuk, razorio je najveu vau osnovu.

Namrteno kraljevo lice otro se okrene k sinu:
- Vino nema logike.
- Mislim da sam jedini u ovom perivoju koji je potpuno svjestan to govori. Ona
je utekla.
Omano krupno kraljevo tijelo digne se naglo i lagano, a lice mu se smrai:
~8~
- Tko ti je to rekao?
- Bio sam gore. Vidio sam svojim oima. Bartolo i Alberto potpuno su pijani. Simono
lei i spava, nemogue ga je probuditi, a njoj ni traga. Kraljevo znojno i ozareno lice
polako izgubi boju i otrim brzim korakom sie s terase. Francesco ga slijedi.
Uspeli se u drugi kat. Kad su uli u prvu odaju, Bartolo i Alberto potpuno pijani,
nateu se i svaaju.
Spazivi kralja, uzalud pokuavaju stajati uspravno. Kralj zavie na njih divljim
povikom:
- avoli, gdje je djevojka koju sam vam dao na uvanje?
- Spava. Tamo spava - muca Alberto dok njegov drug nije mogao nita rei.
I pun nade kralj ue u drugu odaju. Francesco mu svijetli. Strahovitim bijesom

stane kralj udarati Simona, ali on se ne mie.
- to se tu dogodilo? - zaurla kralj.
- ini se da ih je prevarila. Simono je uspavan, a ona je pobjegla.
- Kamo? Iz palae nije mogla. Vratari imaju zapovijed da je ne putaju ako bi

pokuala izii. Za sve sam se pobrinuo.
- Pa ipak je nema!
- Idi, zovni dvorane neka odmah dou ovamo vratari.
U najveoj uzbuenosti Francesco dozivlje sluge. Uskoro se kraljevi vratari naoe

pred svojim gospodarem.
- Tko je izlazio ove veeri iz palae? - zagrmi kralj.
- Velianstvo, jo nitko nije izaao - odgovorie svi redom.
- Jedna je dvoranka za vrijeme gozbe pobjegla iz dvora.
- Velianstvu, ni ensko ni muko za vrijeme gozbe nije izlazilo iz palae.
Kraljeve grudi diu se i sputaju pod brzim dahom. Debele pesnice stisnule se,
spremne na udarac.
- Pretraite itav dvor! - vie kralj. - Sve odaje, sve kutove, dovuci te mi smeokosu
dvoranku princeze Isabelle.
Kad su oni otili da izvre zapovijed, stade bjesomuno kleti i traiti dvoranom.
Vidjevi da je sve uzalud, uzvikne:
- Sva e mi trojica to platiti glavama.
- Ipak to nee vratiti Gordanu. Sve je propalo.
- Nije propalo. Ne moe. to ja odluim, mora se izvriti. Ona se samo sakrila, ali
nije pobjegla, nema kamo bjeati. Iz moje palae mi bijega nikome. Nikad nije bilo.
~9~
- Sad ipak ve znaju vratari da neto hoemo s Gordanom. Moj kraljevski oe,
odvie ste se podali veselju nad roenjem svojeg unuka i zaboravili ono to je
vanije. Eleonora ve ima dva sina.
- Nisam nita zaboravio - vikne kralj - povjerio sam je svojim najvjernijim

pouzdanicima.
- A to su uinili? Pustili su je da pobjegne.
- Nalazi se u dvoru. Pronai u je, pa morao pretraiti sve od krova do dna morskih
bedema. Nije mogla nestati.
- Jasno je da je morala prijei odaju u kojoj su spavali vai pouzdanici. Ne vidim

ovdje drugog izlaza - ree Francesco obazirui se.
- Drugog izlaza? - opetuje kralj i pogleda zastor na limenoj ipki. Polagano poe
onamo, digne sag i dotakne se slike to je uinila nevidljiva vrata. Ali bila su
zatvorena.
- Kroz ovu stijenu nije izala - primijeti Francesco ne znajui to je tamo.
- Ne, ovuda nije mogla izii. Nikako.
- Zar se Bartolo i Alberto esto opijaju? - zapita Francesco.
- Lakomi su na vino, ali jo se nikad nisu toliko poigrali svojom glavom da bi se opili
kad sam im povjerio kakvu zapovijed.
- Sve mi se ini da je Gordanina lukavost natkrilila sve nas.
- Lukavost veli? - raspali se kralj. - Lukavost neke cure da svlada moju slavnu
lukavtinu?
Sva su se tri vratara vratila najavivi kralju:
- Velianstvo, nigdje je nismo nali. Nitko je nije vidio. Ni straa to stoji nepomino
na stubama i na svim izlazima iz dvora. Nije izala.
- Jesi li uo Francesco? Nije mogla izii
Onda se kralj okrene vratarima i naloi im:
- Dozovite mi mojeg Sicilijanca. Smjesta!
Raspaljen i uaren vinom, ee kralj po sagu pored uspavanog Simona neprestano

briui znoj. Oi mu sijevaju bjesnilom. Pod naboranim elom skupljaju se
osvetnike osnove.
A dotle Francesco stoji postrance poraen zbog svoje nemoi, prestraen u

oekivanju sloma svih nada svoje sestre Beatrice. Misli samo o pozivu koji ima
izvriti njegova mlada strast.
Napokon stigne kraljev dvorski metar Sicilijanac.
- Pazi to ti sada nalaem: treba da se istrai itav dvor od gore do bedema. Sve.
Svaka odaja, svaki kut, gdje god bi se mogao sklonuti ivi stvor.
~ 10 ~
- Koga da traim, velianstvo? - upita kraljev pouzdanik.
- Smeokosu dvoranku kralja Matije. Poinila je teki prestupak i zbog toga nije
smjela ostaviti ovu dvoranu, a ona se usudila prkositi kralju i negdje se sakrila. Ali
pazite da je do vuete ivu i neozlijeenu.
- Ako je u ovim zidinama, velianstvo, dovest u je - naglasi dvorski metar pa se

udalji, a Francesco pristupi svojem ocu:
- Dopustite, oe, da vas neega sjetim: nije li se ona mogla sresti s Damirom,
mladim dvoraninom princa Ivana? Ferrante pogleda sina:
- Gdje? Kada? Budalasto pitanje!
- Damir je uo to smo govorili. Ako se mogao uvui k njoj u ovu odaju, onda je taj
neuveno smjeli mladi poduzeo sve da Gordanu ukloni, makar kamo.
- Sasvim je iskljueno da bi se s njom sreo. On je duboko dolje u tamnici, ve sam ti

rekao.
- Zar je put iz tamnice do ove odaje sasvim nemogu? Kraljev pogled ponovo zapne o
zastor na nevidljivim vratima.
- Nije, ali Damir je svezan i baen u tamnicu.
- Pred vaim oima? upita Francesco. Pitanje kao je kralja iznenadilo.
- Upravo kad sam sudio Damiru, ti si mi slao Alberta s porukom da je Gordana

odluno otklonila poi na lau i putovati. To me tako zapanjilo da sam ostavio
Damira brizi Alberta i Bartola i poao dolje k tebi da ujem to je. Onda mi je bilo
najpree Gordanu dopremiti u ovu odaju kako bismo je bez ikakvih sumnja
uspavanu otpremili na lau. Sve je ilo najljepim tokom.
- Kad ste htjeli svriti s Damirom, zahvatila vas je malo odvie radost nad
novoroenim unukom pa ste zaboravili i Damira!
- Ne izreci jo jednom tu rije! - plane kralj. - Povjerio sam ga Bartolu i Albertu a oni
su uvijek najtonije izvrili mnogo vee zapovijedi nego to je bila ova. Mnogo
vanije, velim. Zar sam moda imao osta iviti goste i gozbu zbog toga mladia koji je
ionako svezan i bespomoan na dnu tamnice?
- Danas su vas Bartolo i Alberto izdali, nisu uvali Gordanu. Bilo bi moda dobro
izvidjeti jesu li izvrili vau prvu zapovijed i doista Damira odveli u tamnicu.
- Glupost! - ree kralj - Kad sam im povjerio tog lupea, bili su jo posve trijezni i
vjerujem da su potpuno izvrili moju zapovijed, a to to su uinili sada, posljedica je
gozbe. itav je Napulj omamljen vinom. Gordanu e mi ova dvojica platiti glavom i
ako je naemo. Ali Damira su sigurno zatvorili.
- Mislite, oe, da se ne bi dali potkupiti od njega ako im je moda ponudio bogatu

nagradu?
Mrki kraljev pogled zapilji se u sliku u okviru pozlaenog mramora. I zaas ree
svojem sinu:
- Izii u drugu odaju i priekaj dok ne doem.
~ 11 ~
Neto zauen, Francesco poslua svojeg oca. Kralj uzme svijenjak, pohiti iza
zastora, i prstima po zlatnim listiima girlanda i otvori vrata. Uao je polagano ne
ogledavi se na sablasne prijatelje i krene ravno k eljeznim vratima to vode u
tamnicu.
Ali klju nije u bravi. To ga nimalo ne zabrine, pa se vrati poe u prednju odaju gdje
eka Francesco, a njegovi pouzdanici su napola svjesni svojeg tekog poloaja.
- Gdje je klju od tamnice?- zapita kralj Bartola i Alberta.
Pijani ljudi buncaju:
- Velianstvo, k-k-k-lju-k-k-klju - tamo je.
- Nema ga u vratima - zavie kralj i udari Alberta tako da se je sruio.
- Francesco, pretrai im depove, bit e da su klju spremili.
Princ se pouri i pretrai obojicu, ali ne nae nita.
- Gdje je klju od tamnice? - upita kralj, izvue ma i zamahne na Bartola.
Smrtni strah baci ovjeka na koljena. Slijedei dre i sklapa ruke. Uas od smrti
potrese ga:
- Ostao je u bravi kao uvijek.
- Gdje je dvoranin Damir?
- Odnijeli smo - ga - u - tamnicu.
- A kad ste izali, kamo ste stavili klju?
- Ostavili smo ga u bravi - k - kao - uvijek.
Kralj se naas zamisli. Osjeao se u neprilici. Ne eli Francesca povesti sobom u

dvoranu "svojih prijatelja", nee da on to vidi, a ova su dvojica pijana. Opet se vrati
sam.
Ponovno se Ferrante nae pred eljeznim vratima i pomno ih stade ogledavati.

Konano zaviri u iroku kljuanicu. Prinosei svjetlo u tamnu rupu, dugo je gledao i
promatrao.
Nakon dugog razmiljanja ostavi "dvoranu svojih prijatelja" i potrai Francesca.

Stavivi svijenjak na stol, kralj ree sumnjiavo:
- ini mi se da je klju s one strane brave.
- Kako bi to moglo biti? - zaudi se Francesco.
- To ba nikako ne mogu odgonetnuti, a niti se moe tono pogledati brava.
- Pa to je lako ustanoviti! Pozvat u kraljevskog majstora bravara.
- Kasnije - otkloni kralj Francescovu ponudu.
- Zato odugovlaiti, kralju? - nestrpljivo odgovori napuljski princ.
~ 12 ~
- Jer ne elim da mi nepozvani ulaze u moje odaje.
- Drugog ulaza u tamnicu nema?
- Ima - ree kralj mirno - i ba zato nije potrebno da zovem bravara. Gordana se nije
mogla nigdje drugdje sakriti nego u kakvu odaju na dvoru.
- Mene neprestano obilazi slutnja da se neto dogodilo iza naih lea, ba tamo s
tim mladiem i da je on jedini skrivio Gordanin nestanak. Tko zna nisu li u vezi s
njim i oni dolje.
- Tko "oni dolje"?
- Promatrao sam Gordaninog paa Stjepka kako je uplaen izaao iz palae. Neto je
aptao Firentincu Aversi i onda se povukoe s Escolom Strozzijem u perivoj. Kad
sam pristupio k njima, udno su naglaavali da su nestali Damir i Gordana i da o
tome govore ve svi glasovi.
Uto se pojavi Sicilijanac i navijesti:
- Velianstvo, dolje nismo nali nikoga, a sada u pretraiti ovaj kat
- Upamti, danas moe zasluiti milost kakve nisi imao prilike nikad dosad
zasluiti.
- Ako je u dvoru, nee mi izbjei.
- A onu dvojicu pijanih svezi odmah! Hou da ih vidim sapete.
I Sicilijanac naredi vojnicima da svezu Bartola i Alberta. Tada ga kralj zovne u

drugu odaju pa isto tako dade svezati Simona koji je jo spavao. Kad je bilo sve
svreno, Ferrante sa svima ostavi odaje, zakljua ih i spremi klju u svoju konatu
monju.
Na stubama susretne Sicilijanca koji je prolazio koridorom pa mu tiho naloi:
- Pozvat e gore u moju odaju Firentince: astrologa Aversu i pjesnika Strozzija,

zajedno s paem princeze Isabelle Stjepkom. Reci da ih molim za nekoliko rijei, a
onda ih zakljuaj da to i ne opaze. Razumije? Hou da ih zakljua kako ne bi
mogli izii. To je moja zapovijed!
- Razumijem - i odmah se spusti niza stube da izvri zapovijed, a Francesco e tiho

kralju:
- Beatrica mi je strogo naloila da radimo tako kako nitko ne bi posumnjao da smo

vi ili ja imali udjela u Gordaninu nestanku. A koliko njih sada ve zna da je vi
traite.
- Ako Firentinci i taj pa neto znaju, nee izii iz ove palae. A ona nije mogla
pobjei ispod ovog krova. Nastat e, dakle, jedino ta promjena u naoj osnovi da
neemo spomenuti Simona, nego emo rei da je pobjegla s tim mladim dvoraninom
Damirom. A svejedno je ako umre jo pet ili deset ljudi za naeg nasljednika na
sjeveru.
~ 13 ~
OSVETA U OKOVIMA...
U mrtvoj tmini tamnice pala je rije "osveta" iz usta sijedog, ali mladog Marzana kao
tlapnja beznadne due. Dok je on izustivi i nekoliko puta tu jednu rije opet zapao
u mrtvilo, Gordana je obraunavala sa svojom sudbinom. Uoivi da je put u ivot
vodi samo kroz Francescov naruaj, odabere najkrai put u smrt. Odluila je to
hladno i mirno. Osjea da je sve u njoj utihnulo. Bila je uvjerena da hladno gleda u
oko toj jedinoj spasiteljici mkoja se pribliava k njoj s ispruenom rukom da je
povede onkraj dohvata zloe to je eka u ivotu.
Uzme svijeu pa krene.
- Gospoo! Kamo idete! - oglasi se Marzano.
Ve vam rekoh kamo - odvrati ona i ne obazre se.
- U smrt? Doite blie!
- emu da produujem svoj put?
- Neto vam imam rei to ni pusto tamnice ne smije uti.
Okrene se prema uzniku, sagne glavu pa odvrati:
- Ne biste mogli rei nita to bi me sada zanimalo.
- Ipak! - i prui glavu prema njoj. - Ako morate umrijeti, a vi se prije osvetite - apu
njegove usne. - Osvetite! Ja, to pred vama leim zakovan o bedeme, sada sam jai
od Ferrantea, od njegove volje, snage i moi. Od svega je jaa moja osveta.
Ova rije kao da se pretvorila u olovo i lei u mraku tamnice kao teka prijetnja.
- Primakne uho blie k meni - proape Marzano.
Kad se posve sagnula, prozbori on nekim drhtavim veseljem:
- Kralj Ferrante trait e vas kao pomaman, rekoste?
- Vjerojatno, kad me je s tolikom opreznou uhvatio u stupicu da me otpremi na

otok sa svojim sinom.
Dok je govorila, u okovanom mladiu osjeti hroptavi smijeh.
- Dobro je to. Od boanstva poslano. Ali jo je netko u ovoj tamnici tko vrijedi kralju
itavo blago. Dovukli su ga Bartolo i Alberto, moji tamniari. U ovoj se tami ne moe
opredijeliti vrijeme, ali mislim da je to bilo danas, ili juer, moda malo prije.
- Oni su bili ovdje?
- Obojica! Tamo negdje. Zamijetio sam ih po glasu. Vid mi je oslabio ali moj sluh i
vidi i uje. Bilo je to upravo tamo desno. Moj sluh tono mjeri smjer. Po njihovu
razgovoru razabrao sam da kralj eli od nekog ovjeka saznati neku tajnu do koje
mu je mnogo stalo. Kraljevi su pouzdanici vrlo oprezno postupali s tim ovjekom,
razrabrao sam jasno da bi ih glave stajalo kad taj mukarac ne bi dospio iv u ruke
kralju!
~ 14 ~
- A taj je ovdje u tamnici?
- Da, ovdje su ga ostavili i otili. Odlazei, govorili su, i ja sam iz njihova razgovora
razabrao da e mu tajnu izmamiti muilima. Negdje je prislukivao kraljevu
dogovaranju i nekome povjerio kraljevu osnovu. Bit e da se kralj jako boji da neka
njegova osnova ne izae na svjetlo.
- Prislukivao je kraljevskom razgovoru?
- U asu kad sam to sluao, nita drugo nisam elio, nego da moj krvnik nikad ne
sazna ono to tako vrue eli, a to e mu sigurno pobrkati njegove osnove. No, ja
sam zakovan, a vae ruke su slobodne. to ne mogu ja, moete uiniti vi.
- Da mu pomognem utei u smrt? Dobro. Gdje je?
- Potraite ga i oslobodite spona jer su ga vrsto vezali da ne bi mogao sam sebi

oduzeti ivot.
- Razjasnite mi gdje se nalazi.
- Poite meni nasuprot ravno. Tu je zid. Uza nj koraajte neprestano desno, tamo
su ga negdje poloili.
- Idem. Treba da umremo prije nego to dou muitelji i oskvrnitelji!
Gordana poe svijetlei. Zraka svijee prodire kroz gustu tminu i otkriva crne,
mokre i pljesnive zidine. Zalazi u dubinu kroz teki mrak. Ide sveudilj postojano i
odvano i zaokree sve dublje u irinu. Osvjetljuje zemlju i spazi obrise ljudskog
tijela. Pobrza.
Pred njenim nogama lei ovjek vrsto svezan od vrata do nogu uetom, gotovo kao
bespomono i jadno dijete. Sagne se k njemu i stavi svijenjak na zemlju. Pridigne
mu glavu, bulji u lice ije su joj toliko poznate, pa ipak, potpuno su pro mijenjene,
iskrivljene.
- Damire! - zovne ona.
Njegove crne velike oi ukoeno pilje u nju.
- Gordana!
- utite, odmah u vas osloboditi spona, nisam goloruka.
Spusti mu brzo glavu, raskopa svoj ogrta, izvue ispod modre haljine i toka no i
stade rezati ueta s mladieva tijela.
Trenutak je ostao kao polomljen, a onda se digne kao metak iz topa.
- Doite brzo! - i uzme svijenjak da ga ne bi prevrnuo. - Slijedite me.
- Moram prije znati ne izvrgavate li sebe opasnosti.
- Mi smo oboje na pragu smrti. Ne govorite. Slijedite me.
Istim putem kojim je dola opet se vrati. Iz tmine je ula hroptavi glas Marzana.
Odazvala mu se tiho i pola prema njemu.
~ 15 ~
- Je li tu taj ovjek? - upita tiho okovani uznik.
- Da, ovdje je.
- Je li star ili mlad?
- Vrlo je mlad i dvoranin je sina mojeg kralja, princa Ivana, kojemu je kralj Ferrante
smrtni neprijatelj.
- Kako je divna osveta - uzdahne Marzano.
- Tko je to? to s njim? - upita Damir djevojku, ali ona mahne rukom da uti i slua
pitanja.
- Recite, mladii to kralj hoe saznati od vas?
- Znam njegovu namjeru s ovom gospoicom i rekoh: nekome sam je kazao, a od

toga kralj strepi.
- Neka strepi, bjesni, grize sam sebe i sve one koji mu pomau u njegovim
zloinima.
- Nita nee od mene uti - veli Damir.
- Dosta- prekine Gordana Damira - vrijeme prolazi, a kralj e opaziti moj bijeg.
- Neka samo opazi i neka vas trai. Neka lamata neka tue, razbija, razara- ape
Marzano.
- Nae li me ivu, njegova e se srdba pretvoriti u radost.
- Samo u osvetu. Budite mirni i ujte.
Drei sveudilj Gordanu za ruku, Damir je povue natrag.
- to jo ekamo?
- Moju osvetu - tiho e zakovani uznik. - Doite blie i ujte. Moj otac vojvoda
Marzano amio je ovdje prije mene, a onda sa mnom zajedno. Jednog dana naloi
mi krvnik Ferrante da pred njegovim oima stavim na muke svojeg oca.
- Strahote! - strese se Gordana od tih rijei.
- I tog sam dana, najstranijeg u mojem ivotu, mogao ukrasti u muilitu orue.
- Orue? - opetuje Damir pribliavajui se Marzanu.
- Orue kojim sam se nakanio osvetiti napuljskom kralju, mojem ujaku i tastu.
- Niste imali snage, a sad traite od mene ili ovog mladia da mi to uinimo?
- Od vas traim da ujete to u rei: nou kad su svi uznici spavali i moj otac s
njima, uspeo sam se gore u kulu na uzani prozor s debelim reetkama.
Te rijei trgnue Damira i Gordanu i oboje se nagnu k uzniku pijui s njegovih

usana svaku rije.
~ 16 ~
- Ne znam koliko je tjedana prolo, a moda i mjeseci dok sam kruto eljezo
napokon raspilio i odrijeio reetke.
- A onda?
- Oprezno sam ih prislonio da nitko nita ne opazi. Tamo je gusta tmina, a prozor
visoko gore na utvrdi u tami.
- to ste tada uradili? - upita Damir.
- Odluio sam kako bih sebe oslobodio strahovitog asa da budem ocu muitelj.
ujete li?
- Dakle va otac nije umro u tamnici? - zapita Gordana.
- Onoga dana kad sam jadnog oca htio da uspnem na prozor, iznenada je umro.
Naao sam ga mrtva u asu kad je Ferrante siao da se naslauje naim mukama i
okrivi mene da sam zaguio oca kako bih ga spasio muka. Zato me zakovao ovako
uza zid cerei se u jadu to je lien grozovite naslade u mukama mojega oca.
- A gdje je vaih okova klju? - upita Damir ivo.
- Uzeo ga je kralj sobom. Uzeo ga je da me nikada nitko vie ne moe razrijeiti.
Damirova ruka uhvati na stijeni okove i prodrma ih.
- Moj mladiu, moji su okovi zabijeni u debeli zid i uzalud troite snagu. Ja ivim
ovako zakovan, ivim ekajui da jednoga dana gledam svojim oima kaznu koja
mora stii mojega krvnika. A ona e stii, ona mora stii jo za mojega ivota. ujte,
gospoice! Od onog dana jo nitko nije opazio da su reetke gore na prozoru samo
prislonjene.
Svijenjak zadrhti u Gordaninim rukama, a Damir dahne tako glasno da je uznik

okrenuo prema njemu glavu:
- Osjeate mladiu, to mislim?
- I osjeam i slutim!
- Znate li plivati, gospoice?
- Na to sam mislila od prvog asa gore, ali su prozori zakovani eljznim ipkama.
- To je vrlo visoko.
- Ne marim jer umijem skakati u vodi s najvee visine - usklikne Gordana u nadi da
e se moi spasiti - ili u se razbiti.
- Dignite je na ramena. Na zidu sam izbio rupu gdje viri kamen za uporite.
- A na prozoru?
- Tamo je lako. Reetku valja povui i odanle skoiti preko kule u more. To je moja
osveta - ree Marzano. - Popnite se gore, gospoice, i bacite se u valove. Navijestite
svijetu i ljudstvu i svakome koga sretnete da ovdje zakovan ami Marzano kojega je
kralj Ferrante vjenao sa svojom keri Beatrice, a onda utamniio oca i sina da
~ 17 ~
moe razbojniki oteti moju imovinu. Recite Beatrice da ovdje proklinjem Aragonce,
njihovo prijestolje i nju. Ne imala nikada poroda ni nasljednika.
- I nema ga! - upadne Damir.
- Usliana je kletva moja i moga oca - zahrope onaj u okovima i stade se luaki
smijati. - Hvala vam, mladiu. ednom ste pruili kap vode.
- Gdje je taj prozor, dobri prijatelju? - pita Damir Marzana uhvativi ga za rame.
- Poite lijevo, drite se ravno zida sve dalje lijevo, dok ne opazite visoko gore
reetke.
- Ako naem krivi prozor?
- Ne. Samu je jedan jedini.
Gordana pristupi k uzniku i stavi mu ruku na rame:
- Nikad vas neu zaboraviti. I ako ne ostanem na dnu mora, tad znajte pokuat u
sve kako bih vas spasila iz ove tamnice.
- Morao bi se sruiti Napulj da uzmognem nai slobodu.
Zakovani Marzano trgne se i pokrene glavu ustranu.
- to je? - zapitaju Damir i Gordana istodobno.
- U ovoj se tmini moj sluh istanao. Negdje ujem tropot. Pourite se. Nek moja
osveta bude izvrena.
Damir pograbi svijenjak i oboje pou smjerom koji im je oznaio Marzano
Gotovo su trali uza zid utei. inilo im se zidu nema kraja, a gore ne zapaa ba
nita do tamne visine. Uspnu se nekim stubama.
- Ostanite. Gordana, i drite svjetlo. Ja u gore.
Mladi ue u tminu.
- Evo ga- ape on. Pa onda stade istraivati kameni zid -Vidite tu je izdubeno
uporite to ga je Marzano pripremio
- Hou da me slijedite! - naglasi ona. - Vaa bi majka svisnula, a princ Ivan nikad
mi ne bi oprostio.
Damir istrauje prostor ispod prozora.
Gordana stade brzo skidati ogrta, gotovo razdere sa sebe haljinu i ostane u odori
za maevanje.
On je kao u ludilu uhvati za ruku, povue uza zid i sagne se do njenih nogu.
- Uprite desnu pa onda lijevu nogu meni o ramena, vrsto se drite, polagano u vas
dizati.
On dre ekajui njenu objavu da je reetka popustila. Ona upre jo jae. Reetka
se pomakne.
~ 18 ~
- Prolaz je slobodan. Vidim more, mjeseina ga rasvjetljuje - apne ona drhtavim

glasom.
Iz dubine tamnice dopru do njega neki glasovi. Malo se obazre i spazi negdje u
dubini jako svjetlo.
- Brzo, Gordana, netko je uao u tamnicu. Ja u vas slijediti.
S bakljom u ruci tamniari trae uznika. Ferrante i Francesco idu za njima.
- Vidite, oe, rekao sam vam - spoitava Francesco - Bartolo i Alberto dali su se
potkupiti i nisu ga zatvorili.
- uti - ljutito e kralj. - Mora biti ovdje! Mora!- i nastavi put kroz tminu
osvijetljenu bakljom.
Najednom se tamniar sagne i uzvikne:
- Kraljevsko velianstvo, jao! Izrezana uad!
- Glupane, ne moe iz tamnice nikuda - vie kralj, a njegovo uzbuenje otkriva se

glasnim dahtanjem. - Idem svom prijatelju Marzanu - i zarei kao razdraeno pseto
pa krene kroz tminu dok ostali pohitaju za njim.
Baklja u tamniarevim rukama osvijetli kraljeva uznika. Glava mu je naslonjena

kao da spava. Ferrante ga udari nogom. On jaukne.
- Govori! Tko je prerezao ue mojem utamnieniku? Govori ili u te iva ispei!
- Moj kraljevski taste!
- Nisam tvoj tast - i udari ga ponovo nogom tolikom estinom da tijelo mladog
Marzana tresne o stijenu.
- Htio bih da te ubijem, ali ja ne ubijam svoje izdajnike. Vie volim da se u mukama
provlae do groba.
Nad okovanim uznikom baklja i Francescova aka, a Ferranteove stisnute pesnice

podmetnute njegovu vratu:
- Uguit u te polagano, izrezati na komade, govori! - Okovani uiva u osveti i ape:
- Spavao sam i u snu sam uo neke glasove.
- Ipak - i kralj se sagne posve blizu k njemu iji su bili glasovi?
- Jesi li uo enski glas? - pita Francesco.
- Muke sam glasove uo.
- Govorili su? to? O emu?
- Ne bih mogao ustvrditi da sam razabrao rijei.
Razbueni polupijani kralj primakne se posve Marzanu i pone umiljatim glasom:
- Giane, reci mi sve to zna. Moja kraljevska rije: razrijeit u te okova!
~ 19 ~
- Za toliku milost pokuat u da se sjetim.
- Sjeti se, dobit e peenja.
- Imate uza se klju mojih okova?
- Da, tu su. uje li? Nosim uvijek uza se kljueve okova svojih dragih i milih da
mogu k njima kad me spopadne elja. Eto, ve ti razrjeujem desnicu.
Lice uznikovo pone se trzati u olakanju. Uzdahne kad mu je ruka pala niz usahlo
tijelo.
- Jesi li se dosjetio? - pita kralj.
- Dosjetio sam se i uo sve.
- Brzo! - zakrijeti Ferrante.
- Objasnit u vam sve, razrijeite mi i lijevicu. Samo da naas osjetim vau

nagradu!
- Ne oklijevajte oe! On nam moe otkriti gdje je bjegunica. Ono to on zna koristit
e Beatrice i vama. O tome ovisi Beatriceina i vaa vlast na sjeveru.
Na te rijei Marzano se lecne, ali uzbueni otac i sin to ne opaze. Marzano odmah
zatim osjeti slobodne ruke, ali kad su pale niz tjelo, jaukne od bola.
- Govori sad ili u te staviti iva u oganj - zaprijeti kralj.
- Milost, sve u rei. Bartolo i Alberto su razgovarali da su nekog donijeli ovamo i s

njim su govorili o zlatnicima koje e dobiti Bartolo i Alberto kad razrezu ue
kraljevu uzniku.
- Nisam li rekao oe? - usklikne Francesco.
- I to jo? to su jo govorili?
- O nekoj djevojci za koju je taj trei obeavao itavo blago. Ferrante drhti a
Francesco prigovara:
- Zato su se opili da vas zavaraju, oe, a Simona su uspavali da nita ne vidi i ne

uje.
- Da - potvrdi Marzano - i o tome su govorili da e nekoga uspavati jer im smeta.
- A djevojka? Kamo su je sakrili?
- O tome nisu govorili, samo sam razabrao da e joj pomoi pri bijegu iz odaje u
koju je zatvorena negdje gore. Kraljevski moj ujae, onaj trei ponudio im je sto
zlatnika i jo drugu stotinu kad djevojku spase.
- Brzo! Idemo gore, oe - skoi Francesco.
- Uronit u ih u led da se otrijezne i kau kamo je bjeala. itav Napulj bit e

opkoljen mojim vojnicima. Nad svim glavama proglasit u smrt tko skloni djevojku.
Opet se javi Marzano.
~ 20 ~
- Bartolo je mnogo puta naglasio da djevojku vaa ruka nee dosei ako ne otkrijete
bijeg prije ponoi.
- Ve su dva sata poslije ponoi! - vikne Francesco. - Prekasno je!
- U mojem kraljevstvu ne postoji rije prekasno. Tamniaru, neka zatrube strae,

neka se saberu svi vojnici! Smjesta!
~ 21 ~
IZMEU IVOTA I SMRTI

U dubini tamnice stoji Damir stisnut k zidu. Napetih ivaca i svom snagom vida
prati krivudanje baklja u mraku. Hvata ga grozniava jeza ako Gordanu zatee
kralj.
Gordana je gore na otvorenim reetkama napokon ugledala komadi otvorenog

prostora u svijet. Ali izmeu nje i onoga dolje drhti grozniava misao: s prozora
gleda izbeene bedeme koji prijete njenoj glavi da u padu bude razmrskana. Dolje
na obali druga opasnost. Ako je opaze ribari ili svjetina, past e u ruke kraljevim
ljudima. Ali mirno i brzo odlui: ako skokom ne razbije glavu, onda morske dubine
nude zatitu njenoj asti zauvijek.
U amcu kraljevski ribari vuku mreu. Onda se naglo zaustave pred udnom
slikom.
- to je ono tamo gore?
- Kao da na kraljevskoj palai nema vie tamnikih reetaka?
Ribari upru poglede u mrane zidine kraljevske palae. Onda se obojica trgnu da se
amac pod njima zanjihao. Iz praznog prostora na kuli, izbeenog iznad bedema,
spaze u zraku tijelo kako strmoglave juri u more. Po mjeseini raspri se duga kosa.
- ena! - krikne jedan od ribara.
Skamenjeni i zabezeknuti ne mogu izustiti vie ni rijei. Osjeaju kao da su

pogoeni mecima i onda se spuste u amac apui od straha:
- uti! Nita nismo vidjeli - primijeti stariji. - Nestala je jadnica.
Progutalo je more.
Opet se zagledaju u povrinu mora koja se smirivala. Prooe drhtavi asovi jeze.
- Pazi, neto je tamo.
- Tako mi moje mree, iz mora viri glava.
- ena pliva - primijeti mlai ribar.
- Moramo joj pomoi. Moda je utekla starom Ferranteu.
- Iz obijesti se nitko ne baca s tolike strmine. Neto se tamo iza onih zidina dogodilo
- i uhvatie vesla.
- Pazi, gledaj. Jo netko skae.
Pred njihovim oima pljusne jo jedno tijelo u mirnu puinu. Zapanjeni zure u
more, pa opet u smrtonosnu visinu iz koje su as prije vidjeli skakati ive ljude.
Zamalo se na povrini pojavi i druga glava. To ih ponuka da prihvate vesla i krenu

prema plivaima.
Kad su se pribliili, Gordana se uhvati za amac. Ribari je izvuku iz vode. Za njom

slijedi Damir. Oboje sjede u amcu i ne vele nita. Ribari ih pozorno promatraju da
~ 22 ~
po odorama prosude njihov poloaj. Razabrali su djevojku u bojnoj odori, a mladia

u haljini plemia i skinu kape.
- Vae milosti nisu dobrovoljno skakale iz palae? - pita stariji ribar. To jo nikad
nismo vidjeli.
Malo asaka tiina, onda progovori Gordana:
- Vi ste kraljevski ribari?
- Jesmo. Ako vas progone, mi emo vam pomoi. Recite kamo da vas sklonemo?
- Tamu na obalu graanima.
- Onda e to saznati cijeli grad.
Mjesec se pomakne iza oblaka i osvijetli Gordanino lice. Stariji se zagleda u nju i
primijeti:
- Niste li vi pobjednica s jueranjih bojnih igara?
- Da, ja sam.
- Onda idemo tamo gdje se graani zabavljaju. Tu se ne smijemo zadrati. Mogle bi

vas opaziti kraljevske strae, a onda vam nema spasa.
Odmicali su sve dalje. Gordana zuri istraujui neprestano rasvijetljenu kraljevsku

palau i pomisli: "Jo uvijek postoji morsko dno!"
Ne brinui se vie za odrijeenog Marzana, iz tamnice je kralj Ferrante pohitio sa

svojim sinom istim smjerom kojim je krenuo tamniar da izvri kraljevsku
zapovijed.
Zurei se k vratima tamnice, kralj upozori sina:
- Sad razumijem zato je klju iznutra u bravi. To su uinili Bartolo i Alberto da

prikriju izdaju.
- Ali kamo su izveli Gordanu i Damira?
- Da! To je udno - zaustavi se najednom kralj.
- Dakle, i tamniar je morao biti s njima u vezi. Inae je nemogue naglaava

Francesco, ali Marzano nije nita o tome govorio.
- Slijep je i ne vidi pri svjetlu. uo je muke glasove. Bez tamniara nisu mogli
izvesti svoju izdaju.
- Sve u ih sasjei na komade - prijeti kralj i hvata se za glavu.
- to e sada biti iz svega toga? - jadikuje Francesco. - Taj novoroeni Ferrarski

vojvoda razorio je svu Beatriceinu nadu.
Ferrante se zaustavi bijesno i stisne pesti kao da bi htio udariti Francesca:
- Na mojoj zemlji? U mojem kraljevstvu da se razori Beatriceina nada? Ne govori

takve budalatine. Doi.
~ 23 ~
S visine kule zaustavi ih glas:
- Ovamo! Ovamo!
Uskoro bane pred njih preneraeno lice tamniara.
- to je? pita Francesco.
- Naiao sam na ensku haljinu.
Te rijei pogode kralja i njegova sina kao munje.
- Gdje? Vodi nas!
Tamniar ide naprijed, za njim kralj i Francesco. Ovaj hiti dok kralj optereen jo
uvijek piem, tetura za njima. Stigoe napokon u ugao kule. Na zemlji lee
Gordanina haljina i ogrta. Raspaljen divljim bijesom, kralj sune na tamniara:
- Gdje je djevojka?
- Ne znam, kraljevsko velianstvo!
- Zna! - zavie kralj i uhvati ga oko vrata. - Govori ili u te zadaviti.
Tamniar padne na koljena hropui pod kraljevim rukama kojima mu je stiskao

grkljan.
- Bartolo i Alberto znaju, ja ne znam.
- Nije mogla izii iz tamnice. Ni mladi nije mogao odavle, ti si im otvorio vrata.
- Ubijte me, ne znam.
Njegove napola izbuljene oi uprte su u kralja to stoji nad njim u plamteem

bjesnilu. Nesretnik u smrtnom strahu digne glavu prema stropu, onda se njegove
ruke diu prema zidu pokazujui gore. Francesco krikne:
- Reetke su skinute.
Mjeseevo svjetlo uprlo se o prozor. Ruke kraljeve spustile su se s tamniarova

vrata. Zablenut bulji u etverokutnu rupu prozora kule.
- Bacila se u more.
Kralj problijedi, posre, ruke mu padaju niz tijelo.
- Beatrice! Beatrice! - apu Ferranteove usne. - Na dnu mora lei majka tvojeg
nasljednika.
Odjedanput Francesco usklikne:
- Ne, nije se utopila.
- Odavde se ne moe, nego na dno mora.
- U Viegradu u Ugarskoj skoila je s tolike visine u Dunav.
- to veli, Francesco? Umije vjeto skakati i plivati?
~ 24 ~
- Besprimjerna je u tome. Ako nije udarila o bedeme, onda...
Kralj ga dalje ne slua i pohiti natrag zovui:
- Brzo za mnom. Obavijestite sve strae. Svi amci i kraljevska laa, sve neka ide u
potjeru. Sve! Ne gubite ni asa! Ali se opet zaustavi i zaprijeti tamniaru:
- Ostani ovdje na strai. Odmah neka se zakuju reetke. Ima i drugih koji bi eljeli
zraka i slobode! Jao Bartolu i Albertu! - prijeti kralj izlazei iz tamnice.
Potpuno nemoan da bjei, Marzano ostane leati u saznanju da e ponovno

zakovati prozor ali je barem okusio kap osvete svojem tamniaru. "Oslobodio sam se
ipak okova! Bilo bi odvie najednom osloboditi ruke okova i moj ivot tamnovanja!
Prokletstvo moje pogodit e Ferrantea! Prokletstvo moje neka razrui tvoje prijestolje
za sva vremena! Kad se ono bude ruilo, ja u moda vidjeti sunca. ena koju sam
oteo Ferranteu razrijeila me okova. Muitelju moj, ubojico mojeg oca, Ferrante,
kralju napuljski, znaj: gvozdeni okovi vuku za sobom crnu osvetu!"
*****
Kralj i Francesco brzo silaze stubama iz kule tamnice. Stigli su u hodnik prizemlja.
Odanle bez rijei Ferrante okrene sporednim uskim stubama u prvi kat. Tu se
naao u koridoru i poao u iroko predvorje s mramornom ogradom. S druge strane
iza ograde stoje dvorani, na elu im Sicilijanac. Ovaj krene prema kralju i ne
zapazivi njegovu uzbuenost, navijesti:
- Vae kraljevsko velianstvo, nisam ih naao.
- Koga - zapita Francesco dok je kralj jurio dalje.
- Firentince i paa sa sjevera nisam naao nigdje.
- Oe! ujte - glasnije e Francesco zaustavljajui kralja.
- to? Zar je vidio bjegunicu?
- Ne, on govori o Firentincima i o Stjepku.
- Nestali su s gozbe prije nego to je vae velianstvo dalo zapovijed da se

zaposjednu svi izlazi.
Grdnom kletvom proe kralj predvorjem i onda zapovijedi:
- Za njima! Smjesta!
Sicilijanac i Francesco ga slijede. Kralj bane u svoje odaje i krene ravno k

otvorenom prozoru. Nagne se i stade zuriti u more hvatajui Sicilijanca, gurajui ga
u desni ugao.
- Gledaj, vidi li kakve plivae? Gledaj! Pazi!
Princa Francesca nije trebao zvati. On se popeo na stolicu i promatra more ispod
palae, a onda luku gdje stoji kraljevska laa s uzdignut jedrima. Svuda brodice i
lae poivaju na povrini vode, tamne i nepomine.
- Vidi li to? - pita drhtavo kralj.
~ 25 ~
- Koga to trai, velianstvo? - upita Sicilijanac.
- Smeokosa ljepotica je utekla, bacila se kroz prozor u more.
- S kule? - zapanji se dvoranin.
Kralj vrsto uhvati dvoranina za rame pa mu naloi:
- Uzmi najbolje veslae. Neka svi redom amcima zaokrue itavu obalu.
- Ako se ve nije popela na obalu i negdje sakrila - primijeti Francesco.
- Onda e vojska opkoliti itav Napulj i pretraiti svaki kuti - okosi se kralj na sina.
- Ako nije utonula, velianstvo, ne moe ovako brzo isplivati iz kruga bedema
kraljevske palae i pristanita, a svuda je tamo naa straa.
- Tako je - potvrdi kralj. - Uzmi sve to hoe, to ti treba i pretrai sve na kopnu i
na moru.
I ve je Sicilijanac jurnuo k vratima, kad odjednom Francesco podigne obje ruke i

zavikne:
- Vidim amac, veslaju brzo!
- Gdje? - usklikne kralj radosno.
I kralj i Francesco poput gladnih zvijeri zure kroz prozor kao da e svojim
pogledima zaustaviti amac. Francesco drhtavom rukom pokazuje luku:
- Eno, tamo. Plove prema obali gdje graani slave. Gledajte dobro. Tamo plovi
amac.
- Sad e biti uhvaeni. Ne mogu izbjei ni vojnicima ni mojim graanima i

Ferrante baci svoje izmueno tijelo na leaj. Njegove grudi se diu i sputaju.
Sva se njegova tri podbratka produila i splasnula. Iz oiju mu suklja plamen.
- Samo da Sicilijanac stigne na vrijeme - veli Francesco.
- Na moru su moje lae, na kopnu moja vojska i moji graani. U visine ne moe.
Jedini joj je put na morsko dno. Ali Sicilijanac joj nee dati vremena. Doi
Francesco da se vratimo u perivoj gostima. Predugo smo izostali.
~ 26 ~
POBJEDA I PORAZ
U amcu Gordana stekne potpun mir. Pouzdaje se u dobrotu to zrai iz oiju
siromanih ribara i njihove pripravnosti da im prue pomo. Damirovi pogledi
obilaze prozore i izlaze kraljevskog dvora pa apne Gordani.
- Dopustite da ribarima dadem nekoliko zlatnika.
- Ne vrijeajte novcem njihovu dobrotu i portvovnost kojom su nam pritekli u

pomo.
Ona se okrene ribarima:
- Za svoju dobrotu ponesite ovu uspomenu i podijelite enama koje volite ona
skine s vrata bisernu ogrlicu.
Njihove su oi zasjale kao da su im te rijei vrednije od svih vrednota. Njihovi

pogledi, blaenim su osmijehom upravljeni na obalu.
Ve se javlja uenje onih koji su sasvim na rubu. Opazili su amac u kojem sjedi
ena raspletene kose. Onda se ribari zaustave i apu bjeguncima:
- Jo nikog nema iz kraljevske palae. To je dobro.
Masa napuljskih graana natisne se na obalu promatrajui Gordanu. Ona izlazi iz

amca i stane pred njih u odori za maevanje. Smea mokra kosa sputa se niz
ramena, a s haljine se cijedi voda.
- Smeokosa junakinja. Pobjednica s bojnih igara! Eviva! - klie svjetina.
Ona im dade brzo znak da im eli neto rei. Znatieljno nagrnu k njoj.
- Dragi ljudi! Juer ste mi klicali i slavili me, a danas traim od vas pomoi Ferrante
hoe moju ast. Pogledajte! Skoila sam u more s one kule.
- Istina je, mi smo ju vidjeli - upadnu ribari Gordani u rije.
- Branit emo je - viu graani.
- ekajte - veli Gordana - oni e htjeti da me vrate u dvor. Kad opazim da vaa
obrana nije dovoljna, tu je oruje - i digne iz malog konatog toka iljak maa- koje
e me zauvijek osloboditi nesree.
Onda se uju povici graana.
- Na obranu svoje asti skoila je s kule u more. titimo je!
I svjetina se natisne oko nje. Sa svih strana padaju poklici divljenja njenom
junatvu. Ona doputa da je gledaju, slua njihove rijei oslanjajui se na kult
junatva u puku kojemu je jo juer bila ideal i ije je oduevljenje izazvala svojim
maem.
Svjetina opojena ushienjem zaokrui Gordanu u njezinu obranu.
- Pogledajte , ljudi! - vikne jedan glas. - Dolaze.
~ 27 ~
Iz kraljevske palae izlazi Sicilijanac sa svojim vojnicima da izvri kraljeve naredbe.

Upada mu u oi guva na graanskom dijelu obale. Pouri prema svjetini.
Kad opazi Gordaninu glavu, vikne vojnicima da dignu koplja, a nad svjetinom
zagrmi njegov glas.
- Maknite se od nje ili ete dobiti koplja u srce.
- to hoete od djevojke? - viu mukarci ne putajui vojnike da dou u blizinu

Gordane.
- Maknite se svi!
- Hoe me vratiti u palau - vie Gordana. - Ali prije u umrijeti - i upre iljak maa
u svoje grudi.
Svjetinom preleti uas i divljenje. Djevojka brani svoju ast i za nju polazi u smrt.
Toliko junatvo potpuno ih zaludi, sve se snage dignu i stanu prijetiti Sicilijancu.
- Branit emo je! - i zaas se potisne masa prema vojnicima, digne prazne bave,
stolove i stolice gdje su as prije slavili, drugi uzmu tapove, bodee, trei beru
kamenje i svi jednoduno gaaju vojnike to su s kopljima morali navaliti prema
svjetini.
- Pobacajte vojnike u more! - viu graani. - Mi branimo ast!
Po vojnicima padaju udarci svake vrsti, moraju se povui. S gornje obale jure
graani. Oni koji dolaze i ne slute o emu se radi. Ipak, videi da sve navaljuje na
kraljeve ljude, pojure u pomo ne pitajui za uzrok. Vrisak, bijesni povici, kletve,
estoka tunjava privlai pozornost itavog grada. Sve to je na obali potisne se
onamo gdje napuljski graani kraljeve vojnike bacaju u more.
A Gordana se protiskuje s Damirom kroz redove onih, koji dolaze, kad odjednom
ugleda jahae to jure na mjesto bitke. Raspoznala je odore svojih prijatelja. Damir
vie u sav glas:
- Gordana! Gordana! Dolazi Stjepko! - I Firentinci, i mladi, i stari vikne Damir i

zadri Gordanu potisnutu navalom svjetine.
Ljudi se razdijelili da ih ne pogaze jahai. Gordana razabere firentinskog pjesnika

kako uz svojeg konja vodi jo jednog osedlanog i nastoji prokriti put do nje.
Shvatila je da je Simono izvrio njenu molbu. To joj dade nove snage.
Mir ue u njeno tijelo i duu. Sve joj je jasno. Prijatelji su tu, doveli su konja i
Damir ga ve hvata za uzde. Ona se hitrim, spretnim skokom vine u sedlo. Damir
potri k pau i sjedne k njemu. Escole Strozzi potjera lijevo u malu usku ulicu.
Sve se to dogodilo u nekoliko trenutaka, a da nitko od njih nije imao vremena neto
kazati. Ljudi su skakali od veselja. I dok je svjetina nastavila borbu s kraljevim
vojnicima, oni jure tihim i pustim ulicama osvijetljenim samo posljednim zrakama
mjeseca. Trka njihova konja izgubi se u daljini.
Kad su stigli izvan grada, Gordana vikne firentinskom pjesniku:
- Znate li put?
~ 28 ~
- Znam, slijedite me!
Damir i Stjepko jahali su iza njih. Straga je slijedio Aversa, a za njima desetak
Strozzijevih momaka.
*****
Svjetina je potisnula kraljevske ljude u more vikom, krikom, psovkama i kletvama,

bacala na njih kamenje, razjarena bijesom i vinom. Oni to su zadobili rane od
koplja svlaili su haljetke i dozivali ranarnike. Sva je obala posuta ljudima. Nastade
krika radosne osvete.
- Oteli smo prascu slatki zalogaj! - vie svjetina veselo. -Pobjegla je golubica
leinaru!
- Oteli smo "bogu mesa" poslasticu!
Veselje se orilo kad je Gordana odjahala. A poraen Sicilijanac s vojnicima koje

narod nije uspio baciti u more potri prema kraljevskoj palai. Sa strahom se
uspinje na terasu gdje kralj sjedi sa svojim gostima. as bi posustao pun uasa, pa
se opet uspinje. inilo mu se kao da se penje na stratite. Kad ga pogodi kraljev
pogled on stade kao ukopan. Kralj se digne od stola i kao da je slutio zlo, prilazi k
dvoraninu, prijetei poduprijevi se o bokove.
- to je, pseto? - zarei na njega Ferrante osjeajui da mu nosi zlu vijest.
- Kraljevsko velianstvo...
- Otvori gubicu ! - promrsi kralj. - Gdje je djevojka?
- Svjetina ju je zatitila, tisue su se bacile protiv nas. Cijela napuljska fukara

bacila se protiv velianstva za nju!
Njegovo mesnato lice zalije se krvlju, oi mu iskoe, a iz usta sipa najcrnje kletve.
- Lupei, gnusobe! Piju moje vino, uzimaju moju milost, a u trijumfu polaze protiv
mene, moje vlasti, moje osvete! Ti plaha babetino, ti si bjeao. Ti.
- Graani su branili pobjednicu na bojnim igrama kao pomamni! Svi kao jedan
protiv kralja!
- Pobjednicu? - i on gotovo jaukne. - Dakle, to je! Prepoznali su pobjednicu,

junakinju. I sakrit e je, boriti se za nju. Neka zatrube sve trube na poziv vojnicima.
U potjeru za njom! Tko je titi gubi glavu.
Francesco spazi Sicilijanca, skoi pd stola i potri kralju:
- to se dogodilo?
- Hulje, Firentinci i Napuljci! Jao njima!
Kraljeve oi plamte. Digao je ruke uvis i zapovjedio Sicilijancu:
- Mora ih stii. Uzmi najbolje konje, najboljeg zapovjednika. Neka momci navale
njih, a ti se brini samo za djevojku.Otmi je i s njom bjei do malog katela. Tamo je
sakrij. Poslat u onamo kraljevsku lau da je ukrcate. Kad se vrati, valja razglasiti
da su Firentinci umakli i djevojku poveli sobom. Ako ovog puta ne izvri zapovijedi,
~ 29 ~
izvrit u ja svoju osudu. Mora ih dostii dok ne krenu izvan granica mojeg
kraljevstva.
- Nije to nikakva majstorija. Lako ih je uhvatiti dok su u kraljevstvu vaeg

velianstva, a granicu ne mogu dosei ni za tri dana i noi. Obii u ih i dostii.
I Sicilijanac nestane s terase.
*****
Ognjena sunana kugla uzdigla se iz daleke puine. Kopnom jure bjegunci ne

sustajui ni asa. Put ih vodi dolinom izmeu brda i breuljaka. Firentinski pjesnik
uspori trku pa se ogleda zabrinuto istraujui. Cesta se prikazuje kao tanka crta pa
se gubi dolinom. Vrlo daleko na pustoj ravni neto se pui kao da tamo u vrelom
suncu lebdi oblak praine pa se sve vie produuje pravcem prema sjeveru kamo
kreu bjegunci.
- Eno potjere! - usklikne Escole. - Najbrim trkom treba prevaliti ovu dolinu i dostii
umovite breuljke.
Potjerali su konje. Dolinu su gotovo preletjeli i nastavili se uspinjali serpentinama

na brijeg. Najednom im sa sjevera dolazi u brzom trku neka eta. Dolazi sve blie, a
vodi je visoki mukarac u plemikom ruhu. A kad su se potpuno pribliili, Gordana
tiho krikne. Firentinac se zaueno okrene k njoj.
- Na vaem licu opaam stravu - primijeti Escole Strozzi. - To je rimski plemi

Alfonzo Borgia od njega nam ne prijeti opasnost!
- Ba obratno, ista opasnost kao i od Francesca - odvrati djevojka.
- Bacio je oko na Gordanu i odluio da nee mirovati dok ne bude njegova -

rastumai Damir Firentincu.
- Onda smo zapali meu dvije vatre. Iza nas potjera, a ispred nas potraga -
konstatira Escole. - Molim vas prepustite mi da s njim govorim ja i nee vas
zaustaviti.
Uzdignute glave, ali nipoto izazovna lica povede Strozzi malu povorku rubom ceste.
Oni se ne miu i zatvore prolaz. Alfonzov pogled prikovao se u Gordanu. Ne vjeruje
svojim oima da je tu na cesti izderana, neuredna kao da je izala iz borbe s
razbojnicima. A nije u Napulju, na sveanostima, kako mu je rekao Enrico, na to je
raspaljen kraljiinom prevarom i ljubomorom pojurio na jug da pronae Gordanu.
Preda nj izjae Escole Strozzi, pozdravi ga i oslovi s nekoliko prijateljskih rijei i
zatim nastavi:
- Grofe Alfonzo, budite tako ljubazni pa meni i mojoj pratnji ostavite malo prostora
kako bismo mogli nastaviti put na sjever.
Alfonzo ne odgovara ve bulji u Gordanu kao u neko privienje i drhtavim glasom

pita:
- Gordana, kako ste dospjeli ovamo u ovu pusto u tim krpama?
- Morala sam iz kraljeve palae skakati u more, zamoliti graanstvo za pomo da

spasim svoju ast, jer me Beatrice odredila da budem Francescova ljubovca.
~ 30 ~
Od tog saznanja razbudila se u njemu sva krv raspaljene rase koja plamti za
osvetom. Tog asa gleda pred sobom sramotnu prevaru kojom ga je omotala u svoju
mreu kraljica Beatrice.
- Gordana jo nije izmakla opasnosti da bude Francescov plijen. Eno, onaj oblak
praine iza nas navjeta dolazak njegove potjere - najavi Escole.
Alfonzovim mozgom sijeva osveta pa okrene lice Gordani.
- Krenite dalje to bre, a potjeru ostavite meni! Obraunat u se s njom po pravu

koje mi je dala Beatrice kad me nazvala vaim vjerenikom.
Escole i Alfonzo progovore jo nekoliko rijei, nakon ega Gordana i njena pratnja
krenu putem prema moru. Stigli su u mjestance na obali. Sjahali su i uli u
gostionicu da se okrijepe, a Escole je poao da pronae kakav brod koji bi ih
povezao.
Prkosna elja da Francescu otme Gordanu nadvladala je u Alfonzu sve strasti. Onog
dana kad se vratio iz Petrovaradina i saznao od Enrica da je Gordana otila u
Napulj i da je prevaren od kraljice Beatrice, u Alfonzu se probudi straan bijes, jer
se tom prevarom osjetio ponien, izrugan, sramotno izigran.
Ova igra ne smije ostati trijumf kraljice. Razbit e je i nasmijati joj se u lice,
pokazati kako je pobjednik on. Poao je u Napulj za Gordanom mislei: U Napulju je
ujak i onda ga nitko nee moi sprijeiti da provede svoj naum -domoi se Gordane.
Sada, nadomak Napulja, doznao je za jo jednu prevaru. Beatrica ga je prevarila i

uvala Gordanu za Francesca. To raspiri elju za osvetom. Ne dopadne li Gordana
njemu, nee je ostaviti ni Beatninn bratu. Osvetiti se mora njenoj prevari i
sramotno liiti Francesca oekivane slasti.
Uitak osvete i i elja da ponizi vjerolomce poraste do vrhunca. Dvije ete jure:
kraljevska uzbrdo - Alfonzova nizbrdo. Obadvije zapremaju cestu. Nijedna ne
pokuava namaknuti drugoj ni u asu kad ih jo dijeli samo malo prostora. Obje se
ete sudare poput gvozdenih titova. U zamahu trke nizbrdo Alfonzovi konjanici
nasrnue na kraljeve vojnike koji se uspinju. Sudarili su se.
Sicilijanac nastoji divljim prodorom prokriti put za Gordanom. Alfonzo mu svom

razjarenom strau baca pred noge zapreke ranjenih i probodenih kraljevih vojnika.
Kojega dotakne njegov ma, taj je svladan zauvijek. Oruje zvei, strue, krvari, as
bljesne na suncu, as opet nestaje u ljudskom tijelu.
Strah pred kraljevom kaznom i divlja elja osvete biju se iznad dvije strmine.
Alfonzo mahnito zapovijeda. Nijednog vojnika ne puta s vida. Nitko ne moe preko
njegove zapreke. Svaki novi poraz kraljevskih vojnika novi je poklik njegove pobjede
nad Francescom i Beatricom.
Nakon pola sata teke bitke Sicilijanac digne ruke i zatrai milost. Vojnici odbace
oruje molei Alfonza da ih potedi. Kao da mu je bilo krivo to ne moe dalje
ubijati, toliko ga je ispunio slau osjeaj da se sada on ruga Francescu kao to se
on rugao njemu kad ga je Beatrice slala u Petrovaradin da pripremi brano gnijezdo
za Gordanu. Ali on sam sebe opominje:
"Neka ruglo bude vee. Dovest u u Napulj sunje, njegove vlastite vojnike, one koji
su mu imali donijeti u naruaj djevojku."
~ 31 ~
Odmah zapovjedi da se svi vojnici kraljeve ete razoruaju, sveu na konje i

smatraju njegovim sunjima pa krene prema Napulju.
- Smijem li vas upitati, gospodaru, neto vano? - ree etovoa.
- Pitaj - dopusti Alfonzo.
- Koliko smo milja prevalili sa sjevera na jug, sve zbog te djevojke, a sad, vaa
milosti, kad biste je mogli uzeti, kreete bez nje u Napulj? Zato?
- to bi ti uinio kad bi ti netko obeao djevojku i oslikao tvoje budue slasti,

pourivao da ide to prije spremiti kuu, a dotle se taj netko u sebi smije i ruga
kako odlazi pun vjere. I kad se onda vraa, djevojke nema jer je poslana na jug da
bude nekome drugome na radost! to bi uinio da ti se desi takva podla prevara?
- Ubio bih onoga koji bi sa mnom tako sramotno postupio.
- A kad bi ti bilo na izbor da izvri osvetu, ili da odmah uzme djevojku, to bi

odabrao?
- Odabrao bih osvetu - pa makar nikad nemao djevojke.
- Sad zna zato sam pustio ljepoticu - i Alfonzo se nasmije pakosno i zlobno.
*****
Ferrante je digao glavu s jastuka i mamurnim oima pogledao na leaj kraj sebe.
Onda stade dozivati slugu. Kraljev dvoranin dotri u spavau odaju.
- to je to? Gdje je kraljica? Kad se digla?
- Kraljevsku velianstvo ve je davno polo vojvotkinji od Ferrare.
- Zar moda mojem unuku nije dobro?
- Njegova je mala visost zdrava kao riba, ali je njezino velianstvo polo gore da
vojvotkinji prikrati vrijeme.
- Rano je zapoela da se kree po vlastitoj volji - promrmlja kralj. - Je li Francesco

ve ustao?
- Odavna, vrlo ljutit eka. Odredio je da ga zovnem im se vae velianstvo probudi.
- Francesco! Neka samo doe.
Ferrante opet sklopi oi. Od jueranjeg vina na velikoj gozbi osjea se trom i
umoran. Gotovo opet zadrijema kad ga probudi Francesco.
- Oe, vi mirno spavate?
Kraljeve oi zatrepu, a sneni pogled upre se u sina. Gornje mu je tijelo golo, pa kad
se makne, njegovo mlohavo salo zatalasa se oko njega.
- to se dogodilo? - zapita kralj zijevajui.
- Sicilijanac se nije vratio niti doveo Gordanu.
Tek sad se kralj sasvim prene i sjedne poduprijevi se rukama o postelju.
~ 32 ~
- Nitko se nije vratio?
- Ni jedan glasnik nije doao da javi to je. Sve su to dobro pripremili Firentmci.
- Simona neka dovuku ovamo i onu dvojicu lupea. Oni znadu sve.
- Ve bih poao gore sam, ali ste vi spremili kljueve od odaja.
- Potrai ih.
Francescu je brzo naao kljueve, iziao iz sobe, dok Ferrante ostane leati
razmiljajui.
Dvorani dovedoe svezanog Bartola i Alberta. Za njima tetura Simono, jo uvijek

omamljen. Ugledavi svoja dva pouzdanika, pred kraljevim oima uskrsnu svi
dogaaji prole noi i u navali ljutine digne se podboivi se objema rukama i
zaurla:
- Kako je pobjegla? Kamo je krenula?
Obojica zinue zaprepateni.
- Jo nekoliko asaka - izdere se kralj - i vi ete onamo kamo ste druge spremali.
Uzalud se kraljevi pouzdanici zaklinju da im nije nita poznato. Najposlije zovne

kralj preda se Simona:
- to si uradio, izdajnie?
- Kraljevsko velianstvo, budno sam pazio na djevojku, ali je ona posumnjavi da su

joj u veeru neto sasuli. Uvjeravao sam je da nije, ali ona kae: "Jest u budete li vi
okusili od toga". Da izvrim zapovijed vaeg velianstva, jeo sam kolaie, uvjeren
da mi nee nakoditi prije nego izvijestim kralja. Kad najednom osjetim omaglicu.
Dalje ne znam to se zbilo, nali su me bez svijesti.
To dokazuje Simonovu vjernost, ali raspali kraljevu ljutinu na Bartola i Alberta pa

zavikne:
- A vas dvojica? Vi ste se opili da ne morate doi u pomo? Vi ste sve to spleli.
Potkupio vas je dvoranin Damir. Na stratite s njima.
Kraljevi se pouzdanici bace na koljena i kunu se.
- Neu dorukovati dok su ova dvojica ivi.
I dvorani ih izvukoe iz kraljeve odaje. Simono zamoli kralja:
- Kraljevsko velianstvo, nisu ni govorili s njom. Oni nisu nita skrivili.
- Potkupio ih je u tamnici onaj mladi dvoranin. Ni rijei vie, jer u te uutkati

maem. Idi!
Sav zadihan, sie kralj s postelje i stade se odijevati. Simono izae, a Francesco
ostane sam s ocem.
- Beatrice e mene okriviti da sam svojim ponaanjem pobudio u Gordani sumnju.
~ 33 ~
- Netko je ipak pobudio sumnju. Netko je to uinio. Djevojka se ne bi dosjetila da

neto kanimo s njom. Kako? Po emu?
- Ne mogu razmiljati o tome. Svega me obuzima uas pri pomisli da je Beatriceina

osnova razorena.
- Kukavice! U mojem kraljevstvu ne moe nitko razoriti Beatriceine planove! Ako

Sicilijanac jo nije prispio, to onda? Rekao sam mu neka djevojku ne vodi u
Napulj, nego da je sakrije u malom katelu. Donle je prilino daleko. Gotovo si i
mene ovako snena i mamurna obvladao svojim malodujcm. Sad sam opet posve
priseban. Gordana mi nee izmai. to se Sicilijanac kasnije vrati, to je sigurniji
znak da je djevojku odveo u mali katel.
Kad se potpuno odjenuo, poe u kraljevsku blagovaonicu na doruak. Sve je ve

bilo na okupu ekajui kralja. Ferrante je prionuo slasno jesti i potpunim se mirom
predao jelu.
Francesco nije mogao dijeliti kraljevu hladnokrvnost. Mui ga strava. Onda se opet
sjeti proroanstva starog astrologa. Prorekao je Gordani nezakonitog sina. Ipak,
kralj ima pravo. Astrolozima cijeli svijet vjeruje, dakle i on. Nakon veere poli su svi
ranije na poinak.
Drugog dana Francesco se probudio oko podne i odmah do zvao k sebi kraljevskog
dvorana.
- Je li se vratio Sicilijanac?
- Nije, vaa visosti!
To ga uznemiri pa poe u kraljevu odaju. I opet je naao oca u punoj vjeri da na tlu
njegova kraljevstva njegovim vojnicima ne moe nitko utei, pa se onda uputi k
sveanom doruku.
Kralj Ferrante uvede u blagovaonicu mladu kraljicu. Njoj zdesna ulazio je kardinal
Roderigo Borgia. Slijeva prestolonasljednik, kraljeve keri, kardinali, biskupi, i razni
odlinici. Kad su se zabavljali s posljednjim jelom, ue dvorski metar i najavi:
- Kraljevske velianstvo, plemeniti gospodin grof Alfonzo Borgia moli smije li ui.
- Alfonzo? - iznenade se u isti as kralj i kardinal. I dok su se upitljivo gledali,

Ferrante dade znak da plemi ue.
Francesco je sjedio podalje od oca i upravio na nj pogled prepasti. Ferrante ga je

razumio i s nekom nejasnom neprijatnou ekao dolazak neaka svojeg visokog
gosta, papinog kancelara.
Odjeven u svoju napadnu crveno-modroutu nonju od svile i baruna sa zlatnim

resama, ulazi Alfonzo vedro i nasmijano. Pozdravi kralja kraljicu, pa onda svojeg
ujaka, svu kraljevsku obitelj i odlinike.
- Sjedni! - ponudi kralj Alfonza i odredi mu mjesto s druge strane potkove stola da
mu moe gledati u lice.
- Dolazi sa dvora kralja Matije? - upita kardinal Borgia svojeg neaka
~ 34 ~
- Ravno odanle!
- to te ponukalo da ostavi gostoprimstvo moje keri? - udi se Ferrante. - Valjda

kakav vani dogaaj na dvoru mojeg dragog zeta?
- Velianstvo pogaa. Dogaaj je vaan, ali samo za mene i mojeg ujaka. Prenost te
stvari uputila me u Napulj znajui da u ga ovdje nai.
- Dakle, posve osobna stvar. Zato ne pitam dalje o tome. Meutim, njezino
velianstvo, moja ki kraljica Beatrice, sigurno mi alje kakve vijesti?
- Na alost, nisam imao sree prigodom svojeg odlaska govoriti s njezinim

velianstvom. Naprotiv, kralj Matija me primio pred odlazak i alje napuljskom
velianstvu svoje kraljevske pozdrave.
U veselom Alfonzovu glasu i krtim odgovorima nasluivao je Francesco neto

neprijatna i pomno promatrao rimskog plemia. I Ferrante i njegov sin misle samo o
tome je li Alfonzo putem sreo bjegunce i kraljevu etu, pa kralj zapita:
- Putovali ste laom ili kopnom?
- Kopnom.
- I dobro ste putovali?
- Sve dok nisam stigao u okolicu Napulja.
- to? Zar vas je tko napao?
Ova su pitanja nategnula Francescovu znatielju i poveala njegov nemir.
- Dogodilo se neto neprijatno i neoekivano. Na jednom breuljku spazim neke

plemie kako silom vuku na konju svezanu djevojku.
Pri tome Alfonzov pogled zaokrui itav stol i opazi da su se kraljevi podbraci
opustili a Francescove obrve nabrale i nastavi ivo pripovijedati:
- Imao sam uza se etrdeset momaka i htjedoh im oteti djevojku, kad se pojavi eta
vojnika koji navale na mene da me sprijee u mojoj nakani.
- Kakva eta? - naglo e Francesco ne mogavi suzdrati uzbuenost.
Alfonzo se obrati k njemu.
- U prvom asu nisam to mogao opaziti jer su navalili na mene i moje momke
tolikom brzinom i snagom da sam se jedva uspio braniti. Bitka se razvila upravo
divljaki. Moji su protivnici bili na strani plemia koji su vodili ugrabljenu djevojku.
- Imali su svoju etu? - usklikne kralj.
- Koja je htjela da otmiarima prokri put. Ogoreno se bacim sa svojim ljudima na

njih, i kako mi je pomogla strmina brijega, za jedan sat potuem sve.
- A djevojka? - upita Francesco, no Alfonzo se uini da nije uo pa gledajui ostale

oko stola nastavlja:
~ 35 ~
- Kad sam ih svladao i zarobio, opazim da eta nosi znakove velianstva napuljskog
kralja.
Rumen ikne u kraljeve obraze. ak i podbraci se napunie krvlju:
- Moju etu ste zaustavili?
- Bit e da se odmetnula od vaeg velianstva kad je branila otmiare glasno e

Alfonzo.
- Naprotiv, gonila ih je - vikne Ferrante zahukan.
- Onda ne bi navalila na mene koji sam djevojku htio osloboditi nasilnih otmiara.
- Moji vojnici, moj Sicilijanac napao je vas? - zaudi se Ferrante i pogleda

Francesca.
- Djevojka je bila vezana na sedlo. Jedan od plemia vodio je uzde njenog konja, a
kraljevski vojnici navalili su na mene kad sam htio izbaviti djevojku. To opetujem.
- Vojnici su imali da oslobode otetu djevojku - primijeti sada kardinal Borgia.
- Sasvim iskljueno, ujae. Vojnici su me napali, a zapovjednik je davao naloge

viui da je djevojka zarobljenica kralja Napulja.
- Iskljueno - promrse Francesco i kralj istodobno.
- Onda se tu odigrao nesporazum, moj neae. Ti si bio odvie nepaljiv, estok,

morao si opaziti da su to kraljevi vojnici.
- Da sam stoput pazio, ne bih nikad mogao predmnijevati da bi velianstvo poslalo

svoju vojsku spaavati neku nepoznatu dvoranku.
- Radilo se o tome da pohvatamo otmiare, a djevojka je bila sporedna ozbiljno e

kralj.
- To bolje, velianstvo. Tako je stvar glede djevojke ureena, ali na alost, plemii su
pobjegli.
Poto Alfonzo oito nije htio dalje govoriti o djevojci, opet je kralj bio prisiljen pitati:
- Vi ste je doveli sobom?
- Da - odvrati ravnoduno Alfonzo.
Francescovu lice zalije se krvlju, a zjenice mu u oima zaigraju. Promatrajui ovaj

nedvoumni izraaj njegove strasti, Alfonzo ga pospe pogledom punim zlobne ironije i
ne skidajui s njega pogled nastoji da ga io vie nadrai utnjom.
- Dakle ti si je doveo? - obraduje se kardinal. - Eto, vidite kralju, moj neak je

spasio ast dvoranke kraljice Beatrice.
Meutim, ni kralj, ni Francesco svojim dranjem ne iskazuju Alfonzovu inu odvie

zahvalnosti, premda su ga pohvalili obojica:
- asno djelo. Vrlo lijepo, gospodine Alfonzo.
~ 36 ~
- Nikad nisam zasluio manje zahvale. Djevojka je velianstvu posve sporedna.
- Kad ste sreli moju etu i s njome se pobili? - upita Ferrante kao da nije uo
Alfonzovu ujedljivu primjedbu.
- Juer, oko podne.
- A dolazite tek danas?
- Gdje si bio itave noi? - upita kardinal. Alfonzo se nasmije:
- Moj etovoa, koji je krenuo prema sjeveru, vratio se opet i... ali to ne zanima
nikoga. Doveo sam danas ranjene, meu njima i Sicilijanca. Ovo je vanije njegovom
velianstvu. Taj Sicilijanac borio se protiv mene ba divljaki.
- Vi ste, Alfonzo napali moje vojnike koji su vjerno vrili moju zapovijed- spoitne
kralj.
- Rekoh - uplete se kardinal - bio je nesporazum. Bjelodano se razabire da je

Alfonzo mislio kako vai vojnici pomau otmiare a kraljevi su vojnici mislili da moj
neak brani otmiare.
- O tome bi se moralo ispitati i zarobljene kraljevske vojnike - ree Alfonzo - pa emo

vidjeti.
Dok su vodili ovaj razgovor, Francesco je traio nain da premetne razgovor na

Gordanu i okrene se k Isabelli:
- Vaa je dvoranka osloboena.
- Gordana se, dakle, nalazi na dvoru? neraspoloeno upita Isabella.
Alfonzo se uljudno okrene k princezi.
- Ne, vaa visosti. Gordana nije ovdje - i pogleda Francesca ironino.
Ferrante primijeti Alfonzu:
- uo sam malo prije da ste je poveli sobom.
- Da, velianstvo, ali ne u Napulj - i opet uuti da prisili kralja ili njegova sina na
ovo pitanje.
- Kakve su to tajanstvenosti? - pokua se smijeiti kralj.
- Velianstvo, nema tajne - pripravno odvrati Alfonzo, opet se smjesti nasuprot

Francescu i stade govoriti nehajno, ali polagano kao da svakom rijei niani
pesnicom u njegov obraz:
- Gordana se, naime, nalazi u jednoj kui koju sam ja iznajmio.
iroke Francescove nosnice su zadrhtale, a kraljevi podbrad padoe na ovratnik.
- Sakrili ste je dakle? - hinjenom ravnodunou e kralj. - Lijepo. To je viteki in.

Moja ki Beatrice duguje vam hvale. Isabella, moe jo danas poslati po svoju
pratilicu.
~ 37 ~
- Kamo? - zapita princeza kralja.
- Gospodin Alfonzo dat e ti upute.
Isabella se obazre k rimskom plemiu:
- Dakle, gdje da je traim?
- alim, princezo to vas moram razoarati. Gordanase ne vraa na dvor.
- Zato? - upada Francesco.
- Jer e ostati kod mene, vaa visosti.
- Alfonzo, valjda niste poinili isti grijeh koji smo htjeli sprijeiti Firentincu? - plane
sada Ferrante.
- Sasvim ispravno pogaa, vae velianstvo - osmijehne se Alfonzo. - Nisam to

poinio niti sam mogao poiniti.
- Prema tome djevojku moramo vratiti Beatrice.
- Obratno, ona ostaje kod mene.
- Protuslovi volji njezinog velianstva? - otro e kardinal Roderigo svojem neaku

mjerei ga srditim pogledom.
- Naprotiv, moj ujae, vrim kraljiinu odredbu.
- Kakvu odredbu? - gotovo krikne Francesco.
- Visost se uzalud uzbuuje. Rekoh: vrim odredbu njezinog velianstva. Kraljica

me s Gordanom vjerila jo u Zagrebu.
- To ne moe biti ispravno - usklikne Francesco.
- Visosti, morao bih vam dokazati asnom rijei i maem da me kraljica vjerila s
Gordanom, dakle obeala.
- Alfonzo - pozove kardinal strogo svojeg neaka - pozivam te da se ne ali s

kraljem i princem ni s imenom kraljice.
- Ba su moje rijei najdublji znak potovanja prema kraljici, velianstvu i njegovoj

visosti. Dokazat u.
- Dosta je igre! Reci istinu - zapovijedi kardinal Borgia.
- Evo istine: njezino velianstvo obealo mi je ruku svoje dvoranke Gordane i

odredilo da idem na opatiju svojeg ujaka u Petrovaradin i spremim tamo sve za
nevjestu pa da se vratim po nju. Poto sam se vratio, uo sam da je moja vjerenica
izne nada morala otputovati u Napulj. Slijedio sam je. To je prirodno, a da je to
istina, zadajem svoju rije i polaem prisegu na moj ma.
Svi ute i gledaju Alfonza. Francescove oi ibaju, kraljeve bulje, a kardinal lukavo
istrauje u licima svojeg domaina i njegova sina uzrok tolikom interesu za lijepu
dvoranku.
~ 38 ~
Alfonzo naglasi jo jednom:
- Djevojka mi je vjerenica po odredbi kraljice.
- S Gordaninom privolom? - upita Ferrante.
- Kad sam ove noi bio kod nje...
- Vi ste bili?
- Da, velianstvo. Moj etovoa oteo je djevojku plemiima u maloj luci i ukonaio u
kui koju je u moje ime iznajmio i dojurio za mnom da mi to dojavi. A ja sam, uvi
to, poao da svoju vjerenicu umirim. Moj etovoa stigao me ba pred Napuljem.
Vratio sam se u onu malu luku. Evo, to je odgovor zato sam se vratio tek danas k
vaem velianstvu i odgovor gdje sam proveo no. Meutim, bit u iskren. Gordana
nije sasvim oduevljeno privoljela meni. Rekla mi je ove noi doslovce: "Volim biti
vaa ena nego ljubovca onog gada koji me htio odmamiti u zatoenje na neki
samotni otok!"
Alfonzo drsko gleda Francesca. Kralj se priini hladan i pita:
- Dakle, Firentincu je privoljela, otimau?
- Obratno velianstvo. Escole Strozzi odveo je Gordanu da je zatiti od onoga u

Napulju.
- U Napulju? To nije mogue - tiho e Francesco.
- Moda i jest - mirno odvrati kralj. - Ali tko bi to bio?
- Escole Strozziju, Gordani i Aversu, svima je tono sve poznato naglasi Alfonzo.
Neprilinost situacije presijee kralj svojom primjedbom:
- Sasvim je svejedno tko je otima. Glavno je ipak da emo svadbovati, bude li

kardinalu pravo - okrene se Ferrante Roderigu Borgii.
- O tom u, naravno, vijeati s ujakom - zakri Alfonzo odgovor kardinala ali neu
dalje smetati velianstvu.
Gostima kod stola bilo je jasno da se vodi neki prikriven boj za djevojku to ih je
vrlo zanimalo. Roderigo i Alfonzo Borgia osjetili su da su kralj i njegov sin kao dva
nabijena topa, uperena na mladog rimskog plemia. Spretno skrene kralj razgovor
na veernje sveanosti na moru i ustane. Svi su ga slijedili. Uzevi kardinala ispod
ruke, povede ga u drugu odaju:
- Opratam Alfonzu to je razbio moju etu, naravno, jer je va neak. Ipak ne mogu
razumjeti da bi mu Beatrice obeala svoju mezimicu, a opet u njegovu asnu rije i
prisegu ne smijem posumnjati. Ne bih htio da ova vjeridba pomrsi nae prijateljske i
saveznike osnove - pri tom Ferrante znaajno pogleda svojeg prijatelja.
Kardinalove se usne rastvore u jedva zamjetljivo lukav smijeak:
- Kralju, ako vam vjeridba nije po volji, do mene je da sprijeim.
~ 39 ~
- Mnogo biste me zaduili kad bi vam Alfonzo otkrio gdje se djevojka nalazi i kako je
s njom postupao. Ne znajui da je Beatrice Gordanu obeala Alfonzu, ja sam obeao
rukom djevojke nagraditi Simonovu vjernost. To je sve.
Malo poslije ovog razgovora nali su se Roderigo i Alfonzo u kraljevskim odajama

napuljskog dvora na samu. Kardinal je odjenuo svjetsko odijelo od svile i gladio
bijelom rukom nabore svojeg haljetka.
- Alfonzo, doi blie, uj me: priznat e mi gdje se nalazi djevojka.
- Koliko vam je dukata obeao Ferrante za ovo otkrie?
- Na alost, o dukatima nije bilo govora, ali o naruenom prijateljstvu i vezama. Ti

zna da mi je Ferrante potreban.
- Ne sada dok je Inocent zdrav i il. Kad se jednom odlui umrijeti, Ferrante e to
zaboraviti.
- Njemu je mnogo do te cure, to se ne zaboravlja.
- Ujae, vaa saveznica Beatrice poprskala je moj obraz poruglicom. ekajte da vam
sve ispriam, pa onda odredite.
I stade mu pripovijedati o Beatriceinoj prevari u Zagrebu.
Kardinal slua udobno sjedei u kraljevskom naslonjau, a kad Alfonzo dovri,

stiui pesnice za osvetom, kardinal se nasmijei:
- Tvoja pripovijest dokazuje da se tu radi o neem ozbiljnijem od Francescove elje

za djevojkom. To vie treba da mi kae gdje se nalazi i to si s njom uinio. elim
zadrati Ferranteovo prijateljstvo nepomueno da mi pomogne na papinsku stolicu,
a onda u ga ionako poslati do vraga!
Kardinal se prezirno nasmije, a njegov neak se sagne k njemu:
- Samo jo malo, ujae, da se napijem osvete, a onda u vam odgovoriti. Zadrat

ete svoj savez s napuljskim razbojnikom, samo jo dan-dva dopustite da se
Aragoncima rugam kod njihova vlastitog stola.
- Dotle se nas dvojica ne gledamo, kao da smo zavaeni - predloi ujak.
- Odigrat u ovu igru drage volje - pristane neak.
Podveer je Alfonzo iziao u perivoj znajui da se tamo nalazi Francesco. etao je

vrlo zamiljen i mrk. Alfonzo ga oslovi vedro:
- Visosti, niste dobre volje? ivot je pljusak radosti i bujica strasti! Kad je ovjek
mlad, moe sve to zaeli.
- Ja sam svoju mladost posvetio nebu.
- A ja Gordani, visosti. Ono njezino boansko tijelo! Kako je slasno i opojno.
I sipao je po njemu rijei kao bodljike, dok se Francesco savijao od muke i za sebe i
za Beatrice. Dva dana Alfonzo se napaja osvetom, koristei se svakom zgodom da se
nauije Francescove i Ferranteove ui slutei da se time osvetio najvie Beatrice. A
~ 40 ~
kad se gotovo opio tim uitkom, dade se najaviti kralju u asu kad je znao da se kod
njega nalaze Francesco i kardinal Roderigo Bio je odmah primljen.
- Vae velianstvo, moj uzvieni ujae, vaa visosti! Osjetio sam da neu stei
odobrenje vaeg velianstva i njegove visosti Francesca da se vjenam s Gordanom.
Meni bi pak bilo mnogo do toga da od vas, kralju, i od vas, prine, primim
blagoslov. Poto nisam mmogao odoljeti gnjevu svog ujaka koji uporno trai da
vaem velianstvu kaem svu istinu, elim popraviti svoj grijeh.
Otac i sin osupnuti ekaju to e rei. Kardinal stisne usne osjeajui kamo on
niani.
- Velianstvo, visosti, djevojka je na putu u svoju domovinu.
- U domovinu? Sada ste rekli neistinu.
- Cijelu istinu. Zadrao sam je u iznajmljenoj kui, ali sam popravio svoj grijeh i
poslao djevojku njezinom velianstvu kraljici iz ije sam ruke primio obeanje. Neka
kraljica odlui kako e biti, a vae velieanstvo i princ oito e me za ovaj in
blagosloviti.
U Ferranteovim oima kipi. U Francescovim se sleuje. Nijeme kletve padaju po

mladom rimskom plemiu.
- estoke je lude udi - ree kardinal - ali ipak zna popraviti svoje prestupe. Sada
mu opratate, velianstvo?
Makar mu se inilo da svakom rijeju zabada u njegovo salo, Ferrante odvrati:
- Oprostio sam mu sve. Sada sam miran. Dvoranka moje keri putuje k njoj. To je
dobro. A da li kopnom ili morem?
- Kopnom - odvrati Alfonzo. - Opremio sam je pratnjom svojih momaka da bude

posve sigurna.
U Francescov oima Alfonzo osjeti sav odraz svoje osvete.
- I time je ova stvar svrena - doda kardinal ljubazno, to je Ferrante morao

prihvatiti.
Kad je kralj ostao sa sinom, pojuri na vrata, dozove tajnika i odredi:
- Najbri konjanici neka dan i no jure cestom na sjever. Neka uhvate smeokosu
ljepoticu.
Izdavao je naloge brzo, zadahtavao se lomei bijesom, a onda se,bacio na leaj,

kripao zubima i udarao pesnicama po debelim koljenima kunui u sav glas.
Francesco smlavljen i razoren sjedi u naslonjau i mrmlja:
- Izigrani smo. Alfonzo nam se ruga, oe. Ona je ve bila njegova. Zar e sin Borgie
sjediti na prijestolju Beatrice?
- Da, lupe je razorio Beatriceino prijestolje. Osvetit u se. Nikad Borgia ne zasjesti
na papinsku stolicu. To u mu rei kad me bude najvie trebao. Ja mogu bez njega,
a on bez mene ne moe. Hulja kardinalska, potkopat u ga, zavui u se pod
papinsku stolicu.
~ 41 ~
- Oe, ne usuujem se Beatrice na oi. Ostat u u Napulju.
- Uhvatit e moji vojnici tu prokletu curu. Uhvatit e je.
Kralj se trgne: uj, a zato ba ta djevojka mora biti majka Beatriceinu nasljedniku
prijestolja?
- Beatrice je tako htjela. To sam vam potanko razloio i vi ste to potvrdili, a sad je
bila Alfonzova.
Na to Ferrante nije znao dati odgovor. kripao je zubima od ega je vazda drhtao
itav napuljski dvor.
~ 42 ~
DAMIROVA TAJNA
Nemirnom povrinom mora plovi brod s bjeguncima. Sva svjetla na brodu pogaena
su, a na krmi i pramcu sjede straari i budno paze nee li se pojaviti kakav brod
napuljske potjere.
U kajiti broda sjede Escole Strozzi i Aversa sa svojom tienicom koja je po njihovoj
elji legla im su se ukrcali da se odmori od velikih napora i nevolja to ih je
proivjela za proteklih etrdeset osam sati. Na njenom licu jo se uvijek odrazuju
tragovi tih strahota, ali je snagom volje smirila duh i zapoela ozbiljno razmatrati
budue pogibelji koje nazrijeva oko sebe. Pred njima na stolu stoji ostatak veere.
Svi ute. Onda se Gordana oglasi:
- Htjela bih znati dokle emo ploviti na tom brodu i kamo?
- Budite potpuno smireni, gospoice Gordana - odgovori Firentinac Escole. -

Namjerno sam potraio brod venecijanskog trgovca i unajmio ga da moemo ploviti
kamo elimo.
- Vaem vitetvu nema granica. Kako da vam se oduim.
- Kao vitez molim vas da ne spomenete vie nijednu rije o tome. Dopustite da vam
naglasim: bolest gospodina Damira ozbiljna je.
- Kad smo se ukrcali na lau, kazali ste da je od silnog napora i iscrpljenosti

slomljen.
- Htjeli smo da se malo odmarate i okrijepite snom, pa smo vam zatajili istinu.
Aversa, ispriajte kako je bilo.
- Da, gospoice Gordana, tek to smo isplovili iz luke, najednom opazimo da je

Damir problijedio i sruio se kao mrtav. Priskoili smo, raskopali haljetak i opazili
da je tkanina uprljana krvlju. Kad smo mu skinuli koulju, zapazili smo dugaku
ranu. Pozvali smo ga k svijesti i tada nam je razjasnio da ga je, u asu kad se
spremao skoiti u more kroz prozor, zarezala reetka, emu uope za sve vrijeme
bijega nije dospio pokloniti pozornost ?
- Zar je rana velika i opasna?
- Rana nije opasna, ali je itavu no i dan bio na moru i konju, gubio krv i zbog toga
je slab i iscrpljen. Rana je prouzroila i vruicu, ali budite bez brige. Aversa uvijek
umjesto zlatnika nosi lijekove - dovri svoje prianje.
Ova primjedba unese meu njih zraku vedrine. Meutim, Gordana ustane:
- Idem pogledati Damira. Dunost mi je brinuti se za nj u ime njegove majke i

prijatelja Ivana. Stjepko, odvedi me k njemu.
- Dok se vi vratite, rasporedit u svoje momke na nonu strau primijeti Escole.
Pa je hodao pred Gordanom tiho, na prstima, i sagibao se naprijed uljajui se

kroz tiinu. Kao da je sve mrtvo ili zamrlo. Proli su kraj velike gornje kajite. Na
leaju upro se mjesec u Damirovo nepomino i blijedo lice, pa ipak, usne mu se
miu, a iz njih se uje hrapavi apat:
~ 43 ~
- .. .ne! - - Ivane ! - - Ne laem!... Ja sam sretan ... Ona je tvoja - Kako mi je u dui
milo... sve sam to - za tebe - Ivane- idem u Napulj, obeao sam - - umrijeti za nju -
kako je to lijepo... Ne, Ivane - ja je ne ljubim... - ne - ne ljubim je. Neu to... ne
ljubim je. - - Vjeruj, Ivane! - Ne proklinji me, nisam je ljubio. - Nisam... neu da je -
ljubim. - Neu!
Usne ostati otvorene kao da su preneraene od neega to sada gleda u vreloj

predodbi svojom vruicom usplamsane mate. Damirovo se tijelo uprlo o neto,
zgrene pesti se ukoile i kao da je dua u ovom tijelu ugasnula. Ispod dugih crnih
trepavica u blijedoj zraci mjeseine zaiskre se kaplje, debele, suzne i sputaju se niz
njegovo lice.
Gordanine bademaste oi pune su zaprepatenja. Uto se Damir opet pokrene na

svom leitu i uzvikne:
- ... ja - ja - ja nju ne ljubim. - Ne! - Ja laem... laem ... Ubij me! ...
- Damir je u vruici, bulazni. Otri po Aversu.
Dok je Stjepko odlazio, Gordana uzme s Damirove glave osuen oblog, ponovno ga
namoi i privije na elo. Aversa je brzo stigao sporazumio se s Gordanom, izabrao
lijek i sasuo ga u bolesnikova usta. Ostali su sjediti uz Damirov leaj i neprestano
mu rashlaivali elo. Nakon pola sata mladi duboko usne.
- A sad idite, Gordana - moli Aversa - ja u ostati uza nj.
- Dobro, gospodine. Hajde sa mnom, Stjepko.
Krenula je s druge strane broda. Pred vratima svoje kajite sjedne na klupu i dozove
k sebi paa. Dugo je gledala njegovo blijedo lice i preplaene oi.
- U vruici se govori svata, vruica je san koji ti doarava to nikad nisi
mislio ni sanjao - ape Gordana Stjepku. - Damirovo bulanjenje ne smije biti

povod tvojim krivim predmijevanjima. Ne smije vie o tome misliti.
- Htio bih da vas posluam, ali neu moi jer znam...
- to zna?
- Da ono to sam uo nije samo bulanjenje. Koliko sam puta promatrao Damira
kad se zavukao negdje u kut dvorita na Griu. Kad je bio sam, oborio je glavu i
izgubio se, a njegove su oi bole kao groblje. Koliko me puta Damir uope nije uo
kad sam mu priao. Uvijek mi se inilo da ga neto strano titi, ali samo onda kad
sam ga vidio samoga. im je doao princ ili tko drugi, odmah bi se promijenio kao
da nikad u ivotu nije bio turoban. A jednom sam opazio i neto vie...
- to si opazio? - gotovo ljutite pita Gordana.
- Kad se vojvoda Lovro Iloki s vama opratao u dvoritu grike palae, stajali su
princ i Damir na trijemu starog dvora. Vidio sam kad se vojvoda opratao vi ste
mu dopustili da se dotakne vae ruke - a Damir je iza prinevih lea strahovito
izgledao. I kad ste ulazili u novu palau, i onda sam u njegovim oima vidio neto,
kao...
- Vidi, ni sam ne zna to. ini se da i ti, bulazni, ali bez vruice.
~ 44 ~
- Znam - otro e Stjepko. - Njegove su oi bile strahovito alosne. inilo mi se da

on iza svojih oiju, iza svog lica skriven plae, ba onako kao to je plakao danas.
- to je s tobom, pa i ti plae. to ali?
- alim Damira i princa, a ao mi je i vojvode Ilokoga.
- Zato ih ali?
- Jer su nesretni to ljube vas...
asak je promiljala, a onda ozbiljno upita:
- Koliko ti je godina, Stjepko?
- Ba sam navrio petnaest.
- Petnaest! Nije mnogo, a ve si momak. Eto vidi nema druge, nego da s tobom
sklopim savez.
- Ah - usklikne tiho, gledajui je gotovo ushieno.
- uj, Stjepko, to u ti rei. Nas dvoje upoznali smo tajnu onih rijei to je Damir
govorio u vruici. Tu tajnu moramo u sebi pokopati.
- Uinit u kako elite. Ova tajna bit e duboko pokopana u meni.
- Jer znaj, to je tragedija. Princ me ljubi. On ima zasjesti na prijestolje. Ljubi me

njegov najdrai i najvjerniji prijatelj. Ljubi me vojvoda pod ijim je vodstvom naa
borba protiv opasnosti da naa zemlja ne padne u vlast tuinca. Vojvoda je jedan od
glavnih oslona princa, a to mora biti i Damir. Ali Damir je princu i potreba koju ti
danas jo ne moe zamisliti. To je potreba odanosti prijatelja, uporite njegovoj
dui. Kad bi se jedno i drugo razbilo, pukao bi u prinevu ivotu strahoviti jaz i
ponor koji bi mogao ugroziti domovinu, stradavali bi narodi.
Svi bismo mi stradali da se izmeu ove trojice podignu bedemi. Eto, to treba da
zna da o tvojoj nepokolebljivoj, nerazruivoj utnji ovise veliki ciljevi, ovisi srea
nae domovine i spas od napuljskih zloinaca.
Zapanjeno slua i gotovo mu se smuti u mislima koje su prodirale u smisao njenih

rijei. Iako nije mogao zaroniti u bitnost znaenja rodoljubivih ciljeva, srce mu je
drhtalo u instinktivnom osjeaju da biva sudionik neega velikog, i to ba preko
Gordane koja sainjava i jedini ideal njegove mlade due i posjeduje itavo njegovo
srce. Neto je grozniavo prelazilo djeakovim tijelom i duom, srce mu ivo kuca,
lice mu gori i ini mu se da je velik, snaan kao div. Osjea svoju veliku vanost i
potpunu odanost toj djevojci u koju gleda kao u neko nadnaravno bie. Ona mu se
ini sredite itavog svijeta.
- uj me, dakle. Stjepko. Nitko na dvoru ne smije nikad naslutiti da princ ljubi
mene niti smije princ ikada saznati to smo mi danas uli iz Damirovih usta.
Opetujem to, Stjepko, nikada! Nitko, ba nitko!
- Ne vjerujete da u utjeti?
- Vjeruj ti, ali mogao bi se kojim drugim nainom nehotice odati, gotovo neopazice.
Zato se nikad ne uplii ni s kim u razgovor o meni ili onoj trojici. Budi lukav i
~ 45 ~
oprezan. A kad Damir ozdravi on nikad ne smije saznati da je neto bulaznio.

Zapamti to, Stjepko!
- Svakog u dana to opetovati.
- Od ovog asa ti si moj saveznik i pomonik i poto te smatram ozbiljnim, daj

svoju ruku i rije.
Goruim licem i sjajnim pogledom u osjeanju neke velike zadae pa poloi svoju
ruku u Gordaninu.
- Zadajem svoju rije!
Tog asa uinilo mu se da je odrastao, uvaen ovjek, kraljevski kancelar, sam

kralj. Osjeao je da raste visoko, da stoji div i gospodar mora, kao upravlja svemira
i zapovjednik zvijezda. Sve oko njega nestaje u nitavilu, dok on biva saveznik
Gordane, velike, nedokuive, uzviene i nedohvative. Instinktivno osjeti da u tom
asu stupa u nov, veliki ivot kojemu daje pravac Gordana. I on ide uz nju,
posveen njenim izborom i uzdignut do njenog saveznika,
- Sad poi, Stjepko, na poinak. Ja idem.
Gledao je za njom kako odlazi u svijetloj haljini obasjana zrakama mjeseca, A on je

ostao na palubi zastravljen slikama mlade due u kojoj se zapalila prva iskra
velikog novog ivota.
Duboko potresena otkriem Damirove tajne, sjedi Gordana na svojem leaju u kajiti
kad je iz misli trgne glas uenjaka Averse.
- Doao sam vam javiti da na Damir duboko spava. Vruica je nestala i nadam se
da e mladievo snano tijelo svladati ovaj napadaj. Moete dakle mirno i bez brige
spavati, a ja u i dalje ostati uza nj.
- Od srca vam zahvaljujem. Ali prije nego poem na poinak, htjela bih se dotai
naeg razgovora u kraljevu perivoju, one prve veeri kad ste mi govorili o nekoj
djevojci za koju je Betrica traila od vas horoskop. Kome je pripadao?
- Taj horoskop bio je va.
- U to sam se i ja uvjerila onog asa kad mi je Simono otkrio namjere kralja

Ferrantea da me odvede na otok za svojeg sina. Ali sad opet vjerujem da nisam
istovjetna s djevojkom za koju ste sraunavali sudbinu.
- Naprotiv, vi ste ta. Sva su data roenja ista. Imena, dakako, nije bilo, a to nije ni
potrebno.
- Vi ste u tom horoskopu prorekli nezakonitog sina?
- Moja gospoice, toj sudbini neete utei. A moda joj se neete ni uklanjati. Vaa
je volja tako elina i muka da ne mogu nikako predmijevati ono to sam naglasio:
naime da bi takav sin bio posljedica vae slabosti.
- Ne vidim zato nikakve okolnosti u zapletaju moje sudbine, ako je podozrijevam.
- Vidite ove tajanstvene morske dubine? Ljudi e jednom dosei ovo dno, ali
pogledajte gore nad nama svemir. Gdje je tamo dno? Ne moe se prozrijeti ni
~ 46 ~
mislima ni predodbama. Naa dua je svemir, tamo nikad nee dosei dna. Svi
rimski i grki filozofi samo su tapkali i pipali, dosegli neto ispod povrine, ali dnu
nisu nikad bili blizu i zato ne moete nikako sa sigurnou poricati mogunost da
se ispuni ona tvrdnja iz horoskopa. Kao to se u svemiru pojavi ponekad neka nova
zvijezda koju niko ne oekuje, tako se i s dna vae due moe pojaviti neto to
dosad nismo poznavali.
Zagledala se u svijetli odsjaj mjeseevih zraka na morskoj puini i otro zakima

glavom:
- Pa dobro, uzmimo stvar ovako: vi tvrdite da u ja imati nezakonitog sina. Svjesna

sam da kod djevojke to znai pad i sramotu. I znajte. Kad bih ja mogla da zabacim i
pregazim ono to misli drutvo o djevojci koja to takvo uini, ne bih mogla da
pregazim samu sebe. Moja itava unutranjost, moje misli i svi moji osjeaji -
izgraeni su zahtjevu svakog mojeg osjeaja da onaj kome se dajem mora prije toga
biti moj zakoniti mu. to velite sad?
- Opetujem ono to sam rekao: dua je svemir, vidite samo neke male zvjezdice
blijedog svjetla to ostaju vjena tajna. Va horoskop pokazuje nezakonitog sina.
Kako, zato, gdje? Tko to zna?
- Neu zaboraviti, ali niti u vjerovati u vae zvijezde - odgovori ona i ustane. Aversa
slegne ramenima i bez rijei izie.
Ostavila je vrata pritvorena i kroz male ovore dolazio je svje zrak. Nije se ni
razodijevala, ve legne na jastuke pokrivene perzijskim sagom.
~ 47 ~
NAPULJSKI MOST NA JADRANU

Umorna napuljska gospoda predala se iza dugotrajnih sveanosti odmaranju.
Kraljevi gosti spavaju. Najslae spava Alfonzo Borgia, zasien osvetom koju je
namijenio Beatrice, njenom ocu i Francescu. Makar ne zna kakve su velike osnove
povezane s Gordanom, bilo mu je dosta opajati se saznanjem da je napuljskom
kralju njegovu sinu prouzroio mnogo gnjeva kad je zaustavio i pobio kraljevsku
etu i omoguio Gordani da bjei.
Valjajui se po leaju u sobi svojeg ujaka kardinala Borgie, plivao je u radosti zbog
uspjeha svojeg ina.
- Dakle, to je bila samo utakmica izmeu tebe i Francesca? - pita ga kardinal.
- Utakmica dviju strasti - njegove i moje.
- A ti si daleko dospio da si se ak s tom djevojkom vjerio?
- Vae spoitavanje nije potpuno na mjestu, gospodine ujae. Htio sam djevojku
uzeti onako kako bi to bilo u stilu istokrvnog Borgie ali djevojka se vraki branila.
Upravo nevjerojatno junaki i lukavo, bilo je to tamo u nekom njihovu samostanu,
u oko i tog njihovog grada u Hrvatskoj. ak sam u vae ime pretraivao samostan
da naem nekog uhodu - i on se pustopano nasmije.
- Trebao bi barem priekati da postanem papa. Dok sam kardinal, ne pokuavaj

odve esto u ovakve svrhe crniti moje ime.
- Moe li se vae ime jo vie ocrniti nego to je to uinio kardinal Ascagni. Svi su
vas optuivali zbog velike razvratnosti.
Kardinal se udobno namjesti u sjedalu.
- Mome, upamti: nikad se nita tako ne ali kao ono smo propustili. Zato ja sebi
nikad neu moi nita spoitnuti. Sad mi je briga Inocentova izdrljivost. Ne znam
ni sam s kojom bih ga ivotinjom prispodobio. Moda mu je kakav alkemist prodao
kamen mudrac. Misli: eto, gasne, a on jo plamti, misli da je pao u zagrljaj smrti,
a on se jo cjeliva sa ivotom. Pravi podlac, pa da se ja onda odriem svih uitaka
dok se on ovako poigrava poskakujui iz ivota u smrt i natrag? Ovog ovjeka ne
moe utui!
- Ni udesnim prakom?
- Utvrdio se protiv svakog tueg daha. Svuda oekuje napad na svoj ivot, to s vidi
u njegovoj opreznosti koja se oituje i odvie glupo.
- A kako e dugo jo dosaivati?
- Dok jednom ne dosadi. Ja bih tu mogao pomoi, ali nije pametno stavljati na
kocku sigurnost mojeg izbora. ekam i ekat u.
- Na prvom ste izboru jednom izgubili papinsku stolicu, a na drugom?
- Na drugom postavit e mi je na glavu oni koje najvie prezirem, jer u kupiti sve
koji mene trebaju, a koje ja neu trebati. im se uspnem na stolicu, zdrobit u ih.
Jedan je od tih moj stari prijatelj Ferrante.
~ 48 ~
- Smatrate ga ba iskrenim prijateljem?
- Ba toliko koliko on mene, a vie ne traim. Udruili smo se da zajedno uzmemo

vreu zlata. Kad vreu zlata otmemo, znat u zadobiti sve, makar on sebi umilja da
je lukaviji od mene.
- Dakle, on je s vama jednoduan samo u navali za vreom zlata?
- Zar nije dostatno dokazao itavom svijetu svoje vladanje? Kako se vlada prema
papama? Sad je za njih, sad protiv njih, kako mu je bilo od koristi u pljakanju
njegovih podanika.
- Opjevani kralj kreposti pljaka?
- Ni jedan sredovjeni vitez otima ne bi se mogao nazvati ni njegovim egrtom u

otimaini. Kolike je on ljude spremio dolje - i pri tom pokae na pod. Tamo dolje je
tamnica koja je pretvorena u groblje, ali kako romantino. Pune su njegove tamnice
onih koji su uresili ove palae. Takve raskoi nikad nije vidjela ni Firenza, nije
sanjao Milano, a ni rimske papinske riznice.
- Gospodine ujae, kad vi jednom postanete papa, ne bi bilo zgoreg doi u napuljski
kraljevski dvor u pljaku.
- Prije me Ferrante mora uiniti papom - nasmije se Roderigo - a onda u se

pouriti, jer znaj: Ferrante je hitriji u skoku od tigra. Izmeu nas dvojice odluit e
tko e hitrije skoiti i zarinuti zube u iju. Nadam se da u ja.
- Rekli ste da vam nudi rodbinstvo u enidbi njegove i vae djece.
- Ba je to opasno. Ferrante je stupio u rodbinstvo s Milanom oenivi svoga sina

prestolonasljednika s milanskom vojvotkinjom Ipolitom, a nije mario da stupi ligu s
papom protiv Milana. Drugi put je stupio u ligu s Milanom protiv pape. Dok s jedne
strane sudjeluje u uroti, s druge sudjeluje u kazni protiv urotnika. To su sjajni,
umjetniki dotjerani zloini.
- S takvim sjajnim razbojnikom veu vas politike osnove?
- Trebam njegovu rodbinu u Ferrari, njegove veze u Milanu i Firenci, trebam

njegova sina kardinala Francesca, trebam njihovo zlato da kupim uzviene
nepodmitljive glasove papinskih izbornika. Kad prokrim put do zlata jednom
rukom uhvatit u vreu, a drugom svojem savezniku zarinuti no.
Alfonzo se digne pa s udivljenjem gleda svog ujaka.
- Vi ste velianstveni, ujae!
- Kad sjednem na papinsku stolicu, zadivit u sav svijet, a moda i sam sebe -
primijeti sa smijekom. - Meutim, znaj: napuljski e prinevi poskakati u more
kad jednom uem u Napulj.
- Moda raunate na vojvodu Anjoua? On jo uvijek rauna na ovo prijestolje.
- Anuvinci nemaju vie ugled koji bi im bio potreban da se pojave, ali francuski
kralj Karlo VIII krenut e u Napulj onog asa kad mu netko dojavi da su napuljski
graani i baruni ba do kosti opljakani i do ui ogoreni.
~ 49 ~
- A tko e biti taj "netko"?
- Osjeam da se Napuljem uljaju sjene u irokim dugim rukavima.
- Mislite da se u Napulju nalaze francuske ene?
- Ne nose samo francuske ene iroke, duge rukave. Nose ih i francuski uhode. Ne
znam ih, ali vjerujem da Karlo ovdje ima svojih ljudi,
- Ali meni se Ferrante ini po tjelesnoj formi i po neslomljivosti kao onaj kameni
otok u moru na kojemu je sagradio dvor.
- Velim ti, Alfonzo, taj otok bit e moda jedini komadi kraljevstva to e preostati
Ferranteu ako doe Karlo VIII.
itav taj razgovor aptali su s nekim sladokustvom kao da govore o osvajanju neke
ljepotice. Onda se Alfonzo protegne i ustane:
- A sad idem da se opet napasem uitka draei Francesc proivljenim asovima

jedne noi s Gordanom.
- Napokon bih ipak htio znati koliko je na tome tvom uitku istine.
- Zapravo nita, ali hou da mi Francesco vjeruje. Moji momci nisu mogli dostii
djevojku. Prije nego to su oni stigli u prvu luku, djevojka se ve s Firentincima
ukrcala na neki brod.
- A ti si kralju rekao da je otputovala kopnom?
- Da je ne slijedi morem.
- udno je bilo uzbuenje staroga Ferrantea i njegova sina zbog djevojke: Ne znam
tko je od njih dvojice bio vie razdraen. Toliko buke zbog jednog enskog stvora
nikako ne pristaje Aragoncima. Poinjem sumnjati da se tu krije neto drugo.
- Ako sam kralju pomrsio neke raune, to je moja osveta vea. Uivam muiti
Francesca, draiti njegovu elju i tatinu, a moda jo i neke osnove.
- Kad te ba veseli da mu se osveuje, ne marim ti braniti, ali pazi da meni ne

pokvari moje osnove.
- Ni za to na svijetu. Iz ove vree zlata dopast e i meni koja mrvica.
*****
S velikim interesom zadubio se kralj Ferrante u pismo to lei pred njim na stolu.
iroke usne lako se smjekaju. Njegovi debeli prsti tapkaju po stolu kao da
podvlae radost koja mu se odrazuje na licu. Nasmijani pogled svrati napokon
Francescu to sjedi njemu nasuprot.
- Iz itavog Beatriceina pisma razabire se da ga je pisala u prisutnosti svojeg mua

ili je vjerovala da bi ga mogao uhvatiti. Plivajui u radosti, najavljuje mi svoju sreu
to oekuje potomka.
I zadovoljno se smijei ne pazei na Francescovu mrzovolju.
~ 50 ~
- Ovo je pismo bilo namijenjeno vie muu nego meni. E pa dobro, nee se prevariti.
Imat e potomka.
- Samo ne onog kojeg je eljela - primijeti Francesco.
- Zar bi eljela vie nego da podmetne Matiji mojeg sina?
- Priznajem, oe, ali ona je traila majku najodlinijih kreposti i osobina. Majku
dananjeg doba, u pravom smislu te rijei. Vaa ljubovca doa Maria je lijepa, ali
njena svojstva sigurno ne doseu Gordanina.
- Ne mogu to porei. Svejedno, moj sin kojeg e ona roditi donijet e sve kreposti
koje posjeduju sva moja djeca.
- Ni Beatrice, ni ja, ni ostala braa ne bismo bili na toj visini da niste odabrali
majku kao to je bila naa: junana i slavina, vlastohlepna i bezobzirna, vrhunac
svih onih kreposti koje treba da posjeduje majka kraljevske djece.
- I to ne poriem, ali to moemo uiniti kad se ta ljepotica bademastih oiju

oslobodila ispod moje vlasti. Tako mi kraljevske krune, jo nitko nije ostavio moj
dvor ako sam ga odluio zadrati.
- Gotovo se divite svojoj sramoti to vas je nadvladala i nadmudrila mlada djevojka.
- Sve mi se ini da je tebi vie do cure nego do Beatriceine osnove. Ovih se dana
grdno mrgodi. Kad se vrati na Beatricein dvor, jo uvijek e tamo nai djevojku.
- Da budem nasljednik Alfonza Borgie?
- Izbjegavaj tog lupea. Ne sluaj njegove prie, neu da meu vama dolazi do
sukoba. Zna koliko mi je potreban njegov podmukli ujak. Postat e papa, a s njim
se uzdiu moje osnove do vrhunca. I, eto, otkidam sebi kako bih mu pomogao
uspeti se na papinsko prijestolje. Velim ti: uvaj se sukoba s Alfonzom, uuvajmo
kardinalovo prijateljstvo jer to je od potrebe i Beatriceinom planu i mojim drugim
osnovama. Beatrice mi pie da je kralj Matija ve s njom raspravljao o roenju
svojeg sina i oni su oboje jako sretni. To je da umre od smijeha! Taj glupan; uj to
veli Beatrice.
Ferrante ita nastavak pisma svoje keri: "Moj kraljevski suprug neizmjerno je
sretan i ushien. Vrlo je njean i obziran prema meni. U jesen ostavit emo ovaj
hrvatski grad i krenuti u Budim. Tamo u ostati sve do radosnog dogaaja koji
oekujemo. Jedino me zabrinjava neprestane glasine da e opet biti rata s Turcima,
to bi mojeg kraljevskog supruga odvelo na bojite. Ova okolnost teko bi me
rastuila, ali ja se u svemu pouzdajem u Boga ..."
- Taj Bog je sama Beatrice - nasmijei se Ferrante. - Jesi li opazio kako namjerice
naglaava da e raati u Budimu - i prasne u smijeh. - A rat s Turinom doao je u
pravo vrijeme. Ona upravi svojom udesnom rukom Matijinu sudbinu. Ona e sama
izazvai Turina kako bi mua mogla otpremiti na bojite i krenuti u Napulj. Priredit
u joj velike sveanosti - i buno zahihoe.
- Ali vaa ruka nije upravljala u istoj udesnoj formi da splete u oko Gordane-
spoitne Francesco.
~ 51 ~
- Ti se neprestano vraa na gubitak ove djevojke. Za mene je to svreno. Valja

Beatrice otposlati odgovor na ovo pismo, istim stilom kao to je i ona pisala. Kako
vidim, Beatrice to i oekuje.
Kralj pozvoni i dade pozvati brzoteu kraljice Beatrice. Unao je Antonino i pokloni
se kralju.
- ini se da si ti u rodu s Enricom, prvim dvoraninom njezinog velianstva?- pita

kralj.
- U rodu sam s njim po krvi i po svojoj vjernosti kraljici.
- Osim ovog pisma kraljica nije nita isporuila?
- Jedino mi je naloila neka kaem vaem velianstvu i njegovoj visosti princu

Francescu da je vrlo radosna, jer je sve u skladu s njezinim nadama. Osim toga je
zamolila za obavijest da li je u Napulju sve u redu.
- Sasvim onako kako je ona eljela. To joj naroito naglasi. I ako su se u potankosti
neke stvari plana promijenile, u bitnosti je sve isto. To upamti doslovce. Neu to
pisati, dakle opetuj poruku.
Kad mu je nekoliko puta glasnik opetovao poruku, ovaj ga upita:
- to radi princ Ivan?
- Prolazi dvorom kao sjena. Uvijek je zamiljen, gotovo tuan, vrlo esto ostavlja
dvor na Griu i odlazi na neka imanja u Brezovicu. Kau da je tamo njegova majka.
Ali moram vam priznati, velianstvo, da je itava hrvatska zemlja, sve tamonje
plemstvo poludjelo za tim princom.
Kralj se namrti, ali odmah rastjera mrzovolju ironinim smjekom.
- Neka samo luduju. Vratit e se opet k pameti. Sad izai i reci neka doe Simono.
Uutjeli su, jer je uao Simono nosei neke papire.
- Jesi li tono preveo rije po rije? - upita kralj.
- Posve tono.
- Svaku rije koju bi izdao platit e komadiem mesa sa ivog tijela.
Dade mu znak da moe otii i poloi obje hartije na stol Francesca.
- Evo, to je pismo to ga je neki glasnik s dvora kralja Matije donio mladom

dvoraninu koji je pobjegao s naom ljepoticom. Prije nego to sam ga bacio u
tamnicu, oteo sam mu to pismo, ali je bilo pisano njegovim jezikom, pa sam dao
Simonu da ga prevede.
- Ah - zaudi se Francesco - potpisao je Ivan, dakle to je pisao Damiru sam princ.
- I nazivlje ga prijateljem. Uistinu, razabira se ve u prvom retku da je po majci

niskog porijekla. itaj da vidimo to pie:
I princ Francesco stade itati: "Dragi, vjerni prijatelju! Vraam se iz zagrljaja svoje
majke. Otac mi doputa da je vidim. Svaki as sam u njezinoj blizini. Ona je jedina
~ 52 ~
znala da zaustavi bolni jecaj moje ljubavi. to bi bilo od mene da nemam vjerno
majino srce da se k njemu sklonem kad u njemu zajaue bol.
Ali nisam uzeo pero u ruke da ti javljam svoje boli, nego da te opomenem. Ne da
pazi na nju koja je enja sve moje mladosti, to ne bi bilo od potrebe. Ti e
obeanje zadano meni vjerno izvriti. Ti, koji si ve jednom umro za mene.
Popustio si i mojoj molbi kad u Milanu stigne Lovru s kraljevim pismom da poe
u Napulj i budno pazi na Gordanu, vjenu moju ljubav!"
Papir padne iz Francescovih ruku na stol, a kralj Ferrante udari se po koljenu.
- Prekrasno! Izvrsno! Kao iz neba palo je u moje ruke. Gordana je pobjegla, a ipak je
ostala u mojoj vlasti.
- Gordana je ona djevojka za koju se princ pobio s Alfonzom. Zato je tajio ime i
kralju i svima. No, ekaj.
- A da je Matija znao, to bi uinio?
- Protjerao bih je s dvora i iz kraljevstva.
- Sad je imamo. S ovim pismom moete Beatrice i ti vladati Gordanom kako vas
volja.
- Ako to saopimo Alfonzu, bio bi kadar pobiti se i svojim sumnjivim maem

osloboditi nas Ivana.
- Nipoto - prekine ga kralj - s Borgiama se ne elim potui, ali zato u se osvetiti toj
djevojci koja je izigrala moju diplomaciju. Ba ovim pismom to ga je pisao njen
miljenik.
- Dat ete mi to pismo, oe, da ga odnesem Beatrice?
- Samo polako. Hou da estito iskoristim taj prekrasni dokumenat. Poslat u ga

najprije u Milano. Neka Ludoviko iscijedi u. Budala, nije me htio sluati kad sam
mu rekao neka ne vjena Biancu sa sinom neke djevojure. To pismo je pravi
trijumf. Tu je jasno prikazana sudbina Biance. Treba da Matijinom sinu donese
miraz kako bi mogao darivati svoju ljubovcu. O tome sada : Hou da Beatrice
utvrdim sve bedeme da svoju osnovu ipak provede i zato u joj dati dva svoja
savjetnika. Dao sam ih pozvati. Evo, ve ulazi Pietro Ranzano.
U odaju je stupio ovjek pedesetih godina, visok, tamna lica, hladan, miran.
- Ovo je moj savjetnik. Poslije mene najlukavija glava juga. Da je taj upravljao
Beatriceinom osnovom od Zagreba do Napulja, ve bi Gordana davno bila na otoku.
Okrenuvi se doljaku, kralj nastavi ozbiljno:
- Dragi Pietro, moja ki Beatrice nema na sjeveru dostojnog savjetnika a sada e se

na dvoru kralja Matijaa odigrati sudbonosni dogaaj za prelaz na aragonsku vlast.
Vi ste joj potrebni da uspjeh bude brz i potpun. Vaa e nagrada biti kraljevska,
dakle spremite se s doom Isabellom i mojim sinom Franceskom otputovati u
Hrvatsku.
Dravnik kao da slua obinu dnevnu odredbu spusti glavu na poklon:
~ 53 ~
- Odazivljem se elji svojeg kralja i molim upute.
- Sve u vam potanko saopiti. S vama mora putovati i na slavni lijenik

Cristofano. Mora znati, Francesco, da ga zlobnici zovu "kuhar otrova", a kako je i
mrav, to je od puka dobio nadimak "sardelica". Ali za nae je osnove deset morskih
pasa. Kad se ova dvojica nau oko Beatrice, nita ne moe biti proputeno da
njezina osnova bude grandiozno provedena.
Svrivi taj posao, kralj zaeli da se odmori, kad mu najave glasnika koji ima
donijeti vijest o potjeri za Gordanom. Odmah ga dade uvesti.
- Dakle, nali ste bjegunicu? Gdje je?
- Vae kraljevsko velianstvo, na prvoj stanici saznali smo da su nekih desetak

momaka, dva plemia i jedan starac s djevojkom u polumukoj odori projahali
cestom prema sjeveru. Nastavili smo put. ali smo izgubili trag. Mora da su bjegunci
skrenuli u kakvu luku.
- Morem su utekli? - bijesno e Francesco. - Moda se i zbog toga Alfonzo ironino

smjekao kad ste ispitivali zapovjednika dvora je li stigao kakav glas o potjeri.
- Ja u mu se grohotom smijati danas kad mu saopim da bjegunce hvatam

morem.
Kralj otro naloi:
- Dvije lae neka krenu smjesta, svaka drugim smjerom. Neka uzmu najbre
veslae. Na svaku se lau ima ukrcati po jedan dvoranin koji poznaje otmiare i
otetu djevojku. Uzmite najkrai put i moji vrsni veslai moraju ih stii.
- Danas bi ve bio etvrti dan njihove plovidbe morem. Potjera e biti lak posao -
odgovori zapovjednik.
- Ne izvjesite moju zastavu da vas ne prepoznaju. A im uu u kakvu luku ili ako

plove morem do Genove, to je vjerojatnije, vaa je zadaa, kad ih uhvatite, da
svakom kaete: djevojka je oteta i njen je otac trai. Nakon ovoga nitko se nee
usuditi djevojci pritei u pomo.
- Vrlo ste sigurni da ete Gordanu opet uhvatiti? - upita dosta nesigurno
Francesco.
- Moja je sigurnost tolika da ne smatram vrijednim o tome gubiti rijei. Bjeala ona
kopnom ili morem, naletjet e na moju zapreku. Bez nje neka se nitko ne usudi
vratiti - uzvikne kralj zapovjedniku i glasniku koji su jo ekali. Sad hitro izvrite
to sam rekao, a ti, glasnie, uzmi konja i brzoteu pa se vrati kopnenoj potjeri i
odnesi moju zapovijed.
~ 54 ~
DUH I TIJELO ZA DOMOVINU

Bila je no. Mjesec prati osamljeni brod. Gordana je preuzela strau. Jo prije nego
to su drugi legli, zovne k sebi na palubu Damira.
- Sjednite. Uistinu, dugo su u vama vodili borbu ivot i smrt. Sretna sam da me
vaa majka i princ nee imati zbog ega prekoravati jer ste se zapravo izloili za
mene.
- Izvrio sam dunost kao to su je izvrili gospoda Strozzi i Aversa naglasi hladno
i ravnoduno Damir.
- S razlikom da ste vi u toj dunosti stradali. No, sad vam se opet vratilo zdravlje.
Meutim, potraje li ovaj pogodni vjetar, mogli bismo za osam dana stii u Genovu,
ali prije bih htjela da o dogaajima u Napulju malo raspravljamo. Vidite, onaj
Simono na je zemljak. Njegovo se srce ganulo pa mi je otkrio zamku. Zapravo
njemu, a onda i Marzanu zahvaljujem osloboenje od odvratnih namjera
Aragonaca. Ali moja je sloboda samo privremena. Jezovita mo kralja Ferrantea i
Betrice putuje sa mnom i dosei e me gdje god bila.
- Dosad smo sretno izmaknuli. Nadam se da nam vie ne prijeti opasnost od

potjere.
- Ne mislim sada na potjeru koja e sasvim sigurno slijediti i morem. Neto je drugo
to me nuka na razgovor s vama.
Naime, nas kralj Matija moe iznenada umrijeti, a onda e nam domovinom
zavladati jezoviti Napulj koji smo sada upoznali.
- Ne moe. Svi nai izborni stalei skloni su Ivanu, a bude li on htio kraljevati...
- Eto, i sami velite "bude li on htio kraljevati". Ba u tome je nesrea to se Ivan ne

brine za prijestolje.
- Vi najbolje znate, gospoice Gordana, da bi on volio stei vau ruku negoli sve
krune svog svijeta.
- Da sam ivjela u staro klasino doba, naao bi Sofoklo u mojoj sudbi radnju
tragediji. Vidite, moja je teka tragedija upravo ta to me princ ljubi, to prineva
ljubav prema meni nosi u sebi njegovu smrt i moje progonstvo u Franceskov
naruaj ili komu me dade Beatrice.
Duge trepavice njegovih crnih oiju rastvore se posvema. U njima se ogleda uas.
- Vi ste u Napulju doznali neke strane osnove?
S njezina lica odrazuje se sugestivna snaga.
- Tamo sam zagledala u sve dubine skrivenih podmuklosti i zasjeda. Tamo sam
ugledala stratite koje eka princa, nas, domovinu, itav kraljevstvo, moju ast i
ivot. I vi ste vidjeli to stratite, gospodine Damire. Vidjeli ste onu jezovitu dvoranu
kamo vas je Ferrante htio smjestiti za vjena vremena u drutvu s Ivanom. Kralj
Ferrante zatvorio me u tu odaju. Prije nego to sam utekla, doao je k meni i mislei
da vie nikada neu vidjeti ljude, navijestio mi je Ivanov udes. Rekao mi je: "Napulj
e vladati vaim kraljevstvom. Aragonac e kraljevati na vaem prijestolju, a princ
~ 55 ~
Ivan predsjedat e u velikoj divnoj dvorani gdje vijeaju vjenu skuptinu moji
"najmiliji prijatelji".
vrsto uhvati Damirova ruka ogradu broda, lice okrenuto prema Gordani puno je
uasa. Razabravi da njezine rijei imaju odraza, jo jae naglasi:
- Da, to mi je rekao kralj Ferrante da mi izbije iz ruke svaku nadu u osloboenje.

Odgovorila sam mu da je to uzaludna nada. Nasmijao se svojim drskim cinizmom i
rekao: "Va princ sam e mi ponuditi da posadim na prijestolje mojeg sina!" I,
znajte: budui kralj, moj sin, poslat e mi vaeg princa kao ratnog sunja. I da vas
nisam uhvatio, moj bi vas Giovanno poslao Francescu na dar im bi stupio na
prijestolje".
Osjeala je da mu ove rijei prodiru u ile. Pozorno prati drhtanje njegova mladog
bia, a onda promiljeno, proraunato, lagano nastavi diplomatskim mirom:
- Poznato nam je da se za naim prijestoljem otimlju pruski car, eki i poljski

kraljevi, znali smo da i Napulj eli to prijestolje za sebe, ali tek sada znam da je
napuljski kralj Ferrante, najgadniji zloinac, podmuklo spremio otar bode kako bi
ga zarinuo u srce naem kraljevstvu i naem princu.
Malo oboje ute, dok opet Gordana, svjesna svog uspjeha, mirno proslijedi:
- Kad ste mi ono u kraljevskom perivoju u Napulju pripovijedali kako vas je napala
elja da u Milanu Biancu Sforza odvratite od vjeridbe s princem, nazvala sam vas u
velikom uzbuenju izdajnikom domovine. Onda sam znala samo to da Giovanna
kane uiniti kraljem nae domovine. Ali tamo gore u onoj raskonoj odaji kralja
napuljskog doznala sam kakvu je strahovitu sudbinu dosudio Beatricein otac
princu i - meni. Ali ne radi se tu o meni. Ja sam sporedna, mene bi odvukli na otok
ili gdje drugdje, a ja bih to jednostavno rijeila skokom niz strminu. Tako bi bilo sve
najjednostavnije rijeeno.
Kod ovih rijei on se protiv volje trgne. Ona opazi da je vrsto stisnuo usne da
zatomi krik to je odzvanjao njegovom duom. Dok je to razabirala, poprimi posve
ravnoduan izraaj i ree jo ravnodunije:
- Sama sam na svijetu pa mi je svejedno.
- Prezirete prinevu ljubav kad tako govorite.
- Zaboravljate: Kad bih ja bila na otoku, princ bi tada ve sjedio u jezovitoj dvorani
Ferrantea - i sada podigne glas: - Tu se radi o Ivanovu ivotu, a s njegovim ivotom
usko je vezana sudbina nae domovine, za danas i daleku budunost. Dakle, moja
srea i srea svih nas je ono to e odluiti stalei i narodi nakon Matijine smrti.
- Mi - uzvikne Damir - mi emo pristati uz princa.
- Da, to bi moglo dovesti do uspjeha. Kad bi princ Ivan odlunom voljom nastupio
kao nasljednik prijestolja, onda bi i svi stalei odluno pristupili uza nj. Meutim,
danas...
- Vi sumnjate u to. Gordana?
- Gdje su vam dokazi da nemam pravo sumnjati? Jeste li ikad bili na sastancima
plemstva? Jeste li govorili s njima, uli njihove govore?
~ 56 ~
- Ne. Nisam!
- Vidite. Nikad niste zali meu stalee da o tome vijeate, da im priate o prinevim
sposobnostima, o njegovu plemenitom i umnom znaenju. Nikad niste rekli rije za
svog princa kojemu ste najvjerniji prijatelj. Tko e raditi za njega ako vi utite?
Mjesto da ste vrili ovu jedinu pravu prijateljsku dunost, vi ste u njemu slabili
volju za prijestolje, gotovo ste ga sklonuli da se odree krune zbog mene. Sve to ste
vi radili za princa jest da mene predobijete za njega. inilo se da biste bili najsretniji
kad bi va prijatelj, zadobio moju ruku. Vaa je dunost bila da narod upoznate s
princem, jer ga narod dovoljno ne pozna. Nije dovoljno rtvovati ivot za uzviene
svrhe, valja itavog sebe baciti u borbu za onoga koji ini budunost domovine. To
je dostojno pravog mukarca. Gospodine Damire, ako kralj Matija nesreom umre,
naglo, neoekivano, mi smo propali. Da se to ne dogodi, svi smo mi duni da sve
svoje line osjeaje, sve svoje unutranje borbe pregazimo da se moemo zajedniki
utaboriti i svladati zvijer, neprijatelja koji hoe da nas rastrga. Kad ovjek za jedan
veliki lijepi cilj potpuno zaboravi sebe, nailazi u tome ogromnu snagu i velianstven
mir. Sve u njegovoj dui zamukne i nita drugo ne osjea do plamena koji ga uzdie
do vrhunca plemenitih visina, onog velikog cilja kojemu, je dao sve snage svojeg
duha. Svaki ovjek ima pravo da odabere sebi svoj cilj za koji se uspinje do
savrenstva. Mi uz princa Ivana imamo jedinstven cilj koji nas sve obavezuje:
osloboenje domovine.
Napola otvorenim usnama gleda u Gordanu kao u neto nadnaravno, osjea

siunost samoga sebe pred veliinom koja izbija iz nje, a njega baca u prah. Obara
oi od srama pred svojom slabosti, pred dunou da bude vojnik, za sreu
domovine pada u prah pred njom i drhtavim glasom pita postieno:
- Vi ste nali snagu i mir, Gordana, kad ste sebe dali srei nae domovine.
- Nala sam i snagu i mir i jo uzvieniji osjeaj da je u mene muka i viteka jakost
koja manjka tolikim mukarcima.
Ovim posljednjim rijeima dala je konani udarac onim slabostima koji mu je

spoitavala tamo na Griu i u Napulju i sada ovdje. S oajem misli na svoju slabost
koju mu je razotkrila junaka djevojka, ona ista kojom je ispunjeno itavo njegovo
srce. Ali njegova su usta zatvorena, vrsto stisnuta da ne bi prela preko njih
nijedna rije priznanja one sramotne slabosti od koje se sada grozi i od ijeg je
saznanja potpuno skren. Snagom svojeg pogleda i jakosti svoje due Gordana mu
ulijeva posljednju gorku kap njemu namijenjenog lijeka:
- Vaa uvstvenost uinila vas je slabiem. Vi ste poteni do sri, moete se svladati
i stei snagu. Zato vam to kazujem. Napuljski dani razotkrili su i vama sudbinu
kojoj idemo u susret svi, koja eka i princa.
- To se nee dogoditi! - usklikne on s tolikim arom i tako otro da ga je asak

promatrala putajui mu da se uivi u ono to je rekao, a onda primijeti:
- Vae se rijei mogu obistiniti. U vama su svi uvjeti junaka na dui i na mau. I
kad bih smjela vjerovati da e vaa volja prij preko svih osobnih osjeaja, ja bih
rekla: gospodine Damire, eka vas velika junaka borba za ivot onoga koji vam je
po srcu najblii. Ali ako ste svjesni i odluni stupiti u tu borbu, otkrit u vam jo
mnogo toga to biste trebali znati.
Uspravio se. Blijede mjeseeve zrake prikazuju njegovo lice jo bljeim, plamtee oi
jo plamnijim.
~ 57 ~
- Vjerujete Gordana, u ono to elite da bude od mene?
- Vjerovali znai pobijediti.
Naslonila se na ogradu i sagnula glavu k njemu:
- Ja vjerujem u vas, gospodine Damire, i evo ujete: ima jedan veliki ovjek koji je
daleko od dvora, daleko od ljudi, a sva njegova dua ispunjena je samo budunou
domovine. Taj upravlja naom borbom i ja sam njegovim, kako me on naziva,
kancelarom. Gospodine Damire, ako ste uistinu svjesni da moete sluiti samo
svojoj domovini, onda vas pozivam u na tabor.
Dua mu je puna odjeka. Ustao je i vrstim glasom odgovorio:
- Gordana, s ovog mjesta ustao je posve drugi ovjek. Ne vie onaj koji je bio do
danas. Priseem vam da e od sada moj ivot i sva dua biti posveeni borbi za
osloboenje nae domovine od svakog tuinca.
- Primam vau rije. Bit ete voa svih naih stalea i uzdii na prijestolje princa
Ivana. To neka bude zamjena za sve radosti koje nam ivot moda uskrauje...
Dok je to govorila, gledala je u daleku puinu da mu olaka sakriti odjek svake

njene rijei upravljene onim njegovim osjeajima to ih je otkrio kad je prije vie
tjedana bulaznio u vruici. Svaka Gordanina rije ovog asa bolno je dirnula
njegovu duboku ranu, jer pri svakoj rijei jo vre stisne usne i blijedi. Ali ne
obara glavu. Tvrdokorno uspravljen gleda preda se i stoji odluno kao da je okrutno
stao na vlastito srce. Iako ga boli do sri, nizato ne bi odstupio. Gordana jasno
razabire to se zbiva u njemu i svrivi posljednju izreku, ekala je odgovor.
Nekoliko trenutaka proe u utnji, a onda on odgovori vrstim i neto dubljim
glasom nego obino:
- Slijedit u vas, Gordana. Ja vie ne postojim. Vidim pred sobom samo opasnosti
koje prijete domovini i dajem se sav njezinom spasenju.
- Ima pobjeda koje se ne mogu stei maem, nego borbom svojih osjeaja nad
samim sobom. Takva je pobjeda rezultat najvee, najvitekije hrabrosti. Vi ste je
ovog asa izvojevali. Stranka princa Ivana stekla je u vama junaka i vrlo sam sretna
to smo stekli vau pomo. Sad bismo mogli potraiti firentinskog pjesnika da
odrimo malo vijeanje.
Otiao je sasvim drukiji nego to je doao. Kao da su se na ovom mjestu, pred

Gordanom, za vrijeme ovog razgovora svi njegovi osjeaji pretvorili u krutu snagu
odlunosti.
Ona se okrene na drugu stranu broda gdje je s malim paem sjedio Aversa.
- Da niste opazili kakav brod? - zabrine se starac.
- Uvijek su mi oi na strai. Ali danas se na jugu ne pojavljuje nikakav brod.
Dola sam jer bih vam htjela upraviti jedno pitanje, ali ne o zvijezdama - nasmijei
se ona.
- Svako vae pitanje oekujem s uitkom. Jednim pogledom dade ona znak pau da
se udalji, onda sjedne pokraj starog uenjaka.
~ 58 ~
- to biste vi rekli: da li je lake ljubav probuditi ili je razoriti?
- Ovo smatram sasvim individualnim. Vama je, na primjer, lako probuditi ljubav.
Kud god prolazite, ostavljate trag koji vue sva srca za vama, jer vam se ne moe
oteti. Dakle, lako probuujete ljubav, ali tee razarate. Trebalo bi zato odvie snage.
Razgovor prekinu Escole, Damir i Stjepko.
- Mladost je u veini - primijeti Aversa - sada je rije na mladosti, a ja se povlaim.
- Ne - odgovori Gordana starcu - ostajete s nama, jer ba elim da vijeamo i

ponudi mladom firentinskom pjesniku mjesto kraj sebe, a Damiru uz uenjaka.
- Vrijeme je, gospodo moja, da raspravimo vrlo vanu stvar. Ako nas uhvati kakva
potjera, naime moj se put primie kraju...
- Dopustite da vas prekinem - upadne pjesnik. - Ve sam ugovorio s naim

uenjakom. On se vraa u Firencu, a ja vas elim ispratiti do vaeg grada.
- V i ste odvie za mene rtvovali, gospodine, i vrijeme je da vae rtvovanje

zaustavim.
- Vrijea me to nazivate rtvom sreu da budem u vaoj blizini. A bilo bi plemenito

s vae strane, gospoice Gordana, kad biste dopustili da ovu sreu produim. Moja
sebinost ide jo dalje da vidim svojeg brata koji ivi na vaem dvoru.
- Moram dakle, biti plemenita i prihvatiti vau ljubaznu pomo. Ali moja sebinost
ali to gospodin Aversa ne dijeli vae miljenje o ugodnosti putovanja sa mnom.
- Vi biste htjeli da i on poe s nama? Stvar je svrena - pripravno e Escole Strozzi -

Aversa dolazi s nama kao moj gost.
- Iz vaih usta Escole tee med - primijeti veselo starac- pratim vas u domovinu,
Gordana.
- Ova mi odluka donosi veliku radost, naravno, ne budem li morala putovati natrag
u Napulj.
- Slabo cijenite, gospoice, prisutnost Firentinaca.
- Oprostite, gospodine Escole, vau obranu visoko cijenim, ali stigne li nas potjera,
ako ne na moru, a ono kad se iskrcamo?
- I ja vjerujem u to da e nas kraljeva potjera doekati u Genovi- nastavi Escole - jer

napuljski kralj ne eli dopustiti da stignete u Zagreb i tamo iskaete to se dogodilo
u Napulju.
- I s tim uvjerenjem tako mirno sjedite ovdje? spoitne mu Aversa.
- Jer sam o svemu dobro razmislio i za svaki sluaj spremio. Neemo se iskrcati u
Genovi ali emo se preodjenuti i tako zamesti trag. Kupio sam od naeg trgovca
odijela to ih nosi na prodaju. Dakle, budite mirni.- O ali stigru amo?
- Dopustite, gospoice Gordana - oglasi se sada Damir - morali bismo se dogovoriti

kako da se kraljici i kralju objasni va nenadani povratak.
- Upravo sam se o tome htjela s vama dogovoriti i predloiti vam neke svoje osnove.
~ 59 ~
Pribliili su glave Gordaninoj i sluaju njene prijedloge. ivo sudjeluju u

razmatranju o vrlo opasnom i sudbonosnom susretu Gordane s kraljicom Beatrice.
Vijeanje biva sve uzbudljivije, zaboravljaju sve oko sebe, ne zapaaju da je mjesec
ve klonuo na zapad. Tada ih prekine Damirov poklik:
- Vidim tamo neku tamnu toku. Upravo na mjeseini. U tili as svi skoe na noge.
- Moda napuljska potjera.
Firentinski plemi zovne vlasnika broda koji je leao na iljku lae.
- Skrenite smjer broda, izvjesite sve venecijanske zastave.
- Otkuda vam takve zastave? - zaudi se Aversa.
- Kako vidite, mislio sam na sve. To e nas zatititi od napuljske provale.
Mletaki brod ne smije dirati nitko. Momci, ovamo! - zovne on svojih deset momaka
- obucite venecijanske odore. Gospoice Gordana, vama je sueno da se pretvorite
u mornara. Preodjenite se i siite meu veslae. Vi, Aversa, opet na dno mora.
Gospodin Damir i ja odmah emo se preodjenuti.
- Ako vas trgovac izda?
- Ne brinite. Kupio sam ujutro od njega itav brod. Dok se ne iskrcamo, pripada
brod meni, a kad smo na sigurnom tlu, onda mu vraam uz malen dar od sto
dukata!
~ 60 ~
GROMOVI NA GRIU
Uz prozor tornja kraljevske palae prislonila se Beatrice pa gleda, pomno istrauje
junu dolinu Save. Ve odavno je morao stii glasnik s juga. Sve strae ni do danas
nisu meu glasnicima pronale nijednog Napuljca. Ni posebne izvidnice na kulama
nisu ga opazile. A ona ga eka. Dane i noi, broji sate, trenutke, eka ovu prvu
vijest to joj ima navijestiti da je sunce skrenulo svjetlost k njenoj golemoj, sigurnoj
ivotnoj osnovi. U njoj je vrsta nepokolebljiva vjera u uspjeh. Upravo ova elina
sigurnost nadrauje njezinu e uivanja, u saznanju stvaranja prvih temelja
novom ivotu. to due glasnik s prvim vijestima zakanjava, to ekanje biva
nesnosnije. Ve ne moe nai drugog mjesta u kraljevskim odajama do ovog prozora
na tornjiu.
Potraga njenih oiju utisnula joj je u mozak sliku savske doline. Misli su joj
sagradile tamo dolje "sjeverni Napulj" od palaa, katela i dvoraca. Porazdijelila ih je
svojoj zakonitoj i nezakonitoj brai i sestrama, napuljskim pristaama, velikaima,
barunima. Dulje pod tvravom ve je zatvorila potok Ilovicu, a u njenom koritu
sagradila graanske kue napuljskim trgovcima. Od starodrevnog Gria stvorila je
predgrae Napulja.
Danima, satima gleda, istrauje preko zidina zagrebake tvrave, poznaje svaki
njihov pregib, udubinu, izboinu, svaki toranj straara tvrave. A zvonce, ono to
svakog podsjea da je vrijeme vratiti se u sigurnost tvrave, predveerja s
Lotrakove kule odsutne graane ovo su zvono Beatrice zavuklo u uho i biva joj
progoniteljem njezinih matanja o velikoj budunosti - to dolazi iz Napulja. Ve je
ostavljaju tjelesne snage da sauva hladan mir pred dvoranstvom. Sama je,
osamljena sa svojom tajnovitom sreom. Ne moe nikome ni dahnuti s kolikom
strau oekuje glasnika iz Napulja.
Tri udarca srebrnim zvoncem najavljuju kraljev posjet u njezin dio palae. Hitro se
odmakne s prozora, ue u svoju odaju i sjedne na poivaljku. Matija je gleda
pozorno. Njezino je lice blijedo, podonjaci jai. Tijelo to je inilo dojam mramornog
kipa omlohavljeno i nesigurno, a pogled neto zamagljen, bolan. Kralj je gleda
zapanjeno, sjedne k njoj, poljubi ruke i ape:
- Beatrice, na sin kao da odluno najavljuje svoj dolazak u tebi.
- Jesi li konano zadovoljan?
- Nema sretnijeg vladara na svijetu. Sama zna da zakoniti nasljednik spaava sve
nae narode krute budunosti. Ve sam spremio proklamaciju da ekamo zakonitog
nasljednika. Za deset dana sastaje se hrvatski sabor i objavu u ja lino proglasiti.
- Kakva srea to je dolo doba da nas dvoje ovako mirno raspravljamo pomiluje
mu lice. - Nadam se da e tvoj sin posjedovati tvoju vladarsku snagu i tvoje velebne
sposobnosti.
Ustane, poljubi joj ruku i njeno apne:
- uvaj se, Beatrice - i krene. Kad je ve bio na vratima, ona spomene kao neto
sporedno:
- Da, Matija, sada mi pada na pamet. Kako to da nije stigao jo nijedan glasnik sa
sveanosti iz Napulja?
~ 61 ~
- Svi su oni opijeni slavom i veliinom tvojeg oca i uope ne misle kakvu velebnu
sveanost slavimo nas dvoje. Moemo ipak poslati izvidnicu jer glasnik koji ne nosi
tako vane vijesti zna se usput negdje zadrati, pa mu se moe dogoditi da se i
opije.
- To je lako mogue, premda nije tako vano. Jedino me zanima kako su prole
sveanosti. Do vienja, mili!
Kralj zatvon a ona oslukuje njegove korake. Gube se u daljinu. Onda kraljica
ustane, zazvoni, a na vratima se pojavi Nardellina glava. Neujno pristupi
gospodarici i ape:
- Nigdje nisu zaustavili nijednog glasnika. Tvrava je otvorena svakome. ula sam
kraljevu naredbu za izvidnice na jug. Ali velianstvo, trebalo bi da sada neto
okusite. Ovih dana sve manje uzimate jela.
- Idi, elim biti sama - i poe prema vratima tornjia. A onda opet svim svojim
biem nastavlja graditi zamiljene osnove. Gleda se kako upravlja svim zemljama
sjevera, zapovijeda, vozi se u estoroprenoj koiji, zapovijeda Dubrovniku,
Dalmaciji, Istri, Korukoj, sve je to spojila pod jednom zastavom svog aragonskog
roda.
U tom oekivanju Beatrice dre. Slast joj prolazi tijelom da e natkriliti sjever kad
njezin zakoniti sin baci na koljena sve narode i stalee. Razbit e tajne elje svetih
vladara Rima i Firence, Ferrare, Venecije, sve koji meu njima eznu da kralju
Napulja okrznu samo jedan iljak njegove krune. Strepi joj itavo tijelo. Najednom
se trgne, osjeti neke valove uitka. Meu zelenilom u daljini pojavljuju se jahai. Ne
mogu se razabrati znakovi. Trgla se natrag, ali se ne moe oteti slici. Sad razabire:
to su boje juga. Prolazi je divlja srea.
Snano potee ogrlicu koja se pokida, ali ona to ne opaa. Drobila bi da zahvati
ezlo to joj ga nose sada s juga. eka ukoeno, obuhvaena vladalakim ludilom.
Vrata se otvore. Tamo stoji Nardella.
- Vae velianstvo, grof Enrico javlja da je iz Napulja stigao firentinski, pjesnik

Escole Strozzi iji je brat na dvoru i moli da ga primite.
- Nemogue je da bi Firentinac bio glasnik mojeg oca. Oni nas mrze.
- Kralj moli da odjenete vrlo sveano ruho, to e i on uiniti. Neka Firentinci vide
da u Matijinom kraljevstvu i petkom nose svilu i zlatni brokat.
- Dobro, zovni mi dvoranke. Pouri!
Beatrice ide kao u snu. "Kako to da prvi iz Napulja dolazi Firentinac. Firentinac iz
Napulja, moda je to prvi sigurni znak da e za godinu dana njezin sin ve stupiti
na prijestolje". Ova je pomisao probudi, brzo ue u odjevaonicu, odabere haljinu
nakit. Enrico najavi kralja. On s ushienjem prihvati njenu ruku i ape joj:
- Moramo Firentinca obasjati ljubaznou i sjajem. On je brat mladog pjesnika

Strozzija. Neka pjeva Firenca o sjevernom sjaju.
Dvoranstvo u sveanim odorama poredano je u grimiznoj dvorani. S lijeve strane

ulazi otmjeni mladi Escole Strozzi bez pratnje, duboko se pokloni i izree svoje
divljenje kraljici i kralju i zemlji kojom je putovao.
~ 62 ~
- Bit ete na gost - naglasi kralj Matija.
Escole se duboko pokloni, a kraljica primijeti:
- Kad se dobro odmorite, elim da mi dugo priate o sveanostima u Napulju.
- Molim vaa velianstva - pokloni se smjerno - da mi najprije dopusti saopiti vrlo

vaan dogaaj.
- Gle, bit e neto zanimljivo - nasmije se kralj Matija i odmah pozove pjesnika da
govori. Escole pone mirno i glasno:
- Odmah nakon glavnih sveanosti oprostio sam se svojom pratnjom i okrenuo uz

obalu Napulja prema sjeveru. Tu me zaustavi mnogo svjetine i neki graani ma
zamole da zatitim djevojku za kojom su u neistoj namjeri pruila ruke dva
mukarca. Naravno, udovoljio sam elji napuljskih graana i na moje veliko
iznenaenje prepoznam dvoranku vaeg velianstva.
- To ne moe biti. Sigurno vas je ta djevojka oblagala - upadne Beatrice Moja

dvoranka ne bi nikada izazvala takvu javnu sablazan! To nikako nije moja
dvoranka.
Beatrice je to izrekla s dubokim uvjerenjem i vrstom vjerom dok svi dvorani napeto
zure u mladog pjesnika, a kralj Matija znatieljno oekuje nastavak. Escole Strozzi,
nastavi muevnom spremnou dokazati svoje rijei.
- Vae velianstvo, uvjeravam vas da je doista bila vaa dvoranka koju su dvojica
mukaraca napali. Odmah sam je prepoznao. Tamo su je svi zvali njenim narodnim
imenom Gordana.
Beatrice spusti vjee, u glavi osjeti teki udarac, ne moe izdrati i rukom podupre
elo, dok se kralj okrene Varadiju i nasmije omalovaavajue.
- Nisam li uvijek tvrdio da je luckasta?
Ali kancelar ne odvraa, itavo dvoranstvo pretvara se u upitnik ekajui

razjanjenje. Beatrice konano promrsi:
- Lagala je - slagala je sve. Ona to umije, samo da izazove pozornost.
- Sigurno je ta namigua svojim oima izazvala junjake mladie - izree mirno

kralj.
Meutim, mladi Firentinac digne glavu pa naglasi:
- Molim vaa velianstva da mi dopuste dalje govoriti. Dvoranka njezinog

velianstva pobudila je za sveanosti panju svih mukaraca, ali se ona vladala
neprispodobivom skromnou. Bila je u drutvu svojih dvoranka ili dvojice staraca.
Ja sam joj se gotovo nametnuo kako bih doznao neto o mojem bratu koji se nalazi
na ovom dvoru. Svojim sam oima vidio kako su je izvlaili iz mora u luci.
Graanstvo ju je branilo i videi mene, zattrailo je da joj pruim viteku zatitu.
- Onda ste je naravno vratili u dvor mojoj sestri?
- Nije bilo mogue, za nama je pola potjera, a ja sam sebi zadao asnu rije da u
napadnutu djevojku braniti dokraja. To sam i uinio.
~ 63 ~
Svima je u dvorani zastao dah. Kraljica kao da vie nije iva ni prisebna. Njezino je
lice smrtno blijedo. Izmeu sitnih trepavica neto sijeva. Tiinu prekine kralj Matija:
- Jeste li doveli dvoranku u ovaj grad?
- Jesam i molio bih vae velianstvo da ona odmah ovdje pred svima sve izjavi kako
bi se izbjegle glasine.
- Slaem se s vama, slavni pjesnie, jer je meni i kraljici stalo da se stvari raiste.
Dovedite je.
- Ona eka ispred dvora - odgovori Escole i na odobrenje kralja izae. Tek sada
Matija pokloni veu panju kraljici i zauen ape:
- Zar ti je ova smuenjakinja uistinu toliko ula u volju da si problijedila od ove

njezine ludosti u Napulju? Ta slutio sam...
- Dragi moda je poinila teak udarac mojem dvoru pred Napuljcima.
Uskoro ue Escole i vodi Gordanu. I ona je blijeda, ali ozbiljna i mirna. Pokloni se
kraljevskom paru i eka da joj dopuste govoriti. Beatrice stisnutih usta, ukruena
daha uti. Kralj se prijaznije okosi na djevojku:
- Kakvu si to smuenu alu izvela u Napulju?
- Od ale i ludosti nisam se izvrgla smrtnoj opasnosti i skoila preko ovih bedema u
more - i pokae na sliku.
Sve glave prisutnih, protiv svih -propisa, okrenule su se k zidu gdje je slikar od
stropa do poda naslikao kraljevski dvor na obali. Kralj Matija ustane, pogleda
prema slici i pita:
- Je li to istina?
Pjesnik Escole upadne s odgovorom:
- Vidjeli su je ribari i graani Napulja.
- Svaka ast tolikoj hrabrosti - veli Matija i okrene se kraljici - to skakanje u dubinu
vjebala je u Viegradu, ali sada nam kai, Gordana, ukratko istu istinu. to ti se
dogodilo?
- Jedne veeri javi mi pa da me zove doa Isabella i mladi me vodi stubama u

neku otmjenu odaju u kraljevskom dvoru. Tu naem dva meni nepoznata
mukarca: jedan mlad, a drugi stariji. Oni su jednostavno bacali kocke tko od njih
ima pravo da me uzme prvi. Kad sam to ula, potrim iz sobe, lutam, bjeim amo,
tamo, oni za mnom, dok najednom ne opazim neki pali prozor u kuli, otvorim ga i
bacim se sa strmoglave visine u morske dubine. Mislila sam: nikad neu izai na
povrinu. Onda su me nali ribari, odveli na obalu gdje je narod slavio.
Meutim, ona dvojica su istrala iz dvora i htjeli me ponovno uhvatiti, ali su me

graani obranili.
- Kako su mogli znati tko si?
- Gospoica je dan prije na bojnim igrama pobijedila njihova prvaka opet upadne
Escole.
~ 64 ~
- Da, na jugu ovakav bojovnik kao to je Gordana uiva veliko uvaavanje - primijeti
kralj, a glas mu odaje kako se njegovo raspoloenje prema Gordani popravlja.
Beatrice jo uvijek ne moe progovoriti. Strava je zahvaa od onoga to je Gordana

preutjela. Tko zna kakvo je otkrie donijela sobom iz Napulja. To Beatriceino
uzbuenje opazi kralj pa odlui:
- Vano je da smo razjasnili dogaaj i tune neka bude zavreno. Naeg slavnog
gosta molimo da se odmori, a zatim emo se pobrinuti kako da ga zabavimo.
Primanje je svrilo. Kraljica izda naloge za gosta, a onda se sa smijekom okrene

Gordani i dade joj znak da poe s njom.
Beatrice je stigla u posljednju odaju svoje nove palae. Uinila je taj korak kako bi
sabrala misli. Onda sjedne i okrene se Gordani:
- A sada, djevojko, ovdje smo potpuno same. Nitko ne moe uti rijei, osim ovog
zraka to ulazi kroz prozor. Budi mi iskrena i reci sve jer hou da se tebi dade
zadovoljtina, ali i Napulju. Moe li zamisliti kako e se taj dogaaj
prenositijugom? Dakle, obeaj em ti, zadajem rije: bilo tko mu drago, ona dvojica
koji su te htjeli obeastiti morat e ti pruiti zadovoljtinu, pa bila to i moja braa.
- Nikad nisam prije opazila tu dvojicu. Bilo je stotinu uzvanika, ne znam uistinu
kako bih tu dvojicu meu tolikima prepoznala. Uistinu ne znam tko su, ni kamo
spadaju, jer sam bila odvie uznemirena, uzbuena i mislila sam na svoj glas.
Beatrice gleda Gordani u dno zjenica.
- Dakle, ne zna, ali otkud si to skakala, s kojeg prozora?
- Velianstvo najbolje zna ogroman broj prostorija, razne stube, katove i kule. U
silnom strahu sam jurila, bjeala odajama, hodnicima, stubama, gore dolje,
izbezumljena. Kad spazim otvoreni prozor, bacim se bez predomiljanja. Nisam
mislila da li u se razbiti na bedemima ili u ostati na dnu mora.
"Skoila i razbila moje kraljevstvo", misli Beatrice. itavo joj bie plane paklenim
gnjevom i mrnjom. Kletve padaju po Gordani kao ognjena tua. Nema nita i
nikoga pod suncem koga je tako mrzila kao to ovog asa mrzi Gordanu. Beatrice je
crni oblak iz kojeg sijevaju gorue strijele. I kad je djevojku otpustila iz svojih odaja,
prosula je za njom gromove. "Ubojice mojeg sina, bacit u te na stratite!"
Kad je uspjela suspregnuti bjesnilo, dade odmah pozvati kralja. Doeka umiljato i
poneto pokajnikim glasom:
- Uvijek si bio u pravu. Gordana je duhovita, ali i smuena. Zamisli sada zgraanje
sveg Napulja nad ovakvom javnom sablazni. Zato i nema glasnika. Moj otac je ljut i
povrijeen. Njegovi e neprijatelji doekati ovu sramotu s veseljem da imaju ime
ocrniti njegov dvor. Trebalo bi da nas dvoje neto uinimo kako bismo pomogli ocu.
- Sami kako?
- Ti bi sastavio otmjenu pratnju svojih dvorana, a ja u dodati svoje i neka Gordana

odmah krene natrag u Napulj, neka pred tvojim pouzdanicima mojem ocu kae sve,
neka moli za oprotaj to se nije vratila na dvor. Escole Strozzi sigurno bi je odveo
da ga je molila. Otac e pronai krivce i oni e nju morati zamoliti za oprotenje.
Kad bi to sve bilo ureeno, onda bi se Gordana morala pokazati u pratnji naeg i
~ 65 ~
napuljskog dvora i pred poslanicima drugih drava naglasiti da je bila u zabludi, pa

se onda zajedno s Francescom i Isabellom vratiti. Tako emo neprijatelje moga oca
uutkati, izgubit e poslasticu za prijenos te sablazni.
to kae na to?
- Ako te to umiruje, posve sam suglasan s Gordaninim povratkom.
Onda odmah pozvoni i dade pozvati Gordanu. Zaas se na vratima pojavi djevojka i
pozdravi kraljevski par. Kralj joj ozbiljno i strogo saopi to je prouzroila i kako to
odmah treba ispraviti. Djevojka je sluala udesnim mirom, pa onda upita:
- Velianstvo, molim da mi odredite kad se imam vrati u Napulj.
- Pa, za dva-tri dana - odvrati kralj - dok se od ovog puta malo odmori. Najbolje za
dva dana.
- Sluam, vae velianstvo, i bit u spremna - i poklonivi se ostavi sobu, a kralj se

nasmijei Beatrice:
- Vidi kako je mirno primila kao da sama veli: kriva sam.
Ali kraljica ne dijeli Matijaevo miljenje. Ova djevojina spremnost prouzroi u

Beatrice nova mrana pitanja: "Zato ona tako bezbrino prihvaa taj put? to se
skriva u tom njenom miru?" Pred kraljem se svladava pa se na njegovo pitanje
smijei
- Odmori se mila, majko naeg sina - ape on i njeno je zagrli pa izie iz nove
palae.
~ 66 ~
TI VIE NISI DAMIR!

U bogatoj kraljevskoj knjinici sjedi osamnaestogodinji ljepuni princ Ivan.
Ozbiljno, zamiljeno lice ini ga mnogo starijim. Nikakvo gibanje u kraljevskom
dvoru ne dopire do njega. Tiho se otvore vrata, ulazi pa i najavi:
- Prine, u vaoj odaji eka gospodin Damir.
Knjiga udari o stol, mlado tijelo skokne. Zaas se prijatelji nau u zagrljaju, dugom
i nijemom, sve dok se Ivan ne trgne od Damira, gleda mu u oi i jedva ujno pita:
- Je li ti moda ipak uspjelo da nisi stigao s kraljevim pismom Lovni?
- Nije, Ivane. Odrao sam rije zadanu kralju.
- A u Milanu? Obeao si da e Biancu odvratiti od mene? Jesi li uspio?
- Sva srea da nisam imao mogunosti da to uinim. Spasio sam se da ne budem

izdajica domovine.
Zapanjen Ivanov pogled istrauje Damirovo lice i upita:
- Otkad si se ti opredijelio u one koji kroje sudbinu drave? Otkada? gotovo vikne.
- Od tada kad sam svojim oima i razumom zagledao u dunost da itavim svojim
ivotom branim svoju kuu, krov, narode od tuinca.
Ivan se osjeti prevaren, izdan i povikne:
- Damire, ti nisi vie Damir!
- Nisam onaj Damir koji je dosad uivao ivot kao princeze to miriu cvijee.
Odluio sam ui u borbu za domovinu.
- Tko ti je nametnuo te misli kojima se bave kraljevi i njihovi kancelari? Tko je to u

tebi probudio?
- Probudio je Napulj.
- Napulje je briga mojeg oca i njegovih...
- Da, Ivane, zato to to nije tvoja briga. Zato to ti nee da brine za prijestolje.
Zato sam odluio da ja postanem vojnik za domovinu
- Ja neu! - suho odvrati Ivan.
- Ba zato to ti nee ja hou. Kad ti ispripovijedam da mi je visoki vladarski

poslanik morao pomoi zatititi Gordanu od Francescovog zagrljaja...
Ivanovo lice smrtno problijedi, a Damir brzo nastavi:
- Zapravo, oni su je oteli zloincima i doveli je na Gri. Ali ni tu joj nema sigurnosti,
jer to si ti? Ti ne eli prijestolje, ti se ne brine za vlast da bi je mogao zatititi. Ti
joj nisi mogao zaprijeiti put u Napulj, isto je tako nee moi zatititi ni ovdje na
Griu da ti je Francesco uzme kad god ga bude volja. A to e poiniti s tvojom
~ 67 ~
majkom? Sve mi je u lice rekao kralj Ferrante. Da ti je poznato to sve Napulj

sprema tebi, majci i Gordani.
Zaprepaten stoji Ivan i gleda u neku jezivu provaliju, ne zna je li to san ili java.
Pokriva lice rukama. Oekivao je sve drugo od Damira, samo ne to. Oekivao je da
e mu Damir pomoi odvratiti Biancu od vjenanja. Vratio se drugi Damir, to nije
vie njegov glavni oslon u ljubavi. Pred njim stoji hladni, beutni mladi ovjek
kojemu je prva briga - kraljevstvo. Njegove rijei nekad tople, suutne, sad su se
pretvorile u eravicu, sasule se na njega, ozlijedi ga tekim opeklinama. to se to
dogodilo tama u Italiji s tin mladiem? Opet ga pogleda istraujuim pogledom.
Damir osjeti da bi moda Ivan mogao pogoditi tko je u njemu pobudio te nove misli
pa brzo prie i ree:
- Gleda me? Gleda promjenu koja je nastala u meni?
- Golemu... i ne znam...
- Ivane, da si ti gledao i doivljavao strahote to su bile spremljene u Napulju svima

nama, a Gordani najgrozovitije, odmah bi rekao: Ovamo ezlo! Vojsku hou da
unitim zloince! Sluaj me. prijatelju. Sjedni, jer se bojim da te strahote nee
sluati stojei.
Gotovo ga silom posjedne u naslonja i tiho mu stade priati sve to je uo od

Gordane, ime se njemu lino prijetio Ferrante, kako je dospio u tamnicu, tamo
naao Gordanu, kako ih je Marzano spasio od Ferranteove osvete, o velikom
vitetvu Escole Strozzija. Sve, sve u tanine pria Damir svome prijatelju koji sjedi
blijed, slomljen, ukoen. Odaje ovjeka strahovito isprebijanog pa ne osjea vie je li
iv ili mrtav. Damir ga pozorno promatra i kad je osjetio da se u Ivanu budi otpor
protiv sama sebe, opet nastavi:
- Dogovorili smo se da pjesnik dovede Gordanu pred kralja i kraljicu i da prikae

kao da su je hvatala dva nepoznata mukarca. S nama je stigao i Aversa, ali smo ga
namjerno skrili na Kaptolu jer emo upriliiti sluajni susret njega s kraljem. Sve
smo to ugovorili i tono proraunali. Gordana je tu bila prvi savjetnik. Sada, dragi
Ivane, sluaj pomno: Francesco i Isabella se vraaju. Oni e opet zauzeti svoj
dosadanji poloaj na dvoru. Moe li zamisliti kakav e ivot dosuditi Gordani?
Na ove rijei Ivan stade koraati po sobi kao da je tek sada shvatio pravi smisao,
kao da su tek u ovom asu njegove oi spazile crni ponor nad kojim lebde ivot, ast
i sloboda Gordane. Taj ponor ovdje, pod ovim krovom, izmeu ovih zidina, tamo u
onim odajama. A on je goloruk, nemoan da pritekne u pomo. To saznanje
najednom razbije u njemu sve blage, tople osjeaje mladosti. Saznanje da e njegova
majka i on sam biti izloeni najsramotnijim zloincima, a on nema mogunosti da
sve to odbije ni danas kad mu je otac iv, potpuno ga slomi.
- Ivane - zauje opet Damirov glas - valja se odluiti. Prvo treba osigurati Gordanu.
Moramo je sakriti negdje daleko od dvora. Mladi pjesnik Escole Strozzi ponudio je
svoju vilu u njegovoj domovini. Ili, ima li kakvu drugu zatitu? to da uinimo?
Svaki as je dragocjen.
Damiru se ini da se Ivanova vitka pojava produila, lice ukrutilo i kao da je

desetak godina stariji.
~ 68 ~
- Damire, sve su strijele svemira prole kroza me, pretvorile u prah i pepeo moju
slabost. Tek sada sam svjestan mojih dosadanjih ina. uj, Damire, moja ljubav
nije izgorjela u ognju ovih strijela, ali je nestao Ivan, onaj Ivan koji je dosad bio. Ako
te strahote od mene ne naine mukarca, onda sam trica, a ne ovjek. Reci ako si
jo koju strahotu zatajio. To e me jo vie oeliiti.
Damir to jedva doeka pa i izmiljene stvari stade uvjerljivo tumaiti:
- Kad je kralj Ferrante htio da izvue iz mene tobonje ime ovjeka koji je takoer
upoznat s njegovim namjerama, spomenuo mi je tvoju majku, obasuo je strahovitim
pogrdama, a zatim navijestio da e jo sada im se nasljednikom Matijinog
prijestolja proglasi Giovanno, dati nju dopremiti na Ischiu. Prije toga e je pred
cijelim svijetom proglasiti djevojurom i ostavit e je na otoku da umre od gladi i
ei. Nju okrivljuje to Beatricein brat Giovanno ve nije proglaen za nasljednika.
Meutim, pri prvom dolasku na Gri uo sam da kralj kani proklamirati
nasljednika za deset dana na saboru. Dakle, ti sada odluuje ivotima svojih
najbliih i sreom naroda.
- Dobro, uzimam odgovornost na sebe. Priekaj me ovdje. Idem kralju.
*****
Nakon odgovora i razjanjenja dogaaja s Gordanom kralj se iz Beatriceinih odaja

uputi u svoje radne odaje. Tu nae Varadija i primijeti:
- Uvijek sam slutio da e Gordana neto smutiti, ali nain na koji je branila svoju
ast zadivljuje me. Pravi je junak. No, sada je druga stvar vrlo vana. Treba sastaviti
proklamaciju o zakonitom nasljedniku.
- Volio bih sam prepisati proklamaciju da ne govore o njoj.
- Jo uvijek sumnjate, Varadi? Sada je zaista kraj svim sumnjama.
Ue Berislavi i najavi princa Ivana. Kralj veselo kinine i doda:
- Nisam ga vidio ve nekoliko dana. On je stalno u Ateni i oslukuje vijeanje starih

Grka.
ustrim korakom ulazi princ Ivan, smjerno pozdravi kralja, a ovaj ga veselo primi i
upita:
- Kome imam zahvaliti da si naas ostavio Grke?
- Kraljevski oe, htio bih znati imate li kakvih vijesti iz Milana gdje se imalo obaviti
moje vjenanje?
- Brzotea je najavio da je tamo sve izvedeno najsveanije. Lovro se vraa s

prstenom i svadbenim darovima.
- Smijem li jo neto rei? Naime, vrijeme prolazi. Jesensko doba kod nas nije
ugodno junjacima pa sam mislio, kraljevski oe da moju enu to prije dovedemo
ovamo. Veselio bih se da vidi prije svega tvravu Gri i na Medvedgrad. Vjerujem
da e se to sviati Bianci.
udne sumnje obuzimaju kralja, ali se smijei:
~ 69 ~
- Neobino me raduje da se moj sin zaelio Biance.
- Postao sam suprug, pa je vrijeme da zaponem i novi ivot.
- Pametno zbori, sine. Okrunit u te prije vjenanja kod nas krunom bosanskog
kralja.
- Ta kruna pripada sinu bosanskog kralja Lovri Ilokom. Nikako neu da je uzmem.
To bi bila velika nezahvalnost prema zaslugama to je Lovro uinio za vas, oe.
Uostalom, to nije ni potrebno, jer ste odluili proglasiti me nasljednikom prijestolja
Hrvatske i Ugarske.
Matija zabode ruke u zlatni pojas i pogleda Varadija, a onda Ivana.
- Da, to sam ti rekao. Samo, sine, moji lijenici su mi navijestili da u dobiti

zakonitog potomka, pa ako se ta nada ispuni...
- Naravno, u tom sluaju povui ete svoje namjere s nezakonitim sinom.
Vjerojatno e onda i milanski vladar razrijeiti moje vjenanje s Biancom?
- Ali kao bosanski kralj ipak...
- To ne znai nita jer bih morao biti podloan vladaru ove velike drave, a to ne bi
moglo ispuniti sve moje osnove to sam ih zasnovao za budunost tim narodima.
Radije se onda povlaim.
- Tko te u to uputio? - otro e Matija.
- Kraljevski moj oe, zadajem vam svoju rije: to su upute mojeg mozga. To je
logino jer, konano, ne elim da na vaem dvoru inim dojam neke nepoeljne
pridolice.
- Ovo je neoekivana smjelost.
- Oprostite, velianstvo. Htio sam uza se imati i svoju zakonitu enu, ali kako vidim,
uvjeti Milana su preveliki. Prema tome neu pred svijetom ostati smijean, idem sa
svojom majkom.
- Dakle odbija bosansku krunu?
- Ili u biti vladar cijele drave, ili privatno lice.
- Odgovor e dobiti u subotu.
- Hvala, velianstvo - mladi se pokloni i izie a kralj zuri u Varadija.
- Moete li prisei da ga niste uputili u tu smjelost?
- I zaloiti glavu. Nisam ga vidio osam dana.
- A meni se ini da ga nisam vidio nikad. Zar je to Ivan, moj skromni sin koji je
odbijao prijestolje? to se to dogodilo?
- Moram priznati da je i meni to zagonetka - primijeti Varadi. - Meutim, on mnogo

ivi s knjigama i moda je istina da je sve to upliv pisanih savjetnika.
~ 70 ~
- Pa to je ba naglavce u asu kad mi ena donosi zakonitog nasljednika. Moj

nezakoniti sin poinje se buniti protiv onoga to sam prije tekim borbama morao iz
njega izvlaiti. Sad eli prijestolje kad je dolazak navijestio zakoniti nasljednik.
- Velianstvo, to e rijeiti sama priroda za kratko vrijeme. A mladi princ neka zasad
ostane mu mladoj i lijepoj vojvotkinji. Moda ga i to malo nadrauje.
"Otkud opet ta Varadijeva pomirljivost?" - udi se Matija. "Zar uvijek mora oko
mene biti sve naglavce?"
U svojim odajama princ Ivan apui pripovijeda Damiru svoj razgovor s kraljem i
snebiva se nad vijesti o zakonitom nasljedniku:
- Izjavio je da e mi dati odgovor u subotu. Francesco bi se mogao vratiti prije. ini

se da moj otac povlai odluku da mene proklamira nasljednikom, ali i onda stupam
u borbu za domovinu svoje najmilije. Sad jasno vidim da smo svi u pogibelji od
aragonskih zloinaca. Napulj se spremio, a mi ne smijemo ostati nepripravni, Lovro
Iloki najavio je svoj dolazak za danas naveer.. Sutra u ga sveano primiti kao da
nita nisam uo od kralja, a onda ga pozvati ovamo gore na tajni dogovor. Nas smo
trojica duni povezati se za obranu Gordane, a i prvi na obranu domovine.
- Kako je divno sluati ove rijei iz tvojih usta, Ivane.
- Moj prijatelju, dogaaji u Napulju duboki su udarac mojem srcu, mnogo me vie
bode nego tebe. Ti ne moe osjetiti moje boli, jer ti ne ljubi Gordanu. Kad bi ljubio
djevojku, onda bi me mogao potpuno shvatiti. Uvijek sam se nadao da u izbjei
prije u enidbi s Biancom. Sada vidim da su sve to bili snovi moje mladosti, mili i
dragi sni...
- Mora odrati snagu duha koja ti dojavljuje: tvoja ljubav bila bi nesrea, slom
svega.
Ivan zagrli Damira i uzdahne:
- Kako si sretan to ne ljubi nikoga, a presretan to ne ljubi Gordanu koja je

nedostina. Ali govori mi, uvijek mi govori moje dunosti da lake drim na uzdi
svoje enje. Zakopao sam ih, ali u ivjeti. Ne, ne! To ti ne moe slutiti, Damire, to
znai ljubiti tu djevojku...
- Bit e da je tvoje odricanje bolno, ali dunost je vea.
- Ali ti svakog dana opetuj. Znaj, Gordana je nesretno janje u Vujoj jami. Zamisli
samo to e biti kad se vrati Francesco i ispria Beatrice to je sve Gordana vidjela i
ula?
Ponove i ga proe jeza i ustane:
- Moramo bez daha biti na oprezu.
- Sad moram ja do kralja da mu predam izvjetaj o izvrenju zapovijed i da mu

reem kako sam poslije vjenanja poao s nekim milanskim gostima u Napulj.
Bojim se da me zbog toga ne kazni.
- Mislim da je odvie zauzet neim drugim. Moda u to saznati od Varadija.
~ 71 ~
Ivan je ostao sam, pun bola i straha. Bori se sa svojim osjeajima i odlukama da
ostane jak i nepokolebljiv.
*****
Ispod Kamenitih vrata uspinje se velika povorka. Na elu joj Lovro Iloki. Prema
njima dolaze Damir i Gordana u pratnji Stjepka. Vojvoda ostavi povorku i potjera
konja u susret Gordani. Njezini se pratioci povuku, a ona apne vojvodi:
- Upravo dolazim iz Remeta. Od esmikog ete doznati svu istinu jezovitih

dogaaja u Napulju, a na dvor se pretvorio u vulkan i treba da budemo oprezni.
Pridobila sam za nau borbu Damira, a preko njega imat emo i Ivana.
- Vi postiete ba sve to hoete.
- Hou samo ono to mogu! Sad nas eka borba mnogo opasnija nego ikada. U toj
borbi mogli bismo izgubiti domovinu, dakle sami sebe. Ali mi smo odluili pobijediti.
- Za ove rijei jo vas vie oboavam.
- Hvala vam na svakom osjeaju, vojvodo.
- Vae su rijei najarobnija melodija.
- Upamtite jedno: vjeto prikrivajte svoje osjeaje.
- Ne elite da vodim brigu o vama?
- Ne mogu sada razjanjavati. ujte: vodite brigu o meni jo vie nego ikad, ali
neprimjetno. Ako odate svoje velike osjeaje prema meni, upropastili ste me. Ne
zaboravite te rijei.
- Nikad, Gordana! - izree on kao zapovijed.
- Damir i Stjepko bit e glasnici i dojavljivati vam pripreme za jednu nau osnovu.
Sve ostalo je u zraku, u vama i opreznosti. A sad brzo u dvor.
Vratili su se svaki svojoj pratnji i uli u dvor. Pola sata nakon dolaska odrao je
kralj sveani doek svatova iz Milana. Njegovi vrhovni metri odveli su milanske
goste na Medvedgrad, dok su zastupnike vjenanja ukonaili u kraljevskom dijelu
palae.
Na dvoru je sve utihnulo. Kralj posjeti Beatrice i nae je u postelji. Njeno je

pomiluje po glavi:
- Dobro je tako. Na djeak hoe da miruje. Moramo se u prvom redu brinuti za

njega.
- Nikad nisam slutila koliko njenosti ima u tebi, Matija.
Uveer je kralj pozvao Varadija u ured i poeo se gotovo izvinjavati:
- Ne zamjerite to sam vas pozvao: osjeam se kao dijete kad se boji tiine i onda
poinje galamiti od straha. Toliki mir me zbunjuje. Svi su se povukli.
Ovakav mir uvijek mi je donosio pod noge neprijatelje.
~ 72 ~
- Ali sada vie ne postoji neprijatelj.
- Uvijek oni za Matijaa postoje, samo esto mijenjaju obraze, imena i oruje. Malo
emo se pozabaviti dravnikim poslovima
~ 73 ~
BEATRICE IZRIE SMRTNU OSUDU

Sutradan najave kraljevske trube da su stigli vrlo visoki gosti. Cijeli dvor je na
nogama. Kralj sa svojim kancelarom, kraljica sa svojim dvorankama. Meu njima
stoji i Gordana. Beatrice je utroila mnogo snage da uzmogne upraviti Gordani
vano pitanje:
- Imala si danas putovati natrag u Napulj a, evo, oni se vraaju.
- Velianstvo ima pravo. Ne znam zato su se tako rano vratili kad je bilo odreeno
da jo ostanu.
- Moda Isabella ima razloga koji su je prisilili da se vrati. Nisi mi o tome nita
spomenula.
- Nisu preda mnom govorili o putnoj osnovi.
- Jo emo razgovarati o tvom povratku. Danas jo ostaje ovdje.
- Kako velianstvo eli.
Beatrice okrene glavu da nitko ne primijeti kletvu koju je izrekla. "elim te vidjeti
razapetu na goruem drvetu, ubojice mog sina!" Pozorno gleda na ulaz, sama se
priblii kako bi mogla odmah s Francescova lica proitati to joj donosi iz Napulja.
Svom snagom zaustavlja svaki znak bijesne znatielje i eli da ga doeka sa
smijekom na ustima. To joj prilino uspijeva i namjerice produuje ceremonije
dobrodolice svojem bratu i zastupniku slavnog napuljskog kraljevstva. Kralj Matija
ivo sudjeluje u tom doeku i sva su lica zadovoljna gledajui srdanost kraljevske
porodice.
Nakon pozdrava, kralj zatrai da mu Francesco prikae goste iz Napulja.
- Ovo je prvi lijenik naeg kraljevstva Cristofano, a ovo prvi dvorski

dostojanstvenik- Pietro Ranzano.
Matija ih ljubazno pozdravi, a kraljica se s njima odmah povue u svoje odaje. im

su ostali sami, Beatrice se okrene prema bratu i strogo pita:
- Kako se Gordana mogla vratiti? Blijed, uzbuen, mladi kardinal proape:
- Bila je to prava strahota.
- Povjerila sam ti svoj ivotni cilj.
- Ni otac, kralj, nije mu bio dorastao.
- Ti bunca. Govori brzo sve redom.
Sjedei pokraj Beatrice, slomljen, utuen, pripovijeda Francesco dogaaje u

Napulju. Govori dosta brzo. Kraljica se uarila kao plam baklja, razmahivala nijemo
rukama kao da nekog gui i prekine bratovo prianje tamo gdje je on lino poao
gore da vidi spava li Gordana od praka slavljenog u veeru.
- to? Simono uspavan, a ona? Gdje je bila?
~ 74 ~
- Otac i ja otkrili smo joj trag dolje u tamnici.
- Ona dolje? Je li tamo nala Marzana?
- Jest i mora da su govorili. Nali smo uad kojom je bio vezan Damir i Gordanine
haljine. Ona je skoila s bedema u more. Sestro, smiluj se, umiri se. Razbila je u
bjesnilu kristalni vr na stolu i dahtala smrtno blijeda:
- Prokleta, prokleta, prokleta!
- Marzano je izgubio vid u tamnici, ali nam je rekao kako su pronali neki prozor na
kuli...
- Jao, jao - izusti Beatrice - onda je taj prinev sluga Damir sve vidio?
- Jo vie. On je sve i uo. Otac ga je otkrio kraj Apolonova kipa.
- to ste govorili?
- Raspravljali smo o naoj osnovi na otoku Ischii.
- Moj roeni otac i brat prolaze pored ovjeka koji je svjedok gradnje mojeg
prijestolja i vas dvojica putate takvog ovjeka na ivotu? Jao, nema vie
Aragonaca, svi su me izdali.
- Otac ga je prepustio dvojici svojih pozdanika, u prevelikoj radosti to se ba onog

asa, kad je Damira trebalo smaknuti, tvojoj sestri Eleonori rodio trei sin.
- Trei? Trei sin, trei? Tko je taj avo koji meni ne da nijednoga?
Onda se zaustavi usred sobe, sklopi ruke i stade kleti sve od neba do zemlje, dok
Francesco ponizno uti
- Moj otac i ti ugrozili ste moj ivot!
- Ali, Beatrice...
- Luae, zar ne vidi? Pod kraljevskim krovom ee Damir koji moda zna sve ili
barem neto od tvojeg razgovora s ocem. Damir je sasvim sigurno razgovarao s
Marzanom u tamnici pa e sve kazati onom prokletom Ivanu koji mi je do sada
svojim ivotom spreavao nasljedstvo prijestolja, dakle dvojica. Najpodlija i
najpogibeljnija zmija na dvoru - Gordana - zna sve.
- Bartolo i Alberto dali su se potkupiti od Ivanova dvoranina. Oni su to ve i platili.
- Glupane! Stotine, tisue na stratitu nee vratiti sina to mi ga je imala dati ova
opasna guja. Tu, u ovoj zemlji, gdje sam ja gradila predgrae Napulju uinili su od
mene podnoak barbarima. To e mi platiti, to e ispatati! Jao njima! Mrzim,
mrzim, ubijam jezivo, ubijam. Kanjavam, ali tko da mi bude krvnik?
- Evo ih! Otac ti je poslao lijenika koji nosi naslov "kuhar otrova", a drugi je prvak
spletkara cijele Italije. Jo neto, Beatrice. Moj otac oduzeo je Damiru pismo u
kojemu mu ovaj priznaje da vjeno ljubi Gordanu.
Skoila je tako hitro da je gotovo Francesca sruila i ustoboila se pred njim kao da
je doivjela neto strahovito...
~ 75 ~
- Ono dvoje se ljube?
- Mislim: rekao ti je jednom da je od neke djevojke odbijen i zato odustaje da ga

vjena...
- Lagao je! Lagao! ekaj, ono popodne kad mi je to rekao znao je da Lovro Iloki
putuje u Milano i morao je dati svoj potpis na brani ugovor. Razumije. Lagao je.
Nije bio odbijen, ali da stekne lake prijestolje, uzima Biancu.
- Sve to ipak ne moe biti povod da si toliko izvan sebe!
- Brate, pa ti si izgubio razum. Ivan priznaje Damiru da je ona njegova vjena
ljubav. Dakle: oni se dvoje ljube, Gordana i princ, uje li, ljube se. Ona je to znala
tako divno sakriti. Ona je Ivana i sebe drala u pozadini. Kolika prepredenost u te
ene. Kolika opasnost
- To je naglasio i na otac i poruio da pripazi na nju, jer je smatra opasnom.
Beatrice poloi prste na sljepooice, koraa gore-dolje, gotovo isto tako uzbueno
kao za vrijeme Francescova prianja o dogaajima oko Gordanina bijega.
- Opasna! Opasna! Strahovito opasna! Kako se znala pretvarati kad sam je pitala je
li kome poklonila srce. Kako se smijala, oijukala sa itavim mukim dvorom da
pokrije poglede namijenjene princu. inila se kao neko luckasto stvorenje kojoj je
sve samo ala, budalatina, igrala je dvorsku ludu. A ja? Ja sam je jo branila pred
kraljem. Beatrice napuljska prevarena, izigrana, ismijana, nadmudrena. Lukavija,
prepredenija, opasnija je od mene.
- Samo dotle dok nisi poznavala njenu prevejanost.
- Gordana mi je otela kraljevstvo. Kakvu ona igra ulogu? Razmisli: princ je naziva
svojom vjenom ljubavi. Dakle, mogla ga je smotati da se njome oeni. Ipak nije
uinila nita da stekne bogatstvo i tako odlinog mua? Smatra to prirodnim? Ni
onda to nije prirodno da ga ona i ne ljubi?
- I na otac je to opazio.
- uj: ako dakle nije htjela princa vezati uza se, na to rauna? to misli to kani?
Ostati mu ljubovcom kad mu je mogla biti enom? Nisi o tome razmiljao!
- Nisam se mogao dosjetiti!
- Princa je svezala uza se, ona ima unosnijih, veih osnova.
- Zar misli kraljevskih?
- Odrei se princa, znai, omoguiti enidbu s Biancom. Taj brak je put na

prijestolje. I onda bi bila uz prijestolje, zapravo kraljica. U njoj se razbudila strasna
elja da se uspne do prijestolja, do mene, povrh mene. Kad bi Ivan bio vladar, ona
bi vladala njime, nada mnom. uje li to? Razabire li to se krije u toj prokletoj
djevojuri? Opasnost vea od Varadija, od svih koji se napajaju nadama da e mi
ova spuva to je nazivaju princom postati kralj ovog kraljevstva kojemu sam ja
dala svoju mladost, ljepotu, svoi kraljevski ivot -sve!
- Tvoji zakljuci se takvi da Gordana mora odmah s dvora.
~ 76 ~
- to? Da je pustim izmai mojoj pasci i da radi protiv mene u slobodi? Ne! Ostat e
uza me da pazim, nadzirem i strahovito kaznim. Bit e izgnana kao posljednja
zloinka, najgnusnija edomorka, kao kradljivica na otok Ichi. Otela mi je
nasljednika, hoe da mi otme vlast, neka je stigne kazna najgorih zloinaca. Ali gdje
je pismo koje ste oteli u Napulju prinevu dvoraninu Damiru?
- Otac ga je slao u Milano. Ne ljuti se, Beatrice, ekaj dok svrim. Glasnik ima nalog
da vojvodi samo pokae pismo, a onda ga donese tebi. Priznajem: ovim pismom htio
sam prisiliti Gordanu da bude moja.
- Imat e je na najsramotniji nain i odbaciti kao gnjile. To pismo elim. ekaj,

prokleta bila! Skotrljat u te niza stube prijestolja na koji si se htjela popeti. A sad
pazi, Francesco. Ponaaj se prema njoj kao da nije bilo niega. Nadmudrit u
njezino nadmudrivanje. Strahovito nadmudriti.
Onda se opet okrene k njemu i upita ga zabrinuto: - Zar je uistinu bila s

Marzanom?
- Bili smo otac i ja zajedno dolje. Ja sam bio toliko oamuen da ne znam to je otac
s njim govorio.
- Ako su bili Damir i ona s Marzanom i govorili s njime...
- Zato te to zabrinjava?
- Matiji sam rekla da je on umro, a moda je taj nitkov togod o meni lagao iz puke
osvete.
- Zato bi te to moglo smetati?
- Zato to je ona opasna i to moe protiv mene to iskoristiti kod kralja.
Opet se duboko zamisli i ape preda se: "Opasna! Opasna!" Nakon toga nastade
duga utnja. Francesco uzalud eka da ona neto ree.
- Jesi li se primirila, Beatrice? U stvari, ti e ipak imati ono to eli, a to smo ti

javili u onom pismu.
- Kojem pismu?
- Zar nisi primila glasnika koji ti je donio objavu naeg dolaska i budueg sina
naeg oca.
- Ne! Nikakva glasnika nisam primila. I to me uzrujavalo. Ali kakvo je to bilo pismo?
- pita opet ona nestrpljivo.
- To pismo poslali smo po brzotei.
- Pa to je jezivo. Ja se ovdje na prozoru razdirem u ekanju sigurnog uspjeha u nae

osnove, ekam glasnika luakom nestrpljivou uzalud!
- Beatrice! Otac i ja poslali smo najpouzdanijeg brzoteu?
- to se to rui u dravi aragonskoj? Kakvo je pismo bilo poslano? to je

sadravalo?
~ 77 ~
- Sasvim obinim smicalicama javljamo ti dogaaje. Pismo je bez naslova i potpisa.

Onako kako smo se dogovorili, samo mala promjena. To nitko ne bi mogao shvatiti.
A nije li moda kralj?
- On bi mi poslao svakog glasnika. Meu nama vlada odnos ene i mua koji teko
oekuje potomka. To je potpuno istinski sada kod njega, jer mu nema druge, nego
da primi zakonitog nasljednika, ali sad u pozvati Enrica.
Kad ovaj ue, Beatrice ga zapita:
- Kako je Alfonso saznao da je Gordana otila u Napulj?
- Ne znam, velianstvo. Nestao je a da mi uope nije rekao
- Prokleti Katalonac, taj e mi platiti. A ti, Enrico - oslovi ga sada intimno - od ovog
asa preuzima dunost da pazi na Gordanu: s kim govori, to govori, svaki njezin
korak. Svakog dana moram dobiti izvjetaj. Poalji mi Nardellu i najpouzdanije
dvorske gospode, osim Gordane.
Za kratko vrijeme pojavi se starica.
- Sluaj me, dadiljo! Od danas e na svakom koraku slijediti Gordanu, ali dakako
spretno, onako kako ti ve umije...
- Kraljice moja uzviena! Za vas bih slijedila i avla kojega se najvie bojim.
Tada ulaze dvorske gospoe i poredale su se u polukrugu duboko se sagnuvi pred

Beatrice. U sreditu stoji mala Beci.
- Jeste li kada ule na dvoru razgovor o tome da princ Ivan ljubi neku djevojku
izmeu vas? - kraljica gleda u oi visokoj crnoj, runoj eni junjakog tipa koju je
smatrala istaknutom pijunkom.
- Ne, uzviena vladarice - naglasi crnomanjasta djevojka - nismo o tome nikad nita
ule ni opazile.
- A vi pripazite. Ako o tome ujete govoriti, doputam vam da pitate tko je ta

dvoranka, da li se s njom sastaje i gdje. A sada, jo jedna zapovijed- elim znati
koliko mi je odana dvoranka Gordana. To je samo iskuenje i nita vie. Vaa je
dunost priopiti mi sve to ona govori, s kime i o emu, svaki njezin plan i pokret.
Tajna radost zasja u licima kraljiinih dvoranka iz kojih prodire dugo zatajivana
zavist prema Gordani, jer ju je kraljica obasipala posebnom panjom.
- Sada moete otii, osim Beci. Ona neka ostane.
Mlaahna djevojka se smela.
- uj, djevojice, tvoje srce jo nije okusilo zlou. Na tebi je da pokae koliko si
iskrena svojoj kraljici. Spava i boravi u istoj prostoriji s Gordanom. Hou da znam
koliko mi je odana pa ti zapovijedam da mi sve saopi to ti ona govori, tko s njom
govori, tko ulazi u njenu odaju, alje li tko kakve vijesti. Jesi li dosad to opazila?
- Nisam, velianstvo.
~ 78 ~
- Razumijem, dosad nisi tome posvetila panju, ali odsad budi to vie s njom i
budno pazi. im togod zamijeti, najavi se kod mene i saopi mi. Kraljica e znati
nagraditi tvoju vjernost. Ali budi oprezna, Gordana ne smije nita naslutiti.
- Vae velianstvo , sluat u.
Kraljiina ledena ruka pomiluje djevojku i otpusti je. Kod veere toga dana vladala
je vedrina i radost. Kralj Matija posvetio je mnogo panje Francescu, Isabelli.
Strozziju. Ispitivao ih je o napuljskoj svadbi, zanimao se za Ranzana i Cristofana.
Uhvativi zgodu, Beatrice primijeti svojem bratu:
- Neizmjerno sam se zaudila tako nenadanom dolasku. Ne razumijem, Francesco,

zato nisi javio unapred vai dolazak? Kardinal odvrati zaudivi se:
- Kako? Zar nije stigao na glasnik s objavom dolaska?
I jo veim uenjem pogleda kraljica svog mua.
- Ni ja ne znam nita o tome.
- Kako je mogue da glasnik nije stigao? - veli Francesco.
- Slali smo brzoteu, i vrlo pouzdanog.
- Onda mu se neto na putu desilo. Svaki bi nam glasnik iz Napulja bio radost i
veselje. Priekajmo, moda e se za koji dan pojaviti. Moglo bi se desiti da je i
zalutao - tjeio je njeno kralj Beatrice.
I potpuno smireno raspravljaju o mogunosti koja je zadesila napuljskog glasnika.
Kad su nakon veere dvoranke otputene, nae Gordana na vratima njihove

zajednike sobe Beci Frankopanku, pa je gotovo naletjela na mlaahnu djevojku.
Ona joj dade znak da uti i poe za njom posve u kut iza zastora njezine postelje.
- Pazite, s kime ste govorili? Nardella je vani.
- Privikla sam se uvati njezinih uiju.
- Recite: kako je kraljica doznala da princ ljubi mene? - vrlo blijeda apui pita
Beci
- Nikad nisam nita o tome ula - tiho odvraa Gordana.
- Kraljica zna da ljubi jednu dvoranku i oito eli saznati ime. Hoete li me odati?
- Ne smijete me ni pitati da bilo kome odajem tajnu koju bih doznala. Vjerujte mi,
Beci, kunem se.
- Vjerujem, ali ujte - ape ona. - Kraljica je naloila svim dvorankama, a nakon
toga i dvoranima da budno paze na svaki va pokret, rije, svaku osobu s kojom
govorite, a meni je posebno naloila da pazim na vas. Nemojte, Gordana ni s kim
govoriti.
- Vi ste isto potenje. Beci, na ast svojem rodu. Hvala vam. Vratit u vam ta
saopenja. Meutim, prema meni se vladajte ravnoduno. Vi ste kneevskog roda, a
~ 79 ~
ja obina dvoranka. Sada vam je etrnaest godina, dakle budite kneginja. Je li

dobro?
- ini mi se da se neto strahovito snuje protiv vas, Gordana.
- Sasvim sigurno - budite oprezni u moju korist.
*****
S oinskim ponosom kralj je kazivao u pero svojem kancelaru Varadiju

proklamaciju kojom navijeta oekivanje zakonitog nasljednika. A Varadi pie i
jedva se svladava da mu ne zadre ruka. Kralj dovri posljednju reenicu, uzme
papir u ruku i jo jednom proita. Kancelar obori oi da ne gleda kraljevo
oduevljenje. Samo ispod oka pogleda k vratima kao da nekog oekuje. Ali vani je
sve tiho, to ga naroito uznemiruje. I sjedi sputenih vjea.
Od juer, kad su stigli iz Napulja, Varadi se ne sastaje ni s kim, ne govori ni s kim.

Samo je primio vijest od paa Stjepka da su Ivan i Damir odjahali u Brezovicu. Jo
mu je neto neprimjetno apnuo, a od tada ini se Varadiju kraljeva radionica -
grobnicom.
Kralj ga pogleda i primijeti:
- Ne pokazujete svoje ushienje zakonitom potomku?
- Velianstvo, u vaim je rukama srea svih naroda ovog kraljevstva, vi njima

upravljate i snosite odgovornost. Na meni je da vas sluam.
- To mi je drago uti.
S hodnika se ulo neko gibanje. Varadi sagne glavu. Srce mu je estoko kucalo.
Ipak se nije maknuo, tropot koraka okrene kralja k vratima. Princ Ivan ukae se
na pragu.
- Smijem li ui, kraljevski moj oe?
- Sjedni. elim s tobom govoriti nasamu. Varadi ustane poklonivi se obojici, a Ivan
odmah bez ikakva sustezanja uzima rije:
- Kad sam htio u Brezovicu, krenem savskom dolinom i opazim da dolazi glasnik s
juga. Zovnem ga vrlo prijazno, a on potjera konja s cesto i sakrije se u ikaru. To mi
se uinilo sumnjivo i poaljem momke da ga uhvate. On mi je uzmicao, bjeao,
sakrivao se, to je momke uvjerilo da je razbojnik. Zato su ga pretraili i nali kod
njega jedno pismo. Ja sam ga otvorio. Sadraj me ponukao da ga donesem vaem
velianstvu.
Kralj spusti vjee i baci pogled u ispisanu hartiju bez naslova i potpisa:
" ... Odabrana golubica odletila... Naena zamjena... Odlina oeva prijateljica
u prvim je danima oekivanja... Sve spremno. Gavrana treba pritegnuti na
lanac... Pietro donosi "sardelicu" ... Sve u najboljem toku ... Svi dolaze...
Kartaga e pasti..."
~ 80 ~
Duboka je utnja u odaji, ini se da kralj ponovo ita slovo po slovo. Napokon mu se
oi zaustave na posljednjoj izreci. Nepomian je, udaren. U dubokoj utnji i tiini
kraljeve se iroke, valovite grudi poinju dizati i sputati sve bre i jae. Ali se jo ne
makne. Ivan ga gleda nepomino:
- Otkud je taj glasnik? - zapita kralj ne digavi oi s papipira.
- Iz Napulja!
I opet nastaje duga, teka utnja. Kraljeva se glava spusti nie, tijelo kao da mu
tone.
- Razumije li sadraj ovog pisma? - zapita sina ne pogledavi ga.
- Gavran je u naem grbu. To je dosta jasno. to znai "odabrana golubica" to ne

znam. Znam jedino ovu posljednju izreku:
"Kartaga e pasti".
Sin i otac gledali se dugim pogledom.
- Znam, oe, da me Napuljci nazivaju Kartagom. Jasno je da se protiv mene neto

skovalo.
I sada je Ivanov glas bivao otriji:
- Neu im stajati na putu. Dopustite da se udaljim s dvora. Nemam volje da umrem

od napuljske ruke. Moj je ivot stalno na rubu groba. Volim biti graanin nego
stalno na stratitu.
- To se usuuje rei meni? to ti je?
- Oe, vi ste jedne veeri oajavali mislei da sam mrtav. Obini sluga moje vojske
umro je za mene, sada nemam vie nikoga tko bi ivio za mene, dakle, nema tko ni
da umre, osim da ostanem i srknem odabrani mi otrov. Poto imam majku, ivjet u
s njom, ali ovakav ivot dalje ne mogu podnositi.
- Kako se usuuje? Tko te zbunio? Ja vie nemam sina?
- Imate, samo to taj sin ne eli da mu svakog asa zaprijete kakvim otrovom.
- Tko ti je to nalagao?
- Cijeli je napuljski puk priao na obalama kako na sjeveru ima neki nezakoniti
princ koji se ne usuuje popiti ni au vode da mu ne saspu otrova. To je ula
posluga koja je pratila poslanstvo u Napulj.
Matija stalno zuri u ispisanu poruku, svako mu slovo iskri i smuuje duh. Danas u
ovoj promjeni to je zavladala izmeu njega i Beatrice, danas ova poruka nalikuje
na probuenu trubu koja odzvanja dreavim glasovima. Ali jo ga vie obezumljuje
Ivanova promjena. Juer je mislio da se tu provodi neija podvala. Netko je
nahukao Ivana. Sada, danas, nastupa on jo muevnije. Dapae potrudio se
uhvatiti glasnika i oteti mu pismo iz Napulja. To rasklima njegove snage pa se slomi
u naslonja.
- Netko oslukuje - upozori Ivan kralja.
~ 81 ~
Ali ovaj ih nije uo. Ili se ne moe maknuti. Mjesto njega skokne Ivan k vratima,
rastvori zastor, a staraka glava se smijei, starake ruke dre zdjelu sa smokvama.
- Posve svjee smokve, velianstvo!
- Ne mogu, pokvario sam eludac - odgovori Matija mirno. - Odlazi, Nardella!
I ona se povue vrlo mrka, a Ivan e pokazajui za staricom:
- Ona me oslukuje od jutra do mraka, to je nepodnoljivo. Sami vidite, oe. Ne

mogu due ostati ovdje.
- Ostat e! - izree kralj poluglasno svom strau i razbujanim ogorenjem. - Tvoje

je mjesto ondje gdje sam ja.
- Da umrem od napuljske ruke? To elite, oe?
Kralj je vidio sina ovako odluna kad je branio svoju majku. Koga brani sada?
Odakle mu to? Dakle, ipak u njemu ima snage? Dok je to razmiljao, zazvoni otro
srebrnim zvoncem. Hitro ue Stjepko i ustoboi se kod vrata:
- Neka odmah doe Gordana! - zapovjedi kralj.
Neoekivana zapovijed strese paa, ali brzo istri na vrata. Sjenka zabrinutosti
pade na Ivanovo lice i poe nekoliko koraka du dvorane. Dua mu dre. ekao je
kraljevo pitanje koje bi mu razjasnilo zato je pozvao djevojku. Ali Matija uti stojei
uza stol i bulji u sadraj. Mirna i sabrana ue Gordana, a kralj je zovne blie k
stolu.
- Sluaj, onog dana kad si stigla iz Napulja, spomenula si u dva navrata nekog
napuljskog dvoranina kojeg zovu "sardelica".
- To je nadimak kraljevog lijenika koji su mu nadjenuli napuljski graani.
- Kako se zove taj lijenik?
- Cristofano koji je upravo stigao iz Napulja. Nekoliko trenutaka kralj bulji u stol na
kojem lei papir, pa onda opet upita djevojku:
- Nisi li mi jo neto govorila kao da znameniti estiti lijenik ima jo neki nadimak?
- Da, velianstvo, vele mu da je "kuhar otrova" jer je sjajan lijenik.
- To je svakako prostaki. Napuljci kao da ne cijene odvie lijeniku znanost.
- To je zavist Napulja. Zlobnici eretaju da uvaeni i slavni lijenik Cristofano umije

bolesnome vraati ivot, ali zadavati i smrt kad hoe. Ima tamo mnogo neprijatelja
koji ga ocrnjuju rugalicama. Vele da se pobratio sa smru i ona dolazi uzimati one
koji su na putu njegovu trgovakom poslu.
- Ako te netko pita zato sam te zvao, reci da sam te ispitivao zato se knjeginjica
Beci odjednom vlada nezadovoljno kao da eli kui.
- Sluam vau zapovijed, velianstvo.
- Moe otii.
~ 82 ~
Ona izae tiho i neujno, a kralj skrtenih ruku na leima koraa polagano svojom
radnom odajom. Naboralo mu se elo. Kroz njegovu duu prolaze sjene slutnje jo
neodreenih, neutvrenih, a one mu prorokuju neko veliko razaranje.
- alim, oe, to sam vam prouzroio zlovolju i molim da mi oprostite. Iz ovog se

pisma jasno razabire sve. Mlad sam, ali nisam ba lud. Moj ivot nije sasvim izlian.
Podigavi pogled k njemu, opazi da je odluio otii
- Kamo e?
- Htio sam s Lovrom da izjaim prema Medvedgradu.
- Dobro. ekaj me u dvoritu. Idem s tobom. elim gorskog zraka. Vani na trijemu
nae Ivan Damira. Oprezno se ogleda. Nitko nije u blizini samo Stjepko. Ovaj
saopi:
- Gospoica Gordana eka vae vijesti tamo gore iza onog stupa na trijemu.
- Ako odaaljemo Stjepka to e uhodama biti sumnjivo - Primijeti Ivan. - Najbolje je

da poemo etajui. Srest emo se s njom, a ti, Stjepko, budno pazi. im spazi da
se koji Napuljac javlja, zakalji.
Mirno su zaokrenuti iza ugla i nali Gordanu kako sjedi na kamenoj klupi.
- Govorite brzo - veli ona. - Kakav je rezultat? Nema nikakve odluke?
- Samo to da e izjahati sa mnom prema Medvedgradu.
- Odaaljite odmah vijest na Kaptol gospodinu Escole neka krene naprijed. Sad je
as da Aversa zapone.
- Zar ba danas, Gordana?
- U bici smo s neprijateljem nae domovine, visosti. Opkolio nas je sa svih strana.
Oekujemo od svojeg vojskovoe da porazi neprijatelja.
- Ne ja! Vi ste preuzeli vodstvo nae vojne.
- Onda vam ne preostaje drugo nego da se pokorite. Ova stvar iziskuje hitnost.
Dakle, molim: odmah odredite neka Firentinci budu na mjestu.
Iza njega stoji Damir povuen, nijem u stavu ovjeka koji je potpuno obraunao sa
svim enjama svojeg srca, zaguio ih i ostao nesalomljiv za svaki vanjski utjecaj. I
gleda mirno crnim oima Gordanu dok ona govori s princem.
- Evo, pogledajte, visosti, ovjeka ije vam je srce najvjernije i najodanije. On se

slae sa mnom - i ona pokae Damira. - I jo neto. Ako bi nas troje tko zapitao o
emu smo sada govorili: ja sam vam pripovijedala o naroitim razlikama talijanske
nonje u Napulju i drugim dravama Italije. Ali nadam se da smo uhvatili dobar as
dok nikog nema u blizini i zato u se odmah udaljiti.
~ 83 ~
GORDANINA OSNOVA POINJE

S malom pratnjom jae kralj cestom prema brdinama daleko iza grike utvrde.
Nitko nita ne govori, jer kralj uti udubljen u sebe. Kad su ve bili daleko od Gria
u dubokoj iumi, susretnu malu povorku.
- Tko je to? - zapita kralj Ivana.
- Va firentinski gost sa svojim bratom.
Escole i njegov brat dojau u susret kralju da ga pozdrave.
- Dva mlada mukarca na ovako usamljenoj etnji? - primijeti kralj smijui se.
- Nae bi muze propjevale u opojnoj srei kad bismo se mogli uspeti na Medvedgrad
- primijeti Escole Strozzi - Ali nam uspon spreava moj stari pratilac.
I pri tom se obazre na starog uenjaka to sjedi u sedlu i promatra dvor na brdu.
- Gle, ovoga jo nisam vidio - upozori Matija. - Sudei po odori, bit e neki uenjak.
Otkuda je?
- Iz Firence, vae velianstvo. Pratio me u Napulj pa sam ga poveo sobom ovamo

kao svojeg gosta. Vrlo mi je prijatno u njegovu drutvu.
- Kakvom se znanou bavi?
- Astrologijom To je Dominico Aversa.
- Aversa? Zar znameniti astrolog Firence ovdje? I vi mi niste rekli ni jedne rijei?
- Veliansn poao je sa mnom samo uz uvjet da ga ovdje prikazem pod drugim

imenom i da ga prikrijem, jer bi svakog dana dolazili k njemu da im istrauje
zvijezde. A to bi ga strahovito izmorilo.
- Uistinu, kad bi ga svi moji velikai i itav taj grad salijetali, ne bi mu bilo dobro.
Neka samo nadalje ostane nepoznat, osim za mene. Zovnite ga! Escole odjae k
Aversi i ree mu poluglasno:
- Sam avo u toj Gordani. Kao da je diktirala kralju to ima govoriti kad opazi vas.
Stignuvi kralju, Aversa ga pozdravi. Matija ga pogleda:
- Nisam znao kakav znameniti ovjek boravi u mojem gradu.
- Da sam mogao slutiti kako e me velianstvo prijazno primiti, ve bih rtvovao

svoju elju da ostanem nepoznat i nevien.
- Mnogo mi je stalo da to ostanete i nadalje. Jo danas poslat u vam podatke da mi

sastavite jedan horoskop.
- Velianstvo, presretan sam!
- Doite u moje lovite i donesite mi ga. Ne elim da itko o tome to sazna. A sad
krenimo zajedno.
~ 84 ~
Damir jae s Ivanom. Obojica polagano zaostaju.
- to e iz svega toga biti? - promrmlja princ tihim glasom gledajui kralja u

drutvu s Aversom.
- Valja nam mirno ekati - odvrati Damir. - uj, Ivane, Francesco je sigurno donio
vijest Beatrice o onom pismu u kojem Gordanu naziva vjenom ljubavi. O tom
svjedoi sve ono to je mala Beci pripovijedala Gordani. Molim te da bude oprezan.
- To mi je sveta zadaa.
- to bi rekao kralju da te pita ljubi li Gordanu? Znaj, tvoj odgovor bit e njena
osuda.
- Da - odvrati princ - morao bih kralju u tom asu odgovoriti "ne". Morao bih porei
najveu istinu svojeg ivota.
- Ali tu bi rtvu pridonio za nju. U tome treba da smo sloni, a prvog iza tebe
ispitivao bi kralj mene.
- Obojica moramo zanijekati, ili Gordanu predati kraljevoj osudi, a ona bi bila
nesmiljena, jer bi mu u tom pomogla Beatrice.
- I pri tom ostaje, Ivane?
- Ne moe biti drugaije.
- Ali ima jo jedna pogibelj na koju me je upozorila Gordana jo putem iz Napulja.

Ako je tvoje pismo Francesco donio sobom, kako e nijekati to si napisao?
- Da ga je donio sobom, ve bi ga kralj imao u ruci.
- Tako misli i Gordana, a opet nije iskljueno da Beatrice s nekih nepoznatih

razloga eka zgodniji as.
- to bi ti uinio na mome mjestu Damire da ti kralj podnese to pismo?
- Priznao bih kralju da sam je ljubio i da je jo ljubim, ali da je ona odluno odbila i
uputila te da bude mukarac i da se preda ivotnoj zadai svojeg oca, kralju i
kraljevstvu. A ti si odluio da je zaboravi i sada je vie ne ljubi. Mladiu od
osamnaest godina to je prirodno.
- Nikad neu prestati da je ljubim. Nikad! Znaj, Damire, mogao bih zamrziti svakoga
tko bi ljubio Gordanu.
- I onda ako bi tu ljubav zatomio, sputao u okove?
- Ve sama pomisao da je jo jedno drugo srce prepuno nje pali me ljubomorom.
- Opominjem te, Ivane, razori svaki takav osjeaj u svom srcu. Mogao bi te zavesti
da uini krivo vojvodi koji ti je vjeran podanik. Gordanu bi mogao osvojiti samo
onako kako si sada zapoeo.
- Vrim samo njezine naloge.
- Ti se, Ivane, poinje preporaati, iz tebe ari muevnost, a takvog te ona eli.
Mora je slijediti.
~ 85 ~
Kad su se podveer s kraljem vratili na Gri, Damir ue u svoju odaju, otpae ma,
baci eir na stol i spusti se na leaj.
Muke to ih je podnosio u razgovoru s princem slomile su mu toliko duu da se i

tjelesno osjeao zamoren. Njegove velike crne oi vlane su. Skraena tuga u
njegovoj dui ovog se asa rastopila i razlila mladim lijepim obrazom. Predaje se
patnjama znajui da tajnu koju nosi u grudima mora nositi sam bez iije pomoi.
Pouzdaje se u sebe, u svoju snagu koju je u njemu probudila Gordana one noi na
brodu i eliila svakog dana naglaavajui kako oekuje od njega da bude
mukarac i vojnik. A on hoe da je dostigne, da bude kao ona, hoe da nae
smirenje i zaboravi u viru borbi i spletki to su sada zaigrale na dvoru paklenu igru.
Osjea da e u toj igri prolaziti strmoglavom opasnou i Gordana, i on, i svi. Ova ga
opasnost mami jer mu zaokuplja itavu unutranjost, sve njegove line enje. U
njima trai hrane snazi koju je odluio izgraditi, isklesati i uvrstiti da bude
gospodar samog sebe. I svake veeri, zadubljujui se u proces svoje due, promatra,
istrauje, upravlja. Svakog dana kao da previja svoju bolnu ranu oekujui da
poinje cijeljeti. "Pomozi snago, pomozi prirodo", -vapi mu mozak. Utjee se razboru
i svijesti u kojoj je uvijek nalazio pomoi da zadri snagu.
A tamo dvije odaje dalje odkrinuta su vrata i slua korake svojeg prijatelja Ivana.
Zna da mu san ne ide na oi, da ga goni gore-dolje po sobi, srce prepuno enje za
onom tamo gore u onoj maloj odaji to negdje u tom asu hitro plete svoje osnove za
nastavak borbe.
No je sve tia. Prinevi koraci bivaju sve glasniji. Damir osjea kao da princ koraa
po rani njegova srca...
*****
Kraljica se s bratom povukla u svoje odaje. On i suputnici odmaraju se od puta, a

ona boluje u trudnom stanju. Kralj sa svojim dvorom zabavlja pjesnika i ostale
goste na Medvedgradu, ali svakog dana posjeuje kraljicu. Njezini muki i enski
dvorani svake veeri doaptavaju kraljici vijesti o Gordani. Ali nijedan ne moe
Beatrice dati ni najsitniji razlog da djevojci bilo ta prigovori. Svi ekaju subotu kad
je kralj obeao vrlo vanu objavu. U etvrtak popodne stigne iz Napulja kraljevski
brzotca i donese kraljici vijesti da je otac teko obolio i eli svoju kerku vidjeti i
neto vano predati. Mora, dakle, odmah krenuti na put. Beatrice oajno sklapa
ruke prema kralju Matiji.
- Moram vidjeti oca, moje mi stanje to ne moe sprijeiti. To jame lijenici.
Cristofano takoer uvjerava kralja i jami svojim ivotom, a i svi ostali Napuljci.
- Strano bi stanje moglo biti za kraljicu tek kad bi ovdje morala drhtati za oca -
kae Ranzano.
- Dobro - odlui kralj - ali ekajte do subote, a onda putujte. Bit e kraljici put
posut ruama ako prieka subotu. Beatrice je pristala.
~ 86 ~
GORDANA APE ZVIJEZDAMA

uma je tamna. Gusto drvee dodirom svojih kronja stvara mirisavi zeleni svod od
lia. Kralj Matija sjae i baci uzde. Pa ih dohvati i odvede konja onamo gdje se
zaustavila kraljeva mala pratnja i sjedne na oboreno stablo. Stjepko stoji i eka
naloge. Zanima ga kraljeva zamiljenost i slijedi njegov pogled.
- Idi sad i dovedi uenjaka.
Pa se pouri u gutaru gdje ekaju Escole Strozzi i Dominico Avcrsa i najavi kraljev
poziv. Strozzi ostaje, a uenjak slijedi Stjepka. Na povaljenom panju sjedi Matija i
doeka starca sa smijekom.
- Ovako se sastaju ljubavnici, ali i urotnici. Mi nismo nijedno, ali na mojem dvoru
ima odvie usta koja bi zvijezdama kojeta podmetnula, a vas izmuila. Dakle,
sjednite ovamo, k meni. Neemo odvie glasno govoriti. Ja sluam.
Uenjak izvue iz depa svojeg plemikog haljetka itav snop svezanih papira.
- To su, velianstvo, raznovrsni horoskopi. Naime, opazio sam posljednji put vae
veliko zanimanje o stvaranju horoskopa, naravno, to emo ostaviti za kasnije...
- Svakako. Najprije elim uti svojstvene pojedinosti one ene ije sam vam podatke
poslao, a zatim u s velikim interesom sluati znanstveno stvaranje horoskopa.
- Tako je prirodno, velianstvo - i Aversa uzme iz njedara posebnu hartiju pa

obrazlae: - Prema podacima ove ene neznanog mi imena i stalea koja je roena
14. studenog godine 1457. njezina svojstva su vanredno istaknuta. uvstvenost je
posve izluena iz njezinog duevnog ivota, dapae i ljubavna strast posve je
izbrisana. Bilo je neto malo u prvim godinama moda oko petnaeste ili esnaeste,
ali se utopila u jednom jedinom velikom vladajuem osjeaju, a to je apsolutna
"eljezna" volja da bude gospodar sve svoje okoline. Ona je zapravo sazdana od ee
za gospodstvom i raskojem. Umne sposobnosti daleko natkriljuju svakodnevne
umne ene. U toj su prirodi dominantni vlastohleplje i tenja za raskojem, pa iz
njih izviru svi njezini nagoni, svi ini koji ne poznaju granice...
- Gospodine uenjae, lako vam je ovo izrei jer poznajete lino ovu enu.
Aversa mrko pogleda kralja.
- Velianstvo, ja nisam vra ni ulini prorok, ja sam uenjak. Moje potenje ne bi mi

dopustilo da pravim horoskope prema poznavanju neke linosti, nego po mojim
linim studijama. Ako kralj misli drugaije, onda...
- Moram se ispriati. Zaprepaten sam; ujte to u vam rei: prije osam ili deset
mjeseci ova je ena iste ove podatke poslala iz Budima ba u Firencu u vae ruke i
vi ste joj sa svoja tri druga astrologa poslali po glasniku horoskop.
- Zadajem asnu rije: nikada ovi podaci koje sam primio od vaeg velianstva nisu
bili u mojoj ruci ni u rukama mojih drugova u Firenci.
Matija malo gleda preda se. "Beatrice mi je tvrdila da je spis u zaboravnosti ostao u
Budimu", a onda e glasno:
- Moda vam je Budim daleko pa ste glasnika smetnuli s uma?
~ 87 ~
- Nikada to ne bih zaboravio, to manje to su mi podaci pruili vanredno zanimljiv i

rijedak sadraj za osebujnost karaktera ove ene ije sam podatke primio ovdje od
vaeg velianstva.
- Onda emo nastaviti. Prema vaim horoskopima ima u te ene velikih duhovnih
svojstava. A kako ste ono kazali sa uvstvenog gledita?
- I to imam obraeno. Evo - i on okrene jedan list papira - njezina priroda potpuno
iskljuuje ono to mi obini ljudi nazivamo uvstvom, osjeaj srca.
- Ipak, ima u njoj majinog toplog osjeaja?
- Ovaj osjeaj toj eni potpuno manjka, jer joj nije sueno da bude majka.
Kralj pogleda otro kao da se sprema da skoi ti svoju obranu, a rije mu drhti
bjesnilom:
- Znajte, ova je ena trudna.
- Velanstvo, dopustite: je li ona vaa podanica, naime u okviru vaeg kraljevstva?
- Zato to pitate?
- Jer bih vas zamolio da mi dopustite ovamo pozvati ona tri astronoma koji se
takoer bave astrologijom pa da ovdje zajedno doekamo roenje djeteta ove ene,
jer emo tada biti pozvani po svome potenju i potivanju znanosti da objavimo
naem svijetu: astrologija je doivjela slom.
- Drugo vam nee ni preostati.
- Onda velianstvo, vi ete uvelike zaduiti znanost pa molim dozvolu da dozovem

svoje suradnike i da nas uputite u grad ili okolinu u kojoj se ta ena nalazi.
- Na ovu molbu dat u vam odgovor ove subote. A sada recite: kako vi dolazite po
astrolokom znanju do zakljuka da ova ena ne moe imati djece?
- Velianstvo, ja sam u prvom redu astronom. Od mladosti sam se posvetio

prouavanju svemirskih tijela kad sam opazio da neki ljudi prorokuju prema
zvijezdama i naiao da ih iskoriuju kao vrai. Konano sam doao do zakljuka:
ako mjesec i sunane zrake uzrokuju zemlji i dobre i loe uplive, onda ni zvijezde
nisu ravnodune. One donose po naem uvjerenju upliv na pojedine ljude, i to ba
one zvijezde koje su u asu roenja jednog ovjeka bile najblie onog sata, dapae
one minute kad se dotini rodio. Moje je lino mnjenje da takav pravi znanstveni
horoskop ima umnim ljudima posluiti kao upozorenje na kakvo zlo, na opreznost.
- Ali zato ova ena ne bi imala sina? Kako to opravdavaju vae zvijezde?
- Meu milijardama zvijezda astrologija nalazi takve koje oznauju neplodnost za

ljude i zemlju. Prema mojem prouavanju, kad se ova ena rodila, bile su joj
zvijezde plodnosti onog sata i asa daleko, pokrivene oblacima.
- Ipak to zvui na proroanstvo koje e biti poraeno.
- Rekao sam: onda u to javno i priznati.
- Ali, molim vas - nestrpljivo e kralj - kako da nikad niste primili nikakve podatke
za horoskop iz Budima?
~ 88 ~
- Jesam, velianstvo, i donio sam ih sa sobom, jer ja nikud ne odlazim, a da ovo

svoje jedino blago ne bih ponio. Poto je vae velianstvu eljelo podrobnije upoznati
izradu horoskopa, donio sam s Kaptola meu ostalima i tri koja sam izradio za neke
nepoznate ljude u Budimu - izvue tri hartije i redom ih prikae kralju, a on e
razoarano:
- Nijedan horoskop ne odgovara datumu roenja ove ene, ali koji ste primili
posljednji?
- Evo, ovaj. Bilo je to prije osam mjeseci.
- No, dakle prije osam - ali ne doree ve zapanjeno zuri u papir. Ovdje zvijezde
prorokuju sedamnaestogodinjoj djevojci ...
- Da, velianstvo. Umne i ope ljudske sposobnosti te djevojke vanredne su, snaga
volje upravo junana, a eto, nameu joj nezakonitog sina, to je suprotno itavom
njenom karakteru.
- Tko vam je poslao ove podatke? Molim vas, sjetite se, vrlo bi me zanimalo.
- Donio ih je mladi mukarac u maloplemikom odijelu i navijesti "da njegova

gospodarica vrlo otmjena roda, eli ostati nepoznata, ali e dobro nagraditi ako joj
izradim sve to se odnosi na ovu gospoicu". Odmah sam sa svojim drugovima to
uzeo u posao.
- Glasnik je, dakle, ekao? - upita Matija. - Onda mu je svakako gospodarica

bogata. A niste li moda s njim progovorili, upitali ga za Budim?
- To je uinio na najmlai suradnik. Jo mi je ivo u pameti kako sam ga zbog tog

ispitivanja ukorio, jer je htio znati zato njegova gospodarica nije slala podatke svoje
obitelji.
- A to je na to odgovorio budimski glasnik?
- Govorio je onako kako se to ve pria naglaavajui "to gospodarici mogu pomoi

zvijezde kad ona dobro zna da nema potomka i makar je mlada, ne moe ga imati
pa e zato ostati kratkih rukava. Nee biti kako ona hoe i valjda ba zato pita vae
zvijezde ne bi li joj u tome mogla pomoi ova mlada djevojka" ...
- ekajte, zar se moe to takva dogoditi, dijete podmetnuti?
- To je u velikakim krugovima svih zemalja svijeta ve isprobano. Naravno, o tome

nije nitko traio dokaza. Uostalom, ja sam glasnika uutkao, jer ne elim nikada
saznati nita o ljudima koji mi alju podatke. Takve mi obavijesti ometaju miran
objektivan rad.
Aversa je opazio velike potrese u Matijinu duhu, ali ih on svladava, okree se,
zamilja se predugo. Sve vie ga obuzimaju sumnje koje su u njemu probuene
udnim susretom dvaju horoskopa: mlade djevojke s nezakonitim sinom i njegovom
enom koja ne moe imati sina. On hoe sigurnost i zato mora Aversa dokazati
zemaljske dogaaje u Napulju.
- Uenjae, vaa je znanost vama ono to je meni kruna. Imamo jednake dunosti
prema njima. Ako ja poloim ruke na krunu u znak da se moete pouzdati u utnju
o svemu to biste mi rekli, onda mi vaa znanost smije vjerovati da nitko nee
~ 89 ~
doznati nita. Kaite istinu: pred ijim je zagrljajem dvoranka kraljice, Gordana,
morala bjeati?
- Velianstvo, djevojka oito kao vjerni podanik tvrdi da ne zna, ali na obali sam uo
glasine, objede i sumnje da je to Ferrante ili Francesco. To vie to je Gordanu
ekala kraljevska laa da je prije svretku sveanosti poveze na Ischiu.
- Moju nagradu, Aversa...
- Dopustite da zamolim nagradu ja. Prva je nagrada da velianstvo zatiti nesretnu

djevojku, a druga da bilo kako spasi iz Napulja onog paa Simona koji je u
posljednjem asu Gordani otkrio opasnost. Taj mladi je neak ispovjednika na
vaem dvoru Antonija Zadarskog.
- Dalmatinac? Dakle, tu je odluivao hrvatski domovinski osjeaj. Tu vam nagradu

obeajem.
- A drugo mi nita ne nudite, kralju, ne elite li me povrijediti.
Matija mu je pruio ruku. Uenjak se uputi kraljevoj i svojoj pratnji, a da hotimice

nije htio prii blie kako pouzdanicima ne bi morao naoigled kraljevu togod
priapnuti.
Kralj je ostao sjediti na panju, a pogled mu se upro u gustu daleku umu. Duh mu
je crno naoblaeni svemir. Sve gui i crnji bivaju kao da se spremaju na teku
oluju. Matija uzim iz depova ispisane hartije. Zuri u jednu, pa opet u drugu.
Horoskopima pridruuje pismo to ga je donio napuljski glasnik, a predao mu ga je
njegov sin. Dugo sjedi kralj sam samcat. Nikad nisu vidjeli da toliko vremena
provodi u samoi. Ali onda, kao udaren strijelom, skoi, zovne pratnju i odredi da se
vrate na Gri.
Odmah se dao najaviti kraljici. Ona ga doeka ljubaznim rijeima:
- Upravo sam dovrila posljednje pripreme za put u Napulj.
- Razabirem u tebi jake tragove umora. Lezi na poivaljku. Pripovijedat u ti

znaajan dogaaj. Jedan vrlo poznati plemi i hrabri ratnik u Zagorju ima mladu
enu, zdravu i vrstu. Nekoliko su godina uzalud oekivali potomka. Napokon je
kucnuo i taj sretan as. U prvim mjesecima oekivanja ona se uputi u posjetu
roditeljima u Slavoniju. Vrlo je udobno putovala, ali ipak napor putovanja liio ih je
roditeljske sree. Sada su oajni. Tek to mi je ovo ispriao, pojurim smjesta natrag.
U meni je sijevnulo pitanje: zar nas dvoje da stavimo na kocku roenje naeg sina?
- Ali, Matija, ti si podjetinjio. Ova se ena ne moe mjeriti sa mnom. Preda mnom
lei sva udobnost i sva panja i posluge i ljekarstva A s mojim zdravljem ipak nee
prispodabljati neku obinu plemiku enu.
- Priroda poznaje samo enu i ne dijeli nikome privilegije. Ove su smislili ljudi, a
priroda gazi preko naih smiljenih iznimaka. Ja sam odluio da te nikako ne
putam na put, prije nego to se rodi sin.
Ona ustane i pogleda mu u oi:
- Matija, ne zaboravi, moj otac na samrti teko oekuje svoju ker, a ja moram, ja
hou da idem.
~ 90 ~
- Otac tvojeg djeteta kae: ne!
Rijei su pale kao otrice. Ona estoko pozvoni, dade pozvati svoje napuljske
lijenike i saopi im kraljevu odluku, a Cristofano izjavi:
- Jamim svojom znanou i svojom glavom da kraljica ne moe od ovog puta imati
nikakvih loih posljedica.
- Primam vae jamstvo, ali ostajem pri svojoj odluci.
- A ja ne odstupam od svoje - odluno izjavi Beatrice - uzme srebrno zvonce, pa

dade znak. Ulazi grof Enrico, a ona mu naloi: - Neka se odmah spremi sve za put u
Napulj. Kreemo smjesta.
Dvorski metar kraljice ostavi sobu. Matija ustane:
- Nisam htio pred tvojim dvoranima pokazati da se ne slaem. A sada, poto

Ranzano jo uvijek ostaje, znak je da mogu povjerljivo izrei svoju vrstu odluku:
elim sauvati svoje dijete zadaha opasnosti i zato ne moe putovati.
- U Napulj ne smijem, a za Budim si odredio putovanje idui mjesec?
- Ali danas odreujem: neemo se maknuti s Gria dotle dok se dijete ne rodi. A kad
ga imamo iva i zdrava, onda emo s dragim slatkim potomkom putovati kamo
zaeli. Pri tome ostajem - pomiluje je po glavi I doda: - To je moja nepromjenjiva
odluka pa te molim, razmisli. Tvoj otac mi je drag, ali potomak drai od sunca - i
brzo ostavi sobu.
Cristofano zakima:
- To znai da sumnja u potomka?
- Ne. On je sa mnom uivao, gotovo plakao od sree u oekivanju potomka -

povjerava kraljica. - Deset godina eka i onda je neki prokleti zagorski plemi
razbudio u njemu strah. Kralj naginje prianju te vrste.
- Onda, velianstvo, hinite nesvjesticu. Evo malo kapljica pod nos da bude
vjerojatnije. Ne otvarajte oi dok kralj ne pristane. Ja u stvar voditi i svrena je
zagorska pria.
Zatim Cristofano pozvoni, dozivlje sve prisutne lijenike i Matijine i Beatriceine,

stvara buku i guvu. Kralj se pojavi u sobi, a Cristofano mu ape o tekoj
nesvjestici koju je uzrokovala zabrana putovanja k umiruem ocu. Svi su lijenici
uznemireni. Kraljeva njenost prema Beatrice iznenauje prisutne. Onda Cristofano
moli kralja za povjerljivi razgovor. Dok se lijenici brinu oko kraljice, Matija s njim
odlazi u svoju kancelariju. Ovdje se lijenik kralja Ferrantea nakloni pa naglasi:
- Velianstvo, savjest i odgovornost mi nalau upozorenje: vae je srce u pravu kad

drhti nad oekivanim potomkom, ali kraljica toliko ljubi oca...
- Zato bi mu rtvovala sina?
- Slaem se potpuno s velianstvom, samo upozoravam: uvjeren sam da kraljevsko

putovanje nee nakoditi kraljici. Jedino bi mogla ovakva potresenja kao ovo sada
liiti vae velianstvo toliko eljenog potomka pometnuem. To neka velianstvo
uzme u obzir.
~ 91 ~
- Vi navjeujete pometnue?
- Toga se bojim, jer njezino velianstvo lei u dugotrajnoj nesvjestici od straha da

nee vidjeti oca.
- Vjerujem, ali izjavljujem: rtvovao bih svojeg oca i sve svojem roenom potomku.
- Ali ba ova zabrana putovanja ugroava potomka.
- Moja itava unutranjost mi govori: ne daj da putuje. Izgubit e sina. To su rekli i

astrolozi. A zdrava pamet mi dovikuje: neu promijeniti svoje odluke. Zabranjujem
putovanje!
- Onda se ja moram vratiti napuljskom kralju.
- I vi ete ostati ovdje, kako ste odluili, do idue godine. Napuljskom kralju aljem
smjesta brzotee i vlastoruno pisma. Time je stvar svrena.
I kralj okrene lea pa ode u svoju spavau odaju. Kraljica puna bijesa slua
Cristofanovo saopenje o svojem razgovoru s kraljem Matijom. Malo su utjeli, a
onda Beatrice zamahne zvoncem.
- Nema druge, moram tajnu roenja svojeg sina povjeriti dravnom kancelaru kralja
Ferrantea.
Francesco i Cristofano to odobre i uskoro Ranzano prekine razgovor s Galleotijem i

Bonfinijem pa ue kraljici. Ona mu tiho i kratko ispripovijedi zamiljenu varku sa
sinom, a onda iznenadnu dananju kraljevu odredbu.
Ranzano je mirno podnio to ga prije nisu obavijestili i odmah pon raspravljati o

nenadanoj zapreci putovanja.
- Budui da je kralj tako eljezne odluke da kraljica ne smije putovati, onda tu ima
jedan drugi izlaz.
Drhtavim rijeima Beatrice pouruje Ranzana da to prije izgovori misao.
- Velianstvu e se jednostavno preodjenuti u mukog dvoranina. Kad nakon veere

dio dvorana odlazi u grad u svoja konaita, nas emu se troje odvojiti i izai iz
tvrave kao kraljevi glasnici. Krivotvorena pisma i peat imam na Kaptolu, a biskup
koji mrzi kralja pruit e kraljici sve to je potrebno i uputi je u samostanske
stanice koje nikakvi kraljevi dalekovidni brzotee ne mogu ni naslutiti.
- Ranzano zato vas otac nije odmah uputio u ovu stvar? Bojao se da biste to
nazvali prevarom.
- Ovo je samo orijaka pomo budunosti - odgovori napuljski kancelar. - Dakle,

velianstvo ne asimo. uo sam vani da kralj ide na Medvedgrad. Dakle, spremajte
se. Ove noi u dvanaest sati ili prije.
Rije prikine suanj Nardelline haljine to je naglo ulazila.
- to ima? Reci brzo!
- Sve plemstvo i kancelari pozvani su na tajno vijeanje na Medvedgrad. Onom

kopilanu Ivanu odredio je Maffeo poasnu strau od lanova dvora to su dopratili
vojvodu Ilokoga iz Milana.
~ 92 ~
- Dobro. A dalje? to radi Gordana?
- Uvijek je uz Beci Frankopanku kako je velianstvo odredilo. Ni s kim od dvorana

ne govori ni rijei. To je sve...
- Idi, drijemaj, onesvijesti se, ali saznaj to se ape.
Opet su ostali sami: kraljica, njezin brat Francesco i dva napuljska odlinika.
Beatrice iza zatvorenih vrata slae od Franceskovih plemikih odijela za sebe masku
pod kojom bi mogla da se dobro sakrije. Ranzano savjetuje, Cristofano pomae, a
Francesco kontrolira kakav e je kroj najbolje sakriti. Kad su zavrili, kraljica svu
trojicu pozove da sjednu s njom k stolu, a onda e apui:
- Dok sam leala u prividnoj nesvjesti, donijela mi je zdrava svijest ovu misao:
kralju bi se moralo, kad odem u Napulj, onemoguiti da ne doe za mnom kako bi
me vidio u trudnom stanju. On bi to mogao uiniti preodjeven u kakvog plemia, a
u svojoj zemlji ostaviti isto tako lanog kralja. Ali imam plan. Jedna vrlo povjerljiva
linost imala bi poi njemakom vladaru i tajno mu javiti da je kralj Matija spreman
u prve jesenske dane iznenada provaliti u Njemaku i naruiti mir da osvoji i druge
dijelove Njemake. To bi Friedricha ponukalo da smjesta udari preko granica ove
drave, a u ratu kralj mora biti na bojnom polju.
- Genijalna osnova, velianstvo. A kad bi dolo do rata. Napulj bi mogao pohititi u

pomo kralju Matiji, a zapravo bi svojom vojskom zauzeo smjesta sve ove june
zemlje preko Jadrana i nikad vie ne bi pruio kralju Matiji prilike da te zemlje
dobije natrag.
- Pravi ste vojskovoa - ushieno apne Beatrice - ali ja jo nisam gotova. Kad ovaj
na poslanik odjuri k Friedrichu netko drugi tko poznaje njemaki jezik i Njemaku
mora nai put do ovog grada, najaviti se kralju i saopiti kako njemaki vladar ima
u Matijinu kraljevstvu saveznike i tajno se sprema da jedne jesenske noi navali na
Be, zauzme ga i pojuri dalje.
- Nedostiiva genijalnost, velianstvo - udivljeno e Ranzano. - Ovaj bi glasnik

trebao stii ve za koji dan i kralj bi se maknuo.
- Skoio bi kao ris, smjesta pozvao na okup ugarske i hrvatske ete i pojurio prema
Beu. On je zapravo divlje zaljubljen u taj grad koji je teko osvajao i odlino utvrdio
pa nad njim dre kao nad oekivanim potomkom. to, dakle, kaete na ovo, vas
obojica?
- Velianstvena zamisao koju moramo odmah provesti. Ve mi pada naum. Biskupa

Thuza posjetio je na dvoru neki njemaki fratar.
- Znam - nasmijei se Beatrice - s biskupskog me dvora obavjetavaju o svemu.

Dakle, obnovimo: prikazat u se kao da leim pa ne mogu putovati. Zatim emo
bjeati, zatraiti pomo Kaptola, a kralj Matija bit e prisljen da smjesta odjuri u
Be. A mi emo nastaviti put u Napulj pod zatitom kaptolskih saveznika. Ranzano,
bilo bi dobro da jo prije veere obavijestite biskupa.
- Po bijelom danu nije zgodno - savjetuje mali lukavi Pietro Cristofano i dodaje: -
Sve tajne pripadaju tami.
- Tono - nasmije se Ranzano. - Savjetovao bih velianstvo da sada malo pokua

buncati kao u nekom nemirnom snu.
~ 93 ~
Ona pristane, a napuljski kancelar ponovo najavi audijenciju kralju i ulazi vrlo
zabrinuta pogleda.
- Dunost mi zapovijeda da vae velianstvo upozorim da se tamo u novoj palai

mogu desiti kobni dogaaji. Moda bi vae velianstvo samo prividno promijenilo
svoju odluku i obealo kraljici putovanje, toliko da se ne razboli.
- Poznajem svojstva svoje supruge, a ne smatram sebe dostojnim ni prividno

mijenjati svoje odluke.
- Onda njezino velianstvo moramo umiriti lijekom za spavanje, jer bi ovako mogla
cijelu no imati napadaje.
- Neka lijenici odre savjetovanje i vre svoju dunost, a ja u vriti svoju.

Cristofano se vratio Beatrice s gotovom odlukom:
- Ne moe se drugo, vae velianstvo, nego bjeati jo ove noi, a onda izazvati rat s
Njemakom.
- Svreno! Spremite sve to nam je potrebno. Novaca imam dovoljno, ali uzet emo i
nakit.
Svatko je od njih pohitio da se neopaeno opremi za odluni bijeg, a onda je

Beatrice legla i dala nalog Enricu da ni kralj ne moe k njoj, jer je uzela lijek za
spavanje i svuda mora biti potpuni mir.
Gusti mrak pokrije kraljevske palae. Stara i nova palaa jednako su slabo
osvijetljene. Nigdje se ne razabire gibanje. Dvorita su tamna i pusta. Prvi jesenski
zrak je hladan i nitko vie ne boravi u predvorju. Iz Beatriceine nove ljetne palae
izlaze etiri pojave odjevene u muku odjeu. Koraaju posve ispravnim
hladnokrvnim koracima ljudi koji naveer ostavljaju dvor i odlaze na konaenje u
grad. Stupaju prema zapadu dvorskog zida gdje su iza ugla mala vrata kojima u
dvor ulaze i izlaze domai plemii. Straa stoji na dvoritu, ali se ne mie, svakog
dana uvee gleda izlazak dvorana. Stigli su do malih vrata. Jedan izravno iz depa
vadi klju. Uvijek zabravljena brava kljocnu, vrata se otvore, a etiri dvoranina
izlaze. Pred njima oklopnici. Dvorani mirno koraaju naprijed.
- Stanite! - zapovijedi glas iz tmine.
- Idemo u konaita.
- Nije doputeno. Natrag!
- Izlazimo svake veeri.
- Moda ste se zabunili - i plane baklja. Ruka koja je dri prinese je k licu to se tog
asa prikrilo pelerinom, ali prekasno. Bakljonoa je vidio i prepoznao lice, prije nego
to je po njemu pao zastor.
- Molim natrag! - uje se glas ispred zidina dvora. Nitko ne moe ui u dvor niti ga
ostaviti bez nadzora strae.
Jedna ruka od njih etvoro dade znak i svi se povuku. Vrata se za njima zatvore.
Bez rijei poure dvoritem i nestanu u novoj palai. Uli su pustim predvorjem u
odaju kraljice. Ona se bijesno baci na stolicu i udari rukom o naslonja.
~ 94 ~
- Jeste li to uli? Jeste li ikad vidjeli? Kraljica zarobljena od ovog barbarina. A

zato?
- Nitko nije mogao naslutiti na plan. Enrico jo ni sada ne zna to je. Ne mogu nai
odgonetku - srdito e Ranzano.
- Cijeli je dvor izvana okruen oklopnicima, dobro sam vidio - bez daha saopuje
Pietro Cristofano.
- Idite, provalite k njemu i zatraite razjanjenje zato vi, Ranzano, dostojanstvenik

napuljskog kralja, ne smijete uvee izai kamo vas volja.
On se smjesta uputi u staru palau i zatrai od posluge da probude kralja. Mladen

Berislavi poe u kraljevu radnu sobu, priopi mu sve to se vani desilo, a onda
pozove Napuljca. Matija ga doeka vrlo mrk i upita:
- to vas je ponukalo da mojim dvoranima zapovijedate neka me probude da vam

budem na slubu?
- Velianstvo, sa mnom su vai ljudi postupali neoprostivo grubo kad sam u pratnji
trojice dvorana htio da odem u grad. Vratili su me kao da sam ja ovdje sluga. Molim
da primite moju pritubu.
- Protiv mene? Jest, jer sam ja dao nalog da ovaj dvor uvaju oklopnici, da se sva
gradska vrata zatvaraju i da moji vojnici straare. Nitko ne smije iz ovog dvora izai,
ni ulaziti ako nema moje dozvole. Ova e odredba ostati dok to budem smatrao
potrebnim.
Osjeajui u tim rijeima neto vano i znaajno, Ranzano se duboko pokloni i snizi
glas:
- Molim oprotenje, nisam slutio da odredba potjee od vaeg velianstva. Ako je

tako, onda su oito kakvi buntovnici skrivili te odredbe. Molio bih kralja da mi dade
dozvolu da sutra ostavim dvor.
- Neu dopustiti da izaete ni vi ni itko drugi, osim ako ga ja povedem. Ova e

odredba ostati na snazi tako dugo dok njezino velianstvo nee moi da putuje u
Napulj jer e biti blizu porodu.
- Velianstvo je utamniilo kraljicu?
- I kraljicu i svoju ljubljenu enu da zatitim miran sretan porod svojeg sina.
Opkolio sam dvor oklopnicima, a cijeli grad vojnicima. Opkolit u zemlju i nebo,
utvrditi sve utvrde pakla da sauvam porod sina. Na to vam zadajem rije.
Nakon tih rijei Ranzano se nijemo pokloni i izie. Kad je o tome obavijestio
Beatrice, inilo se njoj i njezinim dvoranima da su izgubili dar govora. Svatko je
uinio kretnju najvee uzbuenosti, ali nitko nije smogao glasa ni daha da prozbori
o tom doivljaju. Strahovite su sumnje jurile njihovim glavama dok konano nije
progovorio Francesco.
- Ovo je dakle otvoreni raskol, Beatrice? Zar ne izgleda da on zna sve
- Dok ste vi bili u Napulju, on je vjerovao. U toj vjeri vidjela sam suze. Proklamacija
je napisana. Upamtite: netko mu je ovih dana neto doapnuo, neto otkrio. Pazite!
Ako je to bila Gordana. Ona je znala, ona je ula, ne samo to eli Francesco nego i
~ 95 ~
zato. S Marzanom je govorila. Ovaj je neto uo to je moj otac govorio s tobom,

Francesco. To je moja najsigurnija slutnja. Kad ste dolje traili Gordanu i Marzana
ispitivali o njoj, samo jedna primjedba bila je dovoljna da joj otkrije sve.
- Ali i Damir je sluao iza Apolonova kipa.
- I to dokazuje, potvruje moje sumnje. Ona je nastojala da kralj to sazna i zato mi

je odjednom tako luaki, tvrdoglavo zabranio putovati u Napulj. Sad znam tko me
dao zatvoriti u tamnicu. ekaj djevojuro, gledat u svojim oima kako ti krvnik
sijee glavu na stratitu. Kunem se: neu dotle biti mirna dok Gordanu ne dovedem
na stratite, a taj e put ona proi uskoro. Ne mogu ni disati kad pomislim da ona
sjedi tu na dvoru, gleda me, a u sebi se ruga: znam sve, znam to kani, ali zato
sam pobjegla da te raskrinkam. Ti meni krinku, a ja tebi glavu, prokleta bila.
Njezine rijei padaju grozniavo, a Cristofano mora upotrijebiti svu lijeniku

znanost da Beatriceinu mrnju privede opet do razbora - to da sada radimo? -
pitaju se redom, a onda su sjeli k stolu da apui raspravljaju.
Prolo je davno pola noi. Oko dvora straare oklopnici naoruani do grb. U
kraljevskoj radnoj sobi sjedi Varadi, Lovro Iloki, Berislavi, Orban i Nikola
Brezovaki, Damirov otac. Ne uje se nijedna rije, samo se razabire micanje usana.
Svi su prozori kraljevskih palaa osvijetljeni. Nitko ne spava. Dvor se razbio u dva
otvorena neprijateljska tabora. Svaki od njih eka teku bitku.
~ 96 ~
OTKRIE NA MEDVEDGRADU
Ispod istone kule, u maloj odaji dvora na Medvedgradu, tri se glave dodiruju iznad
stolia: dvije mlade i jedna sijeda.
- Nisu ne razumijem i bojim se za oca - uzdahne princ Ivan.
- Nema razloga - umiruje ga Damir. - Naprotiv, njegove su trublje danas ujutro

objavile da nikome nema izlaza iz dvora ili iz grada. Onda je odredio da se doa
Isabella i Beci Frankopanka imaju preseliti na Medvedgrad i povesti svoje dvoranke.
Tako je s mladom Beci morala doi i Gordana. Jesi li razabrao kako su joj crte lica
bile mirne, ak i ravnodune.
- Kako ti, Damire, tono ita Gordanine obraze? Ja sam uvijek u zabuni.
- ekaj, nakon toga ostavio je kralj za svojeg zamjenika na dvoru i nad gradom
vojvodu Ilokoga, predao mu zapovjedniku vlast nad vojskom i onda se pojavio na
ulicama grada, umirio graanstvo nekom priom o dvojici lupea koji su htjeli
opljakati graane i dvor.
- Poslije toga otac je sa svojom pratnjom nestao?
- Uvjeravam vas, visosti - tiho se uplete stari Brodari - kralj je odjahao vrlo
zadovoljan u svoj zagorski dvorac Krapinu kamo e mu vojvoda s Gria, a ja sa
Medvedgrada slati svakog dana dva ili tri puta glasnika.
- A vi ste ujedno na Medvedgradu zapovjednik i upravlja. Cijeli je dvor opkoljen sa

tisuu vojnika. Zato?
- To je kraljeva tajna.
- ini se kao da je kraljica zatoena?
- Takvu vijest kralj je unaprijed onemoguio time to e svakog dana dolaziti njegov
glasnik kojeg prima vojvoda Lovro i ita kraljevo ljubazno pismo svojoj ljubljenoj
kraljici i javlja o svom vanom putovanju po zemlji. Svakog dana dolazi glasnik iz
drugog kraja. To mi je sam kralj naloio da vam, visosti, saopim kako vas ne bi
nita zabrinjavalo pa da odete sad u Brezovicu svojoj majci dok kralju pristaje za
njegovu osnovu da ste ovdje. Sad shvaate.
- Ni najlukaviji grki mudrac ne bi pogodio to se to tako udesno zbiva.
- Sva je srea da nismo u Budimu gdje kralj ima cijelu etu neprijateljskih oligarha.
Dakle, molim vau visost, ekajte mirno svretak ove kraljeve drame, kako je on
sam nazvao. Ni rijei ne izmijenite s Gordanom nigdje nasamu. Ni vi Damire. Bude
li kakva poruka za mene ili Varadija, nauit emo mojega Stjepka kako da vam je
donese. A sada kao kraljev dvorski domain idem da obiem nae goste.
- Pjesnik Escole i Aversa ostat e s kraljem?
- Rekao je da e ga oni najljepe zabaviti.
Oko podne sunce je iznad Medvedgrada pozvalo sve goste i njihove dvorane da
proeu unutar visoke tvrave. S njima je Gordana, stalno u pozadini kneginje Beci
Frankopanke kao njezina dvoranka. Popodne Napuljci spavaju, domai se
~ 97 ~
zabavljaju igrama, a naveer glazba i glumci. No nikad nisu na dvoru zabave

zvuale tako neprijatno, u nekom tjeskobnom raspoloenju svih gostiju i dvorana,
dapae i slugu. U svim pogledima otkriva se neko pritajeno, jezivo oekivanje, a sva
su usta u lancima straha pred nevidljivim uhodom, a jo vie sumnjama onih koji
se kreu oko njih, ljubazno oslovljuju, zabavljaju ili ih dvore.
Jednog jutra iznenadi ih vijest da se kralj prole noi vratio s dugog putovanja
Zagorjem i Turopoljem. Za vrijeme ruka poao je Matija k svojem stolu sa sinom,
primio pozdrave prisutnih, posebno se nasmijeio doi Isabelli pa onda prionu
ruati. Pogledi prisutnih jedva su primjetljivi, ali puni elje istraivali kraljevo
raspoloeni Svatko ga je gledao bez ikakvih promjena vedrog i veselog.
Pa ipak, nitko ne vjeruje da se iza sputenog zastora ne odigrava neka drama. Ta se

sumnja poslije ruka pretvorila u istinu. Jo za stolom najavi zapovjednik strae
naglas:
- Velianstvo napuljski slavni lijenik Pietro Cristofano moda ga primite. Nosi vanu
vijest.
Ivan i Damir su ukoeno ali mirno gledali oca. Gordana je sjedila uz svoju kneginju
u smjernom stavu dvoranke.
- Moj dragi vjerni prijatelj Cristofano? Kako ga ne bih primio. Neka odmah doe.
Svi su osjetili ironiju, premda kralj govori uvjerljivo. S naroitom prijaznou prima
Napuljca u svoju sobu, potapa ga po ramenima i nasloni se na stol, pa stade
govoriti ne pitajui ga zato dolazi.
- Upravo sam nesretan, Cristofano, to su me toliko zaokupili poslovi. Pisao sam

njezinom velianstvu koliko me mue neprilike zbog priprema na proklamaciju
kojom narodu elim objaviti sreu roenja prestolonasljednika. Meutim, umna
kraljica zna to su vladarski poslovi. Tek sam stigao iz Varadina.
Rijei su mu frcale iz nasmijeenih usana ljubazno. Dotle je Napuljevo lice

ozbiljno, gotovo mrano.
- Teka mi bol sapinje srce velianstvo, to moram pomraiti vedrinu vaeg

raspoloenja.
- Vae rijeci zvue kao dozivanje sove na krovu?
- Velianstvo je pogodilo ...
- Govorite, to se dogodilo?
- Prije osam dana vae je velianstvo kraljici zabranilo putovanje. Upozorio sam
kolika se opasnost skriva u kraljevoj zabrani. Velianstvo zna da je kraljica one
veeri pala u nesvijest od tekog uzbuenja padala u vruicu, a onda kad ste je
zapravo utamniili da uvate sina, ovim ste ga izgubili.
- Vi bulaznite -ustoboi se kralj na njega. ...
- Vie nema potomka. Potresenje je dovelo do pobaaja.
Kralj skoi, stade lamatati rukama, lice mu se izoblii, kao lud pojuri sobom gore-
dolje, pa se onda slomljen baci u naslonja i pokrije lice rukama.
~ 98 ~
- Kakva li nesrea! Zbog jednog malog uzbuenja.
- Bilo je odvie veliko. Put u Napulj bio bi blagodat prema onom uzbuenju.
- utite - vikne kralj, skoi iz naslonjaa i udari po stolu viui na Cristofana. -

Vaa je to krivnja, samo vaa i sva je ta vaa znanost la. Sva vaa znanost ne
zasluuje nimbus to ga nosite! Vama sam povjerio kraljicu. Ponudio sam vam svoje
lijenike, a vi? Odbili ste ih. Zato ste ih odbili? Zato kad sami niste dorasli svojoj
zadai?
Cristofano je blijed i drhti. Iiban kraljevim psovkama, stoji gutajui gnjev.
- A ona? Kako je kraljica? Kako je njoj?
- Sasvim dobro, jer nakon tako kratkotrajnog stanja od tri mjeseca itava je stvar
sasvim jednostavno protekla i ona se ve oporavlja.
- Kad se to dogodilo?
- Drugog dana poto je velianstvo otputovalo...
- A vi mi niste ni javili ni poslali po mene - zaurla kralj vitlajui rukama kao da

uiva u stravi malog ovjeka to je uzmicao natrake i pletui jezikom odgovarao.
- Njezino velianstvo nije htjelo da vas zove.
- Znajte! Samo moje duboko potovanje prema napuljskom kralju, mojem

uzvienom tastu, i moja beskrajna odanost prema kraljici spaava vas.
Drui Cristofano nije smogao rijei. Oi su mu izbuljene kao u abe.
- Idem odmah kraljici - naglasi Matija.
- Njezino velianstvo mi je naredilo neka isporuim da vae velianstvo ne doe dok

vam ona ne poalje poziv.
- Tako? To zvui nevjerojatno.
- Zalaem glavu da kraljica sada ne eli posjet velianstva.
- Pokoravam se. Ali recite: da sam kraljicu poslao u Napulj, ja bih sigurno dobio
nasljednika prijestolja iva i zdrava?
- Sasvim sigurno.
Cristofanove izbuljene oi stadoe treptati, ali se kralj okrene i duboko uzdahne.
- ekat emo, dakle, novog potomka. Odmah u pisati kraljici. Recite: zna li tko na
dvoru to se dogodilo?
- Njezino velianstvo dri da je bolje o tome utjeti. Osim Ranzana i Nardelle nitko
nije upuen.
Kralj sjedne i uzme pero dok je mali ovjeuljak gledao u Matijinu veliku glavu
punu kutravih utih vlasi i smiljao: "Prokleti barbarin, nije li mi ugrabio obeane
darove kralja Ferrantea? Hou li dobiti one dragulje za utnju? Da, utnju treba
~ 99 ~
kralj Ferrante i danas, a princa Ivana hoe ali toga mi, uti avle, nee istrgnuti iz
ruke". Prekinuo je razmiljanje, jer je kralj ustao i predao mu poruku kraljici.
- Ovo ete predati njezinom velianstvu i to odmah, jer kraljicu ne smijete ostaviti
bez svoje prisutnosti.
- Velianstvo, prisutnost vojske koja je opkolila dvor i mene svega pretraila prije
nego to su me doveli k vama nalikuje ...
- Na moju preveliku zabrinutost za sigurnost njezinog velianstva. Nadam se da

emo ipak bezuvjetno imati zakonitog sina nasljednika Dakle, idite. Da vam
olakam povratak nosit e vas moji vojnici na mojoj linoj nosiljci. Kako vidite,
prema Napulju sam uvijek paljiv.
I ve nakon nekoliko asaka nosili su Cristofana kraljevi pouzdan i s nalogom da

mu nigdje ne dozvole sii i da ga odnesu ravno na Gri. Nakon odlaska napuljskog
lijenika kralj dade pozvati Varadija. Ovaj opazi na licu svojeg gospodara duboke
brazde, a u pogledu mrane sjene bjesomunih kletvi.
- Daju mi, Varadi, proklamaciju zakonitog nasljednika. Kancelar izvadi iz tajnog

pretinca spis, ali se zaprepateno okrene kralju.
- Jao, to je to, kralj e okriviti mene - drhtavo navijesti savjetnik, a onda prui
Matiji spis napisan vlastitom rukom. Sada je razderan na etiri dijela.
- Uinio bih vam veliku nepravdu, dragi kancelaru, kad bih vas obijedio. Ovo je
razderao Napulj! Sad mi dovedite Aversu. Valjda znate da je stigao poslije podne s
firentinskim dostojanstvenikom. I molim vas, saberite se. Izgledate kao da sam vas
osudio na tamnicu. Smirite se. Ovaj put odigrala se velika tragikomedija iza zastora.
A kako mirie na tragediju ne elim o tome govoriti jer kralj mora uvati zadanu
rije.
Malo zatim uvede Varadi uenjaka Aversu kralju i opet izlazi.
- Dakle, moj prijatelju, sjeate li se naeg astrolokog tajnog sastanka dolje ispod
Zagrebake gore? Sada vam mogu priznati da su vai zvijezle imale dobar predznak.
Moete se svakako pohvaliti da je va horoskop o onoj eni, za koju sam tvrdio da
eka dijete, bio ispravan. Nije oekivala svojega sina, nego oito, kako ste sasvim
nezavisno od zvijezda nagaali, htjela je muu podmetnuti tueg sina.
- Onda se mogu mirno vratiti u Firencu.
- Htio sam vam dati priznanje, a vaa prisutnost bit e mojem dvoru samo na ast,
a meni na radost.
- Hvala, velianstvo, na tolikom priznanju. Jo osam dana i jesensko vrijeme

potjerat e me na moj jug.
- Oekujem vas na sveanu veeru. Prispjelo je, naime, izaslanstvo plemstva pod
vodstvom bana i kneza Frankopana.
Srdano se opratajui, iznenada mu kralj apne.
- Vae su zvijezde sprijeile veliku historijsku prevaru mojim narodima. Od svih

zala koja ih mogu dosei ovo bi bilo najvee i najstranije.
~ 100 ~
Kad se uenjak vratio k svojem zemljaku Escole Strozziju, saopi mu ove kraljeve
rijei, a mladi pjesnik odvrati:
- Ali ima jedna zvijezda na ovoj zemlji koja je vae svemirske zvijezde dovela na
diplomatski sastanak u umu pod Zagrebakom gorom.
*****
Najveu dvoranu Medvedgrada i dvije sporedne sobe ispunili su izaslanici

kraljevskih stalekih izbornika. Predsjedao im je kralj Matija i mirno zapoeo.
- Danas je trinaesti rujan, datum mojih najveih pobjeda nad provalama tuinaca.
Tog dana 1479. pobijedio sam prvi put Turina. 1484. slavodobitno sam oistio ovu
nau zemlju od tuinaca. Trinaestog oujka osvojio sam Be. Trinaestoga sam
osloboen kao djeak tamnice i proglaen kraljem. Sve vano i sretno donio mi je taj
trinaesti datum. Danas se odigrala prava oslobodilaka borba mojem tekom
tridesetogodinjem ratu. Sada je naa drava velika, jaka, nai su graani i nai
seljaci zadobili vie prava nego to su ih mogli poeljeti, a ove proirene pravice
zasluili. Sada mi je 48 godina, ali na alost nemam u braku zakonitog potomka da
proslijedi moj zakoniti rad.
Vi znate da je kralj Matija potomak pradjeda neplemike krivi, hunjadinac. Bio je

pastir, a kad je vidio kako u njegov dom provaljuje tuinac, digne narod na obranu,
vodi ga, istjera provalnika i uvrsti granice. Uinila je to njegova hrabrost koju je
upravljao njegov udesni um to mu ga je dala priroda. On je po prirodi velika duha
i uma - koje su razotkrile vladarske sposobnosti i narodi ga jednoglasno, od
najvieg do najnieg stalea, proglase vladarem. Njegov sin ga naslijedi, a kad se
opet pojave pohlepni provalnici, istupi njegov unuk Sibinjanin Janko, a njegovu
zadau preuzme sin Matija. Ovako je nastala moja dinastija od neplemike krvi, ali
po prirodi odabrana veleumnim duhom.
I sada me mori najvea briga. Odgovoran sam svojoj savjesti, narodima i historiji,
da se odri snaga drave, da narodi opet ne stradaju. Dakle, dobrobit naroda
moram uvrstiti za budunost To ovisi o nasljedniku. Koga da izaberem i
preporuim narodima za nasljednika, da ouva teko steene slobode? O tome
razmislite sami, u mojoj odsutnosti - i ve je bio na vratima i nestao.
Svi su teko iznenaeni, a knez Frankopan im saopi.
- Ne znam nita stvarno, ali ini se da je kralj ovih osam dana doivljavao neto vrlo
teko, a danas kao da je u njemu provalilo. Inae ne bi postavljao ovo pitanje koje je
ve davno rijeila veina stalea i Hrvatske i Ugarske. Tamo se tajno rote samo neke
kukavice, dok je svatko u zemlji svjestan tko treba biti nasljednik. Uostalom, dajte
svi svoja pisma za kralja, pa e jednom zauvijek to pitanje biti rijeeno.
- A Kaptol? - zapita jedan glas.
Ban lino odgovori:
- Mi znamo za vjeiti razdor izmeu Kaptola i Gria, to je kao neka porodina

uroena svaa koja se ispoljava u poetku 15. stoljea i kod izbora vladara. Ali mi
smo danas napredniji i neemo dopustiti da nam ovakve nedostojne sramote line
mrnje unite sreu i snagu kad budemo birali nasljednika.
~ 101 ~
Onda se svi okupe oko bana i zaponu tiho slagati i objavljivati pismene poruke
kralju. Vani, ispod kule, u kutu medvedgradskih zidina sjede Varadi, Damir, Lovro
Iloki i Gordana.
- Brzo mi kaite to vas je dovelo na moju samotnu klupu? - pouruje ona jer
napuljski uhode me ne putaju s oka.
- Onda neka dru preda mnom - odluno naglasi Lovro. - Kad sam kralja malo
prije izvijestio o dogaaju na Griu, on mi ree: "Zauzvrat darujem vam, Lovro,
svadbu s Gordanom."
Na te rijei Damir problijedi, ali ga ni vojvoda ni djevojka ne gledaju. Ona vrlo

ozbiljno pogleda Lovru i tiho odgovori:
- Jednom sam ve rekla vojvodi: ako moje srce poe tragom mojih elja, bit e
njegovo. A kako je sa srcem naeg princa? Zar da mu se u asu kad se pokorava
naim eljama pripravlja nova bol. Naa je dunost da mu olakamo ljubavne patnje
i pripravimo mir. Upamtite vojvodo i vi, gospodine Damire, to u vam sada rei:
princ Ivan zadobio je snagu da se s nama bori za prijestolje samo po tome to sam
mu po Damiru poruila da neu pripadati nikome.
Vojvodino lice potamni. Ona ga toplo pogleda.
- Ja sam, vojvodo, htjela tim obeanjem princa smiriti i ostaviti mu dosta vremena
da zaboravi. A kad zaboravi, bude li moje srce od mene trailo da pruim ruku
vojvodi Ilokome, rado u je pruiti.
- to da kaem kralju kad me upita za svatove? - apne vojvoda..
- Recite mu: Gordana e mi odgovoriti, ali treba da ekam godinu dana.
- Mislite li to uistinu Gordana?
- Mislim onako kako sam rekla.
I sreu mu osvijetli obraz, a Varadi primijeti:
- Umno ste to rekli, Gordana. I umno zamislili. Princ je mlad i osjetljiv. Dunost je
svih nas da titimo njegov mir, a u naruju lijepe Biance on e nai taj mir.
- Na to sam raunala gospodo, i time neka je na razgovor o toj stvari odgoen.
Sada nas ekaju veliki odluni dani.
- Neto se sveano stalei danas spremaju za veeru? - pita Damir.
- Nadam se da e to biti jednom prava, istinska sveanost osjeaja i srca tiho

uzdahne Gordana.
- Vjerujem da e se vae elje ispuniti - primijeti Damir poto je skupio svu snagu
to mu je objava vojvodine svadbe s Gordanom teko uzdrmala.
A gore je svrilo vijeanje. Ban i nekoliko izbornika uvedu u dvoranu kralja. Na

njegovu licu, to je znalo tako odlino glumiti, zapaaju svi odraze velikog potresa
njegovih misli i osjeaja. Zaustavio se i gleda ih redom, a knez Frankopan pozove
voe maloplemia i velikaa. Svatko nosi snopove dugih i bijelih pergamena dok
ban razjanjava:
~ 102 ~
- Mjesecima smo okupljali elje zakonskih izbornika vladara u naoj dravi koga
ele za nasljednika prijestolja. Svatko je svoju elju obiljeio svojim potpisom i, evo,
velianstvo: radujemo se to zdravljem i krepou pruate vrste nade da emo jo
dugo uivati sreu vae vladavine, ali za nasljednika naega prijestolja izbornici ele
unuka Sibinjanin Janka, sina naega osloboditelja kralja Matije, Ivana Korvina
Hunjadi. To su prisegnuli potpisima svojih imena, a to e proklamirati na
hrvatskom saboru.
Klicanje narodne volje zaori zidinama Medvedgrada. Zadrhtala je tvrava, a kroz

prozore se vine burna ornjava preko visokih ograda i baci na noge sve to je ivo u
dvoru.
Napuljska eljad, Isabella i dvoranke drhtavo oslukuju ne znajui kome i zato

kliu. Gordana ustane, ushienje joj naas provali na uarene obraze. Varadi sklopi
ruke i proape:
- Najsretniji as mojeg ivota na dvoru.
Svi dvorani i gosti ispituju i vedro se smijee. A kralj oslukuje najtanje odraze
istine. Otkriva u srcima svojih dravljana elje i obuzima ga srea. Onda izbornici
pohite iz dvorane i dovedu princa Ivana. Blijedim licem i drhtavim srcem prima
klicanje kakvo nikada nije nasluivao, Kralj ogrli Ivana i usklikne:
- Sine, od ovog asa ti si nasljednik kraljevstva. Tako ele izbornici. to sada veli
moj kraljevski sin?
- Pokoravam se elji svoga oca i naroda i molim kralja da mi bude uitelj u mojoj
velikoj zadai. elio bih da budem vladar hrabar, pravedan kao to su bili moj otac,
djed i pradjed, plemeniti voe naroda, hrabri u obrani domovine, jaki u uvanju
pravde, a neslomljivi u obrani slobode.
Oduevljenje se obnavlja, razlijee dolinom sve do Gria. Nakon sveane veere kralj
je zagrlio sina i uskliknuo:
- Ivane, dananjim danom zapoeo je za nas dvojicu nov i vot, a to znai srea i
mir.
- Ali Napulj? - pita Ivan.
Kralj mahne rukom:
- S njime je svreno. Izgubio je sve bitke.
- Napokon je uistinu smlavljen veselo e Varadi i od sve due estita kralju.
~ 103 ~
OBJAVA RATA
Sutradan, odmah poslije ruka, poveo je kralj princa Ivana, goste, savjetnike i
dvorane na Gri koji je jo uvijek opkoljen dvorskim oklopnicima. Kad su se svi
smjestili po odajama, kralj je poslao vrhovnog dvorskog metra Beatrice da joj
najavi posjet. Ali, umjesto odgovora, otvaraju se vrata velike radne kancelarije, a
ona ulazi u sjajnoj haljini i neobino se duboko pokloni.
Kraljevi savjetnici i voe stalea izbornika, jo u tihom vijeanju s kraljem, trgnuli

se, smjerno pozdravljaju kraljicu, a ban objavi kralju da e se svi odmah povui.
- Ne - dostojanstveno odredi ona - molim gospodu da ostanu. Njihova kraljica ima s

njima neto raspravljati.
Te rijei svima zatvore poglede to trae kraljevu odluku. On joj uljudno poljubi
ruku i glasno odgovori:
- Ako kraljica eli kakvu umnu raspravu, neka izvoli odrediti za kasnije.
- Ne, kraljica ima s podanicima raspravljati o zakonima.
Zablenuto pogledavaju se svi redom, a sam kralj Matija ostaje u prvi as zapanjen
tim drskim nastupom. Ali poto je zapravo kraljicu drao utamnienu, opkoljenu
vojskom, odlui da saslua njenu tubu i dade pomirljiv odgovor. Odmah joj ponudi
naslonja i ona sjedne nasuprot kraljevim dravnicima i vojskovoama dok je
pogled upravila as u kralja, as u sve njih. Dobrim govornikim darom zapone:
- Dane i noi razmatram najvanije pitanje mojeg ivota. Naime, kako da se ovo
divno kraljevstvo to ga je mudrost i bojna genijalnost naega kralja Matije podigla
na prvo mjesto svih sjevernih drava, kako da se sauva na istoj visini i snazi u
sluaju njegove smrti.
- Ova zadaa pripada nasljedniku prijestolja - mirno primijeti kralj.
- Jest, to uistinu ovisi o nasljedniku koji e donijeti na prijestolje one velike darove
to mu ih je ucijepio u duh na kralj.
- A taj nasljednik ve je odabran - izjavi Matija odluno.
Ve prije dovrene kraljeve izreke ona okrene glavu ostaloj gospodi s pitanjem:
- Gospodo, prema zakonima ove drave ne moe biti kralj nitko ako mu na glavu
nije postavljena kruna. Ovaj zakon veli:
"iju je glavu dotakla Stjepanova kruna, taj se smatra kraljevim pomazanikom,

nasljednikom."
- Jest, tako je - veli kralj, a ostali potvruju. - Tako odreuje zakon, teorija, puko
vjerovanje i historija.
- Prema tome: kruna ovoga kraljevstva poloena je za vrijeme krunisanja na moju

glavu. Ja sam pomazanik kraljevstva i nakon kraljeve smrti nasljedstvo ovoga
kraljevstva pripada samo meni, okrunjenoj kraljici, pomazaniku i ueniku u
vladanju kralja Matije.
~ 104 ~
Svi su u ovoj lijepoj eni mramornog mira osjeali vjetu, mudru prepreku njihovu
izboru, a sam Matija morao je zahvatiti duboko u svoje glumake vjetine da sakrije
zaprepatenje pred neoekivanom, nesluenom zasjedom. Nasmijeio se i primijetio:
- Velianstvo, sigurno vam nisu tono preveli na talijanski jezik rijei naih zakona.
- Vrlo tono. U 13. je vijeku vladala Elizabeta Kumanka.
- Samo po tome to je bila ljubovca kancelara bana Joakima - ubaci kralj.
- A u 14. vijeku vladala je malodobna Marija, ki Ljudevita.
- Ali nju su izabrali izborni stalei kad je Ljudevit iznenada stradao. Pametni su
stalei odluili da e birati Ljudevitovu krv, pa bilo i dijete, jer je to dijete nosilo u
svome imenu slavu svojeg oca. A tim su izborom stalei onemoguili trku stranih
vladara za naom zemljom, i odrali jedinstvo u svojim domaim redovima i
oslobodili narode krvoprolia u borbi oko prijestolja.
- Izvrsno. Isti je sluaj i danas. A kako sam ja nakon kraljeve smrti jedina
pomazanica krune, to po zakonu i pravu historije nasljednik prijestolja mogu biti
samo - ja?
Rije zagrmi kao grom. Svima se ini da grmljavina zagluuje sluh. Kralj nastoji da
nae smijeak umjesto provale gnjeva, pa aljivo primijeti:
- Netko je kaznio zlobom njezino velianstvo, zaveo na posve krivi put.
- Priznajem da ova misao nije moja. Potakli su ju u meni kraljevi podanici.
- Koji? - uskliknu svi na elu s kraljem.
- Jo dok sam bila u Budimu, stigla je k meni deputacija velikaa: Banffy, Bathory,
Doczy, Palffy.
- Ugarski oligarhi kojima sam onemoguio da pljakaju seljako puanstvo.
- Sada bi se odrekli urote ako im velianstvo obea da e poduprijeti kandidaturu

na prijestolje kraljici Beatrice. Iznenada svi prisutni ustaju, a ban zamoli:
- Neka nam velianstvo dopusti da izaemo i odrimo o ovom prijedlogu vijeanje.
- Pristajem - odgovori kralj Matija, a velikai i savjetnici izlaze iz kraljevskih odaja

preko dvorita u veliku zgradu iza palae dvora. Kralj oslovi svoju enu mirno:
- Beatrice, razmisli, ovaj tvoj dananji nastup moe biti sudbonosan.
- Svakako e promijeniti sudbinu ovoga kraljevstva, jer e mu osigurati moju

naprednu vladavinu.
- Nisam slutio da moje tridesetogodinje upravljanje ovom dravom smatra

nenaprednim.
- Barbarskim, nita drugo nego barbartinom. Ta niste znali ni sjediti kod stola, ni
uzeti no u ruke, ni pokloniti se dok vas nisam ja nauila.
- Ali kad je trebalo istjerati provalu Turina do Budima, onda je taj narod znao uzeti
ma u ruke i osloboditi zemlju.
~ 105 ~
- A moja majka, dakle ena, vodila je sama borbu u Napulju kad su navalile
francuske ete. Moja majka mogla je uz ovu borbu uhvatiti domae napuljske
barune, baciti ih u tamnicu i viknuti im: ako elite odavde ponijeti glave, onda mi
predajte svoja imanja. ivi, ali plati - bilo je genijalno geslo moje majke.
- Da, genijalno ali nepoteno.
- Barbarine, genija naziva nepotenjem. Ova je rije glupava.
Odvie je ovo to mora sluati Matija. Ne prepoznaje vie sam sebe. Zar je ovu enu
ljubio, njoj robovao, nju potivao, njezinoj se volji pokoravao? Ali ne moe nastaviti
s njom raspravu. jer ve ulazi u veliku radnu kraljevu sobu tropot koraka voe
izabranika. Sva su im lica hladna, ozbiljna i odluna. Ban zamoli da njihov govornik
nastupi. Velika barun Jankovi izlazi i na banov poziv objavi:
- Donosimo vaim velianstvima jednoglasni zakljuak: naa je historija dva puta

imala kraljevsku vlast u rukama ena. Prvi put je ova vlast bila uzeta nezakonito, a
drugi put posve legalno po izboru naih zakonitih izbornih stalia. Ali oba je puta
narod prolio potoke krvi, snosio jezive posljedice. Mi smo puni potovanja prema
njezinom velianstvu, eni, ivotnoj suuesnici naega kralja Matijaa Korvina
Hunyadija, ali nikada dok ivimo, bude li u ovoj zemlji zakonskih izbora neemo
vie birati nijedne ene na prijestolje. Radije emo umrijeti nego da primimo
enskog vladara. Izjavljujemo da su nasljednika prijestolja svi izbornici ove zemlje
izabrali u osobi princa Ivana Korvina.
- Nema nikakva princa u ovom kraljevstvu - vikne kraljica. - Samo nezakonito dijete
graanke!
- I napuljski je kralj nezakonito dijete.
- Ali je majka plemkinja, barunica, a ovaj je...
- Zabranjujem ti, Beatrice - naglo upada kralj.
- ivio princ Ivan! - zagrmi buno itava dvorana izbornika.
Beatrice se pokloni kralju u znak priznanja da se ne moe boriti. I kad su svi

zautjeli, ona zapone vrlo podatljivim glasom da ih prevari.
- Vi ste, vidim, odluili. Na ovo ne mogu nita drugo nadovezati, ve jedino ovo:
maarski izbornici svi su za mene.
Oglasi se visoki crnoputni plemi:
- Uvjeravam vae velianstvo, a ovo bi bilo dobro ubiljeiti, ja sam ovdje jedini lan
ugarskog plemstva. Danas se vodi stalna uzbuna protiv njegovog velianstva kralja
Matije, ali kad bi dolo do izbora, priseem na svoju glavu: nikad urotnici nee
iskupiti svoja obeanja i izabrati kraljicu.
- Pazite na svoju glavu - primijeti kraljica.
Kliui princu Ivanu, izlaze izbornici iz kraljeve sobe. Za itavo to vrijeme, kraljeva
tri savjetnika ostala su u drugoj radnoj sobi s kopistima, a da nijedan nije
progovorio rije. Kad su kraljica i Matija opet ostali sami, sakrivao je pred njom
svoje zadovoljstvo, dok ona slavodobitno naglasi:
~ 106 ~
- Ova gospoda izbornici pokleknut e kad se na strani kandidature pojavi Napulj
sa svojom vojskom, Ferrara, Firenca, jest i ona, onda Rim, papa Borgia i svemona
Venecija. Ona ve sada podupire mene i moju ugarsku stranku.
- Kad si stvarala tu stranku?
- Dok si boravio u Bosni.
- U ratu s Turinom? Dotle si ti stvarala meni ratnu zamku i svojeg zakonitog

nasljednika? Ostani samo mirna, znam sve, sve!
- Onda znaj i to da e Friedrich Pruski biti na mojoj strani, jer u mu sina oeniti
nasljednicom napuljskog prijestolja. Jest, i Vladislav eki oenit e se jednom
mojom polusestrom, dakle svi mi pruaju krunu.
- Dajem ti rok, Beatrice, da razmisli.
- Odbijam svaki rok.
- Navjeuje mi rat?
- Otvoreni, javni rat na ivot i smrt.
- Dakle, ve si mi spremila otrov? Gdje napuljski kuhar otrova dri spremljen otrov
kralju Matiji? Zdrav i krepak umrijet u od tvojeg napuljskog otrova, ali u svojeg
ubojicu nadzirati, uhvatiti i kazniti.
- Barbarine, ne trebam otrova, sam truje svoj ivot.
- Trujem, jer sam tebe uzeo za enu.
- Jest, jer si uzeo za enu kralja umnika, diplomata u svemu, tebi daleko nadmonu
kraljevsku ker, kraljicu i budueg vladara hrvatsko-ugarskog kraljevstva.
- Prije e se u prah sruiti prijestolje nego to ga ti meni uzme. Nikad tuinca nee
primiti ni Hrvati ni Ugri.
- Hrvati su budalasta djeca. Lijepim rijeima i milovanjem moe im oteti sve...
- Do koulje, ali dalje ni koraka, jer se pretvaraju ne u vuka ni lava, nego u ocjelnu
peinu. Krov i dom nee im nikad dosei, a u Ugarskoj pomamit e se samo
oligarhi, umiljeni gospodari svijeta, dok se ne nau u kipuem hropcu.
Pazi, Beatrice, ovaj tvoj istup podmetnuo ti je Ranzano.
- On je poslanik Napulja na dvoru.
- Zato mu ne mogu skinuti glavu, ali te pozivljem: dozovi svoj um.
- Ovdje je! Ja stupam pred narod kao nasljednik prijestolja.
- Znai, rat zapoinje?
- Da!
"A to je bilo dosad" - pita se Matija, kao da se probudio iz crnoga sna - "to mu je
smutilo misli?" Jeza ga hvata. Razbijen sjedi u naslonjau i ini mu se da nikad vie
~ 107 ~
nee odavde ustati. Kamogod upravlja pogled gleda topove to mu ih je

porazmjestila ena iju je crnu duu tek ovog asa potpuno progledao. Ne, ona mu
se tek ovog asa razotkrila. Ve onoga dana kad je pola za njega, slavnog i bogatog
kralja, mislila je samo o tome kako da uzme vlast u svoje ruke. Kad nema sina,
odluila ga je podmetnuti. Razotkrivena, stupa otvoreno u borbu. Zar je mogue da
on, kralj Matija, toliko slavljen, uiva tako malo ugleda u dravi da se usududi
istupiti protiv njega omraena ki Napulja?
To ga pitanje ispuni hladnom jezom. Pozove k sebi Lovru Ilokoga koji je s ostalim
izbornikim staleima prisustvovao Beatriceinu navjetanju svoje kandidature na
prijestolje i ree:
- Traim od vaeg potenja da kaete istinu. Zar je to urota protiv mene, zar me
narod vie ne trpi?
- Savjetovao bih vas, kralju, da se opet preodijevate u graana i seljaka, da prolazite

selima i gradovima i sluate to oni misle. Narod je poeo mrziti papu, jer se nalazi
u prijateljstvu a Napuljom. Velianstvu zna da sva Italija mrzi kralja Ferrantea i
njegovu obitelj, a Venecija najvie od svih mrzi Napulj. Da bi se kraljica to vie
omrazila naim narodima, Venecija e je kandidirati. To velianstvo najbolje zna.
- udno je to, vojvodo, kako sam u ovim asovima zapanjen. Osjeam, vojvodo, da
me negdje eka otrov. Sada vie nije u pogibelji sin, nego otac, kralj.
Kancelar Varadi savjetuje da kralj izvri hapenja i osude. Te rijei digoe na noge
Matiju i on se razljuti:
- Nisam barbarin kakvim me eli prikazati kraljica, ali svakako moram oprezno s
mojeg dvora odstraniti Ranzana.
- Molim velianstvo, uinite to na bilo koji nain. Na naem dvoru gospodari Napulj.
*****
U kraljiinim odajama je tiho. Francesco i Ranzano oekuju povratak Beatrice. Kad

se pojavila, obojica su skoila i nijemo, drhtavo, sluaju njezin izvjetaj. Ona je i
sada ostala posve mirna. Nije trebala glumiti. Raskol i navjetaj rata izmeu kralja i
kraljice, mua i tene, nije je nimalo uzbudio.
- Kao da si od mramora, Beatrice - dahnu Francesco. - Ali to sada, kako da

nastavimo taj rat?
- Mir i oprez. To je sad najvanije. Njezino velianstvo postupalo je i govorilo kao

prava ki aragonske krvi. Sad znamo da kralj strepi od kandidature kraljice. Mi
emo se boriti protiv kralja, on protiv nas. Ali mi imamo za sobom oligarhe i
sveenstvo, a kralj puk i maloplemie, dakle nikoga. Ve smo ustanovili tko su nae
pristae. Kad vae velianstvo zasjedne na prijestolje, onda historija Ugarske i
Hrvatske silazi na jug i prikljuuje se Napulju, dakle Italiji. Vae velianstvo, ovo je
predigra velike drame koja e talijansku mo prenijeti na sjever. Davno sanjana
historija otpoinje. Vi ste je pokrenuli, velianstvo, i vi ete je izvriti.
- Na ovo se kunem i rtvujem: ivot, brak, posljednji as svojeg ivota.
Na tu sveanu prisegu pokleknuli su Ranzano i kardinal Francesco pred Beatrice i

poljubili joj rub haljine. Onda su podigli ruke da e podupirati njezinu zakletvu.
~ 108 ~
- A sada, velianstvo, dopustite da stvaramo svoj plan. Prije svega valja upozoriti da
na ovom dvoru boravi jo uvijek ona dvoranka koja je pobjegla iz Napulja. Smatram
da bi je trebalo odstraniti, jer njezini ravnoduni pogledi ine mi se opasnim
promatraem onoga to emo provoditi.
- Da, dragi moj Ranzano, ali ujte neto podrobnije: ova se djevojka sastala u
tamnici s lupeom Giannom Marzanom. Razumljivo, dakle eljan osvete, Marzano je
mogao ispriati toj djevojci neuvenih lai, moda ju je ak uputio da ih priopi
kralju i tako baci mrlju na moju djevojaku prolost.
- Da, Marzano je to kadar uiniti - naglasio je Francesco.
- I vjerujem da je to uinio. Odvie zagonetno dranje te djevojke i njen drski pogled

kad mi gleda u oi navjeuje prijetnju. Kralj bi doekao objeruke da mu priopi
najpodlije lai, a naroito sada. emu o tome govoriti? Najbolje znam koliko mi ta
djevojka moe nakoditi ba u ovom prvom asu borbe. Da je jednostavno izbacim
iz dvora?
- Potpuno usvajam razloge vaeg velianstva - ree na to Ranzano - ali ba bih zato
volio tu djevojku odstraniti jer kad i ne bude vie imala za koga da se bori - princa
vie nee biti - mogla bi vam nakoditi. Dakle, traite jak motiv da je unitite.
- Jedini dokument da unitimo Gordanu jest pismo Ivana, vjene Gordanine

ljubavi, ali ono je sada u Milanu u rukama Ludovika. Kralj mi ne bi vjerovao da je
optuim bez dokaza. Nadala sam se da e djevojka sa svojim ljubavnikom negdje
tajno imati sastanak pa da dovedem na taj sastanak kralja, ali uzalud.
Neprispodobivo je lukava.
- Neka joj vae velianstvo prui prigode da se uzmogne slobodnije kretati a ona tu
slobodu nee ostaviti neiskoritenu.
- Pravo velite. Znao je moj otac koga mi alje - usklikne tiho Beatrice. Vi ste pravi
genije, Ranzano.
- Samo sluga vaeg genija.
- Pozvat u Gordanu da je promatrate - i odmah je dala pozvati djevojku.
Sa svim poitanjem ue Gordana, pokloni se kraljici koja je pozove blie.
- uj me, djevojko. Opazila sam da je moja roakinja, mala kneginja Beci, vrlo
slaba. Neprestani boravak uza me odvie je naporan. Stoga elim da joj dadem
potpunu slobodu radi oporavka. Ali ona mora imati odlian nadzor. Ti si zrela i
pametna djevojka i odreujem da je prati na etnjama i razonodama. Povedi
djevojicu to ee u prirodu, nastoj izabrati veselo i ugodno drutvo da se
razvedri. Neprestano je uvuena u sebe i neraspoloena, a do tebe da moj nalog
provede kako treba.
- Kad god budem slobodna, posvetit u se mladoj kneginjici.
- Nisam mislila tako. Potpuno te oslobaam zapta moje slube i predajem ti ovu
vanu zadau. Knez Bernardin vrlo je zabrinut za svoju ker, a meni je dunost da
se brinem za nju. Dakle, sad si razumjela svoj posao?
- Razumjela sam, vae velianstvo, i vaa zapovijed bit e izvrena.
~ 109 ~
- A kako je tebi? Osjea li se napokon sretna u svojoj domovini?
- Gdje je vae velianstvo uvijek mi je dobro, a najvie u mojoj domovini - odvrati

ona sa smijekom punim topline. Njene bademaste oi gledaju u kraljicu izravno,
sabrano, s potpunim mirom.
- Sad si zadobila i kraljevu sklonost. Nastoj da je sauva.
- Znam koliko tu sklonost imam da zahvalim vaem velianstvu.
Beatrice mahne glavom u znak da je zadovoljna, a Gordana ne obazrijevi se izae.
- to velite, Ranzano? - zapita ga tiho Beatrice.
- Kad biste je mogli pridobiti za sebe, imali biste dva Ranzana - apne Napuljac. -
Ovako je pogibelj to vea. Odgovori ove djevojke enska su draest i muka
proraunatost. Njena se suverena opreznost ispoljava kao najia iskrenost.
Opasna ena, vrlo opasna.
- Kraljica ju je odgojila - primijeti Francesco.
- I sad hoe da me natkrili, prokleta zmija.
- Ili emo je unititi, velianstvo, ili zarobiti. To je moj savjet.
- Predbjeno ekajmo prigodu. A sada da sastavim nacrt za svoj saborski govor.

Gotovo se radujem. Vi znate kako umijem govoriti.
~ 110 ~
U TABORU KRALJA MATIJE

Poto je Beatrice navijestila svojem muu rat za nasljedstvo prijestolja, on je dugo
ostao sam u svojoj radnoj sobi. Koraao je gore-dolje, a onda se bacio u naslonja,
objema rukama podupro elo i dugo utio. Naglo disanje irokih prsiju bilo je jedini
znak da u njemu vitla oluja. Kad je podigao glavu, bio je opet miran.
Odmah je dao pozvati Lovru Ilokoga i svoje dvorske metre Orbana i Berislavia.
Teka tiina kao da se svima slegla na duu dok su ekali da kralj progovori.
Zapoeo je neobino dubokim, ali odlunim glasom:
- Bezduni moji neprijatelji ucijepili su u duu njezinog velianstva otrov kojemu

nema lijeka. Ona trai svoje pravo na krunu. Poto je ne mogu razuvjeriti o
nemogunosti njenog zahtjeva, ne preostaje mi drugo, nego da se oslonim na svoje
prijatelje i da nesmetano vodim dalje zapoeto djelo. Sauvat u pri tom najstroe
duno potovanje prema kraljici. To traim od svakoga vas. Borba je to, ali ne
zaboravite, borba protiv kraljice.
- Neka se velianstvo pouzda u nas - naglase svi redom.
- Ponajprije stavimo pod najstrou panju sve Napuljce, ali i Kaptolce. Oni su,
naravno, uz kraljicu pa e joj skrivati sve glasnike. Nijedan glasnik ne smije stii, a
da ga najprije ne pretraite. Valja budno paziti na Ranzana. Njega u ukloniti, ali
moram smisliti ratnu varku, jer je poslanik kralja Ferrantea. Milanski poslanik
neka dade napadnu poasnu strau princu Ivanu. Ako do njega dopre Cristofano
"kuhar otrova", Ivan nee do jutra ostati iv. I kod jela Ivana i mene treba da se
slui samo iz onih posuda iz kojih uzima kraljica. Jednom rijei, mi smo ugroeni
od ubojica pod mojim krovom. Ali ne mogu sada drukije, a da ne stavim na kocku
svoj ugled pred itavim hrvatskim saborom. Ako sabor proglasi Ivana nasljednikom
prijestolja, Lovro e ga povesti u Brezovicu i tamo oko njega sagraditi nepristupanu
tvravu.
- Trebali bismo u kraljiinu taboru nai pouzdanika - odvrati ban.
- Imamo ga - najavi Lovro. - Jamim svojim ivotom, samo to je prije malo asaka
otputen iz dvoranstva kraljice i dodijeljen Beci Frankopanki.
- Dakle Gordana? - Tiho e kralj.
- Uvijek je bila u slubi kralja - opet e Lovro - i molim velianstvo neka o tome ne
saznaju vai kancelari Filipec i Baka.
- Moda ste pod uplivom Varadijeve mrnje prema ovoj dvojici, ali vaoj u elji,
vojvodo, udovoljiti. Osim toga, pred javnou ne elim da se zna za ovaj moj
najnoviji rat na dvoru.
- Uzalud ga kriti velianstvo, davno ga narod nasluuje.
- Ali ne treba potvrditi dok sabor nije proklamirao Ivana. A sada saopite svima da
je hrvatski ban odredio prvu saborsku sjednicu u ponedjeljak. Mi emo se o svemu
uvijek dogovarati nasamu.
Kralj dade pozvati svoja tri savjetnika da s njima nastavi dravne poslove.
~ 111 ~
*****
Iz nove palae pola je Gordana ravno u sobu Beci Frankopanke i saopi joj
kraljiinu odredbu da se posveti posve samo njezinoj osobi. Mlada kneginja
zaprepateno zuri u svoju novu dvoranku i apne:
- Sve me to strai, Gordana. Na dvoru se zbiva neto strano. Danas me kraljica

ponovno pozvala da joj kaem sve o vama. A kad sam dola u njezino predvorje,
gotovo me potresla groznica. ujte, Gordana u drugoj odaji govorila je kraljica
naizust govor to e ga ona izrei hrvatskom saboru protiv nasljedstva Ivanova.
Onda je krasnoslovila dio svojeg govora gdje ona izjavljuje saboru da plemstvo plaa
prevelike poreze i sklonula je kralja da poreze snizi za polovicu. Kraljica je govorila,
a Ranzano je neke rijei ispravljao.
Zapanjeno slua Gordana, ispituje Beci, pa e onda tiho:
- Draga, dobra Beci. Ti si, mila moja, uinila deset puta vie za princa negoli svi mi.
Ti si zapravo spasila u ovom asu princa od velikog ponienja to ga je kraljica
spremala njemu na saboru.
- to to govorite? - proape mala, a njeno draesne, lijepo lice potaplja blaenstvo

kakvo jo nikad Gordana nije u njoj razabrala. I ponovno je stade uvjeravati koliko
je uinila za Ivana da time taj osjeaj blaene sree povea i dade tom malom srcu
snagu.
- Kako ste dobri, Gordana. Koliko ste me obradovali - ree ona i uhvati je za ruku.
- Ne ini to, Beci, pred drugima. Pokazuj se kao kneginjica kojoj sam ja samo
dvoranka jer e inae kraljica posumnjati i na tebe. Sluaj, pred ostalima na dvoru
oslovit emo se kao strane osobe, a ja u uvijek koraati iza tebe i nitko ne smije
uti i znati da smo intimne. Samo ovako moe uiniti velike usluge princu, a budi
uvjerena, pobrinut u se da on sazna koliko mu slui upravo ti.
- Draga, hvala, bit u veoma sretna.
- Dakle, nauit u te tono kako se moramo vladati i to moe o meni kazati

kraljici da bi je uvjerila koliko slui njezinim osnovama.
- Ona sada strano mrzi tebe, Gordana. To apu sve dvoranke. Danas je Nardella
rekla jednom Napuljcu: Gordanina glava ve visi na stratitu.
- Upravo zato treba da si prema meni samo kneginja.
- Kako je strahovito ivjeti na ovom dvoru - uzdahne mala Beci.
- Spremi se. Idemo na jahanje. Tvoj otac naredio mi je da te izvedena na zrak.
*****
Onkraj Save jae mala povorka kraljevskih dvorana i prate kneginjicu Beci
Frankopan na etnju. Zdesna joj je Gordana, slijeva Damir. Pred njima se dolina
malo uzdigla kao val mora. Na toj maloj uzvisini proviruje kroz drvee plemiki
dvorac. Gordana pojae s malom Beci neto naprijed i apne joj:
- Gledaj. Beci, to je dvorac gospodina Damira. Idemo onamo. Tu zalazi princ Ivan.
~ 112 ~
- I princ e doi? - jo tie upita mala.
- Posjetit u svoju majku, samo znaj: ako bi te kraljica pitala gdje smo bili, kazat
e joj da ti je pozlilo pa smo uli u dvorac gdje su bile neke ene i pruile ti pomo.
Sve u te uputiti.
Otvorili su ulaz. Preko stotinu plemia u sveanim odorama, okupljeno u gustu

skupinu, ivo raspravlja. Ispod trijema na stubama to vode u dvor stoji gospoa u
modroj haljini prosijede kose. Crne oi i plemenito lice na prvi pogled odaje
Damirovu majku. Zagrlio je i poljubio joj ruku. Gordana i Beci je pozdrave. Gospoa
povede obje djevojke u kat, a Damir se vrati u dvorite. Svi nagrnu oko njega
pitanjima.
- to radi kralj? Hoe li predsjedati saboru? to li e sve kazati i donijeti pred sabor,
a princ? Kakav je? Hoemo li ga vidjeti na saboru?
U Damirovoj dui iskrsnu tog asa prizor na brodu, na dalekoj morskoj puini, a
njemu nasuprot stoji Gordana. Njene smee oi gledaju u njega uporno, a njen
zvonki, neto tamno obojeni glas pita: "to ste uinili vi, prijatelji princa, da
upoznate plemie s njegovim plemenitim vrlinama? ime ste nastojali da ga oni
zavole i izaberu za kralja?" Zato je ba danas htjela na Brezovicu kad je znala da tu
plemii vijeaju? Zato je njega uzela sa sobom za pratnju kneginjici Beci?
Nekoliko sekunda sve to prohuji Damirovom glavom, a dua ve osjeti poziv koji mu
se namee. On se isprsi, zabaci glavu i odgovara na pitanja plemia onako kako mu
to negdje nevidljivo diktira Gordana.
Nita ne slutei, hitrim trkom ujae u dvorite Ivan. Uza nj Berislavi, a iza njih
poasna milanska straa i kraljevi oklopnici. Njegovo mlaahno lice puno je
blagosti, gotovo odvie pretople, jer su mu oi upravljene na prozor dvorca gdje
osjea svoju majku.
Tek sada opazi Ivan izborne stalie, trgne uzde kao da se smeo. Onda upravi
Berislaviu pitanje, ali prije nego to doree, ve se maevi digli u zrak uz
jednoduni poklik:
- ivio nasljednik prijestolja!
Ivan se zbuni i pogleda kamo bi utekao kad se sagne Damir i apne mu:
- Ivane, Gordana je gore na prozoru. Mora govoriti ovim izbornicima da ona

osluhne tvoje rijei, a tvoja linost porast e u njenoj dui.
Mlado se Ivanovo srce uzbudi. Neka snaga u njegovoj mladosti uspavana uas se
stala buditi. Oi mu upravljene u stotinu lica ne vide drugo do Gordaninu glavu na
prozoru. I sam ne zna kako je zapoe, govoriti:
- Ljudi, brao, u rukama mudrosti ljudske su zakoni pravednosti. Na to god me

pozvali, namijenili mi najveu ili najmanju zadau, moju duu ispunjavat e dvije
istine: zakon i pravednost. Ma je samo gvoe, ali ovo gvoe zadobiva vrijednost
tek od ruke koja njime upravlja. I zakon je, gospodo plemii, pisana pergamena, a
ona vrijedi samo toliko koliko vrijedi krepost mukarca koji zakonom upravlja. I kad
bi mi sudbina dala u ruke bilo ma, bilo zakon, vratio bih i jedno i drugo ako
osjetim da nisam dorastao uzdignuti vrijednost mau i zakonu do najvie visine.
~ 113 ~
Damir je drhtao sluajui njegove rijei i poklike plemia to su padali na njegovu

duu kao prve zrake svjetlosti. Ivan je govorio dalje:
- Ljudi koji su izgubili sve nade kau da je pravednost daleko od zemlje i zato je
nesretnici ne mogu nai. Ne, nije istina da je pravednost daleko. Ona je tu, u svima
nama. Ona ivi i bije kao naa srca. Ona se ljuto bori s nepravdom. I mnogo puta
pada oborena na tlo. ali se opet die, nastavlja borbu i pobjeuje. I vjekovima
svugdje stjee nove pobjede. Pobjeuje, jer pravednost (:::) mi ga je imala dati ova
opasna guja. Tu, u ovoj zemlji, gdje sam je vrhunac enja svih dobrih i potenih.
Borit u se za pravednost i slobodu do zadnjeg daha ivota.
Svi ga okruuju. Snane, jake, stare i oslabljene ruke hvataju Ivanovu svjeu,
mladu u koju mu svojom eljom utiskuju vladarsko ezlo i branilaki ma
vojskovoe.
- Svi smo uza te, kraljev sine, jer si ti s nama!
I hvata te ruke i smijei se njihovim povicima sav u nesvjesnoj groznici, a onda mu

pogled zapne gore u prozor gdje su Gordana i majka, po ijim licima padaju suze.
-Majko! - apnu mu usne, a sve oko njega se stia. S izraajem potovanja gledaju
plemii gore, skidaju klobuke i apu.
- To je naa prava kraljica.
Tog trenutka Ivan pohiti gore, a narod ostao na dvoritu da razbuen raspravlja o
svakoj njegovoj rijei, gesti, blagim oima i pojavi, pa se onda skupe i viknu:
- Prije emo razruiti prijestolje nego da tko drugi sjedi na njemu.
A Damirove su oi vlane i pune vatre. Mladen Berislavi zagrli Damira.
- Zakleli su se!
Svi vitlaju bljetavim maevima i zaklinju se. U prvom katu eka majka svojeg sina.
On ue i bez rijei se baci u njezin naruaj.
- Jesi li ula, to su rekli: ovo je naa prava kraljica.
- Hou da budem samo tvoja majka, ali danas nismo sami. Tu je Beci Frankopanka,
ona e saopiti kraljici...
- Nee - odluno naglasi Gordana - a vas molim posvetite ee maloj Beci nekoliko
toplih i dobrih rijei.
- Zato mi to govorite, Gordana?
- Da njoj priredim malo radosti.
- Kad biste se vi brinuli malo i za moju radost!
- Vi imate ogromnih radosti, prine, svoju majku. Koliko ste za njom teili kad ste
onda u umi u lovu govorili o njoj. Sad je tu - i ona ljupko pogleda prinevu majku.
- A sad, prine, primite moje udivljenje. Ono to sam ula iz vaih usta, ushiuje
me. Takve vam rijei pristaju. Snaga borbe postat e divan va ures.
~ 114 ~
- Onda moram traiti prigodu da taj ures bude potpun. A vi, Gordana, bit ete sa
mnom zadovoljni.
Ona se osmjehne njemu i majci i povue se u drugu odaju. Gledao je za njom.
- Nee je nikad zaboraviti, sine? - zapita ga mati.
- Ni ti nisi mogla nikad zaboraviti svoju ljubav. Nikad preboljeti. Ni ja, majko, nikad
to neu. Ja sam se, eto, sav pokorio njoj da usreim tebe i spasim kraljevstvo. A
onda? Tko zna. Ona mi je obeala da nee poi za nikoga!
- to misli, sine?
- Mislim da me moda ipak jo eka srea, da mi uza te sudbina dade i nju. Bude li
vlast u mojoj ruci, onda e ova ruka moi da izvojuje sebi i Gordanu.
- Moda tvoje nade nisu isprazne. Pripazi, Ivane, Gordana je svakog dana u smrtnoj
opasnost od Napulja. To nikad ni u snu ne smetni s uma.
~ 115 ~
NO STRAVE
Kad se Beci vratila sa svoje jahae etnje, odmah je pozove Beatrice da vidi koliko
joj okrepe donosi ovakva etnja.
- Zadovoljna sam. Nisi toliko blijeda i tvoj e otac biti zadovoljan. Jeste li putem
koga susreli?
Djevojka joj pripovijeda po uputama Gordane, no to Beatrice ne zadovoljava. Sat

kasnije dolazi Ranzano sa etnje po obalama Medveaka i saopi kraljici:
- Biskupov se uhoda odjenuo u fratra pa se uputio smjerom kojim je krenulo to

kraljevsko kopile. Neki su ljudi pripovijedali fratru da je odrao sastanak sa
lanovima sabora, a iz nekog dvorita uli su kako mu kliu. Dakle, on ve sam
obilazi izbornike.
- Dosta mi je. Recite Cristofanu da mu preputam ovo prokleto kopile. Neka radi s
njim to ga volja.
- Jo ove noi bit e mu sueno - zadovoljno se nasmijei napuljski poslanik i izie.
Beatrice zadovoljno legne i pokrije se svilenim pokrivaem. Rairila je ruke. Osjea

potrebu odmora. Napetost je umorila. U njoj sve vibrira. U dvoru je tiho. Oi su joj
upravljene u strop, a misli lutaju po staroj palai u prinevim odajama. Mirno i
hladno raspravlja sama sa sobom o svemu to se ima dogoditi, a to ima slijediti
nakon toga. Ova tiha no razruit e kraljeve bedeme, a njoj otvoriti slobodan put
na prijestolje. Napokon, jedanput e se osloboditi ovog njoj toliko omraenog
mladia, sina neke graanke.
Mirna je, ipak ne moe zaspati. Doarava sebi svoju sliku. Vidi se negdje na
visokom podiju. Na glavi joj kruna, s ramena se sputa kraljevski plat. U ruci
ezlo. Gleda se u tom ruhu vrhovne moi, zapovijeda, odreuje. Milijuni dru
upravljajui poglede k njoj. Svi su ivoti i sva njihova imanja u njenoj vlasti.
Jednom rijeju, uzdie i strovaljuje. Miluje i biuje, dariva i uzima, unitava svoje
neprijatelje. Sve ih reda pred sobom. Prvi od njih lei u prahu Varadi. Do njega
Gordana, poraena, sramotno okovana. Varadi je otimao Beatrice prijestolje,
Gordana je liila sina, onoga po kojem je mogla da lagano, bez borbe i muke zahvati
ezlo. Posipat e osvetom sve koji su joj bili na putu.
Strast za ezlom razbuuje joj krv. Drugog uivanja ne poznaje i ne trai.

Neizmjerna srea nikad njome nije toliko ovladala kao danas. No je tiha.
Beatriceina strasna ea za prijestoljem bdi, eka, udi i ubija. U dnu tamne odaje
krinula su vrata. Pogleda onamo. Mrak je i ne vidi nita, ali uje gibanje.
- Nardella. to je, rekoh ti da ne dolazi.
Odgovora nema, ali koraci se pribliuju. Beatrice digne glavu, gleda u mrak. Mutni
odraz modrikaste svjetlosti s ormaria sablasno klizi njenim licem to se upitno
okrenulo k vratima.
- Francesco! Zar je svreno?
I opet nikakva odgovora, a ipak netko stoji do njenih nogu. Odupre se desnicom o
jastuk i nadigne:
~ 116 ~
- Tko je tu?
- Ja mrko, hladno, ape glas iz tmine.
Beatricein pogled prodire kroz tamu. Zrake modrikastog svjetla razotkrivaju crne
obrise visoke pojave, Ali ne vidi ni lica ni haljinu, samo neki crni stup...
- Tko je tu? Pitam jo jednom.
- Ne sluti? - prijetei pita apat.
Bezvuni poluglas neprijatno odjeknu u njenoj dui.
- Tko smije ulaziti u lonicu kraljice?
- Onaj koji je ulazio u lonicu napuljske petnaestogodinje princeze.
Odgovor je napola apat, napola glas. Da li od zvuka ili rijei, ona pretrne, ali se ne
predaje.
- Zvat u - zaprijeti i segne prema srebrnom zvoncu na ormariu.
- I po drugi put nai e me u tvojoj lonici, ali ovaj put nai e me tvoj mu.
Ruka je ostala leei na ormariu, a oi joj zablenuto bulje k nogama odakle dolaze
odgovori, a glas potvruje njenu slutnju da je mukarac. Nema odvanosti da zove
niti da zvoni. Ali ruka je jo uvijek u blizini zvonca. Ni asa ne sumnja da je
prisebna, da tu netko stoji i zato osjea potrebu opreza.
- Mnogo me godina nije bilo u tvojoj lonici, Beatrice.
Proaptane rijei uine je mramornom. Staklenim pogledom zuri u stvora koji pita
prijetei:
- Dakle, zna tko sam?
- Marza... - ali ne doree.
- Tvoj ostavljeni vjerenik Marzano ami u tamnici. Ali ja, ja sam slobodan.
- Tko? - protiv volje izmakne joj to pitanje.
- Ja - nema odvanosti izrei moje ime.
Ona trgne glavom i okosi se:
- Tko si i kako su uao?
- Kako sam ulazio u Napulju u tvoju lonicu to si znala. Ali kako sam uao u ovu, to
ne e doznati.
- Zvat u pomo.
- Zovi. Izii u iz tvoje odaje naoigled svih i bit u osveen za cijeli ivot.
Glava joj pade na prsi pod teinom misli i trai pomo od vlastite snage.
- Zaboravila si, Beatrice onu no?
~ 117 ~
"Predodba nije, to je ovjek", priznaje sama sebi.
- Zar je napuljska princeza mogla zaboraviti svoje prve ljubavne noi?
Zaboravila koliko je strasti izazivala u Ramira?
Ostala je ledena kao kip, zahvaena panikom. Onda zabaci glavu:
- Ludorija. Tko si, reci ili u doista zvati u pomo.
- Ne bojim se. Ovog me puta nee dosegnuti tvoj bode kao oue noi u tvojoj lonici.
Prestraeno zuri Beatrice u tminu i ini joj se da pred njom daleko vitlaju oblaci, a
ovjek strave nastavlja:
- Onda nisi gledala tako prestraeno. Onda si dopustila da jne probode ruka tvojeg
oca kako se ne bi saznalo da su u lonici vjerenice kralja Matije nali mladog paa.
to onda ako me danas ovdje i nau?
Jo se vie nagnula k nogama prodirui kroz tminu. Razabirala je kako se plat

rastvara, a pod njim uti svila.
- Vi ste ludi - ree poluglasno. - Drski pa je mrtav. Mrtvi ne ustaju. U to ne

vjerujem.
- Ali ivi ustaju na osvetu.
- Ramiro nije iv.
- Stoji pred tobom. Tome se nisi nadala?
- Odnijeli su ga mrtva.
- Da, iznijeli su me iz tvoje lonice hitro da nitko ne opazi. Moju nesvjesticu smatrali
su mrtvim snom. Odnijeli su me daleko iz dvora napuljskog velianstva i bacili u
dvorite neke zloglasne krme. Mislili su tamo e ga nai, a svi e misliti da je
poginuo u tunjavi. Ali u dvoritu me nala djevojura, bolja od tebe. Kad sam se
budio iz nesvjestice, bila je milosrdna i pomogla mi. Bodeom tvojeg oca nije ravnala
sigurna ruka i ja sam ozdravio.
Zaboravlja da lei u postelji, da je razgaljena, da tu stoji mukarac, jer su je njegove

prie potpuno obuzele.
- Pokai se - zapovijedi ona.
Polaganu pojava se primakne. Beatrice je mogla razabrati da je mukarac visok i

vitak.
- Da ti vidim lice.
- Ne. Nee ga vidjeti. Tvoje oi ne bi vie mogle prepoznati paa od kojeg si se dala
ljubiti u svojoj postelji.
- Da je to sve istina, kako bi doao ovamo u ovu zemlju, ravno u moju lonicu. Kroz
zidove?
~ 118 ~
- Dobio je da si to upitala. Pridruio sam se jednoj od pratnja to su vazda dolazile s

juga.
Njeno glatku elo se nabralo, oi zamirile nastojei da bolje vidi ovjeka to joj
govori.
- Da je sve kako kae, zna li da sam kraljica i da je tvoj ivot u mojoj ruci?
- I kruna i tvoja mo, i tvoja ast pod mojim su stopalima.
Da vie i zovne Francesca? U tiini noi njezin bi poklik probudio druge, a onda? I
odustane.
- Pa da je sve to istina, to bi imalo da od toga slijedi?
- Doao sam najprije k tebi da ti saopim svoju namjeru. Poi u kralju da mu sve
iskaem.
- A dokazi?
- Uiveni su u mojoj sveanoj odori koja je dobro spremljena da me osveti.
- Nema dokaza o onome to nije bilo. Ljudi tek priaju da je bio neki pa Ramiro.
Sve je izmiljotina.
- Ni Marzano nije bio. Ne mora li Marzano amiti do smrti jo i zato da ne oda tajnu
mladog paa? Ramiro nosi dokaze sobom, to znaj, Beatrice.
Mukarac stupi blie. Beatrice opazi da mu je lice zastrto krinkom, a visoko tijelo
omotano platem.
- Skini krinku - prigueno e kraljica.
- Sutra, po bijelom danu, kraljice, kad budem stajao meu ostalim dvoranima.
- Da je to istina, ne bi se usudio priznati.
- Dvjesta osamdeset dvorana s juga ima na ovom dvoru. Gotovo su svi iz Napulja.
Moe li meu njima prepoznati Ramira?
- Ne poznajem nikakvog Ramira.
- Ali ga poznaje drhtaj tvojeg glasa. Nisi me jo prepoznala, makar sam mnogo puta
stajao u tvojoj blizini.
- Meu dvoranima Napulja ili Milana?
- Ovo u zadrati svojom tajnom.
- Pa, dobro: to hoe?
- Traim od tebe jedan ivot.
- ivot? Ne razumijem.
- Jedan je ivot na ovom dvoru koji ugroava sa svojim Napuljcima.
~ 119 ~
- Ah - usklikne protiv svoje volje, - itava mi stvar biva jasna.
- Brzo si se dosjetila, kraljice. Princa Ivana koji je na putu tvojoj tatini ne smije
dotai niija ruka. Ona se stade smijati tiho i uljivo.
- Nisam ni slijep ni gluh, a da ne vidim i ne ujem o emu se ovdje govori i od ega

dru na ovom dvoru. Zgadila mi se tvoja zloinaka namjera i doao sam da te
opomenem. Znaj, Beatrice; jao tebi, umre li taj princ! Dok sam ja tu, ostat u u
ovom dvoranstvu i slijediti te.
Ona mu odvrati drskom ironijom i potpuno sabrana odgovori:
- Rekoh da mi je jasno. Zlobni jezici donijeli su priu o Ramiru i na moj dvor, a tebe
krinkom zakrinkani ovjee poslali su da me uplai. Ja ne poznajem straha, jer
Ramira nema. Nemam nikakve namjere juriati na prinev ivot. Meni je prijestolje
osigurano. To reci onima koji su te poslali.
- Poslali su me Marzano i moja osveta. Zaboravila si pisma koja dokazuju zato je

mlada princeza izgubila sposobnost da bude i u braku majka?
Njena hrabrost se pokolebala.
- I upamti to ti velim: onog dana kad se princu Ivanu desi kakva nesrea, onog
dana istupam pred kralja i razotkrivam tajne napuljskih noi i predajem mu kutiju.
U njoj su dva pisma. U jednom e kralj itati kako njegova vjerenica vrelim rijeima,
punim strasti pie Ramini, a u drugom pismu... Ne sluti? Ono sadri strahotu koju
si ti ve zaboravila, ali osveta nije zaboravila tebe. I eka. U mojoj je vlasti da razori i
ovo malo moi koju ima sada. U asu kad ona pisma primi kralj u svoje ruke, ti si
jadnija od svake prosjakinje. Kad ja prozborim, ti e zanijemiti. Kralj e dobiti u
ruke dokaze koji mu mogu posluiti da uini s tobom to god ga volja.
Dva su ivota na kocki: prinev ivot i tvoja prolost povezani su eljeznom karikom.
Miruj i uvaj se, kraljice, ako hoe da i dalje bude na ovom dvoru.
Nije nala rijei kojima bi prekinula ili zaustavila njegove prijetnje. Samo slua,
upija u sebe i sve vie sputa glavu. ini joj se da joj je tijelo olovo, a mozak da se
pretvara u neto toplo i nepokretno. Ne zna kako da se odupre i odbije od sebe
prijetnje koje su je zasipale dok on sve bre nastavlja:
- I kad dvoranstvo s kraljem ostavi ovaj grad, ja u poi s vama. Upamti: mnogo e
biti dana u mjesecu i mnogo sati u danu kad e se tvoje i moje oi susretati, a ti
nee znati da sam to ja, onaj koji tvoju sudbinu nosi u pisanim dokazima. Ne,
Beatrice, nisam ja poslan od onih kojima je stalo do princa. Osveta je princa uzela
za svoje orue. Osveta moja je bode koji su meni zarinuli u prsi tamo u Napulju,
one noi u tvojoj lonici. S tim bodeom ja vjeno stojim nad tobom, ekajui as da
se makne. Ne u elji da spasim princa, nego da tebe drim u vjenoj stravi. Ako
uini korak i uzme ivot onoga koji ima da mi slui kao osveta, svreno je s
tobom. Kralj e te baciti od sebe kao djevojuru, jer su u mene tvoja pisma kojima
trai pomo da se oslobodi posljedica naih strasnih zagrljaja.
Osjeala se ponienom sama pred sobom jer ne moe da vie i protuslovi, da se

brani. Samo bulji preda se i gleda dok se njegove rijei niu kao bodei na ijim
iljcima dre njena mo, njeno prijestolje Ali istodobno se tjei, smiruje, svladava
strah i eka da jednom svri i ode. Od toga asa ona oekuje osloboenje.
~ 120 ~
On se makne u dno tamne sobe. Njezina glava se uzdigne. Instinktivno se die s

postelje.
- Ne pokuavaj me slijediti, nevjernice, zloinko. Nevidljiv sam uao i nevdiljiv u

nestati. S bodeom u prsima ovdje moe nai svakoga, samo ne mene.
Ostala je mirna, oslukujui svaki suanj njegova plata i jedva ujni dou njegovih
nogu o pod. Vrata se polagano zatvore. Ona se die, potri i zasune ih.
Tamo s one strane neto jako kljocne, malo nakon toga kao da se neto tiho
uruilo ili je pao pokrov krinje Ve narednog asa uslijedi duboka tiina kao da
nije bilo niega, samo se neto otkotrljalo, nestalo. Ni jeke mu nema.
- Nardella! Nardellal - zovne ona glasno.
- Njezin je glas prodirao kroz sobu i odjekivao zidinama. Onda iz tiine uje enske
korake. Odsunula je vrata. Jedna komorkinja izie iz odjevaonice. U ruci joj nono
svjetlo. Iza nje dolaze druge.
- Velianstvo - vi ste zvali?
- Brzo probudite princa Francesca!
ekala je zamotana u ogrta. Nije dugo potrajalo kad doe Francesco.
- Spopao te strah, Beatrice zbog sutranjeg dana? - apne on.
- Idi brzo, pogledaj u moju odjevaonicu i predvorje, pitaj strae, zapovijedaj im da ti

kau: je li tko ulazio u novu palau ili izlazio? Je li tko prolazio trijemom moje
palae?
Tako hitro izgovoreni nalozi drhtavim glasom zabrinjuju ga.
- Zar si neto ula odozgo iz prinevih odaja?
- Ne. Idi brzo i uini to sam ti rekla.
I dok on uri da izvri njenu elju, pozove k sebi dvoranke kao da se boji da bi se
Ramiro mogao vratiti. Kad se Francesco ponovo pojavio u Beatriceinoj odaji, ona
otpoalje djevojke i ostane s njim nasamu.
- U odajama nema nikoga, na trijemu straa nije vidjela dosad ni ive due.
Ovamo nije nitko ulazio ni izlazio.
- Doi za mnom, Francesco, uzmi svijeu.
Sluao je njenu zapovijed i poao za njom na vrata. Uli su u veliku prostranu

odjevaonicu. iroki ormari, krinje, stolice, zrcala i razni ormarii stoje jedan do
drugog. Ogromna soba potpuno je spremljena. Nigdje nikakvih tragova da je netko
bio tu. Jedna vrata vode u kupaonicu. Beatrice je pobrzala. Ali nigdje ne zapaa
nita i nikoga, a naredna vrata vode u sobu gdje spavaju njene komorkinje. asak
razmilja, pa se onda opet vraa u garderobu. Razgledava, otvara ormare, jedan za
drugim, svuda haljine, ogrtai, klobuci, sve netaknuto, uredno.
- to ti, zapravo, trai, Beatrice?
~ 121 ~
- Jedan je ovjek iziao iz moje lonice ovamo i nestao.
- Nemirni san i nita drugo. Uzbuenje u oekivanju sutranjeg dana.
- Doi k meni i ut e kako se sniva na javi.
Braa su sjela na postelju, a ona je slikala dogaaje. Isprvice je Francesco mislio da

je uistinu san, ali to je dalje hitila njena pria, to je ozbiljnije bivalo njegovo lice.
On uzme njene ruke, sagne se k njoj i tiho ree:
- Ramiro, onaj mladi pa Ramiro? To nije mogue, Beatrice.
- Kae da je stigao s nekim dvoranima s juga. Zar je to mogue? Ili nije mogue da
je ostao iv?
- Sve je vjerojatno, samo ne to da si mu ti pisala. Je li, Beatrice, on lae?
- Ne lae. Mlaahna princeza, budala, potraila je trubadurske zabave. Pisala sam

mu kojeta, davno sam zaboravila. Taj moj prvi snoaj strasti ubio je moje
potomstvo, nasljednika. Sjeam se. Bilo je prepisanih stihova iz Petrarke, bilo je i
Fontainovih, a bilo je i Boccaccia, Otac mu je nekoliko pisama oteo. Jest, ostala su
ipak dva ili tri u njega. A zna li da on nije umro?
- O tome se prialo u Napulju, ali se nikad nitko nije pojavio i mislili smo da je to
mata puka to vazda nae neke fabule ovjeku koji je davno pokojni.
- Nije fabula. Uistinu su ga sluge iznijeli iz kraljevske palae u dvorite neke krme.
To se slae. Lako je mogue da nije bio mrtav.
- Ako je to sve tako, Beatrice, to onda? Zurila je nj kao da se ne usudi odgovoriti.

No on smogne vie snage:
- Ako je to bio on, onda si ti njegova zarobljenica.
- Ne. Ja to neu. elim ga pronai, razoruati i maknuti. Moram ga prepoznati bilo

po emu. Sjeam se: bio je crnoput, mlaahan. Jarko crvenih usana, oiju
nemirnim punih sjaja.
- Dvije treine naih dvorana s juga imaju lice za koji tvoj opis pristaje.
- Ja ga ipak moram pronai. Ne mogu se vie sjetiti tono izraaja oiju, ali ako je
ovdje u mojoj blizini, onda e prolaziti kraljica svojim dvorom u okovima svezanih
ruku. Francesco, to ne moe biti. On e se odati, pa makar samo pogledom. Svakog
u dana otro motriti sve Talijane na ovom dvoru. Odat e se, a onda u se
osloboditi i njega. Pomozi, Francesco.
- Ako je to sve uistinu bilo, ako si s njim govorila?
- Ta zaboli, ne dvoji o tome!
- Blijeda si. Oi vatra. Predodba je to ...
- Ne, ne Francesco, ne sumnjaj. On je bio tu, sluala sam muki apat, sluala
korake, vidjela njegovu vitku, visoku pojavu i svaka njegova rije izgarala je od
osvete.
- Dakle misli da nisu sve to namjestili prinevi prijatelji?
~ 122 ~
- Mislila sam, nadala sam se, i rekla mu, ali tko je poslan da spasi ivot princu ne
bi mogao dahtati tako vrelom osvetom, ne bi mogao sve to znati to zna ovaj, ne bi
mogao govoriti ono i samo on. Pisma mlade lude princeze mogu se pretvoriti u
lomau, i na njoj rastopiti kraljevska kruna. Takav lomi ezla. Strahota je to,
Francesco. Moje ezlo, moje prijestolje, ovisi o jednom komadiu bijelog papira.
Drhtala je i on je ogrne ogrtaem.
- Kamo je mogao dospjeti? A kamo je nestao?
- Kamo? Kamo je nestao? Da. Odgovori, Francesco. Traili smo ga. Uao je u
odjevaonicu, znam tono. Doi, potraimo jo jednom njegov trag.
Francesco ponovo uzme svijenjak i poe brzo, a Beatrice ga slijedi. Nekoliku su

asaka mirno promatrali ormare, rezbarene i ukraene zlatom i slikama. I ponovo
Francesco pretrai sve u garderobi i prijee kroz sobu komorkinja. ponovo se vrati i
slegne ramenima pogledavi ozbiljno Beatrice.
- Da te ne smatram odvie hladnom i sabranom, mogao bih se vrati svojoj prijanjoj

tvrdnji da je bila samo halucinacija.
- Ne, nije bila, bio je Ramiro.
Francesco pogleda po stijenama, pa onda na pod i posve tiho upita:
- Ova je palaa sagraena nedavno?
- Da, graena je za moj dolazak, samo kao ljetni stan. Oboje su ponovo razgledavali
po trei put zidove, stijene, ormare i onda pod.
- Nigdje traga kakvom nevidljivom izlazu - ree Beatrice.
- Tko je gradio ovu palau?
- Na dvorski graditelj Napuljac Ernesto.
- Zovni ga.
Uli su opet u spavau sobu i sjeli. Odjednom Beatrice stade drhtati i polako
kripati zubima.
- Tebe trese groznica, Beatrice?
- Drem kao to rob dre pred biem svoga gospodara. Drem, jer je tu bio on,
jer negdje tamo na nekom nevidljivom mjestu lee bodei njegove osvete. Svakog
dana on kae: gledat u te okom u oko. U njegovim rukama bljeskat e bode
osvete. Francesco mi smo zaboravili njegovu prijetnju. On titi ivot onog kopileta
koji mi lei na stepenicama prijestolja. Ne bulji u mene, Francesco, saberi se,
pomozi, njegova je osveta smrtonosna. Razumij me, Francesco, makar je pola noi,
dat u probuditi graditelja ove palae. On mora znati ima li kakav vjeto sakriveni
ulaz iz ovih prostorija.
- Dok to ne ujem, ne mogu to ni vjerovati.
Odmah su naredili Nardelli da probudi Enrica neka poe na griko konaite po

graditelja Ernesta i neka ga dovede. Onda jo odredi da joj probude Pietra Ranzana.
Nakon vie od pola sata dovukao je Enrico graditelja.
~ 123 ~
- Gotovo sve palae i dvorovi posjeduju danas tajne izlaze
- Oslovi ga Beatrice - vi niste u ovoj palai sagradili nijedan takav izlaz?
- Velianstvo najbolje zna kakav je bio plan.
- Znam, jer sam ga i poslala vama, ali o kakvom tajnom izlazu nisam oznaila nita.
Ne kanimo na Griu zapodijevati bitke, jo manje takve koje bi nas prisile da
bjeimo podzemnim izlazima. Dakle, nisam ih u planu ove palae ni oznaila.
Ali graditelj ne odgovara. Francesco opazi da je neto smeten i nekako udno bulji u
kraljicu pa ih ostavi nasamu uvjeren da e graditelj biti iskreniji.
- Velianstvo - proape sada graditelj - vi ste sami zapoeli ovaj razgovor. Mogu
rei da sam uinio ono to mi je vae velianstvo povjerljivo odredilo.
- Nekakav tajni izlaz iz dvora?
- Velianstvo hoe da o tom govorimo?
- Istinu hou. Naroito s obzirom na tajni izlaz.
- Da, velianstvo, odredili ste.
- Nikada. Ja ne.
Zabezeknuti graditelj promuca.
- Velianstvo mi je poslalo iz Budima prije godinu dana glasnika na Gri, upravo

kad sam gradio palau, s naroitim pismom u kojem mi povjerljivo zapovijedate da
iz vae odjevaonice izvedem najumjetnikiji i najnevidljiviji izlaz. Velianstvo mi je
poslalo toan nacrt kako mora izgledati, gdje se ima otvarati i kako ima silaziti u
podzemlje sve do ispod tvrave.
- Nikad nisam poslala nikakav nalog ni usmeno ni pismeno - preneraeno e

Beatrice.
- Velianstvo u ali ja sam ga primio preko budimskog glasnika.
- Gdje je taj?
- Opet se vratio u Budim, odavno.
- Ako je tako, zato mi o tome tek danas spominjete?
- Velianstvu je u pismu naroito naloilo neka ovo bude pokopano, pismo spaljeno
i da nikad vama, ak ni okom u oko, ne spomenem o tome rijei. Mislio sam da svi
kraljevi i kraljice imaju ovakve skrovite stvari.
Beatrice se uhvati za sljepooice to joj estoko udaraju.
- Jamim vam svojom kraljevskom rijei da nita ne znam bilo o kakvom pismu,
nacrtu, a jo manje o nalogu za takav ulaz.
ovjek problijedi i stade drhtati.
~ 124 ~
- Velianstvo, volio bih da propadnem u zemlju jer to bi mogao biti neprijateljski

napadaj pod vaim krovom.
Buljila je ju prazninu ne shvaajui nita, jedino da je netko u njezinom ime izdao

nalog graditelju. Ali ova injenica iezne iz njezine svijesti pred onim to je ovog
asa bilo nadasve vanije.
- Dakle izlaz postoji - trgne se ona odjedanput. - Pokaite mi ga.
I poe s njome u garderobu. Uputi se k velikim tekim ormarima to su privreni

eljeznim ipkama o stijenu. Zaustavio se kod srednjega i otvori njegovo dno od
tekog orahova drva. Uini neke kretnje koje su prouzroile kljocanje. Kraljica se
sjeti tih zvukova kad je noni posjetnik uao u odaju. Od uzrujanja mogla slijediti
hitre graditeljeve ruke, ali uskoro razabere na dnu ormara rupu i male uske kovne
ljestve. Jedva je suzdrala krik uasa gledajui bjelodani dokaz pogibelji to je
zjevala iz toga uzanoga prolaza u temelje palae. Zamalo je opet palo dno ormara
kao da se neto stropotalo. Njoj se ini da se ovim tropotom rui na nju osveta
napuljskog paa Ramira. Ne pitajui dalje graditelja, potri k svojem bratu
Franccsku.
- Ako ne vjeruje, neka ti graditelj otkrije put kojim je Ramiro uao u palau.
Netko mu je izdao nalog, ali tko? Zar je on ve tada bio za mojim tragom, ili je neka
druga mrana sila sazidala put do mene? Ali to ja tu radim, emu ja to ispitujem
kad za mnom ide stotinu bodea osvete. Sve je svreno, Francesco. Tvoja je sestra
zakovana o pojas kopiletu jedne djevojure.
- Pa valja se ne kani pokoriti?
- Jesi li pomahnitao? Da pruim Ramiru prigode da Matiji izrui dokaze koje bi sada
primio s najveom radou da me makne s puta svojem sinu? Ne uplei se! Ne
savjetuj! Tu je sve svreno! Tu nema nikakva izlaza do onoga tamo kojim je iezao
napuljski pa.
Lomata rukama i izvikuje kratke reenice, a glas joj je opor kao zvuk nakovnja. U
njoj se skameni oaj, ali izdrljivost njene prirode, enja za vlau, za prijestoljem,
hvata razbor. Da neto dohvati, da se zaustavi na povrini i ne potone u beznau,
vikne:
- Ne, ne, neu da se utapljam. Neu na dno. Odrat u se gore, pokupit u po

povrini razbijene daice broda i opet u jedriti.
Stigli su Cristofano i Ranzano i zaueno gledaju kraljicu. Ranzano se priblii i

apne:
- Velianstvo, neka vas ne bude strah, sve e biti sutra u potpunom skladu.
Dogodit e se sve kako treba i svaka sumnja na vas potpuno je nemogua.
- to vi to govorite? Kaem vam: nita ne smije da se dogodi. Nita! Ni danas, ni

sutra, ni prekosutra, nikada!
Napuljac izbulji oi. Njegov pogled leti od Francesca k Beatrice i natrag.
- Velianstvo, vama ne moe nitko spoitnuti, premda e se dogoditi ono to smo

ugovorili.
~ 125 ~
- Laete! Nita nismo ugovorili, nita se ne smije dogoditi! ujete li? To zapovijeda
Beatrice aragonska.
Onda pograbi ruku Pietra Ranzana i apne mu u uho:
- Jeste li kada uli o pau Ramiru?
- Napulj je pjesnik lanih pria.
I nastavi mu govoriti u uho vodei ga k prozoru, Cristofano je nastavljao tumaiti

Francescu.
- Vaa visosti zna da su ve i drugi pokuavali oistiti putove pred kraljicom. uo

sam da je bilo ljubomore sa strane Enrica, da se Enrico nagodio za Ivanov ivot s
Alfonzom Borgiom. Ne moe se dakle kazati da se nee nita dogoditi i ne moe
nikada ...
Njegov piskutljivi glas dopre do Beatrice i probudi u njoj sjeanje na prve tjedne
boravka na Griu. Odmah dozove Enrica, izae s njim u odjevaonicu i zapita ga:
- Ti si ve nianio na ivot princa Ivana?
Ovaj ga upit lecne, ali ne odgovori nita.
- Enrico, ako ti je do ivota i moje slube, onda se princu Ivanu ne smije desiti nita
zla. Stradat e, Enrico, jer u ja stradati, a sve e nae nade pokopati.
- Kraljice, tko vam to ree? - zaprepasti se Enrico.
- Ja velim: neto se promijenilo.
- Zauvijek Kartaga ostaje?
- Dotle dok ne uklonim bedeme koji je uvaju, a u njima lee smrtne osvete.
I Enriku se oito priinilo da Beatrice nije pri svijesti, iroko rastvorenim oima
gleda blijedo lice.
- Reci mi: htio si maknuti princa da uini meni uslugu?
- Velianstvo, i sebi.
- Zato sebi?
- Jer vae velianstvo nije ispunilo svoje obeanje da e me javno vjenati s doom
Isabellom, a ona se, otkako smo doli na Gri, stalno zanimala samo za princa.
- Ti dakle sumnja da Isabella ljubi princa? Ludost, Aragonke nikad nisu ljubile.
Moda su u svojoj mladosti odigrale kakav mali trubadurski roman, strast, i nita
vie. A moda je planula i koja kap krvi ognjem zapaljenom mladou, ali
ponavljam, Aragonke nisu ljubile. Isabella ne ljubi ni princa ni koga drugoga.
- Isabella nije ista Aragonka, velianstvo. U njoj ima panjolske krvi. Ja utim i
ekam, ali neu dugo.
- ime prijeti ?
~ 126 ~
- Jo ne znam...
Ona pristupi k njemu i otro mu pogleda u oi.
- Enrico, proglasit u tvoju vjeridbu s Isabellom, a ti mi se zakuni da nee ni

pomisliti dignuti ruku na princa Ivana.
- Zadajem rado svoju rije i prisegu da mu je s moje strane ivot slobodan. - I
onda e ironino: - Samo ne znam bih li mogao princu pokloniti i svoju odanost kad
velianstvo tako estoko brani njegov ivot.
- Drzovita pitanja zabranjujem i u ovo doba noi gdje nema dvorskih propisa. Pazi
to ti rekoh!
- Velianstvo, meu nama je sve utanaeno - i napusti odaju zapanjen nad tolikom
promjenom. Otiao je na dvorite i pogledao gore na trijem prineva kata.
"Kako je to bilo kad je Beatrice svakog dana ekala da razorimo Kartagu. to to

znai?" - i preda se razmiljanjima.
U Beatriceinoj je odaji aputalo vijee etvorice, puno straha rnuke. Vijee

pobijeenih, uasnutih koji su ekali svoju osudu sutranjeg dana.
- Cristofano, uinite neto da princ ne umre!
- Sve je prekasno. To je moj jedini odgovor.
- Neu moi doekati sutranjeg sunca - ape pau to se provukao kroz prolaz u
temeljima njezine palae i poput krtice podrovao njen put do prijestolja.
Beatrice ne moe shvatiti preokret svojeg usuda. Jo prije nekoliko sati bila je
moni vladar na vrstoj tvravi oekujui pobjedu sutranjeg dana! A sad stoji na
ruevinama u strahu i trepetu nad sudom neega to ne zna gdje je, to ne moe
dohvatiti i to je u rukama osvete napuljskog paa. A osveta eka sutra u zoru.
- Idite svi odavle. Hou da budem sama.
- Beatrice, mi ostajemo s tobom. Bdjet emo, dogodilo se to mu drago. Mi smo uza

te i ekamo s tobom sutranji dan.
Povukla se u naslonja, zagnjurivi glavu u ruke, stavljena pod udar prijetnje. uti i
ne mii se. Uzalud joj savjetuju da legne. Sna joj nema. Napola sjedi, a napola lei u
naslonjau i eka.
Polako svie. Cristofano, Francesco i Ranzano sjede u drugom kutu odaje. Svjetlost
se uvlai. Prve jutarnje zrake svjetla unose u Beatriceinu duu mrak. Svi etvoro
nemaju odvanosti da togod kau. Svaka bi rije bila odazivanje strahote koju
oekuju. Nalikuju na prognanike pred svoju osudu. Nigdje se nita ne mie. Sve u
dvoru jo spava. Urotnici dru u strepnji pred poarom koji su sami podmetnuli.
Netko potri hodnikom. Beatrice digne glavu. Licem joj se trzaju sjene.
- to je? Idite, pogledajte, ili ne! Neizvjesnost je jo nada...
- Nema nade, velianstvo - apne Cristofano.
~ 127 ~
Kraljiin ga pogled gotovo ubija. I opet je mir. Dug i beskrajan. Kroz vrata dopre do
njih amor. Francesco ustane i poe blie da uje.
- To su sluavke, ujem Nardellin glas.
- Zovni je.
Starica ue i pristupi kraljici.
- Jesu li u starom dvoru, ustali?
- Dvorani su ve svi na poslu.
- A tamo gore kod princa? Javlja li se to?
- Nita, velianstvo. Jo spavaju, tiina je kao u grobu.
- Spavaju - i Beatrice pogleda malog Napuljca i uza nj snanog Pietra. Grobna

tiina.
- Ali gospoica Gordana je ve na nogama - izvijesti Nardella. - Nala sam je u

trijemu. Vrlo je zamiljeno gledala preda se.
- Gordana? - opetuje kraljica i skupi obrve.
U mislima potrai mogunost kakve veze izmeu Gordane i njenog nonog

doivljaja, ali strese glavom. "Ne, to ne bi bilo mogue". Onda naloi Nardelli da izie
i pripazi to se vani dogaa.
Opet je tiho. U odaji samo strepnja dre na licima skog vijea. Ponovo netko tri
hodnikom i skrene njihovu pozornost k vratima, ali se vrata ne otvaraju. Prolaze
asovi, dugi, nesnosni. S druge strane uulja se starica.
- Tko to tri hodnikom? - zapita Beatrice.
- Stjepko. Tri kao lud.
- Kraljev pa? Pa on je juer krenuo na Medvedgrad. Kako dolazi u dvor?
Iznenada se pojavi Enrico, a njih etvoro upru u nj, poglede.
- Vae velianstvo- navjeuje Enrico - kralj je na trijemu.
- Kralj? Kako? Zato?
Svi ustanu. U pogledima im pitanje, na licima strava.
- Juer podveer krenuo je na Medvedgrad - primijeti Cristofano.
- Da, velianstvo. Ba zato me silno zaudilo kad sam ga opazio.
- Moda je dojahao u zoru. Netko ga je hitno pozvao dolje?
- Nisam mogao doznati.
- Ako je pozvan, onda...
- A to radi na trijemu? - pita Francesco da Beatrice ne dovri to je htjela rei.
~ 128 ~
- Razmilja. Vrlo je duboko potiten.
- Jo nisu doznali - ustvrdi Cristofano - inae bi digli viku. Taj as valja nam
doekati mirno, velianstvo.
- Mene e uhvatiti gr plaa.
Beatrice spusti glavu puna misli i pita:
- Gdje je kralj spavao da je ve na trijemu? Idi Enrico, pazi. Ako to uje, javi.
- Kralj tako rano na dvoru, a juer je krenuo na Medvedgrad. To je nedokuivo -

primijeti Ranzano.
- Takav strahovit preokret da mi moramo drhtati mjesto da trijumfiramo - uzdie

Francesco hodajui po sobi.
Pietro Ranzano uti i eka sudbonosno otkrie koje mora da kraljev gnjev izdigne do
strahovite oluje. to e kazati, kako e se braniti. Cristofano se zavukao u kut gdje
je njegova mala pojava gotovo iezla.
- Moram se urediti kao svakog dana za doruak.
Kad je Beatrice otila u odjevaonicu, Ranzano prie Cristofanu:
- Ne smijete priznati. Pozovite se na samog napuljskog kralja kao svjedoka, Ivan je

poinio samoubistvo zbog nesretne ljubavi. To moe biti neki motiv.
- Briga me za motiv, popio je moj otrov. Za jedan sat vrati se Beatrice potpuno
odjevena i ureena za doruak. Vjeto je oliila lice crvenilom, izbrisala tragove
besanice i pretrpljenih muka. Enrico ulazi i izlazi najavljujui svaki novi pokret
kraljevog dvoranstva, a kraljiina etvorka drhti.
- Tamo gore kod princa nita se ne javlja? - pita Beatrica svakog asa svojeg
dvorskog metra.
- Nita, velianstvo, ni Damir nije iziao na trijem. Oito su opet do kasne ure itali
filozofe, pa je Ivan vrlo kasno legao i zato je moj napitak morao tako dugo ekati.
- Ako ga je dotaknuo?
- Ne bojte se, Cristofano zna svoj posao. Taj mladac ne moe zaspati ako ne popije
svoj vr gustog omamljujueg vina. Svake veeri to je njegova ljubovca, ali sam ve
uo da je ove noi dugo itao s Damirom Dantea i poli su tek u dva sata u spavae
odaje. Kad je legao, popio je, i ne budi se. I nee se probuditi. Ali nitko o tome ne
sluti. Ve je bilo sluajeva da je mladi iza kakve noi mudrovanja spavao do deset
prije podne. Kralj je dao nalog da se princa nikada ne smije buditi. Sad moe mirno
dorukovati, a da se eludac nee pobuniti kad se kraljeva osuda strovali na nae
glave.
- Nee je provesti - naglasi Ranzano.
~ 129 ~
DORUAK NA STRATITU
Tog asa neobino se brzo otvore vrata, a kraljev glavni nadmetar ulazi. Beatrice i
njezini se trgnu, nadmetar javlja:
- Vae velianstvo, doruak je pripremljen, njegovo velianstvo vas eka.
Beatrice bez rijei izlazi a prate je brat Francesco i dvojica Napuljaca. Mora proi
dvoritem u staru palau, a vani stoji itavo njezino napuljsko dvoranstvo. Silazei
niza stube svoje palae, Beatrice se ini kao da silazi u tamnicu. Danas osjea da
su i uobiajeni ushieni pogledi napuljskih dvorana neprijatni i prijetei.
U dvorani amor. Nigdje se na razvijaju vedri i veseli razgovori, to su uvijek

zabavljali kralja i njegove goste. Kralj odjednom oslovi pjesnika Escole Strozzija.
- Danas je ovaj doruak svima nekako neprijatan. Ne biste li nas zabavili kakvim
pjesnikim satirama ili alama?
- Velianstvo, ne znam se aliti, samo uzdisati. Da je tu Firentinac Alberto Fiorenci,

taj je univerzalan u svemu. Ali, vae velianstvo bio sam svjedok vaih ala kojima
smo se divno zabavili na Medvedgradu.
- To je svje zrak. Ali kad ste ve spomenuli, neu smiljati ale, ve ispriati istinu
ili, bolje, esto je san istina, ili obratno.
Sve oi uperile se u nj. Beatrice uzdrhta.
- Snilo mi se ove noi da sam spavao. To je naravno, jer sam uistinu spavao, a
onda se probudim, naime snivao sam da se budim. A kad tamo ulazi u moju odaju
neko stvorenje. Ne bih znao je li ovjek, jegulja ili to slino. Rije jegulja zadre u
mozgovima etvoro Napuljaca, a oni gledaju ispisanu rije "sardelica".
- To se stvorenje ulja polako mojim odajama, prilazi mojoj postelji, gleda me. Ja
zatvorim oi, pa ipak i zatvorenih oiju vidio sam, dakako u snu, a moda katkad i
na javi. kako se neka tanka ruka kao neka sitna ribica pruila uvis i neto sipa u
moj kristalni vr vina. Htio sam ustati da ga uhvatim i zadavim, ali sam se pritajio,
ekao. Meutim, to smijeno sitno stvorenje polagano se odulja
Napuljski urotnici se nisu maknuli. Pogledi su im stakleni, ali misli im se

meusobno izmjenjuju, due dovikuju oajne poklike na rubu stratita. Beatrice
gleda u duhu Cristofana, Ranzana i Francesca, a u njima odjekuje zapomaganje
Beatriceina uasa. Cristofano blijedi, makar kraljev prodoran i nasmijan pogled nije
ni asa skrenuo k njemu, a opet kao da kralj sa dva skrivena oka promatra
Napuljce. Svi ekaju svretak udne prie o snu.
- I kad je on otiao - pria kralj - ja ustanem. Misao mi sine u glavi, dakako u snu,
na javi ne bih mogao da takvu misao uhvatim. Mislio sam: nije li to puzavo bie
htjelo da me otruje? Trebalo je potrati za njim da ga uhvatim i objesim.
Ali nisam to uimo. teta je vjeati hulje u noi bez parade. Bolje e bili neka misle
da sam popio vino u svojem kristalnom vru pa da sutra promatram kako izgledaju
ti lupei, zloinci kad oekuju sigurnu smrt svoje rtve. Ali odmah sam se probudio
~ 130 ~
i tako mi nije priuten uitak da se naslaujem promatrati svojeg krvnika ili

krvnicu.
Beatrice i ortacima trese se zemlja pod nogama. Kralj gleda i onda nasmijati ubaci
pitanje:
- Da me nije moda tkogod od vas htio otrovati? Veseli smijeh zabruji na kraljeve
rijei.
- Evo, ipak sam uspio da vam izmamim smijeh.
- Velianstvo nije pogledalo u svoj kristalni vr kad se probudilo? upita Galleoti

smijui se.
- Zaboravio sam svoju odluku u snu. Na javi mi ne padaju na pamet takve stvari,
jer ne vladam otrovom, nego potenom borbom. Ako mi neprijatelj eli smrt, neka
doe s maem i vojskom. Otrov je posao razbojnika. Moja vojska broji vie od sto
hiljada vojnika, sto laa i osamdeset topova. Za osvetu jedne kapi otrova pokrenuo
bih svu tu vojsku. Moj najvei top moe pokrenuti osamdeset konja. Koliko bi
morali imati moji protivnici konja da se postave meni nasuprot?
Pitanje kao da je naas zbunilo sve. Zvui li to prijetei ili pozivajui? to je u

pozadini? Neka namjera, niani li na koga?
Na Napulj? Sva su lica mirna, samo su napuljska mrtvaki blijeda. Onda e kralj
vrlo glasno:
- Mislim, Berislaviu, da je ipak vrijeme da probudimo Ivana. Idi gore i pogledaj to

je. Zatim se okrene kraljici i primijeti:
- Velianstvo, vae su oi mutne, vrlo ste umorni. Dopustite da vas otpratim.
U svojoj odaji ona klone na leaj. Francesco se pouri za njom.
- Francesco, jedva sam izdrala taj udarac.
- Sada je najvanije da se ogradimo protiv krivnje.
- Nema ograde. Kraljeva pria o snu nianila je na nas, na mene, ali to se zapravo
dogodilo
- Samo Cristofano moe razjasniti. Rekao sam mu neka odmah doe. On e nam
odgovoriti. Evo ga. Mali Napuljac ue u pratnji Ranzana.
- Razjasnite to to znai. Koga ste sreli u prinevim odajama?
- Nikoga. Ne polazim uludo. Kad su princ i Damir bili dolje u knjinici u najivljem
itanju, ja sam iziao i odmah poslao Nardellu da poe trijemom. Naredio sam joj
neka pred prinevim odajama padne na zemlju kao da se onesvjestila. Ona je to
uinila. Ja sam s druge strane dotrao u pomo i rekao jednom oklopniku neka
donese vode. Dok je on otiao dolje, brzo koraknem u prinevu spavau odaju.
Tamo nije bilo ni ive due. Hitro spustim otrov u vr pripravljen princu i za
nekoliko sekunda ve sam bio na trijemu.
- Oklopnik vas je vidio? - dahne Beatrice.
~ 131 ~
- On je poao dolje prije nego to sam krenuo u spavau odaju, a vratio se tek kad
sam bio na trijemu. Mene se ne moe uhvatiti, ja sam kao maka.
Ranzano zakima sumnjiavo.
- Kraljev se san slae s vaim djelom.
- itav taj doruak imao je svrhu da moe priati taj san i promatrati uinak.
- Onda nije imao to vidjeti. Svi smo bili ravnoduni.
- Iz prinevih odaja nema glasa? - upita Ranzano.
- Sve je na trijemu pred njegovim vratima mirno.
Ugledavi pred sobom beznadni poloaj, Beatrice su snalazile crne slutnje.
- Zatjerani smo u stupicu. Opkolili su nas. Tu spasa nema.
- Ima - ree Ranzano. - Svu krivnju preuzet emo na sebe Cristofano i ja.
- Samo e vam luda vjerovati da ja nisam dala svoju privolu. A moda niste opazili
kraljevu prijetnju vojskom? Za kap otrova digao bi vojsku i prolio potoke krvi. To je
poruka Napulju. Razumijete li tu prijetnju?
- Velianstvo, vi ste iscrpljeni, prospavajte. Dat u vam sredstvo za spavanje.

Posluala je savjet. San je okrijepi pa je tako izila na veeru oporavljena i mirna.
Nakon veere kralj je zamoli za razgovor.
- Nisam te htio uzrujavati prije jela, Beatrice. Dobio sam vijest iz Napulja.
Njegovo velianstvo napuljski kralj eli da mu odmah poaljemo gospodina

Cristofana. Jedino od njega oekuje ozdravljenje. Naravno, ne moemo se protiviti
toj elji.
- Dakako, ako moj otac eli, Cristofano mora otputovati - brzo odgovori ona.
- ao mi je to e moj dvor biti lien tako slavnog ovjeka, ali mora otii.
Mali je Napuljac nalikovao na abu, oi su mu gotovo iskoile.
- Na alost, gospodine Cristofano, sutra u zoru emo se rastati i zato vas molim da
poslije doete u moju radnu dvoranu, elim poslati vijesti i poruke mojem dragom
tastu.
Pietro Ranzano namjerice je izbjegavao kraljev pogled da ne oda svoje miljenje. Bilo
mu je jasno da to znai progonstvo Cristofana dvora. Znao je da kralju nije mogla
stii vijest o kakvoj bolesti napuljskog kralja, ali to pitanje ostalo mu je u grlu.
Nakon veere povede kralj Beatrice u grimiznu odaju i najljubaznije uhvati njenu
ruku.
- Opaam u kraljici neku brigu i nemir?
- Nemam razloga da budem nemirna.
- A bolest kraljevskog oca?
~ 132 ~
- To je ve moja svakodnevna briga.
- Dok je bila pogibelj za naeg potomka, nisam te, kraljice, htio pustiti u Napulj.
Sada, meutim, vie nema pogibelji. Ne bih htio na dui mi grijeh da tvoj otac umre,
a da te ne vidi kad to nije nikako vie nuno. Mogla bi dakle otputovati u Napulj.
Htjela je ostati mirna osjeajui nad sobom tolike opasnosti, ali njegov je prijedlog
raspali.
- Znaj, neu se maknuti iz ove zemlje. Meni podanici nude krunu.
- Jo uvijek misli o tome?
- Nakon onog naeg sukoba u kojem smo oboje navijestili rat ovakvo pitanje i tvoj
smijeh gotovo vrijeaju.
- Da, uistinu smo jedno drugome navijestili rat, ali ja sam bio uvjeren da je moja
Beatrice odvie mudra, a da ne bi stvar sa svih strana zrelo promislila.
- Promislila sam prije nego to sam ti navijestila borbu.
- Kakvim se sredstvima kani posluiti u toj borbi?
To je pitanje izrekao nekako naroito naglaeno to je Beatrice uputilo na priu o

snu i na ono to jo uvijek oekuje iz prinevih odaja. Kraljevo pitanje i njegov
prijedlog probudi u njoj borbenost, pa se uspravi:
- Borit u se dolinim sredstvima.
- To nije jasan odgovor jer ona sredstva koja se upotrebljavaju u Italiji ne smatrani
dolinim.
Gledala ga je gotovo izazovno i jo izazovnije rekla:
- Htjela bih da bude jasniji u svojim rijeima.
- Dobro, navijestila si rat, ali uj: princ Ivan e po elji veine stalea biti nasljednik
moga prijestolja. Budem li se morao s tobom zbog toga boriti, bit u vazda prema
tebi vitez, ali onog asa kad bi se netko trei umijeao u borbu, slijedit u dunost
prema kraljevstvu i odbaciti sve obzire. Dakle, budi oprezna prema sebi.
- Moje umne sposobnosti dovoljno su jamstvo da kanim koristiti najprije sebi. A to

me upuuje da ostanem u dolinoj borbi. Tko bude imao vie, ja ili Ivan, taj e
pobijediti.
- Ostani na tom putu. Jo te jednom opominjem - i odmah zatim ostavi kraljicu i

poe u svoju radnu odaju.
Tu kralj nae Cristofana. Varadi je sjedio uz pisai stol i nije se udaljio. Kralj
ponudi Napuljcu stolicu.
- Odnijet ete njegovu velianstvu moje pismo u kojem mu tono obrazlaem zakone
i mogunosti koje bi se mogle desiti i nesree koje bi mogle stii kraljicu kad bi
nakon moje smrti traila vlast za sebe. Nadam se da e njegovo velianstvo, im vi
stignete, ozdraviti.
~ 133 ~
Ironini smijeak popratio je ove kraljeve rijei, ali Cristofano se rjeito zahvaljivao
na gostoprimstvu i onda ostavio sobu.
- S tim je dakle, svreno - ree kralj. - Ponudio sam kraljici da ide u Napulj, ali je
odbila.
- Je li velianstvo reklo kraljici zato ste izbacili Cristofana? upita Varadi.
- Ni rijei. Poslao sam ga kao kraljeva pouzdanika da mu saopi kako u ovom

kraljevstvu nema pisanog zakona po kojem bi Beatrice nakon moje smrti mogla
naslijediti prijestolje. Jo nam je tu Ranzano. On nije manji lupe, ali vea lija. No,
poslanika ne mogu izbaciti. Zato budimo oprezni.
Vani u dvoritu i na trijemovima palae okupili se kraljevi gosti i odlinici da se

nauiju toplog jesenskog sunca. Gordana je dovela malu Beci i s njom sjela na
klupu. Spazivi vojvodu, podigne se, ostavi prijateljicu i poe mu u susret.
- to je znaila ona kraljeva pria o snu?
- Bilo je sve tako na javi.
- to? Recite mi, vojvodo.
- Golemo iznenaenje. Od onog dana kad je doao Cristofano, kralj je naredio sinu
svojeg starog Radula da svakog dana i veeri kad se princ udalji iz svojih odaja
straari skriven. Juer u noi, dok smo mi bili dolje, mladi je sve vidio. Odmah je
uzeo vr i donio ga dolje svojem ocu. Radulo poalje sina na Medvedgrad. Zbog toga
je kralj doao tako rano. A kad je sve to saznao, odredio je dananji doruak, a
meni i Varadiju naloio da pazimo kako e se za vrijeme prie drati kraljica.
Izgledala je doista mirno i kralj nema nikakvih dokaza da je ona to znala, ali ipak
sumnja.
- Mora da je neizmjerno ljubi kad na tako bjelodane dokaze nita ne poduzim protiv
nje.
- Kraljica se ne moe protjerati. Napulj i Ferrara zapleli bi kralju rat. Venecija bi

nahukala na nas Turina. Kraljicu tite njene drave i neprijatelji kraljevi na
sjeveru, jugu i istoku.
- Istina je to. Ipak ne shvaam da on nema nikakvih sredstava da ukloni opasnost

koju Beatrice prosipa nad njegovim ivotom.
- Strane rijei ste izgovorili, Gordana.
- Prava je nesrea, vojvodo, da niste bili u Napulju.
- Taj nesretni Napulj kao da je u vama Gordana razorio svaki smijeak.
~ 134 ~
OSVETA PROLOSTI
Kad se Cristofano vratio Beatrice, ona se okosi:
- Uinili ste neoprostivu ludost. Gotovo ste me upropastili.
Cristofano je oajan. Sve je pred njim razoreno. Velika nagrada koju mu je obeao
napuljski kralj na odlasku, barunski naslov i dragulji to su imali da rese glavu
njegove keri, sve je nestalo. Nad tim saznanjem nije ni sluao Beatriceine psovke
niti se pokuao braniti. Kada je ve izgubio jedinu nagradu koja mu je obeana ako
sretno dovede Beatrice u Napulj, ostala mu je jo jedna: nada u naplatu za ivot
Beatriceina protivnika. Sad se i ova raspala.
- "Sve je propalo" - pomisli on - "ali jo ima jedno, a to je utnja. Hoe li mi tu

utnju platiti novcem ili barunovim imanjem?" Ovako je mislio dok su po njemu
padale kraljiine psovke. Tad iznenada dohiti dvorski metar Enrico, a kraljica pita:
- to se dogodilo Enrico? Odvie si uzrujan?
- Ovog asa izaao je princ na dvorite.
- To je nemogue - skoe Beatrice i Cristofano.
Na njoj se odraava radosno uzbuenje, a na njemu duboko razoaranje tumai

nemogunost njegova izlaska u nadi da je on jo u samrtnoj borbi pa ree gotovo
tihim mirom:
- To ne razumijem, pa on je pio vino.
- Ali ja razumijem - usklikne Beatrice. - Netko vas je ipak vidio, netku vas je uhvatio
na djelu. Sad je sve rijeeno! Enrico, doi ovamo i uj novu naredbu:
- Ti ima tono izvidjeti koliko je dvorana prispjelo iz Milana i Napulja otkad smo na
Griu. Donesi mi toan pregled otkud je koji, a onda ih svrstaj. Nove dvorane
posebno, a stare posebno, tako da novi stoje odijeljeni od njih. Zatim e odabrati
najspretnijega od mojih pouzdanika koji mora, kad svi polaze na spavanje,
razgovarati s novima. Njegova je zadaa doznati to misli svaki pojedinac. Sve to
dozna mora mi svakog dana ispripovijediti.
- Izvrit u doslovce vau zapovijed, kraljice.
- Jo prije nego se vratimo u Budim, proslavit emo tvoje zaruke s Isabellom i to e

biti tvoja nagrada.
On poljubi rub njene haljine i izae. Beatrice uzdigne ruku i odahne.
- Osjeam kao da su me skinuli s muila. Nisam nikad ni u snu pomislila da u

jednom drhtati za ivot svog najveeg protivnika, da u strepiti nad ivotom onog
kopileta. Stidim se sama sebe.
- to kani sada, Beatrice?
- Trait u napuljskog paa, razotkriti, uhvatiti. Nita nije tako dragocjeno na tom
svijetu to ne bi rtvovala za njegovu smrt.
~ 135 ~
- Pietro Ranzano bit e vam na pomoi, velianstvo - odgovori on sam. Neu ovdje
ostati goloruk.
- Ramiro! Moji su dani posveeni tvojem svretku - ape ona puna mrnje i osvete
nad postavljenom zaprekom.
Beatrice je osjetila potrebu da bude sama. Ispruila se na leaj da se poda

razmiljanju, da dopre daleko natrag u prolost i tamo potrai sjeanje na ovjeka
koji je sada iznenada i neoekivano zakoraio na put njenog ivotnog cilja. Ronei u
daleke asove, trai Ramirov lik, njegove kretnje, stas, otkriva zaboravljene dane.
Napulj je uskrsnuo u njenoj dui kao iva, svjea slika. Osjea toplinu junog
sunca, slua um valova to oplakuju bedeme napuljskog kraljevskog dvora.
Prolost se budi u itavoj bujnosti i arolikosti.
Njoj je petnaest godina. Otvorie se odaje, a pred njom se klanja itavo njeno
dvoranstvo. Prolazi poput kraljice, gospodarice svojih dvoranki i dvorana. Mlaahni
paevi, ije oi blistaju, i meu njima prvi pa, slavljene ljepote po svoj Italiji,
Ramiro.
U dvoru je velika sveanost. Pa je sav u zlatu. Njegove oi sjaju jae od dragulja na

njegovim haljinama. Zove paa. Stoji pred njom i eka. Izdaje mu nalog za sutra.
Osjea se razigrana, uzbuena. Spusti monju s biserima na sag. Pa klekne,
podigne je i prui. Njegove su oi eravice. Bujna mu kosa pada na lice. to se
dogaa? Ona se sagiblje k njemu, zahvaa gustu crnu kosu, a on drhe...
- Ti me ljubi Ramiro?
On jo vie zadre i klone joj k nogama.
- Ubijte me, ljubim!
Lijep je, mlaahan, lud od ljubavi. Njene pune usne rastvorene su od pitanja i
uitka nad paevim priznanjem. Neki tropot ih probudi. Oboje se usprave, a ona
ape:
- Smije mi pisati sve to osjea.
Pa se udalji i pie za bunih noi, za mjeseine i bure, a ona mu odgovara. Oboje

obuhvaa ljubavno ludilo. Ona osjea neto od znatielje, radosti skrivajui njegova
pisma. Jo vie osjea kad kriomice pie njemu. To je uzbuenje ispunja besposlicu
i razveruje cvjetnu mladost. Pisma dodaju jedno drugome neopazice dok je skida s
konja ili posjeda u sedlo.
Ali ona spazi bijesne poglede mladia pokraj nje. To je njezin vjerenik Marzano.
esnaestogodinji djeak razabire to se dogaa izmeu princeze i paa. Ona opaa
da je Marzano uhodi svakog dana. Zna da u njemu nalazi zapreku svojoj ljubavnoj
strasti. Zna da stari Marzano ami u tamnici, a kralj Ferrante mrzi i sina svojeg
utamnienog roaka. Samo svoju djecu die u visine.
Bila je no. Pozvala je Ramira u svoju odaju. U mraku i tiini predali su se ljubavi.
Ali ona ih prevari. Oboje su zaboravili da ljubav ima i posljedica. Ona se povukla.
Pozvala dadilju Nardellu i sve je nestalo. I Beatriceina ljubav. Nee da nosi opasne
posljedice. Ljubomorni zarunik uvue se u njenu odaju. Beatrice je ve prisebna,
~ 136 ~
ne eli ljubav koja joj nanosi takve udarce. Dvije ilave mladosti uhvatile se u tmini.
Beatrice ih uje, potri u hodnik, osvijetli i vikne:
- Zovnite kralja, odmah! Dvorani idu kralju, a on dolazi.
- Oe, Marzano je htio provaliti u moju odaju. Ramiro ga je zadrao. Od te veeri

nestade zauvijek Marzano iz sjajnih kraljevskih odaja. Beatrice ne pita gdje je. Zna
da je dolje u tamnicama ispod kraljevskog dvora. Svezan, okovan, izgubljen. A gore,
tu u raskoi, radosti i slavlju lei drugi rob okovan lancima njene ljepote i uiva.
Dani proljea. Kralj Ferrante najavi keri:
- Vjerenica si kralja Ugarske i Hrvatske. Ruan je, ali bogat i moan. Bit e kraljica
na dalekom sjeveru. Tvoja mo neka bude naa mo. Ako si vrijedna aragonskog
imena, zavladat e kraljem.
I ona nosi prsten monog kralja Matije. eka dan kad e je okruniti krunom i prima
vrele i plamene ljubavne poglede mladoga paa. Tako se sprema u taj novi svijet u
kojem e sve to klije, raste, radi i ivi biti predano njoj. Uiva u sanjarenju i
prihvaa ludovanje mladoga paa to se savija u oaju. Taj oaj prua joj novi ivot.
Njegova bol nad njezinim zarukama razotkriva joj vlastitu vrijednost, pokazuje
snagu. Spoznaja te snage treba joj i tamo daleko na sjeveru gdje stoluje kralj da
njegovoj moi kuje verige. Veer je buna, napuljska. Paevo je lice blijedo kao
magla. Dade mu znak da doe.
Preao je prag njene lonice. Blijed je, nalik na smrt. Pogled mu je plamen.
- Ramiro, ruan si ovako blijed.
- Jezoviti ste ovako beutni, razdiru me nemani.
- to hoe?
- Umrijeti ako ne mogu ivjeti uza te.
- Umrijet e.
- Neu.
- Onda ivi.
- Pokraj tebe, na sjeveru, uzmi me za paa.
- Moe me voljeti samo do onog dana kad dou u Napulj svatovi i odvedu me na
sjever.
- Slijedit u te. Usne su ti oganj. Gorim od njega beskrajno, neugasivo. Molim te,
uzmi me sa sobom.
- Nikada! Tamo me eka vlast i mo. Za ljubav tamo nema mjesta.
- A obeanje, ono obeanje?
- Uuti, jer u ti zabraniti da mi doe na oi.
~ 137 ~
On pada pred njene noge, grli ih, cjeliva. Njegove muke njoj su ogledalo njene
snage. Puna je samosvijesti i nada da tamo na sjeveru onaj kralj runog oblija to
nosi posuti grimiz eka svoje doivotno zatoenje.
Promatra kako je to zavladala najljepim paem talijanskih drava. Od ega su ti

okovi kojima je okovala njegovo srce i razum?
Svaki njegov jecaj, greviti pritisak ruke, mukla pronja do njenih nogu nova je
pouka kako da se naorua za svoj osvajaki pohod kralju bogatstva i moi.
Gore na sjeveru eka je moni kralj. Ona mu plete lance iz paevih suza to se pred
njom raskida, lomi.
- Dosta je danas. Idi, Ramiro.
- Nesmiljena si, nesmiljenija od onih mramornih kipova to prikazuju tvoje lice na

galeriji dvora. Kruta si, mramorna, a ipak se savijam na muilima svojeg
oboavanja. Prah sam samo na orkanu tvoje ljepote.
Na vratima zakripi ipka po kojoj se naglo klizne zastor. Ugleda oca razbjenjela,
rumena kako jurne kleeem pau, rine mu bode u grudi i bez rijei izie.
Pa Ramiro klone na sag. Usne su mu razotkrivale jad muenike ljubavi, ukoile

se.
U spravljena, rastvorenih oiju gleda Beatrice kako u odaju stupaju oevi

pouzdanici Alberto i Bartolo i sluaju izdavanje zapovijedi.
- Odnesite paa odmah iz dvora. Neu da pokapam takvu niticu. Nosite ga u

dvorite krme "Napolitano". Tamo se svake noi tuku. Mislit e da je pao u tunjavi
zbog koje cure.
I paa dignu, svezu mu vrsto ranu da ne zakrvari put, zamotaju ga u plat i iznose.
S izraajem ljutnje ona gleda oca:
- Oe, Ramiro je dosad utio.
- Ali ne bi odsad. Evo to je pisao svome ocu. Trai da mu alje najljepe oruje i
novac jer ide s tobom u zemlju tvojeg vjerenika. Ima li kakva njegova pisma?
- Moj otac ne sumnja u razbor svoje keri, a taj ne bi dopustio da ih imam.
- Dobro. Mrtvi e utjeti - ree kralj.
Prola je u sjeanju sve to se zbilo oko mladog napuljskog paa, ali nikako ne moe
uhvatiti istinu. ak se ne sjea njegovih crta. Sve tu to je kasnije dolo bilo je tako
veliko i jako, tako puno i bogato da se morao utopiti lik trubadurske paeve pojave i
njegovih strasnih zagrljaja. Nema u svojem pamenju ni njegovih kretnja, ni lica,
nita po emu bi ga meu ovim dvoranima mogla prepoznati.
Pretraila je svu prolost, sve njene putove, ali sve ostaje u magli. Samo njegova
prijetnja, njegova osveta na svijetlom je suncu prijetnja da su to ona njezina pisma.
To je vie nego jeziva zmijska spilja.
"Gdje je? Gdje je Ramiro? Zar su uistinu u buci napuljskih sveanosti zaboravili na
njega? A sad je tu i ta se prisutnost ne da niim svladan. Nema bodea koji bi ga
~ 138 ~
dohvatio dok on stoji u zraku. Na sunce s njim. To hou, drugi bode bit e
sigurniji."
Izmuena ustane s leaja, izmuena od ponovno proivljenog ivota. Tako je nije

izmuila nijedna bitka s kraljem, nijedna borba s neprijateljima. Otare sljepooice
mirisavom vodom i zovne Ennka. Naloi mu da odmah dovede graditelja nove palae
i javi Francescu i Ranzanu neka opet dou k njoj.
Iza zakljuanih vrata sjeli su na vijeanje.
- Cristofano e sutra otputovati - ree kraljica. - Princ je ostao u ivotu. Time je

zasad nestao uzrok da strepim od Ramirove osvete. Ali pri tome ne moe ostati.
elim ga uhvatiti, ali za to treba vremena.
- Velianstvo nije nikada prije osjetilo da bi imalo meu svojim Napuljcima kakvog
izdajnika? Kralj nije nikad doznao vae tajne namjere? - zapita Ranzano.
Beatrice pogleda pitajui Francesca kao da moli da joj pomogne misliti i on odmah
usklikne:
- Od koga je kralj doznao da si ti poslala krivotvoreno pismo za Lovrom Ilokim kad

je vodio svatove u Milano?
- To do danas nije razjanjeno, ali mogao je biti samo iz nae najblie okoline,
makar sam sve to pripisivala uhodarenju mojih neprijatelja. Na ovom dvoru imam
smrtnih neprijatelja. Najstrahovitiji je od njih Varadi. On je drugi Ramiro koji eka
u zasjedi. Ali s njim emo lako obraunati, jer znamo gdje je. Naprotiv, Ramiro se
krije, a ipak je tu.
- Meutim, sad imamo dokaza da bi se taj pa mogao skrivati u jednom od vaih

dvorana i on izravno radi protiv vas. Ne zato to bi bio za princa, kako je sam
naglasio, nego to je Ivan vaa najvea nesrea i zapreka da stupite na prijestolje.
- A gdje je Ramiro bio prije?
- Mnogo pitate, kraljice. Na to nema odgovora. Dakle, ostanimo na injenici. On je

tu i zato je naa velika opasnost.
- Gdje emo ga i kako otkriti?
- Dobro bi bilo paziti na okolnost - naglasi Francesco - da Ramiro nije mogao doi iz
Napulja s Isabellom, a ni s milanskom svadbenom pratnjom, nego je morao ve prije
biti ovdje. Prema tome, on se udomio pod tuim imenom.
- Odvie ste daleko zalutali - opomene Ranzano. - Ramiro je oito stigao iz Budima.
Moda je tamo ve davno vrebao na vas.
- ujte, Ranzano. Nova je palaa dograena u starom kraljevskom dvoru za moj

dolazak. Dakle, prije godinu dana moj napuljski graditelj primio je u to doba pismo
kojim netko u moje ime alje plan kako ima da ugradi tajni ulaz u moju lonicu.
Tko je to poinio? Ramiro?
- ovjek koji snuje osvetu posjeduje nevjerojatnu izdrljivost i strpljivost. Da, on je

davno na dvoru u Budimu, a da to misi slutila, Beatrice.
~ 139 ~
- I to je mogue, brate. Gotovo svake godine dolazi iz Napulja nekoliko novih

dvorana koje mi alje otac.
- Neka se vae velianstvo malo vrati u prolost i neka mi kae ima li tamo dosta
temelja zakljuku da vas je Ramiro doista kadar slijediti u vae kraljevstvo i ostvetiti
se?
- Jest. Znam da se time i prijetio kad sam se vjerila.
- A on je doista mogao ostati iv?
- Posve je vjerojatno. Od nas se nitko kasnije nije brinuo za njega. Bili smo uvjereni
da je mrtav baen u dvorite krme "Napolitano".
- Kako se velianstvo nikako ne sjea njegova lica da ga prepozna?
- Ove noi sam mi je rekao u mojoj odaji: "Jedanaest je godina tako promijenilo lice
mladog paa da ga nitko ne bi mogao prepoznati."
- to kani vae velianstvo uiniti s onim tajnim izlazom u lonici?
- Evo mojeg graditelja.
Kad je bradati Napuljac stao pred Beatrice, ona ga otro pogleda i jo otrije oslovi:
- Koliko traite za naplatu da mi iskaete potpunu istinu zato ste u palai izgradili
onaj tajni ulaz u moju odaju? Napuljac nakrivi glavu i pogleda otvoreno Beatrice u
oi.
- Velianstvo, ni naplate ni smrtne osude ne bi mogle promijeniti moj iskaz. Istina je

samo ono to sam priopio vaem velianstvu.
- Onda mi kaite gdje je izvana ulaz u to podzemno skrovite?
- Velianstvo, vani ispod zidina tvrave na Dvercu. Tamo je kamen pokriven

zemljom tako vjeto da ga nitko ne bi mogao otkriti osim onoga tko zna za plan.
- Onda ga zna on - primijeti kraljica gledajui preneraeno Ranzana.
- Ili tko drugi?
- Ja sam gradio taj ulaz izvan Gria sam u kasnoj noi, nitko me nije vidio.
- Dobro. Ostavit ete taj ulaz potpuno netaknut. Neka neprijatelj koji se njime slui
vidi da se nita nije uinilo kako bi mu se sprijeilo ila ponovo ue u palau. Ali u
mojoj odjevaonici treba ulaz udesiti tako da ga mogu zabraviti ako me volja. A to ne
smije raditi nitko osim vas. Sad moete ii.
Ostali su sami.
- Ramiro je odabrao veer kad nije kralj bio kod kue. Dakle znao je da sam sama u
spavaoj odaji. Kad kralj opet kamo krene, moda e pokuati ponovo ui i zato e
ti, Francesco, ostati na strai. Moda ga srea moja uputi da doe po svoju naplatu.
- Ne vjerujem, velianstvo, da bi Ramiro bio tako lud.
~ 140 ~
- Svakog dana i noi pazit u, uhoditi na sve krajeve naeg dvora. Jednom e mi
ipak doi u ruke.
- A sada, Ranzano, treba da razvrstamo svoje bojno polje. Uglavnom, ustanovimo

plan o mojoj borbi. Poto nam je Ramiro zakrio put do kraljeva pretendenta na
prijestolje, valja nam se uistinu uhvatiti dolinih sredstava za borbu.
- Kad ne moemo do njegova ivota, trebalo bi unititi njegov ugled ree napuljski
poslanik. - Koliko mi je poznato, tu se radi o njegovoj majci, dakle njegovo porijeklo
dovoljno je da ga se omalovai.
- Ova je osnova ve davno propala. To sam ve pokuala, ali me kralj izigrao i

otposlao njegovu majku s dvora. Nisam uspjela da u Milanu prikaem princa
nakazom niti je upalilo to tamo poznaju njegovo porijeklo. Sve to ne vrijedi sada
nita, valja uzeti u ruke novo oruje.
~ 141 ~
DVIJE PROKLAMACIJE
Oko june grike kule uljaju se do kraljevske palae dva mukarca u vrlo otrcanim
graanskim odijelima. Straa ih zaustavi, ali iz stranjih vrata dvora brzo istri
ovjek, izree lozinku i ona dvojica uu u palau. Onaj trei otvori kraljevu radnu
sobu i zakljua. Jedan od dvojice graana skine s glave vlasulju i klobuk, baci ih na
stol, a kraljevo se lice nasmije.
- Trebao si doi s nama, Berislaviu - veli treemu. - Je li, Radulo? i potapa

svojeg vjernog slugu u graanskoj otrcanoj odori.
- A gdje je velianstvo sve bilo? - pita dvorski metar.
- Obiao sam narod na Griu, Kaptolu, u Turopolju i Zagorju. Radulo i ja prodavali

smo puceta, resice i one gluposti, ali smo se nasluali pametnih rijei, a najvie
iskrenih. Ali sad brzo, Radulo, da sretnoga pohabanca pretvori u omraenog
raskonog vladara.
Nestao je iza vrata svoje intimne odaje i pojavio se u sobi svojeg kancelara gdje je
naao i vojvodu.
- Velianstvo, stigla su dva glasnika s juga.
- Uvijek s juga dolaze oblaci. Da vidimo. To je iz Milana.
Poao je k prozoru da Varadi i vojvoda ne bi vidjeli djelovanje pisma. Unaprijed je

osjeao da e ovo pismo unijeti novi nemir u njegov ionako dramatian ivot. Kad je
proitao, okrene se.
- Ovo pismo je od grofa Alfonza Borgie - upadne Varadi i prui kralju drugo pismo, a
onda izae.
Matija povrno pogleda pismo i ita pohvale za gostoljubivost na njegovu dvoru, ali
ga zaokupi nastavak:
"Njezino velianstvo, naprotiv, postupalo je prema meni toliko poniujue da u biti

prisiljen sve to prikazati svojem ujaku papinom kancelaru. Njezino mi je velianstvo
govorilo o Gordaninim osjeajima prema meni, izriito ponudilo Gordanu za enu i
savjetovalo da odmah otputujem na ujakovu opatiju i priredim sve za mladence.
Povjerovao sam i poao, ali sam nakon tjedan dana saznao da je Gordana
otputovala u Napulj. Nitko na dvoru nije smio znati da e ona poi na sveanosti.
Kad sam se uvjerio u istinitost ove zasjede, smjesta sam pokupio sve muke na
ujakovom imanju i krenuo najveom brzinom u Napulj da tamo javno pred svima
odrim od kraljice zajamenu svadbu. Ali putem sam naiao na svoju vjerenicu
kako bjei pred potjerom nekoga kojemu je kraljica htjela izruiti Gordanu. Tada je
Alfonzo Borgia nastupio kao vitez. Pustio je djevojku da bjei dalje u pratnji
firentinskih odlinika, a sam pobio etu koja je Gordanu htjela vratiti u Napulj. Tek
onda sam razabrao da su vojnici pripadali kraljevskom dvoru. U Napulju sam uo
od ribara i graana to su vidjeli svojim oima i govore jo i danas: Gordana je
morala u Napulj da tamo bude ljubavnica Francescu koji katkad nosi odijelo
kardinala, ali uvijek u glavi mjesto mozga nosi pauinu. Njezino velianstvo je,
dakle, mene odstranilo iz Zagreba da bi Gordanu moglo mirno slati u ljubavni
naruaj Francescu, Gordana je ena kojoj nisam vidio sline i ponosim se to sam je
~ 142 ~
istrgnuo iz ovako prostake sudbine. Ali poniujua prevara to je nanesena jednom

Borgii nee biti zaboravljena. Molim da to objavite njezinom velianstvu.
Alfonzo"
Dakle, ovo je dokument - primijeti kralj pruivi pismo vojvodi- itajte, ali kraljici ga
sada neu pokazati, bit e zgodnijih dana u mojem ratu s njom.
Vrata se otvore a Gordana ue skromna, mirna ali dranje odraava da je itavo

bie suta opreznost. Tome se stavu potpuno predala otkako se vratila iz Napulja,
kad je u Beatricemim pogledima razabrala ubojite strijele to se prosiplju nad njom.
Poklonila se, a kralj se okrene.
- Pozivljem se na tvoju iskrenost. Gordana. Odgovori mi oosve bez straha da bih te

zbog toga ukorio. Nisi li u Napulju s nekim govorila o prinevoj ljubavi prema maloj
Frankopanki?
- Nisam, velianstvo, ni rijei.
- Ipak si od nje nosila vijesti princu?
- Ne, ona me nikad nije na to ovlastila.
- Ljubi li ona Ivana?
- Mislim da su njeni osjeaji mlaahne sklonosti koja za sebe ne trai nita.
- To je u njezinim godinama mogue. A sad mir. Dolazi princ.
Spazivi Gordanu, Ivan jedva prikrije strah da se radi opet o kakvoj zamci protiv
djevojke.
- Ne razumijem to je milanskog vojvodu ponukalo da mi pie ovo - i svima ita

naglas.
Bolno me dira neprijatna vijest da njegova visost princ Ivan nije prekinuo sa svojom
ljubavi prema nekoj dvoranki njezinog velianstva. Teka bi alost snala moju
neakinju Biancu kad se princ nakon vjenanja ne bi raskinuo sa svim onim to ga
je vezalo uz bilo koju djevojku. elio bih razjanjenje da se prema tome mogu
ravnati."
Iz svake rijei milanskog vojvode zijevala je nad Gordanom optuba koju su teko
osjeali Varadi, Ivan i vojvoda. Nitko se nije usudio da ita kae od bojazni da
svojim rijeima ne ugrozi Gordanu. Ivan odlui da predusretne daljnje raspravljanje
o tome i obrati se svome ocu:
- Vjenan sam s milanskom vojvotkinjom i sada je sve svreno, da je togod i bilo.
Ozbiljnost kojom je to izrekao oito se ugodno dojmila kralja i on zadovoljno odvrati:
- Mudro si rekao, sine. Tako emo pisati vojvodi. to je bilo ima da bude svreno. To
je pametno - naglasi jo jednom kralj, a onda oslovi Gordanu ponukan Alfonzovim
pismom:
- Danas te neto bolje upoznao, djevojko. Zavrijedila si da te od sada smatram

dobrom i pametnom. Ako te pijuni pitaju to sam zvao, a ti reci da je kralj dobio od
~ 143 ~
Alfonza pismo kojim objanjava kako je Alfonzo sudjelovao u obrani tebe od

nepoznate dvojice napadaa.
- Razumijem, velianstvo - tiho se pokloni Gordana.
- A sad, Ivane, otprati Gordanu.
Neto zaueno pogleda vojvoda kralja kad je odredio da je prati princ. Ona se
oprosti, pokloni kralju pa izie. Na trijemu je tamno. utei koraa princ uz
Gordanu. Stigavi do stuba, dotakne se njene ruke i lako je stisne.
- Lomio sam se, Gordana, nad ponorom. Kakva je to strahota. Moram utjeti da vas
moja obrana ne strovali u kraljevu nemilost. Sva je srea da milanski vojvoda nije
naveo o kojoj se dvoranki radi.
- Znak da pismo koje ste Damiru pisali o meni nije u njegovoj ruci. Dakle, ono je u
Napulju.
Kad je Ivan s Gordanom iziao, kralj pristupi k vojvodi Ilokome.
- Vi ste uvjereni da vas ona ljubi?
- Osjeam da njeno srce skree k meni.
- Zato se ona odmah ne vjena s vama?
- Jer je dijete naeg roda. Ona eli da u prvom redu pomogne osigurati prijestolje
pincu Ivanu, da je domovina sigurna i osigurana protiv svih tuinaca.
- To me otkrie danas zapanjuje. Ona, ljubimica kraljice, u svom srcu pristaje uz

nas.
- Jer nije mogla biti izdajnik svojega kralja - ree Varadi.
inilo se da kralj jo uvijek osjea neku dvojbu. Instinktivno sumnja nad

portvovnou, junakim djelom Gordane ponovo se odrazi u novom pitanju.
- Ona je traila od vas, vojvodo, dugi rok za razmiljanje. Ovako siromana djevojka
morala bi objeruke prihvatiti ponudu tako bogatog i monog enika. Nije li vas
nikad ponukalo da o tome razmiljate?
Shvaajui kraljeve misli, vojvoda odgovori odluno i uvjerljivo:
- Kralju moj, ova me okolnost nimalo ne strai. Gordana je mudra i pametna. eli
da bude sretna, a za sreu nije dovoljno samo moan i bogat enik. Hoe da iskua
moje srce, a i svoje, ekat u dok se ona odlui da mi s pouzdanjem prui ruku.
- Kad ste vi mirni, vojvodo, zato da se ja brinem za vau ljubav. Uistinu je ljubite?
- Svim svojim ivotom. Kralj se zamisli i ree:
- Moram priznati da se za ovakvu djevojku moe prezreti i prvo prijestolje svijeta i

najdragocjenija kruna. Sada Varadi stekne snage da progovori:
- Prinevo je srce skrenulo prema Beci Frankopanki, ali danas je princ pred svima
nama izrekao premudre rijei: "Poslije vjenanja sve je svreno." Kad vae
~ 144 ~
velianstvo napie pismo milanskom vojvodi, moe mirne due tu stvar smatrati
svrenom.
- To mi je jedina elja.
U tom trenutku ue Ivan. Opazio je na svim licima da ga je kralj namjerno otposlao

iz odaje da s njima moe govoriti u njegovoj odsutnosti.
- Oe moj, odluio sam da piem milanskom vojvodi, ako vam je s voljom.
- Da pisat emo zajedno, odmah.
Sjeli su k stolu i napisali pismo da raspre svaku sumnju Milana. Varadi se,
meutim, umijeao svojim savjetom.
- Velianstvo, bilo bi dobro pisati vojvodi, kada e u Milano stii prinevi svatovi da
Biancu dovede u kraljevstvo.
- U roku od tjedan dana krenut emo s Gria u Budim i odanle poslati veliku i
sjajnu pratnju da dovedu mladu Ivanovu enu.
I stadoe raspravljati o pojedinostima svatova.
*****
Rana je zora. U kraljiinu predsoblju okupljena je sva njena pratnja u sveanim

odorama. Dvoranke su odjenule najljepe haljine. Doa Isabella naroito se iskitila,
a oko nje stoji itavo ensko dvoranstvo kraljice Beatrice. Beci Frankopanka i
Gordana dobile su nalog da tog dana uu u pratnju. Dvoranstvo s nekim
uzbuenjem prati svaku kretnju to dolazi iz kraljiinih odaja. Svi oekuju velike
dogaaje. Enrico je hitno proao dvoranom i ulazi kraljici. Ona sjedi u naslonjau u
purpurnoj haljini od brokata. Sjaje se zlatni uzorci na svili, a dragulji u njenoj kosi
prelijevaju se. Uredila je lice bijelilom i crvenilom i dala mu naroito mlaahni
izraaj. U kutu blista Francescova arena napuljska odora. Pietro Ranzano navukao
je svilene ljubiaste haljine. Kad je uao Enrico, sve troje se ivo okrene, a Beatrice
pita:
- Dakle, to je?
- Kralj vijea sa svoj im prijateljima u radnoj dvorani. Nitko ne moe k njemu.
- A njegova pratnja?
- Svi su u sveanom ruhu. Vidio sam naas izii Varadija. I on je odjenuo sveanu
biskupsku odoru.
- Kad kreu na sabor?
- To nisam mogau doznati.
- Svejedno je kada - primijeti Ranzano. - Glavno je da nam odmah javite kad oni
krenu da se kraljica moe smjesta pridruiti povorci.
- A kako je dolje na poljani?
- Velianstvo, okupilo se stotine plemia i velikaa. Kraljevski ator ima samo jedan
naslonja.
~ 145 ~
- Samo jedan? Dakle kralj ne misli da bih prisustvovala?
- Prevarit e se. Izii u jednostavno k njemu, a on ne moe da me zaustavi. Takvu

sablazan ne bi mogao uiniti ve zbog stranih poslanika. Sva bi Italija kriknula.
- Oni su ve potpuno spremni. Venecijanci su okupirali mjesta blizu kraljevskog

naslonjaa - saopi Enrico.
- Njihova nametljivost ovaj mi put dobro dolazi - nasmijei se Beatrice.
- I milanski poslanik grof Marcelo doao je u pratnji svojeg tajnika Tita Strozzija i
njegova brata Escole.
Izvana dopre u sobu amor i neko estoko kretanje. Dvoranin najavi Tomu Bakaa.
Ranzano odmah ustane i poe k vratima. Tomo Baka duboko se pokloni kraljici.
- to mi nosite, biskupe? - upita ona ljubazno.
- Njegovo velianstvo kralj poruuje kraljici da e je pratiti u crkvu sv. Marka.

Nakon toga e vae velianstvo poi u dvor, a u podne sveano primiti hrvatske
velikae i plemie.
- Recite njegovu velianstvu da ga elim pratiti na sabor kao to sam ga pratila

prigodom sveanog ulaska u Be.
- Poruku vaeg velianstva izruit u kralju - ree on, nekako kriomice pogleda
Pietra Ranzana pa izie.
- Pietro - veli kraljica apui - kao da se vi s njim neto sporazumijevate?
- Vae velianstvo, Baka mrzi Varadija, on je dakle na naoj strani.
Ona malo zamiri i kroz duge trepavice pogleda poslanika, a onda zadovoljno
kimne.
- Prema svemu, kralj ne eli da ga ti prati u sabor - primijeti Francesco.
- Ipak u ga pratiti.
- Svakako smo u dobroj poziciji, samo uzdrite mir - ree Ranzano.
- Dakle, ekat emo. Imam i ja svojeg kancelara u kraljevoj stranci - i sretno i
zadovoljno se smije.
*****
U radnoj odaji kralja Matije vlada ivo uzbuenje. Gerebi, Palatin, Zapolja, Lovro
Iloki, Bernardin Frankopan u sjajnim odorama okruili su kralja koji sjedi u
naslonjau. Njegova kraljevska grimizna odora jo vie ispoljava snane valovite prsi
i utu kutravu kosu. Poluglasno raspravljaju. Varadi slae pergamenu
proklamacije, a Filipec stoji pokraj njega nasmijeen. Tomo Baka ue hitro,
pokloni se kralju i ree:
- Njezino velianstvo s potovanjem prima poruku kralja, ali eli vae velianstvo
pratiti u sabor kao prigodom sveanog ulaska u Be.
~ 146 ~
Nastade utnja. Kraljeve oi svjetlucaju i govore odve jasno:
- Ova poruka dokazuje da kraljica uistinu ima namjeru na saboru neto uiniti
protiv proklamacije - i on pogleda vojvodu Ilokog.
- ujte, vojvodo. Ovo je prevana stvar, a da biste osobu koja vas je obavijestila
due preda mnom zatajivali.
- Pokoravam se. Rei u samo vama, velianstvo. Svi su odmah otili, a kralj ostane
sam s vojvodom.
- Velianstvo, osoba o kojoj se radi vrlo mi je bliza i molim obeanje da nitko nee
doznati njeno ime.
- To se samo po sebi razumije.
- Velianstvo, kraljiinu namjeru povjerila mi je Gordana. Ona to posve sigurno
zna.
- Gordana? Opet ona - opetuje kralj, a oi mu se rastvore. Malo je razmiljao pa e

vrlo ozbiljno:
- To je neoekivano otkrie. Sasvim neoekivano. ini se da ova djevojka ba

naroito brine oko princa Ivana.
- U nje je vjerni podaniki osjeaj prema domovini i kralju.
- Ili naroito osjeaj prema princu?
- U njemu potuje ivotnu osnovu i sreu svoje domovine.
- Otkud Gordana zna kad nije vie u kraljiinoj blizini?
- Velianstvo, Beci je dobila nalog da svakog dana izvijesti kraljicu s kim je Gordana
izmijenila rije ili pogled. I kad je ula u predvorje iza zastora kojima kraljica
pokriva svoja vrata, Beci je sluala kako kraljica krasnoslovi govor kojim e
nastupiti pred saborom, a u govoru upravo tono ula rije: ja, kraljica, saalila
sam se da vi plaate tolike poreze i dugo sam se borila s kraljem dok je pristao
poreze sniziti na polovicu.
- Vojvodo, tek sada razabirem da je kraljica opasni protivnik. Razara. Ona e biti
spremna na sve, upravo na sve. Dakle, Gordana vam je otkrila da kraljica kani
govoriti plemstvu o sniavanju poreza do polovine i da je to ona iznudila od kralja.
Nekoliko puta proe kralj po sobi duboko potresen. Nakon dueg vremena zaustavi
se pred vojvodom.
- to god vam Gordana saopi odmah mi javite, vojvodo. Ne bojte se, kraljica nee o
tome nikada saznati. Pouzdajte se u moje rijei.
Opet je dozvao ostale u radnu dvoranu, na to kralj zapovijedi:
- Vojvodu Ilokog i kneza Frankopana molim neka idu dalje do sabora i jave kad
treba da doem.
~ 147 ~
Poljanom ispod gradskih utvrda talasa se slika puna arenila, blistavila sjaja i
vrelog ivota. Posred obrua to ga je savilo hiljade konjanika, pratnje velmoa,
sjaju se odore hrvatskih velikaa i plemia iz svih krajeva izmeu Save i Drave, pa
sve do mora. U sredini na uzdignutoj tribini razapet je krov od grimiza pod kojim
stoji hrvatski ban u odori od baruna, zlata i dragulja. Uza nj sjedi banovac sa
trinaestoricom saborskih dostojanstvenika, odabranih da obavljaju poslove koje im
je povjerio sabor. U proelju stoji kraljevski naslonja. Sva su lica okrenuta k banu,
a tamo daleko iza konjanikih pratnja narod i graanstvo, puni ponosa i
ljubopitnosti, promatraju blistavu sliku saborovanja.
Lovro Iloki i Bernardin Frankopan dojure na konjima u blizinu. Gusti se redovi

razdijelie da ih puste proi. Onda se zaustave.
- Priekajmo dok ban svri govor - upozori Lovro kneza Bernardina.
Obojica gledaju prema tribini i sluaju prodorni banov glas:
- ..."Po starim pravicama hrvatskog kraljevstva sazvao sam ovaj sabor na Griu
gradu, ja, kao ban i namjesnik kraljev, na temelju prava i zakona hrvatskog
kraljevstva, po svim kraljevima potvrenim i uvijek u potovanju dranim. Mi smo
doli da raspravljamo o naim tegobama, tenjama, o naem dobru i zlu.
Raspravljamo po starim zakonima i pravicama hrvatskog kraljevstva. Rasprave

hrvatskog sabora neka naa lica osvjetlaju pred licem nae glave koja na gradu
Griu ve pet mjeseci boravi i vlada, slavnim pobjednikom, uzvienim kraljem,
naim Matijaom".
Poljanom se razlijeu poklici kralju, ali jo se ne stiaju, kad se iz redova

maloplemia zauje:
- Neka ivi nasljednik prijestolja princ Ivan!
Krikovi se stope u urnebes od Gria pa do posljednjih redova svjetine. Lovro Iloki

prie k tribini rumen od radosnog uzbuenja.
- Kralj me alje - priopi Lovro banu. - Kad bi bilo najzgodnije da doe?
- Kad zazvoni podne. Priredit u sve tako da onda proitam proklamaciju. uli ste
kako e pozdraviti proklamaciju.
U svojoj palai Beatrice je dorukovala s Francescom i mlaim bratom Giovannom.
urila se i pourivala je i druge.
- Enrico, ovo otezanje ispunja me sumnjom da kralj jo sjedi u svojoj radnoj odaji.
- Jest, tamo je sa svojim prijateljima.
- On e otii, a da ti nee znati.
- Moji dvorani su na strai, ali idem sam.
- Izigrat e me taj lukavac!
- Ne uzrujavaj se, Beatrice - umiruje je Francesco - kako bi iziao iz dvora, da ga

nitko ne opazi, itavo je dvorite puno pratnje, a jo se nitko od njih ne mie.
~ 148 ~
- Gdje je Ranzano tako dugo? Nemam mira. Neto se dogaa u kraljevim odajama ...
Svrivi doruak, ona uzme zrcalo, ogleda lice, namjesti bisernu mreu na glavu,
uzme dragocjeni klobuk od sukna ukraen smaragdima i dijamantima. Ranzano
ue, a ona se uznemiri.
- Neto ste nepovoljno doznali?
- Jesam, velianstvo. Dok vi ovdje ekate, u kraljevim odajama izbila je na vidjelo

vaa namjera da porezima sprijeite proklamaciju.
- Nemogue, nemogue. Krivo ste uli.
- Tono i nepobitno sam uo. Kralj zna sve.
Ispod ruiaste minke oblije kraljiino lice rumenilo ljutine.
- Onda sam izdajica ja, Francesco ili vi.
- Poto je to nemogue, morao bih povjerovati da velianstvo ima uza se nevidljivu

izdajicu. Kralj zna potanko sve to ste nakanili.
Napola zapanjena, napola razbjenjela, zagleda se u Ranzana.
- Vaa vijest, poslanice, udara me posred ela. Nitko nije bio u blizini kad smo nas
troje ovdje vijeali. Nitko nije mogao uti, nitko iv osim ovih stijena. Vi znate da
smo bili posve sami.
- Kad bi zidine imale ui, nemaju usta da govore, a kralj ipak sve zna. Znai da se
ovdje netko odlino zanima za naa vijeanja, kraljice.
- Gdje? Recite, gledajte, pretraite itavu odaju. Tu se nitko ne moe sakriti. to

veli ti, Francesco.
- Velim i mislim samo o Ramiru.
- Jao, to me ispunja grozotom - apne kraljica pa se mehaniki okrene po sobi i

zagleda u pod na kojem lei sag.
- Ne, ne, to se ne da protumaiti, to me tjera u ludilo. Ranzano, zar se u mojoj

blizini skriva izdajica?
- U istom smo poloaju kao i kralj. Njegov prijatelj i pristaa izdaje ga nama, samo
to on doznaje sve od samog kralja, dok se mi ovdje sakrivamo, nikome ne
povjeravamo nita, a kralj ipak doznaje nae najtajnije osnove.
- Tko? Tko je tu izdajica?
- Velianstvu vie uznemiruje osoba izdajice negoli sama izdaja.
- Nee im koristiti. Ipak polazim na sabor i onda ako mi kralj javno pred svima izjavi
da to nije mogue. Naprosto neu da se pokorim. Neka me dade svezati i silom
odnijeti natrag u dvor. Njemu ne pomae nita. Moram doznati tko mu je to rekao.
Kraljev izdajnik mora vam to otkriti. Izdajici pripraviti otrov.
U Beatriceinim oima zatrepe bljesak osvete, ali opet ugasne.
~ 149 ~
- Ne. Gordana nije mogla ni uti ni prislukivati. Ona je sve vrijeme bila izvan
slube radi male Beci. Nijednog dana nije bila u ovim odajama.
- Sasvim iskljueno - potvrdi Ranzano - ipak u preuzeti pasku te zagonetne

djevojke. To je moja zadaa.
Razdraena kraljica uetala se dvoranom, oslukujui svaki ropot iz predsoblja i

traei u mislima opasnog nevidljivog izdajicu. Nervozno oekuje Enrica da joj
navijesti kraljev polazak na sabor.
Pri tome je neprestano opetovala:
- Izdajicu moramo izvui na svjetlo da ga se oslobodimo.
*****
Kraljevi izaslanici Lovro Iloki i Bernardin Frankopan uli su u njegovu odaju,

saopili mu banovu poruku i prizor to se odigrao pred njima na saboru.
- Princu su klicali? - ushieno opetuje kralj.
- Princu kao nasljedniku prijestolja. To je bio orkan glasova, velianstvo, - doda

Bemardin.
- Dakle, gotova proklamacija?
- Samo jo manjka slubeni saborski zakljuak. Velianstvo, o podne vas ban

oekuje na saboru. Valjalo bi da poete u crkvu da ne okasnite.
- Dobro. Neka bude sve spremno za odlazak. Na vratima se pojavi Mladen Berislavi
i na kraljev poziv najavi:
- Vae velianstvo, stigla su dva vicarca sa svojom pratnjom i mole da ih

velianstvo primi.
- vicarci! Ve dugo ekam da moja saveznica vicarska, poalje na dvor svoje

poslanike. To su po svoj prilici oni. Reci im da u ih primiti poslije sabora.
- Velianstvo, razjanjavao sam im, ali vele da nose neku vrlo vanu vijest.
- Neka dou, onda ih moram primiti.
Mladen Berislavi irom dade otvoriti vrata. U dvoranu uu dva mukarca srednjih
godina i sveano se poklone.
- Poslanici vicarske, dobro mi doli! Vrlo se veselim to je vicarska poslala svoje

poslanike. Danas je ovdje velika sveanost i pozivam vas u svoju sveanu pratnju.
- Naa je pratnja ubila glasnika vaeg velianstva.
Ova izjava iznenadi kralja.
- Mojeg glasnika! Gdje? Kada?
- Putovali smo Ugarskom. U umi smo se nali s dvojicom sumnjivih momaka. Nai
su momci u guvi jednog ubili, a drugog smo uhvatili u bijegu i doveli ga kao
svjedoka. Bio je kraljiin glasnik.
~ 150 ~
Uzbuenost vicarskih poslanika i cijela njihova pria pobudi kraljevu sumnju i

dopusti vicarcu da odmah predvede svojeg svjedoka, a Berislavi i Orban kliknue
od uda.
- Velianstvo, to je Itvan, kraljiin pouzdanik iz Budima. Zar si putovao u ovaj

grad? - upita ga Orban.
ovjek se toliko prepao da su mu usne poele drhtati.
- Ja sam poslan samo da pokaem put glasniku plemenitog velmoe Baloga.
- Oh - klikne kralj, kao da je nekoga uhvatio na djelu - Dakle, njemu u pratnju? A

glasnik je ubijen, je li?
- Ubili su ga momci ove gospode.
- A kad su ga ubili, uzeo si pismo k sebi? Ovamo s njim.
Drhtavim rukama posegne u njedra pa ispod prsluka izvue omot. vicarci prate
svaku njegovu kretnju, zabrinuti za njegov odgovor koji nisu razumjeli. Itvan preda
kralju omot zaiven u platno, Varadi ga prereze noem pa izvadi zapeaeno pismo i
preda ga kralju On izvadi peat i pohlepno proita.
"Velianstvo! Ovdje se pronosi glas da tamo u onoj slavenskoj zemlji kane proglasiti
nasljednikom prijestolja Kartagu. Ova nam je vijest dobro posluila da protiv
nametljivog nasljednika diemo bunu. Oni koji dosad nisu skrenuli ni na jednu
stranu, vie pristaju uz monu i uglednu kraljicu nego li uz sina roenog od
milosnice. Ustrajat emo do zadnjega daha za nau vladaricu, sjajnog, monog roda
i velikog uma. Rasposlali smo na sve strane ljude i odasvuda nam donose radosne
vijesti. Velmoe javljaju da nee nikad dopustiti da im kralj uje nezakoniti sin
nedostojna roda. Molimo odmah upute po istom glasniku. Prilaemo proklamaciju
kojom se kraljica Beatrice proglauje nasljednikom prijestolja. Ovo e proitati na
hrvatskom saboru na saveznik u kraljevu taboru. On je voa nae stranke,
velikaa i velmoa."
Matija digne glavu. U njegovoj dui drhti. Ne vidi drugo do jeziva izdajstva Nitko se
ne usuuje rei nita. Berislavi odvede Itvana i stavi ga pod strau. Kralj polagano
ide po sobi, lice mu je mrano U ovoj tiini oglasi se vicarac:
- Uzvieno kraljevsko velianstvo, mi nismo krivi ako smo uinili zlo. Molimo vas da
se zbog nas ne ljutite i da nam oprostite.
vicareve rijei padoe na sve njih kao neprilina smetnja. A kralj gotovo vikne:
- Opratam vam. Opratam. Uinili ste dobro.
Varadi izvede vicarce, i objavi im da e biti kraljevi gosti. Kralj sjedne u naslonja.
Nitko nije govorio. Slijedila je duga i teka utnja. Onda se kralj pomakne. Osjeali
su da je stvorio vanu odluku.
- Hrvati su uz mojeg sina, ali u Ugarskoj ima kraljica vie uporita nego to sam
slutio. Sad mi je stvar jasnija. ini mi se da smo htjeli posijati sjeme, a nismo
obradili tlo. Ugri su pogibeljniji od Napulja. Oni mu pruaju snagu i odvanosti.
Kraljica ne bi nastupila tako odluno, gotovo drsko, da nije znala koliko je podupire
oligarhija. Mi, eto, vidimo da su neprijatelji, otkad se nalazimo na Griu,
neoekivano ojaali.
~ 151 ~
S nekom strepnjom Varadi slua kraljeve rijei to pokazuju sudbonosni preokret.

Ipak ekaju da on svoju misao izree dokraja.
- to bi znailo danas na ovom saboru proglasiti princa isljednikom? Izazvati

neprijatelje na otvoreni boj, na hukanje protiv princa i mene i dopustiti na javnu
agitaciju za kraljiin zahtjev. To ne bi bilo mudro. Prije svega, moramo se, vratiti u
Budim i tamo skriti neprijatelje.
- Skriti se mogu samo u otroj borbi - ree Varadi.
- Skrit u ih milom, a ne silom!
- To pismo ne bi smjelo toliko djelovati na vae velianstvo - oglasi se Tomo Baka -

osveta neprijatelju je potrebna.
Kralj ga pogleda i zakima:
- Ta osveta bi bila toliko pogibeljna da i ne slutite. Dok je kraljica nudila za

nasljednika svoga brata, bilo je lake, ali sada nudi sebe. Moji se oligarhi nadaju
obilnoj pljaki pod njenom vlau. Radije ekam s proklamacijom za shodnije
vrijeme.
Sve se u Varadijevoj dui uzbudilo i on joj dade oduka:
- Nakon tolikih borbi i natezanja sada bi mogao da jedan sabor kraljevstvu

proklamira princa, a vae velianstvo uzmie pred mnogo slabijim neprijateljem.
- Ja imam snagu vlasti, a protivnik ima potporu Napulja i opasne Venecije.

Preuranjena proklamacija bit e samo orue u rukama protivnika. A zar poklici na
saboru ne znae proklamaciju? Jo je bolje ovako.
- To je uzmak pred kraljicom i nita drugo! - izlane Varadi, ali ga kraljev pogled
pogodi kao ubod.
- Zabranjujem vam ovako govoriti. Bit e onako kako ja odluim!
Svi su osjetili da nemaju snage kralja skloniti na promjenu odluke i ostavili su

dvoranu.
Vani na trijemu zadri se Varadi i tiho govori s vojvodom.
- Drugi bi je kralj smjesta bacio u tamnicu i zarobio.
- Neopisivi je grijeh to je odustao. Valjalo bi da idete u Remete. Neka esmiki

savjetuje to treba da radimo.
- Idemo jo danas predno.
Kralj je najavio Beatrice da e je odvesti u crkvu. Kad se kraljica s pratnjom nala

na dvoritu, upita kralja:
- Kada emo u sabor?
- Uope neu prisustvovati saborovanju.
- To e smatrati uvredom.
~ 152 ~
- Naprotiv, bit e im drae. Kad su sami, onda mogu slobodnije raspravljati.
- Dakle, ne kani kraljici prikazati sabor? - upita ona, a glas joj je uzbuen.
- Ovdje nije obiaj da ene dolaze u blizinu sabora.
- Ja sam suvladar.
Kralj se okrene Ranzanu i naglasi:
- Gospodine poslanie, razjasnite kraljici da se okani koraka koji bi je u oima

sabornika uinio smijenom. Na gozbi poklonit e se kraljici svi hrvatski odlinici.
- Ja u te poklone primiti na saboru - otro naglasi Beatrica.
- alim to u biti prisiljen da zatvorim gradska vrata i uvam svoj ugled.
- Meni je, dakle, oduzeta sloboda?
- Upamti, Beatrice, pokua li prodrijeti na sabor, naii e na ogradu mojih

oklopnika.
Kralj pozove svoje ljude i naredi da se opet dadu zatvoriti sva vrata i izlaze iz dvora.
- Tko me izdao? Tko - pita ona razbjesnjela, dok su Francesco i Ranzano gledali
preda se. Ni lukavi Ranzano nije mogao ui u trag rjeenju zagonetke nevidljivog
izdajice.
- Izdajicu mi dajte, rastrgat u ga na ognjenim kotaima. Dok taj izdajica ivi, mi

smo svezani kao robovi.
~ 153 ~
KRALJEV ZAMJENIK
Urnebes se razlijee s jednog kraja Gria na drugi. Narod u praznikim odijelima
stvara ive zidove s obje strane ulica od Markove crkve do kraljevske palae na
Dvercu. Kraljevi trubai stupaju na elu povorke. Glazbenici izvode himnu. S
grikih utvrda tutnje topovi navjeujui slavu vjenanja kraljevskog sina Ivana
obavljenog u Milanu preko zamjenika vojvode Ilokog.
Na vitkom vrancu jae kralj u grimizu. Slijeva je kraljica u odori od zelenog brokata.
Visoko elo ini se kao bijela mramorna ploa na kojoj je ispisana kletva. U pogledu
joj prijetnja, tajna podmukla. Kraljevo je lice mirno. iroke, visoko uzdignute prsi
kao da su nagruvane brigama.
Zdesna jae Ivan u odori kraljevskog princa od zlatnog brokata. Blijed je. Pokatkad
se okree k narodu, nasmijei se poklicima i pozdravima plemia i graana to su
se natiskali s obje strane dobacujui mu gromke poklike:
"ivio nasljednik prijestolja!"
Beatriceino lice je kamen. Nizovi dragulja na prsima tiho zveknu od talasanja njenih
grudi. Ulaze u dvor. Paevi u bogatim arenim odorama pritre i prioe konjima.
Sve su dvorane irom otvorene. Kraljevski stolovi raskono prostrti. Dvoranici,
stolnici stoje na svojim mjestima.
Kraljevski par sjeda k svojem stolu. Zdesna kralju sjedi Beatrice, uz nju hrvatski
ban. Slijeva kralju princ Ivan, uza nj ugarski palatin, doa Isabella, kraljiine
roakinje i zastupnici stranih vladara. Uz druge stolove velikai, velikaice,
dostojanstvenici, kaptolski biskup Oswald Thuz. Jednim pogledom obreda ih
Beatrice. Smilja, snuje i eka.
Mladen Berislavi ravna stolom. Na iroko otvorena vrata ulaze plemii nosei zdjele
od srebra i zlata, praeni paevima, i pristuppaju kralju i kraljici. Posluuju ih
jelom. Dvorani posluuju goste. Kralj Matija veselo avrlja s gostima.
Ivan promatra kraljiine dvoranke, tamo iza kraljice uz posebni stol. Beci opaa
njegov pogled. Gordana je tiho opominje. Gordanina je glava puna gustih pramova
bronanog sjaja ureena mreom od bijelih nizova. Smee oi odaju mirnu
sabranost. Srela se s pogledom princa Ivana. ini se kao da joj taj pogled govori:
"Sjedit e jednom uza me, ovdje na elu." Ona odvrati pogled od njega. Uz kraljev
stol na dnu sjede poslanici Venecije, Napulja Ferrare, Rusije, eke, vicarske i
redom ostali.
Milanski poslanik grof Marcelo upravo je nasuprot kraljici Beatrice mu opetovano

alje izazovne poglede, ali on nee da ih opazi.
Dugotrajni objed svri se kasno. Kraljevski par ustane i poe dvoranama.

Nastupaju pjesnici s deklamacijama, pjevai izvode pjesme. Odjednom prie kralju
Mladen Berislavi i nekoga najavi. Kralj mahne rukom. U dvoranu ue sijedi bradati
starac u crnoj uenjakoj odori od baruna. Matija se okrene kraljici.
- Poznaje li ovog starca?
- Ne - odvrati ona.
~ 154 ~
- To je tvoj astrolog Aversa iz Firence.
ini joj se da joj se smrauje pred oima. Ipak, odvrati hladno.
- Nemogue, taj starac se naalio.
- Pitaj firentinskog plemia Escole Strozzija. elim da meni, tebi i mojem sinu izradi
horoskope pa da vidimo je li te oblagao kad ti je prorekao sina.
Ona prezirno odvrati:
- Nita me ne moe odvratiti od mojeg zahtjeva za prijestolje.
- Nisi ula koga su klicanjem odabrali za nasljednika?
- Uzdajem se u snagu svoje linosti i u svoje pristae.
- A ja u pamet i trijeznost svojih podanika i u zakone.
U to ban predloi da se dvor ponovo pokae svjetini. Iznove se poredala sveana

povorka, izala na Gri i na Kaptol, a onda izjae izvan grada do Griana. Vratili su
se prije sumraka u kraljevsku palau. Tu su sjeli opet za novo prostrte stolove. Kad
svi zauzee mjesta, kralj najavi gostima:
- Dragi i mili moji, ne osjeam se najbolje pa u se iza veere povui na odmor.
Ali kraljevo mjesto ne smije ostati prazno. Moram ostaviti sebi zamjenu. Kraljica
digne pogled k svojem muu i lagano se uspravi. Uvijek kad je kralj ostavljao gozbu,
ona je zauzimala njegovo mjesto. Meutim se inilo da kralj ne vidi njezinu namjeru
pa nastavlja govor:
- Uvjeren sam da e vas odbradovati to vam za svog zamjenika ostavljam svoga

sina princa Ivana.
Stijene kraljevskih palaa odjekuju beskrajnim klicanjem. Kralj ustane s

kraljevskog naslonjaa, uzme sina za ruku i posjedne ga na svoje mjesto.
Beatrice problijedi. Oi joj se ukoile. Njezin pogled ubija. Htjela je otii od stola, ali
je Ranzanov pogled zadri. Osjeala se pregaena. U njoj urla kletva osvete. Oito je
kralj razabrao to se dogaa u njezinoj dui. Videi je kako stoji, prie k njoj, pa joj
naoigled svih ljubazno ponudi da sjedne i ree banu:
- Svijetli bane, ne dajte da se moja kraljica dosauje. Priajte joj sve to je zanima.
- Kraljevsku zapovijed izvrit u svim svojim silama.
I kralj izie iz dvorane. Stolnici dadoe znak. Opet uoe plemii sa srebrnim i
zlatnim zdjelama i pou k princu da prvog poslue. Ivan, meutim, otkloni i
galantno odredi da najprije poslue kraljicu.
Beatriceina bijela ruka dre uzimajui zlatnu viljuku. Ispod gustih trepavica
promatra tu igru Gordana oborenih oiju da sakrije sjaj radosti svojih zjenica.
Lica svih kraljevih pristaa sjala su. Nitko od njih nije vjerovao u kraljevu bolest.
Sve je osjealo njegovu namjeru da princa, svojeg sina, prikae za svog zamjenika.
~ 155 ~
Ova prikrivena proklamacija razigrala je sva srca. Sve su oi uperene u princa,

svaka se njegova rije slua s ushienjem, a kad se digao da u ime svojeg oca,
kralja, pozdravi goste, zavladala je grobna, paljiva tiina. Beatrice se inilo
da svi uju kucanje njenog srca to kune, prijeti i zove osvetu. Princ je govorio
duhovito, sa svim odlikama naobraena i vjeta govornika.
Svakog asa prekidali bi ga dugotrajnim odobravanjem. Svaki glas, svaki poklik

smatrala je Beatrice udarcem u svoje lice. I kad su se usklici velikaa i plemstva
stopili u pljusak zanosa za mladog princa, njoj se inilo da je po njoj pao pljusak
ognjenih bodljika. Kad se opet sve stialo, hrvatski ban primijeti kraljici.
- Vae velianstvo sja ponosom nad uspjehom princa.
Ona naas spusti vjee da sakrije ubojitu strijelu namijenjenu banu. Da drugi oko
stola ne zamijete njeno raspoloenje, osmjehne se i odgovori:
- Vi jo niste uli Aragonce?
Svi su osjetili da je svaka rije strelica. Malo podalje kraljica opazi Varadija. Njene
su oi sipale u nj plamen lomae na kojoj je toga asa plamtjela njegova sudbina.
"Ti si kraljev zloduh, tvoja je sudbina rijeena."
Smatrajui Varadija jedinim uzronikom svojeg dananjeg poraza, ona mu je

obeala osvetu. Meutim, opazi stol svojih dvorana. Instinktivno potrai Gordanu.
Njeni su obrazi gorjeli, zjenica joj blista. "Kako joj se obrazi are. Ona se raduje,
osjea se blizu svojem cilju da bude ljubovca i upravlja kralju. ekaj, djevojuro,
strovalit u te u blato kad mi stigne Ivanovo pismo iz Milana. Jao tebi, ti e poi za
Varadijem."
Veera je svrila. Princ ustane. Kraljica mu se ljubazno osmjehne i pusti da je

odvede u dvoranu za primanje. Svi su nagrnuli k njemu da budu dionici ili barem
sluaoci njegovog razgovora s velmoama, poslanicima i dostojanstvenicima.
A Beatrice dade pozvati k sebi grofa Marcela. Priao je poklonivi se.
- Duboko sam osjeala vau odsutnost s dvora - ree ona gledajui ga gotovo
njeno.
- Hvalim na uzvienoj suuti vaeg velianstva.
- Nadam se da ste mi sauvali svoje prijateljstvo?
- Svojoj kraljici vazda sam odan podanik.
- elim s vama govoriti povjerljivije. Doite blie!
- Velianstvo, duno potovanje ne doputa mi to.
- Znai da ste puni ljutine zbog onog prizora koji je skrivio moj brat? to sam zbog
toga pretrpjela!
- Velianstvo, ne znam o emu govorite...
- Vidim da ste na krivom putu, prijatelju moj. Vi se ljutite, elim govoriti s vama
nasamu.
~ 156 ~
- Velianstvo, kraljice, nema niega to ne bih mogao sasluati u kraljevu prisustvu

- i duboko se pokloni i ode.
Bijes obuzme Beatrice nad grofovom otpornou. Osjetila se odbijenom. Uza sve to
ona pomisli: "Stavit u te opet u klupko ropstva - izgaziti tvoju oholost, luae" - pa
mu okrene lea i dozove poslanika Ranzana koji tiho primijeti:
- Kralj je ispalio svoj prvi veliki top i taj nas je teko pogodio.
- Uzvratit u paljbu sa deset topova.
- Danas smo ipak pobijeeni, velianstvo.
- Izgubili ste odvanost?
- Nipoto. Biskup Oswald veli da je prije tri dana kralj uhvatio glasnika koji je iz
Ugarske donio vijesti - i on joj ispria sadraj pisma to ga je donio glasnik sa
vicarcima i proklamaciju.
- Tko je tako hitno javio biskupu Oswaldu?
- Opet onaj isti. Kancelar Baka koji mrzi Varadija.
- Dovedite mi biskupa Oswalda.
Ranzano ode i vrati se s kaptolskim biskupom. Tiho su aputali, a onda Kaptolac

naglasi:
- Vae velianstvo ima pravo da bude nasljednik prijestolja. Kad jednom kralj umre,
odabrat e vae velianstvo monog i uglednog ovjeka iz redova vladara i njihovih
sinova. Ako pak ne odaberete mua do smrti ete vi biti vladar. Tako je ve bilo s
kraljicom Marijom koja se udala za Sigismunda.
- Princ Ivan ozbiljan je takmac.
-Princ Ivan nee zasjesti na prijestolje zbog toga to nije zakonit.
- Pouzdaj em se u vau sklonost, a kad budem imala vlast, nagradit u je visokim

darom. A vi, Ranzano, dovedite uenjake bekog sveuilita to su prije nekoliko
dana stigli na Gri.
Nakon toga oni se udalje, jer je uao kralj, a Beatrice dade znak Mladenu
Berislaviu i saopi mu da eli govoriti. Ovaj se okrene kralju.
- Njezino velianstvo eli govoriti
Kao dirnut zmijinim alcem, kralj se obazre i uspne k njoj.
- Bude li progovorila, pred svima u te uutkati, makar bilo i sablazni.
Izgubila je svoj mir. Snaga pretvaranja je ostavi.
- Govorit u.
Kralj joj uhvati ruku, vrsto je stisne i povue dolje.
~ 157 ~
- Govorit u - ree otro - govorit u dogodilo se to mu drago. Enrico uutkaj

gospodu, reci da elim govoriti.
Enrico strepi od kraljeve zabrane. Kraljica grize usne, obrve joj dru. Dvorani
opaaju kako se oko kraljice neto dogaa. Sve vie se obraaju Beatrice. Varadi i
Lovro Iloki osjete da se uz kraljevski prijesto bije kreevo i oni pristupe blie.
Spazivi Varadija, kralj ga povue i naredi:
- Ako kraljica zatrai tiinu, neka glazbenici udare u sva glazbala zagluno, buno.
Zapovijedam. Varadi hitro ode.
- Govorit u - i okrene se prema gostima. Iz guve se progura napuljski dvoranin,

ovisok, crnoputan, mirna pogleda. Ona ga oslovi:
- Lorenzo, pouri se. Trebam tvoju pomo. Vikni svima da ute.
- Odmah, velianstvo, samo da vam predam poruku.
- iju? Kakvu?
Gospodin u napuljskoj odori ree mi: molim, apnite kraljici da je Ramiro na pragu
otkria pred svima.
- Jesi li lud? Gdje je taj koji poruuje?
- Vani je na trijemu.
- Kako izgleda?
- Visok je, vitak
- Lice? Kakvo je? A odijelo?
- Napuljskog dvoranina.
- Kad ti je to rekao? Odakle je dolazio?
- Ovog asa. Stajao je vani naslonjen na trijem.
- Idi brzo na trijem, moda ga nae, moda eka odgovor. Reci: kraljica je
postojana. Ali uri se, uzmi paeve neka ga uhvate.
Izmijenili su to velikom brzinom. Dotle se Ranzano progurao do nje i apne:
- Kraljica gubi hladno prosuivanje. Svi su pogledi vljeni u vas, a nisu ni puni
potovanja ni prijateljstva. Lorenzo se vrati i priapne kraljici:
- Nije vie na trijemu.
- Koga traite, velianstvo? - upita Ranzano.
- Ramiro mi alje poruku da je na pragu otkria ovdje pred svima.
- Dakle, on je tu?
- Jest. gleda me. Slua, promatra i zapovijeda. Dvoranin mi je navijestio tu poruku

u asu kad sam se htjela uspeti do prijestolja da govorim.
~ 158 ~
- Onda nije daleko od nas, velianstvo.
Ranzano se ogleda i opazi glazbenike posve spremne da uutkaju svaku kraljiinu

rije.
- Da moemo uzeti topove od otrova, velianstvo, ve biste sjedili gore.
- Zato ruka mojeg oca one noi u Napulju nije bila sigurna? Zato je promaila
Ramira?
I ogleda se s neprijatnim osjeajem. Vidjela je dvorane svih vrsti, napuljske i

domae. Vidjela je kraljevu veliku glavu, ute kutrave kose i dva oka to
svjetlucaju kao oi lava kad eka u zasjedi. Zjenice pilje u nju kao bodei.
Skrene pogled na drugu stranu dvorane ba u sjedobradog Aversu. Njegove mudre

oi gledaju je nasmijano, podrugljivo.
- Ranzano, je li ono uistinu firentinski astrolog Aversa?
- Da, velianstvo.
- Zar su se danas svi ovdje skupili da se zajedno bace na mene?
Kralj prie vojvodi i naloi:
- Poaljite u kraljiinu blizinu njene dvorske gospoe da Gordana doe to blie.

Neka pazi to kraljica govori i s kim, dakako, ne za mene, nego da obavijesti vas.
Stekavi opet snagu svladavanja, Beatrice je naroito ljubazno razgovarala s

hrvatskim velikaicama to su stajale oko nje, a prva meu njima banica. Najposlije
ih pozove k stolu gdje su dvorani nudili jela, najbolja vina i slatka pia. Beatrice
pone jesti da uzmogne sluati razgovore oko stola i promatrati sve uokolo. Osjeala
je neku neprijatnu uzbudljivost. Pogleda dvoranom kao da se tamo ima neto ili
netko prijetei, kao da se u tom zraku sudaraju pritajene munje. Strepi od
nevidljivog osvetnika. Tamo meu njenim napuljskim dvoranima sretne dva arka
oka. Lagani trzaj u dui pobudi pozornost, vrsto obuhvati ovjeka ije su oi
uperene u nju. "Lorenzo", dahne ona i skrene pogled dok su joj glavom jurile misli.
Ali ga opet svrati k dvoraninu to stoji meu Napuljcima mirno, utei, a oi su mu
upravljene kraljici "Kakve su to oi? Svjetlucave, arko nemirne. A lice? Crnopoto
kruto neto je u njemu od skrivene prijetnje, zluradosti. I pokua zaviriti daleko u
svoju djevojaku napuljsku i lonicu i uhvatiti svojeg ljubavnika. Pokriva ga magla
zaborava. A tko je ovaj dvoranin? Nikad se nije brinula za njih, a sada je od njegova
pogleda prolaze trnci. Nije li drsko kad dvoranin toliko promatra kraljicu? Oni drugi
to ne ine. Ba on jedini, on koji je donio vijest: Ramiro poruuje da je na pragu
osvete."
Njegove oi razbuuju kraljicu. Utvara? Ili slutnja? Sigurni trag do njega. Okrenula
se, pogledala i dozvala Enrica. Mladi dvorski metar prie.
-Ne gledaj nikog dok te neto ne upitam. Reci odakle je dvoranin Lorenzo?
- Iz Napulja.
- Otkad je na dvoru?
- Mislim neto vie od godinu dana.
~ 159 ~
Odgovor je iznenadi i potrese.
- Tko ga je poslao iz Napulja u Budim?
- Napuljsko velianstvo kad vam je slalo svoje darove za Boi.
- Kakvog je roda taj momak i koliko mu je godina? Nastoj to vie doznati o njemu,
samo oprezno, neka ne sluti tko se zanima za njegovo porijeklo.
Kad se Enrico udalji, Lorenza viie nije vidjela meu napuljskim dvoranima. To
upotpuni njenu sumnju. Vise ga ne vidi u dvorani, a ini joj se da ju jo uvijek eu
lice dva crna, nemirna oka.
Kasno u noi nakon sveanosti sjedela je Beatrice u svojoj lonici. Do nje Francesco
i tiho joj ape:
- Tvoje sumnje na Lorenza ine mi se nevjerojatnim. Bila bi odvie velika smjelost.
- Gledao me danas svijetleim oima.
- To znai da te progoni unutranji nemir.
- Upravo mi on donosi Ramirovu prijetnju. Nije li to putokaz?
- Moe biti sluaj. Meni se ini da se Ramiro i te kako uklanja tvojem pogledu da te
ne bi izazivao napadnim gledanjem.
- Doao je u Budim prije godinu dana kad je moj graditelj primio u moje ime nalog
da ovdje uzida tajni ulaz u moju odjevaonicu, a nikad nisam izdala nalog.
- ut emo to e Enrico o njemu doznati A to je s tim ulazom?
- Graditelj ga je zatvorio. Samo ga ja mogu otvoriti. Osjeam se u tami osuena u

kojoj se krije neprijatelj. Ja ga ne vidim, a on me gleda, promatra, alje mi drske
poruke. Najstranija, najnepodnoljivija muka, a on u tome uiva. Sputava me bez
lanaca, dri okovanu bez okova. Kad ga otkrijem, strahovito u ga osuditi,
nemilostivo. Da je on Lorenzo, bila bih brzo osloboena. A gdje je kralj?
- U svojoj radnoj sobi raspravlja s Varadijem.
- Nee dugo, tako mi oinjeg vida. Varadi e mi platiti i Ramirovo muilite.
Varadijevi su dani izbrojani. To e biti dan velike sveanosti. Odahnut u, baciti se

u drijelo kipue borbe s kraljem i Ramirom, sa itavim svijetom. Kad nestane ovaj
luciferski obraz ispred mojih oiju.
- Lezi, Beatrice. Nisi vie hladna, valja ti skupiti mnogo snage za borbu s njima.
- Sutra u uzvratiti kralju njegov dananji napad na mene. Uzvratit u njegovim

vlastitim topovima.
- Ranzano ti savjetuje da u Hrvatskoj ne zapodijeva borbu.
- Ovaj napad proraunan je za ove u ovoj zemlji. Idem na poinak da sutra budem
jaka.
Francesco poljubi sestru u elo i izie.
~ 160 ~
*****
Naroito zadovoljan, koraao je kralj po svojoj radnoj odaji i razlagao, a Varadi,

Baka, Filipec i Lovro Iloki sluaju.
- Sve vijesti to dolaze iz Budima dokazuju mi da je moja prisutnost tamo od velike

potrebe. Moram se, dakle, pouriti onamo.
- Velika e alost biti na Griu i u itavoj zemlji kad vae velianstvo ostavi
Hrvatsku - primijeti Lovro Iloki.
- Kad odem odavle osjeat u se kao da sam ostavio vjerne prijatelje, a kad doem u
Budim, kao u umu gladnih zvijeri Ali treba da ih krotim. Moram se uriti da Ivana
vrsto zasjednem na prijestolje. Danas je sve dobro uspjelo. Je li?
- Njezino e se velianstvo umiriti - prihvati sada rije Baka. - Njena je mudrost

velika, a razbor pristupaan.
- elim da se ovo proroanstvo to prije ispuni - ree on prijazno Bakau, a ovaj

pogleda Varadija slavodobitno i sa smijekom dok e kralj vojvodi Ilokom:
- Vojvodo, osjeam da u vam donijeti teke boli.
- Zato, velianstvo? - upita on s nekom slutnjom.
- Imam za vas naroiti tajni posao, a to znai put. Osudio sam vae srce da iz
daljine ezne za svojom odabranicom. Nagrada e biti to vea. Danas je odvie
kasno. Govorit emo sutra, a sad poite na poinak. Meni se jo ne spava. Grudi mi
se ire, jo uvijek vidim svojeg sina kako sjedi u mojem naslonjau. Bio je odlian
kraljev zamjenik.
- Natkrilio je sva naa oekivanja - uskliknu svi i oproste se s kraljem.
~ 161 ~
ZMIJSKA OSVETA
Sutradan pred podne radio je kralj sa svojim savjetnicima rjeavajui dravne
poslove. Nakon toga slijedila su primanja. Meu prvima uvedu kralju dva pristala
gospodina u uenjakimm haljinama.
- Vi ste iz Bea - upita kralj - iz moje austrijske prijestolnice?
- Da, velianstvo - odgovori jedan od njih. - Doli smo da se zahvalimo u ime

najvieg uevnog zavoda za brigu i bogate darove.
Stao ih je ispitivati o uevnim osnovama i napretku. Tada opazi da su savjetnici

ustali i poklonili se. Obazrevi se, opazi kralj na vratima Beatrice. Iza nje ulazi
Ranzano.
- Ve sam ujutro najavila kralju svoj posjet - prijazno e ona.
- Upravo raspravljam s bekim uenjacima, ali prekinut emo.
Beani uinie pokret prema vratima.
- Neka gospoda samo ostanu - zaustavi ih kraljica. - Ono to elim reci iziskuje
njihovu prisutnost.
Neto iznenaen kralj pogleda svoju enu i ponudi joj naslonja.
- O emu eli govoriti kraljica? - upita on galantno.
- Stvar spada u krug uenjaka, a kako su ovdje prisutni i nai kraljevski savjetnici,
to e se brzo rijeiti.
Ljubopitno promotri kralj Beatrice ije je lice odavalo potpuni mir i sabranost.
- Moja gospodo - ree ona - elim na vas upraviti vano pitanje. Jednoj odlinoj eni
nakon desetogodinjeg braka ni do danas se nije rodilo dijete. Na muu nema
krivnje, jer on ima vanbrane djece, ali i ena je potpuno zdrava i mlada.
Najodliniji lijenici Italije rekoe da nema nikakve zapreke da raa djecu, pa ipak
uzalud eka potomka. Ueni ljudi kau da eni moe zaprijeiti porod zlobno
vraanje. Ja u to vjerujem.
- to mislite vi?
Obojica su pozorno sluala i onda jedan od njih potvrdi.
- Da, velianstvo - sasvim je sigurno - da zlobno vraanje moe liiti enu poroaja.
- Naroito ako vraarica ima zlobnih namjera.
- Da, velianstvo odgovori drugi starac. - Mnogo je takvih sluajeva da su

arolijama zaprijeili bezbrojnim enama a nisu imale potomka, makar su bile
zdrave i po prirodi pozvane da raaju djecu. To dokazuje sam papa Inocent VIII. On
je, e, 6. Rujna 1444. potpisao veliku uvenu objavu "Malleus ", a njemaki kralj prvi
je dao svoj supotpis. Ova objava pretvara se u zakonsko obrazloenje meu kojima
se nalazi i ova reenica: svaka ena koja mrzi drugu i eli joj zlo podaje se avlu, a
~ 162 ~
on joj prua pomo da drugoj eni ili muu koje mrzi moe nanijeti svako zlo
avolskim arolijama.
- I taj zakon - veli Beatrice - prihvatili su uenjaci u Klnu, jer su ga svi potpisali.
- Velianstvo je posve u pravu - potvrde uenjaci, a Baka i Filipec kimnu dok

Varadi uti i zabrinuto promatra prizor.
- Prema tome, ena o kojoj sam govorila da je zdrava, mlada i da su je lijenici

proglasili sposobnom da bude majka, ova je vrijedna ena rtva jedne takve sa
avolom povezane enetine, jer kad je ve bila u stanju majinstva, nakon tri
mjeseca dolo je do pobaaja, a to je kriva vraarica.
- Samo i jedino ona - potvrde mirno oba uenjaka - dokaze uvaavamo citatima iz
velike objave Inocenta VII i uenjaka u Klnu.
- Dakle, gospodo uenjaci i kraljevi savjetnici, uli ste i potvrujete.
Baka i Filipec ivo odgovore:
- Velianstvo, ovo je dokazano - ali Varadi uti.
- A vi, kancelaru?
- ekam da dobijem u ruke nepoznati sadraj objave.
Stotinu strelica iz Beatriceinih oiju pogodi Varadija ravno u zjenicu, ali njegovo je
lice. ostalo mirno, makar se suzdravao da ne plane. Kralj promatra sad jednog sad
drugog, ne uplee se i nestrpljivo eka kamo to Beatrice smjera.
- Uenjaci su ustanovili - nastavi ona - da je ta ena imala neprijatelja koji su joj

arolijama sprijeili da doeka potomka. Nitko od vas ne zna tko je ta ena o kojoj
um govorila. Optuujem - ree ona - pred licem kralja i pred odgovornim
uenjacima da mi je podanik vaeg kralja arolijama sprijeio da prijestolje ima
zakonitog nasljednika.
- Tko je taj podanik? - zapita kralj.
- Hoe li ga kralj kazniti?
- Ako se dokae krivnja, kazni ne moe izbjei.
- Kralj mi zadaje svoju rije?
- Rekoh: ako se dokae da je netko grenim arolijama sprijeio roenje nasljednika

mojem prijestolju, teko u ga kazniti.
Nastade tiina. ulo se samo utanje njene haljine i tiho zveanje dragulja oko
vrata. Tad se podigla, uspravila se kao da se sprema nekoga zgaziti. Stojei pokraj
naslonjaa, izree ona naglaavajui svaku rije:
- Kralju! arolije neke zlobnice unitile su moje prirodne nade.
Kralj zamiri, korakne blie i upita:
- Tko je ona?
~ 163 ~
- ena kojoj je najvie stalo da mi se ne rodi nasljednik prijestolja.
- Koja je to ena?
- Zadali ste rije pred svima da ete je kazniti?
- Ako se dokae. Molim kraljicu da iskae njeno ime.
- Majka vaeg nezakonitog sina Ivana..
Njen je glas zvonio. Od zida do zida prenosila se jeka njene optube. Kraljeve se
obrve trznule. Usne ostale stisnute, grudi mirovale. Svi su oko Beatrice nijemi, svi
se pogledi uprli u kraljevo lice oekujui njegovu rije. Nakon due utnje mirno
upita:
- A dokazi?
- Dokazi ? -upade Beatrice. - Dokazi su da se radi o arolijama, da je njoj bilo stalo

do toga kako ja nikad ne bih postala majka. Ta ena dospjela je pod ovaj krov ba
onda kad sam ja osjeala da e se nade ispuniti. Dokaz je i logina mogunost to je
ona eljela da se osveti jer ju je kralj zbog mene ostavio. Optuujem tu enu da je
arolijama sprijeila kraljevstvu zakonitog nasljednika da bi vladalo kopile.
Njezin glas bivao je otriji, uzbueniji, oito ju je izazivao mir i hladnoa kraljeva
lica. Kako, kralj nije odgovorio Beatrice jo vie uzdigne glas:
- Kralj nema za to rijei?
udesno obzirnim, mirnim tonom kralj odvrati:
- ena o kojoj njezino velianstvo govori ponajprije je bila odsutna deset godina u
Italiji i nije mogla nikakvim putem izvesti bilo kakvu aroliju.
- Demonski zloini takvih zlobnica u ljudskoj spodobi imaju mo djelovati i iz

najvee daljine. Razvijajui tu mo, ona je trajno djelovala na mene da izvede svoju
zloinaku namjeru.
- Ponajprije ona je bila zarobljena na otoku Ischii - ree kralj - i nije mogla nai
nikoga da taj demonski upliv prenese na tebe.
- Jest, bila je zarobljena na otoku, jer je moj otac zatekao tu enu na djelu kad je
svojeg slugu slala da ponese u Budim njene arolije.
- Dakle, u ovih deset godina nije ti mogla nakoditi.
- Nisam li ve rekla da je svojim demonskim arolijama djelovala u daljinu, a kad je

osjetila da joj se snaga gubi i da u ipak postati majka, pobjegla je da moe svoje
zloinako djelovanje pojaati izbliza. I to je uinila kad je prela prag ove palae i
poslala mi napitak.
- Ova ena ne moe posjedovati nikakvih demonskih moi - mirno e kralj
- Kralj brani svoju ljubovcu?
- Molim kraljicu da ne dira u prolost. To neu dopustiti nikome.
- Kako? Kralj dakle ne vjeruje meni?
~ 164 ~
- U prvom redu kralj vjeruje sebi, svojem razboru i svojem iskustvu. Ako se doista
radi o uinku demonske arolije, majka princa Ivana nije tome kriva.
Beatriceino mramorno lice gotovo se iskrivi od mrnje i bijesa.
- enu koju nikad nisi ni spominjao sad brani. Nisi se brinuo ni za jedinca. I tko
zna gdje bi vrludao da ga tvoja majka iz mrnje prema meni nije uzela u svoje dvore
i obasula svom svojom bogatom batinom. Sad tog sina uzdie na prijestolje, iako
zna da nije dostojan toga, a sve to ini kriv je zloinaki upliv demonske moi
ove ene.
- Upozoravam kraljicu da su ovdje prisutni strani ljudi i da ne iznosi pred njih

stvari koje ih se ne tiu.
- Ovu e optubu uti itavo kraljevstvo i cijeli svijet. Zato pitam: prima li kralj moju
optubu?
- Ne mogu primiti optubu koja je potpuno nemogua i kaem da je kraljicu netko

zaveo.
- ena iji su um opjevali najvei talijanski pjesnici ne moe se dati zavesti - vikne
Beatrice. - Ako kralj nije primio moju optubu, iznijet u je pred sud podanika i
pred samoga papu. Neka svijet zna da mi je kraljevska prilenica, obina djevojura
avla onemoguila da postanem majka.
Svi su pogledi tog asa pali na zavjese u kraljevoj odaji. Ulazio je princ Ivan i
zaprepateno gledao Beatrice. Ona se obazre. Spazivi Ivana, plane u njoj lomaa
mrnje i vikne pokazujui na Ivana:
- To je kraljev zamjenik, sin demonske vraarice, djevojure avlove.
Ivan zadre, potri. Iza njega je Damir, uhvati ga za ruku, ali mu se Ivan otkine
viknuvi:
- Oporecite svoje rijei!
- Uuti, drsko kopile, pred tobom stoji vladarica.
- Ne doputam joj da se dotakne moje majke.
- Tko je ta tvoja majka? Zna li to?
- Moja je majka uzviena nad sve ene ovoga svijeta.
- Uzviena nad djevojure i avlove vraare - vikne Beatrice.
Dirnut munjom, Ivan poleti k njoj stisnutim pesnicama uzviknuvi:
- Vi to kaete, vi to ste bili Vladislavu ekom...
Tog asa strelimice se dignu kraljeve pesnice i udare ga u rame. Nekoliko asaka
sve je bilo preneraeno. Samo su se usne biskupa Bakaa i Filipca stisnule u neki
zluradi osmijeh.
Ivanovo je lice blijedo, upalo. Uvreda nanesena njegovoj majci i kraljev udarac
potpuno su ga obezumili. Polagano je bljedoa njegova lica prelazila u zelenilo,
~ 165 ~
itavo mu tijelo dre, pesnice se gre, sav je klupko uvrijeenog bjesnila sputanog
u lancima.
Kraljeve se grudi nadigle kao vulkan pred provalom. Beatrice stoji uspravljena,
ukoena pobjednica. Nitko se ne usuuje izustiti rijei. Damir stoji iza svojeg princa
i prijatelja okamenjen. Odjednom se Ivan trgne, okrene.
- Sad je sve svreno - pa izjuri.
Kralju kao da je odlanulo to je Ivan otiao, poe po sobi skupljajui snagu da

zavlada itavom svojom razdraenom unutranjou. Beatrice se okrene k njemu.
- Kraljica je bila ovdje javno pogrena od vaeg kopileta. Nadam se da me vie nee
uznemirivati pod ovim krovom. Matija se naglu okrene:
- Ja sam odbio njegovu uvredu, dosta grubo.
- Zahtijevam da se to smee makne iz dvora. .
- Kaznit u ga, ali maknuti ga neu nikada.
- Zahtijevam samo to jer mi on prenosi arolije svoje majke.
- Dosta je o tome. Ivan je branio svoju majku koju si ti nazvala djevojuron.
- Drugo ime ne zasluuje.
- Jo jednom upozoravam kraljicu da ne iskapa prolost i ne objeduje.
- Nisam ja iskapala prolost, nego kralj kad je dijete svojih asovitih naslada uveo u
dvor pred mojim oima kao da je sin napuljske princeze.
- Ivan je krv moje krvi.
- I neke djevojure koju ja optuujem zbog demonskog zloina, arolija
- Beatrice, zabranjujem!
U tom jednom pokliku drhtalo je stotinu krikova probuenih na dnu njegove due.
Ona uzvrati hladno, gotovo zapovijedajui:
- Svoju optubu opetujem i zahtijevam da se dijete demona, taj Ivan, makne s dvora
zauvijek.
Izrekavi to, ona se okrene i dostojanstveno izae iz dvorane. Ranzano, koji je

straga stajao promatrajui, poe za njom. Kralj mu zakri put i vikne:
- Vi ste joj doapnuli ovu nedostojnu optubu. Vi, vi ste donijeli na ovaj dvor svoje
podle zamke. Vi ste krivac svemu i snosit ete posljedice.
- Velianstvo, ja sam zastupnik svojega napuljskog velianstva.
- I ne zastupate ga onako kako vam je to naredio. Idite mi ispred oiju.
Ranzano krene za Beatriceom.
- Prizor koji se tu odigrao neka svatko od vas zaboravi im izae preko praga -
izree kralj Matija zapovijedajui.
~ 166 ~
-A vas, gospodo uenjaci, pitam: je li vas tko uputio da ovako govorite?
- Njezino velianstvo upravilo nam je na jueranjoj sveanosti ista ova pitanja, a

danas prije nego to smo bili pozvani velianstvu reeno nam je u kraljiinu
predsoblju da odgovaramo onako kako smo dogovorili juer.
- Tko vam je to rekao?
- Napuljski poslanik.
- I jo vam je naloio da spomenete nekog "neprijatelja" koji je proizveo neki

demonski upliv na nju?
- Na alost, naloeno nije, samo onako nabaeno u razgovoru.
- Dakle, mnjenje o demonu ne potjee od vas?
- Ima zlih ena koje mogu zaprijeiti raanje svojoj neprijateljici.
One se u to razumiju. Mi, dakako, nismo slutili o kome kraljica govori.
- Vi ste odluili sutra otputovati. Opominjem vas da nitko o tome ne smije doznati
nita.
- Naa je utnja podanika dunost.
- Idite! - mahne kralj rukom. I oni iziu iz dvorane.
- Po svemu se jasno razabire da se kraljica uhvatila ove optube kako bi nanijela

ljagu princu Ivanu. Htjela bi dokazati da je sin vraarice. Nita tako lako ljudi ne
vjeruju kao u vrae i njihove moi. Ovaj kraljiin udarac mogao bi nakoditi princu
upravo kod onih koji su mu najskloniji.
- Strahovito je to - ree Baka - to nisam slutio na koga kraljica niani, jer bih
svoje uvjerenje zatajio i odgovorio posve drugaije.
- To je predmnijevala i zato je osobu koju optuuje oznaila tek na koncu. No, sad je
vrijeme doruku. Moete otii, za jedan sat se vratite.
Kralj nije izlazio iz svoje radne sobe. Dozvao je starog Radula da mu donese
doruak. Kad se Radulo opet pojavio, nae jelo netaknuto.
- Kraljevsko velianstvo, sve se ohladilo. U posljednje vrijeme moj kralj mnogo pati,
mnogo se jadi.
- Tko se brine za mene? Kome je pod ovim krovom do toga da meni bude dobro?
Nikome.
- A nije bilo tako neko.
Starac uzdahne. Kralj ga pogleda i osjeti da stareve rijei niane na daleku prolost
kad je on pratio kralja na pohodima u staro krilo budimskog dvora gdje su ga
ekale dvije njene, tople Borkine ruke to bi s njegova ela otrle sve brige i jade.
Uutjeli su obojica u jednoj zajednikoj uspomeni. Nakon utnje kralj naloi.
- Idi gore princu i reci mu neka odmah doe k meni.
~ 167 ~
Zakopao je lice u ruke da i zidinama sakrije svoje boli. Radulo se vrati i navijesti:
- Kralju, princa nema u dvoru.
- to kae? Kamo je otiao?
- Vele da je s Damirom u Brezovicu.
- Dakle, k njoj - ree kao sam za sebe, i onda se neto uznemireno trgne:
- Neka Mladen Berislavi krene za njima. elim da se princ odmah vrati, a onda
dozovi Varadija, ali tako da Baka i Filipec ne uju i ne putaj nikoga u odaju.
- Jo neto: dozovi i vojvodu Ilokoga.
Kraljev kancelar brzo se nae u kraljevoj radnoj sobi.
- Sjednite - ree Matija povjerljivo.
On poslua. Privikao je na brze promjene u kraljevu ponaanju prema njemu.

Nakon najljuih sukoba on bi s njim raspravljao kao da nije bilo nita.
- Moram odmah krenuti u Budim. Varadi, recite Orbanu i Bcnslaviu da zaponu

spremati za put.
- Idem odmah.
- Priekajte! Kraljiina optuba protiv prineve majke mogla bi ovdje loe djelovati.
Papa Inocent objavio je zakon kojim utvruje vjerovanje u vraanje, a taj Inocent
nije mi previe sklon. Kad bi se stalo govoriti da je Ivan sin vraarice, bilo bi to
pogubno.
Vrata se tiho otvore i Radulo pusti unutra Lovru Ilokoga. Kralj mu dade znak da se
priblii i zapone poluglasno:
- Kad su mi vicarci doveli kraljiina glasnika, razabrao sam da su se neprijatelji

princa Ivana utaborili jakim topovima. Da se tu radi samo o kraljiinu protivljenju
lake bih to svladao, ali ona ima svoju jaku stranku, ne samo u Italiji nego i kod
mojih podanika Protivnici gomilaju svoje podvale i ne zna kada e navaliti zapreke.
Ne preostaje mi drugo nego da se sporazumijem s vanjskim neprijateljem koji
ekaju na moje prijestolje. Ovako u razoruati domae buntovnike.
I Varadi i Lovro n ekali su kamo kralj smjera i sluali pozorno.
- Kad sam odustao od proklamacije, zasnovao sam ovu obranu. ujte me, dakle,
najjae uporite kraljice i njenih pristaa protiv mene jest njemaki kralj Friedrich.
Nagodit u se s njim. Bit e to najtei udarac Ivanovim neprijateljima kod kue. Je li
tako, Varadi?
- Ovo je mudra osnova - obradova se kancelar - ako Friedrich pristane i princ bude
nasljednik zadobio je kralj sve neprijateljske tvrave.
- Dakle, vojvodo, na vama je da krenete Friedrichu. Lovro uti i eka daljnje

zapovijedi.
- Rei ete Friedrichu: nae utanaenje primirja istie ve u proljee. Onda bih ja
opet imao slobodne ruke da nastavim ratovanje i osvajam njegovo kraljevstvo. U tu
~ 168 ~
svrhu ve su mi sada neke drave na jugu stavile vane i zamane ponude koje bi
me jo vie povezale s njima. Ponudili su mi i pomo da steknem ast rimskog cara,
ali recite: Friedrich je mnogo puta naglasio da bismo trebali ivjeti u to uim
vezama i predlagao mir. Recite mu da sam o tome mnogo razmiljao i naj poslije
stvorio zakljuak da njegovi prijedlozi nisu loi i da bismo mi na sjeveru mogli ivjeti
u prijateljstvu. Dakako da bih ja, koji sam prema Friedrichu pobjednik morao tome
prijateljstvu neto i rtvovati. Upamtite sve to, vojvodo.
- Sluam pozorno, kralju - ree Lovro.
- Nadalje recite da Friedrich mora za mojeg ivota priznati nasljednikom mojeg sina
princa Ivana i njegove potomke. Friedrich e traiti jamstvo da su moje ponude
dobronamjerne. U tom sluaju kaite mu: Matija ne bi se ustruavao da raskine
brani ugovor s Milanom i svojeg sina oeni njegovom kerkom. Ako potpie takvu
izjavu, onda u izrei daljnju odluku.
- A Be, velianstvo?
- Dok sam iv, Be ne dam. Tamo elim udariti svoju prijestolnicu, ali o tome,
vojvodo, vi ne znate nita. Nego, ujte, Varadi - i kralj se obrati svojem kancelaru -
mi smo ve nekoliko puta govorili o nekom nevidljivom izdajici koji Napulju javlja
nae najvee tajne. Sumnjate li na koga?
- Ogrijeio bih duu da reem ovaj ili onaj, jer za to nije dovoljna sumnja kad nema
nikakva opravdanja.
- Da ste toliko lukavi koliko savjesni, ve bismo uli u trag, ali zato Lovro i vi,
Varadi, jedini znate za ovu moju osnovu. Za sve druge ostat e tajna. Ako se ipak
to dozna, vas ste dvojica odgovorni i zato mi prisegnite na utnju.
Nakon prisege Lovro e kralju.
- Izvrit u svoje poslanstvo najvjernije, velianstvo, samo molim jednu jedinu

milost: titite Gordanu koja ne uiva vie sklonosti njezinog velianstva.
- Jeste li uvjereni da e Gordana poi za vas?
- Nadam se.
- Ne ljubi li moda ona koga drugoga pa zato odgaa obeanje.
- U njeno srce ne vidim, ali kad bi Gordana ljubila drugog, nikad joj ne bih kratio
sreu, iako bi me boljelo. Ljubi li me ona ili ne, molim za nju vau kraljevsku
zatitu. Ona je najvjernija i dua vaim osnovama, jer ljubi domovinu prije svega.
- titit u je, vojvodo, ve i zato to sam joj duan ivot svojeg sina, ali samo dotle
dok mi ne da povoda da joj uskratim milost.
Prije nego to je Lovro ostavio kralja, najavi Radulo Mladena Berislavia i on bude
odmah puten u odaju.
- Uzvieni kralju, isporuio sam Ivanu vau elju, a on mi dade ovo pismo.
Kralj nemirno otvori pismo na kojoj je uzbudljiva Ivanova ruka pisala: "Ostajem uz
majku kojoj jedino pripadam."
~ 169 ~
Kralj uzvikne:
- Sedlajte konja!
Onda je nekoliko asaka hodao po sobi pa izdao nov nalog:
- Varadi i vi, Lovro, pratit ete me. Odmah u se preodjenuti.
I ostavi ih same.
- to je to bilo? - zapita vojvoda, a Varadi mu ispria kraljiinu optubu i prizor koji

se odigrao izmeu Ivana, Beatrice i kralja.
- Udario ga je? - apne vojvoda zaprepaten.
- Zbog nje ga je udario kad joj je htio dobaciti da je bila ljubovca ekog kralja
Vladislava. Nije izrekao sve, jer ga je udarac sprijeio. Istina, princ je bio preotar,
ali ona je strahovito uvrijedila njegovu majku. Bit e da i sam kralj vjeruje da je bilo
neto izmeu Beatrice i Vladislava, jer to dokazuje udarac princu Ivanu. Kralj nosi
u sebi otrov slabosti mujaka prema Beatrice. Evo, svakog mu dana pripravlja novo
zlo, svakog dana novu izdaju, a on bije svojeg odraslog sina zbog nje. Nee to nikad
svriti dobro. Zaraen je njenom mladou i ljepotom, tko bi znao ime.
- I nije branio gospou Borku? - upita vojvoda.
- To se opet ne moe rei. Odbio je otpubu ve i zbog toga to bi to Ivanu

nakodilo. Ipak, on je sina udario kad je kraljici uzvratio kako je to zasluila.
- Udario, to je mnogo, Varadi.
aptali su jedva ujno, ali su brzo uutjeli - uvi iz druge sobe kraljeve korake.
Odmah zatim svi su odjahali u Brezovicu.
*****
Francesco je ljubopitno ekao Beatrice dok se ne vrati iz kraljeve odaje. Bila je

blijeda, razdraena, u oima joj je plamtjelo. Napuljski princ obaspe je pitanjima.
- Proteklo je sve kako sam predmijevala - ree ona...
- Baka i Filipec potvrdili su vjerojatnost moje optube. Varadi, rjeitou i brigom

oko naeg gosta da ga zabavim i sklonim ljubovcu.
- Sad ve i ja poinjem sumnjati da ga je opinila nekim vraarijama ree

Francesco. - Ne mogu vjerovati da bi tvoja mo nad Matijom toliko oslabila sama od
sebe.
- Moja snaga pada otkad smo u Hrvatskoj. Uto unie Ranzano i odmah se potui:
- Kralj me grubo napao da sam vam ja priapnuo ovaj napad na porijeklo njegova
sina. Otkud vam, kraljice, zamisao ove optube?
Ona izvadi pismo iz zlatom uokvirene ladice.
- Juer prije sveanosti donijeli ste mi ovo. Tko mi to alje?
- Kraljev pouzdanik i pristaa i...
~ 170 ~
- Vidite tu su tono navedene sve optube. Baka je, dakle, nenadoknadiv.
- Nisam slutio to nosim. Savjetovao bih da ovaj papir odmah spalimo.
- Uinite to. Na pouzdanik vrijedi nam kardinalskog klobuka. Dakle, mislim da

sam razbila veze izmeu oca i sina.
- Taj mladi bio je drzak prema vaem velianstvu? O kakvom je to Vladislavu htio
govoriti?
- O ekom kralju s kojim je Matija sklapao mir. Svojom rjeitou i brigom oko
naeg gosta da ga zaboravim i sklonim primiti prijedloge dala sam zlobnim jezicima
grae za ovu prostaku sumnju. Mislim da je sada kraj. Ovo e kopile iz dvora. Tko
je jai? On ili ja?
- Ramiro, velianstvo.
- Da - zapanji se ona, zagleda u daljinu i onda zazvoni srebrnim zvoncem.
Dvoraninu naloi da zovne Lorenza.
- Promatrajte ga, Ranzano - upozori ga kraljica.
Visok, vitak Napuljac blizu tridesete ue u dvoranu i pokloni se. Njegove crne oi
gledaju kraljicu to sjedi uspravno u naslonjau.
- Nisi pronaao onoga koji ti je juer priapnuo onu poruku?
- Ne bih ga mogao nai jer u tmini nisam vidio.
- Ja ga znam.
Njezin glas i pogled prijete, ali on je miran.
- Prepoznajem ga. Nije se dovoljno sakrio.
Tiina i promatranje. Lorenzovo lice odaje savreni nehaj.
-Da sam se, usudio, bio bih ga bolje pogledao.
- Zato se nisi usudio?
- Jer mi je poruku rekao grubo, zapovijedajuim glasom.
- Velianstvo - umijea se Ranzano - mogli bismo Lorenza poslati u Napulj i pri

tome gleda dvoranina svom panjom.
- Da, uistinu - potvrdi ona. - Bi li htio poi u Napulj, Lorenzo?
- Vrlo rado - odvrati veselo.
- Ili je vra, ili je nevin kao djevica - primijeti Francesco kad su ostali sami.
- Nije iskljueno da je vjetak u pretvaranju.
- Vie nego vjetak - odgovori Beatrice. - Onaj koji je mogao da prije godinu dana
alje u moje ime nalog da graditelj izgradi njemu put do mene, taj je arobnjak u
~ 171 ~
pretvaranju. A to se obradovao polasku u Napulj samo je sitnica. On bi otiao i

vratio se.
- Ali - upozori Ranzano - nema ni najmanjeg dokaza da je on Ramiro.
- Pazite budno - zakljui kraljica - ako je on Ramiro, odat e se bilo ime. A sad,
Ranzano, na posao da poaljemo prijedloge u Njemaku.
Poslanik Ranzano i kraljica sastavljaju izdajniko pismo njemakom vladaru kad

Enrico najavi da je stigao neki fratar koji eli govoriti s kraljicom. Dvorski metar je
provjerio da fratar uistinu dolazi od kaptolskog biskupa i kad ga uvede k Beatrice,
ona odmah fratru spomene:
- Pred ovim mojim suradnicima moete izrei svaku vijest. Fratar raskopa gornji
dio halje i pokloni se:
- Vaem velianstvu nosim vano pismo po nalogu kralja Napulja. Ponajprije sam s
istom poiljkom bio u Milanu, a odanle krenuo na sjever. Ali na putu sam se morao
dugo skrivati jer kraljevi izvidnici ne doputaju prolaz nijednom glasniku.
- Time se objanjava zato nijedan glasnik nije puten do mene primijeti Beatrice i
ve skrene ruku prema fratru koji izvue iz njedara konati omot.
Rastvorivi mu oba krila, povue zapeaen papir i prui je kraljici. Svladavajui

neko neobino uzbuenje, ona zuri u pismo. itavu minutu svi su oko nje
nepomini poput kipova. Onda se njezino elo, uvijek mramorno i suho, neto
ovlai, siguran znak da joj vijest donosi neto jae od njezina svladavanja.
Ranzano je gleda pozorno, Enrico s nekim strahom pred snagom ove neznane
vijesti, a fratar s pouzdanjem u svoju veliku uslugu kralju Ferranteu i njegovoj
keri.
Onda se oglase vladariine odredbe.
- Enrico, ovaj plemi u fratarskoj halji vjeran je pouzdanik napuljskog kralja. Dobro
ga ukonai i pogosti, a onda mi budi u blizini, jer imam vaan nalog. Vi, Ranzano, i
ti, Francesco, sjednite uza me da vijeamo. Beatrice dopusti svojoj hladnokrvnosti
da se proveseli zluradou:
- Divno, blagoslovljeno avolsko pismo. Vrijedi vie od cijele vojske. ujete li? Ovih
sam dana samo nasluivala o vrijednosti pisma o kojem si mi govorio, Francesco.
Sad je, evo u mojim rukama. Neka doe moj tajnik. Od onog asa kad su mi ruke
dodirnule ovo pismo, moja je svijest rodila divne zamisli. ekajte evo tajnika, uje
li: potrai u tom pismu jednu izreku o ljubavi. Prevedi mi je doslovce na talijanski.
ovjek u odori napuljskog dvorskog inovnika proita za sebe, onda glasno,

doslovce prevodi:
- Velianstvo izreka kae: "Pazi mi Gordanu, vjenu moju ijuoav." potpis giasi; tvoj
prijatelj Ivan.
Ona kimne, a tajnik izae. Beatrice ostane sama s kancelarom. Pa govori neobino
veselo:
~ 172 ~
- Doputam svojoj diplomatskoj linosti da se provjeri na osvjeujuem zraenju

golemih uitaka, koje sam primila sada, evo, to - na bijelom papiru - ispod ruke
onog kopileta!
- Velianstvo mi je govorilo da e ovo pismo predati kralju.
- To je bilo davno. Sad, u trenutku kad mi se pismo priljubilo uz bijelu put moje
ruke, rastvorilo mi je svu napuljsku duu i preda mnom prosipalo blistave naslage
najdivnijih zasjeda pakla.
- Velianstvo nee jo danas predati pismo kralju?
- Dok je ovo pismo u mojim rukama, dotle e Gordana stenjati u okovima kraljice
Beatrice, jaukati, strepiti. Ali, ekajte: prije svega valja nam se oslobditi nevidljivog
osvetnika.
I ona ve dade zvonom znak za Enrica. Ranzano se pokorava i s nehinjenim

udivljenjem promatra kraljicu ije mu se iznimne osobine svakog dana prikazuju u
novim bojama, a njezina izdrljivost ini se njegovoj lijenoj prirodi neto nedokuivo.
Kad se Enrico pojavi, ona mu naredi:
- Sad pazi: sazovi sve nae napuljske ljude do posljednjeg sluge u odaju za dvorane.
Tu ih sve poredaj pa onda obnovi sve dvorske propise redom da moj napuljski
glasnik moe svakog pojedinca tono promotriti. Ali prije toga dovedi mi onog fratra
iz Napulja. Samo brzo.
Od asa kad je primila u ruke Ivanovo pismo s njegovim mladenakim priznanjem

ljubavi prema Gordani, prolazi joj itavim tijelom neka sigurnost prema svima, ovog
asa ve i prema nevidljivom osvetniku Ramiru.
Enrico uvede glasnika Napulja, a Beatrice ga brzo upita:
- Kako ste dugo u dvorskoj slubi napuljskog kralja?
- Petnaest godina, velianstvo.
- Onda ste poznavali paa Ramira?
- Svakako da sam ga poznavao vrlo dobro, ali je navodno stradao.
- Jeste li ga vidjeli mrtva?
- Nitko ga nije mogao vidjeti mrtvog jer je nestao iz dvora, a tvrdili su da je naen u
nekoj toionici vina smrtno ranjen. Tada su ga odnijele neke none djevojke,
njegovale ga i spasile mu ivot. Zatim je pobjegao u drugu talijansku dravu,
skrivao se da ga ne moe pronai napuljsko velianstvo.
- Dobro. Idite s Enricom, on e objaviti Napuljcima naloge, a vi promatrajte sve

redom hoete li meu njima nai mukog dvoranina koji barem nalikuje na Ramira.
Ima neki Lorenzo, pokai mu ga Enrico, moda ima slinosti s Ramirom. Idite!
U velikoj sobi kraljiine palae okupljeni su svi dvorani napuljskog roda. Veliki
dvorski metar objavljuje ve poznate propise. Sva su lica ipak istaknuto skrenula
prema ovjeku u fratarskoj odori to stoji s lijeve strane Enricu i velikom
pozornou promatra muke dvorane. Njegove oi krue od lica do lica. istrauje
lice, svakoga i gotovo sve obuzima neprijatnost. Onda mu se dvorski metar priblii
~ 173 ~
i apne gdje stoji Lorenzo, na to fratrove oi skrenue k njemu. Jo punih pet

asaka promatra Napuljac dvorana, pa onda s Enricom krene u kraljiinu odaju.
- Pronali ste ga? - digne ona glas ekajui potvrdu.
- Velianstvo , vrlo alim to ne mogu udovoljili vaem nalogu. Nijedno od ovih lica
nema nikakve slinosti s Ramirom. On se sigurno za ovih godina promijenio, ali ja
bih ga ipak prepoznao da se bilo kako preruio.
- Ali Lorenzo kao da ipak... - ubaci Ranzano.
- Ni on Nikakve slinosti s Ramirom. Ako velianstvo zapovijeda, kad se vratim u

Napulj, ispitat u sve potanko. Ako je istina to su govorili u Napulju, o svemu u
obavijestiti kraljicu.
Beatrice nimalo nije zadovoljna s ovom ponudom. Ramiro je nevidljiva opasnost,

baklja koja moe svakog asa planuti i rasvijetliti kralju prolost. A onda bi na
bojitu izgubila svaku mogunost da nastavi vratolomnu borbu.
- To je razoaranje - primijeti ona kad je s Ranzanom ostala nasamu. Do avola,

gdje se krije?
- Tko zapravo taj Ramiro? - tiho e Napuljac. - Zar moda kakva igra ovdanjih
neprijatelja?
- Onda ga trebalo izazvati neka predloi moja pisma kralju. Ako to on, opet, tko zna
o tim pismima? Samo ja i Ramiro.
- Opreznost bi u ovom sluaju bila od vee vrijednosti, kraljice. to onda ako se

pravi Ramiro krije izmeu tisuu kraljevih oklopnika? - spomene Ranzano.
- Pravo kaete. Uzet u u ruke opreznost i nikako izazivati, premda mi je taj

prokletnik sprijeio ve toliko velikih pobjeda. Ali sada bismo morali zapoeti bitku
protiv Milana. Neka pozovu na dvor nevjernog milanskog poslanika Maffea. elim da
sazna kako se Bianca vjenala sa sinom vraarice i djevojure. To e saznanje nad
Milanom sabrati crne oblake. Neka sazna gizdavi vojvoda u Milanu da sam ja
prognala s dvora sina kralja Matije, a da je ovaj prognanik sin vraarice i
djevojure, mu njegove bogate neakinje. Bio Maffeo koliko mu drago odan kralju
Matiji, ovu injenicu mora javiti smjesta svojem vojvodi i vladaru.
- A ja u odmah sastaviti pismo kralju Ferranteu - ponudi Ranzano - i javiti mu da

je kraljica poslala optubu papi Inocentu protiv vraarice, bive kraljeve prilenice.
- Ve se prepisuje na pergamenu. Nadam se da e sadraj optube prirediti mali

uitak mojem ocu.
- Donesite mi optunicu to prije, ali poslat emo ju preko kaptola da nam je ne

uhvati kralj.
~ 174 ~
SUNANI SJAJ BORKE

U brezovakom dvorcu do nogu svoje majke sjedi princ Ivan.
- Mnogo sam prouio znanstvenih knjiga, majko, odabirao ih je uvijek Ugelotti. Nad
svakom sam knjigom dane i noi razmiljao. Svaki mudrac govori o ivotu na svoj
nain. Ja nisam pristao ni uz koga jer nisam u ivot ni zavirio. Ili, zar je ovo na
dvoru ivot? ini mi se da svi mi prolazimo uz obalu ivota koji juri poput bujice na
dnu korita rijeke. ak i sam kralj nije ivio, ve se samo rvao sa stratita na
progonstvo, s progonstva na prijestolje, a oko prijestolja to ga je stekao nita do
divlje borbe, trke, krvarenja, bitke s neprijateljima.
Kreevo nadmudrivanja u spletkama, podvalama, a zato?
- Kad si ovdje govorio plemiima, nisi ovako mislio - upozori ga majka gledajui ga
modrim oima i pozorno pitajui:
- Neto se dogodilo da si odluio drugo.
- Nita se nije dogodilo. Odluio sam ostati ovdje uza te.
- Ne, ne, tvoj govor narodu odavao je posve druge nazore, neto se teko dogodilo.
Slutim i molim te ne taji mi. Ve za objeda sam osjetila da si duboko potresen.
U sobu ue Damir i najavi:
- Stigli su Varadi i vojvoda Iloki pa hitno ele govoriti s princom Ivanom.
On se brzo digne da zaprijei majci svako pitanje i izie. Damir ga odvede u drugo
krilo dvorca i otvori mu vrata velike dvorane. Naao je samo Varadija, a ovaj mu
saopi:
- Visosti, kralj eli da se vratite!
- Ne vraam se! Nikako! Nikada!
Varadi sklopi ruke i proape:
- Molim vas, u ime domovine!
- Ni za to neu dopustiti da mi se vrijea majka.
- Samo se na prijestolju moete osvetiti.
- Za volju ove osvete jednom sam popustio kralju. Zar da se i po drugi put
obmanjujem? Ne! to je moja posljednja.
Varadi se obazre na vrata. Otvaraju se. U sobu ue mukarac pod vizirom, ali ga
odmah digne. Ivan se smjerno i hladno pokloni. Varadi se povue i zatvori vrata.
Otac i sin se gledaju. Ivan je zateen njegovim dolaskom. Kralj korakne prema
stolici i sjedne. ini se, smrtno je umoran. Gleda Ivana dugo, a onda e vrlo tiho:
- Kraljica je udarila tvoje srce, ja sam udario tebe, oba su udarca ranila mene!
~ 175 ~
Ivan digne pogled k ocu. Oekivao je bjesnilo, prijetnje, a onda slua tihi, hrapavi
glas, pun gorkog bola.
- Smio si braniti majku. Morao si. Ali ono to ti je navrlo na usta bio je no dobaen
meni. Samo meni. Ne kralju, nego mukarcu. Moda e jednom shvatiti zato ne
podnosim ime onog Vladislava s kojim svode kraljicu, a pogaaju bodeima mene.
Ne osjetio, sine, nikad sumnju da se ona koju nazove svojom enom previe smijei
drugome. Onome to sjedi uza te, tvoj je gost ili prijatelj, saveznik, bilo tko mu
drago, ali je opet drugi, a ne ti. Drugi kojemu dojavljuje svoje enje ona to je
smatra svojom. Ova me strast navela na to da te udarim zbog njega, a eto, vraa
mi udarac on.
Kao u zrcalu iskrsnu u Ivanovoj dui sve boli ljubomore to su potresale njegovo
srce kad je poeo sumnjati da Gordana ljubi vojvodu. I gledajui sada svojeg oca
slomljena u naslonjau, zatalasa u njegovu srcu suut. A saalijevani opet tiho
ape:
- I nita ne zna, a sve sumnja i taji sam pred sobom. Svaki pogled onih koji s
tobom sumnjaju ranjava te. Nijhova rije rasplamsava do bjesomunosti. U takvom
asu mogao bi ovjek poiniti najvee zlo.
U dui je potvrivao svaku oevu rije, shvaao ga, ali je utio.
- Sve si smio rei, sve, ali to ne! Danas ne razumije. Danas jo ne. Kad bude
ljubio svoju enu, sjeti se.
Kralj Matija gleda u pod. Ivan promatra njegovo lice to odaje slomljenu patnju dok
je uvijek bilo strogo, hladno, spremno gordo zapovijedati. Onda digne glavu, a glas
mu moli:
- Vrati se, sine, na dvor! Vrati!
- Traite od mene sve, samo ne da ivini pod krovom gdje su moju majku
najgnusnije uvrijedili.
- Osveti je s prijestolja!
- Zato je ne osvetite vi, oe, sa svojeg prijestolja?
Pogled se kraljev smrai. Dugo je gledao preda se kao da luta po nekoj praznini, a
onda tiho prijee preko njegovih usana pitanje:
- Ja? Zato je ja ne osveujem?
- Ja u vam odgovoriti: jer kraljicu ljubite vie od svega.
- Ljubim? Ili mrzim? Ne znam. Ne mogu razluiti jedno od drugoga. esto

prevladava prvo, pa onda drugo, a nekad oboje. Ne zna se to. Plane i ugasne,
zamahne, a ne udari, odlui i ne izvede. Vidi sve i skrene pogled da ne gleda.
Ima neto nerazjanjeno, nerazumljivo u prsima, ali teret je to, veliki teret. Pod ovim
teretom pucaju krsta, a ipak ga ne moe stresti!
Ivan zuri u kralja oca iju krutu samovolju, nemilosre u odlukama poznaje sav
svijet. Ovo to se sada tu oituje ne poznaje, ne zna nitko, osim njega, sina. I saali
se nad ocem to se savija pod bremenom svoje slabosti, a ne zna ili se ne usuuje
da je prizna. Je li to slabost prema eni, mladoj, lijepoj koja ga dri zarobljena i
~ 176 ~
onda kad mu navjeuje borbu, a on je prima? Kad ne poputa njenom zahtjevu na

krunu i onda kad mu ona rui djelo njegova ivota?
- Kad bude kralj, ini to zna. Osveti se za majku. Zato te elim podii na
prijestolje.
- Ja sam sa prijestoljem obraunao!
- Sine, ja sam naj nesretniji ovjek u ovoj dravi. Ne poveavaj moju nevolju. Ako je
u tebe majino srce, ne udaraj me otricom.
- Zato niste ovo majino srce cijenili, oe moj, zato ste dopustili da to srce gine i
da po njemu gaze?
- Popraviti se ne da, ne moe.
- Moglo bi se.
- Samo ti, ja nikada. A moda to najvie boli. Da barem nisam nikad poznavao enu
koja je dola iz Napulja mlada, lijepa i umna. Htjela je pokleknuti, a ja sam je
uhvatio, pridigao. Ja! Praznovjerje ovog prizora, a ipak je istina! Uzalud mi je aliti
sad za onom koja mi je bila jedina sunana zraka mog ivota. To se popraviti ne da.
Mnogo puta proklinjem sam sebe to se nisam vjenao s tvojom majkom. Ali sad je
kasno, nepopravljivo. Kralj se prevario, poalio. Mu ne moe da spasi kralja. Ne
moe. Sine, pomozi barem kralju koji ti je otac.
- Sve traite za sebe, za moju majku nemate rijei? Kraljica je tui da je vraarica,
oe, smijete li to dopustiti?
- Ne, nikada! Pouzdaj se u mene.
- Svoju majku neu napustiti.
- To i ne zahtijevam, ali te molim: doi natrag na dvor. Sine, neka ovdje u Hrvatskoj
gdje su svi tvoji i moji pristae ne bude sablazni. Neka ne bude sramote da je sin
ostavio oca i prezreo njegovo djelo. I u Budimu je potrebna tvoja prisutnost da svoju
borbu dovedem do kraja. Uskoro se vraamo u Budim.
- Ja ostajem u ovoj zemlji, s majkom.
- Ivane, tvoja e majka poi s tobom.
- Sa mnom? U Budim? Ne!
- Odredit u joj najudobniju palau da ivi kako je zasluila majka Ivana Korvina.
Sine, sve sam ti razotkrio, svega me prozrijeva. Ne tjeraj me prije reda u grob.
Bolni kraljev glas pun molbe i jada potrese Ivanovo srce. Matija tekim dahom
izgovara rijei:
- Znam, sine, nee lako disati na dvoru, sve te podsjea na uvredu, ali ba zato,
Ivane, ostani na mjestu koje ti ja dajem. Evo, obeajem na svoju rije: Beatriceinu
sam otpubu odbio, a sprijeit u je da je podigne kod pape.
- Moja je majka bila vaa vjerna ena. Nije nikad traila da se s njom vjenate.
- Da je barem jedan jedini put to traila.
~ 177 ~
- Njezina je ljubav bila nesebina i skromna.
- To je naa tragedija. I tvoja i moja. Njezin nehaj prema sebi samoj isto je takav kao
i tvoja hladnokrvnost prema vladanju narodima koji te ele.
- Jedino zbog majke hou da se povuem u samou.
- Kad se povlai, naputa majku. Izdaje je jer doputa da Beatrice zavlada

kraljevstvom. Nude joj krunu svi moji neprijatelji. Hoe da ona bude gospodar tebi
i tvojoj majci? Znaj: kraljica je tvoj protukandidat na prijestolju i ako ga zadobije a
ja umrem, tebe e s tvojom majkom baciti na stratite kao veleizdajnika. Ovu si
sudbinu odabrao sebi i svojoj majci?
U mladievu srcu iznova se uzdigne plamen ee za samoobranom, a razbor mu u

asu predoi Beatriceinu osvetu. U asu je vidio u ruci Beatrice olovni bi kojim
goni njegovu majku, Gordanu i njega. A on nee moi da ih zatiti. Kamo sam to
zalutao - opominje ga probueni razum.
- Da, oe. Poao sam krivim putem, ali mlad sam, srce mi je osjetljivo, glava puna
filozofije. Mislim vie o ivotu duha negoli o onom to se zbiva oko mene.
Pravo kaete oe, u vaoj borbi moram da ustrajem uz vas. Ustrajat u, braniti
pravo koje mi dajete vi i narod. Hou, oe, jedino jo traim od vas da vi sami
saopite majci neka me slijedi u Budim. O naem sukobu ona ne zna nita!
Tekim koracima ide Matija za Ivanom. Ulazio je u Borkinu sobu. Ona pogleda
iznenaeno, ustane, gleda kraljevo lice i tiho nesvijesnom zabrinutomu upita:
- Zar vam nije dobro?
- Sada je ve sasvim dobro, ali doao sam ti javiti, da putujemo, a moja je elja da
ide i ti.
Oborila je oi i sagnula glavu. Sve troje uti. Zabuna ih sputava. Ivan gleda oca, a
neto eka druom duom, izazivlje, moli, vapi. Kralj nemirno trai u to bi se
upro. Tada prie Borki jo blie i upita:
- Je li da e poi? To mora uiniti Borka, na elju Ivanovu i na moju.
Njene se oi upru u Matijino lice. U tom pogledu osjeti on sve uspomene prolosti,
sav ar, lijepe, tihe odrinute sree!
- Idem vrlo rado kad elite obojica.
- Sin treba tvoju blizinu da slua oca, a mene udaraju nemilosrdne brige, borbe.
Ivan mi rui obrambene zidove kad odbija uzeti mjesto vladara. Ali on je slab -i
pokae na Ivana - a to je teki uteg na mojim brigama. U svojoj slabosti on me
ostavlja, ne slua.
Njenost drhti u njenom licu i ljubav sja u modrim oima to su uprte u Ivana.
- Sluaj, sinko, oca. On najbolje zna to te eka, ako ne poslua njegove osnove.
Sluaj ga Ivane. Moje srce trai tvoje obeanje.
Oluja ganua prostruji Ivanovim grudima, pohiti k majci, zagrli je i usklikne :
- Majko, obeajem ti: posluat u oca i poi njegovim putem, kunem ti se!
~ 178 ~
Oborenih oiju stoji kralj pokraj sina i njegove majke to mu je dala trinaest godina
ljubavne sree. Toga asa u mislima opetuje jedno te isto pitanje:
"Zato si od sebe odgurnuo sreu, mir, a navalio na sebe borbe, patnje, neuklonive -
vjene?"
Borka se izvine iz sinovljeva zagrljaja, a kralj joj prie posve blizu.
- Ti si mu dala snage da me slua, a meni da zavrim svoju ivotnu zadau. Hvala

ti, Borka. Ne zaboravi to sam ti rekao one veeri: "Mnogo sam puta poalio to na
sin nije zakonito dijete."
Kralj poloi ruku na njenu glavu kao one veeri na grikom kraljevskom dvoru.
Ivanu se ini da ova ruka dozivlje prolost, ova ruka to ga je jo nekoliko sati prije
udarila sada miluje njegovu majku. Ivan nita ne vidi do ruke to poiva na glavi
njegove majke. ini mu se da je ova ruka puna neisplakanih uspomena, puna
neizreenih rijei. To je ruka budunosti. Onda kralj iznenada sagne glavu k
njenom licu ene i dotakne ga svojim usnama, a onda bez rijei krene iz sobe.
- Majice, nema vee sree od ovog asa. On pati. On ali. Majko, sluat u ga,
pomagati mu u borbi. Nikada mu vie neu zadavati briga. Borit u se s njim, uza
nj, za njega, za tebe i za Gordanu. Svi emo biti jo vrlo sretni. Majice, je li ti sada
drago?
- Idi, eka te. Spremit u se za put u Budim. Sretna sam - i vrsto privine njegovu
glavu na svoje prsi.
Ivan je ostavio sobu i poao za kraljem. Naao ga je duboko zamiljena ili potresena.
To Ivan nije mogao razabrati, ali pristupi k njemu i poloi obje ruke na njegovo
rame.
- Oe moj, ovog sam asa rekao svojoj majci: borit u se uz vas, za vas, s vama.
Kunem se na ovu vau ruku koja je poivala na njenoj dragoj glavi.
On uzme oevu ruku i poljubi je. Kad je podigao glavu, opazi da su kraljeve oi
turobne, a obrve mu dru od suprezanja navale ganua kakvo nikada u ivotu Ivan
nije vidio u kralja Matije. Onda se sabere i okrene k Ivanu:
- Sine, ne zaboravi da si pred majkom poloio zakletvu. Trebam te. Bez tebe ne
smijem ostaviti svoje narode, jer gladni vuci ve ekaju plijen.
- Evo me svega. Vodite me, slijedit u va put i nikad vie neu skrenuti s njega.
Nijemo obujmi kralj sina onom istom rukom koja ga je udarila.
- Neka meu nama bude sve zaboravljeno, a kad stigne na dvor, vladaj se prema
kraljici mirno. Bude li ona krila duno potovanje, nastupit u ja. Ti njoj nisi nita,
a ja sam joj kralj i mu, a mogu biti i tamniar.
Varadi i vojvoda naoe svojeg kralja i njegova sina udruene srcem i voljom.
- Princ ide s nama - ree kralj. - Vidite, vie puta je nevolja samo lo gudurasti put
kojim dolazi srea. Da, srea se rado vozi vrlo loim putovima. Svaki njen osmijeh
mora krvavo osvojiti. Tamnu stranu svoje djetinjaste slabosti Ivan je osvijetlio. Da,
u njega su dvije prirode: jedna majina - dobrota i mekoa a druga oeva - snaga i
volja, samo je ova posljednja jo premalo oeliena. Uostalom, mi smo uredili i onaj
~ 179 ~
dogaaj. Ali to u na dvoru voditi ja, Vi samo posluajte moje naloge. Vojvoda i
Varadi vraaju se na Gri punim duama.
*****
U maloj sobi brezovake kule ostao je Damir uz svoju majku. Ona zabrinuto gleda u
njegove crne, turobne oi.
- Uzalud taji, Damire. Majinu oku nita se ne moe sakriti. Tvoje srce previja se u
bolima.
- Vi ste, majko, u domu, a ja daleko. Eto to je.
- Nismo li ovdje zajedno? Uvijek kad ti srce zaeli majke, a moje tebe, mi se naemo.
Drugo neto razdire tvoju duu. Osjeam: u tebi se skriva kruta patnja. Obrazi su ti
blijedi i mukla tuga u tvojim oima otvorena su knjiga majinu srcu. Drugi to ne
zapaaju, a ja itam. Tvoje stisnute usne govore majci da si nesretan.
- Trpim zbog princa i s njime.
- Zbog Gordane?
- Zbog svih. Svakog dana novi strah, nova pogibelj. Nikad Ivan nije siguran Vjeno
nad njim lebdi opasnost krvnika otrovom.
- To moe prouzrokovati strah i brigu, a nipoto patnju to itam u itavom tvom

biu. Kao da si utonuo u emeru. Bit u vrlo nesretna ako mi ne otvori svoje srce.
- Majko, ne pitajte. Ne smijete pitati.
- Smijem i moram. Ne dam da gine.
- I da je sve kako vi kaete, priznanje mi ne bi pomoglo.
- Udvoje se teret lake nosi.
- Teret da, ali ovo je...
- to je, dakle, reci sine.
- Ranjen sam, majko. Ranjen, ne razdirite mi povoje.
- Moj Boe! Tko ti je zadao tu ranu?
- Ja. Moda i nisam ja kriv.
- Govori, sine. Slutim.
- Mnogo sam puta ve pokuavao da vam razgalim duu, naem utjehe, savjeta, pa
opet sam stisnuo zube i zapovjedio sebi "uti i nosi svoju bol dok ne padne od
njenog otrova".
- Jao, Damire, jedine moj, to je?
- Da progovorim, srce bi moje svisnulo od goleme nesree, a nitko me ne moe

izvui iz nje. Padam sve dublje.
- Strahovito ti jeca glas, sine. Razotkri se majci.
~ 180 ~
- Uinio bih, samo pod jednim uvjetom.
- Ispunit u ga.
- Da me ne ostavljate, da idete sa mnom u Budim. Poludjet u tamo ako ne budem

mogao da se uteem k vama kad me rana zapee ognjenom boli. Kad bih vam sve
otkrio, a vi biste ostali ovdje, ni vi ne biste imali mira, majice.
- Ako tvoj otac pristane slijedit u te. Daj, govori.
- ekajte dok steknem snage da se odluim razotkriti duu i srce. Odve je duboko
pokopano.
- Da ivim u neprestanom strahu, Damire?
- Ne, majice, straha nema, jer volja mi je vrsta. Izdrat u, pa tresnuo sam sobom
o zid od ocjeli. Neu se razbiti, ne. Moram izdrati.
Ustao je i uspravio vitko vrsto tijelo, ustoboio se, isprsio i stoji pred majkom,
snaan, bojovan kao da eka navalu jakog protivnika. Kao ugljen crne oi gledaju
majku mirno, sabrano, gotovo posnosno, to umije da se svladava, nemilosrdno,
okrutno, suvereno.
- Kako si lijep, sine moj. Ljepi od svih mladia koje sam ikad vidjela. Tebe ne moe
prezirati ni jedna djevica, ni najljepa. I zato ne vjerujem da bi ti mogao patiti od
neusliane ljubavi. Je li tako?
- Ono to ja nosim u srcu to su otvorene rane majko, po kojima svakog dana

udaraju oni to su mi dragi, predragi, svi osim majke.
- Kakva je to strahota, sine!
- Molim vas, majice, ono to smo govorili ne spomenite nikada nikome. Ne

upozoravajte nikoga na moje dranje. Ne pitajte nikoga o meni. Sve u vam rei,
samo ne pitajte. Upamtite: nikad ne pitajte neto o meni Ivana.
- Kako? On ne zna za tvoju muku? Prijatelj?
- Jao, majko, ne spominjite nikad pred njim da sam blijed. utljiv kao to ste to
uinili danas. Majice, pred njime nikad ni rijei ni pogled, nita.
- udno. Princu, svojem najvjernijem prijatelju taji?
- Majice, kad bi on znao to nosim u srcu, bila bi to moja smrt. On ne smije vidjeti
ni osjetiti da mene neto mui. Morao bih umrijeti kad bi naslutio.
Ona se pridigne i pogleda sinu u oi, pa ree sveano:
- Ne boj se, Damire. Nikad vie neu spominjati Ivanu nita o tebi, a upravo to
mojoj slutnji otvara tajna vrata. Jeza me sputava, sine, to je nesrea. Moram biti na
pomo tvojim patnjama.
Onda se vrata otvore i dvojica slugu javljaju Damiru:
- Svi se vraaju. Vas trae!
- Eto, odlaze, tebe trae!
~ 181 ~
On se oprosti.
*****
Dok je Damir jahao uz Ivana na povratku u dvor, Ivan mu tiho saopi:
- Sve je izravnano, Damire. Otac je govorio s majkom i poloio ruku na njenu glavu.
Osjeam tu ruku na svojim prsima. Ta me ruka udarila ali ja sam je poljubio, jer je
ponulovala glavu moje majke. Sad sam njegov. Reci to Gordani kad doemo na
Gri. Reci joj da je Ivan tit od ocjeli. Nita me vie nee slomiti. Majku su osvetiti
Gordanu uiniti svojom, usreiti narode i uvati ih od neprijatelja. Jesi li zadovoljan
sa mnom, Damire?
- I ponosan i sretan kad sluam tvoje rijei.
Svi su stigli na Gri. Kralj ue u svoju radnu sobu i odmah pozove dvorskog metra
Berislavia.
- to se zbivalo na dvoru u mojoj odsutnosti?
- Napuljski dvorani pronijeli su dvoranom vijest o nekom prizoru prijepodne

Berislavi potanko izvijesti kralja to se pripovijedalo za njegova odsustva a zatim
doda:
- Iz biskupijskog dvora doveli su nekog fratra koji nije iziao. Mjesto njega poveao
se broj napuljskih dvorana jednim novim licem. Vidio sam Napuljca kako promatra
sve kraljiine dvorane.
- Ovaj je, dakle, lukavo umakao mojim straama, ali ne smije odnijeti nikakav
odgovor. Ima li jo to?
- Jo samo toliku da je Enrico poao na Kaptol. Dao sam ga slijediti, zapaen je

kako ulazi k milanskom poslaniku grofu Marcelu. Tamo je ostao pola sata i opet se
vratio kraljici.
- Poi i dovodi Marcela. Dri se kao da ne sluti da je Enrico bio kod njega, a kad se
vrati, izdaj nalog neka se smjesta sprema za povratak u Budim. Za pet dana
putujemo.
Kad su najavili grofa Marcela, kralj ostane s milanskim poslanikom nasamu i stane
mu tiho priati:
- Drao sam hitno vijee za ratne pripreme, ujem da Turin kani prekinuti
utanaenje mira, a njemaki vladar nije bolji od Turina. Neto se sprema na
granici pa za koji tjedan moramo odgoditi dolazak vjerenice mojeg nasljednika.
Meutim, im Turin bude obavijeten to ga eka, ako prekri ugovor, a isto tako
Friedrich, poslat u svatove u Milano. To nam valja to bre javiti u Milano.
- Tamo e ipak misliti da je uzrok ove odgode novi istup njezinog velianstva.
- O kakvom vi to istupu govorite?
- Prvi dvoranin kraljice izvijestio me o nekom tekom sukobu prijepodne i naglasio

da se princ vie ne vraa na dvor jer tako eli kraljica.
~ 182 ~
- Moj gospodine, ovdje kraljujem ja! A taj prizor nije drugo, nego obiteljski sukob
ljubomorne kraljice prema majci princa Ivana. Meutim, majka mojeg sina je
besprijekorna dok se za napuljskog kralja ne zna tko mu je zapravo majka.
Fiorentinski historiari tvrde da se rodio od neke djevojure na dvoru pokojnog
napuljskog kralja Alfonza.
- To mi je poznato.
- Dakle, prizor kraljiine optube nije ni spomena vrijedan.
- Potpuno se slaem i o tome neu ni da javim u Milano. Meutim, neka mi kralj

dopusti jo samo jednu rije. Enrico mi je isporuio poruku kraljice da odmah
doem. Nisam se odazvao jer znam da njezino velianstvo nije sklono milanskoj
enidbi, pa bi kralj mogao s pravom da mi zamjeri.
- Dobro ste uinili, prijatelju. Neu dopustiti nikakve spletke ni s koje strane. Vi ste,
uostalom, imali ovdje prilike uti koga stalei ele na prijestolje. Doskora u uiniti
kraj svim dvojbama proklamacijom nasljednika, a onda emo dovesti Biancu u
kraljevstvo.
- To e biti moj najsretniji dan.
- Mi smo, dakle, suglasni, a sad vas molim: spremajte se na put u Budim to hitnije
moete.
Iznenada se u odaji pojavi Beatrice. Kralj je pozdravi sa svim potovanjem, a

Marcelo smjernim poklonom.
- Kraljica je pozvala naeg milanskog poslanika - ree kralj - a on je pohitio da

udovolji pozivu.
Ponosito odmjeri kraljica lijepog Milanca kojeg je prije nekoliko mjeseci obasipala
zavodljivim nadama i odgovori podrugljivo:
- Htjela sam mu navijestiti da sinu vraarice ne dolikuje poasna straa milanskog

vojvode.
- Poslaniku su dobro poznati uzroci zbog kojih bi kraljica htjela poniziti mojeg sina.
Meutim, u Milanu poznaju mone kraljeve na jugu za koje se i ne zna tko im je
majka. Poslanik smatra ovu stvar odvie brbljarijom da je javlja u Milano.
- Doznat e ionako kad stigne moja tuba protiv vraarice svetom ocu.
- Roderigo Borgia jo nema izgleda da mu Inocent ustupi mjesto - odvrati kralj.
Marcelo se pokloni i zamoli da ga otpuste. Popratio ga je Beatricein prezirni pogled

dok je u dui sipala kletve. A kad je ostao nasamu sa enom, kralj je oslovi:
- Savjetujem ti, Beatrice, neka je ovo tvoj posljednji izazov. Ako se ne pokori, javit
u napuljskom kralju da sam ti uskratio svaki saobraaj s mojim poslanicima i sa
itavim svijetom.
- Zatoenjem mi prijeti ljubavnik vraarice?
- Ovdje kralj govori, kralj zapovijeda svojem izdajnikom podaniku.
~ 183 ~
Ona se prestrai od grubosti glasa kojim je to izrekao. Da sakrije prepast, baci se na

stolicu i stade jecati.
A on stoji nepomian, uvjeren da samo hini pla, ali kad je uzdigla oi, bile su
suzne. Iznenaen, zaskoen ovim preokretom, pokoleba se. Spoitavao je sebi da je
prevrio mjeru, da se vlada nedostojno, da je preao granicu viteza. Tako se mozak
ispriavao slabosti koja mu obuze srce gledajui kako plae, jeca poput djeteta.
. Nisam te htio rastuiti, Beatrice, ali vrijea me...
- Nju vrijeam. To te boli.
- Prestani o tome. Daj mi asak mirno odahnuti, prijete mi ratovi...
- "Ratovi?" - usklikne ona u sebi i radost joj preleti duom. "Rat bez moje pomoi?
To je Boja pomo meni!"
Dok je ovako mislila, protiv svoje volje se smiri, a da tome dade drugi motiv, ona e
tobo poraena i dobra:
- Idem. Ako prijete ratovi, ne elim da ti ogoravam ivot.
I otila je. On je ostao sam, poniten, sam pred sobom. "Nijedan neprijatelj nije mi
toliko opasan kao ona. A ja... kralj, zato? Zato? Zar je to slabost mua? Kralj se
mui mislima i bije boj s muem...
*****
Kad su se podno kralj i kraljica sastali u velikoj dvorani okrueni kraljevskim

dostojanstvenicima, gledala je kralja kao da je zbog njega zabrinuta, ali im je
opazila da je u dvoranu uao princ Ivan, Beatrice mu ree:
- Ako ovaj tu sjedne danas k stolu, otii u ja.
Kralju poleti krv u lice, opet vidi zasjedu ene i ini se kao da uope ne slua, pa
zovne Varadija i Lovru Ilokoga. Obojica se priblie, a kralj glasno naredi:
- Danas je kod bana sveana gozba. Obeao sam doi, ali jo moram svriti ratno
vijee. Otpratite obojica sa sjajnom pratnjom princa Ivana k banu. A ti, Ivane,
zastupat e na gozbi kralja i uzmi sveanu odoru kraljevskog princa.
Princ se pokloni kralju pa se udalji u pratnji Varadija, vojvode Lovre i Damira.

Razdraena kraljica je ostala, ali u znak protesta protiv kraljeve odredbe nije ga
gledala ni onda kad je kod veere sjela kraj njega.
Poslije, veere odmah se povukla u svoju spavau odaju da razmilja kakve e nove
udarce iznijeti sutra protiv princa. Jedva to se svukla, pojavi se na vratima stara
Nardella.
- Ima li togod, Nardella
- Boe - ape starica i stade se krstiti. - Zar mrtvi ustaju? Ne usudim se ni

spomenuti vaem velianstvu.
- O kakvom to mrtvom govori?
Starica se ponovo prekrsti i plaho pristupi svojoj gospodarici.
~ 184 ~
- Predrago, velianstvo. Kad je kraljevski dvor bio na veeri, prolazila sam trijemom.
Tamo negdje kraj vrata stajala je straa. Jedan oklopnik bio je neto blie trijemu.
Onda odjednom kad sam se pribliila, kao da je ekao bas mene, korakne prema
meni i apne mi: "Isporui njezinom velianstvu da je Ramiro dosta ekao. On e
izii ne samo pred kralja nego pred itav dvor da prui dokaze". Da, tako je rekao od
rijei do rijei.
Kraljiina ledena ruka uhvati Nardellinu i vrsto je stisne.
- To ti je rekao oklopnik?
- Da, velianstvo. I jo je neto rekao.
- to? Tono ponovi.
- Rekao je: "Ramiro e ispuniti prijetnju da osveti sebe."
- A to je onda uinio?
- Odskoio je od mene kad od vraga.
- Kamo je otiao?
- Ravno prema vratima gdje su stajali drugi oklopnici. Pomijeao se meu njih, ili je
nestao pod zemlju, ja ne znam.
- Zato nisi pola za njim?
- Drhtala sam, strepila, ta zar Ramiro nije prije jedanaest godina nestao s dvora?
Umro je. To se dogodilo u Napulju.
- I oklopnik je poao k strai? - prekine je kraljica.
- Ba kako sa rekla.
- Kako je govorio: latinski, talijanski?
- Ba kao mi u Napulju, tono kao mi.
- Nitko od Napuljaca ne nosi oklope, nitko od naih nikada ne straari.
- Pa ipak je imao oklopniku odoru zato da mu ne moe zaviriti u lice. Kraljica se

duboko zamislila, a starica se oslobodi da prekine iutnju.
- Valjda velianstvo ne misli da je to Ramirov duh? Bilo mi je udno kad me vae

velianstvo prije nekoliko dana ispitivalo ne ini li mi se koji od dvorana nalik na
napuljskog paa. Zato sam se jo vie tresla kad mi je taj crni avo priao i
spomenuo Ramira.
Starica promatra kraljicu iji pogled luta daleko. Onda se opet probudi iz svojih
misli i naloi Nardelli da zovne Francesca. Zamotala se u plat i ekala svojeg brata.
Francesco se odazva i pouri k njoj.
- Brate - ape mu kraljica - neu moi da to podnesem nikako. Nardella je prolazila

trijemom, a jedan joj oklopnik pristupi i - saopi mu itavu poruku crnog
oklopnika. Napuljski princ sjedne pokraj sestre i podboi glavu.
~ 185 ~
- Uistinu, to je nesnoljivo, neizdrljivo. Ovdje je zasjeda u vlastitoj kui.
- to da o tome mislim? Kako da to razjasnim. Zar je mogue da se zavukao u

oklopniku odoru? Zar dvoranin na ovom dvoru moe raditi to hoe? On mora
imati i pomagaa, ortaka, mogunoga koji mu doputa da se preodijeva i ee
dvorom.
- ini se da je tako, a u tom sluaju neemo se moi ni maknuti.
- Ja sam pod njegovom vlau, pod njegovom paskom. On e mi svakog asa

stavljati bode pod vrat.
- On ti javlja i da nee dopusiti ono to se danas dogodilo? Oito je nianio na tvoju

optubu protiv prineve majke.
- Samo si po sebi razumije. Od koga zna? Dodue, rekla sam Enricu da svakom
pria, neka se zna da je princ sin vraarice.
- Odsad e, Beatrice, biti prisiljena da svaki svoj napadaj protiv princa sakrije i
nikome o tome ne kazuje.
- Ne, to neu. U svojoj borbi moram imati prostora, zraka, iroko polje. Sakrivena
borba u etiri zida ne znai nita. Ako i ne mogu dokazati da je prineva mati
arolijama uinila da ne mogu postati majka, ali optuba je dostatna da okrnji
ugled kraljevskom sinu. Svatko e to vjerovati ili barem sumnjati. Kaem ti: u svojoj
borbi trebam irinu prostora u kojem ne smije nigdje da se pojavi Ramiro. Ali on je
nesumnjivo ostao na ivotu i sad eto, dolazi da mi se osveuje. Drugo ne moe biti.
Drugi ne moe biti upuen u one dogaaje. Samo moj otac, ja i Ramiro znamo to
se one noi dogodilo u mojoj lonici. A ni napuljski glasnik nije ga prepoznao.
Nardella ni izdaleka nije mogla nai slinosti izmeu dvorana i paa, ali to je
razumljivo. On mi je one nai rekao da ga neu prepoznati jer ga je jedanaest
godina ivota i patnja potpuno promijenilo.
- Onda tu nema izlaza, Beatrice?
- Nai u ga. Nai ete ga im stignemo u Budim. Tamo u onom golemom dvoru
mogu raditi to me volja, a da me kralj i njegovi dvorani m moi uhoditi. Idi,
Francesco. Ispitaj gdje se nalazio Lorenzo di smo mi veerali, jer u ono doba
oklopnik je oslovio Nardellu.
Francesco poe da izvri njenu zapovijed, a ona se dala na razmiljanje

razmiljajui o prolosti i povezujui je sa sadanjou.
Vrativi se, Francesco saopi svojoj sestri:
- Enrico kae da je Lorenzo, dok je dvor veerao, imao nalog da pripravi sanduke za
put. Da li se udaljio od njih, to ne moe nitko znati jer je bio sam. Kad putujemo?
- Kralj je rekao za nekoliko dana.
- Prema tome, moram ovih nekoliko dana izdrati u miru. Na putu se ionako ne
moe poduzeti nita, ali kad doemo u Budim, rijeit u to bez okolianja. Zapravo,
hvalim srei to kralj hoe da se preselimo u Budim. Tamo su moji pristae, tamo
su bedemi s kojih u juriati i razruiti kraljeve bojne redove. A putem u smiljati
u miru svoje osnove. Idi, Francesco, kasno je.
~ 186 ~
*****
Na banovoj gozbi okupili se svi velikai i svi odlinici, plemii, uesnici hrvatskog
sabora. Oko vojvode Ilokog je nekoliko njegovih prijatelja, velikaa i plemia.
Raspravljaju tiho, dok na irom otvorena vrata iz ostalih banskih odaja dopire buka
banovih gostiju okupljenih oko bana i princa Ivana. Od asa do asa pogledava
vojvoda k princu, uti i slua razgovor oko sebe, a onda se odjednom trgne i dobaci
barunu Vojkoviu:
- Nije tako zlo kako vi prikazujete. Nije.
- Kako nije, vojvodo, zlo? Eto vidite: tu je nae kraljevstvo - i on stavi na stol svoj
krznom obrubljeni klobuk. - Ovdje s ove strane eka kraljevu smrt eki kralj
Vladislav, tu se skriva njegov brati Albert, ovdje prua obje ruke njemaki vladar,
tu dolje hoe da nas prodre Turin, Dalmaciju gui Venecija, a da kralj Matija
sklopi oi, svi su u asu preskoili granicu i mi se nismo pobrinuli tko e voditi
kraljevstvo. A tko e najvie stradati? Mi, Hrvati! Mi smo most Turinu. Po naim
leinama Turin e proetati naim poljima i ugnijezditi se pod naim krovovima, a
Napulj nas je posvojio. Zato? I opet kaem: jer ovo veliko mono kraljevstvo nema
nasljednika. Kao tor bez pastira.
- Tako je - potvrde svi ostali poluglasno.
- A zato ga nemamo? - opet e Vojkovi.
- Recite: zato? Jer nam ga ne da kraljeva ena. Ona ne da, a on se pokorava. Smije
li se to trpjeti?
- Kojeta - uzbueno e Lovro - vjerujte meni. Kralj sprema sve to je potrebno pa

emo uskoro imati nasljednika.
- Zato ga nije proklamirao? - oglasi se sijedi starac s prikrajka. - Tamo na Brezovici

uli smo njegovu rije. Mlad je, ali pamet kao u starake glave. Nalik je na oca.
Gledajte ga tamo: i duhom i maem znat e upravljati kraljevstvom.
Svi se obazru crnobradom velikau.
- Samo da ne bi isto tako mjerio poreze - ree mrki glas.
- Iva Zelini uvijek samo o porezu - ukori ga Lovro.
- Lako vama, vojvodo, vi ste bogati, a nas porezi harae kao tursko kopito.
- Ali emu toliki porezi? Da deru Napuljci - podigne glas barun Vojkovi. - deru,
grade sebi palae u Budimu, kockaju dan i no na na raun. Sve je kriva kraljica.
- Ne, ve muka slabost.
- Sluajte - zovne ih vojvoda - ne bi kralj bio slab da nema na jugu vukova koji
ekaju da nam prodru zemlju. Svi su oni neprijatelji kao to su Turci, Friedrich i
Vladislav jer im je poznato da kraljevskim velikim umom vlada ljepotica, a ovo je
propast.
- Svi mi tako mislimo - ree netko od pridolih. Kraljevo otezanje da osigura

kraljevstvo nakon svoje smrti teko nas pritite. Beatnca je krtica. Ruje i ruje i
podrovat e nas.
~ 187 ~
Nad svima lebdi strah, strepnja od nejasne, nesigurne, nepregledne, tamne

budunosti. Nad njima je sumraje sumnje. Vojvoda ustane. Iz drugih soba dopru
do njih poklici. U veliku dvoranu je uao kralj Matija. Ban i svi ostali pohite k
njemu. Ban ga posadi na proelje stola gdje je dosad sjedio princ Ivan. I razvije se
razgovor. Kralj je unio u drutvo veseli i aljivi ton.
Neto dalje od raskoi banove gozbe, u graanskoj prizemnici, oko dugog stola
okupili glave priprosti graani Zagreba. Svako lice po svojoj prirodi odraava
gibanja u svojoj dui. Njihove ruke kao da su zaboravile na vreve na stolu, a sam
krmar svoj posao.
- ekamo tu mjesecima da kralj proklamira sina, a to? Nema proklamacije, a mladi

princ sjedi skrtenih ruku tamo na Dvercu umjesto da ocu pomae brigovati za
narod.
- Tako je kako rekoh, dragi prisenie. Svuda kralju za leima ona zmija vie u sav
glas: Ivan je sin graanke!
- A to mi graani? to seljaci? Da nema naih ruku, ne bi bilo ni crnog ni bijelog

hljeba, do sto avola! Mi radimo i jo plaamo porez jer radimo.
- Da moe to raskonije ivjeti talijanska princeza. Da vrisne od bijesa, prijatelju.
- S juga prijete njezini, sa sjevera nai neprijatelji, pa kamo e? Pod zemlju?
- Sve smo mi sami krivi. Zato smo doputali da netko drugi dere iz nae zdjele.
- A opet nas nisu mogli prodrijeti - javi se krmar.
- Ali uvijek se netko drugi kockao na na raun - opet e drugi graanin.
- A zato mi to doputamo? Zato?
- Jer nam drugi dovode u nau kuu neprijatelje, koji sjednu uz tvoju zdjelu poloe
ruku u tvoju monju i okue se u tvojoj postelji.
- I uine sebe tvojim biroem, goniem tvoje vlastite stoke, a oni gospodari. Evo tako
s nama sada rade Napuljci jer Beatrice zapovijeda u kraljevstvu.
- Mi ne moemo proklamirati nasljednika svojoj roenoj zemlji, jer ne da ona.
- Ona hoe da bude kralj.
- Da nas Napulj potopi pod svojim bedemima?
- Zato Matija, junak nad junacima, ne moe vriti nau volju?
- Ni svoju, a kamoli nau.
- On, sin Sibinjanin Janka, pobjednik, moan i slavan.
- I opet velim: da ga sutra zatee smrt, mi smo poharani, Izorani, sravnjeni s naom
roenom zemljom. Ba mi Hrvati, nadomak Turinu. Moe li se to dopustiti?
Gradski prisenik opet digne ruku i tiho ape:
~ 188 ~
- Ima li u svijetu naroda kojemu sudbina pie crnje dane? Gdje tu ima svjetlosti?
Sve je kao u mrkloj noi. Nigdje puta, naprosto da legne negdje u pustinji, pa da
eka posljednji as. Pazite brao. Hrvati e propasti kao da nas nije ni bilo.
- Nee. Ne vrijedi jadikovati i dozivati avla. Otkad je bilo naeg roda, bilo je i
krvavih patnja, pa ipak - jo smo tu -. javi se mladi kroja s Dverca.
- A dokle emo biti? Dokle?
- Dokle se budemo htjeli boriti.
- Ali dokle emo moi?
Glavni uvar Kamenitih vrata digne ruku i poluglasno, ali vrelim glasom zapone
govoriti:
- Recite, ljudi, otkad tu postoji grad Gri u kojem ivimo i moemo se sklonuti i
braniti? Od stotine godina. Znate li da su nae prastare ljude pljakali i gonili
Mongoli? Odnijeli nam krov i kruh. A to su nai stari uinili? Pruili ruke pa izrekli
ono pravo: slonim radom i voljom mi emo se utvrditi protiv svih uljeza. I sagradili
su ovu tvravu u kojoj smo sklonuli ivote i svojinu. Uinimo to, sloimo se,
utvrdimo se svojom voljom pa zatraimo od kralja neka se makne. Nismo mi
eprtlje. Hoemo svojega vladara. Dosta nam je ove Talijanke iz Napulja. Ve je pola
Gria potalijanila.
- E, to nije - prosvjeduju svi.
- Ali je od svojih Talijana napravila talijansku ulicu. Ima li u onoj Mletakoj ulici
jedan roeni Grianin?
- Pravo veli. prisenie - potvrdi uvar - ivi dokaz. Dosta nam je tih dvorskih
zasjeda. ive tamo kao zvjeri, ali ne u praumi, nego u raskoi od nae muke.
Zamislite kakva nas eka sudbina ne uzme li Matijaev graanski sin u ruke nae
sudbine!
apat biva vreliji, oi svjetlije, no dublja, nezadovoljstvo naroda beznadnije.
~ 189 ~
OPROTAJ
Pod niskim stropom samostanske elije tiina, esmiki je naslonio glavu duboko
zamiljen. Lovro mu sjedi nasuprot i uti. Gordanine smee oi uprte su u starevo
lice. I ona i vojvoda svrili su prianje dogaaja iz posljednjih dana i ekaju.
Polagano digne esmiki glavu.
- Dakle, tako - apu njegove usne - sve se odjednom preobrazilo, prevrnulo.

Beatricein je otrov duboko zahvatio kralja. Ne usudi se proklamirati Ivana. Odlazi u
Budim. Boji se svojih neprijatelja. Oni su se udruili s njegovom enom. On udara
svojeg sina. Sve su to crne vijesti. Ipak, ne mogu biti posljednje. Ako kralj nije
oslijepio, poi e svojim putem. Mora ii.
- Mora - ponovi Lovro - to dokazuje to me alje da se pogodi sa tvojim najveim

neprijateljem. Hoe da izigra Beatrice.
- Troi vrijeme, a mogao bi jednim mahom uiniti kraj.
- Kad mu prijete nezadovoljni velikai u Ugarskoj!
- Ipak ako se pogodi s Friedrichom, spaeno je sve, samo da ostane na ivotu dok to
svri.
- Kad bi on mogao uti vau molitvu, oe moj - apne Gordana.
- I onda joj ne bi vjerovao. Velik je u sumnji i mrnji. Prevelik. A kada putujete,

vojvodo?
- Zajedno s kraljem i itavim dvorom da ne bude nikome napadno. Toboe pratim

kralja. Kad budemo na krianju oprostit u se kao da se vraam u Ilok, a zapravo
u krenuti u Njemaku.
- Isporuite Varadiju neka bude ustrajan i utljiv i molim ga neka se uva Beatrice
nee prestati da mu radi o glavi. Neka nastoji da se proklamacija izvri to prije.
Svaki dan je izgubljen.
- Svakako e Varadi prije dolaska doi da se jo s vama posavjetuje primijeti

Gordana. Lovro se sagne blie k starcu:
- Jo imam neto da vam kaem. Na banovoj gozbi sluao sam razgovore naih
ljudi. Sve je ojaeno, potiteno. Svi su kao bez trunke nade, svi sumnjaju u
budunost. I graani su puni razoaranja.
Lice esmikovo uozbilji se:
- Ovo to mi rekoste, vojvodo, najtei je udarac, najvea pogibelj. Nai ljudi

sumnjaju u svoju budunost. Sumnjaju u svoju snagu, u svoju izdrljivost. To je
vea nesrea od svih Beatrica. U sumnji umiru sve dobrote, sve kreposti naroda.
Tko u duu naroda kapne sumnju, taj ga je pokopao. Sumnja podgriza ovjeku
otpor, energiju, sve ivotne uvjete. Ako nai Hrvati posumnjaju u sebe, s njima je
svreno.
- Oe, da ste slobodni i progovorite naim ljudima - usklikne Gordana - izlijeili

biste ih te strahovite sumnje.
~ 190 ~
- A ipak u progovoriti!
- Kako? - upitaju Gordana i vojvoda u istom asu.
- Ima jedan nain da kapnem bolesniku kap lijeka. To e djelovati jae, odlunije,
dublje nego da izreem rije okom u oko.
- Sto kanite, oe?
- Prepusti to meni, dijete. Vrijeme je da se porazgovorim s tobom, Gordana. Opet

odlazi?
Osjetivi da ih mora pustiti same, vojvoda se udalji iz elije, esmiki bez rijei
prigrli Gordaninu glavu na svoja prsa. Nisu govorili. Oboje su nali u svojoj dui
jedno veliko bolno pitanje: "Hoemo li se ikada jo nai?" Trenuci su prolazili.
Starac podigne glavu i zagleda joj se u lijepe suzom ovlaene oi. Svladavajui svoje
osjeaje, osmjehne se.
- Nadam se da emo se jo jednom u ivotu vidjeti. Nadaj se i ti, Gordana.
- Nadam se da e kraljevo srce upoznati vau vjernost.
- Pusti to vremenu, ali otkad znam to si doivjela u Napulju, teko sam patio jer
sam te ja nagovarao da ide. elim da mi odgovori: jesi li odluila poi za vojvodu?
- Obeala sam princu da neu poi ni za koga. To u obeanje odrati dok me on

sam ne rijei obeanja. A to e uiniti kad bude uza se imao enu. Onog dana kad
bih od svoje volje krenula bilo na koju stranu, princ bi izgubio snagu da se bori. A
sad je jai nego ikad. Jo sam mlada i neu da mislim o udaji. Vi znate da nisam
slabo djevoje kojem treba zatita mua.
- Ljubi princa?
- Jednom sam vam na to pitanje odgovorila.
- Istina. Nije dolino da te ponovo ispitujem. Ipak sada kad se rastajemo moram ti
jo jednom naglasiti, Gordana, elim da bude sretna. Ako si rtvovala svoju ljubav
kraljevstvu, uzmi vojvodu. Ako nisi rtvovala, ako ne ljubi princa, to bolje, ti
pokloni svoje srce najvrednijemu. Po mojem osjeaju to je vojvoda Lovro.
- Ve mi je iskazao premnogo dobra, oe moj. U zamjenu kraljiine sklonosti

darovao mi je kraljevu.
- uvaj je kao oko u glavi, jer nita nije lake nego izgubiti milost kralja Matijaa.
- Znam i zato e moj oprez biti besprimjeran.
- Jedino me zabrinjuje vojvodin put u Njemaku. Kad on ode, nee imati nijednog
prijatelja da te titi.
- Princ je tu. Varadi, Damir i gospoa Borka ide s nama, bit e mi zatitnica.
Najzad, vojvoda se brzo vraa. Ne bojte se za mene, znat u da se okrenem. Ve se
mnoga opasnost zagradila, a ja sam ipak preskoila sve zasjede.
- Junak si ti, dijete moje. Pravi junak. Da si muko, taj bi bio voa svega
kraljevstva.
~ 191 ~
- I ovako u vam biti na radost.
- Osjeam to, Gordana. Osjeam. U tebe je divovska snaga mudrosti, odvanosti. U

tebe je sve to manjka premnogom mukarcu. Ti si na dvoru najjai mukarac. To
mi je na rastanku velika utjeha. Ipak, reci: kako se sad vlada prema tebi Beatrice?
- Opet me pozvala u slubu. Od sukoba izmeu kralja i princa prema meni je

ljubazna. Sve mi se ini da bi htjela stei moju naroitu sklonost. uvam se, bdim.
- Znam da te ona eli iskoristiti ne bi li joj posluila protiv princa i kralja.
- Znala sam tome izbjei dok sam je smatrala svojom iskrenom dobroinitcijicum.
Odsad bit u jo opreznija. Razotkrila sam njenu zlou prema sebi, a to je za mene
dobitak.
- Kako se sada ponaa Francesco?
- Posve povueno, makar me katkad guta izgubljenim pogledima. Priinjam se da

nita ne opaam. A onda, stari Aversa ispriao je kralju sve kako je bilo u Napulju,
a Matija je obeao Aversi da Francesco nikad nee imati prigode da mi se priblii.
- Taj dobri starac Aversa ne sluti koliko je prijateljstvo iskazao nekadanjem svojem
prijatelju.
- Mnogo me puta pita o vama kao da sluti vau blizinu. Ovin dana i on se vraa s
gospodinom Escole Strozzijem u Firencu.
- Bit u mu zahvalan dovijeka za sve to je uinio za tebe.
- Uinio je mnogo, ali nije li udesno: kad me Beatrice slala u Napulj, sama je
potkopala svoje zloinake osnove.
- Jer pravednost bdi nad nama, dijete moje. Ova velika pravednost uvat e
kraljevstvo, uvat e Hrvate da ne propadnu u drijelo napuljskog Moloha. Ova
pravednost upravlja nae putove i ona je s nama, jer smo mi u pravu. Gdje odluuje
pravednost mi moramo pobijediti. Samo nam treba ustrajnosti, ustrajnosti i opet
ustrajnosti u naem pravu da budemo na svojem slobodni. Napulj ide protiv nas s
orujem nepravde, zloe, podlosti, silom otimaa, a nas titi vjeni zakon pravde.
Ona je vladala svijetom i vladat e kao ovo sunce gore.
- Vae rijei uzdiu svu moju duu. Upamtit u ih, usadit u srce i propovijedali
svima koji su slabi.
- A ima slabih ima zastraenih, ojaenih, beznadnih, ima ih koji se podavaju i nas
izdaju. Ali ne valja ih udarati kletvama. Te e nevoljne jadnike prokuniti
pravednost. Ona ide naprijed, putuje svojini putem kroz veliki ivotni svemir i doi
e k nama. Doi e!
Njegovo je lice sjalo prorokim svjetlom. Tamne oi svjetlou nade, a Gordana upija
tu svjetlost, udie njegov zanos i bude joj odjednom lako. Njezina odvana dua
prosjana je novom snagom, probuena novim ivotom kao zemlja proljeem.
- Znate li da me ekaju jo nove borbe, moda i tee, pa ipak ja sam pripravna. Tako
mi je kao junaku kad ide u boj s uzvienim pouzdanjem u pobjedu svojeg oruja.
~ 192 ~
- Kad bi tako osjetili svi, protivnik bi ve danas bio pobijeen - i opet starac ogrli
lijepu djevojaku glavu, prisloni je na prsa, a onda ona ustane. Hrabrost to ju je
udisala iz njegovih uini joj ovaj as laganim. Srdano ogrli svojeg skrbnika.
- Nosim u dui svaku rije, svaki dah vaeg duha. Ne bojim se niega i gledam
preda se u neizvjesnost sabrana, samosvjesna i pripravna.
- Gdje su muevi naeg naroda da te uju i slijede!
- Slijedit e me princ Ivan, vojvoda Lovro, Damir, a preko njih i drugi.
- Ti, Gordana, posjeduje najjai upliv na princa i na sve njegove pristae. Tebi ih
predajem, dijete drago. Budi im napitak nepresahljive ustrajnosti u borbi i nadi.
Gordana! Moe li mi se zakleti da e izvriti tu dunost?
- Prisiem na vau oinsku ljubav, najveu moju svetinju. Prislonila je glavu na

njegova prsa. Osjetila je na glavi njegove ruke i ula aptanje molitve. Onda se
uspravi, pogleda ga i ree s pouzdanjem:
- Kad princa proklamiraju, moja e zadaa biti svrena, a onda u pohititi k vama u
ovu tiinu da naem mira na vaim grudima. A to nee potrajati dugo. Nee. Ne
moe.
Sagnula se, poljubila nekoliko puta njegove suhe ruke i pola k vratima. Tu se jo
jednom obazre i zastade... Tamne stareve oi gledaju neobino. U tom se pogledu
odraava izmuena dua to se prata, prata s nekom spoznajom i s nekom
velikom, mirnom boli. Neto je odreeno snano jako u tom pogledu to ona ne
razumije, ne prozire, ali joj duboko zasijeca u srce. Neto joj govori taj pogled.
Beskrajno tuno neshvatljivo, nejasno.
Usne mu ne zbore, a oi upijaju njezin lik s tugom, predubokom, pretamnom da bi

je mogla prodrijeti.
- Zbogom oe! Do vienja!
- Do vienja!
I Gordana zatvori vrata elije. Spopadne je slabost, suze navru na oi. Jo stoji pred
vratima, oklijeva. Neto je dri uz ova stara vrata samotne elije.
- Gospoice Gordana, vrijeme je!
Uskoro nakon tog jahala je Gordana uz vojvodu. Pratnja je krenula neto naprijed.
Djevojka uti. Onda se obazre. Okruen drveem i umom bijeli se zvonik
remetskog samostana. ini joj se da iza njega gledaju za njom tamne oi s mirnom
dubokom boli, oi to joj neto govore nejasno, neshvatljivo.
- Ostavili smo ga - ree tiho vojvoda. .
- Ipak mi je jo neto imao rei to je zakopao u sebi.
- Bol rastanka vazda je sklona matanju, ali ipak rekao je.
- to, vojvodo?
- Da vam budem sve ono to budete trebali: i otac i majka, i sve. Ja sam se zakleo.
~ 193 ~
Ona obori pogled. Jahali su korakom. Kad su ve bili blizu grike tvrave, on se
zaustavi:
- Gordana, znam da se vie nee pruiti prigoda da govorim s vama nasamu. Pratit
u kralja dio puta, a onda krenuti. Smijem li vam neto rei?
- Smijete, vojvodo?
- Zamolio sam kralj da vas titi. Obeao je da e vam biti zatitnik dok mu date
povoda da vam uskrati sklonost.
- Onda u uivati kraljevu sklonost do smrti.
- Pouzdajem se u vau mudrost, Gordana. Ipak, kad bi vam neto zaprijetilo,

ostavljam na dvoru svojeg momka Iliju. Sin je mojeg katelana, snanog i pametnog
mladia. Kad bi vam to zaprijetilo, raspolaite njime ili da vam bude u pomoi, ili
da ga aljete k meni s vijestima.
- Hvala, vojvodo.
Ona se zagleda u daljinu kad da tamo trai odgovor.
- Daleko su odlutale vae misli, Gordana.
- Duboko su zaronile u mene, traim odgovor koji oekujete ...
- I niste ga nali?
- Htjela bih vam rei: da, bit u vaa.
- A ne moete.
- Srce mi je nijemo, mrtvo. Ne govori nita. Na moje pitanje ne daje odgovora koji
bih eljela. Nikakav odgovor. Ni za koga.
- Gordana, kralj me upitao: "Ne ljubi li Gordana nekog drugog i zato odgaa s
odgovorom?"
Tog trenutka pogledi su im se sastali. Iz njegovih oiju vapi pitanje puno straha i
boli, iz njenih odsijeva ozbiljan strog prosvjed protiv prodiranja u njenu duu.
- Jednom, prije nego to ste krenuli u Milano, rekla sam vam: svaka moja misao eli
da moje srce odabere vas. Onda ste s tim odgovorom bili zadovoljni.
- A to kaete danas, Gordana?
- Opetujem to sam rekla: elim da odaberem vas!
Zautjeli su. Oboje osjea da jo neto lebdi oko njih, neto nejasno, mutno,
magleno. Ona se uspravi u sedlu i pogleda Lovri u oi:
- Kralj vas je izravno upitao: da li moda iz ljubavi prema drugome odgaam

odgovor?
- Izravno je tako pitao.
- Na koga sumnja?
~ 194 ~
- Mislim na princa. Inae se ne bi toliko brinuo o tome.
- Bit e mu sve jasno kad princa proklamira. Istog dana ostavit u dvor. Moja e
zadaa biti izvrena, a vama vojvodo, kaem ponovo: elim da moje srce slijedi vas.
To je sve to znam, jer je istina. A dosad moje srce nije slijedilo jo nikoga.
U njegovim se oima pojavi smirenje. Rasprila se magla i on tiho odvrati:
- Poten je to odgovor, dostojan vas, Gordana. Putovat u smireno mislei na vas.
- Manjkat ete mi, vojvodo, to osjeam ve danas. Ali sve to mora imati svretak.
Idemo. Zamalo e zapasti sunce.
Krenuli su dalje. Putem se inilo da se Gordana zavezla duboko u misli. Kad su

stigli na Kaptol, ona se zaustavi.
- U ovoj kuriji konaci uenjak Aversa s firentinskim plemiima. Idem naas k

njemu. Bude li tko na dvoru prigovorio, recite da ste vi htjeli govoriti s astrologom o
svojem putu.
- Razumijem, otpratit u vas u kuu.
~ 195 ~
TKO JE GORDANA
U kuriji su doekali Gordanu s veseljem, naroito firentinski pjesnik Escole Strozzi:
- Ovdje nisam tako sretan kao to sam bio na brodu napuljskog trgovca. Tu vas
zaokupljaju svi. Moram se zadovoljiti da vas vidim izdaleka.
- A poto sad odlazimo u Budim, moramo se trajno odrei toga vidika nasmijei se
ona.
- uo sam ve tu alosnu vijest od milanskog poslanika. Hvata me iskrena tuga,

vjerujte mi, prisiem: nikad nisam sreo ensko bie koje bi me toliko ispunilo
udivljenjem i potovanjem kao vi. Gordana. Ono drugo ne smijem ni da kaem jer
mi va strogi pogled ne doputa, a moje srce zna da bi govorilo uzalud.
- Mudri ste, gospodine Escole, a opet niste sasvim ispravni. Sauvat u vazda
duboku zahvalnost i najvedriju uspomenu na vitekog firentinskog plemia koji mi
je pomogao utei iz Napulja i zato sam vam poklonila onoliko sklonosti koliko mi je
bilo mogue, a to je upravo dovoljno da moete biti zadovoljni - nasmijei se ona i
okrene se prema uenjaku Aversi:
- Htjela bih nasamu govoriti s vama.
Mladi Strozzi kao domain uvede Gordanu i uenjaka u drugu odaju gdje su ostali
sami. Ona sjedne nasuprot astrologu:
- Sve su se moje nade ispunile, one koje sam zadobila na brodu kad sam vas
zamolila da doete sa mnom na Gri. Vi ste pomogli kralju da razotkrije Beatriceine
lane nade u potomstvo.
- I stekao njeno vjeno neprijateljstvo koje rado podnosim za jedan va topli

smijeak.
- Nisam dola primati poklonstvo, nego da vas neto ozbiljno zapitam: saznala sam
malo prije da kralj gaji neku sumnju prema meni. Jo ga vie obuzima strah da
ljubim jednu linost koja je od velike sudbonosne vanosti za ovo kraljevstvo.
- Nisam imao zgode da s vama razgovaram nakon one sveanosti na koju me pozvao
kralj, ali ve sam vas htio upozoriti
- Vi ste dakle, zamijetili, tu sumnju?
- Da, gospoice, Dok je to spominjao, kralj je neprestano promatrao princa i vas.
- Nema razloga ni sumnji ni strahu.
- To ne znam, ali bio razlog opravdan ili ne, kraljeva vam sumnja ne moe bit od
koristi.
- Vrlo je vano da to znam.
- Kad je kralj one veeri promatrao princa, naglasio je kako bi bilo vrlo zlo po
Gordanu ako bi njena ljubav teila prema onome o kome on sada misli i gledao je
pri tome upravo princa. Zato se uvajte, gospoice Gordana, da niim ne odate
svoje osjeaje.
~ 196 ~
- I vi se pridruujete toj kraljevoj sumnji? _ Niti se pridruujem niti poriem, ja

samo znam toliko to sam naao u zvijezdama.
- to ste nali?
- Proriu vam veliku ljubav s ogromnim zaprekama, zapravo nepremostivim.
- I onda?
- ini se da neete stupiti u brak s onim koga ljubite.
- Ali ne ljubim nikoga!
- Znam posve tono da vam zvijezde proriu ljubav u budunosti ...
- S nepremostivim zaprekama?
- Da, gospoice Gordana.
- Dakle neu se nikada udati?
- To zvijezde ne kau.
Nekoliko je asaka razmiljala gledajui u pod, a onda upita naglo i odluno:
- Vi ste mi jo u Napulju prorekli nezakonitog sina.
- Kaem to i danas, jer tako pokazuje horoskop. Ali vas e ovo uiniti otpornom.
- Prema tome bih svojom vlastitom voljom morala uzeti ljubav izvan braka?
- Ovako i ja tumaim poruku zvijezda.
- Bit u, dakle, nesretna?
- itava epoha koia je u vezi s vaim nezakonitim djetetom pokazuje najbolje, dakle
sreu, sutu sreu!
- Koliko god potujem vas, vaoj znanosti nikako ne vjerujem.
- Moda, sada, ali jednog dana kad se dogaaji razviju, sjetu ete se mene i
razabrati da je ovo to vam se sada ini nemogue polo drugim pravcem. I onda e
vam se sve initi razumljivo i prirodno. Sada se jo vrsto drite svoje odluke, ali u
dubini due osjeate pogibelj da biste mogli krenuti protiv svoje vlastite volje
smjerom u susret proroanstvu zvijezda.
- Ne, nipoto, sasvim iskljueno. Osjeam snagu da u uvijek jaka, ravnati svojim
srcem.
- Ne znam koliko ima junaka ovaj svijet koji su uspjeli ravnati srcem.
- Onda barem zaustavljati ga da ne ide opasnim putovima.
- Ako ti putovi jednom budu manje opasni, neete vie nalaziti razloga da vrite silu
nad svojim srcem. I time bi vaa paljivost bila manja, srce jae i svojevoljno bi
prelo granice.
~ 197 ~
- Zapravo nosim u svojoj dui svijest i odgovornost velike misije i potpuno se

predajem toj zadai. Kaem: potpuno. Toliko da i ne razmiljam o sebi i ne
prislukujem onim osjeajima koje smatramo naim linim. Ne, ja sam posveena
domovini.
- A ipak ste me doli pitati?
- Razlog je tome u razgovoru to sam ga ovog asa vodila s vojvodom. Spomenuo mi

je kraljevu sumnju i zato sam odluila da prije nego to poem na put u Budim
govorim s vama.
- Dobro ste uinili, Gordana, jer sve ono to sam vam rekao moe vam sluiti kao
upozorenje da jae pritegnete uzde. Da znate: kralj ne moe u podsvijesti vjerovati
da mukarci mogu prolaziti pored vas, a da ih ne dostigne zraenje vae linosti. Vi
niste obina ljepotica za kojom se mukarac mora obazreti, vi ste osobiti tip ene.
- Kakav tip, recite?
- Lijepo tijelo, savreno lijepo, ali iz vaeg lica zrae neke zrake koje osvajaju, veu,
ne strast mujaka, nego mukarca bacaju na koljena s udivljenjem, nezaboravnim,
trajnim. Da ste kraljica, vai bi vas narodi oboavali, ne samo muki i enski, a vi
biste stvarali najvea ivotna zadovoljstva narodima.
- Meni treba sada u naoj borbi snage o kojoj govorite.
- Vidim, okupljaju se oko vas, ali vae srce dolazi u opasnost.
- Nemam mnogo posla sa sobom. Uvjeravam vas: ne dolazim ni u prigodu da se

borim sama sa sobom. Moj je put odreen, a taj vodi k cilju koji je opredjelila
jednoduna elja mojih zemljaka Hrvata.
- elite princa Ivana staviti na prijestolje?
- To je taj cilj, a ja u mu sluiti do posljednjeg daha. Recite mi: jeste li izradili

horoskop princu Ivanu?
- Po kraljevoj elji.
- Doputaju li zvijezde da e postati kralj?
- Predskazuju mu najvee asti, vlast, veliku ljubav podanika, dakle iz toga se mora
zakljuiti da e stajati na elu ovog kraljevstva i tako e se ispuniti elja vaih
zemljaka i vaa.
- To je jedino vano i to me pomiruje s vaim zvijezdama, ako...
- Nemate odvanosti pitati to vele o prinevoj ljubavi?
- U emu ste nali opravdanje da mi poriete tu odvanost?
- Jer ne pitate, a bilo bi vrlo prirodno...
- I neumjesno prodirati u njegove tajne. Ipak, neu da me sumnjiite. to vele vae

zvijezde o tome?
- Prineva ljubav prema vama ima velik udio u sudbini njegova ivota.
~ 198 ~
- Vae zvijezde ba nisu iznale neto novo.
- Ja jo nastavljam:
- A ja sluam. Dakle?
- I princu proriu zvijezde, kao i vama, nezakonitog potomka.
- U pomanjkanju novih pronaaa vae zvijezde opetuju. Prijatelju moj, siimo sa

zvijezda na zemlju gdje ipak svatko moe upravljati svoji mi sudbinom ako je jak.
- Svejedno upamtite to sam rekao, dobro upamtite.
- Ne trebam se mnogo truditi da upamtim. Ali sada moram poi. Jo emo se vidjeti
na gozbi koju kralj prireuje za oprotaj, ali ne znam hou li moi s vama govoriti
ovako nesmetano. Zato ovog asa primite moju hvalu dovijeka. Vi ste me upozorili
to mi je u Napulju spremao kralj Ferrante. Preko vas okrenula se ovdje stvar naeg
kraljevstva najbolje. Hvalit u vam za to vjeno, dragi i poteni uenjae.
- A ja u ostavit, ovaj kraj obogaen spoznajom jedne velike djevojake linosti. I

sretnete li ikad u ivotu Ivana Pannoniusa, vaeg skrbnika esmikog, recite mu da
je moju brigu za vas pobudila uspomena na njega, vjernog prijatelja i slavljenog
pjesnika.
- On e to doznati.
Izili su oboje u drugu odaju gdje je vojvoda Iloki raspravljao s firentinskim

plemiima i milanskim poslanikom. Ona se oprosti s njima pa s vojvodom ostavi
kuriju. Uspela se na konja i u pratnji vojvode krenula na Gri. Ve se sputao
sumrak kad su ujahali u dvor. Gordana odmah poe u svoju odaju gdje je nala
malu Beci.
- Zar ima to novo, malo kneginjice? - upita je ona
- Danas popodne kad ste otili, kraljica me ispitivala to vi toliko razgovarali s

Damirom. Ne govorite li moda o princu? Rekla sam joj da ste govorili o putu i
nikad vas nisam ula govoriti o princu. Zati ona toliko ispituje o princu i vama?
- Jer hoe kraljevati i sluti da pripadam prinevim prijateljima. A to sada radi

kraljica?
- Sprema se na put, ali se neprestano neega boji na ovom dvoru pa se vrlo veseli
to odlazimo.
- Ne znam tko ima razloga da se tome veseli? Mi, ili ona.
~ 199 ~
PROROANSTVO
Sva je kraljevska svita sjedila na konjima i ekala da dvorski metri Berislavi i
Orban dadu znak za kretanje u biskupsku crkvu na Kaptol. S ceste dojuri u
dvorite nekoliko paeva i neto najavi dvorskim metrima.
Orban se uzbuni. Mladen Berislavi pohiti naprijed i dade odredbu eti oklopnika
to je stajala pred kraljevskim dvorima na Dvercu. Opet se vrati i prie kralju.
Izmijenili su nekoliko rijei. Povorka stoji dalje. Pa Stjepan spazi Gordanu i
primakne joj se.
- to se dogaa, Stjepko? Zato smo zapeli?
- Gospoice, udo je to. Vani je silan svijet, sve su ulice pune, ne moe se prolaziti.
Oko Kamenitih vrata ljudi kao mrava. Poslali su oklopnike da priprave prolaz
kraljevskoj povorci. Sve se pomamilo za udom.
- Za kakvim udom?
- Cijeli Gri vie da se na Kamenitim vratima pojavilo proroanstvo.
- Ali to, u kojem obliku?
- Znam samo to sam vidio i uo. Ljudi tre na Kamenita vrata i vele da je tamo
proroanstvo pa su zabrtvljene sve ulice i svijet stoji od Markova trga do Kamenitih
vrata.
Oglasi se trublja s gradske kule na Dvercima. Stjepko se trgne.
- Ve idemo - i potri iz dvorita pa stane u red paeva.
Kralj Matija jae na vrancu, a do njega na bijelcu Beatrice. Kralju slijeva princ
Ivan, kraljici zdesna hrvatski ban. Iza kraljevskog para slijede Beatriceina braa
Francesco, Giovanno, doa Isabella i ostale njene roakinje. Iza njih palatin,
dostojanstvenici, velikai, plemii. Povorka silazi niz Dverce i krene na Markov trg.
Gordana gleda niz ulicu. Gusta nepregledna masa svijeta sputa se sve do
Kamenitih vrata. Dolazak oklopnika svrati pozornost ljudi na kraljevu povorku.
Neto nemirno igra u njihovim zjenicama. Svraaju poglede sad u povorku, sad
prema kuli nad Kamenitim vratima.
U licima im odraz razbuenih dua u koje je palo neto novo to je razbudilo njihov
svakidanji ivot.
to se povorka vie pribliava Kamenitim vratima, to biva sve gue stisnuta. Iz

svoga sedla Gordana promatra kako su dolje crni oklopnici proli ispod Kamenitih
vrata, a za njima slijede paevi i dvorani. Odjednom osjeti da su svi sprijeda stali,
pa i ona zaustavi konja, uzdigne glavu i opazi da je kralj prisilio povorku da stane i
gleda prema zidinama iznad izlaza irokih gradskih vrata kamo su okrenute sve
glave.
asovi prolaze. Kraljeva se glava spusti, a onda okrene konja. Uza nj Ivan i
Beatrice. itava povorka se pomakne i silazi polagano prema izlazu. Gordana ne
puta s oka ono u to je zagledan itav Gri. Na kuli, na bijeloj stijeni crna slova,
velika, uokruena, snana.
~ 200 ~
Na poluotvorenim usnama zapanjenost. svjetina oko nje sva je kao jedan dah, jedno
oko, jedno srce, jedne usne s kojih silazi jedan uzdah:
- Proroanstvo! .
A pri tome ne skida pogled s kule na kojoj su napisane neke poruke, usklici, a
svaka rije povezana je. nevidljivim nitima sa svakim ovjekom, svakom duom,
svakom eljom.
Gordanina svijest prima nadahnue izgovarajui glasno proitane izreke:
- ..sumnja je poetak raspadanja. Sumnja je izvor svih poraza sumnja ulazi u

ropstvo, sumnja je kap koja truje rijeke i mora.
Pouzdanje je napitak snage, vrelo svih pobjeda, sila, mo sjeme vjenog ivota. To je
vjera u sebe!
Ne bojte se, Hrvati, dok vjerujete u sebe! Tonut ete u izdajstvu, neprijateljstvu,
nesrei, u ropstvu, ali nikada potonuti. I ako se na vas strovali potop svih nevolja,
dobri koji su izdrali ui se u Noinu barku da obnove sretniji i bolji ivot.
Vjeruj, narode, u sebe!"
Kucaju sva srca. Rije po rije pala je u njihove due kao kaplja lijeka na
bolesnikovu usne. A Gordana polagano nastavlja put i prolazi ispod kamenog luka
gradskih vrata. Tamo sprijeda opazi kralja kako se osvrnuo ugarskom palatinu:
- Dakle, Hrvati imaju svoje proroanstvo, a Ugri? to e sa svojom gordosti, svojim

nadimanjem da tuinca dovuku na prijestolje?
Beatrice osjeti alac ovog pitanja i odvrati:
- Ne trae tuinca nego svoju kraljicu.
- Ugri e slomiti kimu. To je moje proroanstvo njima - ree kralj. Neka prevedu
ovaj napis na Kamenitim vratima na latinski. Moj historiar Galeotti mora ga
kopirati da Ugri neto naue.
I onda kralj krene prema kaptolskoj crkvi. Pred Kamenitim vratima ljulja se
ljudstvo. Stotinu oiju zuri u napisano proroanstvo koje obeava pobjedu. Plemii
koji umiju itati ponovo itaju crna slova s bijele kule. Ponavljaju po deseti put kao
da ue naizust i upijaju ih u sebe, udahnjuju u one koji sluaju. Nitko ne govori
glasno osim onih koji itaju. Svjetina slua opajajui se melodijom to je stvaraju
rijei napisane na zidini kule. Melodija njihova srca. U poitanju dua svjetina
ape:
- Proroanstvo!
- ije? ije?
- Tko ga alje?
- ija ga je ruka stavila na kulu?
Mata se budi, uspinje, rasplee, doarava im sliku, tamnu, punu mistike, sliku
crne mrkle noi, uspavani Gri. Jedna se ruka bijeli u mjeseevoj sjeni, ruka
~ 201 ~
nevidljivog stvora. Ne vide mu glavu ni tijelo, ni ramena, nita, samo bijelu ruku
nad lukom vrata, ruku iza koje ostaju slova, crna velika snana.
- ija je ruka? ija poruka?
- Tko nam je poslao proroanstvo?
- Silo s neba ili se uzdiglo sa zemlje, palo je po nama kao rosa po uveloj travi.
*****
Kraljevska povorka vraa se s Kaptola. Ulaze na Kamenita vrata. Princ Ivan se

obazre, pogleda gore na kulu, gleda dugo napis, a onda polagano jae uz kralja i
kraljicu.
Uli su u dvorite grike palae. Silaze svi redom. Kralj dade znak vojvodi Ilokome i
ue u palau.
*****
Velika gozba zapoela je u podne u kraljevskoj palai. Oprotajna gozba. Sve to je

na saboru nalo se u dvorani da jo posljednji put sjedne za kraljevski stol. Kralj ih
zabavlja veselo, pria anegdote s ratita. Kasno popodne nakon objeda poeo je
raspravljati s hrvatskim velmoama o hrvatskom saboru i o kraljevstvu.
Princ Ivan stoji iza oca pozorno sluajui dravnike razgovore. Pojavi se Beatrice,
praena doom Isabellom i svojim dvorskim gospoama. Nije mogla podnijeti da je
kralj iskljuuje iz dravnih raspravljanja i priblii se. Svi se odmaknu. Ljubazno se
smijeei prie kralju. On joj ponudi naslonja, ali odmah skrene razgovor i pita
velmoe i plemie:
- Danas su vae misli mnogo vedrije nego ovih dana. Otkud to? Zar zbog
proroanstva na Kamenitim vratima?
- Bit e da je tako - odvrati vojvoda Lovro - sve ih je napojilo nadom.
- Neizvjesna su obeanja proroanstva - primjeri Beatrice.
- I sunce je daleko, a ipak nas grije - odvrati Lovro.
- Nije lo odgovor, vojvodo - upadne kralj. - Vama obeaje neznani prorok ili
proroica vjeni ivot, a to znai pobjedu. Vjerujete li u to?
- Vjerujemo - odgovore hrvatski izbornici. Uto kraljev pogled uhvati Gordanu koja je
stajala iza kraljice.
- A to veli ti, Gordana?
- Vjerujem da moja domovina ne moe nikada stradati, jer stradati moe samo onaj
koji nema pravo.
- A zna li, djevojko, da mnogo pravednih stradava? Uzalud, dozivajui pravednost,

ona ne dolazi.
~ 202 ~
- Mnogo je nepravde u svijetu i dug je put koji mora da prevali pravednost, a svuda
je zadravaju zapreke, podvale i zloe. Daleke putove ima da proe pravednost, ali
ona e stii svakom tko ustraje.
Duboko se dojmie ove njei kraljeve due.
Bodri li mene? - pita kralj - ili je tek sluaj?"
Ali se glasno nasmije i okrene gospodi:
- uli ste muko mudrovanje u djevojakoj glavi koju sam uvijek smatrao svojom
dvorskom ludom. A ja velim: kraljica je u pravu. Gordana je umna. Vaa je krv.
S prikrajka djevojku gleda princ Ivan. U njegovim oima je ushienje, puno njene,
duboke ljubavi. Beatrice vreba njegov pogled i zadovoljno se smijeka.
~ 203 ~
POSLJEDNJI DAN
Gri se oprata s kraljem Matijaem. Oprata se s njime Kaptol, Laka Ves, sva
blia i daleka okolica. Kralj ostavlja glavni grad Hrvatske poto je u njemu proveo
osam mjeseci.
Ostavljaju ga inozemni poslanici, dravni dostojanstvenici, lanovi kraljevske

kancelarije, dvorski uenjaci, pjesnici, glumci, pjevai, dvorani, plemii, paevi,
posluitelji, sva sluinad i vojnici.
Od rana jutra kree povorka od stotinu kola. U njima Beatrice vozi natrag u Budim
dragocjeno sue, zlatni pribor, sagove, svoje slike, vozi sve to treba kraljevsko
kuanstvo kako je to vozila uvijek u svaki grad kamo bi dolazila na boravak.
S grike utvrde promatraju graani kako savskom dolinom prema sjeveru puzi
povorka kojoj se glava gubi daleko u poljanama, a rep se jo nalazi na grikoj ulici.
S jedne i s druge strane uva povorku dvije tisue vojnika. A dolje, na poljani pod
Griem, vijea hrvatski sabor. Velikai i plemii u sveanim odorama. U drcima
maeva prelijevaju se dragulji. Na klobucima lepra perje. Hrvatski ban sjedi na
poviici i predsjeda. Barun Vojkovi govori saboru. Predlae da sabor isprati kralja
do granice gradskih posjeda, a posebni izaslanici do granica Hrvatske.
S grikih utvrda zajeale su nad dolinom trublje. Sabor prekida raspravu. Ispod
kamenitih vrata niz utvrdu se sputaju oklopnici kraljevske crne ete. Iza njih
slijede kralj, kraljica, princ Ivan, pa onda prvi dostojanstvenici. Narod s obje strane
pozdravlja Ivana. Saborska gospoda uzjau konje da se pridrue povorci.
Kralj zovne princa Ivana i pojuri na svojem vrancu naprijed ostavljajui iza sebe
kraljicu. Ona hoe da ih slijedi, ali je zadri krika malog hercega primaa. Hippolit
se na svojem konju uzvikao, ne doputa kraljici da se udalji od njega. I makar je
vue kraljeva namjera da se sam s Ivanom pojavi pred plemstvom njezino je
mezime pobijedilo. Beatrice je ostala s njim stisnutih usana iza kojih se skrivaju
prijetnje.
Na poljanu nagrnue ljudi diui klobuke, ruke i kliui:
- ivio nasljednik prijestolja princ Ivan!
Po stoti put opetuju te rijei i njima zasipaju Ivana. A kraljevo lice se smijei i dua
mu se iri.
Kad su stigli na granicu gradskih posjeda, obazre se kralj gore na utvrdu, zagleda
se u nju, pa e poluglasno Lovri Ilokome:
- alim svoj odlazak. Rado sam meu vaim zemljacima. Poteni su u srei i nesrei
- jednako. Zasluili ste da se proroanstvo ispuni.
Dok je gledao kule i tornjeve, pristupe mu velmoe i plemii hrvatskog sabora i

uzdigavi maeve uskliknu kralju posljednji oprotaj. On odvrati:
- Doi u, opet u doi kad svanu moji dani. Vidjet emo se opet!
~ 204 ~
I zatim podbode konja i krene. Za njim klicanje. Velmoe se vraaju na poljanu pod
Griem. Sabor nastavlja vijeanje. Graani gledaju u daljinu za kraljevskom
povorkom i sluaju gromki glas baruna Vojkovia to govori saboru:
- ... teki nas dani tite. Pred nama je mrak budunosti. Klonule su nam due,
pune su straha i sumnje. Ali, brao, odbacimo strah, pouzdajmo se u sebe jer,
vjerovati u sebe to je snaga i sila. Dok vjerujete u sebe nikad neete potonuti. Tako,
eto, veli proroanstvo na Kamenitim vratima. "Zasluili ste da se ispuni" - rekao je
kralj, a ja velim: samo je do nas da se ispuni. Samo do nas.
I kliu plamenim poklicima, a povorka se gubi u daljini. Za njom ostaje Gri s

tvrdim bedemima, s proroanstvom i srcima punim vjere.
~ 205 ~
NA BUDIMU
Jesenska je no. Magla lei nad dvoritem budimskog kraljevskog dvora. Pred
ulazom u dvor na stupovima gore baklje. S obje strane stuba sjede bakreni lavovi i
mrko zure u no. Pored njih nepomino stoje crni oklopnici. ovjek u platu pri
blii se stubama.
- Stoj! - viknu obojica.
- Kurir za njezino velianstvo iz Napulja.
U svjetlosti baklja bijesnu koplj koplja i priblie se tijelu kurira.
- Ni koraka dalje.
On stane. Otrice mu dotiu rebra.
- Strae su me pustili ui, zato me vi zaustavljate?
- Takva je zapovijed.
ovjek razmilja i uti. Niza stube dotri Enrico.
- Pustite kurira.
- Ne smijemo!
Enrico sie k njemu i ree oklopnicima:
- Odstranite se, on nee u dvor.
Pri svjetlu baklji Enrico zaviri pod kurirov klobuk i apne:
- Vi ste to gospodin Jano?
- Ja evo, po nalogu gospodara grofa Bathoryja pod imenom kurira iz Napulja, da

me strae propuste, nosim vijesti kraljici.
- Isporuit u joj. Govorite.
- Sutra poslije mise u sakristiji crkve sv. Dominika velikai ekaju kraljicu.
- Doi e, bude li mogla ostaviti kralja. Bolestan je.
- to mu je? - usklikne ovjek s nepritajenom radosti
- Putem iz Hrvatske stigle su nas kie, jako se nahladio i boli ga u kostima. Trese ga
groznica. Vratila mu se bolest koju je jedno zadobio u turskom ratu.
- A nije ozbiljno?
- Ve sjedi u nasloniau.
- Dakle, bolje!
Glas kurira odaje razoaranje.
~ 206 ~
- Da, bolje i moe biti posve dobro.
- Kakva teta, a kraljica se odmorila od puta?
- Posvema. Doi e sutra, nastojat e.
- Imate li kakvu poruku za gospodu velikae?
- Recite: kralj taji svoju bolest zato vas nisu pustili u dvor.
- A to radi protukandidat princ?
- ita knjige, filozofira sa svojim uenjacima i eka prijestolje.
- Je li istina da su ga Hrvati proklamirali?
- Po ulicama su vikali za njega, to je sve. - Ovdje na dvoru Hrvati imaju odvie

svojih ljudi. Naroito su opasni Mladen Berislavi i Damir Brezovaki, vitez Ivan od
Srednjice, pa onda kraljev stolnik barun Bokovi i onaj kipar Dukni. Ima ih
previe u Budimu. I Nikola Brezovaki je tu, a on vodi hrvatsko plemstvo.
- Jo i to! Uza sve ovo, naa je strana jaka i slona. I biskupi su svi uz kraljicu.
Dovela ih je k nama e za kardinalskim klobucima kojih se nadaju od kraljice. A to
valja iskoristiti. Biskupi vele: kraljica ima u Rimu i itavoj Italiji veza, a budui papa
prijatelj je napuljskog kralja. ujte, Enrico, dakle kraljevska bolest je samo obina
kostobolja?
- Na moju veliku alost.
- I moju. A to je s Varadijem? Jo uvijek nije pao u nemilost?
- itave dane kralj ga ne puta od sebe.
- Tog kravara trebalo bi najuriti iz kraljeve blizine. Ovo je poruka grofa Bathoryja
kraljici.
- Odgovorite mu neka se strpi. U Hrvatskoj se nije moglo nita. No sad je vrijeme da

idete i nikad se vie ne javite kao kraljiin kurir iz Napulja.
- Jo neto. U Budimu ima palaa nekog plemia. Tjedan dana prije kraljeva
dolaska uselile su se ondje dvije strane gospode, a prekjuer vidio je moj neak
princa Ivana kako ulazi u onu kuu. Ostao je tamo itavo popodne.
- Jesu li ene mlade?
- Jedna je crnokosa i prosijeda, a druga srednje dobi, plavojka. Moj neak tvrdi da
nalikuje na nekadanju kraljevu ljubovcu.
- To bi bilo i odvie nedostojno. Javit u kraljici No, idite da vas ne vidi koji od
kraljevih pristaa. Odvest u vas ravno do gradskih vrata da se ne bi uplele strae.
*****
Dva velika lustera s goruim svijeama vise sa stropa to prikazuje plavo nebo puno
zvijezda. U kutovima dvorane stoje kipovi veliine ovjeka. U rukama dre ogromne
osmokrile svijenjake to osvjetljuju raskonu odaju. Stijene su oslikane velikim
freskama prikazujui ratne prizore. U sredini je slika junaka Sibinjanin Janka u
~ 207 ~
oklopu i kacigi. Nasuprot slika kralja Matije u zlatnom oklopu kako jae na konju.
U velikom mramornom kaminu gori vatra. S lijeve strane kamina pozlaeni leaj
nalik na iroku klupu. Po njoj jastuci od zlatnog protkanog damasta, s desne strane
naslonja, navrh oslona grb to ga dre dva zlatna gavrana. Kralj Matija sjedi. Noge
su mu pokrile grimizom. Pogled mu krui dvoranom od zida do zida, promatra slike,
skupocjene stalke, kipove, veliki ormar od rezbarenog drveta na kojem stoje kipovi
od srebra. Kraljica Beatrice sjedi na leaju s druge strane kamina. utei promatra
vatru u kaminu. Princ Ivan stoji kraj kraljeva naslonjaa i raspravlja s ocem o
slikarstvu i kiparstvu ije umjetnine rese budimsku kraljevu radnu dvoranu. Vrata
s umjemikim reljefima otvore se. Varadi ue. im ga je Beatrica opazila, ustane i
poe kralju:
- Nadam se da e ove noi dobro spavati Je li. dragi? Bolje se osjea, mnogo bolje?
- Ako i ne mnogo bolje, ipak bolje. Idi, Beatrice, vidim da si umorna.
- Briga za tvoje zdravlje ne poznaje umora. Idem da pogledam Hippolita. Jadni

djeak.. I on se je putem nahladio. Uvijek vie za mnom.
I kraljica krene polagano dostojanstvenim korakom k vratima. A on prati njezin

snaan visoki stas. Vrata se za njom zatvore kratkim tropotom. Matija okrene lice
k Varadiju:
- Jedva je ekala da moe otii. Svim je svojim mislima bila negdje tamo, a izgovara
se Hippolitom. Otkako smo u Budimu, neprestano Hippolit.
- Uistinu ga neobino voli - primijeti Ivan.
- Nisi lukav sine moj. To sam ve mnogo puta sa strepnjom ustanovio.
- Nisam kriv, oe, to me priroda nije obdarila tom krepou.
- Lukavost se moe stei kao vjetina maa gledanjem i vjebanjem. A Varadi? to

nosite? Neto su nanjuili nai uhode i kraljiinim odajama?
- Ondje su oprezni kao i mi ovdje. Ipak, veeras su strae pustile u dvor nekog
ovjeka koji je tvrdio da je kraljiin kurir. Uao je kroz sva dvorita sve do lavova.
Kad je htio da se popne, zadrali su ga oklopnici. Tada doe Enrico i zapovjedi da ga
puste. S njim se povukao malo dalje, neko su vrijeme tiho razgovarali, tada je
Enrico ovi odveo kroz sva dvorita i naloio da otvore vrata i ovjek je otiao.
Rumen udari kralju u lice.
- Zar ovdje zapovijeda Enrico? Kako su smjeli posluati njegove naloge?
- Navikli su na to odavna, jo prije nego to smo poli u Hrvatsku.
U tom odgovoru kralj osjeti nian na prijanje kraljiino gospodarenje u dvoru

Matija se priini da to ne opaa i zapovijedi:
- Neka svakoga puste u prvo dvorite, a ondje zaustave, ispitaju tko je i odmah jave.
Svaki glasnik koji dolazi kraljici ima se predvesti meni. Zapovijedi koje sam dao na
Griu vrijede i ovdje.
Matija skine grimiz s nogu to su poivale na oniskom podnoniku i polagano

ustane. Ivan mu priskoi i uhvati ga za ramena.
~ 208 ~
- Ne putajte nikoga u moju radnu odaju. Previe bi se Napulj raalostio kad bi uo

da sam prohodao. Ba je suvina ova boljetica. Posve suvina. Astrolozi su mi
proricali da me na putu eka zlo.
- Jo nekoliko dana i ve ete moi uzjahati - veli Ivan.
- Nee ba bit sasvim tako, ali za tjedan-dva nadam se i ja. Pazite budno, Varadi, da
se ne prenose vijesti o mojoj bolesti. Neprijatelji e to iskoristiti. Sad je najvanije da
kraljicu drimo daleko od njih.
- Opkolio sam ih najvjetijim uhodama. Ali obraunati s njima to je najprei posao,

velianstvo - savjetuje Varadi.
- Samo da mi Lovro donese povoljne vijesti iz Njemake. Samo to ekam.
Samo to je kralj poao nekoliko koraka, vrati se opet u naslonja.
- Zlo je to kad je puna glava osnova, a noge pune boli - i ponovno sjedne.
- Neka mi prinesu stol za pisanje, radit emo. A ti, Ivane, sjedni i sluaj kako se
bacaju kocke na vlasti. Vladati je najtea igra.
~ 209 ~
ARAGONSKA KRV
Enrico je proao dugim hodnicima izmeu kipova i stalaka s goruim svijenjacima
i uao u kraljiino predsoblje, otvorio modra pozlaena vrata to vode u Beatriceinu
odaju. Stijene su ukraene crnim drvom sa zlatom bojadisanim rezbarijama. Na
podu sag s prizorima iz aragonske historije. Sa stropa vise okrugle svjetiljke. Na
stolu pozlaeni svijenjak s mnogo svijea. Uz kraljicu je napuljski poslanik
Ranzano u purpurnoj haljini. Enrico navijesti vrlo tiho i povjerljivo:
- Velianstvo, bio je ovdje katelan grofa Bathoryja.
- Dakle ipak su nali vezu sa mnom i preko svih kraljevih zapreka. Kakve mi vijesti
donosi?
- Sutra u nedjelju vae e velianstvo sigurno poi u crkvu, a gospoda vam se ele
pokloniti u sakristiji dominikanske crkve. Ona znaajno pogleda Ranzana:
- To je dakle odluni sastanak s mojim pristaama koji mi nude krunu. Razumije se

da primam poziv. Kralj me nee pratiti, put je, dakle, slobodan.
- Smijem li i ja poi, velianstvo, kao poslanik Napulja?
- Da, vi ete ih promatrati, prezirati. Ima li koja vijest, Enrico?
Enrico ispripovijedi kraljici to je uo o prisustvu prineve majke u Budimu.

Oekivao je da e ona planuti, ali umjesto toga nasmije se.
- Taj princ odvie je naivan. Doveo mi je svoju majku kao da sam ga za to molila.
Kralj i princ mi pomau. A sad, Enrico, idemo.
- Neka velianstvo uzme ogrta, dolje je hladno. Jedva Beatrice ode iz sobe,
Ranzano apne Enricu:
- Niste nita nauli od kraljevih najbliih dvorana ili barem opazili u njihovim licima
zabrinutost za kralja?
- Samosvjesni su, oholi i drski, dakle kraljeva bolest ne prua nade da e umrijeti
- Kad bi ga barem prikovala uz postelju. Za dva-tri mjeseca proklamirali bismo za

nasljednika kraljicu.
- Vaa milosti, od kostobolje nitko jo nije umro?
- To sam ve zapitao naeg napuljskog lijenika. On nije genij kao Cristofano. Da je

sad on ovdje. Meutim, iako nije toliko vjet, Charafa mi je ipak natuknuo da se od
kostobolje mogu razviti bolesti koje ubijaju. To bi bilo odvie Boje milosti.
- Zaboravljate kraljeve uhode. Na svakom koraku sudari se s njima. Ve se ne

pouzdajem ni u kipove na hodnicima i stubama da i oni ne vreba ju nae kretanje.
- Uhodu je lake mimoii nego kralja. Samo kad bi dugo bolovao.
- Bojim se da prerano spremate raanj.
Na vratima se pojavi kraljica u dugom tamnom platu. Glavu je zamotala u veo.
~ 210 ~
- Vodi nas, Enrico. Doite, Ranzano. Ti, Francesco, budi na strai. Ako bi me kralj
zvao, reci da se kupam. Idemo.
Sve troje pou kroz nekoliko raskonih odaja pa iziu u hodnik i nestanu u
polutami. Enrico poe prvi. U ruci mu svijenjak sa tri svijee. Izali su na otvoreni
trijem. Svravao je na ulazu u kulu. Nali su se u okrugloj prostoriji. S druge strane
Enrico otvori vrata i osvijetli neke uske kamenite stube. Silazili su. S obje strane
stijene su debele kao peine, ini se da silaze u podzemlje izdubeno ispod brda na
kojem lei dvor. Na dnu Enrico digne svjetlo:
- Molim gospodina poslanika da pridri svijeu dok ne otkljuam vrata.
U eljeznim vratima zakripi klju. Uli su u gust vlani mrak. Enrico ponovno
uzme svjetlo i poe naprijed. Prolaze beskrajnim hodnikom.
- To je, dakle, ona znamenita tamnica ispod dvora - pita Beatrice - o kojoj sam
ula?
- Da, velianstvo, ovdje su odvajkada kraljevi zatvarali svoje sunje. Tamniar mi

ree da je tu tamnovao kralj Matija kad ga je Ivan Postumatus zarobio s njegovim
bratom. Iz ove tamnice digao se kralj na prijestolje.
- utite, Enrico - prosvjeduje Ranzano.
- Zato ga uutkavate?
- Teko e se dojmiti vaeg velianstva uspomena da je ovdje neko amio kralj

kojemu ste danas supruga.
- Vrijeate aragonske keri. Naa srca nisu od rastopljive tvari. To me strahovito

mjesto ne uzbuuje i zato je aragonska krv mirna i zdrava. Slika tamnice samo mi
prua sigurnost. vrste tamnice snaga su prijestolja. Napuljska dinastija stoji jer su
tamnice napuljskog dvora neprohodne.
- A ipak je iz njih utekla Gordana?
- Jer sam je dala izuiti u smjelom skakanju u vodu i vjetom plivanju. Iz ove
tamnice ne moe skakati u Dunav. Predaleko je rijeka. ekaj, Enrico - i ona se
naas zaustavi i ogleda zidine - moram se upoznati s podzemnim odajama u kojima
u ugostiti svoje protivnike. To je prava grobnica za ive.
- Vai e gosti biti ukonaeni, velianstvo!
Enrico je koraao polagano pred njima nosei visoko svijeu, a ona pozorno
promatra arkade, svaka eljezna vrata mimo kojih bi proli kao da ve u duhu
zatvara one to im je namijenila ivot u dubini dvorskih temelja.
- Vladar mora uvaavati svoje tamnice kao i svoje vladarske osnove. Ove ne mogu
opstojati bez ovah tmina. Blistava osnova i mrana tamnica velianstvena je
harmonija i sigurna mo.
Ranzano nije odgovarao s tolikim oduevljenjem. Tamnica kao da je u njemu

proizvodila neprijatnosti. Samo je potvrivao njezine rijei.
- Hoemo li skoro k cilju? Kamo si to odvukao, Enrico, nau dragocjenu rtvu?
~ 211 ~
- Odabrao sam joj dno tamnice da vika i zapomaganje ne mogu do tamnike strae.
Jo su nekoliko asaka prolazili crnom tminom, a tada Enrico najavi:
- Evo nas, velianstvo, molim gospodina poslanika da pridri svjetlo.
Kraljiin dvorski metar zarine klju u veliku bravu. Onda skine preku sa eljeznih
vrata i gurne ih na stranu. Ranzano ue prvi i osvijetli kraljici put. Beatricein
pogled zaokrui po vlanim zidinama. U tmini sablasno zazvei gvoe kao da se
neka zvijer svezana na lancima probudila i skoila. Neki se ovjek isprui. Lancima
je svezan oko pojasa i privren o zid. Noge su mu okovane i ruke svezane unatrag.
Visok je, stasit. Iz crnoputnog lica blistaju oi. Crna kovrava kosa pada po
ramenima i elu.
- Velianstvo!
Neto je htio rei. Rije mu je zapela u grlu od straha ili bijesa. To Beatrice ne moe
razabrati, premda ga promatra otrini pogledom. Dostojanstveno se isprsila stupivi
korak blie.
- Gleda me. Sam sebi ne vjeruje da sam to ja. Vidi li, ti si se na Griu uspeo k
meni, danas sam ja u Budimu sila k tebi. Osveta! to veli?
- Nita ne razumijem, velianstvo. Nita.
- Mrtav ti je mozak, crve. Drznuo si se uzdignuti svoje oi k napuljskoj princezi. Jer

te pogazila, mislio si da se smije osvetiti. Crv hoe da se osveti kraljevskom stopalu
koje prelo preko njega. Bijedni gmizavce. Nedostojni otpadak zakutnog plemia,
zahvaen bunilom, hoe da omete osnove kraljici, onoj koja gospodari. Tvoja e
drskost biti naplaena.
- to sam skrivio velianstvo?
Uznikove tamne oi raire se i nepomino zure u Beatrice.
- Upoznala sam te, lupeu. Pod imenom Lorenza Carbo skriva se na mojem dvoru
da razbija stube mojem usponu na vlast?Odgovori, Ramiro!
- Velianstvo mene zove Ramiro?
- Zovem te imenom koje ti pripada.
- Velianstvo, nisam ja napuljski pa. Kunem se. Ne mogu biti, premlad sam.
- Na stratitu i svetac e se zakleti krivo da spasi jadni ivot. Prepoznali smo te,
Ramiro. Vidio si napuljskog glasnika na Griu. Pazio je na tebe putem u Budim.
Odao si se svojim ispitivanjem o Ramiru. Odao si se.
- Pitao sam i govorio to sam uo u Napulju. Govorili su ljudi mnogo su govorili i

danas jo govore, ali ta pogledajte me. Javite mojoj obitelji u Napulj i svi me graani
znaju od djetinjstva.
- Krivotvorio si nalog mojem graditelju da na Griu izgradi tajni ulaz u moju odaju.
- O svemu tome nita ne znam. Tako mi due. Treba da ga potraite u Napulju.
~ 212 ~
- Tvoj svjedok ne silazi da te brani. Mjesto njega sii e moj krvnik da odrubi tvoju
drsku glavu. Lanci sablasno zvee mrakom.
- Ne priznaje?
- Ne mogu da priznam Nisam Ramiro. Smilujte se. Pitao sam glasnika kao to pitaju
i drugi. Sva napuljska eljad ovdje na dvoru raspravlja naveer o kraljici i o Ramiru.
Neka se kraljica uvjeri.
- Enrico, naloi krvniku da ga smakne.
ovjek se trgne i zatetura.
- Kraljice, ja nisam Ramiro. Imam u Napulju starog oca i majku. Graani Napulja ih
poznaju.
- I oni e doi k tebi. Hajdemo.
Uznik se zaleti prema njoj, ali ga lanac trgne natrag. Lice mu se izoblii, lomata
okovanim tijelom i vie:
- Jao tebi, Aragonko! Napuljsko e more natapati tvoju krv. Ja nisam Ramiro. Ako
stavite ruku na moj ivot, jao svima vama.
- Enrico, neka ga krvnik odmah smakne. Kralju emo rei da mi se dvoranin

nedostojnu pribliio i zato sam ga smaknula. Vas ste obojica nadoli kad sam se
branila.
Poli su hitrije, nego to su silazili i brzo se uspeli gore. U svojoj odaji Beatrice e
strogo:
- Enrico, tko od mojih napuljskih dvorana samo jednom rijei spomene Ramira,
gubi glavu. Upamti.
- Velianstvo, razumijem.
- Znaj i to: Ramiro mi se prijetio strahovitom osvetom ako princu Ivanu sprijeim
uspon na prijestolje. U ime svetog Napulja on ne smije doekati sutranjeg dana.
I zaas zatvori za sobom vrata. Ranzano je slijedio Beatrice dok je brzala u svoju
radnu odaju gdje je doeka Francesco. Ona sjedne na kamin pa stade grijati ozeble
ruke.
- Kralj nije pitao za me?
- Nitko nije opazio da si odsutna.
- Dobro. Dakle, jedna je kraljeva tvrava pala. Sad dolazi na red ona najjaa,
kancelar Varadi.
- Predloio bih velianstvu Cristofanovu metodu.
- Upamtite, Ranzano: ovdje ljudi ne priznaju vladarska prava kao u Italiji. Kad
nekog makne, tamo dru i ogovaraju. Ovdje smatraju ubistvom ako kralj dade
ubiti nepoudne ljude. Prepustite da Varadija makne sam kralj. Meu kraljevim
prijateljima ima moj tajni pristaa i on e mi to obaviti.
~ 213 ~
Napuljski poslanik priblii se kraljici.
- Neu dirati u kraljiine osjeaje, ipak kraljeva bi bolest mogla imati zlih posljedica.
Na to biste morali baciti teite svih osnova. Ne smijete to doekati nepripravni.
Treba, dakle, govoriti otvoreno: dva najjaa pretendenta na ovu krunu zacijelo su
Friedrich Njemaki i Vladislav eki. Kad bi kralj iznenada umro, rijeilo bi
velianstvo ovaj gordijski vor jednim potezom ne maa, nego pera. Da jednome od
pretendenata potpiete brani ugovor.
- Runo je o tome govoriti ve danas s gledita supruge, ali kao budui vladar,
dakako, morala bih zatomiti enu. Vi ste dotakli duboku tajnu. Otac mi je pisao da
vama nita ne tajim. Sad je moda nastupio pravi as da vam i to povjerim. Kad se
Matija odluio s Vladislavom ekim sklopiti mir, pozvao ga je u Olmuc. Tu je bio
naim gostom. Kralj Matija naredio mi je da se brinem za ureenje odaja naeg
gosta. Tako se jednog dana Vladislav naao u njegovim sobama kako izdajem naloge
za njegovo kuanstvo. Tu mi rekao vrlo paljivo i razumljivo: kad bi se uinilo udo,
stvorio bih drugu boicu Beatrice da usrei moj ivot i ukrasi moje prijestolje.
Naravno, smijala sam se toj primjedbi kao da je smatram alom.
- Ali kad bi kralj Matija umro, Vladislav se tome, ne bi smijao. Meutim, njemaki
prestolonasljednik Maksimilijan je i rimski car, a njegov otac opasni takmac, dakle
bio bi poeljniji.
- Sve ovisi o tome to e sutra ugarski velikai. U njihovoj je ruci polazna toka
mojih ina. Prestanimo o tome, Ranzano, ne elim smrt svojem muu, nego da i on
bude moj pristaa.
- Duboko sam u to uvjeren.
Nije mogao sakriti neuvjerljivost svojeg uvjeravanja. Uto se pojavi Nardella i javi
kraljici da je "njegova ekselencija vojvoda Hippolit opet dozivlje".
- Malo drago, moje dijete. Evo me - i ona prekine vijeanje.
- Vaa visosti - obazre se Ranzano Francescu - kakva je to bolest koju je kralj neko
zadobio na ratitu?
- Noge su mu natekle, trpio je velike boli i lijenici su tvrdili e mu se skvriti noge

Ali se naao neki vra koji je kralja raznim travama potpuno izlijeio. Sada lijenik
tvrdi da mu se bolest zbog prehlade na putu vratila, ali u manjoj mjeri.
- Jeste li razmislili kako bi izgledalo da umre?
_ Od ove se bolesti ne umire tako brzo.
- Vjerojatno ne, ali gdje je to napisano?
- Moj Ranzano, kralj je jak kao lav. U tako vrstim irokim prsima ne prestaje ivot
preko noi. On e jo dugo ivjeti. To je rekao Cristofano.
- Morao bih se s njim povezati, pa slao mu i Enrica u Napulj.
~ 214 ~
NASLJEDNICA PRIJESTOLJA
Nakon sveane mise kojoj je kraljica prisustvovala sa svojom pratnjom odredie
njeni dvorjani da svjetina ostavi crkvu. Kad je crkva opustjela, Beatrice i Ranzano
krenue prema sakristiji. Tu ih doekaju dva velikaa i duboko se poklone.
- Velianstvo, preponizno molimo, ovdje ekaju izaslanici vjernih podanika, monih

i slavnih velmoa.
I otvori druga vrata. U maloj sobi stoji desetak velikaa odjevenih u bogate odore.
Na Beatriceinim usnama zatitra arobni smijeak pun dobrote Ranzano gotovo ne
bi prepoznao Beatrice u tom novom uresu njenog lica. Pred nju istupi mukarac
duge brade, visoko zasukanih brkova. Pozdravi je arkim govorom uzvisujui njene
vladarske sposobnosti i zamoli da bude vladar kraljevstva. Ona je odgovorila:
- Vaoj elji kraljica e se odazvati i vladati potujui zakone i vaa prava, moja
gospodo. Mali plemi, graanin i puk odreen je da bude trhonoa, sluga, da nosi
poreze, da slui vama. Da nisu odreeni da to budu, ne bi se rodili u siromatvu, u
bijednoj kolibi, u kuriji ili graanskoj kuici. Stoga smatram da su sve odredbe koj
njih zatiuju protiv vae apsolutne vlasti zabluda koju u ja maknuti, a vae
poreze i dae sniziti do polovice.
Velikai se rasplamsali, razgorjeli i kliu iz svega grla:
- Tako jo nije govorio nijedan vladar ovog svijeta svojim podanicima ree njihov
voa Bathory.
- Razumije se - odvrati ona - sasluat u i primiti sve zahtjeve vaeg stalea budu li
stalei i svojim izborom potvrdili elje koje ste upravo izrekli. I zato vas pitam je li
odluka vrsta?
- Velianstvo, mi smo predstavnici najbogatijih, najmonijih velikaa Ugarske. Svu

svoju imovinu, ugled i mo ulaemo za va izbor. Mi smo, eto, ve odluili da naeg
kralja zamolimo neka sazove sabor u Pounu. Tu emo iznenaditi sabor prijedlogom
da se velianstvo proklamira za nasljednika i bit e burno prihvaeno.
- ime mi jamite ovdje pred licem izaslanika mojeg oca monog napuljskog kralja?
- Zakletvom i asnom rijei.
Izrekli su sveanu zakletvu, sveano zadali asnu rije. Beatrice slua kako joj
njihove arke rijei predaju ezlo vlasti, najveu slast njenih tenja, najstrastveniju
elju njenog ivota, najvei ideal njene due, vrhunac svih uitaka njene tenje. "Za
ezlo ivot. Za vlast sve" - ape ona sebi. A onda oprezno spretno, uvijeno, a opet
shvatljivo navijesti kako e dobro upamtiti one koji su joj ponudili krunu i svoje
ivote.
- Potrait u savjetnike i dravnike meu onima koju su prijatelji meni i kraljevstvu

kad su u moje ruke poloili prvu zakletvu podanike vjernosti. Bathory klekne i
uzme rub njenog plata.
- U ime svih, u ime spasenja kraljevstva cjelivam va vladarski plat i stavljam

peat naem ugovoru na spas i sreu kraljevstva, a na zator onih neprijatelja koji
~ 215 ~
hlepe za krunom i naim prijestoljem. Neka ivi njezino velianstvo kraljica

Beatrice, nasljednica naeg prijestolja!
- Neka ivi! - uskliknu svi i digoe uvis maeve.
Njena je dua smirena, a snaga oeliena. Mozak je hladna suverena promiljenost.

Osjea se na vrstom, nerazruivom tlu. Stoji na prijestolju i opire se o ezlo.
Smjeka se toplo, gleda zamamno da i svojom enstvenou ostavi u mukim
srcima trag svoje linosti. Njen pogled obeava sklonost, milost, smijeak njenih
usana sipa obeanja.
Jo govori s gospodom, jo ih ispituje o njihovim tubama, trabinama to su

uzalud potraivali od kralja. Povlauje njihovim jadikovkama i naglaava da ih sve
obdari, sve obraduje, sve nadjeli astima i slubama. Sasula im je u gladno krilo sve
blagajne, sva odlija, sva imanja i onda ih ostavila zasute do vrha sreom obeanja i
arom svoje zamamne ljepote.
Vani pred crkvom tiho ape svijet pun mrnje prema lijepoj tuinki koju smatraju
zloduhom, avlom zavodnikom, neko toliko pravednom i plemenitom kralju. A kad
se pojavila svi padaju na koljena u znak potovanja pa gledaju njen ogrta od
bijelog sukna obrubljen krznom i kunu svaku nit apui:
"Za ovo mi plaamo porez. Samo za tvoje haljine." Kunu, ali klee.
*****
Presretna vratila se Beatrice u svoju odaju. Velike sjajne blistave raskone dvorane
budimskog dvora to se takmie s najaskonijim dvorovima junih vladara sada su
joj premalene. premalo bogate. Krui od dvorane do dvorane, od odaje do odaje,
trai, smilja, odreuje. U mislima broji budunost milijunima.
Napokon, prvi put odzvanja u njenim uima poklik "nasljednica prijestolja'' . Opojni
zvui tih rijei jo odzvanjaju u njezinoj dui i pohiti u sobe svojeg neaka vojvode
Hippolita, uzme ga k sebi i zagrli apui:
- Ti prvi osjeti moju slavu i moju vlast. Sve blago ovog svijeta okruivat e tvoj ivot.
Ti, herceg prima Ugarske, neak si vladarice.
Djeak nije razumio, ali instinktivno uzvrati zagrljaj. Iza nje ulazi Ranzano. Ona mu
poe u susret.
- to velite? Kako vam se sviaju moji budui dravnici?
- Neto odvie gladni.
- Dobro sam ih nahranila.
- Mojem divljenju nema kraja.
- S gramzljivim je velikaima lako vladati, moj poslanie.
- S onima u Hrvatskoj imat ete vrake borbe kad nastupite prijestolje.
- Kralj Ferrante poslat e mi Cristofana i svojeg krvnika. Poslat e svoje lae u

Jadransko more. Osvetit u se Hrvatskoj. Neka se zagui u napuljskoj mrei.
- Neka velianstvo ne zaboravi proroanstvo na Kamenitim vratima.
~ 216 ~
- Nee dugo, jadnici, uivati ar nade svojeg proroanstva. Eto, danas se ve poelo
zavijati u mrak. Danas sam primila sve to mi je trebalo, sve.
- Da nije bilo kraljeve bolesti, vae velianstvo nikad ne bi moglo da se sa svojim

pristaama susretne i primi okom u oko zakletvu. Nikad ne bi moglo da s njima
lino stvori ugovor koji je njih vie oduevi, nego vas, kraljice. Lica su im zasjala,
oima su progutali svaku pojedino obeanje, u predodbi su pohlepno primali sve
asti, blago i vlast.
- Kad bih odrala sva ta obeanja, isharaili bi kraljevske blagajne kao to su htjeli i
u kralja Matije. Neka se sada nadaju kako e im Beatrice dopustiti da joj sjednu na
rudnike, na moje kraljevske prihode. Neka se obmanjuju. Velim vam: lako je
zavladati gramzljivcima
- Opet velim: kraljeva bolest postala je vaa srea da uzmognete udariti temeljni
kamen svojem prijestolju. Kad je velianstvo ostavilo sakristiju, rekoe mi gospoda
da e svojim etama i maem prisiliti Ivanove pristae da dadu svoj glas za vau
proklamaciju
- Unato tome, Ranzano, neu se opajati tim uspjehom. Idem dalje. Juri na krunu,
a onda na Varadija.
- Ne zaboravite, vladarice, odabrati i budueg mua.
- ena se buni protiv tih rijei, vladarica se pokorava.
I ona poe u kraljevu odaju. Sjedio je uz stol i sa svojim savjetnicima radio.
- Donosim ti blagoslov mise.
- Ne bih smio primiti jer ti si moj takmac na prijestolju.
- Samo nasljednik budu li tako htjeli stalei.
- Da, o tome nema dvojbe, ali poi u blagovaonicu da dvorani i gosti ne budu sami.
Reci im da mi je znatno bolje.
- To je uspjeh moje molitve.
Izila je iz dvorane sigurnim vrstim koracima, a kralj ree kancelaru:
- Varadi, jeste li uli? Priestila se.
- Ipak je kraljica bila u sakristiji vrlo dugo a za to vrijeme nisu nikoga pustili ui. S
obje strane bilo je zakljuano. Moj uhoda veli da je vidio kasnije kako iz sakristije
izlaze neka gospoda.
- Onda netko ne govori istinu. Varadi uti, a Baka i Filipec ivo piu.
- Moe biti i zabuna - primijeti kralj. - to velite, Bakau?
- Uhode vie puta izmiljaju kojeta da dokau potrebu svoje linosti. Ni sada
Varadi ne ree nita, ali je zatomio pritajeni bijes prema Bakau.
- Bit e tako kako vi velite, Bakau, Varadija je lako prevariti. Manjka mu lukavosti
kao i mojem sinu. Nijedan od njih nije nita nauio od mene.
~ 217 ~
- Velianstvo, nema smrtnika kojemu biste mogli prispodabljati sebe. Sve vladarske
vrline skupljene su u vama i tako na druge otpada vrlo malo:
Filipec potvrdi izraajem lica hvalospjev biskupa Bakaa.
- Ipak, moda nevjerojatno udo da su crkvu iskoristili radi zavjere protiv mene?
- Kraljica, dodue, trai za sebe krunu i prima ponudu vaih neprijatelja.

Velianstvo, ali ipak je njena pobonost preduboka da bi sveto mjesto iskoristila za
takve svrhe.
- Vai su razlozi opravdani, Bakau. Kraljica je uvijek od prvog dana svojeg dolaska
pod moj krov pokazivala duboku, vrlo duboku pobonost... Ako osjea kako moli...
Smijeak ironije pojavi se na Varadijevim usnama. Kralj ga nije ukorio.
*****
Leei nauznak, Beatrica se zagledala u fresku to prikazuje nju u kraljevskom

platu s krunom na glavi, a do nogu joj klee boice s Olimpa u poniznom
klanjanju. Ovako je zamiljala sebe.
Osjeala se kraljicom svih svojih vrlina kojima je mata starih Grka obavijala svoje
olimpijske boice. Smatrala se sreditem svega ljudstva irokog svijeta. Nosila je u
sebi plamen pregnua da zasja itavom svijetu sjajem svoje vladarske moi, da
zasjeni sve snagom svoje okrutnie vlasti.
S vrhunca prijestolja hoe da se popne na cijelu Evropu. Skrenula je pogledom niz

raskono pozlaene stijene od modre svile, pozlaene stolice, grimizne naslonjae,
blistave dragulje to poput uarenih oiju vire iz zlatnih rezbarija ukrasa na
kaminu. Sve joj je to premalo, neznatno da bude okvir njene linosti. Sama se osjeti
vrhovno boanstvo kojemu je ta rasko samo prolaz u ono veliko, dostiivo
fantastino carstvo blistavila koje bez prestanka sanja njena dua edna orgija,
bogatstva, slave i raskoi. I ona je odabrala put koji vodi ravno, odluno i po kojemu
treba da se rusi i i sve to bi na njemu susrela. I svake noi sniva da kralj umire.
- Velianstvo, vi ste me zvali?
Pred leajem stoji Gordana u jednostavnoj haljini od modre tkanine. Na glavi joj
ruiasti ukras sa sponama to sapinju njene smee uvojke. Beatrice podigne glavu
i podupre je rukom.
- Stigle su mi vijesti iz Napulja o tebi, Gordana.
Ni jednim treptajem djevojka ne odaje iznenaenje ili zabrinutost.
- Ne zanima te?
- Ne bih mogla ni zamisliti kakve bi vijesti moglo vae velianstvo dobiti o meni,
neznanoj djevojci. Smatram se posve nevanom.
- Vaan je onaj s kim si u Napulju govorila.
- Bilo ih je vie.
- Mislim na Giania Batista Marzana.
~ 218 ~
- Da, govorila sam s njim u tamnici.
- A znam i sve to ti je rekao. Hou da iskuam tvoju iskrenost. Opetuj mi to si

doznala od njega.
- Govorio je kako se obavilo vjenanje s napuljskom princezom i kako je dospio u

tamnicu.
- Rekao ti je tono uzrok?
- Uzrokom svojeg tamnovanja smatra elju napuljskog velianstva da mu otme

imanja.
- Rekao ti je vie. Mnogo vie i ono to je izmislila njegova mata. U tamnici ljudi
gube i pamenje i zdravo rasuivanje. Govore to nikad nije bilo. Ipak sve mu to
opratam, jedino hou da ujem koliko je u tebi ostalo privrenosti svojoj kraljici,
kolika je tvoja zahvalnost.
Oprezno i polagano Gordana ponovi.
- Govorio je samo ono to sam ve rekla. Spominjao je ne prestano vae ime i u

svom srcu nadu da e vae velianstvo svojim monim zagovorom Marzanu
osloboenje i smekati srce njegova velianstva kralja Ferrantea.
- Mnogo sam puta to ve pokuala, vjeruj mi, Gordana, ali moj otac ne mari. Ipak, i
sada sam odluila neto uiniti za njega ako mi ti pomogne.
- Zapovijedajte, velianstvo.
- Moj otac tvrdi da je Marzanu poznato gdje se sakriva onaj napuljski pa o kojemu
ti je govorio Marzano.
Nehajno je izgovarala ove rijei, ali su joj oi vrsto promatrale Gordanino lice.
- Napuljski pa? Ne, velianstvo, o takvom pau nije mi govorio Marzano. I nije bilo
razloga. Mene je obuzimala jedina briga kako da izaem iz one tamnice u koju sam
tako ludo zalutala.
- U onom asu uzbuenosti lako si njegovo prianje zaboravila. Sjeti se.
Djevojka je asak razmiljala i onda zanijeka glavom.
- Svega se sjeam to mi je govorio, ali o pau nita. Njegova je dua bila puna boli i
patnja i vapaja za osloboenjem.
- Nijednom nije spomenuo napuljskog paa po imenu Ramiro?
- Ne, velianstvo, zadajem rije.
- teta. Da ti je o njemu togod rekao, danas bih ga mogla lako osloboditi.
- Vrlo alim. Ono malo asaka to je govorio sa mnom Marzano je bio ispunjen
svojom nesreom i zamolio me, ako ikad stignem u domovinu pred lice vaeg
velianstva, neka vam isporuim njegove patnje jer e se vae milosrdno srce
sklonuti da mu ishodi milost.
~ 219 ~
- Jadnik. Nisam ni slutila da ga moj otac jo uvijek dri u tamnici. Tek kad mi je
napuljski kralj pisao da je Marzano u tamnici govorio s tobom, doznala sam za
njegove muke i htjela bih mu pomoi. Napuljski kralj odmah bi ga odrijeio okova
da mu uzmognem javiti gdje se nalazi pa Ramiro. On zna.
- Ni jednom jedinom rijei nije spominjao paa, a govorio je i o svojoj majci, i o

kralju, i o svome ocu, ali nita o bilo kakvom pau.
- Vjerojatno je da ti nastoji pomoi tom mladiu. Dakle, nema sumnje da ti je neto

rekao. Nisi ula o njemu ni od koga drugoga?
- Nikad, velianstvo, ni od koga.
Kraljica se uspravi i poe prema stolu.
- Ne preostaje mi nita drugo nego javiti kralju tvoj odgovor, a to e jadniku

Marzanu produiti tamnovanje.
U smeim bademastim oima pojavi se duboko saaljenje, dok je kraljica uzimala

pero.
- Sad moe otii, Gordana. Javit u ocu. Vjeruj, i ja alim to ne mogu spasiti
Marzana.
Kad je kraljica ostala sama, ustane, odgrne zaklon na vrata druge odaje i ue. Tamo
su sjedili Francesco i napuljski poslanik Ranzano, a ona im saopi:
- Ipak, dvojim da nije nita ula.
- Doputam da biste mogli imati pravo, ali ono to je ula od koga drugoga ne moe
da iskoristi protiv vaeg velianstva. Bilo je jedino vanu saznati nije li Marzano
priao neke nedostojnosti kojima je pred vaim ocem napadao vas u vezi s
Ramirom. Time bi mogla da rasplamti kraljeve sumnje protiv vaeg velianstva.
Gordana nita ne zna, dakle va je put do posjeda krunskog kljua otvoren.
- I sad mogu mirnu poi dalje. Idem kralju.
- Kako se osjea njegovo velianstvo.
- Posljednjih osam dana znatno bolje.
Napuljski poslanik pokazuje veliko nezadovoljstvo zbog vijesti da je kralj blizu

ozdravljenja, ali ona se priini kao da to ne vidi i skrene razgovor na drugo.
- Predloila sam kralju nacrt za izgradnju novog dvorca hercegu primau. Moj
mezimac Hippolit stanovat e kraljevski kao to se dolikuje ferrarskom vojvodi.
- I kralj je prihvatio vae prijedloge?
- Bez ijedne rijei prosvjeda.
- Mislim da biste vojvodu Hippolita morali poslati u njegovu rezidenciju. Sveenstvo

e mrmljati da nihov prima nije u svojoj rezidenciji.
- Ne mogu se odijeliti s mojim djeakom. Ljubim ga kao da sam ga nosila pod svojim
srcem. Zadrat u ga dok ne zapone najei boj oko moje proklamacije. Priekaj
me, Francesco, dok se ne vratim.
~ 220 ~
Tiho i oprezno priblii se Beatrice kraljevim odajama. U velikom predsoblju njegove

radne dvorane zaustavi se. Dva paa su straarila. Iz dvorane dopire kraljev glas
pun estine.
- Iziite - zapovijedi kraljica paevima.
Posluavi njenu zapovijed, ostave predsoblje, a Beatrice prisloni uho na vrata.

ula je estoke kraljeve rijei:
- Zato oni zahtijevaju da sazovem sabor? Zato? Moete li mi na to odgovoriti.
Duboki Bakaev glas odzvanja:
- U predstavci navode da je potrebno raspraviti o vanim vijestima koje se pronose o

ratu. Jasno vele da velianstvu ele pritei u pomo svim svojim sredstvima, a za to
valja predobiti sve velikae kraljevstva.
- Oni ele da mi pomognu? Moji neprijatelji? Nisu li potpisani na prvom mjestu

Bathory, Banfi i njihova druba?
- Uistinu, velianstvo, to sam i sam primijetio, ali eto oni vele: "Ovom svojom
molbom da se sazove sabor elimo pokazati svojem kralju pred svim neprijateljima
izvan ovog kraljevstva da vae velianstvo nema u svojoj dravi protivnika na kojeg
bi smi raunati Turin, Nijemac ili bilo tko drugi. Na saboru elimo pokazati da su
nestale stare opreke i da smo svi uz vae velianstvo."
- Lijepo ste to proitali, moj Bakau, s uvjerenjem da je tako. Ja ipak ne vjerujem

Bathoryjevim ljudima. Neto ih drugo nuka da trae sabor. Sasvim drugo.
Nasljedstvo prijestolja pokree njihove crne due. Ako je istina to veli Varadi da su
u sakristiji dominikanske crkve govorili s kraljicom, onda je to oita spletka protiv
princa Ivana. Odgovorite im da u sabor sazvati kad ozdravim.
- Ako je to bila njihova misao, onda uistinu, velianstvo, ne sazivajte sabora ni onda
kad ozdravite.
- Moda kane predloiti saboru neka prihvati za nasljednicu prijestolja njezino

velianstvo?
Kraljica se trgne. Razabrala je Varadijev glas koji je pitao i odmah nadovezao:
- Vae je velianstvo jednom na Griu izreklo mudre rijei da e milom osvojiti

tvrave svojih protivnika.
- Da podijelit u svojim protivnicima odlija.
- Vratite im svakom po jedan oduzeti dvorac, velianstvo.
- to sam rekao to u izvriti. Vi ete, Varadi, odmah o tome sastaviti moju

poslanicu.
Beatrice otvori vrata.
-ujem vedri glas mojeg kralja - ree ona ljupko prilazei k Matiji. To me ispunja
radou. Vie ne osjea boli?
- Polagano jenja.
~ 221 ~
- Kako vidim, u velikom si poslu. elim ti pomoi - i ona sjedne.
- Radi se o sazivu sabora u Pounu. Odgodio sam ga dok posve ne ozdravim.
- Od neprijatelja kraljevstva nema nikakvih vijesti? Hoe li nas potedjeti rata?
- Ovih dana oekujem svoje glasnike. Sad ekam lijenike da mi premotaju noge.
Zdravlja mi treba za bitku koju oekujem. Bilo kako, porazit u svoje neprijatelje do
temelja.
Gleda Beatrice znaajno, gotovo izazovno. Ona osjeti znaenje njegove prijetnje, no
priini se da nita ne razumije i primi ga za ruku njenom panjom pa ode iz
dvorane.
Malo kasnije vratila se Beatrice Francescu.
- Moji su pristae zatraili sabor. Kralj nee da ga sazove, a na sve to huka ga onaj
lupe Varadi. Dok je on tu ne mogu naprijed.
- A kraljeva bolest?
- Kree nabolje. Uza sve to vrlo se promijenio, ne izgleda dobro.
- Ranzano neprestano navjeuje da bi bolest mogla svriti zlo. Budi spremna,

Beatrice.
- Usponu na prijestolje trebam dva glavna kljua: novac i krunu. Kljue kraljevske
blagajne posjedujem ve od prvih dana kad sam postala Matiji ena. Klju od krune
imat u za nekoliko dana.
~ 222 ~
U OGNJENIM REETKAMA
Nakon veere otpratila je kraljica svojeg kraljevskog supruga u njegovu radnu
dvoranu dok su se ostali dostojanstvenici, dvorani razili u svoje odaje. U gornjem
katu u sobama kraljiinih dvoranka sjedile su mula Beci i Gordana u tihom ivom
razgovoru. Bile su naglo prekinute dolaskom grofa Enrica.
- Njezino velianstvo vas zove, gospoice Gordana - navijesti on.
Odmah je sila i nala kraljicu kako poiva na leaju od zlatnog brokata. Malo se
pridigla i ponudila Gordani da sjedne.
- Vrijeme je, djevojko, da rijeimo nae posve line odnose. Od dana kad si stigla iz
Napulja, tvoji su se osjeaji prema meni znatno promijenili.
- Kako to misli, velianstvo?
- Napokon, razumijem te, Francesco mi je priznao svoje nedolino vladanje prema

tebi. Ukorila sam ga estoko, ali nikad nisam imala prilike da s tobom o tome
govorim. elim da budemo naistu. Tvoje se srce od mene odvratilo. Nijekala ti
svojom lijepom glavom koliko te volja, moje oko je prodirljivo. Moda si ak i
posumnjala da je Francesco u svojoj ljubavi prema tebi preao granice pristojnosti
uz moje znanje. Sve je to prirodno. Mogla si razabrati svu obzirnost kojom sam
postupala prema tebi, unato tome to sam zapaala da nisi vie moja. inila sam
to ba zato to shvaam tvoje ogorenje. Htjela sam prepustiti vremenu da te
uvjerim koliko ti je tvoja kraljica sklona. Isto onako sklona kao to je bila i prije, a
eli to i ostati i nadalje. Skora e budunost pokazati da je tvoja kraljica odabrana
za vei poziv, a ba u mojem velikom pozivu elim imati uza se tvoju sklonost.
- Velianstvu dugujem zahvalnost i neu to zaboraviti.
- elim vie od zahvalnosti, elim savez koji e te povezati sa mnom
- Savez? Ne razumijem, velianstvo.
- Strpi se. Temelj naem savezu je ovdje u mojoj ruci. Izvukla je iz biserne monje
bijeli papir.
- Jo na Griu dopalo mi je u ruke neko pismo. Da je zalutalo u kraljeve ruke, ti bi

danas bila prognana ne samo iz dvora nego i iz kraljevstva.
Savrene Gordanine usne lagano su zadrhtale, dok joj smee oi promatraju papir
u kraljiinim rukama.
- To je pismo poslao princ Ivan Damiru u Napulj. Ti ne zna to je princ Ivan pisao
svojem dvoraninu i prijatelju?
- Velianstvo, kako bih to mogla znati?
- Vidi, on mu meu nekim drugim stvarima govori o vjenoj ljubavi prema

Gordani. Ti si, dakle, ona bezimena ena za koju se princ nekoliko dana prije mojeg
dolaska pobio s Alfonzom Borgiom. Ti si ona za kojom je toliko tragao kralj da satre
djevojku koju ljubi njegov sin. Ovu je enu kralj smatrao najveom opasnosti svojeg
kraljevstva.
~ 223 ~
- I kad prineva ljubav ne bi bila samo asovita obmana, s moje strane nema
opasnosti.
- Ne bi pola za njega?
- Ne, velianstvo.
-Ljubi drugoga?
- Ne ljubim nikoga.
- Odgovor je mudar, a moe biti istinit. U jednom i drugom sluaju ne bi izbjegla

udaru kraljeva ogorenja. Ne treba da ti razjanjavam koliko je kralj vrebao da
razotkrije prinevu tajnu ljubav. Jasno je da bi svaku djevojku koju njegov sin ljubi
bila to ti, ili neka druga, uistinu prognao iz kraljevstva ili utamniio.
- Toga sam svjesna.
- Vidi. Tvoja je kraljica ipak to pismo sauvala i zatajila kralju da tebe zatiti.
Uinit u to i ubudue. Ja te, dakle, zatiujem posvemanje propasti, progonstva i
siromatva u koje bi zapala. Traim za to uzvrat.
Bademaste oi ukoeno se upiru u kraljicu. Iz njih prozrijeva saznanje da je eka

teki udarac.
- Ti ljubi svog skrbnika koji je pobjegao iz tamnice. Dakle, zakuni mi se na sreu i

ivot svojeg skrbnika da e ono to ti predloim zadrati za sebe i nikome o tome
povjeriti ni rijei.
- Zaklinjem se, velianstvo!
Glas joj drhti, pogled ispija kraljiino lice, a itavo njeno bie eka ono to ima
slijediti.
- Treba da vjeto sazna gdje se i na kojem mjestu nalaze kljuevi koji otvaraju kulu
i devet eljeznih sanduka u kojima se nalazi kraljevska kruna.
Ruiasto Gordanino lice sasvim izblijedi. Nepomina je, pretvorena u kamen.
- Znam, kljuevi su spremljeni na drugo mjesto jo prije nego to je kralj poao na

ratite. Za sluaj da padne na bojitu, imala je kruna biti u prinevim rukama.
Dakle, Ivan zna gdje su kljuevi. Tebi e on rei gdje se nalaze. Tvoja je zadaa da
mi ih urui.
Prestravljena, trgne se djevojka sa stolice i muklo usklikne:
- Velianstvo trai od mene izdaju?
- Protiv koga?
- Protiv samoga kralja.
- Kruna koja lei pohranjena na Viegradu resit e moju glavu! To ne moe

promijeniti ni kralj, jer tako ele moji pristae najbogatiji velikai Ugri. Tvoji
zemljaci skloni su princu Ivanu, ali oni ne odluuju. Ugra ima vie. Budu li se tvoji
zemljaci bunili! iako u s njima obraunati. Ratovati sa mnom ne mogu. Odvie su
~ 224 ~
iscrpljeni turskim ratovima i moja vojska svladat e ih u prvoj bitki. Vidi, Gordana,
razotkrila sam ti budunost.
- Velianstvo, jednom je kraljica Katarina povjerila nekom Hrvatu da ukrade

kraljevsku krunu, a on je to odbio, jer kruna je imovina kraljevstva, drave.
- Ali klju do krune jednostavna je stvar, komadi eljeza i nita vie.
- Ali je orue kojim se ini veleizdaja.
- Ja ne mogu poiniti izdaju jer je kruna namijenjena meni. Ta je kruna ve bila na

mojoj glavi, na glavi koja je pomazana svetim uljem, dakle pomazanik kraljevski
uzima samo svoje pravo koje mu pruaju podanici. Ti si samo izvritelj moje
zapovijedi.
- Nikada, velianstvo.
- Uskrauje mi tu slubu?
- Da, velianstvo.
Beatrice se dostojanstveno uspravi, napadno sloi bijeli papir i jo napadnije stavi u

bisernu monju iza svojeg pojasa.
- Imam tvoju zakletvu. Ovaj vani spis predat u kralju.
Hladnim pogledom promatra kraljica djevojku. Mir lei u njenim bademastim oima.
Obje ene stoje jedna prema drugoj. Jedna prijetei, druga primajui prijetnju
junakim mirom. Njihove se usne ne miu. ute. Trenuci prolaze, onda e kraljica:
- Razumjela si poraznu teinu mojih rijei?
- U svoj strahoti!
- I ne strepi?
- Ne, velianstvo.
- Ne moe se nadati niijoj pomoi.
- Tu pomoi nema.
- Pa ipak otklanja moj zahtjev?
- Otklanjam, velianstvo.
Laganim koracima poe kraljica po svilenom sagu sve do ogromnog bronanog kipa
koji prikazuje boga Zeusa na Olimpu kako sipa strijele. Beatrice se zaustavi pred
kipom, promatra ga i rastvori svoje rumene usne,
- Koliko munja ima nebo toliko strijela ima gospodar Olimpa u svojoj ruci. U ovoj
sam zemlji Zeus ja. Neiscrpljive su strijele moje moi.
Okrenula se prema Gordani i nehajno naslonila na teki bronani kip kao da time
kani potcrtati prijeteu silu svoje moi, a onda joj nehajno dobaci pitanje:
- Zna li, Gordana, gdje se nalazi tvoj toliko oboavani i ljubljeni skrbnik?
~ 225 ~
Ne trepnuvi okom, Gordana odgovori:
- Ne znam gdje se nalazi.
- Uistinu ne zna?
Duge tamne trepavice malo su pokrile smee oi kao da su vjee klonule od udara
tog pitanja.
- Ti dakle ne zna, ali znam ja.
Laki drhtaj preleti Gordanom kao da je lahor dirnuo cvijet.
- Ja znam gdje je! Nisam ti saopila iz opreznosti da se ne oda pred kraljem.
Djevojake se grudi nadimlju pod navalom drhtaja skrivene kraljiine prijetnje.
- Pukim sam suajem doznala gdje se nalazi. Nisam to priopila kralju jer bi ga
odvukao u tamnicu.
Naglasak kojim je to izrekla zvui prijetnjom. Gordana stoji uspravno, ali ne vie
ukoeno. Lijepo stasito tijelo neto se maknuto kao da je nesigurno na nogama.
- Poto ti odbija savez sa svojom kraljicom, navijestit u kralju kamo se sakrio

njegov urotnik Ivan esmiki.
Kao da je neka nevidljiva ruka prela Gordaninim licem i ostavila za sobom trag
bjelila. Dva oka zure u Beatrice punu strave. Ruke joj se sklope. Iz drhtavih usana
provali joj neki mukli poklik:
- Smilujte se, velianstvo, njemu koji vam je bio vjeran, koji vas je potivao.
- Zato da budem bolja od tebe?
- Velianstvo, smilujte se mojem skrbniku.
- Njegova sloboda i njegova glava nisu vie u mojoj ruci.
- Dakle, u kraljevoj?
- Ne, u tvojoj.
Sklopljene ruke padoe niz tijelo, a pogled i blijedo lice samo su jedan upitnik,
upitnik groze, panike ukoene, mrtvake. Sva se zgrbila, klonula. Ne osjea ni kucaj
srca ni toplinu svojeg tijela. Kao da se strijela u ruci bronanog kipa pretvorila u
munju i omotala oko nje, a njene ognjene trake dri u ruci Beatrice kao ognjene
uzde kojima upravlja Gordanom po svojoj zloinakoj volji. Pee je u mozgu, u
itavom tijelu, a ne moe da vie, ne moe da se otkine. Svaka kretnja otpora
strovalila bi u tamnicu, na stratite onu milu glavu u remetskom samostanu, glavu
njenog skrbnika, oca.
Nijemo, beutno promatra Beatrice ljutu borbu djevojke, promatra oajne trzaje
svoje rtve u posljednjem dahu svoje postojanosti.
eka mirno, ustrajno, dok velika snaga Gordanine otpornosti ne izdahne. Ona joj
primakne stolicu.
~ 226 ~
- Sjedni, Gordana.
Spustila se na sjedalo, poduprla rukom na koljena, zurei u pod, a njoj se ini da je

pod njom pukao neki duboki strahoviti ponor.
Nijednom rijeju, nijednom kretnjom ne odaje Gordana znak da slua. Stisnute su

joj usne i ukoeno itavo bie.
- A tko ti to daje? Kraljica! Budui vladar, onaj koji e imati vlast da tvojem
skrbniku skine s glave ljagu urotnika. A tebi pruam jo i zalog svoje milosti. to
god radio kralj i njegove pristae, vladar ovog kraljevstva sjedi sada tebi nasuprot. U
jednoj ruci nosi glavu Ivana esmikog, a u drugoj utnju i milost. Razmisli dobro.
Stratite ili slobodu tvojeg skrbnika. Uzmi jedno ili drugo.
asak kraljica prieka, onda opet upita:
- Dakle, to uzima?
- Njegovu slobodu.
- Pametno si uradila. Iz moje ruke primi obeanje utnje i budue milosti.
Vjee sa smeih oiju podigle se, a ispod njih usjekao se u kraljicu pogled kao ubod
noem.
- ime mi velianstvo jami utnju?
- Zna koliko ljubim vojvodu Hippolita. Dakle, kunem ti se na njegovo zdravlje i

ivot.
Samo je kimnula.
- Prema tome sklopile smo savez. Kraljica vladarica svezala se s tobom za danas i za
sutra, za novu budunost i ona e tvoju rtvu uvaiti onako kako zaslui. Kad mi
preda kljueve, dobit e na dar prinevo pismo.
Gordana ustane. Pismo joj je sada nekorisno prema stravi koja ju obuzima za
skrbnika.
- Saznaj od princa gdje se nalazi taj dragocjeni klju i javi mi. Ako je na Viegradu,
poslat u te onamo pod izlikom da mi donese neke dragocjenosti iz mojih
tamonjih odaja. To ne moe biti nikome napadno. Vie puta slala sam te u
Viegrad ili iz Viegrada u Budim k i dvor. A sad poi i razmisli kako e udesiti
svoj razgovor s princem. Dovoljno si mudra da to izvede. Saberi se i poi.
Uhvatila ju je za rame intimno kao da je eli ohrabriti i time iskazati svoje naroito
prijateljstvo. Taj je dodir Gordanu igosao. Brzo se pokloni i jo bre ostavi odaju.
Beatrice se zadovoljno nasmije i pozvoni srebrnim zvoncem. Unili su Ranzano i

Francesco.
- Vae mi lice, velianstvo, odaje sve.
- Da, Ranzano. svreno je.
- Obeala si joj vratiti pismo? - upita Francesco.
~ 227 ~
- Vara se. Nije ni zatraila. Naprosto je odbila. Voljela je odabrati da bude

prognana i da prosjai. - Moje brze misli traile su i nale. Sjetim se Gordanina
skrbnika. Znam kako ga je ljubila i koliko je drhtala za njega dok je bio u tamnici, a
tek kasnije kad je utekao. I u trenutku sam uhvatila strijelu to vazda skie oko
Gordanina srca. Ta je strijela njen skrbnik. Smislim varku da znam gdje je sakriven
i ova je strijela pogodila.
- Velianstvo ne zna gdje se nalazi skrbnik?
- Ni izdaleka. Ipak, tom sam je strijelom udarila, smrvila. Jo sam joj se zakleta na
Hippolitov ivot da u vjeno utjeti. Sad je djevojka potpuno u mojoj ruci.
- I obeala ti je kljueve od krune?
- Rekla sam: imat u ih za nekoliko dana, a s njima i nju, sve njene tate osnove da
se dovine do prijestolja na kojem bi imao sjediti princ Ivan. Od ovog asa ona ne
moe vie uiniti jedan korak u prilog princa. Zatvorila sam je u kavez ognjenih
reetki. Uguit e se, a ja se uspinjem gorostasnim korakom na prijestolje.
- A Ivanovo pismo?
- To e mi jo vrlo dobro posluiti. Spremi ga, Francesco.
Te je noi kraljica usnula s pobjednikim smijekom.
*****
irokim predvorjem dvora tiina i polutama. Veliki kipovi to dre svjenjake tamni
su. Svjetla su pogaena. Samo nekoliko svjetiljaka osvjetljuje iroke i duboke
hodnike. Negdje krinu vrata jedva ujno, oprezno, pa opet tiina. Uskoro nakon
toga jedva primjetljivi zatomljeni koraci. U polutami tamna muka pojava postaje,
pa opet kree dalje, ogledava se. Neto trai. Iza tamnog kipa zauti enska haljina.
- Tu ste, Gordana?
- Hoe li nas tko zatei, gospodine Damire?
- Svi spavaju.
- Ipak je potrebno da govorimo posve tiho.
- to se dogodilo, Gordana, da ste me roili u to doba?
- Ve dvije noi ne mogu spavati. Neka me misao progoni, moram biti naistu.
Pozvala sam vas da budemo nasamu. To je danju nemogue.
- Sve je u dvoru duboko zaspalo. Traite kakvu slubu od mene?
- Traim umirenje.
- ime vam ga mogu pruiti?
- Samo iskrenim odgovorom.
- Vi znate da vam ne mogu lagati.
~ 228 ~
- Koliko je meni poznato, pri izboru novog kralja vrlo je vano u ijem je posjedu
kruna. Samo onda netko moe biti kralj ako se kruna dotakne njegove glave?
- Tako je. A zato to pitate?
- Kruna je spremljena u Viegradu?
- To je svakom poznato.
- Tko ima kljueve onih devet sanduka u kojima se nalazi kruna i klju od kule?
- Kljuevi su dobro pohranjeni.
- Gdje? Recite?
- U kraljevskoj odaji u Viegradu.
- I nitko ne moe do nje?
- Razumijem, vi se bojite da kraljica ne bi...
- Bilo tko. Samo mislim da je potrebno o tome voditi rauna. Gdje su ti kljuevi
pohranjeni?
- Pitate udnim glasom.
- Svejedno kakvim. Zar se bojite da mi to kaete?
- to vas je napalo?
- Dakle, recite gdje su!
- U kraljevoj odaji u stijenu je uzidan ormar. Otvara se firentinskom kvaicom koja

je vama posluila u Napulju da ste mogli utei iz zatvora. Nitko to ne zna otvoriti
osim kralja i princa. Da, sad mi pada na um: i kraljica poznaje tajnu firentinske
kvaice! Htjeli ste me upozoriti na Beatrice?
- Sada nemaju nikakve pogibelji, ali za budunost, tko zna. Razmiljam mnogo o
tome pa sam htjela podsjetiti za sluaj da nas zadesi golema nesrea.
- Ne bojte se, kralju je dobro, a kraljica ne moe do kljueva krune. Nitko ne zna
gdje se nalaze, samo princu je kralj otkrio svoju tajnu, a Ivan je povjerio meni. Od
vas, Gordana, nitko nee saznati. Dobro je da ste me o tom pitali. Potrebno je da mi
koji smo princu najblii, vi i ja, znamo to nam valja initi za sluaj kakve nesree.
Ve se jednom desilo da je jedna kraljica ukrala krunu s Viegrada i s njom
pobjegla. Beatrice to nee uspjeti, jer je kralj ve prije nego sto je poao na ratite
sakrio kljueve koji vode u kulu i do krune. Bez tih kljueva kraljica bi morala ruiti
debele zidine kao peine, razbijati devet eljeznih sanduka...
Nije mu odgovorila. Lice joj je zastrto sjenom s bronanog kipa to je nadvisuje.
- Dobro je to, Gordana, da ste me upitali. Vi morate znati put do krune.
Odjednom ona zatetura prema njemu. Mladi je uhvati za ruke:
- to vam je?
~ 229 ~
- Prepala sam se da netko dolazi.
asak su ostali sluajui dok je on dri za ruku osjeajui da je nesigurna, da joj

tijelo lagano podrhtava.
- Nikoga nema Priinilo vam se. Vae su ruke ledene. Zaas skine on pelerinu i
zaogrne je.
- Hladno je ovdje. Poite, Gordana, u svoju odaju.
Ona se nasloni na ogradu trijema kao da ne moe dalje ili da jo uvijek ima neto
da kae.
- Mogli bismo sutra nastaviti ako elite jo samnom raspraviti.
Ni sada se nije maknula ni odgovorila.
- Ako vam je pozlilo Gordana, dozvat u dvoranke.
- Ne. nizato. Ne elim da me netko vidi s vama, idem sama.
- Dopustite da vas otpratim do vrata.
Poao je uporedo s njom. Kad su koraali ispod okrugle none svjetiljke, on korakne
naprijed i pogleda joj u lice. Bilo je smrtno blijedo, oi ukoeno gledaju ravno preda
se. I zaustavi je.
- Boe moj, gospoice Gordana, vi ste bolesni.
- Ne, moje je tijelo zdravo.
- A dua boluje?
- Ne, ona je mrtva!
- Neto se strano zbilo s vama, Gordana?
- Vie nego strano!
Ispod svjetla stao je pred nju gledajui je pogledom odanosti.
- Kad bih bio dostojan, zamolio bih vas da mi se povjerite. Sve bih uinio da vam
pomognem.
- Jeste li kada gledali ovjeka kojeg je uhvatio vir u rijeci? Ljudi su pohitali, zaplivali
prema njemu da mu pomognu, ali vir je bio jai i povukao ga u dubinu.
Osjeao se pred nekom dubinom u kojoj je beskonani mrak i ini mu se da iz

bezdana uje poklik, mutan i nejasan poklik za pomo.
- Molim vas Gordana, izjasnite se.
Smee bademaste oi sjaju grozniavim plamenom. Govore mu o nekoj strahoti

koju ne razumije, jer njene usne ute. I pola je dalje, on je slijedi. Onda se
odjednom obazre k njemu i prui mu ruku. Od ledenosti toga dodira on je gotovo
zadrhtao.
- Gospodine Damire, ne zaboravite to sam rekla. Laku no.
~ 230 ~
I uspela se stepenicama u drugi kat. On je ostao dolje dok se um njene haljine

potpuno izgubio u tmini. U polutmini sablasno se odrazuju kipovi kao neke
tjelesine privezane uza zid.
"Zato su njene ruke bile tako ledene? Zato je ovo vazda mirno tijelo tako drhtalo?
Zato su one oi kao dva badema od baruna plamtjela grozniavom vatrom? to se
zbiva u dnu bijelih grudi? Kakve misli jure pod onim bijelim elom? to je moglo da
zbuni taj vjeni nerazruivi mir, taj vazda prisebni razbor to sjaji u njenom licu
nepromjenljivim svjetlom? to je moglo da potrese Gordanu, nju, nesavladivu u
postojanosti svog mira?"
Zakopana ljubav pobudila je strah od neega to prijeti njoj, a on ne moe ni da

prozre, ni da nasluti, da uzmogne bdjeti. Iz drue due roje mu pitanja. Svako
pojedino odzvanja mu duom, a odgovara samo uplaena jeka, bez nade u saznanje.
No se sputa u dubinu. Tiina drijema oko njega. Kipovi stoje uspravno, sablasno.
Okrugle svjetiljke sa stropa titraju arajui drhtave sjene. Od te tiine zahvaa mu
duu strah. Htio bi da vie, da krikom probudi Gordanu i njenu utnju koja mu
zadire do dna srca, iskapa ljubavnu bol, tako pomno zakopanu. Od gluhoe oko
sebe on se prepadne. ini mu se da se po toj ukoenoj tiini razlijee svaki poklik
njegove due, svatko pitanje njegova srca, svaki dah i svaki kucaj njegova srca.
ini mu se da sva njegova unutranjost proizvodi zaglunu buku to odjekuje od

jednog kraja predvorja do drugog. Prestraen tom predod Damir se digne pa tiho i
neujno poe u svoju odaju.
Tu se baci na postelju, zarine ruke u svoje crne kose i zagleda se u strop. Bljedoa
njegova lica i pogled njegovih oiju izraavaju jedno jedino pitanje:
"to je moglo pokolebati tvoju snagu, Gordana? to?"
~ 231 ~
NO NA VIEGRADU
Sutradan je doruku prisustvovala itava kraljevska obitelj, svi dvorani i svi
dostojanstvenici kao svakog dana. Kod stola je sjedio sam kralj. Beatrice je bila
vedra i nasmijana. Njeno je posluivala kralja brinui se oko njega.
Nakon doruka izdala je dvoranima naloge za itav dan. Tada se iznenada okrene
Gordani i ree glasno:
- Trebam svoj nakit od bisera i smaragda. Poi e odmah laom u Viegrad.
Gordanino lice problijedi. U oima joj bljesne strava. Tiho je odgovorila:
- Da, velianstvo.
- Dan je kratak - ree kraljica - moe tamo prenoiti, a sutradan se vrati.
Iza princa Ivana stoji Damir i promatra Gordanino lice i trzaje.
*****
Gordana je sila na obalu Dunava ispod budimskog kraljevskog dvora. S njom je

pratnja od desetak momaka, jedna kraljiina dvoranka i pa Stjepko. ekaju dok
momci opreme neto na lai kojom se ima ploviti u Viegrad.
Djevojka je pola podalje, duboko utonuvi u misli. Stjepko je promatra postrance.

Kad je stigla do njega, svrne pogled k djeaku:
- Gleda me preplaeno?
- Bojim se za vas, gospoice Gordana.
- Zato se boji?
- Nikad vas nisam vidio tako blijedu i teko zamiljenu. Neto vas jako titi.
Svojim lijepim oima skrene ona gore prema budimskom dvoru to se uzdie na
brdu svojim kulama, tornjevima i obrambenim zidovima.
- Tamo gore je ono to vas titi? Je li, gospoice?
Pogledala ga je kao da mu zahvaljuje za njegovu brinu panju. Ali nije odgovorila.

inilo se da bi je svaka rije umorila i boljela, sva je proeta saznanjem propasti u
koju je gone nesavladive sile.
- Otvaraju mala vrata na kuli - upozori je Stjepko. Ona se lecne i pogleda gore k
posljednjoj zidnoj ogradi kraj dvora, nedaleko od obale Dunava.
- Uh! - usklikne Stjepko. - Ono staro njukalo dolazi. Kree k nama. Zar e i
Nardella s nama u Viegrad?
- Nita mi nije o tome rekla kraljica. Moda mi prije odlaska donosi kakav nalog.
- S njom dolazi i Bepo, taj gadni Napuljac. Ne trpim ga.
~ 232 ~
- Nitko ga ne voli - primijeti Gordana, ali je njezina pozornost ve sada bila izvan
Stjepkovih avrljanja. Starica je do klipsala do njih, zakiljila svojim malim oima
na Gordanu i sasula pred nju pljusak rijei:
- Lijepa djevojko, njezino velianstvo u posljednji se as dosjetilo da bi trebalo jo

neke dragocjenosti iz njene primae odaje. Ima toga dosta: napuljska vaza, pa onda
kristalne ae s grbom princa od Kalabrije i jo eli narukvicu, onu iroku od zlata s
velikim dijamantima. Ali ti ne zna, djevojko, gdje se to nalazi. Sve u ti ja pokazati i
zato me kraljica poslala da te pratim. Sve u ti ja, mila moja, pokazati, sve. Nardella
poznaje svaku nit i svaku mrvicu gdje se koja nalazi, a Bepo e nam biti na pomo.
Skinut e ti sve s polica jer kraljica nee da se drugi dotakne njenih dragocjenosti.
Gordana ne slua. Njezin se pogled izgubio prema dvoru s izraajem beznaa.

Momci najave da se mogu ukrcati. I sili su svi redom na kraljevsku lau. Gordana
se zamotala u ogrta, makar je i sunce toplo, i sjela daleko od drugih, sasvim gore
na pramac pa se zagledala u dubinu vode. Laa polagano plovi niz obalu. Sunce
obasjava budimski grad i nanizane kue Pete s druge strane. Stjepko promatra,
sad jednu sad drugu obalu, da pratnja ne bi opazila s kolikom je panjom obavio
lijepu djevojku na pramcu broda. Neto ga uznemiruje. to se vie udaljuju od
Budima, to mu je mlado srce nemirnije, ini mu se da je Gordana obavita nekim
crnim oblakom, tekim kao olovo. Osjea instinktivno da nad njom lebdi nesrea.
Ne moe odoljeti pa joj se priblii, a da ga nije ni ula. Dugo je tako stajao kraj nje.
U predosjeaju da njoj neto prijeti bude mu teko. U grlu ga stegne i suze mu
navru na oi. Toga asa djevojka ga pogleda:
- Tebe neto boli, Stjepko?
- Vi ste jako nesretni.
- Zbog togu suze u tvojim oima?
- I u mojem srcu.
- Sjedni, Stjepko. Nema se ega bojati.
- Ne bih li vam mogao pomoi, Gordana?
- Ne da se nita pomoi.
- Zar je tako strano?
- Nije nita. Posve nita. Mislim o svojoj sudbini koja me tako daleko bacila
osamljenu.
- Ako vam je neto teko i trebate neije pomoi, zato se ne obratite princu? On bi
sve uinio za vas.
- Nemam to traiti od njega.
- Mogli biste traiti od gospodina Damira! I on bi sve uimo za vas. Vi znate koliko
vas ljubi.
- Nadam se da me ve zaboravio.
- Nade se vae nee ispuniti. Svakog ga dana promatram. Kad god vas pogleda, kao
da vam prisie vjernost. U svakom njegovom pogledu vidim ljubav. Danas kod ruka
~ 233 ~
sve je u njegovim crnim oima trzalu, neto vas je jako dugo promatrao, ne znam
zato. Moda i on osjea da vam neto prijeti. Da vas sada vidi kako ste blijedi,
utueni, spopala bi ga jeza.
Okrenula se i sjela licem prema udaljenom Budimu i zurila u pustu povrinu

Dunava.
- Zato mu niste rekli to vam prijeti, gospoice Gordana?
- Zato nisam rekla? Zato moj djeae, jer su me spopali kao razbojnici i zavezali
usta da utim. To velim zato, da zna ako . . . Svejedno.
- Dakle, uistinu vam prijeti neko zlo?
- Ne pitaj. Ne mogu odgovarati.
Pa uuti i alosno se zguri na svom mjestu. Laa plovi po rijeci, natopljenoj

suncem. Stjepko ne moe utjeti. Hoe da odvrati oboavanu djevojku od tekih
misli.
- Pogledajte, gospoice Gordana, ono staro njukalo neprestano nas posmatra.
- Zato je poslana.
- Dakle, kraljica ju je slala vama da vas uhodi?
- Da me nadgleda.
- Zato? Valjda se ne boji da ete pobjei s Viegrada?
- Zidine kojima sam obzidana visoke su do neba i sagraene od ocjeli.
- To je sigurno kriva kraljica?
Ona slegne ramenima i ne odgovori. Naslonila je glavu na ruke kojima se

podupirala o ogradu lae. Visoko nad nebom die se brdo, obraslo gustom umom.
Ispod njega, na uzvisini, bijele se iljasti svodovi etverokatnih kula.
- Ve smo blizu. Eno Viegrada - upozori je Stjepko, samo da razvee neki razgovor,
ali je brzo poalio jer opazi da se ona trgla kao od neke slabosti.
Nakon dva sata plovidbe pukne pred njima dvor na strmoj visoini iznad Dunava.
Stjepko je slijedio svaki Gordanin pokret da po njenim kretnjama i pogledima
pogodi ono veliko i strano od ega ona strepi. I gleda u njene oi to se ne skidaju s
viegradskog dvora. Razabire jasno kako joj pogled istrauje dvor, njegove zidine,
kako pilji u kule, istrauje trijemove to obrubljuju tornjie kao neke male terase. I
onda se djevojin pogled sputa dolje, od kule do kule, istrauje iroke terase,
bajoslovne visee vrtove to se na stupovima sputaju od dvora postepeno sve dolje
do debelih zidina na rubu obale Dunava. Po mramornim terasama razabira zelena
juna stabla.
- Kako su prekrasni ti vrtovi - apne Stjepko ne bi li Gordanu prisilio da neto

govori.
Nije doekao odgovora. Sva njena panja usredotoena je u nekoj misli koju on ne
moe pogoditi ni naslutiti, samo razabire kako joj se pogled die s mramornih
~ 234 ~
lukova gore navrh kule i opet se sputa niz mramorne stepenice s vrha brda u
Dunav.
"to to ona trai gore po kulama, po tim stepenicama, pa opet gore po loama to
strmo zure u dubinu rijeke?"
Sunce se uprlo u dvor, aroban, raskoan, to ga je svijet nazvao "rajem u zemlji

kralja Matije".
Laa je pristala. Gordana sie prva i, ne obazrijevi se vie ni na koga, uspne se

mramornim stepenicama. Stjepko je slijedi hitro, preskakujui po dvije stube. Iza
njih je slijedila ostala pratnja. Stigli su pred vrata dvora nalik na kapelicu nad
kojom se uzdigao iljasti toranj. Straa im otvori vrata i itava pratnja ue.
Gordana proe irokim dvoritem. U sreditu se uzdiu kipovi muza, drei se za

ruke, a pod njihovim nogama mali Amor dri u ruci mramorne strelice iz kojih
prskaju vodoskoci, itavo je dvorite zasaeno stablima s kojih pada uto lie.
Djevojka nae katelana i saopi mu elju svoje kraljice da e ostati na dvoru do
sutra pred podne. Onda se uspne stepenicama od crvenog mramora na mramorni
trijem i nestane ispred oiju zabrinutog Stjepka. Sreo se s njom opet u blagovaonici.
Jesensko sunce ve je zapalo i aroliki prozori odrazu ju blistava svjetla.
Nardella neprestano pria, debeloglavi Bepo samo jede, ne brinui se nizata.

Gordana uzima hranu, samo naoko. Stjepko zna da je davi u grlu. On to vidi,
osjea, ali ne zna uzroka i sam ne moe jesti. Katelan se brine oko Gordane svom
panjom mukarca prema ljepotici. im se svri objed, Gordana, Nardella i Bepo
pooe u kraljiine odaje.
- Dobro je da jo za dana spremimo stvari koje treba naa ljubljena kraljica - pria
Nardella i nairoko se razbrbljala.
Bepo skida s polica dragocjenosti, Gordana uzima komad po komad i slae u

srebrni sanduk. Kad su svrili, zakljua policu i ostavi Nardellu i Bepa same.
- Pazi - ape starica - slijedi Gordanu na svakom koraku. Isto u initi i ja. Ne
smije je pustiti s vida.
I oni izie za Gordanom.
*****
No se uvukla u bogate dvorane dvora povrh Dunava. Tiho se otvaraju vrata

kraljeve odaje. Jo tie ulazi Gordana. U ruci joj svijea. uto svjetlo drhti. Neujno
je zatvorila za sobom teka vrata. Svijeu stavi na kamin. Zaljeskali se ukrasi od
srebra, zlata i dragulja, poredani na mramornoj ploi kamina. Djevojka stoji kao
sablast i zuri u tamne kutove kraljeve viegradske odaje. Opet uzme svijeu i po
lagano obilazi zidove traei i ogledavajui. Tamno drvo sve je izrezbareno i obojeno
zlatom, a njen otri pogled istrauje svaki listi, svaki zavoj ornamenta. Odjednom
joj svijea u ruci zadrhta i ona je stavi na ormar, iaran uzorcima od sedefa.
Tad sjedne na stolicu i pokrije lice rukama. Prolaze asovi. Podigla je glavu, dah je
mui, uguit e se. Isprui ruke i pohita u tamni kut, gurne vrata pa izae na tamni
trijem kule. Zrak je leden. Naslonila se na ogradu trijema i dahe. Polagano se
smiruje Podie glavu i gleda u no. Iza brda se pomalja mjesec jo rumen gotovo
krvav. Dolje strmo silazi terasa za terasom sve do ruba obale gdje se ljeska povrina
~ 235 ~
Dunava. Tamo izdaleka uje se jak um rijeke. Pljusak valova ispunja tiinu.
Nepomino stoji na trijemu kao kip, kao sablast to prolazi nou trijemovima
kraljevskih kula. Nijemo dozivlje pomo neba i Dunava. Naslonila se na zid.
Zuri. eka ili skuplja snagu da izvede in od kojega strepi. Ili se neka druga misao
raa pod tim elom po kojemu je vjetri razasuo smeu kosu? Mjesec se uspinje,
zagleda se u nju i blijedi kao od uasa. Jo uvijek Gordana stoji naslonjena na zid.
Ne moe se otkinuti. Odgaa jezoviti in. Neto je lecne i ona pogleda niz kulu.
Zahvatila je pogledon neto crno. Je li kip?
Ukoeno uhvati pogledom crnu toku pod kulom. Sagibala se. Granje zauti
razabire da je iv stvor. Neki ovjek se vere ispod kule. Mjesec je osvjetlio njenu
pojavu, a dolje u sjeni mukarac.
Ispruio je glavu gore prema njoj. Sjetivi se, da je sva obasjana mjesecom, povue
se. Neko vrijeme napeto oslukuje, onda opet isprui glavu i pogleda dolje. Ne vidi
nikoga. Polagano krene natrag u kraljevu odaju, koraa kao da su joj noge od olova.
Sjela je u naslonja. Ruke joj padoe u krilo, a glava na prsa. U dvoru se nita ne
javlja. U kraljevoj odaji duboki mir, mukla tiina. Samo u njenoj dui lomljava.
Uzdigne glavu i gleda. U titraju ika svijee sjaji se zlatna firentinska kvaica.
Gordana sklopi ruke i apne:
- Zar e me ostaviti sav svijet?
Strava iz njenih oiju krui mrakom sobe. Glava joj se naginje, slua, napinje sluh.
Po kutovima mrak i olovni mir.
Opet ustane. Uini dva-tri koraka. Krui po odaji kao po grobu. as se gubi u,
mraku, pa opet izlazi k svjetlu svijee. Neto se pokolebala i prislonila uza zid.
Sklopi oi. Na crnom zidu prislonjeno tijelo nalik je na kip od voska. Oko nje je
kamena nepominost. Samo zrake svjetla lagano dru. Svijea gori kao u
posljednjem asu umirueg.
Naslonjena o zid lecne se kao udarena u sljepooice. Otvori oi, zagleda se u mrak.
Grobni mir probudi tropot. Na galeriji odaje neto se maknulo. Oi joj zure
ukoeno u mrak galerije, prsa joj se nadimlju. Gore u mraku mrana pojava, vrsti
jaki koraci.
Gordanin krik zadrhti odajom. Dolje u dnu odaje vrata se rastvore. U njihovim
okvirima stoji Nardella, iza nje uleti u sobu Bepo. Gordana ih ne vidi, ne uje.
Njezina je svijest gore na galeriji gdje kripaju stube pod jakim koracima. U strahu
starica s Bepom potri van, zatvori vrata. Gordana zuri u mukarca. On joj se
pribliava. Bez daha opetuje jednu te istu rije:
- Damir! Damir! Damir!
Zaustavio se pred njom i uti. Nije ni prestravljen ni zauen. U njegovim je oima

neto mrano i bolno.
Gleda je dugo. Onda skrene oi k zidu, uini korak, dotakne rukom zlatnu kvaicu
pa otvori vrata uzidanog ormara. Posegne u njega, izvadi kutiju, prinese je k svjetlu
i otvori. U njoj lee netaknuti kljuevi. On gleda blijedu Gordanu i uti, a ona
promatra njegove lagane kretnje. U njima ita ono to joj on preuuje. Gledaju se.
iak svijee osvjetljuje im poglede, mramorom uti oko njih no puna jeze.
~ 236 ~
- Gordana! Oh, strahovito...
- Slijedio sam vas obalom.
- Slutnja!
- U moj grijeh?
- U vau nesreu.
- to slutite o mojoj nesrei?
- Sve - i on pogleda kutiju.
- Kad se porodila slutnja?
Danas, poslije doruka kad vas je kraljica poslala na Viegrad.
- To ne moe biti zametak slutnje.
- Juer u noi ispitivali ste me, govorili o kruni, o kljuevima, o kraljici. Nisam jo
osjetio, ali vae ledene ruke, bljedoa vaeg lica, slabost to vam je preuzela tijelo,
rekoe mi: za njom ide neka velika strahota. Otkud i gdje vas eka? To je pitanje
bilo napisano ognjenim slovima kamo sam god pogledao. Tek danas, nakon
doruka, kad vas je kraljica slala u Viegrad, uhvatio sam oajni krik vaih oiju.
Dozivale su u pomo. uo sam ga i stao usporeivati vae ispitivanje noas, vae
opomene i slutio sam vezu.
Gledala mu je ravno u oi, ne prekidajui ga.
- Zamolio sam u princa dozvolu da ovu no idem k majci, uzjahao sam konja i
krenuo obalom. Taj kratki put projahao sam brzo. Gore s brda, skriven u umi,
promatrao sam kako se iskrcavate, kako ulazite u dvor. Podno sam uao u dvor i
zamolio katelana da nikome ne najavi moj dolazak jer imam neto donijeti princu
iz njegove odaje u Budim. Dugo sam ekao dolje ispod kule.
- Vi ste bili...
- I vidio sam vas na trijemu u mjeseini, uao u dvor i neujno se uvukao u galeriju,
neodluan to da uinim. Ako sam uinio zlo, Gordana, ne osudite me.
- ekala sam vas.
- Mene?
- Da.
- Dakle, ipak, ispitivali ste me one noi ne bi li mi....
- Razumjeli ste me?
- Gordana, vi ste, dakle, imali da uzmete...
- Ne smijete pitati ni rijei.
- Smijem govoriti to mislim.
- Vas ne vee zakletva.
~ 237 ~
Mladi zatrepti od jezovite spoznaje. Srce mu lupa. I prekrsti ruke na grudima, a u

mislima ape:
"Vodilo si me pravim putem, srce moje, ali sad utihni, zanijemi, zamri da ona ne
uje tvoje silovite udarce."
- Slutnja da vama, ljubljenoj djevojci mojeg princa, prijeti nesrea vodila me pravim
tragom. Sve sam povezivao u mislima, sve mi se inilo vjerojatno. Kraljica je
iskoristila pismo, ono to smo ga oekivali jo na Griu. I vi i princ bili ste pripravni
da e ga jednog dana napuljski kralj izruiti Beatrice. Ona hoe da ima kljueve od
krune jer oekuje kraljevu smrt i vas je ucijenila.
- Ja nisam rekla nita.
- Sve sam to ja pronaao bez vas, Gordana. Vaa je zakletva ostala netaknuta. Imali
ste ispitati princa, ali njega niste smjeli. Odabrali ste mene nadali se. Neu
prozrijeti.
- Danas, na lai moja je nada rasla i padala. Neizvjesnost me utukla, ak sam htjela
krenuti natrag, pregaziti zakletvu i sve ispovijediti. Povratak je bio nemogu. Molila
sam, molila pravednost da me uje, da me slijedi. Lutala sam ovom odajom,
ekajui vau pomo.
To priznanje preleti njime kao munja i on proape:
- Ako kraljica dade pismo kralju, princ Ivan iskoristit e krajnja sredstva da vas
spasi kraljevog gnjeva.
- U kraljiinoj je ruci otrija strelica od tog pisma?
- Neto gore?
- Ubojito. . .
- Za vas?
- Ne, ne.
- Za princa?
- Ni to.
- Onda za vaeg skrbnika. Gordana uti, mladi ape:
- Mogla bi mu nauditi samo onda kad bi znala gdje je.
Ona ne ree nita, ali njezin pogled priznaje.
- Dakle, zna - ape on mrano, gledajui u njezine zjenice.
Nakon male stanke skrene pogled.
- Prevelika se nesrea strovalila na vas.
- Utapljam se u stravi za njegov ivot
- Da reem princu?
~ 238 ~
- Nije li na Griu pokuao da spomene ime mojeg oca? Znate kako je kralj planuo?
utite, Damire, to je sve to traim od vas.
- Princ bi me prokleo da ne uinim za vas mnogo vie.
Znao je da princem pokriva ljubav svojeg srca i njega podmee pod izlikom da brani
Gordanu i za nju daje sama sebe.
- Vi ete sutra poi u Budim, Gordana, i rei ete kraljici da sam vas zatekao u
kraljevoj odaji malo prije nego to ste otvorili ormar.
- Tako bih mogla spasiti onoga koji je pod ucjenom. Kad bi to uspjelo?
- Bila bi velika srea jer onda otpada svaka sumnja s vas, Gordana.
- rtva je velika, gospodine Damire.
- Ne rtva, nego poziv, dunost prema princu.
- Hoe li kraljica vjerovati da ste me vi sprijeili?
- Svjedoci su Nardella i Bepo. Kad ste kriknuli, oni su otvorili vrata. Vidjeli smo se
okom u oko.
- Kraljica je u posljednji as poslala za mnom uhode da me nadgledaju.
- Sad imaju to da joj isporue.
- ujte, Damire, osvetit e se i kralju saopiti skrovite mojeg oca.
- im svane prva zora, ve sam na putu u Budim. Poslat u najvjernijeg slugu da ga

obavijesti ako mi kaete gdje se nalazi.
- Povjeravam vam teku tajnu. On je u Remetama, u samostanu.
- Gordana, njega tamo nee nai-
- To vas jedino molim.
- A sad hitim spremiti kljueve.
- Beatrice e me opet slati ovamo. Kljueve bi morali...
- Sakrit u ih na drugo mjesto.
- Ne pitajui kralja?
- Preuzimam na sebe svu odgovornost.
- Uzimate na sebe mrnju kraljice i odgovornost pred kraljem za stvari o kojima ne

moete dati razjanjenje?
- Preuzimam lake due. Kruna pripada princu.
asak ga je gledala, a onda e s uvaavanjem:
- To je vratolomna odvanost.
~ 239 ~
- Vi ste me nauili.
- Samo probudila ono to je u vama drijemalo. Danas ste mi se dvostruko oduili.
Uutjeli su, utonuti su svaki u sebe. Mukla tiina oko njih. No je duboka. Svijea
pucketa. Gordana digne glavu:
- Dogorijeva. Idem na poinak. Juer nisam stisla oka. Hvata me omaglica.
Ustala je. Zamagli joj se. Pola je i klonula. Damir prui ruke i dohvati je. Drao je
njeno mlado iznemoglo tijelo. Od toga dodira obuzima ga dragost. Srce mu zamire
od nesluene miline. Zahvati ga drhtavica enje da je privine k sebi, vrsto,
bezumno, u vjenoj zaboravi. Kao da se u prsima pojavilo neto nepoznato i sad e
zaridati, kliknuti. Osjea da mora izrei rije priznanja. Rije gromku da se probude
no, ljudi, zatrepte zidine. Prsa mu dru, a srce luduje. Lomata, razdire zagrade,
rui i lomi. Njena glava, u kojoj je zaspala svijest, pala je na njegova prsa i
zaustavila u njima ivotni dah.
"Jao, svijesti, moja, ne izdaj me. Ne izdaje - vie jo posljednja zraka njegove
prisutnosti.
- Gordana! - ape glasom koji miluje, cjeliva.
Ona se ne odaziva. Besvjesna je. I digne je drhtav, potresan, oajno vapei svojoj
svijesti:
"Ne ostavi me! Jao srce, ne izdaj me."
Groza hvata njegove misli pred slabou enje da to besvjesno tijelo privine na
srce. Ledenim rukam ponese je na trijem, poloi na klupu, pa sklopljenim rukama
kao da se moli nebu, mjesecu i svojem srcu.
Mrtvaki blijeda mjeseina obasja Gordanino lice.
- Gordana - ape tihim glasom, pozivajui u pomo nju da ga spasi.
Hladan zrak probudi obnemoglu svijest, ona otvori oi, gleda oko sebe, digne se,
gleda njegovo lice.
- to je to bilo?
- Spopala vas je omaglica.
- Duh je bio jai od tijela. Odvie sam ga izmuila ovih dana, tonui u stravi.
Izdajica! Ja, ja da budem izdajica srei kraljevstva za koju se borim?
- Ne. Vi nikada!
- Gledajte crne valove Dunava. Ve sam se s njima sporazumijela da me oslobode

ako ne doete vi.
Zatreptio je kao njezin uvojak na vjetru, stisnuvi zube da ne vikne:
"Doao sam jer za tobom umirem."
~ 240 ~
A ona se zagleda dolje u rijeku, crnu kao no. Voda juri, dere, umi, crnom
povrinom vijugaju svijetle zrake kao munje u crnom oblaku. Tamo daleko na
drugoj obali svjetlucaju neke lui kao svjeice na groblju.
- Vidite onu svjetlost? Kao da krijesnice lete zrakom. to je to?
- Ne bih se mogla dosjetiti.
Promatrala je dugo pa opet primijetila:
- Bivaju vee, pribliavaju nam se.
- ini se tako.
Odgovarao je tiho, hrapavo. Oito je to ponuka da mu je okrenula lice i pogledala

ga:
- Vi znate to znae ova svjetla?
-Ne znam.
- itam vam to s lica.
- Krivo itate.
- Preobraeni ste, gospodine Damire. U oima vam je strepnja, gotovo uas, vi znate.
Govorite.
Snana mlada prsa mu dru, srce udara. Htio bi da se baci niz trijem. Oi mu
zasjale od suza.
- Kunem se, ne znam to znae ta svjetla koja se pribliavaju.
- Od ega biste, dakle, mogli strepiti?
- Preplaio sam se.
- ega?
- Da ste umrli. Princ bi me prokleo da vam nisam pomogao, a ja sam se bojao

dozvati dvoranku.
- Pravo velite. Ve sam zaboravila svoju omaglicu. Nikad niste vidjeli Gordanu
klonuti i mislili ste: mrtva je, a princ bi vas zaista okrivio zbog propusta da nikoga
niste zvali. Dobro ste uinili. Svi bi pitali: to radi Gordana u kraljevoj odaji u ovo
doba noi?
- Kralj bi poznao da ste bili ovdje.
- Dobro je. Idemo. Jo neto. Zakljuat ete kraljevu odaju kljueve predati
katelanu. Recite neka ih nikome ne da. Nikome!
- Razumijem Nee ih dati ni vama.
- Razumjeli ste? Hvala. Gle, ono su baklje - upozori ona, pogledavi na rub
dunavske obale.
- Tko bi mugao da ide po toj noi?
~ 241 ~
- Idu pravo prema naem dvoru.
- Sasvim tako.
- Hajdemo. Molim vas o svemu tome potedite princa.
- Ula je s trijema kule u odaje. Svijea je dogorjela. U sobi tmina. Kroz aroliki
prozor pada neto mjeseeva svjetla. Sva soba je tmini. Mladi slijedi Gordanu,
udaljen od nje, trese ga strah da je se ne dotakne.
Napipavi vrata, djevojka ih otvori. U hodniku pusto. Na dnu sneno gori jedna
svjetiljka.
- Gospodine Damire, sutra u se vratiti u Budim. A vi?
- Odlazim u dvor u ranu zoru. Ona mu prui hladnu i mirnu ruku:
- Vi ste spasili ivot onoga koji mi je otac i moj skrbnik.
I odmah krene niz iroki hodnik. Podovi od mozaika ne daju nikakva zvuka od
dodira njenih nogu.
Vratio se u sobu. Uzeo je iz ormara kljueve, smjestio ih u drugi tajni ormari i

zakljuao. Onda zabravi vrsto vrata i pohiti gore u sobu pored prinevih odaja.
Raskopao je haljetak i gotovo se srui na leaj.
Streslo ga je kao groznica. Povue na sebe pokriva i zagnjuri vrelu glavu u .jastuk
inilo mu se da je srce kladivo, da su sljepooice ekii. Sve u njemu lupa, bui i
krv mu se pretvara u nakovanj. Onda mu se ini da je pao na dno vira, a divlje
zavitlane bujice srcu preko njega, kotrljaju se po kamenom dnu.
Tamo mu se prikazuje predodba. Gleda Gordanu u ognjenoj mrei ije je krajeve

sapela Beatrice, a on pati, mui se. Svu Gordaninu stravu za skrbnikom, sav uas
nad izgubljenom slobodom, sve to osjea on, trpi s njom, za nju.
to bi bilo da je one noi nije razumio? to bi bilo da nije doao? Jeza ga prolazi.
Dublje zarine glavu u leaj. Uzdie. Srce se razmahuje. Ljubav kao probuena zvijer
udara o njegova prsa. Vruica zahvaa mladost, bulazne mu misli, predodbe,
bulazni enja.
Urlie ljubav kao vihor to ga je digao u svojim rukama. Krv mu vri. Osjea se kao
crni oblak to ga razdiru sumnje. Razbija se kao amac u valovima divlje oluje.
"Ne ostavi me, prisebnosti. Ne ostavi me, snago. Pomozi da opet uspnem u mir,
spokojnost. Doi snago. vrati se".
to je vie dozivlje, to se ona vie udaljuje, odmie, juri, izdaje ga. Sve mu tijelo
drhti u kipuoj mladosti. "Zato se to moralo dogoditi? Zato?". Tiho stenje u
mukama. Osjea fiziku bol u glavi, u srcu i itavom tijelu. Kao da se svaka kap
krvi pretvara u bodljiku a svaki dah u bode.
"Gordana, Gordana! Zato sam te udahnuo u sebe?" Onda izvue glavu ispod
pokrivaa. Znoj mu oblijeva lice, ili su suze? On ne zna, samo dozivlje, vie u
mislima, uzdie i stenje. Netko pokuca na vrata, a on skoi s postelje.
- Tko je vani?
~ 242 ~
- Katelan. Otvorite, gospodine Damire.
Novo drhtanje obuzme ga svega: Gordani se neto dogodilo, pozlilo joj? Lude misli
prolete mozgom, potri k vratima i otkljua. Katelan ue.
- to je? - pita Damir drhtavo, l
- Doli su iz Budima.
-Tko?
- Prinev dvoranin Blako.
Damir zapanjeno uti.
- Evo ga. Rei e vam po to je doao.
Momak ue. Damir zuri u njega i pita:
- Zato si doao? Kako si dospio ovamo?
- Njezina milost, vaa majka, poslala je nakon objeda po vas da doete k njoj. Princ
je isporuio da ste joj ve poslije doruka krenuli u posjet. Kad vas dugo nije bilo,
gospoa se jako zabrinula i opet slala glase princu. Njegova se visost prepala da
vam se nije dogodila nesrea i odredio je da vas traimo, itavo popodne kruili smo
okolo.
- A kako ste doznali da sam tu?
- Rekoe putem ljudi da su nekog mladog plemia sreli na putu prema Viegradu.
Mi smo, eto, doli. Princ nam je naloio da se ne vratimo bez vas. Jako je zabrinut.
Hladni mlaz oblije Damirovo elo. Osvjestio se. Princ ga trai. On zna da nije bio
kod majke. Saznat e da je krenuo na Viegrad za Gordanom, zbog nje. Ovaj udarac
stia njegova prsa, ljubav se prestravljeno zavue u dno grudi. To mu vrati snagu.
Uspravio se.
- Priekajte vani. Odmah u se spremiti. Gospodine katelane, evo vam kljueva

kraljeve odaje i neka ostane zabravljena. Ne dajte kljueve nikome, pa traio ih bilo
tko. Takva je zapovijed mojeg princa.
- Bit e izvrena.
- Odmah u se spremiti za put.
Tada ue sluga. Damir mu naloi da probudi paa Stjepka. Dotle se on svue,

umije, osvjei vodom, poelja svoju gustu crnu kosu i uredi odijelo.
Snenih oiju ue Stjepko u njegovu sobu.
- uj, Stjepko Sutra kad Gordana ustane, rei e joj da sam se predomislio i po
noi otiao u Budim. Jo joj isporui neka bude posve mirna, sve e biti kako ona
eli. Neka je mine svaka briga.
- Znao sam da ete joj pomoi.
- to si znao? Kakva njoj treba pomo?
~ 243 ~
- Ne znam drugo, nego da je bije neka nesrea. Vidio sam joj to u oima i licu. I vi
ste vidjeli. Opazio sam kad ju je kraljica slala u Viegrad. Sva je problijedjela i
itavim putem buljila u valove Dunava kao da bi se htjela spustiti dolje.
- Stjepko, ti si odan Gordani?
- Kao i vi.
Gledao je u paeve oi kao da u njima neto istrauje, pa onda ree, tiho i vano:
- Dakle, kad si joj tako odan, ne putaj je s oka i reci da sam otiao vedar, veseo i
miran. Reci da joj ne prijeti nita. Sve je otklonjeno. I budi uvijek uz nju, makar bi
te i tjerala od sebe. Reci neka se vrati dopodne. Doekat u ju u dvoru.
- Sve u joj isporuiti kako ste rekli i neu se maknuti od nje.
- Zbogom, Stjepko!
Pa je saalno gledao za mladiem koji nije ni slutio da djeak poznaje tajnu njegova
srca.
U dvoritu baci se Damir u sedlo pa uzjae u pratnji prineva dvorana i njegovih

momaka u no.
Jahali su uz obalu. Put im osvjetljuje mjesec. Damir se zavezao u teke misli: to

da ree Ivanu? Kako da razjasni svoju varku da je poao k majci? Odluio je slijediti
Gordanu u posljednji as, nita drugo ne mislei. Nije mu ni naas pala misao da e
majka slati u dvor, a sada?
Ogledao se gore na brdo gdje se u mjeseevu srebru blista dvor, u kojem je njegovo
srce podivljalo od enje da privine na svoje srce ljubav svojeg druga i princa. I
strese ga strepnja pa potjera konja.
*****
U zoru je Damir prispio u Budim. Prinev sluga odmah ga uvede u njegovu spavau
sobu.
- Zaboga, Damire, gdje si? Kakvu si mi zadao brigu?
- Nisi ni legao?
- Kako bih mogao da legnem kad ti se izgubio trag! Sve me snalazila sumnja da je
moda Beatrice uinila kakvo zlo da mi otme tebe. Koliko sam pretrpio ovu no zbog
tebe, dragi Damire- i princ ga zagrli.
Njena prijateljska briga teko se kosnu Damirova srca. Zbog tolike topline i vjerne
odanosti smatrao se izdajicom zbog onoga to je prostrujilo njegovim biem prema
Gordani kad ju je drao na svojim rukama. I sve ono to je putem smislio, kako da
mu prikae uzrok svoga puta na Viegrad, palo mu je u prah. Zgrozio se sam pred
sobom to je htio da mu lae.
- Gdje si bio? Zato nisi poao k majci? - zapita ga princ, gledajui mu ravno u oi.
- Htio sam da ti potedim uzbuenje. Ipak, bolje da zna, makar mi je juer

Gordana naloila da te potedim.
~ 244 ~
- Gordana? Ti si bio s njom? Gdje?
- ekaj da ti razjasnim.
I stade mu priati kako je Gordana ispitivala za kljueve krune, kako su ga spopale

slutnje kad je juer vidio njezin oajni pogled i kako je odluio da je slijedi.
Princ slua drhtave due. Tek kad mu je rekao kako je uao na galeriju i kako mu
je Gordana saopila da ga je ekala uvjerena da je njeno ispitivanje razumio, princ
odahne.
- Eto, vidi - nadovee Damir - nisam htio da te slutnjama uzrujavam i zato sam ti
rekao da idem k majci, a zapravo sam poao na Viegrad, sve mislei u svojoj dui:
ako me moje slutnje ne varaju, onda me Gordana upuivala da je sprijeim izvriti
ono o emu ovisi ivot njenog skrbnika. Ako pak moje slutnje nisu ispravne, liio
sam tebe, Ivane, suvinog uznemiravanja.
- Prijatelju, ti si joj spasio ivot. Dragi, sjea se onoga dana na Griu kad smo se
zakleli na prijateljstvo? Od onog dana ti si vjerno ispunjavao svoju zakletvu. Hvala
ti, prijatelju.
Damir je utio. Ivanova hvala pala je na njegovu duu kao teka objeda.
- Reci mi - primijeti princ - zato se Gordana nije povjerila meni?
- Odabrala je mene, jer sam lukaviji od tebe, u nadi da u se sigurno dosjetiti to

ona trai od mene. U tebe pak nije ni sjenke lukavosti. A onda, ti si vlasnik krune.
- Dobro je uinila. Ja nikada ne bih mogao prozreli njene misli kad bi me ispitivala
kao to je tebe. Plakao bih. Ali kad se vraa?
- Jo danas oko podne. Priopit e kraljici to se zbilo i onda emo vidjeti to e

Beatrice dalje.
- Ne razumijem kako bi kraljica doznala gdje se nalazi Ivan esmiki?
- Na Griu su uhodile svaki Gordanin korak uhode biskupa Oswalda preobuene

kao fratri, pa je lako mogue da su ule u trag esmikome, a kraljica je to otkrie
spremila da njime zarobi Gordanu.
- Onda ga valja odmah obavijestiti da se sakrije na drugo mjesto.
- Poi u k majci da potraim naeg najvjernijeg slugu, neka ga majka poalje u

Remete po esmikog, da se sakrije Brezovicu. Jo je vano ovo: to e biti ako
kraljica tvoje pismo preda kralju?
- Priznat u istinu.
- A kralj e prognati Gordanu.
- Pokucat u na srce svojeg oca.
- A to ako ostane zatvoreno? Ili ako bi se ipak smilovalo, moglo bi se dogoditi da

Gordanu ne progna iz kraljevstva, nego je vjena s vojvodom Ilokim.
- To bi bilo stranije od izgnanstva, jer da je progna, ja bih poao s njom bilo kamo -
odluno e mladi princ, ali odmah upita Damira
~ 245 ~
- Vojvoda je prosio Gordanu? Zna li on da je ja ljubim?
- Vjerojatno ne zna.
I opet je proao po sobi i vratio se svojem prijatelju.
- Optuujem sam sebe. Nije lijepo to osjeam, ali vjeruj: koliko sam volio vojvodu
toliko me proima mrnja kad pomislim da bi mi on oteo Gordanu. Borim se s ovim
runim osjeajem. Ne mogu ga svladati. Kakva je to zakleta sila. Sve to je oko
Gordane, sve ja to ljubim, a sve to mi je moglo oteti, sve to izazivlje u meni
nedostojni osjeaj. Drugi da je naziva svojom, da njenu glavu privija na svoje grudi.
Od toga me svladavabjesomunost.
Damiru se ini da mu je srce rana u koju zadiru uareni bodei.
- Nedolino je da govorim ovim rijeima, ja koji sam potpisao brani ugovor s

Biancom Sforza. Da, ali nikad ni asa nisam vjerovao da taj ugovor nee biti
razoren. Damire, otac je odgodio Biancin dolazak na dvor poslije nove godine, ali
nee proi ni tri mjeseca do moje proklamacije, a onda? Sluaj. Kad nou ne mogu
spavati, smiljam osnovu za osnovom da sauvam svoju slobodu za Gordanu.
- U prvom redu treba da sauva njenu slobodu. I zato ti savjetujem da ne prizna

kralju svoju ljubav. Vjeruj: onog asa kad bi kralj to uo iz tvojih usta, gubi
Gordanu zauvijek.
Razmiljao je i onda podboio glavu.
- Tvoji su razlozi ispravni, pa ipak, vie me puta spopadne elja da mu se bacim

pred noge, da mu sve priznam i da ga sjetim njegove ljubavi prema mojoj majci.
Mislim da bih ga mogao ganuti.
Bojim se da su tvoje nade tlapnje. Budi oprezan. ini samo ono to ne ugroava
Gordanu. Ona je sada u Beatriceinim pandama i kraljeva sklonost potrebna joj je
vie nego ikad.
- Boe moj. kolika je moja velika ljubav, hou li ikad okusiti sreu?
- Bori se za nju ustrajno, Ivane, i oprezno, ali uvaj Gordanu. Kolika bi katastrofa
bila za nju kad bi kralj saznao da je ljubi?
- Dobri moj prijatelju. to bih ja da nemam tebe - proape tiho Ivan, gledajui
Damira toplini oima, i onda nastavi:
- Vidi, ve sam mislio da si me napustio. Zna: poslije napuljskog povratka kad si

me nagovarao da zaboravim Gordanu.
- Hou samo da se popne na prijestolje jer samo onda moe braniti svoju majku i
Gordanu.
- Ako zavladam i zadobijem Gordanu, hoe li biti sretan, Damire?
- Najsretniji!
- Princ ga ogrli iskreno i toplo, a Damiru se inilo da bi mogao zaplakati sam nad
svojom nesreom. Izrekao je "najsretniji" s punom duom. "To bi bilo osloboenje za
mene. Osloboenje" uskliknuo je u sebi.
~ 246 ~
- Sad idem k majci da je umirim. Vratit u se, Ivane, brzo.!
- Izgleda strahovito. Cijelu no nisi spavao?
- Da, ali se osjeam svje.
*****
Damir jae uzbrdo uskom ulicom grada Budima kraj graanskih kua i velikih
palaa velmoa. Zaustavio se pred lijepom modro obojadisanom kuom sa zidanim
trijemom. U dvoritu ga doekaju sluge i odvedu konja. Pohitio je uz kamene stube
u gornji kat. Doekala ga je majka sva blijeda od probdjevene noi. I prineva je
majka izala da ga ogrli. Obje su ga ene salijetale pitanjima, a on je samo
odgovarao da ih umiri. Podvorile su ga zajutarkom i korile to je ovako iznenada
nestao. Borka mu je priala o zabrinutosti svojeg sina Ivana, uvjerena da mu tim
otkriem ugaa, dok se on osjea izmuen svakom rijei uvjeravanja.
Poslije zajutarka Borka se povukla u svoje sobe, ostavivi sina s majkom.
- I ona te voli kao da ti je majka - ree gospoa Brezovaki. - A princ te ne bi mogao

vie voljeti da ti je roeni brat. Koliko sam god prepatila ove noi, neizmjerno me
radovalo, gledajui prinevu ljubav i brigu za tebe.
Mladi ne odgovori. Klonuo je na jastuke leaja na kojima je sjedio. Majka prie k

njemu i zagleda mu se u lice.
- Propao si kao da si probdio no u grobu. Poslala sam juer u dvor. Srce mi se

uznemirilo. Nagnalo me da te pitam, da govorim. Reci: Zato si danas tako blijed?
- Majko! Ja sam sav jedna velika rana koju biuju. Krvavo biuju.
Sjela je pokraj njega.
- Dijete moje, na Brezovici si mi ve govorio neto o tome. Vidi, juer sam htjela
saznati. Danas e mi razotkriti to te bije?
- Teko je, preteko.
- Moda ima pomoi, sinko. Ne odgaaj. Povjeri se svojoj majci. Govori: to te mui?
- Ljubav.
- Neuzvraena.
- Ni sanjati ne smijem o tome. A ima jo gore.
- to bi moglo biti gore od neuzvraene ljubavi?
- Majko, ja ljubim Gordanu.
- Isuse - prenerazi se gospoa - Gordanu ljubi princ!
- Sad znate svu strahotu.
- Sve bih mogla prije povjerovati nego da ljubi Gordanu. Ti si je najvie gonio da
primi prinevu prosidbu.
~ 247 ~
- Da, majko, jer kad bi bila njegova, moje se srce nikad ne bi osmjelilo da krikne za
njom u enji. Bilo bi mi lake. Sam pred sobom bio bih opravdan, ist, neokaljan.
Ali otkad se borim za njegovo prijestolje, kad sam zapoeo borbu da je on zaboravi,
moj je mir nestao. Nema vie opravdanja.
- Zato si skrenuo sa svojeg prijanjeg puta?
- Ona me preobrazila. Na brodu, kad smo putovali iz Napulja, ona me oduzela

princu i njegovoj srei i dala me domovini, kraljevstvu. Ona je to uinila za mene.
Sluao sam. Morao sam. Probudila je u meni mukarca, junaka, a taj se bori za
princa da bude kralj, a ne da bude sretan. Od toga vremena, majice, trpim vie
nego to bih mogao izrei. Vojvoda Iloki uzet e Gordanu. Ja to znam i svaki dan,
to se vie pribliuje taj svretak, novo je muenje za mene.
- Kad se princ vjenao s Biancom, odrekao se Gordane. A vojvoda Iloki, makar je

pristao junak, ipak tebi nije par. Mladi se trgne i pogleda majku.
- to mislite time rei?
- Nema nadaleko premca tvojoj ljepoti, tvojoj odvanosti i plemenitosti. Svoj si ivot
zaloio za princa. Gordana to zna i ako preboli princa, zato bi pola za vojvodu, a
ne za tebe?
- Uutite majko. Ne smijete to izrei Ni pomisliti ni sanjati.
- A kad bi ona ljubila tebe?
- Bila bi nesrea smrtonosna! Ovako kad ljubi njega, lake mi je.
- Ali da je ona, umjesto njemu, poklonila srce tebi, to bi bilo?
- Nebo, uvaj me takve katastrofe. Majko, morao bih umrijeti! ujte me, majice,
jednog dana na Griu Ivan i ja zakleli smo se na vjeno prijateljstvo. On se zakleo
na sreu i ivot svoje majke, a ja na sreu i ivot va, draga majice. Zakleli smo se
da nikad jedan drugome neemo pribaviti boli, da emo jedan drugome rtvovati
sebe. Znate li to to znai?
Zalomila je rukama i oajno se zagledala preda se.
- Nad kakvim bezdanom lebdi, sine moj?
- Bio bih izgubljen, morao bih umrijeti da je mene ljubila. Shvaate li sad kakva me
zakletva vee? I sad patim, odvie patim, jer grdno grijeim protiv njega kad ljubim
nju. Grijeim protiv zakletve, izdajem vas, majko, i njega. I kad sjedim njemu
nasuprot i kad govorim o Gordani, dua i tijelo strepe mi od uasa da bi on prozreo
moje srce da zagleda u njemu moje izdajstvo.
- Nema izdajstva gdje nema krivnje. Nisi ti kriv zbog svoje ljubavi.
- Nisam i ne znam kad se porodila ljubav. Bit e davno. Kad smo se zakleli, nisam
ni slutio da je on ljubi, nisam ni razmiljao to je to u meni. Govorili smo o njoj
esto i hvalili njenu ljepotu i krepost, njezin um. Raspravljali smo o njoj, a da nikad
jedan drugome nismo zagledali u srce. One veeri, kad mi je on razotkrio svoju
ljubav, oitovalo se u meni moje srce. Sluao sam Ivanovu ispovijest, a svaka
njegova rije razotkrivala mi je da sam ja sav ispunjen njome. Pitao me one veeri:
"Zato si tako strahovito blijed?", a ja sam mu odgovorio: "Jer trpim s tobom."
~ 248 ~
Nisam lagao, trpio sam s njim, ali ne samo zbog njega ve i zbog sebe. I bacio sam
se na svoje srce svom snagom, svim to je u meni, borei se da je on zadobije.
Skinuo bih bio i zvijezde s neba da mu je mogu dovesti. Uhodio sam je, muio, htio
sam je prisiliti da ne odbije njegovu prosidbu. Zaboravio sam kraljevstvo, htio sam
samo da ona bude njegova.
- Plemenit si, moj sine.
- Ne, majko, nije to bila plemenitost. Bila je sebinost, samoobrana, htio sam da
bude njegova, da je ne poelim ja. Nikad se moje srce ne bi razbuktalo enjom da
je ona njegova. titile bi me moje zakletve i vjerna odanost. Vi znate kako je duboko
moje osjeanje za njega, a ovo bi bilo zatomilo, uguilo i razorilo moju ljubav.
Jednom mi je rekla da nisam mukarac. ujete li, majko, da nisam mukarac.
Koliko me udarila posred lica. Nisam mukarac - ree ona kad se brinem samo
oko ljubavi i srca dok ona rtvuje sebe srei kraljevstva, srei svoga naroda. I kad
sam ono na brodu sluao iz njenih usta kolika nesrea prijeti domovini, ako Ivan ne
postane kralj, probudio se u meni mukarac. Onda mi je rekla da uzima natrag
svoju pogrdu i nazvala me junakom. Htio sam postati junak i mukarac. Kad sam
se vratio, Ivan me korio, spoitnuo mi da sam se na povratku iz Napulja promijenio.
Razdirao mi je duu nehotice. Ipak je Gordana bila jaa. Ustrajno sam nastojao da
je on zaboravi, da stekne prijestolje, jer o tome ovisi ivot kraljevstva, na ivot, a
nitko ne sluti da se istodobno budila moja ljubav i moja enja. Dao sam sebe srei
doma, a time izgubio jedino uporite svojem miru.
- I sve si to podnosio, sine moj?
- Jo gore. U Ivanu se rasplamsala ljubomora prema vojvodi Ilokome i onda mi je

rekao: "Zamrzio bih svakoga tko bi ljubio nju, pa da si to i ti Damire." Moete li,
majko, shvatiti moje patnje?
Ona sklopi ruke i zavapi.
- Mene ne moete otkupiti.
- Otkupi ga, boe moj.
Napola je leao na jastucima. Njegove velike crne oi pune su beznadnog oaja. Mati
se duboko zamisli i poe k njemu pa sjedne:
- Recimo sinko, da te ona...
- Ne, to ne smijete izrei, majko. Nikad to ne izrecite. Zakleo sam se na vau sreu,
na va ivot.
- Ivan se vjenao s drugom.
- Ali e je i ostaviti i uzeti Gordanu kad bude kralj.
- Ne vjerujem da e kralj Matija tako dugo ekati. Tvoj mi je otac rekao da e Bianca
doi na dvor poslije nove godine. A onda, to onda?
- Onda e Gordana moda biti njegova kao to je prineva majka bila kralja Matije.
Samo to Ivan nikad nee ostaviti Gordanu.
- I to e tebe smiriti?
~ 249 ~
- Ah, majku - i on poloi glavu u njeno krilo. - Nosim na dui golem grijeh od kojeg
nemam mira.
- Kakav grijeh?
- Danas je Gordanu uhvatila omaglica. Ja sam je drao svojim rukama, njena glava
je pala na moja prsa, trnuo sam, srce mi se razdiralo, rana je pukla, razlila se u
mojim prsima divlja enja. Majko od tog asa ja vie nisam Damir. Ja sam
izranjeni Job.
- Sine moj, zar sam te zato rodila da izmui svoj ivot?!
- Ne znam to e biti od mene, majko.
Sklopio je oi a ona je gledala njegovo upalo lice i suze su tekle niz njene obraze.
- U tvojoj dui je ljubav, velika, prevelika, a svakog dana slua Ivanove uzdisaje,
njegove osnove kako e je uiniti svojom i pomae mu. Sine moj, ti nisi junak,
kako je rekla Gordana, ti si heroj.
- Moda sam bio, ali vie nisam. Sruio sam se.
- Ako te izdaje snaga, onda ima samo jedan izlaz.
- Recite, i slijedit u va savjet.
- Ostavi Ivana i dvor, zajedno emo krenuti u Brezovtcu.
- Ne mogu majko.
- Zbog nje?
- Poinio bih izdajstvo prema naoj domovini za koju sam obeao da u se boriti do
posljednjeg daha.
- Gordani si to obeao?
- Obeao sam to sebi, mukarcu. Neu da budem slabi. Sam pred sobom ne mogu
vie natrag.
- Gordana ne sluti to je u tebi?
- Neka me sudbina uva tog udarca.
- A Ivan?
- Ni on. Kad bi njih dvoje zagledali u mene, ili bih se odao ili bi moj put bio u smrt.
- Pa ipak hoe da ostane na dvoru?
- Tako dugo dok Ivanu bude sigurno prijestolje.
- Do njegove proklamacije?
- Da, majko.
Digao se s leaja i uspravio. Blijed je, ispaen. Priroena turobnost crnih oiju sad
je oajni jad. Poao je k prozoru i za gledao se dolje na ulice i tamo dolje k Dunavu
~ 250 ~
odakle se diu iljaste kule dvora. Majka ga gleda okom punim brige, njegova bol
srvala je njeno srce. Promatra njegova snana ramena i visoko stasito tijelo to ju je
vazda ispunjalo ponosom.
"Kakva muka ljepota. to e se sve od njega jo razviti. Takav junak pa da bude

nesretan". Ne, u to ona ne moe da vjeruje. Zagledavi se u tragediju njegove
ljubavi, gubi svaku nadu i glava joj se sputa na prsa, a usne tiho apu:
- Da, tu nema pomoi. Nema niotkuda.
Uto se on otro obazre i vrsto stupi k njoj:
- Samo je jedna pomo: u vama. Zadrat u raspadanje svoje snage. Zadrat u da

se dalje ne rui. Sagradit u iznova ono to se razbilo. Hou, majko. Zgnjeit u
svoje srce u dno grudi. Sve mora umuknuti u meni to nosi Gordanino ime. Vi
meni, majko, pruate tu pomo. Zakletva na vau sreu i ivot, majko. Izvjesit u tu
zastavu usred ranjenog srca i boriti se. Ova zastava nosi vae ime. Borit u se,
majko, snano.
- A kad ti ponestane snage?
- Skinut u je s neba, sa sunca, sa zvijezda, s munja i gromova. Skinut u je,

skupiti u ovu vrstu desnicu i vladati nad sobom. S tom u zastavom poi u boj
protiv Gordane u mojem srcu, za domovinu i za Ivana. S vaim imenom, majko,
pobijedit u, jer vi ste tu:
- Takav ti je bio i pradjed Ivan Okiki. Heroj si, Damire.
- Hou da budem. Zakletva poloena na va ivot uinit e od mene heroja. Va

ivot, majice, na koji sam se zakleo, va dragi ivot je ucijenjen. Sam u svladati
srce svoje.
I opet je naao ravnoteu. Zakletva na prosijedu glavu majke prua mu novu snagu.
*****
Ve je bilo blizu podne. Beatrice je zabrinuto promatrala okrugli zidni sat, nalik na
kuglu sa zlatnim platnenim jezicima. Njene su dvorske gospoe u pozadini dvorane
ekale da ih kraljica pozove u pratnju na objed. Mala je Beci bila u grupi njenih
roakinja. Ona je zovne k sebi:
- to ti je juer rekla Gordana kad je odlazila na Viegrad?
- Da e se vratiti danas ujutro.
- Je li bila vesela ili ljutita?
- Izgledala je kao uvijek.
- S kime je razgovarala prije odlaska?
- Velianstvo nisam vidjela nikoga. Otila je ravno u svoju odaju, pa onda na lau.
Prekinuvii razgovor, Beatrice se zamislila, ali je u mislima prekine doa Isabella.

Lijepa crnokosa djevojka prie kraljici da iskoristi as kad je sama.
- Beatrice, oprosti, nikad te ne mogu nai samu. Ti si sasvim zaboravila na mene?
~ 251 ~
- Aragonci nikad ne zaboravljaju svoje.
- Razumijem, u tolikoj borbi nema vremena. Ipak bih te molila da se sjeti svoga
obeanja na Griu.
- Kakvo je to obeanje?
- Da e mi nai monog i bogatog vjerenika i predloila si mi vojvodu Ilokoga.
- Obeala sam te ponovo Enricu, jer sam ga trebala. Taj vojvoda Iloki zaprosio je u
kralja Gordanu. im se opet vrati na dvor, ozbiljno u s njim govoriti, ali o tome ni
rijei Enricu.
- Nestrpljiv je i trai rok za vjenanje. Ba toga asa ue i on i tajanstveno se priblii

kraljici, apnuvi joj:
- Gordana je stigla.
- Neka odmah doe, a vi svi iziite.
Na dani znak povuku se sve dvoranke u predsoblje, a Gordana stupi pred kraljicu
- Gdje su kljuevi?
- Desila mi se nezgoda.
- Kakva nezgoda? - gotovo vikne kraljica i mrko pogleda djevojku.
- Kasno uvee ula sam u kraljevu odaju i pronala ormar u kojem se nalaze
kljuevi. Odjednom bane kroz galeriju gospodin Damir.
- I zatee te kako uzima kljueve?
- Uao je nekoliko trenutaka prije nego to sam htjela otvoriti ormar.
- to ti je rekao?
- Pozvao me na red to sam to radila u kraljevoj odaji. Odgovorim mu otro jer

nisam smatrala potrebnim da se ispriaVam. Porjekali smo se, a ja sam nakon
toga ostavila dvoranu.
- Govori li istinu?
- Neka velianstvo upita Nardellu i Bepa. Kriknula sam od straha opazivi da netko
dolazi pa su njih dvoje pobjegli.
Srdito i razoarano poe kraljica po sobi. Neto je smiljala, a onda resko upita:
- to je Damir radio na Viegradu?
- Ne znam, velianstvo.
- Znam da ga je princ dao traiti jer je iznenada nestao. Dakle, tko ga je slao
onamo?
- Moda kralj ili tko drugi. Poto smo se porjekali, nisam mogla da ga pitam.
- Onda si mogla ostati na Viegradu i pokuati danas uveer.
~ 252 ~
- Htjela sam i ba zbog toga nisam se jutros vratila, ali je Damir zakljuao kraljevu
odaju. Zatraila sam kljueve od katelana, ali mi nije htio dati.
Promatrala je Gordanu sumnjiavo:
- Djevojko, ako si slagala, kruto e platiti.
- Rekoh istinu. Neka velianstvo pita Nardellu.
Ni to nije sasvim uvjerilo Beatrice. Mrko se okrene od nje i naglasi:
- Ne odrjeavam te dunosti da mi pribavi kljueve. Na ugovor ostaje na snazi.
- Onda mi velianstvo mora pruiti vremena jer ne znam hoe li Damir utjeti.
- Koliko sam opazila, meu vama je vladalo prijateljstvo?
- Damir je u prvom redu prijatelj princu i vjerni podanik kralju.
- A ti?
- Neznana dvoranka slui vaem velianstvu.
- Od juer si moja saveznica - naglasi ona otro i znaajno.
- Izvrit u dunost, ali vae velianstvo zna da nema nade u uspjeh ako se
prenaglim. Valja priekati da vidim to e biti.
- alim to mi nisi dala prigode da ve sada izvrim jedno od svojih obeanja: da ti

izruim prinevo pismo, ekat u.
Okrene joj lea i ode u drugu sobu. Kod doruka bili su prisutni i Damir i Gordana.
Beatrice ih je kriomice promatrala, ali su oni bili svjesni da e vrebati na njih pa su
nisu pogledali. Nakon doruka Beatrice dade nalog maloj Beci da pomno pazi nee
li moda Gordana govoriti s Damirom.
Kada su se djevojke nale same u Gordaninoj sobi, Beci joj odmah priopi kraljiin
nalog. Zato Gordana dade dozvati Stjepka i kad su bili nasamu, naloi mu:
- Pazi, Stjepko, odnijet e gospodinu Damiru ovu poruku od rijei do rijei:

"Kraljica sumnja i ostaje pri svojem zahtjevu." To mu kai da nitko ne uje.
- Sve e biti kako elite, gospoice, to god naloili, meni je sveto.
I pa ostavi Gordaninu sobu da nae Damira.
~ 253 ~
NAPULJSKA ZVIJER URLIE

Dva dana nakon toga kralj Matija rjeavao je dravne poslove s tajnicima i
savjetnicima u velikoj raskonoj radnoj dvorani. Ve je hodao podupirui se o tap i
diktirao svoje naloge.
Njegov hrvatski dvorski metar Mladen Berislavi stajao je na vratima, ekajui da

kralj zavri, a onda se pribliio. Kralj ga pogleda:
- Rekao sam da ulazi samo onda ako je neto jako vano.
- Velianstvo, ba zato. Iz Milana je stigao naroiti poslanik vojvode Ludovika

Sforze. U dvor ga je dopratio poslanik grof Marcelo.
Kraljevo lice odaje iznenaenje, pa onda usklikne:
- To je uistinu vano - i pogleda Varadija. - Jeste li uli, Milano mi alje Maffea,

Berislaviu, reci poslaniku milanskog vojvode da ga oekujem. Svi eka iziu, ostaje
samo moj kancelar.
Kraljevi tajnici i savjetnici, meu njima Baka i Filipec, ostavie dvoranu, a kralj se
zaustavi posve blizu svog kancelara:
- Mislite da je Napulj opet neto skuhao?
- Vrlo vjerojatno. Meutim, uskoro e vae velianstvo znati o emu se radi.
- Varadi, jeste li zaustavili svakog kraljiinog glasnika?
- I ovdje i na Griu. Tamo je kraljici bilo lako javljati u Napulj to god htjela
posredstvom biskupa Oswalda. Tome je dokaz i onaj glasnik to je stigao kraljici iz
Napulja u odori fratra.
- Dobro, vidjet emo.
Paevi otvore vrata. Zablista ljubiasta odora milanskog poslanika. Kralj poe
nekoliko koraka, itavo lice odavalo je sreu.
- Prijatelju moj, nali ste me, eto, sa tapom. Ma sam morao naas odloiti, ali
nee biti zadugo.
- Vae velianstvu, s dubokom alou sluao sam poslanika Marcela kad mi je

govorio o vaoj bolesti. Ali sada nigdje ne vidim traga boljetici do ovog tapa koji se
potpuno gubi kad gledam snanu i zdravu boju lica vaeg velianstva.
- Prolo je, no doite blie. Sjednite.
I on mu pokae stolicu, pa onda ponudi mjesto grofu Marcelu. Varadi je ostao na

svom mjestu iza kralja koji se smjestio u naslonja.
- Nadam se da mi nosite dobre vijesti o zdravlju mojeg roaka, prejasnog vojvode

Sforze. Lijepa moja snaha vojvotkinja Bianca osjea se dobro?
- Lijepa je Bianca zdrava, a isto tako i moj prejasni vladar. alje me vaem
velianstvu s vanom porukom.
~ 254 ~
- to mi poruuje moj dragi roak?
- Velianstvo, poruku da se dolazak nevjeste princa Ivana na va prejasni dvor

odgodi primio je moj vojvoda sa alou. Kralj mu brzo upadne.
- Ja i princ zabrinuli smo se za sigurnost nevjeste, uo sam da se Turin sprema u

navalu i odluio je da najprije svojom vojskom zaposjedne sva opasna mjesta. Do
nove godine bit e put Bianci potpuno slobodan
- Ta brinost ispunja vojvodu Ludovica velikom zahvalnou. Meutim, vae

velianstvo, vojvodu su zabrinule vijesti koje su stigle u Milano. Vijesti o stvarima
koje su glavni uzrok ovoj neto, neprilinoj odgodi.
- Poznajem samo onaj uzrok koji sam javio u Milano. Vojvodi je poznato vie nego
meni?
- Neka mi vae velianstvo dopusti da vas izvijestim: prva zapreka o kojoj je vojvoda
doznao isto je tako pogibeljna kao i ona druga. Ponajprije rekoe vojvodi da u vaem
kraljevstvu kane njezino velianstvo kraljicu Beatrice proglasiti nasljednicom
prijestolja. Ako se to obistini, onda, naravno vae velianstvo ne moe dovesti
ovamo nevjestu, jer se vojvoda Iloki prigodom potpisa branog ugovora obavezao
da e prijestolje pripasti princu.
Kralj se smijao smijehom koji je morao oboriti Maffeovu zabrinutost.
- Vrlo loa ala, moj prijatelju. Izmiljena na raun kraljice. U prvom redu, u mojem
kraljevstvu stalei nee ni da uju o enskoj vlasti. Dosta su okuali prevrtljivost i
nesigurnost vlasti enske suknje. U drugom redu, kraljica, iako je moja ena,
moram priznati da je omraena. Upravo mi je drago to ste osobno doli na dvor.
Pruit u vam prilike da razgovorate s mojim podanicima po vaoj elji pa da se
sami uvjerite.
- Kraljici je, velianstvo, ponuena kruna!
- to bi rekao vojvoda Sforza kad bi njegovom neaku ponudili krunu oni koji mrze
vojvodu? Vi se smijete? Dakle, vidite. Ba takva aica, dodue monih, ali potpuno
osamljenih Ugra ponudila je krunu kraljici ne bi li time meni spremili neprilike. Ba
kao to bi aica milanskih vojvodinih neprijatelja ponudila krunu njegovu neaku
da ozlojede vojvodu. Ta je vijest doprla do vojvode iz Napulja. I razumljivo je. Napulj
nastoji da mene i vojvodu razdvoji. Neka, dakle, prejasni vojvoda ne slua Napulj,
nego vijesti koje je donio s Gria milanski izaslanik kad je sluao one oduevljene
manifestacije mojem sinu.
- Neka vae velianstvo ne zamjeri vojvodi to se uznemirio. Zna, Napulj je opasan

jer ne bira sredstva i nita mu nije zazorno, pa ba zbog toga.
- Smo to Napulj ovdje u mojem kraljevstvu ne moe raditi ni otrovom ni bodeom.

Napulj je stari prokuani zloinac. Stube njegova prijestolja pokrivene su sagovima
purpurne krvi po kojoj su se uspinjali vladari, gazei preko leina. Napuljska vlast
ima sve depove natrpane razarajuim orujem. Napulj je varalica, vjerolomac,
bratoubica i oskvrnitelj svega onoga to nae doba zove humanizmom. A to zna
narod u mojem kraljevstvu. Znadu svi, a najvie su to iskusili Hrvati. I, vjerujte,
nema prave ljudske vrednote koja ne bi mrzila Napulj i ne bi se oprla kraljevanju
kraljice Beatrice. Zato Napulj urlie od jada i laima zakruje moje putove.
~ 255 ~
- Razumijem, velianstvo, i potpuno sam umiren ovim odgovorom. Jo danas u ga

po najbrem glasniku poslati u Milano.
- I ja sam ovako tumaio gospodinu poslaniku Maffeu - primijeti sada Marcelo - ali,
dakako, on je htio i morao uti iz vaih usta, velianstvo.
- I uo je.
- I zadovoljio sam se potpuno u ovoj jednoj toki. Ima jo jedna stvar koja zabrinjuje
vojvodu. Velianstvo, ova je neto delikatnija, a po mojem miljenju opasnija jer se
odnosi na samog princa.
- Mojeg sina?
- I vjenanog mua vojvotkinje Biance. Velianstvo je oito pogodilo da se radi o

nekom pismu to ga je princ poslao svojem dvoraninu u Napulj. Vojvoda Ludoviko
vidio je to pismo. Dakako, bilo je pisane hrvatskim jezikom, ali smo nali tumaa.
- Nisam li iz Hrvatske pisao vojvodi da nema povoda sumnjati u vjernost princa

Ivana?
- Velianstvo ali nakon toga ponovo su stigle vijesti da je glavni razlog to je

odgooen dolazak vojvotkinje Biance u ljubavi njegove visosti princa Ivana zbog koje
se on uope brani dolasku Biance na ovaj dvor.
- Opet izmiljotina Napulja.
- Ipak, velianstvo, vojvoda je zbog toga vrlo oaloen i nikako ne eli da Bianca
ovdje nae svoju suparnicu.
- Vojvoda Ludoviko kao pametan ovjek zna da mladi do dvadesete godine nije
mirei mogao prolaziti kroz redove ljepotica. Ali danas je to sve davna prolost. On
je oaran Biancinom ljepotom koju mu je navijestila poslana slika i misli samo o
njoj.
- Potpuno se slaem s vaim velianstvom, jer tako misli i vojvoda. Ipak, moj vladar
mogao bi se umiriti tek onda kad bi vae velianstvo to prije odstranilo s dvora tu
dvoranku kojoj pripada prinevo srce. Vojvoda nije mogao upamtiti njeno ime to ga
je tuma proitao jer zvui odvie slavenski, no velianstvo ionako dobro zna i
nadamo se da nee ovdje doekati Biancu.
- Ta djevojka se ve odavno ne nalazi na dvoru po samoj elji mojeg sina. Nije to bila
nikakva velika ljubav, ve prirodno ljubakanje. Velim vam: djevojku je princ
maknuo jo prije nego to je potpisao brani ugovor.
- Kad mi to veli vae velianstvo, onda moram javiti vojvodi neka bude potpuno
miran.
- aljite mu to prije brzoteu. Mislim da su time razorene obje velike opasnosti koje
su zabrinjavale milanskog vojvodu. Je li tako, gospodine Marcelo?
- Da, velianstvo. im mi je poslanik Maffeo razloio svrhu dolaska, znao sam da su

sve to spletke Napulja.
~ 256 ~
- Pametno i mudro zborite, moj prijatelju. I ja bih na mjestu vojvode bio i te kako
zabrinut kad bi mi donosili takve lane vijesti. Ima li moda milanski poslanik jo
kakvih drugih naloga s obzirom na vojvodine bojazni?
- Poto me vae velianstvo uvjerilo da se radi o spletkama, ovi su nalozi sada

bespredmetni.
- Vi ete se, oito due vremena odmarati, jer kako vidite, ve se javljaju prve
snjene pahuljice, pa vam put ne bi bio slobodan.
- Ako mi vae velianstvo dopusti, vrlo u rado primiti uzvieni poziv.
- elim da ostanete na dvoru. Odredit u vam odaje da moete iz neposredne blizine

promatrati princa. Vidjet ete: on ivi potpuno povueno, ne druguje ni s kojom
enom, bavi se samo svojim knjigama i uenjacima. Jedina mu je zabava lov.
Maffeo ustane.
- Vaem velianstvu moja najsmjernija zahvalnost za ljubazno gostoprimstvo. Svako

promatranje sasvim je suvino nakon onoga to sam uo iz usta uzvienog kralja.
Kralj pozvoni i dozove dvorskog metra Orbana pa mu naloi da povede poslanika u

odaje za najodlinije goste.
Dvorski je metar poao za poslanikom iz dvorane, ali grof Marcelo namjerno

zaostane. Kad su se vrata zatvorila, on prie kralju:
- Velianstvo neka mi oprosti to nisam slijedio poslanika. Moja mi vjernost nalae

upozorenje: moj milanski vladar ve je napola povjerovao napuljskim spletkama i
dao vrlo otar nalog Maffeu.
- Nadam se, Marcelo, da ete mi kazati svu istinu.
- To je svrha mojeg zaostajanja. Velianstvo, napuljski su spletkari uvjerili

milanskog vojvodu da princ uzima Biancu samo zbog njenog miraza i ugleda
vojvode Ludovika da se lake uspne na prijestolje, a srce mu pripada nekoj drugoj
koju e trajno zadrati uza se i koja e vladati njime i kraljevstvom. To je razgnjevilo
vojvodu i on naloi Maffeu neka vaem velianstvu najavi razrjeenje braka s
Biancom Sforza.
- Maffeo nema povoda da izvri ovaj nalog. Prinevo je vladanje dostojno.
-I upravo se zato snebivam otkud Napulju drskost da ga okrivi zbog neke ljubavi
prema drugoj. Svaka spletka mora imati barem neku pi podlogu istine. Nikad nisam
uo o nekoj prinevoj ljubav
- Da, da, tako je - ubaci kralj. - Mi emo Maffeu dati prilike da i on stekne vae
uvjerenje. Poite svakog dana k naem gostu, vodite ga kud vas volja, nadzirite
princa.
Marcelo se oprosti, a kralj se podupre o bokove i pogleda Varadija koji je sve vrijeme
stajao u pozadini ne nalazei nikakva povoda da se uplete u razgovor.
- Sve je pve prie poslala u Milano kraljica. Biskup Oswald ivo je radio, ali loe
nianio. Rekao sam da djevojka o kojoj se radi nije vie na dvoru. Beci je ipak jo
~ 257 ~
tu. Valja pozvati kneza Bernardina Frankopana neka svoju ker odvede kui da mi
vrijedi zadana rije.
Varadi se osjeao neprijatno. Znao je potpuno nedunost male Beci u prinevoj

ljubavi i zapekla ga savjest, a opet je zadovoljno primao kraljevu zabludu da je Beci
ideal Ivanove ljubavi U tom je nazrijevao zatitu Gordane, a da barem donekle
smanji nepravdu koja je time nanesena Beci, prihvati rije.
- Velianstvo, princ je s tom ljubavi prekinuo kao to vam je i sam naglasio. A i

djevojka se vlada skromno i povueno, ak nitko na dvoru nije primijetio tu
sklonost i zato mislim da bi se Bernardina Frankopana i odvie bolno dojmilo kad
biste ga pozvali da svoju ker povede kui. Poto nitko nita o tome ne sluti, moglo
bi se Beci poslati u Hrvatsku, na koji drugi nain poslije nove godine, jer onda
Bernardin ionako kree u Biha.
- Samo se po sebi razumije da nema nikakve opasnosti za Ivana od te male njene

djevojice. Ovakve meke udi kao to je njezina ne mogu probuditi duboku ljubav u
mukom srcu niti je trajno odrati. O tome imam dovoljno iskustva. Kad dakle
nema uistinu nikakve opasnosti, nastojat u Bemardinu oprezno razjasniti da bi
bilo dobro da poslije nove godine uzme svoju kerku sa sobom Biha. Meutim,
Maffeo je vrlo rado primio moj poziv. Znaj on je poslan od vojvode da me uhodi.
Inae ne bi dolazio u ovo doba kad e putovi za povratak za koji tjedan biti
nemogui.
- Ba zato bit e nam dugo na vratu kad ga je velianstvo pozvalo da stanuje u

dvoru.
- U moje tajne ne moe zaviriti, a opet ga moram uvjeriti, a zapravo hou da ja njega
imam na oku. Berislavi neka postavi svoje ljude da ga uhode na svakom koraku.
- Samo se bojim da je preblizu njezinom velianstvu.
- Jo na Griu pratio sam Maffea tako dobro da nee krenuti napuljskoj strani, a
moja se monja jo nije ispraznila pa u ga lako zadrati za sebe.
Meutim, Varadi primijeti da kralj neto zapinje, svakog asa zastaje u govoru, sve
polaganije izrie rijei kao da ga stalno obuzima jedna misao koja mu se neprestano
uplee u ono o emu raspravljaju.
Nakon due stanke naglo upita:
- Jeste li vi potpuno uvjereni da Ivan uistinu ljubi Beci Frankopanku?
- uo sam Damirovo priznanje pred vaim velianstvom kad ste ga jednom na Griu
ispitivali, a princ je to potvrdio. Nemam razloga da u to sumnjam.
- udno. Maffeo veli da vojvoda nije upamtio ime prineve ljubavi jer zvui
slavenski. Obratno, Beci zvui talijanski.
- To je istina.
- Dakle, ime Ivanove ljubavi zvui i te kako slavenski, ak hrvatski.
- Velianstvo, je li to sumnja?
- Porodila se jo na Griu one veeri kad sam u prinevim odajama naao Gordanu.
~ 258 ~
- Gordana nije dala povoda princu da je ljubi.
- Ba je to opasno.
- Mislim da je Gordaninoj prirodi ljubav potpuno strana.
- Aversa, stari astrolog, veli drukije. Znajte, Varadi: ako je ova djevojka zarobila
srce mojeg sina, bila bi mi opasnija od svih Beatriceinih spletkara. Morao bih biti
okrutan.
- Velianstvo, Gordanu je isprosio Lovro Iloki.
- Uskratila je pristanak i ba to potie moju sumnju da ljubi nekog drugog. Teko je

vjerovati da e djevojka koja nema niega odbiti takvog junaka i bogataa kao to je
Lovro. im se on vrati, zapovjedit u Gordani da se s njim vjena. To mi moe biti
samo od koristi.
- Uvjeren sam, velianstvo, da je vaa sumnja potpuno neopravdana.
- To elim svima nama. Idite, upozorite princa da se tu nalazi Maffeo i neka pazi na
svoje poglede.
Kancelar se uspinje k prinevim odajama i razmilja to da kae princu, a to da

zataji kako ne bi izazivao njegovu ljubav prema Gordani. Rijeio se i dao najaviti
princu. Pozvao ga je u svoju knjinicu.
- Visosti, na dvor je stigao Maffeo kao poslanik vaeg uzvienog tasta. Napulj je
skovao novu spletku koja bi mogla imati tekih posljedica za Gordanu. Maffeo se
potuio kralju da vaa visost ljubi neku dvoranku, ime joj ne zna, i zatraio da se
ona odstrani s dvora.
- Varadi, recite kralju da sam se dobrovoljno odrekao Beci.
- Kralj pogaa da ste mu samo kao izliku upleli malu Frankopanku.
- To sam uinio ja - oglasi se Damir.
- Da, vi gospodine Damire, ali to ne mijenja uinak jer kralj ima povoda sumnjati da
je to Gordana.
- Da li kralj sumnja ili zna? To je razlika, gospodine kancelaru, molim vas recite
jasno, da li kralj sumnja ili zna?
- Ne, ne zna, samo sumnja.
- Zar se prijeti Gordani?
- Ako bi nesreom kralj u ovo vrijeme svojoj sumnji dobio dokaza, Gordanu eka
teka sudbina.
- itavim svojim ivotom zaloit u se za nju. Braniti je pred kraljem znailo bi

dovesti je na stratite. Varadi, pitam vas kao prijatelja: ne bi li bilo bolje da iskreno
priznam ocu svoju ljubav i da ga podsjetim na njegovu vlastitu prolost?
- Kunem vam se da bi takvo priznanje Gordanu moglo stajati ivota. Zar mislite da
se kralj nee sjetiti koliko ste se nekali da potpiete brani ugovor s Biancom? Sve
e to va kraljevski otac natovariti kao teku krivicu prema Gordani. I kad dobije
~ 259 ~
dokaz, djevojku e onog asa zatvoriti u tamnicu. Vi ste se velikoduno iz ljubavi

prema kraljevstvu i njegovoj srei odrekli svoje ljubavi koja vam je uistinu spasila
ivot.
- Razabirete li, kancelaru, kako je to duboka bol to je ne smijem braniti?
- Tu sam ja, a tu je i Damir. Obojica emo je braniti.
- Kraljica posjeduje moje pismo u kojem sam Damiru pisao u Napulj o svojim
osjeajima.
- Kad bi kraljica posjedovala to pismo, ve bi ga bila predala kralju. Nakon

Gordanina povratka iz Napulja ona prema njoj gaji mrnju, bit e zato to je
Gordana utekla njenom dragom bratu, ako nije bio jo koji razlog koji mi nismo
mogli predvidjeti.
- Mislite da se ona samo zaprijetila Gordani posjedom tog pisma?
- Isto tako kao to se lano zaprijetila i sa esmikim.
- Moramo se bojati da se vae mnjenje obistini dok nismo dobili dokaze da kraljiine
prijetnje nisu bez temelja. Meutim, odluio sam: ako to pismo dopadne kralju u
ruke, sve mu priznati i iskoristiti posljednje sredstvo da zatitimo djevojku.
- Sve moete uiniti, samo nikada priznati. Bolje poznajem kralja nego vaa milost.
Upamtite to vam veli Varadi: nikada nemojte priznati, elite li da Gordanu ne
gurnete na stratite.
- Kad bi kralj ipak dobio u ruke ono pismo, ne mogu tajiti.
- U tom sluaju, visosti, preostaje vam jedino da kaete da ste je ljubili, ali ste se
odrekli toga i sada se posve podajete novom ivotu koji vas eka s Biancom.
- Da mu laem?
- Ali, visosti, pa valjda ne kanite odustati od ove enidbe? Time biste postavili na
prijestolje Beatrice koja mrzi vas, Goranu, najvie vau majku. Zar princ ne vidi to
se dogodilo? Budite na oprezu. Kralj ne bi elio da Maffeo stee loe iskustvo o vaoj
vjernosti prema Bianci.
- Recite kralju da nema razloga bojazni, to sam mu obeao toga se drim. Borit u
se s njim za prijestolje. Ostavi sam s Damirom, Ivan e tiho:
- Neu da se potpuno razotkrijem Varadiju. On bi izgubio glavu kad bih mu rekao

da svoju slobodu elim sauvati za Gordanu.
- Zapaa li, Ivane, ogromnu pogibelj koja lebdi nad Gordanom? Slaem se potpuno
s Varadijem i molim te zataji, pregori i nagon svoje ljubavi i viteku dunost da je
brani. Evo mene i Varadija. Mi smo tu da za tebe branimo Gordanu.
- Kakve su to provalije prokopali izmeu mene i nje? A uz to moram mirno gledati

kako ona koraa rubom ponora i svakog se asa moe strovaliti u nj.
- Ivane, pazi, tvoj otac ne posjeduje osjeaje. Kani li se na to osloniti, Gordanu si

ubio.
~ 260 ~
U JURNJAVI SPLETKI
U kraljiinim odajama diplomatska strka. Ranzano, Beatrice, Francesco i Enrico
strali se zbog dolaska na dvor milanskog dostojanstvenika kao psi oko lovine.
itava dva dana nakon Maffeova dolaska vijeala je Beatrice sa svojim
pouzdanicima kako da njegov boravak iskoriste u svoju korist.
- Jamano Maffeo nije prevalio toliki put da princu donese pozdrave lijepe Biance.
- Da moemo ui u trag uzroku tom neoekivanom dolasku, lako bismo Maffea

dobili u zlatnu mreu, to radi moj tajni pristaa u kraljevskoj stranci? On ne zna
nita, Ranzano?
- Velianstvo, nije imao prilike sluati Maffea jer je kralj sve svoje savjetnike
otposlao iz dvorane prije nego to je uao Maffeo.
- Zato se Maffeo ne pojavljuje na ruku i na veeri? - pita Francesco.
- Razumljivo je da se odmara od puta - odvrati Beatrice. - Ipak sam nestrpljiva.

Neka Enrico poe gore k njegovim odajama. Ja sam, napokon, gospodarica ovog
dvora, imam pravo i dunost da se brinem kako su dvorani podvorili naeg gosta.
Da, to u uiniti. Moda Enrico sazna do kada e Milanac ostati na dvoru.
Odmah je pozvala svojeg pouzdanika i otposlala ga u stranje krilo dvora s tonim

uputama, a Enrico se brzo vrati, izvijestivi:
- U poslanikovu predsoblju doekao me sam Berislavi i rekao da je poslanik tasta

njegove visosti princa Ivana vrlo umoran. Njegovo velianstvo naredilo mu je da ga
zatiti svih posjeta.
- Kralj ga je zatoio u svom dvoru. Dakle, ima mnogo razloga da se boji -naglasi
kraljica. - Nisi mogao doznati dokle e boraviti na dvoru?
Svi slijeu ramenima kao da ne znaju, a kraljica e:
- Ranzano, Maffeo nam ne smije izmai.
- Ba o tome razmiljam.
- ujte! Moramo dobiti pismenu prisegu mojih ugarskih pristaa da e mene

izabrati za vladara i pokazati je milanskom poslaniku:
- Vanredna misao - odobravaju svi, dok e kraljica:
- Enrico, ti e odmah odjahati na dvor velikaa Bathoryja i isporuiti mu da elim

svojem ocu pruiti dokaze o istinitosti njihove ponude. Neka mi poalju takav
pismeni dokaz.
Jo mu je potanko razloila kako ima da govori, a onda se vrati u svoju radnu sobu.
Nala je Francesca i Ranzana u vrlo povjerljivom razgovoru.
- ini se kao da sam vas zatekla u nedjelu. Neu dopustiti da bilo to dogovarate ili
inite bez moje privole. Dakle? Ranzano se neobino uozbilji:
~ 261 ~
- U vaoj odsutnosti raspravljali smo kako je sve to radimo izlino. Kralj se sprema
da princa proklamira, a mi ekamo. Zato? Vae se velianstvo osjea posve
slobodno otkad je Ramiro smaknut.
- Njeno mramorno lice bude jo mirnije.
- Razumijem. Vi nestrpljivo ekate moje odredbe za navalu na Kartagu.
- Samo slobodne ruke da se latim posla.
- Oprez, Ranzano Napuljska sredstva mogla bi ugroziti moju sigurnu poziciju.
- Prisega kraljevih neprijatelja jo nije sigurnost. Bojim se da vae velianstvo odvie

brzo podlijee asovitim uspjesima koji ne pruaju jamstvu za konani uspjeh dok
je tu princ.
- Ve sam prije nekoliko dana naglasila opasnost ove nae osnove.
- Snosim svu odgovornost.
- Francesco, to ste ugovorili? Ja zapovijedam da priekate. Nije li tu Maffeo? Tko e

njega uvjeriti da nisam ja ubojica? Ramiro je uutkan, sloboda mi je vraena, ali ja
u njom upravljati mudro i oprezno. Kad bude as, razvezat u vam ruke.
- Savjetujem velianstvu da ne gubi dragocjeno vrijeme.
- Kralju je ve posve dobro. Nema pogibelji da bi kraljevstvo tako brzo ostalo bez
vladara.
- Beatrice, spletke su nedostatne, rasiplje vrijeme i snagu.
Izgubit e prijestolje. Ranzano i ja tvrdimo da je Maffeo stigao ovamo da to prije

dovede Biancu. Oito je protiv odgode, to moe biti jedini uzrok njegovu dolasku.
Dakle: odlui!
- Dobro. Najprije saznajte zato je Maffeo doao i dokle e ostati, a onda u odluiti.
Jeste li zadovoljni?
- Moramo se zadovoljiti - odvrati Ranzano i digne se.
*****
Nabujali Dunav umom ispunja mrklu no. U tmini svjetlucaju gorue baklje na
straarskim kulama kraljevskog budimskog dvora. Niz obalu rijeke odjekuje topot
jahaa to se ure prema kraljevskom dvoru.
Za njima divlje juri konjanik. Vjetar vitla platem kao oderanim skutom crne noi.
Pomamno tjera konja za jahaima to su ve stigli u blizinu prvih gradskih zidina.
Enrico sa svojom pratnjom uspori trku i krene prema vratima dvora.
- Netko nas slijedi - upozori Enrica dvoranin, jaui uza nj.
- Znai da je netko od naih zaostao u gradu?
- Svi smo na okupu.
- Taj se uri za nama posve je sam?
~ 262 ~
- Posve sam.
- Nema nikakve pratnje?
- Bit e glasnik kad tako juri.
Enrico se obazre nekoliko puta, onda zaustavi konja i prieka. Jaha ih dostigne.
- Stoj! - zaustavi ga Enrico.
Jaha stane. Enrico mu se priblii:
- Tko si?
- Prijatelj - odvrati jaha, apui.
- Tako? - i Enrico okrene konja prema njemu.
Jaha je sav umotan u crni plat. Na glavi mu klobuk sa irokim obodom to mu

zasjenjuje jo i tminom zastrto lice. Enricov se konj propinje i ne moe se smiriti.
Jaha uti i eka.
- Vi ste glasnik? - pita Enrico. - Odakle?
- Iz velikakog dvora. Nosim pismo za njeno velianstvo.
- Govorite glasnije.
Unato tome jaha govori apui:
- Predajte ovo kraljici.
- Od koga?
- Imam nalog predati pismo.
- Razumijem. Gospodin Bathory se vratio kui?
Jaha samo kimne.
- ekate odgovor?
- Ne. Odgovor je suvian.
- Dobro. Predat u odmah njezinom velianstvu.
Jaha trgne konja pa bez rijei odjuri u no. Enrico spremi pismo u njedra i obazre
se. Jaha je ve bio daleko. uje se samo topot konja sa ceste to vodi iz Budima.
Enrico se brzo vrati pratnji i zapovijedi:
- Najavite nas gradskoj strai!
Trublje zajee. Sa zidina se odazove trublja. Na eljeznim vratima zazvekeu preke,

klju zakripi.
Enrico i straa izmijene lozinke i on ue s momcima u dvor. Hitro se baci sa sedla i

gotovo potri uza stube. U dvoru se dade najaviti kraljici. Ve je s Francescom i
Ranzanom uzrujano ekala njegov zakanjeli povratak.
~ 263 ~
- Gdje si tako dugo?
- Gospodin Bathory nije bio kod kue, pa sam cijelo popodne ekao. Nije se vratio.
Kad je zanoilo, krenem kui.
- U blizini gradskih zidina slijedio nas je jaha. On mi dade pismo za vae

velianstvo.
- Od koga? - i ona posegne za pismom.
- Od Bathoryja.
- Beatrice, zaboga, to pie Bathory?
Ona spusti pismo na stol. Usta su joj napola otvorena, ali nijema, blijeda.
Francesco dohvati pismo. ita i blijedi. Ranzano mu oduzme pismo i poluglasno
izgovara napisane retke:
"Napuljska princezo! Ako nisi na Griu primila moju poruku, tad znaj: i na Budimu
svaki tvoj zloinaki korak, svaki tvoj nedostojni in, pratit e i kazniti vazda budni
Ramiro. Prijepis tvojih pisama poslat u ti. Da zna, uva ih osvetnik. Ova u pisma
jednog dana predloiti kralju neka zna zato s tobom nema potomka. Znaj, bdim, a
ti me uloviti ne moe. Ramiro."
Jezovito preneraenje lei im u pogledima. Zure i ute. Beatrice stie zube. Visoke
obrve podigle se jo vie. elo joj se naboralo. Pitanje lebdi na usnama.
- Ramiro iv?
I sve troje pogledaju u Enrica.
- ovjek je predao pismo, nikakav duh - odvrati on.
- Da me Enrico nije pozvao k smaknuu, osumnjiila bih ga.
- Visosti. Pozvao sam vas jer se krvnik kratio izvriti osudu. Vidjeli ste.
- Znam. Preda mnom je pala Lorenzova glava.
- A ne Ramirova - naglasi Ranzano.
- Ja sam se, dakle, prevarila?
- Jedna glava ne vrijedi nijedne rijei kad nije bila Ramirova ree Francesco.
- Lorenzo je mrtav, a Ramiro iv.
- iv - opet kraljica suhim glasom prikrivenim stravom.
- Enrico, gdje si ga sreo? - pita Francesco.
- Ba pred dvorom.
- Kako izgleda?
- Omotao se u crni plat. Ni stasa nisam mogao raspoznati. Lice mu je bilo

pokriveno sjenom oboda klobuka i tminom noi.
~ 264 ~
- Lukavo, odabrao je no.
- Kako je govorio?
- Latinski. Sad mi pada na um: moj se konj propinjao, on je aptao. Rekoh mu da

govori glasnije, unato tome i dalje je aptao.
- Da mu ne prepozna glas, a to dokazuje da se takva prigoda moe lako dogoditi

svagdje. On se nalazi u naoj blizini.
- Zato je ustvrdio da je pismo od velikaa Bathoryja?
- Mislei da se Bathory vratio i poslao glasnika za mnom, upitao sam ga je li tako, a

on samo kimne.
- Prevario te, Enrico.
- Prisegao bih da je Bathoryjev glasnik.
- Kamo je krenuo?
- U asu podbode konja i odjuri prema gradu.
Jo jednom su promozgali Enricovo saopenje i ponovo konstatirali da su smaknuti

krivoga. Najposlije Beatrice progovori:
- Eto, Ranzano. to sam govorila ovih dana i zato smo onoga smaknuli? A danas
popodne?
- Neprestano ste nas nukali na oprez, ali onda smo bili uvjereni da ste se oslobodili
Ramira.
- Jo prije osam dana branila sam vam da se latite krajnjih, sredstava. To je bila
mo instinkta, slutnje, to sada? Zar u opet strepiti od svakog pogleda mojih
dvorana, ne promatra li me taj napuljski avo?
- Velianstvo, onaj koji mi je predao pismo od jahao je u grad. Odmah u sazvati

napuljske dvorane da vidimo tko od njih manjka.
- Kako si mogao na to zaboraviti? Hajde hitro.
Dugo su ekali rezultat istrage. Enrico ih izvijesti da desetorica napuljskih dvorana

i dvanaest milanskih lanova poasne prineve strae imaju dozvolu da ostanu no
i dan u gradu. Svakog mjeseca dobivaju dozvolu drugi, a u gradu se ratrkaju svaki
na svoju stranu.
- Tu je nemogue ui u trag pravome.
Proklinjui bode kralja Ferrantea, to nije pogodio njenog prvog ljubavnika,

Beatrice poe u svoju lonicu.
*****
Stari dvorski fratar Antonije capka polagano po umjetniki iaranom mozaiku

kraljevskih hodnika. Duga sijeda brada viri mu iz smee kukuljice to mu se sputa
preko ela. Glava mu je sputena na grudi, ruke uvuene u rukave i poloene na
prsa. Paevi, sluge i oklopnici to stoje porazmjeteni hodnicima i stubama ne
~ 265 ~
osvru se na starca. Postojana kraljevska milost doputa mu prolaziti dvorom,

tjeiti, ispovijedati i nauavati. Pred jednim vratima se zaustavi:
- Pozvan sam - hrapavim e glasom fratar.
Otvaraju mu vrata, a fratar ulazi u veliku sobu sa zidovima punim oruja, sagova i
titova. Tu nema nikoga. Dugi debeli zastori sputaju se nad vratima. On ih
razdijeli. U lonici s purpurnim zastorima nad posteljom drijema milanski poslanik,
tropot ga prene i on pogled:i. Meu zavjesama viri kukuljica iz koje se bijeli duga
brada. Poslanik se malo pridigne:
- to hoe, fratre?
- Neu smetati, samo pitam ne dosauje li se poslanik slavnog vojvode Ludovika u

asovima odmora?
Otro lice milanskog poslanika skriva ljubopitnu pozornost kojom ogledava fratra.
- Rasko i dosada u ovom dvoru idu usporedo.
- Sjednite ako vam je s voljom ostati asak sa mnom. Maffeove velike pune usne
laskavo se smjekaju, mirkajui oima, znaajnu ree:
- Moj fratre, vaa je brada starija od vas.
- Pred vama neu tajiti. Nastojao sam preuzeti linost starog fratra koji uiva toliku
slobodu kretanja na dvoru da moe i do vae svjetlosti
- Vidi, vidi i ovo biva zanimljivo. Smijem li doznati s kim govorim.
- uli ste ve za Ranzana?
- Nisam slutio kakva me zapala ast. Vi ste, dakle, poslanik napuljskog velianstva?
Prema tome, vaa fratarska maska pokazuje da vas ne bi pustili k meni s vaim
oblijem?
- udite se da je tako?
- Ne, ali vidim da niste doli s humanom namjerom prikratiti mi vrijeme.
- Doao sam da vam prikratim suvine sumnje. Njegovo velianstvo neprestano

sumnja da kraljica nastoji zadobiti prijestolje svojeg mua, a to je vrlo boli. Istina,
bilo je o tome govora, jer su neki Ugri nabacili misao da u sluaju kraljeve smrti
kraljica preuzme vlast. Ipak, ona nema volje da se natee s ovim barbarima do ije
su kulture kraljica ne moe sniziti. Njezino velianstvo ne bi eljelo da poslanik
milanskog dvora za svog boravka na ovom dvoru gaji posve neopravdane sumnje.
Ona eli da iskae svako potovanje i domainsku milost poslaniku monog i
slavnog vojvode Ludovika.
- Smjerno zahvaljujem poruci njezinog velianstva.
- U znak gostoprimstva alje vam njezino velianstvo ovaj mali dar.
Ispod haljine izvue Napuljac kutiju i otvori je. U njoj zablista kri od dragog
kamenja. Maffeove oi sa slau gledaju ljepotu dragocjenosti, on se smijei i misli:
"Vrijednost kria je velika, ali kraljevi su darovi jo uvijek vredniji."
~ 266 ~
- To je samo prvi pozdravni dar njezinog velianstva. Njezino velianstvo se nada da

ete pruiti radost njenoj dareljivosti due vrijeme. Pripreme za dolazak vojvotkinje
Biance na dvor zadat e mnogo posla.
- Pripreme? Zar se ve sprema za dolazak vojvotkinje?
- Va dolazak na ovaj dvor ima svrhu da rukovodite pripremama i zato e kraljici

vai savjeti biti od velike koristi. Time smo, dakle, uklonili posljednju sjenku koja bi
mogla u vama podravati sumnje o kraljiinom otporu protiv prineva uspona na
vlast. A da se kraljica uistinu ne bori za prijestolje, moe posluiti i dokaz to se
kraljica svom snagom zaloila da ukloni jedinu veliku zapreku to je stajala na putu
prinevu nasljedstvu prijestolja.
- "Neto je tu posrijedi" - misli Maffeo. "Moram da uhvatim" - i primijeti:
- Bilo je vie zapreka. Ne znam o kojo govori vaa milost.
- O najteoj, naime, o prinevoj velikoj ljubavi protiv koje se borila kraljica zajedno s
kraljem.
- Ova mladenaka sklonost je zaboravljena.
- Vae mnjenje dokazuje da niste govorili o tome s kraljem jer bi vam kao estiti
vitez morao priznati da je ova prineva ljubav sklonula kralja da odgodi dolazak
Biance na ovaj dvor.
- Sjeam se, moj je vojvoda imao u ruci neko pismo u kojem princ uzdie o nekoj
ljubavi. Meutim, uzdisaji su izdahnuli, a odgodu Biancina dolaska skrivile su
vijesti s turskog logora.
- Ogrijeio bih se da vam ovu vjeru rasprim vjerodostojnim dokazima - i on ustane.
Osjetivi da mu Ranzano odlazi krcat nekim velikim otkriima, on ga uhvati za

lakat.
- Sjednite. Napokon, to nas dvojica jedan drugome kaemo ne obavezuje nae

vladare. Na tome temelju moemo se razjasniti. Rekli ste da je ljubav zapreka
dolasku moje vojvotkinje?
- I prisutnost ove djevojke na dvoru.
- Ona nije vie ovdje.
- I opet niste o tome pitali kralja.
Maffeo razmilja kako ga je kralj uvjeravao da se djevojka ne nalazi na dvoru i

skrene malo mimo istine:
- Vjerodostojni su me ljudi o tome uvjeravali.
- Jer su u bludnji. Svi su glede toga zavedeni, ili ne ele rei istinu.
- Moj vojvoda, itajui pismo to mu ga je kralj Ferrante poslao iz Napulja, a to je

pismo pisao princ Ivan, bio je toliko ljut da je pismo im su mu preveli sadraj,
bacio u ruke donosiocu, a kako se djevojino ime odvie slavenski izgovaralo, nije
ga upamtio. Napokon, nije vano ime, nego uvreda kad uz Biancu i ona druga dalje
ivi s princem u ljubavi, a moda njime i vlada.
~ 267 ~
- Ba se o tome i radi. Ona e upravljati itavim dvorom i kraljevstvom, kao to

vlada i danas.
Licem milanskog izaslanika polegne mrki oblak.
- Ona je tu na dvoru?
- asti mi, ovdje je i ostaje.
- Velite da su uvaene linosti u zabludi s obzirom na onu o kojoj se radi?
- I sam kralj!
- A kraljica?
- Ona je zna.
- A vi?
- I ja!
- Kad bih vas zamolio da mi je pokaete, to biste odgovorili
- Da previe traite od mene.
- "to hoe taj za naplatu? Moda ovaj kri?" - uplai se Maffeo i onda se nasmijei:
- ime bih mogao usliani svoj zahtjev uzvratiti?
- Bit u iskren. Prevalili ste u ovo doba toliki put da budete sudionik svadbenih
priprava, a ja neu da vam razbijem iluziju.
- Doao sam da izvidim koliko su istinite vijesti o prinevoj labavoj vjernosti svojoj
vjenanoj nevjesti.
- Samo zbog toga ipak ne biste prevalili u ovo doba toliki put - veli Ranzano.
- Jest, zbog toga. Milanski vojvoda volio bi razvrgnuti vjenanje nego da ovdje
prinevim srcem i dvorom upravlja druga.
- "Sad te imam, Milane" - poraduje se u mislima Ranzano, dok mu se lice

naoblailo:
- Gospodine poslanie, ako mi se obaveete da me neete odati kralju i kraljici,

pokazat u vam djevojku da se uvjerite koliko je opasna ljepota i jo opasniji um.
Govorite s njom i promatrajte je pa onda sami odluite imam li pravo ili krivo.
- Jamstvo o mojoj utnji jest razotkrie uzroka koji su milanskog vojvodu ponukali
da me alje na ovaj dvor. Mi smo se, dakle, uzajamno obavezali na utnju.
- A to je najjai savez.
- Upozoravan vas da ne odate ni najmanju sumnju poslaniku mojeg vojvode na

ovom dvoru grofu Marcelu.
- Na prvoj dvorskoj gozbi, kojoj budete prisustvovali, pokazat u vam djevojku i

prepustiti vam da pratite prineve poglede i njegovo vladanje prema njoj. Osim toga,
princ ima prijatelja kojemu je upravio to pismo. Taj prekrasni crnokosi mladi slui
~ 268 ~
princu kao glasnik meu ljubavnicima. To velim da pripazite i na njegovo kretanje.

Vaa prodirljivost sve e to sama najbolje opaziti. A sad odlazim. Kako ete objasniti
da je ovdje bio stari dvorski fratar?
- Rei u da sam traio neka mi dovedu kakvog fratra da se ispovjedim.
- Mudrost ima est utila.
Istim laganim koracima i pognute glave ostavi Ranzano odaje milanskog poslanika.
Kad se naao u svojoj odaji, doeka ga Enrico. Hitro mu skine fratarsku halju,
sijedu bradu i kukuljicu, pa sve to spremi u krinju. Onda se uputi kraljici i apne:
- Velianstvo, vojvoda milanski razrjeit e prinev brak ako to zaelite vi?
- Suludo pitanje, ako zaelim ja.
- Onda na posao kojem ne moe postaviti zapreke ni Ramiro.
- Tiho, idite. Kraljevi koraci. Dolazi. Kad ode, pozvat u vas.
Ranzanova se pojava izgubi iza modrih pozlaenih vrata.
*****
Dva dana, poto je napuljski poslanik naao puta da u odori starog dvorskog
fratara prodro redove kraljevih ljudi, javio je plemeniti Maffeo kralju da se osjea
potpuno oporavljen od puta. Matija ga pozove na veeru koju eli prirediti njemu na
pozdrav u prisutnosti itavog dvora, dostojanstvenika i nekih velikaa koji se nalaze
na dvoru. S isto tolikom ljubaznou i veselim raspoloenjem Maffeo prihvati poziv.
Velika blagovaonica na stupovima od mramora slika je najrazvratnije raskoi.

Baldahin je nad kraljevskim naslonjaem od zlatnog brokata, a na njemu je grb od
najodabranijih dragulja. Kralj u utoj odori od svile sjedi na proelju.
Kraljica u crnom brokatu njemu zdesna. S lijeva princ Ivan u mudroj odori od svile,
baruna i zlatnog brokata. Do njega je smjeten kraljevski gost Maffeo u raskonoj
odori milanskog dvoranina. Njegova poasna pratnja u svili i barunu stoji iza
njega.
Veera protee u najvedrijem raspoloenju i razgovoru. I Beatrice je bila vedra i

razgovorljiva. Kad su dvorski glumci svrili predstave, kralj ustane od stola, za
njima i ostali. Matija povede Maffea da ga upozna s velikaima i dostojanstvenicima,
a onda ga pusti tamo, apnuvi mu:
- Putam vas da u mojoj odsutnosti sluate mnjenje i raspoloenje mojih podanika.

Sluajte to vele o tome da kraljica preuzme vlast.
Maffeo se uputao u razgovor s gospodom o prinevim izgledima za prijestolje.

Svuda je uo povoljne prognoze. Kad je spomenuo kraljiine zahtjeve na krunu, oni
su mu odgovorili apsolutnim otklonom. To ga posve umiri. I sada potrai u nizu
blistavih odora utavu crvenu svilu napuljskog poslanika Ranzana. On je ekao
njegov pogled i oba se diplomata nau iza debelog stupa od bijelog mramora sa
zlatnim girlandama.
~ 269 ~
- ini se da sam pronaao prinevu ljubovcu - apne Maffeo.- Meu kraljiinim

dvorankama ugledao sam neobinu ljepoticu s kosom poput bronce i bademastih
oiju.
- Da, to je ona,
- Porazna, udna ljepota. Ne moe s nje skinuti oi. Princ je sjedio kraj mene pa
nisam mogao promatrati njegove poglede.
- Kad glumci nastave prikazivanje kraljevske igre kako kraljevi ljubi ljepotu
djevojke, kerku vile, moete promatrati do mile volje.
Predstava se nastavila. Svatko je ostao na mjestu, bilo sjedei ili stojei. Maffeo je
samo prividno gledao na pozornicu, a ispod oka promatrao je princa Ivana i
Gordanu. Njene su oi postojane, paljivo uperene u glumce. Ivanov pogled zalutao
bi k njoj isprvice polako, pazei na ostale oko sebe. Tek kad je vidio da se sva
pozornost usredotoila na glumce, sve je ee pogledavao Gordanu. I njegove oi
sve su due zadravaju na njenom lijepom tijelu. Onda Ranzano opazi Damira kako
se sagiblje princu i neto mu ape. Oito je da ga opominje. Princ se odmah trgne i
okrene lice k pozornici. Maffeo sve to promatra i prispodablja Ranzanovu prianju.
Milanac se obilaznim putem kasnije doulja straga Gordani. Kad je prikazivanje

svrilo, ona se pomakne natrag. Videi milanskog poslanika, htjela je skromno otii
na svoje prijanje mjesto, ali je on galantno oslovi. I dok su dostojanstvenici okruili
kralja i kraljicu u raspravljanju o prikazivanju na pozornici, Maffeo razgovara s
Gordanom, postavlja joj pitanja, promatra, sve dok kraljevski par opet ne krene k
stolu. Sad mora i on ostaviti djevojku. Uljudno se pokloni i ode.
Za ophoda oba se poslanika opet nau zajedno, pa Ranzano zapita Maffea:
- Dakle, to velite?
- Poraznu ljepotu jo poraznije natkriljuje um. Upravo odgovara kao Venecijanka.

Ova djevojka kadra je nadmudriti i Beatrice. Jadna Bianca bila bi uz nju sluavka.
Ali Gordana bi je uvjerila da je obratno.
- Dakle, sad imate dokaze, gospodine poslanie?
- Dokaze nikako. Izmjena pogleda ne dostaje, dragi moj. Recite gdje se ljubavnici
sastaju?
- Do sada ni Beatrice nije uspjela da to pronae. A zato, pa to nije potrebno-

naglaava Napuljac.
- Varate se. Ba obratno. Upozoravam vas, upravo je pao vrlo prodirlji pogled kralja
Matije na nas obojicu. Sada se, eto, ja se klanjam vama, uinite i vi to isto meni i
oprostimo se.
Obojica se meusobno poklone kao stranci, a Maffeo poe kraljevskom stolu pa

saopi:
- Upravo sam upoznao napuljskog poslanika. Vrlo je ljubazan gospodin.
Kralj ne odvrati nita, dok je Beatrice osjetila nelagodnost u i toj kraljevoj utnji i
brzo promijenila razgovor.
~ 270 ~
Te se veeri Maffeo naroito ivo zanimao za sve dragocjene umjetnine irom

dvorane da se uzmogne ogledavati na sve strane i hvatati Gordanino vladanje,
prineve poglede, ali i Damirovo kretanje.
*****
Kraljevo se zdravlje potpuno vratilo. Radio je samo oko Ivanove proklamacije kako je
to zapoeo od prvog dana njegova povratka u Budim. Tokom dana primao bi svoje
glasnike iz ugarskih krajeva i drugih svojih zemalja. Beatrice je, meutim, itavih
osam dana, poto je Maffeo sveanom veerom izveden u drutvo, mirovala.
Priznanje milanskog poslanika da je doao na Matijin dvor u prvom redu da istrai
prinevu ljubav i ako se u to uvjeri da e najaviti razrjeenje braka, posve je
promijenilo Beatriceinu taktiku. Zato se drala postrance. Niti spominje pred
kraljem jednom rijei svoju kandidaturu na prijestolje, niti daje povoda da se u tom
pravcu povede razgovor. Jedino je pourivala Gordanu da joj pribavi kljueve od
viegradske kule. Djevojka je ponovo otila na Viegrad, ali se ponovo vratila,
najavivi da ne moe dospjeti u kraljeve odaje jer joj katelan to odluno zabranjuje.
To u kraljici potkrepljuje prvobitnu sumnju da se Gordana ipak sporazumjele s
Damirom i zato ba njezina mrnja prema njoj svakog dana biva sve vea. I tako
grozniavo iekuje svaki novi dan s uvjerenjem da e Maffeo neto pronai ili da
mora pred kraljem otkriti to pismo i to priznanje princa Ivana i time e svemu biti
kraj. Ali iz dana u dan njezina se nada izjalovljuje. A samo o tome ovisi njezina
sigurnost kad bi Maffeo razbio milanske odnose s kraljem Matijom.
Beatrice eka uzalud. Milanski se poslanik podaje raskonom sladokustvu poasti

koje mu prema kraljevoj odredbi iskazuju na dvoru. I podaje se uitku najfinijih
tvorevina kraljevskih kuhara i najboljih zaliha njegovih vina. A za razonodu izvozi se
u kraljevskoj koiji i kad bi mu se pri povratku pribliio Ranzano da ga smijekom
sjeti njihovih razgovora, on mu samo tiho odvraa:
- Gospodine, pogledi i uzdasi nisu nita, a najmanje dokazi.
I tako je Beatrice uzalud pojaala redove svojih napuljskih dvorana i paeva koji su
uhodili svaki Gordanin korak. Nigdje nisu mogli opaziti da bi djevojka gdjegod
kriomice samo rije progovorila s princem Ivanom. Maffeo je ostao bez ikakva
eljenog dokaza.
Dva tjedna kasnije, nakon takvog tekog ekanja, kraljica Beatrice ue u svoju
raskonu sobu punu zlata, bronce, mramora i dragog kamenja. Dala je pozvati
Ranzana i Francesca.
- Moja je strpljivost iscrpljena - naglasi ona - Maffeo je lupe. Prima darove, uti i
ponaa se kao da nita ne vidi.
- Velianstvo, uvjeren sam da je on kralju prodao svoju utnju za teke dukate.
- Ja u mu razbiti trgovinu i oigosati ga izdajicom svojeg vladara.
- Ali kako, velianstvo. Kako?
- Evo, u kraljevoj su radnoj sobi svi tajnici, savjetnici. Idem ravno onamo.
- Ali, velianstvu, to ete?
- To ete saznati.
~ 271 ~
Malo nakon toga ulazi kraljica posve nenajavljena, iznenada u kraljevsku radnu
sobu. Kralj Matija upravo govori u pero svojem tajniku, poslaniku za lesku.
Zapanjen, iznenaen, zastane, a ipak pokua da bude prijazan. Svi su u dvorani
ustali i klanjaju se.
- Kraljica ima neto vano? - pita kralj.
- Vie komino, nego vano, ali velianstvo sluajte. Ne znam tko je od ove gospode
ovdje izgubio jedno pismo.
- Netko je izgubio pismo? - udi se kralj.
- Evo, sluaj.
Ovaj prizor podsjeti Varadija na pismo to ga je princ Ivan pisao Damiru u Napulj i
obuzima ga strava pa tiho primjeuje kraljici:
- Velianstvo, potedite jadnika da ne bude smijean. Neka kralj sam proita pismo.
- Bosonogi kancelar ne moe davati upute napuljskoj princezi o pristojnom vladanju

- okosi se ona glasom koji prosiplje po Varadiju mlaz mrnje.
- Oprostite, velianstvo, samo sam htio...
- Sluga se ne smije upletati u razgovore svojih gospodara. uj, Matija, to pie.
Instikt je pomogao kralju da se brzo sagne kraljici, pogleda rukopis i prepozna ruku
svojeg sina Ivana. Brzo joj istrgne iz ruku pismo. A ona uskipi i promrsi na kralja:
- Dakle, ovdje i kralj slijedi barbarsko ponaanje svojeg Pastira kancelara.
- Svi iziite, svi - zapovijeda buno kralj Matija. U asu su svi ostavili dvoranu, a
kralj bijesnim pogledom iba Beatrice.
- Dakle, tvoje mirovanje bilo je samo priprava na novi napadaj protiv mojeg sina?
- Bu e bolje da proita to on pie - s prezirom e ona kralju.
Sad se tek sjeti da dri u ruci pismo svog sina. Brzo mu oi prelete retke. Sva mu
krv poleti u lice. Zarumenjen i raspaljen ljutito uzvikne:
- I to si htjela itati pred svima ovdje?
- Ne bih time otkrila nikakve tajne jer itav dvor govori o tome. Mene to ispunja
smijehom. Tvoj sin, koji se nazivlje prinem, ljubi sluavku. Prava komedija.
- Pretvorit e se u tragediju, ali za nju - zaprijeti kralj i potrese srebrnim zvoncem

da je sve zazvealo. Kad se pojavi pa, odmah zapovijedi neka se vrati Varadi.
uvi to ime, kraljica s prezirom ostavi dvoranu i odmjeri kralja s

omalovaavanjem. Kad je Varadi uao. kralj mu izjavi:
- Moja je sumnja iv in.
- Velianstvo, ne razumijem.
~ 272 ~
- Odmah ete razumjeti: Gordana mora jo danas ostaviti dvor. Smjesta ete je
otpremiti u tvravu Moravsku. Neka u tamnici razmilja o ljubavi s mojim sinom.
Ako je vojvoda Iloki hoe takvu, prosto mu bilo. Ako ne, ostaje u tamnici do kraja
ivota, do zadnjeg daha. Idite, izvrite zapovijed.
Varadi se pokloni, ali mu kralj istog asa stavi upravo pred oi izjavu koju je princ
po Damiru poslao u Napulj. "Gordana vjena moja ljubav".
- Jeste li uli, Varadi, to pie moj sin Damiru. To je, dakle, ta prokleta ena to je
meni zadavala toliko briga od prvog dana kad ste vi donijeli iz Milana vijest o
zarukama mojeg sina. To je ta ena to me vjeito progonila i drala u strahu. To je
ona to se skrivala pod krinkom sirotice Beci Frankopanke. Kako podlo! I sav dvor
govori o tome.
- Naprotiv govore da je Lovro njezin odabranik.
- Kakva podla ena. Odbila je vojvodu Ilokoga zbog Ivana, emu se nadala ova
djevojura. Sad je sve jasno. Ona se htjela dovui do prijestolja mojeg sina. Ona je
imala najpodlije namjere. Jao vama, Varadi, ako ne pronaete gdje se nalazi taj
Gordanin skrbnik koji je zapravo otac. Sve u vas baciti u tamnicu. Zovite mi sina
dolje!
Bjesnilo kralja Matije doprlo je do vrhunca. Lamatao je rukama, sjedao u naslonja,

hodao po sobi, nije znao kamo i kuda zbog strahote to mu prijeti od ovog otkria.
Sve je za njega izgubljeno. Varadi je ve kod vrata, ali se vraa:
- Velianstvo, smijem li samo neto primijetiti. Ako on, princ Ivan, jo ljubi
Gordanu, onda e vam moda priznati, a Maffeo je ovdje. Ako mu jo i kae, onda je
sve svreno. Bilo bi bolje kad biste polagano izvrili stvar, a ne tako naglo, odmah
do veeri. A to bi se saznalo. Vi znate da e napuljski dio dvorana to razglasiti, a to
nije dobro za vau osnovu.
Opazio je koliko mu Varadi dobro savjetuje pa onda sjedne u naslonja.
- Da, Ivan bi bio kadar da prizna milanskom poslaniku i razrijei brak. Zato emo
uiniti ovako. Recite Gordani da ste doznali kako njezin skrbnik umire, a ja sam
dopustio neka ona odmah putuje k njemu. Ta varka bit e dobra i za dvor i za
Ivana, a i za Gordanu. Tek kad ona ve bude daleko od Budima, onda moe saznati
da ide ravno u tvravu. Jest, tek u tvravi neka Gordana primi nalog da je osuena
na tamnicu do smrti.
- Da, velianstva to je mudro. I tako e milanska enidba ostati netaknuta.
- Znao um da to nije mogla biti Beci Frankopanka. Ali Gordana, to je jest ena koje
se upiju u krv, u kosti, u sr i ne moe se otkinuti i onda ako je mrzi. Ne, nikada,
to su najopasnije ene.
Onda se kralj odjednom udari po elu.
- Aversa, astrolog, otkrivena je sva tragedija. Potpuno otkrivena. Znate to je naao

u zvijezdama? Gordani predstoji neka ljubav, nedoputena i ona e imati
nezakonitog sina. Jao meni, vidite, Aversine mi rijei tek danas otvaraju oi, Varadi,
tvrava ne moe biti dostatno zaklonite za Gordanu jer e ona imati nezakonitog
sina s mojim Ivanom. Ne vjerujem u zvijezde, ali ipak ovdje su govorile istinu. A ja
~ 273 ~
sam se njoj protivio, toj istini. A sad, sad me ona zahvaa za grlo i gui. Moram
tome uiniti kraj, makar... poslat u Gordanu na stratite.
- Velianstvo - upada Varadi, ali mu on zaustavi rije i nastavlja duboko razoaran i

bijesan:
- Sprijeit u da moj sin bude otac njenog djeteta. Ne, ja to neu. Neu da moj Ivan
doivi moju sudbinu. Da on ima vanbranog sina kao to ga imam ja. Ne, ne.
Nikada to neu dopustiti. Oslobodit u i njega i prijestolje ove Gordane zauvijek. Ne
smije Ivana dostii moja sudbina, ne smije - gotovo jecajui govorikralj, a zapravo
ga zahvaa groznica gnjeva. Mogao bi ovog asa bez ikakva osjea i Gordanu staviti
na stratite i gledati kako joj sijeku glavu. I u tom bijesu on nastavlja. - to vi,
zvijezde, pod kojima smo se rodili, razvijate dobre i loe uplive na nau sudbinu. Ne,
mi imamo svoju volju da pobijedimo vae zle uplive. Moja je volja jaa od zvijezda.
Varadi, pamet i oprez u glavu. Nita ne znamo o Ivanovoj ljubavi. Za dva dana
Gordane nema vie ovdje, daleko je, vrlo daleko, svezana i nemona.
Tajna strepnja izvire iz svakog zvuka njegova glasa dok on opetuje: Prije e umrijeti
deset Gordana. Moja samovolja svladat e i one zvijezde gore. Na to se kunem. Bila
moja odluka kako okrutna, danas je blagoslivljem.
Varadijevo srce ivo udara. Prima tihe kraljeve naloge, a onda izae iz radne sobe.
Preko Damira dade se najaviti princu Ivanu. Naao ga je u knjinici.
- Moram vaoj visosti saopiti da je kralju netko govorio o vaoj ljubavi prema
Gordani - primijeti on, ali ga Ivan odmah prekine:
- Ve mi je dosta te strepnje pred ovim pismom to ga je valjda kraljica primila.

Jednostavno idem kralju pa u mu sve priznati. I on je ljubio moju majku koja nije
bila kraljica.
Svaka je rije udarac Varadiju u sljepooice. Zahvati prineve ruke i zadri ga da ne

poleti kralju. I govori i ape mu u uho:
- Visosti, strovalit ete Gordanu u tamnicu, na stratite.
- Biskupe, vi vrijeate mojeg oca.
- Visosti, ovog sam asa uo iz njegovih usta sve. Ne mogu govoriti. Sav sam izvan
sebe. Kralj hoe da spasi kraljevstvo od Beatrice po svaku cijenu. Vi morate
nijekanjem spasiti Gordanu.
uvi te rijei, dotri do njih Damir.
- To sam ti i ja uvijek govorio, Ivane. Zato stalno mijenja svoju odluku, a bio si ve
tako odluan mukarac.
- Biskupe, to je rekao kralj?
- Smrtnu osudu svakome tko zaprijei ovu enidbu, svakome, a Gordani u prvom
redu. Razumijete li, visosti, da samo vae nijekanje moe spasiti tu djevojku. Ako je
uistinu ljubite, onda nemojte biti sebini i recite ovako: da, mlad sam, sa
sedamnaest godina zaljubio sam se ludo u Gordanu, poslije u Beci. Ali danas sam
ve zaboravio. Pa mlad sam, nemam nikakva posla ni brige, nego da mislim na
ljubavne stvari. A kad sam potpisao ugovor za enidbu s Biancom Sforza, onda sam
~ 274 ~
potpuno napustio svaku misao na Gordanu. Tako morate govoriti visosti. Ako
priznate, Gordana je za dva dana mrtva.
Ivan smrtno problijedi, stane pred Varadija i digne ruke u vis.
- Pozivljem vas, biskupe, ako je to istina, onda se zakunite!
- Kunem se na svoju savjest, na ast, i na ivot, i na duu, da je svaka rije istinita,

jo mnogo vie nego to sam vam saopio.
- Gordani dakle prijeti smrt, ako ja priznam.
- Nesmiljena koju vi nikad i niim ne moete zaprijeiti.
- Dobro. Onda znam to moram initi. Pokoravam se da spasim nju.
- Visosti, jedno vas molim. Kralj ne smije ni slutiti da sam vam togod govorio, inae
u i ja na stratite. Dat u vam savjete, ali samo treba da ih zadrite za sebe.
- Hvala, biskupe, slijedit u vae savjete.
Zatim se Varadi oprosti. Damir i Ivan ostali su sami s tekim teretom na duama.
Ne zna se tko vie stradava. Onda se najednom Ivan prene kao da se neega sjetio.
- Sluaj, Damire. Zanijekat u najveu istinu svojega ivota, zato da spasim ivot i
slobodu Gordani. to e biti dalje ne znam. Ali prije nego to to uinim, moram s
njom govoriti. Ako ona sazna da sam jednostavno zanijekao, mora znati zbog ega
sam uinio. Da spasim njezin ivot i njezinog oca i nju. To mora saznati.
- To ne smije napisati - primijeti Damir - jer je opasno.
- I ne kanim. elim govoriti s Gordanom, i to to prije.
- Da, to se mora provesti. Samo kako odabrati mjesto gdje vas nitko ne moe vidjeti,
osobito od napuljskih uhoda. Onda se
Damir dosjeti:
- Sluaj, u ovom budimskom dvoru daleko straga je ljetna palaa. Oko nje je posve
pust vrt. Sada nema tamo ni ive due. To je divno utoite.
- Da, tamo smo posve sigurni - obraduje se Ivan. - Idi odmah. I odnesi Gordani
moju molbu da elim s njom govoriti.
- Bilo bi bolje da Stjepko odnese poruku jer ja bih mogao biti Napuljcima sumnjiv
da nosim tvoje vijesti.
I odmah se dogovore kako e Stjepka poslati da Gordani odnese vijest. A zatim su

ekali na njezin odgovor.
Prolo je pola sata kad se vratio Stjepko i donio Gordanin pristanak da se sutra
prije podne u deset sati sastanu u ljetnoj palai: Ivan, Damir, Stjepko i Gordana.
~ 275 ~
TRAGEDIJA POINJE
Drugog dana prije podne preli su Ivan i Damir glavnim hodnikom, sili glavnim
stubama i konano se nali iza budimskog dvora gdje je u potpunoj tiini poivao
ljetni dvorac. Tu je vrt okruen stablima. Damir je preao okolo naokolo sve zgrade.
Nigdje ivog stvora.
Tada se Damir vrati k Ivanu i uputi ga:
- Ona e doi ovim putem. Jo ima pola sata vremena, ali je bolje da uemo u
palau.
Damir otkljua i ulazi u zgradu, a vrata ostavi samo prislonjena. Tu su sjeli i ekali.
- Divno - razveseli se princ - nitko nas nije vidio. Nitko u ovo doba ne moe dolaziti
u ovaj dio zgrada. Vidi kakav je budimski dvor. Zgrada do zgrade. Sam dvor izgleda
kao poseban mali grad. Dakle, vrlo smo dobro skriveni.
U dvoru na glavnom hodniku pojavi se pa Stjepko. Oprezno Pregledava sve

hodnike i potri u odaje dvorskih gospoa. Pokuca na Gordanina vrata. Ona je
samo provirila, a pa je apnuo:
- Sad je as. Oni vas ekaju.
Gordana izae iz sobe i u paevoj pratnji uputi se u druge strane hodnika. Odjenula
je ogrta, nosei u ruci ma za vjebu. Sva odjevena u svoje maevalako odijelo.
- To je dobro - apne Stjepko. - Svakog dana u deset sati idete na maevanje. Ako
vas netko sastane, mora samo to u sebi kazati: evo Gordana opet ide na
svojesvakodnevno maevanje.
U potpunoj sigurnosti prolaze dugim hodnicima i izlaze na stranja vrata dvora.

Djevojka se uputi poploenim hodnicima nad kojima se digao strop na stupove sve
do ljetne palae. Zatim okrene prema malom ulazu. Tu ve stoji Damir.
- Stjepko, vrati se u dvor. Ako tko zatrai Gordanu, kai da je na maevanju kao
svakog dana, ali ipak dojuri prije njih da nam javi ako se netko odvie zanima.
- Razumijem - ponosno e mladi pa - i udalji se.
U kraljiino predsoblje naglo ue Bepo i javi Enricu:
- Danas je princ s Damirom izaao u neobino vrijeme. Tako rano nikad ne izlaze iz
svojih odaja.
- Budala, to ga nisi slijedio.
- Kako da nisam. Bilo mi je neto udno i poao sam za njima, prikrivao se, a znate
kamo su otili? Obili su cijelu ljetnu palau.
- Do vraga, u zimi ljetna palaa. A tko je bio s njima?
- Ma nitko, ni sluga, ni pas.
~ 276 ~
- Ipak, idi dolje i pogledaj da ne bi oni tamo odravali neko vijeanje protiv nae
kraljice.
I dok je Bepo izaao, zamirkaju na vratima Nardelline oi.
- uj me, Enrico - ape ona - gospoica Gordana opet ide na maevanje kao svaki
dan, ali je danas prati Stjepko. aptali su, ali svojim jezikom. Djeak se drao jako
tajanstveno. Malo sam smucala za njima. Iz trijema najednom opazim da Gordana
nije pola u zgradu za maevanje, nego se ulja s djeakom ispod onih stupova.
- Valjda nije ljetna palaa - nasmije se Enrico.
Ali istog asa se trgne i brzo potri za Bepom koji je malo prije izaao pa ga zovne:
- Gle, kakve smo mi lude, Napuljci. Zaboravljamo jer se zavlaimo u pe da sada u

zimi ima ljetnih palaa. To je ipak udno. Enrico pozove Ranzana i zajedno s Bepom
upute se niz hodnik.
Milanski poslanik Maffeo upravo se spremao da izae iz svojih odaja na uobiajenu

etnju koijom. Na pragu ga zaustavi Enrico i, jedva diui, saopi:
- Preasni, otkrili smo ih u ljetnoj palai.
- A to buncate? Ljetna palaa usred ove zime? Pa tamo nema kamina.
Dok se Maffeo brani da ga Ranzano povede, ovaj ga jednostavno uhvati oko struka i
povue na hodnik:
- Brzo, ni asa ne gubite da ih naemo na okupu.
- Koga, kamo, kako - dae lijeno poslanik vojvode Ludovika, ali ga Ranzano vue
sav drhtav hodnikom.
- Doite, nosim dokaze. Tamo su u ljetnoj palai. Ako ne elite prevariti svojeg
vojvodu, onda poite sa mnom.
Ovo je bio udarac koji je lijenog i komotnog Maffea potpuno probudio i on se trgne.
Istog asa odlui: "Ako naem dokaze, a ne moram ih javiti vojvodi, onda e Matija
to platiti imetkom. Tako bi taj dan bio za mene vrlo unosan." I onda glasno saopi
Ranzanu da je spreman odmah poi.
- Vodit e vas Enrico - veli Ranzano.
- Enrico? Ne, to nije dovoljno. Mora biti netko drugi koji je jai svjedok - naglasi
Maffeo. - Ako vi, preasni, idete sa mnom, onda idem, ako ne, ne mogu se pouzdati
u nie svjedoke od sebe pa da se onda jo zapletem u vae spletke. To mi nije
potrebno.
Uzevi svoj ogrta Maffeo izae iz odaja i brzim se korakom prepusti Ranzanovu
vodstvu. U velikom koridoru nau paeve.
- Vodite me kralju - naglasi odjednom milanski poslanik.
To iznenadi Ranzana, ali nije vie mogao prosvjedovati. I morao se pokoriti dok je
kralj primao Maffea i ljubazno ga pita:
- Zar kakva nova vijest iz Milana?
~ 277 ~
- Ne, iz vae ljetne palae.
- Ona sniva zimski san.
- I zato je utoite ljubavnog sna mua Biance Sforza.
Prodorni i uvrijeeni pogled kraljevih svjetlucavih oiju pogodi Maffea crnom

sumnjom.
- Vaa preasnost, napuljske su spletke i odvie drske da mi navjeujete ovakve

nemogunosti.
- Ne, velianstvo, to je istina. Izvolite se uvjeriti. Princ je uao u ljetnu palau s

jedne strane, a s druge strane ljepotica Gordana.
Te su rijei udarile kao topovi. U prvom asu kralj je bio tako pogoen da nije naao
rije prosvjeda unato gnjevu koji je njime zavitlao. Zato uzme zvonce i stade ga
tresti tolikom luakom snagom da su svi dvorani dojurili u njegovu radnu sobu.
- Smjesta zimski ogrta i klobuk!
Poeo se odijevati, a pa Stjepko stoji na vratima. U prvom asu potpuno je zbunjen

i ini mu se da je to samo privienje. Ali mu kralj naloi:
- Smjesta nas vodi u ljetnu palau! - a zatim pristupi k njemu blie i dok ga je
oblaio, priapne:
- Putem bjei i reci princu da se sakrije. A zatim e latinski Maffeu:
- Djevojka koju naem s princem u palai bit e pred vaim oima baena u
tamnicu. A sutra pred vaim oima smaknuta na sratitu. Zadajem vam svoju
kraljevsku asnu rije. Doi sa mnom, Berislaviu - naglasi kralj.
Ranzano se uspio povui iza skupocjenih zastora i pobjegao dok je ostavio s kraljem
Maffea i njegove pratioce.
Poli su dolje. Stjepko ih vodi. Nikoga putem nisu sreli. Dok su prolazili ispod
sluhova, polo je Stjepku za rukom da se ukrade u palau na jedan as i neto
apui ubaci, a onda okrene natrag iza stupova i ve je uz kralja i Berislavi. Vani
ispred ljetne palae zaprepateni Berislavi opazi Enrica i nekoliko Napuljaea.
- to to znai? - pita Berislavi. - Vi Napuljci, to radite u zimi oko ljetne palae?
- Malo vjebamo maevanje da malo uvrstimo miice.
- Izvolite otii kako je odredio kralj.
- Ne vjerujem, vi ste provodadija - nasmije se Enrico i i okrene mu lea pa se

udalji.
Tog asa Stjepko otvori vrata palae i stade vikati:
- Gospodine Damire, gospodine Damire!
- to je, Stjepko? -zapita mladi dvoranin dok je Stjepko uletio u sobu.
U sobi je s jedne strane stola stajao princ, a s druge Gordana. Damir je na vratima.
~ 278 ~
- Zato si doao? Zar se neto dogodilo?
- Ne znam. Vani oko palae nalazim Napuljce i Enrico se ponaa vrlo drsko.
- Istjeraj ih odanle!
- ini se da kralj zna sve, jer dolazi i Maffeo - apne Stjepko Damiru.
- To bi bila strahota. Nitko nas nije vidio. to sad?
- Izai ne moemo.
- I ne moete - uzvikne Stjepko. - Evo, pogledajte, iza stupova dolaze kralj, Maffeo i
Berislavi.
To saopenje djeluje kao udarac. Sve troje pogleda sa strahom i strepnjom. Gordana
je najmirnija.
- Zaboga, iziite na glavni ulaz palae!
- Ne mogu, tamo je sve zatvoreno - naglasi Damir. - Otvorio sam samo ova vrata,
nije bilo potrebno da otvaramo druge odaje.
- Jao, to sad, to sad? - dre Stjepko.
- Gordana, apne princ - poite gore, rei emo da vas nema.
- Uzalud je - hrapavim e glasom Stjepko - kralj zna da je gospoica ovdje. Ve sam

to opazio.
- Gordana, Gordana, vi ete odavle ravno u tamnicu, to je jezivo - ape Damir.
- Ostavite me, znat u to moram raditi. Ne bojim se.
- A zar da se ja bojim? - klikne princ Ivan. - Svima e biti uzalud kad ja priznam
istinu.
- Ivane, izgubio si um. Zar ne zna da priznanje istine znai sjekiru pod vratom
Gordane? Zato je Maffeo ovdje s kraljem.
- Ako kralj izvri prijetnju, izgubit e nasljednika prijestolja - zaprijeti se Ivan.
- Ako vi, prine, to izreete pred kraljem, onda u kralju optuiti ja sebe. Na to vam
se kunem.
- Gordana, u ime Boje, jo samo nekoliko koraka - ape Stjepko sav izvan sebe.
- Brzo iziite.
- Visosti, ako neete da ja optuim sebe kralju, onda smjesta izaite iz ove palae.
Neka vas Napuljci vide.
- Gordana, mogu izai samo s vama, ali ne sam.
- Onda me kanite bezuvjetno ubiti? Hvala. Sama u to uiniti.
Blijedi su svi etvero. I princ, i Stjepko, i Damir, i Gordana. osjeaju pod sobom
krvniku sjekiru. Nitko vie ne moe ni da progovori. Uzalud je pa potrao k ulazu
~ 279 ~
da neto pokvari na vratima kako kralj ne bi tako brzo uao. Sve je u najboljem
redu i kralj stupa naprijed pa se smije Maffeu:
- Vidjet ete kako kralj Matija postupa s neijim ljubavnicama.
Na poluotvorenim vratima ponovo se pojavi Stjepkova glava, a iz njegovih usta

zahrope:
- Dolaze!
- Tko?
- Kralj i Maffeo.
Zanijemili su i svatko je ostao na svom mjestu. Ivan odluno die glavu, spreman
na sve, samo ne na ozbiljna razmiljanja kojima bi dale povoda dvorske spletke. On
je pjesnik, filozof i potena dua. Damir nastoji kako bi ga izvukao, to bi rekao da
pa kralj zapita zato su ovdje, ili ga moda kralj uope nee pitati, nego jednostavno
Gordanu predati vojnicima? Dat e zatrubiti strai i svreno je. I ni deset Ivana ne
moe sprijeiti da kralj izvri svoju osvetu nad onim koji drma njegovim osnovama.
Vrata se irom otvore. Prvi ulazi kralj. Zamotan je u ogrta. Stane. Ispod ogrtaa i
debelog krzna to ga je omotao oko vrata, sukljaju dvije arke iskre to su kao dvije
lomae na kojima ve gori Gordana. Probo ju je svojim zjenicama a onda se okrene
Maffeu pa mu ponudi da ue u sobu. Lice milanskog poslanika najprije se zamrai,
a zatim prodre kroz mrak njegov podrugljivi smijeak koji od ovog prizora oekuje
prekrasnu trgovinu.
Iza njih slijedi jo jedna pojava to se gotovo izgubila prigodom polaska u ljetnu
palau. Crni se kao da je duh, a ne ovjek. Duh koji slijedi i samo ogledava i nema
ni volje ni moi, ni mesa, ni kosti, neto je kao pahuljica na zimskom vjetru. Samo
pogled mu je jasan. Taj je pogled uperen u princa da bi ga podsjetio to mu je juer
savjetovao. Ali jadni Varadi razabire da ga nitko ne primjeuje, ni njegova saveznica
Gordana. I uti dalje, povuen u kut, suzdran i drhtavo eka kad e mu kralj dati
naloge da Gordanu dade svezati i odvesti u tamnicu. Uvjeren je da je sve na kocki,
sve ono za to se on, Varadi, godinama borio i za to snosi kraljeve ispade i teke
dane u njegovu dvoru, samo da spasi narode od nesree koja im mora zaprijetiti
onog dana kad bi kralj poloio glavu u grob. I Varadi stoji beutan i bezosjeajan i
u sebi kune princa ako bi poeo da izgovara priznanje Kao da iz njegovih usta
osjea udarce koje nee zaustaviti ni on ni itko drugi. Berislavi jedini ne pati u toj
drubi, jer on ne zna o emu se radi. Ali to due gleda ljude ovdje i to due traje
utnja svih njih, to mu je blie saznanje da se ovdje dijele smrt i ivot, da je ovdje
granica ivota i smrti. Kome, to on ovog asa ne moe shvatiti.
A kralj uti. Usne mu se rasteu kao uvijek kad ne moe da zahvati rije, kad u
njemu kipi bjesnilo. Pogledao je samo Stjepka. Oinuo je maem svoga pogleda jer
nije odstranio princa iz sobe kao to mu je bilo nareeno. A jadni Stjepko predan je
na milost i nemilost svojoj potpunoj nemoi. Maffeo sve to promatra i zauuje ga
kraljeva utnja, ini mu se da kralj nije bio spreman neto takvo zatei i da neto
razmilja i ne moe se odluiti. Odluio je da bi moda on sam razbio ovu utnju da
izazove kralja. A kako je Maffeo lukav, misli da e kralju svojom upadicom razbiti
izlaz kakvim lukavim pronalaskom. Maffeo je odluan na sve. Ili da se razbije
milanski brak, ili da dobije pola kraljevstva na dar za mito. Izjavi spoitava juim
glasom:
~ 280 ~
- Da, vrlo alim to sam ovdje morao vidjeti mua neakinje mojeg vladara.
Kralj osjeti da je proboden i da mu nestaje daha. Okrene se da neto smisli. Toliko

je zakoen da sam sebi priznaje kako prvi put u ivotu ne zna to da kae. Ili ne
moe. Tog asa zapazi da je princ Ivan priao milanskom poslaniku i poeo mu
govoriti:
- Oprostite, preasni, ja sam mu milanske vojvotkinje, mu, ali ne zatoenik. I ja

imam pravo kretati se po dvoru gdje je mene volja. Ne mogu shvatiti zato vaa
preasnost ali to me nalazi ovdje pod mojim krovom.
- Zato, visosti, jer se ovdje nalazi ova djevojka.
- Oprostite, gospoica je pod mojom zatitom, preasni gospodine - vrlo e uljudno

Varadi.
Zadrhtao je i koraknuo, ali se kralj sabere, uzvikne i presijee razgovor:
- Dosta, ovdje samo ja ispitujem i sudim.
Dvoranom odjekne njegov glas kao tutnjava gromova. A oni blijedi oekuju neto to
e se sad nad njima prelomiti, pokopati ih. Varadi samo osjea da se rui prijestolje.
Kralj odjednom uzvikne:
- Berislaviu, smjesta neka dou oklopnici i ovu djevojku sveu u lance i odvedu u
tamnicu.
Gordana samo mirno zamahne glavom kao da se to nje uope ne tie. A princ vikne:
- Nikad to neu dopustiti.
- Zabranjujem ti svaku rije - povie kralj lavljim glasom, kad ga dotakne Varadi i
neto mu apne. On se ak obazre k njemu i slua to mu pria kancelar. Ovo sve
naas iznenadi. Milanski poslanik zateen je kako promatra Gordanu, dok se ona
mirno smijei, zamahuje glavom i gleda ravno u njega. Njemu se to ini tako drsko i
porazno da je naprosto progovorio:
- Vi, gospoice, ba nemate razloga da se u ovako alosnom poloaju jo i rugate. Po

svoj prilici meni, dostojanstveniku Milana.
Hitro primijeti ona suverenom sigurnou i drskim smijekom:
- Naravno da se ne rugam, nego hvalim vaoj preasnosti to se tako brine oko

dobrog glasa toliko neznatne dvoranke. ula sam da Milano obiluje vitezovima, ali
vaa preasnost ne potvruje te glasine.
- Srditim glasom kralj zapita:
- to govori ova djevojka?
- Velianstvo, osvajam preasnoga, jer vidim da ima neto protiv mene to bi me

imalo spremiti u tamnicu.
Snebivajui se, kralj korakne prema djevojci, dok su joj Stjepko i Berislavi
pogledima objavili strane kraljeve naloge. Ali njeno dranje kao da je kralju prualo
uporite da spasi situaciju, pa je on nije prekidao kad je nastavila:
~ 281 ~
- Kad netko optuuje, bilo bi dostojno da kae i krivnju i dopusti opravdati se.
Preasni gospodine poslanice, zar u Milanu to nije obiaj?
Poslanik se nije mogao snai zbog tolike drskosti. Zaueno se okrene kralju, a ovaj
se ini kao da nita ne razumije, pa je sam Maffeo morao odgovoriti:
- Gospoica je ovdje zateena na sastanku.
- Oh - usklikne ona. - Preasni gospodin nije nikada ljubio pa ne moe oprostiti

mladoj djevojci to svoje srce daruje onome koji ga trai i zasluuje?
Ovaj odgovor zapanji sve, i Damira, i Ivana.
- Velianstvu - ljutito e Maffeo - evo, ona priznaje i odvie bjelodano.
Gordana se ljupko nasmijei i odgovori:
- Tajiti bila bi uistinu kukavtina.
- Gordana - vikne sada kralj - tvoje je mjesto u tamnici.
- Velianstvo, ako sam izdala vojvodu Ilokoga, ima me pravo kazniti, ali kad sazna
uzrok, on e mi oprostiti. Vas, velianstvo, molim da mi oprosti to sam odabrala
drugoga mjesto vojvode.
- Koga ste odabrali? - uleti Maffeo sav crven u njene rijei i ponavlja ih.
- Pa onoga s kojim sam se ovdje sastala, ali molim njegovu visost i gospodina
Damira da mojeg viteza ne prokau. Nije potrebno da tkogod sazna kome sam
poklonila svoje srce niti zbog koga su se gospoda potrudila ovamo.
- Dosta je te ludorije - vikne kralj - tko je taj vitez? Izreci njegovo ime, Gordana, ako
ne kani u tamnicu.
- Za svoju ljubav podnijet u i tamnicu.
- Gordana, jo te jednom pitam - zaurla kralj - tko je taj s kojim si se ovdje sastala?
Neto je zadrhtalo u zraku. Na vratima se pojave oklopnici i okovi zazvee. Svreno

je. Tada se javi mlaahni glas:
- Velianstvo, ja znam, ja znam sve.
Pred kraljem se isprsio Stjepko. Ispruenih ruku, kao da je otkinut iz neke dubine,
skoio je pred kralja da u ovom tekom asu spaava njegovo prijestolje. Matija je
osjetio kako se sve pod njim lomi i hvatao se u ove jednostavne, obine Stjepkove
rijei.
- Stjepko, to to veli?- Velim da znam istinu. Znam sve.
- to sve? Govori!
- Njegova je visost princ tu na sastaknu svjedok.
- Svjedok? Kome je svjedok?
- On je svjedok gospodinu Damiru.
~ 282 ~
Nekoliko trenutaka vlada grobna tiina. Kralj se ak ne usuuje da pita, a razbor

mu nalae da ipak uhvati neko pitanje:
- to veli? Damiru? Govori! Izreci!
Mladi pa blijed i drhtav poinje govoriti:
- Pa, velianstvo, gospodin Damir je elio da jednom dobije odgovor od gospoice

Gordane.
- Kakav odgovor? - uzvikne kralj.
- A otkud bi ti to znao?
- Velianstvo, bio sam njihov pismonoa.
S Damirova lica nestane krvi. Princ ne pokazuje nikakve prepasti. Miran je i nijem.
Gordana okrene glavu da bi sakrila pogled.
- Da, velianstvo, gospodin Damir je juer zamolio preko mene gospoicu Gordanu
da bi se potrudila ovamo. Isporuio je da e prisustvovati i princ da bude svjedok
njegovu razgovoru s njom jer hoe da bude jednom siguran kako ona osjea.
Krv je zakolala kraljevim ilama. Grudi mu se nadignu pod valom radosti to mu je

nenadano najurila u duu. Tog asa ne razmilja, samo eli da prui Maffeu dokaz.
Okrene se Damiru s pitanjem:
- Je li pristala?
- Jest - odvrati Stjepko umjesto Damira. - Govori, Damire! I ti, Gordana! Je li istina
to nam je rekao Stjepko?
- Kad je Stjepko otkrio tajnu, vie je ne mogu zanijekati.
- A ti, Ivane? Je li tako?
- Jest, oe moj, pa to je prirodno.
I kralj se okrene k Maffeu kao da je dobitnik itavog Milana. Zakima i prasne u

smijeh to je bio mjeavina radosti i drhtanje ovjeka koji se die na povrinu vode i
hvata se kopna da spasi ivot. Kralj se smije, a kroz smijeh zlurado padaju njegove
rijei:
- Evo, Maffeo. Napulj je nasukao svoju lau spletke na jednostavnu prirodnu istinu
koju nam je otkrio potpuno nevin djeak. On ne zna spletkariti. Niste nasjeli vi,
Maffeo, nego ja. asti mi ovako me jo nitko nije nasamario. to velite sad,
gospodine milanski poslanie?
- Velianstvo, stvar se razjasnila. Samo jedno ne znam. Zato dvoranin koji uiva
toliku milost i prijateljstvo njegove visosti mora svoju prosidbu skrivati u ovu ljetnu
palau?
- Odgovori, Damire, gospodinu poslaniku - ponuka kralj mladia.
Ovaj se spremno uspravi ispred milanskog poslanika muevno i odlunu odgovara:
~ 283 ~
- Morao sam to uiniti, gospodine poslanie, zato to je njegovo velianstvu, na

kralj Matija, gospoicu Gordanu obeao vojvodi Ilokome. I morao sam se bojati da
govorim s gospoicom na dvoru tako dugo jer bi me morali uti i vidjeti dvorani,
naroito oni iz Napulja koji bi sigurno iz toga pravili spletke. Kako vidim, uspjeli su.
Na te rijei kraljevo se lice gotovo rairilo od zadovoljstva. I on e radosno okrenuvi

se milanskom poslaniku:
- Eto, sad mi je jasno zato Gordana nije dala vojvodi Ilokome svoj pristanak kad
ju je zaprosio. Pitajte je sami.
- Radi gospodina Damira - nasmije se ona vragolasto.
- Dakle, ujte gospodine poslanice, mislim da je to vie nego jasno. Obeao sam,
evo, ovu djevojku drugome. Ali ona se skanjivala, ne znam zato. A sad vidim da je
ljubila ovog mladia. Napuljska navala na Milano i na mene potpuno je slomljena, a
neprijatelj hametom potuen. Krasna pobjeda. Uzvieni tast mojeg sina ima razloga
da se dobro nasmije na raun Napulja. Ali, hajdemo odavde. Djeco, ovdje je odvie
hladno, a nas dvojicu ne griju zaljubljena srca kao ovo ovdje.
Za sve to vrijeme Varadi je stajao straga promatrajuj prizor. Osjea se kao da su

mu s lea skinuli teret pod kojim je hio uvjeren da mora ispustiti duu. Berislavi
stoji na vratima u pozadini i utei otvara vrata. A kralj e ivahno:
- Damire, uzmi za ruku Gordanu. Vi, gospodine Maffeo, princa. Ovako ispod ruke. A
ja u s Varadijem. Idemo, Berislaviu, prati nas da priredimo sveani pohod
napuljskoj rulji to tamo vani pred palaom eka svoj plijen.
Damir je vodio za ruku Gordanu, a da je nije ni pogledao. Morao je skupiti svu

snagu da mu ruka ne zadre. Izili su na mala vrata, a pred palaom ih doeka
itava eta dvorana, domaih i napuljskih, koji su pratili maevanje, a zapravo
ekali da mimo njih proe sablazan. Kad su spazili Damira s Gordanom, a iza njih
princa ispod ruke s milanskim poslanikom, i oni koji su vodili tobonju borbu na
maeve, zaustavili su se i zinuli, ne znajui to da misle.
- Tu je sam avo zamoio svoje prste - primijeti Enrico Bepu i grdno prokune. -
Idem kraljici, a vi vjebajte dalje. Bilo bi napadno da odete.
Sva straa, sluge i dvorani na dvoritu i koridorom promatraju udnu povorku. Ne

znaju kako da to protumae. Samo su vidjeli da su milanski vojvoda i princ Ivan u
najboljem prijateljstvu.
- Danas e biti sveana veeru. Doite svi u sveanim haljinama - naredi tiho kralj
Berislaviu. - Vidjet ete neto to e Napuljcima zauvijek razbiti nade u njihove
spletke.
Zatim je poveo sa sobom Maffea i Varadija u radnu dvoranu i uljudno posjeo

poslanika u svoj naslonja.
- Ubudue u biti primoran da vas ouvam od napuljskih spletkara, pa se nemojte

uditi ako zabranim da ih putaju k vama. Uistinu, i sam sam posumnjao da se
ipak neto radi iza mojih lea. Vidite, i mene je Napulj zaveo, kako onda ne bi vaeg
gospodara tamo daleko. Ali, to mi je posljednji put. Onda kralj izvadi iz ormara
srebrnu kutiju u kojoj je zablistao prekrasan lanac od zlatnih karika spojenih
draguljima. Prie Maffeu i objesi mu lanac oko vrata.
~ 284 ~
- Neka vas ova mala stvarca odteti za pretrpljeno uzbuenje.
Poslanik se zbuni od sree, tri puta se nakloni, obasipajui kralja zahvalama.
- Oekujem vas danas na sveanoj veeri, poslanie - primijeti Matija kad se

opratao i odlazio sa svojom pratnjom. Kad se za njim zatvorie vrata, kralj pogleda
Varadija.
- Molim vas, jesu li Stjepka to nauili? Gordana je opasna ena.
- Ali, velianstvo - snebiva se Varadi - pa zar niste vidjeli? Paev je nastup bio
potpuno istinski, nenamjeten.
- Odmah emo vidjeti. Zovnite ga.
Uskoro se pred kraljem pojavi Stjepko.
- Koliko ti je godina?
- Velianstvo, petnaest.
- Dao bih ti mnogo vie. Reci mi tko te je naputio da tako govori?
- Nitko, kraljevsko velianstvo, rekao sam istinu.
- Zar bi Damir povjeravao svoju ljubav tebi?
Sad Stjepko zauti i malo se smete. Kralj klikne slavodobitno:
- Eto, uhvatio sam ga. Vidite. To te Gordana nauila. Hou da znam sve.
- Velianstvo, rei u istu istinu, ali vas molim da to nikom ne kaete
- Gle, gle. Ovaj mali pa trai od mene utnju. Dakle, govori!
- Bilo je to na brodu kad smo se vraali iz Napulja. Gospodin Damir leao je

bolestan od rane - u tekoj vruici i jako bulaznio. I ja sam ga njegovao. Tada je
dola Gordana, jer je Damir silno vikao u vruici. Govorio je o svojoj ljubavi prema
Gordani tako sam sve doznao. Ali, Gordana me molila da nikome o tome nikada ne
govorim. Kad je Damir ozdravio, sumnjao je da se odao u vruici i onda nije mogao
vie preda mnom kriti - dodao je mali pa, a kralj potvrdi.
- No, sad je ipak sve jasno. A da li Gordana ljubi njega?
- Velianstvo - odgovori pa - na brodu su uvijek bili zajedno i razgovarali na palubi

do pola noi, ali tiho. Nitko od nas nita nije uo niti je oslukivao.
- To je uistinu zanimljivo. Dakle, nisu te uputili da ovako preda mnom iskae?
- Velianstvo, mi smo doli iznenada. Pa kako bi oni mogli znati da ete vi njih nai
na tom sastanku.
- Sinko, dobro je. Udarit u te maem i uiniti vitezom, makar ti je premalo godina.
Ali ipak, ve si vitez. Bit e mi prvi pa. Zasluio si tu milost.
Djeak poljubi kraljevu ruku i onda izae u predsoblje. Kralj se okrene Varadiju.
~ 285 ~
- Dakle, Damir ljubi Gordanu? to je na tome istina? Obeao sam malom vitezu da
neu dirati u tu stvar, Ali Maffeo je obini lupe. Vezao se s Napuljcima da bi u
svoju korist ucijenio moju blagajnu.
- Velianstvu, pohlepan je za novcem kao svinja za irom. Drastino, ali istinito.
- Uvee zinut e Napuljci - veselo e kralj. - Ne znaju to im donosim!
~ 286 ~
KRALJEVA OSUDA
Gordana se iz predsoblja uputila brzim koracima u svoju sobu, a da s Damirom i
princem nije izmijenila ni rijei. Njih dvojica isto su tako utei poli stepenicama i
zaustavili se tek u svojim sobama. Stupajui uz Ivana, Damir se nije usudio dignuti
pogled k svojem drugu. Jednim otkriem bacio je Stjepko u njegovu duu smrtnu
strelicu i razotkrio njegov osjeaj. A ve mu se inilo da je tako smiren. Taj Stjepkov
in probudio je u njemu novu oluju od uspomena na onaj susret s Gordanom na
brodu, a zatim na Viegradu. I sve dalje, sve je to bilo svladano, sve je to zaustavila
snaga Damirove prijateljeske odanosti prema Ivanu. Snaga zakletvom to ju je
poloio na njegove ruke, a na sreu i ivot vlastite majke. Poput krotitelja zvijeri
nastupio je Damir protiv burne enje svoje mladosti i bievao je snagom zakletve i
prijateljstva. A to je bilo to prijateljstvo? Ono je raslo s njim iz djetinjstva, razvijalo
se u djeatvu i razraslo se u doba zajednikog mladovanja. Tu je odanost naao u
dnu svojeg srca, u svakom dahu due. U najteim asovima, kad se njegovo srce
probudilo i pruilo saznanje njegove prve ljubavi, njegova se odanost uzdigla do
savrenstva u danima kad je Ivanu prijetila smrt. Kako je onda na Griu ustrajao,
kako je divovski mogao svladati srce, gospodariti svojom mladou. Ni enja ni krik
nije provalila iz njegova srca dok je vodio borbu da Gordana bude Ivanova ena, da
Ivanu izvojti sreu. Da, bio je tada suveren gospodar svoje mladosti. Ushien,
nosio je barjak svojeg druga kojemu je pripadala sva njegova dua. I ivot bi svoj
mogao mirno podmetnuti mau Alfonza Borgie za njega, za prijatelja Ivana.
- "Ali zato? Zato je morao umjesto mene umrijeti Borkin sluga uro, a ne ja?
Uminuo bi me ovaj strahoviti as kad u svjesno, priseban, gledati sam sebe u
optubi pred dragim drugom iz djetinjstva koji je dosad vjerovao u istou mojeg
srca. Stjepkovo otkrie palo je kao stijena i razorilo ljepotu, razorilo moj ivotni
poziv za ovo prijestolje. Jer, Ivan e pitati. On me mora pitati da li uistinu ljubim
Gordanu. Hoe li to uiniti? Ako me zapita? to e odgovoriti Damir prijatelju
Ivanu? Smije li lagati. Ne! On mora priznati grijeh srca. A to e biti onda?"
Ta su ga pitanja spopala dok se uz Ivana uspinjao stubama nakon stranog, gotovo

smrtonosnog prizora u ljetnoj palai. Osjeao se kao na stratitu. Ali, bilo bi jo
stranije ako ga Ivan zapita, a on prizna. Poklopit e ga Ivanova mrnja do smrti.
Stalno mu se javlja ta misao dok se uspinje stubama. I kao da dozivlje smrt da ne bi
trebao doekati mrnju koja e ga slijediti.
Htio bi se strovaliti u neki bezdan, samo da ne mora priznati grijeh. Ne grijeh svoje
volje, svoje strasti, ve samo grijeh jednog srca koje nije pitalo njegov mozak kad je
u sebe primio Gordanin lik, kad je u sebi razvitlao bunu mladu ljubav.
Ivan ide pred njim brzo, uri se. Damirove noge su olovne. Uspinje se stubama kao
na Golgotu. Njemu se ini da ve primjeuje kri. Ivan ulazi. Damir prijee kroz
knjinicu. Osjea da sad posljednji put prelazi preko toga praga. Zatvorio je vrata i
ostao kao kip od ocjeli. Uto spazi da se Ivan baca k njemu, udnovato. Kao da na
sebi osjea njegove ruke i uje njegov apat:
- Spaena, spaena!
Ivan ga grli.
Damir se prenerazi. Dugo se ne moe snai i preputen je prinevu oduevljenju.
~ 287 ~
- to je, Damire? Zar se ti ne raduje? Spaena je. Za danas, za sutra i sve dotle
dok mene ne proklamiraju. A onda e ve biti lako da se vaa ljubav razvrgne.
Vaa ljubav. Te dvije rijei naglasio je tako mirno sa smijekom punim povjerenja. I
nastavlja:
- Sad e ti sloviti kao Gordanin odabranik. To je kralj prekrasno udesio, ne slutei

nita. Hajde da malo raspravimo, da ti kaem to sve mislim.
Zateen Ivanovim vladanjem, Damir se sputa na stolicu, slua i slua kako se

princ ushiuje tom velikom sreom to je Gordana spaena, i Stjepkovom dosjetkom
i obnavlja itav prizor u ljetnoj palai Damir mu odgovara naoko mirno, ali u dui
mu se vitlaju osjeaji i pitanja. Mora se tek snai u iznenaenju novog poloaja koje
spaava postojanost njihova prijateljstva.
- Reci, Damire, kako je Stjepku pala na um takva spasonosna misao?
Od toga pitanja zatrepti Damirova dua. On podupre glavu i odvrati:
- Uistinu, zanimljivo. Valja ga pitati - predloi on, ali mu se ve pri zadnjem slovu
zavrti u glavi i poali to je to predloio. No, tek to je izgovorio, princu najave
Stjepka. Damiru estoko udara srce. Ivan je veselo doekao djeaka i navali na nj
pitanjem:
- to mi nosi, Stjepko?
- Moram zamoliti vau milost da mi oprosti to sam onako govorio u ljetnoj palai.
- Kako si doao do tog pitanja? Otkud bi ti znao da mi nije pravo pa me moli za

oprotenje? Rumen smetnje pokrije paevo lice.
- Visosti, pa tako. Mislio sam: bit e princu drae da zapletem Gordanu s

gospodinom Damirom nego da ona ide u tamnicu ili na stratite, kako sam uo. A
kad princu ne bi bilo drae, onda ja neu dopustiti da Gordanu odvedu u tamnicu
pa u se radije zamjeriti i princu.
Ivan se od srca nasmije .
- Kako, valjda ti voli gospoicu Gordanu?
- Naravne da je volim. Svi je vole.
- Djeae pravo govori. Vidi, dugujem ti veliku zahvalnost. Samo kako si se

dosjetio okriviti gospodina Damira da ljubi Gordanu?
- Oh - hrabro usklikne djeak. - To je posve jednostavno. Kralj je zatekao na

sastanku vau visost i gospodina Damira. A onaj Milanac okrivio je visost da je sada
na sastanku s Gordanom. Gospoica je poela navijati toga milanskog popa kao da
ona ljubi nekog drugog, a kad je kralj htio uti ime, to je bilo jednostavnije nego
kazati: evo, tu je princ samo svjedok, a Damir je onaj koga Gordana ljubi. Znao sam
da nitko od vas nee porei, jer inae bi Gordana ve putovala u tamnicu.
- Stjepko, ti si mali diplomat. Bit e uvijek uza me kad budem svoj. Zadajem ti
rije. A sada, evo to za ovu uslugu mali dar.
~ 288 ~
- Ne zamjerite, visosti, ali ja to ne mogu primiti, jer sam to uinio od srca, a ne za

dar.
- Ovaj je djeak pravi mukarac. Daj ruku, Stjepko.
I ponosito poloi pa ruke u Ivanov dlan, pun ponosa i zadovoljstva. Za sve to

vrijeme Damir nije progovorio ni rijei. Stjepko ga nije ni pogledao.
- Gospodine Damire - okrene se najposlije k njemu pa- kralj me pozvao i upitao me

tko me uputio da vas upletem. I pitao me je li istina da vi ljubite Gordanu. Morao
sam rei da je istina. Vi ete mi oprostiti ovu la, jer znate zato sam je izrekao.
- Ala si kruto nalagao kralju - smije se zadovoljno Ivan.
- Vidi, ova la spasila je Gordanu i zato nije la, nego sveti in. I tko god te bude
ispitivao otkud zna da Damir ljubi Gordanu i ona njega, odgovori onako kako si
odgovorio u palai. A Napuljci e te i te kako ispitivati. A ti im samo kai da
Gordana ljubi samo njega i Damir da je ludo zaljubljen u Gordanu.
- Vaa visosti, napripovijedat u im ja. Napunit u njihova grla da e se guiti.

Prokleti Napuljci.
- Ti, naravno, pristaje na to, Damire? - zapita Ivan.
- Samo se po sebi razumije - odgovori on mirno i sabrano.
Od bola to su ga Damiru zadavale prineve rijei nije mogao da se dobro pretvara i

da to vie kae. Naas ga je ak zahvatila vrtoglavica i neka luda misao da vikne:
izdajica sam, ljubim je, ne vjeruj u moju odanost, Ivane. Onda bi opet skupio snagu
i zaustavio takav ludi povik.
Nita ne slutei, Ivan je upuivao paa, vedar i sretan to je spasio Gordanu od

tamnice, ali i enidbe s vojvodom Ilokim. Damir gleda pred sobom onu ljetnu sliku
na brodu i sluti da je u vruici govorio o ljubavi. Sve ee sumnja da je mladi pa
ipak uo da je neto govorio u vruici i to mu je dalo pobude da ovako govori. I nije
slutio da e ba to spasiti Gordanin ivot.
- Idi sad, Stjepko - veli mu princ - isporui gospoici Gordani da je pozdravljam.

Neka pred kraljicom i pred svakim drugim potvrdi sve to sam rekao tebi. Reci: to je
sada naa obrana i naa zatita protiv Napulja.
Pa se pokloni i izae. Odmah zatim najave princu kancelara Varadija. On ulazi vrlo
uzbuen.
- Visosti, kraljiina je podvala svladana. Pokazali ste svoju veliku mudrost, ali
nemojte se nadati da je pogibelj minula.
- Kako? Zar kralj ne vjeruje Stjepkovim rijeima?
- Dugo ga je ispitivao i obasuo raznim sumnjama. ini se da kralj vrsto vjeruje da

vi ljubite Gordanu, a ne Damir.
- Moda je prije tako sumnjao. Naravno.
- Visosti, kraljica mu je pokazala ono sudbonosno pismo, to ste ga pisali Damiru u

Napulj. Ono je ve stiglo u njezine ruke na Griu, a danas ga ima u rukama i htjela
~ 289 ~
je time poiniti javnu sablazan na dvoru. Kralj neto smilja, visosti. Vrlo ozbiljno
vas opominjem.
- to bi mogao smisliti?
- Smilja osnovu kako da Gordanu ipak poalje s dvora, a ja vas molim da ne

uinite nita prije nego to se sa mnom posavjetujete.
- Kako? Moj otac neto kani s Gordanom?
- asti mi, ovog asa ne znam njegove namjere, ali on e neto uiniti da je poalje
odavle, jer ono pismo to ga ima u ruci prodire njegov razum i srce i sve njegove
nade. Ono pismo je nesrea, niste ga smjeli napisati.
- Ah, preasni to vi znate to je mladost! Kad ljubi, kako je ugodno kad se moe
uzdahnuli, rei i napisati takve rijei. Dakako, loe sam uinio, ludost. Sad treba da
spaavamo Gordanu bilo na koji nain.
- Visosti, molim vas da gospodin Damir i svojim ponaanjem i svojim rijeima ne

porie Stjepkovo objanjenje. Sada se njegovi pogledi moraju zaustavljati na
Gordani da to vidi Maffeo, a u prvom redu kralj i svi Napuljci.
- Jesi li uo, Damire? To je tvoja dunost.
- init u, Ivane, to god eli ti i to trai od mene Varadi.
- Ako to uspije gospodine Damire - opet e Varadi - onda smo uistinu spasili ne
samo kraljeve osnove za ovo kraljevstvo nego uistinu Gordanin ivot i njezinu
slobodu. Bude li to nova, javit u vam. Jo vas upozoravam, visosti, ako vam kralj
pokae ono pismo, recite da je to bio va mladenaki san kao to je bila i Beci. I
time ste opet spasili kralja da ne padne u sumnju.
Kad je Varadi otiao, Ivan pun sree uzme Damirovu ruku:
- Reci, prijatelju, nije li to ba sudba htjela da sauva Gordanu meni kad je poslala
Stjepka da ovako sjajno izvue djevojku iz nevolje koja joj je zaprijetila. A ja,
kraljevski nezakonit sin, nemam pravo ni moi da zapovijedam ma i jednom
oklopniku. Nikome da ga poaljem na pomo djevojci. Ali kad budem proklamiran,
onda u traiti druga prava. Dragi Damire, sve mi se ini da se nae sudbine
povezuju sve ue i vre. Nae prijateljstvo, evo sada, ba zbog Gordane, biva
toplije i blie nego ikad u ivotu. Sada stupamo jedan uz drugog. Ti se sad ak bori
za moju ljubav. I sam prihvaa la da bi spasio moju sreu. Da sam imao brata, to
on ne bi uinio za mene. Damire, ti ostaje uza me, a ja uza te. Nita nas ne moe
rastaviti.
Damirove oi bivaju vlane, as prije je osjeao prijateljstvo razvrgnutim, ali sada je

opet naao nove veze. Osjea da je to prijateljstvo spaeno jer on titi sreu i ljubav
i ivot one koja Ivan ljubi.
Kad se Varadi vraao u kraljevski ured trijemom, nae dolje Stjepka i on ga uhvati
za ruku:
- Jesam li dobro uradio? - apne mladi.
- Vrlo dobro. Ali reci: zar si uistinu uo bulazniti Damira kao to si priao kralju?
~ 290 ~
- Da, to je iva istina, ali samo za vas i kralja i nikoga drugoga.
- A kad bi o tome saznao princ?
- Zato sam odmah otiao k njemu i kazao mu da sam to izmudrio.
- Mali, ti e biti veliki diplomat.
Varadi ostavi Stjepka i ode u kraljeve radne sobe. Na trijemu se pojavi Gordana.
Zamijetila je paa i brzo mu priapne:
- Nisi to dobro uradio. Trebao si pustiti da ja govorim.
- Pa da se upropastite, je li?
- Nisi smio iskoristiti Damirovu tajnu.
- Morao sam da spasim va ivot.
- A ne zna kakva je to opasnost za mene, za Damira, za Ivana. "
- Nema nikakve opasnosti.
- Jednom ipak mora sve na vidjelo da nisi govorio istinu. to e biti onda?
- To me se ne tie, glavno da sam sada spasio vas, princa i Damira. A ja znam zato
vi mene korite: zbog vojvode Ilokoga. Ako vas on voli, zar se onda smije ljutiti da
sam ja to kazao? Mora me jo pohvaliti.
- Gle ti malog djeaka - zaudi se ona. - Znam, spasio si milanski brak. Reci princu
da ekam spremna sve to e slijediti.
U kraljiinim odajama podmuklo bruji uzbuna buntovnika. Kraljica s Ranzanom

stvarala je radosne osnove o razvrgnuu milanskog braka, ime bi bila odvaljena
najtea zapreka Beatriceinom usponu na prijestolje. Topila se u radosti, sluajui
Ranzanovo saopenje o sastanku na koji je kralj poveo Maffea i grozniavo je ekala
vijesti iz ljetne palae. Meutim, Enrico je izaao pred kraljicu i najavio joj kako se
kralj vratio iz ljetne palae, a onda naredio da se danas uvee priredi sveana
veera. Beatrice je smatrala mudrim da pokae potpuni nehaj u oekivanju te
sveane veere.
~ 291 ~
SVEANE ZARUKE
Velikoj sveanosti prisustvovali su svi dostojanstvenici dvora poslanici Venecije,
Ferrare, Firence, Napulja, Milana i drugih sjevernih drava. Kralj je bio vedar i
ivahno je raspravljao sa svima, a s milanskim poslanikom govorio je i vladao se
gotovo rodbinski. Videi takvo raspoloenje, kraljica Beatrice se pretvarala i upletala
se u kraljeve ale da prikae kako je ona s njim jednoduna. Osobito je mnogima
palo u oi da je kralj esto povukao u razgovor s vanjskim poslanicima princa
Ivana.
itava je veera prola neobino ivahno i veselo, emu je najvie pridonio kralj, ali i
njegovi humoristi i historiari. Najednom kralj ustane. Lice mu bude ozbiljno. Dade
znak rukom. Svi uute. Kralj Matija izree ove rijei:
- Svu uzvienu gospodu nisam badava pozvao na sveanu veeru. To ste i sami
razabrali.
Malo je pogledao okolo i nastavio:
- Neto se zbilo o emu elim obavijestiti na dvor. Sve su oi zatreptale od

uzbuenog ekanja.
- Vidim da ste znatieljni- proslijedi kralj - brzo u vam razotkriti to je na stvari.

Znate da se drame i ale, istinske i napisane, odigravaju iza zastora. Ovo to u
vam sada prikazati nije ala ni tragedija, nego lijepa istina koja se dogaala iza
mojih lea, na ovom dvoru. Ja sam je razotkrio pa elim sada da i vi znate jer je to
potrebno. Nisam htio da to bude samo onako objavljeno, nego da se izvri veselo i
lijepo.
Danas sam, naime, najurio neke krivce. Iza mojih lea plela se tajna ljubav u
vjeitom strahu da je ne razotkrije kralj. Zatekao sam ih u ljetnoj palai. Ljubavnici
su imali svoga pokrovitelja, svojeg saveznika koji je poznavao njihovu tajnu.
Kralj skrsti ruke na prsima kao da uiva u drhtanju svojih prijatelja i zabuni
Napuljaca.
- I zato u sada i zaljubljenima dokazati tko je kralj Matija.
Neka velika sumnja pade u Beatriceinu duu i ona pogleda preko stola Gordanu.
Lice joj je blijedo, a vjee sputene. Kralj se i ne osvre na nju. Mrka lica, skrtenih
ruku, irokim grudima gotovo izazovno navlai znatielju dvora:
- Neka krivce zadesi zasluena kazna!
I opet je zapeo ekajui nekoliko hipova, napola zamirivi oima, uzdigne glas pa
se okrene k svojem sinu:
- Vaa visosti! Uzvieni gospodine pokrovitelju, koji ste tako vjerno njegovali i
pokrivali ovu ljubav, hajde da izvrite kaznu koju su prestupnici zasluili.
- Damire, izii u sredinu dvorane! - uje se prinev glas, a cijelo napuljsko

dvoranstvo zamalo nije skoilo uvis da im ne utee nijedna kretnja tog prizora.
Mladi ustane i zaustavi se na sredini blagovaonice.
~ 292 ~
- Gordana! - zovne kralj.
Svi okrenu pogled k njoj. Ustala je, odjevena u ruiastu haljinu, s modrim nakitom
od baruna i srebrnim vezivom. Na kosi joj blista mrea od srebra. Bljedoa lica kao
da je poljepava. Ukoeni krikovi u napuljskim ustima. Kao da im je i disanje sapeo
kraljev zov Gordanina imena. ednim pogledima dvorani prate princa koji ustaje,
smijeei se polazi u sredinu dvorane i mirnim i odlunim glasom ree:
- Damire, dovedi gospoicu Gordanu.
U dvorani je tiina. uju se samo vrsti mladievi koraci, razabire kretnja kad je
uzima za ruku i vodi.
Gordana se lagano smijei. Mirno, sretno. Svima se ini smijeak od due. Preputa
se da je Damir vodi k princu. Zvonkim, dubokim glasom Ivan oslovi oboje, uzevi iz
monje malu kutiju:
- Ovo prstenje moj je prvi dar - i uzme iz kutije blistavu kariku s draguljima,
prihvati Gordaninu ruku i natakne joj prsten. Ruka mu je mirna, a usne se smijee.
Onda izvadi drugi prsten i natakne ga Damiru. Tad uzme njihove ruke i poloi
jednu u drugu.
- Svojem vjernom Damiru i vjernoj kraljiinoj dvoranki neka srea irom otvori svoj
hram i primi ih svojim prvim dvoranima!
- Sin mojeg vjernog podanika Nikole de Brezovica plemi Damir, drug u igri princu
Ivanu, ljubi miljenicu dvoranku uzviene kraljice, a mi, kraljica i ja, popustili smo
molbama mojeg sina da ih danas sveano vjerimo.
Pred Beatriceinim oima se smrklo. Toliko je zateena da ne moe ni misliti to bi

uinila ili rekla. ula je samo kako kralj pred svim dvoranima objavljuje da je ona
pristala na tu vjeridbu.
Ranzano osjeti poraz koji mu nalae utnju, ali kune, vidjevi kako su Maffeo i
Marcelo veseli, zadovoljni, ushieni.
- Vae velianstvo - okrene se Damir kralju - vjena vam hvala. Vaoj visosti
dugujem zahvalnost do smrti.
Glas mu zvui mirno, muevno.
Kralj se nasmije i vrsto pogleda u oi milanskom poslaniku Maffeu:
- Damire, svoju zahvalu morao bi izrei jednoj odlinoj linosti koja sjedi uz ovaj
stol, jer da nije bilo nje, jo bi i danas muku muio, skrivajui svoju ljubav pred
kraljem. Meutim, reci zapravo: zato si se bojao otkriti svoju ljubav i zaprositi
Gordanu u mene i kraljice?
- Jer je vae velianstvo Gordanu namijenilo drugome.
- Nema krivo. Tako je i bilo, ali pronji mojeg sina Ivana nisam mogao nikako
odoljeti. A onaj drugi odvie je ponosan, a da bi traio djevojku koja ljubi drugoga.
- Da ona ljubi, to sam znala, ali ne Damira - ree iznenada kraljica, ali jo nije ni
dovrila izreku, ve je kralj zapitao Gordanu:
~ 293 ~
- to veli ti na to, Gordana?
- Nikad nisam njezinom velianstvu nita priznala.
- Niti joj nikada otkrila da ljubi Damira?
- Kako bili se usudila o tome govoriti kad sam znala kome me vae velianstvo
namijenilo. I opet brzo upadne kralj:
- Danas je kraljica u svojoj plemenitosti dala pristanak da se vjeri s Damirom
Beatrice se posvema snala i spremila da izvede napadaj. Ustane u znak da e

govoriti, ali je kralj pretee i dade nezamjetljiv znak glazbenicima koji su na galeriji
ve ekali ugovoreni znak.
Glazba zajei, a kralj uzme Beatriceinu ruku, ljubazno i galantno. Razabrala je da

bi svakim odgovorom sa svoje strane pred dvoranima i dostojanstvenicima izazvala
sve uzvanike protiv sebe i priini se kao da je na sve bila spremljena.
Smjekala se kad je k njoj pristupila Gordana i poljubila joj ruku. Ali im se

pribliila kraljevoj pratnji Maffeu, ree glasno da je u buci glazbe uju i ostali
poslanici:
- Ovako sveano, pred dostojanstvenicima, jo nijedan kralj nikada nije vjerio svoje
dvorane!
- To je sve plemenita zasluga kraljice. Gordana je njezina miljenica, a Damir drug u

igri mojem sinu. Njih dvoje nismo smatrali obinim dvoranima. Sve je to, gospodo
zasluga kraljice. Uostalom, zar bi nas to moglo zauditi kad znamo da je napuljski
kralj za povratak Gordani odredio kraljevsku lau, samo to su neki lupei, skriveni
u dvoru, prouzroili sablazan. Ja samo slijedim napuljskog kralja i, evo, nai se
zaljubljenici voze u mojoj lai. Neka mladi budi sretni kad se toliko ljube, a onome
kome sam namijenio Gordanu, dat u u zamjenu drugu vjerenicu.
Kralj povede kraljicu dalje od Maffea i proe uz redove uzvanika. Svi su sluali
pjevae i glazbenike, ali je svatko promatrao Gordanu i Damira koji su stajali jedno
uz drugo. I kao da je svatko bio zadivljen neoekivanim otkriem ove ljubavi i
neobinim sveanim nainom tih zaruka. Oboje su se povukli od drutva malo
podalje i nastojali da se tiho dogovore kako e se vladati.
Kraljevi dvorani koji su tokom popodneva doznali od Napuljaca da je princ zateen

na sastanku s Gordanom gajili su neke neizrazite sumnje dok su Napuljci lukavo
skrivali svoje misli.
Za vrijeme pjesme zamoli kraljica svog mua da je slijedi u dno dvorane. Polagano
su se udaljili od ostalih. Beatrice stade nasuprot kralju
- Ovo je najloija komedija odigrana na naem dvoru.
- Zato to zove loom komedijom?
- Ne mora se netko roditi napuljskom princezom da prozre itavu stvar. Svi proziru
o emu se radi.
- Uistinu te ne razumijem.
~ 294 ~
- Nisi li imao u rukama jasno priznanje princa Ivana da ljubi Gordanu?
- Dakako da sam imao.
- I dok on u pismu naziva Gordanu svojom vjenom ljubavi, misli da e je dijeliti s

drugim?
- Ivan je mladi. Takvi se brzo zaljube i brzo zaboravljaju. I on se odrekao te ljubavi

onog dana kad je potpisao brani ugovor s Biancom.
Ispod rumenih usana zabijele se biserni zubi, a prezirni smijeak zatitra licem:
- itav dvor zna da si ih zatekao na sastanku.
- Svi znadu samo toliko koliko su lagali tvoji Napuljci. Oborio sam la, sada znadu
istinu.
- Da Gordana ljubi Damira?
- I on nju.
- Ili su oni prevarili tebe, ili si iskoristio njih da pred milanskim poslanikom
opravda Ivana.
- Ni jedno ni drugo. Ivana nije potrebno opravdavati. Za ono to je bilo ne pita ni

Bianca, a poslije nove godine poslat e Ivan po nju svatove. Jesi li sada zadovoljna?
Oi su joj sjale prezirom.
- Potpuno sam zadovoljna, samo to ti nema uzroka da bude zadovoljan. Ivan je

nastupio kao neki pokrovitelj te ljubavi, tvoja je ruka bila i odve providna u toj
komediji. I sam zna da je sve to namjeteno. Ivan je pristao na zaruke samo
prividno. Nikad Gordanu nee prepustiti tome Damiru.
- Dakle, to misli: to e uiniti? - upita kralj, skrstivi ruke na prsima.
- Uzeti Gordanu za svoju ljubovcu.
- Gordana ljubi Damira.
- Zaloila bih svoju glavu koja mi je i te kako dragocjena da je sve la. Nikad ona
nije ljubila niti e ljubiti Damira. Mudra je, lukava, nikad nee poi za Damira. To
upamti, a sada je pristala na vjeridbu da se spasi tvojeg gnjeva, zna kolika bi bila
kraljeva kazna djevojci koja mu zaluuje sina. Tvoje patetine zaruke promaile su
cilj. To previa i Maffeo. Providjet e svi!
Najednom se kralj okrene i dade znak napuljskom poslaniku Ranzanu da doe k

njima. Kad je pristupio, kralj okrene lea itavom drutvu kako ne bi vidjeli izraaj
njegova lica i strogim pogledom oine Ranzana, rekavi kratko:
- Zabranjujem vam da ubudue aljete u Napulj bilo kakve vijesti.
- Velianstvo me spreava da vrim zapovijedi svojeg vladara? Ja u ostaviti ovaj

dvor.
- A ja u vas silom zadrati. Ne moete izai iz dvora. To je moja posljednja.
~ 295 ~
- Poslanik mojeg oca ne moe biti tvoj zarobljenik - isprsi se Beatrice.
- Moe jo i vie - a tebi savjetujem da mi ne prua priliku da te smatram

izdajnikom mojeg prijestolja. Od danas u sam bdjeti nad svakim pokuajem tvojih
spletaka. Upamti: dignut u optubu pred cijelim kraljevstvom!
I poe k svojim prijateljima.
- Velianstvo kraljeve odredbe znae vama i meni spreavati osobnu slobodu. To

velianstvo mora sprijeiti. Vaa ljepota lako e svladati mua i kralja.
- Rob se razrijeio mojih okova. Prekinuo je sa mnom. Ne mogu ga vie osvojiti.

Prijestolje je danas jae od mene, a tome je kriv onaj s kojim sada tako povjerljivo
govori.
- Varadi! Zasluio je nekoliko kapi otrova. Velianstvo, izgubljeni ste dok su oko
kralja vai neprijatelji. Maknite ih redom sve, pa bilo po Cristofanovoj metodi.
- A Ramiro to imate za njega?
- Zatjerani smo u stupicu. Branit emo se.
- Valja ga potraiti.
- Pokuajte
Maffeo i Marcelo povukoe se u pozadinu i dok je glazba svirala, kriom su izmijenili

svoje misli.
- to velite na sve ovo? - upita Maffeo svojeg mlaeg druga.
- Upozoravam vas: Napulj ne preza ni pred kakvom spletkom. Meni je poznato da su

nianili na prinev ivot.
- Vi to velite, Marcelo? - zaprepastio se Maffeo.
- Jest, htjeli su ga maknuti. uvajte se kraljice i Ranzana. Oni e vas zaplesti u

mreu iz koje se neete izvui. Naa je dunost da vojvodi Ludoviku javimo istu
istinu. Neka ni u to ne vjeruje jer princ uva vjernost svojoj nevjesti. Svaka druga
vijest bila bi s nae strane pravo izdajstvo vojvodi.
- Beatrice e pokuati da juria na vau vjernost prema vojvodi. Mogao bih vam
pruiti dokaze. Da nisam progledao, danas bih bio izdajnik.
- uvajte interese naeg milanskog vladara i ne druite se s Napuljcima. Cristofana

je kralj upravo izbacio iz dvorane kad ga je uhvatio na djelu s otrovom u ruci,
Beatrice je zlotvor. Ako joj padnete u mreu, postat ete izdajica. Sutra valja vojvodi
poslati izvjee.
Kralj jm se priblii nasmijan. Maffeo se pouri s odgovorom:
- O emu vijea Milano?
- Velianstvo, upravo smo govorili da sutra naem vladaru poaljemo glasnika i

javimo kako su njegove brige potpuno neopravdane.
~ 296 ~
- Zaveli su ga Napuljci u bludnju da se princ sastaje s Gordanom, ali svako zlo ima
svoje dobre posljedice. Usreio je dva srca.
- Velianstvo - doda Marcelo - esto sam opazio da se izmeu Damira i Gordane

vode neki tajnoviti razgovori, aptaji!
- Vi, Marcelo, imate vremena i smisla promatrati kamo lutaju lijepe bademaste oi?
Marcelo se nasmije, dok je Maffeo mudro mislio: "Nee me Napulj vie prevariti!"
Nakon sveane gozbe otputile se dvoranke Beatrice u njene odaje. Ona ih sve
otpoalje, a Gordanu zaustavi. Djevojka je gledala kraljici u oi. Ona je oslovi
poluglasno, gotovo osorno:
- Sada si preda mnom raskrinkana do golotinje.
- Velianstvo, ne znam to vidite u toj golotinji.
- Ne zna? Bila si s Damirom u tajnoj vezi. Zlorabila si moje povjerenje, odvela si ga

na Viegrad da te sprijei.
- Nisam ga zvala, kunem se.
- Lae! Dogovorili ste se!
- Vae me velianstvo krivo objeduje.
- Svaka ti je rije la. Tvrdila si mi da od Viegrada stoji s Damirom u

neprijateljstvu, a sad si njegova vjerenica.
- Bili smo u neprijateljtsvu, ali princ nas je izmirio.
- Zabranjujem ti da nas pokuava nadmudrivati. Tome nisi dorasla. Niti Damir

ljubi tebe ni ti njega, on je uskoio da spasi princa, a ti da se ukloni kraljevom
gnjevu. Sve je to obmana. Kralj e se o tome uvjeriti prije nego to se nada. A onda
tvoj put vodi na stratite.
- Istina je otkrivena i ne bojim se.
Kraljica proe dvoranom da svlada bjesnilo to je sili da Gordanu udari. Djevojka

mirno eka, dok Beatrice nastavi:
- Poto si Damira roila na Viegrad i uputila ga da uzme kljueve, prekrila si uvjet

naem sporazumu. Nisam duna i dalje odrati utnju. Jo danas u priopiti
kralju skrovite tvog skrbnika.
Ni sada se Gordana ne smete. Mirno gleda u oi kraljici i uti. To je iznenadi i

zagleda se sumnjiavo u djevojine lijepe mirne oi:
- Kralj je za rtvu ovih zaruka obeao milost tvojem skrbniku? Tako, dakle!
- Ne, velianstvo, nita nije obeao.
- Namjerno si glupa kad misli da me tvoje nijekanje uvjerava. Da te nije kupio tim
obeanjem, ne bi tako mirno sluala moju prijetnju.
Ona prodirljivo pogleda kraljicu:
~ 297 ~
- Velianstvo, kralj ne bi trebao kupovati moju privolu na vjeridbu koju sam eljela,
jer moj skrbnik nije vie tamo gdje je dosele bio,
- Ti si, dakle, znala gdje se nalazi, a meni si u oi ustvrdila da ne zna? Sama

priznaje podlu la?
- Juer sam doznala da moj skrbnik nije nadohvat kraljeve moi.
- Ti si mu pomogla da utee iz Ugarske!
Ovaj poklik trgne Gordanu i ona e naglaujui:
- Velianstvo dakle nije bilo dobro obavijeteno o njegovu boravku?
- Znala sam pouzdano da se nalazi u jednom ugarskom selu.
Pred Gordanom se u svjetlu stotinu svijea razotkriva Beatriceina prevara kojom je

pokrenula nesretnu djevojku. Dok je tvrdila da zna gdje je esmiki, Gordana je
morala sumnjati da je njegov boravak u Remetama otkriven. I sva joj se dua
zgrane. Da osigura boravite svojeg skrbnika, naglasi.
- Ne. On je u tuini, velianstvo.
Sad je Beatrice jasno da ju je Gordana razoruala, da je goloruka. To je raspali

dvostrukim bijesom. Nema vie niega ime bi je mogla sputati, drati zarobljenom,
okovanom. Naprotiv, djevojka ima u ruci oruje da se brani, da razotkrije njenu
namjeru: doprijeti do kraljevske krune. Beatrice je oine pogledom mrnje i vikne
joj:
- Idi mi ispred oiju. Gordana se mirno pokloni i izie.
U hodniku pokraj stuba to vode u gornji kat naila je na Damira. Priao je k njoj i
tiho joj apuno.
- ekao sam vas. to vam je rekla kraljica?
- Zna da je vjeridba dogovorena.
- Milanci su uvjereni u protivno: svrha je postignuta. Drugo vam nije rekla?
- Prijetila se opet otkriem boravka mojeg skrbnika i pri tom se izdala ... Gospodine
Damire, ona me zavarala. Nikad joj nije bilo poznato gdje se nalazi moj otac.
- Varadi je pogodio, on je od svih najbolje poznaje.
- Onog asa kad mi je zaprijetila, ja sam zadrhtala. Ni asa nisam vjerovala da bi se

mogla prijetiti orujem koje ne posjeduje. Da sam mogla naslutiti la...
"Ne bih ja nosio na svojoj dui grenu enju", pomisli Damir utke korakne pored
nje. Prispjevi u gornji kat, ona se zaustavi:
- Osjeam se osloboena kraljice, a istodobno padam u ruke kralju.
- Samo prividno, im princa proklamiraju za nasljednika vi ete razvrgnuti nau

vjeridbu. Tako sam ugovorio s princem. Kad Ivan jednom bude proklamiran, nema
vie uzroka da nas dri vezane, a do tada, tko zna to e se sve promijeniti u vau i
prinevu korist.
~ 298 ~
- Da, ekajmo proklamaciju, a onda je sve drugo sporedno. Laku no! Ostanite. Ne
elim da me pratite dalje.
Zavukao se iza stupa, pratei je pogledom dok se nije izgubila iza vrata svoje sobe.
Tada pohiti k princu. On ga doeka nasmijan:
- Damire, mi smo Gordanu ogradili bedemom protiv tamnice i braka s vojvodom.
- I kraljice - doda on pa mu priopi svoj razgovor s Gordanom.
- Napuljska zloinka htjela je Gordani omotati ue oko vrata da je prisili sluiti

njenim osnovama. Ali pravednost je odluila i oslobodila Gordanu. Sad znamo da je
Beatrice kadra ak ukrasti kraljevsku krunu.
- Nee li o tome obavijestiti kralja?
- Onda ne bih mogao da ne upletem Gordanu. Pustimo to. Uinio sam samo to je
bilo potrebno i poslao katelanu Viegrada u kraljevo ime nalog da nikome ne izrui
kljueve kraljevskih odaja. Sad je kraljica u naim rukama. Rekao bih da se i
zloduh zgadio od Beatrice i oduzeo joj svoju mo. Najjai njezin udar protiv mene
danas prije podne u ljetnoj palai razbio se na njenu tetu. Izgubila je potpuno vlast
nad Gordanom, pribavila je jo veu sklonost mojeg oca, a meni je uinila
neprocjenjivu uslugu. Sad si, eto, ti Gordanin vjerenik. Dobiva prava da je brani i
da s njom nesmetano razgovara. Danas je uistinu prvi sretni dan moje ljubavi. Kad
sam tebe vjerio s njom, osjeao sam da vjerim sebe.
- Da - sebe si vjerio, Ivane moj - usklikne Damir, hvatajui se ove izjave s pravim
ushienjem. Ja sam bio tvoj prokurator koji te zastupao kad si se s njom vjerio
preko mora i gora. Sad te vie ne treba biti strah da bi je kralj vjenao s vojvodom
Ilokim.
- Kad me danas popodne otac pozvao dolje i upitao jesam li spreman da tebe danas
uvee s Gordanom vjerim pred itavim dvorom, u istom trenutku spopala me prava
radost. Kraljeva mi je ponuda sinula kao spasenje. U toj ponudi moj mi je otac
nesvjesno predao Gordanu. Jer, kad si joj ti vjerenik, nitko je vie ne moe meni
oteti.
- Nitko - odgovori Damir sav preobraen - ovladao je njime osjeaj besvjesti.
Onda mladi osjeti smirenje boli. Uvjerenje da je princu osiguran posjed Gordane
prua mu opet ushitnu radost. "Bit e Ivanova i niko je vie ne smije poeljeti. Dobri
kralju, kakvu je to lijepu izrekao osudu."
~ 299 ~
KRALJEVA ZAROBLJENICA
Sva uzbuena znatieljom mlaahne djevojice, ekala je mala Beci Gordanu Kad je
napokon otvorila vrata njihove odaje, dievojica joj prhne u susret kao leptiria.
Modre oi uprte su u Gordanino lice. Ovo je puno bljedoe. Visoko bijelo elo ini se
kao bijela ploa na kojoj nema napisa. Mala bi htjela da ita, prozre u ovu duu
koja joj svakog dana biva sve vea zagonetka Kad je sada unila u ovu odaju u kojoj
su provodile dane i noi njih dvije, Beci se osjeti pred djevojkom zaustavljena
nekom zaprekom.
- to je, djevojice? Zato me tako uporno gleda?
- Neto ste drugaiji nego dosad.
- Kako drugaija?
- Ne znam. Kao da vas prvi put vidim.
- Doi blie. Boji me se?
- Bojim se za vas.
- to je u tebi probudilo bojazan?
- Ne izgledate sretna vjerenica.
- Sve to dolazi iznenada potrese nam duu.
- I srea?
- I ona.
Gordana sjedne. Mala Beci gleda je zapanjenom turobnou to prelazi u

razoaranje. U duu joj ulaze osjeaji nejasnih tonova nesuglasia Neto joj
doaptava da je iza ovih zaruka neto skriveno to Gordanu ne usreuje.
- to se vrze u tvojoj glavi? Priaj otvoreno.
- Tamo pred dvoranima vi ste se smijeili, a im ste unili ovamo, sve je nestalo.
Zato to kad ljubite Damira? Nije dobila odgovor i zato govori dalje:
- Snebivala sam se kad je kralj govorio o vama. O Damiru sam uvijek mislila da vas
ljubi. Njegovi su vas pogledi esto obuhvaali, ali bili su tuni kao nadgrobna
pjesma. Nikad nisam mogla opaziti da ste mu uzvraali, makar sam znala da
nekoga...
- Da nekoga ljubim? Po emu bi ti to znala, dijete? Kai, zanima me. Jesam li moda
pogledima odavala srce?
- Na dvoru ste uvijek vedri i veseli. Tamo gledate sve muke jednako i zato vas je
kralj uvijek korio i zvao namiguom. Ali kad prelazi t prag nae odaje, uvijek ste kao
mutno kandilo, polumrano. Zamiljate se, zagledavate, daleko, jako daleko kao da
putujete nekuda.
~ 300 ~
- Putovi u dno svoje due dugi su, dijete moje. to se dublje sputamo u sebe, to
smo dalje od svijeta oko nas.
- Da, vi ste mislili o sebi. To mi se uvijek inilo i zato sam esto rekla sama sebi:
Gordana tvrdi da je mui samo briga za kraljevstvo, ali s tom je brigom jo jedna
druga. Ona nekoga ljubi i taji. uti, moda i mnogo pati, jer nee da ljubi, ili ne
smije.
Gordanine ruke klonu u krilo. Zagledala se u sag pod svilenim cipelicama. I opet
digne vjee s oiju to su pune turobnosti.
- Evo, i sad u vaim oima vidim takvu brigu, bol, to li? A ipak ste vjereni s onim
kojega ljubite. Zato?
- Ima pitanja na koja se ne moe odgovoriti.
- Moda alite vojvodu koji vas toliko ljubi? Je li da je to krivo to niste sretni?
- Ne zna Beci, to sve ima da prepali ljudsko srce kad se uhvati u borbu sasvim
onim to trai od nas jedna misao, jedan poziv, jedna uzviena zadaa. Ona iziskuje
da joj podjarmi sebe samoga. To su stvari koje valja zakopati u sebe, u svojim
prsima i pokriti utnjom.
- Nemate nikoga da mu povjerite ono to vas mui?
- Nikoga.
- A svi vas na dvoru rado gledaju.
- To nije dosta, naprotiv, vrlo malo da odabere pouzdanika.
- Sad imate vjerenika.
- Pa ipak moja dua nema nikoga.
- Mislila sam: kad je djevojka tako lijepa i umna kao vi, srea se umiljava oko nje
kao svila njene haljine.
- Srea je gizdava kraljica i rijetko dijeli milostinju, a ja ne spadam u krug njenih

tienika. Ne govorimo o tome. Beci. Idemo lei.
*****
Vojvoda Hippolit, djeaki herceg prima Ugarske, mrtvim oima gleda svojeg
uitelja. On mu tumai vjeronauk. S ushienjem majke Beatrice promatra sina
svoje sestre. Njegov prezirni pogled, upravljen u sveenika smatra ona znakom
gospodske prirode, stvorene da zapovijeda. Kad ga uitelj pita, a djeak odgovara,
ine joj se njegovi odgovori savrena mudrost aragonske rase. Pije svaku rije svojeg
miljenika i snebiva se zamahujui glavom, udei se i povlaujui, a ipak su to
rijei savrene nakaze.
- Neka vaa visost izvoli sada opetovati ovu reenicu - zatrai sveenik.
Djeakovo se lice zarumeni, a oi mu bijesnu.
- Neu. Dosta mi je vaih pripovijesti. Hou da jaem.
~ 301 ~
- Sada nije za to vrijeme - strogo e vjerouitelj...
- asni gospodine - posreduje Beatrice - ima li bistrijeg djeaka u ovom kraljevstvu?

Nije potrebno opetovanje.
- Velianstvu, njegova visost posveuje premalo vremena nauci, a zvanje hercega

primaa iziskuje...
- utite, vi staro kretalo - uzvikne Hippolit. - Neu vie da uim - i baci knjigu pred
uiteljeve noge. Ovaj se digne povrijeen. Hippolitovo bjesnilo ne prestaje, razbacuje
knjige i vie kao pomaman;
- Neu opetovati, neu!
- Izazivate vojvodinu strpljivost - okosi se Beatrice na vjerouitelja. - Zaboravljate da

pred vama sjedi vojvoda.
- Idite, idite, neu da vas vidim - vikne djeak.
Vjerouitelj se povue iz sobe, a Beatrice ogrli svojeg neaka, miluje ga i umiruje

obeanjima. U sobu ulazi Francesco i mlai brat princ Giovanno, crveni,
razbuktani.
- to vam je, brao moja? - upita ih drei svoje ruke oko Hippolitova vrata,
- Ja idem jahati daleko, hou da jaem - ubaci Hippolit.
- Idi dijete, Enricu, on e s tobom.
Djeak izjuri iz sobe, a Beatrice prie k svojoj brai, pitajuim pogledom.
- Htjeli smo izjahati iz dvora na etnju. Kraljev katelan i njegov dvorski metar
Berislavi zakrili su nam put. Kralj je izdao nalog da nikoga ne putaju iz dvora.
- Smjesta neka mi osedlaju konja. Ovog asa. Idemo zajedno -raspali se ona.
Pozvala je Enrica i izdala mu zapovijed.
- Velianstvo, upravo dolazim iz predvorja - ree on. - Katelan je ponovo naglasio

da nikoga ne smije pustiti izvan gradskih zidina, ni kraljicu.
- Ja se vraam u Napulj! - uzvikne Giovanno. - Neu da budem zarobljenik barbara.
- Taj barbarin je kralj i zapovijeda kraljevstvu i svakome tko se nalazi pod njegovim
krovom. Sramota!
Svi su se okrenuli prema vratima gdje se ustoboio kralj Matija, podboivi se u

struku, ibajui ih svojim svjetlucavim tamnim oima.
- Kraljice nema na ovom dvoru? - upita Beatrice izazovno.
- Kraljica je kraljeva ena i ona treba da se pokori njegovim odredbama.
- Kraljeva ena je ki napuljskog kralja. Nijednog asa nee da bude zarobljenica..
- Onda neka se okani urovanja s kraljevim neprijateljima.
- Oni su tvoji podanici. Sam si kriv ako su ti neprijatelji.
~ 302 ~
- Samo sam po tebi stekao neprijatelje.
- Vae velianstvo, ovu objedu nije zasluila kraljica - ustane Francesco da brani
sestru.
- Napuljske prineve molim da se udalje. elim govoriti s kraljicom.
Strogi Matijin poziv ponuka oba princa da posluaju njegov nalog. Onda se kralj
priblii svojoj eni:
- Beatrice, one veeri na zarukama rekao sam tebi i Ranzanu da u sam bdjeti nad
vaim spletkama i zabranio sam mu da se makne s dvora.
- Odgovarat e napuljskom kralju za toliku uvredu.
- A tko e meni odgovarati za podlu vijest koju je Ranzano prokrijumario s ovog

dvora? Uhvatio sam tvoga glasnika iza gradskih zidina. Poslala si vijest u Milano
vojvodi Ludoviku da je Ivan sin vraarice koja e i Biancu arolijama liiti
majinstva, jer da je liila i tebe.
- To je la da me moe zarobiti.
- Glasnika je slao Ranzano. Za njegove ine ja ne odgovaram.
Ironini smijeak, pomijean s gorinom, pojavi se na kraljevim usnama:
- I neuki pastir ne bi mogao vjerovati da napuljski poslanik alje glasnike bez tvojeg
znanja.
- Dok ovim kraljevstvom vladaju pastiri kakav je Varadi, dotle na ovom dvoru nema
mira ni ivota. Za Ranzana ja ne odgovoram, a za sebe traim slobodu koja dolikuje
kraljici. elim smjesta izai iz dvora.
- Dok se kraljica ne vlada dostojno, ne mogu joj pruiti kraljevskih prava.
- Dakle, zarobljena sam.
- To trai srea i blagostanje mojeg kraljevstva.
- Jesi li promislio to radi?
- I promislio i odredio.
- Meni, dakle, nije doputeno ni da izaem u crkvu?
- Ako se eli pomoliti Bogu za svoje grijehe, dvorska ti je crkva otvorena.
- To je rije barbarina, prostog barbarina.
- Ponosim se svojim barbarstvom. I barbarin ti, evo, izjavljuje: zateem li jo jednom

nekoga na djelu, slijedit e nemilo-stiva kazna koja pripada izdajicama. Iz-da-ji-ca-
ma!
Okrene se i izie iz dvorane. Ostala ja zapanjena, preneraena, neoekivanom

neumoljivou kraljeve prijetnje.
Spustila se na stolicu. Takav preokret nije oekivala, nije mu se nadala.
~ 303 ~
Osjetila se u tamnici, u okovima, svezana, nemona da se brani. U muklom gnjevu

prolaze joj asovi. Onda Enrico najavi Ranzana. Digla je glavu kao nadraena zvijer
u kavezu.
- Ranzano, uhvatio je naeg glasnika. Zaprijetio je strahovitom kaznom. Zarobljena

sam u tamnici. Ja, napuljska princeza. Ja, Beatrice Aragonska, jo do pola godine
suvladalac. A sve to zbog nitkova, sina vraarice, djevojure. Ranzano, ovo neu
podnositi ni jednog asa. On ima vlast, mo, sve! A mi nita, nego okove.
Velianstvo, Cezar je imao mo i vlast, sve, ali je imao i posinka Bruta.
- Kralj ima Varadija.
- Ali ima on i svojeg Bruta.
- Moj nevidljivi pristaa je tvoj Brut?
- On glavom, Baka.
- Recite, Ranzano, to poruuje kraljev Brut?
- Susreo sam ga na hodniku. Pozdravili smo se i on mi tiho dobaci: ustrajte u

potpunom miru. Vuk e se zaletjeti u selo, ravno na nian lovcu. ekajte moje
vijesti.
- Koga nazivlje vukom?
- Varadija zovemo meu sobom vukom. Vie mi Bruto nije mogao rei. Nije se ni
zaustavio, nego mi dobaci, prolazei pored mene. Neto sprema protiv kancelara.
- To je naa posljednja nada. A Maffeo? to radi taj lopov?
- Mora da mu je kralj dobrano napunio depove. Grof Marcelo neprestano je s njim,

svakog dana dolazi u dvor, zajedno eu vrtovima. Rekao bih: taj lijepi Milanac nije
sklon vaem velianstvu?
- Jer sam ga odgurnula od sebe kad mi se nedostojno pribliio.
- Zar je to mogue?
- Jest lupe mi se usudio pribliiti. Francesco me obranio.
- Onda mi je jasno. Osveuje se i Maffea odvraa od vas. Sada vam ne preostaje

drugo nego da ostanete u potpunom zatiju kao da vas nita ne zanima, osim toplog
kamina, vae brae i vojvode Hippolita.
- Dok ja moram mirovati, dotle tamo kralju neprestano dolaze i odlaze neki ljudi
koje nikad nisam vidjela na dvoru.
- Uz kralja sjedi Bruto. ekajmo, on je naa zvijezda u ovom zatoenju.
*****
Kraljevski budimski dvor prua sliku opsade. Sva je straa na nogama. Sva gradska
vrata uvaju oklopnici u udvostruenom broju. Na svakom tornju gradskih zidina
stoje izvidnice i budno paze da se tko ne priblii zidinama. Nou straa pali baklje i
osvjetljuje sva dvorita. Napuljci su odrezani od svijeta. Kraljica uti, miruje, smijei
~ 304 ~
se, igra s Hippolitom i itave dane prouava hirovite elje malog razmaenika. Tako
je izmakao itav tjedan iza Gordaninih zaruka. U kraljevim odajama vijeanje i rad,
a u kraljiinim mir i aputanje.
~ 305 ~
NOVO OTKRIE
U kraljevim kancelarijama sve je u ustrom radu. Sam kralj prima svoje glasnike i
prijatelje to dolaze iz svih krajeva Ugarske pa se opet vraa s novim nalozima.
Matija je dobre volje. Radi i kazuje u pero svojim tajnicima. Onda vijea s
dostojanstvenicima, s palatinom Stjepanom Zapoljem i zapovjednikom vojske
Petrom Gerebom.
Svane etvrtak, mjeseca studenoga. U kaminu plamsa vatra. Kralj protegne noge k
vatri i dade dozvati iz tajnike odaje Varadija i vrlo ga veselo oslovi:
- Dananji dan mi je naroito sklon. Trinaesti je, a ova mi brojka nosi sreu. Ne
mogu se potuiti ni ovih dana. Sve je polo dobrim putem. Glasnici mi donose sve
bolje vijesti. Ni Ugarska nije toliko nesklona mojem sinu kako sam mislio. Ipak
Bathory i njegova rulja estoko hukaju ljude protiv njega.
- Hukaju visokim porezima i strogom vladavinom vaeg velianstva, ali im snizite

poreze i ublaite svoje prijanje mjere, utjerivanja zaostalih plaanja, sve e
odahnuti. Ve su obeanja koja ste dali glasnicima poluila uspjeh, kako smo to
uli od Damirova oca Nikole.
- Dobri, stari Nikola. Ba mi ga je ao to mora po ovoj zimi juriti zemljom. Nakon

pet dana odmora ve je krenuo dalje.
- Njegovu rije sluaju i Ugri. Umije dobro i poteno govoriti. Ako velianstvo za
boinicu plemiima snizi poreze i oprosti zaostala plaanja, poslije nove godine
moi e bez straha predloiti saboru proklamaciju. Ako je napadnu Bathory i
njegovi prijatelji, ostat e u manjini.
- Pravo velite, priredit u im boinicu. Moram rtvovati porez. Bianca e donijeti

bogat miraz, a ako bi mi iznenada uzmanjkalo novaca za vojsku na Turina, moi
u uzajmiti od sina njezin miraz.
- Nema, dakle, nikakve zapreke da velianstvo boinicom poniti svoje neprijatelje.
- Da, da, ali mi nije koristilo to sam im vratio neke dvorove. Uzalud sam se odrekao
tih dobara koja su izgubili zbog svojih izdajstava. Taj va savjet bio je lo.
- Ipak je Bathory uslijed toga izgubio dva jaka hukala: Doszi i Padmaniczky ostavili
su kraljiinu stranku. Glavno je da za Boi ispalite svoj veliki top.
- Kad se Nikola vrati iz Peuha i oni drugi iz pokrajine, proglasit emo to kralj daje
plemstvu za Boi. A Napulj je pod kljuem. To je ipak bilo vanije.
- Da se velianstvo moglo na to odvaiti na Griu, bilo bi sjajno!
- U tom malom gradu, naoigled tolikog plemstva i poslanika, to nije bilo mogue.
Kad bi Venecijanci nanjuili da sam kraljicu odrezao od svijeta, odmah bi mi
spremili neprilike. Venecija uvijek zabija avle u moje osnove. I sad bi itavom
Italijom razglasila da ker napuljskog kralja drim u zatvoru. Pazite da mi
Venecijanci ne dou na dvor.
- Javio sam im da se pojavila neka kuna bolest i zato vladar ne eli da dou.
Prepali se i ne dolaze blizu. I ferrarski je poslanik odustao da se pokloni kralju.
~ 306 ~
- Vidite, Varadi, kako se s vama dade u miru vijeati i raditi kad se drite reda.
Kancelar skromno obori glavu, a kralj odmah nastavi:
- Samo jo da mi doe vojvoda Iloki s dobrim vijestima.
Dugo ekam, odvie dugo.
- Da njemaki vladar nije bolestan, ve bi vojvoda bio ovdje. Pismo to ga je poslao

vaem velianstvu puno je jadikovke na bolest njemakog vladara.
- Kojeg je dana stigao vojvodin glasnik iz Njemake?
- Petog ovog mjeseca. Dakle, upravo prije osam dana. A vojvoda je javio da e ga
Friedrich primiti desetog. Nekoliko e dana trajati pregovori, dakle, mogao bi stii za
dva-tri tjedna.
- Loi su putovi u ovo zimsko doba. Moglo bi trajati due, a ja teko ekam taj dan.
Osjeam da e mi Lovro donijeti dobre vijesti.
- I ja, kralju, samo to vojvodu ne ekaju ovdje vijesti koje bi ga obradovale.
- Zbog Gordane? Sam mi je rekao na odlasku: odabere li Gordana njega ili koga
drugoga, ipak me moli da je titim. Dakle, bio je ve spreman da djevojka odabere
drugoga. Ako Gordana ljubi Damira, vojvoda joj nee zamjeriti, makar e ga boljeti.
Ipak mi se ini da ovo dvoje vjerenika nisu odvie sretni? Onako ispod oka
promatram ih kod jela i kad glazbenici i glumci izvode svoje igre. nijednom se ni
kriomice ne gledaju.
- Mlade je stidna.
Polagano i tiho otvore se vrata.
- to je Mladene? - pita kralj veselo Berislavia.
- Straa je dovela nekog mladia koji veli da je stigao iz Napulja.
- Prekrasna lovina - poveseli se kralj. - To Ferrante alje kraljici glasnika. S njim u

ja govoriti. Uvedi ga.
Dvorski metar se udalji. I dok se kralj veselio uhvaenom glasniku, uvedoe ga u

odaje. Kralj ga odmjeri od pete do glave. Visok, vitak, crnoputan mladi arkih
oiju, plemenita lica, odjeven u putnu, napuljsku odjeu.
- Dolazi iz Napulja?
- Da, velianstvo.
- Tko te alje i kome?
- Vae velianstvo napuljski kralj me alje mojem ujaku.
- Kojem ujaku?
- Antoniusu Zadarskom, ispovjedniku njezinog velianstva.
- Ah, ini mi se da znam o tebi. Ne zove li se Simono?
~ 307 ~
Znaajnim pogledom kralj okrene svoju kutravu glavu Varadiju:
- To je mladi za kojeg je Aversa molio neka bi ga iz Napulja vratio u domovinu.

Pisao sam jo ljetos u Napulj da mi ga poalju. Tebe su, dakle, poslali tvojem
ujaku? - ree kralj. - I njezinom velianstvu? Je li?
- Velianstvo, ponajprije neka mi bude doputeno da se poklonim kralju i zahvalim

njegovoj milosti to mi je pomogla da se vratini.
-Zato si elio ostaviti Napulj?
- Srce me vuklo u moju domovinu Dalmaciju.
- Ona stenje u mletakoj vlasti.
- Osim ujaka, imam ovdje u Hrvatskoj roake.
- Dobro. Predbjeno emo vidjeti to e rei tvoj ujak.
Kralj uuti i prodirljivo promotri mladia. Nije ga odmah htio ispitati nosi li kakve
vijesti kraljici da tako iskua koliko pristaje uz Beatrice. Jo prije nego to bi kralj
neto rekao, mladi klekne:
- Velianstvo, kralju, moj dobroinitelju, smijem li neto vano saopiti?
Na ove rijei Varadi isprui glavu, a kralj e mirno, drei Simona u oku:
- Ako je vano, a ti govori.
- Velianstvo neka mi oprosti ako zamolim rije nasamu.
- Slobodno ti je govoriti pred mojim savjetnikom. to znam ja, zna i on. Ustaj i doi
blie.
Gipko stupi Smiono pred kralja i zapone u pola glasa, neto plaho i nesigurno:
- Velianstvo, neka mi dopusti da ispriam kako se sve desilo, pa da mi onda sudi.
- Neto si zgrijeio? Da ujem.
- Putujem iz Napulja, kad sam bio nekoliko sati udaljen od Budima, stigla me no,
pa sam se sa svoja dva momka zaustavio na posljednjoj postaji. Tu sam prenoio.
Ranom zorom, kad su moji momci osedlali konje, unie neki starac, vidio sam da je
plemi. Po odori je prepoznao da dolazim iz Napulja i poeo sa mnom razgovor. I
ree mi: ako nosim vijesti kraljici, neka ne idem ravno u dvor jer e mi oduzeti
pisma, ve neka idem u dominikanski samostan i tamo kaem da sam iz Napulja.
Onda mi stade priati, mislei da sam roeni Napuljac i pouzdanik kralja Ferrantea.
Dugo je pripovijedao i onda ree da odlazi u Milano, pa onda u Napulj.
- U Milano? - zaudi se kralj, ali odmah ga ponuka da govori dalje.
- Rekao je da u Milano nosi vane vijesti i onda je izvadio zamotak s pismom i

govorio mi neke udne stvari.
- Kakve? O kome? Reci sve.
- Govorio je o princu, kraljevu sinu i nekoj dvoranki.
~ 308 ~
- Gordani?
Simono se zbuni i obori oi.
- Smije mi kazati to je rekao.
- Poeo se groziti da e odzvoniti toj dvoranki gospoici Gordani kad milanski

vojvoda proita ovo pismo, i opet je udarao po zamotku. Pa se prijetio da princ nee
dobiti njegovu vojvotkinju. Gospoicu Gordanu nazvao je takvim imenom da sam
planuo i udario glasnika u elo. On se sruio na zemlju bez svijesti. Tog asa nisam
mislio drugo, nego da ono pismo nosi neto strano protiv gospoice Gordane. To
mi je oduzelo pamet, pa sam...
- to si uradio?
- Ostavio glasnika da lei, pograbio zamotak s pismom, potrao na vrata, bacio se

na konja i pojurio cestom. Ve sam bio daleko, kad sam opazio da me slijede. Tjerao
sam konja i uzmakao u gustu umu. Tamo sam lutao itav dan dok nisam stigao u
grad.
- A pismo! - napeto e Varadi.
- Uinio sam ono to nisam smio, ali iz rijei Milanca razabrao sam da opet neto
snuje protiv gospoice, kao ono u Napulju.
- Ne ispriavaj se. to si uinio s pismom?
- Milost molim, velianstvo, otvorio sam i proitao - ree mladi pokleknuvi.
- Gdje je pismo? - trgne se kralj pa se isprui sav prema Simonu.
- Velianstvo, pokajao sam se i odluio da ga poloim pred vae noge, molei

oprotenje.
- Daj pismo - hitro e kralj, ne obazirui se na njegove pronje.
Mladi prui zamotak, a kralj i Varadi, zahvaeni osjeajem da e razotkriti novu

spletku, nadviju se nad pismo. Kraljevo elo se naboralo, gledajui u razmotanu
hartiju a kancelar stojei iza njegovih lea, slua dok kralj poluglasno mrmljajui
ita:
"Prejasni vojvodo, moj vladaru!
Podanika dunost nalae mi da vaoj prejasnosti javim sudbonosne dogaaje na

dvoru kralja Matije, jer se bojim da vaa prejasnost nee nikada saznati u kakve
prilike dolazi prejasna naa mlada vojvotkinja Bianca.
itavom dvoru kralja Matije i svim stranim poslanicima poznato je da princ Ivan
robuje svojoj ljubavi dvoranki imenom Gordana. Ova ljepotica ve sada ravna
dravnim poslovima, a kad princa proklamiraju za nasljednika, a kasnije kralja,
vladat e ona itavim kraljevstvom. Imenovana dvoranka toliko se uvukla u
prinevo srce da je on dri i sada na dvoru, ali da Maffeu baci pijesak u oi, princ je
tu djevojku vjerio sa svojim dvoraninom.
Brak s vojvotkinjom Biancom ima samo tu svrhu da se princ svee s odlinom

vladarskom dinastijom, to bi njegovo nezakonsko porijeklo pred narodima ovog
~ 309 ~
kraljevstva imalo popraviti i sklonuti ih da ga odaberu za kralja. Vaa je prejasnost

izdala poslaniku Maffeu nalog da razrijei brani ugovor ako se obistine glasovi o
prinevu odnosu. Ipak, do danas on to nije uinio. Po svemu se ini da i nee
uiniti pa strani poslanici misle da se Maffeo zapleo u stupicu kraljeve dareljivosti,
a moda mu nije mogue da vaoj prejasnosti javi to drugo, osim to je po volji
kralju. Kralj je opkolio svoj dvor vojskom i nikome, ak ni kraljici, nije mogue da
izae iz dvora ili alje svoje glasnike.
Moda e ipak vaa prejasnost primiti vijest od Maffea da je prineva ljubovca

vjerena s drugim, ali neka moj vojvoda bude uvjeren da je ta vijest poslana po
kraljevoj odredbi. Zaklinjem vau prejasnost neka moju podaniku vjernost poslua
i odmah zatrai od svetog oca Inocenta VIII da brak s Biancom Sforza proglasi
nevaeim i o tome obavijesti kralja i princa. Svako odgaanje bilo bi samo na tetu
vae prejasne moi i ugleda pred itavom Italijom.
aljem krisom ove vijesti iz svog stana izvan dvora. Vaoj prejasnosti odani podanik
Marcelo."
Kralj naglo ustane. Varadi se pomakne od naslonjaa. Obojici ikne krv u lice. Kralj
uti. Usne su mu ostale otvorene, a da ne prozbori ni rijei. Proao je nekoliko
koraka po sobi, traei odaha orkanu to je zavitlao u njegovim prsima. Simono je
nepomian.
Onda se kralj sam uputi k vratima, otvori ih i zovne u predsoblje:
- Berislaviu, hitro! Mladi dvoranin stupi pred kralja.
- Idi u grad i reci poslaniku Marcelu da ga hitno oekujem. Dvoranin se udalji. Kralj
zatvori vrata.
- Jao njemu! - vikne kralj glasom koji je razotkrivao divlju osvetu.
- Velianstvo - prihvati Varadi - ne mogu to razjasniti.
- Zato je na Griu hinio bolest? Zato se tuio mojem dvoru. Ve mi je tada bio
sumnjiv. Obraunat u s njim kao ni s kim dosad. I okrene se k Simonu:
- Ti si proitao ovo pismo?
- Molim milost vaeg velianstva to sam to uinio. Ali da nisam proitao, ne bih
znao to da uinim i kome da ga predam.
- Tvoja utnja i tvoja glava nerazdjeljive su.
- Kad svojem kralju ne bih htio dati svu vjernost, nikad ne bih predao pismo.
- Rekao si da je taj glasnik govorio "naa" vojvotkinja?
- Da, velianstvo. Kadgod je rekao koju rije milanskim naglaskom, a inae je

govorio latinski.
- Veli da si ga udario zbog Gordane?
- Da ga kaznim.
- U Napulju si ti spasio Gordanu?
~ 310 ~
- Morao sam. ao mi je bilo svoje zemljakinje, lijepe, pametne i dobre.
- Taj glasnik priao je da ide u Napulj?
- I onamo nosi pismo.
- Ono nisi uzeo?
- Pograbio sam samo ovaj zamotak to mi ga je pokazivao i rekao da u njemu nosi

dokaze protiv gospoice Gordane.
- Poklonu e se kraljici i ni jednom rijei spomenuti to si doivio i to je bilo ovdje.
- Sluam kraljeve zapovijedi.
- Ima li za kraljicu kakvo pismo iz Napulja?
- Da, velianstvo - i izvue ispod prsluka zamotak omotan u kou.
S velikom urbom ita Matija pismo napuljskog kralja i tada e Varadiju:
- Nita vano. Sami izljevi oinske ljubavi i bodrenja da ustraje u svome pravu na
krunu. Zatvorite pismo, neka Simono dade kraljici. Kai njezinom velianstvu da
sam ja proitao pismo. A sad upamti: iskazao si mi svoju vjernost, nastoj da je
odri.
- Dovijeka, vae velianstvo. Vi ste me oslobodili pakla.
Pojavi se Mladen Berislavi.
- Jo nisi otiao?
- Velianstvo na ulazu u dvor naao sam se s milanskim poslanikom Marcelom.

Upravo u asu kad je izdavao nalog katelanu, svoju molbu da ga velianstvo
odmah primi u vrlo vanoj stvari. I sad eka u predvorju.
- Ne zna da sam ga zvao?
- Nisam mu rekao.
- Mudro si uinio. Neka doe.
Dok je Berislavi otiao da zovne poslanika, kralj se obrati Varadiju:
- Ostanite ovdje, ali se ne upliite, samo ga promatrajte.
Spremivi pismo u haljetak, kralj sjedne uz kamin. Grof Marcelo ue. Matija prikrije
svoj bijes maskom veselosti, a nasmijane oi lukavo istrauju udnu ozbiljnost
poslanikova obraza.
- Upravo ste ste doli u pravi as. iroke sam volje. Sve mi ide od ruke, odasvud
primam povoljne vijesti. Proklamacija je osigurana, a u ovakvim prilikama godi
priati s prijateljima. Sjednite ovamo uz kamin.
- to je? Ne primate poziv da se ogrijete? Poslanik se zbuni i ostane stajati.
- Velianstvo, teko mi je to ne mogu vaoj radosti dodati svoju.
~ 311 ~
- Dakle, kanite me raalostiti? Ili moda ak razgnjeviti?
- Neka mi velianstvo oprosti to moram potvrditi.
- Ako ba nije drukije, a vi istovarite svoje nevolje.
inio se jo uvijek veselim i nasmijanim da moe to prodirljivije promatrati

Marcelovu mrku ozbiljnost. I dok Marcelo pria, Matija ga gleda vedro i bezbrino.
- Prije tri dana zamolio me moj kopist - pone Marcelo- da ga pustim u lov. - esto
sam ga putao, pa tako nisam imao povoda da mu to uskratim. Otiao je drugog
dana u zoru. Meutim, danas su ga dovezli njegovi momci kui mrtva. Kad sam ih
upitao to se dogodilo, oni mi rekoe da se zaustavio u nekoj krmi i tamo naao s
nekim Napuljcem koji je dolazio u Budim. Ne znaju to se dogodilo meu njima, ali
kopista su nali u nesvjesti iz koje se jo nije probudio.
- Svakako, teak udarac za vas. Trebate novog pisara? - upita Matija, potpuno
skrivajui interes to ga je to prianje probudilo u njemu.
- Ne radi se o tom, velianstvo. Kad su onesvjetenoga svlaili, naoe u njegovu

haljetku pismo bez naslova. Ne znajui kome je namijenjeno, otvorio sam ga i, evo,
velianstvo, predajem ga vama.
Kralj svlada zapanjenost i proita glasno:
- ... "Njezino velianstvo kraljica Beatrice zatoena je u kraljevskom dvoru zajedno s

poslanikom napuljskog kralja da ne uzmogne dolaziti u vezu sa staleima koji svi
ele da ona bude nasljednica prijestolja. Kraljici je uskraena svaka lina sloboda.
Vjerni kraljiin prijatelj i podanik javlja napuljskom velianstvu i savjetuje neka se

obrati prosvjedom na papu i neka poduzme sve da se kraljica oslobodi zatoenja, pa
makar navijesti i rat. Kraljica teko oekuje svoje osloboenje od svojeg oca. Neka
velianstvo odmah alje glasnika u Budim i to ravno u dominikanski samostan i
neka ree da je iz Napulja. Potpisati se ne smijem jer bi mogao izgubiti glavu.
Glasnik je Milanac, ali moj saveznik."
- Potpisa nema - i, pogledavi Marcela, kralj ree naoko mirno: otkad je va kopist u
kraljiinoj stranci?
- Nikad nisam to zamijetio, ali danas kad sam to pokazao svojem neaku, on se sjeti
da je kopist ee priao kako odlazi u dominikanski samostan. Bio je uvijek
lakouman, mnogo je troio, zaduivao se, pa mislim da se u samostanu s nekim
sastajao ili je samostan uhvatio kao izliku da se ne zna kamo je odlazio.
- to izvodite iz svega toga?
- Velianstvo, nitko ne zna, pa ni ja nisam znao da bi kraljica bila zatoena. Dakle,

ovo je pismo pisao netko iz dvora.
- Nemogue. Odavle ne moe izai nitko tko nije moj pouzdanik ili prijatelj.
- To vea zagonetka, jer ni ja nisam znao ito se zbiva na dvoru, ni Maffeo nije znao,
jer mi nije priopio ni rijei o tome.
- Je li to rukopis vaeg kopista?
~ 312 ~
- Nije, velianstvo.
- A to biste rekli da vam pokaem jednu drugu vijest koja je pisana istom rukom?
- Jo jedno pismo za Napulj?
- Za Milano, vojvodi Sforza.
- Istom rukom?
- Istom rukom i u isto vrijeme. itajte.
Poslanik uzme pismo i stade itati. Onda okrene pismo, spazi potpis, lagano,
problijedi, usklikne gledajui kralja. Otri kraljev pogled povea Marcelovo
uzbuenje. Papir je drhtao dok je doitao do kraja Onda pogleda u kraljeve oi,
izazovno uperene u njega.
- to velite, poslanie?
- Kralju: Svojom au se kunem: netko se okoristio mojim imenom, spretno

krivotvorei moj potpis. Predajem se, velianstvo, potpuno vama. inite sa mnom
to nalazite za shodno. Javit u vojvodi, svojem vladaru, to se desilo. Evo mojeg
maa, velianstvo.
Otpasao je ma i pruio ga Matiji, ali on ga ne dohvati.
- Vae su rijei mirne, a lice vam odaje stravu. Kao da slutite tko bi to mogao
izrabiti vae ime da razori milansku enidbu?
- Ne znam, velianstvo...
- Ve sam na Griu uhvatio jedno pismo kojim je netko htio da vrati Lovru Ilokoga
kad sam ga slao u Milano na vjenanje. To je pismo nosilo moj potpis.
Grof Marcelo ne odgovori. Kralj malo smilja, pa onda ree:
- Kad mi ne biste bili donijeli napuljsko pismo, ni onda ne bih vjerovao da ste se
tako podlo ponijeli.
Varadi obori oi jer je znao da kralj ipak nije prestao sumnjati u Marcela
- Niste mi trebali donijeti ovu drugu vijest namijenjenu napuljskom kralju, dakle, vi
ste preda mnom potpuno oprani krivnje. Opaite si ma. A sad pristupite, Varadi.
to mislite tko je napisao oba pisma.
- Svakako jedna te ista ruka u isti as.
- ija? To vas pitam!
- Velianstvo je prodirljivijeg pogleda od mene...
Kralj zaueno pogleda svojeg kancelara:
- Varadi, vi ste zbunjeni...
- Velianstvo, kako da ne budem zbunjen nad tako drskom izdajom ...
Matija zahvali srebrno zvono.
~ 313 ~
- elim odmah katelana, biskupa Bakaa i Filipca. Sto bre. Pa istri a kralj se
opet obrati Marcelu:
- Dakle, Maffea se moe predobiti zlatom, veli ovo pismo?
- Slab je, ali na izdaju svojeg vojvode ne bi se dao sklonuti.
- Moda je to pisao netko od njegove pratnje?
- Ne, velianstvo, ali vjerujem da Ranzano nije daleko toj grdnoj zamci.
- Niste mnogo otkrili. Napulj jedini ima uzroka da splete stupice. Samo, kako su
mogli poslati glasnika?
Za sve to vrijeme Varadi je, utei stajao iza kraljeva naslonjaa i promatrao
Marcela. Kralj uti, razmiljajui, sve dok nisu uli biskup Baka i katelan Gyulay.
- Katelane, iz ovog je dvora kriomice izneseno neko pismo mojim neprijateljima.
- Vae velianstvo, nitko nije izlazio iz dvora. Tko bi mogao da poini takvu izdaju?
- Moda ipak, kriom?
- Polaem ivot. Nitko nigdje niotkuda ne moe da se proulja iz dvora. Svaki je

kuti zaposjednut. Ni preko zidina ne bi mogao nitko skoiti jer na svakih dvadeset
koraka stoji po jedan oklopnik.
- Ipak su uhvaena pisma, a sadraj je iznesen ravno iz dvora.
- Onda bi to mogao uiniti samo jedan od vjernih kraljevih pouzdanika, a to se ne

moe predmijevati.
- I ja mislim. Ipak tko je sve ovih osam dana odlazio i dolazio u dvor?
Katelan glatko nabroji sve redom.
- Izali su glasnici za lesku, Ugarsku i za Moravsku. Oni su doli s puta samo u

odaju vaeg velianstva pod pratnjom Berislavia i njegovih ljudi, isto se tako
vraali, a da nisu ni s kime na ovom dvoru mogli progovoriti rijei.
- Tko je bio vani od mojih ovdanjih pouzdanika koje nisu pratile moje uhode?
- Dolazili su i odlazili: Nikola de Brezovica, otac gospodina Damira. Dva puta je

ulazio i odlazio milanski poslanik grof Marcelo u posjet poslaniku Maffeu, zatim
gospodin rizniar Orban, njihove milosti knez Zapolja i Petar Gereb, a dva puta
gospodin biskup Baka.
- Dakle, samo moji najvjerniji prijatelji. Tu ne moe biti sumnje, a ipak smo uhvatili
dva pisma s vijestima koje su znali samo moji prijatelji i napuljski neprijatelji na
dvoru. Kako je to mogue?
- Rekoh kralju: zalaem glavu. Napuljci nisu mogli iznijeti ni pisma ni vijesti.
- A ja tvrdim da to nisu uinili prijatelji. Oni ne mogu biti izdajnici. to velite vi,
Bakau?
- Slaem se s vaim velianstvom.
~ 314 ~
- Meutim, katelan s potpunom sigurnou tvrdi da pisma nije mogao nitko iznijeti
iz dvora, a kako su ipak uhvaena, negdje su i napisana. Bit e, dakle, da je netko
izaao iz dvora i pismo napisao u gradu. Je li tako, Varadi?
- Jedino je to mogue.
- ujte, Bakau, u jednom uhvaenom pismu moji neprijatelji upuuju napuljske

glasnike da ne dou u dvor, nego u dominikanski samostan. Vi tamo imate
pouzdanike. Zar je mogue da bih ondje mogao traiti svoje skrovite neprijatelje?
- asni oci koje poznajem najodaniji su i najgorljiviji podanici vaeg velianstva. Ali
tko zna, moda se meu njima ipak krije neki izdajica. Ako mi velianstvo dopusti,
pokuao bih da o tome naem trag.
- Ne odmah. Danas je napuljski saveznik sigurno ve doznao da sam uhvatio

njegove vijesti u Milano i Napulj pa e biti oprezan. Za nekoliko dana, kad se sve
smiri, poslat emo u samostan jednog mladia kojeg nisu ondje nikad vidjeli, neka
se prikae da je glasnik iz Napulja. Tako emo uhvatiti izdajicu.
- Velianstvo neka to povjeri meni - javi se Varadi.
- Biskup Baka bolje poznaje prilike u samostanu. On e to bolje uspjeti.
- Vjerujem, on je lukaviji. Pokorit u se njegovim odredbama ako kralj dopusti da

budem u pomo biskupu Bakau.
- Nije nuno. Baka e to bolje obaviti ako nema pomagaa.
- Uinit u kako mi velianstvo zapovijeda - pokloni se biskup Baka mirno, a kad

je uzdigao glavu, sretne se s otrim pogledom kraljeva kancelara koji mu je stajao
upravo okom u oko.
Taj susret natjera u Varadijevo lice krv, a u Bakaevo hladan prezir. Izmeu obojice
kao da se ovog asa izmijenio neki skriveni dijalog bez rijei. Nakon toga Baka
krene u kraljevu kancelariju, a Matija naloi Marcelu:
- Posjetite mojeg gosta poslanika Maffea. Recite mu to se zbilo i neka doe da

ujem njegovo miljenje.
- Marcelo izae. Varadi i kralj ostali su sami.
- Gordani nema spasa. Uzvitlala mi je oblake nad glavom. Znate to sam odredio
prije ovog dogaaja u ljetnoj palai? Tvrava u Moravskoj. Drugo ne mogu...
- Velianstvo, djevojka nije kriva.
- Kriva je. Sve je to zbog nje - plane kralj.
- Velianstvo se uvjerilo da izmeu nje i princa nema veze.
- Ni u to se nisam uvjerio. Ona smeta mojim osnovama, neu da mi enske budu

na putu. Hou da se makne iz dvora ravno u tvravu da od nje ne bude ni traga ni
glasa. Jeste li uli? Onuii Zagovaranje ne koristi. Izvrite moju zapovijed.
- Odmah, vae velianstvo. Varadi poe, ali se opet zaustavi:
~ 315 ~
- Dopustite, kralju. Gordana je vjerenica gospodina Damira, a ovaj e se utei

princu ako mu vjerenicu otmemo. Isto bi tako ovo ponukalo Damirove roditelje da
ispitaju gdje je vjerenica. Neka kralj djevojku preda njegovoj majci.
- Ne elim vie uti Gordanino ime. Ona mora u moravsku tvravu, ali prije u
razrijeiti tu vjeridbu.
- Poaljite u grad neka odmah doe u dvor Damirova majka, a dotle spremite sve za
Gordanin odlazak u Moravsku. Dosta mi brige zadaje kraljica.
- Da nije bilo Gordane, velianstvo ne bi sada imalo u ruci tako vanih otkria.
- to vam je, biskupe? - zagrmi kralj. - Usuujete se protiviti mojim odredbama?
- Nipoto, velianstvo. Samo sam htio naglasiti da je Simono udario Milanca jer je
uvrijedio Gordanu i uzeo je pismo samo zbog toga to mu se inilo da sadri neko
zlo za nju.
- Da joj iskaem zahvalnost to je zaludila i ovog momka?
- U ovom sluaju bilo je to na kraljevu sreu.
- Ako se usuujete izrei jo jednu rije, pratit ete Gordanu u tamnicu.
Prijetei kraljev glas i plamtei pogled uputi Varadija da bi svaka daljna intervencija
urodila zlim posljedicama, pa se udalji.
~ 316 ~
IGRA SUDBINE
itav sat kralj nije primio nikoga. U svojoj velikoj dvorani hodao je polagano gore-
dolje, a onda opet sjeo u naslonja i umoran itao uhvaena pisma, prispodabljao
ih, smiljao, mrgodio se i kleo.
"Gdje je Beatrice nala put iz ovog dvora? Kako? Zar ima saveznika u njegovim
redovima? Ne, to je posve nemogue. A ipak? Kome da vjerujem neogranieno?
Marcelo? Ili tko drugi? Tko?"
U kralju se sve vie budi sumnja da je Beatrice negdje namamila bilo koju linost
na njegovu dvoru i privukla je u svoju stranku.
- "Tko bi mogao biti tako jezoviti izdajica? Da ga uhvatim, skinuo bih mu glavu.
Hvatat u te nevidljivi izdajnie, osjeam tvoju blizinu. Otkrit e te ona, ona e mi
pomoi."
Onda pogleda u Beatriceino poprsje. Promatra u mramoru vjerno isklesane crte

njenog lica, visoko elo, a pod njim neto kose oi, s visokim obrvama. Sjea se
prvog susreta s njom, tamo pred modrim atorom na poljani, kad je prvi put
ugledao tu mladu ljepotu.
"Nisam slutio kakvo mi srce nosi u svojim grudima. Nisam progledao. Nisam
zapazio. Ja, koji pregledavam sve ljude i najlukavije. Ni Venecija me ne moe
prevariti. A ona? Zato?", upita se onuzaludno, ne nalazei odgovora.
"Otkud njoj toliko drskosti, toliko snage da ne zadre, preda mnom ni onda kad
ini izdajstva? Zato ne zadre? titi je Napulj, Ferrara, titi je kardinal Roderigo
Borgia u Rimu. titi je slava njene ljepote i umnosti du Italije. Dobro, zar ne bih ja
mogao da ih sve pregazim? Da pregazim sve obzire i uinim s njom to me volja?"
- Traio je uzalud. Ne nalazi nita ime bi je kaznio. Svaka misao kazne rasplinula
bi se negdje u njemu, u dnu njegove unutranjosti negdje emu ne zna imena,
samo osjea da je nemoan.
"Zato ", pita se po stoti put, ne naavi odgovora.
- Velianstvo, u predsoblju eka ena Nikole de Brezovice - najavi Berislavi.
- Uvedi je.
Damirova majka ulazi kralju u smeoj plemikoj haljini, sa smeim klobukom na

prosijedoj kosi. Zabrinuto pitanje lei joj u crnim oima. Duboko se sagne pred
kraljem i eka.
- Gospoo - ree kralj - va mu je otputovao i zato traim od vas da mi pruite

pomo.
- Velianstvo, ime bi neznatna ena mogla da koristi?
- Ponajprije utnjom o svemu to u vam rei.
- Obavezujem se kralju.
- Va sin vjerio se s Gordanom po mojoj vlastitoj elji.
~ 317 ~
- Zahvaljujem vaem velianstvu.
- Vama je ova snaha po volji?
- Da, velianstvo.
- Zato? - ozlovoljeno pita kralj.
- Jer je po volji mojem sinu.
- On je ljubi?
- Ne bi se vjerio da je ne ljubi.
- Ne, on. Ja sam ga vjerio, a sada, razabirem da to nije bilo dobro.
- Velianstvo, ne znam to mislite.
- Opazio sam da bi mladi bio s njom nesretan.
- Moda se kralj vara, jer ja znam...
- Nipoto. Mladi Damir sin je mojeg dostojanstvenika Nikole kojeg u uzdii na vee
asti. Vaeg sina eka blistava budunost. Opredijelio sam ga za prvog dvoranina
budueg kralja, mojeg sina.
- Velianstvo - i sretna se majka sagne, sluajui kraljeve objave.
- Kad va sin stupi u muevnu dobu, moe postati kraljevski uzniar, kraljevski
savjetnik, a moda i hrvatski ban.
Uvelo majino lice zasja arom sree i ona se gotovo pomladila. Siguran u svoj
uspjeh, kralj e jo prijaznije:
- Takvom mladiu valja nai enu, ne samo lijepu i umnu nego i odlinog roda. I
zato ete doi tamo u moju dvoranu i pred savjetnicima izjaviti: velianstvo, u ime
svojeg mua i moje molim da razrjeite vjeridbu mojeg sina s gospoicom
Gordanom, jer se ne zna ija je ki, a mojem sinu elim dati enu odlina i asna
roda. Ja u to prihvatiti, ree Matija, i vjeridbu razrijeiti, a odmah nakon toga
Gordana e otputovati.
Srce joj zadre. Ve je smatrala nesretnu ljubav svojeg sina tako divno rijeenom, a
sad kralj hoe da tu sreu otme. Sva se upne, uskliknuvi:
- Velianstvo, Gordana je odlina, vrlo odlina roda.
Izraaj kraljeva lica odaje iznenaenje.
- Odlina roda?
- Da, velianstvo.
- Otkud vi znate kakvog je ona roda? Smela se, oborila oi, neega se prepala,
poniknula.
- Recite mi sve to znate, gospoo - strogo e kralj. Obrve joj zadru, suze joj
potekoe na oi od straha.
~ 318 ~
- emu taj pla? Zar sam vam uinio to naao? Govorite to vas pitam.
- Plaem - pone ona - jer sam izrekla ono to su mi povjerili. U strahu za sreu
svojeg sina odala sam to nisam smjela.
- Tko vam je rekao da je Gordana odlina roda? Pazite, ne trpim da mi se neto

skriva. Kakva je roda Gordana i tko vam to ree?
Hvatajui dah, gospoa osjeti da joj nema druge, nego odgovoriti:
- Moj mu Nikola donio mi je vijest da je njegova visost princ vjerio Damira s

Gordanom. Bila sam jako sretna, ipak sam spomenula i ja kakva je roda? A onda
mi rekoe da ne vodim o tome brige jer je ona vrlo slavna roda.
- Tko vam je to rekao?
- Uzviena gospoa Borka.
Ruke mu se sloile u krilu. Zagledao se, sabirao nabore ela, a ona se tresla nad
svojim otkriem. Oi su joj pune suza, straha.
- Kad je to bilo?
- Drugi dan kako su mi dojavili vjeridbu.
- Otkud Borka to zna?
- Nije mi poznato. Nisam je pitala kad mi sama nije dalje govorila. Uinila je to samo
zato da me razveseli to e mi sin dobiti tako vrijednu vjerenicu.
Matija krene. Drhtavim srcem prali ona kraljeve korake upravljene prema prozoru.
Osjeaj straha jo se poveao. U njenom srcu je stislo u oekivanju kraljevih
odredaba. Nekoliko asaka kralj razmilja i ostane okrenut leima prema njoj. Onda
se obazre i strogo je pogleda:
- Zato ste mi to otkrili?
- Jer sam, velianstvo, htjela zatititi sreu svojeg sina.
- Ovih osam dana niste ga vidjeli. Nikome nije bilo doputeno da izlazi iz dvora. Ni
njemu, dakle, ne znate da li on Gordanu smatra svojom sreom? Vidite, uhvatio
sam vas u neistini.
- Velianstvo, majka ne smije odavati tajne svojeg sina.
- Nema vie tajne. Damir je javno rekao da ljubi Gordanu.
- Rekao je istinu, pa molim velianstvo: ne razrijeite vjeridbu. To jedino molim

kralja, to jedino - i novi vrutak suza potee obrazima.
Njoj bude tjeskobno u dui. Sve se vie bojala neega to bi se moglo survati na
Damira, a bojala se i zbog prineve majke koju je ovog asa odala u strahu za
Damirovu sreu.
Njoj se ta nenadana vjeridba inila od neba poslanom sreom. Kad joj je mu donio
kratku vijest da je sam princ njegova sina vjerio s Gordanom, kriknula je od
~ 319 ~
radosti. Gledala je Damirovo spasenje od muka to ih ja saznala onog dana kad je

pred njom izjadao svoje oajnike patnje.
Ta vijest vratila joj je mir i sreu. Uvjerena da se sve odjednom prevrnulo, da se

princ odrekao Gordane i predao je Damiru, ekala je as da joj doe sin i padne oko
vrata, osloboen, otkupljen zakletve, prijateljske obaveze, svega to je Damir
smatrao vjenom zaprekom. U toj srei sve je gledala u svjetlosti i radosti. A sada sa
strahom zuri u kraljevo zamiljeno lice i eka to e slijediti. Zadrhtala je kad kralj
uzme sa stola srebrno zvonce. Na vratima se pojavi Berislavi, a kralj mu apne:
- elim govoriti s majkom princa Ivana, ali da nitko ne dozna. Onda ree glasno:
- Odvedi gospou od Brezovice u jednu od mojih odaja i neka tamo ostane dok je ne
zovnem. Damir ne smije doznati da mu je ovdje majka ni princ. Nitko. Te odredbe
potresu njeno srce i sva se prepadne.
- Nemate razloga da se bojite - umirujui ree kralj. - Samo neu da o tome s njim
govorite dok ne rijeim druge stvari. Sad idite.
Pola je prema vratima. Kralj zovne Berislavia blie i tiho naredi:
- Kad je smjesti, hitno odjai u grad i dovedi prinevu majku. Neka se ne

prepadne. Reci da elim s njom govoriti o princu. Dovedi je oprezno, neka stavi na
lice gustu koprenu. Hitro.
Dvorski metar poe za Damirovom majkom i odvede je u malu kraljevii odaju. Ona
sjedne da u neizvjesnosti eka. Berislavi izda nalog Stjepku da stoji pred vratima
odaje i nikoga ne pusti ui, osim ako odredi kralj. Malo zatim ve se Berislavi u
dvoritu bacio na konja.
*****
U kraljevoj kancelariji radili su njegovi savjetnici Filipec i Baka zajedno s

kancelarom i tajnicima, kad se pojavi Matija. Varadi odmah opazi neku duboku
misao to se ispoljava u kraljevu oku. Nije govorio niti priao k njima, nego sjeo
podaleko i pregledavao neke papire na svojem stolu. Varadi opazi da ga papiri ne
zanimaju i da se stalno bori s mislima to su ga oito potpuno svladale, zadale mu
briga. Prola je itava ura da se kralj nije micao iz svojeg naslonjaa. Najposlije
zovne k sebi kancelara i upita ga tiho da ne uju ostali:
- Izdali ste naloge da se spremi sve za Gordanin put?
- Da, velianstvo.
- Gordani recite da po mojoj elji ima poi na Viegrad. To je za izliku da ode mirno
iz dvora, a kad bude vani, onda mi je svejedno to e joj se rei. Jo danas nakon
objeda ima da krene.
- Bit e kako velianstvo eli.
Onda ue kraljev stari dvoranin Radulo i sagne se k njemu:
- Kralju, tamo u vaoj radnoj odaji eka "naa" uzviena gospoa.
~ 320 ~
Matija hitno ustane i poe. Otvorio je vrata druge dvorane. U crnoj haljini, u
ogrtau s gustim velom na licu, Borka se duboko nakloni. On joj prie i primakne
joj stolicu.
- Digni koprenu, nitko nee ui.
Smjerno je sjela i prebacila koprenu natrag. Zauen, kralj gleda njeno drobno lice,
orumenjelo, osvjeeno. U svakoj crti lei mir i srea.
- Blizina tvojeg sina posve te promijenila.
Plave oi, pune njenog sjaja, upravljaju se kralju:
- Vae velianstvo, hvalim na toj milosti. I vi ste opet posve ozdravili.
- Tijelom da, samo mi brige more duu. Ali ne zamjeri to sam te zvao, neto me
hitno prisililo da govorim s tobom.
- Ivana nije bilo osam dana - ree ona plahim strahom.
- Njemu je dobro, ali sam odredio da ne izlazi. Nitko ne smije iz dvora zbog nekih
nevjernika koji odnose vijesti. Ivana bih ve pustio da ide, ali nikad ne znam tko bi
od slugu mogao da ponese neprijateljima kakvu vijest. To velim da zna. A sada da
te upitam neto vano.
On podupre ruku o koljeno i sagne se blie k njoj:
- U strahu za svojeg sina Damirova mati neto je izlanula. Dobro je uinila i ne

smije joj zamjeriti - nastavi kralj.
- Ne, nipoto!
- Borka, ti ne zna lagati.
Ona smeteno obori oi, ekajui daljna pitanja.
- Tebi je poznato kakvog je roda Gordana? Ili si samo tjeila Damirovu majku?
- Ne, nisam.
- Dakle, zna?
- Da, velianstvo - i opet spusti vjee.
- Onda mi reci kakvog je roda?
- Vrlo uglednog i slavnog.
- To sam uo. elim znati potanje.
- Zbog toga je nee snai nikakvo zlo?
- Zbog toga ne. Dakle, tko joj je otac?
- Velianstvo, obuzima me strah. Povjerena mi tajna mogla bi survati nedunu

djevojku u vau nemilost, a to bi me progonilo do kraja ivota. Ne dajte da patim,
kralju.
~ 321 ~
- Ako ti zadam rije, ako ti se obaveem da Gordani od toga nee biti zla?
- Bojim se da ete poaliti obeanje.
- Ne vjeruje mi? Zasluio sam to.
- Velianstvo, ne tako. Nikome ne bih htjela nakoditi, a znam, planut ete na oca, i
Gordana e trpjeti.
- uj me, Borka. Meni je samo do sree naeg sina, do prijestolja koje sam mu
namijenio, a zbog toga hou da znam sve, da zaprijeim nesreu koja bi mogla da
zadesi njega i prijestolje, ako on misli na Gordanu.
Od njegova glasa ona zadre, spusti glavu i ne ree nita.
- Gordani sam dosudio teku sudbinu.
- Boe moj - tiho usklikne ona.
- Ako mi iskae svu istinu, evo ti moje rijei i ruke. Spasit e sve moje osnove, a s
njima i Gordanu.
On prui prema njoj dlan, a njena sitna mala, bijela ruka drhtavo dotakne njegove
velike, ilave, teke, samo naas i ve je povue.
- Tvoje plemenito srce ne bi ni crvu nakodilo. Znam to i vjeruj mi. Odrat u rije
ako je djevojka dobra roda, to manje u je poniziti i pokuati da naem drugi izlaz
kako bih je maknuo s dvora,
- Sigurno su je ocrnili, velianstvo? Ona je potena i vjerna vama.
- To vie hou da saznam tko su joj roditelji. Ima, eto, moju rije i ruku - opetuje
kralj naroito naglaavajui. Oslobodit e me da poinim moda nepravednu
stvar. Dakle: povjeri mi tajnu i znaj, neu te razoarati. Tko joj je otac?
- Ivan esmiki Panonius.
- Je li to mogue?
- Bilo je to jo onda kad nije stupio u sveeniki stale. Djevojicu je esto dovodio k
meni kad sam bila na dvoru.
- A mati?
- Ona je potomak kneevskog roda.
- Otkud to zna?
- Vidjela sam pisma koja mi je dao na uvanje esmiki kad je bio na naem dvoru,
ali, velianstvo, zato vas to uznemiru je?
- Jer sam te prisilio da obeanje prekri na sreu svojem sinu...
- Zato njemu?
- On ljubi Gordanu.
- Vjenan je s drugom, a ona zaruena s Damirom.
~ 322 ~
- Bianca jo nije ovdje. Jo ima vremena da se sve promijeni, da propadne moje

prijestolje. Znaj, on se ne bi vjenao s Biancom kad bi znao da u Gordaninim ilama
tee krv slavnog pjesnika i roene kneginje. Molim te, Borka, nikad mu to ne reci,
survala bi ga s prijestolja.
- Ne razumijem kako bi to bilo mogue kad se vjenao s milanskom vojvotkinjom?
- Jo uvijek moe razrijeiti brak s Biancom, jo uvijek moe uzeti Gordanu i

unititi sve moje narode. Dok nije uao u Biancinu lonicu, brak se moe razrijeiti.
- Da, ali Gordana ga ne bi uzela.
- Kako si bezazlena. Ima li djevojke koja ne bi htjela da bude ena mojeg sina?
- To je Gordana.
- to to govori, Borka?
- Ono to znam. Gordana je odbila Ivanovu prosidbu.
- On ju je prosio? Kada?
- Na Griu kad sam ondje bolovala. Ivan ju je zaklinjao da ga uzme, a ona mu

stalno govorila o dunosti da spasi kraljevstvo od nesree. Rekla mu je da bi bila
izdajica svog naroda kad bi primila tu ponudu. Na sve Ivanove molbe ostala je
postojana, nato je Ivan potpisao brani ugovor za Milano. Gordana je vrijedna da je
titite kao svoje dijete, velianstvo. eznula sam da Ivan stekne svoju sreu, ali
Gordana je ostala nepokolebiva. Sad sam rekla to moda nisam smjela rei, ali kad
mi sada rekoste da ste toj djevojci naumili zlu sudbinu, morala sam vam to kazati:
Ivan je sam vjerio Damira s njome, to znai da se odrie svoje ljubavi i bio bi grijeh
da preutim to velianstvo sve duguje Gordani koja je bila iza zastora, ali je
junaki radila za vae osnove.
Zarumenjela se od napora ili se stidi to se usudila tako dugo govoriti. Obori oi, a
on je gleda, alei sebe to je tako udaljen od te plemenitosti...
- Sve si to mogla da mi tako dugo taji?
- Skrivala sam tajnu svoga sina. Kad znate njegove osjeaje prema Gordani, morala
sam vam otkriti istinu da ne uinite nikakvo zlo njoj, najvjernijem vaem podaniku.
Sluala sam kako ga je odbila dok sam leala u postelji na dvoru. Sluala sam je s
divljenjem.
- Ti ne zna lagati, dakle, to je sve iva istina? Borka, spasila si Gordanu tvrave do
kraja ivota.
Zapanjena upre u nj modre oi
- Da htio sam se osloboditi Gordane na ovaj nain. Bila bi dna nepravda. Hvala ti,
Borka. Kad god si ti progovorila, uvijek se oslobodio kakvog zla. Da si barem znala
ovako govoriti i za sebe.
Problijedila je od tih rijei i skamenila se. Kralj se sjeti to je rekao, brzo se digne i
poe po sobi.
- Ostani - ree kralj - eli li vidjeti Ivana?
~ 323 ~
- Molim od sve due.
- Ne reci mu ni rijei o svemu tome. Neka ostane naa tajna da sam u sve upuen.
Ne elim nikada o tome govoriti s njim. Bojim se njegovih oitovanja o svojoj ljubavi
preda mnom. Reci mu da sam te zvao je on ne izlazi iz dvora. Sve drugo e zatajiti.
- Sluam vas doslovce.
Tada on opet okrene razgovor.
- Gordana poznaje svoje porijeklo?
- Poznaje, ali uti.
- Ipak nije primila njegovu prosidbu. Zar ipak ima velikih dua meu enama? Ima
ih - a pritom pogleda Borku i sakrije uzdah to je zahvatio grudi.
Zagledao se u nju, udno, dugo.
- Gdje god si ti, tu je dobrota. Zaboravio sam, htjela si vidjeti sina.
Gledala je za njim kako je otvorio vrata u predsoblje, pozvao Berislavia i na pragu

mu dugo izdavao neke naloge, tako tiho da nije razabrala ni jedne rijei.
Kad se vratio u sobu, on je oslovi:
- Berislavi e te otpratiti k Ivanu. Do vienja, Borka.
Poklonivi se i spustivi na lice koprenu, ona poe s Berislaviem. Kralj hitno otvori
vrata svoje velike radne dvorane. Tu su ekali grof Marcelo i Maffeo, raspravljajui s
njegovim savjetnicima. Varadi se zadubio u itanje nekih spisa, ali je oslukivao
razgovor.
Prisutni se poklone kralju. utokosa kraljeva glava ostala je podignuta kao pod
nekom teinom. Ovako je koraao sve do stola, onda uzdii glavu i okrene se k
poslaniku:
- uli ste od Marcela kakvoj smo lupetini uli u trag?
- Zgraam se nad tim zloinom - ree Maffeo.
- to mislite, kako je to pismo dolo Marcelovu kopisti?
- Velianstvo meu svojim pristaama ima izdajnika koji je pismo morao napisati i
otposlati kad je izlazio iz dvora.
Kraljev pogled zaokrui po licima svojih savjetnika.
- I oni su tu prije utvrdili. Je li to mogue, moja gospodo? Prvi odgovori Varadi:
- Nita nije nemogue.
- A vi, Bakau?
- Lako je mogue, velianstvo, vrlo lako.
- Na Griu sam opazio da je netko odao kraljici polazak Lovre Ilokoga u Milano.
Onda ste, Bakau, otro poricali da bi se izdajnik mogao nai u krugu mojih
~ 324 ~
pristaa. Danas tvrdite da je to lako mogue? To znai: na Budimu ste nali povoda
sumnji? Vi imate pronicavo oko, dakle, priznajete otvoreno svoje sumnje.
- Spreman sam razjasniti potanje: dananji sluaj odvie prozirno dokazuje da nitko
iz kraljiine okoline nije mogao iz dvora, a ipak su vijesti izile iz dvora. Prema tome,
jedino je prirodno da se netko prikazuje vjeran vaem velianstvu, a ipak je
saveznik vaih protivnika. To nije sumnja, ve samo logiki zakljuak.
- Sasvim se slaem - naglasi Varadi i pogleda Bakau u oi.
- Koliko god bi ovakvo izdajstvo bilo strano, nije mogue - primijeti biskup Filipec.
- Moji najvjerniji savjetnici slau se da u njihovoj blizini, s njima, pod istim krovom
moe sjediti najcrniji kraljev izdajnik. Smije li se nazvati mojim vjernim podanikom
onaj koji to doputa?
- Ne smije - usklikne Baka vrsto, uvjereno. Za njim potvrde svi redom.
- Sami ste izrekli svoju osudu.
- Bit e ga teko pronai - ree Marcelo - dok se kralju vjeto prikazuje da mu je

vjeran podanik.
- I zato nalaem svim svojim vjernima i najvjernijima da ni jednog trenutka ne

zaborave traiti, vrebati oko sebe i kad nau trag sumnji, neka mi odmah jave.
- Sumnja bez dokaza moe biti kobna zabluda - upozori Varadi.
- Ako naete trag sumnji, onda ste blizu i dokazima. Pozivljem vas: prisegnite na
svoju duu, kad naete trag i dokaze, da ete mi odmah razotkriti i pokazati put do
izdajice. Svi prisegnite.
Podigoe uvis prste i zajedniki rekoe: ;
- Prisiemo!
Maffeu se inilo da je razgovor svren i htjede se oprostiti. Kralj ga zadri:
- Sjednite as - i ponudi mu stolicu - hou da proitate pismo to su ga izdajnici

odaslali vojvodi, jer mi smo uhvatili samo jednog glasnika. Drugog e moda
uhvatiti putem. Dao sam nalog Berislaviu da za njim alje brzotee. Poto je
milanskom poslaniku pruio pismo, raspravljao je ponovo o itavoj stvari kao da sve
njih namjerice zadrava na oku.
Kad je Maffeo proitao milansko pismo, kralj ga uzme.
- Napuljci su u svojim spletkama zapravo budale. Kako vidite, silom hoe da princu
podmetnu Gordanu. Rekao sam: djevojka za kojom su se otimale Ivanove oi ve je
davno u svojoj domovini. Sami ste bili svjedoci onog prizora u ljetnoj palai i uvjerili
se o lanoj spletki.
- Jesam velianstvo - odvrati Maffeo. - Ali napuljski dvorani priaju mojoj milanskoj
pratnji da je vjeridba prividna i da se brak nikad nee sklopiti, to se slae i onim to
ovaj nepoznati izdajica pie mojemu vojvodi. Prema tome, saveznik neprijatelja
nalazi se na dvoru.
- Ne otiao s ovog svijeta dok tog nitkova ne budem imao u svojim akama.
~ 325 ~
Pojavio se Berislavi i javlja:
- Velianstvo, majka gospodina Damira moli da je primite zajedno s vjerenieima.
- Kako je dospjela u dvor? - mrko e Matija.
- Zamolila je da je dopratim k vaem velianstvu jer ima veliku molbu, a kako je

gospodin Nikola od Brezovice, vjerni sluga vaeg velianstva ...
- Dakako, ali sad vijeam - namrti se on - to eli gospoa?
- To mi nije rekla.
- Neka doe i ona i vjerenici - odgovori kralj i poe prema Berislaviu, gledajui ga
znaajno, zamirnuvi malo svojim utim trepavicama.
- Maffeo se digne na polazak.
- Ostanite, elim s vama jo kojeta raspravljati o svatovima princa Ivana.
Oito vjernici hoe da mi zahvale na darovima koje sam im danas podijelio. I sjedne
u naslonja nasuprot Maffeu i Marcelu. Polagano su ulazili u dvoranu gospoa od
Brezovice, a za njom Gordana i Damir. Kralj vrlo prijazno oslovi Damirovu majku.
- to je ponukalo suprugu mojeg savjetnika da doe svojem kralju?
- Velianstvo smijem li smjerno podastrijeti molbu u ime svoje i svojeg sina?
- Tako. Dakle, molbu? A to biste zamolili?
- Velianstvo je u svojoj velikodunosti dopustilo mojem sinu da se vjeri s

odabranicom svojeg srca, a ja dolazim da zamolim kralja neka svoje plemenito djelo
dokraji. Mu mi je uvijek u kraljevskom poslu, bolesna sam i sama, treba mi
vjerna ker da me njeguje. Molim kralja neka uslia moju molbu i molbu mojeg sina
i to prije vjena mlade vjerenike.
Iza majinih lea stoji Damir s ukoenim uasom u srcu. Kraj njega je Gordana
nepokretna. Oboje su pognuli glave, stojei iza visoke pojave gospoe od Brezovice.
- Razumijem vas, gospoo, nemam nita protiv toga. Vaa molba ne moe ostati
neusliena. Mladi vjerenici mogu se vjenati kad god elite, gospoo.
- Na Griu sam opazio da je netko odao kraljici polazak Lovre Ilokoga u Milano.
- Velianstvo, usliujete bolesnu majku koja ezne za milom kerkom i

njegovateljicom. Dapustite da vjenanje bude idue nedjelje.
- Tako hitno nije mogue estito opremiti vjerenicu.
- Bojim se jo tee bolesti, kralju. Molim da me usliite. Oprema nije vana.
- Dobro, neka bude idue nedjelje bit e na dvoru sveani svatovi. Jeste li
zadovoljni?
- Hvalim velianstvo iz sve due.
~ 326 ~
- Gordana - oslovi sada kralj djevojku - ja u preuzeti svu brigu za tvoj miraz jer si
toga dostojna.
- Ve-li-anstvo - smjer-no hvalim! Kralj ustane. I Milanci.
- Doite u moju odaju, gospodo, da tamo dovrimo svoje poslove, a vi, biskupe
Varadi, dogovorite se s Damirovom majkom i vjerenicima o svemu to je potrebno za
crkvene stvari u tom braku.
U drutvu s milanskim poslanicima, praen Bakaem i Filipcem, kralj izie u svoju

linu radnu odaju.
Gordana ne moe da se probudi iz prepasti i bulji u Varadija, dok je Damir priao

majci:
- Majko, zato ste to uradili?
- Na kraljevu zapovijed, sinko. Poslao mi je Berislavia da me uputi kako moram

govoriti pred njim i pred onom gospodom. Zato ne znam, ali vidim da kralj eli
tvoju sreu, a meni je tako milo u dui.
- Doi u, majko - tiho e Damir- - da vam sve kaem. Sada idemo. Kancelar hoe
da govori s Gordanom nasamu. Sve ete saznati, majko - i povede je u predsoblje.
Ustremijeno stoji Gordana i rukom se dotakne ela kao da joj se magli pred oima.
Onda e Varadiju:
- Biskupe, to ne moe biti.
- Molim vas, Gordana - sklopi ruke Varadi.
- Nije mogue, nije mogue, biskupe. Pomozite, sprijeite to!
- Da vodim u tamnicu vas i sebe?
- Bolje. Mnogo bolje. Radije u u tvravu.
- Ali meni ne moe tamo biti bolje. Mojoj i vaoj domovini ja sam potrebniji, ali sam
isto tako zateen, zapanjen kao i vi. Kralj je dao pozvati Damirovu majku i mudro
joj zapovijedio da pred Milancima tako govori. Osjeao sam da ih tu zbog neega
zadravu, ali ovo nisam slutio. Uostalom, vjenanje je naravna posljedica zaruka.
- Mi smo tu vjeridbu primili da Maffeo ne otkae brani ugovor s Biancom. A

vjeridba nije brak. Razumijete li? Vjeridba se lako snosi i razvrgne.
- Mislili ste, dakle, raskinuti vjeridbu?
- Nego to drugo?
- A Damir vas ljubi!
- Stjepkova doskoica.
- A ako nije?
- Kancelaru, mene se i ne pita za moje osjeaje. Uostalom, razmislite: kad bi Damir

mene i ljubio i kad bih mu ja uzvraala, ovakvo bi vjenanje znailo skok u ponor
~ 327 ~
prineve mrnje, rasulo prijateljstva, a princu je Damir potreban kao kruh

svagdanji.
- Princ je posve smiren i odrie se.
- Da ste ga uli to mi je govorio u Damirovoj prisutnosti tamo u ljetnoj palai ne

biste tako nehajno govorili o tome.
- Gordana, vi ste umni, razboriti. Znat ete to valja da inite.
- Sve, samo ovo vjenanje nikako.
- Onda ste izgubili kraljevu milost, vjeru, sve. Kralj e opaziti da ste se vjerili samo
zato da se spasite tamnice i bit e nemilosrdan.
- Neka bude!
- Molim vas sluajte: neki izdajnik javio je milanskom vojvodi da je vjermbu prividna
i da se taj brak nikad nee sklopiti. A, eto, kralj hoe da se sklopi.
- Onda se razbija prinev mir, prijateljstvo s Damirom koji je voa svoga mladoga
plemstva u Hrvatskoj. Ne zaboravite? Damirovo ime postalo je znaajno i u
ugarskom malom plemstvu. To se prijateljstvu ne smije razbijati.
- Vae tvrdnje izazivaju moj oaj.
- A moje kraljeva odredba.
- Ne biste htjeli Damira za mua?
- Nikoga. elim zadrati slobodu, neu mua. ujete li?
- Izdali ste se. Srce vam je priraslo uz princa? I ne moete zaboraviti.
- O svom srcu ne polaem rauna nikome.
- Ako ste vjerni kraljevstvu i zadai koju ste primili od Ivana esmikog, onda
sasluajte barem vijesti to ih je donio Simono.
- Simono je ovdje?
- Stigao je iz Napulja. Ferrante ga je otpustio kralju Matiji na njegovu molbu.
U nekoliko rijei ispripovijedi joj Simonov susret s milanskim pisarom na putnoj

stanici i onda uzme pismo to ga je donio:
- Proitajte da vidite zato kralj Matija treba ovo vjenanje.
Dok je itala, u dvoranu je uao Damir, s izraajem strepnje u oima. Gordana

doita i, utei mu, prui pismo. Varadi i njemu poblie razjasni kako je to dospjelo
u kraljeve ruke i onda im tiho ree:
- Tu nema izlaza. Kralj hoe da Milanu dokae spletku i umiri vojvodu Ludovika.
Naloio mi je da uredim crkvene stvari za to vjenanje, A zato ste odveli svoju

majku, Damire.
~ 328 ~
- Jer joj elim pritedjeti razoaranje. Majka jo ne zna kako je i zato ova vjeridba.
Gospodine biskupe, to e biti sada? Savjetujte. Kako da sprijeimo vjenanje?
- Ne gubimo vrijeme. Valja nai naina kako da kraljevu odredbu onemoguimo -

ree Gordana.
- Ne zaboravite da su tu dva milanska poslanika pred kojima je kralj danas odigrao

ovaj prizor da sauva milansku enidbu. Ako to razorite, Gordana, onda vam
zadajem rije: bacit u sve do avola i otii svojim putem. Dosta mi je tih spletaka i
natezanja oko milanske enidbe. Bez nje nema proklamacije. Ako ste vi, djevojko,
preuzeli na sebe sluiti tom cilju, onda valja dati i ivot.
- Samo ne date svoju slobodu.
- I dat u ivot.
- Nije potrebno. Evo, razboljet u se i time kraljevu odredbu odgoditi da steknem

vremena i naem neto drugo.
Damir tiho usklikne:
- Ja znam neto bolje: izazvat u Enrica da se sa mnom pobije i dopustiti da me

rani.
- Moda ak i ubije - doda Gordana ljutito.
- Sjajan zgoditak za Napulj.
- Onda vas, naravno, kralj nee moi da vjena - srdi se Varadi.
- Prepustite to, gospodine Damire, meni. Razboljet u se i time odgoditi vjenanje,

dok se ne vrati vojvoda Iloki. Uvjerena sam da nitko ne bi mogao uspjeti da
kraljevu odluku promijeni, osim vojvode. On ima pravo da trai razjanjenje vjeridbe
s Damirom jer mu je kralj davno obeao moju ruku. Priznat u kralju da smo lagali,
i ja i Damir, kako bismo zaveli Maffea. I sve je rijeeno. A Milanu i kralju oito je
svejedno za koga polazim. Glavno je da se dokae lanost napuljskih vijesti.
- Igrate se vatrom, Gordana - razljuti se Varadi.
- Gordana, vi elite poi za vojvodu? - upita Damir.
- To pravo pripada meni - naglasi Gordana - i ja u se time posluiti.
- Zabranjujem vam to - primijeti biskup.
- Ne moete mi zabraniti jer ne bih posluala.
Varadi plane i porumeni:
- O tom vjenanju ovisi sudbina kraljevstva i ako se opirete, poloit u ast

kancelara i otii.
- Varadi, vaa estoka ud moe sve upropastiti. Sjetite se opomene esmikoga -

naglasi Gordana.
~ 329 ~
- Opomenu primijenite na sebe. Vi mojim osnovama podmeete zapreke. Ili

pristanite na vjenanje, ili u se povui. Recite mi sad oboje: hoete listupiti u taj
brak?
- Nikako - ree Damir.
- Nisam li ve rekla da neu?
- Dobro. Evo naina da budu zadovoljni svi: i milanski vojvoda, i kralj, i vi.
- Dakle, predloite.
- Vjeridba je prividna, neka bude i brak.
- Kako? - upita Damir.
- Jednostavno: brak ne vrijedi ako se mladenci svezu samo pred oltarom. Vjenanje
neka se izvri, a vi ete ostati strani kao to ste danas.
- Ni to ne prihvaam - odluno e Gordana.
- Nikako, Varadi, nikako, sprijeit u to vjenanje kako sam odluio. Idem k princu
- dovri Damir i, ne osvrui se vie na Varadija, izie iz dvorane.
- On e se dati ubiti, uvjerena sam. Dopustiti e da ga Enrico probode, a to moramo

sprijeiti. Idite k princu neka Damiru zabrani da se bilo s kim pobije, a ja u ve
nai izlaz da budue nedjelje ne bude vjenanja. Moda mi pomogne i Beatrice.
I ostavi Varadija, poe gore, a on se uputi k princu. Kad je stigao, nade Ivana i
Damira u ivom razgovoru. Odmah opazi da su obojica u skladnom raspoloenju,
dakle, da su neto ugovorili i sporazumjeli se. Varadi odlui doznati i upita:
- Visosti je ve poznato?
- Poznato i rijeeno. Damir e lukavo sprijeiti vjenanje.
- Na koji nain?
- To jo nisam odluio. Nije potrebno da o tom raspravljamo dok ne naem nain.
- Visosti, Damir je odluio izazvati Enrica, pobiti se s njim i dopustiti da ga rani, a

moe ga i ubiti.
- Damire, kako si smio zamisliti takvu ludost?
- Bilo je samo onako reeno. Znam neto bolje, ne brini se, Ivane.
- Visosti, on e uiniti to sam rekao i nitko mu nee stati na put.
- Zakuni mi se da se nee ni s kim pobiti. Mladi ne odgovori.
- Vidite, visosti, uhvaen je. A ja sam mu predloio da izvri kraljevu zapovijed,

samo pred oltarom. Kako su se vjerili, tako neka se prividno i vjenaju, a poslije
moe svatko opet stei svoju slobodu Visosti, malo prije nego to se kralj odluio
izdati odredbu za vjenanje, odredio mi da Gordanu otpremim u jednu moravsku
tvravu. Znajte, sve je ve spremno za odlazak. Ako se to vjenanje odgodi, obnovit
~ 330 ~
e kralj svoju zapovijed. Da je tu vojvoda Iloki, ne bih predlagao izvrenje kraljeve

odredbe. Jedini vojvodu ima pravo zatraiti od kralja da mu preda Gordanu.
Princ veselo usklikne:
- Varadi, va je prijedlog izvrstan. Jest, prividni brak rijeit e najjednostavnije tu

stvar. uje li, Damire!
- A kad budem htio koju djevojku uzeti za enu?
- Dok ti jednom nae svojem srcu odabranicu, dotle e ve davno biti razrijeen te
enidbe.
- A sveti otac papa proglasit e nitenim brak koji nije postojao podupre Varadi
Ivana. - Vaa visost e se pobrinuti.
- Pustite me s njim. Sporazumjet emo se u etiri oka! Molim vas priekajte u

drugoj odaji.
Zadovoljan i pun nade ostavi ih Varadi, a princ prie k svojem prijatelju.
- Reci mi istinski: moda si naao sebi djevojku s kojom se eli vjenati?
- Ne, sada jo nijednu ne elim uiniti svojom enom.
- Onda me sasluaj: Gordana e uvijek lebdjeti izmeu kraljeve milosti i nemilosti, a

kad se vrati vojvoda Iloki, mogao bi zatraiti od kralja da je dade njemu. Kraljeva
sklonost prema vojvodi je velika i on bi to uinio. Ja to ne bih dopustio i tako bi
izmeu mene i oca nastao sukob. Sad reci: ima li pametnijeg rjeenja nego da
stupi u taj tobonji brak? Trajat e samo nekoliko mjeseci, a onda, evo ti asne
rijei, zatrait u od pape ponitenje braka. I ti si opet slobodan. Juer mi je otac
povjerio da e me odmah nakon proklamacije okruniti za kralja. Ve se esto desilo
da su sina krunili jo za oeva ivota. A onda e mi biti lako da razrijeim obaveze s
Biancom i Gordanu povedem pred oltar. Moe li mi iskazati tu uslugu?
- Nema nita to ne bih uinio da Gordana bude tvoja. Na to ti se kunem.
- A ja ne elim nita drugo nego da tebi jednom uzmognem dvostruko uzvratit to si

uinio za moju sreu.
- Nema meni druge naplate do onog asa kad e ona biti tvoja.
- Sad si opet moj stari Damir, onaj s Gria, ali ne onaj nakon povratka iz Napulja
kad si mi savjetovao da je zaboravim.
- Jer sada tvoja ljubav ne ugroava tvoje prijatelje. Sada si na sigurnom putu da
stekne oboje. To e biti presretan dan - usklikne Damir.
- Idi sad Gordani. Vjerenik moe s njom govoriti kad god hoe. Reci joj da je molim
neka se ne krati izvriti kraljevu zapovijed, ekaj, sam u joj napisati molbu.
U prvom asu kraljeve zapovijedi Damira je obuzela prava strava. Volio bi se dati
probosti bilo od ijeg maa nego da stupi s Gordanom pred oltar, ali prinevo
razjanjenje opet ga umiri. To vjenanje eli sam princ zbog svoje sree. On mora
izvriti tu elju. Ni izdaleka nije mislio da bi ga to stajalo moda novih muka. Mislio
je samo na prinevu i Gordaninu korist i posve se predao osjeaju da njegova
~ 331 ~
odanost prema princu trai vjenanje, im je princ napisao nekoliko rijei Gordani,
zovne Varadija:
- On e pridonijeti rtvu. Sad idite s Damirom k njoj.
Otili su ravno u veliku odaju gdje su boravile dvoranke kad nisu bile u slubi. im
su opazile gospodu, izale su i ostavile Gordanu samu. Njezine lijepe oi uprle se u
kancelara.
- to mi nosite?
- Uvjerenje da ete princa strovaliti s prijestolja, unititi sve nae napore ako se ne
predate kraljevoj zapovijedi. Ne oklijevajte stupiti u prividni brak, trajat e samo
nekoliko mjeseci.
- Evo, to vam pie i princ - ree Damir i preda joj pismo.
Razmotavi proita ona jednu jedinu izreku:
"Pridonesite tu kratkotrajnu rtvu srei kojom e vas obasuti vjeno, va Ivan".
- Odmah spalite pismo - opomene Varadi.
Ona baci pismo u plamen kamina i ostane okrenuta leima prema njima. Glava joj
se malo pognula, a ispod srebrne mreice ispalo je nekoliku smeih bronanih
pramova i spustilo se po bijelom vratu. Taj zatiljak, bijeli, djevianski izraavao je
snanu volju, jakost i odlunost. I glava se polagano uspravi, a vitka pojava lagano
se okree. Izraaj lica ne pokazuje nita. Mirna ozbiljnost u pogledu u svakoj crti i u
glasu:
- Nalazimo se u najteem asu borbe za spas nae domovine. Gospodin Damir

obeao mi je jednom da e u toj borbi izdrati do kraja i ja sam dala takvo obeanje.
Nas dvoje, dakle, podnosimo teku rtvu da se prividno veemo:
Uzbueno Varadi prie k njoj:
- Po drugi put, Gordana, bila je srea kraljevstva u vaim rukama: kad vas je princ
zaprosio i ovog asa kad ste pristali na prividni brak. Hvala vam u ime Ivana
esmikog.
- Vrim ono to mi namee dunost za njegove velike osnove. Mi emo se, gospodine
Damire, u svemu sporazumjeti kao dva mudra druga koji spaavaju domovinu.
- Da, gospoice Gordana.
- Javite princu to sam rekla. I obojica izioe.
*****
Dolje u kraljevskim odajama izvijestio je kralj Matija svoju enu o dolasku Damirove
majke, o njenoj pronji i svojoj odluci. Ona zadri potpuni mir, neprekidajui
kraljevo prepriavanje. ekao je njezin prigovor. Umjesto toga, ona ravnoduno
primijeti:
- Uvijek si Gordanu objeivao da je budalasta. Sad vidi koliko u nje ima mudrosti.
- Priznajem, odabrala je estitog mua kojega eka lijepa budunost.
~ 332 ~
- Koji nee biti na putu njenoj ljubavi s Ivanom.
- Ne poklanjaj vjere zlobnim priama dvorana.
- itala sam Ivanovo pismo Damiru...
- Prola ga je ta ljubav.
- Ne kanim se protiviti Gordaninoj udaji za Damira kad si tako odredio. Neka bude
kako eli, ali odvie si pronicljiv, a da bi vjerovao u prolaznost Ivanove ljubavi.
Njena tankoutna Ivanova priroda ne mijenja tako hitro osjeaje. Ivan nije
Boccaccio. On je Petrarca. Nikad nee zaboraviti svoju ljubav, a Gordana zapravo
nije djevojka koja se zaboravlja. Alfonzo Borgia jurio je za njom u Napulj. On bi je
ak uzeo za enu. Takva se djevojka ne brie iz srca. Ona se upija u duu, u krv, u
mozak. Sve to je, muko na dvoru luduje za njom. To smo svakog dana gledali.
Gordana nije samo lijepa, u nje ima duhovne snage, ona istodobno osvaja i
zarobljuje. Ona je mo koja vlada, a toj se vlasti ne moe otkinuti ni mnogo jai
mukarac od Ivana.
inilo mu se da ona govori o sebi, da crta svoju snagu i mo nad njim, a istodobno
se udio to toliko uzdie Gordanu.
- Uza sve to Ivan se odrekao Gordane jer ona ljubi Damira.
- Tebe su u to lako uvjerili, mene ne mogu. Gordana nikad nije ljubila Damira i
nee.
- Nema razloga priznati i udavati se za nj.
- Uvrijedila bih tvoju pronicljivost kad bih predmijevala da nisi progledao njeno
priznanje. Vjeridba je bila izmiljena zbog onog sastanka u ljetnoj palai da se
odrvaju tvojem gnjevu.
- Da je smislila takvu spletku? emu kad pristajem da se uzmu. Dakle, nemaju

razloga spletkariti.
- Ali ja sam itala ono pismo. A to slijedi odatle? Damir zna da Ivan ljubi Gordanu.
To smo razabrali iz pisma i nitko pametan ne moe vjerovati da e princ Gordanu
prepustiti Damiru, a jo manje vjerojatno da taj ponositi mladi ozbiljno uzima za
enu naputenu ljubav svojeg gospodara.
- to hoe time da kae?
- Sporazumjeli su se, Damir e se vjenati umjesto Ivana.
- To ne bi bilo potrebno. Gordana je mogla postati Ivanova ena, a poto ga je

odbila, dokazuje da ljubi drugoga.
- Dokazuje da je mudrija od svih nas. Kad bi se udala za Ivana, nikad se on ne bi

mogao nadati prijestolju. ena kao to je Gordana odbit e ruku princa da moe biti
ljubovca kralja. To je njoj jedino prirodno.
- Pa da i jest tako, Damir ne bi na to pristao. On ljubi Gordanu. Znam to pouzdano.
- Nikad nisam opazila traga toj ljubavi, a u mene je otro oko. Uostalom, kad bi je
ljubio, i tada bi se Damir rtvovao za Ivana.
~ 333 ~
- Otkad je tvoj sud o Damiru tako povoljan?
- Pripada hrvatskoj rasi koja uvijek stradava za druge i snosi boli, pregara i trpi
utei. Ova je rasa povrh toga i fanatik humanizma. "Sve za blinjega, makar i gazio
preko sebe". Zapravo, nitko iv ne moe predmijevati da e Ivan vesela srca vjeriti
Damira sa svojom ljubavi i gledati je u naruaju drugoga. Ivan i Gordana bit e u
ljubavi zdrueni pod okriljem tobonjeg mua. Prepustimo to vremenu. Vjenaj ih,
uvjerit e se da nisam smiljala spletke, nego pregledavala. Uostalom, neka ti
dvorski astrolozi sastave Gordanin horoskop pa e i tu nai dokaz da e Gordana
imati ljubavnika, a ne mua i zakonitog sina.
- Priznaj, ti si slala glasnika Aversi u Firencu da Gordani sastavi horoskop?
- Kad bi tako bilo, nemam li prava i dunosti da se brinem za povjerenu mi

djevojku?
Svjesna da je u njemu probudila sumnje, ustane:
- Sad mi valja izdati odredbe za to hitro vjenanje. elim pripraviti sve to je

mogue.
- Htio bih da bude sveano. To sam duan Damirovu ocu.
- Bit e zadovoljan - ree ona i ostavi odaju. Kralj pohiti u svoju radnu dvoranu i
dade pozvati Berislavia:
- Je li jo ovdje Damirova majka?
- Jest, velianstvo.
- Neka odmah doe.
Kad se gospoa opet nala pred kraljem, upita je on tiho i strogo:
- Kad vam je sin priznao da ljubi Gordanu?
- im smo stigli na Budim.
- Govorite li istinu?
- Velianstvu, ne bih imala razloga lagati kad je moj sin i kralju priznao,
- Vi, dakle, elite da mladi stanuju kod vas?
- Da, velianstvo.
- Ne bih htio da prinevoj majci bude pretijesno. elim da joj se ne oduzmu sobe.
- Nisam to ni mislila, otpustit u mladom paru od svojih odaja.
- Ne, to nije potrebno. Za prvo vrijeme zadrat u ih na dvoru dok ne nabavite za

njih zgradu koja bi bila blizu zgrade u kojoj ste vi s prinevom majkom. Nastanit u
ih u ljetnoj palai i tamo ima kamina u gornjem katu. Prepustite to meni. Neete
dugo biti bez svoje snahe. Pobrinite se za njihovo stanovanje, kako rekoh, samo e
prvih dana ostati kod mene. Dakle, u nedjelju se ima obaviti vjenanje. Dat u
djevojci miraz i opremu, sve e se to urediti naknadno i s mirazom bit ete
zadovoljni. Do vienja na vjenanju!
~ 334 ~
Ona je izala. Kralj spusti glavu na ruke. Ovako ga nae Varadi. Podigavi pogled,
kralj e tiho:
- im mi se da Gordana nije bila odvie vesela kad sam navijestio svadbu?
- Djevojka mora skrivati svoju radost. Takav je drutveni propis.
- A Damuir je blijedio?
- Od sree.
- to veli o vjenanju princ?
- Govorio sam s njim. On se raduje srei svoga prijatelja i druga iz djetinjstva.
- Unato tome to ljubi Gordanu?
- Odrekao se i prebolio.
- Ako nije prebolio i nije se odrekao?
- Oni dvoje igraju komediju.
- Velianstvo opet snalaze sumnje?
Ako firentinski astrolog Aversa nije pogrijeio, onda bi se proroanstvo imalo

ispuniti ovim vjenanjem.
- to je vae velianstvo navelo na takve sumnje?
- Od prvog poetka sumnjao sam u istinitost ove Damirove i Gordanine ljubavi, a

primio sam je da milanskog vojvodu uvjerim u prinevu vjernost Bianci. I kraljica to
zna. Naravno da mi je o tom govorila ne bi li me razdraila protiv Gordane i osujetila
vjenanje. Kad bih Gordanu zatvorio, dao bih povoda jo veoj sumnji. Reklo bi se:
princ je sakrio djevojku. Ne, Maffeo i Marcelo moraju gledati to vjenanje svojim
oima i javiti vojvodi da su vijesti to putuju u Milano lane. Kraljica me ne moe
sprijeiti da svoju odluku provedem, ali uvjerit u se ima li kraljica pravo ili ne. Ako
ima, poslat u Damira s Gordanom u tvravu, zajedno.
- Princ ne bi mogao biti bez Damira.
- Htjeli ste rei bez nje? Svejedno, ako se uvjerim da lau sve troje, Damir i Gordana
putovat e pa makar zapao snijeg do vrh krova. Hou da spasim svojeg sina moje
sudbine. On nee imati ljubovcu, nee imati nezakonitog sina. Dok sam iv, neu to
dopustiti. Najprije se moram uvjeriti jesu li njih troje u dogovoru, je li taj brak
uistinu prividan.
- To se ne moe vjerovati.
- Moe, a sad ne pitajte vie ni rijei.
"Ubit e me. Njegove sumnje su stratite", uzdie Varadi umoran od neprestanih

promjena u kraljevim odlukama, osnovama i bolesnim sumnjama.
*****
~ 335 ~
Ostavivi kralja, Beatrice je pohitila u svoje odaje i dade pozvati Ranzana i

Francesca pa mi ispripovijedi kraljevu namjeru da ve idue nedjelje vjena
Gordanu s Damirom.
Ranzano slua mirno, a Francesco zapilji oi u svoju sestru i zapita uzbuen:
- Ti si pristala, Beatrice?
- Pristala sam.
- Ovo vjenanje uvrstit e milanski brak.
- Pristala sam da mogu lake sprijeiti. Smislite neto, Ranzano.
Napuljski se poslanik zamisli, a Francesco pristupi kraljici:
- Zaboravila si,
Beatrice, svoje obeanje to ti mi ga dala na Griu.
- O emu se radilo?
- Kad te Gordana liila mogunosti da preda kralju svojeg potomka, sjea li se,
obrekla si joj teku osvetu i obeala predati je meni. ekao sam strpljivo sve do
danas. Svaki pogled na tu djevojku raspaljuje moju krv.
I Ranzano i kraljica gledaju se. Njihovi su pogledi izrekli odluku, Beatrice je istog
asa izree:
- Francesco, progovorio si u pravi as. Mjesto sveanog vjenanja neka bude

sramotno ponienje.
- Nije to lako provesti na ovom dvoru - upozori Ranzano.
- Vrlo lako - odvrati Beatrice - u nedjelju nee biti vjenanja. Doite blie, moj plan
je lagodan. Brinut u se za ovu svadbu od jutra do mraka. Odmah u pozvati sve
krojaice da za Gordanu priprave i urede haljine, a onda...
- Velianstvo, iz Napulja dolazi glasnik - upadne u odaju Enrico.
Trgnula se od radosti i naloila da ga uvedu. Uao je Simono, duboko se poklonivi.
- Simono - usklikne Francesco - moj otac te otpustio?
- Na elju njegovog velianstva kralja Matije.
- Ti si neak mojeg ispovjednika? - zapita Beatrice.
- Da, velianstvo - pokloni se mladi.
- Tvoj ujak teko te oekivao. Ali na ovom dvoru nee nai onih asti koje su te
ekale u Napulju.
Mladi pogne glavu, utei.
- Donosi mi vijesti?
- Da, velianstvo. Pismo njegova velianstva kralja Ferrantea.
~ 336 ~
- Otvoreno? - lecne se Beatrice, pogledavi mladia strogo.
- Na ulazu u dvor oduzeli su mi pismo i odnijeli ga kralju, a onda mi ga opet vratili.
Razjarena tom vijeu, ipak brzo proita, a onda pogleda Simona.
- Osim ovog pisma, kralj oito alje kakvu poruku, koju ti je naloio da mi ree u
etiri oka?
- Nita mi nije reklo njegovo velianstvo, osim molbe da mu to prije aljete vijesti o
sebi.
- Putem nisi sreo nikakvog glasnika iz Budima? - upita Ranzano.
- Ne, nisam.
- Nemogue - ree kraljica.
- Velianstvo, sreo sam dosta ljudi, ali ne znam da bi tko bio glasnik iz Budima.
Promatrala je mladia, ispitujui ga dugo o svojem ocu, sestrama i brai i onda ga

opet poslala iz odaje.
- Glasnik vaeg saveznika, Ranzano, nije jo otposlan?
- Ili su se mimoili. Jer na je saveznik odredio da Milanac koji nosi pismo na jug
opomene svakog napuljskog glasnika neka ne ide u dvor, nego u dominikanski
samostan.
- Da vas taj va Bruto nije prevario?
- Jamim za njega. Slao je vijesti u Milano i Napulj. Nemajte brige, kraljice.
- udim se ipak da mi otac ne alje nikakve poruke. Moda nije imao povjerenja u
Simona?
- Smatrao ga je svojim pouzdanikom - ree Francesco - njemu je ak povjerio i

Gordanu da je vodi na otok.
- Vjeruje mu? - zapita ona.
- Od puke vjernosti naem ocu uzeo je od jela to mu je ponudila Gordana, samo da

je uvjeri kako joj nisu nita uspavljujue sasuli u veeru. Dakle, u vjernosti mu
nema prigovora.
- To bolje. Jedino se udim zato mi otac ne alje nikakve poruke.
- Ovo je pismo pisano - primijeti Ranzano - u uvjerenju da e ga itati kralj.

Napuljsko velianstvo je imalo uzroka da tako radi. Vane vijesti poslat e po
drugom glasniku.
- A kralj e ga uhvatiti.
- Poe li u dominikanski samostan, vijest e stii u vae ruke. Za to se brine na

saveznik u kraljevu logoru. Neka se kraljica nimalo ne uzrujava. Sve je najpomnije
promiljeno i ureeno.
~ 337 ~
Nakon veere, toga dana, kraljica opazi da se Ranzano neprestano vrze oko nje i
nastoji da joj se priblii. Ona otpusti dvoranke, i dok je kralj raspravljao s
dostojanstvenicima, dade svojem poslaniku znak da stupi blie.
- Vae mi lice odaje neprijatnu vijest?
- Kralj je uhvatio vijest koju smo slali u Milano i Napulj.
Ugrizla se za usne, a onda poe korak dalje.
- Sve je propalo?
- Jo ne. Drugi glasnik nije uhvaen. Taj e stii do Milana i Napulja. Neprilika je u
tome to je kralju poznato to je na saveznik javio u Milano.
- I saveznika je otkrio?
- I ne sluti, samo zna sadraj pisma to smo ga slali u Milano.
- Zato je, dakle, odredio Gordanino vjenanje da sprijei na uspjeh?
- To prije valja Francescu dati prigode da kralju pokvari raune.
- Mi smo skrivili to vjenanje, mi emo ga i sprijeiti. Sad idite. Kralj nas promatra.
Kad je nakon veere Gordana ulazila u svoju odaju, nae pred vratima Simona.
- ula sam sve - ree mu ona. Pazite, Simono, neka vas nitko od Napuljaca ne vidi
da govorite sa mnom. Kraljica bi vas zamrzila.
- Slutio sam i zato sam vas doekao ovdje da vam se zahvalim. Vi ste me spasili iz
Napulja.
- Samo sam se oduila vaem dobroinstvu, Simono. elim vas mnogo toga pitati,
ali ovdje je opasno. Mogao bi nas tkogod vidjeti. Idite, nai e se zgoda.
- Gordana, molim samo jedan savjet.
- Brzo da tko ne doe.
- Napuljski kralj mi je naloio neka kraljici isporuim da ne tedi snaga i novca i da

potkupi Maffea. Kraljici sam zatajio poruku.
- A kralju niste otkrili?
- Nisam se usudio govoriti protiv njegove ene.
- Obratno, stei ete njegovu milost. Svakako mu to recite, Simono. Vrlo se radujem
to ste ovdje. Idite, laku no.
Mladi Dalmatinac pohiti pustim koridorom.
~ 338 ~
NAPULJSKI PRINC
Trijumfirajui hoda Francesco malom odajom sjeverne kule budimpetanskog
dvora. Lice mu je rumeno. Jaki zubi bijele se ispod ispupcnih usana. Na vratima
proviri Enricova glava.
- Visosti, sve je spremno.
- Gdje je Nardella?
- eka vae zapovijedi.
- Neka ide, a ti budi oprezan. Kad svane zora, neka je pred vratima kule sva
napuljska i milanska eljad na dvoru. Kad lijepa vjerenica izae iz ove odaje, proi
e izmeu dva reda napuljskih i milanskih dvorana kao kakva kraljica.
Enrico se glasno nasmije, a Francesco upita:
- Njezino velianstvo je leglo?
- Ve kod veere rekla je kralju da je boli glava i odmah je otila na poinak.
- Gdje je kralj?
- Sjedi u svojoj radnoj odaji. Kod njega su Varadi, Zapolja i oba Gereba.
- Vrlo dobro. Ove stijene ne bi propustile ni rikanje vola, a kamoli krik djevojke.
- Odmah u poslati Bepa da je zovne.
I povue se iza vrata. Tu se zgurila starica sva nabuhla od znatieljne zluradosti.
- Idi! Reci tano to sam ti naloio.
I ona poe du uskog hodnika, a Enrico se opet vrati Francescu. Stoji kraj stola i
srkne iz vra.
- Ima li visost jo kakvu zapovijed?
- Samo to da to prije ode. Gordana te ne smije vidjeti. Ionako ne uiva kraljevu

milost. Sve preuzimam na sebe. No, idi. Ne trebam svjedoka ljubavnom sastanku.
Davno sam ekao taj as. Tako mi asti, zasluio sam zagrljaj gizdave ljepotice. I
opet popije gutljaj vina.
- Opit ete se, visosti
- ea me gui. Slavim svoj pir s Gordanom.
- Mnogo uitka elim, visosti - ree dvorski metar. - Ipak, sad biste se morali
skloniti.
- Evo me - i on odgrne sag objeen na limenu ipku pa se povue iza njega.
- Neka dvojica budu vani, ako mi ustreba.
- Bepo i jo jedan dvoranin ve su se sakrili iza kipova.
~ 339 ~
- Idi da te ona ne vidi. I nestane u hodniku.
*****
Na Gordaninim vratima ulo se kucanje. Beci poe da otvori.
- Gospoa Nardella je tu - navijesti djevojica Gordani. Ona ustane, poe joj u

susret, dok je starica poela govoriti:
- Kraljica vas hitno treba, gospoice Gordana. eli da isprobate sve haljine redom za
vau opremu. Kako se njezino velianstvo brine za vas da imate to ljepe haljine.
Ba su sada krojaice donijele vau svadbenu haljinu. Divota! Kao da ste princeza.
Doite.
Ona uzme ogrta i poe. Starica ide uz nju i neprestano pripovijeda:
- Ljepe svadbene haljine nije imala ni doa Marta, najstarija ki napuljskog

vojskovoe. Prisei u na to.
- Zar idemo u kulu? - upita Gordana.
- Dakako, u sjevernu kulu. Krojaice su ondje upravo svrile opremu.
- I kraljica je jo tamo?
- Glavom svojom okrunjenom. Neprestano sama nadzire u kuli ivanje vaih

haljina. I kako ih je poredala u kuli. Recite, nije li plemenita srca?
- Istina je. Velianstvo mi iskazuje preveliku milost
- Bili ste juer i danas popodne u kuli dok su krojaice tamo ile, je li?
- Da, bila sam i vidjela haljine.
- Ba sad su, eto, svrile vjenanicu i rasprostrle je, a kraljica hoe da vidi kako
vam pristaje.
Neprestano je brbljala, a Gordana se samo smijeila neumornoj brbljavosti ene.

Prole su dugim koridorom i zaokrenule posve uskim poluotvorenim hodnikom.
Gordana se zaustavi pred malim vratima.
- Idite vi prvi - ree Nardella, - Vjerenica ima prednost - i otvori.
Gordana ue. Na stolicama su rasprostrte haljine. Pored njih ogrtai i klobuci.

Mree za kosu i ukrasi. U trenutku djevojka pogledom potrai kraljicu. Ali u sobi
nema nikoga. Zaudi je i pogleda prema vratima. Nardelle nije vidjela pa se uputi
natrag k vratima, ali joj netko zakri put. Spazivi Francesca upita ga:
- Kraljica nije ovdje?
- Kraljica spava - nasmije se on i gurne zasun u vratima.
Ova gesta i tropot razotkrije Gordani stupicu u koju je za pala. Jo podveer bile
su u kuli djevojke i ile. Ona ih je vidjela i tu je nala Beatrice. Pred njom je morala
obui haljine. Jasno joj je da se time posluio Francesco. Nije imala kad da razmisli,
ali joj bijae jasno da on ima crne namjere. U srcu je stegne, u mozgu se probudi U
jednom trenutku pregleda sobu. Svuda rasprostrte njezine haljine, samo u kutu
~ 340 ~
stol, a na njemu vrevi. Napuljskom princu plamte oi. Gordana istrauje njegove
kretnje.
- Dakle, konano ljepotice moja - smijei se on, stojei pred vratima da joj sprijei
uzmak. U Napulju ste imali kada da smislite bijeg. Danas vam neu pruiti priliku
da se posluite svojim dosjetkama.
Pogled joj prhne po sobi.
- Uzaludno, lijepa Gordano. Odavle nema izlaza.
- Vidim - odgovori ona mirno.
- I vikali biste uzalud. Ove zidine ne proputaju glasa.
- Znam i to.
Njezini mirni odgovori naas ga smetu. Gotovo nehajno poe ona laganim korakom
prema stolu i opet se okrene k njemu.
- Neete li pogledati svoju vjenanu haljinu? - upita on nasmijano.
- Samo u prisutnosti kraljice.
- Onda moramo priekati do zore, a dotle ima vremena da se porazgovorimo i

korakne prema njoj.
- Ne pristupajte mi, visosti - uzdigne ona glas i pomakne se iza stola.
- Gordana, dugo sam ekao ovaj as, i neu ga se odrei. Ona otro uzdigne glas:
- Hoete, prine!
- Zapovijedi se neu pokoriti, o tome ste i sami uvjereni
- Onda morate stradati
Nije oekivao mir i sabranost i zato ga njeno dranje uputi da bude ozbiljan. Ostao
je podalje od nje, promatrajui je:
- Neka vas ne obmanjuje nada da niste posve u mojoj vlasti.
- Ali ni vas neka ne zavodi misao da niste u mojoj ruci.
- Lijepo je gledati kad se tako prijetite. To jo vie razdrauje udnju.
- Pazite, prine, na kocki je va opstanak.
- Od koga se nadate pomoi? - upadne on. - Nitko ne sluti da se nalazite nadohvat

mojoj elji.
- Moda se varate.
- Neka dou, makar i sam kralj doao ovog asa, ne moe ui prije dok ja ne uzmem
ono to elim.
~ 341 ~
Stala mu je nasuprot s druge strane stola. Oi mu gore. Stav njegove pojave

pokazuje da sprema navalu. Djevojka se uspne. Osjea da poinje borba kojom se
odluuje njezin ivot.
U tren oka Francesco nasrne k njoj, a ona vjetini okom u pravom asu snanom
rukom pridigne stol i gurne ga preda nj. U estini on to ne opazi i nasrne na
prevrnuti stol, spotakne se i padne. Strelimice prhne ona k vratima i zahvati zasun.
Shvatio je tu namjeru. Jedva to se sruio, ve se die, srne uvis i kao podivljala

zvijer za odmaklim plijenom baci se za njom. Zasun pod njenom rukom ve kripi,
vrata popuste, njegove pesnice zadru joj se u ramena, ali ona vrsto dri zasun i
vrata se otvaraju. Njezin povik zovne u pomo.
Ipak, njegove su miice jae. Povue je k sebi, pa onda snano gurne u dubinu
sobe. Zatim pohiti k vratima i zasun opet zatropoe.
as mir. On se nasloni na zatvorena vrata, daui od napora i estoke borbe i od

strasti to se razbuktala. Gleda je kako mu uzmie. U njenim se grudima zaustavlja
dah, pogled joj krui po sobi, elo joj se nabire, mozgom sijevaju misli i opet gasnu
poput bljeska u nonoj oluji. A on poluglasno dae:
- Prvu bitku ste izgubili.
Uspravljana, hrabra, spremna na obranu i dranjem i glasom navjeuje prijetnju:
- Drugu u bitku dobiti ja.
Jo je nategnut na vrata. Skuplja snagu. Nadrauje se muevnim ekanjem da

odbije njegovu navalu, ini mu se u tom stavu bojovnika prelijepa i poeljna.
- Ruke su mi ognjeni plameni. Gordana, izgorjet ete kad vas obuhvatim.
Ona se ne makne, ne ree nita, lice joj blijedi i samo oi ibaju amo-tamo. Njegove
oi navjeuju novu navalu i sigurnu pobjedu. Uarenim pogledom obuzima joj vrat
i grudi na kojima se ljeska zlatni medaljon. Spazivi taj drski, vreli pogled, njezine
se ruke instiktfvno diu i pokriju put to se bijeli svjea, sona, mirisna kao rosna
latica ljiljana.
- Divna ti je put, Gordana.
I zamahne rukama i baci se prema njoj. Ve je ona na drugoj strani leaja, a on

zahvati u prazninu. Zateen, zaustavi se. Dre, spreman na novu navalu.
- Dugo nee uzmicati, ne moe, nema kamo - i smije se u radosti oekivanja, u

sigurnosti uitka koji mu ne moe uzmaknuti. Ona se zaustavila s onkraj grimiznog
leaja. Obje su joj ruke poloene na goloj puti ispod vrata.
- Tako, tako - u pola glasa smije se on - samo ostani uz leaj, tamo ti je mjesto.
Sve mu se krijesi pred oima. Gleda kako njezine ruke neto hitro rade. Oko vrata
trgaju vrpcu, otvaraju medaljon i neto sipaju iz njega na vrke bijelih prstiju.
Ova kretnja zadrava mu trijeznu svijest, makar je blizu da mu se pomrai.
- to kida, nakit?
~ 342 ~
- Naoruavam se - vikne ona prijeteim prizvukom - i opet neto prosipa iz

medaljona po vrcima prstiju.
On korakne prema njoj poput tigra to se igra s uhvaenom zvijeri.
- Da vidim to oruje.
- Idete u smrt - uzdigne ona glas.
Lice mu je crveno, usne suhe, otvorene, oi vlane, svjetlucave.
- ena ubija - vikne on - i poleti prema njoj. Uzmaknula je iza leaja.
- Nokti mi ubijaju - vikne. Njezine uzdignute ruke, raireni prsti, odvaan miran
stav pobudi sumnju. Nije uo, nije razumio njene rijei. Od velike navale krvi u glavi
zatajio mu sluh. eka jednom nogom stajei na leaju nasuprot njoj. Sva ga snaga
elje pokree da skokne preko leaja i nasrne k njoj. Ovi prsti? Raireni? Prueni
prema njemu? U njihovim vrcima gleda otricu strelice i stoji kao u stupici,
prikovan. Ni natrag ni naprijed.
- to si to rekla, djevojko?
- Moji su nokti otrovanil Francesco uti, gleda u vrke nokata.
- Iz medaljona sam po njima prosula otrov Alfonza Borgie.
uje svoj ubrzani dah taj, vidi njezin pobjedniki mir. Taj mir je suverena prijetnja
koja njenim noktima daje snagu desetorice viteza, desetorice maeva to pilje u
njegov ivot.
- Ogrebem li vas samo jednim noktom, predani ste smrti. Moja je ruka vjeta i kad
se bori noktima - i jo jae rairi prste pa mu se ine kao deset ukoenih smrtnih
aveti.
Strahu podlegne elja za njom. Kao da mu nestaje snage. Ruke mu klonu. Obuzme
ga nemo neutaene elje. Muklo mrtvilo. U glavi mu umi, sljepooice biju. Sjedne
na leaj kao da su ga onamo bacili. Njene zjenice su nepomine, prodirljive, sva
snaga obrambenog nagona lei u njima, napeta do vrhunca. Razabire njegovu
zateenost. zablenutost, klonulost.
Sad je as da promijeni bojevni stav. Njena haljina zauti. To mu dirne ivce, krv
usplamti kao oganj i poleti k vratima. Na sredini sobe stoji Gordana ispruenih
ruku, uperenih prstiju.
- Ako me ne pustite izai, bacit u se na vas noktima.
- Samo asak se strpite - odgovori on. Glas mu dre, a na usne mu se poklizne

smijeak, neto kao da mu je sijevnulo u oima.
- Otvorit u vam vrata, naravno, ako se ne maknete odanle.
Pogledala je njegove ruke. a onda smijeak na suhim usnama. On se okrene prema

njoj licem pa hvata straga zasun i otvara. Oi joj zatrepte nadom, sigurnost
osloboenja protisne joj na usne laki poklik olakanja. Vrata se otvore.
- Bepo - vikne Francesco.
~ 343 ~
Od tog imena zadrhte Gordanini isprueni prsti. Na prag dojure napuljski dvorani, a
Francesco zatvori i zapovijedi:
- Sveite je!
Djevojka nazaduje, drei ruke pred sobom i vikne:
- Otrovani su mi nokti. Tko hoe da umre? Doite. Smrt je u dodiru mojih ruku.
Dvorani ustuknu i pogledaju preplaeni Francesca. Ne prilaze joj. Napuljci poznaju

otrove i strepe.
- Sveite je, Bepo, na tebi je da se iskae.
Ona eka. Blistavim zjenicama prijeti, obeaje smrt. Zebnja hvata Napuljce.
Pribliuje im se, oni uzmiu, goni ih prijetnjama svojih nokata. Djevojka se
pomakne k vratima. Jo malo i dosegla je.
- Nee mi izmai nijedan - uzvikne ona - velim nijedan.
Uto se Bepo spotakne o njene rasprostrte haljine na stolcu i sine mu misao. Pograbi
rasprostrti ogrta, rairi ga, skoi prema Gordani i baci joj ga preko glave i ruku.
Drug mu priskoi u pomo. Ona se otimlje samo tijelom jer su joj ruke vrsto
uhvaene. Francesco priskoi, zahvati joj struk. Dok Bepo dri njene ruke, drugi
skida s njih ogrta nateui se s njenom snagom. Ruke su joj u njihovoj vlasti, u
trenutku ih skrene unazad. Francesco je vrsto dri oko struka da se ne moe
otimati. Uzalud se opire, tri mukarca je svladavaju.
Bepo uzme obje njene podlaktice, a njegov drug vee ih gajtanom otkinutim sa svoje
odore.
- Jo nije vrsto - ree Francesco.
Dvoranin istrgne s njene haljine svileni pojas i jo jednom svee ruke ispod dlanova
tako vrsto da je djevojka muklo zastenjala.
Izmuena, razbaruene kose, blijeda i svladana, ostala je, stojei svezanih ruku
unatrag.
- Dobro je. Sad mi idite s puta - zapovijedi Francesco svojim ljudima.
Dvorani odsunu vrata. Napuljski princ opet zatvori i nasmije se bestidnom zlobom:
- Nije li mudar napuljski princ?
- Napuljski lupe, ne princ.
- Svejedno, svladao sam te.
- Prevarom, kukave!
Smijao se vie od radosti nego od zlobe.
- Svejedno, prevarom ili orujem, glavno da sam stekao pobjedu. U Napulju, u

gnjiloj kaljui gdje je potena borba zasjeda, a ljudski stid poruga, gdje ovjenost i
ast izruguju razbojnici, tamo se zasjeda zloina naziva pobjedom. Jest! Mi u
Napulju nazivamo potenom borbom ovo: prevarom domamiti, svezati ruke i
~ 344 ~
zaepiti usta i onda jo zatrubiti svijetom da se raja predala iz osvjedoenja, od

svega srca. Tako u ja sutra rei kralju: Gordana je dola k meni i predala se. Eto,
ubrat u slavu da si bila moja.
- Napuljski razbojnie, pljakau, ova slava bit e tvoja sramota.
- Moja korist. Od koristi nema vee svetinje - veli Napulj.
- Jao njemu kad pravednost jednom na nj baci ruke.
- Jao tebi kad ih ovijem oko tvojeg uenog tijela.
Ona uzmie svezanih ruku. Dostigao ju je, obuhvatio oko struka, zuri u njeno lice
dok se ona s odvratnou nagnula natrag.
- Sad se brani ako moe. Brani se - privija je k sebi svom snagom.
Odupire mu se tijelom. Otima se posljednjom snagom. To ga jo vie raspali i opet je

privue k sebi i pritisne na njezin vrat vrue usne. Odjednom osjeti da se ona vie
ne brani, da joj tijelo biva tee, a glava joj klonu unatrag.
- Nema snage da se dalje brani?
- Nemam.
- I predaje se mojem zagrljaju?
- Ne predajem, ali ne mogu se braniti.
Francesco zaboravlja sve oko sebe. Digne je, ponese, poloi na leaj i usnama trai
njezin vrat. Toga asa Gordanino se tijelo poput jegulje prevrne a njegove usne
zahvate joj zatiljak. Ona skupi svu snagu svoje vjetine i zavezanim rukama trai
njegov obraz. Noktima zagrebe u njegovo lice.
Napuljac vikne, skoi od nje. Gordana skoi na noge i uspravi se viui:
- Osveena sam! Otrovani ste! Otrovani!
Dotaknuo se svojih obraza. Krv mu curi. Problijedio je, razbijesni se i bjesomunim

zamahom uhvati stolicu da je udari.
- Ako me ubijete, nitko vam nee pruiti protuotiov.
Stolica se u zraku zaustavi, a strava za ivotom vie:
- Gdje je protuotrov? Gdje? Gordana, gdje? Reci...
- U mojoj odaji, u krinji.
- Brzo, Gordana, doi!
I on tri k vratima, otvori ih - gotovo polulud izgura djevojku na vrata, a sam tri
naprijed glavom bez obzira, zovui je:
- Gordana, brzo, brzo!
~ 345 ~
Bjei hodnikom, drui od straha pred smru. Jurili su neobazirice. On krvava

lica, ona svezanih ruku. U velikom koridoru stoje paevi. Spazivi njih dvoje, gube
glavu od uda. Samo Stjepko tri u susret djevojci i stade vikati u sav glas:
- Gordana - svezana Gordana!
Na Stjepkov povik ona promijeni smjer i krene ravno, mjesto da se uputi na stube
kojima je ve htio Francesco da to prije stigne gore u drugi kat u odaju dvoranka
gdje mu je spas, ne videi da ga Gordana vie ne slijedi.
A pa tri za djevojkom.
- Kamo bjeite, Gordana? Tamo je kralj.
- Pusti me. Moram govoriti s kraljem prije kraljice. Ne boj se.
Bez otpora pa otvori.
U odaji sjedi kralj s Varadijem, Stjepanom Zapoljem i Petrom Gerebom. Djevojka

sva raupana, svezanih ruku utri i baci se pred kralja na koljena:
- Velianstvo, pomo!
Vie nije mogla izrei. Drhtava, blijeda klone mu pred noge. Zapanjena gospoda
priskoe djevojci. Varadi joj pone odvezivati ruke, a usplahireni kralj pita:
- Tko te svezao?
- Napuljski princ Francesco!
Svi su pogledali.
- Kako? Zato? Govori!
Isprekidanim reenicama prikazuje njegovu prevaru i pokuaj zloina, kako se

branila i obranila.
Sve vie se kraljeva dua ispunja ljutinom.
- Ovo je sredstvo pokuao Napulj da osujeti vjenanje. Nita nije tako ogavno ega
se ne bi laali. Dosta je toga. Varadi, neka doe Francesco. Istjerat u ga iz dvora
kao pseto, bacit u ga na cestu.
- Ne bi se on usudio da nije imao pomoi - pridometne Varadi, ali ve su na

otvorena vrata uli Francesco izgrebena lica i kraljica zamotana u plat. Glava joj je
omotana velom, licem joj trepti smrtni strah.
Ne brinui se ni za koga drugoga, pohita Gordani:
- Idi - uhvati je ona za ruku - spasi mi brata.
- Nije zasluio - ubaci kralj otro.
Kao da nije ula ovu primjedbu, hvata Gordanu, ponizujui se u svojem strahu za
brata to stoji u dvorani blijed poput mrtvaca i, drui, oekuje Gordaninu milost.
- Gordana, trai to hoe, samo mi spasi brata.
~ 346 ~
- Ne traim nita.
- Ali traim ja - uzvikne kralj.
Tek sad bude Beatrice jasno da tu zapovijeda kralj i zauzima se za djevojku.
- Gordana e mu pomoi ako Francesco prizna zato je htio poiniti ovo nedjelo -
veli Matija.
- Zagledao sam se u nju ve odavna - odvraa Francesco, a kraljica ubaci:
- Odvie je pio. Pogledaj ga, u pijanstvu ljuto se zaboravio. Matija, ne dopusti da

djevojka kojoj sam bila majka bude ubojica mojeg brata.
- Htio si sprijeiti njeno vjenanje da omete moje osnove? Po ijoj uputi? Govori,
Francesco.
- Sam odgovaram za svoju zabludu, kralju. Smilujte se, otrovan sam.
- I duh ti je otrovan.
- Gordana, molim te - ape kraljica Gordani, a ona odvrati:
- Velianstvo neka ne moli.
Beatrice upadne daui:
- Nema protuotrov?
- Imam.
- Daj mi ga i trai to hoe.
- Nita ne traim, kraljice, jer nije od potrebe.
- Prekasno je?
- Nije bilo otrova!
- Kako?
- Utekla sam se varci da spasim svoju ast.
- Govori li istinu?
- Njegovom velianstvu ve sam priznala!
- Rekla je istinu - potvrdi kralj.
Oboje brae odahnu. Istog asa osjete da su na njih pali teki oblaci kraljeve osvete.
Poto su oboje znali da nema otrova, bilo im je da kunu i preklinju nesretni udes
to im je istrgnuo iz ruke Gordanu i uspjeh to su ga oekivali od njene sramote.
Beatrice ponosno uzdigne glavu, makar je jo odjekivao dvoranom njezin ponizan

glas dok je molila Gordanu.
Kralj skrsti ruke na prsima i, promatrajui svoju enu i njezinog brata, ree:
~ 347 ~
- Ovakvu sramotu pred itavim dvoranstvom!
- Zasluio je ukor - ispriava ga Beatrice - ali rekoh: pio je, ve sam leala u postelji
kad je nasrnuo k meni. Srea da je tako prolo.
Gordana se obazre na vrata i protrne. Princ Ivan i Damir banu u dvoranu. uli su
od Stjepka to se dogodilo i obojica stupe prijeteim stavom prema Francescu.
Pogled na oba mladia Beatrice potpuno dozove k svijesti. Trijumfirajui pogleda
kralja:
- ini se i princa je zahvatio strah zbog Gordane.
- to eli moj sin? - prekine kralj Beatrice i poe prema Ivanu, gledajui ga otro, a
Damir upadne kao munja:
- Velianstvo, uo sam to se desilo mojoj vjerenici i traim od napuljske visosti

zadovoljtinu. Princ Ivan mi brani da se bijem i dolazim traiti kraljevu odluku.
Ironini smijeak odrazi se u Beatriceinu licu, dok se kralj zadovoljno okrene sinu:
- Doao si da ja odluim?
- Da kraljevski oe!
- Jesi li uo, Francesco?
- Spreman sam dati zadovoljtinu na mau - odgovori on - a Beatrice mu dobaci

znaajan pogled odobravanja, shvaajui bratovu odluku koja joj prua novu nadu.
- Sutra u zoru - doda Damir odluno.
- Velianstvo - prie Gordana kralju - ne mogu dopustiti da se moj vjerenik bije s

njegovom visosti. Molim da mu zabranite.
- Gordana! - ukoravajui dovikne Damir.
- Princ Francesco domamio me u kulu prevarom. Poteni ma mojeg vjerenika ne

moe se mjeriti s nedostojnikom.
- Vrijea sina napuljskog kralja - povie Beatrice raspaljeno.
- Velianstvo, tamo u kuli dobacila sam napuljskom princu krutih rijei. On ih nije
odbio, naprotiv, ponosio se njima.
A Matija se nasmije:
- Kako vidimo, bit e bolje ako ne damo Gordani priliku da nam jo vie toga ispria
iz one kule. Francesco ne moe danas odluiti o tom megdanu. Sama si rekla,
kraljice da je odvie pio. Dakle, sutra kad se prospava, moe Damiru poslati
odgovor. Pri tom ostajem. Idi Gordana sa svojini vjerenikom, neka te odvede gore, a
ti Ivane budi miran. Tvoj Damir junak je na mau. Sutra e dobiti Francescov
odgovor. A onda jo odluujem ja. Francesco, idi u postelju, toliko ti je vina u glavi
da te jedva dre noge.
Svi ostave kraljevu dvoranu, osim Zapolje i Gereba i, kao da se nita nije desilo,
kralj nastavi s njima vijeanje. Onda i njih otpoalje na poinak, jedino zadri
Varadija.
~ 348 ~
Nakon toga zapovijedi pau da mu dozove Mladena Berislavia, Orbana i katelana

dvora Gyulaja. Prije nego izae, pa najavi kralju dvoranina Simona. To pobudi
kraljevu pozornost i on odredi da mladi doe.
Smjerno se poklomvi, Simono zamoli kralja za oprotenje to nije odmah rekao da

je za kraljicu donio iz Napulja poruku. Matija ga ponuka da mu sve iskae. Simono
ispria poruku.
Sluajui, kralj je gledao Varadija i smjekao se, primijetivi:
- A mi emo se pobrinuti da se Maffeo ne proda Napulju...
Onda svrati pogled Simonu:
- Jesi li dobio kakav nalog od kraljice ili njenih dvorana da u mojim odajama
uhodi?
- Nisam, jedino su mi odredili da sutra rano u zoru dovedem svu pratnju milanskog
poslanika Maffea pred vrata sjeverne kule, da svi budemo tamo, a ono to vidimo
nek priamo itavom dvoru.
- Ah! - vikne kralj. - Sad ih imam. Tko ti je to naloio?
- Gospodin Enrico.
- ujete li, Varadi? Spremili su to. Spremili. Dobro, sad im vie nitko ne moe
pomoi. Simono! Ti e sluiti ovdje meu mojim dvoranima dok ne odredim
drugaije. Sad idi.
Mladi se pouri.
- Mladi bi vie koristio vaem velianstvu da ostane meu Napuljcima - savjetuje

Varadi.
Napuljcima sam odredio takvu sudbinu da Smiono ne bi imao kod njih posla. Kralj
sjedne u naslonja. inilo se da je vrlo umoran.
- Zatrait u od napuljskog kralja da izmijeni svojeg poslanika. Ranzano mora s

ovog dvora, njegov upliv na kraljicu je tetan.
Dvorski metri, Mladen Berislavi, Orban i dvorski katelan uoe. Kralj ih pozove
blie:
- Ne elim da dvorani koji su bili svjedoci ovog dogaaja o tome pripovijedaju sutra
drugima. Zabranite im.
- Bit e kako zapovijeda kralj.
- A sad pazite to u vam rei: od ovog asa nijedan napuljski dvoranin ne smije
prolaziti dvorom.
Dvorski metri gledaju pitajui, a Mladen Berislavi primijeti:
- Kako da to provedemo velianstvo?
- Sasvim jednostavno. Sutra u zoru sazovite sve napuljske dvorane tamo u tree
dvorite mojeg dvora, ba u zgradu za goste. Ondje nema sada nikoga, a niti e do
~ 349 ~
Boia stii kakvi gosti. Dakle, sazvat ete ih sve onamo, osim Enrica. On neka
ostane s kraljicom jer joj dvorskog metra moram dati. Kad se Napuljci tamo
saberu, rei ete im da sam odredio neka ne izlaze iz one zgrade. Ostaju tamo dok
ne odluim drukije. Nikoga, naroito nikoga od njih ne smiju pustiti u moj dvor.
Ovdje u dvoru ostaje, kako rekoh, samo Enrico. Meutim, ni on ne smije dolaziti k
meni ni u predvorje, nikuda. Naroito zatvorite stube k milanskim poslanicima.
A Marcelu recite moju elju da ostane u mojem dvoru.
- Posebnu strau postavite pred vrata napuljskog poslanika. Ranzano ne smije izii
ni u veliko predvorje. Princu Francescu postavit e strau ti, Berislaviu. Nije mu
doputeno izii ni u blagovaonicu. Jelo e mu se donositi u njegove odaje. Isto tako i
Ranzanu. Jedino kraljica ima slobodu da se kree dvorom ili poe na etnju u
dvorite u pratnji Enrica ili svojih dvoranka. Ali svaki put kraljicu mora pratiti
jedan od vas. Sve kraljiine napuljske dvorane zamijenit ete mojim ljudima.
- Ako napuljski dvorani ne posluaju?
- Neka ih oklopnici poue kako se sluaju kraljevske zapovijedi.
- A moj katelan neka slua ovu zapovijed: bude li tko i od drugih poslanika
zatraio u dvor, najavite im da je to nemogue jer u dvoru vlada teka kuna bolest.
Razumijete?
- Da, velianstvo.
- Nadalje, katelan neka postavi na strau samo moje crne oklopnike, oni su
najpouzdaniji. Sade idite. Kad svane zora, neka je sve kako sam odredio.
Sva su trojica izili iznenaeni zbog kraljevih naloga, a on pogleda Varadija:
- Francesco je skuhao vruu poparu. Neka je sada deru. Drat u ih u kavezu kao
lavove.
- A Damirov megdan s Francescom?
- Kako da se biju kad je Francesco zarobljen?
- Dakle, velianstvo ne doputa zadovoljtinu Damiru?
- Damir je u pravu i kakav je vjetak na mau, sasjei e Francesca.
- Ipak je Francesco neobino spremno pristao na megdan.
- Oito pozna tajnu Alfonza Borgie.
- S otrovanim maem?
- Da, i zato mi je upalo u oi to se Francesco tako brzo i odluno odazvao. Samo

zato neu dopustiti Damiru da se s njim bije.
- I Gordana se teko zabrinula za svojeg vjerenika.
- A moda se i pobojala da joj izmakne mogunost udaje za Ivanova prijatelja koji bi

je prepustio princu?
- Velianstvo jo uvijek sumnja?
~ 350 ~
- Sumnjat u dok ne primim dokaz. Nije li vam poznato da se Gordana mogla udati
za princa?
U neprilici Varadi odvrati:
- Ne znam o tome nita.
- Ja znam. I ako se uvjerim da taj brak nije prevara, Gordana e zasluiti moju
zatitu, ak i potovanje.
- Vjerujem da ljubi Damira, inae bi pola za vojvodu.
- Vojvoda ne bi pristao na prividni brak. Zapravo, ne moe se snai s tim enama.

Gordanina se lukavost prikazala danas u pravom sjaju. Zavarati mladia da je
otrovala nokte. Genijalna misao.
Sve neprijatnije osjeao se Varadi u bojazni da se ne oda. Lukavost mu je bila

potpuno nedostina krepost i jedva je ekao da kralj prekine razgovor. elja mu se
ispunila.
- Sve u doznati u nedjelju kad se obavi vjenanje, a onda e se rijeiti Gordanina

sudbina, ili kraljeva milost, ili oboje u tvravu. San me svladava. Idite i vi na
poinak. U nedjelju u znati, varaju li me, i ona, i sin, i Damir!
*****
Dotle se kraljica jadala Ranzanu i Francescu nad loom sudbinom.
- Odnedavno nam sve ide po zlu. to god uzmemo u ruke, raspada se. Zar su me
napuljski bogovi ostavili?
- Naprouv, velianstvo, -ree Ranzano - dopustili su danas ovaj poraz da sutra

pobjedonosno zauzmemo itavu kraljevu bojnu poziciju. Princ Francesco ide sutra s
Damirom na ma. Time Ivan gubi svojeg dvoranina, Gordana vjerenika, a kralj
milansku enidbu.
- Vi se nadate Damirovu porazu?
- Alfonzo Borgia nauio je Francesca kako se pobjeuje otricom maca.
Ona je legla zadovoljna.
*****
Sutra u zoru poalje Francesco Enrica k Damiru s porukom: ako nije kukavica
neka mu odmah izae na megdan u kraljevski vrt. Ali kad je Enrico htio poi.
Zaustave ga na hodniku oklopnici.
- Visosti - vrati se Enrico - neto se dogodilo. Oklopnici mi ne doputaju proi. Vele

da je to kraljeva zapovijed.
Sada izae Francesco, ali straa i njega zaustavi. Uzalud se prijetio, straa mu je
kopljima zakrila put. Onda stigne dvorski metar Orban pa najavi Francescu
kraljevu odluku. Kunui, vrati se napuljski princ u svoje odaje, i zovne Razana da
priaju dok se ne probudi Beatrice.
Oko deset sati ona ue k njemu sva zadihana.
~ 351 ~
- Ve znam sve. Nae napuljske dvorane kralj je nekuda odveo i zamijenio ih svojim
ljudima. Lanci su oko nas stegnuti. Strahota je to. to da radimo sada, Ranzano?
- Velianstvo, pokuao sam otii u veliko predvorje da ekam dok izae va

saveznik, ali mi katelan saopi kraljevu zapovijed. Zatjerani smo u kavez.
- Idem kralju. Zaprijetit u se.
- Velianstvo, priekajte, nadam se pomoi od naeg saveznika. On nas nee

ostaviti na cjedilu.
- to nam koristi kad smo od njega razdvojeni kraljevim oklopnicima.
- On e raditi mjesto nas. Vama je ipak doputeno da se kreete dvorom. Kraljev

Bruto javit e se moda vama. Idite kralju. Uostalom, ena ima pravo traiti
razjanjenje od mua.
- Otila je. Kad je stupila u Matijinu odaju, upitala ga je, suzdravajui se:
- Kakve su to odredbe? Gdje su moji dvorani?
- Draga moja, dogodila se nesrea. Nekoliko od njih razboljelo se od kuge i zato sam
ih sve udaljio s dvora da nas ne zaraze.
Rekao je to udno, ozbiljno, a njoj se inilo da se ipak ruga.
- Kuga na dvoru?
- Prava kuga - odvrati kralj - i zato sam ti poslao svoje zdrave dvorane. im Napuljci
ozdrave, vratit e se. Ne bismo li poli k doruku?
- Neu okusiti nita ako mi brata i poslanika ne pusti na slobodu.
- Zar su u tamnici?
- Neu vie podnositi tvojih poruga.
- Francesco je poinio sablazan, moram ga kazniti. A Ranzano opet alje kojekakve

krive vijesti s dvora. Poto sam ja ovdje kralj, barem jo danas, to sam se usudio
zaprijeiti da mi taj gospodin pod mojim krovom ne podmee zasjede. Reci mu neka
se popravi jer ga inae moram otpremiti nie od prizemlja.
- Matija, tko u posljednje doba ravna tvojim djelima?
- Moja volja.
- A tvoje vitetvo koje si dosele vazda iskazivao kraljici?
- Rekla si da sam barbarin. elim zasluiti tvoj naziv.
Onda se tropotom otvore vrata.
- Varadi! - usklikne kralj s toliko radosti, gotovo njenosti prema svojem kancelaru
da se on zapanjio.
- Neto je vano, vrlo vano, Varadi? - pita gotovo sretan.
- Da, velianstvo, vrlo vano.
~ 352 ~
- Evo me, ve idem.
Prijateljski, radostan kraljev ton prema kancelaru dotakne Beatrice kao alac.
Ustala je i osjetila da nee moi zauzdati silu mrnje koja oivi u njoj prema tom
ovjeku pa hitno krene prema vratima i izie ne obazrevi se na kralja. On odahne.
Osjetio se osloboen, spaen i upita:
- Gdje je Baka?
- Upravo se vratio iz dominikanskog samostana.
- Idem da ujem.
Varadi mu otvori vrata. Kralj ue u drugu odaju.
- Dakle, u kakvoj su vezi dominikanci s mojim neprijateljima? - upita Bakaa.
On se pokloni:
- Kraljevsko velianstvo, okuao sam svu svoju dosjetljivost da neto napipam. Moj
prijatelj prior u toku razgovora natuknuo mi je da neki fratar iz Temivara esto
narodu govori protiv kraljevske vlasti uope a to da je i protiv vaeg velianstva.
- Gdje je taj fratar?
- Otiao je u nepoznato, ali vratit e se. esto se dogaa da nekud nestane i opet
dolazi. On pobuuje sumnju. Nadam se da e kralj dobiti k izdajnika koji uruje
protiv vaih osnova. Prior se zakleo da e nam pomoi da uhvatimo krivca.
- Taj fratar nije mogao prodrijeti u moj dvor i odavle iznijeti vijesti.
Rekoe mi ba u samostanu da temivarski fratar ima u dvoru ortaka, jer se

hvalisao da iz dvora dobiva vijesti.
- Katelan zalae i glavu da je to nemogue.
- Kad se fratar vrati, sve e izai na vidjelo.
- Nagradit u svakog tko mi prokae put koji vodi do mojeg izdajice na dvoru. I, ako
ga naem meu svojim najvjernijim, znajte, kazna e biti najjezovitija.
Za ovog razgovora Varadi je pregledavao spise koje su mu donijeli kraljevski pisari,

a onda ih prui kralju na itanje. U odaji nastane tiina. Kralj se uhvatio posla i
vie nije o tome govorio.
Kad je Baka krenuo k vratima, Varadi gleda za njime, oi mu nemirno titraju.

Onda mu kralj preda jedan papir i odredi da ga odnese milanskim poslanicima.
Otiao je gore u njihove odaje i predloio im itav plan za velike sveanosti koje bi se
imale odrati prigodom dolaska vojvotkinje Biance na dvor.
- Ali nije naznaen rok kada e kraljevski svatovi otii po vojvotkinju - primijeti
Maffeo.
- Kralj e odrediti rok im dobije vijesti o turskim namjerama - umiri ga Varadi - ali
eli da se dotle pripravi raspored sveanosti. Poto su o tom vijeali, milanski
poslanik Marcelo upita
~ 353 ~
- Gospodine kancelare, dopustite mi jedno pitanje. Jo uvijek nemate traga o

ovjeku koji se tako lupeki posluio mojim imenom i poslao u Milano mojeg
kopistu?
- Sigurnog traga nema.
- Sumnjate li na koga?
- Na Griu sam poeo sumnjati, samo to nemam nikakva opravdanja.
- Zato ne priopite kralju?
- Trebam barem mali, barem nekakav dokaz ako neu da udari svojim gnjevom.
- Izdajnik se nalazi meu kraljevim pristaama?
- A kralj ga naroito cijeni. Napokon: ne elim ni svoju duu ogrijeiti. Uvjeravam

vas, iroko rastvaram oi, pazim traei dokaze.
- Bio bih vam zahvalan - ree Maffeo - da mi jednog dana otkrijete razbojnika koji se
usudio prikazati mene kao nevjernika svojem vojvodi.
- A mene kao izdajicu - doda Marcelo.
Varadi otro pogleda Marcela:
- Bit e da vam je veliki neprijatelj, kad je vae ime potpisao na svojim vijestima.
Ima li tko na dvoru tko bi vam se elio osvetiti?
Marcelo se zbuni od preotrog Varadijeva pogleda i slegne ramenima.
- Ne znam.
- Dobro se skriva - primijeti Maffeo.
- Ali moje su oi uprte u nj. Svi koji smo u to upueni pazimo. Negdje se krivac
mora zadjenuti, spotaknuti i pasti.
Kad su se za Varadijem zatvorila vrata, Maffeo apne Marcelu:
- Uvjeren sam da je vae ime dospjelo pod one vijesti po Beatriceinoj osveti to se
niste htjeli s njom zdruiti protiv kralja.
Nije odgovorio. Sjetio se onog prizora, kad je omamljen strau Beatriceinih

obeanja bio gotov da poini izdajstvo. Od te pomisli sledilo mu se srce.
*****
A Beatrice je Francescu i Ranzanu ispripovijedila o svom posjetu kralju, a onda o

Varadijevu dolasku.
- Kralj ga je oslovio glasom i rijeima to su zvuile kao elja da mu se baci u

naruaj. Sve zlo to me snalazi ne dolazi od kralja, nego od Varadija. Opet je
ovladao njime. Uvijek je bilo tako. im Varadi predobije kralja za sebe. on se
odvraa od mene. Sve to sam dosad pretrpjela, sve dolazi od Varadija, a ja nisam
mogla da ga maknem. Ni to niste uspjeli, Ranzano.
~ 354 ~
- Velianstvo, bio sam spreman da mu kapnem otrova u pie a vi ste me

sprijeavali, da e ga smaknuti sam kralj.
- Kad mi je kralj sprijeio izlaziti iz dvora, moj plan se razbio. A sad, eto, u to sam
zapala.
- Velianstvo opet zaboravlja kraljeva sina Bruta.
- To slavno ime zasluilo bi da makne Varadija.
- I sve one koji nam stoje na putu.
Iz druge sobe zaviri Nardella, mirkajui malim oima.
- Ima li to za mene, Nardella?
- Drago moje velianstvo, donosim vam pisamce.
- Od koga? - trgne se Beatrice.
Starica izvue iz starakih njedara zamotak.
- Od koga je, ne znam, ali napis pisma slovi na moju kraljicu. ekala sam dok se
moje drage oi ne probude da uruim pisamce.
Beatrice je razderala omot. Ranzano i Francesco pogledima hvataju napisane rijei:
"Kraljice! Pokua li samo jo jednu spletku, stupit u pred kralja sa svim otkriem
i tvojom rukom pisanim ljubavnim oitovanjem - meni. Tako mi Boga i due, to je
posljednja opomena. Tvoja pisma meni, donose smrt tebi. Ramiro".
Nijemo bulji u smuene pouzdanike koji su itali pismo.
- Tko ti je dao pismo, Nardella? -upita Francesco.
- Dao mi ga nije, nego kad sam jutros otvorila vrata svoje sobe, vidim da se na
pragu neto bijeli. Dignem i proitam napis. Onaj koji ga alje znao je da u ga
predati svojoj gospodarici
- Idi, idi - uzbueno e kraljica. I stara se pokupi iz odaje. Njih troje gledaju
zaueno.
- Prokleti pa! - kune Francesco.
- Ako su Napuljci odvedeni s vaeg dvora, velianstvo, onda Ramiro nije meu
njima.
- Zorom su ih odveli, dakle, imao je vremena da pismo gurne pred Nardellina vrata
jo noas - upozori Francesco.
- I to nije iskljueno. Ranzano uzme pismo i proita ponovo.
- Niani li na jueranji dogaaj u kuli, ili moda na vijesti u Milano?
- One vijesti nismo poslali mi - prenese sada Beatrice gnjevno.
- Ramiro tako misli.
~ 355 ~
- Ramiro. On gospodari mojom sudbinom, ropski pa, sluga, crv. Neu da to trpim
pa morala svu tu napuljsku hordu poslati kui. Istjerat u ih neka idu u Napulj.
Otac mi mora poslati druge dvorane, sve do posljednjega.
- Hoe li kralj na to pristati, velianstvo?
- Kralj, straa, ropstvo, okovi, meni, Beatrice Aragonskoj! Ne! Tu se mora neto
uiniti. Ranzano, stupit u pred kralja i uzviknuli da e me uti do Napulja.
- Neko je velianstvo znalo da se genijalno pritaji sa smijekom na usnama.
- U slobodi se moe smijati, u tamnici samo urlikati.
- Kad se velianstvo smiri, latit e se opet oruja svojeg uma kojemu nema otpora ni
u riznici kraljevih prevejanosti. U klopci smo i sad valja misliti kako se izvui i
najuriti neprijatelja.
- Razmisliti, traiti u ovim zidinama izlaz, izlaz!
Onda se njeno tijelo i bijele ruke ponovo uzdignu:
- I nai u ga, nai
- Va vjerni podanik Ranzano spreman je da vam pomogne.
- Mirno u se predati kraljevoj odredbi da potraim sigurnu monu zasjedu - ree

ona.
Ali ova predaja nije bila mirna. Svakog dana donosila joj je Nardella po jedno pismo.
U njima je bila samo jedna jedina rije - Ramiro. Ta rije pee, gui, davi, goni kao
okrutna zvijer svoj plijen. A Nardella nije mogla ni bdijui uhvatiti ovjeka koji bi
dolazio poput nevidljiva duha i ostavljao pisma na njenom pragu.
~ 356 ~
SUDBONOSNI DAN
U crnoj svili, s nakitom od zlata i dragulja, ulazi gospoa od Brezovice u odaju
svojeg sina u kraljevskom dvoru. Mladen Berislavi poloi njezin ogrta podstavljen
kunovinom na postelju, ponudi joj stolicu i primijeti:
- Sunce hoe da ogrije svadbenu sreu gospodina Damira. Bit e vrlo sveano. Sav
je dvor spreman za vjenanje. Gozbi e prisustvovati svi dostojanstvenici, milanski
poslanici i sva njihova pratnja.
- A Napuljci?
- Oni sada nisu uz kraljicu. Tako je odredio kralj, ali kraljica dolazi i u crkvu.
- Koliko asti iskazuju mojem sinu. Kakva je to radost i srea!
- Evo Damira, gospoo.
- Uao je. Majino se oko naslauje gipkou njegova stasa. Odijelo mu je od modre
svile i svjetloruiastog baruna. Ispod proreza modrih rukava vire naborani naici
od bijele svile. S ramena visi pelerina od baruna, izvezena zlatom, podstavljena
svilom. Ma je ureen draguljima. Na glavi modri klobuk s bijelim perom i kopom
od blistavog kamenja. Ispod klobuka sputaju se u valovima crne kose sve do
ramena. Lice plemenite ljepote vedro je, gotovo veselo.
- Kakav si mi divan, sine, u ovoj svadbenoj odori! I vedar si!
- Na svadbeni dan to nije udo - ree Berislavi - ali ja idem. Gospodine Damiru,
vaa majka eli govoriti s vama nasamu. Kad bude vrijeme da siete, poslat u
Stjepka. Mnogo vam vremena ne preostaje do polaska u crkvu.
Kraljevski dvorski metar ostavi majku i sina. Ona ga gleda s uitkom i ponosom.
- Ljepeg mladoenje nije vidio itav svijet.
- Majice, samo kad se sviam vama.
- A njoj?
- eljeli ste sa mnom neto govoriti?
Kao da je u svojoj dui, punoj nejasnih misli, traila to da kae.
- Sjea li se, Damire, onog dana nakon tvojeg dolaska s Viegrada kad si mi
povjerio svoju nesreu?
- Sjeam se predobro.
- Kad mi je tvoj otac donio vijest o vjeridbi, bila sam sretna to su pale zapreke
tvojoj srei. Ali od onog dana kad me kralj pozvao u ovaj dvor i zapovijedio da
zamolim to hitnije vjenanje, neto se u mom srcu buni. Kralj mi je zabranio da ti
govorim o nekim stvarima. Ipak te pitam: zna li kakva je roda Gordana?
- Nosi ime esmiki, dakle, plemenita je i slavna roda, pa to da pitam.
~ 357 ~
- Pravo ini. I nije drjgaije. A zato kralj eli da ostane nekoliko dana u njegovoj
ljetnoj palai?
- Po svoj prilici da budem blie princu.
- A ona? Zar nije zlo to je Gordana tako blizu Ivana? Rekao si da je ljubila njega.
Tolika blizina, sine, nije dobro. Ne, nije.
Sluao je, smijeei se, a to je ohrabri.
- Kad se ti smije, onda nema straha. Kakva je to velika promjena sine. I tako brzo.
Ipak, tvoje mi oi vele da si sretan. I neu da pitam, makar mi srce nije posve
mirno. Ne, nije.
- Jer vam srce sluti to se krije iza ovog vjenanja.
Strah se pojavi u njenim oima.
- I vjeridba i vjenanje ima da spasi prinev milanski brak.
Majka zadrhti, sklopivi ruke.
- Vi, majko, morate doznati svu istinu da meu nama ne bude nesporazuma.
Ispria joj sve to se dogodilo u vezi s vjenanjem. Sluajui, njene se oi napune

krupnim suzama.
- Prividni brak? Sine, Damire, tebe su razapeli na kri. Proboli su tvoje srce.
- Nema u ovim grudima boli, nema vie onih muka to su ih parale onog dan i kad
sam se razotkrio vama.
- Nema? Teko je to vjerovati. Ne da se bol obrisati kao suza s lica. Ljubav ne gasne
kao svijea kad u nju puhne. Od onoga dana, kad si mi se povjerio nije prolo
mnogo tjedana.
- Sluajte me, i vae drago srce odmah e stei mir kao to ga je steklo i moje. One
noi na Viegradu razulario je enju moje mladosti dodir Gordanina tijela, kad sam
je drao u naruju. Majko, moje je srce kriknulo za Gordanom, ali ja sam taj krik
uguio, gnjio ga dotle dok je utihnulo zauvijek.
- Zauvijek? Damire, pritajilo se.
- Zanijemilo je i smirilo se. Pruio mi je ruku pomonicu Ivan, ta svijetla ista dua.
I ja sam se pridigao. Prividna vjeridba, prividni brak moje je spasenje. Povjerio mi je
Gordanu da je spasim vjenanja s vojvodom i tamnice i da je uvam za njega. Ja
vodim Gordanu putem k njemu, k njegovoj i njenoj srei U tom saznanju rasplinule
su se moje enje za njom kao maglice u dalekom svemiru. Sad znam: Gordana e
biti njegova, samo njegova, bit e ena moga prijatelja, kojemu sam prisegao vjenu
odanost. To saznanje, majko, izgara moju ljubav. Da, istina je, majice, sluajte,
izgara i dogorjet e do posljednje eravice, pretvoreno u pepeo. Ja sam vedar i veseo.
I to se vie udubljujem u ovaj svoj poloaj, sve vie osjeam mir.
- Obmanjuje se, Damire.
- ujte me, Gordanu gledati uz Ivana to je kao da gledam svetinju koje se ne mogu
dotai ni dakom elje ni sjenom enje. Nemogue je to. I oduvijek sam osjeao da
~ 358 ~
u toj svetinji. Ivanovoj srei, ostati vjeran do smrti. A sad to znam. Sad sam
siguran u pobjedu. I srea je to e Ivan zadobiti Gordanu, a da mu prijestolje ipak
bude osigurano. Damir e iskupiti svoju zakletvu, zadanu prijatelju na va ivot,
majice, i stei mir i tiinu svojeg srca.
- Iskupit e zakletvu, to znam, a pregaziti svoj ivot.
- Moj ivot ima velikih, irokih putova.
- Smjela je tvoja nada da e posve ugasiti ljubav prema Gordani.
- Ja se ne nadam, ali osjeam da e biti tako, jer plamen ve izgara - i on se privine

k majci.
Drala je njegovu glavu, istraivajui oi, velike, crne, duboke i ne moe im se

zagledati u dno.
- Nakon one strahovite oluje, to je zalomatala tvojim srcem, hoe li stei mir?
- Majko, oluja die more do oblaka u podivljalom urliku pa ipak se smiri i prelijeva
kao ulje. I srce je ljudsko kao more. Ja ve osjeam kako se talasi smiruju i sunce
izlazi da ga ogrije.
- Dokle e ostati u tom prividnom braku?
- Samo nekoliko mjeseci dok njega ne proklamiraju, onda e Ivan razrijeiti

milansku i moju enidbu.
- Kakav moe biti tvoj ivot u takvom prividnom braku?
- ivot ozdravljenja, ivot za prijatelja i za domovinu. Za domovinu protiv Napulja,

protiv svih tuinaca.
- A kad opet bude slobodan, hoe li tvoja majka ikada zagrliti snahu?
- Hoe, majko, koju mi odaberete.
- Ja? A ne tvoje srce?
- I moje srce.
- Vjeruje u to, sine?
- Svom snagom, duom i voljom. Majko, toliko je bilo mukaraca ija je hrabrost
zadivila sav svijet. Bila je to hrabrost i snaga na mau. Zar da na duh bude slabiji?
Dokazat u da ima junaka i po duhu i po srcu.
- Junak na mau ima tit kojim brani svoje grudi i srce od neprijateljske otrice.
ime da ti brani svoju ljubav Gordanine blizine u tom braku?
- Majko, tri sam tita uzeo u svoju obranu: svetost prijateljstva, zakletvu na vau
sreu i jo jednu prisegu koju u poloiti danas pred oltarom. Rekoh Ivanu: kad me
sveenik pozove da izreem rijei kojima uzimam Gordanu za enu, izrei u ih pred
ljudima, a u mislima prisei u da Gordanu uzimam samo kao tvoj zastupnik,
Ivane, za tebe. To je trei tit koji sam odabrao. Ta tri tita i odvie su jaka, a da
moje srce ne proslavi slavnu pobjedu.
~ 359 ~
Nije htjela da svojim sumnjama i dalje juria na njegovu vrstu vjeru pa upita:
- Kako se moe odrati prividnost braka da to ne opaze drugi na dvoru? Jesi li

mislio o tome?
- Ba sam vas zato molio, majko, da odmah uredite kuu odreenu za Gordanu i
mene. Tamo emo biti sami i nitko ne moe opaziti da ivimo svaki za sebe.
- Dobro. Uinit u. Za tri dana moete se preseliti, sama u moliti kralja da vas
pusti u moju blizinu.
- Hvala vam, majice. Prije nego idemo u crkvu, recite: jeste li nali mir svojemu
srcu?
- Jo ne posvema, ali kao da pridolazi.
- Samo to elim, majko.
Zagrlio ju je, a ona ga izljubi i upita sjetno:
- Gordana, dakle, ljubi princa?
- Ne dao bog da ljubi koga drugog.
Stjepko se pojavio na vratima i pozove ih da siu.
*****
Dok su dvoranke pomagale Beatrice da obue sveanu haljinu i eljale joj kosu,
bilo joj je da od jada sve na sebi razdere. S kakvom gordom oholou, s koliko bi
hladnog dastojanstva izlazila na dvorske sveanosti ona, ponosna ki gordog
napuljskog velianstva, kraljica velikog sjevernog kraljevstva. A sada se savija pod
nevidljivim lancima koje joj je nametnuo njezin mu, kralj.
Jedino je ona umjela samovoljnog despota uiniti prema sebi mekim, slabim.
Uinila ga je robom svoje mladosti, ljepote i lukavosti. A sad se rob otkinuo,
odbjegao, oslobodio, skinuo je s kormila i zatoio usred sjajne raskoi svojeg dvora.
Osjeala se kao divlja zvijer u kavezu, opkoljena krotiteljima, okrutnim, zlobnim i

zluradim. Odijeljena je od svih. ak od Napulja, od svojeg oca da mu se potui i
zatrai pomo. Liena je mogunosti da provodi spletke na tetu njegova sina i
majke. I sada mora izii da gleda licem u lice Varadiju, onom omraenom ovjeku
koji joj je oteo kralja. Ta predodba natjera joj krv u mramorno bijelo lice.
Svakim dahom due trai od neba i pakla da joj pomognu strovaliti tog ovjeka,
zgaziti ga i vidjeti u tamnici, i sve bi bilo kao prije. Ona bi opet zasjela naprijestolje
svoje vlasti u kojoj je kralj bio samo rob.
Jo malo pa e ui u crkvu da gleda vjenanje djevojke koja joj je oduzela

nasljednika, one ija je snaga jaa od njezine. Mrzi Gordanu, mrzi Ivana, njegovu
majku, Varadija, mrzi Damira, kralja, sve koji su oko njega i s njim i stoje joj na
putu do krune.
Stotinu mrnji je razdire, sama se udi kako im dostaje mjesta u tom jednom srcu.
Svaka od tih mrnja sama po sebi je otrovnica i ini joj se da joj je srce golemo
gnijezdo zmija. Potpuno je opremljena za polazak. Ulazi Enrico, jedini napuljski
~ 360 ~
dvoranin kojeg je kralj ostavio uz nju. Javlja joj da je kralj oekuje. I sva se
rasplamti. Po svojoj je volji htjela da ide na vjenanje, da se dvoru prikae kao da
nije zarobljena.
Onda se polako svladava, svu mrnju, svu bjesomunost natjera u prsa i pokriva
maskom vedrog smijeka koji obeava krvavu osvetu.
U dvorskoj kapeli svetog Stjepana, pod baldahinom, sjedi kralj uz Beatrice. Pred
oltarom stoji mladi par. Gordana u haljini od svijetlomodre svile sa
svijetloruiastim barunom, istih boja kao i Damirova odora. Na smeoj bronanoj
kosi svjetluca se zlatna mrea s koje do ramena vise rese od bisera.
Oboje stoje uspravno. Mir lei na njihovim licima. Njegovo sjaji vedrinom koja kralja
uvjerava da Stjepko nije lagao kad je govorio o njegovoj ljubavi. A ona svojom
osebujnom pojavom, visokim elom, bademastim oima, rasprostire oko sebe ar
nevidljive, nerazumljive snage to je njenu pojavu uresila otmjenim uresima ljepote,
njezin duh plemenitom svjetlou, a srce mukim mirom.
Princ Ivan slijeva kralju gleda oboje blagim toplim pogledom. U srcu mu radost.
Jedva eka da zapone ceremonija Snivao je ove noi da je iznenada banuo vojvoda
Iloki i zaprijeio vjenanje. Nehotice pogleda na vrata kapele i protiv svoje volje
zadre kad god se otvore i netko ulazi.
Milanski poslanici Maffeo i Marcelo promatraju mlade ljude pred oltarom. Izmijenili
su apat zadovoljstva, gledajui vedro lice princa Ivana. Kralj to razabire i smijei
se. Svakog asa neto apne Ivanu, samo da pozornost sveg dvoranstva svrati na
sebe i princa, da ih prisili da promatraju njegovu vedrinu kako bi oeliili vjeru da
nema nikakvih veza s onom koja stoji pred oltarom.
Beatrice stalno podrava na usnama smijeak i sjedi uz kralja u pozi nekadanje

vlasti i ponosa. Njezin se pogled ne odvraa s Gordane koja gleda ravno preda se. Uz
nju je Damir u bogatom odijelu dvorana, u potpunoj svojoj ljepoti. Dvorani ne mogu
zatomiti tihi apat udivljenja nad ljepotom mladoga para.
Damir sve to ne vidi. Dua mu lebdi visoko i daleko iznad svih zemaljskih osjeaja
njegove mladosti. Tamo ga je ponijela mudrost knjige nad kojom je probavio ovu
no, upijajui u sebe idealne izljeve starorimskog mudraca koji mu je bio uitelj
itave mladosti, koji je u njemu zasijao klicu idealnog prijateljskog odnosa izmeu
Ivana i njega. Nad tom je knjigom sagibao glavu preputajui se rijeima filozofa. I
ovog asa pred oltarom ponovo se obnavljaju u njegovoj dui:
"... prijateljstvo je sloga svega boanskoga i ljudskoga s odanou i ljubavlju. Ne

znam jesu li besmrtni bogovi, osim mudrosti, pruili ita bolje ovjeku od
prijateljstva. Krepost raa i uva najvee dobrote, a prijateljstva ne moe biti tamo
gdje nema kreposti, ivot ne moe biti ivot ako nije sazdan na meusobnoj
odanosti prijateljstva :
to je na svijetu ivot ako nema nekoga s kim smije govoriti onako kao to govori
sam sa sobom? Zar bi bilo uitka u srei kad ne bi bilo nekoga tko bi se njoj
radovao kao i ti sam. Teko bi bilo trpjeti nesreu kad ne bi bilo nekoga tko bi jo
tee trpio od tebe...
.. prijateljstvo je dobilo ime od ljubavi, jer je ljubav povod sklapanju prijateljstva.

Prijateljstvo je nastalo od prirode, prikljuenjem due s nekim osjeajem ljubavi, a
~ 361 ~
ne promiljavanjem, ne umom. Oni koji se usuuju od prijatelja zahtijevati najvee

rtve dokazuju tim zahtjevom da bi za njega mogli uiniti jo dvostruko vee rtve...
... nema vee radosti, vee slave ivota, negoli uzvraati nekome prijateljsku
odanost. Za prijatelja treba da uinimo i one najvee rtve koje sami za sebe ne
bismo nikada podnijeli...
... prijateljstvo je postojana stalnost, ono je vjera. Ne moe se bez prijateljstva ako
hoemo da bar donekle pristojno provedemo ivot. Kad nestane prijateljske
odanosti, nestat e sve ljepote ivota."
Svakim dahom svojih mladih grudiju udahnuo je po jednu rije, svakom milju upio
je jednu misao starorimskog mudraca iji je duh u mladenakoj dobi povezao
zanosnim sponama njegovo djeako drugovanje s Ivanom. Na vrelu tih misli oni su
se napili elje da dostignu najvii ideal svoje veze, da dosegnu vrhunac najie
odanosti koju Ciceron naziva jedinom ljepotom ivota.
I tu no pred svadbu proveo je Damir nad tom knjigom uz koju je toliko noi
prosjedio s Ivanom. Juer je proveo sam samcat da posre iz nje jo posljednje kapi
snage, odanost to je iznenada proklijala u njegovu srcu. Odanost iz koje je niknula
tvrdokorna elja da Gordana pripadne Ivanu, da on uz nju bude sretan. Ali ta
Ivanova srea bila je i tit provali Damirove zakopane ljubavi, ona mu je pruala
nerazorivo jamstvo da e svoje srce proistiti od ljubavi prema Gordani.
I sada vjeruje u to vie nego ikad. I zato je sabran i vedar, jer je siguran u svoju
pobjedu. I sretan je to ovog asa pridonosi prijatelju blistavi znak odanosti svojeg
srca.
Taj osjeaj ini ga jo ljepim i rasvjetljuje njegovo lice s kojega dvorani itaju
vjereniku sreu. Sveenik pristupa mladencima. Vrata se u crkvi otvore. Ivanov
pogled ukoio se, ispunjen tekom slutnjom nonog sna. Tamo se pojavi lice nekog
dvorana. Ne, vojvoda ne dolazi. I sretan svrati pogled k oltaru, teko oekujui
poetak obreda. Napokon zapone.
Ivanu se ini kao da on stoji uz Gordanu i govori Damirovim glasom to odzvanja

kapelom:
- Hou da je uzmem za enu.
Dok to izree, crne mu oi zalutaju k Ivanu a misli mu govore: "Uzimam Gordanu za

tebe, Ivane, samo kao tvoj zastupnik, prisiem to na svoju majku, na prijateljsku
odanost."
Njegovim prsima odzvanjaju te misli kao gromovita sveana prisega, a iza nje ostaje
sveti, tihi mir. Ne osjea svoga srca kao da ga nema. Kao da ga nikada nije
razapinjalo na muke, kao da je izdahnulo, nestalo. Njegova zanosna mladost
ispunjena je vjerom, nadahnuta dahom starorimskih ideala, potpuno je predala krv
i meso mladosti duhu to lebdi visoko, daleko iznad njegova tijela.
Miran Gordanin glas, odluan i snaan razlijee se crkvom kad je odgovorila na

sveenikovo pitanje. I sveenik im svee ruke. Vjenanje je zavreno.
Ivan odahne. Sad moe doi Lovro Iloki, mogu doi svi. Mirno ostane da prati
kralja i kraljicu.
~ 362 ~
*****
Sveanoj gozbi prisustvuje itav dvor. Pjevai i glumci izvode igre. Svi su veseli.
Kralj prednjai. ivo zabavlja kraljicu, milanske poslanike i ostale uzvanike. ini se
kao i da ne opaa vjerenike, a itavu vee lukavim pogledom uhodi njihovo dranje.
Iz oiju mu neto vreba.
Beatrice je sasvim zadobila svoju snagu i mir. Prema Gordani je naroito ljubazna.
Razgovara s njom i s Damirom kao da je ova enidba ushiuje. Najposlije primijeti
Damiru:
- Ne elim se posve liiti moje miljenice dvoranke. Kad budu naroite sveanosti na
dvoru, hou da me prati i vaa ljubljena supruga.
- Vaem velianstvu dugujem zahvalnost za toliku milost - odgovori Damir.
I princ Ivan due vremena posveuje razgovoru s vjerenicima. Francesco i Ranzano

po kraljevoj odredbi nisu smjeli ostaviti svoje sobe, pa kraljica nije imala nikoga da
iskali mrnju to je danas jo jae buktila prema Gordani, princu Ivanu i njegovu
prijatelju Damiru.
Kad se Gordana izgubila u tihom domjenku s malom Beci, princ Ivan zovne k sebi
Damira. Poli su polagano u udaljenu odaju gdje nije bilo nikoga. Ivan toplo pogleda
svojeg prijatelja i ree:
- Doskora e svriti gozba. Ti e otii s Gordanom. Ti si mi, Damire, jedini oslon

mojoj buduoj srei. Tebi dajem Gordanu pod okrilje dok ne svane taj sretni as
kad u moi da stupim na ono mjesto pred oltarom gdje si danas stajao ti za mene.
Uzmi ovaj prsten. Neka bude zalog ovom asu kad je tvoj prijatelj u tvoje ruke
predao svoju sreu - da je uva.
- Stojei s njom pred oltarom, moja je misao prisegla: ne uzimam je za enu ja, nego
ti preko mene kao zastupnika. Ona je sada tvoja ena, ne moe biti niija. uli ste
moju prisegu pred oltarom svi a doskora ut e je i sve kraljevstvo.
- Tebi dugujem vjenu zahvalnost, Damire. Uzme mu ruku i natakne mu zlatni

prsten s blistavim draguljem.
- Neka tako vjeno blista naa prijateljska ljubav i odanost Time obnavljam nau
zakletvu na Griu.
Prijatelji se zagrle iskreno, sa ganuem zanosite odanosti. A onda su poli u

dvoranu, punu veselih gostiju i buke glazbe.
~ 363 ~
NO NOVOVJENANIH
Nakon ponoi kralj i kraljica najave da je svadbena sveanost zavrena. Sve su ene
svoje poglede ustremile na Gordanu. Ona poljubi ruku kralju i kraljici. Oboje se
smijee. Iza kraljeva smijeka prodire neto vrebajue, iz kraljiinog prikrivena
ironija. Damir se pokloni princu. On ga srdano po ta pse po ramenima i prijazno
uzvrati Gordanin poklon. Maffeo i Marcelo promatraju scenu. Kralj pristupa k
njima, trijumfirajui.
- Velianstvo, eljeli bismo ve u zoru otposlati u Milano najhitnijeg brzoteu o

drskoj lai kojom se nevjernici kanili razvrgnuti brak princa Ivana i vojvotkinje
Biance.
- Doite u moju radnu odaju, tamo moete pisati, i onako jo imam neto posla.
Gordana se oprostila s malom Beci zagrljajem i onda pola s Damirom. Svi ih

dvorani prate do velikih stuba kojima se izlazi iz glavnog dvora. A onda se mladi par
oprosti sa svima.
Izali su iz dvora. Prati ih Damirova majka, nekoliko mukih dvorana i mnogo

bakljonoa koji svijetle put kroz dvorite u kraljev vrt.
Uz Damira koraa majka, zamiljena, pognuta kao da plae. On se neprestano

sagiba k njoj. Malo prekasno opazi da je Gordana zaostala i razgovara sa Simonom.
Nije se usudio pribliiti, nego se zaustavi s majkom da je prieka.
Gordana se brzo vrati k njima dok su ih dvorani okruili da nastave kratki put.
Stigli su pred ljetnu palau.
Bakljonoe i pratnja uoe s njima. U prvom katu doe im u susret Berislavi i

oslovi Gordanu i Damira:
- Pokazat u vam odaje to ih je kralj odredio za vas.
Poli su za njim, ali ih opet zaustavi.
- Na cilju smo. Gospoi od Brezovice odreena je za ovu no lonica na drugoj

strani hodnika.
Mati se oprosti s Damirom i Gordanom, zavue u ogrta i poe. Berislavi iroko

rastvori vrata. Gordana prijee preko praga. Njen pogled zaokrui svu odaju.
Dva bronana kipa dre na ramenima svijenjake s goruim svijeama. U kaminu

bukti oganj. Postrance iroke odaje crveni baldahin, nad branom posteljom,
pokritom brokatom i draperijama sve od ruba do poda. Uza zid teki ormari, kipovi,
u kutu velika slika.
Na pragu lonice Damir se oprosti s Berislaviem.
- Molio bih vas, gospodine, da se moja majka sutradan moe odvesti kui.
- Ve je sve odreeno, gospodine Damire - primijeti Berislavi.
Pozdravili su se i mladi dvorski metar nestane u hodniku. Damir ue u lonicu i

zatvori vrata. Gordana mu je okrenuta leima. Stoji nasuprot postelji, nepomina.
~ 364 ~
Neto zaueno gleda mladi u njezina lea. Trenutak eka. Kad se ona ne obazre,
on prie k svijenjaku i ostane naslonjen na stol. Osjea se miran. Grudi su mu
pune svete tiine. Gledajui Gordanu, ini mu se sveti kip. Ne osjea nita. Nijedan
drhtaj srca. Kao da je zamro. Sada smatra Gordanu Ivanovom enom i nita ne
muti tu vjeru. Ni samoa u lonici koja bi imala biti njegova i njezina. Prolo je tek
nekoliko sekunda kad je zatvorio vrata i stao do svijenjaka. Ona jo stoji ispred
postelje. Nije shvaao zato se ne obazire k njemu kad bi trebalo da se dogovore za
svoj budui razdvojeni ivot. On pone:
- Gordana, sada...
Ona se iznenada obazre i usklikne:
- On, Damire, kako sam sretna.
- I ja, jer danas...
- Naa je srea nerazoriva - upade ona povienim tonom - Sve troje smo sretni, tvoja
majka, ti i ja.
Kao da je zateen navalom nekog neznanca, on digne glavu i ruke na obranu ali ona
govori dalje:
- Ljubav naa, Damire, slavi pobjedu.
Na oi mu padne mrak. Ili to svijea dogorijeva? Bulji u nju. Ona uini kretnju
rukom kao da ga zove, a njega zahvaa mrani oblak, drhtanje to ga istodobno
zastrauje i izaziva. Hoe da uzvikne, da joj vikne, da se uvjeri je li to ona ili tko
drugi, ali ga pretee usklik Gordanina glasa:
- Oni tamo na dvoru misle da je nae vjenanje samo prividno. Pa neka misle to ih
volja. Nas spaja ljubav. Ljubav - i hitro poe prema njemu.
Zatamni mu se pred oima kao da je no pala po lonici. Gordanin povieni poklik u

asu se surva u neku dubinu i ne stane. Na njenom mjestu stoji drugo stvorenje,
neka zlokobna prikaza, prua za njim ruke, a on se grozi i nazaduje, uzmie.
Ona kao da se uri, tri, juri k njemu, a on se povlai sve dalje, do zida i upre se u
nj da ga mladom snagom makne, razrui, da bjei bez traga i obzira. Na ustima mu
dre odvratna rije, ali glas mu zataji, ini mu se da ga je Gordana dostigla i opet
uje njezin glas:
- Nema odgovora, dragi? Dah te gui od sree?
Sva su mu utila smetena. Ili je ona k njemu sagnula glavu, on u obranu isprui
ruke, ali ona snanom kretnjom odbija zatitu. Baci se za njim, obuhvaa mu glavu
i usne prinosi k njegovu uhu i ape.
Privija se k njemu. Ili on spava ili sanja grean san? Njezin je apat, ili jezovita
mata neega to se zavuklo u njegovu duu neopazice, neznano i razara mu
svijest? Dodir hladne enske ruke na njegovu zatiljku padne kao kap ledene vodi na
sljepooice, bljesne mu svijest, osjea toplinu njenog tijela, miris njene kose to mu
dodiruje lice. Kao da je na nj navalila smrtonosna gorostasna neman u ijem
naruju mora izdahnuti zdrobljen, smrvljen, bespomono, neasno, sam pred
sobom osramoen.
~ 365 ~
Krik obrane zaurla njegovim biem. Zahvati Gordanu za ramena i odgurne je od

sebe grubou bojovnika to u divljoj borbi na ivot i smrt odbija od sebe
smrtonosni udarac.
Gordana se jedva zadri na nogama od tekog udarca. Stoji, gleda u njegovo

izoblieno lice, ali istog asa odzvanja njen glas:
- Doi, eam. Idemo u blagovaonicu. Hou da gutnem slatkog vina - i pohiti k

vratima. Iezla je u drugu odaju.
Ostao je sam. Dre. Slabost mu prolazi tijelom, dua do dna prestravljena.

Udaranje srca odzvanja u prsima. U glavi mu bije. "to je to bilo? to, za ime Boje?
Ne, ne, ne, nije predodba. To se sve odigralo pred njegovim oima u jednom asu
kao bljesak."
Pod njim se ljulja zemlja i sva palaa.
"to je to bilo sada? - pita mu dua, viui u oajnoj neizvjesnosti, u strepnji od

smrtne opasnosti kojoj ima da utee. Njoj se pomraio um?" "Ili poznaje tajnu moje
ljubavi i ruga mi se? Da nije moda htjela iskuati moju vjernost princu? Jao meni,
ona hoe da zna koliko smije vjerovati u moju zakletvu Ivanu. Ona, ena smislila je
grozovitu kunju. To me ponizuje. Vrijea. Kako nisam odmah progledao njenu
igru. Odrinuo ju je kao najpodlije stvorenje. Jest, odrinuo svom snagom due, iste,
poput one zakletve koju je poloio pred Ivanom na svoju majku.
"Ne, pozvat u je na odgovornost. Zatrait u raun tom prizoru" - i stvara vrstu,

nepokolebivu odluku. Ona e odgovarati njemu, pobjedniku. Odgovarat e.
*****
A u dvoru, u kutu kraj prozora knjinice stoji princ Ivan. Bojadisani prozor prua
mu male okvirie kroz koje prozire njegovo oko. Gleda u kraljevsku ljetnu palau.
Vidio je kako je vrtom prola povorka bakljonoa. Doarao je sebi Gordanu i Damira
kako ulaze u hodnik, pa u odaje. Sami su. to rade? Govore o naoj osnovi. O srei
koja eka Gordanu uza me. Damir joj pria o mojoj osnovi kako u razrijeiti brak i
vjenati se s njom. Ili joj ni danas jo ne kazuje istinu. Ona bi se pobojala za moje
prijestolje. Moda Damir promatra prsten to sam mu ga dao?
"Mili, dobri, vjerni - prijatelju. Koliko si se za mene rtvovao. I slobodu daje za

moju sreu. Velik sam tvoj dunik. Moje srce nikad nee iscrpsti odanost i
zahvalnost tebi."
Nejasno, neizvjesnom brzinom jure njegove misli. Neumorne su. Odve hitre. Brzo
skau amo-tamo i kao da se mirei proziru, tjerane neim to on i ne opaa. Kroz
etvorokuti stakla zuri u dva prozora ljetne palae. Svjetla su arolika i hvataju se
o tamne skutove noi.
"Jesu li ve uli u odaje?"
"Prvi prozor je lonica u kojoj su spavali najodliniji kraljevi gosti i venecijanski

poslanici. Zato je otac odredio da ba tamo konai mladi par? udna je ta odredba.
Ni Varadi joj ne zna uzroka. Dva su prozora. Prvi je lonica, drugi blagovaonica.
Zacijelo e tamo sjesti da se odazovu obiaju vjerenike veere nasamu. Taj obiaj
ne smiju povrijediti. A Damirova mati? Je li s njima? Ili ih je ostavila? Zacijelo je
umorna."
~ 366 ~
Gordano! Vjena ljubavi moja. Sad je posve moja. Oko nje visoki neprodorni bedemi
Damirove odanosti prema meni. On uva moju sreu, on, najvjerniji meu
najvjernijima. Sigurno govore o njemu.
Vjetar prska snijegom o prozore. Pogled mu se prikovao uz dva prozora na ljetnoj

palai, punoj svjetlosti. Oko mu se ne otkida s prvog prozora lonice. Kao da odanle
neto eka?
"Ona e tamo spavati. Njezina e ljepota poivati u postelji pod zavjesama od

brokata. Koliko e jo vremena proi do onog asa kad u je povesti pred oltar i
uiniti kraljicom svih lonica na dvoru, svih odaja, sve raskoi, svega blaga i
kraljevstva. Kruna oekuje njeno bijelo, visoko, umno elo. Ljubi li me? Osjeam to,
osjeam. Srce mi to veli. Njeno srce se krije, ali ljubi."
Hodnikom se uju koraci. Princ prislukuje, ali ne odlazi od prozora. Zasunuo je

vrata da bude sam sa svojom ljubavi i mislima, uitkom promatranja one svjetlosti
to sadri njeno bie.
"to radi? Moda i ona gleda u njegove prozore? I bude mu toplo, drago u dui. Bila
je na svadbi mirna, ozbiljna, neto blijeda. Njene oi nikad ne odaju njene osjeaje.
Bademaste oi utisnute se u njegov mozak, u srce, u bie. One ga vode. Zvijezde su
i sunce i dan njegova ivota. Kad u ih vidjeti? Sutra? to sad radi? U kojoj je odaji?
to radi Damir, moj dragi portvovanik?"
"Jo uvijek svijetle prozori, jo nije legla na poinak. Gordana, uje li dozivanje
mojeg srca? Koliko je dugo prolo vremena otkad su otili. Nije mnogo. Ne, nije. Tek
nekoliko asaka, samo se meni ini dugo."
Vjetar prska snijeg o okno, a on zuri u svijetle prozore ustrajno, eznutljivo,

razdraganim srcem, pun vjere i snova. Tim slikama razblauje svoju tihu enju,
razbija samou i prikriva svoju udnju da sazna, dokui to se zbiva tamo iza onih
zidina, u svijetlu onih prozora.
*****
Damir je odluno preao prag lonice i uao u blagavaonicu. Gordana ga doeka,

stojei iza vrata. im je uao, ona ih odmah zatvori pa se pred njim ustremi i
gledajui ga ljutilo, okosi su na nj poluglasno:
- Izgubili ste pamet.
- Kakva je to bila igra? - grubo e on.
- Jedino spasonosno. A vi kao da vas nosi vjetar.
- Ne razumijem.
- Tijesni muki mozak. Davala sam vam znakove, a vi buljite kao novoroeno dijete.
Znakove sam davala, ujete li?
- Znakove? Kakve?
- Uistinu ste izgubili pamet! Zamalo i mi bismo dospjeli u tvravu, unato rtvi koju
sam pridonijela danas pred oltarom. Vi ste nepaljivi otkad nema Napuljaca.
Damir slua zaprepaten.
~ 367 ~
- Razumjeli ste, da, ali naopako, gospodine - hladnom ljutinom odvraa djevojka. -
Davala sam vam kretnjom ruke znakove prema draperiji. Drali ste me posve
obinom enetinom, upravo me uvrijedili.
- Ali vae su rijei zvuile...
- Rijei su bile namijenjene drugome. Znakovi vama.
- Drugog nisam vidio. Priznajem. Ne razumijem.
- Jeste li barem vidjeli u dvoritu da je Simono dotrao za mnom i neto mi govorio?
- Vidio sam.
- Dakle, Simono je uo kako kralj alje Radula neka nas ove noi uhodi u ovoj
lonici gdje ima tajni ulaz. Ne znam gdje je, ali tamo jest.
- Vi mi niste rekli.
- Zar da govorim pred vaom majkom i dvoranima? Priekala sam da budemo sami.
Ali kad uem u lonicu, opazim kako se draperije to pokrivaju prostor od ruba
postelje do poda ljuljaju kao da se netko u tom trenutku tamo povukao. Odmah
sam naslutila da je tamo Radulo.
- Dakle, zato ste tako uporno gledati u postelju? - ree on i osjea olakanje.
- A kako ste vi odmah zapoeli govoriti, ja sam slutila da e taj govor razotkriti na
pravi odnos i poela sam govoriti kako smo sretni i kako se ljubimo, a rukom sam
vam dala znak, pokazujui prema draperiji.
- Smeo sam se, nisam opazio znakove.
- Da mi ne dobacite rije koja bi Radula obavijestila o naoj varci, potrim k vama,

zgrabim vau tupu glavu objema rukama da vam priapnem tko je u lonici. Vi ste
se otimali, naravno da sam vas bijesno povukla i zgrabila za glavu i vrat, a kad ste
me odrinuli, brzo sam utekla u blagovaonicu da Radulo ne uje to biste mi bili
rekli i opet sam pokazala rukom na draperiju.
- Budite obzirni prema mojoj nespretnosti. Smeo sam se.
- Razumijem - ublai ona glas - ali nije li vam upalo u oi da nas je doekao ovdje
kraljevski metar Berislavi?
- Zapravo jest, ali on bi nas obavijestio.
- Znao je samo toliko to mu je kralj naloio, ali Simono je uo kako mu kralj veli:
bude li potrebno, vodit e mladi par sutra u Moravsku. O tome ni rijei nikome,
ako ne eli gubiti glavu. Ovo je bio kraljev nalog. Ali, Beatrice eli da me zdrobi i
ubila je kraljevo povjerenje. On sumnja u istinu.
- Oprostite mi, oprostite. Samo mislim: ako je tamo Radulo, onda je vidio kako sam
vas odgurnuo.
- Da nas ne vidi, povukla sam vas otro. Jedino je mogao uti.
- to emo sada?
~ 368 ~
- Odigrati mu ljubavni prizor da uje i vae rijei, a onda mu pruiti prigodu da sam
ode. Ako ne uini, mi emo ga toboe nehotice pronai, skotrljat u neto pod
draperiju. Dakako, njegovu prisutnost treba da primimo aljivo kao uobiajenu
radoznalost, a ne kao uhodarenje.
- Zapovijedajte, sluat u.
- ujete kako treba da govorite.
Ona se primakne blie i stade ga upuivati. Onda potri prema lonici, otvori vrata,
govorei kao da se otimlje.
- Jao, Damire! Uguit e me svojim zagrljajem. A on je stajao iza nje i odgovarao:
- Sad moja, samo moja! - rijei su zvuile tiho i ledeno.
- Ali sam gladna, jer od uzbuenja nisam okusila ni zalogaja. Doi, dragi, da ovdje
veeramo sami. To je svadbeni obiaj.
- U mojem zagrljaju - odvraa on.
- To elim. Dakle, doi.
Ona zalupi vratima da su se stresla i osluhne, pa onda poe k stolu.
- Bolja sam komedijaka od vas - stade ona aputati, - ali starevo uho nije
istanano za prizvuk glasa. On hvata samo smisao rijei, a smisla su ove rijei
imale napretek. Doite, priekat emo. Nadam se da e se Radulo sad udaljiti.
Sjeli su k stolu gdje su stajali vrevi s vinom: jelom, sve skadno, lijepo i bogato.
- Mislim da stari sada ima to da kae kralju. Berislavi nee sutra dobiti zapovijed
da nas vodi u tvravu. Mi smo ovdje potrebni, i vi, i ja, do proklamacije.
- to je to? - upozori on prema vratima.
- Gle, neto se tamo kotrlja. Oboje ustanu.
- ujete li? Glasovi u lonici. Idite brzo.
Zahvatio je vrata i odgurnuo ih. Slika na zidu odmaknuta je. Iza nje u debeloj stijeni
udubina. Tu stoji Radulo i bijesno se razmahuje prema mukarcu u odori kraljevog
sluge. Damir ga vidi s lea i zato pohiti k njemu i priblii se s lica.
- Enrico? to radite u ovoj lonici?
- Pitajte Radula to on radi ovdje - ironino odgovori Napuljac.
Jo prije Damira razjasni Radulo:
- Njegovo velianstvo mi je naredilo da ovaj tajni ulaz dobro zatvorim da ne bi kakav

lupe dolazio mladom paru na smetnju.
- Eto, vidite, ba u toj plemenitoj namjeri poslala je i mene kraljica - nadovee

dvolino napuljski dvoranin.
Radulo ga mrko odmjeri i okrene se k Damiru.
~ 369 ~
- Uspeo sam se iz prizemlja u ovu rupu i dok sam u tami traio puce da otvorim,
ve sam uo vas, gospodine Damire i vau mladu enu kako se milujete. Tada sam
priekao i pritajio se ispod ovih vrata da vas ne ustraim, a onda htjedoh da
zabravim lokotom tajna vrata, kad se slika otvori i preda mnom se stvori Enrico.
Dolazio je ravno iz vae lonice kao da je htio bjeati Bilo mi je sumnjivo to on tu
radi.
- Ne traim li moda ovdje ono to traite vi? - upadne Enrico, gledajui Radula.
- Velim: bilo mi je sumnjivo - upada Radulo, mjerei Napuljca s mrnjom jer

gospodin Enrico nema dozvole da izlazi iz dvora.
- Kraljici ne zapovijedate vi, hoe li me kamo slati ili ne.
- Mir - prekine ga Damir - iziite - i htjede mu otvoriti vrata u hodnik.
- Vidjet e me Berislavi i predati kralju. Pustite me uzmaknuti ovuda moli Enrico.
- Eto, vidite, gospodin Enrico nije u potenju doao ovamo. Starac poslua, a Enrico
ue u udubinu zida pa se stade sputati uzanim stepenicama.
- Napuljsko pseto - mrmlja Radulo za njim. Damir ga potape po ramenima.
- ujte, dragi stari, svjedok treba mladoenji samo pred oltarom.
- Ba zato me kralj i poslao, evo, vidite, ovdje je s unutranje strane mala kvaica u
kutu okvira slike. Valja je zaokrenuti ovako i to vam zajamuje mir. Sva je srea da
sam doao. Gdje se to skrivao taj napuljski lupe?
- Nismo ga vidjeli ni Gordana ni ja, ali hvala vam, Radulo. Iz druge sobe uo se
Gordanin glas:
- Damire, to je tamo? S kim govori, mili moj?
- Evo me, draga, ve idem - odazove se on.
Radulo se smjeka.
- Mlada je nevjesta nestrpljiva, evo ve idem- i povue se smjesta u zidnu udubinu,

povukavi za sobom sliku.
Damir je ogleda, nae kvaicu, okrene i vrati se u blagovaonicu.
- Sluala sam - ree Gordana - pod draperijom, dakle, nije bio samo Radulo nego i
Enrico.
- I kralj i kraljica su poslali svoje uhode. to velite sad?
- Sad mi je jasno zato je kralj elio da prve dane svojeg braka provedemo u ovoj
palai i upravo u ovim odajama. No, sad smo se oslobodili. Sjednite. Valja nam se
sporazumjeti. Kraljica toboe eli da je pratim na sveanostima, ali njenim rijeima
ne moe se vjerovati. Ja moram ostati na dvoru. Tu je moje oko vrlo potrebno, a
osim toga, vee me obeanje mojem skrbniku da u bdjeti nad preestokom udi
kancelara Varadija. On brzo plane, a to je velika opasnost za njega i za nas. Valja
nam od kralja dobiti dozvolu da i nadalje vrim slubu na dvoru.
- Dobro, Gordana, uradit u kako eli.
~ 370 ~
- Vi mukarci mnogo toga ne vidite, ne opaate, to je vrlo vano. Mala sitnica ima
velike posljedice koje vi ne predviate. Dakle, vi ete me o svemu obavjetavati, a od
kralja izmoliti da i nadalje budem u dvorskoj slubi.
- Vaoj se zapovijedi pokoravam, Gordana. Oprostite mi to sam vas tako grubo

odrinuo u onoj lonici.
- to ste zapravo mislili?
- Da iskuavate moju vjernost princu.
- Ne bi li to bila teka uvreda?
- Ba sam zato planuo.
- Sad je opet sve u skladu. Nije vrijedno o tome dalje govoriti. Dakle, idite gore u
prineve odaje, ali da vas ne bi vidjeli sluge.
- Oito ve svi spavaju.
On se pokloni i ode iz sobe u mrani hodnik. Krene prema prinevim ljetnim

odajama, kad se s nekim u tmini sudari.
- Tko je tu? - zapita strogo.
- Ja sam, sin staroga Radula.
- to stoji ovdje?
- Odreeno mi je da budem ovdje.
- Jadni mladiu, ozepst e. Idi i lezi.
- Ne smijem.
- uo sam da se netko ovdje ulja pa sam iziao.
Damir se vrati u blagovaonicu. Gordana jo sjedi uz stol, glavu je poduprla rukama.

On se pnmakne k njoj:
- Vani straari Radulov sin.
- Onda njegov otac jo nije ostavio svoje skrovite. Idem da vidim.
Oboje su otili u lonicu i otvorili sliku. Nikoga nije bilo. Pretraili su itavu sobu.
Ne naoe nikoga. Vratili su se u blagovaonicu.
- Oito je Radulo postavio ovdje sina da mu bude u pomoi ili da pazi hoete li vi
ostaviti ove odaje. A poto smo ga tako brzo uvjerili da kraljeve sumnje nisu
opravdane, zaboravio je na mladia. Ne preostaje nam drugo, nego ostati ovdje dok
se on ne udalji.
- Do zore e stajati tamo - ree on.
- Onda legnite u ovoj odaji. Ja ve idem u lonicu.
- Da ne mogu domisliti kako bih ipak mogao u prineve odaje?
~ 371 ~
- Ne smijemo staviti na kocku nau tajnu.
- Moram u prineve odaje, moram.
- Zato ba morate?
- Rekao sam da u zapaliti svijeu na prozoru kad uem u njegove sobe.
- emu to?
- Htio sam mu dati znak.
- On je to od vas traio?
- Ja sam tako rekao od svoje volje.
- Zato to? - zaudi se ona.
- Neka zna da sam u njegovim odajama.
- Zar je meu vama bio potreban takav dokaz?
- Zbilja nije.
- Kako vam je mogla sinuti ovakva zamisao?
- Ne znam - odvrati zbunjeno.
- Zar, osim vas, ne bi i tko drugi mogao vidjeti taj va znak svjetlosti na prinevim
prozorima.
- Uistinu, na to nisam mislio.
- Vaa se neprisebnost danas razvija do savrenstva. Moram paziti na vas da me i vi

i princ zajedno ne strpate u tamnicu.
Gledao je zabrinuo preda se i utio.
- Ne pokuavajte izai, a sutra recite princu uzrok zbog kojeg niste upalili svijeu.
Eto, tu ima dosta jastuka, ondje je leaj. Lezite tu, ali ne zaboravite zasunuti vrata
na hodnik da vas sutra ne nau sluge. Upamtite: nije potrebno da mu govorite o
prizoru koji sam odigrala u lonici. Bilo bi sasvim suvino. Uope, zapovijedam vam
da me sluate.
I otila je. Zatvorila vrata i povukla zasun. Sjela je. Svjetlost titra bijelom puti
njenog lica. Bademaste oi pune su misli. Bijelo visoko elo prekrile su sjene, misli,
skrivene, duboko, daleko. Tiho je. Iz blagovaonice ne dopire nikakav tropot ni
kretnja. Debela teka vrata od hrastovine ne proputaju do nje nikakav znak da se
tamo netko nalazi. U tiini i samoi mlada nevjesta gubi se u mislima.
Dugo se ne mie. iak svijee visoko se uspinje. Plamen u kaminu cvri i grije
osamljenu, zamiljenu nevjestu. Ona se digne, opet zaviri iza slike, ali ne nae
nikoga. Plamen iz kamina zaviruje u Gordanine oi, iroko rastvorene, mirne kao
povrina neprozirne rijeke u tmini.
*****
~ 372 ~
U svojoj knjinici Ivan eka. Otvorio je prozor i sakrio se da ga tko ne opazi. Gleda i
eka znak svjetla na prozorima svojih odaja. Ali oni su tamni. Svjetlost je samo uz
ona oba prozora. Prvi je lonica, drugi blagovaonica. to rade? Zato Damir ne
odlazi? Zato ne odlazi? Neto se zbilo? Ili je s njima Damirova majka? Pitanja ga
mue. Jedno se budi za drugim, niu kao iskre i nestaju da se raaju nova. Glava
mu gori. Izmuen je, igra mu sva krv. Zato Damir ne dolazi u njegove odaje. Koliko
je prolo vremena otkad su tamo? Samo da se nije desila kakva nepogoda. Ne, nije,
netko je zadrao Damira.
Uto jedno okno zatamni.
"Svjetlost se ugasnula u lonici." - usklikne on.
Prvi je prozor potamnio. Ona lijega na poinak. Spavat e, snivati. U snu mora
priznati da njeno srce pripada njemu. Kako je sretan. Ona poiva, nad njom bdi
njegova ljubav, kraljeva milost i Damirova odanost prijatelju.
"Gordana, snivaj o mojoj ljubavi, o naoj srei."
Drugi prozor jo svijetli. Damir je jo tamo? Ili je ona zaboravila utrnuti svjetlo?
Zacijelo je tako. Damir je ve krenuo u njegove odaje. Sad e zapaliti svijeu i dati
mu znak. Istrauje mrane prozore svojih ljetnih odaja. Da. Tamo su. Zna ih
predobro. Sad e planuti svijea. Samo dok stigne.
Jo uvijek nije upalio? to ga spreava? Ili ne moe otkljuati vrata? Moda je netko
u hodniku? No, Damir eka dok ode.
Dolje svijetli osamljeni prozor. areno svjetlo bulji u no kao neka sablast, Damir
ve odavno nije tamo. Ve je u mojoj lonici. Neto je bljesnulo! Ne, nije. Tamni su
prozori mojih odaja kao i Gordanini.
U blagovaonici jo gori svjetlo. Tko je tamo? Zato u njegovoj odaji nema svijee?
Pitanja se opetuju, niu beskonano, neiscrpivom ustrajnou. Neto se jae

pritisnuo uz prozor. Otrije napeo vid, ispruio glavu i eka svjetlo svijee, eka
znak...
- Moda se boji upaliti?!
"Bit e ipak da Damir ne moe u moje odaje naoigled drugih. Razotkrio bi nau
tajnu. "A ona spava?" Jo uvijek nema znaka. Zato?
- to je to? U blagovaonici je utrnuo svjetlo."
Malo se trgne, srce mu zakuca. Kako to? Tko ga je utrnuo?
"Ah, to je Damir ekao dok ne odu sluge iz hodnika. Sad je jasno. ekao je. Nakon
nekoliko asaka ve je u mojim odajama. Sad e planuti svijea, evo, samo jo malo.
Dat e mi znak da mi bude laki san. Sad e..."
eka, eka... uzalud...
*****
A Damir gleda u udaljeni kraljevski dvor. Prineva su okna svijetla. to on radi?

eka li na znak svijee? Zapravo nije bio potreban taj znak. Zato? Da umiri sam
~ 373 ~
sebe? Ili mu je to doapnula savjest? Zato je to rekao Ivanu. Zar nije nestao svaki
nemir iz njegove due? Nita ga ne zbunjuje. Srce mu bije skladno. Toliko mira
davno nije osjetio. Kao da mu je srce ve posve zdravo.
"Ludost je bila Ivanu govoriti da eka tu svijeu. Moda ita i ne eka?" Otiao je od
prozora tiho i oprezno. Makar debela vrata lonice ne proputaju tropot, on koraa
neujno. Zasune vrata na hodnik i sjedne k stolu. Osjea glad. Uzima hladnog
peenja i pone jesti. Meso nema okusa. Ne osjea nikakve slanosti u jelu. Uzima
kola. I to otkloni. Nita nema okusa. Gladan je, a ne moe gutati. Neto mu je suho
u grlu i ustima. Popije malo vina. as-dva i opet mu se usta sue kao onda kad je
na brodu leao u groznici. Sad ne osjea ni traga kakvoj boljetici ni uzbuenosti.
Potpun mir u dui i tijelu, samo mu se usta sue, sljepljuju. Neka mukla bol u
sljepooicama i nita drugo...
"Zacijelo sam umoran!"
Ustane. Pogled mu se nae na vratima lonice. Trne se i okrene.
"Ono je svetite! Nedostojno je gledati u ona vrata" - i okrene se na drugu stranu.

Uzme jastuke i metne ih na leaj. Pokupi svileni pokriva i namjesti leite. Sve to
ini tiho da nikakvim utanjem ne uznemiri onu koja tamo poiva.
Sjedne na leaj, udno je to. Zato mu je u ustima tako suho i tako vrelo? Poe k
stolu, nagne vr i pije. Onda ugasi svijee i potpuno odjeven legne. Potpuna tiina
usred noi. Pokua sklopiti oi. Mir, olovni mir u itavom tijelu, samo sljepooice ga
bole.
Teka nepominost oko njega. ini mu se da je taj mrak neka teka tamna stvar i
pritite ga. Toplina mu prelazi tijelom, vino ga omamljuje, oi mu se sklope.
... Iz magle doara mu san Gordanu kako mu se pribliava. Obujmila je njegovu

glavu, na vrku uha osjea tople usne. Ne brani se, preputa se slabosti. Na lice mu
se prilegla njena mirisna kosa, prsti mu osjeaju njeno tijelo. On ga die na ruke,
privija uza se. Zadrhtao je. Njene usne priljubile su se njegovu uhu i prolaze ga
trnci, razbuuje se. itavo mu je bie jedan talas. Stapa se s njom i nosi je. Bjei,
tri, nosei je na svojom rukama. Poiva mu na prsima, ruke su joj obavijane oko
njegova vrata. Bjei s njom daleko preko poljana, rijeka, uma, juri, s ukradenim
blagom, udnjom svoje mladosti.
Ukrao je i leti s njom kao po vjetru u beskonanost. Sve dalje juri i zapne. Neka
velika vrata otvorena su kao da ih ekaju. On utri u odaju punu draperija od
brokata, svuda draperije oko velikog zlatnog leaja. Gordana sad stoji raspletene
kose. Crvene usne obasjane su smijekom. On se dotakne tih usana jednim
poljupcem i tone, rasplinjuje se...
Trgne se iz sna i skoi s leaja, bulji u mrak. Kupa se u znoju. Srce estoko udara.
Prsi mu se brzo uzdiu i sputaju. Svaka mu ilica u tijelu dre.
Snalazi se. Bio je san. Legne i pokua se smiriti. Hoe da spava. Misli se uljaju oko
njega poput zlobnih sablasti. Oi su mu uprte u vrata lonice. Okrene se na drugu
stranu. Ipak vidi ona vrata. Bijes ga uhvati i misli skrenu tamo u dvor k Ivanu. Je li
usnuo? eka li znak?
~ 374 ~
I dok prenosi svoju pozornost k njemu, ne vidi drugo, osim Gordane. Osjea njene
usne na svojem uhu. Pokrije ga rukom. Jo toplije osjea njene usne. Uhvati svoje
uho vrsto ne bi li bol rasprila strahovito sjeanje toga dodira.
Opet misli o princu, a itavo mu bie nosi u sebi nju. Misli su mu uz princa, osjeaji
s njom. Okrene se i zagnjuri glavu u jastuk. Njena ruka dodiruje mu zatiljak Naglo
prebaci tijelo nauznak... Ona je pred njim. Bademaste oi ga gledaju. Pokrije lice i
stisne vjee u neprozirnoj tami Ona, ona, ona.
Ustane. Uspravi se, stoji u mraku. Na prsima mu poiva njena glava. Tako je ivo
osjea da bi gotovo posegnuo rukama da je odrine ili prigrli.
Slomljen je. Isprebijan. Bolan u duhu i tijelu baci se na leaj. "to je to sa mnom?
Zar nisam legao miran? Jao, gdje je moj mir, hladni divni boanski mir.
"Ona ga je razorila. Ona tamo u lonici. Zato su se njene usne dotakle mojeg uha,
njeno tijelo mojih prsiju?"
Natezao se svojim mislima, vukao ih silom, daleko odavle, iz ove odaje, ispod ovog
krova. Uzalud. Njezin dodir bacio je iskru u steeni mir. Ono to je sagradio svojom
voljom, svim zanosom svoje due, u kojoj je klijao duboki korijen odanosti prema
Ivanu, u Gordaninoj se blizini raspalo. Tvrava nove prisege u koju se sklonuo
siguran svake provale svojih osjeaja. Razorila je Gordana? Snaga kojom se hrabrio,
oboruao uginula je.
Pao je niz strminu i lei raskidan, polumrtav.
"Zar je duh toliki kukavac, zar duh pada pod prvim udarcem? Nema hrabrosti?
Nema junatva u borbi sa sobom? Ili ja tome nisam dorastao? Precijenio sam svoju
snagu? Samo heroji pozvani su da biju boj sa svojim srcem! Ja nisam heroj.
Gordana. Jedna jedina rije utjelovljuje moj ivot. Gordana! Zato si me probudila iz
mira? Ili nisi ti kriva? Moda se u meni enja samo pritajila? Donio sam je pod ovaj
krov podlo, podmuklo sakriveno u nekom zakutku srca? Osjea se savladan.
Nadvladan. Pobijeen. Oajna alost stisla mu srce. enja ga hvata, a on bjei pred
njome, otima joj se u mukama. Misli mu dozivlju Ivana, zakletvu, prisegu. Moli se
snazi, ljubavi svojoj.
"Smiluj mi se, daj mi olakanja, mira. Spasi me, snago ovjekova. Snago, ako nisi
obmana mudrovanja, doi e! Milost, srce moje! Milost. Bude li okrutno, probost
u te maem. Probost u te, srce, ako u tebi ostane Gordana. Umri ljubavi, ili u
umrijeti ja!..."
U oajnom bolu tiho zajeca. Pokrio je glavu da mrak ne vidi kako plae mladi junak.
*****
Vjetar zavija nad dvorom i zapuhuje prozore. Ivan stoji uz prozor, napola otvoren.
Ukoio se, prozebao, u kaminu je davno utrnula vatra. Ljetna palaa u dubokoj je
tami. Nigdje iskrice svjetlosti koju oekuje. Srce mu udara. Pogled ukoen. Nemir se
pronosi njegovim prsima. No skriva prozore, palau. Nikakva znaka da iza onih
zidina netko ivi, da ona tamo spava i da se Damir povukao u njegove odaje. Polako
pritvori prozor i poe kaminu. Vatra zapretena. Ogrnuo se u ogrta. Opet ide k
prozoru...
~ 375 ~
"to se to moglo desiti Damiru? Neto je vano, kad nije upalio svijeu, to se
dogodilo?
Tko je tamo dolje u blagovaonici utrnuo svijetlo? Kamo je otiao? Bilo je to ve

kasno. Dakle, nije Gordana zaboravila utrnuli. Netko drugi, tko? Damir nije ostao u
blagovaonici. On je prije iziao, sigurno mnogo prije kako se to pristoji da je ostavi
samu...
Nesmisao da sada o tom razmiljam. Ivan se okrene od prozora, poe u spavau

odaju, ide gore-dolje i opet k prozoru. Vue ga tamo.
"Moda je dao znak, a ja sam previdio? Ne! Nije mogue! Nikako nisam previdio."
Neto se u njemu razbuuje. Nemir ga prevladava. Misli mu jure, nesuvisle,

zapoete, nedovrene, nabaene, neizreene.
"emu je trebao taj znak? Nesmisao! Moda nije ni imao u svojoj odaji svijee?"
Ipak mu srce ne slijedi razum. Osjea teinu tijela. Umor ga svladava. I legne u
postelju odjeven. Sklopi oi, ali ne spava.
"Gdje je sad Damir? Tamo kod mene ili se negdje drugdje smjestio? Jadnik, moda i
ne spava. Moda bdi, negdje u nekom zakutku palae." Ovim se mislima hoe da
smiruje, ali ne uspijeva. Prevre se po postelji. Nema sna. Srce je strahovito burno.
''Je li to slutnja? Damiru se desilo kakvo zlo? Da budem kriv njegovoj nesrei?
Kakva nesrea? Zato nesrea? Mata mi je razigrana, nita drugo."
Dok sve to prelazi njegovim mozgom, dotle mu pred oima lebdi jo uvijek slika
prozora blagovaonice.
"Kako se to odjednom u blagovaonici utrnulo svjetlo!". Malo je zadrijemao. U tom

polusnu prikae mu se Damir, dri oko struka neku enu. Ne vidi joj lice. ni glavu.
On potri k njima da vidi tko je ta ena. Uto se trgne iz sna.
Pogleda u mrak. Jo mu srce drhe od uzbudljivog privienja u polusnu. Jo uvijek

gleda predodbu sna. Tko je bila ta ena?
"Hoe li Damir jednom ljubiti? Koga? Kako e izgledati djevojka njegove ljubavi?"
Jo nikad ga nije snala ova misao. Sada je zaronio u nju i nosi ga. Vitla nekud u
maglu. Kakva e biti djevojka koju e ljubiti Damir?
I stade razmiljati, pratiti Damira, njegove poglede, rijei, vladanje prema

djevojkama na dvoru. Trai meu njima ne bi li naao trag onoj koju bi on
obuhvatio oko struka, za kojom bi on eznuo. Nijednog asa ne spaja ga s
Gordanom. U nizu onih koje istrauje mislima nema Gordane. Samo slika snene
predodbe lebdi mu pred oima: Damirova ruka savita oko neijeg struka.
"Kad bi svanulo jutro, to prije jutro, da saznam to je bilo..."
Muio se da zaspi, ne shvaajui nemir. Izmuena napokon ga pred zoru svlada

san.
~ 376 ~
PROBUENJE...
Soba je bila puna svjetlosti dana. Sluga je popravljao vatru u kaminu. tropot
probudi Ivana. Skoi s leaja, pogleda oko sebe, trgne ogrta i pohiti k prozoru.
itav je vrt pun snijega. Ljetna palaa stoji samotna usred kraljevskog vrta. Nigdje
ovjeka. Sluga je iziao iz sobe, a da ga princ nije ni opazio. Sva mu je pozornost
usredotoena u prozor udaljene palae. Iza lea najednom uje glas:
- Smijem li doi, Ivane?
Obazre se. Na vratima proviri Damirova glava.
- Ti si to! - usklikne princ i osjeti estoko kucanje srca.
Damir zatvori vrata. Mladi opazi da je prinevo lice vrlo blijedo i da s naroitom
pozornou istrauje Damirove upale oi. Jednu sekundu prijatelji su zaronili jedan
drugome u zjenice. Ivan osjeti zebnju. Damir laku prepast. Kao da je izmeu njih
oboje pala neka ledena magla. Damir se pouri da je raspri.
- Jesi li ekao znak, Ivane?
- Nisam ga doekao.
Odgovor je zvuio neto suho.
- Bio sam opkoljen uhodama, na sve strane.
- ijim uhodama? - pita Ivan nesigurno.
- im smo uli u lonicu, opazila je Gordana kako se njiu draperije na postelji,

pozvala me u blagovaonicu i brzo mi saopi to je. Naao sam u lonici Radula i
Enrica...
- Moj otac je dakle prozreo na dogovor - primijeti Ivan zamiljeno - a to si onda

uinio?
- Vjeto sam odstranio oba pijuna, a tada iziao iz blagovaonice i naletio na

Radulova sina. Nikako ga nisam mogao maknuti s mjesta jer mu je bilo naloeno da
ostane tamo. Nije bilo druge, nego se vratiti. Sporazumio sam se sa Gordanom. I
kad smo vidjeli da ne mogu nikako u tvoje odaje, ona je pola da legne, a ja sam
ostao u blagovaonici. Tamo sam odjeven prilegao. Eto zato nisam mogao da ti s
prozora tvojih odaja dadem znak.
Sluajui, Ivan mu je prilazio sve blie i onda ga najednom ushieno ogrli. Bio je u
tom ushienju glas radosti osloboenja neke more koja je guila Ivanovo srce...
- Osjeao sam da se neto dogodilo. Znao sam, nagaao sam, ali nikako ne bih
mogao pogoditi pravi uzrok.
Sjeo je na postelju. Smirenost je ula u njegovo bie, spoitavao je sebi drhtanje od

ove noi. Sve mu se inilo kao neprijatan, ruan san. Gotovo se stidio toga i
nastojao da o tome ne misli, a jo manje da govori prijatelju.
- Mudro si uradio, Damire, to nisi pokuao opet izii. To bi nas upropastilo.
~ 377 ~
Moj je otac uistinu uveliko sumnjao.
- Sve je prolo sretno - jedino me uznemirilo da ti ne mogu dati znak koji sam ti
obeao.
- A zapravo, i emu je bilo potrebno? Ne, nikako. Jesi li govorio danas s Gordanom?
- Ne. Vrlo sam rano ustao i naredio sluzi da naloi kamin. Znatieljno me pogledao
to sam ve opremljen. Nije ni slutio da se nisam ni svukao.
- Nastoj da se to prije preseli u grad, tamo te ne moe nitko uhoditi, da se
- Danas sam u zoru govorio sa svojom majkom i naa e se elja brzo ispuniti.
Uredit e u novoj kui nekoliko odaja.
- udio sam se zato je otac htio da provedete prve dane u toj palai. Sad znamo.
Valja da budete na oprezu, i Gordana, i ti. Naloit u da nam donesu doruak! Bilo
mi je vrlo pusto bez tebe, moj Damire.
I nestala je magla izmeu njih. Toplina njihova prijateljstva potpuno obuzme

Ivanovo srce. Osjeao se vedar, sretan. Kad su donijeli doruak, razvijao je ruiaste
planove o budunosti. Damir se osjeao mirnijim uz svoga druga. Kao da je utekao
nekoj velikoj zasjedi, a uza nj se osjea zatienim. Ipak, kao da u itavom tijelu
osjea slabost, umor, neto nejasno i neprijatno.
*****
Toga jutra ekali su Varadi, Baka i Filipec kralja u radnoj dvorani. Govorili su o
svatovima, naroito Baka i Filipec, meusobno su izmjenjivali zapaanja.
- Dranje princa Ivana pokazivalo je potpun mir, dapae, radost, zbog sree svojeg
prijatelja. Nitko ne moe posumnjati da bi on ipak ljubio Gordanu.
- Oku biskupa Bakaa nita ne izmakne - primijeti biskup Filipec. - Dakle, vaa su
opaanja neoboriva. Princ Ivan ne bi se znao pretvarati.
- Ni onda kad bi htio. A to velite vi, Varadi? oslovi kancelara Tomo Baka.
- Za mene je to ve utvrena stvar - odgovori on, ne diui pogleda s nekog spisa

koji je pomno itao.
Sva se trojica digoe jer je uao kralj. Iznenadili su se njegovim vedrim

raspoloenjem.
- to to drite u ruci? - zapita kralj kancelara.
- Izvjetaj milanskih poslanika Maffea i Marcela vojvodi Ludoviku.
- Izvjetaj aljite pouzdanim brzoteama jo danas. Neka ih na putu prate nai

momci. Pobijedili smo napokon napuljske spletke do temelja - nasmije se kralj i
pozvoni.
Za kraljem je uao stari Radulo.
- Dakle, stare moj, priaj biskupima kako se provodi na mladi par. To zabrine
Varadija i pogleda Radula. Ovaj se osmjehnuo i utio.
~ 378 ~
- Reci ono to si meni juer priao. Kako im je?
- Ljube se kao golubovi.
Kralj zamiri prema Varadiju i naglasi:
- I Enrico je prodro u lonicu mladih supruga, ali ga neu kazniti. Sluao je svojim
uima kako se raspadaju napuljske lai. Vi ete, Varadi, danas predati Damiru
miraz koji sam odredio Gordani. estito ga je zasluila - i opet znaajno pogleda
kancelara.
Zatim je kralj dao pozvati Mladena Berislavia i veselo mu ree:
- Nee putovati u Moravsku. Ni danas ni ubudue. Moe skinuti svoju odoru i

zamijeniti je napuljskim haljinama, uzmi vizir i vrati se k meni.
- Velianstvo, preasni gospodin napuljski poslanik dao me pozvati i moli vae

velianstvo da mu dopustite poi u kapelu na ispovijed.
- Nada se da e na putu iz svoje odaje u kapelu, a moda i na ispovijedi nai rupu

kroz koju bi mogao poslati vijesti u Napulj. Reci mu: gospodin Bog sasluat e
njegove grijehe i u njegovoj odaji. Poslat u mu ispovjednika.
Tomo Baka ponizno primijeti:
- Velianstvo neka odabere nekog od nas, vaih pouzdanika. Nikad se ne moe znati
na to smjera napuljski lisac.
- To vam valja, Bakau. Poite k njemu i oistite crnu duu. Isporuite mu s moje
strane da je u kapeli hladno, pa ni za ivu glavu ne bih htio da njegova preasnost
nazebe. Idite odmah da njegov trbuh dugo ne gladuje.
Varadi je mranim pogledom pratio Bakaa kad je odlazio s Berislaviem.
- Sad nam jo preostaje da pronaemo podmuklog saveznika Napulja, a onda bismo

mogli proslaviti potpuno pobjedu. Neka doe Simono.
Doskora se vratio Berislavi u napuljskoj odori s vizirom. Primivi nalog, obojica

ostave kralja.
*****
Mrzovoljast sjedi Francesco uz kamin.
- Vara se, draga Beatrice. Ona ljubi Damira, u to nas je dostatno uvjerilo ono to
su ule Enricove ui.
Promatrajui igru vojvode Hippolita, ona nije odgovarala.
- Sad tek razabirem to je Damira potaklo da Gordanu slijedi u Napulj. Kleo bih i
ubio. Dok sam s ocem spremao njen put na otok, nita ne slutei, taj nikogovi
obilazio je nae osnove da ih omete. Da mi je to bilo znati u Napulju. Nikad ga ne bi
vidjelo sjeverno sunce. Njegova lukavo skrivena ljubav razbila je tvoju napuljsku
osnovu. Taj podmukli skot istrgnuo je Gordanu iz mojih ruku, on je oteo
nasljednika kojeg ti je imala dati Gordana.
~ 379 ~
Sve vie gomilao se Francescov gnjev prema Damiru. Gnjev neutaene strasti
suparnika. Nikad ta strast nije toliko usplamtjela kao ove noi kad mu je Enrico
ispriao to je uo u lonici ljetne palae. Ni na to drugo ne misli nego na mladia
koji sada posjeduje Gordanu. Osjea se pred Damirom ponien, posramljen. Ne
prestaje govoriti o njemu i raspiruje u sestri mrnju protiv tog mladia.
- On je kriv da ne posjeduje tajne kljueve od krune, a tko zna ne amimo li mi svi

u ovom dvoru samo zbog njega? Sjeti se dogaaja na Viegradu. Gordana je sve
rekla Damiru Misli li da ova plemika ulizica nije ispripovijedila princu Ivanu kako
si htjela iskoristiti Gordanu na Viegradu. Moda je sklonuo krunu na takvo mjesto
gdje je nikad nee pronai. Premalo si posveivala panje tom prinevom
dodvorau.
- Ne mui me, Francesco - ustane ona osjetljivo pogoena tim izlaganjem. Tvoje
rijei djeluju kao uareno eljezo na tijelo sputanu lancima. Stenjem u tom
prokletom zatvoru. tedi me, Francesco, da me ne zahvati bjesomunost. Saalila
mu se i pristupi joj:
- Ne zamjeri, nisam imao zle namjere. Neu vie govoriti o tom skotu.
- Samo mi ne spoitavaj to sam propustila. Drugo ti doputam. Da put i dobro je

da mi govori, sve vie mi se razotkrivaju niti ove razbojnike drube to je oko
mene splela svoje zamke.
Zastala je i pogledala u kamin:
- Smatrala sam Damira prostom Ivanovom ulizicom. inilo mi se da ni za to nema

zanimanja, nita ne zna i ne razumije, a eto, kakav je podmukli vuk u ovjoj koi.
- I zacijelo ga je u svemu vodio Varadi i njemu je sluio.
- Varadi! - izree ona to ime s mrnjom. - Dvije godine gomila se u mojim prsima
mrnja, skuplja u koja kipi i prekipjet e. Samo da probijem ove zidine. Znaj,
Francesco, osvetit u tebe, sebe, sve nas. Svi ti lupei i Varadi, i Damir, i Gordana
bit e izjureni iz ovog dvora. Beatrice Aragonskoj podijeljeno je stotinu mukih
glava, probit u izlaz iz ovog pakla.
U tom razgovoru, uljajui se ulazi Enrico. Braa se ivo okrenu k njemu.
- to je? - zapita kraljica.
- Napuljski poslanik ima posjet
- Ranzano, posjet? iji?
- Zatraio je u kralja ispovijed, a on mu je poslao biskupa Bakaa da ne bi moda

drugog sveenika potkupio.
- Ah - tiho usklikne kraljica - i sad je Baka tamo?
- Ispovijedat e i priestiti Ranzana u njegovim odajama. Ranzano neto snuje. Ne

ini on nita uzalud - i traak nade sine u Beatriceinim oima.
- Pokuat u unii k njemu kad Baka ode.
- Straa ne puta nikoga.
~ 380 ~
- Moram nai s Ranzanom vezu, bilo kako.
- Njemu nije doputeno izii iz odaja, ali vaem velianstvu straa nee braniti.
- Namjerice sam izbjegavala da ulazim k njemu, danas mijenjam nakanu.
Onda se oglasi Francesco.
- Je li mladoenja iz ljetne palae doao na dvor?
- I dorukovao gore kod princa, ali na objed je otiao svojoj mladoj. Tako su na
hodniku govorili sluge.
- Prisjest e im - usklikne Beatrice. - Idi, Enrico.
Kraljevska su braa ostala sama.
- Gospodii se koi dvorom kao kakav princ: stanuje u ljetnoj palai, cjeliva u
svojem naruju onu koja je imala da bude majka tvojeg nasljednika, Beatrice.
Probudio je u njoj sjeanje na tako dobro zamiljenu osnovu koja joj je gotovo bila
ve u rukama. I ona plane:
- Due, nadahni me! Upravljaj moje misli, moje korake. Idi, Francesco, pusti me
samu, moram misliti, misliti. Jao njima kad ja ponem mirovati i misliti.
Napuljski princ je ustao i zagledao se u svijetlee oi svoje sestre.
- U tvojim zjenicama nastupa tvoja mudrost, Beatrice.
- Prosijeva mi kroz mrak svjetlo. Idem njegovim tragom. Svi e sveci zapaliti baklje
nebeske da Beatrice posvijetle putove.
- Nadahnue dolazi. Aragonski bog pribliuje se.
- On je tu. Jest, on je tu i zato treba da budem sama. Idi, Francesco. Beatrice misli.
Sjela je u naslonja i skupila visoke obrve, malo zamirila da bolje vidi i dublje
prodre u ono to joj se budi u mozgu.
*****
U ljetnoj palai sluge su dvorile novovjenanike jelom. Dok su se vrzali oko stola,
Damir se njeno brinuo oko Gordane. Kad su izali, uozbilji se, a ona upita:
- Dakle, to je na dvoru? Je li princ ekao znak koji ste mu obeali?
- ekao je, ali kad sam mu rekao da su nas opkolili uhode i da smo se oslobodili,
bio je vrlo radostan.
- Niste mu nita rekli o mojoj dosjetki tamo u lonici?
- Vi ste mi zabranili.
- Oekivala sam da ete posluati moju odredbu. Bilo je dobro.
~ 381 ~
- Princ mi je savjetovao da ne pokuam ulaziti u njegove odaje ove palae, ve neka

se smjestim ovdje u blagovaonici. Majka mi je jutros obeala da e sve urediti za
dva tri dana.
- Bilo bi najbolje da se odmah uklonim panji kraljevih slugu.
- Ve sam kralju najavio elju svoje majke da nas u etvrtak doeka.
- Govorili ste s kraljem?
- Zvao me.
- to vam je rekao?
- Bio je vrlo prijazan, promatrao me s mnogo veselja.
- Dakle, Radulov izvjetaj obradovao je kralja.
- To se razabralo iz svake njegove rijei i pogleda.
- Valja nam pomno prikrivati na odnos dok smo tu, a vani u ja biti gospodarica u
kui.
- Gospoice Gordana, imam vam neto predati. Tu je miraz to vam ga daje kralj.
Ovo je vae.
Promatrala je veliku kutiju punu zlata.
- Posluit e mi kad se vratim na Gri za mog skrbnika.
- To je jo daleko.
Nije htio odgovoriti o prinevoj osnovi da razrijei brak s Biancom i nju povede pred
oltar. Smatrao je da ona to barem nasluuje pa mu se inilo nedolino spominjati.
Od asa kad se s njom vjerio vladao se prema njoj kao dvoranin prema buduoj
kraljici, osjeao se samo kao podanik onoj koja e nositi krunu. Izbacio ga je iz te
smjernosti samo onaj as kad ju je juer u lonici gurnuo od sebe. Samo u asu
kad je mislio da ga hoe zagrliti, gurnuo je nevjestu da spasi svoje enje. Stidi se
toga, spoitava, ali uti. I zato je danas udvostruio potovanje i razgovarao s njom,
stojei kao ponizni dvoranin pred kraljicom.
- Smijem li sada otii?
- Polazite li k princu?
- Da, ravno k njemu. Naloio mi je da vam izruim njegov pozdrav, ali pred slugama
nisam mogao kazati.
- Uzvraam mu pozdrav. Bude li to novo na dvoru, smjesta mi poaljite Stjepka ili

Simona. On mi je isto tako odan kao i pa.
- Izvrit u vau zapovijed.
- Do vienja, gospodine Damire.
On joj se duboko pokloni. Poao je brzo hodnikom, jedva ekajui da izie ispod tog
krova.
~ 382 ~
U vrtu je usporio korake i proao nekoliko puta ispod pustih stabala. Nikako se nije
mogao osloboditi nemira to je uao u nj kad se ove noi probudio.
"Zar me jo uvijek progoni noanji san? Ili moda taj nemir dolazi od njezine
blizine? Kakav je mir i spokoj bio u meni sve do ove noi. Odluio sam biti junak
duha, pobjednik svojeg srca. Ja to moram, ja to hou."
A sad je osjetio da ga sve vie spopada neki strah i strepnja. "Nisam se odvaio da
izvrim neto za to mi nedostaje snage. Moram izvriti ili umrijeti." S tom se
odlukom vratio u dvor.
~ 383 ~
PORUKA NJEMAKOG CARA

U kraljevskom vrtu je dubok snijeg. Od ljetne palae do dvora sluge iste uski
puteljak. Lovro Iloki polagano upravlja konja. Pred njim ide Mladen Berislavi.
Lovro pogleda u ljetnu palau.
- Oistili su snijeg ispred palae. Zar tamo neko stanuje?
- Da - odvrati Berislavi i skrene odmah razgovor: - Kralj je juer bio zle volje, a kad
je stigao va glasnik, sve ma se lice smjekalo. Teko vas oekuje. Dugo vas nije
bilo, gospodine vojvodo.
- U mojoj se odsutnosti kojeta zbilo?
- Pa i jest.
I onda stade dozivati sluge, izdavati im suvine naloge da vojvodi onemogui novo
pitanje. Kad su prolazili kraj palae, na izlazu se pojavi Damir pa mi ispadne
upravo nasuprot. Prepoznavi Lovru, zastade nehotice, kao upokan.
Berislaviu bude neprijatno. Zastane malo iza Lovrina konja i Damiru rukom dade
znak da ide dalje. Razumio je Berislavievu kretnju ruke i uputio se dalje prema
dvoru, ubrzavi korake.
- Zar je princ u ljetnoj palai? - zapita Lovro svojeg pratioca.
- Nije - odvrati kratko, oekujui pitanje na koje mu treba sabrano odgovoriti.
- Mislio sam: kad je Damir iziao iz palae. Bit e, dakle, da su prinevi gosti tamo?
- Kraljevi gosti. Va je konj, vojvodo, temeljito umoran. Gazili ste dubok snijeg. Zlo
je putovati u ovo doba.
- Radost povratka zaboravlja na sve putne neprilike. Ugledavi ovaj dvor, ulo je u
mene samo veselje, "elja da vidim nju"- doda Lovro u svojim mislima. Sve to je
promatrao, budilo je ivo sjeanje na Gordanu, i ovaj vrt, i dvorite, i ponositi
budimski dvor s kulama i Damira. Gledao je za njim kako brzo odlazi. Prvi susret s
njim doarao mu je Gordanin lik. Tek kad je Damir brzo uzmicao prema dvoru,
opazi da se mladi, izaavi iz palae, tako iznenada zaustavio kao da ga je njegov
dolazak neprijatno dojmio. Ili se samo iznenadio? Zato bi mu bilo neprijatno to on
dolazi? Sve se vie udubijuje u taj susret. Na to ga sili neto nejasno od ega kao da
njegova radost povratka biva uznemirena.
Berislavi ide za njim pjeke i zaostaje, daleko zaostaje, a htio bi ga ispitivati. Mladi
dvorski metar dozivlje sluge, neprestano im izdaje zapovijedi dok nisu stigli do
pred ulaz u dvor.
Na stubama, uz mramornog lava, stoji Stjepko. Berislavi se uri i gleda ga otro.

Vojvoda side s konja i pohiti mladom pau.
- Kako je gospoica Gordana?
- Hvala, dobro, vaa vojvodska milosti
~ 384 ~
- Kralj eka - upadne Berislavi - kaznit e me ako se samo malo zadrite. Od juer
je razdraljiv. Od vas eka smirenje.
- Evo, idem - odvrati Lovro, uspinjui se stubama.
Ovog asa ne misli ni na ono to nosi kralju. Pogled mu prelazi preko mramornih
stuba, kipova od bronce i kamena. U irokom predvorju, dugim hodnicima, trai
skutove Gordanine haljine. Odasvud ga gledaju bademaste oi, kao da sav taj dvor
ne sadri u sebi nita drugo, osim tih oiju, mirnih, tako osebujnih, jedinstvenih.
Berislavi mu otvori vrata kraljevskog predsoblja i Lovro se nae u dvorani kraljevih

kopista i tajnika. Tu sjede biskupi Baka i Filipec, ali on ne vidi nikoga, samo
Varadija. U njemu jo ivlje uskrsava Gordanin lik tako usko povezan s poslovima
nasljedstva. I prui Varadiju ruku kao da pozdravlja nju.
Pitanje mu lebdi na usnama, ali prilaze Baka i Filipec i pitaju ga odakle dolazi u
tako teko zimsko doba.
- Ravno iz Iloka - ree on - i pria o snijegu, meavi i sve gleda Varadija pogledom
pitanja. Ali u njegovu licu nalazi samo skrovitu povuenost koja mu ne daje
odgovor. Htio bi ga povui na stranu i upitati o Gordani, ali Varadi ne slijedi
njegovu namjeru.
- Uite, vojvodo. Kralj je nestrpljiv.
Otvori mu vrata i uvede ga u kraljevu radnu dvoranu.
- Sjedei u naslonjau, kralj prui obje ruke u znak radosti, a njegove oi istrauju
Lovrino lice u kojem titraju sjenke uzbuenosti.
- Va obraz ne izraava ono to oekujem.
- Neka se velianstvo ne prenagli u sumnjama. Odmah u razloiti odgovor

njemakog cara.
Varadi je ostao iza kralja. Vojvoda razabire njegovo drhtavo oekivanje.
- ekajte - ree kralj - poruka jo nije izvjesnost. Poznajem Friedricha. to on

poruuje, nije ono pravo. Stvarnost se skriva u toku dogaaja, u svemu i kako vas
je primio, to je govorio i kako.
- Razloit u vaem velianstvu sve.
- elim pred sobom vidjeti carevo lice, poglede, svaku njegovu rije da odatle
prosudim koliko vrijedi konaan odgovor na moju poruku To danas odluuje svim
mojim odredbama, odluuje sudbinom kraljevstva i svim onim pothvatima koje u
poduzeti na temelju vaih vijesti. Dakle, pazite: dozovite u sjeanje sve kako je bilo,
slijedite tono redom, ne isputajte nita.
Kralj se nije udobno naslonio u naslonjau, ve sagnuo naprijed. Svaka mu ilica u

licu odaje istraujuu pomnost. Njegov kancelar eka s uzbuenjem, premee ruku
iz ruke i grize usne.
- Ponajprije: kako ste stigli i to se sve desilo nakon toga?
~ 385 ~
- Nisam poslao nikakve glasnike, kako mi je vae velianstvo odredilo, nego sam
stigao u dvor njemakog cara iznenada.
- To je bilo dobro. Nastavite.
- Odmah nakon toga javio sam dvorskom metru cara Friedricha da je ovdje
vojvoda, poslanik svemonog kralja Matije i moli da ga odmah primi. Ali mjesto toga
poslao mi je car svojeg pouzdanika Nijemca. On stade sa mnom razgovarati da
izdaleka ispita zato dolazim.
- Eto, vidite kako je to vano. Znai da ga je va dolazak zatekao u nekim naroitim

osnovama, moda mu je ak i moj poslanik bio neprilian. to ste rekli tome
Nijemcu?
- Nita od onog to je htio znati.
- Izvrsno. A tada?
- Nijemac mi je rekao da je kralj boleljiv i neka se odmorim od puta pa e me

primiti popodne.
- I primio vas je?
- Da velianstvo.
- Poli ste k njemu onako kako sam naredio, u potpunom sjaju odore sina
bosanskog kralja?
- Stavio sam oko vrata svih svojih petsto zlatnih dukata, opasao ma od blistavih
dragulja i tako stupio pred cara.
- A od vaih dukata i dragulja blistale su njegove oi. Je li?
- Kad sam stupio u carevu odaju, dugo me promatrao. Vie moju odoru nego mene,
a dotle sam imao vremena da ja motrim njega.
- Star je? Jako star?
- Lice mu je vrlo blijedo i nosi tragove boljetice u starosti, kosa mu visi preko
ramena, bijela je kao kudelja. Uza nj je stajao prijestolonasljednik rimski car
Maksimilijan. Lijep, stasit mukarac, orlovskog nosa. Vidio sam kako je pogled upro
u moje oi, ne u moje dragulje. Gledao me pametno, i moda prijazno.
- To je dobar znak. Kako vas je oslovio Friedrich?
- Ni prijazno ni hladno. Rekao mi je da je boleljiv, ali me ipak prima, jer sam

poslanik monog kralja i junaka i pitao me nosim li mu kakvu poruku.
Matija nepominom ljubopitnou zine u Lovru.
- Rekao sam: moj kralj koji je sada u oruanom primirju sa carem imao bi proljetos
nastaviti rat, ali u svojoj plemenitosti moj kralj smilja da bi se moglo sve to rijeiti i
bez prolijevanja krvi, a zna da je to elja i njemakog cara. Onda mu objavim
prijedlog vaeg velianstva: da biste bili voljni obustaviti svako ratovanje i sklopiti
trajni mir ako njemaki car pristane da se odree prava na prijestolje ovoga
kraljevstva i prizna za nasljednika vaeg sina Ivana.
~ 386 ~
- A on?
- Sluao je itavo moje izlaganje potpuno hladna izraaja lica, ali je otro u mene
upravio pogled. Samo slua nepomino i kad ja dovrim, ekam odgovor. Carevo je
lice tvrdo. Prednja usna izboena, stisnuta kao od kamena. Velike svijetle modre oi
ne trepnu, idi onda je malo spustio vjee da ne vidim to mu je u mislima. Pogledao
mi hitro prema Maksimilijanu. On naprotiv ivim titrajem svojih oiju prati oevu
utnju. ekam odgovor.
- I ne dobivate ga?
- Car miri i uti. To me neprijatno dirnulo, promijenim stav. Moja kretnja prouzroi
da su zazveali dukati oko mojeg vrata i dragulji oko maa. Careve s vjee dignu i
nita vie. Maksimilijan prie korak blie ocu i neto mu tiho ree njemakim
jeziku. Naravno, nisam razumio. Na Maksimilijanove rijei careve se oi smrknu.
Odgovori mu samo jednu otru rije. Maksimilijan se povue, a Friedrich se obazre
na me i ree mi:
"Ove vane prijedloge valja mi dobro razmisliti prije nego dadem odgovor vaem
vladaru. Jo danas u o tom razmiljati, a sutra u vas ponovo pozvati."
- Velianstvo i razumije se da vaa carska milost mora o tom razmisliti rekoh ja.
Neka ne misli da me otpratio kao kakvog paa. Poklonio sam se. Stari me car gleda
hladno, a Maksimilijan neto prijatnije. Odlazei, znao sam da se stari buni, a mladi
nije protivan.
- To je sve vano - upade Matija. - A sad dalje.
- Izaao sam iz odaje i poao iz dvora, kad na izlazu spazim neko lice. Priini mi se
da sam to lice vidio u naem kraljevstvu, na naem dvoru na Griu.
- to velite? Na mojem dvoru? - zapita Matija.
- Nisam odmah mogao da mu se sjetim imena, pogledao sam ga otru, a on

iznenada izmakne ispred ulaza u perivoj. Sa mnom je bio brat Mladena Berislavia.
Povuem ga za sobom i rekoh da me prati. Moramo pronai bjegunca. Imao sam
trag njegova bijega, preskakivao je nerazgaeni snijeg, i poem za njim. Iza visokog
grmlja, pokritog snijegom, u carskom perivoju uzdigao se veliki kameni kip sv.
Antuna.
Zaustavio sam svog pratioca, a ja poem hitro naprijed. Ispod kipa stisnuo se
gospodin zaogrnut platu. Ja mu se nasmijem.
"Moj gospodine, sveti Ante kao da vas nee tititi. Naprotiv, pritekao je u pomo
meni da vas pronaem. Zato se skrivate preda mnom?"
"Ne poznajem vas" - odgovori mi on.
"Vojvodu Ilokoga ne moe tako lako zaboraviti tko ga jednom vidi- rekoh ja- ali ni
vas, jer vi ste bili u dvoranstvu njezinog velianstva kraljice Beatrice. Valjda ne
kanite ovdje pred svecem to porei?" On je poblijedio i uspravio se pa me onda
upita:
"to elite od mene?"
~ 387 ~
"Da se pozdravimo. Iz istog smo kraja, makar ste vi napuljskog roda, a kad smo se
tako lijepo sastali, bilo bi nedolino da proem pored vas, a da se s vama ne
porazgovorim i ne zabavim. Oito ste odbjegli iz dvora mojeg vladara i preli u
slubu njemakog cara?"
"Varate se, vojvodo - odgovori mi on - doao sam u Njemaku za naukom,

istraujem stare listine."
"To je lijepo reeno. I mene zanimaju takve listine. Bit u vam zahvalan ako me u to
uputite." Ovako sam ga prisilio da poe sa mnom kroz vrt, a onda smo zajedno poli
u grad na konaite. Tu se oprostio sa mnom. Bilo mi je odmah jasno da taj ovjek
ima neku naroitu misiju. Drugog sam dana dobio obavijest iz carskog dvora da je
starom caru pozlilo, da e neko vrijeme leati u postelji i neka priekam dok
ozdravi. Tako sam se zabavio s tim Napuljcem.
- Znate li mu ime?
- Doznao sam da se zove Pietro Fontana.
- Bit e krivo ime, ali vi ste ga vidjeli meu kraljiinim dvoranima?
- Vidio sam ga. Znajui da moram ekati carevo ozdravljenje, iskoristio sam to
vrijeme da slijedim trag toga Napuljca. Svakog sam dana bio s njim, darivao ga,
astio, a jedne sam ga veeri, vidjevi da ima vrlo dobar okus za dobro vino, estito
opio. Onda sam ga naveo na razgovor. Velianstvo ve zna kako se razgovara s
potpuno pijanim ovjekom, naroito kad je Napuljac. Nadimao se i hvalisao kako e
njezino velianstvo biti izabrano za vladara ovoga kraljevstva, a da e na to pristati i
njemaki car, a kraljica e Nijemcu vratiti sve zemlje koje je osvojilo vae
velianstvo, ak i Be, jo vie: dat e njegovu sinu svoju mlau sestru za enu.
Kralj Matija udari po naslonjau. Bjesnilo provali iz njega.
- Neka se velianstvo ne uzbuuje - primijeti Lovro i odmah nastavi - sad sam znao
kakve je to listine doao da prouava taj Pietro Fontana i to mi je dobro dolo. Kad
se otrijeznio, bilo ga je strah da je neto preda mnom govorio, no ja sam se uinio
kao da sam i ja bio pijan pa se ne sjeam niega to smo govorili.
- Javili ste mi u Budim po glasniku da e vas Friedrich primiti kad ozdravi. Je li to

uinio?
- Nekoliko dana prije toga bio sam opet pozvan u carski dvor, ali na vrlo udnovat
nain. Morao sam se zaogrnuti i ulaziti na neka mala vrata kao na neki skroviti
sastanak. Uveli su me u neku malu, nipoto carsku odaju, gdje me doekao mladi
car Maksimilijan.
- To je dobar znak - usklikne kralj.
- Mladi me car ispitivao podrobno o prijedlogu vaeg velianstva, a zatim pitao

mnogo o njegovoj visosti princu Ivanu, kakve je udi, naroito je li odan
humanistikim naelima. Razabrao sam da mu je mnogo do toga da sazna je li
princ miroljubiv ili ratoboran. Odgovorio sam tako da je bio potpuno uvjeren kako je
mladi princ sklon miru, a ne ratovanju, to je napokon istina. Maksimilijan mi nije
nita govorio o svojim nakanama, samo me ispitivao. Na kraju mi ree da e me
njemaki car primiti im ozdravi. Tada sam se opet vratio u grad u svoje konaite.
Nije bilo tako teko doznati da car uope nije bio bolestan.
~ 388 ~
- On je vijeao sa svojim pouzdanicima o kraljiinim prijedlozima - mrko e kralj

Matija.
- Da, velianstvo, tako je bilo. Fontana je za to vrijeme nekoliko puta bio pozvan na
dvor. ekao sam strpljivo dok me car iznenada pozove.
Matija ispruio vrat i njegova se jaka ija produila. Zahvati pogledom Lovru kao
klijetima, susprezao je dah da ne bi opazili kako mu se jaka prsa naglo uzdiu i
sputaju.
- Kako vas je primio? to je rekao?
- Lice mu je bilo isto tako hladno kao i prvi put, ali je zato Maksimilijan bio naroito
prijazan i njegovi su me pogledi neprestano sokolili. Razabrao sam da je carev sin
za na prijedlog.
- A stari?
- Rekao mi je da mu je mnogo do toga da sklopi trajni mir, ali...
- Oekivao sam taj sudbonosni "ali".
- Ali ne moe pri tom rtvovati ni komadi svoje zemlje. Spreman je priznati princa
Ivana za kralja i odrei se prava na vae prijestolje ako vae velianstvo Njemakoj
vrati osvojene zemlje zajedno s Beom i dade mu odtetu za nanesene ratne
trokove.
- Nikad! - usklikne kralj Matija.
Od toga se odgovora Varadi otro trgne i mrko pogleda kralja, a Lovro nastavi:
- Iza lea staroga cara mladi uini kretnju kojom mi je dao razumjeti da bi od
posljednjeg prijedloga odustao. Mislim, naime, od ratne tete. A onda je stavio jo
jedan prijedlog.
- Nezasitni prodrljivac - promrsi kralj, oekujui Lovrino saopenje.
- Molim velianstvo da se ne uzrujava. Ovaj prijedlog nije tako straan, samo neto
neprilian. Car je predloio da princ Ivan uzme za enu kerku njegova sina
Maksimilijana.
- Slutio sam - promrmlja kralj.
- Rekao sam caru da u svojem vladaru saopiti tono njegove prijedloge, a na to mi

Maksimilijan prijazno prie i pozove me da toga dana prisustvujem carskoj veeri
gdje u vidjeti njegovu kerku da mogu izvjestiti vae velianstvo.
Mati ja sagne glavu i podupre je o dlan, razmiljajui.
- Uveer uveli su me najprije u neku veliku dvoranu u prizemlju. Stari car nije bio
prisutan, a mladi me vrlo ljubazno doeka i ree mi doslovce ovo:
"Stari nije tako pristupaan kao mi mladi. Moete u moje ime izjaviti kralju Matiji
da sam potpuno spreman da uglavim mir i uinit u sve da svog oca sklonem
utanaiti ugovor koji bi oba kraljevstva vezao na trajni mir i prijateljstvo."
Pourio sam se odgovoriti:
~ 389 ~
"Osjeam da vae velianstvo od prvog asa nije bilo protivno, a znam da e moj
vladar isto tako nastojati da se taj ugovor sklopi."
- Malo nakon toga ue stari car, a mladi dovede visoku i vitku djevojku, plavokosu,
modrih oiju. Njena je, mila, dapae i lijepa. Duboko sam joj se poklonio. Car
Friedrich vrebao je svaku rije svoga sina Maksimilijana kad je svojoj keri
Margareti prikazivao hrvatskog vojvodu Lovru Ilokoga. Ona me gledala vrlo
zaueno, bit e da je moja bogata odora izazvala u njoj divljenje.
- Mislila je: kako mora da je bogato to kraljevstvo kad njezin poslanik nosi na svojoj
odori toliku rasko - kae, smjekajui se Matija.
- Govorio sam s njom latinski. Njezin je govor skladan i otmjen, a naroito mio.
Nakon toga rekao sam caru Maksimilijanu nekoliko laskavih rijei o njegovoj kerci
i da bi bila prekrasna i dostojna kraljica ovog kraljevstva. Za veerom stari je car
naroito pazio i prislukivao to sa mnom govori njegov sin kao da se bojao da e mi
previe obeati. Na odlasku mi car Friedrich ree neka mu donesem odgovor vaeg
velianstva i predloi da se vae velianstvo u Linzu sastane s carem da sve
ugovorite i sklopite ugovor. Evo, velianstvo, to je sve to imam da vam kaem.
Nastala je duga utnja. Gotovo drui promatra Varadi kralja, ali se ne usuuje
nita primijetiti. Sve to vrijeme utio je i promatrao kako je na kralja djelovao Lovrin
izvjetaj.
- Hoe da mu vratim osvojenu zemlju? Da mu vratim Be kojem sam kanio udariti

svoju prijestolnicu? To nee doekati.
- Velianstvo, te je uvjete postavio Friedrich, potaknut prijedlogom njezina

velianstva - znaajno upozori Varadi. Matija oine kancelara srditim pogledom i
upita Lovru:
- Uvjereni ste da je taj Napuljac govorio istinu?
- O tom me uvjerio car Maksimilijan.
- Otri kraljev pogled upravi se u Lovru:
- Kako? O tom mi niste nita rekli.
- Bojim se razljutiti vae velianstvo...
- Ne tajite nita.
- Rekoh, velianstvo, Friedrichov sin Maksimilijan prikazao me svojoj keri. Laskavo

sam mu govorio o princezi, na to me on povukao u stranu i rekao mi ovako:
"Udovac sam, traim enu, ali se ne bih htio vezati ni s kojom napuljskom
princezom. S druge strane, radije bih u svojem buduem carevanju sklapao saveze
s kraljem Ivanom, sinom kralja Matije, negoli s kraljicom Beatriceom. Kerka kralja
Ferrantea nije jamstvu za trajni mir.
"Znam da je njegovoj carskoj milosti kraljica stavila prijedloge - rekoh mladom caru.
- Zadajem vaem velianstvu asnu rije da Beatrice nikad nee biti izabrana za
vladara, a oni koji joj nude krunu u velikoj su manjini i ine to samo iz
neprijateljstva prema kralju pa e je prvi napustiti. Na te rijei zalaem svoju ast i
svoju glavu." Maksimilijan mi odgovori:
~ 390 ~
"Obavijeten sam da je tamo u kraljevstvu mrze i nastojao sam o tome uvjerim

svojeg carskog oca, a nakon vae izjave uloit u sve da moj otac otkloni kraljiine
prijedloge i sklopi savez s kraljem Matijom. Mnogo sam uo o princu i naroito sam
nastojao saznati o njegovim naelima koja su mi vrlo bliza. To mi je jamstvo da
bismo nas dvojica kao vladari ivjeli u miru i prijateljstvu i ne bismo troili svoje
snage na meusobno ratovanje."
"Te e elje vaeg velianstva nai u princu oduevljenog odaziva" rekoh mladom
caru.
Dok je Lovro govorio, Varadi se povue iza kralja i kimne vojvodi u znak
zadovoljstva. Sad je mirnije oekivao odgovor kralja Matije koji promrmlja:
- Dakle i tu je htjela da mi pomrsi raune!
- Njemaki car svakako ne bi bio tako krut u svojim uvjetima da nije bilo toga
prijedloga - ree Varadi.
- U to sam vrsto uvjeren - odvrati Lovro - i kad se Friedrich priinio bolesnim, bilo
je to samo zato to se izmeu oca i sina vodio estoki boj za ta dva prijedloga.
Mudrosti vaeg velianstva uspjet e da se velelebno djelo toga saveza sretno dovri.
- I onda e proklamacija biti najlaka stvar - oglasi se opet Varadi, promatrajui

kraljevu duboku zamiljenost.
- O tom valja temeljito razmisliti - ree kralj neto potitenim glasom, ali ga opet
uzdigne, naglasivi:
- Mladi car prua mnogo nade, a stari nee ivjeti dovijeka.
Uto se kraljev kancelar pouri:
- Vae je velianstvo itav svoj ivot rjeavalo teke dravne poslove, a razrueno
kraljevstvo sagradilo je i podiglo do vrhunca. Ta e ga mudrost voditi da se nagodi s
njemakim carem jo za njegova ivota.
- Varadi se osokoli na tako dugi govor da ulije kralju pomirljivo raspoloenje.
On je ustao i zatakao ruke za pojas.
- Taj savez osigurava mojem sinu prijestolje.
- Tako je, velianstvo - veselo prihvati Varadi.
Polagano koraa kralj sputene glave i razmilja. Kancelar i Lovro ekaju odredbe.
Proe nekoliko asaka, a onda se Matija okrene Lovri:
- Vau sam pratnju okruio straom da nitko ne sazna odakle dolazite, a vi ete,
vojvodo, ostati na dvoru da mi budete pri ruci. im se odluim kakav u odgovor
poslati caru Friedrichu, putovat ete k njemu. Sve mora ostati potpuna tajna za
koju znate samo vi i Varadi. A sad idite i odmorite se. Berislavi e va odrediti odaje.
Svakako neka misli da ste doli iz Iloka.
Lovro se pokloni, ali ga kralj zaustavi:
- Gotovo sam zaboravio. Imam neto da vam kaem - i poe prema njemu. - Za vae
odsutnosti dogodilo se mnogo toga.
~ 391 ~
Lovro osjeti nemir.
Kralj je, meutim, nastavio govoriti, promatrajui pozorno mladog vojvodu:
- Prigodom vaeg odlaska zamolili ste me da titim Gordanu.
Vojvodino srce jo se vie zbuni.
- Da, velianstvo. Zamolio sam.
- I -ja sam je titio. Uvjerio sam se po mnogo emu da je i zasluila.
Lovrin pogled uhvati nemirnu kretnju kancelara Varadija i obuzme ga neka plahost.
inilo mu se da kralj ima da mu kae neto neprijatno.
- Vi ste mi, vojvodo, uinili velike usluge i obeao sam vam Gordanu.
To pobudi neprijatnost i nadu.
- Da, velianstvo...
- Onog dana, kada ste me zamolili da je titim, rekli ste i ove rijei: "Pokloni li ona
svoju sklonost meni ili kome drugome i onda molim neka je velianstvo titi."
Neobino je naglasio rije "kome drugome". U vojvodino srce uuljaju se sjene

slutnje.
- Da, rekao sam to, velianstvo.
- Iz ovih je rijei bilo jasno da je vi nikada ne biste prisilili da bude vaa.
- Nikada - odvrati on.
- Upozoravao sam vas jednom na Griu: ne uskrauje li vam Gordana odgovor na

vau prosidbu jer joj je srce osvojio netko drugi?
Kraljev kancelar opazi kako visoka i snana vojvodina pojava gubi stav, a u
njegovim tamnim oima odraava se strepnja.
Oito je i kralj to opazio jer nije odmah naao rijei da mu saopi to je bilo.
- U vama je muko srce koje se nikad nee poniziti, iako ljubi...
Vojvodina ruka koja je poivala na drku maa spusti se nemono niz bedra.
Prolazila ga je neka drhtavica. Ipak je nastojao da hrabro gleda kralju u oi.
- Sjednite. Lovro - ree kralj i stade mu priati o napuljskoj zasjedi o sastanku u

ljetnoj palai, o nastupu paa Stjepka. Lovro je sluao, ali zadrao svoj muevni
mir.
- U sebi sam rekao - nastavi kralj - vojvoda Lovro nikad ne bi traio za sebe
Gordanu da je sve to uo i vidio. I tako je te veeri pred svima sam princ vjerio
Gordanu s Damirom.
Vojvoda ne trene okom, a kralj odmah nastavi:
~ 392 ~
- Mislio sam da su vjereni, a kako e biti dalje, odluit emo kad se vi vratite. Ali
onda mi je stiglo u ruke pismo to ga je do sada jo nepoznati izdajnik na mojem
dvoru poslao u Milano i Napulj. Dajte mu, Varadi, pismo.
Kancelar preuzme neprilinu dunost da mu pokae sadraj pisma, a tada opet rije
prihvati kralj:
- Tu na dvoru sjede mi na vratu Maffeo i Marcelo, a tamo negdje putuje drugi

glasnik s isto takvim pismom milanskom vojvodi. Nije bilo drugog izlaza nego da i
Marcela i Maffea uvjerim kako je lana spletka da je princ vjerio Gordanu Damirom
samo zato da je osigura za sebe. A bilo je i drugih razloga, o emu sam se uvjerio,
ispitujui prinevu i Damirovu majku. Svi su me razlozi prisilili da odredim
vjenanje.
Prestravljen Lovrin pogled smete kralja i on naas zauti, a Lovro promuca:
- Vjenanje?
- Ove nedjelje je obavljeno.
Vojvoda obori pogled. Kralj pogleda Varadija s izraajem uenja. Oito nije
oekivao da je vojvodin osjeaj tako dubok. Lovri se inilo da su ga udarili bodeom
posred srca. Sva mu je grud puna jauka.
Kralj se pouri da ispria sebe:
- Bio sam uvjeren da je vi ne biste traili od mene kad ljubi Damira i da ste bili tu,
ne biste mogli drugo nego da odstupite. Drugaije nije moglo biti.
Gordana je sama odluila o svojoj sudbini. Vjenao sam ih i smjestio nekoliko dana
u ljetnoj palai, a sad e se preseliti Damirovoj majci.
Znoj oblije Lovrino elo. Tog asa vidio je Damira kako izlazi iz ljetne palae.
Izlazio je u zoru od nje, iz lonice za kojom je vojvoda eznuo pun nade da e on biti
jedini kojemu e sudbina dodijeliti sreu da prijee taj prag.
I bol i ljubomora zapeku ga. Ne mole podii oi da pogleda kralja. I Varadija da u

njima ne bi proitali ogorenje prema obojici.
- Vrlo alim, Lovro, ako vas je tako duboko kosnulo.
- Teko je velianstvo, vrlo teko...
- Mukarac ste i preboljet ete.
- Svladat u se, preboljet neu.
- Da barem niste bili odsutni. Moda bi se drugaije desilo. Bio bih zapovijedio
Gordani da se vjena s vama.
- Ne, kralju moj, na zapovijed nikad ne bih uzimao Gordanu. ekao sam njenu
sklonost, ekao strpljivo...
- A ona vam je davala nade? - zaudi se kralj. Lovro opazi kako mu Varadi daje
znak da to zanijee.
~ 393 ~
- Ne, velianstvo, ali ljubav je takva, uvijek se nada...
Razmiljao je zato mu Varadi daje znakove i ini mu se da je tu neto

nerazjanjeno to ne zna ni kralj. Uza sve njegova bol ne popusti.
- Valjda mi niste kivni, Lovro? - upita kralj neobino toplo pod dojmom sloma to ga
je razabrao u itavom njegovom biu.
- Moralo je biti - apne Lovro i ustane. - Kralj je postupao kako je morao. Smijem li
otii, velianstvo?
- ime da vam nadoknadim bol koju niste zasluili za svoju vjernu slubu?
- Nema naknade, velianstvo. Nema je nigdje ni u emu.
On se pokloni, izae iz kraljeve odaje i uputi se gore gdje tu mu odredili konaite.
Kad je ostao sam, spusti se na stolicu i pokrije lice. inilo mu se da je izgubio sav
ivot. Varadi nije ni pomiljao da ide za vojvodom i ublai njegovu bol. Sada nije
mislio ni na to drugo, osim na sudbonosne prijedloge cara Friedricha.
Ti su prijedlozi izazivali jake pokrete njegove estoke burne udi. Neprestano je

rumenio i blijedio, oekujui da kralj zapone raspravljati o tome. Matijina utnja
dala mu je jasan dokaz koliko su duboko zasjekli u nj ti prijedlozi i mogunost da
po njima lagodno postavi na prijestolje Ivana.
Kako sada kralj misli o tome? Hoe li pristati? Ili odbiti? Po kraljevu dranju ne bi
nikako mogao zaviriti u njegovo raspoloenje. Duboka zamiljenost ne odaje
nikakav trag odlukama to se raaju u njegovoj dui. A sve drugo iezava u
kancelarovim mislima, osim odluke o kojoj ovisi srea ili nesrea kraljevstva.
Trgnuo se kad je kralj iznenada rekao:
- Opetujmo careve prijedloge. Zabiljeite ih da mi budu uvijek pred oima kad

budem odluivao.
Ovaj nalog znaio je svaki otklon njegova sudjelovanja u odluci. Poto je zabiljeio
potanko prijedloge, preda ih Matiji a on ih smota i gurne u haljetak.
- Velianstvo me ne treba?
- Sada jo ne. Je li Baka otiao u Budim k upniku?
- On oekuje naloge vaeg velianstva.
- Novih naloga nema. Moete ii. Recite mu.
Varadi je morao ostaviti kralja samoga. U tajnikoj sobi isporui Bakau kraljeve
rijei. Kad je ovaj otiao, Varadi zapone svoj rad. Nikako mu nije polo za rukom
navratiti misli k drugom poslu. Prijedlozi njemakog cara usjekli su se u njegovu
duu. Dopodne se kralj nije pojavio. To dugo kraljevo samovanje pojaavalo je
Varadijevo uzbuenje. Uzalud. Kraljeva vrata su bila zatvorena. Zvono s tornja
kapele javljalo je podne, kad Varadiju najave dolazak naroitog glasnika.
Ovo dade kancelaru priliku da ue kralju. Sjedio je u naslonjau. Glava mu poiva

na mekom oslonu. Oi upravljene u strop dvorane, u veliku sliku to prikazuje nebo
puno zvijeda. Kraljev pogled kao da se utjee k njima svojim tekim pitanjima.
~ 394 ~
- Velianstvo, vratio se kraljevski glasnik iz turskog logora.
Ispitujui, okrene se Mati ja k ulazu u dvoranu:
- Vrlo dobro. Uvedite ga odmah.
- Dakle, to veli Turin? - pita svojeg glasnika. - Hoe li poteno odrati ugovor
primirja?
- Uvjeravao me. Ipak sam doznao preko svojih uhoda da se neto naglo sprema za
boj.
Ta vijest usplahiri kralja i nametne glasniku hitra pitanja.
- Turin je dobio vijest da se vae velianstvo sprema prekriti mir i iznenada

navaliti. To ga je ponukalo na pripreme. uvi to, ponovo sam otiao k turskom
pai da te vijesti ponitim. Ne znam koliko mi vjeruje pa sam se, eto, vratio da
zatraim od velianstva naloge.
- Tu je vijest bacila u turski logor Venecija. Nitko drugi, nego prokleta Venecija da
mi omete druge osnove.
- Rekoe mi: vijest je stigla s dvora vaeg velianstva. Kraljevo lice se smrai.
Pogleda Varadija i razjareno vikne:
- Opkoljen sam izdajicama.
- Ako turski vojvoda govori istinu, izdajstvo je uinjeno zato da velianstvo odvrati
od posla za nasljedstvo. Razjaren kralj ustane. Nosnice mu se ire.
- Varadi, jao svima ako se ne otkrije izdajica. Onda se uputi k stolu:
- Smjesta u napisati pismo Turinu. Pruit u mu jamstvo da ni u snu nisam

mislio prekriti eljeni mir. Sutra u zoru putovat e natrag - ree glasniku. - Do
tebe je da to prije stigne. Do proljea ionako ne bi Turin mogao da navali.
Svejedno, lupetvo iziskuje hitnju.
- Kralju, sluam vae zapovijedi.
Glasnik se udalji. Iskalivi pred kancelarem svoj bijes nad tom spletkom, kralj
naredi Varadiju da pie.
Svrivi, opet sjedne u naslonja i preda se mislima. Ponovo se Varadi morao

udaljiti, ljutit na nove vijesti to svraaju Matijinu panju na nove neprilike i
odvraaju da to prije izrekne odluku koju Varadi s tolikom zebnjom i eljom
oekuje.
Za vrijeme objeda u blagovaonici kralj je dobre volje i nitko ne bi mogao naslutiti

kakve su ga snale brige. Ni sama Beatrice. Ni danas nije promijenila dranje.
Razgovarala je s kraljem kao da se meu njima nita nije zbilo. Kralj je slijedio taj
primjer. Uz to je govorio s princem i milanskim poslanicima. Francesco i Ranzano
nisu smjeli dolaziti u blagovaonicu, a njihovo se odsustvo ispriavalo boleu.
Vojvoda Iloki zamolio je da ga kralj oprosti od zajednikog objeda, a kako je primio
dozvolu, nije se ni pojavio.
Pred svretak objeda kralj oslovi Beatrice:
~ 395 ~
- Danas uvee mogli bismo se zabaviti itanjem. Nai pjesnici ve dugo nemaju
posla. Odredi im da pripreme svoje pjesme, a vi, Galeotti, pobrinite se za malo pria
iz historije.
Poslije jela otputi se kralj u radnu odaju i pozove svojeg knjiniara.
- Donesite mi Cicerona. Naroito govore protiv Katiline.
Primivi knjigu, kralj stade listati, uzme pero i stade potcrtavati neke izreke.
itavo popodne Varadi nije doekao da ga kralj pozove na vijeanje.
*****
A gore u svojoj sobi, sjedio je vojvoda Iloki. Trebala mu je samoa da se snae u

bolu to ga je zadesio. Popodne douljao se k njemu Stjepko. Vojvodin pogled nije
bio odvie ljubazan. Ni glas kojim ga je upitao:
- to hoe tu?
- Vaa vojvodska milosti, Gordana me alje.
- Tebe alje k meni?
- Rekla mi je pred njim da doete.
- I on je s njom u palai?
- Ne, otiao je k princu.
enja da je vidi vukla ga je da ide, a opet mu se inilo da taj susret nee podnijeti.
- Ti si vjenao Gordanu - ree vojvoda Stjepku mrko.
- Samo vjerio, nisam mislio da e do toga doi - i djeak proplae.
Vojvoda krene Gordani. Stjepko ga uvede u blagovaonicu ljetne palae i onda se

udalji na hodnik. Vrata lonice se otvore. Preko praga prijee Gordana. Vidio je
samo njene bademaste oi to su ga zbunjivale, smuivale ...
Snaan mukarac, hrabar junak pred tom djevojkom osjeti slabost.
- Hvala to ste se odazvali - veli ona.
- Na vau zapovijed.
- Samo sam molila. Hou da govorim s vama.
- Znam sve - i ponikne oima da je ne mora gledati.
- Samo od mene moete doznati sve.
- Spreman sam na jo gore. Niste mi duni objanjenje, niste mi nita obeali.
- Sjednite, molim vas.
Obuzeo ga je strah od novih boli koje mu nosi njeno razjanjenje. Bilo mu je da

bjei, a ipak ga zaustavlja elja da uje to jo ima da mu kae.
~ 396 ~
- Damir i ja pridonijeli smo rtvu milanskoj enidbi.
- rtvu ste pridonijeli?
- Mi smo samo prividno stupili u brak.
Trzaji due odraavaju mu se u licu i oima...
- O tom znadu samo princ i Varadi, a kad princa proklamiraju i doe na dvor
Bianca, sve su pogibelji minule. Onda u zatraiti ponitenje svojeg prividnog braka
s Damirom. Sam princ obeao mi je da e to provesti u Rimu. Eto, to je ono to
niste znali.
Saplelo ga u srcu, ne znajui je li to radost ili bol, ili oboje. Misao na prijedlog
njemakog cara da se princ vjena s njegovom keri razdrai ga. Ako kralj na to
pristane, ionako e se milanska enidba razrijeiti. Zato je Gordana morala da je
spaava svojom slobodom? Makar su mu lijepo zvuile rijei o razrjeenju prividnog
braka, srce mu se ne moe upokojili. Obeana utnja kralju spreava ga da joj
razotkrije to donosi iz Njemake.
Gordana nije utala u svojem objanjenju:
- Morala sam vas uputiti u tu tajnu i zbog vas, iako vam, kako rekoste, nisam dala
nikakvih obeanja. eljela sam vas oteti suvinim mislima i predusresti moebitnu
osvetu gospodinu Damira.
- Damiru ne treba zagovora kad se radi o hrabrom istupu na megdan.
- U to smo se oboje uvjerili, ali meu vjernim pristaama kralja i princa ne smije biti
sjenka kakvog linog neraspoloenja pa ja sam pohitila da vas obavijestim. Damirov
otac i sin od velike su potrebe naem cilju, a i vi, vojvodo.
- Moj osjeaj prema vama, Gordana, ne trai posvetu, ve samo vau sreu.
- Kad bi mi je pruio drugi, i onda biste to eljeli?
- elio bih, ali i trpio.
- Plemenitost vam je upisana u oima i rijeima.
- Ako je to plemenitost, onda je sila u mene s vas.
Ne odgovorivi, ona promatra njegovo lice u kojem se odraavala sva odanost to

mu je poivala u dnu due.
- Ne znam imam li pravo da neto pitam - ree on.
- Budem li nala da vam to pravo ne pristoji, neu odgovoriti.
- to ete uiniti kad vam vrati slobodu?
- Na to je lako odgovoriti. Vraam se svojem skrbniku.
- A onda?
- Mogu li se unaprijed odrediti putovi osnovama koje jo nisu ni zaete?
~ 397 ~
- Ni zaete? - uzdahne on.
- Kraljica me odvie zaposlila borbama protiv svojih spletaka i napadaja, a da bih

imala i naas vremena zaokupiti se sama sobom.
- Ako sam dostojan vaeg povjerenja, ne preutite mi to se dogaalo za moje

odsutnosti.
Ispripovijedala mu je sva kraljiina spletkarenja za vrijeme boravka u Budimu.

Najtee ga pogodi Francescov napadaj. Dok mu je o tom govorila, njegovo se lice
rasplamti. Obuzme ga pravo bjesnilo i onda teko uzdahne:
- Strahovito me sapinje pomisao da ste ostali bez obrane. Jo stranije me dira to

opet moram ostaviti dvor. Kralj e me slati zbog vanih osnova.
- Mene tite pravednost i moja dosljetljivost.
- Htio bih da u tome budem trei - naglasi ustajui. - Kad vas opet smijem vidjeti,
Gordana?
- Danas uveer odrava se pjesnika veer na dvoru. Kralj je naredio Damiru da

povede i mene.
- Gordana - ree na oprotaju - boli su ublaene, ali mir nikako.
- to ga buni?
- Ne bih znao rei.
Ona zamiljeno odvraa:
- Tko bi mogao znati zato sve dru ljudska srca?
Pogled joj skrene na prozor. Rumenkaste zrake bojadisanog prozora padaju po

smeoj kosi, sputanoj u mreu od modrih vrpca. U oima joj misao kao oblaak u
daljini...
"Da je mogu prozrijeti...- pomisli Lovro, gledajui je as i izie.
Odlazio je kroz vrt u dvor.
"to e biti od svega toga?" - pitao se nemiran i pun bola.
~ 398 ~
KATILINA - OKOM U OKO

Te veeri dola je Gordana u kraljevsku blagovaonicu u naranastoj haljini,
ureenoj modrim barunom, a na ruke je navukla rukavice od bijele svile. Sva se
ljubopitnost dvorana okrenula k njoj. ene su ispitivale njen izgled, mukarci
ljepotu, a Beci je traila izraaj sree. Osjeajui to sve trae dvorani u njenoj
spoljanosti, znala se prikazati vedro i zadovoljno.
Kad su u dvoranu stigli kralj s princem i kraljica sa svojim roakinjama, prvi opazi
Gordanu kralj i prijazno joj domahne rukom. Kraljica je zovne i ljubazno oslovi.
Djevojka joj smjerno poljubi ruku i opet se vrati k dvorankama.
Princ Ivan promatrao je s pritajenom radou ljubljenu djevojku koju su svi

smatrali Damirovom enom. Lovro Iloki pogledao bi je katkad iz pozadine.
Za veere kralj je razgovarao aljivim tonom i posvetio veliku panju kraljici kao da
izmeu njega i nje postoje najbolji odnosi.
Nakon veere pooe svi u drugu dvoranu gdje su ve ekali talijanski dvorski
pjesnici da recitiraju i itaju. Vodstvo priredbe preuzeo je historiar i pjesnik
Galeotti. Odebeli ovjek ustrao se da svakome od pjesnika kae jo po koju opasku
o njegovoj zadai.
Onda zapone deklamacija pjesnikih djela. Kraljica i kralj izraavali su svoje

mnjenje i recitiranje bi se nastavilo.
Odgojitelj princa Ivana, pjesnik Ugelotti, itao je stihove Vergilija, zatim Dantea.
Dugotrajna deklamacija kao da naroito zanima kralja? Kad pjesnik svri, Matija
pozove Galeottija:
- A Cicerona ste mimoili. Nema recitiranja bez kraljiina ljubimca.
- Velianstvo, nema nikoga tko bi se usudio da uzme u svoja usta rijei bogoduhog
govornika. To bi smio uiniti jedino kralj svojim ciceronskim govornikim darom.
- Da vam pokae kako se ita Ciceron? Dajte mi njegove govore, dajte govore protiv
Katiline. Hoe li to? - pita on kraljicu.
- to god Ciceron veli, jednako je genijalno. I kralj se isprsi pa e onda skupljenim

sluaocima svojeg dvora.
- Doarajte sebi sliku onog mjesta gdje je govor izreen. Dakle, ovo je dvorana
rimskog senata. Vi ste rimski senatori, ja sam konzul Ciceron. Meu senatorima,
meu vama, sjedi Katilina, rimski graanin, koji uruje s neprijateljima Rima na
zator rimske drave. Konzul Ciceron odjednom ugleda u senatu Katilinu, naglo
ustaje i usklikne:
- Kako e dugo zlorabiti, Katilino, strpljivost nau? Ne osjea li da su tvoje

zloinake izdajnike osnove otkrivene?
Gromki kraljev glas razlijee se dvoranom. ita izreku, naglaujui govornikom

vjetinom, pa opet digne pogled s knjige, preleti dvoranom, pogledavi kraljicu, i
nastavi:
~ 399 ~
- Budem li te, Katilino, jednom strahovito kaznio, tada se moram bojati

spoitavanjA rodoljuba da sam to uinio prekasno! Znaj Katilino, nema ti uzmaka.
Ti e ovdje ivjeti kao to ivi sada? Opkoljen mojim straama da se ne uzmogne
na maknuti."
Oi su kraljeve as upravljene u Beatrice, a onda zaokrue dvoranom. Svi sluaju

nepokretno. Kraljica gleda mua, neto je udno obuzima zbog prijetee grmljavine
kraljeva glasa. On ita dalje:
- "Ni no svojom debelom tamom ne moe sakriti glas klete urote tvoje! Nita ne
ini, nita ne moe, nita ne zamilja. Zato ja ne bih douo i svojim oima
opazio..."
Oi mu se sretnu s Beatriceinim. Ona prislukuje estinu prijetnje. udno zvui

naglaena izreka. udni su pogledi njegovih oiju. Zar sluaj, ili namjera?
On ve ita dalje, jo jae naglaavajui. Sluaoci ute, a kraljica trepti.
- "Katilino! Razotkrivene su tvoje urote! Otvoreno navaljuje na dravu i vue na

nju pustoenje, a ja te ni rijeju ne ranjavam. Idi! Tornjaj se! Vrata su otvorena!
Izvedi sa sobom i sve svoje urotnike! Oisti ovaj grad! Osim zloinaca, tvojih
sukrivaca, urotnika, ovdje nema nikoga tko tebe ne bi mrzio!"
Glas kraljev plamti. Oi sipaju iskre od kojih Beatrice pee lice, elo. Tijelo joj je
ledeno:
Kralj uzvikne:
- "Bozima besmrtnim hvala to sam uhvatio tvoju strahovitu dravi dumansku

poast. Koliko si god puta na mene nianio, svaki put sam se tebi opro."
Kraljica osjea da je poklapa njegovo naglaavanje, ali ne skida oi s njega. I sad se

gromovito uzdigne njegov glas:
- "uj, Katilino! Neu dopustiti da meu mojim rebrima ue prebiva izdajniki

bode, a to si - ti! Idi! Tornjaj se!"
Kralj upravo zabode pogled u Beatrice, ali hitro skrene okom po dvorani i zaklopi
knjigu. Uzdigla se bura ushita nad govornikom vjetinom. Svi mu kliu. Beatrice
se osjea kao da visoki raskoni stropovi padaju po njenoj glavi. Ustajui estita
kralju, a gui je.
I dok on prima estitke kraljica dohvati odloenu knjigu. Poznaje naizust

Ciceronove govore i razabire da kralj nije itao izreke redom. Usta, trai. Pojedine su
izreke potcrtane. One koje je itao kralj.
"Dakle, namjerice. Sloio je izreke po svojoj osnovi. Koliko je plamteeg gnjeva,

nesmiljene okrutnosti bilo u kraljevu glasu. Koliko ubojitog obeanja, strahovite
kazne." Onda preda knjigu Gordani koja joj stoji prva na dohvatu. Djevojka je primi
i dri. Njezino je oko previdjelo kraljeve poglede, a uho zamijetilo zastraujui
prizvuk kraljeva glasa kad je izricao rijei prijetnje.
- Velianstvo, osjetili smo se kao da smo u Rimu i gledah Cicerona i Katilinu laska
kralju Galeotti.
- I ja sam ga vidio tu meu nama - ree kralj.
~ 400 ~
- Da, velianstvo ima svojeg Katillinu - ree Marcelo glasnije nego to je obiavao
govoriti.
- Imam - tu je pod ovim krovom i zna svoju sudbinu!
Beatrice se priini da ne uje pa raspravlja s Gordanom o krasnom kraljevu daru

govora, a ledeni srsi prelaze ramenima. Kralj se ve smije i niani prstom na
Galeottijev iroki obujam:
- Nije li tvoj trbuh, pjesnie, urotnik to pustoi blagajnu moje kuhinje? - Galeotti
se smije, smiju se gospoda, samo se ne smije Beatrice.
Gordanin je sluh po itavoj dvorani uz kralja i uz kraljicu koja kao da nema niega
to bi je zanimalo do nje:
- Sretna si, Gordana! U oima ti itam.
- Hvalim ovu sreu milosti vaeg velianstva.
Kralj se pribliava, vodei ispod ruke Maffea. Prolazei pored kraljice, ree
povjerljivo tiho, a namjerice u asu, kad je Beatrice morala uti:
- Njemaki car odbija neki spletkarski prijedlog s druge strane, ve se eli pogoditi
sa mnom. Odrei e se prava na moje prijestolje.
Te rijei pogode kraljicu. Nita nije tako teko ekala kao svretak ove veeri. Jedva
to su je dvoranke dopratile u odaje, naloi da se udalje i pohiti svojem bratu. Nala
ga je kako ita. On je gleda i pita:
- Zato je blijeda moja kraljica?
- Ne vie kraljica!
- Zatoenica...
- Ni to!
- Da to?
- Katilina!
- Sestro moja?
- Pogledaj ovo, Francesco...
- Tvoj ljubimac Ciceron...
- Moj sudac!
- Tvoje su prispodobe nerazumljive.
- Danas je bila pjesnika veera po kraljevoj odredbi. Poslije pjesnikih djela odredi
kralj da se ita moj ljubimac da mi kae Ciceron to mi nije htio rei on. itaj redom
samo podvuene izreke. On ih je podvukao.
Sjela je na bratov leaj, ovila ruke oko koljena i spustila glavu.
- Sigurna si da je pozvao u pomo rimskog konzula da ti objavi svoju prijetnju?
~ 401 ~
- Osudu! To mi je govorio njegov glas udruen pogledima.
- to god bi uinio s tobom, za sve e odgovarati Napulju i monim dravama s

kojima je na otac u savezu i rodbinskoj vezi. Ne daj se zastraiti, Beatrice.
- Smrtnu osudu ili tamnicu ne moe primijeniti na mene, ali proglasit e me

urotnicom. Njemaki car hoe da se s njim nagodi. Matija zna i za moj prijedlog to
sam ga poslala u Njemaku. Prijestolje, kruna, sve je izgubljeno! Opkoljena sam
njegovim straama, uhodama i Ramirom! Opsjednuta u tvravi, zagraena,
svezanih ruku, razdvojena od svijeta, mojih pristaa ovdje, od mojeg doma, bez
svake pomoi. A danas me svezao lancima urote, zapisao topovskim tanadi svoje
prijetnje. Samo je zato odredio pjesniku veer recitiranja da nada mnom prelomi
svijeu.
- Oaj me hvata od tvoje zdvojnosti!
- Posljednji as je kucnuo. Moram se obraniti.
- Rekla si: jao njima kad Beatrice misli. Tvoja mudrost jo nije nala puta na
svjetlo?
- Danas je pao udarac od kojeg me prvi put uhvatio strah.
- Strah je put u propasti
- Vojvoda Anjou poslao je kralju Alfonzu I svojeg glasnika. Ovaj je trgnuo na njegove
grudi bode, a on mu je pruio ruku. I bode mu padne na zemlju.
- Ne mogu prozreti tvoje misli...
- Kralj neto smjera. Moda me kani zajedno s tobom i svim Napuljcima odvesti u
kakvu tvravu.
- To nee uiniti jer e ga napasti pola Italije.
- Slavohlepnost je njegova pomahnitala i spreman je da svojem sinu osigura

prijestolje, da svoje ime, svoj rod, ukorijeni i u svom kraljevstvu. Krvlju bi mojom
zalijevao korijen svojem imenu. Hoe da vjekovima sjedaju na ovo prijestolje
potomci njegova imena. Toj bjesomunoj elji podjarmio je sve i svoju slabost prema
meni. To je mjerilo divljake pohlepe njegova slavohleplja. Da vlada poslije svoje
smrti, da ivi. Opasan je u tom deliriju, jak, jezovit.
- U strepnji te pitam: to da radimo?
- Sutra! Jo pred nama je itava jedna no budnog razmiljanja.
I ostavi ga zabrinuta, uplaena...
*****
Drugog jutra ekao je Varadi po kraljevu nalogu u njegovoj radnoj odaji. Radulo se
brinuo oko kamina i priao kancelaru:
- Mora biti toplo. Kralj nije dobro proveo no. Opet su ga boljele noge. Ti nesretni
ulozi nee da se izgube. Koliko sam puta govorio kralju kad smo bili u ratu:
Velianstvo, ne lijegajte na mokru zemlju. Velianstvo ne spavajte na ledini.
Velianstvo, poznam ja ratniku hrabrost. Ovako se ratnici dobave bolova u
~ 402 ~
kostima. Ali kralj me otjerao. Hrabri junaci slabo mare za opomene. A da je mario,
ne bi bio spavao na ledini i ne bi se sada prevrtao po mekoj postelji.
- Opet mu nije dobro? - zabrine se Varadi?
- To vam je boljetica podmukla kao napuljska eljad. Pritaji se, a onda udri. Ta je
bolest, velim, kao Napulj.
- Valjda mu nije jako zlo?
- Ba zlo ne, ali sasvim dobro nije, a moda mu je tee u glavi nego u nogama jer
kad sam ove noi sjeo kraj njega, on je uzdisao: "Moj Radulo, briga su moja bolesti".
Vi znate otkuda dolaze brige - primijeti starac tiho, a kancelar odgovori pun
zabrinutosti i srditosti:
- Ne bi imao briga da nema nje.
- Obojica su pogledali Beatriceino mramorno poprsje na stalku okovanom srebrom.
Radulo kimne i ape:
- Mramorna kraljica kamena srca. Da se vjenao s plemenitom prinevom majkom,

kako bismo danas lijepo ivjeli. I kralj to zna. Vjerujte, i on to danas ali.
- Samo kad ga obuzmu teke nepogode zbog nasljedstva prijestolja, samo onda ali.
Inae se ne bi sjetio da princ ima i majku. Znam i to. Poslao je nesretnu plemenitu
enu u Italiju na milost i nemilost napuljskom kralju. Okrutnost je to. I ako ali, to
ini jer ga kraljica natee.
Radulo nije protuslovio, nego duboko uzdahnuo. Obojica su utjeli, na svoju sreu,
jer je kralj stupio preko praga.
Oni ga pozdrave. Radulo odmah ostavi dvoranu, a kralj sjedne uz svoj stol. Opaa
se umor od neprospavane noi. im zapone govoriti ve umor nestaje:
- Odluio sam o prijedlogu njemakog cara Friedricha.
Varadijeve oi zatreptale su od uzbuenja, uzrokovanog kraljevim rijeima. Pribliio

se kralju pun neizvjesnosti kao da oekuje sudbonosnu odluku vlastitog ivota.
- Vojskova ima stalni odreeni put koji ga vodi do pobjede, ve je dobar dio
prevalio. Kad ugleda drugi put koji vodi popreno od cilja, to mislite, Varadi, kojim
e putem krenuti mudri vojskovoa?
- Najsigurnij i najbrim.
- Dakle, preim. Jer meni se uri. Ne znam zato, ipak me goni da to prije doem k
cilju. Odabrao sam ono to mi nudi car Friedrich.
S ushitom veselja Varadi se sagne kralju:
- Vratit ete mu osvojene zemlje?
- Vratit u Friedrichu samo jedan dio osvojenih krajeva, ali Be i njegovu okolicu
nikada dok ivim. Nikada! U Beu sam kanio udariti svoju prijestolnicu i to u
provesti. Kad umrem. Ivan moe vraati Nijemcu to ga volja. Ivan mu jo danas
moe obeati da e vratiti Be nakom moje smrti. Tu e poruku Lovro odnijeti u
~ 403 ~
Njemaku. Ali ima jo jedno: Maksimilijan trai da Ivan uzme njegovu ker
Margaretu. Neka to i uini. Dakle, to velite vi?
- Samo bih upozorio velianstvo: utroili smo mnogo snage, pretrpjeli mnogo muke i
jada zbog milanskog braka. Ako ga sad razrijeimo, a Nijemac otkae. Moda je
ponudio to iz puke himbe.
- Kad bih ja uletio na tu svijeu kao noni leptir. Kraljeve se velike usne razvukoe
u ironiju: Maksimilijan dobro rauna. Moj sin je bogat, njegova ki ima malo
miraza, a ipak e postati kraljica ovog kraljevstva, a onda e dobiti Be, dakako
poslije moje smrti. I to je njegova prednost. Najvea je njegova prednost to u
proljee ne mora sa mnom ratovati. A ja? Za koji tjedan imat u u ruci Friedrichovu
odreku na prijestolje i priznanje mojeg sina za nasljednika. Za to priznanje valja
nam razrijeiti i Ivanovu milansku enidbu, ali tek onda kad Maksimilijan i
Friedrich potpiu na ugovor. Stoga Lovro mora ponovno na njemaki dvor da javi
starom i mladom caru da sam spreman doi u Linz, ondje s njim osobno
pregovarati, potpisati i zapeatiti naim peatima ugovor. A kad to bude gotovo,
odaslat u u Rim svetom ocu zahtjev da razrijei brak. Tek kad primim razrjeenje,
doznat e o tome Napulj i itavo moje kraljevstvo. to zato ako sam potroio
vremena i prepalio muke zbog ove milanske enidbe? Sada Maks i njegov otac nude
povoljnije i bre rjeenje Ivanova nasljedstva, a ja ih primam.
Zamiljeni Varadi uspravi glavu:
- Velianstvo, uviam da je vaa odluka mudra, uistinu je bra i sigurnija za

prinevu proklamaciju. Jedino vas molim da tu tajnu ne otkrivate nikome od vaih
najvjernijih.
- Nemam prava ni u koga sumnjati jer nemam za to dokaza, samo znam da je

kraljica saznavala mnogu vau tajnu ako je za nju znalo vie osoba.
- Osim vas i Lovre, nee o tom doznati nitko.
Varadiju odlane. Nastavljao je s kraljem raspravljati potanko o svim okolnostima

najnovije situacije, a onda su tano sastavili ugovor koji Lovro ima da ponese u
Njemaku.
Kralj ustane i poe kaminu, govorei poluglasno:
- Ovaj preokret u mojoj bojnoj osnovi za Ivanovo prijestolje mijenja i moju odluku
da snizim poreze...
Na to Varadi uini kretnju negodovanja, a lice mu se smrai.
- to je? im vam se spomenu porezi, vi ste kao izvan sebe.
- Velianstvo je obealo staleima.
- I oni su meni u prolosti mnogo toga obeali a nisu ispunili!
- Molim, velianstvo, ne mijenjajte ovu odluku! Ne mijenjajte, molim...
- Margareta nee donijeti Ivanu Biancin miraz na koji sam raunao, dakle, trokovi
dvora e jako porasti.
- Ali Margareta donosi sigurnije prijestolje, ali i skromnost...
~ 404 ~
- Prijestolje se danas postavlja samo na podij bogatstva.
- To je istina. Ipak, velianstvo va dvor ve je raskoan, a princ je bogat.

Velianstvo e se predomisliti. Stalei koji su juer bili ovdje raznijet e vae
obeanje zemljom. Sav narod e klicati. Ne uzmite im tu boinicu.
- Kad se radi o porezu, vi ste kao gladan vuk. Okanite se toga. Uinit u onako kako
budem htio. Radije recite kako vam se svidio jueranji Ciceronov govor?
Kancelaru je teko prijei na drugu temu kad je sav ispunjen ovom, ali mora
odgovoriti na postavljeno pitanje:
- inilo mi se da kralj na nekoga niani.
- Na svoju Katilinu koji se nalazi pod ovim krovom. Neka zna da ga hvatamo.
Zatjerat u ga u tjesnac iz kojeg ne moe izii ako se ne preda. to je to, Varadi?
Vae su misli daleko od onoga o emu ja govorim. Vi ste odsutni...
- Priznajem, odvie su me zaokupile promjene kraljeve odluke o porezima
- ujte me, Varadi. Ja sam vas naao kao djeaka u irotitu, bosonogog, bez oca,
majke, krova i kruha. Kad sam vas oslovio, zadivila me vaa bistrina i odvana
iskrenost. Onda sam mislio ovako: taj bi mi mogao biti bistrouman, poten i vjeran
tajnik. I zato sam vas poslao u nauke, odveo na dvor, uinio vas biskupom od
Kaloe u godinama u kojima drugi jo nisu stekli ni svoj hljeb. Podigao sam vas na
ast svojeg prvog dravnika. Pazite, Varadi! Ne pokuavajte se popeti na vrh moje
glave jer biste se mogli grdno skotrljati. Ne sudarajte se s mojim odlukama, jer kralj
sam ja!
- Velianstvo je u pravu. Neka mi oprosti. itav svoj ivot uloio sam da vaeg sina
dignemo na prijestolje, pa mi zahvalnost prema velianstvu namee dunosti...
- Da sluate! - upadne kralj sada ve prijeteim glasom.
Nastavak ovog razgovora prijei dolazak Mladena Berislavia jer se kralj okrene k
njemu s pitanjem:
- Je li se vratio Baka?
- Od juer ga nema na dvoru, velianstvo, ali upravo vani stoji njegov glasnik i moli
velianstvo da mu dopusti da do sutra izostane jer je to vrlo potrebno za stvar zbog
koje je otiao u Budim.
- Neka samo ostane dok je potrebno. A ti poalji ovamo princa.
Nakon ovog kratkog prekida nastavi kralj Matija kao da nije bilo nita:
- Lovro, dakle, mora krenuti u Njemaku da se Friedrich i ja uzmognemo sastati u

Linzu ve poslije nove godine.
- Velianstvo zaboravlja da e vai neprijatelji, koji za kraljicu lome koplja, prirediti

kralju jo mnogo gorkih asova. Valjalo bi, dakle, stalee osvojiti za svoju osnovu.
- Ili pobijediti. A moj ugovor s Friedrichom znai pobjeda nad staleima. Kad
doznaju da se Friedrich odrekao prava na ovo prijestolje u Ivanovu korist, nee se
nai nitko tko bi to otklonio, jer sam od njih odvratio da nakon moje smrti ratuje s
~ 405 ~
Friedrichom. Onog dana, kad ugovor s Friedrichom bude u mojoj ruci, stei u
pristanak velike veine stalea za Ivana. Polaznu toku svega sainjava danas
ugovor s Friedrichom i zato Lovro treba da se uri natrag u Njemaku.
Razgovor opet prekine dolazak princa. Kralj ga gleda s ponosom:
- Dobro mi izgleda, sine. Vedar si i svje. Imam neto da ti kaem. Ne pitaj me za

uzrok, ali posluaj moje rijei.
- Sluat u vas, moj oe - odvrati princ spremno i toplo. - A ja sam upravo htio vae
velianstvo zamoliti da moje vjenanje odgodi do ljeta.
- Gle, zato? - zapita, gledajui veselo svojeg sina.
- Mislio sam, oe, da bi takva sveanost bila shodnija i ljepa kad bi se obavila
nakon proklamacije koju spremate.
Govorio je mirno, makar se rumenio zbog lai koju je izrekao. Ali kralj je bio odvie
zaokupljen svojom osnovom i osjeajem pobjede da bi opazio tu smetnju i odgovori
mu zadovoljno:
- Ba sam te zbog toga zvao. I meni se ini da je bolje obaviti vjenanje nakon
proklamacije - ree kralj, pogledavi znaajno Varadija.
Vrativi se, Ivan je s ushienjem priopio Damiru odgodu dolaska vojvotkinje

Biance.
- Srea mi pomae - veselo e Ivan. - Sve mi se ini da otac nije vie tako ushien
milanskom enidbom. Sve to pogoduje naoj osnovi. Moje putove do Gordane
izravnat e sam moj otac.
~ 406 ~
KATILINA NA KOLJENIMA
Podveer toga dana, kad su sluge napalile sva svjetla u kraljevoj radnoj dvorani,
hitno ue Berislavi i pristupi kralju:
- Njezino velianstvo kraljica pita ima li velianstvo vremena da je primi.
Naas kralja iznenadi ova smjerna poruka i on ustane.
- Njezinom velianstvu bila su vrata vazda otvorena i nije potrebno da se najavljuje.
I krene vratima pa viteki prui kraljici ruku i uvede je u sobu. Odjenula je

tamnomodru svilu ureenu vezivom. Bujnu kosu sputava jednostavna mrea od
bisera. Lice joj je mirno, ali taj mir neto je mekan, skroman. Glava joj nije posebno
uzdignuta. Kralj joj ponudi stolicu.
- Kako ti je kraljice? - upita je Matija.
- Kao nikad dosad.
Odgovorila je glasom koji je zvuao blago. Dranje, glas i pogled sve pokazuje
promjenu, kao da je bolesna.
- to ti je? - upita on. - Neto si blijeda?
- Ve nekoliko dana ne spavam.
- Uistinu. Tvoje lice odaje da si bolesna.
- Moda ozdravljenje.
- To bi znailo da si prije bolovala. Nisi mi nita o tom rekla.
- ekala sam da moje ozdravljenje bude potpuno.
Gledao je kako sjedi skromno, malo sputene glave i polusputenih vjea, vie
njena nego kruta, vie smjerna nego ponosna. ini se kao ena koja je dola da
neto ispovijeda, moli. On je promatra i uti.
Nakon kratke utnje digne ona k njemu pogled kakav jo nikad nije zamijetio u
njenim tamnim hladnim oima.
- Dugo je trebalo, Matija, da se odluim na taj korak - zapone ona nesigurno. -
Ve bih se bila i prije odluila da me nije sprijeio prkos prema tvojim odredbama.
- Sama si ih izazvala.
- Priznajem; kriva sam.
Ostao je iznenaen. Deset godina braka ovakvu rije nije izgovorila.
- To priznanje plod je tvoje mudrosti, Beatrice.
- Nazovi to kako te volja. Odluila sam govoriti onako kako mislim i osjeam.
Svejedno je kako e to shvatiti. Prkos je sprijeio da to u meni ve dozrije. A vjeruj,
~ 407 ~
nije bilo lako. Dugo sam se borila dok je pala moja odluka. Hoe li, dakle, sasluati
to elim rei?
- Vrlo rado, Beatrice.
- Zna historiju moje aragonske dinastije. Odrasla sam u sjaju na visoini

kraljevske vlasti. elja za vlau i krv je svakome u kojem tee prava aragonska krv.
Kad sam s tobom stupila pred oltar, okrunio si me za kraljicu. Naravno, gajila sam
uvjerenje da u ovdje nai svoju drugu domovinu u kojoj u kraljevati do smrti...
Njegova napetost sve vie raste, ipak uti i mudro eka.
- Nade u potomak koji je imao biti moj oslon i temelj vlasti razbile su se. Ne bih bila
kraljevske krvi da nisam eljela osigurati sebe bilo na koji nain u ovom kraljevstvu
i za sluaj nesree da bog tebe pozove prije mene. Razumije li strah mone kraljice
da bi nakon muevljeve smrti mogla ostati udovica koju bi svi progonili?
- Razumijem, potpuno - prihvati on mirno, promatrajui je sve pozornije.
- Ovaj strah progonio me to vie to si odluio uiniti nasljednikom sina ene koju
sam smatrala svojom suparnicom u tvojem srcu.
Postojano kralj uti, a ona nastavlja:
- Ta ljubomora nedostojna je kraljice, ali zar kraljica nije ena?
Matija ne odaje odgovora. Zagledan u nju slua.
- Zamrzila sam tvojeg sina, zamrzila ga je i kraljica i ena, jer je ugroavao moju
vlast, moj poloaj u budunosti, moju sudbinu za sluaj kad bi ti nestao. Ta je
mrnja bila prirodna.
- Razumijem - potvrdi kralj vie od elje da je obodri negoli iz uvjerenja.
- Pa kad to razumije, onda e lako shvatiti zato je u meni uskipjela sva krv protiv
Ivana i njegova nasljedstva. Ne samo da mi on oduzima vlast nego moram s pravom
oekivati njegovu osvetu to sam stala na mjesto njegove majke koju on oboava. Ni
ovo nije dostojno mene, pa ipak je bilo tako: hvatao me strah od Ivanove osvete i
progonstva, strah je razjurio sve to je u meni bilo osjeaja, a ostalo je mjesta samo
goloj mrnji. Mrnja roena za moj kraljevski opstanak razbuktala se u krutu
bezobzirnost. Navela me da se borim svim sredstvima koja sam mogla napipati i
zahvatiti, a prepustila sam i mojoj okolini da se slui svim to ima zla kako bi
pomogla meni. Tako sam koristila i ona sredstva koja su mi doaptavali moji i tvoji
neprijatelji, sredstva mene nedostojna.
Zbog tolikog priznanja kralj se snebio. Prsa mu se uzdigla od navale uzbuenosti,

ali ipak uva svoj mir i eka to e slijediti.
- Tvoji i moji neprijatelji i prijatelji vodili su me putovima na kojima moram stradati.

Bezglavo sam se predala, videi pred sobom stranu prikazu: tvojeg sina koji me
goni svojom osvetom. U toj jurnjavi izgubila sam i ono to mi je neko bilo toliko
drago - ljubav svojeg mua.
Pri tom ona spusti pogled. Kralj ne odgovori. Trudio se da zatomi i prikrije naglo
dizanje i sputanje svojih prsiju.
~ 408 ~
- Jo i danas se bojim Ivana i njegove osvete i progonstva. To ne tajim.
- Krivo mu ini.
- Bojim se i, evo, otvoreno ispovijedam: voljela bih napustiti dvor i otii u Napulj
nego doekati tvoju smrt da ostanem izvrgnuta njegovu progonu.
Matija se ne mie i uti.
- Voljela bih, velim, da me otpusti u moju domovinu - pritom joj glas zadre kao
da sustee provalu jecanja, ali se snae i nastavlja- Moda bi bilo najbolje da se
uklonim. Spremna sam i na to, ali ni u kojem sluaju ne elim proslijediti putem
kojim me gonio strah od tvojeg sina. Taj put nije dostojan mene, a zadaje mi teke
boli. Uvidjela sam da su mi tvoji neprijatelji ponudili krunu samo zato da tebi
spreme neprilike, a moda i da mene unite. Znam, mrzili su me ovdje svi, znam:
mrze me i danas i nude mi krunu da mene iskoriste protiv tebe. to dakle, da
traim u toj neizvjesnosti? Ispovijedam ti otvoreno: otklanjam ponudu tvojih
neprijatelja na krunu.
irokim pogledom promatra kralj Beatrice, a ona opetuje:
- Da, otklanjam krunu, odriem se svake borbe za ovo prijestolje. Povlaim se, pa
makar u Napulj da osiguram svoj ivot...
Nastade tiina. On ustade i krene dvoranom. Sve se u njemu uzdiglo, razmahalo i

uskomealo. A ona poput pokajnice u naslonjau sputene glave i gleda u zemlju.
On je miran, hladan, naoko, ali njezin otklon krune kao da ga strai.
- Poinila sam mnogo nepotrebnih ina, mnogo toga to si imao pravo da mi

zamjeri. Sad ini sa mnom to hoe. Predajem se.
Drhtave prsi nisu smogle glasa. Ne okree se k njoj, uti i razmilja, a ona eka kao
osuenik na sudu.
Mnogo je prolo asaka dok se on obazre i zapita je ozbiljno i strogo:
- Beatrice! Naputa borbu protiv Ivana?
- Rekoh: naputam. Ako ne vjeruje, otpremi me u Napulj zauvijek. Spremna sam

na to da ti olakam provoenje tvoje osnove.
- Jo jednom pitam: Beatrice, odrie se svakog zahtjeva na krunu?
- Odriem. To je moj poraz, a ja ga priznajem.
Neobino laganim koracima ide kralj k stolu, uzme papir i ree:
- Ako se odrie krune i borbe protiv Ivana, javi to onima koji su ti ponudili krunu.
Kraljica spremno ustane i priblii se k stolu.
- Kazuj mi u pero to god eli.
- Zna li, Beatrice, da nakon toga vie nema povratka?
~ 409 ~
- Dosta sam ogorila ivot tebi i sebi. Kad sam odluila da se povuem, razmislila
sam to inim.
I sjedne, uzme pero pa eka. I on joj kazuje u pero odreku prava na prijestolje, a
ona pie. Odjednom on zastane u diktiranju:
- Nee obnoviti svoju borbu ni onda kad ponude krunu mojem sinu?
- Tvoja je elja da on bude tvoj nasljednik. Ti e to provesti i protiv mene. Znam to

sigurno. Proveo si svaku svoju osnovu. I ovu e izvriti. Ja dalje neu jer ne mogu
ni kad njemu ponude krunu.
- Onda pii onima koji ti nude krunu ovako: "Predomislila sam se i stekla uvjerenje
da stalei u ovom kraljevstvu ne ele ensku vladavinu. I ako stalei ponude krunu
princu Ivanu, ja u se tome mirno pokoriti."
Napisala je te rijei bez i najmanjeg oklijevanja i potpisala. Onda prui pismo kralju,
ustane i poe prema kaminu. On je ostao uz stol, vrsto uperivi pogled u njeno lice
i odmjerivi itavu njenu pojavu.
- Okanit e se, Beatrice, svake spletke?
- Ne zovem to spletkama, nego, kako rekoh, jurnjavom u strahu za opstanak svoje

vlasti. Ne vjeruje li, alji me u Napulj.
- Ti si, dakle, spremna da krene u Napulj?
- Potpuno spremna.
- A kad bih te zadrao ovdje?
- U tvojoj je vlasti da odredi, makar je teko ivjeti poniena na dvoru gdje sam
neko uivala potovanje i tvoje srce.
Iz njenih oiju potekoe suze. Ostaje miran i nekolebljiv.
- eljela bi, Beatrice da opet bude sve kao neko?
Ona jo jae zaplae.
- Izmuila si me, poinila nevjerojatnih prestupaka protiv kralja.
- Priznajem - ree kroz pla.
- Sve to mogao bih zaboraviti i sve bi moglo biti kao to je bilo prije, ali uz uvjete.
Podigla je lice mokro od suza.
- Na tebi je da ih postavi.
- Moe li Ivanu biti dobra?
- On me mrzi.
- I ti njega!
- To sam ve priznala.
~ 410 ~
Neprestano je plakala, izgovarajui rijei zahvale i uivlje konano
proaptala:
- Oprosti mi Matija, sve to sam ti uinila.
- Mrnje moe nestati kad se uklone uzroci. Ako ti pruim dokaze, jamstvo da e
Ivan za sluaj moje smrti tebe na ovom potivati kao kraljicu majku?
- On ima svoju majku...
- Ali ona ne trai, ak i nee nikakav kraljevski poloaj. Ona je sretna to moe
vidjeti svoga sina. Meutim, preko noi ne moete ni ti ni on promijeniti svoje
osjeaje. Ali njegova je mrnja izazvana samo tvojim ponaanjem, im bi ti
promijenila svoje dranje, u njemu bi nastao preokret. Ne traim od tebe da ovog
asa izmijeni svoje srce. Borba za prijestolje razorila je nau obiteljsku sreu.
Godinama sam trpio zbog tvojeg nastojanja da mi podari nasljednika. Zaboravit u
sve, osigurat u ti kraljevski ivot na ovom dvoru uz jamstvo koje e i tebe uvjeriti
da se nema ega bojati. Prije nego Ivana proklamiraju, on e i tebi i meni prisei na
ljubav svoje majke, a to mu je sveto da e drati obeanje. Uredit u tvoj poloaj
istodobno kad njega proklamiraju.
Govorio je, idui po sobi prema njoj dok nije stigao do kamina.
- Dakle, nije li ti dovoljno jamstvo?
Ona ustane i baci mu se pred noge.
- Velik si bio u mrnji prema meni, a jo si vei u svojoj plemenitosti.
I stade plakati, spustivi glavu na njegova koljena.
Osjeao je kako mu srce dre. Ipak se ne dotakne glave koja ga je za ruhu a

ljepotom i muila umom.
- Hoe li pokuati da iskorijeni mrnju prema Ivanu?
- Pokuat u. Prisiem ti na svoju sreu. Nadam se da bih mu mogla biti druga

majka.
- I to e rei pred svima?
- Pred cijelim svijetom.
Tek sad polagano spusti svoje ruke na njenu smeu kosu.
- Dogodi li se to, Beatrice, i moje e se srce vratiti k tebi.
- To jedino elim - usklikne kroz pla, uhvati njegovu ruku i utisne na nj svoje
usne.
On je povue:
- Ustani, Beatrice. Otari suze. Zaponi nov ivot. elio bih mira i sree. elio bih
mirno doekati svoju starost i smrt. Samo ti moe da mi to prui. Ako odri sve
ono to si sad ponudila, moi u ti vjerovati.
~ 411 ~
Podigao je lijepu kraljicu i posadio je u naslonja. Trebao je mnogo snage da ostane

hladan. Sjeo je opet kraj nje.
- Kad bih umro bez nasljednika, najvie bi stradala ti, Beatrice. Ovdje su te uvijek
smatrali tuinkom i bili bi sretni da te mogu prognali u Napulj. Ako Ivan bude
nasljednik prijestolja, ostat e na ovom dvoru, a Ivan e te potivati kao moju
enu. Njegovo je srce i odvie njeno i blago. Kad u tebi osjeti iskrenu sklonost, bit
e ti zahvalan i zavoljeti te. Mi emo ovako ivjeti u skladu i miru. Iznijet u jednog
dana pred sabor staleima prijedlog da se tebi zakonski osigura kraljevski dohodak
do tvoje smrti.
- Moje e oprotenje biti veliko. Ostavljam ti rok. Svejedno da li nekoliko dana ili
tjedana da sama sa sobom obrauna i dokae kako si iz svojeg srca iskorijenila
mrnju prema Ivanu. Onda u sve pozvati na okup da budu svjedoci sklopljenog
mira meu nama do smrti.
- Kunem se na vlastitu sreu: nee se u meni prevariti. Samo mi reci da su mi

kralj i mu oprostili.
- Beatrice, to bi sve bilo od tebe da mu toliko puta nije molio kralja neka te
potedi? Promisli o tom.
Pristupila je opet k njemu, uzela mu ruke i proaptala:
- Zasluit u svoje oprotenje.
I onda se polako okrene i ode iz dvorane. A on se zguri u naslonjau, nasloni glavu i

zatvori oi. Od prevelikog napora i samosvladavanja obuzme ga umor. U njegovu
duu ulazila je nova nada. Zbog toga preokreta osjeao se kralj Matija nadohvat
cilja za koji je toliko vremena iscrpljivao svoju snagu u grevitoj beskrajnoj borbi.
Iznenada se naao pred vratima ostvarenja ivotne osnove. I zaboravi na kostobolju.
Ovu je no proveo u pregraivanju svojeg plana prema novom povoljnom vjetru i
novoj vanoj situaciji.
Jutrom je neto kasno doao u svoju radnu dvoranu, ali je bio lagan, ustar, neto
tajanstven u primjedbama koje bi podvlaio znaajnim svijetlim crtama nekog
humora to se svima inio predznakom vedrog raspoloenja. U prisutnosti Varadija
i svog prvog tajnika biskupa Filipca, kralj pozove upravljae dvora katelana
Gvulaja, dvorske metre Mladena Berislavia i Franje Orbana i naloi:
- Katelane, digni strae u dvoritu ispred vrata napuljskih dvorana to su zateeni

u dvoritu. Reci im da vie nema kuge. I pusti ih opet u dvor kraljici. I s gradskih
zidina povuci suvine ete, neka bude onako kao u obino doba.
- A glasnike valja ostaviti na miru?
- Ne. Svakog glasnika zadri kao i dosad, dolazio u dvor ili izlazio, i alji mi vijesti
koje nosi. Zatim digni strae ispred vrata napuljskog poslanika Ranzana. Opet se
moe kretati dvorom kao prije. Isto to vrijedi i za napuljskog princa Francesca. Na
dvoru opet vlada sloboda kao i prije. Nema vie opsade. Kraljica moe ii u crkvu, u
lov, na etnju, kud je volja. Dakako, ti e Berislaviu vazda poi s njom. Jeste li
razumjeli?
- Da, velianstvo.
~ 412 ~
- Sad idite i izvedite to elim. Jo neto. Berislaviu, gdje je Gordana?
- Juer je odselila u kuu svojeg mua u Budimu.
- Isporui Damiru neka enu danas poslije ruka dovede k meni.
Nijedan od kraljevskih upravljaa dvora nije odao golemo iznenaenje to ih je

obuzelo zbog novih kraljevskih odredaba. Jedino se Varadi usplahiren ustremio. Ali
kralj kao da to ne opaa i okrene se k biskupu Filipcu:
- Poite, biskupe, k mojem sinu i recite da od sutra moe izlaziti iz dvora svojoj
majci. Opsada dvora je nepotrebna.
Svi ti nalozi uznemiruju Varadija. Osjea da se neto dogodilo to mu kralj

namjerice taji. Kad su ostali sami, kralj je sjeo uz kamin. Kancelaru je bilo jasno da
e sada pred njim rijeiti zagonetku.
- Dakle, Varadi, naa je pobjeda potpuna, cilj da Ivana proklamiramo lei mi na

dlanu. Proklamacija e se izvriti bre nego to sam mislio, ve prvih dana proljea.
- Odredbe koje je vae velianstvo uinilo malo prije ne pruaju mi mnogo nade.
Opsada Napulja je dignuta...
- Kad ne bih imao stvarnih razloga, ne bih to uinio.
- Dakle, nova stepenica koju velianstvo postavlja Napulju?
- Ovaj put nije stepenica, nego veleduni obzir pobjednika prema pobijeenome!
- Kraljiine pristae prele su u tabor vaeg velianstva i ostavile kraljicu?
- Ona je napustila njih i sama prela u moj tabor.
- Kralj je dobre volje kad zbija tako odline ale.
- Nikad nisam govorio ozbiljnije. Kraljica se predala, odrekla krune. Evo, itajte
njeno pismo svojim ugarskim pristaama.
Proitavi pismo, Varadi digne glavu. Lice mu je rumeno od uzbuenja.
- Kraljeva dalekovidnost ne bi smjela vjerovati ovom dokazu.
- Beatrice je uvidjela svoje grijehe, priznala mrnju prema Ivanu i obeala da bi mu

mogla biti majka ako joj zajami odlian ivot nakon moje smrti. Ja u sada stupiti
izmeu njih kao posrednik. Kraljicu sam natjerao u kripac. Katilina se predaje.
Kraljica zna da nema vie svrhe voditi borbu. Ivan je izgubio najveeg neprijatelja.
- Ne vjerujem da je to iskreno. Zamka i nita vie.
- ime opravdavate te rijei?
- Dogaajima, iskustvom u prolosti, moj dobar duh ape mi da ne vjerujem.
- Va zao duh koji ne podnosi kraljicu.
Kraljev glas ima prizvuk ljutine.
- Velianstvo, savjetujem da se ne date svladati tom varkom.
~ 413 ~
- Velim da nema varke, a kad bi je bilo, znat u je na vrijeme otkriti. Kraljica je jo

uvijek u mojim rukama.
- im kraljici otvorite sva vrata u slobodu, izdali ste svoje vlastito prijestolje.
- Zabranjujem vam ovakve izjave.
Makar kraljev glas najavljuje srdbu, Varadi ne zastaje!
- Velianstvo je umorno.
- Vi ste zaslijepljeni mrnjom...
- Kralju, osjeam da ste svoje prijestolje predali na milost i nemilost.
- Skrenuli ste umom kad umiljate da pouavate kralja.
- Kralj je mu mlade ene...
-Posljednji vam put zabranjujem da tako govorite sa mnom.
- inim to zbog podanike vjernosti.
- Zbog vae uiljive udi koja ne moe ivjeti ako nema razdora i svae s kraljicom.
Samo onda ste sretni kad sam s njom u zavadi. Jest, davno sam to opazio. Vi biste
je mrzili i kad bih s njom imao zakonitog sina i ne bi bilo borbe za prijestolje.
- Sina kojeg bi ona odgojila pretpostavljao bih princu Ivanu.
- Priznajte da vas ne vodi briga za dravu, ve lina mrnja prema kraljici.
- Vodi me uvjerenje do sri da vas je zaplela u nove mree.
- Kakvom drskou vrijeate kraljeve umne sposobnosti?
- Velianstvo, iz mene vie uas za budunost kraljevstva, za prijestolje koje ste

bacili pred noge svojoj eni...
- Varadi, aa je puna.
Prijeteim glasom izreene kraljeve rijei zaustave kancelarove izjave, ali ne

zaustavljaju njegov strah i sada pone tiho moliti, sklapajui ruke:
- Velianstvo, oprostite mi ispad. Bilo je reeno u dobroj namjeri, samo rijei su mi

preotre. Kralju, oprostite mi i sjetite se samo jednog sluaja: prigodom svojeg
dolaska u Hrvatsku kraljica je sve nas iznenadila zagrljajem princa Ivana. Svu je
ljupkost prosula nad njim, a nekoliko dana nakon toga proitalo je vae velianstvo
pismo glasnika kraljiine stranke iz Budima, proitalo je one kobne rijei: "Kartaga
mora pasti." Sjetite se, kralju, kako ste uzviknuli: "Mojeg sina nazivlje Kartagom,
moj Katilina!" Vae velianstvo uzviknulo je to svim oajem kraljevskog i oinskog
srca. Istog dana donijeli su slugu prineve majke probodena otrovnim maem
Alfonza Borgie! Kartaga je imala... mjesto nje pao je drugi.
- Nju krivite zbog toga? - upita neto blae kralj.
- Okrivljavam onoga kojeg je velianstvo okrivljavalo kad je uhvatilo na djelu

lijenika njezinog velianstva Cristofana, kad ga je izagnalo iz kraljevstva. Ja nisam
~ 414 ~
okrivljavao nikoga koga nije okrivio kralj. A sad kraljica nudi zagrljaj princu Ivanu,
sad nudi mir, a ja, ja ga ne bih prihvatio, jer...
- Jer niste pravi dravnik. Turci su haraili, nabijali na kolce nae ljude, a ja sam
ipak s njima sklapao mir. Da nisam primio ponudu Turina, beskrajno bih vodio
rat. Vladislav eki htio me gurnuti s prijestolja, a ja sam ga zvao u Olmuc, obasuo
astima i darovima i sklopio s njim mir, dapae prijateljstvo. Friedrich mi je radio o
glavi kad su mi domai neprijatelji u ovom kraljestvu spremili svrgnue, a danas,
eto, spreman sam s njim stupiti u rodbinstvo. Da dobijem pruenu ruku pomirnicu
koja se odrie krune u korist moga sina.
- Kralju, na koljenima vas molim - Varadi klekne - ne primite ovu ruku. Osjeam da
e to biti propast vaa i itavog kraljevstva.
- Zar vas nita ne moe pouiti to je vladavina? Vi ste zaslijepljeni. Otrovani

vlastitom ui. Otrijeznite se. Kad sam primio prueno primirje Turinu, Vladislavu
i Friedrichu, primit u i kraljiinu ponudu. Nije ona neman. Da je imala potomka,
bila bi najbolja ena, najbolja kraljica.
- Znao je Bog kome nije dao djeteta.
- Varadi, vi ste poludjeli!
Kraljev poklik odjekne od raskonih zidina i pade na kancelara kao ognjena gronja.
Krv mu je poletjela u lice, grozniavi strah da su svi napori, sve muke smrvljene,
pale pred Beatriceine noge, proeo je svu njegovu vrelu ud.
- Ponuda znai poraz i ja ga prihvaam.
- Velianstvo prihvaa kraljiinu ponudu?
- Ve sam prihvatio, za sebe, sina, za vas i za itavo kraljevstvo.
- Onda molim kralja da me otpusti iz svoje slube.
Razbjenjeli kralj udari po stolu:
- Kad vas otpustim, otvorit u vam vrata tamnice.
- Kralju, zaklinjem vas nebom i zemljom i mudrosti vaom ...
- Dosta! - vikne Matija. - Idite na posao.
Klecavim nogama ide Varadi u kraljevu kancelariju. Ali se nije prihvatio posla.
Drhte mu ruke. Titi ga kao da mu lei na grudima kraljevska kruna, prijestolje,
itav dvor sa svom svojom raskoi, sjajem, slavom i paklenim borbama.
Svaka kap njegove krvi puna je ui, nevjerovanja, sumnja. to da radi? Kamo da
ide? Koga da zove u pomo? Pohitao je na hodnik i poao gore k Lovri Ilokom.
- Vojvodo, potres... strani potres... Kraljica nudi mir, a kralj ga prihvaa. Vojvodo,
taj mir nosi u sebi smrt... iju, kako, ne znam , ali to osjeam. Beatrice Aragonska
da moli oprotenje i smatra se pobijeenom? To bi znailo da je no postala dan,
blato zlato, potenje razbojstvo...
- Biskupe, za ime Boje, to se dogodilo? Varadi pria, a onda uzdie:
~ 415 ~
- Vojvodo, potres... strani potres... Kraljica nudi mir, a kralj... Javite mu neka
dou u pomo. Mlade enske ari smutile su volju starom, silovitom, samovoljnom
kralju.
- Odmah u to saopiti palatinu. Idem k njemu u Budim. Moda e i on biti vaeg

mnjenja, a bude li protivnog?...
- Ne moe. Nee!
*****
Dolje u kraljevoj odaji stoji pred svojim vladarem Mladen Berislavi.
- Sluaj me - ape mu kralj povjerljivo. - Rekao sam: kraljica ima slobodu, ali ti je
mora pratiti svuda. Uzmi sobom Simona i Stjepka. Budno pazi na svaki njezin
korak, ne putaj je nikako samu. Ona te nee otjerati jer mi je sama ponudila da je
pazim. Ima li kakvog vjernog prijatelja kojeg kraljica ne poznaje? Dobro. Kad ga
ima, a ti ga odjeni u odoru sluge i neka bude vjeno u kraljiinoj slubi, neka
tano pazi na svaki njezin korak. Uhode koje su dosad pazile po hodnicima dvora
nemoj maknuti, samo ih zamijeni drugima. O svemu tome ne smije znati nitko,
samo ti. Odgovoran si mi.
- Zalaem velianstvu svoj ivot. Nitko nee nita zamijetiti.
- Razumio si me. Idi!
Koliko god su Varadijeve sumnje razjarile kralja, pobudile su ga na opreznost, ali

odluku da prihvati ponueni mir, nije ga pokolebala.
Jo uvijek je dosta jak da istrauje Beatriceine namjere, ine, njeno dranje i

korake, vrsta mu je odluka da prihvati ponuenu ruku koja je dosad Ivanu otimala
prijestolje. Primio bi ruku Turina, makar u dubini due osjea radost to ta ruka
pripada njoj, eni koja je neko vladala svom strau mua.
Koliko god ga je ta strast godinama zarobljavala, on joj se oteo, otkinuo, kad je

njena ruka zgrabila za njegovo prijestolje, za ono prijestolje to ga je on obasuo
zlatom, okruio moi i posuo slavom, a sad je ta ruka klonula. Predao se najvei
dumanin koji se zdruio s njegovim neprijateljima, monim dijelom onih stalea
koji odluuju o izboru kralja.
Beatrice se predala, odrekla, otvorila vrata njegovoj osnovi, priznat e Ivana za

kralja. Priznat e Friedrich, dva neprijatelja, jaka, snana, najopasnija nude Ivanu
prijestolje.
Znao je zato one veeri ita Cicerona. Ona je osjetila u tim rijeima da je on
spreman na sve i na najokrutnije kazne za svoje prijestolje. Ona zna to bi je stiglo.
Ne moe dalje. Predaje se. To je tako prirodno kao to je prirodno da pada no.
Varadijeve ga sumnje raspaljuju, ispunjaju gnjevom i to on vie moli da ne primi

kraljiinu ponudu, to se u kralju sve vie razmahuje otpor vlastodrca...
"Upokorit u Varadija makar ga vezao u lance."
Ne usuuje se priznati da dolje negdje duboko osjea kako mu ova ruka pomirnica
nosi ljepotu ene. Mrnja koju je osjeao prema njoj kad god ju je zatekao u nedjelu
protiv njegovih osnova ini mu se sada samo nalije onog nerazjanjenog to krije
~ 416 ~
klicu njegove slabosti prema njoj. Njena ponuda za mir izaziva sad kralja
pobjednika, radost suverena, radost vojskovoe to je dobio bitku. Radost mua
duboko se sakriva, prikriva, zavuena, nevidljiva. A on je osjea.
"Varadija u upokoriti, ili pregaziti."
I zagleda se u plamen kamina, doarava sliku budunosti. Iza njegovih lea ulazi u
dvoranu dvorski metar Orban i najavi:
- Velianstvo, biskup Baka je stigao iz Budima.
- Dobro, neka doe.
Sad nije vise osjeao nikakvo zanimanje za Bakaev dolazak. Pred novim
preokretom prelo je u zaborav sve drugo, pa i Bakaeva zadaa. Jedva ga je opazio
kad je ulazio i poklonio se ekajui.
Kralj ne vidi njegovu okruglu veliku glavu, ne vidi ni njegovo zarumenjelo lice, a
njegov krupan uzdignuti nos to je crven od zime, ni njegove oi to miruju bez
ikakva izraaja. Gotovo ga ljuti to sad smeta njegovim mislima. Samo da neto veli,
ponuka biskupa.
- Govorite - i opet nastavlja svoje misli.
S izrazitim mirom i ozbiljnou nastoji Baka svratiti kraljevu pozornost na sebe i

pria o nekom fratru to propovijeda, a nitko ga ne pozna, ali govori narodu o
porezima. Zove se Bonifacije.
Ovo kralja trgne i odmah stade sluati.
- Velianstvu, ovu su lozinku bacili u narod vai najodaniji podanici. Velianstvo

neka upita nekoga od one gospode koji su juer bili ovdje kao izaslanici stalea.
- Zato da pitam njih kad ste vi ovdje? Razjasnite - nestrpljivo e Matija.
- Bio sam prisutan kad su gospoda govorila biskupu Varadiju da se kane pokloniti
kralju i ponuditi svoje glasove za princa Ivana uz uvjet da snizite poreze.
U kraljevim oima zadrhti bljesak.
- Varadi?
- Molim, velianstvo neka dozove gospodu pa od njih sazna da ih je Varadi uputio

neka ponude kralju glasove za princa, a zatrae snienje poreza. To je rekao u
propovjedi Bonifacije.
U trenutanoj tiini uje se samo kripanje kraljevih zuba.
- Porezi, da... Varadi skae kao podivljali bik kad uje o porezima. To je njegova
bolest, njegovo ludilo.
- Bit e u dobroj namjeri, naglaujem ponovo. Imam jedno pismo u kojem taj
udesni fratar Bonifacije pie:
"Varadi je rekao: kralj e porezima unititi svoje prijestolje i svoj ivot."
~ 417 ~
- Varadi! - skoi kralj sa stolice. A Baka ita dalje: "... Pravo je rekao Varadi.
Trebalo bi kralj da uje prigovor od stalea i puka."
- Varadi! Varadi! - opetuje kralj. Bijesno griska velike usne, mrti se. Slian je
gladnom lavu kad oekuje plijen. Dahui kune, prijeti se, razmahuje se u njemu
lagana srdba koju je gomilao Varadi svojim otporom.
"Sve se slae. Sve. I ono o zakonitom djetetu, i ono o porezu, i razdvajanju Beatrice
od mene. Sve se to slae. On je hukao mene protiv kraljice. to god je bilo meu
nama, vazda je on postavio svoje zamke. Uvijek je on donio protiv nje svoje optube.
On huka stalee na mene. On trai snienje poreza. On! I alje propovjednika po
kraljevstvu! ekaj, Varadi! Jao tebi."
Ne moe utaiti svoju jarost i poe da otvori vrata kraljev ske kancelarije. Na putu
se zaustavi. Smilja i smilja.
Od asa kad se Varadi usprotivio da prihvati kraljiin mir, zapalio se u Matijinoj

dui plamen bjesnila. U tom bjesnilu skriven je gnjev mua kojemu hoe da oduzme
jedinu prigodu da ponovo stekne mladu enu, ne zna se je li vei gnjev dravnika
koji u toj ponudi nalazi utjelovljenje svojih dravnikih osnova. Na taj plamen nalio
je Baka vrelo ulje. Porez za koji se kralj prihvaa tvrdokornom snagom, gladnom
pohlepom, jaom od same strasti mua za enom.
Dvije strasti, dvije ive eravice: porez i Beatriceina ponuda zahvatile su kraljevu
mahnitu, estoku, vulkansku prirodu vrelom strau. Dua mu se pretvorila u
bujicu punu virova...
*****
Odmah je dao dozvati princa Ivana. Smjesta je siao k ocu. Matija nije nita
obrazlagao. Mrko lice i kratke rijei upozorile su Ivana da kralj ne eli raspravljati,
ve oekuje od njega samo posluh.
- Jedna je zapreka pala tvojoj proklamaciji iznenada - ree kralj. - Kraljica se

predala i odrekla zahtjeva na prijestolje.
Mladi princ slua zauen i nema vremena da to odgovori Kralj mu ne prua

prigode:
- Ve je napisala svojim pristaama odreku, preporuivi tebe. Poloaj se, dakle,

posve mijenja. A prema tome i tvoje dunosti. elim da tvoje vladanje bude prema
njoj blago i da joj vrati svaku ljubaznost koju e ti ona iskazati. Budi prema njoj
vitez jer moj sin i ne moe biti drugo. Samo sam te toliko htio obavijestiti. Odvie me
zaokupljaju poslovi. Idi sinko, do vienja.
Neizmjerno iznenaen, Ivan pohiti da navijesti to udo Damiru. Uskoro nakon toga
ulazio je kralju Francesco kojega je pozvao Berislavi. Kralj ga otro pogleda i
ukorno oslovi:
- Ti si poinio nedostojnost. Pratam ti zbog Beatrice. Budemo li mogli ivjeti u miru

i slozi, novi sklad nikad neu naruiti ja! Upamti to.
Jedva je Francesco mogao da izree nekoliko rijei zahvale, kad je ve ulazio

Ranzano.
~ 418 ~
- Vi ste loe utjecali na kraljicu - mrko e kralj. - im sam je razdvojio od vas,

nala je pravi put.
- Neka me vie velianstvo otpusti iz dvora u Napulj - ponizno e Ranzano,
- Ostat ete dok ne odredim drugaije. Slobodu vam vraam do asa dok je budete
znali potivati.
- Kraljica mi je zabranila da se upleem u poslove ovog kraljevstva.
- Pokuajte da ne prekrite zapovijed, jer prestupak kanjavam. Prepustite kraljicu

samoj sebi. To vam ozbiljno savjetujem.
S tim je rijeima otpravio poslanika napuljskog kralja, svojeg tasta. Kraljiin brat
Francesco nije se mogao snai, uvi zato mu je vraena sloboda. I kad ga je kralj
otpustio, Francesco se nae u kraljiinoj odaji navalivi pitanjima:
- to se to dogodilo, Beatrice?
- Predaja.
- Ti se predaje?
- Nema drugog izlaza.
- Dopustit e da se Ivan digne na prijestolje?
- Bolje da se digne mojom pomoi nego protiv mene.
- to si to uinila, sestro?
Sad se pojavi Ranzano i digne ruku prema Francescu:
- Visosti, pustite. Kad se pravi ratnik uvjeri da mora biti poraen ne uputa se u
bitku. Radije ponudi plemeniti mir. To je mudrost dostojna njezinog velianstva.
- Dakle, sad smo vazali? pita Francesco.
- Pustimo to, visosti, kraljici. Neka ona radi ono to smatra dobrim, a Beatrice
Aragonska nikad ne bi mogla biti rob. To upamtite. Doite da se nauijemo zraka,
ponajprije zraka, nakon tamnovanja.
~ 419 ~
"VJERNI IZDAJNICI"
Povratak napuljskih dvorana na dvor, njihovo slobodno kretanje, proirilo se
munjevitom brzinom meu kraljevim dvoranima i proizvelo neugodan dojam,
naroito kod kraljevskih dvorskih funkcionara ija je mrnja prema Napuljcima bila
neutaiva. Napuljci su mrnju uzvraali i dodavali joj jo i prezir prema kraljevim
hrvatskim i ugarskim dvoranima, smatrajui ih barbarima i manje naobraenim i
civiliziranim.
- Jedva to su Napuljci zauzeli svoje pozicije uz kraljicu, pourili se da naglase to

zauzee ve u prvim asovima. Izazovno su proli koridorima i predvorjima prema
ostalim dvoranima.
Enrico odmah pone izdavati naloge bahatim govorom i ponaanjem. Pojavila se i

Nardella, lutajui svojim mumljanjem hodnicima i predvorjima . . . Jedino se
kraljica povukla u svoje odaje s hercegom Hippolitom, odmarajui se od pretrpljenih
muka prolih dana.
Za objeda pojavili su se Francesco i Ranzano, skromni i povueni. Beatrice bi

pogledavala od asa do asa u kralja s nekom plahou, a prema Ivanu je iskazivala
nenametljivu popustljivost svoje vazda naglaene mrnje. Kraljevoj panji nije nita
izbjeglo, iako je, i kao uvijek, bio razgovorljiv kuedomain.
*****
Gordana se smjestila u Budimu u udobnim odajama lijepe kue u kojoj su

stanovale prineva i Damirova majka. Tri dana boravila je Gordana u toj kui,
brinui se da uredi sve spretno i skladno kako sluinad ne bi mogla kontrolirati
ivot mladog para. Oboje su stanovali u gornjem katu posve odijeljen tako da se
uope nisu viali.
Treeg dana kasno uvee, kad je djevojka sjedila, itajui neku latinsku knjigu,
pojavi se iznenada Damirov sluga s pismom u kome je Damir moli da ga primi jer joj
nosi vane vijesti.
Damir ue u sobu i pokloni se dubokim potivanjem.
- Dakle, kralj je dopustio da opet doem na dvor? - upita ona veselo.
- Oprostite, nisam mogao k njemu, neprestano je ivo zaposlen.
- Mislila sam da ste mi to doli javiti.
- Oprostite to nisam udovoljio vaoj elji, ali kralj prima samo glasnike i
dostojanstvenike na vijeanje. Nisam se ni usudio da pokuavam doi do njega. I
princ je danas bio pozvan, kralj mu je neto navijestio, a nije mu dao ni do rijei.
Drao se vrlo hladno. Ivan je imao nakanu zamoliti ga da me primi, ali mu kralj nije
dao vremena.
- Zato je kralj tako mrk?
- To ne bih mogao ponoviti, ali doao sam vam javiti neobian dogaaj. Kraljica je
ponudila kralju pomirbu, odrekla se zahtjeva na krunu.
Njene bademaste oi pokriju duge trepavice da sakrije svoje misli.
~ 420 ~
- A kralj?
- Prihvatio je pomirbu, odstranio sve strae, podijelio kraljici i njezinim zemljacima

slobodu.
- Dakle kralj vjeruje?
- A vi, Gordana?
- Napuljska ruka pomirnica uvijek je ostavila na dlanu bode. Napulj je isto tako
podmukao u borbi kao i u miru. Pruit e kratku pomirnicu da moe lagodnije
udariti bodeom u srce.
- Toga se svi mi bojimo!
- A Varadi?
- Najavio je sve to vojvodi Ilokome i zamolio neka poe palatinu. On bi kralja

odvratio da primi tu pomirbu. Sreo sam vojvodu na hodniku i on mi je sve ispriao,
a ja sam pohitao k vama da vas obavijestim.
- to je Varadi rekao kralju?
- Usprotivio se pomirbi i gotovo da meu njima nije dolo do raskola.
- To bi ovog asa za nas i kralja bila prava nesrea.
- Vojvoda veli da Varadi sav drhti od te pomirbe pa je odluio najotrije pobijati

kraljevu odluku.
- Boe moj, to je najloije to bi mogao odabrati. Taj potenjak nema ba nimalo

dara lukavosti, ujte, gospodine Damire, idite odmah na dvor i recite Varadiju da ga
molim i zaklinjem neka se ne protivi, neka prividno pristane.
- Vi savjetujete da se ne bori protiv te pomirbe?
- Nipoto. Treba da kralju kae da se predomisli i da povlai svoje sumnje to su ga

obuhvatile prvi as jer to e se vie protiviti, to e kralj jae braniti svoju odluku.
Svi se varaju ako misle da je kralj potpuno obraunao sa svojim osjeajima prema
Beatrice. Koliko god je samovoljan i jak na vlasti, Beatrice nije pregorio samo je
potisnuo osjeaje prema njoj da ustolii svoga sina. Neka Varadi prihvati samo
naoko, neka sakrije svoje misli, jer meu njima ne smije doi do sukoba. To mu
recite. A palatinu koji je miran, hladan i lukav, neka prepusti da juria na kraljevu
odluku.
- Onda je princ radio i nesvjesno u vaem duhu jer je kraljevo saopenje prihvatio
posve mirno. Nije spomenuo uvredu koju je nanio Ivanovoj majci.
- Tako valja. Pobrzajte u dvor i recite Varadiju neka se svlada, a ostalo neka ine
oni drugi u kojima kralj ne dolazi tako lako u sukob.
- Uistinu ne razumijem odakle ti sukobi izmeu kralja i Varadija.
- To nije teko pogoditi. Varadi je ovjek iz puka. Kralj i Varadi jednakog su

porijekla i nose iste poroke. Kralj i Varadi su vrele udi, jednako nesuzdrljivi u
svojim izjavama, zato dolaze do sukoba. Ali kralj ipak ne zna to mu Varadi vrijedi
svojim umom i potenjem. Moj skrbnik esmiki vazda je upuivao Varadija da se
~ 421 ~
svladava jer je uvijek predviao da e se jednom dva groma sudariti, a od toga bi se

moglo potresti itavo kraljevstvo. Molim vas: to to sam vam sada kazala isporuite
Varadiju. Neka se sjeti opomene Ivana esmikog da ne doe do sukoba i recite
vojvodi neka se potrudi k meni. Treba da sve dobro promislimo. Pomirba koju je
Beatrice ponudila mogla bi biti tea od svih njenih zasjeda. Ne tvrdim da je tako, ali
Napulj me nauio to su kadri Napuljci. Sjetite se kako vas je kralj Napulja uveo u
sobu svojih prijatelja i to smo sve tamo doivjeli.
- Da je ovo vidio Varadi, ve bi davno kralju sve ispripovijedao, a kralj bi to smatrao

za kletvu, jer ne bi vjerovao u sve one strahote. Ali sada hitim da odnesem Varadiju
vau poruku.
Naklonivi se Gordani, jedva primjetno uzdahne i vrati se u dvor.
*****
Odmah nakon objeda kralj je malo razgovarao sa svojim najbliim susjedima,

najvie s kraljicom i svojim sinom, a da ni jednom rijei nije spomenuo novu
situaciju. Iz blagovaonice je poao u svoju radnu sobu. inilo se da sprema neto
veliko. Dugo je razmiljao, a onda odredi neka ne dolazi nitko. Zatim naloi Stjepku
da pozove Varadija.
Kancelar je ulazio kralju neobino rumen u licu. Uzbuenje koje ga je zahvatilo prije
podne, kad mu je kralj saopio Beatriceinu odluku, sada je jo poraslo.
- Obuzela ga neka strepnja da ga kralj zove zbog pomirbe i da e mu u tom pogledu

dati naloge.
- elim da se staleima javi moje saaljenje to ne mogu udovoljiti njihovoj elji za

snienje poreza. Jo u ih povisiti. Vi ete im to javiti - kae kralj kao da ga izaziva.
U Varadijevim oima zatrepti, krv mu udari u lice:
- Kraljevski moj gospodaru, dopustite mi da neto kaem.
- Sluam - odvrati kralj udnim mirom.
- Vae je velianstvo svojom vladavinom zauzdalo velikaku gramzljivost, uspjelo

vam je da smanjite velikaku vlast koja je razarala mo kraljevstva i blagostanje
naroda. Graanima, malom plemstvu, ak i kmetstvu koje je bilo preputeno na
milost i nemilost velikakoj oligarhiji ublailo je velianstvo tegobe ivota i povealo
njihove slobotine. Zato je kralj naao u velikaima velike protivnike. Oni bi vam se
htjeli osvetiti time da onemogue osigurati prijestolje vaem sinu.
- To znam odavna - povikne kralj nestrpljivo.
- Velianstvo, stalei koji su iz ruke primili dobrobiti zahvalni su vam i slave vas.
Teak ivot i mui i pritite, ini ga tegobnim i jadnim, a to su preveliki porezi. Ja
sam dijete puka i znam: taj porez danas u vaim podanicima die nezadovoljstvo jer
su svi uvjereni da su porezi potrebni kraljiinoj raskoi. Zato molim kralja neka
snizi poreze, a nikako povisi.
U kraljevim prsima kipi. Gleda Varadiju u oi i naglauje svaku rije:
- U kraljevstvu vlada nezadovoljstvo zbog poreza. To sam znao. Sad znam jo i to

tko je moje podanike nahukao da se bune protiv mojih poreza.
~ 422 ~
- Vai neprijatelji, kralju.
- Neprijatelji pod maskom vjernih podanika.
- Velianstvo ima toliko "vjernih izdajica" - naglasi Varadi, nianei - da je to lako

mogue...
- Pravo kaete: "vjernih izdajica". Poznajem ih.
- A velianstvo ih gleda skrtenih ruku?
- Od ovog asa ne drim skrtene ruke. Imam ih i zapovijedam vam da odmah sve
priznate.
- Velianstvo, to ja imam priznati?
- Ne priznajete da ste vi isto tako kao sada meni govorili o porezima i oligarhima,
velikaima i svim ostalima?
- Velianstvo, to je protiv mene spletena zavjera.
- To je vae izdajstvo.
- Kralju, ne recite mi to.
- Izdajice! Izdajice moj, lagali ste me.
- Mene nazivate izdajicom, mene koji sam vas jedini u tom kraljevstvu upozorio da
imate negdje zaboravljenog sina koji e uvrstiti vae ime na prijestolju? Ja koji sam
u te uloio sav svoj ivot?
- A s drugim obrazom stalee hukate protiv poreza, dakle, protiv mene.
- Ne treba hukati onoga koji pada pod teretom, a ja sam to govorio samo okom u
oko kralju.
- Ovdje je pismo.
- To je lana podvala onoga koji me progoni zaviu da se dovine mojeg poloaja u

kraljevstvu.
- Tko je taj?
- Onaj koji je sakrivao u ruho podanike vjernosti, a ja sam u dno due uvjeren da
je izdavao sve tajne vaeg velianstva neprijatelju.
- Koga sumnjiite?
- Bakaa! Jest, znam.
- Dajte dokaze.
- Nema u mene dosta lukavtine ni podlosti da mu podmetnem zamku i uhvatim ga

na djelu.
- Onda ste ga klevetali.
- Moja je sumnja daleko od klevete kao sunce od zemlje.
~ 423 ~
- Bacate krivnju na drugoga da operete svoju izdaju.
- Na ovom su dvoru dva izdajnika. Jedan podmukao, kojemu ne mogu nai dokaze,
a jedan otvoreni, javni koji se nije ni skrivao, izdajica koji je sve kraljeve snove
podrovao. Kraljevski izdajica koji je pokuao da nahuka Turina, da vas izigra kod
cara Friedricha, koji je krivotvorio vae pismo, vae glasnike, poruke..
- Sami ste ga nazvali Katilinom, jo prije dva dana.
- Bosonogi odrpane, zanijemi...
- Bosonog sam doao na dvor, bosonog u ga i ostaviti. Velianstvo neka mi uzme

biskupiju koju mi je dodijelilo, moj put vodi u siromatvo odakle sam potekao. Ja
u jesti crni kruh, moj put vodi k puku.
- Da ga trujete svojim neobuzdanim jezikom. Mislite da u dopustiti da odete

nakrcan najiskrenijim tajnama?
Varadi pogleda kralja uarenim oima:
- Tajne kraljevske bit e pokopane.
- U tamnici... :
Mnogo puta prijetio se kralj ovom rijei, ali ovoga puta da su se obojica lecnuli.
itav jedan as trajala je utnja.
- Zanijemi, izdajico!
- Velianstvo moe da me baci u tamnicu, to mi je mnogo puta obealo. Spreman

sam i na to.
- Samo vaa biskupska odobra titi vas od stratita.
- I na to moram biti spreman od kralja koji je za volju kraljici maknuo s dvora

roenu majku, onu koja vas je postavila na prijestolje.
- utite, zapovijedam, ni rijei!
- Poinio bih izdajstvo da utim. Ja viem molei: ne rtvujte barem svoje prijestolje,
sreu svoga kraljevstva enskoj suknji, za komadi enskih ari. Slavni vladaru koji
uiva slavu samovolje! Budite u ovom asu jaki. uvajte dravu koju ste stvorili.
Sve munje okupljene u kraljevini prsima stjevnue istog asa. Blijedilo se prosu po
njegovu licu, iz oiju sijevaju uareni gromovi, ruka mu dohvati zvono...
Zvuk napuni dvoranu prijeteim odjekom. Uleti Berislavi...
- Katelane, oklopnike! Smjesta - izbaci kralj u jednom dahu.
Berislavi zaprepateno gleda dva blijeda lika: kralja i Varadija pa ih ostavlja same.
Kralj nalikuje kipuem vulkanu i prijeti ognjenom smru. Tiina u dvorani kao da
se skamenila i jo jae ispoljava ubrzani kraljev dah. Ide k prozoru, a Varadi stoji
uspravno smrtno blijed:
- Kralju, meni oduzmite slobodu i glavu, ali svoje tajne ne odajte Bakau ni kraljici.
~ 424 ~
- Uuti, izdajico!
- Ne dam da mi to kaete, velianstvo - uzvikne kancelar. Nedam! Velianstvo, i

kralj je samo ovjek, ali poloaj kralja nad svima je ostalima izniman, dakle, kralj
mora da je u vrlinama iznimka. Kralj se ne smije zaslijepiti od svojih dounika.
- Zanijemi, izdajico!
- Na meni ste gradili budunost prijestolju, a vi ete ga sruiti ako se predate

lanom, podmuklom...
- Umukni!
- Kralju, sjetite se da e va Katilina upropastiti vau dravu i ugroziti va ivot.

Sjetite se, kralju!
Uoe katelan, Gyulay i dva crna oklopnika.
- Doite blie Gyulay - zovne kralj drhtavim glasom. Katelan se priblii dok su
oklopnici ostali na pragu otvorenih vrata.
- Ovoga ovjeka ovdje - i pokae na Varadija - odvedite u tamnicu. Sutra ranom

zorom odvedite ga u peujsku tvravu. Katelan tvrave i vi odgovarate mi svojim
glavama za izvrenje moje zapovjedi.
Prepadnuti katelan odgovara:
- Velianstvo kaku zapovjeda...
- Vodite ga! Hitno! Neka ga vode oklopnici.
Katelan se okrene k Varadiju. Kralj ga gleda s izraajem bijesnog zadovoljstva. Na

pragu iza oklopnika pomoli se Nardellina glava. Usne joj se smjekaju. U ruci joj
zdjela puna smokava...
- Velianstvo...
- Idi, Nardella! - ree kralj, prikrivajui Ijutinu zbog njenog dolaska.
- Samo jednu velianstvo, svjee su, slatke...
- Sad nemam kad. Idi!
Starica se povue, a kralj dade katelanu znak i pokae na kancelara:
- Vodite ga!
Varadi se okrene kralju i povikne:
- Velianstvu, od ovih e smokava stradati prijestolje i vi. Nikad se vie neemo

vidjeti.
- U tamnicu! - zavie kralj orkanskim glasom i udari bijesno pesnicom o stol.
Naas se pogledaju. Onda kralj okrene kancelaru lea. Varadi poe...
Varadi krene u tamnicu, kralj ravno k Beatrice. Tiho otvori vrata njene odaje i do
njega dopre kraljiin glas:
~ 425 ~
- Zabranjujem ti, Nardella, da ubudue obilazi kraljeve odaje s tvojim smokvama.

Budalo! Neu da ide onamo. Jo e misliti da te ja aljem. Jesi li razumjela?
- Sluam, vae velianstvo.
Daljnje stariino brbljanje prekine kraljeva pojava, na to Nardella nestane kao

munja, a Beatrice ga zaueno promatra.
- Ovoga sam asa Varadija bacio u tamnicu jer se ogrijeio o vjernost prema meni.
Ovaj sluaj, iako mi nije ugodan, posluit e naem sporazumu ako si i danas istog
mnijenja kao juer.
- Prolost ti prua pravo sumnjama. Budunost e ih potpuno izbrisati - ree ona

tiho i podatno.
- Strpljivo ekam dokaze, Beatrice - i ne rekavi vie nita, udalji se.
Kad je ostala sama, zapanjeno se ogleda na vrata u hodnik odakle je ula korake.
Dolazili su Francesco i Ranzano.
- Velianstvo, jeste li uli?
- Snebivam se, iako se radujem! Varadija vie nema. Onoga koji je skrivio sve moje
zlo stigla je kazna. Da je to bilo prije, mi bismo ve davno pobijedili. A tko je
konano izvrio to djelo?
- Onaj kojeg sam nazavo kraljevim "Brutom". Spremao je to ve davno. Sad e on

naslijediti Varadijevo mjesto. O tome nema sumnje. Samo on.
- Dakle, ipak Baka? - tiho pita kraljica.
- Da, velianstvo, on je nedostini Baka.
- Idite, Ranzano, neka kralj ne misli da sam krenula starim putem. Drimo se s
onkraj bedema kako smo se zakleli.
*****
"Varadi u tamnici!"
Ta se vijest proirila od jednog kraja dvora na drugi i zaprepastila kraljeve pristae.

Jurili su dvorom kao opaljeni gromom. Od kraljevih roaka, dostojanstvenika pa
sve do sluga i paeva pronosio se apat pun brige i straha:
"Varadi je u tamnici? Zato? "
Kralju su dolazili i odlazili najugledniji ljudi na dvoru i izvan njega. Svaki pa, svaki
dvoranin istraivao je njihova lica ne bi li proitao odgovor. Svi su prolazili kao da
se dogodila velika nesrea.
Dok su svi oajno pitali, pojavi se Damir. Vratio se od Gordane.
- Nosim Varadiju vanu poruku - ree on Berislaviu.
- Ve je u tamnici.
~ 426 ~
Mladi problijedi i zuri u mladog dvorskog metra. Kad mu ovaj ispripovijedi to se

as prije zbilo, uputi se Damir k princu. Ivana pogodi ta vijest porazno. Jedva je
sluao nekoliko rijei o dogaaju i spremi se da ide kralju:
- Mora mi usliiti molbu. Ne moe tako ostati. Bio je samo veoma uzbuen. Kralj e
opozvati!- I pohitio je dolje.
*****
Isto predveerje uleti opet u Gordaninu odaju sluavka i najavi joj:
- Gospodar eli odmah govoriti s vaom milosti. Stigao je iz dvora.
- Reci da ga oekujem.
im je djevojka istrala u hodnik Damir je za sobom zatvorio vrata.
- Razabirem, niste mi donijeli dobrih vijesti - ree Gordana.
- Varadi je u tamnici.
- U tamnici? Varadi?
- Da, gospoice. Danas nakon objeda izmeu kralja i njega dolo je do prepirke i
odmah zatim vidjeli su kako ga katelan vodi u tamnicu.
- Ipak nije mogue da se takav sukob desio onako napreac za nekoliku asaka ili
sati. Nije mogue. To se moralo zbivati due. Zar Varadi nije dolazio gore k princu
da pripovijeda to se dogaa izmeu kralja i njega? Kako se njihov odnos zaotrava?
Ni vama nije govorio nita?
- Nakon vaeg odlaska s dvora nismo ga vidjeli. Nikome nije nita govorio, osim to
je vojvodu molio da sprijei pomirbu s kraljicom.
- Razumijem. Sve razumijem. Varadi se opro pomirenju i nije birao rijei.
- Kad je doao k vojvodi, jo nije bilo toga sukoba, samo je Varadi bio van sebe.
- Vojvoda ga nije opomenuo da se suzdri, da prihvati, makar naoko?
- Ta se pomirba pojavila kao munja iz vedra neba i nije se nitko snaao pa je

vojvoda otiao u Budim k palatinu da on savjetuje kralju neka otkloni kraljiinu
ponudu. Meutim, susreo sam ga na hodniku dvora kad sam opet odlazio k vama.
Vratio se s palatinom i kraljevim roacima Gerebima. Svi su poli kralju, a ja opet k
vama.
- Gospodine Damire, morate se odmah vratiti u dvor. Recite princu neka moli kralja
i iskoristi sav svoj upliv.
- Prije nego sam se vraao k vama princ se upravo spremao da ide kralju. Vojvoda
e jo veeras doi da javi uspjeh.
- Dobro. To se mora popraviti. Mora. Kralj ne moe biti slijep za svoje vlastite
probitke i gluh za prineve molbe. Ne! U to ne vjerujem. To je bila asovita navala
bijesa. Sutradan e on ve sam povui odredbu. Priekajte ovdje vojvodu.
~ 427 ~
Zautjela je, polazei k prozoru i pogledala dolje. Tmina pokriva dvorite, ulice
grada Budima i kraljevski dvor. Damir stoji iza njenih lea. Dok se ona podaje
uzbudljivom razmiljanju o sudbonosnom dogaaju, Damirov pogled zaustavio se
na njenom vitkom plemenitom zatiljku. Od toga pogleda prooe ga trnci. Nemir
probuen one noi u ljetnoj palai nije se ovih nekoliko dana nikako staloio. Iako
je itave dane u promjeni dvorskog ivota bio izvrgnut raznim utiscima, trajno je
osjeao neko drhtanje srca i burno kolanje krvi. Kad bi se nou vratio u Budim, pod
krov gdje je spavala ona, ne bi mogao usnuti. Svaki dolazak pod taj krov smatrao je
muilitem. Stalno ga je progonila strepnja da e negdje zapaziti Gordanu, a od toga
je bjeao. Ipak je sve ove dane nakon vjenanja stalno vrio dunost Ivanova prvog
dvoranina i time se oslobodio velikih asova da susretne Gordanu. Ali sada
iznenada provala kraljeva sukoba s Vardijem podsjetila ga je na obeanje zadano
Gordani da e joj javiti svaki i najmanje vaan dogaaj na dvoru. Ve po drugi put
ovoga popodneva morao se vratiti k njoj. A ona mu je naloila da eka. I dok mu se
pogled tvrdokorno otimao da promatra njen bijeli zatiljak i vitku plemenitu pojavu,
vrsta volja otimala se tome. Od te borbe srce mu burno zakuca. U mislima teko je
ekao as da doe vojvoda i zagradi ovaj kratki put izmeu njega i nje, ispunjen
tiinom i samoom. Njezina utnja poveala je njegov nemir. Kao da je Gordana to
osjetila, obazre se k njemu i zapita:
- Jeste li vidjeli kraljicu poslije ponuenog mira kralju?
- Vidio sam je samo kad je jela u blagovaonici. Kao da se pretvorila u neku drugu
enu. Nita otprije nema u njoj.
- Kako, razjasnite mi to podrobnije.
On je rado prihvatio, samo da opet ne zapadnu u utnju:
- Nestalo je one ponosne gordosti, oholosti to je svakog odbijala. Nekako je blaga,

tiha. Jedva govori, a kad neto ree, glas joj zvui kao da se ne usuuje govoriti
glasno, a kamoli zapovijedati. Ironini smijeak iezao je. Sve nekako, izgleda,
gotovo se ne usudim izrei: izgleda mi sva nesigurna, plaha, zapravo skromna,
rekao bih njena. Prometnula se u drugu enu.
- uda, sama uda, napuljska uda.
- Moda, ne znam itati s njezina lica, ali ni drugi nai prijatelji nisu sretniji. I oni
vide samo ono to vidim ja.
- Je li sve samo pretvaranje, ili moda znak pravog obraanja? Ili je to strah od
neumoljivih kraljevih mjera?
- Tim pitanjem precjenjujete svoje sposobnosti, gospoice Gordana. Vi biste,

naravno, znali da zavirite u njenu unutranjost neto dublje. Ja sudim samo po
spoljanjem dranju i ne mogu pronai: koliko je iskrenosti, koliko pretvaranja ili
straha, ili lai.
- Sutra poite kralju. Hou da se vratim, moram se vratiti u kraljiinu slubu. Moja
je prisutnost sada potrebna vie nego ikad.
- To misle princ i vojvoda. Nitko pravo ne zna kako da shvati kraljiino vladanje i
njenu odreku od prijestolja. Potrebno nam je vae oko i vae promatranje.
- A kako se vlada kralj?
~ 428 ~
- Vrlo je zadovoljan. Tako sam opazio kod objeda. Zadovoljstvo mu je na licu...
- A u dui?
- Moe li se u to prozreti?
- Moe se uhvatiti koja sjenka po sitnicama koie vi muki ne moete dokuiti. A

Ranzano? Je li ve bio kod objeda?
- Jest. On je povuen. Jedva se opaa.
- A Francesco?
- I on se pojavio kod objeda i gledao oko tebe drsko kao i prije.
- Kralj mu je dao svu slobodu?
- Jest. I zato mi dopustite da pred ovu kuu postavim jake strae. Francesco nee
propustiti da vas potrai.
- Neka samo pokua. Za svaki sluaj uinite kako ste nakanili.
- Ne bih mu savjetovao da se drzne doi u ovo dvorite. Ali ja sam naredio slugama:
ako bi htio prijei prag ove kue, neka ga sveu.
- Pomoi u im u tome i ja - odgovori ona pa se opet vrati na drugi razgovor.
- Kraljica je, dakle, stekla svu slobodu?
- Svu. Napulj moe ii kamo ga volja.
- Kralj sam sebi zagrauje putove.
- Tako se ini.
- Oekujem od princa da Varadija oslobodi od tamnice.
- Rei u mu. Sad bih mogao otii?
- Ostanite dok ne doe vojvoda.
Ova odredba bude mu prava muka. Razgovor i boravak s njom pod jednim krovom
kue uznemiruje ovaj njegov hladni stav to ga je tako teko stekao. Najposlije su
najavili vojvodu Ilokoga. Damir odahne. Vojvodin dolazak vrati mu potpun mir.
Djevojka poe Lovri u susret sve do vrata. esto mu se zagleda u oi ne bi li
odgonetnuta njegove vijesti.
- to nosite, vojvodo? Jeste li govorili s kraljem?
- Ne samo ja nego i knez Frankopan i Petar Franjo Gereb, palatin, a isto tako i
princ.
- to je na to kralj?
- Odgovorio je: tko mi dolazi da moli za njega milost, smatrat u ga svojim

neprijateljem - i vie nije dopustio o tome govoriti
- A to je kralj rekao princu?
~ 429 ~
- On je oca molio, zaklinjao, a kralj mu odgovori: "Svaku u ti elju ispuniti, osim

jedne jedine: da otvorim vrata tamnice Varadiju. Ne spominji mi njega ako eli da
tvoj otac s tobom razgovara". A kad je princ zapoeo da mu otrije spoitava, Matija
zagrmi nad princem kao da mu nije sin i srdito ode iz sobe.
- A niste mu rekli to mu je vrijedio Varadi u borbi za princa?
- Kralj kae: vie borbe. Kraljica je odustala od prijestolja, pisala je svojim

velikaima, isto je pisala danas u Napulj. Osim toga, njemaki car pristaje da se
princ proklamira. To ve zna kraljica i milanski poslanici.
Gordana zamiljeno odvrati:
- Nikad neu vjerovati da se kraljica predala. Ali u tome to je svoje bojne linije
ostavila ima neto duboko skriveno, moda i sudbonosno za sve nas. Ljudi, moda
nije tako, ali ja vidim u Beatrice njezina oca i majku. Ne zna se koji je od njih dvoje
na bojitu bio podmukliji u svojim inima. Kad je Beatriceina majka trebala novaca,
dala je zatvoriti svoje najbogatije barune, onda ih je dala zbog izdajstva suditi na
smrt i onda ponudila pomirbu. Ona im poklanja ivot, a novac, imanje ve je otela.
- Doite Gordana, na dvor da promatrate, prisluhnete kraljicu.
- To i elim, ali recite, vojvodo: ne ini li vam se da je izmeu kraljiine odreke i

Varadijeva tamnovanja neka veza?
- Nitko ne sluti to se dogodilo izmeu kralja i njegova kancelara. Kralj nee da bilo
kome kae to je bilo. I tako nam preostaje samo da nagaamo. Svakako je ta veza
vjerojatna.
- Gospodin Damir kae da vam se Varadi tuio na kralja.
- Jest i traio je palatinovu pomo da odvrati kralja od kraljiine ponude. im sam s

palatinom stigao, ve je Varadi bio u tamnici. Ova vijest sve nas jepokosila. Nae
pristae lutaju dvoranom kao izgubljeni.
- Jeste li uli, vojvodo, to se sve govori o tome?
- Jedni kau da se kraljica odrekla prijestolja uz uvjet da kralj Varadija baci u

tamnicu. Drugi opet misle da kralj nije Varadija zatvorio, nego ga alje po nekom
vanom poslanstvu. Svata nagaaju. Moda vi, gospodine Damire, znate to
drugo?
- Berislavi tvrdi da su tu Bakaevi prsti, jer prije nego to se to dogodilo, kralj je

dugo govorio s Bakaem.
- Ona okrugla glava puna je himbe, njegov uzvinuti nos uvijek mi se ini odraz
njegovih elja da se dovine asti, slave i novaca. Kad bismo doznali to je bilo povod
kraljevoj osudi, lake bi se dalo pomoi.
- Uzalud sam kralja molio neka mi kae to je skrivio Varadi. Odgovorio je: "Kralj
nije duan nikome poloiti raun." Vjerujte, Gordana, ne moe se od njega nita
saznati. Promijenio se i sve vie mislim: vraa se k Beatrice.
- Onda smo izgubljeni - primijeti Damir.
- ujte, vojvodo. Moda bi milanski poslanici mogli spasiti Varadija?
~ 430 ~
- I oni su danas popodne zaludo posjetili kralja.
- Kralj sam juria na prijestolje svojem sinu.
Sjela je nasuprot kaminu i zagledala se u svjetlost plamena zabrinutim pogledom.

Lovro se naslonio njoj nasuprot. Damir stoji u pozadini. um plamena ispunja
tiinu. I Lovro i Damir promatraju djevojku ije su misli zaokupljene brigom za
domovinu, o tome svjedoi itavo njeno bie. A ipak njihova muka srca ispunjena
strepnjom za Varadija i kraljevstvo udno su uznemirena blizinom djevojke koju
ljube. Obojica sputaju poglede da ne budu izdajice svojih enji. Onda zapone
Gordana:
- Ni jednog dana ne mogu ostati besposlena. Gospodin Damir e zamoliti kralja

neka me pozove na dvor jer sam suvie privikla sluiti kraljicu. Onda emo svi
udrueni s princem i milanskim poslanicima istraiti tko je Varadija spremio u
tamnicu i poraditi za njegovo osloboenje.
- Samo ja moram opet na put - objavi vojvoda alosno.
- Opet? - iznenadi se Gordana. - Kada?
- Jo ne znam, ali uskoro.
- Moda smo donekle ve na cilju. Sada je najvanije da opet uem u dvorsku

slubu.
- Kamo sree da je niste ostavljali.
- To je skrivila Beatriceina spletka kojom je natjerala pred oltar mene i gospodina

Damira. Ali sad nema svrhe jadikovati, ve otvoriti oi, podsukati rukave i raditi,
lukavo, jednoduno i brzo. im doem na dvor, uhvatit u se posla da Varadi to
prije izie iz tamnice.
- Vi se uistinu nadate? - upita Damir.
- Budemo li svi zajedno radili, uspjeh nee izostati.
- Netko vam die buku - primijeti Damir pa ode na hodnik. Dok su vojvoda i
Gordana raspravljali, Damir uvede u sobu Simona:
- Dolazim od kralja. Nosim poruku Gordani.
- Meni? Od kralja? to?
- Njegovo velianstvo eli da sutra doete k njemu - najavi Simono.
- Ah - i ona pogleda vojvodu i Damira slavodobitno. - Taj poziv sluti na dobro.
A to je novo, Simono? to radi kraljica?
- Ja sam u kraljevoj slubi od onog dana kad me slao s Berislaviem u samostan.
- Slao vas je u samostan? Zato?
- Da izvidimo trag izdajici koji je poslao u Milano i Napulj glasnika s kojima sam
obraunao na stanici.
~ 431 ~
- I nali ste ga?
- Znam jedino da smo otkrili trag nekom fratru koji je propovijedao protiv kralja.
- O tome nita ne znam. to je propovijedao?
Simono ispria sadraj propovijedi. Ona je naroito pozorno sluala i onda upita:
- To ste sve rekli kralju?
- Morali smo.
- A to je on na to?
- Strahovito se ljutio i poslao biskupa Bakaa da istrai toga fratra.
- A vi niste poli s biskupom? Ni Berislavi?
- Biskup je rekao da ne treba nikoga.
- Htio je poi sam. A kakve je vijesti donio biskup Baka? Jeli uhvatio fratra?
- Ne znam.
- Zar je Varadi odveden u tamnicu poslije Bakaeva povratka?
- Nekoliko sati poslije Bakaeva povratka.
Gordana se okrene vojvodi i Damiru:
- Kao da ispred vrata Varadijeve tamnice ee pojava biskupa Bakaa.
- Rekoh: ovako nagaaju i drugi na dvoru - javi vojvoda.
- Uinit u kraj nagaanju. Hvatam se u kotac s Bakaem. Jo nikad nisam

osjetila toliku snagu kao sada, a sad me pustite da razmislim kako u sutra
nastupiti.
*****
Oko Varadija debele mrane zidine, pred njim drveni stol. Svijea gori. Netaknuto
jelo i pie lei na uglu stola. Glava mu je klonula na ruku. Zjenice su uprte u
mrane kutove tamnice, a misli mu lutaju po prolosti:
"Iz kraljeve odaje ravno u tamnicu. Od kraljevog dostojanstvenika do uznika. Korak

je bio kratak. Put od sirotita do kraljevskog dvora bio je mnogo dui."
Prisjea se onog dana kad je kralj zalutao u kuu siroadi, kad mu je postavljao
pitanja, a on, djeak, odgovarao je odluno, neustraivo, gotovo drsko. A ba se to
kralju svidjelo. Zbog takvog drskog odgovora uzeo ga je u svoju zatitu, dao u nauke
i volio ga. Svi su mu zaviali. Svi su spoitavali kralju da mu kancelar nema dlake
na jeziku. A kralj je odgovorio: hou istu iskrenost. Jedino ovjek iz puka moe biti
tako iskren. to je kralj htio, to je vazda imao u izobilju: istinsku neprekrivenu rije.
"Zato nisam nauio nadmudrivanje, lukavstva, himbenosti? "Nisam mogao. I nije

mi trebalo kad je kralj traio samo pravu istinu. Bilo je zbog toga sukoba, ali nikad
~ 432 ~
sudbonosnih. Kad je kraljica zaigrala svoje avolsko djelo, ti sukobi bivali su sve
ei i tei. Kralj se dao pod njezin upliv, a ja sam ga otimao njoj.
Da, otimao, ali s premalo lukavosti, s prevelikim arom i prejakom gorljivou od

straha za sudbinu kraljevstva. U dobru moja je istina bila na mjestu. U gnijezdu
Beatriceina zla trebalo je laljivosti, zlonamjernosti, trebalo je podle himbe,
pretvaranja, lanih obilaznih putova. Ja ih nisam mogao nai ni kroiti njima.
Preuski su, kliski, ne znam njime koraati. Dijete puka poznaje samo istinu, nikad
nadmudrivanje.
Kralj ne podnosi prigovora, a stalei se savijaju pod toljagom poreza. Da ih kralj

snizi, sve bi odahnulo i pristalo uz Ivana. Zar sam danas bio preotar? Moe li se
biti blai kad ovjeku uzavri? Kralj vjeruje Beatrice, vjeruje u pomirbu. Prokletstvo
je u toj eni. Ova je pomirba njegova smrt.
Uvijek mi se inilo da su izmeu kraljiinih odaja i kraljevih tajna putovi povezani

izdajicom, ali gdje da uhvatim dokaze? Koliko je snaga utroeno u neprestanoj borbi
protiv Beatrice i koliko vremena izgubljeno. Sve je ona iscrpla, sve zauzela, avo
ovog dvora, kralja, avo kraljevstva, avo sudbini naih naroda!"
Tako razmilja utamnieni kancelar, trai u prolosti sebe i svoje greke i kraljeve
ine i Beatriceine spletke.
"to sve to koristi? Sad sam tu. Uvijek sam osjeao da e ovako svriti. I kralj i ja
dvije smo sudare, ne mogu a da se ne razaraju.
I Gordanu je Beatrice izjurila iz dvora. Namjerice? Je li htjela ili ne, ipak ju je

maknula. Sve to se dogodilo na dvoru sve je zaplela Beatrice. Godinama su trajale
muke, ova posljednja pravi je pakao. O, pravednosti, kad e jednom stati na put toj
eni?
Ako se kralj predao njoj, predan sam ja, predano je itavo kraljevstvo, predani su
ljudi koji tu ive. Svi narodi trpe i koliko e trpjeti zbog te jedne proklete ene.
Je li to moda glas moje mrnje prema toj eni? Mrnja koja dolazi od slutnje da je
zlotvor? Ne znam to me goni da o toj eni ne mogu misliti nita dobro."
U tamnici mrtva tiina. Svijea dogorijeva. Slamnati leaj eka kraljevog kancelara.
Umor ga baci u san.
Kad se ujutro probudio, bio je tu katelan s oklopnicima.
- Gospodine biskupe, po kraljevu nalogu slijedite me u tvravu na Dunavu. Varadi

pogleda katelana, ali ne ree ni rijei. Slijedio ga je u mirno i pusto dvorite. Kroz
jutarnju tminu jo nije prodiralo danje svjetlo. Tmurno i turobno odrazuju se obrisi
kraljeva dvora. Sagnute glave uz jae Varadi konja pa u pratnji kraljevskih
oklopnika i katelana ostavi dvorske zidine. Krenuli su uz Dunav.
Kad su stigli do tvrave, bio je ve dan. Katelan uvede Varadija u tvravnu

tamnicu. Varadi ne ree ni rijei.
Sjeo je i skrstio ruke, osjeajui da se sudbina kraljevstva trese.
"to je to s kraljem? Zar je izgubio vid? Pamet, svijest? Zatvara u tamnicu one koje
bi morao moliti da mu dadu svoju sklonost, a uza se posjeda razbojnike. Jadni,
siromani kralju. Kako e skupo platiti svoju strast."
~ 433 ~
*****
Sa zanimanjem kralj promatra Gordanu kad je drugog popodneva ulazila k njemu,

svjea i rumena od zraka, vedra pogleda, s toplim smijekom na usnama. Modri
ogrta, opiven sivim krznom i klobuk od modrog baruna, zaokruili su njenu
ljepotu.
Nekoliko trenutaka gleda kralj u njene oi, a onda je zapita polagano, naglaujui
svako slovo:
- Gordana, zna li to je to zahvalnost?
- Osjeaj koji duboko proima itavu moju duu prema svom kralju.
I ona je naglaavala rije po rije.
- Kako vidim, razumijemo se.
- Drugaije i ne moe biti.
- Predmijevao sam da drugaije ne moe biti, da si potpuno svjesna koliko mi

duguje.
- I sretna to se smijem nazivati vaim dunikom, velianstvo.
- Evo asa da pone vraati taj dug.
Njezin pogled upravljen kralju pun je ljupkosti i vedrine, a ipak pozorno istrauje
njegove oi.
- Moja srea biva jo vea.
U kraljevoj ruci zabijeli se papir.
- Ovo pismo predat e vlastitom rukom prinevoj majci, samo njoj. Priekat e
dok proita, a onda neka na ovom istom pismu odgovori i opet preda tebi. Dakle,
moje vlastito pismo s odgovorom donijet e opet u dvor meni. I nikome drugome.
- Razumijem, velianstvo.
- Gordana, ovaj moj nalog vaniji je od tvoje sree.
- Velianstvo, izvrit u va nalog s panjom koju posveujem oinjem vidu.
- Odabrao sam tebe jer svoju slobodu i svoju sreu i duguje onoj kojoj nosi ovo
pismo. Ono to mi je rekla ona prikazalo te preda mnom u plemenitom svjetlu.
Upamti, Gordana, pismo je maleno, sloeno unakrst da ga moe zataknuti u
njedra, ali ono to u njemu nosi sudbina je kraljevstva. Ti si jednom dokazala da ti
je sudbina kraljevstva prea od asti i bogatstva ega si se mogla dovinuti da si
pruila ruku onome koji ju je traio prije Damira.
I kralj prihvati njenu ruku.
- Ono to si uinila plaam ti, evo, povjerenjem. Pouri se s pismom i vrati se

odmah. ekam te.
~ 434 ~
Ona se duboko pokloni i izie. Kraljevim predsobljem i hodnicima prenijela se vijest

da je Gordana u kraljevoj sobi. Kad je izila, okupili se dvorani i paevi da je vide.
Stjepko se progurao prvi i zanosno promatrao lijepu i ponositu pojavu.
Prola je raskonim hodnikom pa irokim predvorjem prepunih ljubopitnih

dvorana. Prolazei, inila im se kao zraka proljetnog suncu to je iznenada pala u
njihove tmurne i zabrinute due.
I pohitila je u budimsku palau prinevoj majci. Nala ju je uz kamin kako ita. U

udobnoj sobi, punoj topline, Borka je pruala sliku ene u ijoj se dui staloila bol
i patnja u posvemanji mir, gotovo sreu.
Na njenim usnama pojavi se topli smijeak kad je ugledala Gordanu.
- Uzviena gospoo, nosim vam neto od kralja.
Gordana izvadi iz njedara pismo i preda ga. Sitno Borkino lice zasja, a tamni prsti
urili se da ga razmotaju. Onda se plave oi priljube k crtama, njoj poznatog
rukopisa. Licem joj titraju zrake svjetlosti obradovane due.
Gordana je stala iza lea, vrsto odluivi da baci pogled na pismo.
itala je sadraj:
"Kraljica se odrekla krune u Ivanovu korist i nudi iskrenu pomirbu, ali tu je

potrebno da Ivan uini korak sa svoje strane. On je naprotiv hladan, leden. Molim
te. Borka, skloni Ivana da zaboravi to mu je kraljica skrivila i prihvati ruku
pomirnicu. Jedino e to pomoi da Ivana stalei ve prvih dana proljea
proklamiraju za nasljednika i okrune. Bojim se ekanja. Svaki as koji otee
Ivanovu proklamaciju meni je muilite. Beatriceina ponuda oslobaa me
strahovitih muka ako Ivan kraljici prie s povjerenjem. U tvojoj ruci, Borka,
sudbina je kraljevstva i moj ivot. Tvoja plemenitost ne trai odmazde i jer to znam
obraam se k tebi, plemenita duo, s pouzdavanjem da e uiniti veliko djelo za
svojeg sina, za mene i svoju domovinu. Napii mi na istom ovom papiru kratak
odgovor i poalji mi po Gordani.
Matija"
Dok je Borka proitala pismo, Gordana je ve davno gledala prema prozoru. Glava
joj je puna misli to su ih uzvitlale kraljeve molbe. Spazivi da je Borka pismo
odloila i polazi k stolu, sva Gordanina pozornost usredotoila se na toj eni. Borka
ni asa ne promilja. Ni asa ne mijenja sretan izraaj svojeg lica. Naprosto uzima
pero, gotovo sretna to moe izvriti kraljevu elju. Ispod kraljevu potpisa napisala
je:
"Ivan e primiti pruenu ruku. Borka"
Gordana se ve pribliila. Nije ni trebala da prati pogledom Borkinu ruku. U licu je

itala odgovor. A to se lice smijeilo. Sloivi papir, preda ga Gordani.
- Sjedni jo malo, Gordana, oekujem princa. I juer je bio kod mene. Sada opet
dolazi svaki dan. Kako je to velika srea.
- Uivajte je, uzviena gospoo, jer kad jednom bude kralj, nee mu poslovi
dopustiti da toliko vremena posveuje onoj koju ljubi najvie na svijetu.
~ 435 ~
- Znam, Gordana, i zato ispijam tu zlatnu au, gutljaj po gutljaj. Uvijek u biti
sretna kad bude njemu dobro i onda kad ga ne budem esto vidjela.
- Uzviena gospoo, moram opet na dvor - ree Gordana, uvi, na hodniku korake
princa Ivana.
Oprostila se s njegovom majkom, ali princ hitro stupi u sobu i Gordani zakri put.
Prvi put nakon vjenanja sreo se s njom. Stao je iznenaen vedrinom njenog
izgleda, rumenog lica i svjeinom.
- Prelijepo je to, Gordana, da sam vas naao kod svoje majke. Neete sada otii. To
bi me raalostilo.
- Mogu ostati samo asak.
Rasveseljen tim odgovorom, okrene se k majci i ogrli je.
- Danas je u ovoj sobi sunca i ljepote - ree on.
Sjeli su sve troje, izmijenili nekoliko rijei, kad Ivan upita:
- Rekli su mi da ste bili kod kralja.
- Da, molila sam ga da mi dopusti katkad doi na dvor.
- Pusto je sada bez vas, Gordana.
- Vaa visost ula je kraljiinu odluku? - upita Gordana, ne odgovorivi na njegovu

primjedbu.
- Kralj mi je spomenuo - odgovori on hladno - a Borka jedva doeka tu temu.
- Vidi, Ivane, kraljica se napokon smekala i poklonit e ti svoju sklonost.
- to e meni njena sklonost?
- Treba je kralj sine moj, a taj si ti. Kraljica nije tako kruta srca kako su mislili.
- Vi to kaete, majko?
- Nije Beatriceino srce od kamena. I ona je ena. Prihvatit e ruku koju ti nudi.
- Otac je traio od mene da budem prema njoj vitez, to je sve to mogu. Odve me
uvrijedila.
- Sve se mora oprostiti i zaboraviti, Ivane.
- Ne moe, ima uvreda koju joj ne mogu oprostiti. Nikada.
Gordana se povukla, sluajui njihov razgovor. Borka ustane, poe prema princu i
njeno ga oslovi:
- Za ljubav svojoj majci oprostit e kraljici.
- Majko, ne znate to od mene traite.
- Da zaboravi i sve oprosti. I ona hoe da zaboravlja i prata.
~ 436 ~
U njegovu srcu skupila se gorina. Sjetio se onog prizora kad je Beatrice njegovu
majku nazvala djevojurom i optuila je da je vraarica. On se oslobodi majina
zagrljaja, tvrdokorno odbijajui:
- Ne moe se zaboraviti ono... Ne.
- to to?
- Ne mogu vam rei, ali ja i ne vjerujem Beatrice.
- Vidi Ivane, ona se sama eli maknuti da ti ne stoji na putu na prijestolje.
- Pustite to majko. Stalei su ovdje i njihov zakon. Stalei mogu birati za kralja koga
ih volja. I to e uiniti.
- Pa ipak, visosti, ne zaboravite one borbe i nepogode koje ste proivljavili dok se
ona opirala. Zato da ne otklonite od sebe i kralja daljnje borbe? - umijea se sada
Gordana.
- Vi, Gordana? Pretrpjeli ste ba od kraljice najvie zla, a sad vjerujete u njezin
preobrat?
- Drugo je to vjerujem a to ne vjerujem - odvrati djevojka - a drugo je to mislim

da bi bilo mudro sada initi.
Stao je pred njom:
- Recite mi, Gordana: da ste vi na mojem mjestu sa svim onim to se buni u mojoj
dui protiv toga da toj eni pruim ruku, to biste uinili?
- Ja bih ruku pomirnicu primila, a ne bih slijepo vjerovala. inila bih se da vjerujem
kraljiinoj iskrenosti, a ostala bih na oprezu.
- Dakle, primili biste, a da ne vjerujete?
- Doslovce tako.
Malo su sve troje utjeli. Borka je ekala puna nade, a Ivan pogleda Gordanu,
istraujui:
- Da. Vi to moete. Vama je dano da se smijeite kad biste morali plakati, da sjajite
vedrinom kad vam je dua puna mraka. Vama je dano diplomatsko nadmudrivanje,
vi znate prikrivati. Koliko sam se puta divio toj vaoj nadarenosti, ali meni priroda
nije dala nita od svega toga. Neu moi pristupiti toj eni, a da zatajim ono to
nosim u sebi protiv nje.
- Ako to ona sama popravi? - upita majka.
- Ne, to nikada ne moe jer vi, majko, ne znate krivnju. I mjesto da je ispravi ona e
traiti od mene uvjete koje nikad neu prihvatiti. Nikad.
- I moje e srce zaviti u crno. Moju e sreu zasjeniti, sine.
- Majko, vi ne znate kako me pee rana koju mi je zadala. Gordana osjeti da je

zgodan as, ostavi ih same i ustane.
- Zato odlazite Gordana? - upita on.
~ 437 ~
- Moram, visosti - i, pogledavi Borku znaajno, oprosti se.
ekajui Gordanin povratak, kralj je sjeo uz kamin. Uhvatile ga boli u nogama i

namjestio ih je blie k aru. Pred njim je stajao katelan i pripovijedao mu kako je
Varadija odveo u tvravu l zatvorio. Mrko zurei u plamen, kralj zapita:
- Je li to govorio?
- Nije, velianstvo.
- Reci mi istinu: tuio se na mene nedostojnim rijeima?
- Ne, velianstvo. Nije prozborio ni jedne jedine rijei. Ni dobre ni zle. utio je. Kad
smo doli po njega i kad je odlazio, i itavim putem, i kad smo ga uveli u tamnicu
tvrave.
- Kako se drao?
- Bio je vrlo zamiljen i blijed. Drugo nisam nita razabrao.
- Jesi li naloio zapovjedniku tvrave da ga uva i nikoga ne puta u blizinu?
- Dva Puta sam mu naglasio nalog vaeg velianstva.
- Onda je sve kako treba. Moe otii.
Nekoliko asaka ostao je kralj potpuno sam, zadubljen u misli. Onda ue k njemu
dvorski metar Mladen Berislavi.
- to se dogodilo? - upita kralj promatrajui ga.
- Velianstvo, na glavnim vratima strae su zaustavile glasnika.
- Odakle je?
- Izlazio je iz dvora.
- Tko ga je poslao?
- Njezino velianstvo kraljica.
Trenutana prepast pojavi se na kraljevu licu. U oima mu blista ljutina.
- Gdje je glasnik?
- Doveo sam ga u predvorje.
- Hou da ga vidim.
Glava mu se spusti na prsa.
- "Zar je mogue? Lagala je samo da stee slobodu?" - Sve se u njemu uzdiglo protiv
Beatrice. Osjeao se prevaren i posuo je nijemim kletvama. Boljelo ga u prsima, u
dui, u srcu. Naglo je disao pod uinkom te vijesti.
Mladen Berislavi uvede u dvoranu visokog Napuljca. Kralj ga osine pogledom

mrnje:
~ 438 ~
- to nosi?
- Kraljevsko velianstvo, pismo od kraljice.
- Kamo?
- U Milano.
- U Milano?
Ovaj kraljev usklik nosio je sva obiljeja razoaranja.
- Za Napulj ne nosi nita?
- Da, i za Napulj.
- Amo daj sve!
Glasnik pokorno izvadi smotane i kraljiinim peatom proviene hartije.
Razdere peat i stade itati. Glasnik ga mirno promatra. Neto se neobina javlja u
kraljevu licu. Ruke, kojima dri pergamenu trepu.
- Zovni odmah Berislavia - zapovijedi glasom punim nekoga drhtanja,
Napuljac otvori vrata, zovne dvorskog metra povue se natrag.
- elim odmah govoriti s milanskim poslanicima - naglasi kralj jo jednom I neka

doe pa Stjepko.
Berislavi nestane iza vrata, iz predsoblja ue Stjepko.
- Zovni biskupe Filipca i Bakaa i sve moje tajnike.
Pa krene u kraljevske kancelarije i saopi kraljev nalog. Oba biskupa, a s njima

ostali tajnici, pohite u kraljevu radnu dvoranu. Jo jednom dri u ruci pismo, zuri u
nj i ne osvre se na unile. Oni ekaju. Razabiru da se dogodilo neto vano. O tome
svjedoi itavo kraljevo dranje i pozornost kojom je gotovo utonuo u itanje.
Nakon dugog vremena on digne glavu:
- elim da budete svjedoci mojem doeku milanskih poslanika.
Stjepko je ekao nalog da se udalji. Kralj ga oslovi:
- Kad doe Gordana, dovedi je odmah ovamo. Sad idi.
Baka i Filipec stoje u dubini dvorane i ne skidaju pogled s kralja. Njegove oi i

sada jo istrauju pismo kao da sam sebi ne vjeruje u ono to ita. S drugog kata
sili su milanski poslanici Maffeo i Marcelo. Hitnja kojom su ih pozvali kralju
utisnula im u lice oekivanje neeg neprijatnog.
- Vaan me dogaaj ponukao da vas pozovem - ree kralj. - asak prije uhvatio sam
glasnika njezinog velianstva koji je polazio u Milano.
~ 439 ~
Marcelo se makne kao da su ga dodirnuli otricom. Maffeo raskolai oi. Baka je

miran. Filipec spokojan. Samo tajnici iza njih prikriveno se sablanjuju. Kralj se
pomakne na stolici i okrene prema milanskim poslanicima. Razmota hartiju, digne
je i pogleda oko sebe pa naglauje rije po rije:
- ujte to pie kraljica milanskom vojvodi Ludoviku Sforzi:
"Smatram svojom dunou da rasprim sumnju to su moda nastale u dui vaeg

vojvodstva, a te sumnje bile bi podobne da oteaju veze to ih je njegovo velianstvo
kralj i moj uzvieni suprug svezao s Milanom. Sve vijesti koje dolaze vaem
vojvodstvu nisu istinite, osim onih iji sadraj odgovara ovoj mojoj sveanoj izjavi.
Veselim se vjenanju princa Ivana s prelijepom vojvotkinjom Biancom i uvjeravam
vae vojvodstvo da u je primiti kao majka, prijateljica i savjetnica. Pomoi u joj da
ovdje nae svoju drugu domovinu. Isto u tako svom snagom podupirati mojeg
uzvienog supruga i ovdanje stalee koji namjeravaju princa Ivana uiniti
nasljednikom ovoga prijestolja. S velikom radosti oekujem dan kad e nevjesta
princa Ivana ui u bogate dvore mojeg uzvienog supruga, a princ Ivan biti
proklamiran za nasljednika.
Neka vae vojvodstvo izrui Bianci moje tople pozdrave i neka primi moje duboko
potovanje.
Beatrice"
Doitavi pismo, kraljeva se glava osovi. Oi mu slavodobitno promatraju milanske

poslanike pa onda svoje savjetnike i tajnike. Blijed je od uzbuenja i srce mu udara
burno. Htio bi da krikne od radosti, ipak stisnuo je usne da ne kae to misli.
- Evo, to je napisala kraljica. Uhvatio sam pismo i glasnika. On je meutim, imao

uza se jo jedno pismo za Napulj. U tom opet kraljica pie ovo:
"Odustajem od svakog zahtjeva za prijestolje. Vidim da je sve uz Ivana. I zato neka

se popne na prijestolje i mojom pomoi. Ovako e barem imati razloga da mi bude
zahvalan!"
- Moja gospodo, sad vidite to je. Kraljica eli stei Ivanovu zahvalnost! To je jedini
pravi put. Sad moemo mirno raditi.
Milanski poslanici osjetie olakanje, a kralju se ini da se otresao teke more i da

je nastala svjetlost u itavom dvoru. Otvorila su se sva vrata u daleku budunost
pred kojom sve zgrade na njegovim putovima padaju u prah.
- Ovaj spis vratit u sada glasniku i dati mu sigurnu pratnju. A vi, gospodo
poslanici, pridruite se i poaljite svoje vijesti vojvodi. Javite mu da je kraljica
spoznala koliko za nju vrijedi ako Ivan bude moj nasljednik. Ona se odrekla borbe
za prijestolje. A onda javite vojvodi jo ovu moju poruku: im putovi po mojem
kraljevstvu budu sigurni da putovanje vojvotkinje Biance na moj dvor ne zaprijeti
Turin, krenut e nai velikai u Milano da dovedu Biancu.
Pri tom se kralj obazre k vratima. Osjeao je da tamo ve dugo netko stoji i sad
zapazi Gordanu. Ona se ispria:
- Velianstvo neka mi oprosti, rekli su mi da odmah doem.
- Da, rekao sam, priekaj.
~ 440 ~
Povukla se izmeu vrata i milanskih poslanika i smjerno i skromno promatrala

itavu sliku.
- Sad nam valja vrsto uhvatiti posao - nastavi kralj - da to prije obavimo sve to je
potrebno kako bi svatovi to prije krenuli po mladu nevjestu.
- Smijem li javiti vojvodi kojeg e mjeseca i dana krenuti u Milano? zapita Maffeo.
- Dragi prijatelju, elim da slavlje ovih svatova natkrili svatove boanstvene

vojvotkinje Gonzage. Zato ne mogu jo tano rei datum jer nemam kancelara koji
ima dunost da sastavi itav plan svadbe na mojem dvoru i obavi predradnje, im
naem novog kancelara, sve emo rijeiti.
Ljubazna je otpustio poslanike i ostao sam sa svojim biskupima, tajnicima i

Gordanom.
Jo uvijek se nije obazirao na Gordanu. Okrenuo se k biskupima.
- Ne mogu due biti bez pomonika u dravnim poslovima. Na mjestu Varadija mora
stupiti drugi.
Gordana pogleda biskupa Bakaa. Svaka mu miica miruje. Tajnici se ukoili.

Napetost ekanja naas ih sve skameni. Gledajui u spise, kralj nastavlja
najravnodunijim glasom.
- Odsad ima mjesto biskupa Varadija zapremiti moj dosadanji prvi tajnik biskup
Filipec.
Te rijei padoe na sve kao grom. Osjetili su da je Varadijeva sudbina rijeena.

Gordana ugleda Bakaa. Njegove su oi zatreptile, licem mu je prolo lako bljedilo.
Okrugla glava protiv njegove volje malo se spustila. Usne je vrsto stisnuo. Gordani-
nom je oku bila rastvorena sva njegova dua. Osjeala je da je Bakaevo dranje
odraz dubokog sloma njegovih nada, pa stoji kao poliven ledenom bujicom.
- Upamti ti, Filipec - nastavi kralj - za moje tajne odgovarate mi svojom glavom.
Biskup Filipec se pokloni.
- Velianstvu, svoj ivot dugujem kralju.
Kralj se obazre k Bakau:
- Biskup Baka zauzet e mjesto mojeg prvog tajnika, mjesto biskupa Filipca. Posao
emo zapoeti kad vas pozovem.
Kraljevi savjetnici s ostalim tajnicima izau. Tek sada kralj mahne Gordani da se
priblii. On posegne za pismom s Borkinim odgovorom. Proitavi sadraj,
zadovoljno se osmjehne, razdere hartiju i baci je u kamin, pomno pazei da izgori
svaki komadi.
- Zadovoljan sam s tobom, Gordana. A sad reci: Kako ti je? Sretna si?
- Moja bi srea bila potpuna, velianstvo, kad ne bih bila tako osamljena itav dan.
- Mladi ti je mu itav dan na dvoru. Protiv toga nema lijeka.
- Moda, ipak, velianstvo...
~ 441 ~
- Ima neku molbu?
- Vae velianstvo, odrasla sam na dvoru i sad mi je ivot pust. Kad bi vae
velianstvo reklo koju rije kraljici da me opet primi u svoju slubu.
- Htjela bih da izdaleka nadzire poglede svojeg lijepog mua. Govorit u kraljici. Ne
vjerujem da joj nisi potrebna.
- Zahvaljujem, velianstvo i molim: bih li se smjela pokloniti njezinom velianstvu?
- Svakako uini to. a kad te pita to si radila kod mene, reci da si mi dola podastrti
zahvalu za svoju sreu. Znaj, nitko ne smije doznati ono to sam ti povjerio.
- utjet u kao grob, velianstvo.
Pokloni se i praena kraljevim prijaznim smijekom izie.
~ 442 ~
ZADOVOLJTINA
Bilo mu je voljko pri dui. Beatriceino pismo milanskom vojvodi pruilo mu je dokaz
da je njena namjera iskrena, a to mu prui nove energije i nove nade u provoenje
osnove.
Dao je pozvati vojvodu Ilokoga i naloio paevima da nitko ne ue dok je u njegovoj

odaji Lovro. Slutei o emu se radi, Lovro Iloki pristupi kralju. On mu ispria to je
otkrio.
- To je velika radost, velianstvo.
- Za koji mjesec moj e sin biti proglaen nasljednikom. A onda nema nikakve
zapreke da bude okrunjen jo za mojeg ivota. Sve ide nabolje. Sad valja pouriti
moje pregovore s njemakim carem. elim da ve sutra u zoru putujete.
Svakako u razrijeiti milanski brak, ali to je tajna.
- Spreman sam, velianstvo, ali smijem li vas zamoliti...
- O Varadiju se ne smije povesti rije - zaprijeti kralj. Nakon kratke utnje Lovro se
odvai progovoriti:
- Pokoravam se elji vaeg velianstva, ali prije odlaska molio bih samo jedno: hoe
li jo netko saznati o misiji kojom me aljete njemakom caru?
- Zato to pitate?
- Jer potrebno da se bojite. Do onog dana, kad krenem na sastanak s njemakim

carem, nitko nee znati o emu se radi, osim vas i mojeg kancelara Filipca. Sad jo
pismeni ugovor s njemakim carem, a onda u smjesta sazvati sabor da se izvri
proklamacija. Sve ovisi o hitrini kojom ete putovati.
- Neka velianstvo bude uvjereno da se neu odmarati.
- Jo emo se vidjeti kod veere.
Lovro se udalji da se pripravi za put. Kralj je proao odajom pa onda sjeo k stolu i
pozvonio. Mladen Berislav odmah ue. Kralj mu dade znak da stupi blie.
- Gdje je princ?
- Upravo je stigao iz budimske palae.
- Idi i zovi ga.
Poduprijevi glavu, kralj je dugo razmiljao sve dok nije uo Ivanove korake. Neto
smrknuto raspoloen, princ ue kralju. On ga doeka vedra pogleda.
- Bio si kod majke?
- Da, oe, bio sam tamo.
- Sjedni. Moj ivotni cilj primie se ostvarenju. Doskora bit e ti prijestolje

osigurano. Sve su zapreke nestale. Kraljica je odustala od krune. To je ogroman
uspjeh. eljan sam mira i zadovoljstva, gledajui tebe i spremajui te za budunost.
~ 443 ~
Kraljica eli mir. Dodijala joj je vjeita kavga i borba, a zna da nema svrhe. elim da
se ovaj na mir ustali. Oprostit emo meusobno sve: i ja, i kraljica, i ti. Valja da
pruimo jedni drugima ruku pomirincu.
- O tome mi je malo prije govorila i majka.
- A ti si joj odgovorio?
- Teku mi je bilo oteti se njenim molbama, jer ona ne zna to joj je uinila kraljica.
- Svi smo krivi to ti je majka amila na otoku Ischii. Beatrice najmanje.
- Moe li se zaboraviti kako je uvrijedila majku onog dana na Griu? Vi znate

kakvim ju je imenom nazvala i digla optubu.
- U ovim asovima moramo zaboraviti sve.
- Oe, zar ete vi dopustiti da na mojoj majci ostane strana rije koju mi je
dobacila kraljica? Nemogue je da biste mogli i smjeli to pregorjeli.
Ivanove oi svjetlucaju dubokim ogorenjem. Kralj ga promatra i malo uti, a onda

odjednom pita:
- A da nije bilo te uvrede?
- Da nije bilo te uvrede, ne bi bilo ni toga neprijateljstva, jer ja je nisam mrzio zato
to je traila krunu, ni trunka ogorenja nema u mojoj dui zbog toga. Samo uvreda
nanesena mojoj majci pee moje srce. Za tu uvredu nema oprotenja. Uvreda je
pala na ono isto sveto elo. Ja ne mogu zaboraviti. Majka je zaboravila sve to je
pretrpjela u Napulju na onom otoku, ali ja ne mogu prijei one grozne uvrede,
- Kad zaboravlja tvoja majka, mora i ti.
- Niste li me sami, oe, pozivali na osvetu kad ste mi predloiti na potpis brani
ugovor s Biancom?
- Ako se neprijatelj predaje, ako trai mir, zar e ga pametan ovjek odbiti?
- Ali tamo na Griu u onoj dvorani pala je na moju majku uvreda stranija od
svega. Ne smijete zaboraviti kakvim je imenom kraljica nazvala majku vaeg sina,
majku koja je vas ljubila i meni dala ivot. Ako vi to zaboravite, ja ne mogu. Ona
uvreda izaziva sina na osvetu. Taj sin ne moe pruiti ruku na pomirenje onoj koja
je izrekla onu strahovitu rije. Zar ete dopustiti da ona pogrda ostane neosveena
na eni ijeg sina uzdiete na prijestolje?
Govorio je glasno, uzbueno, glasom drhtavim od boli. Kralj je gledao preda se

zamiljeno. Nijedan od njih nije zapazio da izmeu zastora druge odaje stoji kraljica.
Tek kad su uli suanj njene haljine, obojica se okrenu k njoj.
inilo im se da je tamo stajala dugo. Lice joj je ozbiljno, a glas njean:
- Pravo veli, Ivane. Pogrda koju sam onda izrekla ne moe ostati neosveena na
tvojoj majci.
Obojica se trgnu. Kraljica je, dakle, sve ula na vratima izmeu zastora, a sad je
polagano dolazila k njima. Onda se zaustavi uspravljane, uzdignute glave:
~ 444 ~
- Da, uvreda je pala iz mojih usta. Ne bi bio pravi sin kad bi tvoje srce moglo to
zaboraviti i kad i ne bi traio osvetu. Odobravam tvoje stanovite, Ivane.
Kralj osjeti da je pomirba ugroena, napola razruena. Ivanov otpor razruio je sve,
Beatrice se predomislila. Opet prima borbu. Strah zahvati kralja i sve mu se ini
baeno naglavce.
Beatrice pristupi jo blie k Ivanu:
- Osveta e ovog aa biti izvrena.
I kralj i njegov sin zapanjeno gledaju kako ona prilazi k Ivanu.
- Osveen si! Pruam ti najveu zadovoljtinu koju moe dati Beatrice. Evo: alim
to sam rekla, Ivane. Bilo je nepravedno i runo. Kraljica te moli da joj oprosti.
Mislim da vee osvete nisi ni sam zaelio.
Snebiven stoji kralj, gotovo zaboravlja da bi Ivan sada trebao da neto odgovori. To
Beatriceino vladanje zahvatilo ga jae od svih njenih Spletki i surovih nastupa.
Zatreptalo mu pred oima dok je promatrao Beatrice Aragonsku, onu koja mu je
progonom njegova sina zagoravala ivot. Sad mora ponosna, ohola, vlastohlepna
trai oprotenje. To ne moe biti prividno, jer da je sve prividno, zar bi milanskom
vojvodi pisala takvo pismo? Svojem ocu u Napulj javila je pravi uzrok svojeg
obraenja. I makar je kralj shvaao da se Beatrice morala prepasti kad je one veeri
ciceronskim rijeima prijetio i makar je shvatio elju da se ulaska Ivanu, te su ga
rijei osupnule ...
Sam Ivan nije smogao rijei.
- Vazda u potivati tvoju majku - doda Beatrice.
- Ivane, ti? - usklikne kralj.
- Hvala, velianstvo - tiho odgovori princ.
- I oprata mi, Ivane?
- Molim da i ti oprosti uvredu njemu to ti je ono uzvratio - upadne kralj.
- Davno sam mu oprostila. Razumjela sam i molim, Matija da vjeruje mojoj

iskrenoj elji: neka bude meu nama sklad i mir. Takav razorni ivot vie ne bih
mogla podnositi, a svrhu ne bih ionako postigla.
Kralj prihvati njenu ruku i toplo je stisne. Onda uzme ruku svoga sina i poloi dlan
o dlan. Ivan se sagne i poljubi Beatriceinu ruku. Ona mu je poloi na glavu.
- Bit u ti od sveg srca dobra. Na to prisiem - i ogrli ga.
- Hvala - promuca Ivan, a hladan ga znoj oblijeva.
Zateen tom promjenom i zadovoljtinom koju je ovog asa dala njegovoj majci, ipak
mu njen zagrljaj bude neprijatan. Nije mogao da izazove u svom srcu toplinu prema
njoj. Njegovo srce osjealo je samo da je uvreda s njegove majke dignuta, da ju je
kraljica sama povukla i zamolila ga za oprotenje. S tim se osjeajem lagano udaljio
iz dvorane. Kralj i Beatrice ostadoe sami. On se zagleda u njene oi, drei se jo
uvijek za ruku Beatrice se spusti k njegovom naslonjau na koljena.
~ 445 ~
- Vjeruje mi Matija? Vjeruje li mi?
- Vjerujem - i ruka se njegova ovije oko njenog vrata. Beatriceina glava pade na
njegova prsa.
*****
Drugog dana slavila se na budimskom kraljevskom dvoru sveanost pomirbe

kraljevske obitelji. Poslije podne odsluena je sveana misa zahvalnica u dvorskoj
kapeli sv. Stjepana, u prisutnosti svih dostojanstvenika, kraljevih prijatelja,
zastupnika, velikaa itavog dvoranstva. Uveer je slijedila sveana gozba na koju
su bili pozvani svi vieni velikai i njihove ene, svi dostojanstvenici, sve to je bilo
vieno i otmjeno na kraljevskom dvoru i izvan njega.
Kralj Matija doveo je Beatrice u blagovaonicu. Odjenuo je sveano odijelo od ute

svile izvezeno biserom. Beatrice se pojavila u haljini od zelenog brokata, sa zlatom
izvezenim ljiljanima. Sve je uprlo oi u njezin prekrasni i ogromni dijamantni kri
na zlatnom lancu to je resio njene grudi. Svi su aputali zapanjeni zbog
prekrasnog nakita kojim je kralj na dananji dan obdario Beatrice u spomen na
sveano pomirenje.
Poslanici stranih dvorova bili su uvedeni sveano na gozbu du budu svjedoci

pomirbe izmeu kraljice i princa Ivana. Kad su sve troje sjeli k kraljevskom stolu,
svi pogledi kraljevih pristaa traili su u licima pomirenih odgonetku tog dogaaja.
Svi trae uzroke te pomirbe. Svi trae vezu izmeu Beatrice i Varadijeve sudbine.
Svi nagaaju, pletu i povezuju pomirbu s Varadijevom tamnicom. Svi istrauju
Beatriceinu iskrenost. Svi se pogledi sastaju u tom mladom mramornom licu to je
odjednom zadobilo ljupki ar dobrote.
Svi slave pomirbu, a nitko u nju ne vjeruje. Svi gledaju Beatricein njeni smijeak
kojim obasiplje Ivana, a svatko ga smatra namjetenim. Svi se dive Beatriceinoj
promjeni u dranju i toploti svake kretnje, pogleda i rijei, ali svatko ih smatra
novom zamkom prepredenosti. Svi slave, a svi dru. Svi estitaju a svi strahuju.
Samo Napuljci su samosvjesni i zadovoljni. Beatricein preokret smatraju poetkom

svoga gospodstva.
Nad cijelim dvorom bdi Gordanino oko, hladno i pozorno promatrajui kraljicu,
njene pristae, kraljeve pouzdanike, Bakaa i Filipca, kraljiine Napuljce i kralja.
Nita ne izmakne njenom oku. Zaviruje dublje u ovu sliku dvora i razabire pritajenu
uzbudljivost. Svi joj se njihovi pritajeni osjeaji razotkrivaju bilo u kakvoj kretnji,
bilo u pogledu. Svima prodire u duu, trai, vreba kako bi prodrla do skrovitoga dna
tog neoekivanog iznenadnog preokreta kraljiine due. Istrauje, hvata dojmove.
Neizvjesnost dogaaja goni je da nae pravu istinu.
Nakon veere slijedile su igre, glumaki prikazi, glazba, pjevanje, buna zabava, pa
ipak u tom veselju svatko istodobno pita: je li to istina, ili varka?
Za vrijeme stanke, dok su se glumci spremali za novi igrokaz, etala je Gordana

velikim predvorjem s malom Beci.
- Vratit u se na dvor, mala. Sigurno u se vratiti. Kralj mi je obeao, samo ako

kraljica pristane.
~ 446 ~
- Nikad nije toliko govorila o vama kao sada. esto vas spominje i ini mi se da vam
je opet dobra. Molila sam kraljicu da vas opet uzme k nama.
- A to je rekla?
- "Naravno da u je pozvati". To je sve to je odgovorila.
To pobudi Gordanu na razmiljanje.
- Vi sve neto sumnjate, Gordana?
- uda se zbivaju na ovom dvoru.
- Kraljica se uistinu ovih dana sasvim promijenila. Svi se tome ude. Dvorani govore
da je to arolija.
- A to govore o Varadiju?
- Kau da ga je kralj zatvorio u tamnicu zbog straha da ga Napuljci ne bi otrovali.
- Gle! To je zanimljivo.
- Drugi misle da ga je kralj zatvorio jer se boji da e odati njegove tajne, a neki opet
tvrde da se kraljica pomirila s kraljem i princom Ivanom uz uvjet da Varadi ide u
tamnicu.
- Tko bi znao pravi uzrok. Izmeu kralja i Varadija dogodilo se neto to kralj svima
taji. Nisi nita ula od kraljice?
- Varadija ne spominje.
Izale su iz predsoblja u polumrani uski hodnik. Najednom Gordana uhvati Beci za

ruku i apne joj:
- Tiho! Netko ide.
Zavukle su se iza ogromnog kipa od crnog mramora i pritajile. Dolje u dnu hodnika
dvije siluete dolaze prema njima. Djevojke se zavukoe izmeu zida i ogromnog kipa
uz stijenu. Dva mukarca u sveenikim haljinama polagano dolaze. Gordana
prepozna napuljskog poslanika Ranzana i Bakaa. Govore posve tiho, neujno.
Svaku bi rije jedan drugome govorili u uho.
Kad su proli pokraj njih, Gordana razabere izreku iz Bakaevih usta:
- Velim vam: to je bio jedini mudri izlaz.
- Nadam se pobjedi - proape Ranzano, a onda obojica prislone glave jednu k

drugoj.
Kad stigoe u veliko predvorje, poe svaki svojim putem. "Nadam se pobjedi" -
opetovala je Gordana apui...
- to time misli?- pita Beci.
- Kad bi to znala, ne bi se on mogao nadati pobjedi. Da mi je odmah ostati na

dvoru.
~ 447 ~
- Zato ne molite kralja? Danas vam je bio vrlo milostiv.
- Obeao mi je govoriti s kraljicom, pa ipak mi jo nita ne kae. Moda kad budem

odlazila s dananje zabave kui.
Kad se Gordana kasno u noi vraala, jaui uz Damira, on je zapita.
- Kraljica vas nije pozvala u svoju slubu?
- Ne. A niti mi kralj ne ree nita. Bilo bi prirodno da mi je odgovorio na moju

pronju.
- Moda je zaboravio pa e vam isporuiti sutra.
- Mora odgovoriti na molbu, naroito sada kad smo tako dobri prijatelji. ujte
gospodine Damire, nas dvoje ekaju velike zadae. Imam plan, ekam samo as da
se vratim na dvor.
Oboje su se vratili u svoju kuu i krenuli svaki u svoj dio odaja.
~ 448 ~
U SREI I MIRU
Budimske brdine i dunavske doline pokrivene su snijegom. Po bijelom snjenom
platu pao je ures sunanoga zlata. Kraljevska povorka jae cestom. Uz Beatrice je
princ Ivan. Iza njih kraljevski dvorani i napuljski dvorski metar Enrico. Preim
putem dolazi nekoliko plemikih jahaa.
- Gledaj, jahai s gavranovim grbom - upozori kraljica
- Idu preim putem. Oito se ure u Budim.
Jahai opaze kraljevsku povorku, uspore brzinu i krenu prema njima.
- Prepoznajem Damirova oca - primijeti Ivan, obazrevi se k Damiru.
- Dopusti mu neka izie iz povorke i pozdravi oca - ponuka Beatrice.
- Tvoj otac vraa se s puta.
- Kraljica ti doputa da ide k ocu - ree Ivan.
Mladi izae iz reda i odjae.
- Oe, dobro mi doli!
Stari Nikola od Brezovice zaustavi konja i pozdravi se s Damirom.
- Dugo se nismo vidjeli, sine.
- Vraate se izdaleka?
- Bio sam u pokrajini da predobijem plemstvo za Ivana.
- Pa kako je?
- Ne bi bilo loe, samo se svatko tui na kralja zbog poreza. Kad bi popustio, mogao
bi princa sutra uiniti okrunjenim nasljednikom. A odakle to ide kraljevska
povorka? - upita otac Damira, gledajui kako odmie prema Budimu.
- Herceg Hippolit morao je poi u svoju rezidenciju, a kraljica ga je otpratila komad

puta. Sada se vraamo u Budim.
- to to vidim? Princ Ivan jae uz kraljicu?
- S pravom se udite, oe. Dok ste vi bili na putu, kraljica se odrekla krune, molila
Ivana za oprotenje to je uvrijedila njegovu majku i pomirba je sveano
proslavljena. Sada ve osam dana ivimo u bojem miru.
- Nakon toliko natezanja, rvanja na ivot i smrt? Zar se vuica pretvorila u ovcu?
- Ili se samo zaogrnula ovjom koom. To nitko ne moe da providi. Ipak, svakog je
dana kraljica prema princu sve ljubaznija. Nee da bez njega izlazi ni koraka iz
dvora. Uvijek trai da je on prati.
- Kako to prima princ?
~ 449 ~
- Obeao je ocu da e se vladati prema njoj viteki. Oprostio joj je, ali u dui je
ostala praznina. Ne moe se priljubiti k njoj. I to da uini? Ona ga molila za
oprotenje i ponudila ruku na pomirenje. Nije se moglo drugaije nego prihvatiti.
- I nije se smjelo. Ako se odrekla, onda je to prava srea. Kraljevi neprijatelji imali
su u kraljici orue da mu potkopaju sina. im doznaju da se kraljica odrekla,
izgubili su uporite. to na sve to kae Varadi?
- On ne moe nita kazati, jer je u tamnici.
- Za ime Boje? to je spopalo kralja?
- Nitko ne smije pred njim izustiti Varadijevo ime. Ni sam princ nije mogao da mu
izmoli milost.
- to kau palatini i drugi?
- Kamo god dolazi vijest o Varadijevoj sudbini, svuda je prepast. Nitko ne moe
saznati to se dogodilo i zato je kralj s njim obraunao na tako straan nain.
- Zlo e djelovati u kraljevstvu ta vijest. Sve su oi uprte u Varadija. Svi znaju da je

poten i da bi htio narodu skinuti prevelike poreze. A vojvoda Iloki nije pokuao da
smeka kralja?
- Bez uspjeha. Sad ve ide druga sedmica to je vojvoda otputovao. Kralj ga je slao
ne znam kamo.
- Beatrice, dakle, opet gospodar?
- Sva se promijenila. Dobra je i njena, ak izgleda da se
ni u ta ne uplie.
- Tko je na mjestu Varadija?
- Biskup Filipec.
- A ne Baka?
- On je prvi kraljev tajnik.
- On se uvijek najvie isticao pored Varadija.
- Kralj je ipak odabrao Filipca.
- Ne znam o njemu nita zla, a zapravo moram rei: volim to nije Baka. Neto mi
se ne svia u njegovu pogledu. U onoj debeloj glavi ima neto ega se bojim, zapravo
ne znam to.
- Gordana to nazivlje podmuklou.
- Tvoja je vjerenica mudra.
- Vjenani smo, oe. Ne udite se. Iznenada smo se vjenali, no, doite, zaostao
sam, ispriat u vam o naoj svadbi.
*****
~ 450 ~
Uz kraljicu jae Ivan. Novi odnosi izmeu njega i Beatrice nisu mu donijeli radosti.
Naprotiv, taj ga odnos smuuje, ini nesigurnim i plahim. Neka teina lei mu na
srcu kad god se kraljica nalazi uza nj. Mui ga prisutnost kraljice, njena briga i
ljubaznost kojom ga obasiplje. Neprijatnije mu je to od mrnje i neprijateljstva to ih
je do prije tjedan dana sipala oko njega. A ipak, ak i Gordana. Tako je traila
situacija kojoj se mora podvri. I od toga je nemiran, gotovo razdraljiv.
Ne moe vjerovati u Beatriceinu iskrenost, a ipak, ona ga je molila da joj oprosti

uvredu nanesenu njegovoj majci. Kad je izrekao rije oprotenje, nije to osjetio. A
sad katkad zazebe. I danas, nakon osam dana iznenadnog mira, jo uvijek razmilja
koliku je Beatricein preokret istinski ili namjeten. Mui se sam sa sobom. Svake
veeri u ovih osam dana raspravljao bi o tome s Damirom, a da nikad nisu nali
odgovora.
im je Damir izjahao iz povorke da pozdravi oca, kraljica se primakne k Ivanu:
- elim s tobom govoriti o Damirovoj mladoj eni. Ona bi se rado vratila u moju
slubu. I kralj mi je o tom govorio. Meni je Gordana uistinu vrlo potrebna, ali jedna
me okolnost odvraa da je zovem. O tome bi se moglo govoriti s Damirom, samo
prijateljski, dakle, ti.
- Vrlo rado, kraljice. to da mu kaem?
- Radi se o Francescu. Njegova strast prema Gordani jo uvijek nije popustila,

tovie jo ga vie razapinje otkad se Gordana udala. Ne bih htjela da je Francesco
povrijedi, makar samo jednim pogledom, a opet Damir je ljubomoran na svakog tko
bi samo pogledom dotakao njegovu enu. Naravno, to mu ne moe nitko zamjeriti.
Bojim se da izmeu njih dvojice ne bi dolo do sukoba. Zato bi Damira morao
upozoriti da se vlada mirno, a ja u sa svoje strane zatraiti od Francesca sveano
obeanje da se nee ni osvrtati na Gordanu.
- Nadam se da e odrati rije - primijeti Ivan.
- Pobrinut u se zato, a ti opet upozori Damira i s obzirom na druge dvorane. Svaki

od njih rado se ogledava za Gordanom, a im to opazi Damir, u njemu uskipi
ljubomora. Sve mu zjenice sijevaju. Pobojala sam se da bi to moglo dovesti do
okraja s dvoranima, a ja elim da nitko ne narui na mir i sreu. Reci Damiru
neka suspregne svoju ljubomoru.
- Govorit u s njim - odgovori Ivan nekako rastreseno. Sve se neto u njemu

razbudilo.
- Kad ve o tomu govorimo, priznat u jedan moj grijeh - nastavi kraljica. -

Sumnjiila sam da je brak s Damirom samo prividan i sklopljen za tebe dok se
Enrico i Radulo nisu nali u ljetnoj palai iza nevidljivih vrata. Onda sam stekla
uvjerenje koliko inim krivo tebi i Gordani i Damiru. Nije bilo lijepo to sam slala
Enrica, ali sad barem znam da su moje sumnje bile neosnovane i, priznajem, rune.
Enrico i Radulo uvjerili su i kralja i mene o Damirovoj strasnoj ljubavi prema
Gordani, ta gotovo ju je uguio u zagrljaju. Zapravo je udo kako su oboje znali
pred nama kriti svoje osjeaje. ak su i mene zaveli. Oprosti mi zabludu, Ivane.
- To je prolo - ree neto iznenada potiten, a istodobno nije vjerovao njenim

rijeima.
~ 451 ~
- Sretna sam to je to prolo. elim da ouvam na sklad, neka se nikada samo

jednom rijei ne narui.
Povorci se pribliio Damir s ocem i proslijedie put u Budim. Stigavi u dvor,

kraljica poe ravno u kraljevu odaju.
- Vraa se vrlo tuna? - opazi on.
- Teko mi je bez Hippolita. Uza nj su mi dani odmicali u zabavi i promjeni. Ne

znam to u sad.
- Naao sam ti zamjenu za Hippolita - veselo e kralj. - Nagomilalo se mnogo posla,

a mene e ovih nekoliko mjeseci potpuno zauzeti pripreme oko Ivanove
proklamacije. Tebi, Beatrice, prcputam svakodnevne kraljevske poslove kao u ona
vremena kad smo bili skladni. Sad je opet sve kao prvih godina braka.
- Plemenitosti tvojoj nema kraja, Matija. Zasluit u poteno iskaze tvoje dobrote.
- To je moja nagrada za tvoje obraanje, Beatrice! Prislonila je glavu k njegovu licu,

pomilovavi ga po kosi. Gdje je Ivan? - upita on.
- U predsoblju razgovara s Damirovim ocem. Sreli smo se na putu. Oito oekuje

vijesti. Sama u ga dozvati - i ona otvori vrata kraljevskog predvorja i pozove:
- Kralj vas eli vidjeti, sinko. Gospodine Nikola, i vas oekuje kralj.
Matija se razveseli Nikoli od Brezovice i srdano primi pozdrav princa Ivana.
Onda potape po ramenu Damirova oca:
- to kaete, moj stari prijatelju? Va je sin mu najljepe djevojke dvora. I sretan je

s njom.
- To imam da zahvalim samo vaem velianstvu - odgovori plemi.
- Zapravo je pravi uzronik Damirove sree Stjepko. On je znao za njihovu ljubav jo

u Napulju i u pravom je asu otkrio.
- U Napulju? - pita Beatrice. - Dakle, tamo se svezala ta ljubav? Sad razumijem

zato nismo nita primijetili.
- Nisam ni slutio o tome - ree Nikola od Brezovice.
- A kako je ljubavnike uhvatio Stjepko? - pita kraljica.
- Damir je na putu iz Napulja leao u groznici, a Stjepko je sluao kako bulazni o

svojoj ljubavi prema Gordani. Stvar jednostavna. Sretan sam. "Ljube se kao
golubovi", rekao mi je Radulo, a on je imao prigode da to gukanje prislukuje. I zato
upamtite, Nikola: ako vam koji od zlobnih brbljavca natukne da je taj brak prividan,
onda pitajte Radula i zovite ga za svjedoka. Radulo, stara potenjaina, otkresat e
svakome u brk to je vidio i uo za prve brane veeri tamo u ljetnoj palai.
- Neu nikoga da zovem za svjedoka. Radujem se i vjerujem onom to vele kralj i

kraljica.
- Cjelivali su se, grlili i smijali svima onima koji su sumnjali da taj brak ima samo
da nekome zamae oi. Ali dosta o tome.
~ 452 ~
Sa strane do prozora stoji Ivan. Sluajui kraljevo veselo pripovijedanje, osjeti

estoke udarce u grudima i sva mu se krv zakolala. Svaka kraljeva rije prolazi mu
kroz kosti.
- Da ujem, Nikola, to se donijelo s puta, a onda, hajde u Budini svojoj eni i

snahi. Damir neka poe s vama kui. Je li Ivane, otputa ga za danas? Neka
sretna obitelj ove veeri bude na okupu.
Princ dade privolu.
- Doi, Ivane - okrene se kraljica k njemu - da ne smetamo kralju.
Slijedio je Beatrice u blagovaonicu gdje su ih ponudili kuhanim slatkim vinom da se

nakon jahanja okrijepe. Ivan se neto zamislio, a Beatrice je avrljala o Hippolitu i
svojoj tuzi za njime.
Nikola od Brezovice izvjetavao je kralja o svojim uspjesima na putovanju i o

razgovorima to ih je vodio s plemiima i Ivanovu nasljedstvu.
- Sve bi velianstvo bilo rijeeno preko noi, svi bi oni listom pristali uz princa ako
kralj za boinicu snizi poreze...
Krv ikne u kraljevo lice:
- Plemii su tako govorili.
- Nahukani su, nahukani.
- Od vaih neprijatelja!
- Od prijatelja. Znam. Sad vie nee moi da huka - i kraljeve usne zlobno su se
nasmijale.
Onda je sluao daljnje izvjetaje. Na svretku prije odlaska Nikola se oslobodi da

spomene Varadija.
- Velianstvo, ne mogu vjerovati da je Varadi uinio neto...
- To ime ne smije nitko iv preda mnom spomenuti. Upamtite to. A sad hajdete kui
k eni i snahi.
Nikola izae. Vani je ekao Damir. On mu saopi prinevu poruku da moe s njim
kui i obojica ostave dvor. Ivan je teko ekao da ga Beatrice otpusti. Kad ona ode u
svoje sobe, izie Ivan u kraljevsko predvorje. Zaustavio se meu raskonim
kipovima. U predvorju se obazre neodluan, smeten kao da nekoga eka. Nesvjesno
neodreeno. Ipak eka. ini mu se kao da stoji u gustoj magli i ne moe se odluiti
kojim bi smjerom.
Stjepko ga opazi i pritri:
- Visost trai gospodina Damira? On je otiao s ocem u Budim.
- Da, znam. Ne ekam njega. Samo idi, Stjepko.
Pa se udalji, a Ivan gleda prema kraljevskim odajama. Kao da odanle ima netko da
izie.
~ 453 ~
Prolaze dvorani i paevi. Izlaze i ulaze u kraljevo predsoblje. Tad se pojavi Radulo.
Sjedi starac krene polagno, ne opazivi Ivana.
- "to je to uo Radulo? Nije mogue. Nauio ga je kralj da izbrie sumnje dvorana i

milanskih poslanika! Da, tako je" - potvrdi Ivan svoje misli i korakne prema
stubitu u gornji kat. Neka jaa sila vue ga natrag. Zaustavio se, gleda za
Radulom.
Njegova staraka pojava gubi se iz predvorja u hodnik. Ivan osjeti neto jae od
volje, jae od stida to ga obuzima zbog nakane to se raa u njemu. Zametnula se
u asu kad je kralj spomenuo Damirovu ocu da je sve Radulo uo u ljetnoj palai.
Ivan se od prvog asa zgraao od te namjere, stidio, odbacivao je s prezirom dok je

istodobno zahvaen nekom neodoljivom snagom poao ravno u predvorje, ekao da
izie Radulo.
I makar se otimao tom instiktu, slijedi starog slugu, drei ga na oku. Sve mu se
vie pribliuje...
Radulo, uvi za sobom korake, stane. Opazivi princa, povue se i ugne. Ivan mora
proi pokraj njega. I proe, ali uspori hod. Zahvati ga neobuzdana elja da neto s
njime govori. I kad je ve proao mimo njega, obazre se:
- Kamo ide, Radulo?
- Kralj sada raspravlja i ne treba me.
- Barem e se odmoriti.
- U kraljevoj slubi nikad nisam osjetio umora.
Princ ne pita dalje. Ogleda se. Opet uti. to da uradi? Sve mu u uima bui...
- uj me Radulo. Trebao bih tvoje svjedoanstvo. Ima ljudi koji vele da se Damir i
Gordana ne ljube i da su zbog neega sklopili brak samo onako. Kralj nam je rekao:
Radulo moe svakome posvjedoiti da je to la. Je li. tako?
- Jest, visosti, mogu posvjedoiti.
- Samo, to onda ako bi od tebe netko zatraio zakletvu? Svoju duu ne moe
ogrijeiti...
- I neu da je ogrijeim. Neka me samo vaa visost pozove. Mogu svakome rei to
znam i zakleti se na to na svoju duu.
- Dakle, ti zna da taj brak nije prividan?
- uo sam na svoje vlastite ui. Gospodin je Damir gotovo uguio svoju mladu enu
u zagrljaju.
- A ti si vidio? - pita Ivan, osjeajui da se gui...
- uo sam kako se otimala, naravno, kako se to ve ena otimlje kad joj je drago da
je grle i rekla je: "Uguit e me u zagrljaju, Damire, moj dragi! - a on njoj: - Draga,
mila". A onda su se smijali oboje: "Neka samo svi na dvoru misle da je brak samo
prividan! Mi smo sretni i presretni."
~ 454 ~
- Govorili su kao zaljubljenici?
- Gukali su jedno drugome kao golubovi, ljubili se, neka naa milost samo mene
zovne. Bio tko mu drago, otkresat u mu u lice da lae. Oni se ljube, brak nije,
tono se veli, sklopljen na "prokatur." Uzeo je Damir Gordanu za se, ni za koga
drugoga. I, napokon, za koga bi drugoga? - prostoduno e starac, ne slutei o
emu se radi.
Princ se posve zgrbio. Kao da ga neto udarilo k zemlji. Okrenuo se od starca i

pogleda niz hodnik, a Radulu se inilo da jo nije dostatno uvjerio princa i nastavi:
- Vjerujte mi. "Sad si moja" - mu je treperio kao da umire u srei.
- Moja? Tako je rekao?
- ''Samo moja" - rekao je Damir.
- Ako na to trae od tebe prisegu? Da te nisu nauili da tako govori, Radulo?
Starac digne ruku uvis:
- Evo, mogu prisei da sam njih dvoje sluao na svoje ui. Starac na rubu groba ne
prisie utaman. Neka me vaa visost samo zove.
- Zvat u kad bude trebalo. Sad idi i uti.
Starac krene dalje. Ivan se upre o zid kao da je pribit. Nita ne vidi, nita ne osjea,
osim mraka oko sebe. Onda ode gore. Dvorani zaueno gledaju za princem kako se
blijed, teturajui uspinje stepenicama kao da mu je pozlilo.
U susret mu dolazi neki sluga. Princ mu naredi da zovne Stjepka,a onda nastavi
put u svoje odaje.
Besvjesno ue u svoju knjinicu, govorei sam sebi poluglasno ...
- Ne! Ne! Ne!
Uzalud! Slike su tu! Pred njegovim oima. Radulova kletva, njegovo svjedoanstvo u
koje ne moe ni asa sumnjati. I zuri u neto to je kao magla, kao oblak, gusto,
crno, zaguljivo i prijeti mu da e ga uguiti.
- Daha, daha.
I otvori prozor. Ledeni zrak ulazi. Sad opazi Stjepka. Ivanova ruka posegne za njim,
povue ga k sebi, a grozniavi pogled i strepei glas pita:
- Kojeg je to bilo dana kad je gospodin Damir bio bolestan na brodu, kad je bulaznio
da ljubi Gordanu?
Ivanova ruka, to vrsto sapinje Stjepkovo rame, osjeti kako se njegovo tijelo
streslo.
- Koji je to bio dan?
Djeak se ukoi od pretnje u njegovu glasu, od uasa u njegovim oima. Na blijedim

usnama zapinju mu rijei:
~ 455 ~
- Ne mogu se sjetiti koji dan, bilo je kasno u no...
- Bulaznio je da ljubi Gordanu?
- Tako sam uo, sluao...
- I ona?
- Sluala je - opetuje pa napola bez svijesti.
"Zato ga pita? Tko mu je to rekao? Kada? Zato?'' Svako pitanje sijevne u paevim
mislima i nosi mu stravu.
- Kad je ozdravio, bili su uvijek zajedno na brodu?
- I drugi Firentinci s njima, i oni - odgovori pa
A Ivan nastavlja monotono:
- I to to si uo iz Damirovih usana u groznici, to te ponukalo da ree kralju onog

dana u ljetnoj palai kad nas je kralj zatekao? Zato si tamo rekao kralju: Damir
ljubi Gordanu?
- Da spasim Gordanu tamnice.
- Bio si im pismonoa?
- Nisam nikada!
- Lae bio si.
- Nisam lagao. I sad velim istinu: znao sam samo da je on ljubi, a pismonou sam
izmislio da spasim Gordanu.
- On je ljubi?
Ivanova ruka popusti i paevo rame klone.
- Idi. Neka smjesta pou. Damir mora doi. Odmah!
Stjepko izae klecajui i pohiti dolje. Ivanovo je srce ledeno. Padne u stolac.
Vrijeme prolazi, a on se utaplja u crnoj tmini po kojoj svjetlucaju slike njegove
mate pune groze.
Gleda brod, Damira u groznici, slua njegovu ispovijest. Vidi Gordanu kako se
nadvila nad Damirom njeno, prenjeno. Od toga ga boli glava kao da je zadobio
ranu udarcem buzdovana. I sklopi oi...
Razbuktala mata stvara sliku njegove grike odaje. Damir stoji pred njim.
Nagovara ga da zaboravi Gordanu i misli samo na sreu kraljevstva. Pria mu o
strahotama koje e zadesiti njegovu majku, Gordanu, sve njih ako se ne odree
Gordanine ljubavi koja mu oduzima prijestolje, a Ivan ga gleda zapanjeno i pita:
"I ti Damire hoe da je zaboravim? I ti? Kako si se promijenio Damire?"
"To je uinio Napulj!" - odgovara Damir.
"Da, Napulj! - rekao je on. Zato se je promijenio. Gordanu je htio sauvati za sebe.
~ 456 ~
Hladan znoj ga oblijeva. elo mu gori. Sve stranije ga oblijeu slike. Pogled mu
padne na prozor. Otvara se vidik u ljetnu palau. I opet se stvara slika. Po bijelom
danu vidi no, svadbenu Damirovu no. Dva svijetla prozora. Oni su tamo. Njih
dvoje, a on tu eka uz prozor, eka Damirov znak da je uao u njegove ljetne odaje,
eka znak. No ide, izmie, znaka nema.
"Zato nije bilo znaka! Zato jer..."
Napola lei u naslonjau i bulji...
"Jesam li lud? Smijem li to misliti? Smijem li sumnjati? " - vikne sam nad sobom,
sam sebi glasom punim grubosti, a onda odgovara hrapavo, slomljeno:
"Radulo je uo. On se zakleo. Starac se ne bi kleo na duu groba ... "
"I Stjepko je znao. I on je uo iz Damirovih usta da je on ljubi. "
"A ona? Zato me odbila to je ljubila njega! A rekla je: Zbog kraljevstva, zbog sree
kraljevine.
"Kakve mudre domisli! Kakve nadarenosti prikrivati! Koliko je puta pokazala

genijalnost svoje lukavosti. Koliko puta. Na svakom koraku. I Beatrice je
nadmudrivala.
Oajnikim krikovima odzvanja mu sva dua. Ponovno se vraa slika svadbene

noi. Opet gleda no i svijetle prozore u po bijela dana. Onu no u kojoj je on ekao
pun drhtanja i nemira.
"Sumnjao sam ve one noi? Ne, sumnje nije bilo, samo je bilo drhtanja, nesvjesnog
straha i besanice. A onaj moj san kako Damir dri oko struka neku enu? Koju? -
pitao sam, traei meu enama dvora. Taj san bio je upozorenje onog to nije ulo
prisege moje volje i moje elje da vjeruje i ne sumnja. Tko je bio taj netko u meni
koji se drmao, kucao, udarao u moje prsi, zovui ljubav na oprez? Prirodni nagon?"
"Zato taj nemir. Zato ono nesvjesno treptanje srca kad su se preko u ljetnoj palai
gasila svjetla. Zato onaj san i nemirna besana no i drhtavo kucanje srca kad su se
utrnula svjetla, a nije bilo znaka... Zato su prozori bili tamni? "
"Jer je on bio u njenoj lonici. Jao!" - i uhvati se za sljepoonice.
"To je bila magla to je pala izmeu mene i Damira kad je ujutro uao u moju
odaju. Ona neka zagrada to sam je tog asa osjetio izmeu sebe i njega. Osjetio
sam je kao sjekiru to dijeli glavu od tijela...
U njegovu pogledu bila je neka prepast. Savjest mu je zavirila oi. I zadrhtala, a ja

sam ga sluao kako pria o Radulovu sinu. Izmislio je priu: Radulov sin bio je na
hodniku i zato nije mogao prijei u moje odaje. Moji su prozori tamo u palai bili
mrani, jer je on bio u njenom naruaju."
Bjesnei, otkine se od prozora kao da e se zaletjeti o neto u sobi, slomiti i razbiti.
"Izdan! Prevaren! Zakletva! Sve pada u kalu izdajstva !
"Jao tebi, jao njoj! Svima"
~ 457 ~
Ruke su mu ledene. Ne vidi nita. Samo katkad vrati mu se svijest da ga sjeti na

koji prozor, razgovor, kretnju ili pogled, da mu pokazuje u sve jaim bojama nove
dokaze izdaje, itavo mu je bie jedan krik: Izdaja! Izdaja!
Ide po sobi, sjeda i opet ustaje.
"Gubim pamet. Silazim s uma. Utapljam se, padam...
Srce mu lupa, dah se lomi. Prevre se po muilima od ognjenih bodea. A onda mu

naas bude kao da su svi daleko, daleko, a on se naao u pustinji ostavljen, izloen.
Prolazi ve drugi sat.
U mukama uje korake.
- Tko je?
Damir ulazi.
Je li to on? Njegov drug? Damir? Neko strano lice nalik na Damira! Taj to stoji tu
samo je nalik na Damira. Damira vie nema.
- Ivane, to je s tobom? Izgleda strahovito.
I taj mu je glas stran, nepoznat. Kao tutnjava u dalekoj pustoi. Nita nema od
Damirove topline. Taj mladi to se sada nadvija nad njim, dok on leti usred
pustinje, nije Damir. Strahovito mu je ogavan taj lik.
- Ivane, to je to? Ne uje me? Pozlilo ti je? Idem po lijenika.
- Ne! - krikne sad prijetei Ivan i skoi.
Damir zuri. Ne razumije, samo vidi izoblieno lice i uje bjesnilo u glasu. Ivanove
oi, tako tople i blage, sad odraavaju bjesomunu mrnju. Instiktivno ulazi u
Damirovo srce neto kao strepnja, slutnja.
- Tko si ti?
- Jao, Ivane, ja sam.
- Ti se zove Damir?
- to me to pita?
- Ti moj prijatelj? Moda onaj koji je prisegao na svoju majku? Onaj koji je pred
oltarom u kapeli prisegao da Gordanu uzima za mene?
- Ne mogu to sluati. U groznici si.
- Govori to te pitam - vie Ivan.
- to me pita?
- Ljubi li Gordanu?
Damirovo lice gubi prijanji oblik, tamna put pretvara se u masku smrtnog blijedila,
skamenjen je.
~ 458 ~
- Govori!
- Da ti razjasnim.
Ivan krikne:
- Ljubi li Gordanu?
- Da.
Rije za tutnji kao prasak groma. Damir uje lomljavu, razaranje. Sve se stropotalo
u prah. I prolost, i sadanjost, i budunost, a on se kotrlja niz strminu i nestaje.
Prestaje disati.
Ivan osjeti jake udarce srca, neto mu nosi mo i snagu da vie, da naleti na
Damira, da ga zahvati, strese, smrvi. Ruke mu se digoe, a tijelo nazaduje, tetura.
Prisloni se o prozor, onaj prema ljetnoj palai, a zjenica mu je zadrla u Damira. Stoji
pognute glave.
- Zato nije bilo znaka. Je li?
U Ivanovu glasu posljednji je dah umrle vjere. A to prua Damiru snagu. Uspravi se
i vrstini glasom uzvikne:
- Ivane, ne sumnjaj.
- Prevaren, izdan.
- Ne izreci to, Ivane, ne izreci dok....
- Izdajice! Izdajice!
- Srce je izdalo mene, ali ja nikad nisam izdao tebe.
- Je li te ona nauila tom mudrovanju?
- uti, Ivane! O njoj nije rije.
- Rije je moja i ne pokuavaj mi je prekinuti. Pregazio si mene i zakletvu.
- Nisam!
- "Zarobit e me, Damire, u zagrljaju! Neka na dvoru misle da je na brak prividan!

Mi smo sretni"...
I u bjesomunom deliriju oponaa on Gordanin glas i opetuje Radulove rijei. Damir

ih osjea kao ognjeni pljusak.
- Tako si izdao sebe u zagrljaju, u srei, u smijehu nad budalama koji misle da je
brak prividan. I ja, budala.
- uj me, Ivane...
- Je li tako gukala golubica, je li tako kliktala Gordana?
- Ivane...
- Odgovori to te pitam: je li tako govorila? Da ili ne?
~ 459 ~
- Jest! ;
Ivan pokroi korak k njemu:
- "Sad si moja, samo moja?", bestidno su govorile tvoje usne.
- uj, Ivane, samo prividno.
- Pitam te: jesu li to govorile tvoje usne?
- Jesu, ali tako ti prijateljstva, sluaj istinu.
- Prijateljstvo je palo u blato. Pregazio si ga u njenom naruaju! Izdan sam.

Prevaren, izbaen.
- Pokorio sam se Gordani da o onom prizoru nita ne kazujem tebi.
- Najmudrija je ona. I Beatrice je posramila.
- Sam e se postidjeli svojih rijei.
- Izdajica trai od mene stida?
- Ivane! Suspregni svoj sud. Idem da dovedem Gordanu. Neka ona govori.
- Neu da je vidim, neu.
- Ivane, ekaj, idem...
- Idi i ne vrati se nikad! Nikad!
Kao da se izmeu njih slropotao strop. Obojica stoje blijedi.
- Zna li to si rekao. Ivane?
- to sam rekao ne poriem.
- Prijatelju!
- Nema vie prijatelja.
- Visosti!
- Idi mi ispred oiju! Idi. idi!...
- Jo jednom pitam: zna li visost to govori?
- Idi! Ne vrati se vie nikada. Ne mogu gledati to lice! uje? Ne mogu! Ni asa vie.
Idi, idi!
Izbezumljen vie izvan moi da rasudi to govori, to misli i to radi . . . Potamnila

mu je svijest ...
Damir se zaljulja, zahvati vrata i otetura iz sobe. Dvorani gledaju kako preskakuje
stepenice silazei.
Pa Stjepku dotri mu u susret i uhvati ga za haljetak:
- Stanite, molim vas...
~ 460 ~
- Pusti me, drznie.
Pa potri za njim, pretee ga i stade mu na put:
- Morate uti to u vam rei. Kad smo putovali iz Napulja . . .
To ga zaustavi i on opetuje tiho kao sam za sebe:
- Na brodu iz Napulja? to hoe?
- Gospodine Damire, nisam nikakav brbljavac. Kralj me udario maem. Vitez sam i
morate mi vjerovati: princ me pitao kojeg je to dana bilo kad ste vi bulaznili o svojoj
ljubavi prema Gordani . . .
- Ja bulaznio o njoj? Na brodu?
- A danas me princ pitao: kad je to bilo: Dakle, zna. Ja sam o tome govorio samo
kralju. Morao sam, gospodine Damire da spasim Gordanu od tamnice. Ali sam
molio kralja da uti. A eto, vidite, zacijelo je on rekao princu da ste u groznici na
brodu bulaznili o svojoj ljubavi . . .
- Ja? O ljubavi . . .
- Da, o ljubavi prema Gordani.
- I ti si to uo?
- A sve dok kralj nije traio da kaem istinu, uvao sam tajnu, jer mi je tako naloila
gospoica Gordana.
Damir ga uhvati za rame:
- Ti se rekao Gordani?
- Sluala je kad ste bulaznili...
- Ona?
- Da, sluala je...
~ 461 ~
SLOM
Gordana je uzela knjigu i, sjedei pokraj kamina, itala. U itanju prekine je
sluavka, najavivi da je ovdje neki plemi iz dvora. Odloi knjigu, gledajui na
vrata.
- Vi ste to, Simono? - oslovi ga prijazno. - Doite i sjednite tamo nasuprot. Vani
oito brije.
- Unato tome kraljica je otpratila vojvodu Hippolita dobar komad puta.
- Dakle, ipak je taj goropadni djeak jednom ostavio dvor.
- To je kralju savjetovao biskup Baka jer se sveenstvo buni to mladi vojvoda nije
u svojem dvoru. Kraljica je vidljivo tuna zbog toga rastanka.
- I jo uvijek u istoj ulozi skromne pokajnice?
- Postojano, nepromjenljivo. Svi se tome dive. Ali i svi sumnjaju da e ostati. Ni o

emu se drugom ne govori nego o njenom novom nastupu i o tamnici biveg
kraljevskog kancelara. Svakog dana sluam zabrinuto aputanje kraljevih vjernih
dvorana.
- Kad bih mogla naslutiti zato me tako dugo ne zovu na dvor?
- Upravo sam vas o tome htio izvijestiti. Kralj vam poruuje da se od sutra vratite u
kraljiinu slubu.
- Ve teko ekam. A vi ste se ve udomili u kraljevoj slubi.
- Lako se udomiti kad je na dvoru toliki broj naih zemljaka.
- Bit ete mi od potrebe u kraljevoj blizini. ujete: elim da pomno pazite i

promatrate novog kraljevog kancelara Filipca, ali i Bakaa. Svaku njihovu rije i
svaki korak pratite i o svemu me obavijetavajte. Postavit u sve vae zemljake na
strau i neu mirovati dok Varadi ne izie. Hoete li mi pomoi?
- Vi znate: bio sam uz vas i onda kad mi to niste zapo vijedili.
- Da, u Napulju. Da nije bilo vas, propala bih. Smiono, vjeno u vam hvaliti.
- Da nije bilo one velebne snage u vama koja mi je zapovjedila i vodila me da vam
sluim.
- Vidite, ve je prolo mnogo dana to se nalazite ovdje, a ja jo nisam imala prigode

da vas pitam kako je bilo nakon moga nestanka iz Napulja. Ne biste mi neto o
tome rekli!
- Vrlo rado. Kralj Ferrante i Francesco divlje su vas progonili. Drhtao sam svakog
dana i noi, a onda je iz neba pao Alfonzo Borgia.
- Progonili me kao zao duh, jer zloba uvijek goni, potiskuje, ali te nikad ne moe
strmoglaviti, vazda ide za njom dobro, prikriveno, skriveno i kad je najmanje
oekuje, isprsi se i zatiuje pravedne. Kad ne bi bilo tako, tko bi od pravednih
mogao ivjeti? I tako je to ba Alfonzo koji je za me uvijek bio velika opasnost,
~ 462 ~
svojim zlim namjerama zakroio putove onom zlu to je dolazilo od kralja Ferrantea
i Francesca. A kamo je krenuo Alfonzo iz Napulja?
- Vratio se zajedno sa svojim ujakom kardinnlom Roderigom u Rim. S njima su

krenula i kardinalova djeca, Cezare i Lucrecia.
inilo se da se s napuljskim kraljem nisu rastali tako srdano kao to su se

srdano sastali. Ferrante i Francesco nisu mogli oprostiti Alfonzu to im je razbio
potjeru za vama. Kad god je Ferrante spominjao Alfonza, osjeala se mrnja koju je
ostavio iza sebe.
- Mislim da u srcu napuljskog kralja ima mjesta samo mrnji.
- Osim svoje djece, on mrzi svakoga, a zato mrze i njega.
- Pa ipak se toliko hvali ljubavlju svojih podanika.
- A ja vam velim, Gordana, mrze ga svi, i oni koji biuju. Nema podanika u
napuljskom kraljevstvu koji ga ne bi htio umoriti svojom mrnjom.
- Nijedan silnik nije ivio od ljubavi i odanosti. Jednog e dana i u Napulju doetati
pravednost ognjenim biem da kanjava.
Simonov pogled upre se u dno sobe. Gordana se obazre. Tamo je stajao Damir,
udno blijed. Mrkog pogleda pohiti prema njima i trgne ma, pa zavikne prema
Simonu:
- ta radite ovdje?
Izazvan plemi ustane, pa istodobno uhvati drak maa. Gordana stupi pred
Damira zapanjena:
- S kojim pravom - i onda uuti, sjetivi se da i pred Simonom slovi kao njegova
ena.
- Vadite ma! - vikne grubo Damir na Simona. Izazvani trgne ma iz korica.
- Zabranjujem vam - uzvikne Gordana i objema rukama uhvati Simonovu ruku. U

mojoj prisutnosti takva sablazam. Gospodine Simono donio mi je poruku od kralja i
on e se samo po mojoj elji udaljiti iz ove sobe. Gospodine Simono, recite njegovom
velianstvu da mu zhvaljujem na milosti i sutra u nastupiti svoju slubu na dvoru.
- Gospoo, otii u po vaoj elji, ali neu zaboraviti da me gospodar ove kue
uvrijedio.
- I ja neu zaboraviti da sam vas naao ovdje - zagrmi Damir.
Simono se udalji.
Gordana prie Damiru i oine ga ljutito:
- Vi niste pri sebi, gospodine Damire?
Mrko stavi on ma u korice.
~ 463 ~
- Samo sam se posluio nainom vaih dosjetki da odigram prizor ba kako ste vi
meni odigrali u ljetnoj palai.
- to ima to da znai, plemeniti gospodine?
- Nita neobino. uo sam da je tu neki plemi s dvora i odluio sam ga izazvati.
- Namjerice?
- Taj mi je prizor trebao.
- emu?
- Dopustite da vam prije toga stavim jedno pitanje.
Sve zauenija promatrala je njegov otri nastup i bljedou koja joj je navjeivala
da se neto dogodilo.
- to elite pitati?
- Zato ste mi one noi, na dan vjenanja, zabranili da princu Ivanu saopim prizor
koji ste mi odigrali u lonici?
- Jednostavno zato to sam htjela prinevu osjetljivu ljubomoru potedjeti ili

odvratiti od svake najmanje sumnje, to vie to nije bilo potrebno da mu se o tome
govori. Htjela bih znati emu to pitanje?
- Oprostite to vam na to ne mogu odgovoriti.
- Ali ja zahtijevam.
- Uzrok je posve moj lini, a vi, gospoice Gordana, ne moete od mene traiti da
razotkrivam svoje line stvari.
- Gle, i kod vas nastupa promjena. Kao da svi na ovom dvoru po primjeru kraljice
kane promijeniti svoje osobine.
- Tako je - odgovori vrsto pa onda promijeni ton.
- Gospoice Gordana: smatrate li da ovjek u bolesti u vruici govori suvisle i

pamentne reenice?
- Ni pametne, ni suvisle.
- A ni istinite?
- Moda i nisu istinite, to se ne moe znati.
- Kad bi neko u vruici bulaznio da je ubojica, biste li mu to vjerovali?
- Kad bih bila uvjerena da nikada nije ubijao, naravno da ne bih vjerovala.
- Dakle, zacijelo niste vjerovali ni one budalatine koje sam ja bulaznio u vruici na
onom brodu dok smo se vraali iz Napulja?
Njen pogled bio je miran, pozoran, a glas ravnoduan.
- Zapravo sam ve zaboravila to ste govorili u vruici.
~ 464 ~
- Dopustite da vas podsjetim.
- Otkud vi znate to ste govorili?
- Stjepko mi je rekao malo prije u dvoru.
Ni jednim trenom oka nije pokazivala da su te rijei izazvale u nje kakav dojam.
- Stjepko mi je rekao da sam govorio o nekoj ljubavi i da sam tu spleo vae ime.
Moja je dunost da vas zamolim za oprotenje to je moj bolesni duh u groznici
spomenuo vae ime jer bi se moglo krivo shvatiti. Vi ste odve umni i providljivi, a
da biste smjeli dovesti moje srce u vezu s vama. Djevojka koju ja ljubim ne moe
biti ni u emu slina vama.
- Sasvim prirodno.
- Vama je prirodno, ali nije drugima koji bi o tome mogli saznati. I zato je potrebno
da vam naglasim: djevojka koju ja ljubim nije ni ljepota, ni um, ni mudrost, u nje
nema muke snage, ni muke diplomacije. Ona je neznatna kao to sam neznatan i
ja. I kad se moj brak razrijei, povest u je pred oltar.
- Kako vidim vi ipak saopujete vae line stvari, gospodine Damire? nasmije se
ona.
- Ova moja lina stvar vezana je s vaom osnovom da princa dovedemo na

prijestolje. To je sada gotovo svreno. Meutim, najbolje znam koliko je bilo
potrebno da vam to naglasim.
- Obavijate se nekom tajanstvenou, a nas dvoje smo zapravo saveznici u borbi za

princa, dakle, nuno je da mi razjasnite pozadinu svega toga to sam sada ovdje
ula.
- Na savez, gospoice, izgubio je temelj onog dana kad se kraljica odrekla krune.
- Gospodine Damire, neto se dogodilo. Duni ste da mi to kaete.
- Duan sam samo da vam razjasnim: zato sam malo prije izazvao onaj prizor sa
Simonom? Kad sutra doete na dvor, moi ete kralju rei, a i dokazati Simonovim
svjedoanstvom, da sam planuo ljubomoran i zbog toga je meu nama dolo do
branog preloma.
- A emu ima da slui taj prelom?
- Opravdanju mojih daljnjih koraka.
- Kakvi su to koraci koje kanite poduzeti?
- O tom u vas obavijestiti. Dopustite da se sada udaljim.
- Zapovijedam vam da se izjasnite.
- Sutra!
Bilo je toliko tvrdoglave odlunosti u toj rijei da ga nije vie zaustavljala pitanjima.
*****
~ 465 ~
U prostranoj sobi ekaju Nikola od Brezovice, njegova ena i majka princa Ivana, da
se vrati s dvora pozvani Damir i da dovede svoju mladu enu i prikae je ocu. ..
Nikola se krijepi vinom, a ene sluaju. On im pria o svojem putovanju po

ugarskim krajevima i pribavi sklonost plemstva princu Ivanu. Ulazi sluavka, neto
apne gospoi od Brezovice. Ona se tiho udalji. Prola je hitro kroz nekoliko soba i
ula u svoju spavau lonicu. Tu stoji Damir. U prvi as nije mogla da ga pita.
Njegov je izgled uplai. Crne mu oi pune su jada. Lice ukoeno, mrko. Odavao je
sliku ovjeka koji stoji nad razvalinama svega svojeg ivota.
- Zaboga, sinko, to je? Zato si me zvao? Kako to izgleda?
- Princ zna sve.
- Tvoju ljubav prema Gordani?
- Da, majko!
- Jao - i zalomi rukama.
- On sumnja da moj brak nije prividan.
- Kako smije sumnjati - uzdre ona i gnjevom joj se obaspe lice. - Nije mogue da
sumnja?
- Dokazi koje su mu dali, ne znam tko, i dokazi koje je stekao one noi kad sam mu
obeao znak pruaju dovoljnu hranu njegovoj sumnji.
- O kakvim to dokazima govori? .
- Sluajte majko, da moete shvatiti morate razunjeti to se prije jedan sat odigralo
meu nama.
Ispripovijedao joj je sukob u Ivanovim odajama. Sluajui, hvatala se za glavu.

Njegovo prianje udaralo ju poput kladiva.
- Gordana mi je zabranila da mu drugog jutra ispripovijedim tobonji ljubavni

prizor, a danas kad je meu nama pala strana sumnja, htio sam poi po nju, ali on
me otjerao. Ne moe me vie gledati! "Idi" - viknuo je - "i ne vrati se vie nikada!"
- Jao, svemu je kraj.
- Svemu, majko.
- Udarit e te osvetom.
- Ne. To Ivan nee uiniti. Da je htio, mogao me odmah baciti u tamnicu. Ne moe
on to uiniti, a bilo bi mi drae. Mnogo je strahovitije ono to mi je rekao. Znate li vi,
majko, to mi je znailo njegovo prijateljstvo? ivot moj bez prijateljstva, kojemu
sam bio toliko vjeran i odan, ne znai nita...
- Damire, njegova sumnja da tvoj brak s Gordanom nije ostao prividan moe se lako
raspriti. Zaboga, tu je Gordana. Neka ona govori, ona mora to ispraviti.
- Sumnja koja je pala pozlijedila me tako teko da bih otiao iz Ivanove blizine da mi
nije rekao neka se ne vratim.
~ 466 ~
- Jao, jao! - uzdie majka.
- Da ste ga vidjeli kakav je bio. Strahota je to. Prvi put u ivotu vidio sam ga takva.
Tog asa izbila je u njemu krv kralja Matije, zloduh estoki, razorni koji gasi i preko
sebe.
- Zato nisi odmah poao Gordani?
- Bio sam, ali joj nisam rekao to se dogodilo.
- Ne razumijem te, sine. Zato si joj to zatajio? Da zlo jo povea?
- Majko! Jednom sam vam kazao: kad bi ona saznala za moju ljubav, morao bih
umrijeti od stida. Ona zna. Stjepko mi je rekao. Ona je sluala moje bulanjenje.
Ponien sam pred njome, osramoen. ig je na meni, na mojem obrazu koji se ne da
izbrisati. Sa mnom je razgovarala, gledala mi u oi, sa mnom je zapovijedala,
raspolagala u ponosnom uvjerenju da sam njen rob. Kako je to sramotni, teki
poraz. Nepodnosivo. Neizdrivo. Svi sa me udarci snali, majko, dua mi ea smrti.
- Damire! - zaplae majka i uhvati ga oko vrata.
- Ali ne sramotna smrt, ne smrt kojom umiru kukavice. eam slavnu smrt na
bojnom polju. Jo nekoliko mjeseci pa e buknuti rat s Turcima. Tamo u nai svoj
mir.
- Ne razdiri mi srce, sine.
Sjeo je pokraj nje.
- to e sad biti, sine?
- Ono to mora biti. Vas majko uzimam za svoju saveznicu. Vi ete znati sve i uinit
ete sve to vas zamolim.
- Sve, sinko, to je za tvoje dobro.
uli su tropot i naglo se digli.
- To je otac. Pred njim, majko, ni rijei.
Nikola je uao u lonicu.
- to je s tobom, Damire? Zato ne dolazi? Gdje je tvoja nevjesta?
- Lei, oe osjea se zlo. Molim vas, oe, oprostite joj!
- Razumljivo. Mlada ena boluje - nasmijei se starac. Sve troje odoe opet u veliku
dvoranu k Borki.
*****
Drugi dan osvanuo je lijep i sunan. Gordana je izdavala naloge svojoj posluzi:
-Sve sveane haljine spremit ete u sanduk. Uzet u ih sa sobom na dvor ako se
desi sluajno kakva sveanost, neka su mi haljine pri ruci.
- Vaa e milost ostati i preko noi na dvoru?
~ 467 ~
- Samo kad bi bilo nepovoljno vrijeme, ili za kakve sveanosti. Inae u svake veeri
dolaziti zajedno s gospodarem kui, a ujutro u opet na dvor.
Kad se odjenula, dotri druga sluavka i najavi joj da je stigla Damirova majka.
Gordana joj pohiti u susret. Saznavi za Damirov odnos prema Gordani, gospoa od
Brezovice nije mogla pred njom nikada sakriti da se njena itava unutranjost buni
protiv te djevojke koja je skrivila njegovu ljubavnu nesreu. Ali nije mogla sakriti ni
negodovanje majinog ponosa to njezin sin nije onaj kome pripada njeno srce. im
je ula u sobu, opazi Gordana u itavom nastupu i u svakoj crti lica Damirove
majke neto tvrdo, neprijatno. Taj dojam sprijei Gordanu da joj doe u susret
onako kako je to inila dosad. Ponudi joj stolicu, ali je ona ne prihvati.
Trenutak su stajale jedna nasuprot drugoj, utei. U licu majke odraava se neto
neprijateljsko. U licu Gordaninom oekivanje, neto neprijatno.
- Spremili ste se na polazak? - ree gospoa.
- Njegovo velianstvo pozvalo me juer preko Smiona da opet stupim u slubu na

dvoru.
- Onda bi bilo dobro kad biste izvrili svoju dunost i razorili prineve sumnje da
brak s Damirom nije ostao prividan.
- Tko veli da princ sumnja?
-Ja velim.
- Damir mi nita nije rekao.
- Jer je odvie ponosan da zatrai vau pomo, ali ja sam mu majka i ne mogu
podnijeti da princ sumnjii mojeg sina.
- Gospoo, vae mi rijei otkrivaju neto strahovito. to se dogodilo?
- Ono od ega sam vazda strepila.
- Zaboga, gospoo, molim vas, kazujte mi, ne zatajite mi nita.
- Njegova visost i moj sin prekinuli su zauvijek.
- Prekinuli svoje prijateljstvo?
- Zbog vas, Gordana.
Njezin se pogled gotovo ukoi. Gospoa opazi da je ta vijest porazila.
- Kad je to bilo? -upita blijedih usana.
- Juer kad su Damira tako naglo pozvali na dvor.
Od onog dana kad je gospoa od Brezovice uredila kuu za stanovanje Gordani i

Damiru, nijednom nije prela taj prag. Nikako nije mogla zatomiti protest majine
due protiv djevojke koju je smatrala krivcem Damirovih patnja. Nakon onoga to je
juer ula od svojeg sina taj se protest pretvorio u neprijateljstvo.
Gordana je bila uzrok prijeloma izmeu njenog jedinca iju je budunost uz princa
smatrala sjajno osiguranom.
~ 468 ~
- Otpremili ste se na dvor?
- Kraj svega toga jo imam vremena.
Gordana pokua da blagou glasa ublai ono hladno to struji iz itavog bia
majke i doda:
- Njegovo me velianstvo pozvalo da opet stupim u slubu na dvoru.
- To vas naroito raduje - gorko primijeti gospoa.
- Moda vam je gospodin Damir govorio: moj cilj je da Varadiju vratim slobodu, a
gospodin Damir e mi u tom mnogo pomoi.
- Nee moi da vam pomogne ni u emu.
- Kakvo znaenje treba da dadem ovim rijeima?
-Mojem sinu nema vie mjesta na dvoru. Prijateljski odnosi izmeu mojeg sina i
princa slomljeni su, to znate. Prijateljstvo se razbilo zbog vas.
Poraeno zagleda se Gordana u gospou.
- Zbog mene? Molim vas razjasnite tu strahovitu zagonetku. to je bilo?
- Princ je mojem sinu u lice dobacio sumnju da u pogledu vaeg braka nije odrao
rije.
- Taj je udarac, gospoo, isto tako kao i Varadijeva tamnica. Ah, kad se to dogodilo?
- Juer kad su Damira ponovo pozvali u dvor.
- Kako? Nakon toga bio je ovdje. Dodue, njegovo je dranje bilo udno, nikad jo
nije tako sa mnom govorio. O tome nije spomenuo ni rijei.
- Od vas je krenuo k meni i sve mi razotkrio.
- Ne shvaam. Ne mogu se dosjetiti to ga je moglo nagnati da preda mnom to

preuti, iako je to bilo tako vano i potrebno da mi kae, a morao je znati da u
uloiti sve snage da se to izravna i popravi.
Damirova je majka utjela, promatrajui Gordanino uzbuenje.
- Svaki je as bio dragocjen, nije smio utjeti. Molim vas, gospodo, za ljubav svojeg
sina recite mi: to se zbilo meu njima? Moram to saznati da uzmognem razrueno
iznova sagraditi.
- Neete uspjeti.
- Ne slijedite Damira u tvrdokornom ponosu. On ne trai za sebe da ga princ opet

primi u milost, to je razumljivo, ali prinev poloaj trai da ponovo stekne Damira.
- Pa ipak mu je dobacio da ga vie ne eli vidjeti.
- Ako je to rekao, onda nije bio priseban. Zaklinjem vas: recite mi kako se to desilo?
- Damir mi je to zabranio, ali moje majino srce, teko, ogorenu i ojaeno, ipak
nee preutjeti.
~ 469 ~
Ukratko ispria kako je i zato dolo do sukoba. Gordana je sluajui blijedjela.
- Koliko sam bdjela nad njihovim odnosima da se ouvaju. Koliko sam u to uloila
samu sebe!
A onda se digne i stade ponovo oblaiti odloeni ogrta.
- Smjesta idem na dvor. Govorit u s princem.
- Prije nego odete, moram vas podsjetiti da je Damir juer izazvao prizor ljubomore
zbog Simona.
- Uzalud sam se domiljala zato je to uinio.
- U hodniku je doznao da se kod vas nalazi plemi pa je to iskoristio da izazove

sukob.
- Sad shvaam njegovo udno dranje, njegove rijei. Zato mi je to preutio?
- To e vam biti jasnije kad saznate i ono drugo.
- Govorite, gospoo, molim.
- Damir je juer izazvao sukob s mladim Simonom.
- Da, na vrlo neobian nain u mojoj prisutnosti.
- Kad danas doete kralju, treba da odmah najavite kralju ovo: Damir je u
ljubomori napao Smiona, a jedan sat kasnije s njim se pobio.
- Gospoo, zar je to istina?
- Da, istina je. Simono je lako ranjen u ruku i vratio se u dvor povezan.
- Sve se to dogodilo juer?
- Da, gospoice, juer. Ovaj sukob ima da slui kao dokaz kralju i milanskim
poslanicima i svakom drugom da je izmeu Damira i Smiona doista izbio sukob
zbog Damirove ljubomore.
- Dobro, ali zato? emu trebamo taj sukob?
- Da pred kraljem i poslanicima opravdamo Damirov korak.
- Koji korak?
- Damir je otiao.
- to to znai gospoo?
- Damir se nikad vie nee vratiti na dvor ni u ovu kuu ni u Budim.
Nijemo zuri djevojka u gospou.
- Ne znam kad u ga opet vidjeti - uzdahne mati i suze joj poletjee niz lice.
- On se mora vratiti bezuvjetno, mora se vratiti, velim vam. Recite: kamo je otiao?
~ 470 ~
- Nekud preko granice.
- Mogli ste mu to dopustiti?
- Shvatila sam njegove razloge i pridonijela rtvu ponosu svojeg sina.
- Ali to ne smije biti tako. Recite mi kojim je pravcem otiao, poslat u za njim
brzoteu.
- Kojim je putem, na koju stranu svijeta krenuo to ja ne znam.
- Nije mogue. Vi tajite, jer je on to traio. Utjeem se vaoj materinskoj ljubavi,

povjerite mi kamo je otiao? Vratite ga, bit e za sreu njegovu kao i za sreu
domovine. Njegov nestanak bit e teak udarac za sve nas koji elimo da se
nasljedstvo ovog prijestolja to prije i sigurnije rijei.
- Kad bi to uistinu bilo tako, moj sin sigurno ne bi ostavio bojno polje, ali on mi je
naroito naglasio: "Sada je sve u potpunom skladu". Damir zna da je njemaki car
odluio princa Ivana priznati nasljednikom. Kraljica se odrekla krune, nema, dakle,
ni borbe ni opasnosti.
- Ne, to se ne moe preko noi tako jednostavno rijeiti. Netko je uinio dravnike
luacima, ili jo gore. Ali ne moe to ostati tako gospoo. Idem na dvor i kad se
vratim imat ete razloga da ne tajite Damirov boravak. Uinite mi tu uslugu i recite
uzvienoj gospoi prinevoj majci da u u njeno ime isporuiti poruku princu
Ivanu. Neka podveer doe k njoj i neka mi milostivo prepusti da govorim s
princem.
- Dobro, isporuit u joj - odvrati ona. Ali, imam vam predati jedno pismo. Ostavio
ga je Damir. To je izjava o braku, za princa. Gordana, ovo pismo ne smije proitati
nitko osim princa.
- To vam obeajem.
Obje su ene izale iz kue.
*****
Sa zamotanim nogama sjedio je kralj kraj kamina i raspravljao sa svojim novim

kancelarom biskupom Filipcem. Od asa do asa zastao bi i smrsnuo se kad bi ga
zahvatila bol u nogama. Beatrice bi priskoila, pokrivala mu noge, apui mu po
koju utjenu rije.
Kad je bol prestala, kralj nastavi posao, zahvaljujui se Beatriceinoj njezi lakim
stiskom ruke.
- Kako je to mogue - pita kralj kancelara Filipca - da sve potrage za tim fratrom
koji propovijeda protiv mene, kraljice i poreza nisu imale nikakva uspjeha? Gdje se
krije?
- Kao da je propao u zemlju, velianstvo - odgovori Filipec. - U Budimu ga nigdje

nema.
- Moda se negdje krije - primijeti kraljica. - U ovo zimsko doba nije ba ni fratrima
prikladno lutati.
~ 471 ~
- Rekao sam: hou da ga imam, ne samo zbog propovijedi. Trebam njegovu

svjedoanstvo protiv Varadija. Taj fratar Bonifacio bit e moj svjedok za ono pismo.
- Ne znam nita o tome - odvrati Filipec.
- Ali ja znam biskupe. Pismo je u mojoj ruci. Trebam toga svjedoka. On e mi jo

mnogo toga otkriti, to ne bih nikad mogao doznati. On e me navesti na trag svih
izdajica koji se kriju pod licemjernom krinkom prijateljstva.
- Kralju pusti to - njeno e Beatrice - fratar nije mogao propasti u zemlju. Nai
emo ga. Molim te, ne uzbuuj se, opaani da te uvijek zahvate bolovi kad se ljuti.
Govorimo radije o vedrijim stvarima. Jo ima mnogo toga da pripravimo za saziv
sabora, za Ivanovu proklamaciju. Rekao si da e poslije Boia sazvati sve stalee
u dvor na sastanak. Vrijeme je da im otpoalje glasnike.
Vedrina preleti kraljevim licem. Ovaj mu je razgovor godio. Pozvali su Bakaa. Kralj
mu kazuje u pero poziv za sve stalee i dostojanstvenike, zapovjednike tvrava i
katelane. Beatrice je sluala kako kralj govori u pero poslanicu i dodaje joj rijei:
"Po elji naoj i nae kraljice!"
Diktirajui, kralj bi vie puta zastao, pitajui Beatrice za njezino mnjenje. Ona bi
potvrdila ili koju rije promijenila. Kad su svrili, Baka ponese kraljevu poslanicu
pisarima na prepisivanje Kad je i kancelar Filipec iziao slijedei Bakaa, kralj upita
Beatrice:
- Ne opaa da se Baka neto promijenio? Kao da u njegovim oima itam neko

prekoravanje.
- Nisam mu posveivala panje, a zato bi tebe prekoravao? - Oekivao je da u ga

imenovati na Varadijevo mjesto.
- Svakako ti je Filipec drai kad si ga odlikovao tolikim povjerenjem.
- Baka je umniji, lukaviji. Ipak sam odabrao Filipca jer nije sudjelovao u otkriu
Varadijevih izdaja.
- Dakle, potpuno si uvjeren da je Varadi kriv?
- Moji su dokazi neoborivi.
- Nikad ne bi mogla vjerovati da je sve to mogue - uzdie ona koja mu je stotinu

puta u mislima sjekla glavu.
- Mrzila si Varadija vie od svih?
- Jer je bio na putu mojim osnovama. Onog dana kad sam te osnove odloila, nije
mi Varadi vie mogao smetati. Sad ne osjea vie boli? - pita ona i promijeni
razgovor.
- Ovog asa ne. Nisam se nadao da e mi se opet vratiti nesretna bol.
- Lijenik veli da ti je potreban potpun mir, a ti neprestano boravi u svojoj radnoj

sobi, u neprekidnom poslu, ne smije to initi, molim te.
~ 472 ~
- Rekao sam danas Filipcu da u sve dnevne kraljevske dravne poslove predati tebi
i brinuti se samo oko toga da jednom uredim nasljedstvo, osigurati Ivanu prijestolje,
tebi dostojan poloaj, a onda bih mogao uistinu mirno umrijeti.
- to te spopalo da mi ovakvom rijei ranjava srce? U punoj si snazi. Ulozi su

bolest, od nje se ne umire. Zna da sam i ja patila od te bolesti kad sam s juga
dola na sjever, pa opet je sada dobro.
- Beatrice moja, koliko smo vremena izgubili u neprestanom uljivom natezanju i

borbi, a moglo je sve ve davno biti svreno.
- Priznajem, krivnja je na meni. Ipak, sve emo nadomjestiti u miru i srei.
- Hvala tvojoj mudrosti i tvojem enskom srcu. Moj e ivotni cilj biti doskora
ispunjen.
Ovog su asa najavili Gordanu. Kralj naredi da je odmah uvedu. Ono to je saznala
od Damirove majke toliko je zahvatilo Gordanu da je stupila pred kralja i kraljicu
vrlo blijeda, l kad se poklonila. Beatrice je zaueno upita:
- to je, Gordana? Kao da nisi odvie radosna to smo te pozvali opet u slubu?
- Velianstvo, velika me srea obuzela kad mi je Simono donio tu vijest. U isti as

ova je srea postala moja nesrea.
- to to govori, mlada eno? - zaudi se kralj.
- Boe moj - tiho usklikne kraljica - kakva te zadesila nesrea?
- Velianstvo, kad je juer Simono doao k meni, ponudila sam mu da sjedne uz

kamin. Znam ga iz Napulja pa sam htjela da s njim malo razgovaram. U tom nema
nikakva zla.
- Ti se neto udno ispriava - sumnjiavo primijeti kralj.
- Ne smatram se krivom, velianstvo, pa nemam ni razloga braniti se. Samo

naglaavam sve to da velianstvu bude jasno kako je bilo. Ve sam tamo opaala u
Damiru neku uljivost kad bi se meni pribliio Simono, a on je vrlo esto bio uza
me, iskazivao mi je vazda mnogo panje.
- Kao da slutim to e biti - ree kralj i znaajno pogleda Beatrice.
-Da, velianstvo, ve je u Napulju Damir bio ljubomoran na Simona, mrzio ga je i

bilo je asova kad mi se inilo da e ga izazvati na maevanje. Putem iz Napulja
esto mi je toga mladia prikriveno, ali ipak providljivo spoitnuo. I, eto, juer je
nadoao upravo u asu kad je Simono sjedio kraj kamina, meni nasuprot. Ne znam
to mu je bilo, kao da je izgubio sam sebe. Iz njega provali toliki bijes da je grubo
napao Simona, izvukao je ma.
- Zar je poludio? - mrko e kralj.
- Valjda ga nije sasjekao - preplaeno pita kraljica.
- Zaprijeila sam sukob i zatraila od Simona da se udalji. Povrijedila me duboko

Damirova sumnja, spoitnula sam mu ljubomoru. Njezino velianstvo odgojilo me
slobodno, ne poznajem pokornosti i poniznosti pa mu rekoh: neu dopustiti da mi
~ 473 ~
spreava bilo s kim razgovarati i nikad neu podnositi stegu koju podnose druge
ene. To ga je sve vie razjarivalo i tako dolo meu nama do prizora koji ne bih
htjela obnavljati.
- I vi ste se temeljito posvaali, je li? - nasmije se kralj.
- Velianstvo, on me ostavio u strahovitom uzbuenju. Nakon toga pozvao je

Simona na maevanje i ranio ga. Rekoe mi da je otiao povezan na dvor.
- Drskost toga mladia prelazi u ludilo - uzvikne kralj ljutito - jo sam na Griu
izdao zabranu dvoboja pod prijetnjom smrtne kazne. Zar Damir misli da je on
iznimka na mojem dvoru?
- Velianstvo - htjede nastaviti Gordana, no kralj je sprijei:
- Neka Damir smjesta doe. Nauit u ga kako se potuju kraljevske zapovjedi.
- Kraljevsko velianstvo, Damir je netragom nestao.
- A da princa nije ni obavijestio?
- Ni mene velianstvo. Saznala sam to od njegove majke.
- Molim te, kralju, ne uzbuuj se - pristupi kraljica Matiji, opazivi da je pocrvenio

od ljutine.
- Pobiti se i ostaviti dvor kao kakav sredovjeni trubadurski pustolov. Od djetinjstva

je ivio uz princa, ivio kraljevski i sad ostavlja i kralja i njegova sina kojima bi
morao do kraja ivota ljubiti noge i ruke. To je bezumna drskost, divljatvo.
Provala kraljeve srdbe zbog Damirova nestanka ponuka Gordanu da iznese svoju
pronju:
- Vae velianstvo, moda bismo ga zaustaviti kad bi velianstvo poslalo da ga trae.
- Da - potvrdi Beatrice - ali nema mnogo nade da bi se dao uhvatiti.
Probadajui Gordanu svojim pogledom, kralj vikne:
- Tko je kriv da je nedostojno zaboravio sve obzire zahvalnosti? Tko? Ti, Gordana,
svemu si ti kriva.
- Oprostite, velianstvo, ni u snu nisam htjela da dadem povoda takvom inu.
- Nakon tjedan dana ovakav dogaaj, to e misliti milanski poslanici, itav dvor,
kakve e to izazvati sumnje?
- Damir nestaje, a Gordana ulazi u dvor? To moe obnoviti jednom ve rasprene

sumnje koje su se ionako dugo plele oko Gordane i princa - doda Beatrice.
- Dok se on ne vrati - prihvati rije kralj - Gordana ne moe ostati na dvoru. Nikako.
- Neka Damirov nestanak bude tajna - predloi kraljica. - Proglasit emo da si ga ti

Matija poslao nekud u pokrajinu po vanom poslu. Tako emo se bar donekle
zaprijeiti da milanski poslanici opet ne posumnjaju, a Gordana, kao to si odredio,
neka ne dolazi na dvor.
~ 474 ~
- Da, tako e biti - potvrdi kralj. - Gordana, idi nastoj da se Damir vrati.
- Vae velianstvo ne sluti koliko me njegov korak porazio i ne elim nita drugo,
nego da se vrati.
- Sama si kriva, ispataj - ree kralj i mahne joj rukom u znak da ide.
- Jo jednu poruku, velianstvo: majka njegove visosti eli da je princ danas posjeti.
- Reci Berislaviu neka mu javi.
Sruenim nadama i poraenim osnovama ostavi Gordana kraljevu radnu dvoranu.

Vani je susrela Simona povezane ruke.
- Kad uzmognete iz dvora, svakako doitek meni - ree mu ona i onda saopi
Berislaviu to ima da kae princu, pa se tada nezadovoljno i poraena vrati kui.
Gordana je zabrinuta. Osjea da se poela ruiti srea i mir u kraljevstvu, za to su

se svi udruili i rtvovali. "Sve ove dogaaje unaprijed je splela Beatrice."
*****
Poslije objeda najavili su Gordani dolazak princa Ivana. Doekala ga je ozbiljno i

gotovo mrko. Kad je uniao u sobu, inilo joj se da nije prospavao itavu no.
Izgledao je kao da se digao iz teke bolesti.
- Vaa visosti, molim da biste izvoljeli sjesti - ponudi ona neto hladno.
Ipak nije sjeo.
- eljeli ste da doem.
- Nikad nisam slutila da emo se ikad sastati u takvim prilikama.
- Ni ja - odvrati on hladno.
- Va glas odaje kao da visost nije svjesna svoje zablude.
- Nema zablude.
- Pravo velite, to nije zabluda, ve nepravednost
- Ba velikim arom branite svojeg dragog mua.
- Da se on nazivlje mojim muem tome je pridonijela samo vaa molba koju ste mi
onog dana poslali po biskupu Varadiju. Uinila sam to da vaoj visosti otklonim s
puta zapreku za prijestolje. Izvolite se sjesti.
- Kad sam vas zamolio da pristanete na taj prividni brak, nisam elio maknuti
zapreku do prijestolja, nego ouvati vas od tamnice i vjenanja s vojvodom Ilokim.
- Tamnica ili vjenanje s vojvodom nije isto, visosti. Da mi je bio poznat uzrok koji
vas je ponukao da me sklone na ovo vjenanje, bila bih se protivila i pola za
vojvodu.
~ 475 ~
- Kako? Zar vi ne znate za moju osnovu? Ne znate zato sam htio da s Damirom
stupite u prividni brak? Ne znate da je ovaj prividni brak imao sauvati vau
slobodu do moje proklamacije?
- Zato do proklamacije?
- Jer sam namjeravao nakon toga proglasiti brak s Damirom nevaeim i zaprositi
vas da mi budete ena.
- To je bio uzrok zbog kojeg ste me molili da poem za Damira?
- Dakle Damir vam nije rekao? Tajio je da zavara mene.
- Visosti, ne doputam da ovako govorite o gospodinu Damiru. Da mi je to saopio,

nikad ne bih pristala na taj brak. On je to znao i oito je zato utio.
- Ne biste nikad pristali?
- Ne bih nikad dopustila da ovom enidbom ugrozim sigurnost vaem usponu na

prijestolje.
- emu te izlike nakon svega to je uo Radulo? Vi ste Damira ljubili i on je ljubio

vas. Oboje ste me prevarili.
- Kako jadno zvui ova rije iz vaih usta. Kako nedostojno.
- A kako je zvuilo iz vaih usta slatko otimanje u onoj lonici kad ste uzdisali u
njegovu zagrljaju.
- Precijenila sam vau muevnu snagu u vjeri svojem prijatelju uistinu.
- Pozvali ste me da branite njega?
- Jest. Damir nije kriv, nego ja. Izvolite me sluati. im sam one veeri stupila u
lonicu, zapazila sam kako se draperije na postelji ljuljaju i osjetila da je netko
sakriven. Nisam mogla upozoriti Damira. Odigrala sam mu prizor, govorei mu o
srei, o ljudima koji na dvoru misle da je brak samo prividan. Uhvatila sam ga za
glavu da mu apnem, a znate li visosti to je uinio Damir? On me odrinuo.
- Radulo o tome nita ne zna.
- Jer sam mu ja zabranila da vam o tome govori, sam pobjegla u drugu sobu, mogla
sam Damiru kazati to je. Onda smo ponovo odigrali prizor. Ja sam nauila Damira
kako neka govori da uvjerimo kraljevu uhodu o naoj ljubavi.
- Ako je tako kako vi velite, zato mi Damir poslije one noi, kad sam strepei ekao
znak koji mi je sam ponudio, nije priznao?
- Jer sam mu ja zabranila da vam o tome govori.
- Prekrasno. Zabranili ste mu da bude iskren...
- Visosti, znala sam oduvijek da moja linost moe zasjeniti onaj isti odnos koji je
vladao izmeu vas i Damira. A htjela sam da taj odnos uzdrim, ne zbog Damira,
nego samo zbog vas. Njegova odanost i njegova prisutnost potrebniji su vama negoli
vi njemu.
~ 476 ~
- To je neto novo.
- Ne, visosti. To je davna stara stvar, vrlo davna. Damirov otac i Damir sam po sebi,
po svojoj hrabrosti i svojoj snazi i po uvjerenju koje nose u dui maloplemii prema
Damiru i njegovu ocu od velike su vanosti za vas. U njihovim je rukama odluna
rije svih hrvatskih plemia prilikom vaeg izbora na prijestolje.
- Nauila sam od svojeg skrbnika da je nasljedstvo prijestolja najvanija stvar u

ovom stoljeu za kraljevstvo i sve narode. Za taj sam prijesto podnosila sve to
nikad ne bih htjela da podnosim u drugim okolnostima. I zbog ovog nasljedstva
zabranila sam Damiru da vam govori o tom prizoru, bojei se da u vau duu ne bi
ule sumnje zablude. Pogrijeila sam. Trebala sam dopustiti da vam sve kae.
- Zato mi to nije rekao juer?
- Nije li htio poi k meni da zatrai odrjeenje zadane rijei? A vi ste mu dobacili
odve teke rijei: neka se ne vrati jer ga ne elite vie vidjeti . Udaren ovom
izjavom, ostavio je vau odaju...
On pone dozivati u sjeanje itav onaj prizor svoje sumnje. Osjeti strah i trepet i
pristupi joj blie:
- Gordana, zaklinjem vas, recite: je li sve to plod vae dosjetljivosti da mene umirite
i nanovo uspostavite odnose prijateljstva izmeu mene i Damira, ili je to istina?
- Kunem vam se na sijedu glavu svojeg skrbnika koji mi je otac.
Ova zakletva ga udari u prsa isto tako jako, prodorno kao i Radulova ispovijest o
njezinoj i Damirovoj nevjeri. inilo mu se da ga je Gordana ovog asa udarila u
obraze, posramila, ponitila, zgazila.
Kao da ovdje stoji vezan o sramotni stup.
- Sve je, dakle, bila igra? Vaa igra... a moja zabluda?
- Da, visosti. Moja igra, a ujedno i moja pogreka to sam mu zabranila da vam o
tom govori. A ja, eto, velim: kad bi vam to Damir onog jutra bio sve priznao, bila bi
se u vae srce isto tako uuljala sumnja kao i danas.
- ujte, shvatite me. ekao sam itavu no. Drui sam zurio kroz onaj prozor,
ekajui znak. Koliko je nemira prohujalo mojom duom.
- Taj nemir bio je zametak sumnja i nita drugo.
- Zato mi je nudio taj znak? Zato me njime nudio?
- Nije znao to ini kad vam je obeao taj znak, ali ja znam: to je obeanje bilo odraz
nemirne savjesti njegove ljubavi.
- Zato mi je tajio svoju ljubav?
- Jeste li ga ikad pitali da li me ljubi?
- Nikad ne bih mogao pitati. Nikad mi ni u snu ne bi palo na um da se u njegovu

srcu raa ljubav prema vama.
- A niste li vi rekli Damiru da biste zamrzili svakog koji bi mene ljubio, pa i njega?
~ 477 ~
- On vam je to rekao?
- Njegova majka. Ispripovijedala mi je juer sve to se dogodilo meu vama, pa i to

koliko je on patio, koliko se borio, koliko je snage utroio da iskorijeni to uvstvo iz
svojeg srca. Visosti, va prijatelj Damir vodio je herojski boj sam sa sobom. Tko s
vie borio da pristanem poi za vas, da primim vau ponudu? On, samo on. Tek kad
sam dokazala nesreu koja prijeti vama, vaoj majci i svima nama ako prijestolje
prepustite drugome, razabrao je da hrlite u vlastitu nesreu i povlaite sve nas sa
sobom ako odbacite nasljedstvo. Tek onda je nastojao da vas smiri ne biste li se
odrekli mene, a na to sam ga navela ja. Samo ja i nitko drugi. Damir je sam sebe
guio, sam sebe ubijao da savlada ljubav prema meni. Gledala sam to svojim oima
jer sam znala to je u njegovu srcu. Visosti, Damir vam je dao svega sebe.
Drhtave mu usne apu:
- Koliko je plemenit.
- Potpun mukarac i junak. Za vas je htio poi dvoboj s Alfonzom. Brzo ste to
zaboravili uz svoje knjige.
Mrtva utnja. Gordana stoji uzdignute glave, Ivan poniknut, potiten. Ona eka da
se sredi i staloi. Dugo je trebalo dok je progovorio. Glas mu zvui tamno i neujno.
- Moj in bio je, dakle, sramotna uvreda.
- Kad ste ono uinili, bili ste, visosti, najvei neprijatelj sebi.
- Gordana, vae je srce za mene izgubljeno?
- Visosti, ono to moje srce moe zanijeti i predati potpunom mukarcu ponajprije
su vrline, muevne vrline, a sami morate tome nai odgovor. Duhovne su vrline
mukarca cvijet. Kad nestaje sunca, vene cvijet, lie uti i pada.
- Gordana, ovo je stranije od smrtne osude.
- Priroda se promijeniti ne moe.
- Izgubio sam prijatelja i vas. Onda sve nema svrhe, nita svrhe, nita.
- Vaa je svrha spaavati narode.
- Nesretnik koji sam sebe ne moe spasiti nije zvan da spaava druge. Oduvijek sam
osjeao da mi nedostaje snage vladati. Danas sam to dokazao sam nad sobom.
Te su je rijei oito zabrinule. Skupila je obrve, zagledala se as u njegovu pojavu

to prua sliku potpune nemoi i prie mu blie:
- Oekivala sam ovog asa drugo.
- to ste mogli drugo oekivati?
- Da ete zamahnuti svom svojom muevnom snagom i rei: ne, nije svreno, to
sam izgubio, stei u ponovo. Ja to mogu. Ja to hou. To bi rekao mukarac.
Njegove tamne oi zagledale se u djevojku i kao da nastoji prodrijeti smisao njenih

rijei, uhvatiti ono to mu se inilo skriveno u glasu i u sadraju.
~ 478 ~
- Gordana, ne sudite me tako brzo. Nisam nikakav ideal. Samo sam ovjek s neto
odvie batinjenja po majci, a ono to je juer prelo preko mene, bila je provala
razorne bujice. Kao da se itav svijet otkinuo sa svemira i poklopio me. Moram se
izvui ispod ruevina. Priekajte da doem do daha, da zaustavim krv to tee iz
rane mojeg srca. I gorostasu bi bilo to odvie. Samo da se izvuem, da udahnem
zraka i da mogu misliti.
- Pomoi u vam, visosti.
- Ne. Sam u se uspraviti. Sam samcat.
- To vam pristaje, to je muevnije.
Njegovo lice razotkriva Gordani svu bol njegove due. Otvorivi oi, pogleda
Gordanu.
- I velikani duhom i junaci tijelom naili su na zid od ocjeli, udarili u nj i potresli se,
zateturali, slomili i opet se pridigli. Svaki je u svome ivotu doivio katastrofu
vlastitih slabosti. I snage su njihove u takvom asu zamrle i onda se opet uzdigle.
- I onda su jo veom snagom pojurili naprijed do cilja.
- Ni ja neu da steknem sam svoj prezir. A neu da due podnosim ni va prezir,

Gordana.
- Prezira nije bilo, ve samo razoaranja.
- Mogu li to popraviti.
- Samo je do vas, visosti. U vaim ilama tee krv vaeg velikog djeda.
- Da, Sibinjanin Janko bio je neustraivi junak na bojnom polju, ali neprijatelj
protiv kojega se ja moram boriti mnogo je straniji od Turina. Taj neprijatelj je ono
neto mekano, pre-mekano u meni. Moram ga svladati. Hou li?
- Vjerujem u to punim srcem.
- Vaa je vjera moj tit. Ovog asa osjeam opet novu snagu. Muevno u nastupiti
pied Damira, priznati svoju zabludu i slabost. Priznat u mu da je daleko iznad
mene, velik i jak, a budunost e obnoviti nae prijateljstvo. Recite mi Gordana,
gdje je Damir?
- Ne znam, visosti.
- Bit e kod svoje majke?
- Nestao je iz Budima.
- Nestao - zaprepasti se on.
- Da, visosti. U tom je nestanku nepopravljivo zlo.
- Vama se nije javio?
- Nakon ovog dogaaja juer doao je k meni, a da mi nije ni rijei spomenio to se

dogodilo meu vama niti da kani otii.
~ 479 ~
- Nije mogue da je samo tako otiao. Sigurno je rekao majci?
- Kad sam se danas vratila s dvora, pola sam k njoj i zaklinjala je da mi kae gdje
se nalazi Damir i kamo je nestao. Majka mi se kune da uistinu ne poznaje njegove
putove. Utjeio ju je obeanjem da e joj se javiti.
- Ni glasa vam nije ostavio?
- Dao je majci pismo da ga preda vama. Evo, itajte.
Ivan hitro proita izjavu: "Nikad nisam bio mu Gordane esmiki s kojom sam se
vjenao samo u pustopanoj namjeri da svojim prijateljima dokaem kako pred
oltar mogu povesti najljepu i najgizdaviju djevojku ovog dvora. Niti mi je bila niti
elim da mi bude ena i oekujem da se taj brak proglasi nitavnim. Nato zadajem
svoju asnu plemiku rije
Damir sin Nikole od Brezovice."
- Nita drugo nije pisao? - zapita princ uzbueno.
- Nita, nikome.
- Ovu sam teku kaznu zasluio - doda princ i ponikne.
- Oito je pismo ostavio da uzmogne zatraiti razrjeenje braka.
- Tako je bilo ugovoreno izmeu njega i mene.
- A visost e odmah zatraiti u Rimu neka se brak razrijei, zato molim da pridrite
njegovu izjavu.
- Zato je otiao? Kako mu nije moglo pasti na um da sam bio van sebe?
- Nije otiao samo zbog onog to ste mu vi rekli.
- Zar jo neto?
- Kad je obolio na brodu, na povratku iz Napulja, u vruici je bulaznio.
- Znam to. Prisilio sam Stjepka da mi kae.
- Kad je doznao da sam sluala njegovu ispovijest u vruici, osjetio se postien.

Juer se navratio k meni samo zato da mi kae kako su rijei izreene u vruici
isprazne i lude fantazije. Posve je razumljivo: njegov je ponos bio povrijeen, nee
mi vie doi na oi. To isto uinila bih i ja.
- Kako to boli. Moj vjerni, hrabri prijatelju.
- Prikazala sam kralju kao da smo se posvadili zbog ljubomore. Sam Damir izazvao
je Simona kojeg je naao kod mene s kraljevom porukom i pobio se s njim da
njegovim nestankom milanski poslanici i kralj ne zapadnu u stare sumnje. Kralj e
prikazati njegovu odsutnost svemu dvoru da ga je poslao u pokrajinu. Kralj se nada
da e se vratiti.
- Mora se vratiti. Razaslat u ljude na sve strane.
- Uinite to, visosti
~ 480 ~
- Svim putovima razaslat u svoje momke. Moraju ga nai, zaustaviti i dovesti k

meni. Gordana, nikad nisam osjetio koliko mi je drag kao ovog asa.
- Ljudi uvijek spoznaju vrijednost tek kad je izgube.
- Ja sam jadnik. Htio sam se uzdii do vrhunca savrenstva, a na svakom se

koraku spotiem o vlastite slabosti. Ipak, upregnut u stotinu svojih snaga da to
popravim. Domoi u se, Gordana, vrlina koje e izmamiti iz vaeg srca osjeaj kao
to sunce izmamljuje iz zemlje cvijet.
Blijedo izmueno lice sad se zarumenilo. U oima mu blista jaka odluka. Gotovo se
preobrazio. Stao je vrsto pred njom kao vitez koji se sprema na boj.
- Ni asa neu izgubiti. Idem da otpoaljem ljude za Damirom. Javljat u vam svaku
vijest koja mi stigne.
- aljite mi Simona i Stjepka i nikog drugog.
- Bit e po vaoj zapovijedi.
Htio je da se oprosti, ali se opet zadri i ree neto suzdrljivo:
- Gordana, spomenuli ste da je vaa elja opet doi na dvor?
- Kralj mi ree: dok se Damir ne vrati, ne mogu na dvor zbog sumnja koje bi
nastale.
- Vratit e se on i vi. Smijem li se nadati, Gordana, da u vas moi vidjeti?
- Samo u prisutnosti vae majke.
- Hvala vam, Gordana.
Poklonivi se, izae iz njene odaje i prijee u svoju prirunu knjinicu. Tu Ivan
premee knjige. Lista, ita i opet ih odlae. Ide po sobi, gleda prozore u dvorite i
opet odlazi. Nemiran je. Svaki korak hodnikom ili u susjednoj sobi budi njegovu
pozornost Otvara vrata, opet ih razoaran zatvara, pa opet sjeda knjizi. Tako je
prolo est dana u neprestanom ekanju. Podveer mu sluga najavi Berislavia.
Odbaci knjigu, ustane i poe mu u susret.
- to je?
- Vratili su se, visosti. Sve je uzalud.
- Za vrijeme od est dana morali bi mu ui u trag. Valjalo ga je slijediti sve
do granice kraljevstva.
- Visosti. sve uzalud. Damir je imao dvije noi i itav dan vremena da daleko
odmakne. Jaha je da mu nema premca.
- Modu je ipak krenuo u Hrvatsku?
- Njegova majka to porie.
- Majka govori kako eli sin. Otpoalji te nekoliko ljudi u Brezovicu neka ih vodi
jedan od vaih hrvatskih pouzdanika.
~ 481 ~
- Na zapovijed, visosti.
- to veli ti, Berislaviu? Gdje bi se mogao nalaziti?
- Moda se krije negdje u pokrajini, na dvoru kojeg plemikog prijatelja, kad je tako
netragom nestao.
- Dakle, boine blagdane slavit u bez njega.
- O tome nema sumnje, ne vrati li se moda sam od svoje volje.
- A to misli kralj?
- Kralj vie i ne pita za Damira. Neprestano je zabavljen pripremama za

proklamaciju. Velianstvo je otposlalo ezdeset brzotea na sve strane s porukom
staleima i zapovjednicima tvrava da se poslije nove godine nau ovdje na dvoru.
Svakog se asa vraaju i odlaze glasnici, onda dolaze na primanje kraljevi prijatelji
strani poslanici, kralj ima pune ruke posla.
- Hvala vam, Berislaviu. aljite ljude u Hrvatsku. Svakako.
- Jo danas, visosti.
Ostao je sam prepun patnja. Nestanak prijatelja uzrokovao je u njegovoj dui mrak.
Svaka stvarca, svaki sat koji bi odbio, svako doba dana sjealo bi ga na prijateljevu
prisutnost. Uvijek i svuda bio je Damir. Od djetinjstva u igrama pa sve do razvitka u
mladenako doba.
"Izgubio sam ga, izgubio. Zar zauvijek?"
itav mu se dvor inio drugaijim, svuda pusto. Svakog bi dana polazio k majci da
tamo zaboravi i da sretne Gordanu. U svojoj patnji za prijateljem stalno ga je muila
strepnja da bi mogao izgubiti i nju. I kad bi joj pogledao u lijepe smee oi, srce mu
se stislo od pitanja: to ona misli o meni? I onda bi zaelio da se neto dogodi,
veliko, neoekivano, da joj moe dokazati svoju duhovnu snagu i junatvo. elio je
da se uresi vrlinama o kojima je govorila prije osamdana kad se nalazio kod nje.
Uzalud je ekao kakav nenadani dogaaj. Oko njega mirna svakidanjica. utnja i
pusto po kojoj plaze uspomene na Damira i njegova vlastita krivnja. A onda se
podao razmiljanju koje ga je dovelo do razoaranja nad samim sobom. Dosad je o
sebi imao bolje mnjenje mislei da u sebi nosi sve dobrote.
"Htio sam uzdii do vrhunca savrenstva svoje osjeaje, svoje napore, svoje
prijateljstvo smatrao sam netaknutom svetinjom. I bilo je tako dok je povrina bila
ravna. Kod prve opasnosti posrnuo sam. Ne, nikad to ne bih mislio o sebi. Nikad.
Slaba sam pahuljica, ne mukarac.
I muio se, okrivljujui sebe, gubei nadu u Damirov povratak i mogunost da svoj
grijeh popravi i okaje. I onda bi dozvao dvorske uenjake i pjesnike da u uenjakim
raspravama nae zaborav i olaka svoje patnje.
U kraljevskoj radnoj odaji zaposleni su svi kraljevi tajnici i svi pisari. Kralj kazuje u
pero odredbe i zapovijedi u vezi s ureenjem nasljedstva prijestolja, prima glasnike i
odailje ih, onda opet ostaje sam, smiljajui kako i ime da osvoji sve svoje
protivnike meu staleima. Kancelar Filipec ulazio bi kralju, izvravajui njegove
naloge. Onda je opet odlazio kraljici. Ona sjedi u susjednoj radnoj dvorani, na
~ 482 ~
proelju ogromnog stola od rezbarenog drva, ukraena zlatnim ornamentima.

Rjeava dnevne kraljevske poslove. Biskup Baka stoji do nje, predlae joj, razlae i
eka njene naloge. Ona mu govori:
- Novac koji treba da ue u kraljevsku blagajnu potreban je u prvom redu za

ogromne trokove oko prineve proklamacije i samo zato valja utjerati sve zaostale i
tekue poreze.
- Velianstvo - oglasi se Filipec ulazei - molim vae kraljevske naloge.
- Kazivala sam ve u pero biskupu Bakau. Pogledajte. Pregledavi sadraj,
Filipec se duboko pokloni:
- Velianstvo, svaka je rije kraljevski umna. Nijedan dravnik ovoga svijeta ne bi

naao rije da je doda ili precrta. Savreno.
Baka digne oi prema kraljici.
- Biskup Baka istog je mnjenja. Prema tome, neka se to bre raspoalju kraljevski
inkasatori i neka strogo, najstroe izvre naloge i ubiru poreze.
- Velianstvo neka ne sumnja u to. Kraljevske blagajne bit e do kraja veljae krcate
do vrha.
- To je sada moja najvanija zadaa. elim kralja potedjeti svakog uzbuivanja i

kad bi stigle kakve pritube, predajte ih meni. Osim toga, opaam da su dohoci
radnika zapeli. Otkad sam kraljica ovog kraljevstva, ti su rudnici odbacivali lijepe
svote. Zato sada zapinje?
- Velianstvo - odvraa Filipec - dohodak svih rudnika u zemlji prepustio je kralj

vaem velianstvu od prvog dana kad ste stupili s njim pred oltar. Novac nije bio
utjeran posljednje dvije godine jer Varadi nije pourivao.
- Vi ete, dakle, i to popraviti?
- Sve svoje nastojanje ulaem u jedini svoj cilj: da vaa velianstva budu zadovoljna
mojim radom.
Tada joj prui neko pismo:
- Velianstvo, ovo je stiglo za vas. Nitko nije vidio ni otvorio.
Rastrgnuvi peat, proita i pokae biskupima:
- Velikai koji su mi ponudili krunu zaklinju me da im poaljem objanjenje.

Odgovorite vi: kraljica nema to objanjavati, osim da na prijestolje eli podii
princa Ivana.
Filipec prui pismo Bakau i ovaj odmah poe da odgovori. Njihove su kretnje
mirne, pogledi bezizraajni, dranje podatno, ponizno.
- Za danas je dosta rada - ree ona i poe, ali je zaustavi prvi dvorski metar Orban
i najavi venecijanske poslanike.
Primila ih je u prisustvu kraljevskih ljudi sa smijekom i sluala dok su spominjali

da ih je na dvor dovela elja da kraljici zaele sretan Boi.
~ 483 ~
- Radujem se to ovi blagdani donose sreu i mir mojem kralju, meni i kraljevstvu.
Borbe su prestale, ja sam dragovoljno prepustila krunu princu Ivanu. Nasuprot
neugodnim ratovima s Turcima potreban je na prijestolju mukarac ratnik, a
princu Ivanu nee uzmanjkati ratne znanosti, uitelj e mu biti njegov veliki junaki
i mudri otac.
- Velika je i nedostiiva mudrost vaeg velianstva - ree Venecijanac.
- Mudrost i dravnika uvianost nisu uvijek odlika svih vladara uoi turske
pogibelji.
Spremno je sluala njegovo hvalisanje i ljubazno i otpustila. Onda je pola kralju,

briljivo ga upitala za zdravlje i krenula u svoje odaje. Otvorila je vrata privatne
radne sobe. Ranzano i Francesco sjedili su uz stol, prislonivi glave jedan uz
drugoga, neto aputali. Spazivi kraljicu, povukoe se.
- Kakvo je to skrovito vjenanje? - upita strogo, mjerei ih pogledom.
- Velianstvo neka ne zamjeri - ispriao se Ranzano.
- O emu ste vijeali?
- Princ Francesco priao mi je neku poalicu.
- Ne govorite istinu. O emu je bila rije, Francesco?
- Samo o Damirovu odsustvu.
- Otkad Damir zanima Ranzana?
- Velianstvo, mladi suprug nakon osamdnevnog braka odlazi. Princ svakog dana
dolazi k majci gdje se sastaje s Gordanom
- Okanite se govoriti o Gordani i Damiru ili Varadiju. Oni se vie ne spominju na

ovom dvoru. Sad smo sami! Posve sami. Gdje je Giovanni? - zapita Francesco svog
mlaeg brata. - Idi. potrai ga. Izjahat emo.
~ 484 ~
SAMOTNI BOI
Boini su blagdani pri kraju. U kaminu plamsa vatra. Tri ene sjede uz stol: Borka,
Gordana i Damirova majka. Djevojka pria vedro, veselo. Nastoji zabaviti dvije
majke iji su sinovi nesretni jer ona i jednom i drugom uskrauje ljubav.
- Uzalud va trud, Gordana - uzdahne gospoa od Brezovice - Ne mogu zaboraviti

da je mjesto gdje bi imao sjediti moj sin pusto. Nita ne moe ublaiti moju bol - i
ona zaplakana ostavi blagovaonicu.
To je zvuilo kao spoitavanje: "Ti si kriva da je tako.'' Gordana obori oi, uti i
gleda u plamen. Borka ne zna uzrok Damirova odsustva, a odvie je paljiva da pita.
Onda Borka zapoinje vedriji razgovor.
- Ivan mi je juer donio prelijep boini dar. Vidite, ovu sliku?
- Kraljeva slika. Vrlo je dobro izraena, naroito izraaj pogleda. To je najnovija

slika, a izradio ju je neki Napuljac na dvoru.
- Jest. A ne opaate da su mu crte ublaene?
- Ne mogu to ustvrditi.
- O da, stekao je mir u svojoj kui otkad se kraljica obratila k njemu.
- A vi, Gordana?
- ini mi se da je njezino obraanje neprirodno.
- I najokorjeliji zloinci popravili su se.
- Neka me budunost natjera u la.
- Gordana, Ivan uzalud preda mnom skriva neku duboku tugu.
- Teko mu je bez Damira, to je razumljivo.
- Ne, on vas jo uvijek ljubi.
Gordana uti i obori oi.
- Osjeam: odrekao se sree za kraljevstvo.
- Uzviena gospoo, dosei line tenje nije svrha ivota. Lina srea je zavretak
svega.
- Zavretak? to time mislite?
- Sretan ovjek koji postigne enje srca nema vie pred sobom nikakav cilj.
Svreno je sve, i put prevaljen do kraja, aa ispijena do dna. Zadovoljno srce je kao
sit ovjek. Dolazi tromost, umor, spavanje, kraj. A odricanje line sree vjeno je
gladovanje, neumorno pregnue, raditi, stvarati za svog suovjeka. Neiscrpljena
snaga tei da nae oduka, prigueni plamen trai odaha, opojnost u rtvama za
druge. Oni koji su stvarali velika djela, velike drave, velika junatva, jamano nisu
istodobno bili sretni jer ne bi u sebi nali toliku zalihu sila, ni toliki ar plamena, ni
budnost, ni neumornost da ih uloe u svoje ciljeve.
~ 485 ~
- Time elite rei: jer se Ivan odrekao vas, svoje line sree, uloit e sve u korist
ovog kraljevstva.
- I naeg naroda. Uzviena gospoo, to sam htjela i pri tome ostajem.
- A vi, Gordana? O sebi ne mislite?
Nakon kratke utnje Gordana odgovori:
- Ima dana kad se u dui neto makne, neto trgne i podsjea da se dolje u dnu
duboko neto nalazi i trai daha.
- A tada? to radite?
- Prisluhnem. Pogledam, ali brzo zatvorim teki eljezni poklopac i prelazim preko
toga jer me ve ekaju velike brige i zadae kojima trebaju moje sile, misli, snaga i
moj duh.
- teta da niste muko.
- Stoput sam poalila.
- Gordana, nije prolo mnogo vremena otkad mi je va skrbnik povjerio pisma koja
su svjedoanstvo vaeg porijekla po majci.
- Rekao mi je.
- Sad ste ena. Upravljate svojom sudbinom i odluila sam da vam predam ta
pisma. O njima zna samo kralj.
- Otkud on?
- Prije vaeg vjenanja s Damirom traio je od mene da mu razjasnim vae porijeklo.

Nisam mogla zatajiti. Ali kralj mi je naloio da ne smijem kazati ni svojem sinu.
- I dobro je uinio.
- elim da vam predam ta pisma.
- Ne, gospoo. Moj skrbnik mi je rekao da u ih primiti kad on umre. Ostavite ih

uza se.
- Krivo ste ga shvatili. Rekao je: ako umre, a da se s vama ne sastane.
- itavu dananju veer mislim o njemu, o onom njegovom posljednjem pogledu

kad sam se s njim rastala na vratima elije u Remetama, kad mi je htio neto rei.
Mnogo puta u daljini vidim njegove tamne oi kad sam iza njegovih zjenica osjeala
skrivene suze.
- Vi ste itavu veer nastojali da mene i Damirovu majku obraujete, a ja vas evo,
rastuujem.
Na pragu je stajala gospoa od Brezovice i upita:
- Smije li ui njegova visost?
- Ivane! - usklikne gospoa Borka i poe princu u susret. Zagrlili su se.
~ 486 ~
Zatim Ivan pristupi Gordani i pozdravi je.
- Neto je kasno, ali ipak sam morao doi.
- Vedar si kao da nosi dobre vijesti - primijeti Borka i pogleda Damirovu majku ije
su oi bile crvene od plaa. Princ se snudi i plaho pogleda gospou:
- O njemu jo nema vijesti, ali ja nisam sustao. Nai u ga pa makar morao

pretraiti sva kraljevstva svijeta.
Obje su gospoe sjele k stolu. Gordana je ostala uz kamin. Ivan se podupro o

naslon stolice i, pogledavi djevojku, stade priati:
- Jo nikad nisam vidio kralja tako radosna i iroke volje kao danas. inilo mi se
kao da je potpuno sretan i zadovoljan.
- To je predobra vijest - tiho e Borka. - To nam pokazuje da se ipak sve na dvoru

preobrazilo, da je ona iskreno preobraena.
- Nadam se, majko, da e ovaj mir i zadovoljstvo u dui mojeg oca ostati trajno i
eljno oekujem as kad pred njim budem mogao spomenuti Varadijevo ime. Izmolit
u od njega milost.
- Bila bi to velika srea za kralja - ree Gordana.
- Sad je jo prerano jer mi je zabranio da ga spominjem, a doi e i taj as. vrsto u

to vjerujem kao to vjerujem da e jednog dana opet ui u dvor moj Damir.
*****
Boine sveanosti su minule. Pogaen je blistavi sjaj kraljevskih dvorana. Svi

uzvanici iz Budima vratili su se u svoje palae, s njima i poslanici stranih dvorova.
Samo milanski poslanik Maffeo ostao je u dvorskom konaitu. Marcelo se nakon
opsade koju je kralj namijenio Beatrice i Napuljcima preselio u svoj budimski stan.
Sve je na dvoru umorno od gozbe leglo na poinak. Kralj Matija jo bdi. Namjestio je
nogu uz kamin u svojoj najmilijoj radnoj odaji. Beatrice je uza nj, jo sva u sjaju. Na
glavi iskri hiljade zvjezdica to ih svjetlo stvara u mrei od istili dijamanata. Matija
promatra ljepotu ene koju kao da je priroda stvorila da bude nosilac kraljevskog
sjaja, bogatstva i vlasti.
- Divna si, Beatrice! - ree on, gledajui njenu velianstvenu pojavu.
- Za tebe hou da budem takva. Samo za tebe do smrti.
- Kad bih ja prije reda umro, tko zna za koga bi se ti udala?
- Nakon dananje prelijepe svetkovine, u tolikoj srei i radosti, tvoje rijei odve su
teki udarac. Nikad nisi imao povoda da dvoji o mojoj vjernosti preko groba. Zato
gorinom svravati tako sretan dan?
- Ne zamjeri. ovjek je vie puta dijete. Znam, Beatrice, dobra si, uistinu dobra i
oprosti mi. Idi na poinak i ja u zaas.
- Grijalice za noge ve su spremne u postelji, dragi.
- Danas ih gotovo ne trebam. Ne osjeam boli. Moja Beatrice, reci: je li ovako u miru
ljepe?
~ 487 ~
- Nikad ne smije biti drukije.
I poljubi ga u lice:
- ekam te.
Dugo je gledao za njom i opetovao:
"Nikad nisi imao povoda da dvoji u moju vjernost preko groba?!" Opetovao je te
njene rijei dok mu se istodobno u svijesti razotkrila slika grada Olmuca. Tamo stoji
kraljevski ator, u njemu mladi eki kralj Vladislav sjedi s Beatriceom u ahovskoj
igri. Njegov je pogled upiljen u Beatrice, a njena su lica rumena. Dvorani apu,
svijet govorka. On vidi znaajne i sumnjiave poglede.
"to je to bilo tamo? Je li kriva ili se zlim jezicima prohtjelo da je okrivljuju? Danas
se bude uspomene na one dane, pune zatomljene ljubomore. Sada mu se obratila,
potpuno predala. Opet je uz nju, uz onu uz koju je usplamtjela sva njegova muka
strast kad su je doveli iz Napulja, od prvog asa kad joj nije dopustio da pred njim
sagne koljeno, kad ju je pridigao k sebi da mu bude ravna. Uistinu ravna? Ili je ona
bila jednu stepenicu vie?
Ne moe da poree. Bio je jak, samovoljan. Nitko se nije mogao suprotstaviti

njegovoj volji, a da on ni slutio nije. Da, ova ena bila je u posjedu njegove snage.
Njezine fine, umne rijei, zaodjenute u neprozirnu arolikost enskih obmanjivanja
proizvele su u njemu slabost kao miris kojim bi namirisala svoje haljine i tijelo. Tek
kad je Varadi posijao u njemu misao i elju da Ivana uini nasljednikom prijestolja,
dolazili bi asovi nemira, nesuglasica. Ona bi se protivila i potajice i na javi, a on bi
odgaao, poputao, za volju mira, za volju uitka njenog zagrljaja. Poputao bi
uvjetno na kratko vrijeme da se opet uspravi i ponovno nastavi tamo gdje je
popustio.
I tako sve dalje, sve ee i ee opetovali se sukobi s njegovom voljom dok se

napokon nije otkinuo od nje snagom koja mu je zapovijedala da zatiti svoje
dinastike interese. Ovi su bili jai od njegove slabosti prema njoj. I zavladao je.
Kralj je imao u ruci kraljicu, ali mu je izgubio enu. Pa ipak, sve spletke, sva
izdajstva, opratao je kralj u linosti mua. Beatrice je bila mlada i lijepa, a za njom
je bio Napulj i s njim moni dvorani Italije. Slabost i raun podupirali su se
meusobno u njenu korist. Sad je svega svjestan. Sve shvaa i ne preuuje sam
pred sobom nita. Sad moe sve priznati sam sebi. Sad je izdajica predan, pokajan,
a ena vraena.
"Svi su sumnjali u njenu iskrenost, i ja sam!" Ali i danas bdiju njegovi vjerni nad
svakim njenim korakom. Jo danas kad je otposlano pismo milanskom vojvodi, kad
je poruka napuljskom kralju na putu, kad je ona pred Filipcem i Bakaem ponovo
odbila svoje pristae da im dade razjanjenje, a Venecijancima navijestila da ne
oekuju njenu potporu u svojim spletkama protiv njenog mua, kralja.
Danas jo sa svih strana budno paze oi kraljevih najvjernijih pouzdanika. Starac

Radulo neprestano se vrzma oko kraljiina predsoblja. Mladen Berislavi i njegov
brat Stjepan neopaeno bdiju nad Beatriceinim inima i slijede njene korake. Nigdje
ne moe prodrijeti bilo kakva njezina poruka preko zidina dvora jer i tamo straari
budno katelan dvora.
A nitko od njih jo nije naao nikakvu sjenku sumnjivog ina. Ona se ak i Ranzana
kloni kao da i ne postoji. Nijedan uhoda, ni Simono koji je naroito zato postavljen,
~ 488 ~
nije opazio da se kraljica sastaje s poslanikom napuljskogkralja. Ona je druga.

Posve druga. Dobrota joj je u licu, u oima, u svakoj kretnji. Obratila se. Zar je to
udo? Nije li uvidjela da e joj biti vie od koristi, ako se Ivan digne na prijestolje
njenom pomoi, nego protiv njezine volje?
"Samo je to naglasila" - Smilja kralj, a drugo i ne moe rei. Mudra je i razabire da

je proklamaciju mogla samo jo vie odgoditi, zavui, a nikako zaprijeiti. Ako i ne
ljubi Ivana istinski, to zato? Pokorila se nepobjedivoj sudbini. I to je dovoljno za
Ivana. Ipak, ona nastoji da Ivanu bude sklona, hoe da ga osvoji za budunost kad
bude kralj. Za ovaj cilj nita joj nije teko. Drae joj je da je budui kralj voli nego
mrzi, to je tako prirodno.
"Ona mi svuda podupire u cilju, a nigdje nije pala ni sjenka sumnje da bi

spletkarila." "Uvijek sam osjeao: bila bi mi najbolja ena da je imala sina. Sad joj
nije preostalo nego da prihvati mojeg sina. I uzela ga je. I moj cilj je blizu, vrlo blizu.
Pa ipak, neu popustiti. Sve se ima svriti: i prisega, i predaja krune i dvora sinu.
Sve, sve kao da ga ona nije prihvatila, kao da se nije odrekla. Varadi e tek onda
uvidjeti kako je bio prostaki drzak kad mi se usudio spoitnuti da sam za volju
suknje predao svoje prijestolje. Nisam. I neu. Preuzeti bosonogi drznie. Neu
smetnuti s uma svoje drave nikome za volju. Ona se poklonila, a da me ne prevari,
tu sam ja iv, zdrav i jo u dugo ostati takav."
Spomen na Varadija raspali ga. I zbog prejake otrine njegovih rijei kojima je kralja
pogodio u najveu njegovu slabost prema Beatrice kao zbog onog to mu je jo
vanije.
Da, osim kraljice motivom njegovih sukoba s Voradijem bili su porezi kojima se on
ne moe odrei. Podanici svojim davanjima dre na visini mo i sjaj drave, njegovu
vojsku i dvor. Prije bi se odrekao Beatriceina milovanja nego poreza. Snienje tih
davanja dravljana znailo bi silaziti nanie. I gotovo se zaletio, gotovo je pristao da
ih snizi. Varadi ga je naveo na to, pokazujui mu da je to snienje jedini uvjet da
stalei prihvate za nasljednika prijestolja nezakonitog sina Ivana.
"Pristao sam teko, vrlo teko, jer sam se naao u stisci. Ali onog asa kad se
Beatrice predala, odrekla krune, porezi su bili spaeni. Potpuno nedodirljivo. Ova
posljedica predaje vrijedi isto toliko koliko sama predaja. Ta predaja spasila je
blagajnu."
"A on, Varadi, hukao je stalee. Samo on. Nije to ni pokuao pobiti. Priznao je. Da,
samo je po njemu neznani fratar propovijedao protiv mene. Po njemu su stalei
traili da im za boinicu snizim davanja. Nema uvjeta. Nema ucjene. Pristat e.
Moraju. Huka je u tamnici. Nema Varadija da ih vodi protiv mene. ekaj, crna
izdajo, osjetit e moju aku. Lupeu! Samo da naem Bonifacija koji te raskrinkao
svojim pismom."
U srcu mu stalno, postojano kipi mrnja prema Varadiju. Sumnja kraljeva bila je
potvrena Varadijevim izjavama to ih je izreka, ne slutei da potvruje ono pismo
to ga je Baka donio kralju. I uzalud oekujui da mu pronau fratra, kralj je
svakog dana sve vie mrzio biveg kancelara. S tom mrnjom on i poe u lonicu
svoje ene. odaji napuljskog poslanika Ranzana gori svjetlo.
Biskup Baka digao se da ide na poinak, tiho apui:
- Ne bojte se, prijatelji. Bonifacio nee na svjetlost dana. Njega dre zatvorena
dominikanci.
~ 489 ~
- Ako izmakne iz one elije, dopadne u ruke kralju i potvrdi da nikad nije poznao
Varadija?
- Ni to ne bi bilo tako strano.
- Kralj bi znao da taj Bonifacio ne postoji i da nikad nije pisao Varadi, i da je ono
pismo krivotvoreno. Jo jedno: govorio sam vam da se na ovom dvoru meu
Talijanima skriva neki napuljski pa pod krivim imenom. ini se da su ga ovamo
poslali neprijatelji napuljskog kralja, napuljski baruni. Taj pa uhodi ovdje kraljicu i
mene, sve.
- Ne prepoznaje ga nitko od vaih?
- Na alost, a ja vas uvjeravam da e taj pa biti izdajica ako i vi ne pomognete.
- Kako se prije zvao?
- Ramiro de la Villa. Ali to nee koristiti. Trebalo bi nai uzroka da se svi Talijani iz
Napulja i Milana izmijene. Kraljica nee izdati tu odredbu, ali ako se nae povod da
to uini sadanji kancelar Filipec?
- Samo bi trebalo povoda. No vidjet emo. Valja razmisliti jer moramo uvati lozinku
"u srei i miru".
I ostavi tiho odaju napuljskog poslanika. Nad dvorom duboka zimska no.
*****
Na dvoru su nekoliko dana pripremali sveani doek naroitog poslanstva cara

Friedricha Njemakog pod vodstvom bavarskog vojvode Otona. Kralj i kraljica
obilazili su dvoranu za dvoranom, nadzirui pripreme za goste.
- Njemaki car poslao je na elu svojeg izaslanika vojvodu Otona, a zna li zato
Beatrice? - pita kralj svoju enu i odgovara: - Zato to vojvoda Oton posjeduje
znanje u prosuivanju raskoi i ljepote. Friedrich je poslao strunjaka da razgleda
moje bogatstvo.
- Svakako je to znak da kani s tobom sklopiti prijateljstvo - primijeti ona.
- Po svojoj prilici dozlogrdilo mu je ratovanje sa mnom pa valjda vojvoda Oton dolazi

zbog naeg primirja koje smo utanaili. Bude li mogue, rado u ga produiti.
I onda digne glavu i stade ogledavati dvoranu u kojoj su radile sluge.
- Evo, sve vrednote to sam ih skupljao trideset godina podmetnut u sada oima
njemakog kneza i njegove pratnje. Uivam kad nekome porastu zazubice! Kad
gledam kako im se pasu oi o sjaj mojeg dvora.
Sve to je bilo dragocjenosti u tom raskonom dvoru, dao je kralj namjestiti tako da
bude to upadljivi je. I sav je dvor pruao sliku kraljevskog bogatstva i sjaja.
Dvorani odjenue odore od baruna i svile, paevi zlatni brokat s grbovima od
dragulja. Svaki sluga nosio je na sebi vidno svjedoanstvo naslaganog kraljevskog
blaga. Tri dana proboravilo je na dvoru poslanstvo njemakog cara na elu s
vojvodom bavarskim.
~ 490 ~
ovjek srednjeg stasa i vrsta ramena razvalio je oi i usta, prolazei kraljevskim

dvoranama. Razgledajui skupocjeni mramor, umjetnike kipove, ogromne u visini
ovjeka svijenjake, stijene dvorana prekrivene freskama to su pokazivale prizore iz
mitologije, s ratita i prolosti Sabinjanin Janka i njegova sina kralja Matije.
Preneraen, promatrao je njemaki vojvoda umjetnine od bronce i mramora,
izrezbareno pokustvo ureeno sedefom, umjetniki izrezbarene naslonjae,
presvuene najdragocjenijim damastom i brokatom s Istoka, police prepune zlatnog,
srebrnog suda, kristalnih aa i majolike kakvih nije vidio ni na bogatom dvoru
milanskog vojvode Ludovika Sforze. Divio se skupocjenim zastorima ispred vrata
koja su i sama bila rezbarsko umjetniko djelo.
Zapanjen je gledao podove od najsitnijeg mozaika i neviene sagove to su prekrivali

dvorane od jednog ugla do drugog. A Matija se zadovoljno smjekao, pokazujui mu
svoje bogatstvo, svoje dvoranstvo, gostio ga, pokazujui mu svojeg sina, kraljicu,
otmjeno ponaanje i red gozbe, svoje plemie, bogati pribor, sve to je inilo sliku
njegova sjaja i raskoi.
estog dana ue vojvoda u kraljevu radnu odaju i preda kralju darove njemakog
cara i njegove poruke.
- Velianstvo - zapone vojvoda Oton - zabljesnut sam divotom koja me okruuje,

zapanjen umnom blagou vaeg velianstva i princa Ivana. Neka mi bude
doputeno da predam poruku mojeg uzvienog vladara cara Friedricha i sina mu
Maksimilijana.
- Sretan sam, vojvodo, to smo doivjeli taj as da na ovom dvoru primam izaslanike
njemakog cara i primam njegove prijateljske ponude.
S dostojanstvom izraene rijei ponukae Otona da nastavi:
- Poaen izjavom junakog, monog i slavnog kralja, podastirem skromnu elju

mojeg uzvienog vladara da se vae velianstvo potrudi u Linz mjeseca veljae na
pregovor, ako je to vaem velianstvu s voljom.
- Spreman sam da udovoljim ponudi vaeg junakog vladara.
- A njegova elja da se na tom sastanku utanai i potpie ugovor koji e svezati

prijateljsku vezu vaih velianstava.
- Moj poslanik vojvoda Iloki ve je na pola puta s porukom u Njemaku.
- Sreli smo se putem, izmijenili prijateljske pozdrave i bratske zagrljaje.
Vojvoda Iloki krenuo je sada dalje u moju domovinu, a mi smo proslijedili put k
vaem velianstvu, presretni to nam se otvaraju vidici u sretnu budunost.
Bavarski vojvoda govorio je iskreno, potpuno omamljen, napola zastravljen svim to

je uo i vidio, a ponajvie nesluenom bajoslovnom blistavou dvora to je smatrao
nalijem zanimljivog bogatstva i moi.
A tada se kralj upusti u razgovor s vojvodom da ugovore potankosti o njegovu

sastanku s njemakim carem u Linzu. Naglasio mu je jo jednom da ovu poruku
zadri potpuno tajnom pred svakim biem na ovom i na dvoru njemakog cara.
~ 491 ~
A onda mu preda darove za Friedricha i Maksimilijana, a sliku vojvotkinje

Margarete dade u tajnosti odnijeti u vojvodino konaite. etvrti dan u zoru vojvoda
se oprosti s kraljem, kraljicom i princem i sa svojom pratnjom krene na put.
Izlazei iz dvora, obazirao se vojvoda Oton na raskoni dvor, govorei svojoj pratnji:
- Izali smo iz vilinskog dvora, velim vam: raj je to na zemlji, pravi raj, nijedan
pjesnik ne bi ni u snu to takva zasanjao.
I onda je u sebi mudro razmiljao:
"Moj njemaki vladar sklapa sjajan posao."
Jo se bavarski vojvoda zaljubljenim pogledom opratao s kulama vilinskog

kraljevskog dvora, kad je kralj Matija ve ulazio u svoju radnu odaju i poao
kraljici.
- Beatrice, za osam dana putujem u Be.
- U Be? Ako ti eli Matija, pokoravam se, samo se plaim za tebe. Ovo doba nije
pogodno za tvoje bolesne noge.
- Sad mi je bolje. Ako se malo podupirem o tap, ne znai nita. Mi emo, uostalom
putovati Dunavom, a naa je laa udobna kao sve odaje.
- Dobro pobrinut u se za sve.
- Pratit e nas itavo nae dvoranstvo, dostojanstvenici i poslanici. Kraljevske

poslove obavljat e iz Bea. elim tamo ostati do sazivanja sabora koji e Ivana
proklamirati za nasljednika, a onda, Beatrice, vraamo se u Budim u trijumfu
mojeg i tvojeg sina.
- Teko oekujem taj as.
- Uistinu, Beatrice?
- Od tog asa, kad se ispuni tvoj cilj, oekujem i ja dane nove sree i mira. Nije li,
dakle, prirodno da se tome veselim?
- Obasut u te i slavom i au koju si zavrijedila.
I njeno je zagrli. Kad se udaljila, kralj zovne kancelara Filipca:
- Biskupe, sazivam sabor stalea ovog kraljevstva za proklamaciju mojeg

nasljednika u Budimu.
- Kojeg mjeseca i dana, vae velianstvo?
- Na Jurjevo, dakle, dvadeset etvrtog travnja.
Kancelar se vidno iznenadi:
- udite se brzini moje odluke?
- Ne, velianstvo, samo bih se usudio primijetiti ne biste li moda priekali dok se
stalei potpuno ne sloe za ovu spasonosnu osnovu kako ne bi bilo nijednog
protivnog glasa?
~ 492 ~
- Kad doznaju da se njemaki car odrie prava na ovo prijestolje u korist Ivana,
obuzet e ih radost jer su time ratovi s Njemakom zakljueni. Zna kralj Matija to
radi.
- Zapovijedi vaeg velianstva odmah u udovoljiti, pozive sastaviti i predloiti,

dakle, na dan svetog Jurja?
- Na Jurjevo bit e moje djelo dovreno. Jo neto, biskupe. Za deset dana

putujemo u Be. Iznenaen, Filipec primijeti:
- Velianstvo je pozvalo dostojanstvenike i predstavnike stalea na sastanak u

Budim.
- Da, za estoga sijenja, a moj put odreen je za osmoga sijenja.
- Hitim izdati sve odredbe.
- itav moj kraljevski ured poi e sa mnom, svi moji tajnici, vi, Baka, svi
dostojanstvenici, osim palatina. On mora ostati u Budimu da predsjeda saboru.
Zapanjen izie kancelar Filipec. Istog dana dade kralj pozvati palatina Imbru
Zapolju. Kad je stigao na dvor, zatvori se kralj s njim u odaju, izdavi nalog da nitko
ne ulazi.
Dugo je raspravljao s palatinom o svakoj potankosti saborskog vijeanja i o

proglaenju princa Ivana.
- A kad Ivan bude proglaen za nasljednika, ti e Imbro, staleima razloiti kako je

potrebno da se vanjskim neprijateljima izbije svaka nada da bi se u sluaju moje
smrti mogli bacati na ovo kraljevstvo i da im ugasne i posljednji traak te nade.
Neka nasljednika, im stigne u Budim, u stolnom Biogradu okrune za kralja.
- Kralju zalaem rije asti i ivot. Vaa se elja mora ispuniti.
- Pouzdajem se u te. U ilama Zapolja tee hrvatska krv, a sve to je hrvatsko,

pristaje uz mojeg sina.
Kad se kralj s njim rastajao, srdano ga ogrli i poljubi. Palatin ostavi kraljevu odaju.
Ovaj je izgledao preporoen, osvjeen, preobraen. Nije osjeao ni boli u nogama,
hodao je dvoranom mladenakim koracima, opajajui se blizinom oivotvorenja
svoje ivotne osnove.
Ovakav je doekao princa Ivana kojeg je dao pozvati k sebi.
- Sine, na Jurjevo ti postaje moj nasljednik, a za nekoliko dana okrunjen kralj. Bilo
je sluajeva da su kraljevi jo za svojeg ivota dali kruniti svojeg sina.
Ivanu su misli ovog asa otprhnule na Budim, u odaju njegove majke. Uz nju je
vidio Gordanu, temelj njegove sree. Okolnost da se proklamacija tako pribliila
pomakla je osnovu ljubavnih elja tako blizu da se nasmijeio toj srei i poljubio
kraljevu ruku.
- To najvie zahvali kraljici - ree Matija. - Da se nije odrekla krune, prola bi

moda itava godina dok bismo doli dotle. A sad se spremi za put u Be.
Ova vijest neprijatno dirne princa.
~ 493 ~
- A moja majka? Mogu li joj javiti da se s Damirovom majkom sprema s nama?
Pri tom je mislio na Gordanu koja bi morala poi s gospoama.
- Ne to nije mogue - ree kralj. - Tvoja je majka odvie njeina a da bi u ovo doba
mogla putovati. Bilo bi odve naporno za nju, jer se za dva mjeseca vraamo u
Budim u trijumfu. Tvoja majka doekat e svojeg sina, nasljednika prijestolja, u
Budimu. Ne izvrgavaj je putovanju.
- Hvala ti, oe, na brizi za moju majku. Mislio sam da emo se dulje zadrati u
Beu.
U svojoj dui kralj pomisli: "Ni za to ne bih Beatrice nanio bol da uzmem sa sobom
Borku. To bi bila uvreda."
Od dana kad je Matija stekao vjeru u Beatricein preobrat, poela je ponovno

blijedjeti u njegovoj dui slika tople Borkine due. Njen lik gubio se vie nego ikad.
Sada je Beatrice u svojoj blagosti, njenosti, toplini i dobroti bila jaa nego u snazi
tvrdoglave volje otpornosti, spletaka i pretvaranja. Nova Beatrice omotala se oko
kraljeva srca i due. Ipak je ostao vrst u jednoj tajni. Makar je Beatrice dao u ruke
svakodnevne kraljevske poslove, pomno je uvao pred njom tajnu svojih pregovora s
njemakim carem da se razrijei brak s Biancom i da svojeg sina vjena s
njemakom princezom Margaretom. Tu tajnu odluio je uvati za sebe i vojvodu
Ilokoga, ne povjeravajui je ak ni svojem novom kancelaru, a najvie je tajio pred
Ivanom.
Ivan se pomirio s tom milju da ga u Be nee pratiti majka, a prema tome ni

gospoa od Brezovice s kojom bi morala poi i Gordana. Ipak nije bio zadovoljan.
Ivanova dua je ranjena bolima za prijateljem. Kraljeva odluka o putovanju u Be
otela mu je nadu da e Damirov povratak doekati u Budimu. Poao je ravno k
majci da joj najavi put i kraljevu brigu za njezino zdravlje.
- Misli na vas, majko - priapne joj on sretan, a ona odvrati svom toplinom svoje
due:
- Hvala ti, sine. Drugo mi i ne treba.
Na Ivanovu elju Borka dade pozvati Gordanu. Princ joj saopi polazak u Be i saziv
sabora. Ona je sluala mirno, ali ne ravnoduno.
- to je kralja moglo ponukati da polazi u Be dok je ovdje sazvao sabor? - zapita

ona princa.
- Da bude blie njemakom vladaru. Neto pregovara s njim. Posjet princa Otona
dvoru oito je odluio kraljevom odlukom o tom putovanju i saziva sabora.
~ 494 ~
PRISEGA
U velikoj kraljevoj radnoj dvorani okupili se izaslanici kraljevih prijatelja, velikaa,
dostojanstvenika, maloplemia, zapovjednika svih kraljevskih tvrava i katelani
kraljevih dvorova. Matija sjedi na elu u velikom naslonjau. Glava mu poiva na
oslonu, kosa mu stri uvis, uta kao zlatni grb povrh naslonjaa. U licu otrina
snage, eljezne volje. Pogled malih tamnih oiju prodire istraujui sva lica oko
sebe. A njegov se dubok i zvuan glas razlijee dvoranom.
Obrazlae svoju elju da ostavi kraljevstvo u rukama sina kojeg je odgojio u duhu
hrabroga djeda Sibinjanin Janka. Govori glatko, snano, logino iznosi razloge.
Blistave rijei raspaljuju sluae kao onda kad im je prvi put o tom govorio na
Medvedgradu.
I vijee zavrava vrelom izjavom odanosti kralju i njegovu sinu. On motri. Za svako
lice ima pogled, za svaiji poklik uho. Onda mahne rukom. Sve se stia.
- to ste obeali na svoju ast, to ste voljni potvrditi prisegom ?
- U svakom asu, velianstvo - odvraa u ime svih palatin, a ostali mu potvruju.
- Onda krenimo u crkvu.
tropot maeva i koraka. Sve ide k vratima. Kralj uzima ogrta. Povorka kree
kraljevskim predvorjem i gubi se u dugini hodnicima, silazei u kapelicu sv.
Stjepana.
Sve su svijee na velikom oltaru zapaljene.
Tamo ve eka kraljev dvorski sveenik. U ruci mu papir s prisegom koju je sam
kralj sastavio. Prvi stoji palatin, uza nj kancelar Filipec i biskup Baka i svi redom.
Sveenik digne raspelo
- Posegnite na svoju duu da ete mi sina odabrati za kralja!
Sonorno odjekuje zidovima svetoga mjesta kraljev gromovit glas. Gibanje, utanje,
zveket maeva. U zrakama sunca to prolaze kroz crveno oslikane prozore rumene
se prsti podignuti prema raspelu. Sveenik ita prisegu.
Rije po rije odgovaraju povienim glasom svi kao jedan ...
- Kunemo se da emo princa Ivana izabrati za kralja!
Matija stoji kod oltara. Promatra svakog pojedinog, oslukuje zvukove prisege.
- ivio kralj Matija, ivio nasljednik prijestolja princ Ivan!
Te rijei uzviknuo je palatin Zapolja, a za njim odjekne prvi glas iz usta biskupa
Bakaa.
- Neka ivi na sreu kraljevstva!
- Neka ivi! - opetuju svi jednim dahom i jednim pogledom.
~ 495 ~
U kraljevim prsima je sveano. Stoji nadohvat vrhunca izgraenog cilja. Pristupi k

njima i prua im ruke.
- Sveti ovaj zavjet neka bude tvrava sree kraljevstva i njegovih naroda.
Uvee je slijedila velika gozba. Usred veere kralj nazdravi svojim prijateljima i
najavi da se eli odmoriti. Na svoje mjesto posjedne sina. Ivan zauzme kraljevo
mjesto da zastupa kralja. Zdesna mu sjedi Beatrice, vedra, vesela i obraa se k
njemu njenou majke. Kao da je skupila svu arobnost svoje ljepote, svu
zamamljivost naobrazbe, sve dostojanstvo odgoja da izazove udivljenje. Svi koji su
dosad uli o njoj toliko zla, zahvaeni snagom njenog bia, ne skrivaju udivljenje.
Ivan je zastupao kralja s neto premalo dostojanstva, ali s neodoljivou topline i

uvaavanja, iskazivanog svakom pojedinom i najmanjem plemiu. inilo se kao da
se k njemu sputa neka i topla ovjeja dua. Njegov vedri pogled, njegova rije,
neprisiljena odvanost utisnula je njegovu linost u njihove due.
Drugog dana poao je Ivan k svojoj majci da se oprosti s njom i s Gordanom. Na

njegovu elju Borka dade pozvati Gordanu s porukom da je princ eli vidjeti.
Njih se troje malo zabavljalo, ne odlaskom u Be, nego buduim danima kad e se
Ivan vratiti u slavi da primi nasljedstvo i krunu. A kad je on ustao, na polazak je
ponovo zagrlio majku, uzeo Gordaninu ruku i glasno rekao:
- Dva mjeseca mislit u samo na ovo sveto mjesto gdje je moja majka i moja srea.
I pogledavi Gordanu, pokloni se pa izae.
Kad se vratio na dvor, pozove ga otac. Ivan nae tu budimskog katelana Gyulaja i
biskupa Filipca. un se pojavio, uzme kancelar raspelo, a katelan stupi blie.
- Sine - ree kralj - katelan e u tvoje ruke poloiti zakletvu. Prije nego to
ostavimo Budim, elim da se zakune.
Iznenaen sluao je princ kad je katelan opetovao kraljeve rijei:
- Zaklinjem se da vrata budimskog dvora neu nikada nikome otvoriti, osim jedino
svome kralju i njegovu sinu princu Ivanu.
Kad su kancelar Filipec i katelan ostavili kralja i njegova sina same, zapita
Ivan:
- Zato je to bilo, oe?
- Nikad ovjek ne zna to se moe dogoditi. Opreznost je mudrost.
Na glas srebrnog zvonca u kraljevoj ruci dobiti Mladen Berislavi.
- Neka doe zapovjednik crne ete.
Neobino visok, suh i kotunjav ovjek u crnoj odori s oklopom na prsima i crnom
kacigom na glavi ue u kraljevu dvoranu. Lice mu je ogorjelo. Dva otra poteza
ispod oiju sve do usta oznauju ovjeka bezobzirne okrutnosti, otri pogled neto
sumnjivu duu, a pojava snagu i neustraivost
Kralj ga upita naroito povjerljivim tonom:
~ 496 ~
- to radi moja crna eta?
- Velianstvo, eka svoju plau.
Kralj se namrti, a Ivan se nasmijei. Opazivi sinovljev smijeak, kralj se brzo

udobrovolji i odvrati:
- Zapravo, to drugo da radi. Nema rata, dakle, ni plae. U poslu, nisam se to ni

dosjetio
- Bio sam nekoliko puta na vratima dvora, velianstvo, ali me nisu pustili da
posjetim kralja, da crna eta nije kriva to nema rata - ree zapovjednik.
- Odmah u odrediti neka isplate svima to ih ide.
- Hvala kralju. Gdje nema kruha gine vjernost.
- Uvijek si bio iskren- ree kralj.
- I uvijek spreman dati ivot za kralja - vrsto odvrati zapovjednik.
- Danas traim da tu vjernost potvrdi i prisegom.
- I deset prisega poloit u svojem kralju.
Zapovjednik odgovara rije po rije, vrsto, odluno. Pri posljednjoj rijei pogleda u
oi princu Ivanu kao da je tim pogledom htio da ocijeni svojeg budueg gospodara i
njegovu sposobnost da mu zapovijeda.
Ivan shvati priprostu duu ovjeka, prie mu i prui ruku. Samo as zapovjednik se
skanjivao, a onda poloi svoju kotunjavu garavu ruku na prinev bijeli dlan.
Tamne su mu oi zaigrale i obrve trzale.
- Ova bi vas ruka branila, visosti, i da nije prisegla. Vjerujte mi.
- Vjerujem ti - prijazno odvrati Ivan s nekim posebnim razumijevanjem

promatrajui prostodunog ovjeka.
- Priekaj u predsoblju dok ti donesu plau za etu - naredi mu kralj.
Zapovjednik ode.
- Taj je spreman na sve, srne - ree kralj - na svako zlo i na svako dobro. Ti si ga
osvojio i ostat e ti vjeran.
- Ipak emu sve te prisege, moj oe? Kao da se ne kanite sa mnom vratiti u Budim?
Zar ostajete u Beu?
- Mi smo pred sazivom sabora. Tamo se moe desiti stotinu mogunosti da me tko
prevari. Ili da mi koji neprijatelj pokua omesti raune. Ja u ih sve zaskoiti,
pretei, zato hou da sve ono to je potrebno buduem nasljedniku ima u svojim
rukama Svi putovi na prijestolje svakom su neprijatelju zakreni. Ja u ih, eto sve
pretei u svemu - smjeka se kralj i doda: - A sad odredi to jo ima svojim
ljudima. Sutra u zoru putujemo.
~ 497 ~
Drugog dana zaustavila se gomila svijeta na dunavskoj obali. Sve su lae bile
nakrcane kraljevskom prtljagom. Druge su opet krcate dvoranstvom, poslanicima,
dostojanstvenicima.
Na palubi kraljevske lae sjedi kralj. Uza nj Beatrice. S lijeve strane princ Ivan.
Njegov pogled trai u daljini majin prozor. Bistrim okom vidi da je otvoren i tamo
stoje dvije ene. Tano razabire glavu svoje majke i glavu djevojke bademastih oiju.
Kroz daljine alje im pozdrave svoga srca. Lae krenue uz Dunav.
Uskoro pod Viegradom kraljevska se laa zaustavila. Kralj, Beatrice, princ Ivan,
Filipec, Baka i nekoliko dvorana otputili su se u dvor. Ravno u istonu kulu. Tu
stoji ogromni eljezni sanduk. Kralj ga dade otvoriti. Bio je poloen sanduk u
sanduku. Kad otvorie poklopac, pred njima zasja kruna. Nekoliko dasaka kralj je
promatrao, onda se okrene k sinu:
- Predajem ovu krunu tebi, Ivane. Mnogo je u njoj slave, ali i tereta. Samo onaj koji
zna stei slavu i lako nositi teret moe je i nositi. Sve su moje nade u tebi.
Njegov glas zvui kao da se bori s nekim tekim ganuem.
- Ovdje pred kraljicom i prvim dostojanstvenicima stavljam ovu krunu u tvoje ruke
jer su se voe stalea prisegom obavezali da e tebe odabrati za nasljednika.
Ivan je utio, obuzelo ga neko teko uvstvo.
kljocali su kljuevi, jedan sanduk postave u drugi. Kralj zatvori krunu i kljueve
dade Ivanu.
- Pred oima kraljice i mojih saveznika predajem kljueve u tvoje ruke.
- Sve to smo ovdje vidjeli i uli - ree Beatrice - moi emo uvijek potvrditi.
Matija joj prui ruku i povede je s kule. Stigavi na dvorite, pozove kralj
viegradskog katelana Rakaja i zaprisegne ga da e otvoriti dvor samo kralju i
princu. Sat nakon toga krenule su lae dalje.
Putem svraa kralj Matija u svaku dunavsku tvravu...
Pod Estergonom zaustavi se tri dana. Kraljevska porodica stanovala je u dvoru

djeaka hercega vojvode Hipoolita ferrarskog, a zatim je kraljevska raskona
dunavska eskadra krenula put Bea.
~ 498 ~
ASTROLOG I SUDBINA
Sjevernjak se poigrava snjenim pahuljicama ispred Gordanina prozora. Njen pogled
gubi se iznad dunavske povrine, daleko preko grada negdje pod blijedim zimskim
nebom. Sjedi na stolici. ivo svjetlucanje smeih oiju odraava snano gibanje
due. Ve je dva puta uzalud oslovljuje posluga.
- Buni me, djevojko, u mislima.
- Vani eka neki plemeniti vitez da ga primite.
Gordana pogleda k vratima. Djevojka ih otvori.
- Vojvodo doite! - usklikne Gordana. Lovro skine debeli krzneni ogrta i stupi u
sobu.
- Kako je, dobro da ste tu. Kad ste prispjeli, vojvodo?
- Juer predveer. U dvoru su mi rekli da je kralj u Beu.
- Otputovao je prije dva tjedna.
- Vi niste pratili kraljicu?
- Izopena sam s dvora.
- Vi? Kako je to mogue?
- Sjednite uz kamin. Ozebli ste.
Vojvoda sjedne, ne skinuvi pogled s njenog lica.
- Niste veseli, Gordana.
- Prvu radost u ove dvije sedmice prua mi va dolazak.
- Odvie je to za mene, Gordana, a premalo za vas.
- Upamtite, vojvodo: ne kazujem svojim prijateljima uvijek sve ono to jest, ali nikad
ono to nije. Recite: to su vam rekli na dvoru?
- Predali su mi kraljevu zapovijed: kad se vratim, neka odmah krenem za njim u

Be.
- Valjda neete ostati tamo?
- Va usklik mogao bi me uiniti neposlunim kralju kad ne bih nosio prevanu

poruku.
- Vaa je prisutnost ovdje potrebna tek na Jurjevo.
- Zato ba onda?
- Taj dan u Budimu e zasjedati sabor da proglasi princa nasljednikom i vi biste

morali otii u Hrvatsku i dovesti svakog pojedinog velikaa i plemia, a svaki neka
povede potpuno svoju etu za sluaj da se ovdje nae protivnika. Ako ne budu
~ 499 ~
potrebni u tom smislu, to e brojnost vaih eta nezadovoljnicima oduzeti volju da

se protive.
- Ako kralj mene zadri u Beu, taj e posao obaviti Damir.
- Vie nije na dvoru. Vojvodo, princ Ivan i Damir razili su se zbog mene.
Ma o koji se vojvoda naslonio zvekne od njegova pokreta.
- Princ je ve okajao svoju zabludu, samo to je Damir ostavio Budim. Iezao. Prije
dva dana primila je njegova majka pismo u kojem joj javlja da je zdrav, da misli na
nju i putuje dalje. Glasnik je doao iz tajerske.
- uje li Damir da se sazivlje sabor, on e se vratiti, zacijelo, jer zna to mu je

podanika dunost.
- Osjeam, vojvodo, kao da je neka nevidljiva tajna sila podmetnula ovaj sukob da
odstrani s dvora Damira i mene, a Varadija je odstranio s dvora sam pakao.
- Gordana, zadao sam rije kralju i neu je prekriti. Ipak, neto bih vam morao
otkriti.
- Pouzdajte se u mene.
- Dolazim iz Njemake.
- Slutila sam to ve prvi put. Lako je pogoditi da e mudri Matija voditi pregovore sa
starim Friedrichom koji vreba na njegovo prijestolje. Princ mi ree da kralj ide u Be
da bude blie njemakom caru.
- Da se s njim sastane i sve izvri ve ovog mjeseca.
- Onda je sve ureeno.
- Bilo bi da njemaki vladar odjednom svoj pristanak s kraljem Matijom nije odgodio
za proljee. Naveo je bolest koja mu ne da putovati po toj zimi, ali pravi uzrok je
drugi.
- Smijem li ga doznati?
- Ne bih vam ga rekao da me nije izazvao va nagovjetaj tekih posljedica zbog

Varadijeva skinua.
- Dalje, dalje, vojvodo.
- Ulazio sam u predsoblje njemakog cara. Nisu me sprijeili. Sjeo sam tamo i
ekao. Najposlije car Njemake odgaa sastanak.
- Ali zato?
- Govore na carevu dvoru da su dani kralja Matije odbrojeni.
- To ne moe biti, vojvodo. Vidjela sam kralja Matiju prije odlaska: lice mu odaje
snagu i zdravlje, a od uloga boluju mnogi ratnici i sa ezdeset i vie godina. Ovako
ne izgleda onaj koji bi mogao umrijeti prije Jurjeva. Nagovorite kralja neka poalje
Friedrichu novog glasnika.
~ 500 ~
- Nije potrebno. Maksimilijanu je oito jako stalo da se nagodi, pa mi je na rastanku

rekao da e on sam poi u Linz i nastaviti pregovore koji su vrlo vani, Gordana.
- Dakle, vidite, mladi ipak dolazi?
- Ali on ne moe zakljuiti ni potpisati ugovor bez oca. Nikako.
- Glavno je da se Matija sporazumije s Maksimilijanom.
- Bio sam kod uzviene gospoe i najavio da polazim k vama - objasni Lovro i ona
me zamolila da vas dovedem k njoj.
*****
Zaplakane Borkine oi zaplae Gordanu, a dranje Damirove majke teko je

zabrine. Vojvoda Lovro nije se usudio da togod upita. ene su utjele, dok se prva
ne prene Gordana:
- Suze vae, uzviena gospoo, padaju mi na srce.
- Slutnja je to dijete moje.
- Ali je neizvjesna i nepodnoljiva.
Vojvoda i Gordana ekali su jak udarac, samo nisu znali s kojeg kraja.
- Stigao mi je glasnik s Gria - saopi Borka nesigurnim glasom.
- Odakle je glasnik? - pita Gordana.
- Iz Remeta.
- Budi mi milostiv Boe - ree drhtavo Gordana.
- esmiki boluje? - pita Lovro znaajno
- Bolovao je.
Gordana osjeti slabost i podupre se o stol. Lovro pristupi blie da joj bude od
pomoi.
- Bolovao je? A sad?
- Dobro mu je.
- O dobri Boe, to govorite?
- Oslobodio se muka ovog svijeta.
Gordanina glava klone, drala se njeno prihvati za ramena.
- Sjednite, Gordana.
Pala je u primaknutu stolicu. Nekoliko je asaka drhtala, a on su provalile
suze.
~ 501 ~
- Borka je plakala, i gospoa od Brezovice okrene glavu. Dam majka sve se vie
otuivala od Gordane, a od Damirova odlaska gotovo ju je poela mrziti, no sada se
i njoj orosile oi.
Lovro priapne Borki.
- Uzviena gospoo, moram govoriti s Gordanom u pokojniku ime.
Borka mahne glavom i povue Damirovu majku za sobom. Mislei da je sama,

Grodana se preda svojoj boli. Iza nje stoji Lovro vlanih oiju i rastuena srca, tih,
bez kretnje da je ne bi smetao.
Gordana jeca. U kaminu cvili oganj. Vani stenje sjever. U srcu mladog vojvode
naslagala se Gordanina bol.
Ipak je snano svladava utei, zatomljujui i dah svoj da ne bi zamijetila njegovu

prisutnost. On je prvi, jedini koji je vidio Gordanu plakati. I ova ga spoznaja prisili
da se pritaji.
Prolaze asovi, dugi, teki a ona pokriva suzno lice, grevito sput krikove to joj
naviru iz bornog srca. Tad mu se inilo da je due ne smije pustiti bez utjehe i
koraknu k njoj.
- Trgnula se i obazrela:
- Kad smo bili na Griu?
- Da, ve je onda nosio u sebi klicu razorne boljetice.
- Zato mi to niste rekli?
- Zabranio je meni i Varadiju da vas rastuimo.
- Onog dana kad smo se tamo u remetskom samostanu stajali govorio je o danu
kad emo se opet vidjeti.
- Da ne biste vi naslutili to ga eka. Lijepe bademaste oi pune su suza i kao da

padaju po Lovrinu srcu.
U njenoj se dui probudi sjeanje:
- Kad sam odlazila, stajao je na vratima elije... sjeate se, i gledao me udno, dugo
zagonetno. Kao da mi neto hoe rei, a ja ga pitam: Imate li mi togod rei, oe?
Nita vie. A ipak, neto su njegove oi govorile. Govorile o neemu o emu su usne
utjele. Neto mi je preutio, osjeala sam da neto taji.
- I jest, bilo je tako.
- to, vojvodo?
- Evo to je rekao: "Ona ne smije slutiti da je ovog asa gledam posljednji put..."
- To su govorile njegove oi, a moje srce nije slutilo. Njegov se pogled onog asa sa
mnom rastajao zauvijek. - I ona zajeca. Dugo se borila, zaustavljajui pla, a kad joj
je to uspjelo, zagleda se u plamen kamina:
- Sad sam siroe, ostavljeno od svih.
~ 502 ~
- Ne recite to, Gordana.
- Ne znam to je majka, ne znam to je majina ljubav, znam samo to je oinska,

kratkotrajno uivana, brzo izgubljena, nepovratna, nezamjenjiva. Sama sam na tom
velikom svijetu. Posve sama.
- Niste. Vi to znate.
- Tko moe zamijeniti njegovo nesebino srce?
- Gordana, posegnite u moju grud.
- To je muka ljubav.
- Gordana - i on zastane od tekog ganua - ali ve zaas nastavi: - Onog

predveerja kad sam se opratao s esmikim traio je u meni zatitu za vas. I
zakleo sam se da u vas uvati, paziti vjerno, bilo kao mu, ili kao skrbnik.
Svejedno.
- Vi biste to mogli, Lovro? - i pogleda ga oima suznim od plaa - i kao skrbnik?
- Moram otkriti svoj posljednji razgovor s esmikim. Rekao mi je: "Znam, vie se
nikad neemo vidjeti vojvodo. Ne znam kako e Gordana odluiti svoju sudbinu. Ne
znam kani li vas odabrati za mua, to bih vrue elio, ali pitam vas: ne uini li to,
bi li joj vae srce zbog toga bilo neprijateljsko? Odgovorite iskreno". "togod uinila
Gordana, u mojem srcu nema mjesta neprijateljstvu prema njoj" rekoh ja. On me
tada ogrli i ree duboko potresen: "Lovro prisegnite mi da ete Gordani biti skrbnik
dogodilo se to mu drago".
- Rekao sam mu: "Odabere li mene ili stupi li tko drugi izmeu moje enje i njenog
srca, budite mirni. U meni e Gordana imati vjernog nepokolebljivog zatitnika do
moje smrti". Prisegnuo sam mu to onog predveerja kad sam osjetio da ga vidim
posljednji put. On je uzeo moju ruku i rekao:
"Lovro, vi ste mi smrt uinili lakom jer znam da ete odrati obeanje." I dao mi je
ovih nekoliko rijei napisanih vama da vam ih dadem kad ga vie ne bude. Nosio
sam to uza se od dana kad smo se s njim oprostili.
I prui joj posljednji oprotaj napisan starakom rukom i posljednju molbu da primi
zatitu Lovre Ilokoga. Tiho je plakala. On se odri vrsto, dok mu je srce plakalo s
njom. Polagano se staloi prvi vrisak djetinjeg oaja i pretvori u neizrecivu nijemu
tugu. Od dubokih uzdisaja podrhtavala su joj mlada bolna prsa.
Tada podigne k Lovri alosne oi
- Da, vojvodo. Vi ste mu olakali smrt, obeavi da ete me tititi.
- A sada, Gordana, traim obeanje.
- Kakvo?
- Dogodilo se to mu drago, i ono najtee, obratite se k meni s povjerenjem. Ako

zatraite od mene neto od ega bi mi srce pucalo, izvrit u za vas sve. Hoete li
slijediti tu posljednju elju esmikog i moju najveu pronju?
- Vojvodo, moj mi je otac ostavio vas. Njegovu ostavtinu prihvaam.
~ 503 ~
- Hvala Gordana - ree on pun ganua. - Sad vie niste sami na svijetu.
Gledala je preda se utei. Bademaste oi to su zadavale boli tolikim mukim

srcima pokrivala je tuga. Sutradan kad je Lovro doao da se prije puta u Be s njom
oprosti nae je pokrivenu crnim velom. Nikad mu se nije uinila ljepom. Crna
koprena to se sputala na visoko bijelo elo inila se kao oblak kad zastire sunce.
Govor joj je neto tii, glas maglen, ali naglasak nije izgubio odraz energije. Poto je
s njim govorila o njegovu putu, naglasi:
- ujte, vojvodo. Mnogo sam mislila ove noi o svemu to se za ovo kratko vrijeme
desilo i skupila sve u jedno: zapravo je sve skrenulo do cilja, nestalo je razorne
borbe s Beatriceom, a to je bio najljui neprijatelj i zapreka do prineva prijestolja. S
njezine strane nema zapreke. Svejedno je to ona osjea, borbu je napustila jer se
prestraila kraljevih krajnjih mjera. Ipak ima jedna vrlo vana stvar, vojvodo, koju
ne smijem propustiti.
- to to? - pita Lovro.
- Sloboda biskupa Varadija. On mora iz tamnice to prije. Njegova prisutnost

ivotna je potreba princu. Danas nema nikoga od svojih uza se. Varadi je u tamnici.
Vitez od Srednjice, star i bolestan, ve se davno ne bavi kraljevskim poslom, princ
nema uza se ni vas ni Damira. Uz njega su, dodue, braa Berislavii pa i rizniar
Orban, ali ne mogu mu biti ono, to mu je Varadi, to ste mu vi i Damir.
- I vi, Gordana, svojim providljivim okom i mudrim savjetom.
- Dakle smislila sam kako bismo mogli smekatt kralja prema Varadiju. Moj plan je
gotov, a vi ga morate provesti.
- Kako?
- Moj plan je neke vrsti glume kakvu igraju kraljevski glumci. Neka vas ne bude
strah. Smislila sam neki san i napisala. Vi ga morate nauiti i tono ispripovijedati
kralju, i to tako kao da ste ga snivali vi. Ali tono kako sam vam napisala.
On je proitao dokraja i zadovoljno kimnuo: - Vjeto ste to izmislili.
- Simbolino. A kralj se esto duboko zamilja u sne i veli da ga sni upozoravaju na

pogibelj, dakle, ovaj put bit u san ja.
- Potpuno shvaam. Vi biste to bolje izveli Gcrdana sami, ali pokuat u udovoljiti
vaoj zapovijedi. Mislite da e to djelovati na kralja?
- Taj san ima samo otvoriti prozor da se uuljamo do njegova srca. Naime: vi ete
sve to povjeriti princu i kad kralja trgnete ovom priom neka doe princ i svom
snagom svojeg upliva nepopustljivo, neodgodivo juria na kralja. Preplaen snom,
kralj e se smekati i tako lake popustiti. A moda ve i sam on eli da se Varadi
vrati i samo eka da drugi mole za njegova pouzdanika jer je ponosan da sam
povue svoju odredbu. Kad god je kralj svojevoljan u odlukama, opazila sam da ga
snovi smuuju, plae i ine mekim. A ovaj san izmiljen je i namjeten ba ravno u
srce.
- Doista je tako. Ipak, da ste zamolili kraljicu ili kralja da vas povedu u Be, bilo bi
to lake.
~ 504 ~
- Odredili su da se ne vraam na dvor dok se ne vrati Damir. Osjeam da je to

Beatrice drago, dodue, nemam dokaza, osim jedino moje sumnje, moda, posve
neopravdane.
Vojvoda gleda preda se. Gordana slijedi njegov mutni pogled.
- Vi joj ne vjerujete, vojvodo?
- Zapravo se bojim vjerovati.
- Rekoh: ako se ona obratila od srca ili od straha, svejedno, maknula se s puta.
Meutim, ako je taj preobrat namjeten, onda je njeno obraenje najjaa,
najuspjelija, zapravo genijalna spletka. Ali kuda bi ova spletka mogla nianiti.
Pristala je uz princa Ivana, za mjesec travanj sazvan je sabor na proklamaciju, sve
e tamo biti u rukama kraljevih prijatelja. Svi su prisegnuli princu: voe stalea,
palatin i svi dostojanstvenici, svi katelani i vojska. Tu Beatrice ne moe vie nita.
Tu je zapravo ve sve u rukama prinevim i kraljevim. ak da i Varadi ne izae iz
tamnice, Beatrice nema mogunosti da primijeni spletku. Kako da navali, kad je
predala sve oruje i sama pruila ruke da ih svezu? Meutim -i Gordana se naas
zaustavi, uuti, gleda preda se, ali strese glavom i naglasi:
- Varadi mora na slobodu. Recite princu: Gordana oekuje od njegove muevnosti

da u kralju provede osloboenje Varadijevo po svaku cijenu, makar se zbog toga s
kraljem upustio u borbu. On mora to izvesti.
- Rei u mu kako ste mi naloili. Zapravo je udnovato - zamiljeno e Lovro - s

dvora su maknuti ba oni koji su najvie radili za prinevo nasljedstvo. Rekoe mi
da se i knez Bernardin Frankopan vratio kui.
- Nakon kraljeva odlaska u Be otputovao je u Biha. Kraljica ga je upozorila da

mala Beci slabi na budimskom zraku i on odlui da ode i malu djevojku povede u
Biha.
- Dakle, ni Beci nije vie na dvoru?
- Oprostila se sa mnom. Tko zna kad u je opet vidjeti.
- Ljubila je nekoga na dvoru?
- A on ljubi drugu. Kako ivot sve to ispremijea bez smilovanja. No, dosta o tome.
Morate poi. Na rastanku jo jednu pronju: kad stignete u Be, upitajte odmah za
Damira. Princ je slao svoje ljude u Brezovicu i na Gri. Moda su mu u Be donijeli
kakvu vijest o njegovu putu jer sam uvjerena da je bit najprije u svojem domu, a
onda je krenuo u tajersku.
- To je vjerojatno.
- Princ nee prestati da ga trai. U svakom sluaju, kad biste bilo u Beu ili gdjegod
neto saznali o Damiru, molim vas odmah pokuajte nai put do njega.
Isporuite mu: Gordana oekuje od njega da se vrati na bojite za kraljevstvo i tamo

ostne dok se ne izvri proklamacija. To znai da se mora vratiti k princu.
- Ne vjerujem da e to uiniti.
~ 505 ~
- Ali mu javite da ga princ moli za oprotenje. Dapae, i sam bi pohitio za njim kad
bi doznao njegovo prebivalite. Je li, vojvodo o svemu ete me obavijestiti?
- Bit e mi to najsretniji dani, Gordana, kad vam budem mogao slati svojeg
glasnika.
- Nipoto ne odajte princu da vam je poznat uzrok Damirova nestanka.
Gledajui u njeno, tugom posuto lice, jo jednom upita:
- Gordana, nikad mi neete zatajiti kad budete trebali moju pomo? Ni u emu.
- Zadajem vam rije, moj zatitnie.
- I ovaj mi je naziv drag.
- Lovro, nikad nisam toliko eljela kao danas da se moje srce okrene k vama, ali ono
je puno boli za onim dragim starim grobom u remetskom samostanu i puno je brige
za svoju zadau. Vi znate: svojem sam ocu obeala dati sebe za sreu i mir ovog
kraljevstva. Nita me ne moe navesti da mislim o sebi, nikad mi se to nije ni u snu
pojavilo. Lovro, ja idem naprijed mimo sebe. Razumijete li?
- Predobro. Zato vas molim ne uskratite mi moje povjerenje. Kad me ustrebate, ja

sam uz vas, Gordana.
- Uinit u, vojvodo.
- Do sretnog vienja na proklamaciji.
Oprostio se s njom, ponijevi sobom. Njen lik pun bola i svoje srce puno nade.
*****
U sumraku beke uske ulice zvui oruje i tropou oklopi. Konjanici jau korakom.
Na elu im snani vojvoda Lovro. Ljudi su istrali na cestu da bolje uoe nepoznatog
lijepog viteza to skree prema kraljevskom dvoru. Na mramornim rimskim
terasama dvora kreu se siluete vrtlara to ureuju biljke na viseim vrtovima.
Veseo doeka Berislavi vojvodu i povede gosta u dvorsku odaju.
- Ovu smo spremili za vas, vojvodo. Kralj vas dugo oekuje.
- Kako mu je?
- itavim putem bilo mu je dobro. Zdrav je kao riba, samo katkad osjea boli u
nogama, stara ratna bolest
- Damir je stigao u Be?
- Ne. Princ se mnogo alosti zbog toga.
- Idi k princu i saopi mu: Damir se javio majci iz tajerske da se nalazi iv i zdrav.
Barem je tako rekla. Reci princu i to da mu nosim vanu poruku. A drugo nema
nita novo?
- Posve nita. Kraljica i ovdje obavlja dnevne poslove i sama jo uvijek prima novac.
- Kakav novac?
~ 506 ~
- Svi porezni inkasatori upueni su da donose utjerana davanja ovamo. Kraljica se

ba napadno brine da napuni kraljevske blagajne.
- A kako se snalazi kralj s Filipcem?
- Pokazuje mu sklonost.
- A Baka?
- On radi samo s kraljicom, njemu ona kazuje u pero sve najpovjerljivije odredbe.
- Na Varadija nitko ne misli?
- Mi Hrvati i kraljevi ugarski pristae samo ekamo kad e se kralj predomisliti.
- Kako se vladaju kraljiini Napuljci? Ranzano, Francesco i Enrico?
- Svi su jaganjci. I ne uju se. Ranzano, Francesco i Enrico uvijek su zajedno, ali
ute. Kad ih vidim onako zajedno zadubljene, uvijek me snae misao: Juda Ikariot
ostavio je na svijetu tri brata. A najudnije mi se ini to kraljica nikad nije s njima.
Oni stanuju na posve drugoj strani dvora. Ranzano i ne zalazi vie u njene odaje na
razgovor kao prije. Ako mu ima to rei, zove ga u kraljevsku radnu odaju gdje ona
radi s Bakaem.
- Sve su to udne novosti, moj Berislaviu, sve se na dvoru promijenilo.
- Sve, osim mrnje kraljevih i napuljskih dvorana. Mi reimo jedni na druge kao psi
i make, ali sada oni ne daju glasa od sebe.
~ 507 ~
GORDANIN SAN
Prolazei u kraljevsku odaju, Lovro je na prvi pogled opazio da kraljevo lice odaje
svjeinu i zdravlje, i to mu saopi radosno:
- Vai obrazi ne odaju ni traga bolesti.
- Bilo mi je prije vie godina jo gore, a ni onda mi obrazi nisu uvenuli. Ali imam
vanijih razgovora. Prigodom svojeg polaska u Njemaku sreli ste putem bavarskog
vojvodu Otona. Sad oito ve znate zato je dolazio k meni. Friedrich je htio da se
uvjeri o mojem bogatstvu, a kad je Oton gotovo oslijepio od sjaja, predao mi je
carevu poruku da me ovog mjeseca oekuje u Linzu. Za nekoliko dana putujem.
Donosite li mi kakve poruke za ovaj sastanak s Friedrichom?
- Kad sam stigao njemakom caru i sve mu izloio, Friedrich mi je rekao da je ve

nadvojvoda Oton Brandenburki odnio vaem velianstvu vijest, ali car Friedrich je
pao u bolest dva dana nakon toga.
- Izlika! Izlika! - plane Matija, porumenjevi do ela. - Hoe da me izigra, nedostojni

prevrtljivac.
- Velianstvo, uvjerio sam se da car uistinu boluje.
- I nema sastanka? Nema?
inilo se da kraljev ivot ovisi o vojvodinom odgovoru. I on teka srca promatra

njegovo rumeno lice i ljutite, uarene oi.
- Kralju, kad sam odlazio, mladi car Maksimilijan priapnuo mi je da e on ipak

doi u Linz, samo ne zna u koje doba.
- To ne vrijedi. On nije vladar. Zato ne dolazi Friedrich? Vi znate, Lovro, zahtijevam

da mi kaete uzrok bilo kakav mu drago.
Vojvodu stegne u grlu.
- Rekoh, velianstvo, uzrok je samo bolest. Car je slab, nije kao vi vrsta zdravlja.
Starac je, a ne kao vi u muevnoj dobi. Bolest je kriva.
- La, sve je la. Friedrich hoe da mi izbije iz ruke Be za mojeg ivota. Zato
oklijeva. Hoe da napustim Be. To nee doivjeti. Ja u preivjeti Friedricha. Eto,
sa etrdeset osam godina u golemoj sam snazi. Ulozi u nogama, to je to?
Svakidanja bolest, od toga su ivjeli ratnici i vie od sedamdeset godina. Htio sam
putovati u Linz, a sad da odgodim? Lovro, svaki mi se dan vue kao da su tri u
jedan spojena. Sto blie idem k cilju, to sam nestrpljiviji. Brojim tjedne i dane da
smirim brige za kraljevstvo koje sam stvorio i dao mu sjaj i slavu. Ne dam ga
raruiti nikome. Ne dam, ne dam!
- Maksimilijan e doi mjesto Friedricha. Glasnik e stii. Maksimilijanu je mnogo

stalo da se pogodi s vama i sprijatelji s princem. To mi je sam na odlasku rekao
povjerljivo.
Nekoliko asova se igrao se svojim perom, a onda ga odbaci i okrene se K vojvodi:
~ 508 ~
- Da, stari je tvrdoglav, htio bi me izigrati. ini se da je mladi pametniji, zna tko je
kralj Matija. On e vladati Njemakom i stalo mu je da se sveze s mojim monim
kraljevstvom i da mu ki ude u moj bogati dvor. Nije to malenkost.
- Da, Maksimilijan oito dobro rauna.
To umirenje olakalo je vojvodi duu.
- Zapravo me i Filipec uvjeravao da Maksimilijan vise rauna na taj na ugovor od

njegova oca.
- Velianstvo je svojedobno izjavilo da nitko nee doznati o toj osnovi, osim mene i
Varadija.
- Valjda ne mislite da bih mogao tajiti pred svojim novim kancelarom takve vane
osnove? Jedino to da Ivanov brak s Biancom razveem i vjenam ga s njemakom
Margaretom, to drim tajnom, znak je da se u nj pouzdajem. Ali ve prozirem vau
glavu. Bojite se kraljice? Moj Lovro, ona se ni ne brine za moje priprave oko
proklamacije. Njezino je vladanje potpuno dostojno umne ene koja je uvidjela da e
joj biti dobro samo onda kad se odrekne krune i odbaci borbu. Samo ovako moe
osigurati svoju budunost za sluaj moje smrti. A vi, Lovro, znajte: neprestano
mislim o svojem konanom cilju i ve sanjam o njemu. Ove noi snilo mi se, znate i
uen ovjek esto je uznemiren jednim snom kao i onaj neuki. Tako se desilo i
meni. Moj san upravo je neobian. Sve su moji sni bili upozorenje na pogibelj.
- Oh - iznenadi se Lovro i, ne znajui, ini li pravo upita:
- Kakav je san snilo velianstvo?
- Da gledam Ivana kako se uspinje na jednu kulu budimskog dvora. Gore na vrhu
kule pojavi se neka spodoba zaodjenuta u crno, pa dugim kopljem sprijeava princu
da dosegne vrh. Neprestano ga gura dolje. Ja sam drhtao, ekao da se dovine do
vrhunca, ali probudio me od sna Radulo. Strano sam ga izgrdio. Da sam barem
doekao svretak borbe. Smjekao se kao da zbija ale, ali glas je zvuao ozbiljno.
Sluajui kraljevo prianje, vojvoda razmisli: to bi sada uradila Gordana? Ona bi

ovaj as ispriala kralju izmiljeni san. I odlui se.
- udno, velianstvo. I meni se prole noi snio san o princu, samo to je imao i
svretak.
- I vama? Kakav je to bio san? Kazujte, ba sam znatieljan.
Vojvoda se pouri da rasplete san koji je smislila Gordana.
- I ja sam snivao da sam bio u Budimu, upravo u krunidbenoj dvorani. Ispred

prijestolja stajao je princ Ivan, okruen mnotvom ljudi. Neki su od njih mahali
rukama i ljutili se. Bili su protiv toga da princ sjedne na prijestolje. Odjednom se pri
jestolje stalo dizati.
- A Ivan je sjedio na njemu?
- Ne, prijestolje je bilo prazno.
Vojvoda opazi da su se kraljeve usne poele razvlaiti, podrhtavati a on pobrza s

priom.
~ 509 ~
- Sad opazim kako je uz princa stajao neki ovjek, a taj se na jednom stao
produivati, rastao je, pretvarao se u neki stup to se dizao sve vie i vie.
Princ se uhvati za taj ovjeji stup i stane se po njemu penjati sve vie i brze za
prijestoljem, penje se prijestolje ali i princ.
- I to? Je li dostigao? - dahne kralj.
- Nekoliko ljudi pokuava kopljima oboriti princa, ali taj ovjek to je rastao kao
stup, a princ se po njemu penjao, prui svoje ruke, one se produe i istrgnu ljudima
koplja. Duge ruke tog ovjeka brane sa svih strana princa. Odjednom bude tiina
kao u grobu. Svi mi zurimo gore. Obranjeni princ dosegao visinu prijestolja i sad se
produene ruke digoe k princu i naprosto ga posjednu u prijestolje.
- Ah!- dahne kralj i oi mu se smiju kao u djeteta.
- Nastade klicanje meu ljudima u dvorani. I ja sam vikao sav izvan sebe. Svi smo
digli pogled da vidimo tko je taj to se ponudi kao stup, obranio princa i digao ga na
prijestolje.
- I prepoznali ste ga? Tko je bio?
- Bio je kancelar Varadi.
utnja. Matija gleda u vojvodu. Napola zateen, napola mrk kao da je htio pitati tko
te poslao da mi to natovari? Ipak, sadraj sna ve je od poetka ispunio svu
kraljevu nutarnjost i poprimio forme ugodnog raspoloenja pa je utei ekao.
Nakon kratke utnje kralj pita vojvodu:
- Vi ste to sanjali?
- Velianstvo dvoji o mojim rijeima?
- Ne! Nikako, Lovro. Samo vi ste vidjeli nekog drugog, a mislite da je Varadi...
- Vidio sam svojim oima. Bio je Varadi, ali san je bio takav, jer ja sam na javi i u
snu uvjeren da bi Varadi doista uinio ono to mi je san prikazivao.
- Ne sjeate se moje zabrane da se ne smije spominjati Varadijevo ime? pita strogo

kralj.
- Velianstvo mi je zapovijedilo da mu iskaem san i ovjeka kojeg sam vidio.
- Dalje ne elim sluati o tome.
Vojvoda se pouri i objavi:
- Kraljevsko velianstvo neka mi dopusti jednu vijest koju sam saznao na putu. Na
Griu je umro Ivan esmiki. asak se zagledao u Lovru, a onda e otro:
- Dakle, ipak se zadravao na Griu i onda kad sam ja bio tamo? Gordana je znala i
tajila.
- Gordana nije ni slutila - odvrati Lovro, skrivajui zlovolju zbog kraljeve

neosjeajnosti prema smrti esmikog, ali Matija nije vie odgovarao i stao
prekapati po spisima na svojem stolu.
~ 510 ~
Malo zatim kralj izree posve mirno:
- Bit e da su esmikog pokopali tajno, dakle, vrlo oskudno. Javite na Gri neka se
iskopaju i sahrane na moj troak, sveano.
Vojvoda nije izrekao ni zahvalu.
- to je? Nije li dosta ako nevjerniku dajem ukop?
- Kralju, esmiki je bio vjeran vaem prijestolju i vaem sinu.
- udno. Imam poslanike koji su vjerni mojem prijestolju i mojem sinu, a urotnici
protiv mene.
Vojvodin odgovor onemogui lijenik, koji je ulazio, a da ga nisu ni najavili. Stari

gospodin, suh, ukoenih crta i hladnog dranja, stao je pred kraljem. Ovaj se
nasmije:
- Gledajte, vojvodo, ovaj lijenik danas je najvei gospodin u kraljevstvu.
Jedini on zapovijeda vladaru. Evo, tono izvravam vae naloge, danas ne osjeam
bol.
- Upozoravam, velianstvo, ne izlazite na vlano vrijeme, ali im sunce osui zemlju,

zdravlje e biti potpuno.
- I opet emo jahati ulicama Bea?
- Na to mogu zaloiti svoju sijedu glavu.
Lovro ostavi kraljevu sobu miran i pun pouzdanja i uputi se k princu Ivanu. Primio
ga je vrlo srdano i s potovanjem.
- Berislavi mi je predao vau vijest o Damiru. Hvala vam.
- Gordana se nada da e se on vratiti, jer e vaa visost uiniti sve da ga opet

dovede na dvor.
- I nee se prevariti. Ali do danas o njemu nikakva traga. Poslao sam za njim u
tajersku im sam od Berislavia doznao vau vijest.
- Visosti, nosim vam od Gordane poruku. Ona vas moli da biste njegovo velianstvo
sklonuli neka Varadija oslobodi tamnice.
- Otkad smo u Beu, dva puta sam uzaludno molio kralja i vazda izazvao njegov
otpor.
Sad mu vojvoda ispripovijeda prizor koji se netom zbio dolje.
- Kralj nije planuo na vas? - zaudi se Ivan.
- I ja sam se zaudio kao i vaa visost. Samo me sjetio zabrane da govorim o

Varadiju, ali nikako grubo kao u Budimu.
Tono mu saopi kako je sve bilo i ponovo isporui Gordaninu elju da princ
bezuvjetno oslobodi Varadija.
~ 511 ~
- To je moja davna elja, vojvodo. Pokuao sam kako rekoh, opetovao, uzaludno.
Svaki put kralj mi je zaprijetio. Uvijek sam popustio da utedim ocu uzbuenje.
Uvidio sam da se nekako uuljam svojom molbom da mi otac barem kae to mu je
skrivio Varadi, ali mene je priroda liila svake lukavtine. Ne znam zapoeti
- Ovih dana morao bi kralju stii neki glasnik. Taj e ga obradovati i to bi vam
raspoloenje moglo posluiti.
- Pripazite na to, vojvodo, i javite mi.
- Moram jo neto javiti - veli vojvoda. - Gordanine misli tuguju. Zaodjenula se

crninom. esmiki je umro.
Vijest teko dirne princa.
- Ova me smrt boli jo vie to kralja nisam mogao sklonuti da mu vrati svoju
milost. I tako je on umro u vjenom kraljevom progonstvu.
- Zato to je branio i uvao kraljevo prijestolje protiv Napuljaca.
Princ spusti glavu, zamisli se i uzdahne:
- Ne osveuju li ovakve nepravde? Vojvoda se inio kao da ne uje.
- Visosti, moram ii.
Kad Lovro izae, princ sjedne k stolu da pie majci, a zapravo da Gordani moe
objaviti svoju suut.
*****
Dva dana nakon vojvodina boravka u Beu pojavi se glasnik iz Njemake. Kralj ga je
primio sam. im je glasnik izaao, Lovro je hitno pozvan kralju. Tu je naao Filipca
kako vijea s vedrim i veselim kraljem. Odmah se okrene Lovri:
- Dobro ste prorokovali. Maksimilijan je stigao u Linz. Javlja mi da se nada da e

Friedrich ipak ozdraviti prije svibnja, ali eli da do njegova dolaska budemo ve nas
dvojica naistu. Evo, i pie mi da mu mnogo lei na srcu savez sa mnom i mojim
nasljednikom. I princa u povesti sa sobom. Maksimilijan e biti osvojen mojim
sinom, pa e svojeg starca prisiliti da prihvati ugovor. Napokon, budunost je na
mladima, a ne na starcu. Berislaviu sam izdao nalog da odmah spremi sve za put.
Filipec e me pratiti Baka ostaje da bude na pomo kraljici i njezinom poslu, a vi,
Lovro, vi ste nam ovog puta vie potrebni na budimskom saboru nego u Linzu.
- I ja tako mislim, velianstvo. Ponajprije krenut u u Hrvatsku da skupim sve

Hrvate kraljevske izbornike.
- A njih je estiti broj - nasmijei se kralj - i svi su uz Ivana. Vi, vojvodo, uivate i
kod Ugra veliki ugled, ne samo po sebi nego i po svom pokojnom ocu. Prema
junakom branitelju i kralju Bosne Nikoli i Ugri su osjeali veliko potovanje.
Poto su ustanovili dan putovanja, Berislavi najavi da je iz Budima stigao glasnik

koji ima vanu vijest za kralja. Zadravi i Lovru i Filipca, kralj dade nalog da se
glasnik uvede.
- Tvoje vijesti nisu dobre? - pita kralj?
~ 512 ~
- Na alost velianstvo, palatin je umro.
Svi su pogledali kralja. Ukoio se u svom naslonjau. Udarac je bio prejak da bi ga

kralj mogao svladati. Utuen zuri preda se. Jedan jaki stup njegove ivotne osnove
sruio se i kao da se itava graevina stresla. Kad je progovorio, glas je bio snien i
taman, makar su rijei pokazivale neslomivu snagu.
- Jedan poraz, premda teak, ne moe zaustaviti vojskovou da ide punom vjerom
dalje do pobjede.
I opet je malo utio. Onda poalje glasnika iz sobe, pozove Berislavia i naloi mu da
obavijesti princa o crnom glasu iz Budima. Ali Matija se ve oporavlja od prvog
udarca i naglasi:
- Napokon, nisam se pogodio sa sudbinom da ba sve mora poi kao po loju. O

zamjeni za palatina ovisi vrlo mnogo - naglasi kralj - pustite me nasamu, razmislit
u i obavijestite kraljicu.
Lovro se nije upletao u njihov razgovor i teko oaloen iziao je iz kraljeve odaje.
~ 513 ~
NAVALA SINA
Pola sata nakon toga ulazio je princ Ivan.
Naao je Beatrice kako je u suzama grlila kralja. im ga spazi, ostavi Matiju i poe
mu u susret:
- Jesi li uo, Ivane za teku nesreu?
- Da, kraljice, uo sam - odgovri Ivan alosno.
Jo je rekla nekoliko rijei kroz suze, a onda izala iz dvorane. Sin i otac ostali su
sami. Kao da Ivan ne primjeuje, nastavi misliti, a princ je uporno gledao oca dok
se u njegovoj dui raala smjelost, probuena palatinovom smru.
- Oe moj, svjestan sam to sam izgubio.
- I ja.
- Usud je upravo bezumno slobodan. Oteo nam je dragocjenog prijatelja u asu kad
ga najvie trebamo.
- Nai u drugog palatina, ali drugog Zapolju ne mogu nai. Pravo veli: usud je
zloban.
- A kako da nazovemo sebe, oe moj, kad sami svojom vlastitom voljom gurnemo od
sebe dragocjenog prijatelja?
- Sami svojom voljom odgurnemo dragocjenog prijatelja? Kamo niani?
- Oe, ako ste me namijenili ovom prijestolju, dopustite mi da jednom i ja izreknem

svoje mnjenje...
- Ti? Svoje mnjenje?
- Znam, nisam dorastao vaim vladarskim vrlinama davati savjete. Ni u snu se

nisam dovinuo do vas. Ipak, vi elite ostaviti prijestolje meni, dakle, sudbinu i ivote
svih naih naroda polaete u moje ruke, ostavljate ih mojoj odgovornosti, mojoj
savjesti i mojem mozgu. Ako je dakle tako, onda mi ne smijete i ne moete zamjeriti
ako mislim o onome to sam vidio, uo i stvarao zakljuke i ako ve danas mislim o
svojim buduim savjetnicima.
Zapanjen kralj poloi ruke na oba drka naslonjaa i upita:
- Gle, sve se vie razvija u mukarca. Govori.
- Oe moj, svoju osnovu da meni namijenite prijestolje poloili ste na dva jaka
stupa, dva najodanija ovjeka vaeg velianstva. A sad: jednoga je neumoljiva
sudbina bacila u grob, a drugog ste vi bacili u tamnicu.
- Ne diraj u ovu stvar, Ivane.
Princ se ne da zaustaviti i jo ivlje nastavi:
- Vi ste, oe, prodirljivi, dalekovidni, mudri, pa ipak niste svevidljivi. Daleko sam od
toga da bih mogao prezirati ljude, odvie sam mlad i ne posjedujem darove
~ 514 ~
proziranja lukavog vrebanja po ljudskim duama, ali znam tko je bio Varadi vaim
osnovama. Osjeam svom duom da je Varadi nevin.
- Onda znaj istinu: imam dokaze da je Varadi stalee izravno hukao protiv mene.
- Zato bi on bunio protiv vas kad vam je bio odan tolike godine, kad je upravo on
jedini potaknuo misao da svojeg sina postavite na prijestolje, prije je mislio o tome
negoli vi sami i radio za tu misao svom svojom duom.
- Ali je nahukao stale da trae od mene snienje nameta, prijateljevao je s fratrom

koji je propovijedao protiv mene.
- To je u protivnosti sa itavim njegovim ivotom i njegovim inima. Mnogo sam

puta doao k vama i sluao kako se ljutite na njega jer vam je savjetovao da
ublaite terete. On vam je, dakle, o tome govorio okom u oko, a ne iza vaih lea.
Izdajnici uruju u tajnosti, a ne govore licem u lice.
- Smije li onaj koji je u dravi prvi do mene, moja desna ruka, da se buni protiv
onih uredaba koje su dravi potrebne?
- On je imao dokaza da stalei stenju pod tekim nametima pa vas je htio upozoriti.
- Da si sluao to je Varadi sasuo u lice svojem kralju onog dana kad sam ga bacio
u tamnicu, ne bi se mogao za nj zauzeti.
- Ne zaboravite oe, da ste Varadija digli iz puka, njegova je ud priprosta, ne zna

birati rijei, ne zna se pretvarati, svoje zdrave poglede izraava neobuzdano, ali srce
mu je ivjelo samo za vas i za mene, oe. Varadi je govorio kao oni ljudi na oranici
kojima ste vi pristupili kad je meni bilo petnaest godina i rekli ste velikaima:
"Skinite maeve i svojim bijelim rukama pokuajte kopati". A kad to nisu mogu,
kazali ste im: "Umijete samo baratati maem i kienom rijei, a ovaj priprosti ovjek
zna da iz zemlje izmami hljeb, da ga uzmognete jesti". Sjeam se tog prizora ivo. Vi
ste Varadija uzeli bosonogog iz onog kruga naroda koji hrani svijet kruhom,
odjenuli ste ga, dali mu znanja i uzdigli ga do sebe, samo zato sto je bio istinit,
iskren, jer ste htjeli imati uza se ovjeka koji ne zna baratati lanim pretvaranjima. I
kad on neto nije smatrao dobrim, nije to pokrio laskavom rijei, nego je izrekao
priprosto i istinski. Oe! Samo ste zato toliko Varadija voljeli, htjeli ste mu pribaviti
kardinalski klobuk, a on je to odbio jer nije velika. Traili ste u njemu samo
potenu istinu. Uvjeren sam: ako je on doista velikaima rekao neka od vas zatrae
da smanjite poreze, uinio je to samo zato da ih obodri neka vam kau istinu. To ne
moe biti hukanje, to je borba za vae dobro. Varadi je radio za vau osnovu da
ostavite prijestolje sinu, a ta okolnost hametom tue svaku sumnju da je mogao biti
va izdajnik, da bi mogao protiv vas hukati i buniti. Otro je govorio, ali u vae
dobro, i za va uspjeh, i zato vas molim, zaklinjem, ne zaboravite da vam je
dragocjenog prijatelja uzela smrt, a drugog ste odrinuli sami. Molim vas, vratite ga
barem meni.
Male prodorne bodljikave oi miruju. Samo zjenica svjetluca. iroke velike usne se
razvukle, a tek onda otvorile:
- ... i odbacite svoje vjerne podanike Bakaa i Filipca i uzmite onoga koji vas je
izdao. To ti moli?
- Oe, izdaja je odvie strahovita rije.
~ 515 ~
- in je to, ne rije. U Budimu dopalo mi je u ruke pismo fratra Bonifacija. itaj i

onda reci svoje mnjenje. - Izvadio je iz kone knjige hartiju i predao je Ivanu.
Proitavi, princ pogleda odvano.
- Sad si drugog mnijenja, je li? - upita kralj
- Oe moj, dopustite mi da neto kaem. Mnogo je godina ivota utroio Varadi da

vaem sinu osigura prijestolje. To je nepobitno. Kako bi mogao da naziva vas, kralju
- i princ pogleda u pismo - vukom kojemu nije donio potomka jer bog nee dopustiti
da va potomak vri vlast i vae ime uvrsti poslije smrti! Oe, prema ovome bila bi
prirodna logika baena naglavce.
- to je tebi, sine? - Okosi se kralj, upiljivi vrebajui pogled u njega. - Nisi

sposoban prosuivati.
- Molim kralja neka dopusti svojem nasljedniku prijestolja da mu pokae kolika mu

je sposobnost u prosuivanju.
- To me naroito zanima. Dakle: ini i radi to hoe, ali preda mnom da vidim i sve
da ujem.
- Dopustite mi pitanje: tko vam je dao ovo pismo?
- Moj vjerni tajnik Baka. Ja sam ga slao da potrai fratra i ovo je pismo naao u
njegovoj kolibi. A sve to si tu itao protiv mene propovijedao je fratar u crkvi u
Budimu, to je uo i Mladen Berislavi. Baka mi je pismo predao da otkrije trag
izdajstva protiv mene.
- Biskup Baka radio je kao va vjerni podanik i ba zato, oe: smijem li govoriti s
njim? I to odmah.
- Dapae, elim da se uvjeri tko je Varadi.
Dozvae iz kraljevih odaja Bakaa. im se pojavio, ree mu kralj:
- Moj sin eli govoriti s vama.
Princ prie biskupu i pokae mu pismo:
- Kralj mi je saopio gdje se ovo pismo nalo i kako je dospjelo u njegove ruke.
Dubokim mirom Baka odvrati:
- Izvrio sam teku dunost
- I time pokazali duboku vjernost mojem kraljevskom ocu, gospodine biskupe. A sad
vas molim za vae mudro mnijenje: nije li vam upala u oi neloginost, naime
Varadi pravom strau radi za moje nasljedstvo kod svih naroda, stalea i drava
mojeg oca, a jedino huka jednog fratra da propovijeda u crkvi protiv mene! A zatim
on huka na kraljevske potomke, to je upravo protiv mene, jer ja sam njegov sin?
- Odgovorite onako kako mislite - ponuka kralj svojeg tajnika.
- Njegovo velianstvo nije me nikad pitalo za mnijenje niti dopustilo o tome govoriti.
Poto me sada pozivlje i doputa, rei u istinski. Jest, visosti, ono to ste izvoljeli
rei posve je u protivnosti, ali na to u se osvrnuti kasnije. Znamo da je Varadi
~ 516 ~
uvijek tvrdio da su davanja prevelika, a ja sam bio prisutan kad je velikae naveo
da trae snienje, a o tome govori pismo.
- Da - upadne Ivan. - Jedino se to slae sa sadrajem pisma, ali pogrde na kralja, na

njegovo potomstvo u tekoj su opreci s njegovim itavim ivotom i radom za kraljeva
potomka, za mene. Samo ideja da kralj mene uini nasljednikom potjee od
Varadija, samo od njega. Dakle, on je zapoeo i vodio borbu za ovu ideju.
- Da, visosti, uistinu. Niti je u skladu s ovim pismom niti s Varadijevim inima.
Kralj utei slua, a princ pita dalje:
- Gdje se nalazi fratar Bonifacijo?
- Visosti, sve su potrage za njim ostale bez uspjeha. Kao da je propao u zemlju, a
ba to je nesrea. Moda bi se tota moglo proitati da smo ga pronali.
- Eto vidite biskupe - klikne princ. - Ova vam je okolnost bila sumnjiva jer ste
ovjek uma, a zato niste o tome spomenuli velianstvu?
- Velianstvo je strogo zabranilo da se govori o Varadiju.
- Ako velianstvo strogo zabrani govoriti o kraama, a vi zamjeujete da kralja netko

krade? Velianstvo je na moju pronju odgodilo zabranu da se spomene Varadi.
Sada, eto, razabirem da se nas dvojica, vi i ja gospodine biskupe, slaemo. Va je
um svjetao, vae je srce vjerno kralju, pa vas molim recite: Varadi je imao velikih
neprijatelja koji su mu zavidjeti zbog njegova poloaja na dvoru. Mogli su to pismo
krivotvoriti. To nikad nije mogao ni rei ni pisati Varadi.
Ta primjedba i itav razgovor izblijedi Bakaevo lice.
- Svakako, visosti. Svi kojima kralj iskazuje svoju milost nalaze zavidnike od kojih
nastaju neprijatelji. Naroito Varadi. To je prirodno i razumljivo, a ja slutim da je
visost dotakla ba ono to u meni lei due vrijeme, ali nisam smio o tome govoriti.
- A sad izrecite sve do posljednje svoje misli - moli princ.
- Visosti, iako se ono o staleima slae, ipak bi ovo pismo moglo biti crna spletka
Varadijevih zavidnika
- Doslovce tako mislim i ja - usklikne Ivan. - Istina, Varadi je bio uvjeren da su za

manje stalee davanja prevelika i to je i moje mnijenje - ree princ uvjerljivo - i to
otvoreno ispovijedam pred kraljem.
Matija bijesno oine sina kao to je gledao i Varadija i svakoga tko bi se usudio
prigovoriti da odvie tereta nameu svojim podanicima jer se s tim u vezi uvijek
smjesta zapoelo okrivljavati Beatrice i rasko to ga je uvela na dvor i privukla ga
kraljevu ukusu
Ali Baka ujedno nae odvanosti da princu protuslovi:
- Neka mi visost oprosti. U ovoj stvari ne dijelim vae misli. Snagu kraljevstva
moraju podravati podanici to veim davanjima. To je moje mnjenje. Svatko ima
svoje i brani ga kako znade. Meutim, Varadi se iskreno, strasno, gotovo divlje borio
da vau visost uini nasljednikom prijestolja. To ne moe porei nitko. Na to se
mogu zakleti na svoju duu.
~ 517 ~
- Prema tome, i vi, biskupe, mislite da je to pismo plod spletke?
- O tome sam se uvjerio lagano razmiljajui, ispitujui Varadijeve ine i

usporeujui kasnije sa sadrajem pisma. U prvom asu, kad sam ga proitao, bio
sam se prepao, ali ve onda kad sam ga predao kralju, inilo mi se da se vie od
polovice sadraja ne slae s Varadijevim radom i uvjerenjem i hvalim vaoj visosti
to mi je dala prigode da uzmognem glasno izrei svoje uvjerenje. Ovo je pismo
vjeto namjetena podvala kraljevih neprijatelja.
- Vi ste potena dua, biskupe! - ree princ i toplo mu prui ruku. - Hvala vam.
- I vama budi jo jednom hvala visosti. Sad mi je dua osloboena tekog tereta.
Kad naemo Bonifacija, moemo tek dokazati Varadijevu nevinost. Ja od sve due
molim kralja da odredi novu potragu.
- Da, i ja se slaem. Zasad sam svrio - veli princ.
Sad se kralj oglasi strogo:
- Biskupe, o tom ni rijei. Opet uspostavljam zabranu govora o Varadiju. Sad se

moete vratiti svojem poslu.
Baka se pokloni i ostavi dvoranu. Kralj mrko promatra sina ije lice odaje radosne
nade.
- uli ste, oe. Onaj isti, vjerni va Baka koji vam je po dunosti predao ovu
optubu brani Varadija. Vidjeli ste njegov mirni i poteni pogled i uli njegovo
muevno i estito izreeno mnjenje. Sve to je govorio Baka posve se slae s
dogaajima.
- Dakle, to mi predlae? - upita iznenada sina.
- Prihvatite Bakaevo i moje uvjerenje da je ovo pismo plod neije spletke. Meutim,
nali spletkare ili ne, molim kralja: Oprostite Varadiju to vas je uvrijedio i poloite
opet u njegove ruke sudbinu ovog kraljevstva i moju. Nitko ne bi mogao toliko
pomoi va cilj kao Varadi.
- Sluao sam to ne kao kralj nego kao otac. Razmislit u o tome i kao kralj i kao
otac pa izrei odgovor.
Ivan pritisne njegovu ruku na svoje usne.
- Palatin je mrtav, oe. Varadi iv, a on vrijedi za obojicu.
I Kad je Ivan izlazio iz njegove dvorane, kraljev ga pogled isprati.
Ve odavno su se zatvorila vrata za Ivanom, kralj je jo uvijek gledao tamo i

konano kimnuo glavom: - "Da, to je moj sin. Taj e se razviti do vrlo razboritog
vladara!"
*****
Drugog dana u kraljevom uredu bavila se Beatrice dravnim poslovima u prisustvu

kancelara Fillpca, Bakaa i drugih tajnika. Iznenada najavie kraljici napuljskog
poslanika Ranzana.
- to vas nosi k meni Ranzano? - upita ona nezadovoljno. - Veoma sam zaposlena.
~ 518 ~
- Velianstvo neka mi oprosti to smetam. Ali moja je dunost da vrim ovdje slubu
poslanika i pouzdanika napuljskog kralja, vaeg kraljevskog oca.
- to mi imate rei? - upita ona.
- Vaem velianstvu nema vee brige na ovom svijetu do zdravlja svojeg i

kraljevskog supruga pa zato nad njim bdim vie nego nad svojim oinjim vidom.
Kraljica zabrinuto pogleda Bakaa i Filipca.
- Na to smjera poslanik mojeg oca?
- Odmah u razjasniti. U Budimu je bilo kraljevo zdravlje vrlo povoljno. im je

stigao ovamo, ve se pogoralo. Smatram da mu je put nakodio. Da sam ja bio
kraljev lijenik, ne bih nikad dopustio da velianstvo, bolujui na ulozima, putuje
zimi. Pa ipak, kraljev se lijenik Julius nije usprotivio. I sada se kralj ponovo
sprema na put, iako mu je gore. Velianstvo, samo je do vas da kralja sklonete neka
prihvati savjete mlaeg lijenika koji je stekao svoje znanje u Firenci, u Napulju i
Rimu. Vi znate, velianstvo, ovog je lijenika poslao sam napuljski vladar, dakle,
otac vaeg velianstva kojemu zdravlje vaeg kraljevskog supruga mora biti
dvostruko dragocjeno. Ne dajte, velianstvo, da Julius lijei kralja. Njegove su
pogreke neoprostive. Puta kralja da putuje u tom vremenu. Govorim kao
zastupnik Napulja kojemu je mnogo do toga da zet napuljskog kralja titi svoje
zdravlje.
- to velite na to, gospodo biskupi? - obrati se kraljica Filipcu i Bakau.
- Nisam lijenik - ree Filipec - samo znam da svi oni koji dru nad kraljevim
zdravljem misle isto: put ne moe kraljevu zdravlju biti od koristi. I vae velianstvo
zna kakvo je mnjenje o tome na dvoru.
- Da kralj nije putovao u Be, bio bi danas potpuno zdrav. To tvrde ak i roaci
njegova velianstva - doda Baka.
- Uzalud sam o tom govorila kralju. On vjeruje svojem starom lijeniku. To je,
dakako, prirodno. Ipak i mene obilaze brige zbog postupka lijenika Juliusa. On je
svakako vjet, ali kao da kraljevu bolest ne smatra odvie vanom. Ja sam
nemona, a osjeam da kralj ne bi smio putovati.
- Vae velianstvo mora uvjeriti o potrebi da ga napuljski lijenik barem pregleda.

Njegova je znanost novija i slavnija od kraljeva lijenika. Njemaki Friedrich ima tri
glavna lijenika, zato njegov Velianstvo Matija ne bi imalo dvojicu?
- Umirilo bi nas sve da kralja pregleda znameniti lijenik - primijeti Filipec - pa ako
on putovanje dopusti, bit emo smireni..
- Zapravo, kraljevi savjetnici nemaju krivo - ree najposlije Beatrice. - Pokuat u

prva, a onda doite vi svi za mnom.
I ona pohiti svojem muu. Nala ga je vrlo mrzovoljastog raspoloenja.
- Boe moj, Matija. Tebi je gore. Osjea jae boli u nogama?
- Ne u nogama, nego u mislima se uvijek nae provalija.
- Matija, svim srcem te molim da te pregleda Anelo.
~ 519 ~
- Potpuno vjerujem svojem starom lijeniku.
- Znam, dragi moj suprue, nikako te ne kanim liiti Juliusa, ali tvoji najvjerniji
savjetnici Filipec i Baka, tvoji roaci Gerebi i itav dvor ude se to ne dopusti da
te Anelo samo pregleda. Da ti nau pronju ne bi upravljalo nikakvo drugo
osjeanje, primi je kao plod bojazni za tvoje zdravlje s kojim su povezane sve nae
line koristi.
- I tvoja korist!
Ona klekne pred njegovim naslonjaem:
- Ako ne vjeruje da je zabrinuto moje srce, onda vjeruj u moje koristoljublje!
Uoe Filipec, Baka, Orban i drugi te stadoe moliti kralja da popusti njenoj elji.
- Neka bude - pristane napokon kralj. Odmah uvedoe napuljskog lijenika, ovjeka
vrlo ozbiljna i osrednjih godina. Kad je pregledao kralja, ree mu smjelo:
- Velianstvo, vi ne moete putovati. Niste smjeli putovati ni u Be. Put je kriv to

vam se bolest pogorala. Vae su noge nateeno,
- Kako to ne bi opazio Julius? - upita kralj nepovjerljivo.
- Stari lijenici ne smatraju to vanim. Oteklina je znak da su ulozi vrlo teki.

Velianstvo mora odgoditi putovanje.
- Do kada?
- Mjesec dana. Dotle e vae velianstvo posve ozdraviti ako se podvrgne mom
lijeenju.
- "Ozdraviti za mjesec dana" - misli kralj. - Pa ove sam otekline vukao sa sobom na
bojitima po vie mjeseci i opet ozdravio. Ali ako ste tako uporni da ne putujem,
odgaam put.
Kad je te veeri kraljev lijenik Julius naao uz kraljev krevet Napuljca, bio je
duboko uvrijeen. Niti je to pitao niti se to zanimao za stanje bolesti. Narednih
dana izmeu lijenika nastala je ljuta borba u kojoj se Julius napokon
demonstrativno i uvrijeeno povukao.
*****
Prolo je nekoliko dana u neodlunom ekanju. A onda, poto je napuljski lijenik

najodlunije prosvjedovao protiv kraljeva puta, sazove Matija svoje tajne savjetnike,
brau Gerebe, Filipca, Bakaa i tajnika Nikolu Balaa. Razloivi im posao,
najposlije odredi:
- U Linz ide u moje ime Nikola Bala da tamo preda mojem njemakom nasljedniku
moje pismene poruke. Biskup Filipec polazi u Moravsku. Danas sam, eto, odanle
primio pismo ekih podanika. Oni prihvaaju za kralja princa Ivana. Dakle, vi ete,
Filipec, tamo sazvati stalee da u vaoj prisutnosti proklamiraju princa Ivana i
potpiu ispravu. To se ima svriti odmah. Kad pukne glas da je prodro u osvojenim
ekim krajevima, u Budimu e poi lako. Neka se svi poure. Vrijeme je do sabora
kratko.
~ 520 ~
Glasnici su odlazili i dolazili, a kralj je primao vijesti i odailjao ih, svladavajui se.
Na asove snalazile bi ga opet boli, vie nego zimi, a to mu je oduzimalo strpljivost.
Anelo se bavio oko njega s velikom panjom, dok bi Julius bijesan na svog
takmaca, jedva dolazio. I tako je stari lijenik potpuno napustio svojeg kralja.
Biskup Filipec bio je spreman za put u eku, samo je jo ekao da kralj imenuje
novog palatina.
- Uzalud troim vrijeme - ree kralj Filipcu. - Jo se nisam odluio koga da postavim
za palatina. Radije krenite u eku i pozdravite svoje eke zemljake. Recite im da
e Filipec, eki sin, i dalje ostati prvi do mene i, ako prije umrem, do mojeg
nasljednika.
- Velianstvo, sluim svojim silama prijestolju i vaem sinu. I zato bih savjetovao
kralju da odlui to prije o palatinu. O njemu mnogo ovisi.
- Znam, prijatelju, ba zato moram razmisliti. A vi putujte sretno, hitro i jo se

sretnije vratite.
*****
Kraljica Beatrice neprestano je zaposlena dravnim poslovima, ali je slobodno

vrijeme proboravila uz kralja, branei se oko njegovog zdravlja i govorila mu:
- "Anelo mi obeaje da e do Jurjeva tvoje boli i otekline na nogama posve nestati.

Samo da minu tvoje brige i jednom se svri proklamacija. Odahnut emo oboje - i
njeno mu ovije ruku oko vrata.
- Kakva je srea ivjeti s tobom, Beatrice, kad si tako dobra. Nema nijedne
dragocjenosti koju bih ti uskratio. Sagradit u dvorac, pun raskoi, o kakvom nije
sanjao nijedan rimski imperator. A taj e dvor biti samo tvoj, Beatrice.
I opet se sagnula k njemu podatnom njenou, ljubei mu lice. Uto se pojavi princ.
Beatrice ga oslovi majinskom Ljubaznou, ali se brzo povue i ostavi oca i sina
same.
- Ivane - ree kralj - dao sam te zvati. Potrebno je da priui nadomjetavati svoje
savjetnike. Dakle, ja neu imenovati novog palatina.
- Zato oe? - zaudi se princ.
- Pogibeljno je to. Svaki velika oekuje da odaberem njega. Ako se odluim za

jednoga, drugi i njegovi prijatelji ustati e protiv mene. U doba kada trebam
sklonosti svih jednako, neu da odaberem jednog od njih. Kad budu svi na saboru,
svaki e se od najuglednijih nadati da e izbor pasti na njega i to ih mora potaknuti
da se takmie za moju milost. A kad tebe proklamiraju i okrune, onda e mi rei u
kojega se od svih najvie pouzdaje. A sad me uj: prije osam dana bilo je govora o
Varadiju.
Princ osjeti da je doao odsudni as.
- Razmislio sam sve, naroito ono to nam je govorio Baka. On se uistinu esto
ljuto uhvatio s Varadijem, dakle, to nije teko kraj Varadijeve udi, a ipak,
Bakaevo razlaganje je plod potenog razmatranja. No, kolikogod me Varadi
nedostojno uvrijedio, moda je ak u dui moj protivnik, ali sav ivi i umire da tebe
~ 521 ~
podigne na prijestolje. Moda e tebe ba njegove ruke obraniti od svih neprijatelja,

posjesti u prijestolje kako je to prikazivao san.
Ivan suzdri dah, a kralj e hitno i strogo:
- Sjedni i pii. Diktirat u ti u pero.
"Gospodinu biskupu Varadiju! Javljam vam da sam nakon teke borbe s mojim
kraljevskim ocem napokon toliko uspio da je sasluao moje razloge koji su smekali
njegovo oinsko srce. Kralj doputa da iz vaeg zatvora iziete, odmah doete u Be
i ovdje zamolite za oprotenje to ste ga uvrijedili, a ja znam: on e sve oprostiti i
zaboraviti. S ovim pismom donose i kraljevu rukom potpisanu odredbu da vas
odmah puste na slobodu i dadu vam sve potrebno za put u Be. Ivan"
Nakon dovrenog pisma Ivan pristupi ocu i poljubi ga u ruku. Kralj e mirno i
hladno:
- inim to za tebe, a sad neka moji tajnici sastave odredbu da se Varadi pusti na
slobodu i donesu meni na potpis.
Princu se inilo kao da je kralju odlanulo kad je Varadiju mogao da dade slobodu i
presretan se uputi u kraljevske kancelarije. Tu preda nekom mladom tajniku neka
potpie kraljevsku odredbu da se Varadi pusti na slobodu i odnese kralju na potpis.
Zatim preda svoje pismo da se ujedno s kraljevim nalogom poalje zapovjedniku
Viegrada.
- estitam vaoj visosti - ree Baka kad je princ u tajnitvu predao pisma.
- Biskupe vi ste mi pomogli da pobijedi pravednost. Vjerujte, kad sam sluao vae
odgovore na moja pitanja, stekli ste moje povjerenje.
- Visosti neu da se takmiim s Varadijevom sklonosti prema vama, ali iza njega
nema nikoga tko bi vas bolje od mene razumio i vie od mene potivao. Ovo e
kraljevstvo dobiti u vama najpravednijeg nasljednika.
- Oslonit u se na Varadija i na vas.
Ivan pozove u svoje odaje Lovru Ilokoga.
- Vojvodo, kralj je podijelio Varadiju milost i oprotenje. Ve sutra otposlat e se

pisma u tvravu s pozivom da odmah doe u Be.
Lovro se snebivao od uda.
- Visosti, pobijedili ste kralja, a to je isto kao da ste osvojili Carigrad.
- Polako, vojvodo, svoju slavu moram podijeliti s Bakaem.
Lovro se zapanji.
- Sjetio sam se tog asa Gordanine sumnje da se Baka ee ispred Varadijeve

tamnice
- Vi se tome udite? - pita princ - i odmah nastavi: - Oni su esto bili u opreci i ba
ta okolnost razotkriva veliinu Bakaeve due. On je pravom govorljivou
zagovarao pred kraljem moje uvjerenje da se radi o spletki protiv Varadija.
~ 522 ~
Princ ispria Lovri to se prije osam dana raspravilo pred kraljem i to je govorio
Baka. Na temelju svega toga Lovro je stekao uvjerenje da je Baka po dunosti
predao pismo i poslije, branei Varadija, dokazao da ga vodi pravednost i sklonost
prema njemu. Kad su svrili razgovor, vojvoda ustane:
- A sad, visosti, opratam se s vama. Kralj mi je odredio da putujem u Hrvatsku

odakle dolazim s tisuama Hrvata u Budim na proklamaciju vae visosti. Sutra u
zoru kreem. Doekat u vau visost u trijumfalnoj slavi u Budimu.
Princ mu prui ruku i toplo se oprosti. Kad je Lovro ostavio prineve odaje,
zadovoljno je razmiljao:
- "Svi smo krivo inili Bakau. I sam Varadi. On je potenjaina. Da nije, zar bi
povlaivao princu i tumaio kako je ono vraje pismo plod spletke?"
Jo iste veeri sjedili su Lovro i princ Ivan svaki u svojoj sobi i pisali Gordani vesele
vijesti. Svaki je od njih dodao pismu svoje srce i svu svoju duu. Ivan je pisao i
majci s puno tople ljubavi i ushiene nade. Sutradan krene Lovro u Hrvatsku, a dva
dana nakon toga otputovao je Filipec u eku da se vrati s proklamacijom princa
Ivana u osvojenim ekim krajevima. Tog je dana kralj odahnuo. Noge su mu bile
ve gotovo posve zdrave i on se posve priljubio svojem novom lijeniku. Vedar je,
veseo i pun nade ekao posljednji in u velikoj dugogodinjoj borbi da prijestolje
osigura svojem nezakonitom sinu i time spasi kraljevstvo krvavih borbi stranih
vladara za ugarske i hrvatske zemlje.
Na dvoru nastade mir. Kraljica je svoje dvorane otro pritegnula da se ne svaaju s

hrvatskim i ugarskim kraljevskim dvoranima. I tako su slijedei dani proli u
potpunom zatiju, to je kraljevo raspoloenje uinilo jo vedrijim i potpuno
svjesnim pobjede svojih osnova.
~ 523 ~
U SLAVLJU IVANA KORVINA

Tako je osvanula subota uoi Cvjetne nedjelje. Slavio se prinev roendan. Tom se
prigodom odravao u Beu nevieni sveani turnir. Na tribinama se okupilo sve
bogatstvo njemakih. ugarskih i hrvatskih velikaa koji su tom prigodom boravili u
Beu i prispjeli iz Budima.
Strani poslanici iznijeli su rasko svojih vladara, na svojim odorama i odijelu svoje
pratnje. U tome su se naroito natjecali poslanici Milana, Venecije i Napulja.
Svjetina je zaokruila sliku turnirske sveanosti kojoj su bili arite kralj Matija,
njegov sin i kraljica Beatrice. Sve se divilo kraljevom svjeem izgledu. Bio je rumen,
veseo gotovo pomlaen. Kad su za vrijeme stanke turnirskih borbi kralja ponudili
dorukom divili su se njegovoj gladi.
- Taj e ivjeti jo dvadeset i vie godina - veselili se kraljevi prijatelji.
- A to mu nedostaje? Boluju mu noge od uloga? Teka li uda! Bolovao je od toga

moj otac trideset godina - pria Berislavi Simonu. - Samo da jo princ danas
izvojuje pobjedu, onda je ve okrunjen kraljevskom krunom.
Znak trublje najavi da se turnir nastavlja. Veliki megdan maevima i kopljima vodio
se izmeu prvih vitezova na oruju. Sva pozornost svrati se, meutim, na princa
Ivana. On nastupa kao protivnik najjaem njemakom vitezu iju slavu jo nitko
nije potamnio. Druim srcem gleda kralj svojeg jedinca kad se pojavio pred njim
na vrancu. U grimiznom sedlu sjedi princ u pozlaenom oklopu. Digao se zlatni vizir
ispod kojega se smjesi sinovljeva ljubav ocu i on dobaci poklik:
- Pobijedi, moj sine!
- Pobijedi, moj posine! - klikne Beatrice.
Topli val sree ustalasa se u kraljevskim grudima. Sve zuri na bojno poprite gdje
se na konjima ustoboili protivnici. Njemaki vitez promatra mladog protivnika,
tako njenog, mravog, s mnogo samosvjesnosti i nasmijanom ironijom. A Ivan je
ozbiljan, miran.
Borba otpone. Svaka ilica na kraljevu tijelu dre. O toj turnirskoj pobjedi ovisi
slava, potovanje, velianje i sve prosuivanje svih umnih vladarskih vrlina. Zato
kraljevski otac dre. Njemaki vitez je jak, mlad, princ hitar, dosjetljiv. Njegova
vjetina pravo je umijee i nadomjeta mu snagu. Zvekee oruje, treskaju titovi i
konji. Borba biva sve ea, protivnici se biju za ast, slavu, za prvenstvo, Ivan jo i
za kraljevsku slavu.
Divlje se gone protivnici. Sudaranje oruja ulazi ljudima u kosti. Svjetina je masa
treptavih ivaca, besvjesnih, suludih. Neto se zbilo. Bijeli Be po prirodi i po srcu
moe eljeti pobjedu samo sinu svoje krvi. Krikom zadru nebo i zemlja...
Urlajui zatalasali se gledaoci, divlji vrisak kraljevih pristaa, pomahnitali vitezovi

uzdiu gole maeve, bacaju u vis klobuke. Pa Stjepko baci se kralju pred noge,
viui:
- Na princ! Na princ, pobijedio je.
~ 524 ~
Njegov glas gubi se u umi bujice. Kralj Matija uzdie ruke. Beatrice ih uzima i
ljubi. Ljudi trae da princ obilazi okolo kruga da ga svi vide. Trijumfalno jae Ivan,
posut slavom to se survala nad njime kao pljusak. U zlatnom oklopu, ovjenan
lovorom, pobjednika, nalikuje na kraljevia iz prie kojom ga obavija fantazija. Onda
krene u dvor, a zrakom se prolomi jedinstveni povik prisutnih stalea:
- ivio nasljednik prijestolja!
Svi su omamljeni radou, svi su pijani od pobjede. U dvoru Ivan sie s konja i
uspinje se mramornim stubama. Hiti u svoju odaju da bojnu odoru zamijeni
grimizom kraljevskog sina. Valja poi s kraljem i kraljicom u krunsku dvoranu za
primanje. Onda stupi u kraljevu odaju u ruhu od crvenog brokata izvezenom
dijamantima i biserom. Kralj i kraljica ekaju. U Matijinu srcu skupilo se ganue.
Suznim oima ogrli sina:
- Ivane, sine, na taj svean dan pitam te: hoe li kraljici biti zatitnik, vitez, vjeran
posinak i poslije moje smrti?
- Oe, obeajem ti, ali ti e jo dugo uivati u mojoj dobroti.
- Beatrice, moj sin ne moe prekriti obeanje. Ona ovije princu ruke oko vrata i
ree:
- Ivane moj, ne traim od tebe prvo mjesto u tvojem srcu, tamo je tvoja majka.
Podijeli mi drugo, a ja ti se kunem: bit u ti druga majka.
- Dobra kraljice, moja zahvalnost i vjernost nikad nee presahnuti. Na to se kunem

pred licem svog uzvienog oca.
Ponovnim zagrljajem zahvali kralj svojem sinu.
- A sad idi s kraljicom na primanje. Zastupaj kralja, nasljednie moj.
Ivan povede kraljicu u veliku krunsku dvoranu za primanje, punu velikaa,

poslanika, dvorana svih zemalja. Visoki se svodovi lome od plamenih poklika,
oduevljenih pobjedom. I na veernjoj gozbi zastupao je princ svojeg oca; dok je
njemu zdesna sjedila Beatrice, potpuno predana panjom nasljedniku prijestolja.
Iz njegova srca nestalo je posljednjeg traka sumnje i mrnje prema Beatrice.

Njezino vladanje izbrisalo je sve to se u njemu nagomilalo protiv nje. Oprostio joj je
u dnu svoje due onim plemenitim osjeajem kojim ga je nukala na to oprotenje
njegova majka.
I dok su ga ljudi obasipali slavljem, odanou i nadama u budunost, misli su mu

hrlile u majinu toplu odaju Budima, a njeno mu je srce stvaralo san o srei kojom
e ukrasti ivot svojoj majci. Vie nije elio osvetu Beatrice, ve samo mir i sreu
svojoj majci, a uz nju je vidio Gordanu, lijepu, ponosnu, ovjenanu krunom koju u
dubini svoje due uva za nju. Ta ga slika opaja i usreuje.
Jedinu sjenu ovog asa ini duboko pohranjena alost za Damirom, jedinim
prijateljem njegove mladosti. Ali sad mu njegov novi poloaj prua mogunost da ga
dovede natrag i prui mu zadovoljtinu. I zato e povesti najveu potragu za njime.
Nakon gozbe, za vrijeme glumakih igara, pojavi se kralj, ushieno pozdravljen. Oko
njega skupili se poslanici, estitali mu, a ponajvie poslanici Milana.
~ 525 ~
- Danas je dovreno - rekoe Maffeo i Marcelo. - Njegova visost ve je moralno

zasjela na prijestolje. estitam velianstvu i vojvotkinji Bianci - a kralj se smijeio,
srdano da sakrije svoju politiku tajnu.
Ove je veeri kralj obujmio svojeg sina i kliknuo:
- Moje muke su dokrajene. Ovo je pretposljednji prizor u igri koju sam vodio za
svoj cilj. Posljednji prizor. Tvoj trijumf slijedi na Jurjev dan.
- Va je to trijumf, oe moj.
- I moj. U Linzu je njemaki prestolonasljednik. Predloio sam mu da nakon Uskrsa

doe na granicu mojeg i njegova posjeda. Ondje emo se sastati. Nai su pregovori
napola svreni. Filipec je na putu i vraa se s tvojom proklamacijom u mojim i
ekim krajevima. Hrvati su tvoji. Time je tvoj uspjeh na budimskom saboru
osiguran. Kraljica je s tobom i za tebe. Moj je posao dovren. Red je na tebi da
uzdri danas steenu slavu, srca podanika i potovanje svih drava.
- Posvetit u svoj ivot djelu i primiti vae savjete i elje.
- Nikad nisam bio sretniji. Ovaj dan najljepi je u mojem ivotu.
- Toga je dana, 1. travnja 1494, kraljev historiar na dvoru Bonfini napisao:
"Princu Ivanu ne stoji vie nita na putu da bude proklamiran za nasljednika.

Njegova je zvijezda zasjala punim sjajem. Prijestolje Ivanu Korvinu potpuno je
osigurano. Kraljeve su muke dokrajene. Kraljica je sretna, preporoena, nema vie
ni traga onoj koja je cijeli dvorski ivot i dravne borbe pretvorila u paklene lomae.
Mirna je i brine se samo da olaka kralju poslove. S pouzdanjem ekamo saziv
sabora i proklamaciju."
~ 526 ~
NA CVIJETNU NEDJELJU
Sutranja Cvjetna nedjelja nala je sav dvor u znaku radosti i prineva slavlja.
Velika sveana dvorana odravala se u odorama, u licima i u hitnim pripremama za
procesiju koja je imala krenuti iz dvora itavim gradom. U deset sati prije podne
odreena je misa u dvorskoj crkvi. Kraljica je krenula s princem Ivanom. Za njima
su poli dostojanstvenici, kraljiina braa Francesco, Giovanno, doa Isabella i sve
dvoranke. Svi su se poredali uz kralja.
Kralj Matija sjedio je udobno u mekanom crkvenom naslonjau, smjeka se,

odzdravljajui pozdravima poslanika, dostojanstvenika i dvorana. Prozirna
crvenkasta put njegova lica svjea je. Male prodirljive oi pune sjaja. Na irokim
usnama igraju se neizreeni usklici sigurnom pobjedom raspojasane due. Nakon
mise slavila se viteka sveanost. Sinovi velikaa i plemia stupaju pred kralja. U
njegovoj je ruci kraljevski ma, redom ih udara maem i proziva ih vitezovima.
Prvi meu njima je pa Stjepko. Kad ga dotae otrica maa, ponosito uzdigne glavu
i pogleda Enrica. Njemu je obeao osvetu za davnu uvredu u Budimu i kao da ga
ovog puta podsjea na to. Nakon toga vratili su se svi u kraljevske dvorane.
- Beatrice, Ivane, vrijeme je procesiji. Neka vas svjetina odvie dugo ne eka.
U dvoritu se svrstala kraljevska povorka s raskono opremljenim konjima. U zlato

odjeveni pa vodi kraljiina bijelca, Ivanova vranca vodi Stjepko, sav u zlatu,
draguljima i novoj asti viteza. Krenuli su iz dvora ulicama grada.
Talasa se svjetina.
Kralj poiva u naslonjau. Prozor je otvoren. Proljetno sunce grije mu visoko

uzdignute grudi u kojima se jednom u ivotu naslagala sama radost. Promatra svoje
rascvjetale vrtove. Poiva mu tijelo, odmara se dua. Osjea se kao vitez nakon
slavne pobjede na turniru.
"Da, to je bio turnir, moj turnir. Turnir sa stotinu protivnika. Svakog trenutka
dolazi novi protivnik i bije me novim orujem, drugom taktikom, drugim nainom,
teim maem. Sve, sve sam ih svladao, prignjeio i ostao pobjednik. Jo samo
dvadeset dana, jo dvadeset dana, cvatuih proljetnih dana i kruna je Ivanova.
Prijestolje zasjeda sin, moja krv. Onda slijedi Ivanov sin i opet sin Ivanova sina. Sve
tako dalje nee izumrijeti loza slavnih osloboditelja Sibinjanih Janka, junaka to ga
je u Hrvatskoj opjevala pjesma puka. Kako grije ovo sunce duu, kako svijetli, ljepe
od srca gore na obzorju.
Matija, dobro si se drao. itav tvoj ivotni turnir je svren. Kao djeaka posjeli su
te u turnirsko sedlo da se brani od odraslih, jaih, snanijih, lukavijih, svih koji su
imali snagu i podmuklost, la, himbu i silu u jednoj ruci. Ja sam se branio istim
orujem. Djeak u tamnici, osuda na smrt stratite, sa stratita u progonstvo,
ponienje, sramotno, krvavo, a onda prijestolje. Prijestolje u ruevinama. Skupio
sam razoreno kamenje, gradio, sagradio, krpao u jednoj ruci ezlo, u drugoj ma, pa
u borbu, bitku na smrt i ivot. as u obrani, as u navali, moj ivot na prijestolju
bio je turnir obrane punih trideset godina. Sad u naslonjau sjedim kao pobjednik i
ekam nagradu. Neu dugo ekati, jo samo dvadeset i dva dana. Samo dvadeset
dva i svanut e Jurjevo, kraj svretka pobjede!"
~ 527 ~
I sklopi oi, doarava sliku budunosti i prati svojeg sina na Budim, u slavi
trijumfa, okrunjena krunom. Uza nj se prikazuje Beatrice. Daleko negdje u magli
opaa nejasno njeno Borkino lice i velike plave oi. Ovdje su izblijedile te oi. Sada,
u dobru on ih zaboravlja.
Ali onda iezava i Beatrice. Sad je tu samo Ivan na vrancu, u pozlaenom oklopu, s
krunom na glavi, Ivan koji e imati sinova da na ugarsko-hrvatsko prijestolje nikad
ne zasjedne tua krv, ve samo krv Matijaa Korvina, potomka nekog
velianstvenog pastira koji e ovjekovjeiti slavne Korvine. Onda otvori oi:
- Zadrijemao sam, Radulo?
- Da, velianstvo. I dobro je to.
- Sunce me omamilo i svjei zrak. Kako mirie cvijee na tim vrtovima.
- Veseli se, stari moj?
- Kako da se ne veselim, kad je mojem kralju dobro.
- Dobro? To je premalo. Mene je srea zagrlila. Zasluio sam to krvavo. I zato je

esto uivam. Poklonjena srea nema cara. Izvojevana svojom snagom ulazi u tebe
kao nov ivot. Ovaj Uskrs bit e moj najljepi, Radulo. To je moje proljee. Jo samo
dvadeset dva dana i moj sin uzima u batinu moje prijestolje. Odgojit u ga za tu
vladavinu. Posluit u mu svojim iskustvom. On je umna glava, zdravo tijelo i
oplemenjen duh.
Kralj se ogleda po vrtovima.
- Dugo se kraljica ne vraa s princom.
- Nakon procesije jo e prisustvovati misi u crkvi.
- Bit e kasno objed. A moj eludac se buni. Gladan sam.
- Velianstvo bi moglo prije objedovati.
- Ne, nikako. Zajedno u sa svojim sinom i kraljicom, ali gle, ide Anelo. Lijenie,
va je bolesnik strahovito gladan. Dajte neto, samo toliko da prevarim eludac.
- Odmah u odrediti da neto donesu - ree lijenik pa izie.
- Mora da je teko gladovati. Kad Ivana proklamiramo, nahranit u sve gladne ovog
kraljevstva. Molit u za sretno vladanje mojeg sina.
I kralj zapone priati starcu o saboru, zasjedanju, o proklamaciji u ekim

krajevima. Ne moe vie zadrati svoju radost za sabor i ponovo naglasi.
- Jo dvadeset i dva dana.
Vrata se otvore. U dvoranu ulazi starica s crnom kapicom na sijedoj kosi. U ruci joj
zlatna zdjela puna smokava.
- Velianstvo, smokve... svjee ... slane... danas su stigle.
~ 528 ~
- Nardella, ona zna to treba kralju. Kako se nisam domislio. Starice, podaj mi.
Smokve sam uvijek jeo kad mi je bilo dugo ekati objed, ali u Budimu ih nisam ni
vidio.
Nardella pristupi kralju, drei u ruci punu zdjelu smokava. Kralj se smjeka, uzme
jednu, slasno jede i veselo prida:
- ekaj, Nardella. I ti e dobiti dar kad osvane veliki dan.
- Veliki dan, kralju moj.
- Samo jo dvadeset dva dana do Jurjeva, a onda - iznenada mu se lice namrti.
U trenutku zavlada njime silni gnjev i vikne:
- Nosi se, napolje - i ona preplaena izie.
- Tko toj budali dopusti da smjeta smokve na stol? Neka odmah doe dvoranin
stolnik. Kakva je to drskost. Nedostojna nepanja - vie kralj, crven od bijesa.
U sveanoj odori spreman za sveani objed upravitelj kraljevskog stola stupi pred
Matiju, zapanjen iznenadnom promjenom kraljeva raspoloenja.
- Gnjilim smokvama hrani svoga kralja? Kakve si smokve spremio danas za

sveani stol? One to ih je donijela Nardella?
- Velianstvo, nisam ni vidio to je unosila Nardella. Ona ih je uzela jo juer.
- Dok moji dvorani maste sebi svoju hranu najfinijim smokvama, najodabranijim
jelima, kralja dvore gnjilima, jo sad mi je gorko u ustima.
Na srebrnom pladnju unesu jelo i postave na stol.
- Nosite, ogadili ste mi jelo. Dajte mi vode da isperem usta. Gnjile mi donosite.
Gorka je bila smokva, sve mi se smuuje. Nedostojnici. Da nije bilo na dvoru
pokvarenih smokava, odkud bi ih ona budala uzela? Nosite to jelo. Idite mi ispred
oiju - kraljeva vika dopire u hodnik.
Onda ulazi Beatrice u sjajnoj haljini, iza nje princ Ivan. Uplaen pohiti k ocu.
- Oe, to se dogodilo?
- Hrane kralja gnjilim smokvama.
Ivan nastoji da stia strahovitu provalu kraljeva bijesa, a Beatrice mu miluje lice i
molei ga glasom tjei:
- Zaboravi to, Matija, nosim ti veseli glas: svjetina se progurala do Ivana, prosula po
njemu cvijee. Nisam ula drugo do urnebesno klicanje: Neka ivi nasljednik
prijestolja! Zasuli su ga cvijeem, prolazio je ulicama grada trijumfalno. Nita vie
ne stoji na putu naem Ivanu, nita i nitko, Matija. Ova Cvjetna nedjelja pripada
Ivanu i nama dvoje.
To prianje privlai kraljevo osjeanje, bijes se stiava, oi mu se sjaje.
- Oe, gladni ste - ree Ivan - idemo k objedu.
~ 529 ~
- Ne mogu okusiti nita. Ova gnjila smokva sve mi je zagadila.
- To se tebi samo ini dragi, - milo e Beatrice - ne misli vie na to. - Bit e danas
tvojih najmilijih jela - mora se krijepiti za Jurjev dan.
- Da, za Jurjevo, samo jo do Jurje...
S kraljeva lica nestane krv, oi mu se smutile. On klone. Svi potre. Kralj im lei na
rukama kao bez due. Beatrice vrisne. Krik Ivanova uasa prodre kroz otvorena
vrata u predvorju. Dvorani, paevi i sluge pojure u sobu, svi bezglavo viu, tre.
- Lijenika, lijenika, Julius, gdje je? - vie Ivan glasom strepnje i uleti u
blagovaonicu gdje skupljeni dostojanstvenici, uzvanici i dvoranstvo oekuju dolazak
kraljevske obitelji k sveanom objedu.
Kad je stigao Anelo, odmah dade kralja poloiti na postelju. Lijenik pohita iz
dvorane. Iza njega je ostala nijema prepast. Uz kralja je Beatrice, izvikuje njegovo
ime:
- Matija! Kralju moj! Ljubljeni muu moj!
Ne daje odgovora.
Smrtno blijed stoji Ivan do kraljevih nogu i zove lijenike...
- Za ime Boje, to mu je? Pomozite. Nesvijest, jeli?
- Bit e. Neka brzo dou svi beki lijenici.
- Imamo ve svoje - odgovori straga tihi glas poslanika Ranzana
Dolaze dozvani lijenici, vrzu se, prepiru, jedni drugima dovikuju, dvorski ljekarnici
tre. Izlaze i ulaze, sukobljuju se nosei lijekove. Onda se kralj makne, otvori oi.
Olakanje. Ivan se trza, kraljica se sputa na koljena.
- Matija dragi, to ti je? Boli te? Gdje? Reci svojoj Beatrice.
- Oe moj, dragi, ve vam je dobro? Je li? - pita Ivan, nadvivi se nad postelju.
Kraljeve usne se miu, ne otvaraju, samo se tijelo svija u grevima. Njegove oi su

mutne, ugasle. Magleni pogled luta, zaustavi se na Ivanu. Usne se opet miu, a
nemaju glasa. Svijest kao da je nestala.
- Oe, dragi, reci togod?
Ali ne ree. U oima mu vene ivot, mue ga grevi.
- Dragi, mili, govori, reci to eli? - vapi Beatrice.
- Zato ne moe govoriti, gospodo lijenici - pita kraljica lijenike.
Oni ute, opipavaju mu ruke. Gledaju se, pitaju, bespomoni su. Dok oni to dolaze
iz Bea, pregledavaju kralja, vijeaju i onda ute ...
- to mu je? Recite mi - pita Ivan strogo.
- Jo ne znamo, visosti. Ne da se to ustanoviti na preac. Neto je pojeo.
~ 530 ~
- Pomozite mu. Uinite neto - zapovijeda Ivan - saberite se, gospodo, molim vas, ne
gubite glave.
Kraljica sama uzima lijekove i ulijeva ih u kraljeva usta. Kralj strahovito stenje,
hrope, vie, svaki taj glas prolazi kroz Ivanove kosti. Beatrice se hvata za glavu, ide
po sobi, viui:
- Pomozite! Ljudi, pomozite!
Jezoviti prizor provlai se odajom. Oko kraljeve postelje sve je vie ljudi, dok
zidinama odjekuje i prsima zadire strahovito kraljevo jaukanje.
*****
Onda utihne i zaspi.
Traak nade proulja se mranim oima bolesnikove sobe. Nakon probdjevene noi
pohita Baka u kraljeve kancelarije. Svi tajnici, pisari, sjede blijedi, zastraeni. On
domahne rukom crvenoputom mladom tajniku, poe u susjednu sobu.
Plemi slijedi Bakaa i zatvori vrata.
- Tebi je princ povjerio zadau da poalje pisma zapovjedniku tvrave da pusti na

slobodu Varadija. Jedno je pismo bilo od princa Varadiju, a drugo kraljeva odredba.
- Vi ste mi naloili ujae, da pismo ne odpoaljem dok mi vi ne kaete - preplaeno

e plemi.
- Da, znam. Daj ovamo pisma. Brzo.
Mladi ode, brzo se vrati i preda mu pisma. Baka upali svijeu i spaljuje ih.
- to e rei kralj kad dozna to ste uinili?
- Nee doznati.
- Nee? Dakle, zlo mu je, toliko da...
- Kraljevi su astrolozi ve prije osam dana prorekli kraljevu naglu smrt. Onda nisam
to vjerovao. Danas vidim da je sve svreno, ekaj, imam za tebe nalog.
Baka sjedne i stade pisati. Poto je napisao vie pisama, na jedno udari kraljevski
peat i ree plemiu:
- Ferenci, ovo je kraljevski nalog. Krenut e odmah u Budim i predati majci princa
Ivana ovo pismo. Tu kralj izrie elju da prineva majka smjesta krene u Brezovicu,
jer kralj ne bi htio da ona bude prisutna Ivanovoj proklamaciji. Dakle, kad prineva
majka krene, putem ispred Budima doekat e je ti s mojim prijateljima iz
dominikanskog samostana. Evo, tu je pismo za priora. Vi ete prinevu majku
odvesti u samostan. To se mora obaviti oprezno da nitko nita ne opazi.
- Sve ste to pisali prioru?
- Potanko. Tebi je dosta da zna glavno. A sada dalje. Zna onu kuu uz palau
prineve majke u kojoj stanuje Damirova ena?
- Ljepotica Gordana?
~ 531 ~
- Da. U ovom pismu nalae se u ime kralja Gordani da prati prinevu majku u
Brezovicu. Meutim, ti e se posluiti luka-vou i Gordanu otpremiti u svoj
vlastiti dvorac kraj Budima i uvati je.
- Da uvam takvu ljepoticu? Moj ujae, to je opasna zadaa.
- Ti e je izvriti i zatvoriti Gordanu u dvorcu, opkoliti ga straom najspretnijih i

najpouzdanijih momaka. Ostat e s njima. Gordani ne smije uzmanjkati nita.
Valja dobro s njom postupati, ali ni jedna vrata u dvorcu neka ne ostanu otvorena.
- Dakle, potpuno zatoenje?
- Kao da je u tamnici. Pazi, ako izvri ovaj nalog, stei e uza me estito mjesto.
- To i elim. Dakle, Gordanu imam drati u strogom zatoenju?
- Dok ti ne poaljem novu odredbu.
- Naem li u Budimu Damira?
- Nee ga nai, on je s princem raskrstio zbog nje i Damir nee ni blizu.
Uostalom, uri se. Mora stii u Budim prije svakog glasnika koji bi tamo donio
vijest o kraljevoj smrti.
- Ako kralj ne umre?
- Nitko se vie ne moe nadati da bi ostao iv. To je rekao lijenik Anelo. Dakle,
sjedaj na konja i juri to bre, eli li se dosei visoko.
- Bit e izvreno, na ast se zaklinjem. Prineva majka bit e u samostanu, a

Gordana u mojem dvorcu.
*****
Po kraljevskim hodnicima vrzu se blijeda lica zastraenih pogleda. Idu i dolaze

dvorani, dostojanstvenici, sluge, poslanici, ape se, ispituje, sve ispremijeano
uzdasima, jecanjem. Svi lutaju bez cilja i svrhe, zahvaeni panikom.
Lijenici se sagnu nad kraljem. Uzimaju mu ruke i opet se usprave.
- Spava! - tiho e Ivan, a u grlu ga gui. - Spava!
- I nikad se vie nee probuditi. - Strava prolijee odajom.
- Oe!
Ivanov krik prodrma zidine. Kraj umrlog lava zaurlao je mladi.
Beatrice padne u grevit jecaj. Mukim se grudima lomi oaj. Baka klekne i moli.
Na koljenima klei jedinac uz mrtvog oca, uzima bespomono beivotnu ruku i

miluje suzama. ini mu se: potresao se sav svijet i njegove ruevine pokopale ga
zajedno s ocem. U grudima mu se razlilo more alosti, a on tone, utaplja se i
nestaje...
Netko mu poloi ruku na ramena i uje plaui glas:
~ 532 ~
- Nesretni moj, Ivane...
- Kraljice - jeca on kleei.
- Bit u ti druga majka kako sam obeala tvom ocu.
Netko digne slomljenog princa. Omamljen, nepriseban, razabire Petra Gereba kako
je stao uz postelju kraljevskog mrtvaca i ve govori sveano, a ipak mu je glas
ganut:
- Strahovita nesrea kao grom iz nebeske vedrine zadesila je nas, kraljevstvo, sve.
Na okupu smo mi, kraljevi najvjerniji, mi koji emo biti zvani voditi druge. Pozivljem
vas nad kraljevim tijelom uz koje lebdi veliki duh: obnovite prisegu koju ste poloili
u ruke kralju tamo u Budimu. Prisegnimo ovdje nad mrtvim tijelom naeg kralja da
emo njegovu i nau elju provesti do pobjede, da emo princa Ivana izabrati za
kralja i nikog drugog.
Nad mrtvim tijelom provlai se bolan uzdah:
- Prisiemo princu Ivanu...
Onda Gereb nastavi:
- A dok se ne izvri kraljev izbor, polaemo vlast u ruke nasljednika princa Ivana i
kraljice udove Beatrice. Neka budu na elu kraljevskom vijeu. To se ime sastoji od
kraljevskih dostojanstvenika, nas ovdje i onih koji su u odsutnosti. Kraljevu sinu i
udovi kraljici priznajemo pravo da vladaju vijeem od asa dok stalei ne odaberu i
proglase novog kralja, kraljevog jedinca sina Ivana.
- Prisiemo na svaku rije - ree Stjepan Zapolja.
- Prisiemo! - odgovaraju tronuto svi. Kao smrtna molitva prolaze rijei
Ivanovim srcem. Grudi mu pucaju i baci se na oevo tijelo predan jadu.
- Visosti, velianstvo - tiho e Gereb - neoekivani udarac to je pao kao grom iz

sunanog neba trai da ve u prvim suzama odrimo vijeanje da nitko ne dospije
iskoristiti nau bol. Valja brzo, hitno rijeiti vane odredbe.
Beatrice digne zaplakano lice uglednicima to su ovog asa predali regenstvo

kraljevstva u njene i Ivanove ruke i ree:
- Osjeamo svu odgovornost vae odluke. Princ i ja odazivljemo se dunost koju ste
nam nametnuli - i ponovo zajeca... Onda opet skine ruke s lica:
- Biskup Baka neka preuzme poslove kancelara dok se ne vrati biskup Filipec.
Pristaje li na to nasljednik prijestolja? - pita ona Ivana.
- Da, da - odvraa Ivan, guei se u suzama.
Oi Tome Bakaa uperene su u kraljicu. U njima je poitanje u licu tronue.
- Vaem velianstvu i nasljedniku prijestolja vjeran podanik vrit e zapovijed - ree

sveano.
- A vi gospodo, budite u pomo nesretnoj udovici i ostavljenom sinu. Savjetujte

nam. Pomozite.
~ 533 ~
- Prisegnuli smo kralju za ivota, a kraljici i princu ovog asa nad mrtvacem.
I nastade tiina. Kraljevi prijatelji okupili su se u dnu odaje. Svi su ovdje: Matija i
Petar Gereb, rizniar Orban, Stjepan Zapolja, biskup peujski Eranus, Ivan
Bathory, Stjepan i Mladen Berislavi i vjerni kraljev dvoranin Radulo.
Stoje kao stado prestraenih ovaca kojima je nestao pastir. U oima im oaj, u dui
strepnja. Suze se ukoile, zamrle, kao staklena smrt. Nad njim po svodovima dvora
kao da prolazi sablast to se uvukla podmuklo, nenadano i udarila ih usred srca,
usred slavlja ledenim krilima, bacila ih o tlo, savila u klupko strave.
Srca im se stisla, oi im iroko otvorena trae skutove nevidljive sablasti ija krila
teko osjeaju na svojim duama. A sve o to im se dotakne pogled: rezbareno
pokustvo, zlatni ornamenti na stropu, bogate umjetnine na stijenama, sve dobiva
oblik pitanja strahovitog, jezovitog: i ljudi, i stvari, i princ, i mrtvi kralj, i krik plaa
na hodnicima, i svaki glas, svaki uzdah pretvara se u predodbu kraljevih prijatelja
u neko strahovito pitanje. Ni kraljiin pla ni prineva bol to ga savija do nogu
mrtvaca ne mogu ih probuditi iz uasa, od tog neizreenog pitanja to im duu
ispunja stravom.
Koraci zatropou mrtvakom odajom, Beatrice kree prema vratima svoje odaje
polagano, sputene glave, jecajui. Svi pogledi uprti su u njenu visoku pojavu. Za
Beatriceom zaklopila su se teka vrata poput crne aveti.
Doa
~ 534 ~

Marija Jurić Zagorka Gordana 2 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Marija Jurić Zagorka Gordana 2 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

MARIJA JURI ZAGORKA

Jasno odreenom osnovom Gordana stoji spremna na posljednji korak. U duu je

Ove ljudske pojave nemaju due. Oi su im umjetne svjetlucavo kamenje. Iz eljusti

Groza i gadljivost. Po odorama raspoznaje da su ti kosturi plemii i velikai Napulja.

Oajnim pogledom obazre se po okruglom prostoru. Nalazi se u kuli.

Kamo se to zatvorila? Jednom rukom pokupi skutove haljine da ne ute stubama,

Nigdje hodnika. Ni prozora ni danjeg svjetla. to se dublje sputa niza stube, to je

Uzdah, stenjanje. to je to?

- Beatrice! Gdje si Beatrice?

- Tu sam, Beatrice! Doi.

Gordana se sagne i prinese svijeu posve blizu k njemu. On je vie nalik na

- ovjee, ja nisam Beatrice.

- Ja sam dvoranka kraljice Beatrice.

ovjek olakano uzdahne.

- Dakle poslala vas je? Napokon!

- S kim to govorim? - blago upita Gordana.

Te rijei rastvaraju pred Gordaninom duom sliku remetskog samostana, malu

- Vi ste mladi Marzano?

- Otkad ste u toj tamnici?

- Petnaest godina u svemu!

Duboka samilost prelije Gordanino lice. to da kae ovom stvoru smotanom od

- Govorite, gospoo! Ne vidim vam lice, ne podnosim svjetla, sakrijte svijeu,

- Kraljica i ne zna da sam ovdje.

- Ne zna? Dakle ne nosite mi od nje spas?

- Nije me poslala ona.

- Zato ste onda sili ovamo? Zato?

Njegove se oi jo vie stisnu, a itavo se lice tako strahovito iskrivi kao da su ga

Ojaen propalom nadom u izbavljenje, on zajaukne:

- To je uinio njezin otac, Ferrante.

- Napuljski okrunjeni razbojnik.

- A zato vas je tako strahovito kaznio?

- Da moe pokrasti moje imanje i da ne zatraim Beatrice svoju enu. Ja bih mu je

- Zaplijenio je sve vae dobro?

- Pozvao me na dvor, ogrlio, iscjelivao i okonaio gore negdje u drugom katu u

- Ona nije pokuala da vam pomogne?

- A vaa majka? Zar ona nije molila kralja milost?

- Ona je kraljeva ljubovca. Za volju strasti zatoila je sina.

- Takva strahota je nemogua. To ste izmislili u svojoj mrnji na kralja.

- Nitko nema toliki upliv na kralja kao Beatrice. Ona mu je mezimica. Da je

Gordana slua, prolaze je srsi. On je zapao u mrtvilo. Ona ga upita:

- Iz ove tamnice nema izlaza?

- Bjeei od propasti svoje asti.

- Tko progoni vau ast?

- I njegov sin Francesco!

- Kraljica je na sjeveru u mojoj domovini. Poslala me na kraljevo vjenanje u Napulj,

Mislei ovog asa o svojem beznadnom poloaju. Gordana, ree odluno:

- Sad mi ne preostaje drugo nego ovdje umrijeti.

Marzanova glava poiva na stijeni o koju su mu zakovane ruke. Ne gleda. Vjee su

- Velite, da vas je Ferrante odabrao za sebe? - upita on.

Ako ne doe sam, poslat e za mnom svoja dva pouzdanika.

- Osveta! Osveta! - ponavlja on i onda opet zapadne u mrtvilo.

U velikoj dvorani nazdravljaju, piju, pjevaju. Na asove ne uje se ni svirka

Kraljeva radost nabujala vinom razotkriva se u vatrenim rijeima. Dri kristalnu

Opazi paa Stjepka u zlatnom brokatu. Instinktivno Francesco prati djeakove

- O emu se dogovara slavni pjesnik jo slavnije Firence? - pita princ.

- Visosti, pjevam pjesmu tualjku astrologu - odgovori Escole Strozzi. - Prevarile su

- Zad nije sila k veeri? - upita Francesco s naporom suspreui uzbuenje.

- Rekoe da je oboljela. A to Aversu jako rastuuje, jer mu je jo popodne obeala da

Mali pa obori pogled k zemlji.

- Eto, osjea se usamljen - ree Aversa. - Nema gospoice Gordane ni gospodina

- Vi se odvie zanimate za dvorske sluge. Ova tema nimalo ne pristaje razgovoru s

- Oprostite, visosti - nakloni se Aversa - osjeali smo dunost da vam saopimo o

Spoznaja njene nemoi iskljuuje svaku opasnost da tkogod to posumnja da se