Professional Documents
Culture Documents
Anton Pavlovic Cehov Najlepse Price PDF
Anton Pavlovic Cehov Najlepse Price PDF
Prosveta 2003,
izbor i predgovor Dejan Mihailovi
Sa eleznike stanice Balagoje polazi putniki voz. U jednom vagonu druge klase
za puae drema pet putnika u sutonu vagona. Oni su ba maloas neto jeli pa
sad, naslonivi glave na naslone od divana, pokuavaju da zaspe.
Tiina.
Otvaraju se vrata, a u vagon ulazi jedan visok, kao motka mrav ovek u
crvenkastom eiru i u modernom kaputu koji je mnogo podseao na operetske i
ilvernove korespondente.
Taj ovek se zaustavlja nasred vagona, duva kroz nos i, mirei, dugo posmatra
sedita.
- Ne, i ovo nije onaj! mrmlja on. avo bi ga znao ta je to! To je prosto uasno!
Ne, nije onaj!
Jedan putnik se zagleda u njega i radosno uzvikuje:
- Ivane Aleksejeviu! Otkud vi? Jeste li vi to?
Mravi dugajlija, Ivan Aleksejevi, zadrhta, tupo se zagleda u putnika, pa poznavi
ga, veselo pljesnu rukama.
- Ha! Petre Petroviu! veli on. Koliko je vode Volgom proteklo otkako se
nismo videli! A ja i ne znam da vi putujete ovim vozom.
- Pa jeste li mi ivo-zdravo?
- Pa dobro je. Samo, evo vidite u emu je stvar: izgubio sam svoj vagon, pa ne
mogu nikako da ga naem, koliki sam idiot! Nema ko da me bije!
Dugajlija Ivan Aleksejevi klati se i kikoe se.
- Deava se to esto! nastavlja on. Maloas sam, posle drugog zvona, bio
izaao da popijem jedan konjak. Naravno popijem. E, mislim ja, poto je idua
stanica jo daleko, kako bi bilo da popijem jo jednu. I dok sam ja tako pio i
mislio, a ono i tree zvono... Ja, kao lud, potrim i uskoim u prv vagon koji sam
video. E pa de, zar nisam idiot? Zar nisam zevzek?
- Ama vi ste ba sasvim... veseli govori Petar Petrovi. Sedajte! Izvolte sesti!
- Jok, jok!... Idem, brate, da traim svoj vagon! Zbogom!
- Ama vi ete se, kako je mrak, jo i omai sa platforme. Sedite, brate, a kad
doemo na stanicu, vi ete nai svoj vagon. Sedite!
Ivan Aleksejevi uzdie i neodluno seda prema Petru Petroviu. Vidi se da je
uzbuen, pa se kree kao po iglama.
- Kuda putujete? pita Petar Petrovi.
- Ja? U svet. Meni je sad u glavi takav haos, da ni ja sam ne znam kuda putujem.
Posluila me sree, pa eto putujem. Ha-ha... Jeste li vi, roeni moj, videli kadgod
srene budale? Niste? E onda gledajte! Pred vama je najsreniji ovek na ovome
svetu! Da! I vi nita ne vidite na mome licu?
- To jest vidim da ste... ovaj... ali samo malo...
- Mora biti da mi je lice uasno glupo! Eh, ba mi je krivo to nema ogledala, da
pogledam svoju njukolizaciju! Oseam, brate, da postajem idiot. asna re! Ha-
ha... ja, zamislite samo: idem na svadbeni put. Pa zar nisam zevzek?
- Vi? Pa zar ste se oenili?
- Danas, sokole moj! Venao se, pa pravo na stanicu!
Poinju estitanja i obina pitanja.
- Pazi ti njega!... smeje se Petar Petrovi. A zato li ste se vi tako fino nagizdali!
- Da-a... Radi potpune iluzije sam se ak i naparfimisao. Sasvim sam vam se
zagnjurio u te stvari! Niti kakvih briga, niti misli, nego samo jedno oseanje,
neega onako... avo bi ga znao kako da ga nazovem... neke blagodunosti, ili tako
neto. Otkako sam se rodio, jo se nisam tako sjajno oseao!
Tu Ivan Aleksejevi zatvara oi i klima glavom.
- Strano sam srean govori on. Eto, i vi sami razmislite. Sad u vam otii u
svoj vagon. Tamo na divaniu, kraj prozora, sedi stvor boiji koji vam je, tako
rei, svim svojim biem predan. Znate li, blondina sa nosiem... s prstiima...
Duica moja! Anele moj! Ti si moj zlatni pupoljak, moj sjajni lampioni!
Filoksero due moje! A noica! Gospode! Njena noica nije kao to su nae
nourde, nego neto minijaturno, arobno... alegorino! Prosto da uzme i pojede
tu noicu! Eh, ama vi nita ne razumete! Jer vi ste materijalisti, dosadni beari i
nita vie! Evo, kad se oenite, onda ete se setiti! Gde li je sad, rei ete, Ivan
Aleksejevi? Da! A sad idem u svoj vagon. Tamo me ve s nestrpljenjem eka... sa
osmejkom. Ja sednem, pa evo ovako, sa dva prstia, za podvalji...
Ivan Aleksejevi klima glavom i klati se od srenog smeha.
- Pa onda nasloni svoju tikvu na njeno ramence i hvata je oko struka. A
unaokolo, znate li, tiina... poetian polumrak. Ceo svet bih tog trenutka zagrlio.
Petre Petroviu, dopustite da vas zagrlim!
- Drage volje.
Prijatelji se uz opti smeh putnika grle, i srean novobranik nastavlja:
- A radi veeg idiotluka ili, kako to po romanima govore, radi vee iluzije, ode do
bifea da iskapi dve-tri aice. Ovde u glavi i u grudima deava mi se neto to ni u
bajkama nee nai. Ja sam ovek sitan, nitavan, a ini mi se da sam najednom
postao bezgranian... Ceo svet sobom obuhvatam!
Putnici, gledajui na napitog, srenog mladoenju, i sami se zaraze njegovom
veselou, pa ve i ne oseaju dreme. Mesto jednog sluaoca, oko Ivana
Aleksejevia se oas pojavie petorica. On se vrti kao na iglama, prska pljuvakom
oko sebe, mae rukama i brblja, brblja bez prestanka. Cereka se i svi se cerekaju.
- Glavno je, gospodo, to manje misliti! Do avola sa svima tim analizama... Ako ti
se pije, a ti, brate, pij, a ne da filozofira: da li je to kodljivo ili nije... Sve su te
filozofije i psihologije luk i voda!
Kroz vagon prolazi kondukter.
- Dragi moj prijatelju obraa mu se mladoenja kad budete prolazili kroz vagon
br. 209, a vi naite tamo damu u sivom eiru sa belom pticom, pa joj recite da sam
ja ovde!
- Razumem. Samo u ovom vozu nema vagona br. 209. Ima 219!
- Pa dobro! Svejedno! Dakle recite toj dami: mu vam je zdrav i itav!
Ivan Aleksejevi najednom se hvata za glavu i jei:
- Mu... Dama... Je li to odavno? Mu... Ha-ha... Tebe treba tui, a ti mu! Ah,
idiotino! A ona! Jue je jo bila devojica... pupoljak... Prosto ne mogu da
verujem!
- Danas je ak nekako udnovato videti srenog oveka govori jedan putnik. Pre
e videti belu vranu.
- Da, a ko je kriv? govori Ivan Aleksejevi teglei svoje duge noge sa vrlo
iljastim kapnama. Ako vi niste sreni, onda ste sami krivi! Da, a kako ste vi
mislili? ovek je sam kova svoje sree. Zaelite samo, pa ete biti sreni, ali vi
neete. Vi se tvrdoglavo uklanjate od svoje sree.
- Eto sad! Kako to?
- Vrlo prosto!... Priroda je udesila i naredila da ovek u izvesno vreme svoga ivota
voli. I ako je nastao taj period, onda, brate, voli svom snagom. A vi ne sluate
prirodu, sve neto ekate. Dalje... U zakonu je reeno da normalni individuum
mora da stupi u brak... Bez braka nema sree. Ako je dolo pravo i zgodno vreme,
a ti se eni, ne odugovlai... Ali vi se ne enite, nego mudrujete i sve neto ekate!
Zatim je u Svetom pismu reeno da vino veseli srce oveije... Ako ti je dobro, pa
hoe da ti bude jo bolje, onda mi ti, bratac, idi u bife pa popij neto. Glavno je da
ne mudruje, nego udari u ablon! Jer ablon vam je velika stvar!
- Vi kaete da je ovek kova svoje sree. Kakav je on, dovraga, majin kova kad
je dovoljan jedan bolestan zub ili zla tata, pa da mu sva njegova srea strmoglavce
poleti? Sve zavisi od sluaja. Neka nas zadesi, na primer, sad kukujevska
katastrofa, pa da vidim da li bi tad ovako pevali...
- Kojeta - protestvuje mladoenja. Katastrofe se deavaju samo jedanput u
godini. Ne bojim se ja nikakvih sluajeva, stoga to ti sluajevi nemaju razloga da
se dogaaju. Retki sluajevi! Nek idu oni do avola! Prosto neu o njima ni da
govorim!... Oho! Mi ovo, izgleda, ve prilazimo nekoj postaji.
- A kuda vi putujete? pita Petar Petrovi. U Moskvu, ili nekud junije?
- Ala potrefiste? Kako u ja to, putujui na sever, dospeti nekuda junije?
- Pa Moskva nije na severu?
- Znam, samo to mi sad putujemo u Petrograd! govori Ivan Aleksejevi.
- Mi putujemo u Moskvu, molim vas lepo!
- To jest, kako to u Moskvu? - udi se mladoenja.
- udnovato... A za gde ste vi uzeli kartu?
- Za Petrograd.
- Onda vam estitam! Vi ste pogreili voz.
Prolazi pola minuta utanja. Mladoenja se die i tupo prelazi oima drutvo.
- Da, da objanjava Petar Petrovi. U Balagom ste uskoili u drugi voz... Vi
ste, znate, posle konjaka upali u kontra voz.
Ivan Aleksejevi bledi, hvata se za glavu i poinje brzo da koraa po vagonu.
- Ah, to sam idiotina! planu on kao otrovan. Ah, neka me, nitkova, avoli
poderu! No pa ta sad da radim? Pa u onom vozu mi je ena! Ona je tamo sama,
eka, mui se.
Mladoenja pade na divan i jei se, kao da mu je neko na ulj stao.
- Ja sam nesrean ovek! jei on. Pa ta da radim? ta?
- No, no... tee ga putnici. Nije to nita... Telegrafiite vaoj eni, a sami sedite u
brzi voz. Pa ete je tako stii.
- Brzi voz plae mladoenja, kova svoje sree. A gde su mi pare za brzi
voz? Sve su mi pare kod ene!
Proaptavi neto izmeu sebe, smejui se, putnici prikupljaju novac pa snabdevaju
srenog oveka potrebnom sumom...
Neuspeh
Ilija Sergeji Peplov i ena mu Kleopatra Petrovna stajali su kod vrata pa su udno
i eljno oslukivali. Tamo iza vrata, u maloj sali, deavala se, po svoj prilici, izjava
ljubavi, a izjavljivali je njihova ki Nataenjka i uitelj graanske kole upkin.
- Trza! aputao je Peplov, drhtei od nestrpljenja i tarui ruke. Pazi sad,
Petrovna, im ponu da govore o oseanjima, odmah ikonu sa zida skidaj pa emo
ui da ih blagoslovimo... Zatei emo ih na samom delu... A blagoslov sa ikonom
je svet i nenaruiv... Posle nam ne umae, pa makar nas i sudu tuio.
A tamo, iza vrata, vodio se ovakav razgovor:
- Ostavite vi va karakter govorio je upkin, palei ibicu o svoje karirane
pantalone. Nikakavih pisama ja vama pisao nisam!
- Glete, molim vas! Mislite ja ne poznajem va rukopis! kikotala se devojka,
afektirano i potcikujui i svaki as pogledajui u ogledalo. Odmah sam poznala!
I kako ste udni! Vajni nastavnik krasnopisa, a piete svraijim nogama! Pa kakav
ste vi nastavnik pisanja, kad vi sami ravo piete?
- Hm!... To nita ne znai. U krasnopisu nije glavno rukopis, glavno je da se uenik
ne zaboravlja. Nekog lenjirom po glavi mlatnem, nekog isteram da klei... A i ta
mi je opet rukopis! Nitavna stvar! Nekrasov je pisac bio, a sramota te pogledati
kako je taj ovek pisao. U celokupnim delima iznesen je njegov rukopis.
- Znam, al ono je Nekrasov, a ovo ste vi... (uzdah). Ja bih za pisca sa
zadovoljstvom pola. On bi mi stalno pesme za uspomenu pisao!
- Pa pesme vam i ja mogu pisati, ako elite.
- A o emu vi moete pisati?
- O ljubavi... o oseanjima... o vaim oima... Pamet da vam se pomeri kad
proitate... Kao kia ete plakati! A ako vam napiem poetine stihove, onda ete
mi, valjda, dozvoliti ruicu da vam poljubim?
- Vrlo vano!... Moete ako ete i sad da poljubite.
upkin podskoi pa, izbeivi oi, prionu uz punaku ruicu koja je mirisala na
sapun od jaja.
- Skidaj ikonu uurba se Peplov, munuvi rukom svoju enu, pobledeo od
uzbuenja i zakopavajui se.
- Pa ni sekunde ne oklevajui, Peplov irom otvori vrata.
- Deco... promrmlja on, diui ruke put neba i plaljivo mirkajui. Gospod e
vas blagosloviti, deco moja... ivite... plodite se... mnoite se...
- I... i ja vas blagosiljam... prozbori majka, plaui od sree. Sreni bili, mili
moji! O, ta vi mi jedino moje blago oduzimate! obrati se ona upkinu. Pa
volite moju ker, uvajte mi je...
upkin zinu od iznenaenja i straha. Ulazak roditelja bio je tako iznenadan i smeo
da nije mogao ni rei da progovori.
- Ukebae me! Sputae me! pomisli on, sav pretrnuo od straha. Klopka se
sklopila. Iz te koe nikud!
I on pokorno podmetnu glavu kao da bi da kae: Evo, uzmite je pobeen sam!
- Bla... blagosiljam... nastavi tata, pa se i on zaplaka. Nataenjka, dete moje...
stani tu do njega... Daj ikonu, Petrovna...
Ali tu roditelj najednom prestade da plae, a lice mu se sve iskrivi od besa.
- Krljo jedna! ree on eni ljutito. Glupa glavo! Kakva ti je to ikona?
- Ej, naopako i u zao as!
ta se desilo?
Nastavnik krasnopisa bojaljivo die oi i vide da je spasen: onako u urbi mamica
je zgrabila sa zida, umesto ikone, portret pisca Laenjikova. Starac Peplov i
njegova supruga Kleopatra Petrovna, sa portretom u rukama, stajahu zbunjeni, ne
znajui ta da rade i ta da kau.
Nastavnik krasnopisa iskoristi zabunu pa strugnu...
Debeli i mravi
Na stanici Nikolajevske eleznice srela se dva prijatelja: jedan debeo, drugi mrav.
Debeli tek to bee ruao u staninom restoranu, i njegove masne usne rumenele su
se kao zrele vinje. Mirisao je na heres i fler doran. A mravi tek to bee izaao
iz vagona sav pretrpan koferima, zaveljajima i kartonskim kutijama. Mirisao je
na unku i crnu kafu. Iza lea mu je virila mrava ena dugake brade njegova
supruga, i visoki gimnazist mirkavog oka njegov sin.
- Porfirije! viknu debeli kad ugleda mravog. Ama jesi li ti to? Dragi moj!
Otkad se, ovee, nismo videli!
- Gospode! zaudi se mravi. Mia! Drue moj! Otkud ti?
Prijatelji se triput poljubie i pogledae jedan drugog oima punim suza. Obojica
su bili prijatno iznenaeni.
- Dragi moj! poe mravi posle poljubaca. Ko bi se tome nadao! E ba si me
iznenadio! Daj da te pogledam lepo! Lep si kao to si i pre bio! Isti onaj kico i
miriljavko! Ah, boe moj! Pa kako si! Jesi li bogat? Jesi li se oenio? Ja sam ve
oenjen, kao to vidi... Ovo je moja ena. Lujza, roena Vancenbah... luteranka...
A ovo mi je sin, Natanailo, ak treeg razreda. Ovo je, Natanja, moj drug iz
detinjstava! Zajedno smo uili gimnaziju.
Natanailo malo promisli pa skide kapu.
- Gimnaziju smo zajedno uili! nastavi mravi. Sea se kako su te zadirkivali?
Zvali su te Herostrat zato to si aku knjiicu progoreo cigaretom, a mene Efijalt,
to sam voleo da spletkarim. Ho... ho. ta e, deca! Ne boj se, Natanja! Prii mu
blie... A ovo je moja ena, roena Vancenbah... luteranka.
Natanailo malo promisli pa se sakri iza oevih lea.
- Pa kako mi ivi, prijatelju? zapita debeli, ushieno gledajui druga. Gde
slui, dokle si dogurao?
- Sluim, dragi moj! Ve dve godine sam u osmoj grupi i imam orden Satnislava.
Plata slaba... ali ta se moe. ena daje asove muzike, a ja u slobodno vreme
pravim tabakere od drveta. Odline tabakere! Po rublju komad prodajem. Ako
neko uzme deset i vie, njemu, naravno i jevtinije. ivi se nekako. Sluio sam,
zna, u ministrastvu, a sad sam ovamo premeten za efa odseka u istom
odeljenju... Ovde u sluiti. A kako ti? Moda si ve i dravni savetnik? A?
- Ne, dragi moj, teraj jo vie ree debeli ja sam dogurao ve do tajnog... Dve
zvezde imam.
Mravi najednom preblede, skameni se, ali mu se lice brzo iskrivi u irok osmeh,
izgledalo je da mu iz lica i oiju vrcaju iskre. On se zgri, poguri, smanji se.
Njegovi koferi, zaveljaji i kutije se takoe zgrie... Dugaka enina brada jo
vie se izdui. Natanailo stade mirno i zakopa dugmad svog injela...
- Ja, vae prevashodstvo... Vrlo mi je drago! Drug, moe se rei, iz detinjstva, i
najednom postali takva veliina! Hi-hi-hi...
- Ta okani se! namrti se debeli. emu taj ton? Nas dvojica smo drugovi iz
detinjstava... i emu titulisanje!
- Ali, zaboga... ta vi to... poe se kikotati mravi, i jo se vie zgri... Milostiva
panja vaeg prevashodstva... kao neka ivotvorna voda... Evo, ovo je, vae
prevashodstvo, moj sin Natanailo... ena Lujza, luteranka, donekle...
Debeli htede neto da odgovori, da oponira, ali na licu mravog bilo je toliko
strahopotovanja, sladunjavosti i poniznosti da se tajnom savetniku smui... On
okrenu glavu od mravog i prui mu ruku.
Mravi stee tri prsta, pokloni se do pojasa i zakikota se kao Kinez: Hi-hi-hi.
ena se nasmei. Natanailo izvede reverans i ispusti kapu.
Sve troje su bili prijatno zaprepaeni.
Skupoceni pas
Porunik Dubov, ne vie tako mlad ratnik i dobrovoljac i Knaps sede i piju.
- Prekrasan pas! veli Dubov pokazujui Knapsu svoju keruu Milku.
Izvanredno pseto! Pogledajte joj samo njuku! Pa sama njuka koliko vredi! Kad bi
se ovek namerio na ljubitelja, taj bi samo za njuku dao dvesta rubalja! Ne
verujete? Pa onda vi nita ne razumete...
- Razumem, ali..
- Pa to je seter, istokrvni engleski seter! A pri vrebanju je zadivljujui, a
pronicljivost... njuh! Boe, kakav njuh! Znate koliko sam dao za Milku kad je jo
bila tene? Sto rubalja! Divno pseto! Nevaljalice! Milka! Glupao, Milka! Doi
ovamo, doi ovamo... psetance, psiu moj...
Dubov privue sebi Milku i poljubi je meu ui. Na oi mu navree suze.
- Nikome te ne dam... lepotice moja... razbojnie nijedan. Pa ti me voli, zar ne,
Milka? Voli? Ne, mar napolje viknu najednom porunik. Prljavim apama pa
pravo meni na mundir hoe! Da, Knapse, sto pedeset rubalja sam dao za tene! Pa,
valjda, imao sam i za ta! teta je samo: nemam vremena za lov! Propada pas bez
posla, svoj talenat pokopava... Ba zato ga i prodajem. Kupite, Knapse! Celoga
ivota ete mi biti zahvalni! No ako ba niste pri novcu, izvolite, dau vam ga i za
polovinu, uzmite za pedeset! Pljakajte!
- Ne, golubiu... uzdahnu Knaps. Da je vaa Milka mukog pola, onda bih je
moda i kupio, a ovako...
- Milka nije mukog pola? zaprepasti se porunik. Knapse, ta ta vam je? Milka
nije mukog... pola? Ha-ha! Pa onda ta je ona po vaem miljenju? Kuja? Ha-ha!
E, deko i po! On jo ne razlikuje kera od kuje!
- Govorite mi kao da sam ja slep ili dete... nae se uvreen Knaps. Naravno da
je kuja!
- Moda ete rei jo da sam ja dama! Ah, Knapse, Knapse! A jo ste, eto, i
tehniki zavrili! Ne, duo moja, to je pravi, istokrvni ker! Osim toga, takav e
svakome keru dati deset poena fore, a vi... nije mukog pola! Ha-ha!
- Oprostite, Mihaile Ivanoviu, ali vi... prosto me za budalu smatrate... To ak i
vrea...
- No, ne treba, avo nek vas nosi... Nemojte kupiti... Vama ovek ne moe
dokazati! Jo malo pa ete rei da joj ovo nije rep nego noga... Nije potrebno. Pa
hteo sam uslugu da vam napravim. Vahramejeve, konjaka!
Posilni donese jo konjaka. Prijatelji nasue po jednu au i zamislie se. Proe
tako pola sata u utanju.
- Pa neka je i enskog pola... prekinu porunik utanje, mrko gledajui u bocu.
udna mi uda! Pa to je za vas i bolje! Donee vam tenad, a svako tene to vam
je po dvadeset pet rubalja... Svako e rado od vas kupiti. Ne znam ta vam se toliko
sviaju kerovi! Kerue su hiljadu puta bolje. enski pol je i zahvalniji i
privreniji... No kad se ve toliko bojite enskog pola, izvolite, uzmite za dvadeset
pet.
- Ne, golubiu... Ni kopejke ne dam. Prvo, pas mi nije potreban, a drugo, nemam ni
novca.
- Mogli ste mi to i ranije rei. Milka, gubi se odavde!
Posilni donese kajganu. Prijatelji se latie jela i utke oistie tanjir.
- Valjan ste vi momak, Knapse, poten... ree porunik briui usne. ao mi je
da vas tako pustim, neka ga avo nosi... Znate ta? Uzmite psa zabadava!
- Pa kud u s njim, golubiu? ree Knaps i uzdahnu. I ko e kod mene oko
njega da se bake?
- No, ako ne treba ne treba... avo nek vas nosi! Ako neete, i ne treba... Kuda
ete? Sedite!
Proteui se, Knaps ustade i dohvati kapu.
- Vreme je, zbogom... ree zevajui.
- Pa priekajte, otpratiu vas.
Dubov i Knaps se obukoe i izaoe napolje. Prvih sto koraka ili su utei.
- Ne znate li kome bih mogao dati pseto? ree porunik. Nemate li, moda,
takvih poznanika? Pseto je, videli ste, dobro, rasno, ali... meni apsolutno nije
potrebno!
- Ne znam, dragi... Otkud meni ovde takvi poznanici?
Sve do Knapsovog stana prijatelji vie ne progovorie ni rei. Tek kad Knaps
stisnu poruniku ruku i otvori svoju kapiju, Dubov se nakalja i nekako neodluno
progovori:
- Ne znate, primaju li ovdanji strvoderi pse ili ne?
- Bie da primaju... Ne mogu pouzdano rei.
- Poslau sutra po Vahramejevu... Neka ide do avola! Neka joj kou oderu...
Mrsko pseto! Odvratno! I ne samo to je sebe zagadila, nego je jue u kuhinji i sve
meso podrala, g-g-gadura... pa da je jo neka dobra pasmina, a ovako, avo bi ga
znao ta je, meavina dukele i svinje. Laku no!
- Zbogom! ree Knaps.
Kapija se zalupi, i porunik ostade sam.
Konjsko prezime
ala
Vedro, zimsko podne... Mraz jak, puca, i Naenjki, koja me dri ispod ruke, hvata
se srebrnasto inje poo kosi na slepoonicama, i na maljama iznad gornje usne. Mi
stojimo na visokom bregu. Od naih nogu pa do same zemlje prua se strma ravan,
u kojoj se sunce ogleda kao u ogledalu. Kraj nas su male sanke, tapacirane
svetlocrvenom ojom.
- Da se spustimo dole, Nadeda Petrovna? molim ja. Samo jedanput! Verujte
mi, ostaemo itavi i nepovreeni.
Ali Naenjka se plai. Sav prostor od njenih malih kaljaa do kraja ledenog brega
izgleda joj kao strana, beskrajno duboka provalija. Ona umire od straha i prestaje
da die kad gleda dole, im je ja samo ponudim da sedne u sanke; ali ta e biti ako
reskira da se surva u provaliju! Umree, poludee.
- Preklinjem vas! kaem ja. Ne treba se plaiti! Znajte, to je malodunost,
kukaviluk!
Sanke lete, kao strela. Presecani vazduh iba u lice, huke, zvidi u uima, see
bolno, tipa od gneva, hoe da smakne glavu s ramena. Od pritiska vetra nemamo
snage da diemo. Izgleda da nas je sam avo zagrlio kandama i uz huku vue u
pakao. Sve oko nas sliva se u jednu dugu prugu koja naglo juri... Gle, gle, jo
trenut samo i izgleda mi kao da emo propasti.
- Ja vas volim, Naa! kaem ja poluglasno. Sanke poinju sve lake i lake da
klize, huka vetra i zvrka saonicka nisu vie tako strani, ne zaustavlja se disanje od
straha, i mi smo, najzad, dole. Naenjka nije ni iva ni mrtva. Ona je bleda, jedva
die... Ja joj pomaem da ustane.
- Ni za ta na svetu drugi put ne smem kae ona gledajui me krupnim oima.
Ona me hvata pod ruku i mi dugo etamo oko brega. Zagonetka, po svoj prilici, ne
da joj mira. Da li su one rei izreene ili nisu? Da ili ne? Da ili ne? To je pitanje
samoljublja, asti, ivota, sree, pitanje veoma znaajno, najznaajnije na svetu.
Naenjka nestrpljivo, tuno, pronicljivim pogledom zagleda mi u lice, odgovara
neumesno, eka, neu li ja otpoeti. O, koliko preliva na tom dragom licu, koliko
preliva! Vidim, ona se bori sa sobom, njoj je potrebno neto da kae, o neemu da
pita, ali ona ne nalazi rei, njoj je nezgodno, strano, smeta radost...
- Znate ta? kae ona ne gledajui u mene.
- ta? pitam ja.
- Hajte jo jednom... da projurimo.
Mi se penjemo uza stepenike na breg. Opet smetam bledu, uzdrhtalu Naenjku u
sanke, opet letimo u stranu provaliju, opet hui vetar i struu saonice, i opet, kad
sanke najsilnije i najhunije lete, ja govorim poluglasno:
- Ja vas volim, Naenjka!
Kad se sanke zaustavljaju, Naenjka baca pogled na breg, niz koji tek to se
spustismo, zatim dugo zagleda u moje lice, prislukuje moj glas, ravnoduan i
nimalo strastan, i sva, sva, ak muf i kapuljaa njena, sva njena pojava izraava
krajnju nedoumicu. A na licu joj ispisano:
- U emu je stvar? Ko je izgovorio one rei? On, ili mi se samo priinilo?
Ta neizvesnost je uznemiruje, izvodi je iz strpljenja. Sirota devojica ne odgovara
na pitanja, tuti se, gotova je da zaplae.
- Da nije vreme da idemo kui? pitam ja.
- A meni... meni se dopada ovo sankanje kae ona crvenei. Kako bi bilo jo
jedanput?
Njoj se dopada ovo sankanje, meutim, sedajui u sanke, ona je kao i pre toga
bleda, jedva die od straha, drhti.
Mi se sputamo trei put, i ja vidim kako me ona gleda u lice, prati moje usne. Ali
ja stavljam na usne maramicu, kaljem i kad stiemo do sredine brega, uspevam da
procedim:
- Ja vas volim, Naenjka!
I zagonetka ostaje zagonetka! Naenjka uti, o neemu razmilja... Ja je ispraam
sa sankanja kui, ona se stara da ide lake, usporava korak i stalno eka da li u joj
rei one rei. I ja vidim kako pati njena dua, kako se ona savlauje da ne kae:
- Nije mogue da ih je izgovarao vetar! A ja neu da to vetar izgovara!
Sutradan ujutru dobijam cedulju: Ako poete danas na sankanje, svratite do mene.
N. I od tada ja i Naenjka poinjemo svakog dana da idemo na sankanje i,
sputajui se sankama dole, svaki put ja izgovaram poluglasno jedne iste rei:
- Ja vas volim, Naenjka!
Ubrzo Naenjka se navikava na tu frazu kao na vino ili morfijum. Ona ne moe da
ivi bez nje. Dodue, sletati sa brega isto tako je uasno kao i pre, ali sad ve strah
i opasnost pridaju naroitu dra reima ljubavi, reima koje kao i pre predstavljaju
zagonetku i mue duu. Priinjava se uvek ono dvoje: ja i vetar... Ko joj od nas
dvoje izjavljuje ljubav, ona ne zna, ali njoj je, po svoj prilici, ve svejedno; ma iz
koga pehara pio... svejedno, samo da bude pijan.
Jednom u podne odoh na sankanje sam; pomean u gomili, ja vidim kako bregu
prilazi Naenjka, kako me trai oima... Zatim se bojaljivo penje stepenicama...
Strano joj je da ide samo, o, kako je strano! Ona je bleda kao sneg, drhti, ide kao
na gubilite, ali ide, ide ne osvrui se, odluno. Ona je, po svoj prilici, odluila da
pokua: da li e se uti one zanosne, slatke rei, kad mene nema? Ja vidim kako
ona, bleda, s otvorenim ustima od straha, seda u sanke, zatvara oi i, pratajui se
zauvek sa zemljom, polazi s mesta... Z-z-z-z... zvrlje saonice. uje li Naenjka
one rei, ja ne znam... Vidim samo kako ona ustaje iz sanki malaksala, nemona. I
vidi se po njenom licu da i sama ne zna da li uje neto ili ne. Strah, dok se
sputala dole, oduzeo joj je sposobnost da slua, da razlikuje zvuke, da shvata...
Ali dolazi i proleni mesec mart... Sunce postaje ljupkije. Na ledeni breg se mrai,
gubi svoj sjaj i kravi se najzad. Prestajemo da se sankamo. Sirota Naenjka nema
gde vie da uje one rei, pa nema ni ko da ih izgovara jer se vetar ne uje, a ja se
spremam u Petrograd... na due, moda zauvek.
Nekako pred odlazak, na dva dana, sedim u sumraku u batici, a od dvorita, u
kome stanuje Naenjka, ta batica je odvojena visokom ogradom sa gvozdenim
iljcima... Jo je prilino hladno, ma ubretu ima jo snega, drvee je mrtvo, ali ve
mirie na prolee i, spremajui se na poinak, ivo graku graci. Ja prilazim
ogradi i dugo gledam kroz upljinu. Ja vidim kako Naenjka izlazi na stepenice i
upravlja tuan, oajniki pogled u nebo... Proleni vetar joj duva pravo u bledo,
setno lice... On je podsea na onaj vetar koji nam je hujao onda na bregu kad je ona
sluala one etiri rei, i lice joj postaje alosno, alosno, niz obraze e potei
suza... I sirota devojica prua obe ruke, kao da moli taj vetar da joj donese jo
jednom one rei. I ja, saekavi vetar, izgovaram poluglasno:
- Ja vas volim, Naa!
Boe moj, ta li se zbiva sa Naenjkom! Ona klie, smeka se celim licem i prua
ruke u susret vetru, radosna, srena, neobino divna.
A ja idem da se pakujem...
Davno je to bilo. Sad je Naenjka ve udata; udali su je, ili je sama pola...
svejedno, za sekretara plemikog masalnog fonda i sad ve ima troje dece. Ono
kako smo ja i ona nekad ili na sankanje i kako je vetar donosio do nje rei ja vas
volim, Naenjka, nije zaboravljeno; za nju je to sada najsrenija, najnenija i
najlepa uspomena u ivotu...
I meni sad, kad sam postao stariji, nije vie jasno zato sam izgovarao one rei,
zato sam se alio...
Knjiga albi
Jedne divne veeri isto tako divni ekonom, Ivan Dimitri ervjakov, sedeo je u
drugom redu fotelja i gledao pomou dvogleda Korneviljska zvona. Gledao je i
oseao se na vrhuncu sree. Kad odjednom... U pripovetkama se esto sree ovo
kad odjednom. Pisci imaju pravo: ivot je tako pun iznenaenja! Odjednom mu
se lice namrti, oi se upola sklopie, disanje se zaustavi... skinuo je dvogled s
oiju, nagnuo se i... a-phi!!! Kao to vidite, kinuo je.
Kijanje nije zabranjeno nikome i nigde. Kijaju i seljaci i efovi policije, a ponekad
ak i tajni savetnici. Svi kijaju. ervjakov se nije nimalo zbunio, obrisao se
maramicom i kao lepo vaspitan ovek pogledao oko sebe: da nije koga sluajno
uznemirio svojim kijanjem? Ali se tek sad morao zbuniti. Video je kako stari,
koji je sedeo ispred njega u prvom redu fotelja, briljivo brie rukavicom svoju
elu i vrat i neto guna. ervjakov je u stariu prepoznao visokog inovnika
Brialova koji je imao rang generala i sluio u direkciji saobraaja.
Uprskao sam ga pljuvakom! pomisli ervjakov. Nije moj stareina, ali je ipak
neprijatno. Treba se izviniti.
ervjakov se nakalja, nae se napred i ree apatom generalu na uvo:
- Izvinite, Vae prevashodstvo, ja sam vas poprskao pljuvakom... Sasvim sluajno
sam...
- Molim, molim...
- Tako vam Boga, oprostite. Verujte... nisam hteo.
- Ta sedite, molim vas! Pustite me da sluam!
ervjakov se zbuni, glupo se osmehnu i poe da gleda scenu. Gledao je, ali vie
nije oseao blaenstvo. Poelo ga je muiti nespokojstvo. Za vreme pauze priao je
Brialovu, povrteo se oko njega, i kad je savladao strah, promrmljao:
- Ja sam Vas poprskao, vae prevashodstvo... Izvinite... jer sam... sasvim
nehotice...
- Manite, molim Vas... Ja sam ve i zaboravio, a vi sve istu pesmu! ree general,
a donja mu usna zadrhta od ljutine.
Zaboravio, a oi mu pune zlobe, pomisli ervjakov podozrivo pogledajui
generala. Nee ni da govori. Treba mu objasniti da ja uopte nisam hteo... da je
prirodni zakon, jer moe pomisliti kako sam hteo da ga pljunem. Ako sad ne misli,
kasnije e pomisliti!...
Kad je doao kui, ervjakov ispria eni ta mu se desilo. Uini mu se da je ena i
suvie lakomisleno gledala na celu stvar; bila je malo uplaena, a kad je ula da je
Brialov iz druge ustanove, umirila se.
- Pa ipak otidi, izvini se ree. Pomislie... ne ume da se ponaa u drutvu!
- U tome i jeste nevolja! Izvinjavao sam se, a on nekako udno... nijedne ljudske
rei da kae. Dodue, nije ni bilo vremena za razgovor.
Sutradan ervjakov obue novu uniformu, podia se i poe Brialovu da mu
objasni... Kad je uao u generalovu sobu za primanje stranaka, ugleda mnogo
molilaca, a meu njima i samog generala, koji je ve poeo da prima molbe. Poto
je sasluao nekoliko molilaca, general pogleda na ervjakova.
- Sino u Arkadiji, ako se seate, Vae prevashodstvo poe da raportira
ekonom kinuo sam i... nehotice Vas poprskao... Izvin...
- Kojeta... ta Vam pada na pamet! ta vi elite? obrati se general sledeem
moliocu.
Nee ni da uje! pomisli ervjakov i preblede. Znai, ljuti se... Ne, ovo se ne
sme tako ostaviti... Objasniu mu...
Kad je general zavrio razgovor i s poslednjim moliocem i poao u svoj kabinet,
ervjakov koraknu za njim i promrmlja:
- Vae prevashodstvo! Usuujem se da uznemirim Vae prevashodstvo, ali to
inim, mogu rei, jedino iz oseanja kajanja!... Nisam namerno, i sami izvolite
znati!
General zlovoljno iskrivi lice i odmahnu rukom.
- Pa Vi se prosto podsmevate, potovani gospodine ree i nestade iza vrata.
Kakvo podsmevanje? pomisli ervjakov. Nema tu nikakvog podsmevanja!
General, pa ne moe da shvati! Kad je tako, neu vie ni da se izvinjavam ovom
fanfaronu! Neka ide do avola! Napisau mu pismo, ali dolaziti neu! Bogami
neu!
Tako je mislio ervjakov idui kui. Ali pismo generalu nije napisao. Mislio je,
mislio, ali nikako nije mogao da smisli to pismo. Morao je sutradan opet otii da
objasni stvar.
- Ja sam dolazio jue i uznemirio Vae prevashodstvo promrmlja kad ga general
malo zaueno pogleda ne zato da nekog ismevam, kao to ste Vi izvoleli rei. Ja
sam se izvinjavao zato to sam kinuo i poprskao Vas... a nije mi bilo ni na kraj
pameti da nekog ismevam... Otkud ja smem da ismevam? Kad bismo se mi
podsmevali, onda, znai, nikakvog potovanja prema linostima... ne bi bilo...
- Napolje!! dreknu general iznenada, sav pomodreo i uzdrhtao od besa.
- ta? zapita apatom ervjakov, premro od uasa.
- Napolje!! ponovi general i zalupa nogama. ervjakovu se u utrobi neto
prekide. Obnevideo i ogluveo, on ustuknu prema vratima, izie na ulicu i ode
posrui... Kad je mahinalno doao kui, legao je na divan ne skidajui uniformu
i... umro.
ovek u futroli
Kameleon