Zastava Bosne i Hercegovine proglaena je 4. veljae 1998.

, zamijenivi prethodnu koja je

koritena od neovisnosti. Bosna i Hercegovina jedina je zemlja koja je u 20. stoljeu zastavu
mijenjala etiri puta, s tim da svaka nova zastava nije imala kontinuitet s prethodnom. S
manjim modifikacijama, usvojena je po prijedlogu Carlosa Westendorpa.

Zastava se sastoji od tamno plavog polja s jednakokranim pravokutnim utim trokutom iji
jedan krak dodiruje gornju stranicu zastave a drugi je okrenut prema vijoreoj stranici.
Du hipotenuze trokuta nalazi se devet bijelih petokrakih zvijezda od kojih se prvoj i
posljednjoj vidi samo polovica.

Prvotna svijetloplava boja na zastavi bila je plava Ujedinjenih naroda. Meutim, izabrana je
tamno plava, koja odgovara plavoj boji zastave Europske unije.

Tri kuta trokuta simboliziraju tri konstitutivna naroda BiH: Bonjake, Srbe i Hrvate. Zvjezdice
predstavljaju Europu.

Pitanje zastave Bosne i Hercegovine nije rjeavano Parikim mirovnim sporazumom 1995.,
kojim je konstituirana dananja Bosna i Hercegovina. Politiki su predstavnici konstitutivnih
naroda dugo iznosili radikalno razliite prijedloge zajednike zastave, oko kojih se nisu mogli
dogovoriti. Bilo je prijedloga za zastavu s podijeljenim poljima za Federaciju i Republiku
Srpsku ili za tri konstitutivna naroda, pa ak i jedan za zastavu s dva razliita lica.

Poetkom 1998. godine, Visoki predstavnik za BiH Carlos Westendorp odbacio je sve
autohtone i izaao s nekoliko neutralnih prijedloga oko kojih zastupnici Parlamentarne
skuptine ponovno nisu uspjeli prikupiti potrebnu veinu, uz suzdranost svih
zastupnika SDS-a i HDZ-a. Dana 3. veljae 1998. godine Westendorp je donio Odluku o
nametanju Zakona o zastavi BiH kojom je proglasio sadanju zastavu.

Parlamentarna skuptina Bosne i Hercegovine (Zastupniki dom 6. lipnja 2001., a Dom

naroda 23. svibnja 2001.) usvojila je Zakon o zastavi BiH 2001. godine. Zakon je objavljen
u Slubenom glasniku Bosne i Hercegovine 3. kolovoza 2001. godine.[1]

Zastava Bosne i Hercegovine u Austrougarskoj Monarhiji[uredi VE | uredi]

Zastava Bosne i Hercegovine u Austro-Ugarskoj 1878. godine.

Zastava Hercegovine u Austro-Ugarskoj
Od 1878. kada Bosna i Hercegovina postaju dio Austrougarske Monarhije dobijaju zastave,
Bosna zastavu sa gornjim crvenim i donjim utim poljem a Hercegovina zastavu sa gornjim
utim i donjim crvenim poljem. Zbog nedostatka heraldike tradicije i politike osjetljivosti
Bosna i Hercegovina su dobile novi zemaljski grb tek 1889. godine. Zemaljska vlada BiH je
odredila da e grb biti uto polje s crvenom naoruanom rukom. Grb je nastao na predloku
grba Hrvatinia i kraljevske krune koja je objedinjavala Bosnu i Hercegovinu u jednu cjelinu.
[2]
. Novi grb i zastave trebali su simbolizirati zasebnost Bosne i Hercegovine unutar
Austrougarske Monarhije, ali ujedno jaati formiranje bonjake nacije.[3]
Komunistiko razdoblje[uredi VE | uredi]

Prvi prijedlog zastave SR Bosne i Hercegovine

Nakon raspada Austrougarske Monarhije i uspostavom Kraljevine Jugoslavije 1918., Bosna i
Hercegovina gubi svoju posebnost, pa time i potrebu za posebnim obiljejima.
Raspadom Nezavisne Drave Hrvatske i uspostavom SFR Jugoslavije ponovno se aktualizira
pitanje bosanskohercegovake zastave, odnosno grba.[4]
Zastava neovisne BiH do 1998.[uredi VE | uredi]

Prva zastava Republike Bosne i Hercegovine.

Prva zastava neovisne BiH, usvojena po proglaenju neovisnosti 1992., bila je bijela zastava
sa titom s ljiljanima koji je preuzet od prvog bosanskog kralja iz 14. stoljea Tvrtka
Kotromania. Isti tit sa slinom zastavom koristila je bosanska vojna postrojba u
vrijeme Kosovske bitke protiv Osmanlija. Zastava je zamijenjena jer se smatrala previe
bonjaki orijentiranom. Republika Bosna i Hercegovina nastavila je koristiti zastavu s
ljiljanima i nakon Parikog mirovnog sporazuma sve do veljae 1998., kada je Visoki
predstavnik proglasio sadanju zastavu.
Zastava s ljiljanima se i danas rabi (neslubeno) u naseljima i dijelovima naselja s
bonjakom veinom te na svadbama Bonjaka
Grb srednjovjekovne Bosne, od doba njenih banova i kraljeva do 1463. godine, je
predstavljao grb dinastije Kotromanic: - stit plave boje, koji je na pola podijeljen srebrenom
dijagonalnom gredom, u cijem se lijevom i desnom polju nalaze po tri zlatna ljiljana, sve
nadviseno viteskom glavom sa plastom ili krunom Kotromanica. Ljiljan na grbu dinastije
Kotromanic je ljiljan koji je specifican za Bosnu "Lilium bosniacum".
grb Bosne i Hercegovine prikazan u Fojnickom grbovniku

Grb Bosne prikazan u Fojnickom grbovniku cini smedi stit sa nazubljenom krunom. To je
slozen grb koji se sastoji od dva grba:

Grba Bosne kakav je izradio Ulrich Richental u svom grbovniku radenom izmedu 1414.
1418. godine, koji cine dvije nazubljene koso ukrstene grede, koje na gornjoj strani posjeduju
glave sa krunama. i Grba Ilirije sastavljenog koncem 16. vijeka po zamisli dubrovackih Ilira,
koji predstavlja crveni stitic sa srebrenim polumjesecom i osmokrakom zvijezdom, okrenut
prema gore.

Grb odaje da Fojnicki grbovnik nije sastavljen 1340. godine nego da potjece iz vremena
ilirskog pokreta u Dubrovniku, dakle krajem 16. vijeka. Takoder postoje indicije da su ovaj
grb koristili ustanici u XIX vijeku.

rb Bosne i Hercegovine od 1878. do 1918. godine

Grb Bosne i Hercegovine, koristen za vrijeme Austro-Ugarske okupacije je modifikacija grba

Hrvoja Vukcica Hrvatinica bosanskog velikasa iz 14. vijeka.[citat potreban] Grb je
predstavljao: Zlatni stit, iz cijeg lijevog srebrenog obruba, izlazi crvena oklopljena savijena
ruka, koja drzi srebrenu sablju, sa zlatnom drskom, okrunjen krunom od heraldickih lijljana.

Grb Bosne i Hercegovine od 1946. do 1992. godine

Grb NR /SR Bosne i Hercegovine je usvojen 31. decembra 1946. godine zajedno sa zastavom
NR kasnije SR Bosne i Hercegovine. Blazon grba: Iza dva ukrstena snopa psenice, nalazi se
kontura naselja, sa dva dimnjaka iz koji se pusi dim, ispred zupcanika, sve okruzeno vijencem
s crvenom trakom. Vijenac se sastoji od jelinih grancica sa desne strane i grancica bukve sa
lijeve strane, nadvisen zlatno obrubljenom crvenom petokrakom zvijezdom.

Grb Republike Bosne i Hercegovine od 1992. do 1998. godine

Grb Republike Bosne i Hercegovine zvanicno je usvojen 4. maja 1992. godine. Zasnovan je
na grbu prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanica. Grb predstavlja zlatno obrubljeni,
plavi stit, podijeljen na dva polja srebrenom dijagonalnom gredom sa po tri ljiljana zlatne boje
u svakom polju.

Sadasnji grb Bosne i Hercegovine

Sadasnji grb Bosne i Hercegovine je usvojen 20. maja 1998., a zasnovan je na zastavi Bosne i
Hercegovine. Grb cini zasiljeni plavi stit, u cijem se gornjem desnom uglu nalazi zlatni tugao,
a paralelno lijevoj strani (hipotenuzi) trougla, od gornjeg do donjeg ruba, proteze sedam
srebrenih izlazecih zvijezda. Grb je sastavni dio zastave Bosne i Hercegovine i simbol njenog
historijskog i drzavnog kontinuiteta i u novim, promijenjenim drustvenim okolnostima. Kao
drzavni simbol stupio je na snagu 4. februara 1998. godine, cime je u upotrebi zamijenio
dotadasnji grb Republike Bosne i Hercegovine sa ljiljanima, koji je i dalje ostao ukorijenjen
kao nacionalni simbol Bosnjaka.

Intermezzo (Intermeco) je naslov muzike podloge nove nacionalne himne Bosne i

Hercegovine. Muzika podloga nove himne je usvojena 10. februara 1998. godine zajedno sa
novom zastavom.

Stara himna Jedna si jedina je, zbog navodnog iskljuivanja spominjanja Srba i Hrvata u
tekstu[potreban citat] ,iako tekst nije pominjao bosanskohercegovake etnike grupe, zamijenjena je
instrumentalnom himnom, pa je tako nova himna bez teksta i bez naslova. Himne se obino
nazivaju po naslovu teksta, npr. stara himna Jedna i jedina, himna Kanade i dr.

Usvojenu muziku podlogu komponovao je Duan esti.

1 natjeaj

polovinom 1998. godine Ured visokog predstavnika raspisuje javni natjeaj za himnu.
Pristiglo je oko 80 radova, a struno povjerenstvo je tri rada preporuilo Parlamentarnoj
skuptini Bosne i Hercegovine.

Zastupniki dom je 10. veljae 1999. odluio da Intermeco bude nova himna, ali Dom naroda
nije usvojio zakon u istovjetnom tekstu. To je izazvalo reakciju tadanjeg visokog
predstavnika Carlosa Westendorpa: Bonnskim ovlastima je 25. lipnja 1999. donio Zakon o
dravnoj himni.[1] Zakon propisuje glazbu, ne i tekst. Objavljen je u Slubenom glasniku BiH
(br. 19/01.) etiri dana kasnije, a slubena primjena poela je od 7. srpnja.[2]
Time je zamijenjena himna Jedna i jedina koja se neslubeno koristila na prilikama poput
nogometnih utakmica.[2] Za razlog se spominje navodnog iskljuivanje spominjanja Hrvata i
Srba u tekstu, iako sam tekst ne spominje ni jedan bosanskohercegovaki narod.

2 natjeaj
atjeaj za tekst himne otvoren je 20. lipnja 2008., a zadnji rok za prijavu prijedloga bio je 1.
listopada.[3] Pristiglo je 339 radova, a posebno oformljeno povjerenstvo odabralo je dva.
Pobjedniki rad napisali su skladatelj himne Duan esti i Benjamin Isovi.[4] Meutim, tekst
nije prihvaen u parlamentarnoj proceduri.

Nonje kod hrvata , srba i muslimana

Hrvatske narodne nonje u Bosni i Hercegovini predstavljaju dio kulturne batine hrvatskog
naroda u toj zemlji, s neobino irokim rasponom razliitih nonji. Narodne nonje i folklor su
neodvojivo povezani s nainom ivota te reflektiraju drutvene i kulturne posebnosti
pojedinih zemljopisnih podruja i podneblja gdje ive Hrvati.

Izraz su likovnog shvaanja i odraavaju razne povijesne utjecaje. Hrvatske narodne nonje
vrlo su raznolike i bogato izraene. Do polovice XIX. stoljea nosilo ih je uglavnom
stanovnitvo u seoskim sredinama. Po nainu odijevanja prepoznavalo se odakle osoba dolazi.
Hrvatske narodne nonje u Bosni i Hercegovini mogu se podijeliti na dinarske (koje ukljuuju
i hercegovake), srednjobosanske i posavske.

Na teritoriju Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj razliitih nonji. Sve ove
nonje formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove
elemenata mnogih kulturnih utjecaja, koji su utjecali na razvoj ne samo nonji nego i
openito na povijesna i drutvena zbivanja. Zbog toga u tim nonjama nalazimo
tragove balkanske, mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili
svoj peat na narodne nonje i nesumnjljivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji. Istraiti
kako su izgledali ljudi u narodnim nonjama je bilo mogue prije svega sa materijalnim
arheolokim ostacima u vidu tkanica, odjevnih predmeta i nakita.
Nonje iz Duvna

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi

poredanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao to je sluaj sa tokama. Na ovom nalazitu
pronaeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noa. Jasno se vidi struktura
tkanja u etiri nita i u vidu riblje kosti, iste takve nailazimo na alvarama mukarca u
dinarskim i srednjobosanskim nonjama. Takvi arheoloki ostaci iz srednjeg vijeka sauvani
su samo fragmentarno, npr.: enska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, naunica,
a znaaj im je pojaan injenicom da su upotrebljavani i kasnije u XIX. stoljeu. Veina
nonje vlastele u srednjem vijeku je bila izraena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane.
Iz arhivskih dokumenata srednjeg vijeka, uglavnom iz dubrovakih arhivskih spisa, spominju
se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi
nonje bosanske vlastele.

Iz XVI. stoljea datira i jedan turi podatak koji kae da se krani obaju vjerozakona
odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo po tome to ne briju glave kao Turci.[1] Daleko
iscrpniji je bio uveni Evlija elebija, koji je ostavio podatke o nonji iz XVII. stoljea i to
uglavnom o sarajevskoj gradskoj nonji. Sarajevo je bilo jak trgovaki centar, najznaajniji u
Bosni i Hercegovini i jedan od jaih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su pristizale i sa
istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe arolikog sastava gradskog stanovnitva.
Drutvene i politike prilike toga vremena utjecale su na promjene u nonji kroz razne propise
u XVIII. stoljeu. Godine 1794. Haamudin paa izdao je poseban propis kojim je za
bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjee.

Kako muslimani, katolici i pravoslavci, tako su i idovi bili potinjeni ovim propisima i
pokazivali veliku sklonost da se oblae kao i vladajua klasa. Zbog toga su ponekad morali da
plaaju kazne. Crvena oha je bila dozvoljena samo feudalnoj vladajuoj klasi. Pravila su
vrijedila i za obuu. Npr. idovske ene su se nosile veoma slino muslimanskim, ali im je
bilo zabranjeno nositi ute i crvene ime. Nemuslimani, muskarci kao i ene, su morali nositi
obuu crne boje.

Razdoblje XIX. stoljea obiluje veim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi
koji ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nonji. Meu njima su skoro uvijek
zabiljeeni opisi gradskih nonji , ali ima i opisa seoskih nonji: putopisi Ivana Franje
Jukia, Ivana Kukuljevia Sakcinskog i Matije Maurania. Bilo je to vrijeme tadanje
globalizacije i modernizacije bosanskog drutva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i
narodne nonje, iseavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija,
industrijskih otkria s kraja tog stoljea, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Srpski narodna nonja zauzima istaknuto mjesto u kulturi i tradiciji srpskog naroda . Njena
uloga kroz povijest je vrlo bitna kao simbol etnikog identiteta, a istie se i po likovnim i
estetskim vrijednostima. Do nas su uglavnom stigle sauvane odjevne cjeline iz 19. i prvih
desetina 20. vijeka , sa raznolikim oblicima i ukrasima kako u enskim tako iu mukim
nonjama. Svaku oblast koju su nastanjivali Srbi kroz povijest, karakterizirala je posebna
nonja. Po nainu odijevanja prepoznavalo se ne samo odakle je ko nego, osobito u
mjeovitim etnikim sredinama, i kojoj etnikoj odnosno nacionalnoj zajednici regiji. U svom
povijesnom razvoju, raznovrsne narodne nonje imale su mnogostruka znaenja u ivotu
naroda, ali su bile izloene i mnogobrojnim utjecajima izmeu razliitih etnosa, tako da osim
obiljeja vremena u kome su rukotvorenijem i noene, sadrani su i drugi odjevni elementi iz
proteklih vremena. [1]

a teritoriji Bosne i Hercegovine nailazimo na veliki broj razliitih nonji. Sve ove nonje
formirale su se kroz dugi niz godina i nose u sebi elemente ili pak samo tragove elemenata
mnogih kulturnih utjecaja, koji su uticali na razvoj ne samo nonji nego i openito na
istorijska i drutvena zbivanja. Zbog toga u naim nonjama nalazimo tragove balkanske,
mediteranske i orijentalne kulture. Ovi kulturni utjecaji su ostavili svoj peat na narodne
nonje i nesumnjivo doprinijeli njihovoj diferencijaciji.Istraiti kako su izgledali ljudi u
narodnim nonjama je bilo mogue prije svega sa materijalnim arheolokim ostacima u vidu
tkanica, odjevnih predmeta i nakita.

U starim ilirskim grobnicama na Glasincu otkriveni su u nekim grobovima ukrasi od pucadi

poreanih tako da pokrivaju cijela prsa, isto kao to je sluaj sa tokama. Na ovom nalazitu
pronaeni su i okamenjeni ostaci tkanina, omotane oko jednog noa. Jasno se vidi struktura
tkanja u "etiri nita" i u vidu riblje kosti ; iste takve nailazimo na alvarama mukarca u
dinarskim i srednjobosanskim nonjama.Takvi arheoloki ostaci iz srednjeg stoljea sauvani
su samo fragmentarno, npr.: enska kapa u Biloj kod Travnika, razni oblici prstenja, minua,
a znaaj im je pojaan injenicom da su upotrebljavani i kasnije u 19. stoljeu.Veina nonje
vlastele u srednjem stoljeu je bila izraena od skupocjenih tkanina uvezenih sa strane. Iz
arhivskih dokumenata srednjeg stoljea, uglavnom iz dubrovakih arhivskih spisa, spominju
se npr. haljine ad modum bosnensem, zatim pojas zvan centura larga bosignana, kao dijelovi
nonje bosanske vlastele.

Iz 16.stoljeu datira i jedan turi podatak koji se moe proitati u knjizi putopisca Benedikt
Kuripei "Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530"- izdanje Sarajevo 1950.,
str. 23. Tu stoji da se hriani obiju vjerozakona odijevaju isto kao i Turci, a razlikuju se samo
po tome to ne briju glave kao Turci.

Daleko iscrpniji je bio uveni Evlija elebija koji je ostavio podatke o nonji iz 17. stoljea i
to uglavnom o sarajevskoj muslimanskoj-gradskoj nonji.Sarajevo je bilo jak trgovaki centar,
najznaajniji u Bosni i Hercegovini i jedan od jaih na Balkanu. Karavane svakovrsne robe su
pristizale i sa istoka i sa zapada da bi zadovoljile potrebe arolikog sastava gradskog
stanovnitva. Drutvene i politike prilike toga vremena uticale su na promjene u nonji kroz
razne propise u 18.vijeku. Godine 1794. Haamudin paa izdao je poseban propis kojim je za
bosansku raju bila propisana boja i vrsta odjee.
Kako bosanci katolici i pravoslavci, tako su i jevreji bili potinjeni ovim propisima i
pokazivali veliku sklonost da se oblae kao i vladajua klasa. Zbog toga su ponekad morali da
plaaju globe. Crvena oha je npr. bila dozvoljena samo feudalnoj vladajuoj klasi. Pravila su
vrijedila i za obuu. Npr. jevrejske ene su se nosile veoma slino muslimanskim, ali im je
bilo zabranjeno nositi ute i crvene ime. Nemuslimani, muskarci kao i ene, su morali nositi
obuu crne boje. To je naravno najtee padalo enema, njihova sklonost ka obui, posebno
kod jevrejskih ena je po nekoliko puta godinje zauzimala mjesto u raunu jevrejske vjerske
zajednice.

Period 19.stoljea obiluje veim brojem podataka nego ranije. To su uglavnom putopisi koji
ponekad ostavljaju i detaljan opis pojedinih nonji. Meu njima su skoro uvijek zabiljeeni
opisi gradskih nonji , ali ima i opisa seoskih nonji: putopisi Ivana fra Jukia, Ivana
Kukuljevia-Sakcinskog i Matije Maurania. Bilo je to vrijeme tadanje "globalizacije" i
modernizacije bosanskog drutva, vrijeme kada su neke tradicije, pa tako i narodne nonje,
iseavale ili gubile na snazi, dok su neke nastajale zbog boljih komunikacija, industrijskih
otkria s kraja tog stoljea, i dolaska Austro-Ugarske 1878. godine.

Vrh stranice

Materijali

Do kraja 19. stoljea narodna nonja seoskog stanovnitva je bila najveim dijelom domae
proizvodnje. Izraivale su je ene na selu, a neke dijelove su radile seoske i gradske zanatlije.
Materijali za nosnju su izraivani od vune, lana, konoplje i koe. Od lana i konoplje tkalo se
platno za osnovne dijelove: koulju, gae, kao i enske marame za pokrivanje glave. isti lan
se koristio za praznine dijelove nonje, dok se mijeao sa konopljom za svakidanje dijelove.
Pamuk koji je bio u velikoj upotrebi u gradskoj nonji se poeo upotrebljavati na selu krajem
19.stoljea i to najprije u srednjoj i istonoj Bosni, Posavini i Hercegovini.

Vuna je imala najveu primjenu u izradi nonje. Od nje se izraivalo sukno, nevaljano i
valjano, za sve gornje haljetke, kako ljetnje, tako i zimske. Osim toga i za arape, pregae,
tkanice i torbe. Boje su bile bijela, crna i tamnoplava i takvo valjano sukno se upotrebljavalo
kod svih etnikih grupa.

Koa se upotrebljavala najee u sirovom stanju, nepreraena, samo osuena.Od nje je

izraivana obua, tj. opanci koji su se nazivali putravci, oputnjaci, fanjaci. Oputa kojom su se
pleli ovi opanci bila je od tanje ovije ili kozje koe.Pored ovakvih oputara pravili su se i
posebni opanci od "uinjane" koe, a nosili su ih imuniji mladi ljudi krajem 19. stoljea, sve
dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nosnji. Ova pojava se vee ustvari za uticaj Austro-
Ugarske. Od toga su koristi imali oni siromasniji, koji su poeli da nose opanke od "uinjane"
koe, koji su bili jeftiniji od cipela.
Opanci od "uinjane" koe su se izraivali najvie u Sarajevu, Visokom, Travniku, Jajcu,
Banjaluci, Bugojnu, Tuzli, Brkom, Bijeljini. Sarajevski opanci, tzv. sarajski, kao i visoki su
imali svoj poseban stil i razlikovali se od travnikih "abara" i branskih "bijelih opanaka".

Pored materijala domae proizvodnje u narodnim nonjama na naoj teritoriji nalazimo

krajem 19.vijeka u manjoj mjeri i materijale manufakturne i fabrike proizvodnje. Tkanine
manufakturne proizvodnje uvozile su se jo u srednjem stoljeu u Bosnu i sa Istoka i sa
Zapada. Dolazile su najee posredstvom dubrovakih trgovaca. Od ovih materijala najvie
su se upotrebljavali somot i crvena oha. Ovi materijali su se krajem 19. stoljea
upotrebljavali najvie kod imunijeg seoskog stanovnitva.
U Hercegovini, zapadnoj i srednjoj Bosni, poznate su bile jeerme od crvene ohe kod
mukaraca, u zapadnoj Hercegovini i

Do kraja 19. veka je tradicionalna nonja seoskog stanovnitva Bosne

i Hercegovine bila najveim delom domae proizvodnje.
Tradicionalnu seosku nonju Bosne i Hercegovine su izraivale ene
na selu, a neke delove su radile seoske i gradske zanatlije. Materijali
za tradicionalnu nonju Bosne i Hercegovine su izraivani od vune,
lana, konoplje i koe. Od lana i konoplje tkalo se platno za osnovne
delove nonje : koulju, gae, kao i enske marame za pokrivanje
glave. isti lan se koristio za praznine delove tradicionalne nonje,
dok se za svakodnevne delove, meao sa konopljom. Pamuk, koji je
bio u velikoj upotrebi u gradskoj nonji, Bosne i Hercegovine se
poeo upotrebljavati na selu krajem 19. veka, i to najpre u centralnoj i
istonoj Bosni, Posavini i Hercegovini. Vuna je imala najveu
primenu u izradi tradicionalne narodne nonje Bosne i Hercegovine.
Od nje se izraivalo sukno, nevaljano i valjano, za sve gornje haljetke,
kako letnje, tako i zimske. Osim toga vuna se koristila i za arape,
pregae, tkanice i torbe. Boje su bile bela, crna i tamnoplava, i takvo
valjano sukno se upotrebljavalo kod svih etnikih grupa. Krajem
prolea su mukarci u Bosni i Hercegovini iali ovce, a ene su bile
zaduene za pripremu i preradu vune.
Koa se upotrebljavala najee u sirovom stanju, nepreraena, samo
osuena. Od nje je izraivana obua, tj. opanci koji su se nazivali
putravci, oputnjaci, fanjaci. Oputa kojom su se pleli ovi opanci bila je
od tanje ovije ili kozje koe. Pored ovakvih oputara pravili su se i
posebni opanci od uinjane koe, a nosili su ih imuniji mladi ljudi
krajem 19. veka, sve dok se cipele nisu pojavile u narodnoj nonji.
Ova pojava se vezuje zapravo za uticaj Austro-Ugarske. Od toga su
koristi imali oni siromaniji, koji su poeli da nose opanke od
uinjane koe, koji su bili jeftiniji od cipela.

Ganga
Glavni lanak: Ganga

Ganga je vrsta pjevanja koja je nastala u seoskim podrujima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Crne Gore.
Najee se pjeva u podrujima Hercegovine i Dalmacije, a moe se uti u Lici, Karlovcu i seoskim podrujima
zapadne Crne Gore. Ganga je napjev, jedan od naina na koji se u Hercegovini pjevaju izvorne narodne pjesme.
To je vrsta melodije kod koje jedan od pjevaa vodi, a svi ostali snanim glasovima podravaju pjesmu. Sve
izvorne pjesme sa podruja Hercegovine i ire svrstavaju se pod pojam gange, iako se na drugi nain pjevaju. [1]

epsijanje
Glavni lanak: Tepsijanje

Tepsijanje u Bosni i Hercegovini spada kao dio balkanskog folklora. To je starinski nain pjevanja narodnih
pjesama uz okretanje okrugle i plitke bakrene tepsije. Tepsijanje se izvodi tako to se tepsija uspravno postavi na
sofru (siniju) ili na pod, pa joj se u poetku desnom rukom da snaan zamah, dok se kasnije samo lakim
pokretima odrava kovitlanje. Radi ritmikog zveckanja na ruci kojom se okree tepsija, nalazi se po nekoliko
prstenova ili sveanj kljueva. Tepsijanje izvode djevojke ili mlae ene, a nekada su to radili i mukarci. Pjeva
djevojka koja okree tepsiju ili njena drugarica, a pjesmu moe izvoditi i po nekoliko djevojaka. Uz tepsiju se
najee pjevalo u Bosni i Hercegovini, Sandaku, Crnoj Gori, Kosovu i u Srbiji. Kod muslimanskog dijela
stanovnitva u BiH tepsijanje se izvodilo na svadbama i sunnetlucima, a kod pravoslavnog stanovnitva u BiH,
Srbiji i Crnoj Gori na slavama, sijelima, krtenjima i u jesen kada se smire jesenski radovi. Iako je tepsijanje na
nae prostore dolo sa Turcima, ono je prihvaeno od veine naroda na Balkanu. [4]