SINDBADOVA PUTOVANJA

SINDBAD POMORAC
U doba halife Harun Raida, vladara pravovjernih, ivio u Bagdadu neki nosa po imenu Sindbad
Nosa. Bio je to puki siromaak koji je na glavi nosio svijetu espap i tako zaraivao svakodnevni
hljeb. Sluaj je htio da je jednog pretjerano toplog dana prtio neto preteko, pa se silno umorio pod
teretom, oblio ga svega znoj, a i ega mu bijae uveliko dojadila. Naiao je ispred kapije nekog
trgovca, pred kojom bijae isto i uredno, a i sam zrak vrlo ugodan.

Kraj same kapije nalazila se poiroka kamena klupa, te nosa na nju spusti breme da se malko osvjei
i odmori. U isti mah udari povjetarac s kapije i donese otar miris koji udari nosau u ula pa se on
svali na kraj klupe. On samo to je tu sjeo, iznutra zau zvuke struna i lutnji uzbudljive glasove,
razliite arapske pjesme... Zauje ak i pjevanje ptica: grlica, slavuja, kosova, golubova grivnjaa
koji su izvodili svoje pjesme cvrkutanjem na razliite naine.

Nosa se udom zaudi svemu tome i lijepo poskoi od neke dragosti. Digne se i kroi korak-dva
prema toj strani, najednom ugleda pred kuom veliku batu i u njoj mnotvo momaka, slugu, robova,
dvorjana, neto to se moe nai samo u careva i vladara! A kad dopre do njega miris finih pia i
jela, nosa upravi pogled nebu i ree:

"Slava tebi, gospode, koji uzdie koga hoe a koga, opet, hoe ponizuje! ini koga hoe
bogatim a koga hoe siromanim! Tako je, eto, neko uvijek umoran a neko miran i spokojan! Neko je
sretan a neko poput mene..."

A zatim nastavi u stihovima:

Koliko li jadnika poinka nema

a on u hladovini najboljoj lei!

Sve mi gore udarce nosi sudbina

Moj je tovar uvijek sve tei i tei.

On je sretan ne stie nesrea njega,

ja u zlu se praakam k'o riba u mrei.

Ugodnou on je obdaren i au

pred njim su sva jela i napici svjei.

to sam ja to, on je, a ja, to i on

Kap smo ista; tek od mene bjei

To je, eto, razlika koja nas dijeli.

Sunce sija za njega, a za mene snijei!

Kad izreda te stihove i iskiti pjesmu, spremi se polako uprtiti tovar i polako krenuti, ali u isti mah
ispade pred njega na kapiju mladoliko i naoito mome lijepa stasa i u gizdavoj odjei, uhvati nosaa
za ruku i ree mu:

"Hajde ui i popriaj malo s mojim gospodarem, on te zove!" Nosa nije bio rad da zalazi unutra ali
mu ono mome ne dade drugaije, te on onu balu ostavi u predvorju, kod vratara, i s mladiem ue u
kuu. Ve na prvi pogled opazi da se nalazi u sjajnoj palai koju je krasila velianstvenost i ljepota.
Ue u veliku dvoranu i preletje oima uzdu i poprijeko kad li u dvorani sve ugledna gospoda i
visoki gosti! Tu su sve vrste cvijea, sve vrste mirisa, razliite zakuske, cijelo brdo kojekakvih vrsta
prekrasnih jela, voa, pa vina od najplemenitije vinove loze, najposlije, tu su i lijepe robinje, i
razliiti instrumenti.

Gosti posjedali redom, naokolo, prema asti i dostojanstvu, a u samom proelju sjedi krupan,
dostojanstven ovjek koga su brojne godine, vidjelo se to dobro, mlatnule po zubima prednjim; imao
je divne crte lica i lijep oblik tijela, a na njemu su bile vidljive gordost, ponos, ast i dostojanstvo.

Iznenadi se nosa kad sve to vidje i odmah pomisli u sebi:

"Bog mi i dua, ovo je zacijelo neka rajska baa ili e biti da su dvori nekog vladara ili cara!"

Pribra se brzo pa ih uljudno pozdravi i poljubi zemlju pred njihovim nogama a zatim se ispravi i osta
pognute glave stojei pred njima. Domain mu otpozdravi lijepim besjedama i dobrodolicom, a
onda ga pozva da prie blie i da sjedne kraj njega.

Nosa prie i sjede a domain ti odmah stavi pred njega onih slasnih i raznovrsnih jela. Prihvati se
nosa i pone jesti i jeo je dokle god je mogao. Kad se najeo, opra ruke, zahvali Allahu na davanju i
domainu na ljubaznosti i asti. Domain mu ponovno iskaza dobrodolicu i ree: "Bio ti srean
dananji dan, kako se zove i ime se bavi?"

"Ime mi je, gospodaru", kaza on "Sindbad Nosa. Nosam na glavi svijetu to god treba i tako se
prehranjujem."

"Neka zna, nosau", ree starac s blagim osmijehom na licu, "da ti je ime isto kao i meni

ja sam Sindbad Pomorac. Nego imam elju da mi ponovi one stihove to si ih malo prije govorio
kad si bio pred kapijom."

Nosaevo lice obli rumen od stida i stade se ispriavati: "Due ti tvoje, ne uzimaj to za zlo,
gospodaru, umor, nevolja i prazna ruka ue ovjeka svakakvoj nepristojnosti i budalatini."

"Nita se ne stidi" doeka domain "ti si mi kao i brat! Daj da ujem onu pjesmu jer me ona zaista
zadivila kad sam uo kako je kiti dok si stajao pred vratima." Nosa ne imade kud i ponovi pjesmu.
Svidje se ona Sindbadu Pomorcu i sav se ozari pa e rei Nosau: "Neka ti je znano, nosau, da je
moja prolost vrlo udnovata. Ja u tebi ispriati sve to to mi se zbivalo prije nego to sam postao
ovo to sam sad. Do ove sree i dvora doao sam tek poto sam proivio grdne muke, silne uase i
teak umor. Da ti je samo znati koliko me je puta poklopila zla sudbina, zamor, udes! Sedam sam puta
putovao po svijetu a svako to putovanje pria je za sebe i svako se razlikuje po zanimljivostima. To
su dogaaji od kojih ti staje pamet a sve je moralo tako biti, tako da nita nisam mogao izbjei od
onoga to mi je zapisano!"
PRVO PUTOVANJE
"I, eto, sluajte gospodo i odlinici"! okrenu se Sindbad Pomorac prema gostima i otpoe svoju
priu.

"Otac mi je bio trgovac i to jedan od najuglednijih ljudi i trgovaca u svojoj pokrajini.

Imao je teko blago i silnu robu, ali umrije jo dok sam ja bio dijete i tako mi ostavi sav taj imetak,
pa jo kue, zemlje i brojne prihode. im sam postao punoljetan, uzeo sam sve u svoje ruke pa stao
uivati u lijepim piima i jelima, druiti se s momcima, gizdati se u lijepe haljine i hodati s
prijateljima i drugovima. Uvrtjelo mi se u glavu da e to kod mene trajati do smrti i da u uvijek tako
lijepo ivjeti. Potraja to, meutim, neko vrijeme a ja dooh pameti trgoh se, ali b sve kasno; imanje
otilo, moj ivot se i te kako izmijenio. Kad ja dooh sebi, naoh da je otilo u nepovrat sve to sam
imao!

Poduze me zebnja za svoju budunost a tad mi padoe na pamet rijei naeg gospodina Sulejmana
Mudrog, a sina Davudovog, koje sam nekada davno uo:

"Troje je bolje od troga, umrli as od roenja, iv pas od mrtvog lava a grob od bijede i sramote".

Sjetivi se tih rijei, skoim, iskupim jo ono malo pokustva i haljina to mi je ostalo, te to sve
prodam, zatim isprodavah zemlje, kue i sve drugo to sam jo imao u rukama i sastavih jedva tri
hiljade groa! Zavrgla mi se bila u glavi misao da se otisnem u bijeli svijet i tada se sjetih i pjesme
nekog pjesnika:

Cilj to uzme vii trud te eka vei

hoe li da prodre radi i po noi!

Biserje ko trai roni u dubine,

do bogatstva da bi doao i moi!

Ako trai uspjeh bez ikakva truda,

do svog cilja nikad nee moi doi!

Rijeim se, skoim i nakupujem espapa, raznih roba i svega to e mi trebati na putu.

Vukla me elja da putujem morem i ja se ukrcam na jednu lau sa cijelim drutvom nekih trgovaca
koji su kretali laom iz Basre. Otplovili smo i tako jedrili danju i nou sve dok nismo stigli do
jednog krasnog otoka koji po svojim ljepotama bijae slian rajskoj bati. Gospodar lae pristate uz
obalu, baci sidro i spusti ljestve pa se iskrcae svi koji su bili na lai. Odmah se napravie ognjita
pa se svi razletjee: neko kuha, neko pere rublje a neko, opet, ide u razgledanje otoka. Ja sam bio
meu tim posljednjim. Malo zatim putnici se iskupie da togod pojedu i popiju, da se zabave i
odmore, i mi upravo u tome, kad li povika kapetan to mu grlo pridaje: "Vi sretni putnici, pourite
lai, ukrcavajte se to prije! Ostavljajte sve svoje stvari, spaavajte ivote!

Kopno na kojem stojite nije ostvro nego grdni kit koji se upoprijeio na morskoj puini! Po njemu se
nakupio pijesak, a raste, eto, i drvee od kadikad, pa vam se ini da je to otok! Kad ste naloili na
njemu vatru, on je osjetio toplinu i pokrenuo se. Evo, upravo u ovaj as uranja u more, zajedno s
vama. Svi ete se podaviti! Traite glavi spasa dok niste svi stradali!

Ostavljajte sve!" im putnici ue kapetanov glas, svi potrae i nagrnue bre-bolje skakati u lau
ostavljajui sve stvari i odjeu, kazane i ognjita.Neko se doepa lae neko jo i nije a "otok" se
silno potrese i ode na dno sa svim onim to je bilo na njemu i za tili se as valovito more sastavi nad
njima.

Ja se, gle, naoh meu onima to zaostae na "otoku" te se svi uvalismo u more. Moja se druina
odmah utopi, a mene usud sauva od propasti. Podari mi, naime, jedno od onih velikih vjedara u
kojima su malo prije putnici prali rublje, a ivot, pusto, ionako drag ovjeku, pa ti ga ja bre-bolje
dograbim, zakoraim u njega i stanem poput vesala grabiti nogama po vodi a bijesni valovi
poigravaju se sa mnom i s desne i lijeve strane.

Kapetan je ve bio razvio jedra i otplovio sa onima koji su se ukrcali na lau, a da se nije ni obazro
na one koji su ostali u vodi. Pratio sam ih pogledom i nadao se spasu, sve dok mi laa nije sasvim
umakla iz vida, a tada dooh do uvjerenja da mi je smrt neizbjena!

Ostao sam tako u vodi cijeli dan i iduu no. A kad bi drugi dan, spopadoe me valovi i vjetar me
baci pred neko kopno. Obala je bila veoma strma a po kopnu nekakvo drvee koje je nadnijelo grane
nad samo more; te se odmah prihvatim za granu nekog visokog stabla, objesim se o nju upravo kad
sam bio na rubu propasti i nekako se uzverem na kopno. Pogledam svoje noge. Na njima otekline, po
stopalima rane i ujedi od riba a ja to do tada nisam osjeao od velika jada i napora koje sam
poduzimao da se spasim. Vidjeh to, onesvijestih se i odmah se svalih na mjestu gdje bijah sjedio.
Leao sam tako onesvijeen i polumrtav sve do idueg dana, a tada me obasja i ogrija sunce. Dooh
sebi, pogledah odmah u noge kad obje jo uvijek nateene. Stadoh se as vui, as puzati na
koljenima. Na tom otoku bilo svakojaka voa, izvora pitke vode, ja ti se dograbim voa pa udri jedi!
Proe mi tako nekoliko dana i dua mi se povrati, pa malo ivnuh i lijepo omoah. Stadoh onda o
kojeemu razmiljati i vrljati tim kopnom uivajui u svemu to se tu nalazilo. Odlomio sam jednu
granu i opirem se o nju.

Jednog dana zagledam se u drugi kraj otoka i, odjednom, ugledam jednu priliku. Pomislih da bi to
mogla biti zvjerka ili koja morska ivotinja i radoznalo prioh blie, kad li to krupna bedevija
privezana na samoj obali. im joj se prikuih, stade prema meni strahovito rzati, ja se uplaih i
natisnuh bjeati a u isti mah nie ispod zemlje neki ovjek, potra za mnom i stade vikati: Ko si ti?
Odakle si doao? Zato si doao ovamo?

Gospodaru stanem i odgovorim ja sam stranac. Bio sam u nekoj lai pa se utopih ja, neki moji
saputnici i posada. Uhvatio sam neko vedro, sjeo u njega, ono je onda plivalo sa mnom i tako su me
eto, talasi izbacili na ovaj otok. im ovaj ovjek u ta mu rekoh, uhvati me za ruku i dobaci: "Hajde
sa mnom!"
Ja ga posluah i pooh, a on me onda uvede u neko podzemno skrovite. Dovede me u neku veliku
prostoriju i napravi mi mjesto u samom proelju. Prinese mi tu nekakva jela a ja bijah izgladnio,
naklopim se i najedem. Poslije toga upita me onaj ovjek za moje zgode i nezgode pa mu ja sve
potanko razglobih od poetka do kraja. On se silno zaudi mome prianju. A kad priu zavrih,
zamolih ga:

"Gospodaru, tako ti svega, ne srdi se na mene, hou neto da te upitam. Ja sam, eto, priao sve o sebi
i to sve po istini, pa bih sad elio da i ti meni kae ko si, zato sjedi u ovoj zemunici i zato si
privezao onu kobilu na obali."

"Ima nas cijela eta" odvati on "a ostali su se razili po obali. Mi smo konjuari cara Mihriana i
pod naom upravom stoje svi njegovi konji. Svakih trideset dana mi dovodimo kobile plemenite
pasmine u vrijeme mlaaka, priveemo ih negdje na otoku, a mi se onda sakrijemo u ovo sklonite da
nas niko ne vidi. Tada izlazi po njuhu iz mora po koji drijebac izmeu morskih konja, okrene se oko
sebe i kad ne opazi nikoga, on prie drebici i oplodi je, a onda eli da je povede sa sobom u more,
no ona se ne moe pokrenuti jer je privezana.

drijebac tada poinje da je grize zubima, rita se i njiti. Mi kad to ujemo, izlazimo napolje i viemo
na njega, poplaimo ga i otjeramo. drebica, koja je sada drebna, poslije godinu dana odrijebi
drebe koje vrijedi itave carske hazne. Ne moete na cijelom svijetu nai takvog! Ba sada je
vrijeme da se drijebac pomoli pa, kad zavrimo posao, poveu te naem caru Mihrianu. Znaj
dobro da se nisi s nama naao da nikad nikoga na ovom otoku ne bi naao, niko za tebe ovdje ne bi
znao i ti bi skapao od gladi. Mojom e, eto, zaslugom ostati u ivotu! Vratie se, moda, ak i u
svoj rodni kraj!"

Poto on meni to tako ispria ja mu se lijepo zahvalih i zaeljeh mu svako dobro zbog njegove
ovjenosti i dobrote. Mi jo estito nismo ni zavrili razgovor, a iz mora izae drijebac i stade
silno njiskati, htjede drebicu potjerati sa sobom poto ju je oplodio, ali bi mu uzalud! Moj konjuar
ti zgrabi sablju i tit i istra napolje pa stade zveketati sabljom po titu i zapoe vikati na svoju
druinu:

"Tjerajte drijepca, tjerajte drijepca!"

U tren oka dotrae oni s kopljima, bukom, galamom i morski konj se poplai i zaas ode svojim
putem, zagnjuri se u more, poput bizona velik, i zamae!

Tada onaj konjuar sjedne da malo odahne, uto se iskupi i ostala druina i svaki dovede po jedno
konje. Opazie mene i ponu se raspritivati ko sam i odakle sam, te im ja ispriam sve po redu kao i
prvi put. Poto smo se upoznali, oni razastru sofru i sjednu da jedu. Pozvan sam i ja za sofru i, kad
smo jeli, svi zajahae konje pa i meni naoe nekakvog konjia. Podugo smo jahali i napokon
stigosmo u grad cara Mihriana. Odu oni svom caru i ispriaju mu o meni, a on me pozove k sebi, i ja
odoh. Kad sam ulazio kod njega, ja ga lijepo pozdravim a on mi, isto tako lijepo, otpozdravi, zaeli
mi sreu i dug ivot a onda me stade pitati za moje nevolje. Ispriao sam mu sve od poetka do kraja;
sve to mi se dogodilo i to sam vidio; a on se udio udom ta sam ja sve preko glave preturio i na
kraju mi ree: "Boga mi, sinko, imao si veliku sreu! Da ti nije suen dug ivot, ti se nikad ne bi
spasio tih muka i neka je hvala gospodu to si iznio ivu glavu!"
Potom mi ukaza svu dobrotu i poasti me, napravi mi mjesto kod sebe i stade me uveseljavati
prianjem i lijepom besjedom, a onda me postavi za pisara u morskoj luci da popisujem robu s laa
koje pristaju uz obalu. Ostanem ja tako kod njega da mu obavljam te poslove i druge potrebe. On mi
je i dalje inio svako dobro, odjeo me u lijepe i sjajne haljine, i ja tako postanem najuticajnija osoba
kad se trebalo zauzeti za koga ili zavriti kome kakav posao.

Sluio sam kod njega, podugo vremena. Kad sam god bio na pristanitu, uvijek sam raspitivao
trgovce i mornare za zemlju koja ima grad Bagdad, ne bi li mi znao ko neto rei o njoj pa da s njim
poem i da se kako vratim svojoj kui. No, za tu zemlju niko nije znao niti je poznavao nekog drugog
koji bi o njoj neto znao. Zbog toga sam bio sav oajan i smeten to tako dugo lutam po tuini.

Potraja to tako neko vrijeme, a ja jednog dana uem caru Mihrianu i zateem kod njega cijelo
drutvo Indijaca. Nazovem im ja tu selam i oni mi otpozdravie i odmah se ponu raspitivati o mom
kraju te im ja sve ispriam. Zatim sam ja njih raspitivao za njihov kraj, pa mi oni rekoe da pripadaju
razliitim plemenima.

Neki od njih su akirije a to je njihovo prvo pleme. Niti kome ine kakva nasilja niti ratuju protiv
koga. Drugi su opet Brahmani, a to vam je narod koji nikad ne pije vino. Ljudi su to sretni i bistri,
vole igru i zabavu, ljepotu, konje i domae blago. Rekoe mi i to da se u Indiji narod dijeli u
sedamdeset i dvije kaste! Ja se tome doista nisam mogao nauditi.

U Mihrianovoj carevini vidio sam meu ostalim otocima i jedan poseban koji se zvao Kabil. Preko
cijele se noi uje kako na njemu udaraju daire i bubnjevi, a rekoe mi da je to narod vrijedan i
pametan! U blizini toga otoka vidio sam ribu, dugu nita manje nego dvije stotine lakata! I jo jednu
takvu ija je glava liila na sovinu glavu! U okolini sam vidio jo mnogo uda i zanimljivosti i kad
bih sad htio to sve ispriati oduljilo bi se to.

Tako sam ja, eto, iz dana u dan doivljavao neto novo na tim otocima i lijepo provodio svoje
vrijeme. Jednog dana, upravo stojim na obali, kad li se pomoli jedna velika laa i na njoj mnotvo
trgovaca. Kad prispje u luku i kotvite, kapetan savi jedra i priveza lau za kopno, potom spusti
ljestve i mornari iznesoe sve na suho to je bilo na lai. Oni su polako prenosili, a ja stajao i
popisivao.

Na kraju upitah kapetana; "Je li ostalo jo neto na lai?"

"Jest, gospodaru", kaza on imam na lai jo neke bale rb, ali nam se njihov vlasnik utopio u moru
kod nekog otoka. Kako smo mi krenuli dalje, njegova je roba ostala kod nas u pohrani. Sad bismo bili
radi prodati je, od kupca bi uzeli potvrdu, poto smo dali robu, da to poslije uruimo njegovoj
porodici u Kui Spasa, gradu Bagdadu."

"A kako je ime tome ovjeku, vlasniku robe?" pitam ja, to on ree: "Sindbad Pomorac, utopio se
davno u moru."

im ja to uh, razrogaih oi u njega i prepoznadoh ga pa viknuh: "Kapetane! Moja je to roba o kojoj

zbori. Ja sam njen vlasnik. Ja sam Sindbad Pomorac i sa drugovima sam siao s lae na onaj otok.
Kad se potresao kit na kojem smo bili i kad si ti viknuo na nas, ko je bio uskoio, taj se spasio, a
ostali su se svi potopili. U toj posljednjoj skupini naao sam se i ja, ali ja sam se spasio u jednom od
onih velikih korita u kojima su putnici prali. Zajahao sam na njega i poeo veslati nogama. Poslije me
pomjerae vjetar i valovi i tako se nekako dograbih ovog otoka. Poto sam izaao na suho, pronaao
sam konjuare cara Mihriana koji su me uzeli sobom i predali svome caru. Ispriao sam caru svoju
nesreu pa me on obdari i postavi na ovo mjesto u ovom pristanitu."

"Nema preinake niti moi u onom to biva" u udu e kapetan. "Ba vie ni u koga nema vjernosti
niti savjesti!"

"Zato tako kapetane", zagalamih ja "kad si uo cio moj doivljaj?"

"Zato", odbrusi on, "to si uo kako sam rekao da imam bale rb iji se vlasnik utopio i to hoe da
ih bespravno prisvoji! To ti je zabranjeno! Mi smo svojim oima vidjeli kad se on utopio! S njim je
bila cijela druina putnika i niko se nije spasio! Kako sad moe tvrditi da si ba ti vlasnik te robe?"

"Kapetane, sluaj ponovno moju priu i dobro pazi ta govorim, pa e vidjeti da imam pravo, a la
je osobina varalica!" zavikah i poeh da mu kazujem sve to mi se dogodilo od trenutka kad sam
zajedno s njim krenuo iz Bagdada pa dok nismo doplovili do onog mjesta na kome smo se utopili.
Podsjetio sam ga i na neke zgode izmeu mene i njega koje su se dogodile za vrijeme naeg
putovanja.

Najposlije i trgovci i kapetan uvidjee da sam govorio istinu. Poznadoe me i poee mi estitati to
sam ostao na ivotu.

"Zaista ti nismo vjerovali da si se spasio!" povikae uglas. Urue mi, potom, moje bale robe, kadli
na njima i moje ime! Propalo nije ama ba nita! Odmah razvrim robu i odaberem neto lijepo i
skupocjeno, zaprtim time mornare i to odnesemo caru na poklon. Predam mu darove i obavijestim ga
da je stigla laa na kojoj sam ja bio i da je moja roba stigla sasvim u redu. Ovaj dark je, eto, iz te
robe. A caru da pamet odleti od uda! Uvidje i on da je ono to sam mu prije govorio suta istina pa
me jo vie zavolje i on meni dade lijepe darove.

Prodadoh one tovare i zaradih na tome grdne pare. Nakupovah ondje drugu robu i espap i kad trgovci
s one lae odluie poi, ukrcah i ja svoju robu i odoh caru da mu se lijepo zahvalim na njegovoj
dobroti i ovjenosti i zatraih doputanje da idem svom rodu i zaviaju. On mi to odmah dopusti i
dade mi kojekakve robe iz toga grada. Ja se zahvalim, oprostim se i odem na lau.

Krenuli smo iz toga grada, a srea i dobra sudbina bili su nai pratioci, pa smo jedrili i nou i danju
dok nismo sretno stigli u Basru. Tu smo se iskrcali i ostali nekoliko dana, a ja sav veseo kad sam
ostao iv i kad sam se napokon vratio u svoj kraj.

Poslije se zaputih u Kuu Spasa Bagdad a uza me moji tovari robe, puno kovega velike vrijednosti
i tako sa svim tim dooh sretno svojoj kui u svoj kraj!

Zatekoh tu svoju rodbinu sretnu i zdravu i sve svoje drugove i prijatelje.

im sam doao kui, obnovio sam svoje domainstvo, nabavio mnogo potrebne radne snage,
nakupovao kua i nekretnina mnogo vie nego sam ikad imao. Ali svejedno, ubrzo sam se ponovo
poeo druiti sa onim starim drutvom, poesmo troiti i rasipati i u tome ja zaboravih sve one muke
koje sam ranije podnio. Tako smo, eto, provodili dane i dane. Time je moja pria o prvom putovanju
gotova, a sutra u vam priati drugu."

Poslije toga Sindbad Pomorac zadra na ruku i veeri svoje goste a Sindbadu Nosau dade stotinu
miskala zlata. Na kraju ree: "Ba si mi danas ugodio svojim prisustvom".

Zahvali nosa na svemu dobroinstvu i ode svojim putem a u glavi mu se roje misli ta se sve ljudima
ne dogaa i udom se udio. Doe on svojoj kui, prenoi i obavi sve svoje dnevne poslove pa
krenu kui Sindbada Pomorca. Kad se iskupilo cijelo drutvo, kad je bilo ponueno jelo i pie,
Sindbad Pomorac pone svoju priu:
DRUGO PUTOVANJE
"Prijatelji, sluajte! ivio sam kako moe biti najljepe uvijek u najvedrijem raspoloenju" kao to
sam vam jue rekao sve dok mi opet jednog dana nije neto puhnulo u glavu i ja hou opet u svijet.
Dua mi zaeljela trgovine i zarade, putovanja i razgledanja, provoda po otocima i gradovima, te ja
nakupovah prigodnih rb i stvari koje e mi trebati na putu, sve to lijepo upakujem, pa ravno na
obalu! Naoh krasnu i novu lau s jedrima od iste svile a bijae puna puncata putnika. Ukrcah s
nekolicinom meni poznatih trgovaca robu i isti dan isplovismo. Putovanje bijae vrlo ugodno pa smo
plovili iz mora u more s ostrva na ostrvo. U svakom gradu u koji smo uplovili sretali smo mnogo
trgovaca, dravnika, kupaca i prodavaa pa smo i mi lijepo trgovali, prodavali i kupovali pa i
zamjenu pravili. I tako je to trajalo dok nas kleta sudba ne baci pred jedno udno ostrvo puno zrela
voa, rascvjetana cvijea, zelena drvea, pjeva ptica i bistrih potoka. Ali, zaudo nigdje ive due!
Ni kue, ni traga od ljudi, nita! Kapetan pristane uz obalu, trgovci se iskrcae i poee razgledati
ostrvo, silno drvee i ptice i diviti se. Sa svim ostalim izaem i ja pa sjedem kraj jednog bistrog
vrela meu onim drveem. Bio sam ponio i neto hrane, pojedem to, napijem se vode s bistra potoka.
Godio mi je i miris cvijea koji se u zraku osjeao. A vrijeme ne moe biti bolje!

Obuze me neki drijeme te se tu ispruim i u jednom asu zaspim i to tako duboko kako nisam nikad!
Opio me valjda onaj miris i svjeina! Kad sam se ja probudio, na tom mjestu ni dina ni ovjeka.
Laa s putnicima odjedrila, a mene se nije sjetio niko ni od putnika ni od posade. Tako me ostavie
sama na tom ostrvu. Obazrijeh se ja i lijevo i desno, ali nigdje nikoga! Spopadoe me ive muke zbog
toga to sam tako ostavljen; hoe mi u pui od muke!

Sa sobom nita pod bogom nemam, ni jela ni pia. Ostao sam sam samcat. Klonu mi dua; izgubih
svaku nadu u spas i rekoh sam sebi: "Ne ostaje lonac uvijek itav! Ako sam se prvi put spasio i sreo
onog koji me je sa jednog ovakvog mjesta doveo ponovno meu ljude, ovog puta sam daleko, daleko
od toga da bih se namjerio na nekog koji bi me izveo u neki napuen kraj." Ponem plakati i naricati
sam za sobom, za svojim ivotom i skrha me teka muka. Korio sam sm sebe to sam uopte kretao
na put i muio se kad sam u svojoj zemlji s mirom sjedio, odmarao se, bio zadovoljan dobrim jelima
i piem, rumenim vinom i lijepim odijelom. I nikad nisam nita trebao ni od novca ni od robe. Stadoh
se udarati u prsa to sam ikad izlazio iz Bagdada i kretao na more, pogotovu, nakon onih muka koje
sam ve bio podnio. U jednom, eto, trenu naoh se na rubu ivota.

Zatim se malo smirih i rekoh: "to e biti bie!" Ustanem i krenem u neki vonjak ali ne mogu da se
skrasim na jednom mjestu. Popnem se na jedno visoko stablo i stanem osmatrati desno i lijevo, ali ne
vidjeh nita drugo osim drvea, neba, ptica i pijeska. Zagledah se jo malo bolje i najednom ugledah
neku bijelu, a vrlo krupnu, priliku. Siem odmah s drveta i upravim prema onoj strani idui bez
predaha dok ne stigoh do onoga to se naziralo s drveta na kojem sam bio. Kad ima ta i vidjeti!
Bijae to ogromna bijela kupola velikog opsega i vrlo visoka. Prikuih joj se pa je i obioh, ali ne
naoh na njoj nikakva ulaza, a niti u sebi toliko snage i okretnosti da se popnem na nju jer bijae
sva glatka. Zabiljeih mjesto na kojem sam stajao i obioh okolo, kad li punih pedeset koraka!
Sjednem i ponem misliti kako bi se moglo u nju ui.

Kraj dana i smiraj sunca bijahu ve sasvim blizu. Sunce se u tren oka sakri a nadamnom nasta mrak.
Miljah u prvi mah, oblak zaklonio sunce. Mada bijae ljeto u punom jeku, nije vrijeme od oblaka.
Zaudih se, dakle, digoh glavu prema tom tobonjem oblaku. Najednom opazih kako po zraku krui
neka ptiurina glomaznog tijela i preirokih krila. I, eto, to je bilo ono to je prekrilo sunce. Veoma
me to iznenadi i odmah se sjetih prie koju su mi davno kazivali putnici kako, naime, na nekim
otocima ive ptice neobino velikog tijela, zvane rh koje svoje mlade hrane velikim komadima
mesa. Sad ja saznadoh da je ta velika kupola koju sam vidio, zapravo, jaje te velike ptiurine. Stadoh
se uditi i snebivati se. Uto se ptica spusti na onu veliku "kupolu" i itavu je prekri svojim tijelom i
krilima, oprui svoje nourine po zemlji i zaspa. "O, slava onom koji nikad ne spava!" pomislih,
skoih, odmotah s glave turban, usukah ga kao ue pa se njime opasah i dobro utegnuh oko pasa, a
onda, ni pet ni est, privezah se toj ptiurini za noge, utvrdih dobro taj uzao i rekoh sam sebi: "Ako
bude sree te me ova ptiurina prenese u neku drugu zemlju, gdje ima ljudi i naselja, bie mi to,
svakako, bolje nego da amim ovdje na ovom pustom ostrvu!"...

Vascijelu no nisam oka sklopio, ni trenuo nisam. Bojao sam se da ne zaspim a ova me ptica negdje
prenese a da ja i ne znam gdje sam. Kad se poe razdanjivati i kad pue zora ptica, gle, ustane sa
svog jajeta pa silno zagrakta i u tren oka izvi se sa mnom u zrak tako visoko da sam mislio da je
doprla do samog nebeskog svoda. Poslije se stade sputati malo po malo i sa mnom se spusti na neku
uzvisinu. Dograbih se ja tako zemljice-ledine pa bre-bolje odrijeih uzao s njezinih nogu. Bijah
iv premro od straha, ali ona me sreom nije ni opazila.

im ja odrijeih svoj turban s njenih nogu, pobjegoh u strahu podaleko. Ona ti, gle, uze neto sa
zemlje u svoje kande i uzletje! Trgoh oima prema brdu, kad li to bila zmija, ogromna, koju je ptica
ugledala i epala pa nastavila put. Prooh malo tim krajem i zapazih da sam se naao na nekoj litici.
Ispod nje puca nepregledna, iroka i duboka dolina a okolo stre beskrajne planine kojima se vrh,
zbog velike daljine, nije mogao ni sagledati. Niko se na njih, mislim, ne bi mogao uspeti. Poeh ja
grditi sebe to sam se tako ponaao i rekoh: "Kamo sree da sam ostao na onom lijepom otoku koji je
hiljadu puta ljepi od ovog pustog mjesta! Na otoku je barem bilo voa da jedem i vode da pijem, a
ovdje; ni drvea, ni voa ni rijeke! Kad se god izvuem iz nekakve nesree uvijek padam u stotinu
puta goru!"

Ipak, priberem svu svoju snagu, ustanem i krenem onom dolinom, kad li tlo gotovo posuto sve samim
dijamantima, kojima se bruse i bue kovine i porculan i oniks i mermer! A to vam je tako tvrd i suh
kamen, koji se gvoem i obinim kamenom ne da naeti. Bez olovnog kamena nije nitko kadar jedan
komadi odbiti od njega ni razbiti ga. Cijelu tu provaliju, meutim, pritisle zmije i adahe, svaka kao
palma! Svaka bi mogla itava slona prodrijeti samo kad bi joj se prikuio. Tako su, eto, goleme te
zmijurine! Po dolini gmiu nou, obdan se kriju jer se boje da ih ne rastrgne i ne ulovi ili rh ili orao.

Stajao sam tako, stajao i sam sebi govorio: "Bogami sam naskoio da sam sebi slomim vrat!" Dan se
pribliavao kraju pa i ja pooh traiti sebi kakav konak.

Strepio sam od onih prokletnica, pa sam od straha zaboravio ne samo na jelo i pie ve i na sve
ivotne potrebe jer sam se o svom jadu bavio. U blizini mi se uini neka peina pa se pribliih i
opazih da joj je uzak prolaz. Uvuem se unutra i kod samog ulaza naem neku poveu stijenu pa je
prevalim i tako zagradim ulaz u peinu. Ostah tako unutra i rekoh: "Ovdje sam siguran, a, kad svane,
morau prihvatiti ono to mi je sudbina namijenila." Taman se ja smirio, kad li ugledam iznad mene
spava jedna ogromna zmijurina na svom jajetu. Pretrnuh od straha, ali, ta sam drugo mogao nego da
ekam jutro. Cijelu no nisam trepnuo okom a, kad se zora zabijeljela, odmaknem onaj kamen i
istrim napolje. Bio sam kao pijan, satrven nesanicom i velikim strahom. Stanem vrludati tako jednim
krajem te doline, kad li, odnekud pade pred mene jedan krupan komad mesa.

Vidjeh to i odmah mi pade na pamet pria koju sam sluao o lovu na drago kamenje. U nekim gorama,
naime, nalaze se velike koliine dijamanata i drugog dragog kamenja ali do njega niko ne moe doi.
Trgovci koji ga donose i prodaju dobivaju ga na veoma lukav i prepreden nain. Uzmu brava ili
govedo pa ga zakolju i ogule, potom isjeku meso u komade pa te komade mesa bacaju s vrha planine
dolje u provaliju. Meso, koje je nasjeckano i koje pada dolje, zalijepi za sebe poneki dijamant. Ti
komadi lee tu do pred podne, a tad na njih slijeu orlovi i druge ptice strvinari, grabe ih svojim
kandama i izlijeu gore na planinu. im te ptiurine izlete, trgovci tre i viu na njih, ptice pobjegnu
a trgovci prilaze i pobiru po mesu dijamante koji su se zalijepili. Meso potom ostavljaju pticama i
zvjerinju, a dijamante prodaju. Eto, to je jedini nain kako se moe doi do tog blaga. Kako ja
ugledah ono meso i sjetih se prie, skoih, dotrah do onog komada potom nakupih svu silu
dijamanata, potrpam ih u depove i zaveem u odjeu, pojas, turban i svaki djeli svoje oprave. I dok
sam ja brao dijamante, pade jedan pokrupan komad pored mene. Ja onda uzmem taj komad mesa i
priveem ga sebi na lea pa legnem potrbuke i ekam. Eto ti jednog orluine, malo krui i pade
direktno na ono meso. Odmah ga epa kandama i uzletje a ja ostadoh visiti o njemu. Iznese nas i
spusti na vrh planine. Htjede orao da pone jesti to meso, kad li se ou u planini dreka i klepet o
drvee. Uplai se orao i u trenu se izvi pod oblake. Ja odvezah meso a sve mi haljine od njega
krvave. Stadoh kad li potra trgovac koji se derao na mog orla. Ugleda mene i ukopa se na mjestu, ne
umije ni rijei da prozbori od straha. Naposljetku prie mesu, ogleda ga sa svih strana pa zakuka: "O
mog li neuspjeha! O moje li nesree i samog vraga koji se sa mnom igra!" Podugo je tako kukao i
vikao: "O alosti moje, o nesree moje!" Ja mu se primaknem a on viknu: "Ko si i kako i zato si
doao ovdje?"

"Ne plai se" kaem mu ja "ja sam jedno od najplemenitijih ljudskih bia! Bio sam trgovac i
imam najudniju priu da ti ispriam, ali ona je poduga! Nita ne kukaj jer ja ti imam neto dati to e
ti se jako svidjeti! Evo uza me sva sila dijamanata, neto u ti od njih dati pa e se jako razveseliti,
jer svaki komad koji ja imam vrijedi mnogo vie nego oni koje bi ti sakupio.

"ovjek mi zahvali i poelje svako dobro, a onda se upusti sa mnom u priu. Ostali trgovci ue
razgovor izmeu mene i svog druga te se svi iskupie oko mene. A svaki je od njih bacio dolje po
jedno cijelo brave. Pristupie, pozdravie me i estitae mi na spasenju i povedoe me sa sobom.
Sve sam im ispriao to god sam preturio preko glave. Dadoh potom svakom pomalo dijamanata i
posebno vlasniku onog komada mesa na kojem sam se ja spasio te mi se oni zahvalie i blagoslovie
me. "Tebi je zapisan novi ivot" rekoe "jer se jo nikada niko osim tebe nije spasio iz te doline."
Zakonaili smo na nekom prikladnom mjestu a ja cvjetam od veselja to sam se spasio iz doline i sa
otoka. Ujutro smo krenuli niz planinu i gledali usput svu onu silu adaha i zmija u dolini.

Sve dok nismo doli do jedne lijepe bae, mi smo putovali bez zadravanja. Tu u toj bai raste
kamforovo drvo, a tako su to ogromna stabla da ispod svakog stabla moe logorovati stotinu ljudi.
Ako hoe neko da izvadi iz tog stabla smolu, taj onda zaree pri vrhu to drvo, iz njega tee voda koja
se stvrdnjava i postaje smolasta masa. A to onda zovu kamforov med. Poslije tog toka to se stablo
osui i postaje obian suharak.

Na tom otoku ivi ivotinja koja se zove kerkeddn. Pase po otoku kao govee ili bivol u naim
krajevima. Samo je mnogo vea od deve. Ona dere i usirenu krv. Krupna je to ivotinja a nasred
glave ima samo jedan i dosta debeo oko deset lakata dug rog na kojem je slika ovjeka. Ima na
otoku jo jedna ivotinja koju isto tako zovu a koja je jedna vrsta goveeta i to vrlo jaka. Ona na
svojim rogovima moe nositi i slona! Kad se to dogodi, ona ga nosa na rogovima dok ne ugine i ne
pone trunuti. Slonova se mast slijeva njemu u oi i tako oslijepi pa onda lijee na zemlju i ugine.
Zatim dolazi ptica rh i nosi njegove komade za ishranu svojih mladih. Na tom otoku sam vidio i
mnogo bivola koji se mnogo razlikuju od naih vrsta.

Poto sam ja ponio dosta dijamanata, trgovci su mi za njih dali mnogo robe i novaca i kad smo
krenuli na put i moju su robu nosili sa svojom.

Putovao sam s tim ljudima od grada do grada, od poljane do poljane, razgledali smo sve to je bilo
oko nas i divili se zajedno onom na to smo nailazili od ljepota ovog svijeta. Najposhje stigosmo u
Basru. Ostanemo tu nekoliko dana i ja se poslije toga vratim u Bagdad.

Kad sam se vratio svojoj kui, imao sam mnogo dragog kamenja, novca, robe, blaga svih vrsta.
Drago mi je bilo to sam sve svoje zatekao u dobrom zdravlju pa sam podijelio mnogo darova i
milostinje. Opet se stadoh gizdati i druiti se sa svojim veselim jaranima i ubrzo zaboravih sve to
sam prepatio. Pamtio sam samo one lijepe dogaaje i propovijedao o njima. Ko god je uo da sam se
vratio, hrlio je meni da uje moje neobine doivljaje.

To je, eto, kraj moje druge prie, a sutra u vam ispriati i tree moje putovanje ako mi uinite ast i
posjetite me."

Kad su gosti sasluali priu, poslue im veeru a poslije veere kuedomain naredi opet Sindbadu
Nosau stotinu miskala zlata. Ovaj mu na tome zahvali i zaeli mu dug ivot.

Kad ujutro zarue zora, Sindbad Nosa usta, pomoli se i odmah ode kui Sindbada Pomorca, kako mu
je on bio i naredio. Poelje mu dobar dan a ovaj mu otpozdravi dobrodolicom. Sjedoe tako da
ekaju i drugo drutvo, a kad se svi iskupie, Sindbad Pomorac poe svoju treu priu.

TREE PUTOVANJE

"Prijatelji moji, znajte da je moje tree putovanje udnije od prethodna dva.

Kad sam se onih minulih dana vratio sa svog tako interesantnog puta, bio sam do krajnje granice
veseo to sam se vratio kui, ali sam se u Bagdadu smirio samo neko vrijeme. Jednog dana javi se u
meni ponovno elja da putujem, zaeljeh trgovine i zarade, a strast, kako ono vele, navodi na zlo te
spremih i nabavih mnogo razne robe koja se trai na moru. Sve to povezah u bale i otjerah sve ravno
iz Bagdada u Basru. U Basri dooh na morsku obalu i ugledah jednu veliku lau, na njoj mnogo
putnika, trgovaca i mornara, a sve same dobriine, lijepi, vrli, uljudni, uredni i dobrostivi. Odmah se
ukrcah meu njih i za koji as krenusmo, zaeljevi prije toga jedni drugima sreu i spas.

Plovili smo neprekidno iz mora u more, od jednog grada do drugog i u svakom mjestu na koje smo
putem naili, provodili smo se, veselili, pravili izlete, prodavali i kupovali, bili veseli i raspoloeni
kako se samo zamisliti moe. Meutim, jednog od iduih dana, dok smo plovili nemirnim i valovitim
morem, kapetan baci s kraja lae pogled na okolinu svojim durbinom, pa se najednom udari u prsa,
savi jedra, poe sebi upati kosu i zavika: "O, nesree, jadan li sam!"

"ta je to, kapetane?" upitasmo ga mi u udu.

"Neka znate" ree on "da nas je bura okrenula na stranputicu i da nas je na nau nesreu sudbina
bacila pred Goru Majmuna! Nikad se niko nije spasio ko je imao nesreu da se nasue u ovom moru.
Predosjeam da emo i mi svi izginuti."

Kapetan to jo nije ni izgovorio, a majmuni ve doprijee i sa svih strana opkolie nau lau. Bila ih
je sva sila kao skakavaca i u tili as razmilie se po brodu i po kopnu. Mi nismo smjeli ni jednog ni
gurnuti, a kamo li udariti ga ili ubiti, da oni nas ne bi pobili jer su bili u veini. A veina je, tono
rije, uvijek jaa od junatva. A poduzimala nas je i zebnja da nam ne pootimaju hranu i robu jer, to
bijahu gnusni divljaci. Nisu ba visoki rastom, ali snani, utih, malih oiju i crnih lica. Popee se oni
na katarku i pokidae sva jedra, povadie sve palamare pa se s toga laa nagne na jednu stranu i
vjetar je pribi uz obalu njihovog otoka. Kad pristadosmo uz obalu, majmuni nas sve pobacae na
obalu popee se opet na lau i nekud je odvukoe a mi smo za njima gledali dok se nisu izgubili iz
vida a da nismo znali ni kuda e ni ta e sa nama biti. Kad smo se malo pribrali, poeli smo tragati
za kakvom hranom te naosmo na otoku dosta voa, jagoda, vode i bi nam malo lake. Kad smo bili u
stanju, poeli smo istraivati otok i naiosmo na jednu palatu koja se nalazila na sred otoka. Uputimo
se tamo i kad smo bili blizu, zapazismo da je to jedna vanredno lijepa zgrada sa ogromnim zidovima i
stupovima.

Dvokrilna dvorska vrata bijahu otvorena i mi svi uosmo u prostranu salu ija su vrata bila vanredne
izrade od ebanovine a nalazila su se u velikom broju okolo te sale. U sredini sale nalazila se jedna
klupa, velika i lijepo rezbarena, takoer od ebanovine, ali po podu tako lijepe prostorije nalazile su
se mnogobrojne oglodane kosti. Bili smo umorni, a nismo ba bili gladni, pa posjedasmo i pospasmo,
te smo spavali sve do suneva izlaska. Probudi nas strahovita buka od koje je zemlja drhtala. Pred
nas tada izie jedno veliko bie visoko kao palma.

Bilo je crnog lica veoma slinog ovjeku, oiju nalik na upaljene ugarke, sa onjacima kao u divljeg
vepra, ogromnim ustima kao otvor bunara. Usne su mu bile kao u deve i doticale mu grudi, dva uha
kao dva golema kamena padala su mu na ramena a nokti mu bili kao kande lava! Toliko smo se
uplaili izgleda pred nama da niko nije u sebi ivota osjeao. Sjeda on na zemlju, a mi polumrtvi od
straha! Onda on ustade pa me uhvati rukom (jer sam mu bio najblii) podigne me i pone me okretati,
a ja sam u njegovoj ruci bio kao majuan zalogaj. Kad nae da sam mrav i da na meni nema ni mesa
ni loja, pusti me.

Uze izmeu mojih drugova jednog drugog pa i njega opipa kao i mene i njega pusti. Sve nas je tako
prebirao dok nije doao na red kapetan nae lae! Bio je to ovjek irokih plea, jak, debeo i zdrav i
dopade se divu. Spusti ga na zemlju kao pile kad se sprema za klanje, uhvati ga za glavu i otkide mu
je, zatim ga stavi pei i kad je bio peen on ga pojede cijelog! Poslije toga pokupi kosti, baci ih u kut
i lee da spava. Spavao je tako cijelu no, a mi smo bdjeli. Kad je svanulo, ustade i nekud ode a mi
ostadosmo. Kad smo se pribrali, poeli smo razgovarati i dogovarati se kako da naemo neko mjesto
gdje bi se mogli sakriti samo da izbjegnemo smrt koja je snala naeg kapetana.
U razgovoru zatee nas no, pa opet zemlja zadrhta i div se pojavi! Opet se ponovilo ono sa
pretraivanjem nekoga od nas koji je jak i uhranjen dok nije naao onog koji mu je odgovarao. Pojeo
ga je pa onda pokupio kosti i legao. Kad je svanulo opet je nekuda otiao. Mi smo od straha i nevolje
poplaeni izali u vrt tog dvorca. Onda jedan meu nama ree: "Treba da smislimo neko lukavstvo
kako da se rijeimo ove nevolje i da se spasimo. Ako bi nam to polo za rukom, mogli bismo od
balvana napraviti splav i otisnuti se na more. Mogla bi nas dobra srea nanijeti na neki brod. A ako
ne, bolje je da i pomremo na vodi nego ovdje!" Odmah smo se spremili da gradimo splav a kad je
bio gotov na njega smo iznijeli iz dvora neto hrane i vode i vratili se u dvor. Pred veer, poto je
sve tutnjalo od njegovog pribliavanja, mi se sabijemo u jedan kut i ekamo. Sve se opet ponovilo:
opet je sebi izabrao jednog i pojeo ga pa se svalio da spava. Otvorio je usta i krkljao tako da se
inilo da nebesa grme! Mi se po dogovoru podigosmo i uzesmo dva gvozdena ranja koja su tu bila
kad je on sebi spremao jelo, prinesemo ih vatri, ugrijemo im vrhove do usijanja, zapnemo svi iz sve
snage i gurnemo mu ih u oi. Od silnog bola, jer smo ga oslijepili, on je tako estoko kriknuo da smo
popadali od straha! Poeo nas je traiti ali mi smo bjeali desno i lijevo dok on nije naiao na vrata i
izaao urliui tako glasno da se ulo u nebesima! Kad je on izaao vani, i mi smo poustajali i poli
za njim. Kad se on izgubio u jednoj peini, mi smo ostali spremajui se da otputujemo. Nedugo zatim
on se vrati i dovede jednu enu koja je bila i vea i stranija i runija od njega. Mi se bre ukrcasmo
na na splav i otisnusmo se na more. Njih dvoje ponu stijenama gaati na splav dok ga ne razbie i
ne pobie sve moje drugove a na ivotu ostasmo samo ja i jo dvojica. Plovili smo tako drei se
nekih greda dok nas valovi nisu izbacili na obalu. Kad smo odspavali i doli k sebi, ustadosmo da
vidimo gdje smo. Put nam preprijei jedna strana adaha golemog tijela i irokog repa i trbuha.

Uputi se prema nama i najblieg od nas epa i proguta do pola tijela, pa, poto uze zraka, proguta i
ostatke i mi usmo kako mu kosti pucaju. Kad je zavrila s jelom, udalji se ostavivi nas u udu i
strahu. Mi smo samo jedan tren bili radosni to smo se spasili od diva, a evo nas pred adahom i ne
moemo joj pobjei! Prohodali smo malo po tom kopnu, pojeli voa koga je bilo u izobilju, napili se
bistre vode i potraili mjesto za prenoite. Izabrali smo jedno visoko stablo i uspesmo se u njegovu
kronju a ja se popeh na najviu granu. Kad se smrailo, mi nismo jo bili zaspali kad li eto adahe!
Doe na ono mjesto gdje nas je nala, obie ga i uputi se pravo drvetu gdje smo mi bili sakriveni.
Uspuza uz drvo, uhvati moga druga, proguta ga do polovine, odmori se i proguta njegove ostatke pa
se onda spusti na zemlju i ode. Kad je svanulo jutro i ja se malo povratio od straha, odluim da se
opet otisnem na more pa ako se i utopim bolje je nego da ekam da me adaha proguta. Meutim,
kako god sam razmiljao, ja zakljuim da se ovjeku samo jednom daje ivot i da ga zato treba braniti
svim sredstvima. Naem zato dugih drva pa ih isprivezujem za sebe tako da sam se naao u nekom
etvrtastom ramu od jakog drvea. Kad je dolo vrijeme da se adaha pojavi, primae mi se ali ne
moe doprijeti do mene od onih greda pa se tako odmicala i primicala a ja sam je gledao i osjeao
njen vreli dah i bio smrtno preplaen. Potrajalo je to itavu no i kad je svanulo sunce, ona me
napusti a bila je bijesna i razdraljiva do krajnje mjere. Ja se oslobodim greda, ustanem i krenem
otokom.

Popnem se na jedno uzvienje i na moru ugledam jednu malu lau. Otkinem granu i ponem njome
mahati. Ljudi s te lae odlue da se primaknu obali i da vide ko trai pomo. Ukrcam se tako, a oni
me ponu ispitivati o svemu to sam doivio.

Dadoe mi odijelo, hrane i hladne vode, pa kad sam se okrijepio, ja im po redu sve ispriam. Plovili
smo povoljnim vjetrom i ja sam sve po redu priao, a ve mi se inilo kao da je sve to bio san, vrlo
ruan san. Trgovci su se iskreno udili svemu to sam ja doivio. Kad smo se pribliili kopnu,
trgovci su se spremili da svoju robu razveu i ponu trgovati. Tad mi prie kapetan i ree: "Tvoj je
ivot bezmalo udnovat, ali meni se ini da si ti poten ovjek, pa, iako si siromaan, ja u ti dati
svenjeve trgovca koji je poao sa nama i nestao, sva njegova roba je u mom potpalublju. Trguj i sve
to zaradi tvoje je. Novac koji dobije za robu koju e prodavati dae meni pa emo nai nekoga
koji ide u Bagdad neka potrai rodbinu toga trgovca i preda im njegovu imovinu. Zahvalio sam
dobrom ovjeku kapetanu, i poao da iznosim svenjeve. Dok sam ja silazio natovaren jednom
vreom, pisar s lae upita kapetana: "Na ije ime, kapetane, da zapiem ove svenjeve?" "Zapii na
ime Sindbada Pomorca", odgovori kapetan, "to je njegova roba a njega je nestalo kad smo imali onu
nesreu. Ovaj stranac e pripaziti kad robu proda da novac otpremi u Bagdad Sindbadovim
roacima." Kad uh svoje ime, ja uzviknuli:

"Pa, ja sam Sindbad Pomorac, ja sam se utapao pored onog otoka sa ostalima koji su se utopili."
Priekao sam dok svi trgovci ne iskrcae svoju robu i ne dogovorie se o cijenama i kupoprodaju pa
priem kapetanu i reknem mu:

"Zna li ti, gospodaru, iji su bili ovi svenjevi to u ih ja u njegovo ime prodavati?"

"Ne znam ni ko je ni ta je ali znam da je to bio trgovac iz Bagdada koji se zvao Sindbad Pomorac.
Kad smo na putu pristali uz jedan otok, utopio se sa nekolicinom putnika i o njemu nismo vie nita
uli." "Kapetane moj!", uzviknem, "ja sam Sindbad Pomorac i nisam se utopio nego sam ponio neto
hrane i poto sam je pojeo malo sam zaspao a ti si otplovio i mene se niko nije sjetio te sam ostao na
onom otoku! Ovo je, dakle, moja imovina! Svi trgovci, koji su me u Dijamantskoj dolini vidjeli,
posvjedoie da sam ja Sindbad i da mi se desilo ono to sam i tebi ispriao!"

Okupie se svi trgovci oko nas pa jedni miljahu da govorim istinu a drugi da laem. Jo se graja nije
ni stiala, ustade jedan trgovac i viknu: "Ljudi, znajte da sam na svom putovanju svata vidio a priao
sam vam kako smo bacali komade mesa u Dijamantsku dolinu i kako se tamo naao jedan ovjek koji
se privezao za poveliki komad mesa, vi mi niste vjerovali. Taj je ovjek, eto, pred vama. Ja ga
poznajem i znam da je to njegova imovina." Kad je to uo, kapetan mi prie i upita me: "Kakvim je
znacima obiljeena tvoja roba?" Kad sam mu kazao kakvi su moji znaci i kad sam ga podsjetio kako
smo se u Basri ukrcavali na njegov brod, on se uvjeri da sam ja Sindbad Pomorac, zagrli me, estita
mi na spasenju i zaelje mi mir i sreu.

Od toga asa samostalno sam raspolagao svojom robom i ona mi na tom putu donese silnu zaradu. Ne
mogu vam ni iskazati koliko sam bio sretan. ak sam sam sebi estitao na spasenju i na tome to sam
opet doao do svog imetka.

U tamonjem moru sam vidio svu silu zanimljivosti i uda. Vidio sam npr. jednu ribu nalik na kravu i
neto to je riba a slino magarcu. Vidio sam pticu koja se izvlai iz morskih koljki, nosi jaja i lee
ih na samoj povrini vode, a nikad s mora ne izlazi na kopno.

Neprekidno smo iza toga plovili. Vjetar i putovanje bili su ugodni dok ne doosmo u Basru. Tu sam
se zadrao nekoliko dana, a onda doao u Bagdad. im sam stigao pozvao sam sve svoje prijatelje i
roake i priredio gozbu kako je ve bio moj obiaj pri povratku kui. Dijelio sam milostinju,
odijevao siroad i udovice i okupio oko sebe draga mi bia te uivao u ivotu i polako poeo da
zaboravljam ta mi se sve dogodilo."

Zatim je Sindbad Pomorac po obiaju dao svoj poklon Sindbadu Nosau i pozvao njega i sve ostale
da dou sutra kako bi uli naredno njegovo putovanje.
E
TVRTO PUTOVANJE
"Rekao sam, dragi moji prijatelji, da sam poeo da zaboravljam sve to mi se dogodilo na putovanju
koje je netom bilo zavreno. Moja naopaka dua nije mi dala mira pa sam opet poelio da putujem,
da upoznajem druge ljude i gradove i vidim neobinosti ovoga svijeta. Odluim stoga da opet krenem
na put. Poem iz Basre u drutvu najboljih ljudi i trgovaca. Putovanje je bilo ugodno dok nas jednog
dana nije uhvatila bura i pokidala jedra, prelomila katarku i mnogo ljudi potonu. Nas nekoliko uhvati
jednu dasku i tako smo se otiskivali sjedei vrsto stisnuti jedan uz drugoga a valovi i vjetar su nas
otiskivali i pomagali nam da se kreemo. Upravo smo bili premrzli, gladni i edni kad nas je jedan
veliki val bacio na otok. Kad smo se malo pribrali, krenuli smo u potragu za hranom i nismo nali
nita sem nekog udnog raslinja pa smo to jeli i nekako malo utolili glad, odrali duu i malo se
okrijepili. Provedosmo tako no u jednoj uvali ispod toga gustog raslinja a kad svanu i sunce izae,
rasporedismo se i poesmo traiti ima li na otoku ive due. Neki su naili na golemu graevinu pa se
dozvasmo i krenusmo u pravcu te goleme kue. Kad smo joj se sasvim pribliili, odjednom se
otvorie vrata i kroz njih pokulja mnotvo golih ljudi koji ne progovorie s nama ni rijei nego nas
pohvatae i povedoe svom caru koji nam naredi da sjednemo. Odmah nam donesoe nekakvo jelo
koje nismo ranije vidjeli. Meni se, im ga vidjeh, neto zgadilo i ja ga ne okusih i tome zahvaljujui
ja sam, eto, i danas iv!

Kad moji drugovi poee jesti to jelo, razum im se pomuti, poee jesti kao bjesomuni, izmijenie se
sasvim! Poslije toga donesoe im mnogo ulja od kokosa i oni poee da piju i time se mau, pa se
sasvim izmijenie. Oi im se izvrnue, a meni ih je bilo jako ao ali nisam mogao nikom, pa ni sebi,
da pomognem.

Zagledah bolje oko sebe i zapazih da su to sve magi a da je njihov car zli duh, kome ovi preobraeni
ljudi dovode u grad sve one koje nau ili sretnu u blioj ili daljoj okolini. Od toga jela i tog ulja
proiruju im se trbusi, um im blijedi, pa onda taj zli duh neke uzima za hranu (koji se jako udebljaju)
a druge prisiljava da rade sve to je njemu po volji. Kad sam sve to razabrao, meni jako bi teko
zbog mojih drugova a i sebe mi je bilo ao i bio sam jako uplaen za svoj ivot. Dva dana iza toga
moje prijatelje jedan od slugu tog prokletog duha odvede na pau kao obinu stoku i, zaudo, oni su
pasli travu kao da su stoka! to se mene tie jako sam oslabio i gotovo obolio od straha. Kad me tako
jednog dana jedan od slugu tog duha nae, on me ostavi mislei da u i onako umrijeti, a za jelo
nisam bio! Iskoristio sam jedan dan priliku i krenuo otokom pa poto sam odmakao daleko ugledam
na livadi pastira koji je na jednom uzvienju sjedio. Kad se primakoh, razaznah da je to jedan od onih
to nas je priveo duhu. Poto je znao da sam ja pri zdravoj pameti, on mi iz daleka dade znak da idem
desno od njega. Posluah ga jer i onako nisam znao gdje sam, pa ponem trati. Kad bih se umorio,
malo bih zastao pa ponovo poeo trati iz straha ili zbog nade da u moda nai neki put. Kad sam
tako izgubio iz vida tog ovjeka, pala je i no pa sam sjeo da se malo odmorim i zaspao bih da mi je
san doao na oi. Od muke sam ustao prije svanua s tog mjesta i iao uvijek naprijed. Kad je svanuo
dan, ja se naoh u jednoj uvalici, pa, kako nije bilo nita za hranu, ja se najedoh korijenja i trave da
bih odrao duu i tijelo.

Tako sam cijeli dan iao, malo se odmarao, malo jeo to raslinje s otoka i tako provedoh sedam dana i
sedam noi. Idui tako osmi dan ugledah na jednom mjestu neto to mi se pribliavalo pa se sklonih
da vidim ta je to. Kad sam mogao da potpuno vidim i razaznam, opazih da su to ljudi koji su brali
biber. Prioh im a oni se okupie oko mene i poee me ispitivati ko sam i odakle dolazim. "Znajte,
ljudi, da sam siromah ovjek koji je sluajno izbjegao veliku nesreu!" Pa im onda ispriam sve to
sam od uasa vidio i doivio. "Zaista je to veoma udno kako je tebi uspjelo da se spasi kad je
poznato da se od tih zlih duhova niko nikad nije spasio." Posadie me pored sebe i dadoe mi da se
najedem, a bio sam veoma gladan. Odmarao sam se kod tih dobrih ljudi neko vrijeme i kad su oni
zavrili berbu, ukrcamo se na njihove amce pa oni me odvedu na svoje otoke i predstave njihovom
poglavaru. Ja mu poeljeh mir a on mi ree: "Ispriaj mi ta si to sve doivio." Pa mu ja ispriam sve
od kako sam krenuo iz Bagdada. Sve to sam priao, prisutni su paljivo sluali i jako se udili.
Zatim me lijepo pogostie, i, kad sam jeo i zahvalio za gostoprimstvo, dignem se i poem da
proetam po gradu. Zapazih da je grad veliki, ist i bogat. Bilo je tu svakakve robe i dosta kupaca,
dosta jela i pia i svakog blagostanja. Obradovah se to sam stigao u taj grad, pa se poeh vremenom
privikavati na njega i njegove ljude i obiaje.

Nedugo zatim opazio sam da ljudi jau lijepe, rasne konje ali bez sedla, pa me jo vie zaudi kad
sam vidio da ak i njihov starjeina jae konja bez sedla.

Odem kod njega, pozdravim ga pristojno i upitam: "Gospodaru, zato jae konja bez sedla? Pa na
sedlu se konjanik odmara i uva svoju snagu." "A ta je to sedlo? upita me on. To nikad u ivotu
nisam vidio a nisam ni uo o tome nita."

"Hoe li mi dopustiti da ti napravim sedlo? Jahae osedlana konja pa e vidjeti kako je to ugodno"
rekoh mu a on mi odobri da uzmem to mi treba i da mu napravim sedlo. Naem ja tako jednog
vjetog drvodjelju i ponem ga uiti kao se prave sedla. Uzmem zatim dosta vune pa od nje napravim
podlogu poto sam je dobro raeljao, pa sve to stavim preko drveta. Nabavim, dalje, dobre koe i
sve dobro zategnem preko drvenog rama, namjestim, zatim, remenje, priveem kaie za sedlo. Onda
naem kovaa pa mu pokaem kako e mi napraviti stremene pa, kad su bili gotovi, ja ih uglaam i
prevuem kako sam najbolje znao kalajem. Konano ukrasim sedlo svilenim kiankama. Odem zatim
u tale, izaberem najboljeg konja, osedlam ga i odem s njim do naeg gospodara. Kad je on uzjahao
osedlana konja bio je veoma zadovoljan i dobro me nagradio. Kad su i drugi velikai vidjeli to
sedlo, svi su traili da i njima napravim takvo. Poeo sam, dakle, da izraujem sedla i dobro sam se
obogatio. Kako je to bilo neto to je svakoga usreivalo, poeli su da me esto pozivaju na svoje
gozbe i zavoljee me tako da sam i ja bio s njima veoma sretan.

Jednog dana prilikom jedne gozbe u gospodarevom dvorcu on mi ree: "Zna li ti da si nam tako
prirastao za srce da mi se ini da niko od nas ne bi podnio da nas napusti. Prosto mi se ini da bez
tebe ovaj grad ne bi bio tako lijep. Ja sam odluio da ti predloim da se ovdje oeni jednom naom
lijepom i bogatom enom, pa da do kraja ivota ivimo u slozi i ljubavi. Ne bih mogao da ti odbijem
ma ta da si od mene zatraio jer si uvijek bio prema meni milostiv i paljiv." Malo sam poutio
razmiljajui kako da mu kaem da eznem za svojim narodom i domovinom, a on je shvatio da sam
se postidio i s toga naredi da dovedu suce i svjedoke i oeni me enom izuzetne ljepote i uglaenosti,
bogatom iz veoma ugledne porodice i veoma pametnom. Da i ja ne budem ispod njenog poloaja on
mi pokloni kuu i sluge, odredi mi platu i dade mi stalno zaposlenje na dvoru. Poeh ja tako ivjeti u
velikom izobilju i veselju. Poeh zaboravljati na sve muke koje sam proivio, ali ne i na svoj grad,
svoje ljude i svoju domovinu. "Kad vie ne budem mogao da ivim ovdje, ja u povesti i svoju enu",
pomislih, ali tako nije moglo da bude.

Ja sam iskreno volio svoju enu i ona mene i mi smo ivjeli veoma ugodno, mirno i sretno.

Jednog dana umre mom prvom susjedu ena pa ja odem da mu izrazim svoje sauee.

Naem ga kako je do te mjere tuan i nesretan da nismo mogli ni da porazgovaramo.

Sjednem ja pored njega i ponem ga tjeiti time da je smrt neto to ide zajedno sa ivotom i da
ovjek kao i sve drugo to ivi ima svoj kraj. "Ali ti e se utjeiti i dalje e ivjeti i nai sreu u
ivotu", rekoh mu. Kad li on zarida i odgovori: "Moju su enu sahranili danas, a ja u morati lei u
njen grob sutra i ti me vie nikad nee vidjeti. Jer, kod nas je takav obiaj, ako umre ena s njom se
sahranjuje i mu, a ako umre mu s njim se sahranjuje i ena, kako se jedno od njih ne bi naslaivalo
ivotom poslije drugog." "O kako je to lo obiaj, pa ko to moe podnijeti, povikah zaprepaen!"

Dok sam ja sjedio s njim, dooe i drugi njegovi prijatelji malo ga tjeie i poee spremati njega i
njegovu enu za sahranu. Kad je sve bilo gotovo, krene povorka izvan grada sve do ispod jedne
planine pored mora. Okupie se oko jednog zatrpanog otvora u stijeni, otkrie ga lopatama i bacie
koveg unutra, zatim svezae mua oko struka palminim uetom i spustie ga za kovegom pa onda
spustie za njim veliki vr vode i sedam peninih pogaa. Kad se on naao na dnu, odvezao je ue i
ljudi to ue izvukoe, pa onda zatrpae otvor kako je i bio i raziemo se. Ja sam bio veoma iznenaen
i tuan pa pomislih da bi ovo bila gora smrt nego ma koja od onih koje su meni do sada mogle da se
dese. Odmah s pogreba odem ja poglavaru drave, pozdravim ga s potovanjem i kaem mu koliko
sam zauen to su im pogrebni obiaji tako teki. "Mu i ena moraju ivjeti zajedno, ali poslije
smrti jednog od njih za drugog nema ivota.

Takvi su nai obiaji odvajkada." "Kad bi tuinac, kao to sam ja umro, da li bi i meni uradili isto?"
"Bi", ree mi poglavar, "isto bismo postupili i njoj i tebi da se slino desi." Kad ja to uh, meni se
smrai pred oima od tuge, poeh sebe aliti unaprijed. Kako su dani prolazili, ja sam se smirivao i
razmiljao moda u ja umrijeti prije jer niko ne zna kad e ko umrijeti! Ponovo sam se poeo baviti
svojim poslovima pa nisam ni primjeivao ta se oko mene dogaa. Kad li se moja ena razbolje i
samo za nekoliko dana umre. Doe veina graana da mi izrazi sauee i da me tjee, pa doe i sam
poglavar.

Okupae moju enu, obukoe joj najljepe haljine, okitie je nakitom, stavie je u koveg i ponijee
prema onoj planini. Kad je njena sahrana zavrena svi poee da se oprataju od mene, a ja u strahu
povikah: "Ja sam stranac i ne mogu da podnesem te vae obiaje!" Ali niko ne obrati panju na moje
jadikovanje nego me na silu zavezae i spustie viui: "Kad dohvati zemlju, odvei ue!" Kad sam
bio baen, ja nisam nikako htio da odveem to ue. Oni se naljute i bace ga za mnom pa pokriju taj
otvor. Ostave me i odu.

Kad su mi se oi privikle na tamu, ja sam vidio jezivu sliku: "Sve to ti se dogaa sam si sebi kriv",
rekoh, pa ponem traiti neko mjesto gdje u se smjestiti.

Rasporedio sam i hranu i vodu, pa sam jeo ili pio samo kad nisam mogao drugaije da zavaram glad
ili e. Kakva li me nevolja natjera da se ovdje enim i kakva li je ovo nevolja koja me prati pa samo
to se oslobodim jedne nabasam na drugu!

O, kako bi mi bilo lake da sam se utopio u moru!

Ne znam koliko sam tako ivio, jer danje svjetlosti nisam ni vidio, ali znam da sam se budio i
drijemao a da sam uvijek elio sebi to prije smrt. Kad sam se jednom probudio, osjetio sam elju da
prohodam po toj pilji, pa sam se digao i hodajui otkrio da je to ogroman prostor i da ima i istih
krajeva.

Tako odaberem za sebe jedan kutak i po prvi put na tom mjestu dobro odspavam. Hrane sam imao sve
manje i zato odluim da jedem samo jedanput i vode da pijem jedanput. Dok sam tako ivotario,
jedan dan se otkrije otvor i spustie jednog mrtvaca a za njim i jednu enu koja nije prestala da kuka.
Ona je pala onesvijeena, a ja sam se prikrao i pokupio svu hranu i vodu koju su s njom spustili i
odvukao se na drugi kraj pilje da je ne bih ni uo ni vidio a ni ona mene. Poeo sam tako da ivim i
ne znam koliko je to trajalo. Kad god bi nekog spustili i s njim neto hrane, pa kad bi ovaj jadnik
onesvijeen od straha ekao smrt, ja bih uzimao neto njegove hrane a kad bih otkrio da je i on
umro, pokupio bih i ostatke. Jednom me iza sna prenu neko tumaranje po pilji i ja se ozbiljno
prepadoh pa dohvatih jednu cjepanicu i pritajih se da se branim ako me neko ili neto napadne. I dok
sam se ja unjao, neto preda mnom mugne nekud i pobjee pa ja shvatih da je to bila neka zvijer.
Polako poem za njom i stignem u sasvim drugi dio pilje i ugledam neku malu pukotinu kroz koju se
probijala svjetlost i kroz koju je ulazila hijena koja je upravo tu izala. Pomislio sam ili je ovo isti
onakav otvor kroz koji su nas sputali, a to bi znailo da je veoma strm, ili je ovo, kako to katkad
biva, drugi otvor iz ove pilje kojim se moe sputati i u dolinu. Provirim kroz taj otvor i opazim da
je to otvor u planinskom bilu moda takav oduvijek, a moe biti da su ga proirile hijene i neke druge
ivotinje koje su jele strvinu. U svakom sluaju i ja se polako ponem provlaiti kroz taj otvor i
poslije odreenog napora naem se vani, na slobodi, na obali mora! Ta obala je bila odvojena
morem od onog otoka na kojem sam bio, pa me ta injenica obradova i pomislih i kad bi me gonili da
me ne bi mogli nai. Vratim se opet u pilju da pokupim hranu koju sam sakupio i da uzmem malo
odijela i sve ono to bi tu i onako propalo, a to bi meni moglo koristiti. Nou sam se ipak vraao u
pilju da prespavam a danju bih na obali iekivao neku lau kako bih se krenuo odatle. Tako su mi
prolazili dani a da nisam nita novo ni otkrio ni doivio, dok jednog dana, za vrijeme moga bdijenja
na obali, ne ugledah veliku lau koja je sjekla valove uzburkanog mora. Ja brzo skinem svoju koulju,
priveem je za jedan visok tap koji sam imao u pripremi i ponem njime mahati.

Opazie me putnici, pa upozorie kapetana a on spusti amac i posla ga po mene. Kad je amac
pristao, oni iz njega me upitae: "Ko si i od kuda na toj pustoj obali? Kako si se naao na toj ukletoj
planini na kojoj mi nikad nikoga nismo vidjeli?" "Ja sam pomorac" odgovorih "pa nam je laa
potonula a mene je srea posluila i na jednoj dasci sam se doepao ove obale." Ovi me ljudi uzee u
amac sa svim stvarima koje sam imao. Kad dospjesmo na lau, oni me predadoe kapetanu sa svim
mojim stvarima. "ovjee dobri, kako si dospio na tu planinu iza koje lei jedan grad a na kojoj ja
nikad ne vidjeh ni ive due osim zvijeri i ptica. Mada ja ovim vodama plovim godinama, nita se
nije nikad promijenilo!"

Ja i kapetanu ispriah ono to sam kazao i ljudima koji su me uzeli na lau iz straha da se meu njima
ne nae neko iz onog grada pa bi me opet snalo isto zlo. Poto sam i kapetana prevario, osjeao sam
griu savjesti pa ga zamolih da od mene uzme dar za svoju ljubaznost ali on odbi rekavi mi: "Ja na
svoju lau primim svakog brodolomca pa ako je bez odjee ja ga obuem, hranim ga dok je na lai i
dadem mu postelju a kad naiemo na prvu luku iskrcam ga i dadem mu neto novca kako bi se u prvo
vrijeme snaao i to smatram svojom dunou. Prema tome, ti mi nita ne duguje." Na to ja kapetanu
poeljeh dug ivot i toplo mu se zahvalih.

Plovili smo mirno danima. Ja sam bio presretan zbog spasenja i osjeaja da sam se naao meu
dobrim ljudima. I sasvim mimo mojih oekivanja prva luka na koju smo naili bila je Basra. Kako
sam bio sretan! Odatle ja doem do Bagdada svojoj kui, svojim roacima i prijateljima. Ponovno
sam sredio svoj ivot, proslavio svoj povratak sa roacima i prijateljima na jednoj velikoj gozbi i
ispriao im ta mi se na ovom dugom putovanju dogodilo. Eto, najudnije prie o mojim putovanjima
do sada! Ali, veerajte kod mene, prijatelji moji, a ti Sindbade uzmi svoj poklon kao i obino. On je,
eto, kraj tebe, pa doite i sutra a ja u vam ispriati i moje peto putovanje, koje nije nimalo
neobinije od ostalih, ako ne i interesantnije!" Poslije veere, koja je protekla u smijehu i
zadovoljstvu, gosti se raziu. Kad je svanuo dan i Sindbad Nosa obavio svoje dnevne poslove, on
se, kao i obino, uputi kui Sindbada Moreplovca u kojoj zatee i ostalo drutvo pa kad su svi zauzeli
svoja mjesta kod stola, Sindbad domain poe svoju priu.
PETO PUTOVANJE
"Vi znate, dragi moji prijatelji, da sam ja prilikom svog povratka uivao u svojoj kui, sa svojim
prijateljima, da sam kao i obino, dijelio milostinju i pomagao nemone i svakog kome je pomo bila
potrebna. Zatim, da sam dobro poslovao i mnogo zaraivao, ali vi znate da sam ja nemiran duh i da
sam, poto sam zaboravio na patnje koje sam preivio, poeo da eznem za novim dogaajima. Zbog
toga sam kao i obino, pokupovao najljepu robu, spremio svoju kuu i krenuo u Basru. Hodajui
obalom po Basri, jednog dana zapazim lijepu i veliku lau koja je bila usidrena na obali, ponem se
za nju raspitivati i odluim da je kupim. Sve mornare, koji su bili na lai, zajedno sa kapetanom
uzmem u slubu, ukrcam na nju svoje stvari pa poto smo se dogovorili i obavili pripreme koje su
nune prije putovanja, objavim na plan putovanja i odmah se javi veliki broj trgovaca koji su
odluili da sa nama krenu. Kad je sva roba bila ukrcana i putnici zauzeli svoje kabine, mi
zaplovismo.

Sretno i lijepo smo putovali sa otoka na otok, iz mora u more i svuda dobro poslovali, prodavali i
ukrcavali novu robu. Jednog dana, kad smo bili na otvorenom moru, ukazalo se kopno koje ni ja ni
moj kapetan nismo poznavali. Okrenuli smo se u tom pravcu i pristali ne dugo iza toga na jedan otok
na kome ne naosmo ni ive due. Putnici su se razili po otoku i neki naioe na neku bijelo
bljetavu kupolu.

Poto smo joj se pribliili zapazismo da je to ogromno jaje.

Neki ga poee gaati kamenjem i ono se razbi. Iz njega istee mnogo vode i ljudi na kraju izvukoe
pogolemo mladune koga odmah zaklasmo jer nismo imali ba mnogo hrane. Znao sam da e se neto
dogoditi, ali nisam mogao sprijeiti ljude da to ne ine. I dok smo se spremali da to meso pripremimo
za jelo, nebo se pomrai pa svi podigosmo glave da vidimo ta se dogaa. Ogromna ptica je svojim
krilima zaklonila sunce i zato nam se uinilo da se smrailo. Kruila je ona tako nad nama i graktala
da su se brda tresla od tog snanog pitanja. Malo iza toga pojavi se i enka, pa obadvije ptice
poee oko nas kruiti a njihova krila stvarati oluju. Ja povikah kapetanu da se bre ukrcavamo i da
otisnemo lau na more dok nije posve kasno. Velikom brzinom mi smo zaplovili i poveavajui
brzinu bjeali od toga zla. Kad ptice opazie da mi pokuavamo pobjei morem, one se vratie a mi
odahnusmo. Neko, meutim, povika istog trena da se ptice vraaju. I doista, ja opazih kako svaka od
njih nosi u kandama po jedan veliki kamen i kako nam se pribliavaju. Bilo mi je jasno da hoe da
gaaju lau. Kapetan je vjeto manevrisao i kamen koji nam je bio namijenjen pade pored lae pa
uzburka more toliko da smo vidjeli dno mora kad bi se valovi dizali i sputali. Manji kamen koji je
nosila enka pade nam na krmu i razbi je u paramparad. Odmah nam laa potone sa svim onolikim
teretom to je bio na njoj. Meni sudbina posla opet jednu dasku koje se prihvatih, jer, kako znate,
ivot mi je jako mio. Drao sam se te daske dok me more ne baci na neki otok. Bio sam umoran,
gladan i edan. Kad sam doao sebi, ustao sam i krenuo za hranom i vodom. Otkrio sam da je to otok
nalik na raj. Sav u zelenilu, pun cvijea i voa, potoia i potoka, ptica, mirisa, mira... ali ne naoh
nita ivo na njemu i to me, kad je pala no, prestrai. Pritajio sam se u jednom bunu i tako proveo
no. Kad je svanulo, poao sam izmeu drvea i doao do jednog potoka. Upravo sam se saginjao da
se napijem vode kad li mi oi otkrie u bunju jednog starca koji je bio zaogrnut liem i koji je
sjedio na obali. Pomislih da je to takoer jedan od brodolomnika i pozdravih ga a on mi odgovori
mimikom i ja razumjedoh da treba da mu se pribliim. "Jadni moj stare," rekoh "zato tako sjedi
bespomoan" i pozdravih ga uljudno, a on mi dade znak kao da je htio rei "uzmi me na lea i
prenesi me na drugu stranu obale." Priem, podignem ga polako i natovarim na lea pa prenesem na
drugu obalu. Kad sam bio na drugoj obali, rekoh mu to sam znao njenije: "Hajde sad polako spusti
se" i kleknem na koljena da mu bude lake kad li mi on obavi noge oko vrata i stee me tako da mi
se zamutilo u glavi pa padoh na zemlju.

Umjesto da se i on spusti on me poe tako snano udarati nogama po leima i ramenima da me je to

ozbiljno zaboljelo. Bacih pogled na njega, a on mi dade znak rukom: "Idi izmeu voaka i naberi mi
najboljih!" Kad god sam odbio da ga posluam, on bi me uvijek tukao nogama, pa i biem, tako mi
pokazujui mjesto gdje moram ili trebam ii. Taj otok smo tako obili potpuno, a on mi se nije skidao
s vrata ni danju ni nou. ak je nudu obavljao a da se nije sputao s mojih lea. Toliko me muio da
sam poeo proklinjati svoj ivot i aliti to nisam umro prije nego to sam se na njega saalio. Bio
sam se zakleo u sebi da nikom nikad neu uiniti dobro.

Kad smo jednom ili u obilazak otoka, naiosmo na polje prepuno velikih tikava. Ja priem jednoj i
naem da je suha pa je obreem i oistim, pa onda odnesem starca do jedne vinove loze i napunim
tikvu groem. Zatvorim tikvu i ostavim je nekoliko dana na suncu da se tikva ugrije koliko je trebalo
da se groe pretvori u isto vino. Poto se tako i dogodilo ja, poto sam bio vrlo umoran od toga
prokletog starca, ponem piti svakodnevno to vino. Jednog dana starac me upita svojim gestom: "ta
je to?", a ja mu odgovorim: "To je, stari moj, neto to jaa, umiruje i zabavlja!" Stvarno sam bio
malo veseo i ponem skakati izmeu drvea sa starcem za vratom kad mi on dade znak da bi i on htio
probati moje pie. Dadoh mu tikvu, a on poto je malo otpio, otme mi tikvu iz ruku i namah sve popi
pa se poe vrtiti na mojim pleima i noge, kojim se drao za mene, popustie. Ja pokleknuh, kao da
sam posrnuo da padnem, i tako ga zbacim sa svojih lea. Teko mi bi da povjerujem da sam ga se
oslobodio poslije tolikog vremena pa ga zavukoh pod jedan grm, a on je bio treten pijan. I tako ga
ostavih i pobjegoh glavom bez obzira na ono mjesto na otoku na kome sam bio prvi dan kad sam se
spasio iz vode.

Proveo sam na tom mjestu nekoliko dana i onda se na puini ukazala jedna laa koja je sjekla valove
pravo prema otoku gdje sam ja bio. Kad laa pristane i putnici se iskrcaju, okupe se oko mene i
ponu me ispitivati kako sam dospio na otok i otkad na njemu ivim. Kad sam ispriao sve, oni mi
rekoe da je otok poznat po tome "Morskom eiku" koji koga je god do danas uzjahao niko se nije
spasio, samo ja. Zatim mi putnici donesoe hranu i odijelo, pa se najedoh i obukoh, zahvalih se tim
dobrim ljudima, ukrcah se na lau sa njima i otplovismo.

Plovei tako danima, pristadosmo u jednu lijepu, veliku luku grada ije kue sve imaju izgled na
more. Kad bi nastala veer, ljudi koji ive u tom gradu ukrcavali bi se u amce i svi izlazili na more
iz straha od majmuna koji se u ogromnim oporima sputaju do grada. Interesovalo me je, kao i
obino svata, pa sam krenuo da razgledam grad i, dok sam ja boravio u gradu, moja laa je
otplovila. Sjetih se svega ta sam jednom pretrpio zbog majmuna i tuan, to sam ostao iza lae, ja
sjedoh na obalu i poeh plakati kad li mi prie jedan uljudan ovjek, pozdravi me i upita: "Vi
strane, niste iz ovih krajeva?" "Nisam"

rekoh "i ja sam vrlo nesretan ovjek. Bio sam, eto, na jednoj lai koja je otplovila dok sam ja bio u
vaem gradu." "Ustani i ukrcaj se sa nama na amac jer ako ostane u gradu moe ti se dogoditi da
pogine od majmuna."
"Veoma rado", odgovorih i ukrcasmo se pa otplovismo jednu milju od obale. Ljudi su mi ispriali da
se majmuni sputaju u njihov grad nou. Danju idu po oblinjim vonjacima i planinama, pa se i oni
danju vraaju svom poslu. Jednog dana onaj ovjek to me je pozvao na lau upita da li znam neto
raditi.

Ne znam, rekao sam, ja sam bio trgovac i imao jednu veliku i bogato natovarenu lau koja je potonula
i ja sam sve izgubio a ja se spasio sluajno. Ustade taj ovjek i donese mi jednu platnenu torbu pa
ree: "Uzmi ovu torbu i napuni je oblutcima iz ovog grada, onda izii sa ljudima kojima u te odvesti
i kojima u preporuiti da se o tebi staraju. ini ono to oni budu inili pa e moda neto i zaraditi."
Pooh s tim ovjekom, uinih kako mi je rekao i opazivi ljude koji izlaze iz grada i sam pooh za
njima. Kad smo ih stigli, moj zatitnik me preporui i ree im: "Ovo je tuinac pa ga povedite i
nauite branju. Moda e tako zaraditi za hranu a i vama e se dobrim vratiti." "Kad sam bolje
pogledao opazio sam da svaki ima po onakvu torbu kakva je bila i moja. Ili smo tako prilino dugo
dok nismo stigli u jednu dolinu. Zapazio sam da je u toj dolini bilo mnogo kokosovih palmi i mnogo
majmuna. Kad smo se mi pojavili, majmuni pobjegoe na drvee a ljudi ih poee gaati kamenjem
koje smo donijeli u torbama pa i ja uradih isto. Tako smo mi gaali majmune kamenjem, a oni nas
kokosovim orasima sa palmi na koje se mi nikako ne bismo mogli popeti jer su bile veoma visoke.
Kad je na zemlji bilo dovoljno oraha mi ih pokupismo i vratismo se u grad. Ja odoh onom svom
zatitniku i dadoh mu sve to sam nabrao, ali mi on vrati i ree: "Nosi to na pijacu i prodaj pa se tako
pomozi kad nita drugo ne zna da radi." Kad sam se vratio s trga sa neto novaca, onaj dobri ovjek
mi dade nekakav klju i ree mi da pokraj njegove kue ima jedna prostorija u koju treba da
sakupljam sve dobre orahe koje donesem, a one neto manje, da odmah prodam. Zatim mi kaza da tu
mogu i da stanujem i kad sakupim potreban novac, mogu da otputujem svojoj kui. Posluao sam ga
pa sam svaki dan polazio s ljudima u dolinu po orahe, neke prodavao, a neke sakupljao, dok nije
naila zgodna prilika pa sam ih sve dobro prodao i zaradio mnogo novaca. Lijepo sam ivio u tome
gradu dok nije jednom doplovila jedna velika laa sa koje su trgovci kupovali i prodavali lijepu robu
ali i kupovali po povoljnim cijenama kokosove orahe. Javih se svom prijatelju i rekoh mu da bih
elio i mogao da otputujem s tim trgovcima a on mi ree: "Tvoje je da o tome odlui". Ja se
oprostim s njim, zahvalim mu za sve to je za mene uinio, potom se ukrcam na lau, naem kapetana
utovarim orahe, i sve to sam imao i tako otplovimo... Prodajui uz put orahe zaradio sam mnogo
novca tako da gubitak koji sam imao ranije bijah skoro pokrio. Prolazili smo, tako, laom pokraj
otoka na kome raste biber i cimet pa smo se iskrcali i trgovali.

Ja sakupih i tu mnogo bibera i cimeta i takoer zaradih mnogo novca. Poslije smo doplovili do
jednog lovita bisera. Dao sam jednom roniocu nekoliko lijepih kokosovih oraha i zamolih ga da
zaroni za mene, na moju sreu. Kad je taj ovjek zaronio i vratio se, iznio je jednu veliku koljku.
Kad smo je otvorili, naosmo u njoj biser vanredne ljepote i prilino veliki. Ponio sam ga sa sobom.
Nakon nekoliko dana mi smo uplovili u Basru. Ja sam odmah krenuo put Bagdada, a nisam bio nita
siromaniji nego kad sam polazio iz njega."

Po svom obiaju, nakon to sam se odmorio, pozvao sam na gozbu svoje roake i prijatelje. Ponovno
sam poeo miran i ugodan ivot, trgujui i veselei se ivotu! Zatim je Sindbad Pomorac dao
uobiajen poklon Sindbadu Nosau, poastio sve prisutne prijatelje i ponovno ih pozvao da uju
najudniju priu o njegovom narednom putovanju koje e im ispriati ako ga udostoje svojom
posjetom sutra, poto obave svoje svakodnevne poslove i dou da mu prave drutvo za veerom.
ESTO PUTOVANJE
"Dragi drugovi i prijatelji, znajte da sam po povratku sa svog putovanja u igri i veselju zaboravio sve
patnje te sam, veselei se i zabavljajui, ivio u svom gradu sa svojim roacima i prijateljima. Tako
jednom, dok sam sjedio ispred svog duana, proe pored mene grupa trgovaca na kojima su se vidjeli
tragovi dugog putovanja, pa me to podsjeti kako sam i ja bio vrlo sretan i zadovoljan kad bih se
vratio kui sa nekog od svojih putovanja. Poeljeh i ja ponovno da putujem i da se zadovoljan vratim
svojoj kui, pa se poeh spremati na put.

Kupih onu robu za koju sam smatrao da u moi da je najbolje prodam, spakovah svoje svenjeve i
krenuh. Doavi u Basru, odmah sam potraio najluksuzniju lau i na nju ukrcao svoju robu. Nedugo
zatim krenuli smo i ja sam sa svojim saputnicima dugo nou, na palubi, sjedio pa bismo priali jedan
drugom ta je ko kad na svom putovanju doivio. Usput smo pristajali u velikim lukama, dobro
trgovali, kupovali i prodavali, i svi smo bili vrlo zadovoljni.

Dok smo po obiaju, na palubi, jedne divne, mjeseinom obasjane noi, razgovarali o poslovima,
putovanjima i drugim prijatnim stvarima, dopre do nas glas kapetana koji je odjednom tako zakukao
da smo svi poskakali. Ugledasmo ga kako se od muke udara u glavu i jaue. Okupismo se oko njega i
upitasmo za razlog njegovoj tuzi. "Ljudi moji" ree kapetan "mi smo odavno skrenuli s puta i
plovimo vodama koje ja uopte ne poznam pa ne znam ta e s nas biti i kako emo se spasiti!" Potom
se kapetan lino popne na krmu da razapne jedra, kad li puhnu jak vjetar i okrenu lau tako da je
krmom krenula postrance, katarka se polomi, i sve to u jednom trenu kad smo bili u blizini neke
obale, koja se prostirala podno visoke planine. Lau, koja nije bila mala, vjetar pone bacati kao
igraku i mi svi, uplaeno, ponemo se opratati jedni s drugima jer je bilo oito da emo se utopiti.
Laa zatim udari o obalu i raspade se, a daske se prosue po moru kao iverje. Sve to je bilo na lai
proguta more, mnogo ljudi i svu robu, samo nekolicina se doepa obale i spasi glavu. Meu tim bijah
i ja i prvo to sam vidio bili su ostaci mnogih laa koje su se o tu obalu razbijale. Po obali je bilo
toliko mnogo raznih stvari i roba, koje je more izbacilo nakon to bi laa potonula, da se meni
zamutilo u glavi od toga. Proetao sam malo kopnom, im sam se malo odmorio, i tako otkrih jedan
divan bistar potok slatke vode koji je izvirao ispod jednog breuljka i ponirao na njegovom drugom
kraju. I dok sam ja traio neto za hranu i malo se okrijepio na potoku, drugi su brodolomci
bjesomuno poeli sakupljati onu robu po obali grabei jedan od drugog ono to su nalazili, da je
vrednije. Ja sam, meutim, otkrio da se po dnu toka potoka nalazi drago kamenje i biser, dijamanti i
ostalo, kao obini kamenii, tako da se njegovo dno presijavalo od razliitih dragulja. Naoh na
otoku i mnogo drvea kitajskog aloja, mnogo ambre koja je zbog suneve ege tekla kao potok i
razlijevala se po obali.

Oticala bi u more pa se rashlaena zgunjavala i plutala po povrini. ivjeli smo na tom otoku neko
vrijeme, a onda mnogi brodolomci poee obolijevati od neke stomane bolesti i mnogi poumirae.
Oni koji su bili zdravi brinuli su se da se mrtvaci sahrane. Samo za nekoliko sedmica, svi osim mene,
su na taj nain poumirali. Kad sam ostao sam, bio sam jako tuan to mene nema ko da sahrani i to
sam toliko nesretan da sam izgubio sve svoje drugove. Ujutro se dosjetih da iskopam jednu veliku
rupu i odluih da, kad osjetim da sam toliko slab, i da mi je kraj blizu, legnem u tu rupu koju e
pijesak, noen vjetrom, zatrpati pa u i ja biti na taj nain sahranjen. Nikad nisam do tada bio toliko
ljut na samog sebe to sam napustio svoju zemlju i to me putovanje toliko privlailo da u, eto, ovaj
put zaista umrijeti zaboravljen, baen daleko od svoje zemlje.

Nije mene gonila pohlepa, nije to bilo ni potreba. Ta ja sam imao toliko novca da nisam mogao
nikako sve spiskati kad ne bih nita radio do kraja ivota! Bilo je to ono to je u meni jae od svega
drugog, elja da uvijek neto novo vidim, nauim, doivim...

Tako razmiljajui i gledajui potok pade mi na pamet da ta rijeka ima i poetak i kraj i da bih mogao
njome plovei izai negdje u neku drugu zemlju. Bie zato, pomislih, najbolje da ja ponem graditi
neki mali amac u koji bih se ukrcao i otplovio. Ako se spasim, bie to velika srea; ako ne, bolje je
da umrem na potoku nego ovdje. Ustanem, ponem skupljati po otoku brvna i daske ranije razbijenih
laa. Pokupio sam brvna kitajskog i amarskog aloja pa ih ponem vezivati uadima sa laa. Prikupim,
zatim, biser i drago kamenje, pa sve dobro upakovah i privezah za amac. Pokupih i svu hranu koja
mi je preostala, privrstih sa svake strane amca po jednu jaku motku koja mi je zamijenila vesla i
tako moj amac zaplovi rijekom. Utjerao sam nekako amac u onaj otvor i naoh se pod planinom, u
dubokom mraku a amac me je nosio kroz vodu kao kroz tjesnac. Bokovi amca zadirali su katkad u
obalu, a ja sam udarao glavom o svod tunela, ali natrag se nije moglo. Poeo sam se bojati: ako
amac naie na suvie uzak tjesnac, kako se mogu povui. Moglo bi se dogoditi da se i zaglavim. Ako
bi mi se to dogodilo, umro bih ovdje. Poe me hvatati strah od te pomisli.

Plovio sam tako dosta dugo pa me pone hvatati i drijeme. Osjeao sam jak umor od tog tjesnaca i
spavao sam u amcu potrbuke ne znam koliko. Kad se prenuh, ugledah danje svjetlo. Kad sam doao
sebi, ugledao sam oko sebe mnogo Hindusa i Abesinaca a moj amac privezan za neku obalu. Kad su
vidjeli da ustajem iz amca, priu mi i zaponu sa mnom razgovor. Ja, meutim, nita nisam razumio
od njihovog jezika. Tako sam neopisivo bio tuan jer nisam znao ni gdje sam ni da li ja to sanjam ili
sam budan. Dok sam ih ja tako posmatrao, prie mi jedan ovjek i ree na istom arapskom jeziku:
"Mir neka je s tobom, brate moj, ko si i zato si doao u nae mjesto i kako si to doplovio rijekom
kojom niko nikad nije doplovio? ta ima tamo ispod ove planine?" "Ko ste vi i kakva je ovo zemlja?"
upitah. "Mi ovdje imamo svoje usjeve i polja, pa smo doli da ih zalijevamo i naiao je tvoj amac
pa smo ga privezali i ekali da se probudi. A sad nam reci zato si doao u nae mjesto?" "Molim
te", rekoh mu, "donesi mi neto za jelo, jako sam gladan. Onda me pitaj ta god eli".

Brzo mi on pribavi hranu i, kad sam bio sit, ja im rekoh: "U ovakvoj prilici, ja sam sretan to sam se
spasio. Vama hvala to se mi pomogli pa u vam ispriati sve po redu." Kad sam zavrio svoju priu,
oni rekoe: "Svakako mora poi sa nama da naem gospodaru ispria sve to." Kad su oni zavrili
svoj posao i kad su poli i ja krenuh s njima. Ljudi mi pomogoe da ponesem sobom amac i sve to
sam imao. Kad su me priveli svome gospodaru i kad sam ga pozdravio to sam uljudnije znao, on mi
ree: "Dobro nam doao, a sad priaj ta ti se sve dogodilo i odakle si?" Odem ja do svog amca pa
s njega donesem mnogo lijepih stvari i poklonim ih gospodaru. On je primio moj poklon i ukazao mi
je veliko potovanje. Kad smo ponovno sjeli, on me pone ispitivati kako na halif vlada i kakvi su
nai zakoni, te mu ja kaem koliko sam znao. To mu se jako dopalo pa ree: "Halifove su naredbe
razumne i njegovi odnosi prema narodu pohvalni. Pobudio si u meni silnu ljubav prema njemu pa bih
mu rado poslao nekakav poklon." "Sluam i pokoravam se, ja u mu to upravo uruiti i rei mu da si
mu iskren prijatelj." Neko sam vrijeme boravio kod njega i uivao sve poasti.

Jednog dana, dok sam sjedio u dvoru, uo sam kako je neko drutvo spremilo lau u namjeri da putuje
u okolinu Basre, te odmah reknem sebi: "Nije mi nita prikladnije nego poi s ovim ljudima." Istog
asa odem do cara, poljubim pred njim zemlju i njegovu ruku i kazah mu kako bih elio poi s onim
ljudima, laom koju su spremili, jer sam se zaelio svojih. "Na tvoju volju"

ree on "mi te s draga srca primamo jer smo se s tobom navikli." "Ti si mene obasuo darovima i
dobroinstvom, ali ja sam poelio i porodicu i kraj svoj!"

Car na to dozva trgovce koji su bili opremili lau, preporui me, onda mi dariva mnogo toga, plati za
mene kartu i spremi bogate darove za halifa Haruna al-Raida. Potom se ja oprostim sa svim
poznanicima i mi krenemo na put. Vjetar i put bili su nam ugodni pa smo nesmetano stigli u Basru.
im sam ja potovario svoje svenjeve krenuo sam u Bagdad. Niko nije bio sretniji od mene kad sam,
poto sam se odmorio, krenuo u halifov dvor da mu uruim poklon. Halifa me upita odakle je to, a ja
mu odgovorim: "Vjere mi moje, vladaru, ja do tog grada odakle je dar ne znam puta a, ak, imena mu
ne znam! Kad se potopila laa na kojoj sam bio, ja sam sa jednog otoka napravio amac i uputio se
rijekom u nepoznato". Ispriam mu kako je bilo. Halifa se silno zaudi i naredi svojim ljetopiscima
da zapiu tu priu kako bi se sauvala za pokoljenja. Vratio sam se svojoj kui i dugo ivio u srei i
blagostanju sve do jednog dana. Jer, ja sam imao jo jedno putovanje koje u vam sutra ispriati.
Zatim je posluena veera i pie. Sindbad Nosa je dobio svojih stotinu miskala zlata i drutvo se
razilo. Sutra u isto vrijeme svi su bili na istom mjestu da bi uli i posljednju priu, najudniju od
svih.
SEDMO PUTOVANJE
"Druino, sluajte! Kad sam se vratio sa estog putovanja, odmorio se, imao ast da se sretnem sa
halifom lino, bio sam vrlo sretan i ponosan. Nakon nekog vremena meni se prohtje da putujem.
Pokupujem robu i krenem u Basru. Na obali naem odmah veliku i dobro opremljenu lau, pa sam se
ukrcao i na njoj zapazio mnoge ljude koji su mi se jako dopali svojim izgledom i ponaanjem. Vjetar
je bio povoljan i mi smo bez zapreka plovili prema Kini. Odjednom je jedne noi pala tako jaka kia
i puhnuo estok vjetar da smo svi bili u asu mokri do koe. Ono to nam je posebno bilo ao bila je
injenica da su i nai svenjevi bili potpuno mokri, iako je to bila velika i sigurna laa. Kad smo
otili do kapetana da ga upitamo za savjet i zamolimo da mu nekako pomognemo, zatekosmo ga
zabrinutog i veoma nesretnog. "ta je ovo, za boga miloga, kapetane?" upita ga jedan od nas. "Bie
najbolje da se oprostite jedan s drugim i da se spremite za smrt. More nas je savladalo a ovo je
najzadnje more koje ja znam."

Kapetan sie s katarke, otvori svoj koveg, izvadi iz njega neku pamunu kesu, razveza je, prosu iz
nje nekakav praak pomijea ga s vodom pa ga pomirisa.

Izvadi, dalje, iz te torbe malenu neku knjiicu, proita iz nje neto i ree nam: "Prijatelji moji, evo u
ovoj knjiici pie da se iz ovoga mora nikako ne moemo spasiti, jer je ovo kraj koji je poznat pod
imenom "Podneblje Careva". Tu se negdje nalazi i grobnica naih gospodara Solomona mudrog i sina
mu Davida mir njima obojici! Tu ive goleme zmije, uasnog izgleda. Kad neka laa zaluta u ove
vode izlazi iz mora jedna golema riba i guta lau sa svim to se na njoj nalazi." Nije kapetan stigao ni
da zavri svoje kazivanje kad se laa podigne kao da je na vrh nekog ogromnog vala i iz mora izroni
jedna ogromna riba takvog oblika kakav ja nijednom nisam vidio niti uo za njega. Ukoeni od straha
gledamo mi u nju kad li se pojavi jo jedna vea i stranija a malo zatim jo jedna. Ponu one kruiti
oko lae i ona najvea zine da proguta i nas i sve s nama kad li nas podie jedan veliki val i lupi lau
o obalu i ona se odmah raspade u paramparad. Jednu dasku ugrabih i muei se da se odrim poeh
sebe koriti pa rekoh: "Nesretni Sindbade, nikad se jo nisi pokajao a na svakom putovanju podnese
strane muke i nevolje i nikad ne odustaje od putovanja. I kad odustane, to je lano i privremeno!
Sad izdri ovo, pa ta bude zasluio si sve to te snae! Ako ovo sretno proe" rekoh ja sam sebi
"neu do kraja ivota putovati niti u putovanje spomenuti ni jezikom ni mislima. Kunem se u sve
to mi je sveto!" Rasplakao sam se sam nad sobom, kajao se i sjeao svog doma, zemlje, prijatelja i
tako provedoh nekoliko dana.

Jedan me val bacio na kopno kad sam ve bio potpuno iscrpljen. Naoh tu drvea i vode, osuih
svoju odjeu, nabrah voa pa se najedoh, napih se svjee vode i opet sam mogao da razmiljam i
odmah sam se veselio ivotu. Kad sam bio dovoljno jak ja poem u razgledanje kopna, naiem na
jednu dosta veliku rijeku bujnu i brzu. Odmah sam se sjetio amca kako sam ga napravio na jednom
od svojih putovanja pa rekoh sam sebi: "Opet e, Sindbade, napraviti sebi amac jer ova rijeka
mora da tee do mora." Ustanem i ponem skupljati grau za svoj splav. Prikupio sam dosta debelih
balvana, nabrao dosta trave i lijana pa od njih spleo uad i poeo vezivati splav. im sam bio gotov,
ja se ukrcam i zaplovim.

Poto je rijeka bila jaka i brza ponese me kao iverak. Plovio sam tako maticom dan, dva, tri ni sam ne
znam koliko dok me ne uhvati pod planinom snana vodena struja i uvue u grotlo. Nisam mogao nita
drugo da uradim osim da se vrsto drim za splav. Uspio sam da se zaveem i bio noen kao pero, a
rijeka je huala kao grmljavina. Odjednom se moj splav pomoli iz planine i ja ugledam pred sobom
jedan lijep i veliki grad. Kad spazie ljudi kako vezan plovim splavom, bacie mree i uad pa
privukoe splav kopnu i izvade me na obalu. Odmah sam pao u nesvijest to od gladi, to od zime, to
od straha. Meu ljudima koje sam ugledao, kad sam doao k sebi, bio je jedan star ovjek koji je bio
veliki eik tog mjesta, pa mi on poe u susret i ree: "Dobro mi doao, sinko!"

Potom baci na mene svoj ogrta, pa ja tako pokrih svoje golo tijelo, zatim me pridie i povede do
kupatila. Kad sam od ugodnih mirisa i tople vode doao k sebi, odvede me on svojoj kui. Kod njega
sam se okrijepio divnim jelima i piem, oprao ruke i obrisao ih o svilene ubruse koje mi je prinijela
jedna mlada i lijepa djevojka, zatim me moj domain odvede u jednu vrlo ugodnu i lijepo namjetenu
sobu pa naredi slugama da me dvore i ostavi me da se ispavam.

Bio sam tri dana u gostima kod ovog dobrog ovjeka. Poto sam bio posebno paen brzo mi se vratilo
samopouzdanje i dobro raspoloenje. Moj mi je domain etvrtog dana rekao: "Dijete moje, ba sam
sretan to si se potpuno oporavio. Moe li sa mnom da siemo do grada i trga pa da mi pomogne u
trgovini.

Moda e neto i za sebe zaraditi"? Pomislih u sebi: "Od kuda meni roba i ta to on govori", kad on
ree: "Nemoj se mnogo razmiljati. Hajdemo na trg, pa ako vidimo da neko daje i za tvoju robu
cijenu na koju ti moe pristati, ja u uzeti novac umjesto tebe, a ako ne, ja u tvoju robu staviti u svoj
magazin, pa emo ekati dok doe vrijeme kad za nju bude u naem kraju interesa."

Rekoh ja tada sebi: "Pa posluaj ga da vidi kakva je to roba i o emu on to pria!" Onda rekoh
glasno: "Dobro, strie moj, ja se s tobom slaem." Kad smo doli na trg, opazio sam da je on dao
rastaviti moj splav a ja nisam ni znao da sam ga napravio od sandalovog drveta. Poslao je vikae
da po gradu nude sandalovo drvo. Doli su trgovci i pone nadmetanje pa se brzo ponudi cijena od
hiljadu zlatnika. eik se okrene prema meni i upita me: "uje li, dijete moje, tu cijenu moe dobiti
danas. Ako ti ne odgovara, ja u tvoju robu uvati do bolje prilike." "Strie dragi, ja ne znam ta da
uradim, molim te da ti odlui" rekoh, a on mi ponudi jo stotinu dukata vie nego ostali trgovci i
upita da li bih za te pare prodao njemu svoju robu. Na to ja, sasvim razumljivo, pristanem. Po tom
smo se uputili njegovoj kui, a njegovi pomonici su odnijeli robu u njegovo skladite. Kad smo bili
u kui i kad smo popili aj, on mi izbroji hiljadu i sto dukata, stavi ih u kesu, zatvori kesu katancem i
dade klju meni. Malo pouti i onda ree: "Jo bih ti neto predloio, dijete moje, ako e me
posluati! Ja sam star ovjek. Imam pet sinova i jednu lijepu i mladu kerku. Volio bih da udam tu
svoju kerku za tebe i da tako ostane uvijek s nama. Sve to ja sada imam u rukama, bie jednog
dana tvoje.

Ako pak eli da trguje i da ode u svoju zemlju, tvoj novac je kod tebe i niko te nee spreavati."

"Strie moj, ti si mi ve kao otac i zato neka bude kako ti kae" rekoh mu. Tada eik posla po
sudiju i svjedoke i oeni me svojom keri. Kako nisam imao nikakvog izgleda da doem svojoj kui,
poto sam se upoznao sa tom djevojkom, otkrijem da je bila zaista lijepa i vrlo bogata pa sam
poivio s njima prilino vremena i bio vrlo sretan. Nedugo iza moje svadbe umre moj eik i mi ga
lijepo sahranismo i oalismo. Poto je on bio starjeina trgovakog udruenja postave me trgovci na
njegovo mjesto. Dunost njihovog starjeine je bila da se brine o tome ta ko nabavlja i prodaje tako
da se bez mog znanja nita nije smjelo kupiti ni prodati. Kako sam poeo dolaziti mnogo vie i ee
u kontakt sa stanovnicima grada, saznadoh da im se lik mijenja svakog mjeseca, dobivaju krila i
uzlijeu k nebu a u gradu ostaju samo ene i djeca. Odmah sam odluio da zamolim jednog od njih da,
kad budu krenuli, i mene povedu. Kad se to desi i ja primijetih da im se izmijenila i boja i lik, znao
sam da e uskoro uzlijetati pa prioh jednom od njih i rekoh mu: "Tako ti gospoda boga, ponesi i
mene da i ja malo pogledam pa u se vratiti s vama". "To nije mogue" ree mi on. Ali, ja sam ga
molio sve dok nije popustio i obeao da e me ponijeti. Ja se tako uhvatim za njega i on uzleti. O
svemu ovome nisam obavijestio svoju porodicu, ak ni sluge ni prijatelje. Kad smo se digli dovoljno
visoko, ja pogledam na zemlju i ugledam vanrednu ljepotu pa zaviem: "O hvala bogu to sam ovo
vidio!" Ne stigoh dovoljno da se divim kad iz neba sinu munje pa oni svi ljudi malo ne izginue.
Odmah se svi spuste na jednu visoku planinu i tu mene ostave jer su se na mene naljutili to sam za
vrijeme leta govorio i divio se. Kad ostadoh sam, bilo mi je jako teko i opet prokleh svoju
radoznalost koja nije imala granica. Tako ja upadam iz nevolje u goru i to sve ne mislei! Dok sam ja
kukao, pored mene prooe dva divna mladia u rukama im zlatni tapovi. Ja ih pozdravim i upitam
ko su i odakle ovdje, a oni mi odgovorie: "Mi smo kao i ti obini ljudi!" Dadoe mi zatim jedan tap
kakav su i oni imali i odoe naglo kao to se bijahu i pojavili. Ostadoh opet sam! Oslonih se o tap i
poeh razmiljati o onoj dvojici mladia kad li se od nekud pojavi jedna ogromna zmija koja je
progutala nekakvog ovjeka do pola pa se on dere i pomae: "Onaj ko mi pomogne nee se pokajati!"
Priletim ja zmiji i onim zlatnim tapom razmrskam joj glavu. Zmija odmah izbaci onoga koji joj
bijee u ustima, te on skoi na noge i ree mi: "Kad si me izbavio od zmije, ti si mi prijatelj i ja se
vie neu s tobom rastajati". "Dobro mi doao" rekoh i poosmo obojica planinom. Nismo dugo ili
kad ja opazih neke ljude i meu njima poznadoh onoga koji je mene nosio i ljut spustio na tu planinu.
Ja mu priem i ponem ga moliti: "Izvini, molim te" rekoh "ja sam pogrijeio, ali i ti si! Zar se
tako postupa s prijateljima?" "Ti si nas upropastio kad si ono poeo da se divi i zahvaljuje se bogu
to si to sve vidio." "Ne osuuj me zbog toga to ja nisam znao, ali odsad nikad neu vie
progovoriti." Pristade da me uzme sobom, ali uz uslov da ne pominjem Allaha dok sam na njegovim
leima. Onda me uprtio i letio sa mnom, kao i prvi put, dok me nije donio kui. ena me doeka i
pozdravi te mi estita to sam se izbavio.

"Pazi da vie ne ide s tim ljudima! Ne drui se uopte s njima jer su to ejtanska braa."

"A kakav je bio odnos tvog oca prema njima?" upitah.

"Moj otac" uzvrati ona "nije pripadao njima, niti je radio ono to oni rade. Kad mi je otac ve
umro, mislim, da bi bilo najbolje da proda sve to imamo, da za taj novac uzme kakve robe i da
ide u svoj kraj, svojoj porodici. S tobom u poi i ja jer mi se ovdje u ovom mjestu vie ne sjedi.
Moji roditelji su mrtvi i nemam nikoga." Stanem ja da prodajem pokustvo onog starca, sve stvar po
stvar i pri tom iekivah koga ko bi poao iz tog grada.

I dok sam se ja tako spremao, neka druina u gradu odlui se na put, ali ne naoe lau.

Ljudi onda odlue da sami sagrade lau pa im se i ja pridruih sa neto novca. Na tu lau, kad je bila
gotova, ukrcah enu i sve to smo imali. Zemlju i kue ostavismo i krenusmo. Vjetar nam je bio
povoljan pa smo mirno plovili i pristajali na nekim otocima i lukama dok ne prispjesmo u Basru. Tu
se ja nisam zadravao nego pokupih svoje stvari, pogodih jednu drugu lau i krenem u Bagdad. Kad
sam prispio u Bagdad sretoh svoje drugove i prijatelje, svoju porodicu. Moja je porodica raunala
vrijeme moga odsustvovanja i naraunali da je to skoro dvadeset i sedam godina!

Poslije toga, zakleo sam se da neu vie putovati ni morem ni kopnom. "Eto, moj imenjae, gledaj ta
mi se sve dogodilo i dogaalo!" "Oprosti, moj gospodaru, to sam te izazvao svojim stihovima na
ovo kazivanje", ree Sindbad Nosa.

Njih su dvojica, zatim, dugo godina drugovali i ivjeli u slozi i drugarstvu sve do kraja njihovih
ivot.
AROBNI KONJ
Nekad davno, u staro doba, ivio jedan moan i ugledan car i imao tri keri kao tri sjajne zvijezde i
kao najljepi cvijet iz bate, te jednog sina lijepog kao mlad mjesec. Jednog dana, dok je sjedio na
svom prestolu, uoe tri mudraca od kojih je jedan imao pauna od zlata, drugi trubu od mjedi, a trei,
konja od slonove kosti i ebanova drveta. Car ih tada upita:

"ta to imate sobom i emu slui?" Na to vlasnik pauna prozbori: "Korist od ovoga pauna jest ta to
on kad god proe koji sat dana ili noi, zaklepee krilima i zakrijeti."

Zatim se javi nosilac trube i ree: "Kad se ova truba postavi na gradsku kapiju, ona slui kao uvar
na njoj. Kad, naime, upadne u grad neki uhoda, ova truba namah zatrubi i tako neprijatelja prepoznaju
i uhvate ga."

Potom e vlasnik konja: "Vladaru, korist od ovoga konja jest ta da on moe ovjeka, koji ga zajae,
odnijeti u koje god hoe mjesto." Car e na to oduevljeno:

"Nagraditi u vas i prije nego li iskuam ove stvari". Car na to prie i prokua pauna pa vidje da je
istina ono to je njegov vlasnik tvrdio. Prokua zatim i trubu i nae da je sve onako kako je tvrdio
njezin vlasnik te ree toj dvojici mudraca: "Birajte to elite od mene!"

"Mi od tebe elimo" ree jedan od njih, "da nam svakom dade po jednu svoju ker".

Istupi i trei mudrac i ree: "Vladaru, nagradi i mene kao i moje prijatelje."

"Dok izvidim i to to si ti donio" ree car.

Tada prie carev sin i ree: "Oe, ja u uzjahati ovog konja i okuati ga i uvjeriti se u njegovu
korist!"

"Kuaj, sine, kad ima volju", odobri car.

Carevi odmah uzjaha konja, podbode ga, ali konj, ni makac! "Mudrae!" zavika odmah carevi
"gdje je ta brzina njegova hoda o kojoj govori?"

Mudrac tada prie konju i pokaza careviu jedan vijak kojim se konj podie uvis i ree mu: "Odvij
taj vijak!"

Carevi odvrne vijak i gle! Konj se pomae i zaas odletje s njim nebu pod oblake. Jurio je tako brzo
da je za tili as nestao s vidika onim koji su ga pogledom pratili. Carevi se gore u zraku zbuni i
pokaja se to je tog konja uopte uzjahao i zavika: "Ovo je mudrac priredio meni varku da stradam!
Nema preinake ni moi osim u uzvienog!"

Stade polako promatrati svaki djeli konja i najednom ugleda neto nalik na pjetlovu krestu na desnoj
pleki konja a tako isto i na lijevoj!
"Osim ove dvije kope" ree on "nita drugo na njemu ne vidim!" Okrene potom onu na lijevoj
pleki, a konj ti pone jo bre letjeti i peti se uvis.

Ostavi je, pogleda onu na desnoj pleki pa i nju okrenu i konj u isti mah obori strmu i neprekidno se
sputae malo po malo prema zemlji s careviem koji se za njega vrsto drao. Kad je to otkrio
careviu zaigra srce od veselja i radosti. Sputao se neprestano cijeli dan jer se pri usponu bio jako
udaljio od zemlje. Poe sad okretati konja kud je htio, a konj se jednako sputa! Poe on da uiva u
jahanju pa kad je htio uspinjao se a kad je htio sputao se!

Kad je tako postigao s konjem sve to je elio, okrenu s njim zemlji i stade razgledavati krajeve i
mjesta iznad kojih je letio; mjesta koja nije uope poznavao jer ih nikad jo nije ni vidio. Meu
ostalim ugleda i jedan grad naikan prekrasnim graevinama. Leao je usred zelenilom okiena i
ubava kraja to su ga krasile lisnate ume i vijugave rijeke. Carevi se zadivi, malo razmisli i ree:

"Eh, kako bih elio znati kako se zove ovo mjesto i u kojem li se kraju nalazi!" Stade kruiti oko tog
grada i razgledati ga i s desne i s lijeve strane.

Dan je, meutim, bio ve prevalio i sunce dobrano nagnulo zapadu, pa carevi pomisli u sebi: "Od
ovog grada neu nai boljeg mjesta za konaenje.

Prenoit u ovdje pa u zorom krenuti svojoj porodici. Obavijestit u svoje, napose oca, to mi se
sve desilo i njemu u kazati sve to sam svojim oima vidio."

Ode zagledati neko mjesto na kome e biti siguran sa svojim konjem i gdje ga niko nee vidjeti.
Razgledajui tako opazi usred onog grada visok dvorac koji je bio opasan bedemom s uzdignutim
krunitima.

"Ovo je zaista lijepo mjesto" ree odmah carevi u sebi i stade okretati kopu kojom se konj sputa
i tako se neprestano sputao dok nije siao ravno na krov onog dvorca. Tu sjaha pa poe obilaziti
konja razgledavajui ga ree:

"Tako mi boga, onaj koji te je napravio u ovom obliku zaista je veliki mudrac! Ako mi sudbina dade
ivota pa me vrati zdrava u moje mjesto i sretnem se s ocem, bogato u ga nagraditi. Dau mu to
trai i iskazati mu svoje najvee potovanje!"

Carevi je posjedio na krovu sve dok nije bio siguran da je cio dvor pospao. Glad i e, meutim,
bijahu mu silno dotuili jer nije nita okusio od kako se rastao s ocem i pomisli tada: "Ovakav dvorac
nee valjda biti bez hrane!"

Ostavi konja na jednom mjestu i ode se polagano sputati ne bi li naao neto da zaloi.

Ugleda na putu stube, spusti se niz njih, naie na dvorite poploano mramorom. Carevi osta
zadivljen pred tim mjestom i njegovom ljepotom i ureajem.

Ali, u dvoru ne u nikakav glas, ne nae ni ive due! Tome se jako zaudi pa stane razgledati desno i
lijevo nikako ne znajui kuda bi krenuo.
"Nema mi boljeg rjeenja nego se vratiti konju, prenoiti uz njega a im zabijeli dan krenuti svojoj
kui" pomisli carevi. Dok je tako stajao i razmiljao, ugleda u daljini nekakvo svjetlo koje mu se
sve vie primicalo. Upre pogled na onu stranu i nazre sjenke nekoliko djevojaka. Shvati da su to
robinje meu njima ugleda jednu koja je bila izvanredne ljepote i koja je stasom liila slovu elif, a
ljepotom sjajnom mjesecu mlaaku. Bila je upravo onakva kakvom je opisao pjesnik:

"Dola je bez obeanja po veernjoj tami

k'o da je mjesec sjajni na obzorju u noi.

Nigdje na svijetu po vitkosti nema joj ravne

ni po ljepoti, ni po udi, ni po istoti.

Kada mi ugleda oko ljepotu joj, kliknuh

kakvo stvorenje, silne li moi!

Nju u od oiju tuih zatititi molbom

srea joj uvijek bila na pomoi!"

Ta djevojka je bila ki tog cara koji je ivio u ovom dvorcu. Otac ju je veoma volio i iz prevelike
ljubavi sagradio joj taj dvorac. Kad god bi joj bilo dosadno, ona bi dolazila u ovaj dvorac i tu
provodila sa svojim djevojkama nekoliko dana pa bi se potom vraala u saraj.

Puki je sluaj htio da je upravo te veeri dola da se razonodi i malo proveseli. Pratile su je njene
robinje i jedan evnuh s maem o bedrima.

Poto uoe u dvorac, prostrijee sagove i zapalie kandilje pa se odoe igrati i veseliti se.

Kad su bili u najveoj zabavi i igri, nasrne carevi na onog evnuha, udari ga nekoliko puta i obori na
zemlju. Zgrabi njegov ma u ruke i povika na djevojke da se raziu. Kad osta sam sa carevom keri i
kad ona njega dobro osmotri, ree mu: "Nisi li ti onaj koji me je juer prosio kod oca pa te on odbio i
rekao da si runa izgleda? Ako je tako, onda moj otac nije imao pravo! Kako je mogao tako neto
rei? Ti si ba naoit momak!"

Nju je, naime, prosio od oca sin indijskog cara pa ga je car odbio jer je mrske pojave.

Zato je princeza pomislila da je on taj koji ju je prosio. Sjedoe oni jedno pokraj drugog, a jedna e
robinja: "Gospodarice, nije to taj koji te je prosio u cara. Onaj je bio ruan a ovo je pravi ljepotan.
Onaj to te je prosio i to ga je car odbio ne moe biti ni sluga ovome. Ovaj je zaista neobino
otmjen!"

Robinje se udaljie, prioe evnuhu i rastrijeznie ga. Skoi evnuh i poe tragati za maem, ali,
naravno, ne nae ga. "Onaj koji ti je uzeo ma i koji te je istukao" rekoe robinje "sad sjedi s
carevom keri!"
Car je bio naime povjerio tome evnuhu da mu uva ker, jer se bojao nevolja, vremena i udesa koji
se igraju ljudima. Die se evnuh, prie zavjesi, zadie je i opazi kako princeza s doljakom sjedi i
kako neto priaju. Ugledavi to on zapomaga: "Gospodaru, jesi li ti ovjek ili din?"

"Kuku tebi, najgrdniji robe! Kako moe sinove Kisra-a uporeivati sa dinovima?", ree carevi,
dograbi ma i nastavi: "Ja sam carev zet! Vjenao mi je svoju ker i rekao mi da doem!" "Ako si,
gospodaru moj, ovjek kao to tvrdi" ree rob "onda ona prilii jedino tebi, nje si dostojan ti i
niko vie!"

Istrese to evnuh i odmah odmagli. Uputio se caru, a putem se derao, upao kosu, posipao prahom po
glavi pa car uvi ga zapita: "Govori brzo i kratko, ta te potreslo. Srce si mi potresao!" "Care, idi
svojoj keri, nju je savladao din u ljudskom liku i obliju carevia! Eto tebe, eto njega, ini ta
zna!"

Car uvi to htjede ga na mjestu ubiti: "Kako si ti bio tako nemaran i nisi bdio nad njom?"

Odmah se car uputi prema dvorcu u kojem je bila njegova ki. Kako je stigao u dvorac, zatekao je
sve robinje na nogama pa ih upita: "ta se dogodilo s mojom keri?"

"Care", propiskutae one "kad smo mi sjedile s njom i kad nismo imale pojma ni o emu, navali na
nas jedan mladi koji je po ljepoti nalik na mlad mjesec.

Ljepega u licu ni ti nikad nisi vidio. Upitasmo ga ko je i ta je. On nam ree da si mu ti dao ker. Mi
nita drugo ne znamo. Ne znamo da li je ovjek ili din! Samo je edan i uljudan, ne odaje nita
runo!"

Kad je car uo tu njihovu priu, malko mu bi lake. Razgrnu i on zavjesu i opazi carevia kako
razgovara s njegovom keri. A bijae to prekrasno stvorenje!

Lice mu je arilo kao sjajni utap! Car, iz prevelike ljubavi prema svojoj keri, ne moe se vie
suzdrati. Pohrli u salon sa sabljom u ruci i poput diva nasrnuo na njega. Kad ga je carevi ugledao,
on upita djevojku:

"Je li ti ovo otac?"

"Jest" potvrdi ona.

Tad i on skoi na noge dokopa se sablje to ju je od evnuha oteo pa i on podviknu na cara. Uvidje
vladar da je carevi jai pa zatae svoj ma u korice.

Potom se zaustavi i pusti da mu se carevi sasvim priblii, pa ga doeka lijepim rijeima i upita ga:

"Mladiu, ili si ovjek ili din?"

"Da mi nije obzira prema tvojim pravima i asti tvoje keri" ree carevi "sad bih ti prolio krv!
Kako me moe pripisivati dinovima kad sam ja od roda careva Kasr-a, koji bi te, da hoe,
razvlastili, za tili as rijeili moi i vladavine i porobili ti to god ima u svojoj dravi!"
Kad to car u, poboja se svojoj glavi, pa e careviu:

"Ako si carevi, kako veli, zato si uao u moje dvore bez moga doputanja, pa mi ukaljao ast i
doao mojoj keri?

Kako moe tvrditi da si joj mu i govoriti da sam ti je vjenao? A ja sam odbio toliko careva i
carevia koji su je od mene prosili. Tko e nju sad spasiti od mog gnjeva? Samo ako viknem na
robove i momke pa im naredim da te ubiju, usmrtiti ete u jednom asu. Ko e tebe izbaviti iz mojih
aka?"

Kad carevi to u, ovako mu odgovori:

"Ja se zaista udim tebi i tvojoj slaboj uviavnosti! Trai, moda svojoj keri mua boljeg od mene?
Jesi li vidio ikoga koji bi bio hrabrijeg srca, ko bi ti bio ravniji i imao veu vlast, vojsku i mo?"

"Nisam tako mi svega!" odvrati car "ali ja elim, mome, da je ti prosi pred svjedocima i da ti je
onda dadem. Ako ti je dam kriomice, osramotio si me!"

"Lijepo ti zbori" odgovori spremno carevi, "ali, care, ako skupi protiv mene svoje robove i
vojsku pa me oni ubiju, kako ti tvrdi, time e se sam osramotiti, jer neko e ti vjerovati a neko,
bogme, i nee. Stoga mislim da je najbolje da prihvati, care, ovo to u ti ja predloiti!"

"Deder da ujem" ree car.

"Ja predlaem, ili da se ogleda sa mnom, a ja i ti da budemo sami, pa tko nadbije, taj je prei da
vlada i upravlja. Ili da me ostavi noas na miru, a kad svane jutro da izvede protiv mene svu vojsku
a da mi kae koliko ih ima..."

"etrdeset hiljada konjanika" ree car "i to bez robova i ostale pratnje koju imam, a tih je isto
toliko."

"Kad bude jutro" nastavi carevi "izvedi ih sve protiv mene i reci im ovo: "Ovaj je isprosio moju
ker uz uvjet da vam svima izae na megdan. On tvrdi da e vas sve nadjaati, do jednog, i da e vas
pobijediti a vi njega neete moi!" Mene iza toga ostavi da se borim! Ako me pobijede i ubiju tebi e
na taj nain najbolje biti skrivena tajna i sauvan obraz. Ako ih ja pobijedim, onda se, valjda, mogu
nadati da e car ovakvog ovjeka nainiti svojim zetom!"

Kad ga car saslua, svidje mu se njegovo izlaganje i misao, uza sve to to je osjetio da je carevi
pretjerao i da se hvalisao. Sjedoe zatim da priaju.

Car istog asa zovnu evnuha i naredi mu da ide i obavijesti vezira da odmah skupi svu vojsku i
zapovjednike, te dravnike i svitu i da svi izjau na konjima u punoj ratnoj spremi. Za to vrijeme car
je jednako razgovarao sa careviem i poeo se diviti njegovoj pameti, odgoju i otroumnosti. U
razgovoru se rodi i novi dan, pa se car die i ode na svoj prijesto, a vojsci naredi da izjae. Careviu
dade pristala konja i naredi da mu se donese i lijepa oprema. Na to e carevi: "Care, ja ne
uzjahujem dok ne vidim vojsku i ne osvjedoim se."
"ini kako ti drago" ree car. Krenue zajedno prema poljani i carevi se zadivi vojnom poretku
koga zatekoe na poljani. U to car viknu: "Ljudi! Doao je jedan mladi da prosi moju ker, ja nikad
ne vidjeh ljepeg, sranijeg i odvanijeg. On veli da e vas sve sam nadjaati i pobijediti. Tvrdi da
ste za njega svi aica jada makar da vas je i stotinu hiljada. Kad izie pred vas, doekajte ga
vrhovima svojih sabalja i kopalja! On se zanosi neim velikim!"

Njemu car na to ree: "Sinko, eto ti to si elio!"

"Care" ree mladi "nisi pravedan prema meni! Kako u ja izai pred njih kad sam pjeak. Sva
tvoja vojska je na konjima!

"Pa ja sam tebi nudio konja a ti ga odbi!" ree car. "Evo konja, pa biraj kojeg god hoe."

"Nijedan iz tvoje ergele mi se ne svia, ja u jahati na onome na kojem sam i doao."

"A gdje ti je taj konj?" u udu e car.

"Eno ga na tvom dvorcu."

"Na kojem mjestu u dvorcu?"

"Nije u dvorcu nego na krovu."

"E, to je prva ludorija" zavika car "koja je izala na vidjelo. Kuku tebi! Kako e konj biti na
krovu? No, sad emo brzo ustanoviti tvoju la!" Tu se car okrene jednom svomu dvorjaninu i naredi:
"Popni se na dvorac i donesi ono to na njemu nae!"

Svijet se stane uditi i aputati meu sobom: "Kako e se taj konj spustiti niz tavansko stubite? To e
biti neto to nikad nismo uli!" Uto se onaj koga je car poslao na krov popne i ugleda konja kako
stoji. Ljepeg jo nikad nije vidio. Prie mu i razgleda ga pa ustanovi da je od same ebanovine i
slonove kosti. S njim je izaao jo jedan carev odabranik pa kad ugledae konja obadvojica prasnue
u smijeh. "Ovo e, po svoj prilici, biti onaj konj o kojem je govorio mladi. Bie da je on luak, a
uskoro emo vidjeti sve. Moda on u sebi krije i neto veliko!"

Digoe konja na ruke i ponesoe ga dok ne dooe pred cara i spustie ga pred njega.

Odmah se oko konja nakupi svjetina. Poee ga razgledavati i diviti se koliko zbog ljepote, toliko i
zbog bogate opreme i sedla na njemu. Svidio se i samom caru pa on zavika na mladia:

"Mladiu, je li to taj tvoj konj?"

"Jeste care. Ovo je moj konj i vidjee uda od njega!"

"Uzjahuj, onda, ta eka!"

"Ja ne mogu da ga uzjaem dok se od njega ne odmakne svjetina."

Car tada naredi vojnicima koji su se bili naikali oko konja da se udalje za domet strijele. Carevi
onda uzviknu: "Care, evo ja odoh uzjahati konja i navaliti na tvoju vojsku. Rasprit u ih i desno i
lijevo i razbiti im srca!"

"Radi to god hoe! Ne tedi ih jer nee ni oni tebe!"

Carevi se primae svom konju, baci mu se u sedlo. Vojska se u meuvremenu svrstala prema njemu
i neko povika: "im se taj mladi priblii doekajmo ga na koplja i maeve!"

"Tako mi boga to nije pravo", ree neko, "kako e ubiti mladia tako krasne vanjtine i nevinog!"

"Na moju duu, nita mu nee moi", ree neko trei, "da se u neto ne uzda, on ne bi ni pokuavao
ovo to radi!"

Carevi sjede na svog konja i odvrnu vijak za uzdizanje, a ljudi uperie pogled na njega da vide ta
e se dogoditi. Konj se u to pokrenu, poskoi i podie se pravei tako divne pokrete kakve prave
samo pravi plemeniti konji. Unutranjost mu se napuni vazduhom pa se odjednom die u vis. Kad to
vidje car, povika na vojsku: "Kuku vama, dr'te ga dok nije umakao!"

"Care, je li iko jo stigao pticu u letu?", dobacie dosjetljivo veziri i namjesnici. "On nije nita drugo
nego nekakav arobnjak i to velik!"

Poto je vidio kako je carevi izmakao, vrati se car kui. Kad je doao kui, odmah se uputi princezi.
Kaza joj ta mu se dogodilo s careviem. Uskoro je opazio da mu je kerka nesretna zbog rastanka s
mladiem. Ona se zaista uskoro razbolje i legne u postelju. Ne znajui ta drugo da radi otac je
prigrli i ree joj: "Budi sretna to smo se spasili od tog velikog arobnjaka!" Da bi je utjeio, pone
joj priati sve to je na careviu opazio i kako se, ono, vinuo u nebesa a ona pone jo jae plakati i
kukati, pa pomisli: "Ja neu, tako mi svega, ni jesti ni piti dok ga ponovno ne naem!" Otac joj odmah
pade u veliko oajanje zbog njene slabosti i pone i sam da pati gledajui je.

Carevi se, meutim, u vazduhu osjetio bezbjednim ali i usamljenim pogotovu to se sjetio djevojine
ljepote. Poto je ve bio saznao za ime mjesta u kojem je bio, znao je da je to grad San'a. Jezdio je
munjevito nebom dok nije nadletio oevu carevinu. Obie jedanput grad pa se ustremi prema oevom
dvorcu i pade ravno na krov. Ostavi konja na krovu i ue odmah kod oca. im ga ugleda, otac mu se
jako obradova, a carevi ga upita: "Zna li, oe, ta je sa onim mudracom koji je pravio ovog konja?"

"Proklet da je i on i as kad sam ga vidio. On je bio povod da se rastanem s tobom i to mi je jako

teko palo. Dao sam ga zatvoriti, sine onog trena kad si ti nestao u oblacima."

Carevi naredi da se mudrac pusti i da mu ga dovedu. Kad se pojavio, bogato ga nagradie, ali mu
car ne dade ker. Mudrac se zbog toga razbjesnio. Pokajao se za sve to je uinio kad je saznao da se
carevi sam uputio u tajnu kako se upravlja konjem.

Car je zamolio sina da se vie ne primie tom konju i da ga od danas vie nikad ne uzjae.

"Ti ne zna sve njegove osobine, ti si u zabludi, sine moj!"

Carevi ispria ocu ta mu se desilo sa djevojkom koju je na dvoru naao i ta je preivio s njenim
ocem. "Da je on htio da te ubije imao je prilike, ali tebi je jo sueno da ivi."

Carevi je meutim stalno mislio na kerku cara iz San'e i ponovno se popne do svog konja, zajaha
ga, odvrnu vijak za uzdizanje i vinu se u nebo. Jutro je bilo ve svanulo i otac ga je ekao, ali njega
nije bilo. Brzo se popne na krov palate i vidje sina kako leti nebu pod oblake. Uzdahnu nesretan i
pokaja se to tog konja nije sakrio. "Ako se ikad iv vrati, tako mi boga, slomiu tog konja kako mi ne
bi ponovno pobjegao!", pomisli car i sie sav nesretan.

Carevi je neprestano letio zrakom i doao nad grad San'u pa se spustio na isto mjesto kao i prvi put.
Odulja se do sobe princezine, ali nikoga ne nae, ni evnuha, ni djevojaka ni cara ni princeze i bi mu
vrlo teko. Obiao je jo jedan put i naiao na nju u sasvim drugom krilu palae. Princeza je bila na
postelji, blijeda, uplakana. Oko nje robinje i dadilje. Carevi odmah uskoi u sobu, pozdravi ih.
Djevojke se razbjeae a princeza ustane, prie mu i zagrli ga veselo.

"Gospodarice!" oduzela si mi um i srce. "Upravo sam i ja tebi to htjela da kaem"

ree ona. "Kako ti gleda na moj odnos prema tvom ocu i na sve to se meu nama dogodilo?" upita
carevi. "Da ti nije otac ja bih ga ubio, ali volim ga zbog tebe!"

"Kako si mogao otii bez mene" tuno e na to princeza.

"Hoe li da uje to u ti rei?" "Govori. Sve to hoe ja u uiniti!" "Hajdemo u moju zemlju!"
"Vrlo rado", odgovori ona.

Obradovao se carevi i dade joj ruku uz ozbiljnu zakletvu. Odmah je izvede na krov i zajahae konja,
privi je uza se i vrsto stegne, okrene vijak za uspinjanje i konj se digne s njima u zrak.

Vidjee to robinje zapomagae i dojavie caru a on se popne na krov i opazi ebanovog konja kako
klizi ispod oblaka. Car je bio i onako gnjevan i sad razjareno viknu: "Ooo, careviu, preklinjem te
smiluj se meni i mojoj eni i ne rastavljaj nas od jedinog djeteta!" Carevi se nije ni osvrnuo. as iza
toga pomisli da e moda djevojka poaliti i odmah je upita: "Mila moja, hoe li da te vratim majci
i ocu?" "Meni to nije elja", odgovori ona. "Ja elim da budem uza te, makar gdje se ti nalazio, jer te
volim vie od svega na ovome svijetu!"

Kad carevi u te rijei, zaigra mu srce od radosti i odmah uspori let konja da se ona ne bi uplaila.
Jezdili su tako sve dok nisu stigli iznad neke zelene livade i izvora bistre vode. Sioe tu na livadu i
malo se okrijepie jelom i vodom sa izvora. Ponovno uzjahae i krenue sve dok nisu dospjeli nad
oev mu grad. Princ je elio da djevojci pokae grad iz te visine, da ona vidi kako je moan njegov
otac i kolika mu je carevina. Spuste se, potom, na neki perivoj koji mu je bio poznat po tome to mu
se otac katkad zabavljao u tom predivnom vrtu. Ebanova konja ostavi pred vratima, preporuivi
djevojci da ga priuva. "Sjedi tu i odmori se" ree, "odoh ja ocu da kaem i da pripremimo dvor za
tvoj dolazak".

Kad je to ula, djevojka se jako obradova i ree: "Radi to misli da je najbolje," a u sebi pomisli da
joj i ne prilii ui drugaije nego sa slavljem i poastima. Carevi je ostavi i ode. Doe u grad, ue
kod oca koji mu se jako obradova i doeka ga dobrodolicom. "Treba da zna" ree carevi
"doveo sam carevu ker o kojoj sam ti priao. Ostavio sam je u onom tvom perivoju, a ja dooh da
te obavijestim o tome kako bi spremio dostojan doek kad budemo ulazili u grad." "Drage volje",
odgovori car! Istog asa naredi mjetanima da iskite grad.

On uzjaha u najsjajnijoj opremi i najskupljem nakitu zajedno sa osobnom straom, velikaima,

dravnicima i dvorjanima. Carevi iznese iz dvora nakit, haljine, ruho. Zastrije dvorac zelenom,
crvenom i utom svilom, postavi robinje Indijke, Grkinje, Abesinke i naredi cijelo udo jela da se
kuha.

Ostavi dvorac da se spremi a on ode do ljetnikovca. Ue, potrai djevojku, ali je nigdje nije bilo. Ne
nae ni konja! Pone se udarati u prsa i kukati, pa nastavi da pretrauje. Malo se pribra i promisli:
"Kako je mogla saznati tajnu kad joj nisam o tome nita govorio? Moda je to uinio onaj perzijski
mudrac koji je to uinio iz osvete za ono to mu je otac priredio."

Potrai odmah uvare perivoja i upita ih da li je neko dolazio dok on nije bio tu.

"Nismo nikog vidjeli", odgovore oni, "osim onog perzijskog mudraca koji je, kae, doao da nabere
neke ljekovite trave." Kad to u, carevi odmah shvati da je ono to je on predviao bilo tano.

A bilo je tako da je mudrac stvarno svratio da nabere trava, dok je djevojka u hladu ekala carevia.
Poto je osjetio miris mousa koji se od nje irio, naao ju je po tom mirisu, a malo zatim naiao je i
na konja. im ga je spazio, obradovao se silno, prie mu, pregleda sve dijelove i nae da je ispravan.

Upravo kad je htio da ga uzjae i poleti, ree u sebi: "ekaj da vidim nije li carevi neto donio i
ovdje ostavio kad je ve ostavio konja"! Upade tako u ljetnikovac i ugleda djevojku lijepu kao samo
sunce na vedrom nebu. im je pogleda znao je da je to djevojka visoka roda i lijepog ponaanja i da
ju je carevi uzeo od nekud i ovdje ostavio da prieka dok on ne dovede svatove i pratnju.

Ue unutra i pozdravi je najuljudnije. Ona se malo uplai, pogleda ga i zapazi da je prava nakaza u
licu, pa ga upita: "Ko si ti?" "Gospodarice, ja sam poslanik carevia. Poslao me je da te prebacim
blie gradu u jedan drugi perivoj."

Kad je to ula princeza, upita: "A gdje je carevi?"

"U gradu je kod oca. Doi e uskoro sa silnim svatovima."

"Pa zar nije mogao nai nikoga drugog da poalje, osim tebe?"

"Gospodarice" pohita mudrac, "neka te nimalo ne smeta grdoba moga lica! Kad bi ti dobila od
mene ono to je dobio carevi, bila bi mi veoma zahvalna!

Mene je carevi naroito izabrao zbog mog izgleda jer te silno voli da bi te drugom povjerio. Ima on
i evnuha i momaka i robova sijaset. Broja im nema!"

Kad to u djevojka, lee joj to u pamet, dade mu za pravo, prui mu ruku i upita: "Oe, ta si mi
doveo da jaem?"
"Konja, gospodarice, istog onog na kojem si ve jahala na putu ovamo".

"Pa ja ne umijem sama jahati na njemu!"

Mudracu se nasmije brk, saznade da ju je carevi od nekud ugrabio pa zavika: "I ja u s tobom!"

Uzjaha potom na konja, posadi djevojku za se, pritegnu je kaiem, okrenu vijak za uzdizanje i kad se
unutranjost konja napuni zrakom konj se pomae, die i za as se izgubi iznad grada. Kad je to
vidjela djevojka ree: "Hej, pa ti ne radi ono to si kazao! Gdje je ono to te carevi poslao po
mene?"

"Proklet da je carevi, bezobraznik jedan!"

"Jao tebi, kako se usuuje protiviti se svom gospodaru?"

"On nije moj gospodar, a zna li ti ko sam ja?"

"Ne znam vie od onoga to si mi sam o sebi rekao."

"E, to to sam rekao bilo je da prevarim i tebe i tvog carevia. Bio sam jako nesretan zbog ovog
konja koga jaemo, jer ovo je moje djelo. Bio mi ga je uzeo carevi a sad sam ja uzeo i njega i tebe.
Spalio sam careviu srce kao to je i on meni i nikad vie nee imati mira. Budi mi vesela, dakle, ja
u ti biti korisniji od njega."

Kad je djevojka to ula, zakuka: "Nesretna li sam i alosna, niti sam stigla tamo gdje sam pola, niti
sam ostala kod svojih roditelja koje sam nesretnije ostavila!"

Mudrac je jednako letio s njom prema Bizantijskim zemljama. Spustili su se na jednu zelenu livadu s
rijekom i umom. Livada je bila u blizini grada u kojem je stolovao moni car. Sluaj je htio da ba
tog dana taj moni car bude u lovu. Naiao on odnekud preko te livade i ugledao mudraca kako stoji a
pokraj njega konj i djevojka. Kad mudrac nije ni slutio, navalie na njega robovi toga cara pa i njega
i konja i djevojku dovedoe pred cara. Kad on vidje mudraevu runou i djevojinu ljepotu, upita
nju: "Gospodarice, ta ti je taj starac?"

"Ona je moja ena!" zavika mudrac prije nje.

Djevojka ga utjera u la i ree: "Tako mi boga, gospodaru, ja ga ne poznajem a kamo li da mi je mu!

On je mene ugrabio i to na veoma lukav nain!"

Kad to u car, naredi da se mudrac istue pa ga robovi isprebijae na mrtvo ime. Zatim naredi da ga
prenesu u tamnicu. I to odmah bi uinjeno. Djevojku i konja uzme sebi u dvor, ali o konju nije saznao
nita.

A to se tie carevia kad je saznao da je tu bio mudrac i kad je shvatio da je on mogao uzeti
djevojku i konja, on obue putnike haljine, uzme novaca i sve to mu je za put potrebno i krene da je
trai nesretan i neveseo. Putovao je dosta brzo od grada do grada i raspitivao se za konja i djevojku.
Ko god bi od njega uo o tom konju zaprepastio bi se. Proveo je tako neko vrijeme na putu ali i pored
raspitivanja nikako im nije mogao stati u kraj. Ode po tom u grad djevojina oca i tako ni tamo nita
nije saznao. Oca joj nae sasvim tuna i bolesna za svojom jedinom lijepom kerkom. Onda se on
uputi u zemlje Bizantijske.

Sluajno je zanoio u nekakvom hanu. Zatee tu druinu trgovaca gdje sjede i razgovaraju. Sjede
blizu njih i zauje kako jedan kae:

"Drugovi moji, vidio sam jedno udo!"

"Kakvo?" upitae ostali.

"Bio sam" ree "u jednom dijelu toga i toga grada (spomenu on ime) u kojem se nalazi jedna
djevojka o kojoj mjetani prepriavaju jednu zgodu. Kako je car toga grada izaao jednog dana u lov,
pa, poto su ve zali u umu, udare preko neke livade i opaze tu nekakva ovjeka kako stoji. Pokraj
njega sjedila jedna ena a malo podalje vidio se konj od ebahova drveta. ovjek grdoba, ena
ljepotica, ebanov konj takav da ga jo niko takvog nije vidio!"

"Pa ta car uini od njih?" zapitae ljudi.

"Dobavio ovjeka preda se i upitao za djevojku. On kaza da mu je to ena, a djevojka ga odmah

utjera u la. Car mu je onda ote i naredi da ga izbatinaju i baci ga u zatvor. A ta je bilo od konja to
vam ne umijem rei."

im je svanula zora, carevi krene na put i putovao je sve dok nije stigao do onoga grada.

im se pojavio na gradskoj kapiji opkole ga straari i odmah odvedu caru da ga pita zato je doao u
taj grad i kakav zanat zna. Taj car, naime, imae obiaj pitati svakog ko bi dolazio, zato dolazi i
odakle je.

Carevi je prispio uvee, a to je vrijeme kad ga nisu mogli privesti caru pa ga zato zatvore u tamnicu.
Povedoe ga straari, ali im ga bi ao kad vidjee kako je uljudan i pristojan i uz to lijepa izgleda.
Ostavie ga, zato, pred tamnicom. Kad je bilo vrijeme da jedu, dadoe i njemu pa je jeo koliko je
mogao, a onda zaponu s njim straari priu.

"Iz koje si ti zemlje?" upita ga jedan.

"Iz Perzije, zemlje Kisr-a."

Kad straari ue njegove rijei, nasmijae se i jedan ree: "Sluaj ti Kisraove, ja sam o ljudima
mnogo uo i nauio. esto sam bio svjedokom mnogih dogodovtina, ali takvog laljivca kao jednog
Kisraovca koji je kod nas u zatvoru nikad jo ne vidjeh!"

"Ja nisam vidio ni u koga grdnijeg lica" rei e drugi.

"ta vam je to slagao" upita mladi carevi.

"Tvrdi da je lijenik. Naao ga na car kad je iao u lov. Uz njega naao i jednu stasitu, lijepu
djevojku i jednog divnog konja od crne ebanovine. Ljepeg niko nikad nije vidio. Djevojka je sada u
cara, on se u nju zaljubio, ali ona je skrenula s uma. Da je taj ovjek, kako tvrdi, lijenik, do sada bi
je izlijeio. Car nastoji kako tako da joj nae lijeka, a za konja ako pita on je u carevoj riznici.
Ona grdoba je, eto kod nas u zatvoru i kad god doe no kuka nad sobom i tuguje, zaspati ne moemo
od njegove dreke!"

Kad carevi saslua njihovu priu, i njemu pade na pamet da se poslui varkom da bi postigao svoj
cilj. Pred polazak na poinak straari ga uvedoe u zatvor i zakljuae. Nedugo zatim uje on kako
mudrac na perzijskom jeziku narie: "Jadi moji to zgrijeih prema sebi i careviu! Sve ovo to mi se
dogaa je zbog mojih opakih elja, jer ja sam uvijek traio ono to ne zasluujem i to meni ne prilii,
a svako ko ide za onim to mu ne prilii, pasti e u slinu nevolju!"

Saslua carevi njegovo jadikovanje, pa e mu progovoriti na perzijskom: "Dokle vie taj pla i
kuknjava? Misli li da te je pogodilo ono to nikog nije?!"

Mudrac mu tada ispria sve potanko o svojim nevoljama. Kad je svanulo, tamniari izvedu carevia
pred svog cara. Obavijestie ga o tome da je mladi jo sino doao i da ga nisu mogli uvesti u dvor
jer je bilo kasno.

"Iz koje si zemlje?" namah upita car. "Zato si doao ovamo i ime se bavi?"

"to se imena tie" odgovori carevi "moje je ime Hrda, a to se zemlje tie, moja je zemlja
Perzija. Ja sam uenjak, posebno lijenik. Lijeim bilo koje bolesti, posebno poludjele, pa zato
obilazim zemlje i gradove. Kad naiem na bolesne, pruim im lijek. Putujui ja uim i tako se
obrazujem."

Kad ga saslua car, jako se obraduje i ree mu: "Vrijedni lijenie, doao si nam u najpotrebniji
as!"

Ispria mu sve o djevojci i ree: "Ako je izlijei i rijei je ludila, od mene ti je sve to poeli."

Kad carevi to u, povika: "Opii mi sve to si od njena ludila vidio. Reci mi koliko ima vremena
kako joj se to pojavilo, kako si ugrabio nju, konja i onog lijenika u zatvoru!"

Sve od reda car mu ispria, a carevi upita: "Sretni care, a ta uini od onog konja koji je bio a
njima?"

"Do danas je on pohranjen kod mene u jednom sobiku."

Carevi e u sebi: "Moram, prije svega, pogledati konja. Ako bude itav i ne bude se nita
izmijenilo, onda sam postigao sve to elim. Ako naem da su mu naprave pokvarene, moram smisliti
neto drugo." Okrene se potom caru i ree: "Care, potrebno mi je pogledati toga konja. Moda u na
njemu nai neto to e mi pomoi da izlijeim djevojku."

"Drage volje", rei e car. Skoi odmah na noge, carevia za ruku i pravo s njim do konja. Carevi
ga stade obilaziti, pregledavati, motriti. Nae da je zdrav, nita mu ne fali i veoma se obradova.
"Neka vae velianstvo Allah uini monim!" ree, "elim sada ui djevojci da vidimo ta je to s
njom. Uzdam se da e joj zdravlje doi iz mojih ruku a posredstvom ovoga konja."

Carevi naredi da se konj dobro uva. Ode s carem do odaje bolesnice. im je uao opazi kako se
ona baca po zemlji i kako se tue. Ona je, meutim, sve te pokrete inila da joj se niko ne bi
pribliio. Kad je carevi ugleda u takvom stanju ree joj: "Ljepoto nad ljepotama, niega se ne treba
plaiti!"

Govorio joj je tako podue, dok joj nije pruio priliku da ga prepozna. A kad ga je ona najzad
prepoznala, zavrita i najposlije od silne radosti pade u nesvjest. Car pomisli da se ona stropotala
od straha pred njih pa izae. Carevi joj prie prinese usta njenom uhu i apnu joj: "uvaj se, mila
moja.

Strpi se i ekaj, ovo je mjesto gdje nam je strpljivost jako potrebna. Moramo temeljito razmisliti o
naem bijegu od ovog zulumara. Smislio sam da mu odem i reknem da bolest koja se opaa na tebi
potie od dinova i da je potrebno da ti poskida ta ueta. Kad on doe k tebi, malo ti porazgovaraj s
njim nek vidi da ti je bolje. Ostalo prepusti meni."

"Posluau te", tiho e ona.

Carevi je ostavi i sav razdragan ode caru i ree mu: "Sretni care, na sreu tvoju, pronaao sam
bolest i lijek. Ve sam je napola izlijeio, hajde i uvjeri se. Javi joj se lijepo, obeaj joj neto, pa e
ti se obradovati."

Odmah car ustane i ode djevojci. im ga je opazila, ona pred njim naini poklon i pozdravi ga, a on
se veoma obradova.

Car naredi evnusima i robinjama da je dvore i da je odmah odvedu u hamam i da joj promijene
haljine i da ona odabere nakit itd. Onda joj doe posluga i pozdravi je a ona otpozdravi najumiljatije,
sve po redu. Zaodjenue je u carsko ruho i stavie joj sve carske dragulje i nakit. Izvedoe je iz
hamama a ona, blistav cvijet. Car joj se silno obradova i okrenu se careviu: "Sve je to bilo tvojim
blagoslovom!"

"Potpuno ozdravljenje je sigurno kad izie sa svojom vojskom na ono isto mjesto gdje si je naao i
nju tamo odvede. Uz nju mora tamo biti i onaj konj od ebanovine. Potrebno je to radi tog to e ona
tek na tom mjestu osjetiti potpuno oslobaanje od zlog duha koji je u nju uao na tom mjestu."

"Uiniu to vrlo rado" odvrati mu car.

Odmah je naredio da na to mjesto izjae vojska i da na livadu iznesu konja od ebanovine i povede
djevojku. Niko nije znao ta namjerava uiniti carevi.

Kad svi ve bijahu na livadi, naredi carevi da se djevojka i konj odmaknu od cara za daljinu koliko
moe okom da se dosegne pa kad to uinie, viknu on na cara: "Doputaj, namjeravam okaditi cio
kraj! Kad to uradim, ja u zajahati toga ebanovog konja i staviti djevojku iza sebe. Konj e se
pomaknuti i doi e do tebe a kad ti se sasvim primaknemo, djevojka e biti sasvim zdrava i onda je
tvoja stvar ta e dalje initi."
Car se jako obradova tome. Carevi, meutim, uzjaha konja i stavi djevojku za se.

Pritegnu kolajne, odvrnu vijak za polijetanje i konj u jedan as uzletje s njima na nebo. Vojska je
stajala i promatrala tu priliku dok nije sasvim nestala na vidiku. eka car cijelo poslije podne i
neprestano iekivae ne bi li se carevi vratio, ali njega nema. Izgubi svaku nadu i estoko se
pokaja. Rastui se i oneraspoloi. Naposljetku pokupi vojsku i vrati se kui. Carevi se, meutim,
sav veseo upravio prema oevoj prestonici. Kad je nadlijetao oevu palatu, odlui da se spusti na
krov. Odmah je sveo djevojku i obezbijedio je. Ode zatim, ocu i majci i pozdravi ih uljudno i javi da
je doveo djevojku. Oni se tome jako obradovae.

Bizantijski je car, kad se vratio u svoj dvor, a bio jako nesretan i tuan. Zatvori se u jednu prostoriju i
nije htio ni jesti ni piti. Doli mu ministri da ga tjee i rekoe: "Onaj ko je ugrabio djevojku nije
ovjek. To je svakako neki zao duh. Budi sretan to si se spasio arolija." I on se polako poeo
tjeiti.

Carevi je priredio sjajnu svadbu. Veselili su se punih mjesec dana. Otac mu iz straha konja svega
razlupa i pobaca dijelove na razne strane.

Poslije svadbe carevi posla pismo djevojinom ocu. Spremi krasne darove i posebnog poslanika. U
pismu je objasnio da se njegova ki vjenala i da ive sretno i zadovoljno.

Kad je poslanik stigao i u grad San'u u Jemenu, urui pismo i darove. Kad princezin otac proita
pismo, jako se obradova i dobro poasti poslanika. Kad je ovaj krenuo natrag, ponese i on darove
zetu i mladoj princezi i svi su bili veoma sretni i zadovoljni. Poslije smrti svoga oca koji je bio ve
jako star, carevi sjedne na prijestolje. Vladao je pravedno i po zakonu, a bio je mudar i otrouman,
pa su ga svi voljeli. On i njegova ena doekali su svoje potomstvo i ivjeli sretan ivot veoma dugo.
BAJKA O TRGOVCU I DUHU
Priaju da je bio jedan trgovac meu trgovcima i da je bio veoma bogat, imao mnogo posla u raznim
zemljama i zato je esto putovao. Jednom on uzjaha i uputi se u neku zemlju po dugove. Savlada ga
putem vruina i on sjedne pod neko drvo. Mai se rukom za torbu na sedlu, izvadi odande komad
kruha i datula i poe jesti. Pojede jednu datulu i baci koticu i odjednom ugleda ifrita, visoka stasom
a u rukama mu ma. Poto mu se priblii, ree mu: "Ustaj, ubiu te kao to si ti ubio moga sina!"
"Kako sam mogao ubiti tvoga sina?" zapita trgovac, a ifrit mu odgovori: "Kad si pojeo datulu i bacio
koticu, ona je pala na grudi moga sina i tako je umro ba u tom asu." "Doista, svi emo mi
umrijeti", povika trgovac, "a ako sam ti ubio sina, ubio sam ga nehotice. Molim te da mi oprosti!"

"Ja tebe moram ubiti", povika ifrit i obori trgovca na zemlju, a trgovac zaplaka i uzviknu:

"Predajem se u ruke gospodnje!" Htjede jo neto da kae ali mu ifrit zabrani. Stigao je jo da
predloi:

"Znaj da imam duga, mnogo novaca, enu i djecu, tue zaloge, dopusti mi da odem kui, da vratim
dugove i vratiu se tebi na poetku godine, obeavani ti i zaklinjem se, a ti tada uini sa mnom to
hoe." Din mu povjerova na ono to mu se zakleo i pusti ga. Trgovac se vrati u svoju zemlju,
posvrava sve svoje poslove i vrati dug onim kojim je bio duan. Obavijesti o svemu svoju enu i
djecu, napisa oporuku, proivje s njima do kraja godine, a zatim se opremi, okupa, uze pod ruku svoj
pokrov, oprosti se sa svojom porodicom i roacima, svojim susjedima i prijateljima i ode protiv
svoje volje, a oni ostanu lelekati za njim i kukati. Bio je to dan Nove godine. Iao je trgovac dok ne
doe do one umice pa sjedne i zaplae zbog onog to mu se dogodilo. Odjednom mu prie neki
veoma star ovjek i s njim na laniu gazela. Pozdravi trgovca, poelje mu dug ivot i zapita ga:
"Zato sjedi sam na tom mjestu kad tu obitavaju dinovi?" Trgovac mu ispria ta mu se dogodilo sa
ifritom a starac, gazelin vlasnik, zaudi se tome i uzviknu: "Allaha mi, brate, tvoja je pria udna, a
vjera tvoja doista velika, mogla bi posluiti onima koji ue!"

Potom starac sjedne pored trgovca i ree: "Ja, brate, neu otii od tebe dok ne vidim ta e ti se
dogoditi s tim ifritom!" I tako sjedoe i razgovarae, a trgovca obuze strah i tuga a gazelin vlasnik je
sjedio kraj njega. Odjednom im prie drugi starac a s njim dva psa koji su bili crni, lovake rase.
Pozdravi se s njima i zapita ih: "Zato sjedite na tom mjestu kad je to obitavalite dinova?"

Ispriae mu sve od poetka do kraja i ne stigoe da sjednu kako valja kad im prie i trei starac i s
njim arena mazga. Upita ih i on ta e tu a oni mu ispriae sve od poetka. Odjednom iz pustinje
naie golem stub praine to se kovitla, i, kad se praina razila, pokaza se da je to din i da mu je u
ruci goli ma i da mu iz oiju vrcaju varnice. Priavi im din povue trgovca za ruku i ree mu:
"Ustaj! ubiu te kao to si ti ubio moje dijete, posljednji uzdah moga srca!" Trgovac zaplae, a
zaplakae i ona tri starca.

Die se prvi starac, poljubi ifritu ruku pa mu ree: "Ako ti ispriam svoju povijest sa ovom gazelom,
a ako ti nae da je neobina, hoe li mi pokloniti treinu krvi ovog trgovca?" "Hou stare",
odgovori ifrit, "ako mi ispria neto neobino pokloniu ti treinu njegove krvi."

PRIA STARCA S GAZELOM

Znaj, moni due, da je ova gazela ki moga strica. Ja sam se oenio enom koja mi je rodila sina,
slinog mjesecu. Kad je porastao i imao oko petnaest godina, ja sam poao s robom u jedan grad. Ki
moga strica, ova gazela, jo od malih nogu je nauila razne vjetine, vradbine i arolije i ona
pretvori maliana u tele, a njegovu majku u kravu i dade ih pastiru. Kad ja dooh s puta poslije dugo
vremena i zapitah o svom djetecetu i njegovoj majci, ki moga strica ree mi: "ena ti je umrla a sin
ti je odbjegao i ja ne znam gdje je otiao." Ja prosjedih godinu dana tuna srca, uplakan, dok ne doe
veliki praznik i tada poslah po pastira i naredih mu da dovede ugojenu kravu. Dovede pastir ugojenu
kravu, a to bijae moja ena koju je zaarala ova gazela, i kad ja prikupih skute i uzeh no u namjeri
da je zakoljem, krava poe silno rikati i jeati a ja se tome zaudih i obuze me alost. Odmakoh se od
nje i rekoh pastiru: "Dovedi mi drugu kravu" a ki moga strica povika: "Ovu kolji, nemamo ni blizu
tako dobru kao ovu." "Ja prioh kravi da je zakoljem, a ona opet zarika i ja rekoh pastiru: "Prii ti i
zakolji je!" Pastir prie, zakla i odera kravu a ne nae u njoj ni mesa ni loja nego samo kosti i koa.

Ja se pokajah kad vie kajanju nije bilo mjesta i rekoh pastiru da mi dovede ugojeno tele.

Pastir mi dovede tele, a to bijae moj sin, i kad me tele ugleda, ono prekide ue i pritra mi i stade se
eati o mene riui i jeei. Obuze me tuga i rekoh pastiru: "Vrati ovo tele a dovedi neku kravu".
Ali, ki moga strica, ova gazela, viknu na mene: "To tele valja na svaki nain zaklati na dananji dan.

Ta ovo je sveti i blagoslovljeni dan, a meu naom teladi nema boljeg od ovoga!" "Pogledaj kakva je
bila krava koju zaklah po tvom nareenju" rekoh joj. "Vidi, prevarili smo se i nismo od nje imali
nikakve koristi i ja se veoma kajem to sam je zaklao. Sad, ovog puta, neu da ujem za to niti u
zaklati ovo tele". "Zaklinjem te Allahom velikim, milostivim, milosrdnim, da ga na svaki nain
zakolje na dananji sveani dan, a ako to ne uini nisi mi vie rod!" uvi te teke rijei a ne
znajui ta smijera, prioh teletu, uzeh no... i eherezadu zatee jutro, te ona prekide priu zapoetu
po carevu odobrenju, njena sestra uzviknu: "O, kako je lijepa i ugodna svaka tvoja rije." "Nije to
nita prema onome to u vam ispriati naredne noi ako me car ostavi na ivotu." Car tada pomisli u
sebi: "Tako mi Allaha neu je ubiti dok ne sasluam kraj prie."

Zatim provedoe dan, one u odmoru a car u poslu. I kad nastade no, Dunjazada ree svojoj sestri:
"Sestrice, zavri nam priu o duhu i trgovcu." "Sa zadovoljstvom ako mi dopusti car." Car ree:
"Priaj!" i eherezada pone: "ula sam, sretni care, da je starevo srce ustreptalo kad je htio zaklati
tele i da je rekao pastiru: "Ostavi to tele sa stokom!" (a sve to slua din i udi se). I tako, care
dinova, ki moga strica, ova gazela, vidje to i ree mi: "Zakolji tele, debelo je." Meni nije bilo lako
da to uradim i rekoh pastiru da uzme tele i da ga odvede.

Sutra ja sjedim, kad odjednom prilazi mi pastir i ree: "Ja imam kericu koja je u najranijoj
mladosti nauila razne arolije od jedne starice koja ivi kod nas. I eto, juer, kad mi ti dade tele, ja
dooh kui, ona pogleda u tele i pokri lice, nasmija se i ree: "Oe, malo me cijeni kad mi dovodi
tuince mukarce." "Gdje su ti tuinci", zapitah, "i zato si se smijala?" "To tele to je s tobom sin
je naeg gospodara. Ono je zaarano, a s njim su zaarali i njegovu majku. Plakala bih zbog nje, a
smijala se zbog njega". "Eto, im je sunce svanulo, ja sam doao da ti to kaem".

uvi te rijei od pastira ja odoh s njim njegovoj kui pijan od radosti i veselja to me obuze.
Uosmo i pastirova me ker pozdravi a ja joj rekoh: "Je li istina ono to veli o teletu?" Ona
odgovori: "Jest, gospodaru moj, i to je najbolji dio tvoga srca." "O djevojko, ako ga oslobodi
pripae ti sva stoka i imanje koje sad vodi tvoj otac." Ali se djevojka nasmija i ree: "Gospodaru
moj, ja ne udim za novcem, a to u uiniti samo ako ti pristane na dva uvjeta i to: prvo, da mi ga
dade za mua, a drugo, da zaaram onu koja je njega zaarala i tako je onemoguim da bilo kome
nanese zlo." uvi ta pastirova ker trai ja rekoh: "I povrh toga pripae ti sva stoka i zemlja kojom
upravlja tvoj otac. to se tie keri moga strica i nju ti poklanjam."

Kad je pastirova ker to ula, uze zdjelu i napuni je vodom, izree nad njom neke rijei, poprska tele
i ree: "Ako si stvoren kao tele, ostani u tom obliku i ne mijenjaj se, a ako si zaaran, primi svoj
prijanji oblik!" I odjednom se tele strese i postade ovjek a ja potrah k njemu i uzviknuh:
"Zaklinjem te ispriaj mi ta je uinila s tobom i tvojom majkom ki mog strica!" Kad mi on ispria
ta se zbilo ja rekoh: "Dijete moje, Allah je poslao onoga koji te je oslobodio i vratio ti ono na to
ima pravo." Poslije toga, oenio sam ga pastirovom keri a ona je zaarala ker moga strica,
pretvorila je u gazelu i rekla: "To je divan oblik, nije divljaan. Pogled na nju ne ulijeva odvratnost."
"Pastirova ker je provodila s nama lijepe dane dok nije umrla a moj sin iza toga ode u Indiju, to jest
zemlju trgovca s kojim si ti imao to to se meu vama zbilo, a ja sam uzeo ovu gazelu i poao sam s
njom da traim svog sina. Vidio sam ovdje tog trgovca koji je plakao i zaustavili se da vidim o emu
se radi.

Eto, to je moja pria."

"To je udna pria", ree din, "ja ti poklanjam treinu krvi ovog trgovca."

Tada pristupi drugi starac, onaj to je imao lovake pse i ree dinu: "Ako ti ispriam to mi se
dogodilo s mojom dvojicom brae, ovim psima, i ako nae da je moja pria udnija i neobinija,
hoe li i meni pokloniti treinu krvi ovog trgovca?" "Ako tako bude, treina e biti tvoja", ree din.

"Znaj, care dinova i gospodaru, da su ovo moja dva brata, a da sam ja trei. Otac nam je umro i
ostavio nam tri hiljade zlatnih dinara. Od toga sam ja otvorio duan i trgujem i svaki od moje brae
takoer je otvorio duan. Ja sam u duanu proveo malo vremena, a moj stariji brat prodade svu svoju
robu za hiljadu zlatnika, kupi razne druge robe i ode na put. Bio je odsutan itavu godinu dana.

Jednom, dok sam bio u svojoj trgovini, zastade pred vratima jedan prosjak, a ja mu rekoh: "Allah ti
pomogao", a prosjak uzviknu kroz pla: "Eto, ve me ne poznaje!" Ja se bolje zagledam u njega i
prepoznam svog brata. Ustadoh, pozdravih ga, uvedoh u svoju trgovinu i upitah za zdravlje, a on
odgovori:

"Ne pitaj me, novac mi je propao i srea me iznevjerila." Ja ga odvedoh u kupatilo, obukoh mu svoje
odijelo i odvedoh ga k sebi, a potom prebrojih utrak u trgovini i ustanovih da sam zaradio jo
hiljadu zlatnika.

Podijelih to sa svojim bratom i rekoh mu: "Gledaj da vie ne putuje po tuini!" Moj brat, sav
radostan, uze taj novac otvori sebi trgovinu. Poslije mnogo vremena moj drugi brat, a to je ovaj drugi
pas, prodade svoje imanje i sve to je posjedovao i prohtje mu se putovati. Zadravasmo ga ali
uzalud. On ode s trgovcima u svijet. Nije ga bilo vie od godine dana, a potom mi doe isti onakav
kakav je bio i stariji moj brat. Ja mu tada rekoh: "Brate moj, nisam li ti rekao, molio i savjetovao da
ne ide?" Na to on zaplaka i uzviknu: "Tako je bilo sueno i eto, ja sam sada siromaan! Nemam ni
novia, gol sam, nemam ni koulje..." Ja ga uzeh, odvedoh u kupatilo i obukoh u jedno od svojih
odijela.

Nahranim ga i odvedoh u svoju trgovinu pa mu rekoh: "Brate moj, ja samo jednom godinje zbrajam
svoj utroak i sav prihod ma koliki bio bie moj i tvoj.

Kad sam ja, moni due, prebrojio svoj utroak, naoh da sam opet zaradio hiljadu zlatnika i dadoh
ih svom bratu pa i on ponovno otvori sebi trgovinu i ja zahvalih tvorcu to sam mu mogao pomoi.

Poto proivjesmo tako neko vrijeme dooe moja braa i predloie mi da ponovno idemo po
svijetu i da trgujemo no ja to odbih i rekoh: "ta ste ranije zaradili putujui i ta bih i ja mogao
zaraditi?" Tako ostadosmo u svojim trgovinama radei punih est godina. Kako su me oni stalno
nagovarali da putujemo, ja napokon pristadoh i rekoh: "Evo, i ja u poi, ali dajte da vidimo s ime
vi raspolaete!" Nita ne naoh kod njih jer su bili sve spiskali derui, opijajui se i troei. Ja se
nisam na njih naljutio i prestao s njima razgovarati, ali ne rekavi ni rijei ja izvrih obraun u svojoj
trgovini i naoh da sam odlino poslovao za tih est godina i da sam zaradio est hiljada zlatnika.

Obradovah se i podijelili sav novac na pola pa tri hiljade uzeh i rekoh brai: "Ove tri hiljade za
mene i za vas i s tim emo trgovati. Druge tri hiljade zlatnika zakopah na odreenom mjestu
pretpostavljajui da mi se moe dogoditi isto to i njima i tada bih opet imao tri hiljade da ponovno
otvorim trgovinu.

Moja braa se sloie s tim i svakom od njih ja dadoh po hiljadu a i sebi ostavih hiljadu zlatnika i mi
nakupovasmo robe, najmismo lau i spremismo se na put. Putovasmo tako dan, dva, itav mjesec dok
s robom ne stigosmo u jedan grad. U tom gradu na svaki dinar zaradismo po pet i htjedosmo otii ali
ja ugledah u jednom trenu na obali jednu djevojku obuenu u prnje koja, kad me vidje, prie i poljubi
mi ruku rekavi: "Gospodaru moj, jesi li sposoban za milost i dobroinstvo koje u ti uzvratiti
zahvalnou?" "Jesam", odgovorim, "ja volim milost i dobroinstva makar mi i ne zahvalila nikad!"
Na to e djevojka:

"Gospodaru, oeni se sa mnom i povedi me u svoju zemlju. Duu u ti svoju dati, budi milostiv prema
meni jer i ja sam od onih to znaju ta je milost i dobroinstvo, a neka te ne zavede moje sadanje
stanje."

Kad to uh, moje srce mi naredi da je uzmem, odjenuh je i namjestih za nju u lai dobru postelju.
Starah se o njoj i potovah je. Dok smo bili na putu i u mom srcu se rodi ljubav za tu djevojku, i ja se
nisam od nje rastavljao. Zanemarih malo zbog toga svoju brau pa mi oni pozavidjee na robi, na
djevojci i na bogatstvu. Moja se braa zbog toga poee dogovarati kako da me ubiju i da uzmu moj
novac i djevojku.

Jedne noi dok smo spavali, oni priu i bace nas oboje u more. Kad se moja ena nala u vodi, uas
se pretvori u ifritku pa me iznese na jedno ostrvo a onda se sakri. Pred jutro izae pred mene i ree:
"Ja sam tvoja ena i spasila sam te iz vode. Znaj da sam ja ena din. Kad sam te ugledala moje srce
te zavoljelo pa sam ti prila onakva kakvu si me vidio, ali sad sam ljuta na tvoju brau i hou da ih
ubijem na svaki nain."
Sve me ovo zaudi i zahvalih joj na pomoi, ali to se tie moje brae, to nikako! Ispriah joj zatim
sve to sam s njima doivio od djetinjstva. Saznavi to ona ree: "Ja u noas svakako odletjeti k
njima i potopiti njihovu lau i ubiti ih."

"Tako ti Allaha", rekoh joj, "ne ini to! Ta zar ne zna za poslovicu: Ti to ini dobra ravom, znaj,
zloinac je dovoljno kanjen svojim djelima. Bilo kako bilo, to su moja braa." "Ja ih moram ubiti na
svaki nain", ree ena din. Ja je stadoh moliti da to ne ini. U tom ona ustane, podigne me sa
zemlje i poleti i spusti me na krov moje kue. Otvorim vrata, iskopam iz zemlje svoj novac, ponovno
odem na trg poelim svojim poznanicima sreu i otvorim svoju trgovinu. Kad sam pred veer doao
kui, naoh ova dva psa privezana u svom dvoritu. Kad me ugledae, oni ustadoe, pribie se uza
me, poee se umiljavati i cviliti. I ne stigoh ni da se osvrnem a moja ena ree: "Eto ti tvoja braa!"
"Ko je to s njima uinio?" upitah ja, a ona odgovori: "Ja sam poslala po svoju sestru i ona je to s
njima uinila i nee se moi osloboditi za deset godina." Eto, ja sam ovamo doao na svom putu idui
k njoj da ih oslobodi jer je prolo deset godina otkako su u ovakvom stanju. Naiao sam i naao ovog
ovjeka i rekoh: "Neu otii dok ne vidim ta e ti s njim uiniti."

"udna je to povijest i zato ti poklanjam treinu krvi ovog trgovca", ree din.

Tada trei starac ree: "Ja u ti ispriati jo udniju priu od ove dvije ako e i meni pokloniti
ostatak krvi ovog ovjeka i njegovu krivicu." "Hou"

odgovori din.

PRIA STARCA S MAZGOM

"Sultane i glavo svih dinova, ova mazga je bila moja ena. Ja sam jednom otiao na put i bio odsutan
itavu godinu dana. Kad sam dosta zaradio, vratio sam se svojoj kui i zatekao sa svojom enom,
ovom mazgom, jednog od mojih slugu.

Kad me ugledae, skoi moja ena, uze neku zdjelu, poprska me iz nje nekom vodom i ree: "Napusti
taj lik i poprimi oblije psa!" Istog asa ja postadoh pas, a ona me onda izjuri iz kue. Iao sam tako
ulicama dosta dugo.

Jednom dooh do jednog mesara, prioh i poeh jesti kosti. Primjetio me mesar, uzeo me i odveo
svojoj kui. Kad smo doli kui, mesareva ki odmah pokri lice i ree ocu: "Odkad nam dovodi
mukarca, stranca a ne javi nita o tome predhodno?" "A gdje je mukarac?" upita je otac. "Pa taj
pas je mukarac", ree djevojka, "zaarala ga je njegova ena a ja ga mogu osloboditi."

Kad to u mesar ree: "Tako ti Allaha, keri moja, oslobodi ga!" Uze ona ibrik, neto promrmlja nad
njim i poprska me. "Promijeni to oblije i uzmi svoj raniji lik", ree. Odmah mi se povrati raniji lik i
ja se zahvalim djevojci i rekoh joj:

"elim da zaara moju enu kao to je ona mene zaarala." Djevojka mi tada dade u nekoj zdjelici
malo one vode i ree mi: "Kad tvoja ena bude spavala, malo je popri i zaeli da postane neto
drugo." Ja se nou uvuem u svoju kuu i naem je kako spava. Malo je poprem i zaelim da oblik
svoj promijeni u mazgu, i to je evo ova mazga koju ti sad gleda a koju ja tovarim i koja i mene nosi
kad se umorim."

"Je li to istina?" upita din mazgu, a ona zatrese glavom i dade mu znak da je sve tako bilo. Kad to
uje din, strese se od uzbuenja i pokloni starcu treinu krvi onog ovjeka i njegovu krivicu. Tu je
eherezadu zateklo jutro i ona prekide prianje i obea da e, u koliko je car ostavi na ivotu iduu
no ispriati neto jo udnije...

PRIA O TRI JABUKE

"Kau, care vremena i gospodaru vijekova i stoljea, da je halifa Harun - Al Raid pozvao jednom
nou svog vezira Dafera i rekao mu: "Hou da siem u grad i da se raspitam o dranju upravljaa na
vlasti pa u otpustiti svakoga na koga mi se potue a nagradit u svakoga koga mi pohvale." "Ja
sluam i pokoravam se", odgovori Dafer, pa halifa s njim i s Mansurom krenu i pooe kroz cio grad
etajui.

Prolazili su jednom uliicom te ugledaju starca, u dubokoj starosti, na glavi mu mrea i koara a u
ruci tap. Ide taj starac urei se i govori ove stihove: Oni meni kau me' ljudima drugim

ti si blistav znanjem k'o mjesec u noi;

a ja njima velim: Ne, to nije tako!

znanje vrijedi samo kad je i vlast s njim.

Da se kome prohtije da me sad zaloi

s tintom i papirom i svim znanjem mojim

zalog mu ne bi ni za dnevnu hranu

istrajat' mogao do sutranjeg dana.

O, za nesretnike i za siromahe

sumoran i tuan uv'jek ivot je taj!

Kad je uo te stihove, kalifa ree Daferu: "Pogledaj toga bijednog ovjeka i uj njegove stihove.
Zakljuujem da taj ovjek ivi u oskudici." Halifa potom prie starcu i upita ga: "Stare, kakav je
tvoj zanat?" Starac mu odgovori: "Ja sam ribar, imam porodicu i ovu mreu. Izaao sam jutros da
lovim i evo do ovoga asa Allah mi ne udijeli nita ni za mene ni za moju porodicu i zato sam poelio
sebi smrt."

"Zar nee sada da se vrati s nama na rijeku?", zapita ga halifa. "Stani na obalu Tigrisa, baci mreu
na moju sreu i sve to bude izvadio otkupiu od tebe za sto zlatnika."

Obradova se ribar i uzviknu: "Pristajem, vratit u se s vama!" Vratie se svi na rijeku.

Ribar baci mreu, malo poeka i povue za uzicu, dovue mreu do obale, kad li u mrei zatvoren
koveg, teak kao tu. Kad ugleda koveg, halifa ga dodirnu, vidje da je teak, dade ribaru sto
zlatnika pa ovaj ode zadovoljan i sretan kui. Halifa i Mansur uzee koveg i odnijee ga u dvor.
Upalie svijee, obie koveg i naoe u njemu koaru od palmina lia zaivenu crvenim vunenim
koncem. Kad su rasjekli koaru, naoe u njoj crveni ilim. Kad podigoe ilim, naoe pod njim zr
u kojem se ukaza ena slina grumenu srebra, ubijena i rasjeena. Kad to vidje halifa, jako se
raalosti i ree Daferu: "Pseto meu vezirima. Ljude ubijaju u moje vrijeme i bacaju ih u rijeku i
zato sam ja odgovoran sad i na sudnji dan. Svakako e mi platiti onaj ko je usmrtio ovu enu, i to
najteom kaznom!" Ponovo se obrati ljuto Daferu i ree mu i ovo: "Kunem se srodstvom svog roda s
Abbasovim sinovima ako mi ne dovede onoga ko ju je ubio da ga mogu po pravdi zato kazniti,
neizostavno u te objesiti o vrata svoga dvora i to tebe i jo etrdeset tvojih roaka." Silno
razgnjevljen halifa izie, a Dafer ode u grad i miljae: "Kako da znam ko je poinio taj zloin da ga
dovedem halifi. Ako dovedem krivoga, sam u odgovarati. Ne znam ta da radim?" Tako Dafer
provede kod kue tri dana. etvrti dan halifa ga pozva k sebi i upita ga: "Gdje je enin ubica?" "Ja ne
vrim nadzor nad ubijenim, gospodaru pravovjernih, da bih mogao znati ko ju je ubio." Halifa se na
to tako razljuti da odmah naredi da ga objese ispred njegovog dvora, a glasnike posla da po Bagdadu
viu: "Ko hoe da gleda kako vjeaju Dafera Bermekida, halifinog velikog vezira (prvog ministra) i
jo etrdeset Bermekida

njegovih roaka, o vrata halifovog dvora, neka doe da gleda!" Iz svih ulica nagrnue ljudi da vide
zato se to dogaa, pa, kad dooe pred dvor, naoe postavljena vjeala i ispred njih ljude koji
ekaju da budu objeeni na halifin znak (taj znak davao se bijelom maramicom).

Odjednom se iz mase naroda izdvoji mladi lijep kao mjesec, oiju kad u gazele, sjajnog ela i
rumena lica, sa tek njenim maljama i mladeom kao krui ambre. Gurao se kroz narod da bi stao
pred Dafera pa ree: "Neka bi bio spaen nevolje da stoji ovdje, gospodaru emir i zatitnie
bijednih! Ja sam ubio pokojnicu koju ste nali u kovegu. Objesite mene za nju i naplatite mi sve!"
Kad u mladia, Dafer se obradova svom osloboenju ali se saali na mladia. Dok oni tako malo
razgovarahu, ugledae oronula starca, daleko zamakla u godine kako gura ljude i prolazi kroz gomilu.
Prie Daferu i mladiu, pozdravi ih i ree: "Visoki gospodine ministre. Ne vjeruj nita ovom
mladiu. Niko osim mene nije ubio tu enu. Nagradi me zato onako kako sam zasluio, ili u zatraiti
od tebe rauna pred licem velikog Allaha ako to ne uini." U to se umijea mladi i ree: "Veliki
vezire, taj oronuli starac koji je izgubio pamet ne zna ta govori! Ja sam je ubio. Kazni me kako i
zasluujem." "Dijete moje", na to e starac, "ti si mlad i eljan sree u ivotu, a ja sam starac i ivot
me je zamorio! Ja hou da te iskupim svojom duom i hou da iskupim vezira i njegove roake.
Ponavljam, niko osim mene nije ubio tu enu. Zaklinjem te velikim Allahom objesi me jer mi poslije
nje nema ivota!"

Dafer se jako zaudi, pa povede i mladia i starca u halifin dvor, poljubi pred njim zemlju i ree:
"Gospodaru pravovjernih, doveli smo ti ubicu one ene."

"A gdje je?" upita halifa, a Dafer odgovori: "Ovaj mladi tvrdi da je on ubojica, a starac kae da
nije nego on i eto obojica su pred tobom."

Halifa pogleda obojicu i upita: "Ko je od vas ubio onu enu?" "Ja" povika mladi, ali starac izjavi:
"Niko je drugi nije ubio osim mene!" "Uzmi obojicu i vodi neka ih objese!" ree halifa Daferu. "Ako
ju je ubio jedan nepoteno je objesiti i drugog", ree Mansur.

"Kunem se u sve to mi je sveto da sam ja ubio tu enu" ree mladi i navede okolnosti pod kojima
je izvrio zloin. Opisa sve ono to je halifa naao, i halifa razumjede da ju je on ba i ubio.

Zaudi se svemu ovome pa ree: "Zato si ubio enu kad nisi imao prava i zato sad sve priznaje a
niko te nije prisilio ve si sam doao ovamo i kazao?"

"Nagradite me kako sam i zasluio. Znaj, gospodaru pravovjernih", ree mladi, "ta ena je moja
ena. Oenio sam se njome kad je bila estita i s njom imam troje djece. Voljela me je i pazila i
nisam vidio nikakva zla s njom, pa sam je i sam volio velikom ljubavlju. Na poetku ovog mjeseca
ona se teko razboljela a ja pozvah lijenike i zdravlje joj se pomalo poelo vraati. Htjedoh je
odvesti u kupatilo, a ona mi ree: "Ja bih prije kupanja neto pojela, a jako sam se zaeljela..." "ta
je to" upitah, a ona ree "Htjela bih jednu jabuku, da je pomiriim, da odgrizem jedan komadi."
Ja odmah odoh u grad i poeh traiti jabuke, ali ih ne naoh. A da je jabuka stajala i itav zlatnik, ja
bih je kupio. Bilo mi je teko i kad dooh kui ja joj rekoh:

"Kunem ti se da nisam naao nita." Ona se oneraspoloi i s veeri njena se bolest pogora. Ja sam
bio cijelu no budan i razmiljao, a ujutro poeh obilaziti sve vonjake jedan za drugim ali ne naoh
jabuka. Sretnem jednog starog vrtlara i upitam ga za jabuke a on mi ree: "Dijete moje, to e sad
muno nai.

Nema jabuka, nije im vrijeme. One se mogu, moda, nai samo u vrtu gospodara pravovjernih u
Basri, a vrtlar ih uva samo za halifu." Moja predanost i ljubav prema mojoj eni podstakne me pa se
spremim na put. Putovao sam tamo i amo petnaest dana i petnaest noi i donio joj tri jabuke koje
bijah kupio u vrtlara u Basri za tri zlatnika. Dadoh ih eni, a ona im se i ne obradova, nego ih ostavi
kraj sebe a njena bolest i groznica uzee maha i bijae gore bolesna punih deset dana. Poslije svega
toga ona ozdravi. Ja tada odoh u svoju trgovinu i cijeli dan sam radio, kad li po podne prolazi jedan
crni rob i nosi u ruci jednu od one tri jabuke i igra se njome. "O, gdje si naao takvu jabuku, dobri
ovjee, da je i ja nabavim?" On se nasmije i ree: "Uzeo sam je od svoje drage. Nisam joj dugo
dolazio jer sam bio odsutan. Kad sam doao, ona mi je rekla da joj je mu iao u Basru po te jabuke i
da ih je platio svaku po zlatnik i ja jednu uzeh sebi."

Smrklo mi se pred oima i ja, poto sam zatvorio svoju radnju, odem kui i odmah spazim kod svoje
ene dvije jabuke. Upitao sam za treu a ona mi ree:

"Ne znam, a i ko e znati gdje je." Meni je i to bilo dosta i ubio sam je istog trena. Stavio sam je
poslije u koaru i odnio pa bacio u Tigar. Kazni me, molim te i to poteno jer sam zasluio. Niko nije
znao ni vidio kad sam poinio taj zloin, ali, kad sam se vratio kui, zatekao sam najmlaeg sina kako
plae: "to plae, edo moje?" upitah ga, a on mi ree: "Uzeo sam jednu od onih jabuka koje su
bile u majke i poao na ulicu da se poigram s braom kad li naie jedan visok crni rob i uze mi je iz
ruke pa me zapita: "Gdje si to naao?" "Po nju je iao moj otac", rekoh, "u Basru za moju majku koja
je bila bolesna i dao za svaku po jedan zlatnik." Nije me ni sluao, nego me je jo i izudarao i odnio
je jabuku a ja se prepadoh i odoh s braom van grada i zatekla nas je no, pa se sad jako plaim
majke da se ne naljuti na mene. Zaklinjem te Allahom, oe, nemoj joj rei nita moe se jo gore
razboljeti."
Kad sam uo rijei moga sina, shvatio sam da sam uinio stranu stvar i da sam liio ivota nevinu
osobu. Dok sam ja gorko plakao i tugovao, doe ovaj starac, njen otac, a ja mu sve ispriah i tako
smo pet dana zajedno tugovali, a sad, pouri, da i mene stigne zasluena kazna!"

Kad je uo ove rijei, halifa se zakune da nee kazniti nikog drugog do onoga roba i da ga svakako
moraju nai.

eherezadu zatee jutro i ona prekine svoju priu... Kad je nastalo slijedee vee, ona nastavi...
Halifa je traio od Dafera da odmah pone traiti pravog krivca, ili e se sam nai na njegovom
mjestu. Tuan, Dafer pomisli: "Ovo je drugi put kako mi prijeti smrt, a ni vr ne ostaje uvijek cio.
Kako li u se opet izvu? Idem kui i neu tri dana izlaziti, pa ta bude." etvrti dan Dafer pozove
suce u svoju kuu, napravi oporuku, pozdravi se sa svojima i upravo u taj tren doe izaslanik halifin i
ree da je halifa jako ljut i da se zakleo da e ga kazniti kako je bilo reeno. Dok se Dafer opratao
od svih pojedinano, naposljetku je dola na red najmlaa kerka koju je posebno volio. Kad je on
nju zagrlio, osjetio je da ona ima neto u depu i upita je ta je to. "Jabuka koju mi je dao na rob
Rejhan, a ona je iz halifinog vrta i uzeo mi je za nju dva zlatnika. Ima tome ve etiri dana ja je jo
uvijek uvam."

Obradovao se Dafer i pozove odmah toga roba pa ga upita: "Rejhane, crni, od kuda ti ova jabuka?"
"Kunem se u Allaha da tu jabuku nisam ukrao ni u tvom ni u gospodarevom vrtu nego sam je prije
etiri dana uzeo jednom djeaku koji mi je ispriao da je njegov otac iao i donio tri jabuke iz Basre
i svaku platio po zlatnik. Kad sam doao ovamo, moja mala gospodarica je uzela od mene za dva
zlatnika. Eto, to je sve!"

Daferu bi ao i ene koja je ubijena i roba zbog kojeg je dolo do tog ubistva, ali ga ipak odvede
halifi. Halifa se jako zaudi ali odlui da kazni roba.

Naredne noi car zatrai od eherezade da mu pria o pticama i ona pone...

PRIA O PAUNU, GUSKI,

LAVIU I GAZELI

Saznala sam, svijetli care, da je u minula vremena ivio paun sa svojom enkom i obino su se nou
sklanjali na morskoj obali. Na tom mjestu uvijek je bilo mnogo zvijeri ali i mnogo drvea i ue
jedne rijeke. Bojei se zvijeri taj paun i njegova enka nalazili su zaklon na jednom od tih drveta, u
ranu zoru odlijetali bi da trae hranu i tako su ivjeli. Bojei se zvijeri koje su se namnoile ponu
traiti neki novi zaklon. Ugledaju tako neki otok koji je obilovao vodom i drveem pa se tamo
spustie. Napie se vode i pojedoe malo voa i u tom trenu doletje im jedna vrlo uplaena guska.
Trala je sve dok nije dola do onog drveta na kojem je bila paunica i paun i tu se smirila. Znajui da
i ona od neeg bjei, paun je upita, a ona odgovori: "Ja sam skoro bolesna od straha. uvaj se i ti
ovjeka. Dobro se uvaj!" "Ne boj se kad si s nama"

ree joj paun. "Neka je hvala Allahu to u sad biti manje zabrinuta jer ste i vi tu. Ja sam i dola jer
elim vae prijateljstvo."
Kad je ula guskine rijei, paunova enka sie s drveta i ree joj: "Neka ti je ugodno ovo sklonite i
dobro nam dola! Nee ti se dogoditi nikakvo zlo.

Odkuda bi ovjek mogao k nama kad smo mi na ovom otoku a on je na moru. S kopna ne moe doi
do nas a s mora se mora nekako popeti. Zato, raduj se i ispriaj nam ta ti se s njim dogodilo."

"Znaj, paunice, da sam sav svoj vijek provela ba na ovom otoku i nikad mi se nije dogodilo nita zlo
dok jedne noi u snu nisam razgovarala s ovjekom.

uh kako mi neko u snu kae: "Gusko, uvaj se ovjeka i onoga to ti se moe dogoditi od njega."
Njegovo je lukavstvo veliko i njegove prevare su opasne.

uvaj se, dakle, to bolje moe njegove podmuklosti jer on je varalica i takav kao to za njega kae
pjesnik:

Rijei su njegove kao komad ukusan

a kao lija prepredena gleda da te prevari!

ovjek moe da vadi ribe iz mora, da glinenim kuglicama ubija ptice, da svojom podmuklou ubije i
slona, te se niko njega ne moe spasiti ni ptica ni zvijer!

Ja sam se probudila uplaena i nije mi laknulo sve do sada. Bojim se da me ovjek ne namami i
svojim lukavstvom ne ubije. Tako je nastao kraj dana a mene je izdala snaga i nestalo je moje
odlunosti. Potom mi se prohtjelo da jedem i pijem, te ja izaoh da se proetam ovako zbunjena i
prestravljena.

Kad sam dola do ove planine nala sam jednog utog lavia kraj ulaza u jednu spilju.

Kad me ugledao, taj lavi se veoma obradovao. Svidjee mu se moja boja i moj izgled te riknu i ree
mi: "Prii mi!" A kad mu ja prioh, on me upita kako se zovem i od kog sam roda. "Zovem se guska i
spadam u rod ptica"

odgovorih mu, "a potom ja njega zapitah": "Zato stalno ui na tom mjestu?" Lavi mi odgovori:
"Zato to me otac ve nekoliko dana ui da se uvam ovjeka, a dogodilo mi se da sam ga noas ba
sanjao..."

Zatim mi lavi ispria slino onome to sam ja tebi ispriala, a, kad sam ula njegove rijei, ja
uzviknuh: "Ja sam tebi, lave, dotrala da me ti zatiti od ovjeka, ne bi li ga ubio, jer ja ga se veoma
bojim. Moje strahovanje je sada jo i vee, zato to se i ti boji ovjeka mada si car ivotinja."

Ja sam i dalje govorila laviu da se uva ovjeka i nagovarala ga da ga ubije te lavi onog istog trena
ustade i poe, a ja za njim. Tako smo ili, on udarajui repom po leima, a ja za njim, dok nismo
doli do jedne rijeke i jednog raskra od koga se podigla silna praina a kad se slegla, iz nje se
pojavi jedan odbjegli magarac, bez samara, koji je as skakao as se valjao. Ugleda ga lavi pa ga
pozva, a magarac mu smjerno prie. Lav ga upita: "Ti, ivotinjo lude pameti, otkuda si dola na ovo
mjesto i od koga si roda?" "Sultanov sine, odgovori magarac, ja sam magareijeg roda, a doao sam
na ovo mjesto zato to bjeim od ovjeka." "Boji li se da e te on ubiti?" upita lav.

"Ne, ja se samo bojim da se on ne poslui lukavstvom pa da me ne uzjae. On ima jednu stvar koju mi
mee na lea a koju zove samarom, jednu koju zove kolan, i koju mi mee preko trbuha, i jednu koju
zove uzda, i koju mi mee u usta. On ima i stremene, jako me bode njima, pa me natjera da trim bre
nego to mogu. Proklinje me ako se spotaknem, a grdi me kad njaem. A potom kad ostarim i kad vie
ne mogu trati, on e nainiti od mene samar, dati me vodonoama koji e s rijeke na mojim leima
prenositi vodu u mjeinama i tako u ivjeti ponien, osramoen i umoran sve dok ne umrem a onda
e me baciti na neki breuljak psima. Pa ima li od toga vee brige i nevolje?"

Kad ja to uh, paunice, meni se nakostrijei perje na leima pa rekoh laviu: "Gospodaru, magarcu se
moe vjerovati, a mene je jo vie strah."

"Kud si sad poao" upita lavi magarca, a ovaj mu odgovori: "Ja sam iz daleka i prije nego je
obasjalo sunce ja sam odluio da bjeim i bjeau sve dok mogu jer ja sam jako uplaen. Moda u
nai neko mjesto gdje bih se sakrio od te varalice."

I dok je magarac govorio s laviem i htio se s njim oprostiti i pobjei, pred njima se odjednom
podigne oblak praine. Magarac zanjaka i zarika pa pobjee gledajui u tom pravcu odakle je
dolazila praina.

Kad se praina razila, ukaza se jedan vranac s biljegom na elu velikom kao dirhem a imao je divno
bijelu dlaku na nogama ak mu je i rzanje bilo ugodno.

Jurio je taj konj i zaustavio se pred laviem koji bijae ushien izgledom konja pa ga upita:

"Od kog si roda, plemenita zvijerko, i zato tako juri po ovoj irokoj i dugakoj pustinji?" "Ja sam iz
porodice konja a bjeim od ovjeka", odgovori konj.

Lavi se tome zaudi pa ree: "Ne govori tako. To je za tebe sramota! Ti si jak, velik, snaan! Ja sam
manji od tebe pa sam ipak odluio da ga kaznim za sve to ini ivotinjskom rodu, a ti si me svojom
priom uplaio i skoro me odvratio do mog nauma." Konj se na to nasmija i ree: "Neka te ne
zavarava moj izgled, jer je ovjek lukaviji od mene pa sam zato i pobjegao od njega a on me u stopu
juri."

Kad je uo ovo, lavi se okrenu i pogleda kad li se iz daljine uzdigla velika praina iz koje se, kad se
razie, ukaza jedan postariji drvodjelja koji je na ramenu nosio nekoliko dasaka a u ruci nekoliko
alatki. Kad je stao pred lavia, on se rasplae i poali mu se kako je pretrpio uvredu i kako nema
nikoga da ga zatiti. "Ja u te zatititi, zvjerko, od koje nisam vidio ljepu i rjeitiju, samo mi reci ko
je taj koji tebe progoni."

"To je ovjek koji e sutra biti ovdje i tebe isto kao i mene kazniti." "E ja, vala, neu ii odavde dok
on ne stigne i dok ja ne vidim u emu je njegova snaga. A kuda si ti to krenuo?" "Ja idem do pantere,
ministra tvog oca, cara, koji je traio od mene da mu napravim zaklon od ovih dasaka u koji bi se
pred ovjekom zaklonio."
"Tako mi svega ti e od toga napraviti zaklon za mene pa tek onda za panteru", ree lavi koga je
obuzela zavist prema panteri, pa prie drvodjelji i baci ga na zemlju zajedno sa svim njegovim
alatom. Kad se naao na leima, drvodjelja se naljuti ali to ne pokaza laviu nego mu ree: "Evo,
sagradit u ti kuu!" Uze zatim daske pa sagradi od njih sanduk ba prema mjeri lavia i ostavi kapak
otvoren pa ree: "Ui u kuu kroz ovaj otvor kako bih je mogao izmjeriti za tebe." Obradova se lavi
ali kad poe ulaziti, vidje kako je uzak otvor. Drvodjelja mu objasni: "Ui, pa klekni i na prednje i na
zadnje noge pa priekaj da ti uvuem rep da vidim koji ti prostor najbolje odgovara." Zatim
drvodjelja ubaci laviu rep, uze poklopac i jake eksere i sve to dobro privrsti. Lavi povika: "Kako
je tijesna ova kua, pusti me vani i napravi mi mnogo prostraniju!" "Ne moe! ne moe! vie nema
napolje! Upao si u kavez i vie nema napolje, ti najodvratnija meu ivotinjama!" "Zato mi tako
govori, brate?", upita lavi. "Zato to sam ja ovjek koga si sanjao i o kojem ti je govorio tvoj otac,
to sam i ovako star jai od tebe, cara ivotinja, jer imam razum i njime mogu da pobijedim sve
mnogo jae i vee ivotinje nego to si i ti", odgovori mu ovjek.

Frame1 frame end

Frame3 frame

TUMA

TUMA

STRANIH RIJEI

espap kune ili putne potrebtine tj. sitna roba.

lutnja muziki instrument omiljen kod Arapa. Ima sedam puta po dvije strune.

Sulejman prema Bibliji Solomon mudri sin Davidov esto se spominje u bajkama na istoku.

David sin sin Davidov poznat po Zidu plaa koji je ostao od njegovog ogromnog hrama podignutog
prije prodora Rimljana u te krajeve.

vjedro kofa kojom se zahvata voda iz bunara.

hazna carska carska riznica u kojoj se uvaju dragocjenosti.

selam pozdrav (tj. "Mir s tobom" odgovor je "I s tobom nek je mir").

Katrije jedna inae esta kasta u Indiji na arapskom akiri.

kua spasa poasni naziv grada Bagdada prestonice Halifata.

miskal zlata mjera za teinu plemenitih metala na istoku.

rh ptica ptica koja se esto pojavljuje u orijentalnim bajkama. ivi tobo negdje oko kineskih
voda. Krila i kande su joj ogromne, a moe ponijeti i slona i bika u njima.
palamar ogroman klin, nekad drven nekad gvozden.

ebanovina tvrdo crno drvo koje raste u Africi i u zapadnoj Indiji.

magi kod Perzijanaca i kod stanovnika Medine svetenik, kod Grka i kod Rimljana astrolog.

kitajski aloj kineski aloj vrsta miriljavog drveta koja se kod Arapa upotrebljava za kaenje
kua.

ambra najomiljeniji i najskuplji miris na Orijentu. To je, zapravo crna mirisava smola koju
izbacuje morski sisavac uljeura i koja pluta po moru pa je love i prodaju.

amerski aloj bliskoistoni aloj mirisavo drvo koje zapaljeno iri prijatan miris.

sandalovo drvo skupcjena vrsta drveta to raste u junoj Aziji. Ne napadaju ga termiti pa je s toga
jako cijenjeno.

ejtanska braa prema starom vjerovanju to su nevidljiva, razumna nedokuiva duhovna bia. Mogu
prolaziti kroz zemlju i peti se do neba.

slovo elif prvo slovo arapskog alfabeta. esto se s njim poredi enska ljepota i stas.

evnuh rob sluitelj u haremu koji je prethodno operisan kako bi izgubio mukost.

kandilji specijalni lusteri koji se ugrauju u bogomolje.

Kisra arabizirana perzijska rije Husrev to znai "Veliki car".

zulumar nasilnik, tiranin.

Frame3 frame end