Prema podacima UNESCO-a ak 10% djece raa se s nekim oteenjem ili ga pak

stjee u ranoj djejoj dobi. Ovaj prilino velik postotak trebao bi biti dovoljan poticaj
za pojedince, ali i za zajednicu da se aktivno ukljui u rjeavanje problema koji ih
oekuju u njihovom odrastanju. To prije svega podrazumijeva dodatnu edukaciju
civilnog drutva, odgajatelja, uitelja i profesora te ostalih pojedinaca koji su
direktno ili indirektno ukljueni u odgoj, obrazovanje i socijalizaciju ove djece.
Ukoliko se ne razvija drutvena svijest o ovoj problematici, djeci s potekoama u
razvoju biti e onemogueno ravnopravno sudjelovanje u razliitim segmentima
svakodnevnog ivota to pak dovodi do iskljuivanja iz zajednice i nedvojbeno
doprinosi poveanju problema.

Termin posebna potreba oznaava potrebe koje djeca s tekoama u razvoju imaju
glede funkcioniranja u svakodnevnom ivotu. To se prije svega odnosi na
zadovoljavanje osnovnih potreba, a zatim i na odgoj, obrazovanje, zdravstvenu skrb
te ukljuivanje u iru drutvenu zajednicu odnosno na socijalizaciju. Treba
napomenuti da pojam tekoe u razvoju obuhvaa razna priroena i steena
oteenja razliite vrste i stupnja kao to su oteenja sluha, vida, govorne
komunikacije, invaliditet, mentalnu retardaciju, razliita oteenja mozga koja se
manifestiraju u oteanoj sposobnosti kretanja, oteenju miia i ivaca (cerebralna
paraliza) ili pak u komunikaciji i nesposobnosti svladavanja drutvenih vjetina
(autizam).
Odnos prema djeci s potekoama u razvoju mijenjao se kroz godine usporedno s
razvojem drutva i znanosti. Kao i svoj ostaloj djeci, tako i djeci s potekoama u
razvoju UN-ova deklaracija o pravima djeteta jami pravo na bezbrino djetinjstvo,
obrazovanje i prihvaanje no u kojoj mjeri e ta prava moi biti iskoritena i
realizirana ovisi o dravnim zakonodavnim tijelima, ali i o senzibilizaciji drutva na
ovu problematiku.
U posljednjem desetljeu i kod nas se poveao broj nevladinih udruga koje kroz
pomo i podrku roditeljima te kroz informiranje javnosti o nainima na koje se
mogu ukljuiti u njihov rad, daju svoj prilog rjeavanju problema djece s
potekoama u razvoju.

Veina djece s potekoama u razvoju mogu pravilnom brigom zajednice, odgojem i

obrazovanjem, koje na primjeren nain vodi brigu o njihovim potrebama, postati u
potpunosti sposobni za ravnopravno sudjelovanje u svakodnevnim aktivnostima.
Njihova samostalnost ovisit e dakako o vrsti i stupnju njihova oteenja, ali i o
sustavu koji se brine o njihovoj naobrazbi i socijalizaciji.
Nekoliko je mogunosti koje se nude u kontekstu odgoja i obrazovanja djece s
potekoama u razvoju.
Jedna od njih je odvajanje djeteta iz drutvene cjeline i njegovo smjetanje u
posebnu ustanovu ili grupu ovisno o njegovom primarnom oteenju (grupa djece s
cerebralnom paralizom, Downovim sindromom, autizmom). Ovaj nain odgoja i
obrazovanja ima svojih prednosti utoliko to se radi s djecom koja imaju istu
razvojnu potekou te je program edukacije u potpunosti prilagoen njima. S druge
pak strane, oiti nedostatak je manjak kontakta sa zdravom djecom i nesudjelovanje
u zajednikim aktivnostima koje ine preduvjet normalne socijalizacije.
Kao suprotnost odvajanju nudi se ukljuivanje djece s potekoama u razvoju u
okruenje bez posebnih uvjeta. U takvom okruenju djeca s potekoama u razvoju
sudjeluju u igri sa zdravom djecom. Na taj nain stvara se odnos meu djecom koji
se temelji na uvaavanju razliitosti potreba i mogunosti. Bitno je rei da ovaj nain
ranog ukljuivanja u obrazovni sustav i drutvenu zajednicu svakom djetetu daje
ravnopravni poloaj i omoguuje mu da napreduje i sudjeluje u drutvenom ivotu u
skladu sa svojim mogunostima.
Kao trea mogunost nudi se kombinacija prethodno navedenih, odnosno
mogunost da dijete dio vremena provede u igri sa zdravom djecom dok je dio
vremena ukljueno u rehabilitacijski program (defektolog, logoped, psiholog).
Veina strunjaka suglasna je u miljenju kako je jedino ukljuivanjem djeteta s
potekoama u razvoju u okolinu mogue ostvariti trajne povoljne rezultate, jer kako
bismo mogli od djeteta koje je godinama odgajano u izolaciji oekivati da
ravnopravno sudjeluje u svakodnevnom ivotu svoje neposredne okoline. Iz tog
razloga bilo bi najhumanije postojanje specijalnih kola svesti na najmanju moguu
mjeru.
Zdravstvena skrb jami svakom djetetu s potekoama u razvoju pomo strunjaka
specijaliziranog upravo za potekou s kojom je dijete suoeno a samim time i neku
od sljedeih terapija:

Logopedska terapija primjenjuje se kod djece s potekoama u govoru (mucanje,

disfazija, dislalija), itanju(disleksija, aleksija), pisanju(disgrafija, agrafija).
Ova terapija obuhvaa suradnju s roditeljima, odgojiteljima, individualni terapijski
program, vrednovanje napretka

Rehabilitacijska terapija vrsta rehabilitacijske terapije ovisi o vrsti oteenja:

oteenje vida terapija obuhvaa pomo u uenju slijepoj djeci, itanje na

Brailovom pismu, snalaenje u prostoru taktilnim putem
laka i umjerena mentalna retardacija terapija obuhvaa pomo pri uenju, brizi o
sebi, vjebe grube i fine motorike
Autizam i Downow sindrom oteenja su kod kojih se rehabilitacijska terapija
takoer pokazala vrlo uspjenom.
Terapija kod poremeaja u ponaanju primjenjuje se kod poremeaja kao to su
ADHD poremeaj panje i hiperaktivnosti, kod emocionalnih i psihikih smetnji,
kod problema u socijalnim odnosima, a ukljuuje defektoloku i psiholoku pomo.

Postoje i druge, nekima manje poznate terapijske metode koje u kombinaciji s

drugim metodama mogu dati vrlo dobre rezultate:

terapija igrom primjenjuje se u djece s razliitim psihikim poremeajima, a vrlo se

uspjeno moe primjenjivati u autistine djece. Terapijska igra se razlikuje od
spontane igre utoliko to je vodi terapeut i to ima jasno odreene zadatke i cilj.
likovna terapija ova se metoda kao terapijski postupak primjenjuje kod svih
psihikih poremeaja u djece, ali i odraslih. Njome se potiu razvojni procesi i
komunikacija s okolinom putem crtea.
kineziterapija u posljednje vrijeme ovoj se metodi pridaje sve vie vanosti.
Intenzivne tjelesne aktivnosti smanjuju hiperaktivnost, agresiju i destruktivno
ponaanje.
terapijsko jahanje to je specifian oblik terapije koji je prvenstveno namijenjen
djeci s potekoama u razvoju s ciljem poboljanja kvalitete ivota te djece.
Primjenjuje se kod dvadesetak razliitih dijagnoza kao to su: cerebralna paraliza,
miina distrofija, multipla skleroza, hiperaktivnost, epilepsija, autizam, mentalna
retardacija i mnoge druge. Terapijsko jahanje ima medicinsku, pedagoku i
rekreativnu komponentu te se pokazalo kao vrlo uspjena metoda za poboljanje
opeg psihikog i fizikog stanja djece s prethodno nabrojanim poremeajima. Kod
nas se programi terapijskog jahanja provode u Osijeku, Zagrebu, Bjelovaru,
Varadinu i Rijeci.
Iako je za integraciju djece s potekoama u razvoju potrebno vrijeme, suradnja
meu institucijama i volja drutva u cjelini, dananji rad na tom polju kao i trud
brojnih roditelja, znanstvenika, logopeda, psihijatara i pedijatara ide u smjeru koji
daje nadu da e i ovaj problem jednog dana biti rijeen. Do tada moemo raditi
najbolje to znamo svatko u svom podruju djelovanja i na taj nain im olakati
ivot, a to nam je na kraju i moralna obveza.