Professional Documents
Culture Documents
Lajos Zilahy - Samrtno Prolece PDF
Lajos Zilahy - Samrtno Prolece PDF
Jer Malika je bila zaljubljena u mene. Dozvoli mi, pokoenom oveku koji se oprata,
ovo malo zadovoljstvo. Bila je zaljubljena u mene, bleda i uplaena, puna patnji, kako
samo etrnaestogodinja devojia moe da bude zaljubljena u lepog, uobraenog aka
koji nee da je gleda.
U etvrtak po podne bili smo kod Malike. Posle kafe se-deli smo u tremu i igrali
drutvene igre. Tata Benicki sedeo je pod granama javora, puio na dugaku lulu i itao
petan-ske novine. Katkad bi pomolio glavu iznad novina, pogledao u nas i doviknuo
nam u trem: Deurlijo! Ne kikoite se tako glasno! Nije voleo galamu dok ita novine.
Ljubav ga vie nije zanimala.
Igrali smo se poklopcem od lonca. Neko od nas zavrteo bi poklopac po zemlji. Lupajui i
zveckajui poklopac se okretao i onaj koji ga je zavrteo viknuo bi jedno ime. Dotini je
onda morao da zgrabi poklopac. Da, ali da bi zabuna bila vea, svako od nas dobio je
drugo ime i kada bi uzviknuli moje ime, trebalo je da ti zgrabi poklopac, a kad bi tebe
prozvali, bio sam ja na redu.
Bila je to glupa igra. Ko se zabuni, morao je da da f o tu. Devojke ukosnice, trake, tanke,
zlatne prstenice, a deaci peroreze, belenice i olovke. Fote bi dobili natrag po cenu
raznih kazni. Svoj perorez od sedefa morao sam da otkupim na taj nain to sam dvaput
poljubio u ruku Andraa, paradnog koijaa Benickijevih.
Kad god bi Malika okretala poklopac, svaki put bi viknula tvoje ime. Ti bi se,
prestravljen i sav srean, maio za poklopac, ali izgovarajui tvoje ime, ona je u stvari
prozivala mene! Deset, petnaest puta uzastopce. Sve, sve ovo bese izjava ljubavi upuena
meni, a tebe je od silne ljubomore oblio hladan znoj.
Nas dvojica stanovali smo u kui Boncoevih, plaali smo meseno dvadeset i osam
forinti za stan i hranu. Tvoj otac
8
bio je optinski belenik u istom selu u kome je moj otac bio posednik. I tebe su smatrali
gospodskim detetom, ali sam ja ipak svuda uivao vei ugled. Priznaj da si mi i ti donekle
zavideo. Ipak smo se nas dvojica mnogo voleli, zar ne? Odlazili smo zajedno i u
zabavite, kod tete Roe, koja je bila udova uitelja i koja nas je uz zvuke violine uila da
igramo. U velikoj, blistavo izribanoj dvorani zabavita igrali smo pa-lota* u naim
majunim cipelama uz zanosnu svirku violine. Sada, umaui pero u mastilo, u meni
neto treperi i ave-tinjski jasno ujem slatke i meke zvuke teta Roine violine.
Dakle, stanovali smo zajedno kod stare gospoe Bonco, u palanci u kojoj je nae mlade
ivote doekala gimnazija. Zajedno smo vadili latinske rei iz Burjanovog renika u
mekim, mrkim koricama i pri svetlosti none lampe zajedno smo se probijali do reenja
matematikih problema.
Otada je prolo petnaest godina. Nisam te video od tog vremena i nita nisam uo o tebi.
Pre jednog asa video sam te na stepenitu hotela. Sa tobom je bila ena u mekom krznu,
s nakitom, zraila je lepotom mlade ene. Odmah sam prepoznao Maliku.
Pre no to sam se popeo u svoju sobu, ponovo sam se sjurio niz stepenice i zatraio od
vratara da mi kae ko ste. Vratar je pogledao u knjigu gostiju i rekao:
Jedan inenjer i njegova ena. Doli su iz Nemake. S prikrivenim uzbuenjem upitao
sam ga:
U kojoj sobi stanuju?
Trei sprat, dvesta etrdeset!
Za trenutak je srce prestalo da mi kuca! Ja stanujem u sobi broj dvesta trideset devet! Dok
piem ovo pismo, katkad mi zastane pero u ruci, i oslukujem umove iz druge sobe.
Tamo vlada tiina. Svakako ste sada dole u restoranu na veeri. ekaj, odakle da
ponem?
* Sveani staromaarski ples (prim, prev.)
Idue srede bi trebalo da se venam sa Joom. Dogovorili smo se da u doi po nju u njen
stan. Svedocima sam zakazao sastanak kod matiara.
Nameravali smo da posle venanja sednemo u brzi voz za Rijeku i da etiri nedelje
provedemo u Opatiji. Joa, boe moj, Joa...
Toliko bih imao da ti ispriam, a ne znam odakle da ponem. Da se vratim u vreme kada
smo se rastali.
Da ne zaboravim, gospodin direktor gimon umro je sledee godine i za direktora je doao
jedan profesor iz Pete. Godinu dana kasnije preselila se porodica Benicki u Petu. A tvoj
otac je prodao ono malo zemlje i takoe se preselio u Petu. Postao je blagajnik u nekoj
banci. Sad ve sve znam. Ti si se posle nekoliko godina u Peti ponovo sastao sa Ma-
likom, postao si inenjer i naao zaposlenje u Nemakoj. Svakako ti je dobro i srean si
sa Malikom.
Eto, to se dogodilo s tobom. Ali sa mnom! Dozvoli mi da ti sve ispriam, onako kako mi
izvire i otie iz samog srca, kao vreli mlaz krvi. Ja moram da govorim, urno i naduak,
hou da ti ispriam sve; preko tebe obraam se svima, ose-ajui da je ovo moje pismo
kao otegnuti krik kojim se jo jednom osvrem na ivot sa ijeg ruba u uskoro da se sur-
vam.
Poloio sam maturu. Iz maarskog odgovarao sam o Imreu Madau, iz istorije o Josifu
drugom, iz fizike toga se vie ne seam. Od nas pao je samo Ajvas. Toliko bih mnogo
ega imao da ti ispriam to bi te zanimalo, ali ne mogu sve da ti ispriam, jer moje misli
huje po mom minulom ivotu, kao vetar kroz granje staroga hrasta u Narodnom parku.
Bio sam student prava druge godine kada mi je otac umro. Ostao sam sasvim sam, jer kao
to zna izgubio sam majku kada mi je bilo pet godina, a bio sam jedinac. Od svojih
roditelja nasledio sam lepo imanje. Zemlju oko pet sto-
10
tina jutara izdao sam pod zakup, zadrao sam samo kuu i vrt, o kojima su se starali
dvoje starih slugu.
Upisao sam se u Peti na prava, ali sam stanovao kod kue i ove dve-tri godine bile su
moda najsrenije u mom ivotu. itao sam mnogo, uglavnom politika i istorijska dela,
jer sam se spremao za politiku karijeru. U meni je ivela uporna i besmislena elja i
volja molim te, nemoj da me ismejava zbog toga da postanem ministar. esto sam
sa rukama na leima etao po starinskim, sumornim sobama stare kue, razmiljajui i
matajui o svojoj budunosti.
U Petu sam odlazio samo da kolokviram, ili da mi se potpie indeks. Katkad bih navratio
u kafanu maloga grada, ali nisam nalazio nijednog od svojih kolskih drugova koga bih
smatrao dostojnim da mi bude prijatelj. Ti ljudi su bili neobrazovani, lakomisleni i
pokvareni, utonuli i zapali u duhovno siromatvo palanke. Ja, koji sam u ono vreme
strasno itao Karlajla, nipodatavao sam ih i prezirao.
Na njima su visila pohabana odela, pustili su brkove, iz-menili se i udaljili od mene, tako
da najzad vie nisam ni odlazio u kafanu. Ali kad god bi neko od njih zapao u nevolju,
izvrio neku manju proneveru uvek sam im ja bio poslednja nada. esto su dolazili k
meni na imanje, nategnuto razgovarali sa mnom o svemu i svaemu, kao da su doli samo
u posetu, ali sam ja uvek znao zbog ega dolaze. Da im potpiem menicu. Radilo se uvek
o sto do dvesta forinti. Nikada im nisam potpisivao menicu, pocepao bih je pred njima i
davao im novac. Mislim da su me mrzeli, jer su smatrali da sam iznad njih. Ja sam ih
ne pojedinano ve uopte sve njih iskreno i od sveg srca alio. Video sam da ih put
vodi u budunost alosnog i bednog ivota poreskih slubenika, ili do skuenog i bednog
ivota sudskih pripravnika i nametenika palanakih banki.
Ziveo sam u to vreme prilino povueno. Pozivali su me na razne uine i veere,
prvenstveno po kuama gde je bilo
11
mladih devojaka. Iako sam katkad prihvatao ove pozive, nisam se oseao nigde prijatno,
dosadilo mi je udvaranje mama i bilo mi je muno to su se prema meni ophodile
upadljivo ljubazno zapostavljajui ostale mladie.
U svakom sluaju ja sam se zaista razlikovao od njih. Ve sam u ono vreme io svoja
odela kod najboljih i najskupljih krojaa u Peti. Nikada nisam alio novac za cipele,
rublje i mane. PetansM kroja govorio mi je uvek pri probi odela da imam stas da dobar
kroja radi sa velikim zadovoljstvom. Bio sam visok i vitak. Mnogo sam hodao napolju
po suncu i vetru, a moje lice je bilo boje iarke. Oi su mi bile tamno-plave, sanjalake,
sa izrazom tuge. To sam nasledio od svoje majke. Kosa mi je uvek bila kratko podiana,
lice izbrijano, a oko usana su mi se ve sa dvadeset godina urezale dve duboke, otre
bore, koje su mom licu davale nadmoan, muki i pomalo podsmeljiv izraz.
Ove dve bore nasledio sam od oca. Naroito sam voleo svoje ruke, koje sam briljivo
negovao i esto dugo posmatrao. Kao da razgovaram s njima. Bile su to lepe muke ruke,
snanih zglobova i prefi-njenih linija, vrste, samovoljne, u ijim su pokretima dolazile
do izraaja sve moje elje i oseanja. Na levoj ruci nosio sam veliki peatni prsten s
porodinim grbom koji je smatran za svetinju u porodici.
Cesto sam odlazio u lov. Sa pukom o ramenu odlazio sam u umu, moda i ne toliko za
ljubav lova, koliko zbog samoe i tiine, koju sam mnogo voleo. Priroda moe da probudi
i da unese istotu u oveju duu. Drvee, vetar, oblaci, zalazak sunca, mesec na pomolu,
duboka i nepomuena tiina neba odraavaju se u naem raspoloenju i oseanjima. Imao
sam dvadeset i tri godine kada sam se odselio u Petu. Tada sam imao da poloim samo
jo nekoliko zavrnih ispita i nameravao sam da se primim slube u nekom ministarstvu,
im dam doktorat.
U meuvremenu hteo sam da odsluim svoj rok kod husa-
12
ra, ali me nisu primili u vojsku. Lekar je rekao da imam slabo srce. Imao sam puno
razloga da budem zaprepaen i ogoren, znao sam da je moje srce potpuno zdravo i da je
lekarevo miljenje unapred smiljeni dobar izgovor, jer sam traio da budem primljen u
husarski puk u koji je bilo teko ui. U njemu su sluili vojsku mladi aristokrati i sinovi
naj-otmenijih porodica. Pukovnik, koga sam lino zamolio i koji je nekada bio prijatelj
mog pokojnog oca, nije hteo da me odbije, pa se izvukao na taj nain.
U Peti sam najpre stanovao u Lovakom rogu" (moja ua i ira porodica decenij ama je
odsedala u ovom hotelu kad god bi doli u Petu), ali sam ubrzo putem oglasa dobio u
Budimu dve prijatne sobe sa posebnim ulazom.
Moja gazdarica bila je udova austrijskog pukovnika. Ot-mena stara dama sa kosom
belom kao sneg, podseala je na gospu iz doba rokokoa. Ophodili smo se jedno prema
drugom s dubokim potovanjem prema propisima etikecije, a razgovarali smo uvek
francuski. Stara gospoa je odlino govorila francuski, a ja sam se radovao to mogu da
konverziram.
Pukovnikova udovica bila je veoma siromana. ivela je od izdavanja dveju soba, od tri
koliko je imala, po prilino paprenoj ceni. Ja sam plaao oko sto pedeset forinti za dve
sobe, ali nisam alio, jer se u njima nalazio divan, skupoceni, starinski nametaj, lepi
tepisi i ljupke, stare slike, sa tragom minulih godina po ramovima i potamnelom platnu,
to me je donekle podsealo na na stan. Osim toga, imao sam i balkon i kupatilo za
svoju vlastitu upotrebu.
Kad sam po sobama izveao slike oca i majke iz mladih dana, oseao sam se kao kod
kue.
Poloio sam ispit. Pre toga sam mnogo uio, uvee nikada nisam izostajao i gazdarica ini
ree da dosad nije imala so-
13
lidnijeg stanara. Ruavao sam po restoranima hotela na obali Dunava, a gotovo jedinu
razonodu pruao mi je korzo.
Satima sam seeo na stolicama du etalita i posmatrao masu sveta koja je prolazila
ispred mene, kao to usamljen i zamiljen ovek posmatra rene talase. Katkad sam imao
poneku beznaajnu i vedru pustolovinu, i to ne samo sa enama ve i sa mukarcima.
Moje usamljene i besciljne etnje izazvale su kod izvesnih mukaraca verovanje da i ja
pripadam njihovoj sekti.
Voleo sam korzo, jer sam na sebi oseao poglede ljudi, koji kao da su izmeu sebe
govorili: Pogledaj, kako mu je lepo odelo! Pogledaj njegove cipele! Vidi kako je
otmen mladi!
Sve je to za mene bila razonoda i zabava. Boravio sam ve dve nedelje u Peti i tada sam
jednog etvrtka ugledao prvi put Editu Ralben, koja me je dovela dovde, do
stranih patnji ove usamljene noi u kojoj se opratam i zbog koje Joa ...
ekaj, hou svega da se setim podrobno. U etvrtak sam ruao u Hungariji", vratio sam
se u svoj stan u Budimu oko tri asa po podne.
Kroz kapiju kue u kojoj sam stanovao, iziao je jedan general. Na grudima je nosio
nepoznata, ogromna, udnovata odlikovanja, na nogama uzane, lakovane cipele a na
rukama bele rukavice. Bio je veoma otmen. Njegovo lice bilo je strogo i gordo, a tanki,
engleski brkovi, prosedi. Sudei po svemu bio je jo mlad, svakako ispod pedeset godina.
S njim je ila i jedna dama: od prvog trenutka videlo se da mu je to supruga. Mrava, sa
pomalo zejim zubima, ena etrdesetih godina, ali otmena i vitka. Imala je eir sa
irokim obodom i crnu, svilenu haljinu. Oko vrata ukusnu nisku od isprepletenih zlatnih
lania.
Za njima je izala i mlada devojka. Liila je na majku, i ona je, iako u manjoj meri, imala
zeje zube. Ovo je nje-
14
nom licu davalo pre karakteristian no neprijatan izraz. Nije bila ni lepa, ni runa, ali
mladost, otmenost, istota i briljiva nega zraili su iz nje kao kakav prijatan miris.
Pre no to sam se popeo stepenicama bacio sam pogled na spisak stanara. Meu
stanarima prvog sprata naiao sam na ovo ime: Otto von Ralben, General der Cavallerie.
Zamiljeno sam se peo stepenicama. Zastao sam izmeu drugog i treeg sprata, naslonio
se uza zid i posle kratkog kolebanja resio da se oenim kerkom prosedog generala koja
je imala pomalo zeje zube. Znam da ovo zvui donekle smeno, ali veruj mi, tako se
reavaju ljudske sudbine, tako se raa ljubav do groba: ovek se na ulici osvrne za
jednom enom i pomisli: Sto ima milo lice..." sutradan je vidi ponovo, treeg dana, dok
usamljen jede supu u restoranu ve pomilja na nju, etvrtog dana navikava se na tu
misao, kao plua aka na dim cigareta i dva meseca kasnije radi nje mu se zapalio svaki
ivac kao od smrtnog otrova.
Ali ovek to saznaje tek naknadno. Popeo sam se u svoju sobu, legao na divan, skrstio
ruke pod glavom i zagledao se u tavanicu. Lepa devojka. Otmena. Njena kosa, u kojoj se
tamno zlato pomealo sa bojom kestena, ima naroiti preliv i sjaj. Sklopim oi i
pokuavam da se tano setim njenog lica. Ali nikako ne uspevam da ga doaram, toliko je
na susret bio letimian. Seam se jedino da ima pomalo zeje zube, ali moda mi je ovo
palo u oi samo zato to sam prvi put ugledao njeno lice. Na prvi pogled u seanju se
urezuju samo upadljive crte, kao pod olovkom karikaturiste. uo sam od jednog odlinog
karikaturiste da mnogo bre i jasnije moe da uhvati olovkom lice koje vidi prvi put, no
lice starog poznanika ije crte, na koje je navikao, ve zna napamet. Kod nepoznatog lica
se istiu sve karakteristine crte, a navika ih postepeno brie.
Opruen na divanu, zatvorenih oiju, oseao sam kraj sebe kerku generala Ralbena i
pruao ruku prema njoj.
15
Na vratima se zau tiho kucanje i moja gazdarica, stara pukovnikovica, promoli svoju
snenobelu frizuru kroz odkrinuta vrata.
Monsieur, il vous est arive une lettre.*
Skoio sam sa divana i uzeo pismo. Pukovnikovica je htela da se povue, ali sam irom
otvorio vrata.
Izvolite, sedite. Da porazgovaramo malo.
Pismo sam bacio na sto, sada me nita drugo nije zanimalo, hteo sam samo to vie da
saznam o generalu Ralbenu i njegovoj porodici.
Teta Kamila (tako mi se zvala gazdarica) gledala me je zahvalnim pogledom, jer joj je
obino bilo oajno dosadno i jednom je i sama priznala da je tokom godine pet puta
proitala romantini francuski roman, u etiri knjige, od autora nepoznatog u svetskoj
literaturi, to su bile jedine knjige u elom stanu.
Raspitivao sam se o generalovoj porodici.
Na licu teta Kamile ogledale su se neprijatne uspomene.
To su veoma uobraeni ljudi ree. ena je po roenju grofica i ne opti ni s kim
u kui.
Zatim poe da se ali:
Treba da znate da sam im napravila posetu kada su se pre pet godina doselili ovamo,
najzad, i moj pokojni mu bio je pukovnik. Ne mogu da kaem, primili su me lepo.
Pomislila sam, nala sam kuu u koju katkad mogu da navratim na razgovor i da se vidim
sa svetom. Ali mi nisu uzvratili posetu, samo su mi po sluzi poslali posetnicu. Posle
nekoliko nedelja jo jedanput sam sila do njih, ali onda su me ve primili namrtena
lica... oh, to su veoma uobraeni ljudi...
Koliko imaju dece?
Samo jednu kerku. Bogme, ja i ne znam kako se zove.
ujem da je verena rekoh lukavo.
* Francuski: Gospoine, dobili ste pismo (prim, prev.)
16
Verena? Ne bih rekla. Ovakve stvari se brzo prouju u kui, jer ih kriom svi motre.
Sluavke prepriavaju o svemu, kada uvee iziu u hodnik na razgovor. I svaka de-vojka
posle o svemu pria svojim gospodarima. Prekjue su se mu i ena posvaali, jer pekir
u kupatilu nije bio na svom mestu i general je sa mokrim rukama trkarao iz jedne sobe u
drugu. Inae ive dobro.
Mnogo su me obradovala obavetenja dobijena od teta Kamile. ena je grofica i porodica
strogo vodi rauna koga prima u kuu. Ovo ini elu stvar jo uzbudljivijom i
zanimljivijom. Devojka jo nema udvaraa, prema tome ja u biti prvi mukarac u
njenom ivotu. Ovo e u izvesnom pogledu da mi olaka ostvarenje namere, koja ovako
na prvi pogled izgleda neizvodljiva.
Kada sam otiao od kue siao sam niz sporedne stepenice samo da bih mogao da proem
hodnikom na prvom spratu pored njihovog stana. Ovo mi nije pruilo dalja obavetenja,
ali me je uzbudila blizina stana, u kome u se uskoro to sam pouzdano znao
odomaiti.
Bacio sam pogled kroz prozor jedne od soba koja je gledala u dvorite, ali nisam video
nita, samo ivau mainu uza sam prozor. Bila je pokrivena vezenim, zelenim
pokrivaem.
Te veeri dugo nisam mogao da zaspim. Moja mata je neprestano obletala oko devojke,
grlila je grevito i pomam-no traila njena usta. U meni su odzvanjala devojaka imena
Ana, Melanija, Magda, Ica, Fani zasad jo nisam znao ni kako se zove, te je njeno
nepoznato i tajanstveno bie u mojim oima bilo jo uzbudljivije. Da H ti je poznat
opojni zanos ovih asova? Lei u krevetu, na nonom stoiu gori lampa pod zaklonom,
a asovnik tiho kuca na mermernoj ploi. U sputenoj ruci ti povremeno zaute novine,
koje si sa dosadom prestao da ita zamuri i sav se predaj e ostvarenju jedne
zamiljene ljubavi, apue reci i dobija na
17
njih odgovor zaprepaujue jasnim glasom, usta su ti prepuna slasti zamiljenih
poljubaca. Zamisli, te veeri stajao sam uzrhtala srca pred sutranjicom i
preksutranjicom kao trka spreman za skok, uzdrhtao, napetih miia i stegnuta srca,
ispred linije koja obeleava start, pre trke u kojoj se takmii za najveu nagradu svog
ivota.
Ja sam u izvesnom smislu fatalista. I sada mi se ini da sam svoj ivot, budunost i
karijeru uvek hteo da izgradim na osnovi dobrog braka. Za mene je brak predstavljao
stepenice kojima u se, stepenik po stepenik, peti sve vie. Muile su me arke, bezmalo
bolne elje da neto postignem, da se popnem visoko jer su mi uvek bili u pameti moji
kolski drugovi, koji su u otrcanim pantalonama, prljavim okovratni-cima, neobrijani,
igrali bilijara, ili domina sa mesnim ber-berinom u palanakoj kafani Kruna". Zar i ja da
budem takav? Ta pomisao uasavala me je vie od ona dva bauka iz mladosti: krvne
bolesti i tuberkuloze. Jo od mladosti sam hteo da postanem visokorodni gospodin, sa
crvenom lentom odlikovanja pod belom manom svoga fraka, sa sjajem blaenog
samopouzdanja oveka kome svi zavide u oima, hteo sam da budem otmen, nadmoan,
istanana ukusa, duhovit, da se kreem samo u najotmenijem drutvu, da igram tarok sa
ekselencijama, da opsedam tajanstvene, divne ene, da ih volim onakve i onako, kao to
je Le Menil ljubio mirisna ruiasta ramena Tereze u maloj kui u ulici Spontini, gde
itavu sobu osenava majski suton i timung starinskih gob-lena.
Leei srca razdiranog udnjom prieljkivao sam te veeri uzbudljiv, patnjama proet,
divni roman sa vitkom kerkom generala; sve do najsitnijih detalja matao sam o prvom
poljupcu, prvom zanosu koji nam pokree ruke, video sam i osetio atmosferu sutona u
ulici u kojoj e ona sa mnom da mugne u jednu budimsku kuu, nad ijim se tronim
kamenim ulazom nadvio jorgovan, dok se prozor sa malim, belim
18
zavesama blista u sjaju zalazeeg sunca; zamiljao sam sobu u kojoj u pasti pred njom
na kolena. Utonuo sam u nadzemaljski, opojni zanos ovih trenutaka. Zamiljao sam svaki
lagani pokret... sve dotle dok me nije zabolela glava i nisam ugasio osvetijenj e.
Zaboravio sam da pomenem: u pismu koje mi je teta Kamila donela po podne izvetavao
me ujak Karolj, da sam u ministarstvu prosvete postavljen za pomonog pristava bez
plate. Dorukovao sam na terasi hotela Hungarija" i sluajno mi doe do ruku slubeni
list u kome je stajalo i moje ime. Dok sam tog blagog, sunanog jesenjeg jutra sedeo
meu uurbanim svetom, otreznio sam se od umalog sanjarenja u koje sam utonuo
prethodne veeri pre spavanja, odjednom mi se uinilo besmisleno sve ono to sam u sebi
zamiljao o generalovoj keri. U stvari, nita i ne znam o njoj. Moda vrka, ili je toliko
glupa da ne mogu progovoriti ni dve reci s njom. Kakva nemogua ideja da odmah
pomislim da se oenim njome! Zato to je kerka generala? Treba vie da se kreem u
drutvu, da se ne bih bavio tako glupim mislima. Da, ali kako da uem u drutvo?
udnovato, na to jo nikada nisam pomiljao. Uzalud imam novaca, uzalud imam odlina
odela, dobro ime, prijatno lice, kako da dospem u prisne sobe, za kojima toliko udim?
Oajavao sam pri pomisli da e to ii veoma sporo, da sam tako rei nepoznat u ovom
ogromnom gradu i da nemam nijednog prijatelja koji bi me uhvatio pod ruku i odveo u
takve kue.
Sasvim sam zaboravio na generalovu kerku i do podne sam se etao obalom Dunava.
Zamalo me nije oborio jedan od prodavaa novina, dovikujui mi u lice naslov jednog
podnevnog lista. Kupio sam novine, lagano skinuo rukavice i seo na jednu od stolica na
korzu. Poeo sam da itam novine. I tada mi se odjednom uinilo da me je neko udario
19
posred grudi, tako je naime delovalo na mene nekoliko beznaajnih redova meu
politikim vestima.
Ministar predsednik u audijenciji kod kralja... Prijem voa politikih stranaka i
politiara ... Novi kabinet..." Orili su se naslovi, a dole, kao da se sakrilo ovih nekoliko
sivih redova: Posebni voz kree ujutro u osam asova sa Istone stanice. Posebnim
vozom odlazi i konjiki general Oto Ralben, njegov odlazak dovodi se u vezu s
upranjenim poloajem ministra vojske..."
Prebledeo sam. U magnovenju mi je prolo kroz glavu: izgubio sam kerku generala,
karijeru, tasta ministra, sve, i to pre no to je sve ovo ma i za trenutak pripadalo meni. Da
se ta stvar dogodila kroz pet-est meseci, sve bi bilo u redu, jer bih ja za to vreme dobio
bitku. Upoznao bih se s njom, zatraio njenu ruku i ona bi ve bila moja verenica.
Svakako bi mi je dali, imuan sam, gospodskog i plemikog roda, sa doktorskom
diplomom u povezu od psee koe, slubom u ministarstvu, a osim toga, devojka... svuda
su mi do sada u ivotu stavljali do znanja da sam, ne ljuti se to u ovde da ispiem,
veoma lep mladi. A sada je svreno. Sa ovim ministarskim poloajem odjednom je ona
poletela uvis kao luftbalon. Devojka je ve i nestala pod svodom moje mate. Uzalud
gledam za njom. Kerka ministra vojske (a uz to e se odseliti u Be) ne moe da mi
bude ena. Kao kerka obinog generala jo je za mene bila dostina, ali ovako... Svreno
je sa ovom zamiljenom igrom, ljubavlju, brakom, svreno zauvek, pre no to je i
otpoelo.
Mrzovoljno sam se etao ispred hotela. Dva dana ranije odista ne bih mogao da zamislim
da u se rastuiti, to je konjiki general Oto Ralben pozvan u audijenciju. Da mi je neko
u etvrtak u ovom obliku postavio to pitanje, ne bih mogao da mu odgovorim, ma koliko
lupao glavu. udnovato koliko daleko misli mogu da odvedu oveka, ba kao vihor uveli
list sa drveta!
20
Sutradan sam otiao u ministarstvo i pred jednini starim ministarskim savetnikom poloio
slubenu zakletvu. Mi-nistrov sekretar me je vodio tronim hodnicima i predstavio me
mom efu, njih dvojica zatim odredie sobu u kojoj u da radim. Unekoliko sam se
oseao kao nekada u ako doba, kada sam doao u nov aki dom. Bilo mi je prijatno
to su mi svi govorili ti.
Uveli su me u malu sobu, iji su prozori gledali na ulicu. Kraj prozora je stajao mlad
ovek. Za pisaom mainom se-dela je plavokosa devojka, sa plavom somotskom trakom
u utoj kovrdavoj kosi.
Mladi napusti prozor, prie i prui mi ruku:
Zdravo. Ja sam Cokonai.
Devojka mi prui mali prst i nasrne ja se.
Margita Nad. Izvinite, ruka mi je sva plava jer sapi stavila novu vrpcu u mainu.
Oboje su bili simpatini i vedri, smesta sam ih zavoleo. Cokonai je bio vitak, zgodan
mladi, sa licem kao u devojke, svetloplave kose. Oblaio se prilino jevtino. Devojka
tankih usana bila je bezbojna, pomalo tuna petanska lepotica. Moglo joj je biti oko
dvadeset i etiri godine, pod tankom bati-stanom bluzom nazirale su se oble, mladalake
linije njenih ramena i grudi.
Otpoe razgovor o sitnim, utivim beznaajnostima.
Izvoli ree Cokonai i iz gornjeg depa kaputa izvadi i prui mi tabakeru. Imao je
lepu, ukusnu, zlatnu tabakeru. Zapalili smo cigarete. Puila je i Margita.
Ja sam morao da ispunim neku listu za ekonomsko ode-Ijenje, te sedoh za sto i poeh da
piem, okrenuvi lea ostalima. Odjednom me tre Margitin iznenadni uzvik:
Cokonai, tako mi boga, opaliu vam amar! Osvrnuh se.
Sa rukama u depu od pantalona, zabacivi glavu, Coko-
21
nai se grohotom smejao. Margita se pipala po vratu, kao da joj tamo bridi rana, a lice joj
je plamtelo kao krv.
Bezobraznik ree i pogleda u mene pritvorenim smekom. Ako jo
jedanput izvedete ovakvu budalatinu obrati se zatim okonaiju tuiu vas
gospodinu savet-niku.
Cokonai izvue kesicu od svilene hartije i prui je Margiti. Devojka uze jednu bombonu,
pogleda u mene i onda se nasmeja.
Sve troje izili smo zajedno iz kancelarije. Na uglu Margita pripreti okonaiju:
Ne zaboravite knjigu koju ste mi obeali!
Umesto odgovora Cokonai se duboko pokloni i skinuvi eir opisa njime irok luk do
samog plonika.
Margita mu veselo prui ruku i odskakuta...
Mi smo poli u pravcu Dunavske obale; Cokonai me uhvati pod ruku.
Zgodna mala betija. Mislim da je ve imala ljubavnika.
Kakvu si joj knjigu obeao?
Cokonai poskoi u hodu kao da hoe da zaigra i prte u smeh:
Pustolovine viteza Fobla!
Pogledao sam u Cokonaija sa zaprepaenjem, a on me uvue u gomilu sveta na korzu,
javljajui se levo i desno, glasno dobacujui pozdrav zdravo" i ljubim ruke". Zavideo
sam mu Sto poznaje toliki svet.
Otiao sam kui neto posle dva asa. Stigavi, bacio sam pogled na prvi sprat. Prozori
generalovog stana bili su otvoreni, na jednom od njih leao je jastuk sa divana, a na
njemu plava devojaka glava, ba kao da je neko do polovine isturio odar kroz prozor.
Plavokosa devojaka glava leala je na jastuku licem k nebu. U prvi mah nisam znao ta
to treba da znai, ali se onda setih: gospoica se suna. Sijak> je slatko, toplo, jesenje
sunce, oveku se inilo kao da mu mlaki med
22
kaplje na nadlanicu, kada je malo due podri u vazuhu. Gospoiina plava,
zlatnosmea kosa prelivala se tamo gore, na jastuku s divana, kao plameni venac od
klasja.
Za trenutak sam se zagledao u ovaj prizor, a onda uao kroz kapiju. Nije me vie
zanimalo.
Zna li ta se dogodilo sutradan? Novine su ispunile svoje stupce izvetajima o prijemu u
Beu. Imenovan je i novi kabinet, a ministar vojske postao je neko sasvim drugi. Ime
generala Ralbena listovi uopte nisu spominjali.
Ovo je opet podstaklo u meni ranije misli.
Dva dana kasnije ponovo sam video Editu Ralben. Stajala je u hodniku, nalaktila se
obema rukama na gvozdenu ogradu. Dole, na sredini poploanog dvorita, tretao je
pomamno neki grozni fonograf. Ona je sluala. Smelo sam se odluio: skrenuo sam
onuda da bih mogao da proem pored nje. Bele svilene arape, bele platnene cipele, lepe,
vitke noge. Svee izglaana haljina od batista, tanak, vrst struk, umiljata, de-aka
ramena. Kosa divna. Gusta teka puna, plava, zlatna i smea. Dve male uine koljke se
rumene kao dve ruine latice. Obavija je neizreciv miris, miris izglaane haljine pome-
an sa blagim parfemom. Miris devojaka istih kao pena.
Leao sam u sobi na divanu da poinem. Oseao sam je pored sebe.
Dva dana kasnije opet sam je video ispred kapije! Imala je tamnoplavu haljinu, jer je
vreme bilo oblano. Susreli smo se ba na samoj kapiji. Otvorio sam ispred nje jedno
krilo, ne progovorivi ni reci, ali je moj pogled govorio: izvolite. Pogledala je u mene,
zastala za trenutak, kao da razmilja da li da prihvati ovo... ta? ovo nita. Zatim je izila
kroz kapiju. Ja sam skoro neprimetno podigao eir, ona je jedva primetno klimnula
glavom.
Tada sam joj prvi put pogledao u lice. Njene lepe, duboke i pametne oi imale su pomalo
japanski oblik, uzane obrve, nene kao da su od somota. Ne, nije tano da ima zeje zube.
23
Pet dana je nisam video. Onda smo se opet sreli na stepenitu. Kada me je ugledala
skrenula je pogled na drugu stranu. Ovo je znailo: Vi sada moda uobraavate da ste
stekli pravo da mi se javljate, jer ste mi onomad otvorili vrata; molim vas, nemojte to da
inite, jer i onako neu da primim va pozdrav.
Nisam joj se javio. Ovakvim prenagljenim korakom mogao bih da pokvarim sve. Ako je
ona gorda i nepristupana, ja u da se pokaem jo gordiji i nepristupani]i.
Jedne veeri dovezao sam se kui kolima. Izdaleka sam video da se ona nalaktila na
prozor. Iskoio sam iz kola i dao koijau neobino bogatu napojnicu. On se prenerazio i
poklonio tako duboko da zamalo nije pao sa svog sedita. Ja nisam podigao oi, pravio
sam se kao da ne znam da se ona nalaktila na prozor. Ne znam zato, ali mi se uinilo da
sam joj se za stepen pribliio.
I otada je mojim danima upravljao sluaj, sve je zavisilo od toga da li sam je tog dana
sreo, ili video.
Kada bi mi pokatkad dolazila u susret, uvek je skretala pogled na suprotnu stranu.
Oajavao sam pri pomisli da se moda nikada neu upoznati sa gordom Editom Ralben.
Jednog dana u kancelariji, okonai mi ree:
Do avola, nije mi gotov frak, ne znam ta da radim.
Sta e ti frak?
Pozvan sam na kuni bal kod moje tetke. Prii, da vidim... moda bi mi tvoj frak
bio dobar... Da li bi mi ga dao na poslugu?
Vrlo rado. Poalji nekoga po njega danas po podne.
Gde stanuje i uze olovku da zapie.
Ulica B ... broj esnaest, trei sprat, stan broj etiri. okonai se tre.
udnovato. Pozvan sam ba u tu kuu. Ali na prvi sprat.
Kod koga?
24
Kod Ralbenovih. Editi je roendan. Tog dana se kod njih uvek prireuje veliki kuni
bal.
Gledao sam u Cokonaija razrogaenih oiju.
Zar su ti oni roaci?
Da. I moja je majka roena grofica Velbek.
Poalji samo nekoga po frak... rekoh i srce mi burno zakuca.
Stajao sam kraj prozora. Gledao na ulicu. Zevao. Lupkao sam se dlanom po ustima dok
sam govorio. Prikrivao sam na taj nain svoje strahovito uzbuenje.
uj rekoh Cokonaiju jedanput bi mogao da pove-de i mene na ovakav kuni
bal. Ne poznajem nikoga u Peti...
Zna da igra?
Znam.
Hoe li da te povedeni na ovaj bal? Srce je htelo da iskoi. Slegoh ramenima.
okonai se odjednom namrti.
Ali ako mi da frak, u emu e ti ii?
Imam dva fraka rekoh stegnuta grla. "
ekaj, odmah u da telefoniram Editi.
Priao je telefonu i podigao slualicu. Ja sam stajao pored prozora ruku skrtenih na
grudima. okonai mi prui drugu slualicu, da bih i ja mogao da pratim razgovor:
okonai: Halo! Jesi li ti, Edita? Ovde Pista.
Glas (pevuei): Zdra-avo!
okonai: Hoe li jo jednog dobrog igraa za subotu?
Glas: Hou. Ali nemoj da mi dovodi makar koga. Zna kakav je tata.
okonai: Sta ti pada na pamet! Dotini je pristav u ministarstvu presvete, bogat,
posednik, lan naeg kluba, veoma lepukast mladi, ta bi htela jo? Poaljite i njemu
pozivnicu.
25
Glas: U redu kad' ga toliko preporuuje... Kuda da poaljem pozivnicu, na ije ime?
Cokonai: Stanuje u istoj kui u kojoj i ti stanuje... Doktor (i ree moje ime)... trei sprat,
stan broj etiri.
Duga pauza na telefonu.
Glas: To je onaj crnomanjasti mladi?
Cokonai: Poznaje ga?
Glas: Iz vienja. Ima lepe oi.
Opet mala pauza.
Cokonai: Da li ga poziva?
Glas: Da.
Cokonai spusti slualicu i rukom uini pokret koji je trebalo da znai: Voila!
Rekao sam Cokonaiju da moram da idem na stanicu i odjurio iz ministarstva. Kao bez
due otrao sam svom krojau.
Gospodine Kune poeh zadihano da objanjavam krojau danas je etvrtak,
sad je pola dvanaest, do subote posle podne u pet asova potreban mi je frak...
Iskljueno, milostivi gospodine...
Moram da ga imam! Nije vano koliko e da staje. Uzmite posebnog radnika, neka
radi nou... shvatite, moram da ga imam. Vi ete dobiti od mene na poklon srebrnu taba-
keru. Gospodine Kune, ovo mi morate svriti...
Gospodin Kune mi najzad dade asnu re da e mi saiti frak.
Ja sam, naime, imao samo jedan frak. A taj sam morao da dam Cokonaiju.
Kada sam stigao kui, na mom pisaem stolu lealo je ljubiasto pismo. Na omotu tanki,
neni devojaki rukopis, moje prezime ispisano pogreno, nedostajalo je jedno t, a
umesto y stajalo je i. Moe li da zamisli kakvo mi je neopisivo zadovoljstvo priinilo
ovo pismo? Uzeo sam ga u ruku i nemoj da me ismejava zbog ovoga dugo sam
udisao miris omota. Osetio sam najzad, toliko dragi, ni sam ne znani koji, ist, a-
26
robni parfem, isti onaj koji sam osetio kad sam proao pored nje u hodniku.
Edita! Sada ve znam i njeno ime. Podigao sam lice uvis i sa uzdahom duboke enje
izustio: Edita! Priao sam prozoru, koji se zamaglio od novembarskog mraza i prstom jo
u rukavicama, ispisao na oknu krupnim slovima: Edita. Iao sam iz jednog ugla sobe u
drugi u zanosu sree; na prainom pokrivenom krilu ormara takoe sam ispisao prstom
Edita. Sruio sam se na stolicu kraj stola, spustio glavu na ruke, zatvorio oi i pritisnuo
dug poljubac na politiranu povrinu stola. U mati sam traio njene usne. Hladne, tanke,
prkosne usne sa kojih slast zamiljenog poljupca osetih kao da sam usnama dodirnuo
somot, cvet, eravicu... rumeno, ivo meso devianskih usana. Bio sam lud. Veruj mi,
nema nieg lep-eg u ivotu od ljubavi koja se budi. Opijum mutnih i potajnih elja koji
do dna srca udno uvlai u sebe, dubokim uzdahom, kao opojni, topli miris alfijom
obraslih senokosa. Tajna nepoznatog i beskonanog, zvui harfe venog prolea na
ustreptalim icama due. Maae! Ja u kroz jedan as meu ovim zidovima to lie na
strane mrtvakog sanduka, u mukloj tiini hotelske sobe da pucam u svoje srce. Ja sada
piem svoje oprotajno pismo, voleo bih da imam vie snage, pisao bih dva dana i dve
noi uzastopce, stegnuta srca pisao bih, pisao, napisao bih knjigu iz koje bi se orila samo
jedna jedina re: ljubav! Divlji, gromoglasni, mladiki krik: ljubav! Uasan krik, kao
urlik medveda koji se pare u prolenoj umi obrasloj evarom, kao otegnuti, blaeni
vrisak ene u ipkanoj, mirisavoj, snenobeloj postelji... gledaj, ja sada stojim na visokoj,
crnoj obali smrti, uskoro u se survati, ja znam, veruj mi, to je bila jedina lepota u ivotu;
u mislima se vraam trenucima kada je moja zaarena mata prvi put zagrlila ovu
devojku, kao neki plamen. Seam se tih trenutaka i ova uspomena sada ponovo struji
mojim srcem kao tajanstvena struja koja pokree ukoenu ruku lesa... boe moj,
27
zato moram da umrem... Priekaj, ne mogu vie, moram malo da se odmorim.
Subota uvee, osam asova. Ve sam obukao frak. Bacio sam pogled u ogledalo: ugledao
sam crno-belu senku. Vitak mladi, osenenih oiju, prkosnog, gordog dranja, irokih
ramena, tamna lica, odlunih crta oko usana neobina ot-menost fraka bio sam tako
tu samom sebi. U mukloj tiini sobe seo sam u naslonjau, podboivi bradu rukom.
ekao sam Cokonaija.
Stigao je na vreine. Na njemu moj stari frak. Bio mu je malko irok.
uj ree da ga avo nosi, nekako mi ramena lan-daraju u ovom fraku.
Vrteo se i propinjao na prste pred ogledalom.
Umirio sam ga rekavi da mu frak odlino pristaje. Sili smo dole na prvi sprat. Ja sam
bez reci iao za Cokonaijem. On se jo jedanput osvrnuo i veoma zabrinutim pogledom
me upitao:
uj, nee li da mi se smeju u ovom fraku?
Nee, nee, hajde idi gurao sam ga.
iviluk u velikom predsoblju bio je ve pretrpan cilindrima, vojnikim apkama,
zimskim kaputima i husarskim o-lamama. Preko stolica bila su prebaena meka, mirisna
enska krzna. U unutranjim odajama blistali su svenjaci i odande se uo i agor
mnogobrojnih enskih i mukih glasova, smeh i aljivi protesti.
Hodi za mnom ree Cokonai. Osetio sam da sam pobledeo.
U prvoj sobi Cokonai se probi kroz mnotvo ljudi do grupe koja je vodila ivahan
razgovor i rukom dodirnu miicu generala koji je, pretrpan odlikovanjima, sa
plamenocrvenim naitkom na crnim pantalonama stajao pored klavira.
28
Cika Oto, da vam predstavim svog prijatelja... General se okrenu, svoje lice prinese
mom, zamirivi oima
saslua moje ime, a zatim tiho zvecnu mamuzama.
Zdravo.
Prui mi ruku, a odmah posle toga uhvati se istom rukom za bradu, okrenu na drugu
stranu i produi razgovor sa onis-kim, bradatim gospodinom sa naoarima koji je stajao
pored njega i sluao generala.
Cokonai me povue za sobom.
Hodi, sada u da te predstavim tetki Sesil.
Preli smo u salon u kome su sedele starije dame. Odmah sam meu njima poznao
mravu generalicu. Cokonai upre prstom u mene.
Tetka Sesil, evo najboljeg igraa. Generalica se ljubazno osmehnu i prui mi ruku.
Poklonio sam se duboko i poljubio joj ruku.
ujem da i vi stanujete ovde u kui.
Da, milostiva gospoo.
Poklonio sam se jo nekim starim damama i promrmljao svoje ime. Njihovih lica se vie
ne seam.
Cokonai me izvue iz salona. Odvede me u zimsku batu, gde je omladina bila na okupu.
Jo izdaleka pronaao sam pogledom Editu.
Evo rtve pokaza me Cokonai.
Edita mi prui svoju usku, hladnu ruku. Zadra je prilino dugo. Ili se to samo meni
uinilo?
Vas iz vienja ve odavno poznajem ree.
Nisam odgovorio, samo sam se poklonio. U sobi je nastala tiina. Redom sam se
predstavljao. Rukovanje, uzajamno izgovaranje imena. Oseao sam kako me nemi
pogledi mere od glave do pete. Kako se zadravaju na meni. Po tiini koja je nastupila
zakljuio sam da je moja pojava privukla panju. Stao sam po strani, uza zid, pored
Cokonaija, koji je ve otvarao tabakeru. Razgovori su se nastavili. Kada sam pogle-
29
dom preleteo preko drutva video sam da me neki od njih jo posmatraju. Meu njima
bila je i Edita.
Edita je, u blistavoj beloj haljini, sa visoko zaeljanom zlatnosjajnom punom, rumena
od uzbuenja, stajala na sredini sobe. Posmatrao sam njen divni, vitki stas. Razgovarala
je sa jednini visokim, ulanskim porunikom, crvenog lica.
Ko je onaj porunik? upitao sam Cokonaija, tek da neto pitam.
To je grof Arenberg. Drugo mu ime ne znam.
Malo sam pobledeo, ali to okonai svakako nije primetio. Moda ovaj... Arenberg...?
okonai mi je objanjavao ko se jo sve nalazi u salonu. Pokazujui jednu mladu, mravu
damu, ree da je to Aren-bergova supruga.
Ovo me uspokoji.
Nisam razgovarao sa Editora, ali su se nai pogledi esto susretali.
Seli smo za veeru. Srebro, blistavi kristal, porculan, cvee na aravu belom kao sneg.
Na drkama tekog, srebrnog pribora za jelo devetokraka kruna. Sedeo sam neto malo
po strani, preko puta Edite. Zdesna sedeo je pored nje mladi ute kose i bubuljiava lica,
sleva Arenberg. Pored njega debeli mladi sa svinjskom glavom i monoklom, koji je
uasno mnogo jeo i pio. Retko bi progovorio i tada nije izgovarao slovo r. Rekao je: dagi
pijatelju... ovo vino je izvsno ...
A Arenbergovoj dugovratoj eni rekao je:
Daga gofice...
Setio sam se njegovog imena: zvao se Turkevei. Ali sam se setio i da je, predstavljajui
se, jasno izgovorio slovo r, rekao je: Turrkevei. Svoje ime smatrao je vanim, jer je vodio
poreklo od uvene porodice Turkevei.
Pored mene sedela je devojka sa ribljim oima, kad god bih je oslovio zaigrale bi joj
riblje oi, ali ni reci nisam mogao da izvuem od nje. S druge strane sedela je neka mala,
30
punaka ena, koja je oigledno bila sva u vatri dok je razgovarala sa svojim susedom
zaklanjajui lice salvetom. Neki husar sedeo je pored nje. Punaka enica mi se
povremeno obraala, izvinj avaj ui se to mi okree lea.
Izmeu ove dve susetke za stolom oseao sam se potpuno usamljen, to mi je bilo veoma
prijatno. I Editi su njeni su-sedi bili dosadni.
Ja sam svoje lice i poglede upravio u Editu, koju je oigledno zbunio ovaj nemi,
nepomini, ponizni, a istovremeno i vlastoljubivi pogled. Okretala je glavu tamo-amo,
kao da joj sunce ija pravo u oi. Zatim se postepeno navikla i odjednom mi je i ona
poklonila dugi pogled. Da sam u svom ivotu bio pisac, napisao bih knjigu: Razgovor
nemih pogleda". Da sam bio Vagner, komponovao bih simfoniju: Borba pogleda".
Moe li da zamisli u muzici, da mlad mukarac i ena, koji se jo ne poznaju, vode
nemi dvoboj, nemu ljubavnu bitku svojim bojaljivim, poniznim, odriuim,
nareujuim, usplamtelim, prihvatajuim, zamiljenim, odrenim, zauenim, radosnim,
moleivim, preklinjuim i zanosnim pogledima? Moe li da zamisli kako to odzvanja
sa violine, oboa, fagota i gromkih fanfara u orkestru? Jesi li ve osetio kada pogled ene
tihp, bojaljivo kae: da...?
Posle jednoasovne bitke, raspravljanja i dogovora, Editin pogled rekao je: da. Ili je to
bio samo plod moje uzbuene mate? Pio sam mnogo vina. Dobra, teka vina. I Editine
oi su se blistale. A jo ni reci nismo progovorili.
Posle veere iz trpezarije su izneli nametaj i otpoe igra.
Ja sam otiao u zimsku batu, seo u jedan polumraan kutak i ekao. Hteo sam da Edita
doe k meni. Hteo sam da ona doe.
Bilo je ve dva asa posle ponoi i ja sam poeo da se pribojavam da Edita nee doi,
mada je ona povremeno bacala pokoji pogled u zimsku batu i videla da nem i usamljen
31
sedim u jednom uglu. Ona je to inila tako da je izgledalo kao da me vreba.
Iznenada mi prie i sede kraj mene. Puila je. Oi su joj se neobino sjajile. Kosa joj je
ve pomalo bila upava.
Zaista ne igrate?
Ne umem da igram.
okonai je rekao...
Slagao sam okonai ja. Nikada ne igram. Mala pauza.
Zato ste lagali?
Hteo sam danas da budem ovde. Po svaku cenu. Iznenadila ju je moja iskrenost.
Njene enice se rairie.
Zato?
Govorio sam ne okreui glavu; kao da sam govorio nozi od stola ukraenoj rezbarijama,
udnim glasom, ne sputajui ton na kraju reci:
Volim vas. Smrtno. Video sam vas tri puta u ivotu. Volim vas.
Nastupila je beskrajna pauza. Zatim Edita tiho izusti:
Ne veruj em.
Nisam odgovorio. Opet je zavladala mukla tiina. Edita se digla i pola. Nisam se
pomakao s mesta. Ni glavu nisam okrenuo. Cigareta mi se odavno ugasila meu prstima.
A Edita tako mi se inilo elela je da poem za njom. Ali nisam poao. Ona je
zastala na vratima i osvrnula se. Pa ipak nisam poao.
etvrt sata kasnije vratila se i sela kraj mene. Ja sam isto tako nepomino sedeo na svom
mestu. Ni reci nije mogla da progovori. Gutao sam i ja, sve to bih rekao poremetilo bi
ovu divnu tiinu.
Malo kasnije ona se ponovo digla i pola vratima. Tada sam i ja poao za njom. Zimsku
batu odvajala je od garderobe soba u kojoj je svetlost ve bila ugaena. Moglo je biti oko
tri asa izjutra. Mnogi gosti su ve otili.
32
Stigao sam je na sredini mrane sobe. Naao sam i zgrabio njenu ruku. I tada sam
poljubio Editu Ralben. Poljubio sam je u usta. Sveza, tanka, prkosna, gorda usta.
Kao da su mi usne dodirnule somot, cvet, eravicu.
Trajalo je to svega jedan trenutak, onda je ona odleprala u pravcu garderobe, a ja sam se
vratio u zimsku batu. Ne znam dokle sam tamo sedeo nepomian, drei jo uvek meu
prstima ugaenu cigaretu.
Iznenada mi prie okonai. Bio je tuan.
uj, da li ovaj frak odista ne landara na meni? Pogledao sam ga, kao da sam hteo da
mu kaem: nemoj da
bude lud! Ovo ga je oigledno umirilo.
Mislio sam to zato to su se sestre Baraba ele noi sme-jale neemu. Imao sam
utisak da se meni smeju.
Odmah zatim podie obe ruke i, pevuei neku opersku ariju, koracima kao u igri, pree
u drugu sobu, u kojoj se jo uvek igralo. Ve je bio pomalo napit.
Otiao sam sa poslednjim gostima. Sa Editom nisam mogao, a nisam ni hteo da govorim
posle poljupca. Oigledno je i ona mene izbegavala. Ovaj na prvi susret vinuo se u noi
u irokom luku uvis, kao vatromet, kao divni, pomamni vatromet. Rasprtao se i zablistao
u onoj mranoj sobi, u kratkom smelom poljupcu. Poljubac nas je oboje ispunjavao u
tolikoj meri da bi posle toga svaki razgovor bio nepotpun, gluv i smeten. Gde su boje,
nenost, plamen i muzika reci, koji bi mogli da se uporede sa drai naeg u t an ja?
Pa ipak sam morao da se pozdravim s njom i ja joj prioh. Pruila mi je ruku gotovo
usteui se i nije me pogledala u oi.
Trkom se popeh u svoju sobu i onako u fraku sruih se na divan. Dugo sam leao tako
nepomian. Kada earn se trgao iz ovog slatkog zanosa kroz zavese je ve prodirala
mleno-bela svetlost. Pozno, zimsko jutro.
33
Sreo sam je sutradan po podne, pred kuom. Otpozdravila mi je sa pomalo tunim
osmehom i htela da proe pored mene. Unapred sam bio pripremio reci koje sam hteo da
joj kaem; ponavljao sam ih nekoliko puta u sebi, kao glumac svoju ulogu. Sada sam
osetio da bi te reci bile prazne, glupe i zbunjene. Kada bih joj sad rekao: volim vas,
gledala bi u mene zauenim oima i ne bi razumela. Niani znao kako da otponem
razgovor. Postavio sam joj besmisleno pitanje:
Da vam nije nakodilo noanje nespavanje?
Ne ree lako oteui, a u njenom pogledu jasno se video nagovetaj da ne eli da
govorimo o onom to je jue bilo. Sa zaprepaenjem sam uoio u istom ovom pogledu
izvesno zameranje i prezir, kao da je htela da kae: Time aludirate, zar ne? Istiete svoju
nadmonost! Hvalite se!" A istovremeno i tuno: Razoarala sam se u vama, za mene je
to neizrecivo uzvien, aroban dogaaj, o kome se ne moe govoriti, koga se moemo
samo seati".
Ipak smo nekako pronali ton kojim smo vedro i veselo mogli da eretamo.
Zamislite, Arenbergovica je elo vee bila uasno ljubomorna ree ona i svome
muu prireivala potajne scene.
Na koga je bila ljubomorna?
Na mene! ree i nasrne ja se.
Moda ne bez razloga...
Kojeta! Arenberg je veoma mdo i zabavan mladi, ali zaljubiti se...
Dakle, ipak se pojavila, iskrsla je ta re. Smesta smo ose-tili njenu vrelinu. I oboje
uplaeno uutasmo.
Otpratio sam je do ulaza u njihov stan i pre no to smo se rastali, upitao sam je tiho:
Kada u vas opet videti?
Pitanje je sadralo molbu i ljubavnu izjavu. Posle trenutka razmiljanja ona odvrati:
34
Doite sutra po podne u pet asova k nama. Imaemo drutvo.
I nestade ispred mojih oiju.
Sutradan sam bio kod njih deset minuta posle pet. Plaio sam se da e moja bezrazlona
poseta moda pasti u oi. Ali me je milostiva gospoa primila veoma ljubazno. U salonu
je sedelo nekoliko gospoa i jedan bradati gospodin. Gospoe su bile moram
upotrebiti veoma zgodan nemaki izraz tipine Wohltatigkeitsdamen.*' A bradati
gospodin bese pred-sednik neke dobrotvorne ustanove.
Sedeo sam u jednoj od naslonjaa, radoznao da vidim ta e biti sa mnom. Jedva su i
obraali panju na mene. Samo me je milostiva gospoa povremeno udostojala jednini
letiminim pogledom.
Ubrzo je ula Edita. Sela je podalje od mene i utala kao i ja. Oko nas tekao je razgovor
kao vodena bujica. Nas dvoje liili smo na dva nema, bela kamena usred ivahnog,
bunog uborenja potoka, zapljuskivani talasima reci.
Iznenada se Edita die i poe u zimsku batu. Pre no to proe kroz vrata dade mi znak
da je sledim. Kada sam ustao i poao, pretrnuh, jer mi se uini da je razgovor naglo umu-
kao, a zaueni pogledi svih bili su upereni u mene. Milostiva gospoa kao da mi
dovikuje: Ehej, kuda ete vi sa Editora?
U stvari, njih petoro je razgovaralo u isti mah i samo se meni inilo da je upadljivo to
naputam drutvo. Ostali to nisu ni primetili.
Ne moemo tamo da doemo do reci ree Edita veselo hajdemo u moju
sobu.
Proli smo kroz sobu u kojoj sam pre dve noi poljubio Editu. Soba je onda bila mrana.
Sada je u njoj gorelo osvet-Ijenje. Ne bih je poznao, ali sam ipak znao da je to ta soba. Iza
ove sobe, koja je sluila kao soba za puenje, bila je
Dame koje vole da budu lanice raznih dobrotvornih drutava (prim, prev.)
35
spavaa soba. U njoj je preksino bila garderoba. Eitina soba nalazila se na kraju stana.
Po zidovima, u belim ovalnim ramovima engleske umet-nike kopije, divan pokriven
belim somotom; ispred prozora mali, damski pisai sto. Edita mi rukom ponudi mesto u
naslonjai, koja je bila toliko meka da sam sav utonuo u nju. Ona sede na divan. Prekrsti
svoje lepe, vitke noge, a ruke spusti u krilo.
Osvrtao sam se po sobi. Pogled mi se zaustavi na krevetu koji je stajao pored zida. Bio je
manastirski jednostavan. Na nonom stoiu u srebrnom ramu stajala je slika roditelja.
Sirom otvorenih, poudnih oiju dugo sam gledao u krevet. Ona je osetila da ga otkrivam
i razmetam u mislima.
Dugo smo utali.
Vi stanujete u ovoj sobi... izustih u nekom zanosu i podigoh obe ruke, kao da sam sve
oko sebe hteo da prigrlim.
Da ree ona, nasmeivi se.
Iz njene sobe vodila su jo jedna vrata. Edita se die, otvori ih i baci pogled u drugu sobu,
kao da oslukuje neki um. Trenutak kasnije pritvori vrata.
Ali nije pritisnula kvaku.
Odmah sam razumeo ta to treba da znai. Ovako bismo odmah uli ako bi neko pritisnuo
kvaku u drugoj sobi. Dok proe onom sobom, dok stigne do naih vrata, mora da proe
sekund-dva. Ogromno mnogo vremena!
S druge strane, iza nas, nalaze se tri prazne sobe. Otuda pogotovo ne preti nikakva
opasnost.
Seo sam pored nje na divan. Nije se protivila. Sklopila je oi i malo zabacila glavu. Na
licu joj je lebdeo devianski, blaem strah, a oko usana skoro neprimetni, blistavi osmeh.
Oslukivali smo svaki um.
Ako neko doe ree zadihano vratite se na svoje mesto...
Odmah zatim pokri lice rukama. Sada smo ve bili saues-nici. Sada mi je ona dala savet.
Neko pritisnu kvaku na vratima zimske bate.
Za tren oka vratih se u meku naslonjau boje zemike. Iz susednih soba se ulo utanje
suknje.
Milostiva gospoa ue u sobu. Ona prie, uze Editino zaru-menjeno lice meu obe ruke i
poljubi ga.
Sine, dola sam samo da te pitam: nisi li videla negde moje kljueve?
I u tom je ve napustila sobu.
Zajedno smo oslukivali korake koji su se udaljavali. Zatvorila su se i vrata tree sobe za
njom. uli smo i pritiski-vanje kvake.
I tada sam ponovo seo na divan.
Kada sam se oko sedam asova oprostio, upitao sam u predsoblju Editu:
Kada u vas opet videti? Edita mi otvoreno pogleda u oi.
Sutra u pet asova.
Postepeno sam saznao da je milostiva gospoa na potajni saveznik. General je svakog
dana od etiri do devet boravio u oficirskom klubu.
etvrtog dana upitao sam Editu:
Da li gospodin general zna da ja dolazim svakog dana? Edita je puila. Ispustila je
dim i slegla ramenima.
ta mari, ako ne zna? Dovoljno je da Sesil zna. Svoju majku je zvala Sesil.
Pet dana nisam odlazio u kancelariju. Telefonom sam javio da sam bolestan. Do podne
sam lekario, puio i razmiljao veoma mnogo. Oko podne proetao bih se po budimskim
bregovima.
estog dana otiao sam najzad u ministarstvo.
I Cokonai i Margita doekae me izjavljujui da veoma r avo izgledam. Margita izvue
iz svoje torbice ogledalce.
37
Pogledajte, kako su vam oi umorne! Cokonai me povue u stranu.
uj, ne zaboravi da ode u posetu Editinima kad sam ve posredovao da te pozove.
Oni veoma mnogo polau na to!
Veselo sam zagrlio Cokonaija i umirio ga.
Devet dana kasnije, uvee, kada su samo njih dve bile kod kue, Edita je pala majci oko
vrata i priznala joj da se nas dvoje volimo meni je odmah sutradan sve poverila.
Generalica je zinula od iznenaenja. Bila je zapanjena (tako mi je Edita priala).
Meutim, verujem da je ona tano znala da se Edita i ja ljubimo im izie iz sobe. Ona je
odista imala zlatnu duu.
Edita mi dade savet da napiem jedno lepo pismo Sesili" u kome bih joj sve priznao.
Ona e ga sama predati majci.
Do ponoi sam sastavljao pismo. Utroio sam elu kutiju hartije za pisma. Sutradan u
podne predao sam ga Editi. Ona ga sakri u nedra. Ja sam bez ijedne reci poljubio malu
okruglu, obnaenu povrinu dlana, u veliini jedne forinte, koja joj je virila iz rukavice.
Oboje smo bili veoma ozbiljni.
U pola jedan svratio sam u kancelariju. Margita je bila upava, lica osuta crvenim
mrljama. Svakako se pre toga rvala i ljubila sa Cokonaijem. Kao prvo Cokonai mi postavi
pitanje:
uj, da nisi zaboravio da poalje svoju posetnicu Editinima? To bi bilo vrlo
neutivo!
Pljusnuh se uplaeno po elu.
Gospode!
Cokonai me je gledao pun prekora.
Znai, zaboravio si? Da zna da te vie nee pozivati. Po povratku zatekao sam kod
kue Editino pismo. Izvestila
me je da joj otac nee biti na veeri, vratie se tek posle ponoi, trenutak je veoma
povoljan da doem na veeru. Obukao sam smoking. I Edita se doterala.
Sesil je proitala tvoje pismo apnu mi uzbueno
38
(kada smo bili sami ve smo jedno drugom govorili ti) hoe da govori s tobom posle
veere.
Ja sam ispod kaputa (kao da sam ih nosio na svom srcu) doneo Editi nekoliko strukova
urevka, zavijenih u svilenu hartiju.
Vee je bilo divno. Za vreme veere razgovarali smo malo. I to, ne znam zbog ega,
mnogo tiim glasom no obino. Ge-< neralica nije pominjala moje pismo. Posle crne kafe
poloila je svoju lepu, uvelu ruku na moju i ree:
Dragi moj, sada ete vi lepo da poete sa mnom u salon, da malo porazgovaramo u
etiri oka.
Editu obli rumen. Brzo okrenu zaareno lice, skoi, otra u drugu sobu i poe da svira
neki kaubojski mar u pomamnom tempu.
Preosmo u salon. Gospoa generalica zatvori vrata za sobom i pokaza mi mesto spram
sebe.
Primila sam vae pismo... poe tiho i pogleda me smeei se. Bila je duboko
dirnuta i htela je to da prikrije osmehom. Nije produila svoj govor, moda nije htela.
Zelela je da ja govorim.
Ispunio sam njenu neizreenu elju. Iz druge sobe se ulo Editino sviranje. Tog trenutka
svirala je neki tihi valcer.
Ispriao sam ko sam. Govorio sam o svom ocu i majci. O svojih petsto jutara zemlje.
Kui, koja bi se mogla nazvati i spahijskim dvorcem. Orahovom drveu koje baca svoje
senke po velikom vrtu. Nemam nikoga na svetu rekao sam. Nemam drugova. Ne
pijem. Ne kockam se. Zdrav sam. to se tie mladikih bolesti moe da bude sasvim
mirna. Ne elim da ostanem u ministarstvu. Mislim da sam prilino sposoban; uio sam
mnogo, hteo bih da se ozbiljno bavim politikom. Volim Editu. Hou da je uzmem za
enu.
Govorio sam lagano, sa dugim pauzama, kao da me je gde-gde zamorila poneka reenica,
ili poneka uspomena. Boe moj, ta govorio sam o svom ivotu.
39
Generalica je sa najveom panjom sluala moje reci.
Kada sam zavrio oi su joj bile pune suza. Ree mi:
Mnogo volim svoju ker. Ona za mene predstavlja sve i za mene nema nieg vanijeg
na svetu od sree moje Detike. (Tako je ona nazivala Editu.)
Zatim poe da pria o sebi i svojima. Bila je siromana devojka, njen otac bese grof i
dragonski pukovnik. Upoznala se u Klagenfurtu sa svojim muem, koji je tada bio
kapetan. Njen mu je bogat ovek. U svakom pogledu on je gospodar u kui. Bez sumnje
i Editina udaja zavisi od njegove konane odluke. Strog je, ali dobar po dui. Po prirodi je
ne-poverljiv, treba mu due vremena da nekoga zavoli, ali koga jednom zavoli, moe
uvek da rauna na njega. Zasad mu jo nita ne treba rei, doi e i tome vreme. Ona e
biti na naoj strani; udeavae stvari enskom lukavou, treba da imamo poverenja u
nju.
Zahvalno sam je poljubio u ruku. Bili smo duboko dirnuti tako da dugo ni ona ni ja nismo
mogli da progovorimo.
Najzad se gospoa generalica die i ree:
Priekajte, poslau vam Editu.
I ostavi me uzrujanog, obuzetog mislima koje su se kovitlale po mom srcu kao vreli, teki
mirisi u prolee nad bokorima jasmina.
Trenutak kasnije ue i Edita u sobu. Umiljato i obee-njaki nestano stavi prst na usta,
oslunu ne uje li se kakav um iz ostalih soba, u kojima je ve unapred ostavila
odkrinuta vrata, da nas ko ne bi iznenadio. A onda mi polete u zagrljaj. Ja sam dugo
pritiskivao lice uz njene grudi. Ne poriem, krio sam od nje jednu suzu. Najlepu suzu
svog promaenog, jadnog ivota.
Oh, kako bih voleo da ti tano opiem asove koje sam te veeri proveo sa Editom!
Grevito, izbezumljeno smo se drali jedno za drugo, kao da smo stajali na vihoru, upalili
smo se i izgarali na sopstvenom plamenu.
40
Njen vreli dlan pripijao mi se uz vrat, te i sada, usred ledene jeze bliske smrti, jasno
oseam tu vrelinu na potiljku. Slatku vrelinu. Toplinu ivota. Zar prolea. Kako da ti
opiem? Ona je sklopila oi, podigla lice, okretala ga, izvijala ga i krila od mene, ono je
bilo u zanosu, koji ne mogu da ti opiem. Oh, kako sada jasno vidim linije njenih oiju,
usana, vrata, kako mi se avetinjski privida njeno zabaeno, uzavrelo lice! Deaka
ramena, male grudi, izvijen struk, vatrene, slatke, poluotvorene usne, mali snani prsti
koji su mi se uplitali u kosu... uj, sve mi se to ponovo stravino privida.
Negde je zakripela kvaka. Seli smo jedno spram drugoga, na pristojnom odstojanju i
uzbuenog daha netremice smo se gledali. im je nastupila tiina nastavili smo.
Oprostio sam se neto pre ponoi i otiao kui. Toga dana nisam hteo da se sretnem sa
generalom.
U budimskim bregovima budilo se prolee. Jedne nedelje pre podne, seam se, ve su se
prodavale ljubiice, a pored Jelisavetinog mosta, u onom majunom parkiu, rascvetala se
jednog jutra uta, kao kanarinka, grana zlatice.
U rana popodneva esto sam sa Editom etao po Gelerto-vom bregu. Kad god bismo seli
na neku klupu Edita bi vrhom svog suncobrana crtala po zemlji plan naeg budueg
stana. Koliko emo imati soba, gde e biti trpezarija, gde soba za rad, salon...
Jedanput sam je odveo na Manjokijev put, tamo smo pronali prazno zemljite, na
drvenoj tabli pisalo je: Na prodaju". Odluili smo da ovde sagradimo vilu. Edita je
odmah uzdu i popreko koracima izmerila zemljite i danima smo planirali na dom. A
onda sam jedanput u jednoj kafani na Rakocijevom bulevaru naiao na gospodina
Mandla, malog, elavog Jevrejina, koji je bio ovlaen da proda ono zem-
41
ljite. Posle dvodnevnih pregovora kupio sam ga. Sav sre-an odneo sam Editi ugovor.
Jednom smo se sputali drei se pod ruku s brega i tada mi Edita ree:
Zar ne, i ti ne bi eleo da imamo zajedniku spavau sobu?
Rekla je to tako umiljato, bojaljivo i pitomo, da sam u vazduhu poljubio obod njenog
eira, koji je pri hodu blago dodirivao moje lice.
Razgovarali smo sve ee i sve smelije o spavaoj sobi. Tokom naih dugih, prolenih
etnji govorili smo samo o tome. Ona se sa nekom zastraenom i razdraganom rado-
znalou pripijala uza me, kada bismo razgovarali o stvarima koje je tada ula prvi put.
Recima i u mati postepeno smo preivljavali sve. Ovo je nae zajednike asove
ispunjavalo jo veim arom i nestrpljenjem.
Ipak nikada nismo mogli da budemo sigurni. Iako su nas gore u stanu katkad ostavljali
nasamo, ipak bi as ovde, as onde kripnula, ili kvrcnula brava to je za nas ve
predstavljalo pravo muenje.
Jednom Edita nije mogla da poe sa mnom i ja sam se sam etao budimskim ulicama.
Zalutao sam u neku snenu, tihu uliicu. Naiao sam na troan, mahovinom obrasli kameni
zid, preko kamene kapije nadvio se plavi j or go van kao kakva arobna kita cvea. Na
kapiji je stajala mala, zelena cedulja: Stan za izdavanje".
Promolio sam glavu kroz kapiju: usred divne batice okopavao je cvetnu leju veoma star
ovek. Bledoljubiasti grozdovi zumbula ve su izvirivali iz zemlje.
ija je ovo kua, ciko?
Izvol'te unutra!
Uao sam. Krupnim, glatkim, belim kamenom poploana staza vodila je od kapije do
kuice sa verandom. S leva i a desna behu cvetne leje, bunje tuje i u dnu kamenim
zidom
42
ograenog dvorita stajala je stara lipa, koja se naslanjala o kameni zid i pruala jednim
delom iznad ulice.
Dobar dan!
Stari prebaci motiku u levu ruku i prui mi desnu.
Dobar dan. Ja sam, molim, Ferenc Site. Rekoh mu i ja svoje ime.
Hoete da uzmete stan?
Voleo bih prvo da ga vidim.
Stari prisloni motiku uz bun i ispod kecelje (imao je na sebi dugu plavu kecelju) izvue
kljueve.
Otvori zatim staklena vrata od verande. Male verande, poploane crvenim ciglama, sa
belim, platnenim zavesicama na prozorima. U meuvremenu, ika Site mi je avao razna
objanjenja:
Stan je prazan jo od jeseni, jer se u to vreme stari stanar, koji je esnaest godina
stanovao ovde, odselio u Petu. Istakli smo cedulju, ali preko zime rei u vam
pravu istinu nije nam doao nijedan stanar jer je kua daleko od tramvaja, a i ulica je
blatnjava. Ali leti i u prolee ovo vam je kao u raju. Izvolite ...
Otvorio je vrata od sobe i propustio me da uem prvi. Krevet, ormar, umivaonik, sto,
stolice, pored zida dve naslonjae, nizak, irok divan, a svuda neka spokojna jedno-,
stavnost, istoa i prostodunost. Pod oriban i svetlout, nigde trunice praine, pauine,
ili neke sumnjive mrlje; ela soba blistala je kao kutija. Iznad kreveta jedna kopija: Petefi
nalaken lei na bojnom polju kod Segevara, u raskonoj mrkoj honvedskoj dolami; iz
rane na grudima mu iklja krv.
Ispred kreveta ilim, ija utkana ara prikazuje lovakog psa kako vreba. Iznad divana zid
takoe pokriva ilim, jevtina imitacija starih goblena; u vrtu klei mladi pred devojkom.
Nad stolom visi uljana lampa sa zaklonom od staklenih
43
perli. O njemu prikaena lepezica od hartije. U uglu mala pe od livenog gvozda,
oiena, presijava se kao izma.
Cika Site je stajao na vratima sa svenjem kljueva u ruci i vrebao moj pogled koji je
lagano prelazio preko svega od poda do tavanice, du itave sobe.
Imate samo ovu jednu sobu?
Samo ovu jednu.
Preoh pogledom jo jednom po svim stvarima. Cika Site je strpljivo ekao.
Koliko traite za nju?
Cika Site je oborene glave dugo gledao u jednu svoju cipelu, kao da hoe s njom da se
posavetuje.
Pa znate kako je... pedeset forinti meseno. Jer, molim, ovo se rauna kao zasebna
kua. Zasebno dvorite, zaseban klju od kapije, bez dozvole ne mogu ni ptice da uu
ovamo. Samo to moja ena doe svako pre podne da pospremi. A ja jedino kad treba
neto da uredim u bati.
Koliko je vama godina, ika Site?
Osamdeset i tri, molim. Stanujem sa svojim sinom preko u Peti. Sluio sam etrdeset
i est godina kao troarinac na Lananom mostu, ali ve trea godina kako sam u penziji.
Dakle, resio sam, ika Site, uzeu stan na tri meseca. Stari klimnu glavom. Pruio
sam mu sto pedeset forinti,
koje on brino stavi meu listove jedne odve stare bele-nice, a onda mi prui tri kljua.
Klju od sobe, od verande i od ulazne kapije.
Kada sam iziao, pogledao sam broj kue. Ulica Ag, broj 10/b.
Uvee sam sve ispriao Editi. Kako sam zalutao u ovu malu budimsku ulicu, govorio sam
joj o ika Siteu, batici sa cve-em, verandi, o nametaju u sobi, pomenuo sam ona tri
kljua, samou i nadzemaljsku tiinu koja vlada u ulici Ag broj 10/b.
Edita me je sluala zaaremh oiju.
44
Otii emo jedanput tamo pl jesnu ona rukama od radosti.
Ali se smesta uplai od te pomisli.
Ne... to nije moguno... kakve budalatine ja to govorim!
Sela je za klavir. Ona je uvek kroz muziku izraavala svoja duevna uzbuenja. Svirala je
kaubojski mar.
Jednog popodneva etali smo po Budimu. Edita je bila zaneta mislima koje su se, kao
prilikom svih naih etnji, vrtele oko tajni ljubavi.
Poveo sam Editu u ulicu Ag; ona nije znala, nije ni obraala panju kuda idemo, ve je,
utonuvi u svoje snove, tiho koraala kraj mene. Zastao sam pored kamenog zida nad
kojim se nadvila grana jorgovana.
Evo nas.
Gde?
Pokazao sam joj kuni broj.
Edita baci pogled i uhvati me pod ruku.
Ne... ne... ree i pogleda u mene oima punim straha.
Hou samo da ti pokaem odvratih, dok sam klju stavljao u bravu.
Uli smo kroz kapiju. Napred ja, a za mnom Edita. Ona je za trenutak zastala na ulici.
Zar se boji da ue upitao sam smejui se.
Moj smeh je ohrabri. Pogledala je levo i desno niz ulicu. U ulici Ag nije bilo ive due.
Edita ue kroz kapiju pognute glave.
Pogledaj, kako je divna ova batica!
Dok se Edita divila bati, ja sam iznutra zakljuao kapiju.
Sta to radi?
Zatvaram kapiju. Ovde smo sami. Edita se uhvati za kvaku.
Pusti me... Hou da odem.
45
Tog trenutka bila mi je toliko tua da sam se uplaio. I ve sam se pokajao to sam je
uopte doveo.
Neko vreme drala je kvaku u ruci, a zatim podie pogled i uperi ga pravo u mene. Kao
da je od mene traila savet.
Ludice rekoh ega se plai? Slegla je ramenom: i sama nije znala.
Poli smo prema kui. Otvorio sam vrata od verande. I njih sam zakljuao iznutra, im
smo uli u sobu, zakljuao sam i ta vrata.
Edita je zastala na sredim sobe. Uplaenih, rairenih oiju posmatrala je malu, nepoznatu
sobicu i tiho izustila:
Boe moj...
U naoj samoi bilo je neke lepote od koje smo se najeili. U ovoj tajanstvenoj tiini,
maloj, primitivnoj sobi, iza triju zatvorenih vrata, u nemoj kui, u pustoj budimskoj
uliici. Ovo je bio jedinstven trenutak nedozvoljene samoe u naem ivotu i mladosti.
Edita je sela na divan. Bila je pomalo bleda.
Ja sam bacio jedan jastuk sa divana na zemlju, seo sam kraj njenih nogu i spustio joj
glavu u krilo. Obujmio sam je obema rukama.
Ne znam dokle smo ostali tako. Proimala me je neizreciva slast u ovoj nemoj i
nepominoj samoi. Da li je prolo etvrt asa, ili itav as? Ne znam.
Edita me je neno prodrmala po ramenu, kao da ine je budila iz dubokog sna.
Hajdemo... Plaim se ovde.
Skoi i poe vratima. Ja sam otkljuao i ponovo zakljuao. Zatim sam krenuo za njom.
Prvi sam iziao na ulicu; nigde nikoga nije bilo. Rukom dadoh znak Editi da i ona
slobodno moe da izie. Ona proe kroz;kapiju i pouri na-pred. Ja sam zakljuao kapiju.
Odmah posle toga poao sam za njom. Ili smo nemo jedno pored drugoga. Tiinu je pre-
kidalo samo zveckanje tri kljua u mom depu. Odjednom sam se glasno nasmejao.
Sto se smeje?
Smejem se to se nismo ni poljubili.
Edita je zamiljeno ila pored mene, pogled je oborila zemlji. Uplaeno mi apnu:
Oh, kad bi Sesil znala za ovo... Ubila bi me! Spopade me neobuzdana veselost.
Smejao sam se na sav
glas i moj smeh zarazi i Editu. Kikoui se sputali smo se spotiui se strmom
budimskom uliicom.
Nikada vie neu da uradim tako to ree Edita. Ali ja sam znao, a i Edita je znala,
da emo sutra i jo mnogo puta ponovo biti u ulici Ag.
Kad smo stigli kui Edita urno potra uza stepenice, jer je bila uobrazila da smo se
upadljivo dugo zadrali, iako smo se vratili u uobiajeno vreme. Ali savest joj nije dala
mira.
Te veeri sam zaspao sa Petefijevom slikom u mrkoj do-lamici na egevarskom bojnom
polju pred oima. Verujem da su te noi i Editinom matom promicale kao aveti slike i
nametaj male sobe u ulici Ag.
Sutradan posle veere siao sam do njih na crnu kafu.
Gde ste bili jue po podne? upitala me je generalica bez senke podozrenja.
etali smo se po Gelertovom bregu ree Edita tipkajui groe iz inije sa junim
voem. Meni celim teloni prostruja neka hladna jeza, ali Edita je odgovorila tako
savreno hladnokrvno, da me je to jo vie uplailo. Milije bi mi bilo da se i ona uplaila,
da je pocrvenela, da se i na njenom licu ogledala strepnja.
Dva dana kasnije opet smo bili u ulici Ag. Setajui u tom pravcu, mate nam se
razbuktae. Ni o emu nismo umeli vie da razgovaramo osim o nedokuivoj misteriji
predstojeih asova, koju smo doaravali u mati, kao to smrtno e-
47
dan ovek, lancem privezan za obalu potoka, u najveim mukama prua lice prema vodi.
Ona se nalazi svega jedan pedalj udaljena od njega, pa ipak ne moe da je dohvati; uje
kako ubori, ini mu se da je dodiruje jezikom, osea je meu nepcima, osea je kako mu
se sliva niz isueno grlo, kako se razliva po usahlim grudima, razliva po kostima, srce mu
uzbueno kuca, batrga se, prevre, ali ga lanac stee, ne puta ga a voa je svega
pedalj daleko.
Kada sam zatvorio kapiju i okrenuo klju u bravi, Edita je skakuui potrala napred.
Zakucala je na staklena vrata neme kuice kao da unutra ima nekog i veselo je uzviknula:
Dobri bogo, pusti nas unutra!
Tog dana obuzelo ju je neko pomamno, razdragano raspo- loenje. Takvu je nikada
nisam video. Bila je pijana, veruj mi, opola se od onoga to ino putem razgovarali.
Kada smo uli u sobu i zakljuali vrata, ona baci eir u irokom luku na ormar, a zatim
se srui na divan, kao da ju je oborio neki opojni zanos. Leala je zatvorenih oiju, u
poloaju u kakvom je dotle nikada nisam video. Za trenutak sva se predala svojoj mati.
Odmah posle toga zgrila je kolena, najeila se i naglo skoila. Obema rukama strasno je
zagrlila vazduh oko sebe.
Na usnama joj je lebdeo nesvesni, udni osmeh, osmeh njenog najskrivenijeg bia.
uj, ja u ti sada ispriati stvari koje mukarac nikada ne bi smeo rei o eni drugome.
To je podlost. Ja sam tako nauio, a svakako i ti to osea. Kada svojim mirnim,
razumnim mozgom bude itao ovo moje pismo, pisano u po-slednjim asovima mog
ludila, moda e, Maae, odmahnuti svojom lepom, ozbiljnom glavom! Ali shvati me,
shvati da ja to moram da ispriam, da moram ove reci da doviknem ivotu. Voleo bih da
spasem ove trenutke za venost i da ih raspem irom zemlje, po malim gradovima, kao
rue, da ih ljudi podignu, da ih osete, da ih zadre u seanju, da ih
48
ostavim onima koje e veito ostati devojke, ili petanskim mladiima ije se mladosti i
ljubavi pretvaraju u jevtino sladostrae po uasnim javnim kuama u krivim, zabaenim
uliicama. Ono to sam ja doiveo, bio je poseban dar u rnom izuzetnom ivotu.
Uspomene na one asove blistaju u meni i greju mi duu, oni trenuci behu toliko divni da
sada, kada su nestali, moram da umrem.
Kako bih beskrvnim recima mogao da ti ih ispriam, da ti ih opiem ovde na ovoj hartiji
da bi ih i ti osetio? Nemoj da misli, meu nama se nita nije dogodilo, jedino to smo
bili sami, zakljuani u jednoj maloj sobi, sreni i spokojni u toj sigurnosti, gde je iezlo i
bilo daleko sve to divnu neobuzdanost mladosti sputava okovima.
Kada se sada setim svega toga, oseam da je Edita toga trenutka mogla da bude moja. Ne
znam zato se ipak sve dogodilo ovako. Bila je to mukama proeta, lepa, divna igra,
titranje oko plamena i nita vie. Slatka groznica, vrela drhtavica, stvari koje su se njoj
uinile kao uasna smelost. Kao na primer to to je svlaila sa svojih ramena bluzu,
spustila je duboko, patetino zgrenim prstima, kao da ih je zarivala u neku slatku i bolnu
ranu, tako duboko da su njene male deake bele grudi uzdrhtale i odjednom iskoile iz
bluze. Postajala je sve smelija, nekim zanosnim ivotinjskim nagonom eznula je za
nagou, udila je da ustrepti svesna da moj muki pogled pomamno pije netaknutu
belinu, da upija delove njenog tela koje muko oko jo nikada nije ugledalo. Tu nije bilo
reci, samo blaeno mucanje, apat, prigueni uzdasi, kratak uzvik, iznenadan smeh
dve lepe, mlade ivotinje, dva glasa ljudskih bia koja su se u zanosu ovih divnih
trenutaka vratila desetinama hiljada godina unazad, zaboravljajui sve, pa ak i ljudski
govor.
Pustila je da skinem s nje svileno ruho, pod kojim je u devianskoj tajnosti ivelo njeno
divno, mlado telo. Otkopao sam joj najpre bluzu, zatim drhtavim prstima i svileno
49
prslue. Stajala je preda mnom bez haljine, samo joj se laka batistana koulja pripila uz
telo, odajui sve njegove linije. Samo latice rue imaju tako meke linije, lukove, pregibe
kao to su bile linije njenog izvijenog vrata, polukruga njenih oblih ramena, pregiba
njenog struka. Pogdege su se ove linije sastajale i iezavale u senci. Stajala je preda
mnom u plitkim lakovanim cipelama, ukraenim malim masnicama i tog trenutka mi se
uinila idealno vitka, a u svojim dugim, srebrnosivim, svilenim arapama liila je na
neobian cvet, iji je struk uvijen u srebrnu hartiju. Malaksao pao sam joj pred noge i
ljubio njena sveza kolena. Uzeo sam je u naruje i odneo na divan. Njena usta su se
upijala u moja takvim arom kakav nikada dotle nisam osetio. Sada, kada se seam svega
toga, jo oseam otar bol u potiljku.
Leala je oborene glave, krijui lice i predavala se najstrasnijem matanju; u pokretima
njenih ruku i podrhtavanju i trzaju njenih bedara osetio sam najvee ljudsko blaenstvo.
Ja sam kleao pred njom i eleo da upijem u sebe njeno divno telo jednim jedinim
pomamnim poljupcem.
Posle dugog, veoma dugog vremena, iz ove opijenosti probudio nas je teak zamor. Ali
se ipak nismo potpuno osvestili. Kada smo zamagljenih oiju izili na ulicu nismo bili u
stanju da progovorimo ni reci, hodali smo, posrtali kao da nam je ona vatra istopila kosti.
Nismo smeli da progovorimo, plaei se da emo moi samo da mucamo.
Tek smo se kod mosta donekle osvestili. Edita prva progovori.
Boe moj, da pourimo, mnogo smo zakasnili. Ve je bilo vreme veeri.
Neemo vie da odlazimo tamo ree Edita.
Ali poev od tog dana odlazili smo svakodnevno u ulicu Ag.
Zna li da je onda ve bio maj. Jedne veeri doeka me Edita sa veu da na deset dana
svi odlaze u Be. Ja sam
50
se gotovo obradovao to e otii, jer me je sve ovo potpuno izmirilo. Postao sam
preterano osetljiv i ivci su roi bili napeti kao zategnuti luk. Slino je bilo i sa Editom.
Sutradan po podne u dva generalova porodica otputova brzim vozom. Edita mi je dala
adresu: odseli su u Nibelun-gengase kod njenog strica, koji je u Beu imao neku manju
fabriku maina. Sporazumeli smo se da emo svakog dana pisati jedno drugome.
Kada sam se te veeri peo stepenicama bilo mi je tako neobino to Edita nije tu, u istoj
kui sa mnom. Izneo sam stolicu u hodnik, seo, puio i gledao dole u prozore prvog
sprata. Imao sam dosta vremena da razmiljam o onome to se sa mnom zbiva od
septembra. Prvi susret kada su njih troje izlazili kroz kapiju. Kada je u hodniku sluala
gramofon. Kada je leala na prozoru i sunala se. Kada sam se fijakerom vraao kui.
Kada sam je na vratima propustio. Cokonai i telefon. Kuni bal i prvi poljubac. etnje i
sve ostalo. Ulica Ag.
I teta Kamila izae u hodnik. Pokua da zapodene razgovor, ali poto sam kratko
odgovarao i pravio duge pauze, ubrzo me napusti. Zatvorio sam oi i pokuavao da
pogodim ta li Edita sada radi.
Sutradan sam otiao u kancelariju. Za poslednje dve ne-delje nijedanput nisam doao, pod
izgovorom da sam bolestan.
Ala vi ravo izgledate ree Margita. Njeni prsti su i sada bili plavi od trake na
pisaoj maini.
Seo sam za sto i gledao kroz prozor. Kad bi za trenutak zavladala tiina, ja bih odmah
zatvorio oi i osetio oko sebe atmosferu ulice Ag.
Cokonai ue u kancelariju nisam ga ni primetio pri-krade mi se i lupi me u lea.
Nitkove! Prevario si me! Govorio sam jue telefonom sa Editom i uo da si ve
dvaput bio kod njih na veeri!
51
Hteo sam samo da te uplaim odgovorih.
Cokonai pree preko ovoga.
U podne sam primio dopisnicu od Edite. Svega nekoliko reci, izmeu reci mnogo takica.
Treeg dana nisam vie mogao da izdrim. Seo sam u dva asa na brzi voz i uvee stigao
u Be. Odseo sam u jednom malom hotelu i pred podne vrebao na uglu Nibelungengase.
Hteo sam samo da je vidim. Kriom, da ona ne zna. ekao sam uzalud od jedanaest do
pola dva. Kako je bilo divno ovo uzaludno, muno iekivanje.
Posle podne sam opet bio na istom mestu. Oko est asova izae vee drutvo iz kue u
kojoj stanuje njen stric sa porodicom. Napred Edita sa visokim mukarcem u tenis pan-
talonama, iza njih general sa nepoznatom starijom damom, a naposletku generalica sa
gospodinom sede brade, koopernog hoda. Pored njih se gegalo uto psetance po
ploniku. Bilo mi je lako da pogodim da nepoznata starija gospoa i gospodin sede brade
ne mogu da budu niko drugi do stric i strina. Ali ko je onaj mukarac u tenis
pantalonama? Kada su doli blie poznao sam ga. Gle-gle, Arenberg!
Naglo sam mugnuo u sporednu ulicu. Nisam hteo da me vide. Saekao sam da prou, a
zatim sam ih pratio izdaleka, isteui vrat. Poli su prema Ringu i zatim skrenuli u Stat-
park. Tamo vie nisam smeo da ih pratim, jer je lako moglo da se desi da doem u
poloaj da ne mogu da izbegnem susret. Mogao bih, mislio sam, da ispadnem smean u
Editinim oima. Mogla je da poveruje da je uhodim.
Vratio sam se veernjim vozom. Kod kue me je ekalo Editino pismo. Pisala mi je da su
joj Be, stric i strina ve dosadili i elela bi da se vrati. Poslednja reenica u pismu glasila
je: Ulica Ag..." Samo toliko. I tri reda takica. Lako sam mogao da zamislim ta se krije
iza takica. Pismo je bilo bez potpisa. Umesto imena, ispod takica bile su ispisane jedino
reci: Volim te".
52
U utorak se Edita sa roditeljima vratila iz Bea.
Video sam generala u pantalonama boje porculana sa sabljom pod rukom kako naputa
kuu. Siao sam do Edite. U meni se budio neki protest: ta se ja krijem od generala?
Moje namere su asne i opravdane: hou da se oenim Edi-tom, jer se volimo. Zato bih
zbog toga morao da se krijem? ta bi general imao da mi zameri? Mlad sam, zdrav, imam
diplomu, slubu koja mi otvara put, poten sam i imanje mi je dovoljno da Editi
obezbedim gospodski ivot. Potiem iz otmene, stare plemike porodice i na moje ime
jo nikada nije pala nikakva ljaga. Osim toga, pun sam ambicija.
Dodue, silazei niz stepenice, pade mi na um da su moje ambicije prilino usahle otkako
sam sa Editom. Osmehujui se, ali sa primesom tuge, pomislio sam na asove koje sam
posle smrti svoga oca proveo u usamljenoj roditeljskoj kui.
Setih se nae kue, lepe, starinske kue u Peterfalvi sa otvorenim tremom,
dostojanstvenim proeljem, prozorima sa zelenim aluzinama, setih se i starih, senovitih
oraha, stare gospe Cetenice koja se sada stara o kui, i obuzima me neka neobjanjiva
seta pri pomisli na ono mesto koje sam napustio. Sin stare Cetenice pisao mi je svakog
meseca po jedno pismo u ime svoje majke javljajui mi novosti iz Peterfalve, gde se
nikada nije dogaalo nita novo. Koliko sam zaboravio na svoje uspomene! Kako sam ih
izneverio! Nee li mi se ovo osvetiti?
Ovakve misli su mi se vrzmale po glavi, dok sam ulazio kod Edite.
Edita mi se nestano pokloni i prui mi elo da ga poljubim.
Porasla si, otkako te nisam video rekoh osmehujui se. Ovim sam hteo da joj
kaem koliko su mi bili dugi ovih deset dana, dok je bila daleko od mene.
Nalazio sam da je Edita dobila boju za ovih deset dana.
53
Lice joj je lako preplanulo, a i kosu je eljala nekako drukije.
Poeli smo da razgovaramo. I tada sam sa iznenaenjem primetio da se ne samo u
njenom nainu eljanja, ve i u boji njenog glasa osea neto neobino. Ranije mi je
upuivala svoj pogled tako da sam tokom dugih minuta svojim pogledom mogao da
utonem u njene oi. Kao u nebeski svod. Hi kao to ovek zastaje na obali jezera i dugo
posmatra vodu, kao da je njen pogled bio nemiran i tu. Pre je moja ruka klizila i
zadravala se na njenim ramenima, kukovima i kolenima kao da je imala neizreenu
dozvolu pristupa u ova zabranjena podruja. Sada je hladno odbila moj pokret. I ova
njena hladnoa ostala je da lebdi meu nama u vaz-duhu.
Ja, razume se, nisam rekao ni reci da sam treeg dana seo u voz i poao za njom u Be.
Ni da sam je vrebao na uglu Nibelungengase. Svakako bih ispao smean u njenim oima.
Sta si radila u Beu upitah toboe sa dosadom.
etali smo, etali i etali.
Sta radi gospodin grof?
Kakav gospodin grof?
Arenberg.
Nisam ga ni videla. Poslednji put sam ga videla lane. Ujedoh se za usne. Kao da me
neko s lea maljem udario
po glavi. Osetih da sam prebledeo. Ali sam pazio da se ne odam. Sedeo sam u senci, ona
nije mogla da prkneti bledou mog lica. Hteo sam da progovorim, ali mi se grlo steglo i
nijednu re nisam uspeo da procedim. Nasta mala pauza.
Od tetka Nine sam ula da se razveo sa enom dobaci ona rasejano.
Kao da mi je neko noem presekao ile kroz koje mi vrela krv tee u srce. Osetih da mi je
srce potpuno ledeno. Posmatrao sam njeno lice. Sada je bilo ba onakvo kao kada .
54
je trpkala groe iz inije sa junim voem i slagala majku. Prikupio sam svu svoju
snagu.
Uopte ga nisi srela?
Mislim da on sada i nije u Beu ree. Podiui obe ruke, mirno je nametala jednu
ukosnicu u svojoj puni.
Nastupi dugi tajac. Osetio sam da sam beo kao kre. Misli su mi se oajniki batrgale,
kao udovi utopljenika. Da se nisam prevario? Ali ne, preda mnom jasno iskrsnu pegavo
lice rieplavog, visokog Arenberga i njegovog odela za tenis.
Doe mi da skoim i da je pesnicom udarim posred lica. uj me, Maae, ja u umreti
kroz nekoliko asova, kada zavrim ovo pismo. Sada, u trenucima ispatanja, daleko od
svega, mogu da sudim o pojedinim sudbonosnim asovima mog minulog ivota: zaelo,
to je trebalo da uradim. Da skoim i u divljakom, stranom besu udarim svojom koa-
tom, tekom pesnicom generalovu kerku posred njenog le-pog, belog, pritvornog lica.
Moda bi mi sa srca spalo ovo prokletstvo. Moda sada ne bih sedeo sa ovim poslednjtm,
otegnutim urlikom u svom srcu.
Ali tada, sedei na stolici, nisam imao ni toliko snage da podignem ruku. Samo sam
gledao u nju ukoenim pogledom, a zatim sam joj tiho ali otro bacio u lice re:
Lae.
Skoila je i u oima joj sevnu plamen.
Ne dozvoljavam da me vrea!
Zmije njenih obrva izvile su se na meni dotada nepoznat nain. Bila je odvratna tog
trenutka. (uj! Ja sada avetinjski jasno vidim njeno lice!) Zatim je ponovo sela na svoje
mesto i okrenula glavu na drugu stranu.
Digao sam se i poao prozoru. Gledao sam kroz prozor ali nita nisam video jer se
preko prozora nalazila bela za-vesa. Ukoena pogleda zurio sam u zavesu na odstojanju
od dva centimetra. Ne znam koliko sam dugo tamo stajao. Kada sam se osvrnuo Edita je
jo uvek onako isto sedela nepomino
55
na stolici. Pogled ini zaluta na pisai sto. Na mapi za pisanje leala je dopisnica i
Editinim tankim slovima ispisana adresa: Visokorod. gospodinu grofu Karoju
Arenbergu, Wien, hotel Sacher". Uzeh je u ruku. Ovo vie nije bilo nikakvo iznenaenje
za mene. S druge ispisane strane mogao sam da proitam ovo: Ono to ste mi u etvrtak
rekli..." I posle toga dva reda takica.
Edita skoi munjevitom brzinom i istre mi dopisnicu iz ruke. I ona je sada bila bleda.
Izvini, to je moja lina stvar.
Brzim pokretom ubacila je dopisnicu u mapu za pisanje i ponovo sela na svoje mesto.
Glavu je okrenula kao i malopre.
Dugo sam gledao u nju ukoenih enica i oseao da je sve izgubljeno. Da u ja iz ove
sobe izii i nikad se, nikad vie neu u nju vratiti.
Na mom mranom licu zablistao je klonuli, uplaeni os-meh, sada ve znam da je onaj
nemi, jedva primetni osmeh bio u stvari uasni, divlji jecaj mukarca koji ne moe da
plae. S ovim nesvesnim, preneraenim osmehom na licu poao sam vratima i uhvatio se
za kvaku. Ve sam upola bio iziao kada sam, osvrnuvi se jo jednom prema Editi, kao
da sam na rastanku hteo da joj vratim sve to se meu nama zbilo, tiho rekao:
Laku no, grofice... Moj glas bio je sasvim tu.
Iziao sam i zatvorio vrata za sobom. Edita je i dalje ostala da sedi na stolici u onoj
udnoj nepominosti. Kao da je bila mrtva.
Proao sam kroz salon, zimsku batu i trpezariju. Po svim sobama video sam Editu u
raznim poloajima i razliitim haljinama. Smejala se, puila, ili sedela za klavirom, uvek
sa drugim izrazom na licu. Sobe su bile neme kao grob. U predsoblju sam skinuo sa
iviluka svoj meki, crni eir. Uinio mi se teak kao da je od gvozda. Iz kuhinje dopre
do
56
mene meki glas generalice, koja je razgovarala sa kuvari-com.
Borka, urku nemojte da zalivate sa mnogo masti...
Dalje nita nisam uo jer sam ve bio iziao u hodnik. U polumranom stepenitu uinilo
mi se da Edita dolazi gore, meni u susret, u tamnoplavoj haljini, sa kiticom ljubiica na
grudima. Njene potpetice nisu lupale, niti joj je haljina utala.
Iziao sam kroz kapiju i krenuo. Ne znam kuda. Ne znam dokle sam tako iao. Posle
dugo vremena stigao sam do mranog plota. Oko mene se ve sputalo pozno letnje vee
pored plota stajala je plinska lampa, a njena svetlost osvetljavala je prljavo, tuno
dvorite predgraa. Smrtno umoran naslonih se na plot i zagledah u dvorite. Jedna
mrava, crna maka unjala se sanjivo preko dvorita. Nasred neurednog dvorita bio je
baen ulubljen, probuen plavi lavor. Ukoena pogleda, bez ikakvih misli zurio sam u
njega.
Mislim da sam ve onda bio mrtav.
Sutradan sam ostao u krevetu. Teta Kamila je, drei jednu od svojih maki u krilu, oko
podne provirila uplaeno kroz vrata moje sobe.
Da niste bolesni?
Jesam.
Da li da pozovem lekara?
Ne, hvala. Samo sam nazebao.
Da li da vam poruim ruak?
Ne, hvala. Ustau malo kasnije.
Do dva asa po podne zurio sam ukoenih enica u tavanicu. Srce bi mi zakucalo kada
bih spolja uo kakav um. Uporno sam oekivao Editino pismo. Dugo, oajno, prekli-
njue pismo u kome moli za oprotaj. Katkad bih sa uasom
57
pogledao na asovnik. Bakarna etalica zidnog asovnika etala je tamo-amo beskrajno
ravnoduno, s dosadom. U uvoj uasnoj mirnoi i tiini sobe jo strasnije sam oseao bol,
koji me je pritiskivao kao kakva ogromna tamna stena.
Kasno uvee kriom sam siao na ulicu (sporednim stepenitem). Veerao sam u jednoj
kafani na bulevaru, a posle toga otiao u bar Orfeuina. Grubo sam oterao kelnera koji mi
pokretom ruku, to je trebalo da znai lafica na mrtvo", preporui jednu crnku. Kelner se
sa podsmehom duboko pokloni i u prolazu ree onoj crnki neto nerazumljivo.
Pio sam ljutu poljsku rakiju. Moje misli je umorno opse-dala uspomena na Editu. Pio sam
mnogo i naglo, moja oa-muena svest grevito je traila Editin pogled koji sam video
iza svojih zatvorenih kapaka. Ve je bilo tri asa izjutra, crno-bele prilike kelnera slivale
su se preda mnom sa pla-meno crvenim, ljubiastim i zelenim haljinama igraica, kao
odsjaj boja u voi. Muzika se meala sa sjajem lampi, dim sa zveketom razbijenih aa.
Sa akama duboko u depovima pantalona, skoro sam leao duboko zavaljen na stolici.
Glava mi je pala na grudi, a malaksalom snagom svojih misli lagano sam pokuavao da
se probijem do nedokuivog smisla tajanstvenog ivota.
Pred zoru sam se nekako digao i siao na ulicu. Asfalt je bio crn i vlaan, kia je tiho
sipila. Seo sam u koije i rekao koijau: ulica Ag. Iziao sam iz kola kao teak bolesnik.
Tri kljua zveckala su mi po depu. Okruavala me je pretea samoa. Kada sam u sobi
upalio svecu, vezeni lovaki pas se digao sa ilima i lizao mi ruku. Gore, u polumraku,
kuda je jedva dopirala slaba svetlost svece, uzdisao je teko i duboko, umirui Petefi sa
kopije.
Legao sam i zurio u polumrak. Zatvorio sam oi i odmah zaspao. Pored moje glave
gorela je sveca.
58
Boe moj, koliko je sati? Otkad piem ovo pismo? ekaj, ne mogu vie. Iz ukoene ruke
mi ispade pero. Dozvoli mi da se odmorim trenutak.
Koraci u hodniku. Sad ste se vratili kui. Ispred vrata, koja razdvajaju tvoju sobu od
moje, stoji ormar. ujem razgovor, ali ne razabirem reci. Ne mogu da poznam vae
glasove samo je u Malikinom smehu za trenutak oivelo moje detinjstvo kao lepi,
pitomi pun mesec nad tamnom umom. Ovog asa ti, ili moda Malika sipa vodu iz
bokala u au. ujem kako voa klokoe kroz grli boce. Zatim uta-nje vode iz esme,
neko se umiva. Ovaj zvuk je prijatan i sve kao kakva muzika. Cipele lupkaju o pod.
Uzani, uti traak svetlosti vidi se ispod ormara znak da kod vas gori svetlost. ujem
kako Malika udara po jastucima. Postelja zauta, leete.
Vi ste aveti.
Doli ste da prisustvujete mojoj poslednjoj noi. Nalazite se oko mog mrtvakog odra sa
svojom razdraganou, svadbenim radostima, svojim lepim, snanim, mladim ivotima.
Kada bih sada oprezno i tiho odgurnuo ormar i prislonio uvo uz pukotine na tankim
vratima, moda bi me ovo prislukivanje povratilo u ivot. Sada jasno vidim pred sobom
staru sliku: sedi pored pei u maloj akoj sobi, glavu si spustio na ruke i hteo bi da
umre, odbaci svoj petnaestogodinji ivot, toliki je bol koji osea zbog one glupe,
beznaajne ljubavi koja je planula u tebi prema Maliki Benicki. Srce ti izgara u ovoj
patnji, kao da ga nemo liu i pre modri plamici alkohola! Pre ili posle, mi mukarci
moramo da platimo stranu cenu za enu. Ali priekaj, hou da produim pismo, moda
u imati dovoljno snage da ga dovrim.
59
Teta Kamila je imala obiaj da svako pismo koje bi mi stiglo stavi nasred mog pisaeg
stola. Edita je svoja pisma slala uvek u bledoljubiastom omotu. Takav je bio i omot
prvog pisma kojim sam bio pozvan na kuni bal. Ve nede-Ijama nisam odlazio u
kancelariju. Pre podne lutao sam po Gelertovom bregu i u sebi podrobno ponavljao sve
razgovore koje sam za vreme etnji vodio sa Editom.
Vraao sam se kui oko jednog sata uvek sam pazio da se ne sretnem sa Editom
uao u sobu oborena pogleda, ne gledajui u pisai sto. Seo bih onda na divan i lagano
okrenuo glavu prema pisaem stolu. Sada, eto, sada treba da je na njemu pismo. Treba da
zablista etvorouglasti, bledolju-biasti omot. Nita! Nikada nita. Katkada bi mi
uplaeno zakucalo srce. Tada bi se na stolu nalazilo pismo. Ali uvek od drugog. Bacio bih
ga sa odvratnou i ne proitavi ga. Ne znam da li ti je poznato ovo oseanje: oajniki
oekuje neije pismo, s prozora ve vidi potara s torbom, on se penje do tvog sprata,
ide prema tvojim vratima, pita sluavku za tvoje ime i donosi pismo od drugoga.
Kakav te onda neopravdani gnev obuzima prema osobi koja ti saoptava neku prijatnu i
beznaajnu vest! Zaista, zato nas ba onda uznemirava?
Katkad bih se obema rukama uhvatio za glavu i zavapio: pa zar je tako podla? Zar je
na sve zaboravila? Zar je tako lako mogla da se odrekne naih divinih zanosa, od kojih ja
jednako bolujem? Zar je mogla da iupa iz svog srca uspomene, koje u meni krvare kao
rane nanete otrim kandama.
Ali mi na ova pitanja nikada niko nije odgovarao.
Prole su dve nedelje. Editu nisam video. Od Edite nisam primio pismo. Jednom se na
kapiji sretoh sa generalom. Ne znam zato, ali se zamalo ne sruih od preneraenja. On
mi se prvi javi:
Zdravo! ree i prinese ruku kapi.
60
Zbunjeno se osmehujui maih se za eir. Pouzdano sam znao da njemu nita nije
poznato o naem odnosu.
Edita se od sluajnog susreta uvala na taj nain to se nije micala iz sobe. Isto tako ni
njena mati. Ali jednom su mi u Vaci ulici izdaleka dolazile u susret. I to popodne, u tri
asa, kad u Vaci ulici ima veoma malo sveta. Primetio sam ih na vreme i naglo skrenuo u
sporednu ulicu. Otiao sam dosta daleko i seo u najmraniji kut jedne kafane. Kada sam
pripalio cigaretu, ruka mi je drhtala kao da mi je u posled-njem trenutku uspelo da se
spasem ispred zahuktale lokomotive, iji me je dah ve zapahnuo i koja bi me neumitno,
smrvila. Zbrisao sam sa ela hladan znoj strave.
Veerom sam odlazio u nepoznate, treerazredne kafane. Povremeno bi me obuzimao
uasan nemir. Tada bih odjurio u neku od telefonskih govornica i pozvao Editin broj.
Poto bih dobio odgovor da je zauzet, dugo i preneraeno bih zurio u crno drelo
telefonske slualice. Jednom se javi sluga i upita ko govori.
Ja govorim rekoh.
Ko je taj, ja?
Jaa! Jaa vikao sam u slualicu.
Sta elite?
Pogreno rekoh i klonulo spustih slualicu. Priznajem da sam se, oslonjen o zid
mrane kabine, zaplakao. Tada sam plakao prvi i poslednji put u ivotu.
Posle jedne neprospavane noi napisao sam pismo Editi. Sadrinu ovog pisma i sada jo
znam napamet. Pisao sam joj da se saali na mene, da bude milostiva prema meni, jer su
strane moje noi. Otvorenih oiju, gotovo bez svesti vuem se po krmama podzemlja.
Drhtim od same pomisli da u sebi, ako ovo bude ovako potrajalo, prosvirati kurum kroz
glavu.
Nije odgovorila na moje pismo. ekao sam neelju dana, onda sam spakovao sve svoje
stvari. Oprostio sam se od teta
61
Kamile, otkazao stan, seo na voz i krenuo kui u Peterfalvu. Svoje najvanije poslove
posvravao sam na stanici, u elez-nikom restoranu.
Cokonaiju sam napisao pismo da na nadlenom mestu sa-opti: s obzirom na iznenadno
nastale porodine prilike moram hitno da otputujem iz Budimpete i ovim dajem ostavku
na slubu, ika Siteu sam po jednom nosau vratio tri kljua, koja su otvarala vrata u ulici
Ag.
Voz je krenuo ujutro u osam asova. Bilo je divno, toplo septembarske jutro. Seo sam u
prazan kupe, ali je posle nekoliko minuta ula i jedna mlada dama. Nosa unese i smesti u
mreu dva kofera. Voz krenu. Mi smo sedeli jedno naspram drugoga nemi i zatvoreni,
kao koferi gore u mrei. Nismo se ak ni pogledali. Kada je doao kondukter saznao sam
da e dama do Peterfalve putovati sa mnom, jer je imala kartu do Kolovara.
Kondukter je iziao i mi smo od dosade poeli da se uzajamno ispitujemo pogledima.
Prvo sam se zagledao u njene kofere. Poto su se moje oi upoznale sa njima, pogledao
sam u njene cipele. Bile su od jelenske koe. Podigao sam pogled do njenog lica. Na
eiru je imala pastelnoplavi veo, obrve su joj bile crne kao gar, lice belo, oi tamne i
osene-ne. Usta isuvie mala, jedva primetno naminkana. Ona mi spokojno uzvrati
pogled i sama se zagleda u moje cipele, manu, oi i usta.
Sunce je arko sijalo kroz prozorsko okno. Ona je otkopala tamnoplavi kaput i kroz
izrez srebrnosive bluze ukaza se njen beli vrat.
Gledao sam je, pokuavajui da ocenim koliko joj je godina: izgledalo mi je da ima
dvadeset pet, dvadeset est. Ali nisam nastavio sa svojim pretpostavkama. Lupao sam
glavu razmiljajui: ko li je ona? Katkad bi nenim pokre-
62
tom namestila svoj veo i ovaj pokret bio je pun gracioznosti. Iz itavog njenog bia zraio
je sklad jednostavnosti i ot-menosti. Pripadala je onoj vrsti ena na kojoj pogledi
mukaraca u tramvaju, ekaonicama, ordinacijama lekara, ili u vozu poivaju i
odmaraju se katkad satima.
Bilo joj je toplo i ona se die da skine kaput. Tada sam iznad njenog ramena pridrao
kaput da joj pomognem. Ona okrenu glavu k meni i zahvali mi se letiminim osmehom.
Predstavih se. Nisam uo njeno ime, a ni ona moje. Posle toga, poto je sedela bez
kaputa, jae sam osetio miris njenog lakog parfema koji se irio po kupeu.
Putujete li u Kolovar?
Da.
Tamo i stanujete?
Ne. . . . .
Znate ta, gospoo, pokuau da pogodim ko ste, zatim ete to isto uiniti i vi.
Klimnu glavom u znak odobravanja i nasmei se.
Skupim vee, naboram elo i jo jednom odmerim njene cipele, pa eir, a onda
pogledam gore u mreu, u kofere, i posle kratkog razmiljanja otpoeh igru koja se
pokazala veoma zanimljivom.
Va mu je trgovac, nipoto nije slubenik, raspolae veim prihodom, dece... ekajte
dece nemate, katolike ste vere, godine... biu sasvim iskren... Vama je dvadeset est
godina i trenutno putujete u Kolovar u posetu rodbini.
Ona veselo odmahnu glavom.
Nita niste pogodili!
Nije moguno!
Pogreili ste ve u samom poetku. Nisam uata.
Onda ste vereni?
Nisam ni to.
Ali imate burmu.
63
Da, zato to volim burmu. Moj verenik je mukarac koga...
Koga?
Nikada neu upoznati i koji nikada nee biti moj.
Vi ste, verenica snova. I sada znam ko ste. Vi ste razmaeno dete imunih roditelja,
koje ivi nezavisnim ivotom, nee da se uda i osea izvesno razoaranje, iako se u stvari
nije ni u koga razoaralo.
Nije tako! Nije ni to tano. Moji roditelji su umrli. Vas-pitavala me je baba. Po emu
mislite da sam imuna?
Bacio sam pogled gore u mreu:
Sa ovakvim koferima mogla bi i kerka nekog milionara da krene na put.
Kofere sam dobila. Ali zato me ispitujete?
Oprostite, nita vas nisam pitao. Ja sam samo odgovarao, a vi ispravljali moje
pogrene odgovore. Ali sada bih ipak hteo da vas neto upitam: zato putujete u
Kolovar?
Dosadno mi je.
Nagoh se prema njoj iznenaen.
Kako to mislite? Dosadno vam je i zato putujete u Kolovar?
Da. Katkad me obuzima neki neobjanjivi nemir, onda krenem na elezniku stanicu i
vadim kartu za mesto koje mi tog trenutka padne na pamet. Prolog ineseca bila sam u
Eperjeu.
A ta ste radili u Eperjeu?
Nita. Pet dana ivela sam u hotelu. Navee sam izlazila u etnju, a onda sam se
vratila u Petu. Uobraavata sam da u se u Eperjeu sresti sa svojim verenikom.
Zar vi poto-poto elite da se udate?
Ja se nikada neu udati.
Ovo je izgovorila tako ozbiljno i tako tuno, da je za nekoliko trenutaka zavladala tiina.
Ne razumem.
64
Smatram da je brak besmislica. Srne li ovek da se vezuje za ceo svoj ivot? Ma
koliko se enio iz ljubavi i sa potenim namerama, ta zna ta e se s njim dogoditi idue
godine, ili kroz dve godine?
Zavalio sam se u sedite i zagledao u nju.
Sada odista vie ne znam ko ste.
Zato lupate glavu o tome?
Bar mi recite zato idete u Kolovar?
Rekla sam vam. Dosadno mi je.
Da li je u pitanju fiks-ideja? Moda ete tamo naii na verenika?
Klimnula je glavom i pripalila cigaretu. Ponudila je i mene.
No, a sada ste vi na redu rekoh. Pogodite ko sam. Prekrstivi noge, ispusti dim i
otpoe:
Vi? Vi ste posednik. Neoenjen. Imali ste nameru da se enite, ali je neto osujetilo
va brak. Sada ste veoma ne-sreni.
Gledao sam je preneraeno. Ona mi se smejala u lice.
Je li tako? Nije bilo teko da pogodim. Vaa karta vai za neko nepoznato mestace,
sa ovakvim odelom i ovakvim koferima ne moete da budete seoski belenik, ili sreski
lekar, no svakako posednik koji ivi u Peti. Zatim, kada ste zauzeli svoje mesto u kupeu
jedva ste me i pogledali, gledali ste kroz prozor namrten i tuan. Hoete li da znate kako
se zove vaa biva verenica?
Radoznao sam da ujem.
Edita.
Srce mi jae zakuca. Gledao sam u nju, bled u licu.
Zar me vi poznajete?
Ne. Prvi put vas vidim.
Jeste li poznavali... nju?
Nikada je nisam videla. Ne znam ni ko je ona. Gledao sam je veoma glupog izraza
lica, te se ona poe
smejati.
65
Vidite, tamo na naslonu sedita nalazi se komadi belog konca. Od dosade, pre no to
smo poeli da razgovaramo, vi ste se igrali s tim komadiem konca. Uvijali ste ga i
nametali sve dok niste sloili veliko slovo E, a zatim malo d. Vie nije bilo konca. I
meni je bilo dosadno, zato sam vas posmatrala.
Pogledao sam na crveni pli; beli koni odista je bio uvijen u obliku slova Ed ...
Uhvatio sam komadi konca s dva prsta (ona dva slova su iezla) i bacio ga na zemlju.
Preko lica mi prelete sumoran osmeh.
Crnomanjasta dama preko puta mene nasmeja se od srca. Odjednom podigoh glavu:
Kako se zovete?
Joa.
A sada mi smesta recite: ko ste, kako ivite, ta radite i imate li ljubavnika. I ko je on?
Lake, lake... Ne budite tako radoznali! Ionako ve znate dovoljno o meni.
Razdraeno joj odgovorih:
Ko ste vi? Odgovorite!
Neu da vam odgovorim! Gledala me je u lice sa pod-smeljivom grimasom.
Zabavljalo ju je to me je naljutila. Bila je veoma ljupka.
Znate ta rekoh, poto sam je dugo i zbunjeno pos-matrao. Imam jedan
predlog. Nemojte da odete u Kolovar, siite s voza sa mnom u Peterfalvi. ivim sam,
samo mi stara kljuarka uva kuu. I ja ve godinu dana nisam bio kod kue. U
kui nema ni ive due. Budite mi goa. Jutrom emo jahati po okolini, po podne emo
da proetamo u lov. Sluin-adi u rei da ste mi ena.
Taman posla ree ona. Ali joj oko zablista.
Neete?
Ona odmahnu glavom.
Svako jutro dobiete kafu sa mlekom od bivoljice.
66
Ona opet odmahnu glavom.
Zato neete?
Tako.
Nervozno namesti svoj veo i kriom mi dobaci pogled. Na-smejao sam se.
ta se smejete?
Smejem se to vam sada ja gledam u duu. Voleli biste da poete sa mnom, ali se ne
usuujete da to izgovorite.
Nije odgovorila. Gledala je kroz prozor. Gledao sam i ja. Tog trenutka kao da smo oboje
gledali u na prohujali ivot. Oseali smo kako trenuci naih ivota promiu kraj nas, kao
telegrafski stubovi koji promiu ispred prozora. I tada pri pomisli na prolaznost svega
neto me privue ovoj nepoznatoj, crnomanjastoj dami. Moda su njene misli i njena
oseanja bila istovetna mojima.
Joa rekoh pomalo tuno poite sa mnorn. I vi beite od neega, ili od nekoga, i
ja takoe beim. Doite k meni na dan-dva. A zatim emo da beimo dalje. Ja desno, vi
levo.
Sada vie nije odmahivala glavom. Ali mi jo uvek ne odgovori.
Voz prodorno zapita i kondukter pomoli glavu kroz vrata:
Dolazi Peterfalva!
Kao da je rekao: dolazi novi ivot!
Joa jo uvek ne odgovori. Stigli smo i jedini nosa u Peterfalvi, koji je ujedno bio i
koijas, ue u na kupe. Baci pogled na kofere:
Svih pet upita. , * Da odgovorih.
Dva minuta kasnije sedeli smo u otvorenim kolima, koja je zakupac poslao po mene. Joa
me je putem bojaljivo uhvatila pod ruku.
Kako je to neobino ... proapta.
Cetenici emo rei da ste mi ena.
67
Ko je ta Cetenica?
Kljuarka. Volee vas i potovati. Stara ena, ve je etrdeset godina kod nas. Ona
nikoga nema osim mene.
Joa se nekako pokorno pripi uza me. Kola su se kretala, a ini smo utali.
Tada mi neto pade na pamet. Da ova nepoznata dama ne pomisli da u se oeniti njome?
Ne bih bio rad da se makar i za trenutak zanosi ovom pomisli.
Ostaete ovde dokle vam bude prijatno. A zatim emo jedno drugom vratiti
slobodu__
Sklopivi oi, ona odobravajui klimnu glavom. A ja sam odjednom, im sam iza retke
bagremove umice u daljim ugledao nau sindrom pokrivenu kuu sa kosim krovom,
kako usamljena gospodski gordo stoji nasred pustare, postao opet onaj stari. Setih se
minulih snova, asova koje sam posle oeve smrti provodio po pustim sobama.
Tvrdoglava, uporna volja da postanem veliki ovek. Sada sam opet video sebe: svoj
odluni, muki lik, vitki, visoki stas, snagu svojih tam-noplavih oiju. Gorda, zakopana
kerka generala pruila mi je prvo vee svoje usne. Ova tua ena pola je sa mnom kao
da sam njen gospodar. Edita mi je oduzela i slomila veru u sebe. Ali sada u je zaboraviti
i novom verom krenuti u ivot. Rodio sam se za visokorodnog gospodina pred kojim
ljudi uplaeno otvaraju vrata.
Sa kripom skrenue tokovi i kola uoe u peskovito dvorite. Stali smo pred kuom.
Kapci u belom tremu sa stu-bovima behu zatvoreni.
Joa skoro vrisnu od iznenaenja.
Oh, kako je ovde sve lepo!
Kua i bata bili su odista divni. Pod zlatnim zracima jesenjeg sunca uzdizali su se
mrkozeleni borovi, cvetne leje are-nele^su se u Ijubiastoplavim i bledoruiastim
bojama; jasno crvene cigle trema, belo okreeni zidovi i zagasitozeleni kapci sve je to
bilo veoma slikovito. U dvoritu se sa obe
68
strane ulo besno lajanje pasa, a iznad krova lepranje golubi j ih krila. Sve je to bilo
neobino za petansko oko i uvo. Stara gospa ete gegala je niz stepenice, mlatarajui
rukama. Da je nisam spreio poljubila bi -mi ruku. Pomogao sam Joi da sie s kola, a
Cetenica se uplaeno uhvati za mene.
Gospode, ta valjda nije? ...
Bogme jeste. Moja ena. Jue smo se venali.
Starica uzviknu i tek to se ne zaplaka od sree. Ljubila je Joine ruke i haljinu. Joa se
smeila. Ali sam uoio da joj je tuga preletela preko lica.
Bacio sam pogled na asovnik. Bio je jedan as. Presvukli smo se. Ja sam bio pre gotov
sa oblaenjem. Dok sam ekao Jou proao sam kroz hladne, polumrane sobe. Iz svakog
kutka izvirivao je moj nekadanji ivot. Sada mi je Edita bila veoma daleka. Pomislio
sam na nju sa mrnjom.
Kada je Cetenica ula, rekoh joj:
Ne treba nikome da kaete da sam doao kui i da sam se oenio. Ne elim da me
uznemiravaju. Hou da budem sam.
Starica odmahnu rukom u znak razumevanja. Keceljom je brisala Join kofer, koji je
stajao u sobi.
Mora biti da je dama gospodskog roda ree zagledavi sa strahopotovanjem
ogromni kofer od svinjske koe.
Da odgovorih, a da zapravo nisam znao ta me je pitala. Misli su mi bile obuzete
drugim stvarima!
Nekoliko trenutaka kasnije pojavi se Joa. Bila je odevena veoma ljupko i lako. Na sebi
je imala suknju sa belim i crnim prugama i uzane, ute francuske cipele. Svaki deli
njene odee bio je izvanredan. Za vreme ruka video sam da je pomalo zbunjena, a posle
jela upitao sam je:
Ne biste moda hteli da malo prilegnete?
Nisam umorna. Ako niste ni vi, hajde da proetamo. Sili smo u vrt. Iz vrta u polje.
Ili smo jedno pored drugoga
69
Ko je ta Cetenica?
Kljuarka. Volee vas i potovati. Stara ena, ve je etrdeset godina kod nas. Ona
nikoga nema osim mene.
Joa se nekako pokorno pripi uza me. Kola su se kretala, a ini smo utali.
Tada mi neto pade na pamet. Da ova nepoznata dama ne pomisli da u se oeniti njome?
Ne bih bio rad da se makar i za trenutak zanosi ovom pomisli.
Ostaete ovde dokle vam bude prijatno. A zatim emo jedno drugom vratiti slobodu...
Sklopivi oi, ona odobravajui klimnu glavom. A ja sam odjednom, im sam iza retke
bagremove umice u daljini ugledao nau sindrom pokrivenu kuu sa kosim krovom,
kako usamljena gospodski gordo stoji nasred pustare, postao opet onaj stari. Setih se
minulih snova, asova koje sam posle oeve smrti provodio po pustim sobama.
Tvrdoglava, uporna volja da postanem veliki ovek. Sada sam opet video sebe: svoj
odluni, muki lik, vitki, visoki stas, snagu svojih tam-noplavih oiju. Gorda, zakopana
kerka generala pruila mi je prvo vee svoje usne. Ova tua ena pola je sa mnom kao
da sam njen gospodar. Edita mi je oduzela i slomila veru u sebe. Ali sada u je zaboraviti
i novom verom krenuti u ivot. Rodio sam se za visokorodnog gospodina pred kojim
ljudi uplaeno otvaraju vrata.
Sa kripom skrenue tokovi i kola uoe u peskovito dvorite. Stali smo pred kuom.
Kapci u belom tremu sa stu-bovima behu zatvoreni.
Joa skoro vrisnu od iznenaenja.
Oh, kako je ovde sve lepo!
Kua i bata bili su odista divni. Pod zlatnim zracima jesenjeg sunca uzdizali su se
mrkozeleni borovi, cvetne leje are-nele.su se u Ijubiastoplavim i bledoruiastim
bojama; jasno crvene cigle trema, belo okreeni zidovi i zagasitozeleni kapci sve je to
bilo veoma slikovito. U dvoritu se sa obe
68
strane ulo besno lajanje pasa, a iznad krova lepranje go-lubijih krila. Sve je to bilo
neobino za petansko oko i uvo. Stara gospa ete gegala je niz stepenice, mlatarajui
rukama. Da je nisam spreio poljubila bi -mi ruku. Pomogao sam Joi da sie s kola, a
Cetenica se uplaeno uhvati za mene.
Gospode, ta valjda nije?...
Bogme jeste. Moja ena. Jue smo se venali.
Starica uzviknu i tek to se ne zaplaka od sree. Ljubila je Joine ruke i haljinu. Joa se
smeila. Ali sam uoio da joj je tuga preletela preko lica.
Bacio sam pogled na asovnik. Bio je jedan as. Presvukli smo se. Ja sam bio pre gotov
sa oblaenjem. Dok sam ekao Jou proao sam kroz hladne, polumrane sobe. Iz svakog
kutka izvirivao je moj nekadanji ivot. Sada mi je Edita bila veoma daleka. Pomislio
sam na nju sa mrnjom.
Kada je Cetenica ula, rekoh joj:
Ne treba nikome da kaete da sam doao kui i da sam se oenio. Ne elim da me
uznemiravaju. Hou da budem sam.
Starica odmahnu rukom u znak razumevanja. Keceljom je brisala Join kofer, koji je
stajao u sobi.
Mora biti da je dama gospodskog roda ree zagledavi sa strahopotovanjem
ogromni kofer od svinjske koe.
Da odgovorih, a da zapravo nisam znao ta me je pitala. Misli su mi bile obuzete
drugim stvarima!
Nekoliko trenutaka kasnije pojavi se Joa. Bila je odevena veoma ljupko i lako. Na sebi
je imala suknju sa belim i crnim prugama i uzane, ute francuske cipele. Svaki deli
njene odee bio je izvanredan. Za vreme ruka video sam da je pomalo zbunjena, a posle
jela upitao sam je:
Ne biste moda hteli da malo prilegnete?
Nisam umorna. Ako niste ni vi, hajde da proetamo. Sili smo u vrt. Iz vrta u polje.
Ili smo jedno pored drugoga
69
kolskim putem, koji je s obe strane bio obrastao plavim alfijama.
Ispriajte mi sada povest vaeg ivota rekoh Joi. Ona otpoe lagano i zamiljeno.
Nije naroito zanimljiva. Verujem, da vi ve nasluujete ko sam. Rano sam izgubila
roditelje. Imala sam samo starijeg brata, koji je u to vreme sluio vojsku. Vi ste mislili da
mi je dvadeset est godina, meutim tek u da napunim dvadeset i tri. Bilo mi je dvadeset
godina kada sam se upoznala s o-vekom kome je bilo etrdeset i pet, bio je veoma bogat
i veoma mio...
Uutala je.
Postali ste njegova ljubavnica?
Nije mi odmah odgovorila. Otvorila je suncobran i zaklonjena njime dobacila mi je jedan
pogled. Kroz svilu suncobrana sunce je bacalo ruiastu svetlost na njeno lice. Bila je
veoma lepa tog trenutka.
Da ree najzad. Nisam ga volela, ali sam se uasavala pomisli da se udam za
nekog obinog palananina i da tako provedem svoj ivot. Jednog popodneva pre tri
godine sve se odigralo u njegovoj sobi. Posle toga me je odveo u Petu i smestio u
dvosobni stan. Bio je narodni poslanik i kad god je doao u Petu stanovao je kod mene.
Bio je neenja. Kad je moj brat saznao za ovo, doao je k meni zakrvavljenih oiju, sa
tapom u ruci. Istukao me je. I otiao odmah zatim. Dve godine ga nisam videla. AH se
vratio posle toga i mi smo se izmirili. Rekao je da smo od brae i sestara ostali samo nas
dvoje, i da treba da se volimo. U meuvremenu, preiveo je i on neto bolno, a takvi ljudi
lako prataju.
Sta vam je brat?
Vojnik.
Sta je po inu? Ljupkim osmehom ree:
70
Samo je narednik.
Dajete li mu novaca?
Nee da primi ni prebijenu paru. Ali me esto poseuje. Mnogo se volimo. Zove se
Ferenc.
Da li vaa veza jo uvek traje?
Ve pola godine nisam videla svog prijatelja. Odavno je bolestan, a pre pola godine
otiao je zbog svoje srane mane u neku inostranu banju. Nije mogao da me povede, jer
je i njegova porodica otila s njim. Uostalom, teko je bolestan. Ali svakog prvog u
mesecu alje mi novac, s kojim mogu bezbrino da ivim.
Kako se zove?
Da vam kaem?
Recite.
Adam... Vit... Uzviknuo sam od iznenaenja.
Va otac je bio glavni batovan na imanju Vitovih?
Da. Poznajete li Adama?
Kako da ne. Pre dve godine bio sam pozvan u lov kod Vitovih. Tamo sam uo za
Adamovu i vau vezu. Sada se svega seam. Vi ste tada ve bili u Peti. Zovete se Jolan.
Da. On mi je nadenuo ime Joa. Otada i ja nazivam sebe tako.
Zatim, pomalo tuno dodade:
Eto, sad sve znate o meni. Sada mi vi ispriajte va ivot.
Poeo sam da priam. Tada sam prvi put osetio koliko je prijatno kad ovek moe
nekome da ispria sve to ga boli. Kao da su nam sve vazduh i svetlost sunca doprli do
mem-Ijivog srca.
etali smo se sve dok nije poeo da pada mrak ispoveda-jui jedno drugom to nam lei
na srcu.
Posle veere rekao sam Joi:
Ja vas jo nisam ni poljubio.
71
Veoma ljupkim pokretom prui obe ruke i privue moju glavu.
Kasnije se malo zarumenela od vina. I ja sam se zagrejao. Oko ponoi uzeo sam je u
naruje i na rukama je preneo u spavau sobu. Na jednoj od postelja, na uzglavlju, leala
je grana rumarina. Nju je svakako stara kljuarka stavila tu. Ona se daje mladi koja
provodi prvu no u svom novom domu.
Dve nedelje kasnije Joa se spremala da ode i koliko god sam se trudio, nikako nisam
mogao da je odvratim od njene namere. Stara Cetenica, saznavi da Joa hoe da
otputuje, pogleda u mene uplaenim i upitnim pogledom.
Dobila je pismo u kome joj javljaju da joj je mati teko bolesna umirivao sam
staricu.
Jednog popodneva smestio sam Jou u kola i otpratio je na stanicu. To je bilo ve krajem
septembra. Sunce je peklo i Joa je u kolima otvorila svoj suncobran. U ruiastom
odsjaju opet mi se uinila veoma lepa. Podigla je svoje osen-ene tamne oi i rekla:
Vie vas neu videti. Pogledao sam je iznenaeno.
Zato?
Lako je pognula glavu.
Plaim vas se. Volim vas. Zadali biste mi mnogo i mnogo patnji...
ta vam pada na pamet odvratih zato pomiljate na tako ta? Ali sam se u
taj mah setio asova, kada sam u nonom lokalu zalivao rakijom svoju goruu
patnju i slomljena srca leao u maloj sobi u ulici Ag, kraj svece koja je gorela pored
moje glave.
Toko vi su tiho zvrjali, na jednom zavijutku ponovo ugledasmo kuu. Bila je ve daleko
od nas, njen iljati, sindrom
pokriveni krov polako se gubio u granju dok su se kola udaljavala. Posmatrao sam Joino
lice i odjednom razumeo ta je malopre htela da kae. Moda ve i ona nosi u sebi otrov:
ozledu na srcu, koja se iri i postaje duboka rana. Upravo onako kao to ja nosim u sebi
uspomene na sobu u ulici Ag. 2eleo sam da joj kaem neto toplo, srdano, ali mi nita
nije palo na pamet. Izvadio sam malu kutiju za nakit u kojoj se nalazio lep, starinski
prsten.
Sauvajte ovo, Joa...
Lice joj obli plamena rumen. Dugo je uplaeno posmatrala prsten. Zatim podie oi i
lagano zavrte glavom. Ne progovori ni reci, ali je njen preklinjui pogled govorio da je ne
diram, da je ne vream na ovaj nain.
Razumeo sam molbu koja je izbijala iz njenog pogleda. Zaustavio sam kola i skoio.
Pored druma cvetao je struk belih rada. Na dugim, povij enim drkama nekoliko sveih
belih cvetaka. Otkinuo sam ih i spustio Joi u krilo. Ona naglo okrenu glavu na drugu
stranu. Ali sam ipak primetio suze u njenim oima. Dugo smo se vozili utke, a zatim se
ona odjednom, srnejui se, okrenu meni:
Ba sam luda!
Ali su na njenom nasmejanom licu jo uvek blistale suze.
Uzeo sam njenu ruku u rukavici u svoju i, tamo gde je vie dugmeta virio deli ruiastog
dlana, poljubio je. U tom mi pade na um da sam jednom na Editinoj ruci u rukavici istim
pokretom potraio obnaeni deli ruiastog dlana. Odjednom me rastui ova uspomena i
ja ispustih Joinu ruku.
Stigli smo na stanicu. Do dolaska voza etali smo pored tranica. Joa me uhvati pod
ruku, pripi se uz mene i ne-primetno mi prisloni glavu na rame. Bila je upadljivo ut-
Ijiva. Ja sam mislio na Editu. Ona uspomena, poljubac ruke u rukavici, podstakao je stare
rane. Ponela me je, zahvatila, povremeno bih s mukom okretao glavu, kao da sam hteo da
se oslobodim uspomena, jer sam avetinjski jasno oseao mi-
72
73
ris Editinih ramena, kada je prvi put svukla s njih raskopanu svilenu bluzu, u maloj sobi
u ulici Ag. Osetio sam na potiljku njen vreli dah kada je sebi privukla moju glavu i opijen
osetih njene poluotvorene, arke, vlane usne. Ove uspomene ispunjavale su me bolnom
nasladom.
Iznenada se iz daljine zau tutanj voza. Joa poblede i pogleda u mene. U ruci je
nervozno stiskala bele rade. Lice joj se gr ilo; nekim udnim osmehom pokuavala je da
pri-krije svoje uzbuenje.
Dakle... apnu jedva ujno i prui mi ruku.
Bilo joj je neprijatno i teko joj je padalo to nije u stanju da se savlada. Pravio sam se
kao da nita ne primeujem i da bih joj olakao ovaj trenutak poeh da pozivam nosaa.
Voz stie i Joine kofere brzo ubacie. Skoih i ja za njom i poljubih je u hodniku.
Uskoro u doi u Petu, potraiu vas. A dotle mislite na mene...
Voz je stajao samo jedan minut, zapita i krenu. Skoih dole. Joa se nae kroz prozor;
gledala me osmehujui se. Ali je bila veoma bleda i ja osetih da njen osmeh skriva uasan
bol.
Jadnica pomislio sam gledajui za vozom koji je ve nestajao u daljini.
Meni ovaj rastanak nije naneo bol. Pre bih mogao rei da sam prema Joi oseao izvesnu
zahvalnost. Ove dve nedelje, sa trenucima blaenog zaborava, delovale su na mene kao
hrana i odmor na gladnog i umornog oveka. Ali mi u dui nita nije ostalo.
Proao sam kroz sobe; uinilo mi se da jo ujem utanje Joine suknje, katkad mi se
inilo kao da me odnekud gleda svojim poniznim i tunim pogledom, ali je i to prolo. U
spavaoj sobi jo se oseao laki miris parfema koji je ostavila za sobom. Otvorio sam
prozor.
Te veeri legao sam sa tekom morom u grudima. Pomislio
74
sam kako bi bilo lepo kada bih sada mogao da patim zbog Joe. Da zagrlim jastuk i da
mislim na nju. Jer ove patnje su neto najlepe u ivotu. Ali sam u srcu oseao stranu
prazninu, a Edita je bila daleko od mene. "Odluio sam da dugo ne odem u Petu i da
Jou nikada ne posetim.
Sa biharskih brda spustila se jesen. Povremeno se sa kestenova otkidao po koji list i
padao, ali tako blago kao da se sputa na tankoj svilenoj niti. Jutra su bila oblana i po
olovnom nebu letele su vrane, kao zloglasne uspomene po dui koja se dosauje.
Za vreme sunanih dana lutao sam poljima sve do sumraka. Sume koje su odzvanjale od
graktanja vrana, talasasti ritovi, gde ovek nad sjajnom, zelenom vodom skakue s
jednog ispupenja do drugog, strnjike koje zec u daljini na blagom povetarcu neujno
preskae; male, tihe istine u umi gde jesenji suton blista utim sjajem, kao stajske
lampe u dvoritu, oblaci se vihore na nebu (u detinjstvu sam verovao da se tada zemlja
okree), tandrkanje kola negde u daljini i lajanje pasa koje se navee razlee kao da
dopire sa neke udaljene zvezde priroda me je poznavala i prigrlila na svoje grudi.
Bilo je drvee u umi kojeg sam se jasno seao. Sa grane jednog drveta visilo je trulo ue
koje smo nekada mi doneli ovamo. Sea li se, Maa? esto smo se pentrali na ovo drvo
i sa ushienim strahom i zanosnom vrtoglavicom uali gore, dok nas je uzbuivala
pomisao: jao, da se ne strmoglavimo! Jednom nas je video umar, ispriao to mom ocu i
stari me je propisno ispraio.
Jednog popodneva setio sam se neega. Prelazio sam preko gvozdenog mosta na kanalu,
razmiljao o svom detinjstvu, u tim trenucima oveja dua hita stazama prolosti, i
odjednom mi za divno udo sinu uspomena, setih se da sam kao dea-i moglo mi je
tada biti deset, ili dvanaest godina stavio komadi okolade u kutiju od ibica i da sam
je zatim
75
sakrio meu gvozdenim stubovima, dole ispod mosta. Seam se, pomislio sam u svojoj
detinjoj glavi da u jednom kada budem tuan, izvaditi okoladu, pa e me ona uteiti.
Pojeu je i to e mi pruiti utehu. Boe moj, tjtada je prolo vie od petnaest godina.
Zaboravio sam na kutiju od ibica, nije mi vie pala na um, sada je sinula u mom seanju
kao kakva daleka, siuna zvezda.
Spustio sam se ispod mosta i poeo da pipam po gvozdenim stubovima i, zamisli, naao
sam kutiju od ibica. I u njoj okoladu. Posle petnaest godina! Uzeo sam je u ruke i
okretao je i to me je jo vie rastuilo.
Kakvo je blago krila ova kutija od ibica! Tugu i glupu tajnu jednog deaia i komadi
ivotne sree pare okolade. Razgledao sam kutiju evo, ova kutija nije poznavala
Editu. Kakva sam prostranstva preao od tog vremena u ivotu i kakve patnje podneo!
Obuzela me je neobina misao kakva obuzima samo mozak usamljenog oveka na
komadiu hartije ispisao sam datum toga dana i ovih nekoliko reci: Edita, mislio sam na
tebe". Cedulju sam stavio pored okolade i kutiju opet vratio na svoje mesto. Za trenutak
sam zamiljeno zurio u prazninu hou li kroz daljih petnaest godina jo jednom
navratiti ovamo i ta li u da ispiem na jednom drugom komadiu hartije?
Poao sam kui, ali sam se jo jednom osvrnuo i dugo pos-matrao most. Pomislio sam:
preko mosta po danu tutnje vozovi. Nad njim huji ivot i vreme. Niko to nee znati, ali i
kroz pedeset godina, kad od nas ne bude vie ni kostiju, meu gvozdenim stubovima
uporno e utati ovih nekoliko reci: Edita, mislio sam na tebe". Vozovi e nositi sobom
nove ivote, nove mladosti, nove, jo neroene ljude, koji se pomaljaju iz venosti, koji
se roje, jure, lete preko mosta, a dole meu stubovima, progovorie jedan nemi glas:
Edita, mislio sam na tebe".
Jutra su postala sve tunija. Nastupili su kioviti dani.
76
Preko dana sedeo sam satima za pisaim stolom svoga oca. Imao sam vremena da se
osvrnem i razmotrim svoj ivot. Prolo je bezmalo godinu i po dana kako sam napustio
ove sobe i odselio se u Petu. Otada se mnogo tota dogodilo sa mnom. S rukama na
leima hodao sam po nemim polumra-nim sobama i pokuavao da trezveno razmislim o
svemu. Dvadeset i est mi je godina, nezavisan sam, imuan, ponovo u da krenem u
ivot. Moda je i bolje to se sve ovako zbilo. Editu u zaboraviti i ubudue u biti
oprezniji. Trebalo bi da odem u inostranstvo. Sa nekom ljupkom, veselom draganom,
koja bi se zajedno sa mnom divila lepoti nepoznatih predela i gradova. Pomislio sam i na
Jou, ali sam ubrzo odbacio ovu misao. Joa je mila, dobra i lepa, ali u njenom pogledu
skriva se tuga kada podie oi k meni i u pokretu njenih miia ima neeg paenikog.
Ne, meni bi bila potrebna neka razdragana, udljiva, pomamna Eva, koja bi me uhvatila
za ruku i vukla sobom; skakutala preda mnom i koja bi, zabacivi glavu, umela da se
glasno smeje.
Jedne veeri pregledao sam knjige u kojima su se nalazili obrauni, koji su se odnosili na
moje imanje. Uverio sam se, da sam za vreme svog boravka u Peti potroio samo nepune
dve treine svog dvogodinjeg prihoda. Mada odista nisam bio tedljiv. Uvek sam
ruavao i veeravao u najskupljim restoranima. Osim toga, vozio sam se stalno kolima.
Ovo je delovalo na mene veoma umirujue. Ve odavno nisam bio u tako dobrom
raspoloenju i jednog trenutka pomislih da naredim da upregnu konje i da odem u grad.
Moji nekadanji kolski drugovi svakako sede u kafani i igraju farbule... Ali se setih da
meu njima nemam nijednog prijatelja; smatrao sam ih bednim, niim biima, sa kojima
ne bih imao o emu da razgovaram. Pomislio sam i na runu kasir-ku, s licem
upropaenim od minke i osmehom zlatozubih usta. Vie sam voleo da ostanem kod
kue.
Ali me je celoga dana toliko muila dosada, da sam posle
veere naredio da se upregnu konji i odvezao se u grad. U kafani je bilo malo sveta. Na
iskrpljenom bilijaru leali su masni, crni eiri. Cigani su sedeli u mranom uglu kalane i
igrali duraka. Treskali su karte o sto. Za jednim stolom igrala su dva mesna trgovca
domine. Pored zida, drei u crvenim rukama svoj tap meu nogama, oputene glave na
jedno rame, spavao je neki svinjarski trgovac. Za drugim stolom sedeli su ljudi, po
izgledu zanatlije, sa eirima na glavi. Pored stola stajalo je bezbroj pivskih boca. Puili
su cigare i razgovarali o neem ispruenih vratova, zatim bi povremeno nadlanicom
prebacivali brkove, zabacili eire na potiljak i tupim ivotinjskim pogledom osvrtali se
po kafani. U ustima su im prtale reci kao prepeena kora hleba: Kel-nerr! Pivva!
Za kasom je seela ena sa kosom utom kao lan. Katkad bi podigla ruku i namestila
ukosnicu u puni. Tada bi joj o lanku zveknule mnogobrojne grivne. Moj dolazak
uopte nije primetila toliko se udubila u itanje knjige, ije su korice bile umotane u
novinsku hartiju. Pored blagajne ba se tog trenutka zavrila partija kalabrijasa. Oba
protivnika 'stajala su pored stola, modrocrvena lica i neto kredom raunala na tabli.
Jednog od njih poznao sam odmah. Bio je Pista Mak. Pista je ve deset godina studirao
pravo. Svake godine jedanput obiao bi stolove po kafani i svima dao asnu re da nee
uzimati karte u ruke i nee popiti nijedan pricer, dok ne poloi prvi ispit. Zatim bi
otputovao u Petu, ali ga je u glavnoj auli univerziteta obuzimao toliki strah i uas, da bi
se sutradan opet vratio. Obino je stizao veernjim vozom, doekali bi ga klicanjem, a
Cigani su svirali tu. opavi knjiar Bloh, poznata aljivina, popeo bi se na jedan od
stolova i pozdravio ga s aom u ruci, izjavivi da je Pista uzor skromnosti i da samo zato
nije hteo da polae ispit, jer bi svojim ogromnim pravnikim znanjem postideo gospodina
profesora Mariku. Pista bi se tada, sa koferetom u ruci jer je s
78
voza uvek pravo dolazio u kafanu poklonio svima u krug, zahvaljujui se na ovako
lepom prijemu. Cigani bi odsvirali Pitinu pesmu: Kad sam pro'o pored tvoje bate ..."
A Pista bi od tuge i alosti produio da pije i da se karta.
Nije hteo da veruje svojim oima kada me je ugledao. Priao mi je i pomalo zbunjen
izustio:
Zdravo...
Seli smo za jedan sto. Pista je bio uzbuen, na visokom ovratniku mana mu se pomerila
u stranu.
Prijatelju, opet sam izgubio etrdeset i dve forinte. to ti je talian ovaj vraji
elezniar__
Zarivi prste u kosu, produi:
Igra li ti kalabrijasa?
Ne kockam se.
Razumeo je i uutao postien. Postavio je ovo beznadeno pitanje tek onako, ali je iz
njega jo izbijala kockarska strast; eleo je da odnekuda povrati svoje etrdeset i dve
forinte.
Poruio sam ampanjac. Pista se nalakti na sto, zurio je u zadimljeni, mutni, kafanski
vazduh.
Ba sam ti ja neka mrcina, prijatelju, gadna mrcina. Tebi u rei, sve sam prokockao
to sam od oca nasledio... Ali idueg meseca navaliu na prvi ispit.
I kao da se uplai ovih reci, naglo tre glavu i zaurla, da se zamalo nisu sruili kafanski
zidovi.
Posluga!
Dojurila su dva kelnera, oigledno ubeeni da e gospodin Mak poruiti elu kafanu.
Pista im tiho naredi:
Kaike uz ampanjac. Zatim se nagnu prema meni:
Drukane, bi li mogao da mi da pedeset penga do prvog? Pod stolom mu pruih
novac.
Pih, ala sam samom sebi odvratan ree. Sa dva prsta savi i spusti novac u svoj
novanik. Zatim opet pozva kelnera.
Razmeni mi!
79
Novanicu od pedeset penga izvadio je tako iz novanika kao da pored nje ima najmanje
jo trideset komada.
Cigani su u meuvremenu prestali da igraju duraka i uzee svoje instrumente. Primetio
sad da se i gospoica na blagajni prenula i da neto apue jednom kelneru, oigledno se
raspitivala o meni.
Prima je tiho otpoeo neku pesmu, svirao je meni, a banda se, u meuvremenu, sa
svojim stolicama primicala sve blie. Odjednom su se stvorili kraj nas.
Gospoica na blagajni je izvijala vrat, gledajui u naem pravcu. Poslao sam joj po
kelneru au ampanjca. Podigla je au do visine ela i zahvalila se, pozdravljajui
njome vojniki. Uz to mi se izdaleka smeila. P*rima mi prie.
Znate li koja bese pesma od stari gospodin?
Gudalom kucnu po poleini violine, okrenu se svojoj bandi i tiho poe da svira:
U crnom gradu beli se toranj vidi..."
Da, seam se, to je pila pesma mog oca. Posledoiji red pesme zatreperi u meni:
Bog nek' je ubije, neka joj naplati."
U meni odjednom neto ustrepta. Popio sam dve ae, jednu za drugom na iskap. Dolo
mi je da zgrabim kafanski sto i da ga bacim posred kafanskog prozora. Ili da iz revolvera
pucam u ogledalo nad gospoiinom glavom. Da poinim neku divnu, pomamnu ludost!
Kada je u pesmi doao do reci: Bog nek' je ubije, neka joj naplati" u srcu osetih otar
bol.
Promeao sam bisere koji su se dizali na povrini ae. Razmiljao sam. Da li me se kad
god sea? Da li i ona, toliko puta kao i ja, preivljava u sebi uspomenu na asove
provedene u ulici Ag? Sta li sada radi? Jedanaest asova uvee. Arenberg se uvalio u
meku naslonjau, a Edita sedi na naslonu.
Pista Mak se zavali na stolicu, lice podie prema tavanici
80
i s nekim udnim bolom u glasu zapeva tiho uz pratnju violina:
Bog nek' je ubije, neka joj naplati" ...
I njega je neto peklo.
Malo zatim i gospoica prie za na sto. Mak joj poloi ruku na rame:
Gospa Irena! Ba je gadan ovaj ivot!
Gospoica sa kosom boje lana odobravajui klimnu glavom. Prui mi ruku:
Zovem se Irena.
Pozvao sam je da sedne do mene. Posmatrala me je zadivljeno, jer ovde u ovoj maloj,
palanakoj kafani odista sam morao da osvajam svojim petanskim odelom i lepom
manom. Jadni Pista Mak izgledao je pored mene kao zidarski radnik. Iz iskrzanog
rukava na kaputu virio je rukav od koulje, na kome nije bilo dugmeta. Na visokoj,
posiveloj kragni kooperila se neukusna, jevtina, ljubiasta mana. Bio je ne-obrijan, a
lice mu se sijalo od masnoe. Gospoica Irena se svojim znaajnim pogledima udvarala
samo meni.
Lumpovali smo do tri asa izjutra. Po izlasku iz kafane predloio sam da sve troje
svratimo na rakiju u stan gospoe Irene. Irena osinu pogledom Maka i sa izvesnim
neraspoloenjem prihvati moj predlog. Oigledno je drugaije elela da udesi stvar.
Kasirka je stanovala u blizini, u sobici u koju se ulazilo preko otvorenog trema seljake
kue. Ona je ula prva i upalila na stolu petrolejsku lampu.
Kakva se sirotinja i kakvo se arenilo skupilo u toj sobi. Na zidu asura, oko nje zabodene
arene razglednice. Na lampi japanski zaklon od plavo-crvene hartije, kroz koju se
probijala runa, ljubiasta svetlost. U razmetenom krevetu posteljina sumnjive istoe.
Pored zida pribor za umivanje. U jednoj boci neka tamnoljubiasta tenost. U sobi se
irio otuan miris sapuna.
81
Seli smo na divan: gospoica Irena je uurbano tragala za aama za konjak koji smo
doneli sobom i tada, odjednom, kao da je neko obema rukama zgrabio moje srce i poeo
da ga stee. Zamalo nisam jauknuo. Moj pogled je zalutao na zid.
Na suprotnom zidu visila je jedna kopija u polumraku. Svetlost lampe koso je padala na
nju i ja je prepoznah. Bila je to slika umirueg Petefija u mrkoj dolamici na bojnom polju
kod Segevara. Netremice sam gledao u sliku, srce je prestalo da mi kuca, kao da sam
ugledao avet. Digao sam se i sruio u sebe au konjaka. Pruih ruku gospoici. Ona je
uplaeno gledala u mene.
Zar odlazite?
Odlazim.
Neobino velika novanica, koju sam bacio na sto, utei je.
Ja u jo malo da ostanem ree Mak, i podie noge u blatnjavim cipelama na
otrcani divan.
Gospoica Irena me isprati do kapije i izvetaenim glasom mi protepa: Do vienja!
Osetih neko gaenje, kao da sam progutao neto odvratno; muio me je sladunjavi,
sirotinjski zadah sobe; pred oima su mi lebdele blatnjave, otrcane cipele pijanog Piste
Maka, koje podie na otoman. U kakve mrane i tune jazbine ivota se ja zavlaim!
Kola su me ekala pred kafanom. Obiao sam ih i peke krenuo u no. Trao sam
drumom kao bez due, spotiui se svakog asa. Zvezda nije bilo nada mnom, vetar je
fijukao na nebu. Stalno mi je Petefi lebdeo pred oima u svojoj raskonoj mrkoj dolamici.
Zastao sam pored jednog bagrema, grevito se uhvatio za njega i zurio uplaeno u mrak.
uj, tada sam jasno osetio da je svreno sa mnom. Nema mi spasa, podlei u ovom bolu.
82
Dva dana kasnije stie pismo iz Pete. Nepoznat enski rukopis, sitna, okrugla slova,
odmah sam naslutio da mi Joa pie. Uzeh ga pomalo mrzovoljno, pomislio sam: bie to
neko dugo, sentimentalno pismo, kakvo obino piu zaljubljene ene. Ali se prijatno
iznenadih, jer je pismo sadralo svega nekoliko reci:
Mnogo bih volela da vas vidim! Joa."
Kao da je iz ovog jedinog reda zraila vedra, zdrava elja. Podseao me je na mio pokret
njenih ruku kada sam je prvi put poljubio, posle nae zajednike veere.
Sutradan sam seo na voz i otputovao u Petu.
Koliko se izmenio ovaj grad i koliko sam se ja izmenio! pomislih kada sioh s voza
na Istonoj stanici.
Odvezao sam se u hotel Grif, koji je nedavno otvoren u centru grada. Tihi, otmeni, mali
hotel upravo mi je odgovarao. Dobio sam lepu, veliku sobu iji su prozori gledali na
prostrani trg.
Evo me opet ovde. Dugo sam sedeo u sobi i razmiljao. ta da ponem? Cime da ispunim
ivot? Hou da budem politiar, spremao sam se za ovu karijeru i u sebi oseam
odgovarajue sposobnosti. Ali kako da ponem?
Predvee sam krenuo da potraim Jou. U stepenitu, na spisku stanara naiao sam na
ime: Jolan Nad rentijer". Zamislih se za trenutak. Ovo obino ime: Jolan Nad"
oznaava pred svetom lepu crnooku kerku glavnog batovana. Kao kakav veo re
rentijer" skriva pred oima sveta vrele noi i strastan ivot jedne milosnice. Setih se da
sam pre ravno godinu dana naslonjen na svoj tap, isto ovako pos-<matrao na jednom
drugom stepenitu, jedan drugi spisak stanara, gde sam proitao ime: Otto von Ralben,
General der Cavallerie."
Penjui se stepenicama, stalno mi je pred oima lebdela ona mala karta: Jolan Nad,
rentijer". Koliko je kua na svetu, koliko ovakvih malih karata po stepenitima, na njima
83
po jedno ime, po jedno zanimanje! ovek pogleda, proita i krene stepenicama do
oznaenog sprata, spazi oznaena vrata i tog trenutka nije svestan da je zakoraio u
tajanstvena prostranstva. Zatim pritisne dugme zvonceta. Zvonce zvrji u predsoblju, ali se
njegov zvuk gubi u tajanstvenim, dalekim vekovima.
Zazvonio sam na vratima broj pet, na drugom spratu. Joa mi otvori.
- Gospode vrisnu ona radosno i pade mi oko vrata. U brzini poljubi me u uvo. Zatim
me pozva da uem.
Izvolite, ba su i momci tu.
Pojma nisam imao ko su ti momci" i neprijatno me je iznenadilo to Jou nisam zatekao
samu.
U sobi su dva mladia puila.
Jedan od njih bio je peadijski narednik u belim pantalo-nama, sa malim crnim briima,
ije su oi pokazivale upadljivu slinost sa Joinim.
Moj brat Ferenc predstavi mi Joa narednika koji se veoma utivo die i za
trenutak, verovatno je to inio po navici, sakri cigaretu u aci. Kao da sam ja bio nekakav
porunik.
Pali Boko pokaza Joa na drugog mladia, i sama se pokloni. Ona je pomalo bila
zbunjena i ovakvim alama htela je da prikrije svoju veliku radost to me ponovo vidi.
Oi su joj se sjajile i u prvi mah nije znala kuda da se dene.
Boko se pozdravi sa mnom prilino nemarno. Nisam mogao da ustanovim kojoj vrsti
ljudi pripada. Uz ute cipele nosio je dreavoplave arape, bio je obuen pomalo
neukusno, ali dosta pristojno. Na crnoj vrpci na kaputu visio mu je monokl, iako sam
imao utisak da ga nikada ne upotrebljava. Plavu kudravu kosu razdelio je na sredini; bio
je veoma mrav, imao je uzanu glavu i uzana ramena, a kad god bi dim od cigarete
duboko uvukao u sebe, na licu mu se ocrtavala neka udna grimasa.
84
Razgovor je teko otpoeo. Boko bi povremeno rekao neku duhovitost, po kojoj nikako
nisam mogao da ustanovim kakav je odnos bio izmeu njega i Joe. Svakako nije bio
Ferencov prijatelj, jer su se uzajamno oslovljavali sa gospodine". Ferenc je govorio
malo, obe ruke je drao stalno na svojim kolenima. Joa je skakutala tamo-amo, nudila
me cigaretama i rakijom.
Ja sam u stvari doao predloili najzad da bih spasao situaciju da vas sve
odvedem nekud na veeru. Moda u Gradski park.
Ja sam, na alost, zauzet po enskoj liniji izjavi Boko.
Naredniku Ferencu se dopade ovaj izraz i crne oi mu se nasmeie.
A vi obratih se njemu.
Ja moram da se vrnem u kasarnu.
Rekao je vrnem". Uopte uzev, nalazio sam da je gospodin Ferenc veoma mio i
simpatian mladi; bilo je u njemu neke pitome prostote, a svidelo mi se i to to je
tapom tukao Jou kada je saznao za vezu sa Adamom Vitom. Ovo je bio dokaz njegove
mukosti i ozbiljnosti.
Boko ni priblino nije ostavio na mene tako dobar utisak.
Ja u poi, oh, kako ne bih... likovala je Joa. Mladii krenue. Pre no to je
Ferenc izaao, Joa ga lupi
po leima:
Doi sutra opet!
Po njihovom odlasku, ona je pootvarala prozore.
Uvek zadime sobu da se ovek ugui!
Ko je taj Boko upitah.
Novinar. Macin prijatelj.
A ko je Maca?
Glumica. Stanuje ovde u kui. Cesto sam s njom u drutvu, ona je vesela
devojka. ovek mora da se smeje u njenom drutvu, upoznau vas s njom.
85
Tek sam se sad osvrnuo po sobi. Nametaj i tepisi pruali su dokaz da je Adam Vit bio
iroke ruke. Pored zida stajao je masivni, starinski kredenac od trenjevog drveta, u
jednom uglu pijanino, nad njim sat na stubovima od alabaster a. Po zidovima nekoliko
veoma dobrih slika, kupljenih u trgovini umetnikih predmeta, ali znalaki odabranih, i
jedan skupo-ceni goblen. I najmanja stvarica, pepeljare, svenjaci na pi-janinu, ara
ispred kamina, prekriva na stolu i luster, sve je to probrano u najboljim radnjama.
Koliko imate soba?
Samo ove dve ree Joa i otvori preda mnom vrata spavae sobe.
Uoh. No da, viao sam ve ovako ta. Ovo je skriveno gnezdo bogatakih Ijubaznica,
koje je moda svuda u svetu isto. Krevet, u stilu Luja XIV, upravo je monumentalan i
oigledno napravljen za dvoje. Nad njim svetloplavi svileni zastori. Bio je pokriven
tekim svilenim pokrivaem koji je s obe strane visio do zemlje. Izmeu kreveta i prozora
stajao je ogroman toaletni sto, iznad njega malo iskoeno venecijansko ogledalo. Na stolu
mnogo kristalnih boica, u svakoj od njih raznobojna mirisava ulja i alkohol. Boice d'
Orseja i Ubigana, tajanstvene teglice, beli eljevi i bele etke sa srebrnom drkom i
poleinom. Na svakoj boici srebrni zatvara i ceo sto blista od kristala i srebra. Iz
izvanrednog pribora za manikir kao i iz svega ostalog, zraio je preterani kult lepog i
mladog enskog tela. Na zidu jedna jedina ogromna slika, naga Leda sa labudom. Dva
velika ormara sa ogledalima, pored zida niski, meki divan pretrpan jastuiima. I neto
to sam ovde video prvi put: ceo pod bio je zastrt belim upavim ilimom kao da ovek
hoda po visokoj, beloj travi. Bojaljivo sam gazio po njemu u cipelama. Ovo je odavalo
jo jednu tajnu: u ovu sobu se ulazi samo u sobnim cipelama, do kojih nikada ne dopire
ulina praina.
86
Ovde je kupatilo ree Joa i otvori mi mala vrata na zidu. .
Preda mnom se ukaza savrena udobnost i istoa. Sve je bilo u belom, a zidovi obloeni
belim ploicama. Pored kade stajali su ogromni crveni suneri, na umivaoniku najbolji
francuski sapuni, iji se prijatan miris oseao izdaleka. Svuda kao pena laki ubrusi i
mantili za kupanje.
Otkad niste videli Adama upitah Jou, kada smo se vratili u prvu sobu.
Bogme, ve deseti mesec. Po njegovom pismu, koje sam primila prole nedelje, rekla
bih da mu se stanje pogoralo.
Ovo je rekla sa iskrenom tugom u glasu.
Priekajte za asak, odmah u se obui.
Imala je na sebi domau haljinu boje sleza a na nogama svilene cipele u istoj boji.
Kada se ubrzo vratila obuena, nisam mogao da je poznam. U svom tamnosivom
jesenjem kostimu sa jednostavnim, ukusnim eirom izgledala je kao model otmenog
modnog urnala. Adam Vit ju je svakako nauio mnogo emu, ali istanan i siguran ukus
u oblaenju bio joj je uroen.
Poli smo u Gradski park na veeru. Plaio sam se donekle da e Joa biti ozbiljna i
sentimentalna kakve su obino zaljubljene ene, ali je naprotiv bila vesela i osveila me.
U njoj nije bilo ni traga onog raspoloenja koje sam primetio kada sam je ispratio na voz.
Oduevljavala se svim i svaim. Izjavljivala je da nikada u ivotu nije jela bolji kotlet;
ampanjac je pila zatvorenih oiju, laganim gutljajima, zbijala razne sale i ja nisam umeo
da joj se nadivim i da joj se naradujem. Ve odavno nisam bio tako srean i radostan.
Iz restorana u Gradskom parku vratili smo se peke, drei se pod ruku. Kada smo
zazvonili na kapiji bilo je samo po sebi razumljivo da i ja poem s njom. Na cigaretu i
aicu likera.
87
Joa otra u spavau sobu i dok sam ja iz kredenca od tre-njevog drveta vadio likere i
ae imala je odlina engleska i ruska pia ona se presvukla.
Posle nekoliko trenutaka vrati se osveena iz kupatila. Sa lica i ruku zapahnu me svezi
miris parfema. Primetih sa iznenaenjem da na sebi ima samo dugu domau haljinu,
opasanu vrpcom oko struka, a na bosim nogama svilene cipele boje sleza. Haljina je
napred imala dubok razrez i katkad, kad bi se pokrenula, za trenutak bi se ukazale njene
punake bele grudi.
Ponesmo rakiju u spavau sobu. Joa se smesti na zemlju, na mekanom, belom ilimu. Ja
sedoh na divan. Ona mi spusti glavu u krilo, podie oi k meni i ree:
Spavaj kod mene.
Tada mi je prvi put rekla ti".
Tako sam toga dana postao naslednik Adama Vita, koji je u to vreme sa svojim jadnim,
bolesnim srcem umirao u jednom inostranom sanatorij umu. Jer je veni zakon ivota da
se kreveti mrtvaca jo nisu ohladili, a ivi ve leu u njih.
Dakle, ivot je poeo iznova! Preturajui po svojim uspomenama, pade mi na pamet
debeli Turkevei sa monoklom, s kojim sam se upoznao kod Edite kada sam prvi put bio
na veeri. Turkevei je bio sekretar Nacionalne stranke, te pomislih da bi mi mogao
pomoi da me prime u stranku.
Jednog popodneva naao sam Turkeveija kod Zerboa* u Gradskom parku. Govorio sam
mu o svojoj nameri.
'Adujem se i v'lo 'ado odgovori on jer jo uvek nije izgovarao slovo r. Upisau
te u klub, moda si p'o&itao u novinama da je p'vog otvo'en klub. Nai e tamo v'lo
dob'o d'utvo, p'venstveno politia'e.
uvena i veoma otmena poslastlarnioa u Peti (prim, prev.)
88
Sutradan sam otiao u Maarski klub, gde me je Turkevei odveo predsedniku kluba.
Ekselencijo, dozvolite da vam p'edstavim naeg najnovijeg lana...
Njegova ekselencija neki penzionisani dravni savetnik saslua u mom prisustvu
obavetenja koja mu je Turkevei dao o meni.
Turkevei, donekle pretera, iznese da potiem iz veoma uti-cajne porodice u upaniji, da
moje ime ima a'obno dejstvo" u okrugu, a osim toga da sam nezavisni gospodar
zavidnog poseda.
Njegova ekselencija saslua Turkeveijevo izlaganje, klimajui glavom i, naposletku,
izrazi nadu da e u meni nai nesalomljivog politikog prijatelja.
P'iekaj molim te, p'edstaviu te gospodinu potp'ed-sedniku ree Turkevei,
uze me pod ruku, i osvrui se, s monoklom na oku, traio je nekoga od lanova kluba.
Odjednom se naoh pred Editinim ocem. Prebledeh.
Ekselencijo zausti Turkevei, ali ga general prekide i sa osmehom se obrati meni:
Oh, mi se ve poznajemo. Odavno se nismo videli... Sada vie ne stanuje s nama u
istoj kui?
Poslednjih meseci boravio sam na svojim imanjima rekoh, ne znajui ni sam zato
sam slagao i zbog ega sam rekao imanjima", iako nikada ne laem.
Dabome, dabome, ree general.
Kako je milostiva gospoa?
Hvala, odlino.
A Edita? Kada e biti njena svadba?
Oko Boia...
Iznenadio sam se to sam bio u stanju da to upitam tako mirnim glasom. Turkevei me je
vodio od jednog do drugog i svima me predstavljao. Ali se meni ve vrtelo u glavi, imena
nisam uo, niti sam video lica. Otrov koji mi je kanuo u
89
duu poeo je da deluje, a srce mi je lupalo tako jako da sam jedva disao. Sklonio sam se
u jedan kut i poruio konjak. Obuze me neki strani nemir, guilo me je isto ose-anje
kao onda u onom nonom lokalu i kada sam Jou pratio na stanicu.
Pola asa kasnije, opijen bolom i pomalo pijan od mnogih konjaka, uao sam u kartaku
sobu. Seo sam na visoku stolicu i posmatrao kretanje ruku nad zelenom ojom. Znao sam
da se igra bakar a, ali nisam razumevao kad dobi ja i kada gubi bankar. Video sam samo
da se plaaju ulozi, ili uzima novac. Gurnuo sam ruku u novanik i bacio novac na sto.
Bankar okrenu glavu prema meni i pogleda me. Igrai su me gledali. Izgleda da je moj
ulog bio izuzetno veliki. Listovi karata poletee zavlada tiina a zatim se u dvorani
zau agor. Nisam znao da li su se ostali udili. Nisam znao ni da li sam dobio ili izgubio.
Zatim doe na red isplata, isplatie i moj ulog. Dobio sam. Turkevei je stao kraj mene i
objasnio mi kada se dobi ja, a kada gubi. Sada sam ve paljivo pratio, obuzelo me neko
prijatno uzbuenje i sav sam se predao igri. Partija se zavri pre veere, oko osam asova;
nisam prebrojao novac, ali sam video da sam dobio znatnu sumu.
Kada sam iziao iz kluba rekoh samom sebi da se vie neu kartati. Ne zato to sam se
plaio te strasti, ve su mi padale na um razne kockarske tragedije.
Sutradan sam izgubio sav novac. Posle veere odem kui, izvadim iz ladice tednu
knjiicu i te noi izgubim vie no to iznosi moj dvogodinji prihod. Vratio sam se kui u
tri asa posle ponoi; uznemireno lupanje srca nikako nije pre-stajalo. Sutradan leao sam
u krevetu do podne, ne sklo-pivi ni oka. Boje, kocke i figure na kartama titrale su mi
pred oima, a srce mi je ujednaeno, glasno lupalo, kao kad neko hoda gore-dole po
uzanoj eliji. Oko podne skoim iz kreveta sa dubokim uzdahom.
90
Pre podne lutao sam ulicama bez ikakvog cilja, sa nekim goruim unutranjim nemirom.
Na temenu, u veliini dlana, osetih neki udan pritisak i prenerazih se. Bio sam svestan
da je to simptom oboljenja ivaca.' Grlo mi se suilo i jo uvek mi se priinjavalo da mi
srce lupa jae i bre no obino. Lupanje mog srca oseao sam upravo tako kao da se neto
koprca u mojim grudima i to me podseti na moju zbirku insekata, na eterom zasieni
miris plavih i zelenih buba, na lake etvorougaonike treseta u koje smo zabadali duge i
veoma tanke iode, a setih se i malog nonog leptira sa mrko-crvenim krilima, koji se
proboden ovakvom dugom, tankom iodom koprcao tako dugo, dok sav prah nije stresao
sa sebe.
Na nekom naputenom trgu seo sam na praznu klupu i utonuo u razmiljanje. Trebalo bi
da uinim neto, da potraim sebi lek, da bih ublaio ovaj otar bol. ta da radim? Edita
je bila sujetna i svirepa, laljiva i beskarakterna. Oko njenih usana da, tu ne moe biti
sumnje urezala se neprijatna, gotovo nakazna crta. Kad zrelo razmislim i setim se lica
uvenih glumica i drugih ena, njeno lice potamni i moram da kaem da ono i nije bilo
lepo. Koliko je otvorenije, istije i lepe Joino lice! Zato onda patim zbog nje? Sedeo
sam na klupi nabranih obrva i prisiljavao svoj mozak da prikuplja sve neprijatne
uspomene o njoj kada je trpkala groe, slagala svoju majku i prvi put izazvala kod
mene zaprepaenje; prizor naeg poslednjeg susreta i njen izlazak u etnju kad sam je
uvrebao u Beu, u Nibelungengase sve sam ovo sada prikupio i pritisnuo na svoje
srce, da na taj nain ublaim njegovo bolno, uznemireno lupanje. Ali sam osetio uas,
kao kad samrtnik razrogaenih oiju uzalud stavlja i pritiskuje dlan na ranu iz koje e mu
sva krv iscuriti. Uzalud sam pomiljao na sve to sam znao ravo kod nje, iza sputenih
onih kapaka jasno sam je video u hodniku, kada je naslanjajui se na gvozdenu ogradu
sluala fonograf
91
koji je trubio u dvoritu, zatim, kada sam prvi put proao pored nje i osetio miris svee
izglaane haljine, kose i ramena. I preko mojih drhtavih usana prelete vreli dah prvog
nesvesnog i smelog poljupca u mranoj sobi, a u klonulim rukama osetih opojnu
obamrlost prvog zagrljaja. I sad koliko god se trudim da otklonim ove misli kao
oamuen sedim na klupi. U mislima moja ruka krenu i pomilova njeno koleno. Njen
topli dlan ponovo osetih na potiljku i uspomena na ovo uzbuenje vrelim arom planu u
mom srcu, ali se ve sledeeg trenutka ar pretvori u otrov koji je nagrizao ivu ranu.
Skoio sam jer sam osetio da me misli opet gone prema ulici Ag, a znao sam da me tamo,
u onoj sobi oekuju paklene muke.
Otvorio sam oi, koje su se u meuvremenu same sklopile, kao da se preda mnom
spustila tamna zavesa, stvarajui oko mene tajanstveni polumrak, u kome umovi, zvui i
utanje svile ive svojim posebnim, udnim ivotom.
Preda mnom je stajalo bosonogo, prljavo dete, koje je sisalo bombonu i zurilo u mene.
Kada sam ga pogledao, ono se okrenu i ode, kao da se uplailo od mene.
Brzim koracima krenuo sam nepoznatom ulicom.
Bilo je podne.
U uzanoj i dubokoj ulici promicale su pored mene koije, katkad projuri i pokoji bicikl a
zvuk njihovog zvonceta prosipao se po ploniku kao rastopljeno srebro.
Seo sam na otvorenu terasu neke treerazredne kafane i poruio konjak. Tada sam prvi
put pokuao da izraunam koliko sam izgubio na kartama te noi. Zgrozih se, kao da me
je zapahnuo vihor propasti. Imao sam mali majur, odvojen od ostalog imanja, njega sam
te noi izgubio.
Odjednom se preda mnom stvori onizak, rii oveuljak sa cvikerom na nosu, koji mi se
zagleda pravo u lice.
Sluga pokoran ree rii ovek.
Poznao sam ga. Bio je to Mandl kame sam dao predujam
92
na ono zemljite za vilu na M an j oki putu. Editina zamisao bila je da tamo sazidamo
vilu.
Dobar dan, gospodine Mandl!
Ja sam vas, gospodine, traio ve i preko centralne prijavnice! Sta nameravate sa
onim zemljitem na Manjoki putu?
Prodajte ga drugom. Nije mi vie potrebno.
Propae vam predujam!
Ne mari!
Rii oveuljak zurio je u mene, a zatim je slegao ramenima. Ali je oigledno bio veoma
uzrujan, jer je ovo za njega bio odlian posao. Svakako je ve imao drugog kupca koji e
platiti veu cenu. Pruio mi je ruku:
E pa onda, sluga pokoran.
Krenuo je laganim koracima, toboe miran, a kada je ve neto malo odmakao zabacio je
eir i mlatarajui tapom produio trkom. Jurio je za poslom.
Te veeri dobio sam na kartama dve hiljade forinti. Sutradan sam izgubio osamdeset
hiljada. Ovu sumu dobio je Turkevei. Ostao sam duan i morao sam da podignem zajam i
da zaduim imanje. Platio sam i ogromne trokove, jer su iz banke telefonom zatraili
podatke iz katastarske uprave. Ovih pedeset hiljada forinti behu prvi dug kojim je
optereeno imanje, koje mi je otac ostavio bez krajcare duga.
Pet dana kasnije od tog novca nisam imao ni prebijene pare. Kada su mi u Grifu podneli
nedeljni raun, morao sam da zaloim onaj prsten, koji sam hteo da dam Joi, a koji ona
nije primila, da bih ga isplatio.
Posle podne svratio sam do Joe. U poslednje vreme ve sam imao klju od njenog stana
laki savitljivi klju od aluminij uma koji sam uvek nosio u depu od prsluka.
Dogaalo se esto i to da nisam veerao sa Joom nego sam ostao u klubu sve je to
bilo radi kocke ali sam odlazio
93
kod nje nou i ee ostajao i na spavanju. Joa bi se tada dizala iz kreveta i sluila me
rakijom.
Joa je videla i znala po meni da srljam u propast, ali je po nekom udesnom nagonu
osetila da me ne bi spasla, kada bi me recima i preklinjanjem odvraala od izbezumljenog
kockanja, jer me je kockarsko uzbuenje spaavalo od jednog drugog, uasnog
nespokojstva. Ona je istinski patila. Patila i alila me. Postala je upadljivo utljiva, katkad
se zagleda u prazninu i tada osetim da njen pogled trai onu drugu, nepoznatu devojku i
da je ona nemo i uasno mrzi. Ne znam, moda se u svojim najskrivenijim mislima ak i
radovala to oamuen, razbaruen, posrem nizbrdicom, jer sam stajao visoko iznad nje,
a padajui sve dublje hitao sam u zagrljaj njenih rairenih ruku. Jer slomljen i propao,
moda u jednom umornu glavu spustiti na njeno krilo, ali ako i dalje budem ostao
gospodin i bogat, pre ili posle mo-raemo se rastati.
Na putu prema njenom stanu, odjednom na daljim od deset do dvadeset koraaj a ugledah
Jou i Boka. Za trenutak me neto bonu u srce, iako nije bilo niega u tome to ona s
Bokom, svojim starim i bliskim poznanikom, seta ulicom. Neko vreme iao sam za
njima, a onda zastao, da ih pustim da odmaknu. Ubrzo su se izgubili meu mnotvom
ljudi.
Ja svratih u neku kafanu. Sedeo sam tamo itav as, ovla i sa dosadom prevrui po
ilustrovanim listovima. Najzad se digoh i pooh. Pomislio sam da se za ovo vreme i Joa
svakako vratila kui.
Neujno sam otvorio vrata i na prstima poao prema spavaoj sobi. Ne znam zato, ali
sam nasluivao da u tamo zatei i Boka i iznenaditi ih.
Razmakoh zavesu na vratima spavae sobe. Joa je u do-
94
maoj haljini leala na divanu i itala roman Gesta Berling" od Selme Lagerlef, koji sam
joj ja doneo. Kada me je ugledala, pritisla je ruku na svoje srce.
Gospode, ala si me uplaio! Nisam ula kada si uao? Zatim baci knjigu, prui mi obe
svoje hladne bele ruke i
privue moju glavu na svoje mirisave grudi.
Stideo sam se svoje preanje pomisli to sam uopte mogao neto da posumnjam videi
je s Bokom. Joa je izila u kuhinju da ispri kafu, a ja sam za to vreme seo kraj prozora,
listajui knjigu koju je ostavila. Joa je bila srena kad god je mogla da mi prui neka
sitna zadovoljstva. Znala je da volim svee prenu kafu sa kolaima od badema. Oi su
joj blistale svaki put kad bismo po podne udvoje pili kafu. Ubrzo je iz kuhinje dopro
prijatni miris kafe. Ovaj miris, topli, pomalo gorki miris svee prene kafe u doba uine
za mene je oduvek bio olienje mirisa tihih popodneva. Ne znam zbog ega, ovaj miris,
ispunjavajui sobu, proimao je moje srce neobino prijatnom toplinom. Do tog trenutka
video sam u ovim dvema sobama samo prostran krevet, ipke, boice sa mirisima,
negovanu istou i prefinjenu udobnost milosnice, a sada mi je miris kafe doarao
dom. Pomislio sam kako bi straan jo mnogo strasniji bio moj ivot kada ne bih
poznavao Jou i kada bih sa svojim promaenim ivotom morao da se borim izmeu
etiri gola, pusta zida moje sobe u hotelu Grif.
Joa unese kafu na malom, ovalnom, srebrnom posluav-niku. Pored ukusnih oljica
leali su u obliku trougla savijeni majuni ubrusi. ak i ove sitne stvarice nosile su na
sebi obeleje njenog ukusa i urednosti! Postavila je mali sto izmeu nas i na njemu
pripremila uinu. Sedeli smo jedno naspram drugoga i kaiicom meali kafu. Iznenada je
upitah:
Kada si poslednji put videla Boka?
95
Ona prvo uze komadi kolaa, prepolovi ga, a zatim odgovori:
Prole nedelje.
S dva prsta spokojno je umakala kola u kafu.
Tada ponovo osetih kao da me neko s lea gvozdenim tapom udari po glavi, izazivajui
kod mene estoku munju bola, kao da mi je naprsla lobanja. Jednom sam ve osetio
ovakav udarac, na isti nain, i to kada sam Editu upitao kada je poslednji put videla
Arenberga! U prvi mah mozak mi je stao, a zatim, prva misao koja mi je u priguenom,
nemom besu sinula, bila je: zar i ona? Zar i ova drolja?
Suva grla postavih joj pitanje, ali ona ne primeti moje uzbuenje.
Danas popodne se niste etali?
elo popodne bila sam kod kue ree.
I tada se dogodilo neto uasno. U mojim opustoenim ivcima prsio je neto i razjareni
bes odjeknu u meni kao pucanj. Crna i crvena krv navre mi u mozak, miice mi.na-
breknue od gneva, skoih i nogom odgurnuh stolicu na kojoj sam sedeo.
Podigao sam ruku i udario Jou iz sve snage.
Ona prigueno vrisnu i pade na pod. Podie lakat u od-branu, njen pogled zurio je u mene
tu i prestravljen. Usta su joj bila poluotvorena, lice iskrivljeno. Sva se ukoila preda
mnom na podu.
Ja sam plamtei od gneva uspravljen stajao nad njom: stezao sam pesnice i prva misao mi
je bila da u je ubiti.
Ali zatim popusti pritisak krvi u meni i samo stisnutih zuba procedih:
Droljo!
Udarih je nogom, dok je ona i dalje leala na podu. A onda pooh i zalupih za sobom
vrata od predsoblja tolikom snagom da se jedno zastakljeno krilo razbi i sa treskom pade
na pod.
96
U stepenitu se umoran'^ftaslonih Uza zi>i nuh ruku na srce. .iisbiv
omsm eros
r^iiitaas, Maae, fceBko^Jfe-Jana''\Bfeiil5ari5a koja -nije u stanju da se brani. Ali
moja pessnitja se tada nije ustremila samo Ha Jou, udario sam <tog trenutka i EditU'^
posred njenog: pritvornog Ma'i udario sam podlu i laljivu enu. Tako je trebalo da
udarim i Editu Ralben, da se srui na zemlju preda mnom. Trebalo je da Udarim nogom i
nju\ kao to sam udario ovu drolju. Taj odmatan ivotinjski udarac pesnicom bila je
osveta za jedan izgubljeni ivot, pa ipak kako je njime slabo uzvraeno za svu "patnjfc i
'teku ^rBnu koju ena--zver, kandama zadaje tf'Brce-mugKatca! ^>" * >
'<u>i ..
Zar su sve tako podle? Za* 'se >6^akvifif?*ffi8oarenjiem' i bolom mora platiti za slast
njihovih poljubacaj'.^a mirisi t^i* hovih grudi i 'rublja, za opojno eladostrae njihove
ljubavi? Uasna je to' eena! Treba beati, spaavati se od njih! Sa*-vlaivati in'f
ivotinjskom poudom, onda im" pljunuti u lice i odbaciti ih sve, jer dah njihove due iri
smrtonosni otrov. Oh, kako sam estoko, divljaki mrzeo ene'tog trenutka!
Porui iziao sam na ulicu.
- Molim te, 'prikupi sada svu svoju panju, Otvori srce za trenutak da shvati svog jadnog
druga u njegovim posled-4ijim asovima, prenerazie te zagonetka ivota; Jer kada bude
saznao sta se dogodilo im sam iziao na ulicu* rau*-mee kobni svretak ove moje
jJoslednje noi. / ' '- ' > -"'-'
Tek to sam iziao na ulicu, deset koraka ispred-jtieaiev-cte*-lazili su mi u susret Boko
i... Joa. Da, da, Joa! 'i"-1
Crni kisni eir od nepromoivog platna, tamnoplavt-'koeton i lakovane cipele
kombinovane sa ojom. Stas; visinaJiiJho kao u Joe, samo je lice strano. Lice jedne
tue Senes.crragBvs.
B<Siojskide eir i predstavi me nepoznatog damiogtaa- se veselo rukova sa mnom i
ree: .av'- Mid ej
Oh, ja sani vei mnogo sltiala kako uli b meni? Ja 'Sate Maca! '-4!>va i
oesu ,i.!go,'i
Idemo do Joe ree Boko jer je ve vie od ne-delju dana nismo videli.
Ona nije kod kue izustih naglo upravo dolazim odande, ali u stanu nikoga
nema.
Do avola uzviknu Maca onda smo uzalud doli l Okrenue se i pooe sa
mnom. Ja zastadoh kod sledee
kapije.
Imam neka posla ovde u ovoj kui.
Oprostih se od Mace i Boka. Maca me na rastanku upita:
Recite, jeste li vi uvek tako mrzovoljni? Odgovorih samo osmehom i uoh u kapiju.
Stajao sam
nekoliko trenutaka pripijen uza zid u mranom tremu, dok mi je srce snano lupalo. Kada
sam posle toga iziao, njih dvoje vie nije bilo.
Potrao sam da to pre stignem do kue u kojoj je stanovala Joa. Preskakao sam po
etiri-pet stepenika odjedanput i stigavi gore otvorih vrata kao vihor. Zastao sam bez
daha u spavaoj sobi.
Joa je sedela na divanu, ruke je sa izrazom neizmerne tuge i klonulosti spustila u krilo,
malo je podigla lice kao da ga je izloila zracima nekog nevidljivog sunca. Sedela je
nepomina i ukoena. Kada sam sa treskom banuo u sobu, nije ni trepnula, ni pomerila
glavu. Otvorenih oiju gledala je preda se, a na lice joj se navuklo smrtno bledilo. Na be-
lom licu, ispod slepoonice plamtela je crvena belega u veliini dlana, iz koje je izbila
krv. Trag mog udarca. Dugo sam je posmatrao kao omaijan. Ona je liila na nepominu,
ivu statuu bola. Pred njom se nalazio oboren stoi, na i-limu mrlje prosute kafe,
komadi razbijenih olja i pare na-kvaenog kolaa.
Joa rekoh tiho. Ali mi ona ne odgovori, ba kao da je bila mrtva.
Nagnuh se i poljubih njene usne. Seo sam na pod do njenih nogu, uzeo u svoje vrele ruke
njenu hladnu, bei-
votnu, lepu ruku i lagano poeo da ljubim njene klonule prste.
Joa... Sa mnom se zbilo neto strano. Oprosti mi, mora da mi oprosti... Pre no to
sam doao k tebi danas posle podne, video sam te na bulevaru u drutvu Boka... Ili ste
ispred mene na dvadesetak koraaji, verovao sam da si to ti... I kada sam doao ovamo i
upitao, mislio sam da krije od mene... Verovao sam da lae... Verovao sam da me vara
sa okom... Zato sam te udario... Ne ljuti se... Oseam kako je to strano to sam te
udario. Tebe, koja si mi uvek bila pokorna i vema... ali moda sam upravo zato... zbog
toga smatrao jo veom tvoju tobonju la i pritvornost... Oprosti mi... Ti zna da sam ja
ovek slomljena srca, ne, nisam doiveo razoarenje nego uvredu i svirepo ponienje,
ija uspomena pustoi u meni kao ljuta rana... Svirepo ponienje koje tada nisam
mogao, nisam hteo da osvetim... Kamo sree da sam onda onu drugu tresnuo pesnicom u
lice, da je ona druga sedela preda mnom na podu ovako zgranuta, bleda, drui, kao to
si ti sedela, da je ona osetila nad sobom strah od pretee smrti u zaa-renom pogledu
ponienog mukarca, kao to si ti to osetila... Nisam ja udario tebe, ve onu drugu... Meni
je bila strana pomisao da u i tebe izgubiti.
Kada sam joj ispriao ta se sa mnom zbilo kada sam siao u ulicu i uverio se u svoju
zabunu, Joa je ivnula kod svake reci, gledala me je blistavim oima, poto sam joj
podrobno izneo sve, a kada sam svoju glavu umorno spustio na njeno koleno, sela je kraj
mene na pod, uzela moju glavu meu svoje ruke, potraila moj pogled i likujui, drui
kao u nekom zanosu, uzviknula:
Pa ti... ti me voli! Bez reci klimnuh glavom.
Joa zatvori oi; ispod tamnih trepavica navirale su joj suze kao zlatni biseri i klizili niz
zarumenj eno lice. Dugo,
98
99
dugo su joj: tekle, kao da se,net'Liifo Aiuajfctioa&iircflfc Suzama obliveno lice
zrailo joj je izrazom neizmernogs bla-
enstva/.1 .' :' ft >:-.;'-. m &.:. SK . , aot - -
vrsto sam je drae za'Jruku Mtadat-osetlh' prvi put ono to -je dotle samo tin jate
a>ineni, to mlije sada jasno i svesno proimalo srce. Da^-alJl'V&Um ovu pokornu
devo jku. Volim iJou. DrugacdjomJK|tiiaionif; zamornom i spokoj stva eljnom
ljubavlju. Ljubavlju?.Wek* koji bi hteo da bei i da ga ovo bekstvo vrati u toot,^
U tiini koja je vladala nekoliko trenutaka Anada je akom poistila mrvice sa svoje
kecelje, ne gledajui nikoga. Zatim se digla, pokupila tanjire sa stola i spustila ih na kre-
denac. Obavila je to zamiljeno, nagonski ili po navici ... Kao
168
da su joj pojedini pokreti prilikom izvravanja bilo kakvog posla prirasli za ruke.
Odmah posle toga izie iz sobe.
Zuana uze da l j u ti jabuku i, ne gledajui ni u Janoa, ni u svog oca, kroz slabi uzdah
ree:
Jadnica...
Jano se odlui da izgovori ono to je mislio. Stavi seme od jabuke meu zube i primeti
glasom kao da svemu tome ne pridaje neku naroitu vanost:
Mislim da si uinila glupost kada si zadrala ovde ovu enu. Jo da te je molila,
razumeo bih, ali i sama si ula da savreno ravnoduno gleda na svoju sudbinu...
2uana mu ne prigovori. Ona pouta neko vreme.
Sta je trebalo da uinim s njom? Kae da nema nikoga na svetu. A ukoliko ima, ona
vie ni za koga nee da zna. Meni je, meutim, potrebna sluavka i kada je ve tu, moe
da mi bude od koristi.
Ruke su joj veste i brze. Sve joj polazi za rukom. Ume da veze, a razume se i u voke.
Dete pogotovo oboava. Danas popodne priala mu je o patuljku i sovuljagi... Sedele smo
u tremu, prele, i sama sam je rado sluala...
Posle jednog trenutka dodade:
Eto... dok joj se svia moe da ostane. Poli su na spavanje.
Sutradan su Jano i stari Mihalj ve rano bili na nogama, jer su hteli da odu u grad da
kupe dak brana u mlinu, i gredu kod tesara, jer je jedan od stubova na tavanu napu-kao,
te se jedna strana kue ugnoila, kao i jo neke sitnice.
Stari Mihalj upregao je mazgu u rasklimatane dvokolice, a Jano se jo oblaio. Obukao
je tamno odelo u kome je obino odlazio u grad. Kada se spremio pogledao je svoje
raune i sa jedne grede na tavanici skinuo malu gvozdenu krinju u kojoj je drao novac.
Klju od nje su odavno izgubili, a otada nisu ni napravili drugi, jer su strani ljudi samo
kao gosta
169
dolazili pokatkad u kuu. Uostalom, onaj ko nije znao gde stoji gvozdena krinja ne bi ni
mogao da je nae, jer je izmeu dve grede bila potpuno sakrivena. Osim neto malo
sitnine, koja je ostala posle prodaje riba i od koje se, u veim i manjim iznosima, troilo
za potrebe svakidanjeg ivota, Jano je na dnu krinje, u maloj konoj kesi uvao
pedeset i tri zlatnika. Dvadeset i dva zlatnika bila su Zuanin miraz, devetnaest je
nasledio od svog oca, a dvanaest je sam uedeo za poslednje dve godine.
More truda, znoja, potovanja prema mrtvima, uspomena, nada, planova i radosnih
zamisli bilo je vezano za ovih pedeset i tri zlatnika. Raunali su da e, ako ih bog ne
kazni nekim udarcem, ili boleu, moda moi da skupe do sto zlatnika dok dete poraste.
Kad god bi se novi zlatnik pridruio ostalima, uinilo im se da je nevidljiv gost stigao u
kuu, ije je skriveno prisustvo zrailo radost i dobro raspoloenje.
Ali se dogaalo i to da su ponekad, kada bi ribolov bio slab i mree mesecima ostale
prazne, ili se na kui morala izvriti opravka (ili kada su nedavno kupili mazgu), morali
da uzmu jedan ili dva zlatnika. Tada im se inilo kao da ih je napustio neki njihov roeni.
Svaki zlatnik je u njihovoj mati imao svoju duu, svoju priu i roenje, bezmalo i svoje
ime. I kada bi sticajem okolnosti morali da ga razmene, njima se inilo kao da je neto ili
neko umro. Uspomena na iezli zlatnik nedeljama je leb-dela u kui, kao duh pokojnika.
Jano je otvorio gvozdenu krinju da izvadi iz nje sitninu koja mu je bila potrebna za
kupovinu.
Istog trenutka preblede.
Kone kese nije bilo.
Spopade ga uas i oseti da mu kolena klecaju. Zamalo mu gvozdena krinja ne ispade iz
ruku. Za trenutak je buljio u nju, potpuno odsutan a zatim mu se ruka pokrete sama od
170
sebe i ponovo zaeprka po sitnim. Zatim joS jedanput, oajniki i zaslepljen od jarosti.
Polete vratima.
Zuana!
Zuana se upravo eljala. Kestenjasta pletenica pala joj je spreda preko ramena i gusta
svila raspletene kose irila je miris neke nepoznate, sasuene trave, ili biljke.
Sta je?
Jano je stajao pred njom oputenih ruku, bled kao smrt.
Ukradem su mi zlatnici!
Na Zuaninom licu planu isti uas, kao malopre na Jano-evom. Ugledavi na stolu
gvozdenu krinju, skoi do nje, otvori je, a zatim se sa izrazom najveeg zaprepaenja
okrenu Janou. Reci su apatom otegnuto izvirale iz nje:
I-i-suse!
Onda potra prozoru i viknu:
Oe! v Glas joj je zvuao kao vapaj.
Stari Mihalj je upravo ubacio ebe u dvokolice. Trenutak kasnije stajao je i on u sobi
uplaena lica.
Sta se desilo?
Jano je prvi progovorio. Ali beznadenim glasom, kao da mu unapred zna odgovor.
Da li ste videli moj novac? Stari nabra obrve.
Tvoj novac?
Nestali su mi zlatnici...
Stari pljesnu uzdignutim rukama. U mukloj tiini pljesak prasnu kao pucanj.
Sve troje buljili su ukoenim pogledom u praznu gvozdenu krinju. I tog trenutka sve
troje pomislili su grevito na
Anadu.
Ova ena ree Jano muklo, ne dovrivi svoju misao.
171
Gutali su. Anadin tajanstveni lik osvetljavao je sada uti, satanski sjaj ukradenih zlatnika.
Jano poe prema vratima. Odjednom se naglo okrenu i pun mrnje grubo doviknu
uani:
Jesam li ti rekao ...
Ali ne produi i, okrenuvi glavu, izie kroz vrata, kao da mu je Zuanin izraz lica
presekao reci. To lice, sa uplaenom borom u uglovima plano iskrivljenih usana, bilo je
toliko pokajnike i u tolikoj meri izazvalo saaljenje, da se Jano uplaio svog
sopstvenog, neobino grubog glasa.
Poao je pravo u Anadinu sobu. Stari Mihalj pratio ga je u stopu. Trenutak kasnije,
mugnu za njima i Zuana i kada su mukarci uli u sobu, ona prisloni glavu uza zid, a
ruku pritite na srce i zatvori oi, kao da e se unutra, iza zatvorenih vrata, izvriti
ubistvo.
Anada je ve bila ustala i obukla se. Upravo je metlom istila sobu kad su njih dvojica
uli.
Dobro jutro ree radosno i vedro.
Ali po licima mukaraca smesta je primetila da se dogodilo neto neobino.
Prislonila je metlu uza zid, dok je oi upitno uprla u njihova lica.
Jesi li videla moj novac upita Jano priguenom jarou.
Kakav novac?
U maloj gvozdenoj krinji... U njoj, u konoj kesi bilo je pedeset i tri zlatnika...
Anada skrsti ruke i pogleda as u Janoa, as u staroga Mihalj a, nemona da izusti ma i
jednu re. Jano je gubio strpljenje. I grubo dreknu:
Zato ne odgovara? Anada je bila bleda.
Nisam videla tvoj novac apnu neujno. U Janoevim recima plamteo je gnev:
172
Otkad si ovde, niko strani nije uao u ovu kuu! Samo si ti mogla da ga uzme!
Nisam videla tvoj novac ree Anada onim istim glasom. Jano prie Anadinom
sanduku, ustro podie poklopac i
izbaci iz njega haljine i sve ostale predmete. Zatim, poto nije naao konu kesu, poe
drhtavom rukom da pipa po stvarima.
Za to vreme stari Mihalj pretrai Anadin krevet, pretrese jastuke i skrivene delove
krevetskih dasaka.
Obavljali su pretres u nemoj, priguenoj tiini, uo se samo tupi odjek, ili otri tresak
baenih stvari.
Anada je stajala pored zida, sa udnim gorkim osmehom oko gornje usne, jo uvek
veoma bleda, sa izrazom lica kao da prikuplja svu snagu da podnese strahovit bol. Kao da
su one uplaene ruke koje tragaju, koje premeu elu sobu, ce-pale njeno ivo meso.
Jano naglo izvue praznu ladicu stola. Zatim se daui obrati starom Mihalju.
Zar je nema ni tamo?
Nema...
U maloj sobi vie nije bilo mesta koje bi jo moglo da se pretrai. Jano stade ispred
Anade:
Gde si sakrila moj novac?
Streljajui Anadu svojim unezverenim pogledom, odjednom je odbaci od sebe tolikom
snagom da se Anada, izgubivi ravnoteu, srui pored zida, licem ka zemlji.
Tamo i osta, otvorenih oiju, nepomina, kao da je ubijena.
Jano izlete iz sobe i zamalo ne srui Zuanu, koja je jo uvek stajala za vratima i
prislukivala.
Povodei se, Zuana poe za Janoem. On sede za sto, buljei preda se sa izrazom strave,
besa i oajanja. Lomio je i krio prste.
Zuana se srui na krevet, sakri lice i zajeca. Sada nije
173
alila Anadu ve Janoa. Janoa, dete, sebe i sve njih. Grizla ju je savest, jer je ova tua i
tajanstvena ena po njenoj elji ostala u kui.
Sigurno je negde zakopala zlatnike ree stari Mi-halj, koji je oborene glave stajao
pored vrata.
I posle trenutka utanja dodade:
Da bi se jednom kriom nou vratila da ih uzme... Zatim dodirnu Zuanu po ramenu,
kao da eli da je umiri.
Da nisi sluajno videla gde se kretala u toku dana... Guei se u suzama uana mu
odgovori:
Nisam videla nije se nikud makla iz kue... Jedino moda nou__
Jano daui dobaci:
Dabome, nou... ali odavde nee da ode, dok ih ne vrati...
Nastade trenutak tiine.
Odjednom Jano skoi takvom snagom da stolica odlete i pade. U oima mu zasvetli
udan plamen. Kao da je u njima sevnula i blesnula jedna iznenadna misao.
Polete do sopstvenog kreveta i razjaren poe po njemu da razbacuje posteljinu. Kao da je
pomahnitao.
Ruka mu nestade meu krevetskim daskama i kada je ponovo izvue, drao je u njoj
konu kesu.
Podiui je, gledao je u nju prestravljen.
Zatim se srui na stolicu i na licu mu se pojavi udna senka osmeha.
Sam sam je strpao ovamo ree nekim tuim glasom. I nadlanicom obrisa znojavo
elo.
Sasvim sam se izbezumio ree i baci pogled oko sebe, kao da od uane i
svog tasta trai objanjenje nerazumljivog dogaaja, koji se s njim zbio.
Sada se ve jasno seao da je on sam izvadio kesu sa zlatnicima iz gvozdene krinje, kada
je poslednji put poao u ribolov i po nekoj iznenadnoj zamisli je strpao meu daske
174
kreveta. Tada je pomislio da se u kui nalazi strana osoba, nepoznata ena o kojoj niko
nita nije znao.
Ali kako je bilo moguno da je ovaj jednostavni, razuman i smiljen in potpuno smeo s
uma? Kao da mu je jedna taka u mozgu bila oduzeta.
Moda mu je jutros, kada je otvorio gvozdenu krinju, ne naavi konu kesu na svom
uobiajenom mestu (na koje su mu oi i misli bile naviknute), u prvom trenutku
zaprepa-enja nanelo toliki udarac, da se prekinula nit njegovih misli i od tog asa bio je
u stanju da misli samo na ono na to ga je preneraenje navelo.
Eto vidi vrisnu Zuana i lice umrljano suzama joj se ozari.
Stari Mihalj ne progovori ni reci, samo je, podigavi ruke u znak uenja, ponovo svom
snagom pljesnuo dlanom o dlan. I pljesak opet prasnu kao pucanj.
Jano svih deset prstiju zari sebi u kosu, kao da je hteo da je iupa.
U tom gotovo u isti mah kretoe sve troje i poletee u Ana-dinu sobu.
Anada je jo uvek leala na zemlji. Otvorenih oiju, nepomina.
Jano stie prvi do nje. Uhvativi je za ruke, poe da je die sa zemlje.
Hodi__sve je u redu__ja sam bio glup ... hodi naao
sam novac... ne ljuti se na mene, uplaio sam se... strano je to to sam uradio s tobom ...
Anada podie oi k njemu i sa osmehom mu samo odvrati:
Ne mari...
Rekla je to toliko jednostavno, iskreno, pitomo i tuno da su te reci pogodile Janoa
pravo u srce.
Odjednom se naglo okrenu i izie iz sobe, jer su mu suze zamaglile oi.
175
Zuana sede kraj Anade na zemlju. Milujui je, pritisnula je svoj obraz uz njen i poe
neno da joj apue.
Jano je otiao do kraja dvorita i tamo seo na panj. Obuzimala su ga stotine raznih
oseanja.
Sjaj pronaenih zlatnika ispunjavao je vazduh oko njega, kao suneva svetlost. Stotine i
stotine misli, vezanih za njih, koje su se u trenutku zaprepaenja sledile i ukoile sada su
ponovo oivele u njemu. Oivele su uspomene, namere, nade, koje su zraile iz zlatnika!
I povrh svega toga, iznenadilo ga je jedno novo oseanje.
Putem oseanja nepravedno nanete uvrede, kajanja i potajne molbe za oprotaj, Anada
mu se urezala u srce.
Oseao je da ga sada neto vezuje za nju.
I ova spona mu se uinila tegobnom, ali i slatkom. Slatkom i pomalo zastraujuom.
*
Ve mu se danima po glavi vrzmala misao da Anadu na neki nain udalji iz kue.
Ali od onog nedavnog dogaaja kada ju je osumnjiio za krau zlatnika nije nalazio
pogodan izgovor ni pred Zuanom, ni pred Anadom. ta bi im rekao! Zuani nije mogao
da kae da on jo bez prestanka sumnja u Anadu, jer se njegova sumnja jednom ve
pokazala neosnovanom, pa bi ispala glupa, a osim toga ne bi ni odgovarala istini. U
njemu nije bilo ni traga podozrenja, naprotiv, to ju je paljivije posmatrao, to se sve vie
uveravao da je Anadi mogao da poveri elu kuu. Ta ena se kretala meu njima kao da
se uzvisila, poto je prola kroz istiliste smrti i izgubila svaku vezu sa zemaljskim
stvarima. Nju nije zanimao ni ivot, ni haljine, ni ostale sitne udobnosti ivota i navike.
Kada bi jela supu, pokreti i utanane linije njene bele ruke delovali su kao suta
suprotnost nad priprostim zemljanim ankom.
Oblaila je odeu koju je dobila od Zuane, a da nije ni pokuala ili se potrudila da je
popravi, ili da neto izmeni na njoj, iako je mogla da to uini. Kao da je iz nje potpuno
iezla uroena enska sujeta.
Jednostavne haljine dobij ale su same po sebi drugi oblik
176
177
na njoj, kao da su osetile da ih sada oblai neko drugi. Suknje su imale nove nabore i
linije, drugaije su utale, jer ih je pokretao korak drugog ritma.
Obino je Anada nosila tamnocrvenu suknju, koja njoj bese pomalo kratka, jer je rastom
bila znatno via od 2uzane. Iznad mrke bluze prebacila bi maramu vinjeve boje sa dugim
resama, koja joj je pokrivala i lea. U Anadinom hodu i pokretima, kad bi pohitala preko
dvorita, ili obavljala bilo koji posao, bilo je uvek nekog strasnog tempa, odraavalo se
uvek izgaranje na poslu. Kod svakog pokreta marama joj se leprala, letela i irila na
ramenima kao krila koja su pratila i uravnoteavala svaki pokret enskog tela.
Ni u vrsti posla nije bila probira. Svojevoljno je obavljala poslove koje Zuana nikada
ne bi zahtevala od nje. Vukla je teke afolje sa pomijama i za divno udo nikada nije
uprljala ni ruke, ni svoju haljinu.
Zuana bi joj katkad do viknula:
Ostavi to Anada... Uredie ovo mukarci...
Oh, nije to nita... ( .' .
Pui e ti lea od tereta!
Ni govora!
Po zvuku njenog glasa nije se oseao nikakav napor.
Inae joj se retko uo glas. Nikada nije postavljala nikakva pitanja i nije se meala ni u
ta u kui. Nije izraavala svoje miljenje i nije pokazivala m neko inter eso van je za ma
ta to se zbivalo oko nje.
elo njeno ponaanje i samo njeno prisustvo behu olienje samopregora i mada je iz
itavog njenog bia zraila nad-monost, ona je ipak uvek ispoljavala svoju potinjenost.
Koliko god je Jano lupao glavu, nije mogao da pronae uverljivi razlog da je udalji iz
kue.
Prema Anadi se oseao obaveznim a sada nije mogao da navede nijedan pametan
razlog zbog koga bi je mogao udaljiti. Zuana bi mogla da pomisli da mu se u duu opet
uvukla
178
neka bezrazlona sumnja i sada bi svakako, ve i po oseanju pravde, do krajnjih granica
branila Anadu.
Ona je bila isuvie priprosta i bezazlena dua, a da bi bila u stanju da shvati opasnost koja
se krila u razlici izmeu nje
i Anade.
Ali Jano je uoio tu opasnost. Uoio ju je i zato je po svaku cenu hteo da se oslobodi
Anade.
Osetio je on i na sebi dejstvo koje je ta razlika proizvela
kod njega.
Anada je bila lepa od Zuane. Dublja, tajanstveni ja, zanimljivija i uzbudljivija. Uzalud
se Jano trudio da ne misli na nju, ova neobina ena stalno mu je bila u svesti. Njen glas
zvonio mu je u uima, a njen pogled obavijao mu je lice i ruke, kao nevidljiva loza, koju
nije mogao da strese sa sebe.
Zuanino lice, u kome je dotle u mati video odraz enske lepote, dobrote, istote i
uzvienih misli materinstva, postepeno je postalo prazno i nezanimljivo. A u nekim
trenucima ak i runo.
Jano je pronaao da Zuana ima masnu kou lica, da je pokriveno sitnim riim pegama,
da joj je elo neto malo nie no to bi trebalo, da su njene vodnjikave, sive sitne oi
esto mutne i bezizrazne, da u liniji njenog nosa (koji je pomalo podseao na nezgrapan
nos starog Mihalja) ima neeg prostakog i da iza njenih irokih usana, dva nepravilno
izrasla zuba deluju neprijatno kad se smeje.
Ne, Zuana nije bila runa i na prvi pogled svakako bi u svakom pobudila privlanost i
prijatna oseanja. Njeno lie umelo je i da zasija i da izrazi mnoga oseanja, ali u posled-
nje vreme, otkako ga je Jano ralanjavao, ispitivao sve detalje na njemu i sastavljao
njegove delove na hiljade naina, sa tog istog lica su otpale sve misli vezane za njega,
kojima ga je do tada ukraavao u trenucima ljubavi, ganua, radosti, ili nenosti.
Ono je postalo nitavno i neznatno, jer se pored njega stalno
179
pojavljivalo Anadino lice, navodei ga i nehotice da pravi poreenje.
To lice, uokvireno sjajnom crnom kosom, skupljenom u bogatu punu (u kojoj je bilo
neeg veno devojakog), sa irokim belim elom, krupnim oima iz kojih je uvek neto
zrailo, sa nenom linijom nosa i lepim, oseajnim ustima, delovalo je na posmatraa kao
da ga ve odavno poznaje, ili kao da ga je ve negde video, ili o njemu matao.
Svakako ne od prvog trenutka, jer i Jano danima je prolazio pored nje, ne poklanjajui
joj nikakvu panju. Ali to je due posmatrao njeno lice, to je ee pronalazio na njemu
izvesne crte koje su ga draile i obespokojavale.
Sada je Jano poeo da izbegava da se susretne s Anadom, ali kad god bi je ugledao,
njena lepota padala mu je sve vie u oi.
Lep je bio njen vrat, kada bi ga katkad izvila i pokazivala njegove duge, plemenite linije.
Lepa su joj bila ramena, kada bi joj na mahove skliznula resama ukraena marama boje
vianja otkrivajui pod haljinom svoje oble i nene pregibe.
Ali moda joj je u odnosu na uanu stas bio najlepa. Njen gipki, vitki struk kao da je
pokretao telo bez ikakve teine, njena prava lea kao da su bila malko ugnuta i ovo
dranje davalo je njenoj pojavi izvesnu laku, nesvesnu i vedru zavodljivost, koja je
donekle bila u suprotnosti sa umornim, skoro neprimetnim osmehom njenih usana, kojim
je prelazila preko svega.
I kao da je uvek u neku ruku lebdela u vazduhu. Moda su zbog naroitog hoda njeni
pokreti delovali neobino gipko.
Jano katkada po nekoliko trenutaka nije odvajao oi sa njene ruke, kada bi ta ruka za
vreme ruka ili veere poivala na stolu.
Isprva je posmatrao neprijateljskim pogledom ovu ruku, kao da e po njoj otkriti u toj
eni one crte koje e zbrisati sve ostale, jer ruka moe da oda mnogo ta. Ali ruka je spo-
180
kojno podnosila njegove ispitivake poglede, kao da je osetila ta se od nje trai. Svoje
duge prste rasejano je pruala za nekom mrvicom, poigrala se s njom i uklonila je sa
stola, zatim bi ruka pola prema licu da bi prsti po navici preli preko uzanog luka obrva,
nestali pozadi na potiljku, u gustoj kosi. Posle toga bi ona pokazujui svoje divne
oblike sve do zglobova snanim i brzim pokretom obuhvatala grlo kraga za vodu i
time iznenada predupredila lagani pokret jedne druge ruke, sipala vodu u prinetu au.
Ova ruka je ivela, razmiljala, razmatrala, vrebala i bez prestanka je neim bila zauzeta.
Nije bila ni suvie velika, ni suvie mala. Svojim sedefastim, uvek blistavo istim
noktima, koji behu duguljasti i obli, svojom mekom, belom koom pod kojom se
plaviasto ocrtavao krvotok, ili gde-gde prelazio u tamno crvenilo, ova ruka bila je za
Janoa neto dotle nevieno i nije mogao ni da zamisli da postoje enska stvorenja ije
ruke mogu da odraze toliku lepotu, snagu, nenost i ljupkost.
Zuanine male, kratke, crvene ruke, veito ispucane, sa izlomljenim noktima sada su se
Janou uinile kao ruke nekog bia nie vrste.
Iz dana u dan Jano je sve jasnije oseao kako sve ove uoene razlike rue iluziju koju je
u dui stvorio o uani. Oseao je to, iako njegova oseanja prema uani nimalo nisu
izbleela. Naprotiv, u njemu se budilo neko novo ose-anje: da odbrani Zuanu od ovih
opasnosti. Da je odbrani, jer je bila nezatiena i bespomona, jer svojim istim srcem
pazi stvorenje, koje dodue ne misli da joj nanese zlo, ali je ipak prodire i kida na
komade.
Jer Zuana odista nita nije znala o zbivanjima oko nje, a pogotovo nije znala ta se zbiva
u Janoevoj dui. Bila je vesela i raspoloena, radovala se Anadi, koju je obasipala
nenim oseanjima kojima je i sama bila proeta i prema
181
kojoj je oseala zahvalnost, jer je u odnosu na nju mogla da da oduka nekom nejasnom
oseanju dunosti, koje je uila iz svojih molitvenika, jer sreni su dunici nesrenih.
Plaanje ovog zamiljenog duga i ispunjavanje dunosti proimali su je prijatnim
oseanjima. Ona je sama donosila Janou glasove o Anadi:
Da si samo video, danas je okopala elu batu! Moram da joj otimam posao iz ruke.
Dete je jue razbilo anak, a tavie ona je ak i to primila na sebe. Pogledaj kakvu je
traku vezala psu oko vrata...
Jano je ove izvetaje primao klimanjem glave, ne odajui pri tom svoja oseanja.
Sto je jasnije uoavao razvoj enstvenosti u Anadi, mo njene lepote i ari njenog bia, to
mu je ona postajala mrskija i svim svojim mislima pohitao bi uani u pomo.
Da li je Anada bila svesna onog Sto je zrailo iz nje i ta time rui u Janoevoj dui?
Jano je o tome mnogo razmiljao, ali nije imao nikakvih dokaza.
Ako je Anada sve ovo znala i nije sama pohitala uani u pomo u krajnjem sluaju
na taj nain to e zauvek nestati iz ove kue svakako je bila pokvarena i opaka dua.
Ali Jano je uvek imao utisak da Anada o svemu ovom nema pojma. Nije ona to elela,
molili su je, zadravali i tako je ona ostala u kui.
Ona nije bila svesna svoje lepote i ari.
Jano ju je izbegavao koliko god je mogao.
I danas je imao neka posla u kui, trebalo je da podigne ivicu u zadnjem dvoritu, koju
su jo prolene bure sruile.
Ali je vie voleo da uzme svoj dugi, okovani tap i da sie na obalu reke. uani je rekao
da je jue na strmim kraj obale video vidre i da odlazi u lov.
Vidre mu sada nisu bile ni na kraj pameti. Stigavi na obalu, otera psa koji mu se
pridruio. Hteo je da bude sam sa svojim mislima.
182
Koraao je uzvodno obalom reke, saginjui se katkad do pojasa da proe ispred oputenih
srebrnkastoplavih grana vrba. Jer, ovde ne bese ni puta, ni staza. Retko su ovuda prolazili
ljudi.
Bio je kraj meseca maja. Sunce je pripeklo kao da je ve leto i dole se reka svetlucala na
zracima sunca. Na drugoj obali, sa cikom i vriskom, kupala su se deca skeledije. Iako je
obala bila daleko a deca izgledala kao sitne, beliasto-ute prilike po zelenom alu,
njihovi glasovi i vika su se jasno uli i ovde. Bezmalo mogla je da se razabere svaka re.
Jano je iao dalje obalom. I tamo gde su se ljudski glasovi ve gubili, potraio je sebi
mesto u hladu i legao na travu. Okruavao ga je mlakim mirisima trava zasien neni i
nepomini vazduh letnjeg popodneva. Vladala je potpuna tiina, samo se ulo zujanje
divljih pela meu plavim strukovima alfije. Po koji vilin konjic se nepomino i
ukoeno sunao na vrhu zmijine trave.
Oh boe moj, kako su udni tvoji putevi pomisli Jano. Penuavi virovi doveli
su u moj ivot ovu enu i sad ne znam ta da radim s njom! Ne mogu da je oteram, jer bi
u tom sluaju ponela sobom i moju savest. Jer greka nije do nje, nego do mene! Jo
manje mogu da je zadrim, jer oseam kako se moje misli sve vie prianjaju za nju, za
njene ruke, kosu, lice, miice i ramena kao muve na lepak... Za-lepe se jednim krilom, a
drugim tuno zuje kao da ele da opomenu svoje druge: zaboga, nemojte da prilazite!...
Ali one ipak dolaze, dolaze i opijene padaju na samrtni, opojni otrov, da bi zauvek bile
izgubljene.
Savladao ga je san. Zaspao je s tom slikom i sanjao da se negde nalazi ogromna
muholovka oko koje halapljivo lete muve, a sve te sitne, crne take u stvari su njegove
sitne, opake i grene misli. Bela muholovka, boje sline medu, lagano i mutno se
preobrazila i najzad se pred njim stvori Ana-
183
dino belo telo, potpuno nago, oko koga su zujale one crne take.
Kad se probudio, kao da su inu iz glave iezle ove misli.
Pogledao je u reku, gde se u plitkoj obalskoj vodi etala siva aplja. Nadmeno i gordo
diui noge, bila je veoma zauzeta sobom. Njeni pokreti bili su udesno skladni kao da je
u njenom malom, perjem pokrivenom i od samih miia sastavljenom telu sa dugini
vratom bila sakrivena neka tajanstvena naprava.
Njena pojava privue svu Janoevu panju.
Odjednom aplja zasta. Zabaene glave, ukoeno je gledala u jednom pravcu.
Jano je poznavao ovaj obiaj aplji. Bio je to znak da neko dolazi.
Saekau da poleti govorio je samom sebi. Mogao bih se kladiti da e se, za vreme
potrebno da se pree trideset koraaj i, pojaviti ovek koji dolazi u ovom pravcu...
Jano je tano znao do koje daljine aplje putaju oveka da im prie.
Posle nekoliko trenutaka ptica lagano rairi svoja duga, pepeljastosiva krila, nekoliko
puta lupi nogama po vodi, a zatim se podie u vazduh i dostojanstveno udarajui krilima
nestade u zlatnoj sunevoj svetlosti.
Nije ni izbrojao do dvadeset, kad se po suvoj travi ve zau pribliavanje neijih koraka.
Sledeeg trenutka se meu razgrnutim zelenilom vrba pojavi Anada.
Rasejano je pevuila i pogled oborila zemlji.
Jano nagonski sae glavu, tako da ga je visoka trava potpuno zaklonila.
Anada zasta. mirkajui zagleda se u sunce, a zatim zamiljeno pogleda u reku. Proteui
se ona zevnu, u ustima otkrie se dva polumeseca belih zuba. Na licu je lebdeo izraz
stvorenja koje se u ovoj udesnoj tiini, daleko od ljudi, ose-a potpuno usamljeno.
Stajala je na samoj ivici obale i gledala u vodu. Plitka voda, koja je ovde jednim delom
izlokala obalu, bila je toliko bistra da su se na dnu mogli videti pesak i sitno kamenje.
Povrina bi zatreperila samo kad bi koji talas zatitrao preko
reke. Tada bi nailazili iroki krugovi, koji su se irili i vijugali po
povrini vode.
Anada stavi ukosnice meu usne, i rasplete svoju veliku crnu punu, a zatim, zabacivi
je, zatrese glavom, te joj gusta kosa pade do kolena.
Jano je sada znao da je Anada na ovo usamljeno mesto dola da se okupa. Nejasno je
oseao da bi trebalo da vie, da joj da neki znak da je on tu, ali nije imao snage.
Anada se svue. Brzim pokretom spusti suknju i zbaci sa sebe i ostalu odeu. Onda, bela,
naga i blistava kroi u vodu, zadrhtavi lako od prvog hladnog dodira. Poe da se
zapljuskuje, diui krupne, bele, penuave talase oko sebe. Zatim se isprui na pesku u
pliaku, videla joj se samo glava, a gusta crna kosa, plivala na vodi. Okretala se u vodi i
kvasila kosu, a u tom okretanju tu i tamo blesnulo bi joj rame, ili koleno iz vode.
Najzad izie iz vode i udnim skokovima poe da tri po obali, da joj se duga kosa sui
na vetru i suncu.
Jano obema rukama pokri lice.
Tog trenutka mu se uini da se u tom prizoru krije neto kobno. Htede oprezno da se
povue i da bei od ovog prizora, ali mu se jedna od savijenih grana ote iz ruku.
Anada se ukoi i prestravljeno, kao to zver vreba kada je neto uznemiri u samoi,
pogleda u pravcu iz koga je zaula um.
Tog trenutka Janou sinu misao, da bi uzalud objanjavao
184
185
da se sluajno naao tu, ako bi ga Anada otkrila, jer bi ona s pravom verovala da je on
kriom poao za njom da je vreba.
Stisnuo je zube od besa i oajanja. Nije se usudio da uini ma i najmanji pokret.
Anada je jo trenutak gledala u istom pravcu, a zatim hitro poe da se oblai. Oblaila se
na brzinu, kao da joj je zbog neeg bilo poremeeno zadovoljstvo.
im se obue, nestade iza bunja.
Svakako me nije priinetila pomisli Jano i to ga donekle umiri.
Nekoliko trenutaka kasnije oprezno je provirio kroz granje i ugledao daleko Anadu, gde
brzim koracima hita u pravcu kue.
I on krenu kui. Iao je lagano, zastajkivao povremeno, i posmatrao suprotnu obalu. Hteo
je da dobije u vremenu i da stigne kui znatno kasnije.
Putem se konano i vrsto odlui da Anadu otpremi iz kue. Ponovo je u Anadi video
ruku sudbine i u sebi oseti razjarenu snagu da otkloni ruku koja ga pritiska.
Da, otii e sada kui, stae pred nju i rei joj:
Ne pitaj me zbog ega mora da napusti moju kuu. Nisi uinila nikakvo zlo, jo sam
ja tvoj dunik, jer si zasluila i vie od hrane i leaja koje smo ti pruili. Potrai sebi
drugo mesto u svetu, svako e te rado primiti gde god bude zakucala...
Dae joj odee i neto za put. Dae joj i dva zlatnika, da bi potpuno umirio svoju savest.
Odjednom se raspoloi i laknu mu posle ove odluke. Ponovo se pribrao i sada i sam nije
mogao da shvati ta ga je spreavalo da jo ranije nije doneo ovakvu odluku.
Nita lake no da je sprovede u delo! Trebalo je da to uradi jo davno, im je na sebi
primetio dejstvo Anadinog prisustva. Ali hvala bogu, jo nije kasno. Da, tako e i da
uradi.
Ali ta e rei Zuani? Istinu joj ne moe kazati. Uvredio bi je i ponizio je svojom
iskrenou, kada bi joj ispovedio sve svoje misli. Zuana ga moda ne bi razumela. Ne bi
razumela, kako je to moguno da postoji koja druga osim nje koju bi
Jano...
Ne, o tome ne vredi ni razmiljati. Svejedno. Nije vano. Prva stvar: treba da govori sa
Anadom.
Stigavi u blizinu kue, skrenu zaobilaznim putem; ako ga Anada sluajno spazi iz
dvorita, videe da dolazi iz suprotnog pravca i ne ni izdaleka da posumnja da ju je on
prestravio na kupanju.
Kada je uao kroz kapiju, Anada je ba prolazila dvoritem.
Zuana viknu Jano u pravcu kue, jer je hteo da vidi ta mu ena radi. Nije eleo
da mu iko smeta pri razgovoru sa Anadom.
Ona nije kod kue! Otila je svojoj sestri... dobaci Anada Janou.
A stari?
Otiao je preko skelediji.
I posle ovih reci nesta iza vrata svoje sobe.
Utoliko bolje pomisli Jano bar u moi da svrim stvar brzo i nesmetano.
Najbolje bi bilo da ova ena ode... Zuani bih mogao da kaem, da je neko doao po nju i
odveo je...
Ali pre no to ue u Anadinu sobu, ode u batu iza kue, iako sada tamo nije imao
nikakvog posla. Moda je to uradio samo da bi uvrstio i sredio svoje misli.
Zadrao se dugo, mada mu nita novo nije palo na pamet.
Najzad se ipak resi. Kada je spustio ruku na kvaku, oseti udnu slabost u ruci. Ali je ipak
uao.
Anada je stajala okrenuta leima i neto sreivala u ormaru. Osvrnula se iznenaena, ali
na njenom licu nije bilo ni traga neke bojazni.
186
187
Sta hoe? Da li ti neto treba? Jano joj prie sasvim blizu.
Ne pitaj me zbog ega mora da napusti moju kuu... htede da kae, ali reci mu
zastae kao da su ga guile.
Odjednom ga je bez ikakvog razloga oamutilo prisustvo ene. I pred oima mu iskrsnue
slike koje je gledao dok se ona kupala.
Umesto umapred smiljenih rei, promenjenim glasom, gu-ei se od nekog nepoznatog
uzbuenja, duboko se zagleda u Anadine oi i apatom izusti:
Video sam te kada si se kupala...
Anadin pogled planu i obrve joj se srdito skupie. Ali joj ne osta vremena da odgovori jer
je Jano zgrabi za miicu.
Prikupivi svu snagu, ona ga odgurnu uz divlji krik.
Od tog krika Jano se odjednom osvesti.
Anada je stajala pred njim mrana, uzavrela i kao da je porasla od gneva.
Jano sa platnenim rumenilom stida na licu izlete iz sobe. Vrati se ponovo u batu iza
kue, ne znajui ni sam kuda ga noge nose. Ostade tamo due vremena, a zatim se vrati.
Razdirali su ga stid i oseanje sopstvene krivice. Ponovo ue u Anadinu sobu.
Anada je sedela na ivici kreveta, dok je u sobi ve pao sumrak.
Jano joj prie i dodirnu je po ramenu.
Oprosti mi... Bio sam lud... Kunem ti se da se to vie nee dogoditi...
I unevi joj se u lice dodade:
Obeaj mi da 2uani nee rei ni reci...
Otii u odavde... uzviknu Anada.
Ne, nemoj da ode... To ne bi imalo nikakvog smisla... Odala bi me na taj nain...
Videe, nikada to vie neu uraditi...
188
Anada okrenu glavu. Jano izae.
Kada se Zuana vrati posle pola asa, zatee Janoa u krevetu.
Sta ti je upita ga uplaeno.
Ne znani... ini mi se da me pomalo trese groznica... Zuana mu skuva aj od trave i
polovinu noi probdi pored njega.
189
Ispod grada, na padini obrasloj pitomim jabukama, nedaleko od obale reke nalazila se
gostionica Divlja guska". U njenom uredno pometenom dvoritu stajalo je nekoliko
stogodinjih, crnih topola, a preko ivice obrasle divljim ruama pruao se irok vidik na
otvorenu reku. Tornjevi grada takoe su se videli odavde.
Sindrama pokriven toranj gostionice upola su ve raznele bure, a zarali petao na vrhu
tornja ve je odavno otkazao slubu, te nije bilo vetra koji bi ga pomakao sa njegovog
mesta.
Nekoliko gostinskih soba u kui stajale su mesecima prazne, ali bi se tu i tamo ipak naao
po neki putujui zanatlija, ili nekakvi komedijai, kojima otmeni hoteli u gradu behu isu-
vie skupi. Ipak su se u gostionici zadravali itarski trgovci iz unutranjosti zemlje, jer je
itni trg bio blizu.
Udovica jednog mlinara drala je gostionicu. Ona je bila iva reklama svoje radnje, jer je
iz ele njene pojave izbijala neodoljiva vedrina. Lepa i krupna ena zasukala bi uvek
rukave svoje haljine do lakata svojih kao cvekla crvenih miia i nije isputala var jau iz
ruku, koja kao da joj je prirasla za dlan. Grudi su joj se rasplinjavale u tesnoj haljini, a
gomile sala na njenom telu stvarale su smene breuljke, i sve samo zato to je uporno
uobrazila da je njen stas jo uvek
190
vitak kao trska, kakav je bio nekada. Glatko zaeljana, pro-seda i proreena kosa bese
skupljena na vrhu temena u malu, srditu punu, a po boji, veliini i obliku ova puna
liila je na glavicu luka. Njeno zajapureno lice presijavalo se od masnoe, njena dva oka
sitna kao u svinje blistala su od silnog samopouzdanja, a usta su joj bez prestanka mlela
reci kao nametljivi prodava na vaaru.
Izvolite, uite, gospodine skeledija, to zevate tamo napolju! Evo imamo fini ovoiji
kotlet, pogledajte ova dva valjana oveka ve su se toliko najeli da im se trbuh naduo. Sta
je? Ve ste veerali? Mogu da zamislim ta vam daju kod kue! Hajd' potri s ovim
vinom jer u sad da te pljesnem! Sta je, duo? Jo dve holbe? Jo dve holbe za gospodina
nadzornika! Neka tuguje, ako ima za ta! Skokni bre, ta si se zalepio uza zid? Dobro
vee, komija! Hajde, tamo pod ono veliko drvo! Izbriite mu stolicu! Ima ovde mesta za
svakoga!
2ena sa nosem kao pogaa nikada nije oskudevala u recima.
Gost ni sam nije znao od ega se toliko raspoloio, im bi stupio u dvorite Divlje
guske".
Ali tog nedeljnog prepodneva bili su izlini ljubazni pozivi. TA svakim stolom je sedelo
drutvo, i meu mnogim ljudima ije je zanimanje bilo vezano za vodu, nala se i
imunija i otmeni ja publika, koju je kasno prolee izmamilo iz grada. Raznorazni
razdragani ljudi prekrili su dvorite i izdaleka se ve ula graja, kao da je jato vrabaca
zatorokalo na ogolelom drvetu, pred zalazak sunca.
Dvorite je odzvanjalo od buke, pratale su i daske kuglane, kao kakva daleka i vesela
grmljavina. Naroito kad bi poneka snanija ruka bacila kuglu.
Jano je u koulji, zajapuren, stajao meu kuglaima.
2uana, Anada i stari Mihalj sedeli su za stolom nedaleko od kuglane. S njima u drutvu
bio je i ugljar sa svojom kerkom udavaom. Njih petoro uestvovali su u igri kao
zainteresovani posmatrai. Stari Mihalj i ugljar bili su nov-
191
ano zainteresovani, jer se svaki od njih kladio na pobedu drugog takmiara. Mirno lice
ugljara, kao da je bilo obloeno korom od drveta, nije ni trepnulo kod pojedinih
odluujuih udaraca, dok je stari Mdhalj bio toliko uzrujan da su mu dugi brkovi kao u
soma i guste sede obrve stalno poigravali na licu.
Pogledajte! Ajd' sad! Dede malo dalje! Jo malo! Hop! Uz to se previjao u struku, as
levo, as desno, kao da time
upuuje zalutalu kuglu u eljenom pravcu.
Kada bi kugla postigla pun pogodak, stari bi pobedonosno toliko dreknuo, da su oko
njega svi prsnuli u glasan smeh. Zgrabio bi pri svakoj takvoj prilici samoga sebe za kosu
kao da je hteo da se podigne i urlao je iz sveg glasa.
Ta sedite, oe opomenu ga uana postiena, jer su svi obraali panju na njih.
Ali stari bi se samo osvrtao oko sebe, pogledom zamagljenim od sree i vikao i dalje.
Dobro je, Joka! Valjan si momak! Rekao sam ja da se uzam samo u tvoju ruku!
Ali bi na njega isto tako delovao i bezuspean udarac.
Leleee, lelee zakukao bi stari, siktao i pucketao jezikom od oajanja.
Pljeskao je dugim rukama, as Ijutito, as oduevljeno, to bi svaki put odjekivalo kao
prasak.
Ugljareva kerka udavaa previjala se od smeha, dlanom pokrivajui svoje razreene
zube.
Anada se hladila granom od divlje rue i oigledno Wla srena.
Jano se potpuno predao igri. Upravo je na njega doao red: dugo je mahao rukom u kojoj
je drao kuglu i murei na jedno oko, lukava izraza ciljao u odreenom pravcu.
Nisu prole ni dve nedelje otkako je Jano u Anadinoj sobi izgubio glavu. Ali sutradan se
ve probudio otrenjen. Posle onog prizora koji ga je gotovo doveo do ludila, izgleda
192
da je iz njegovih ula i ivaca iezla ona neobina bolest. Ni sam nije razumeo kako mu
se ovako neto moglo dogoditi, l to ba njemu, koji je u sebi nosio kao stena vrste
moralne
misli.
Ali je shvatio da postoje sole van ljudske volje i odluke, koje oveju duu nose kao to
vrtlog nosi amac. I kad god bi pomislio na onu pojavu uvek bi oseao uas trenutka kada
vrtlog zahvati amac i oveku staje dah.
Sutradan prebrodio je vrtlog u koji su ga dovela oseanja i ostavio ga za sobom. A to ga
je prebrodio bila je ujedno i Anadina zasluga. Da se Anada nije odupirala tako odluno i
sigurno, on bi svakako poinio neko bezumlje, koje kasnije ne bi mogao da popravi.
Izvukao se iz ove nezgode blagodarei Anadi. I od tog trenutka oseao je zahvalnost
prema njoj. Zavoleo ju je iskreno. Zavoleo ju je kao to ovek zavoli prijatelja, ije se
prijateljstvo pokazalo pouzdano prilikom iskuenja. Ovo je bilo otvoreno i iskreno
oseanje koje nije morao da krije, koje je slobodno mogao da ispoljava, jer u njemu ne
bese mutnog plamena ulnosti, ni zaguljive atmosfere zabranjenih elja.
Sve je to iezlo iz njegove due. Povratila mu se i stara volja za ivotom i spokojno
uravnoteeno raspoloenje. Iz-menila su se i njegova oseanja u odnosu na Zuanu.
Razlika izmeu dveju ena, koja mu je u poslednje vreme stalno padala u oi, budei u
njemu sumnje u Zuaninu vrednost kao ene, sada je postala neznatna, spoljna pojava.
Njegova jadna, priprosta, slatka, mala uana, svojim uplaenim oima i toplim srcem
vasksnula je ponovo i vratila se u njegovo srce, uz pesmu hiljade starih, srenih
uspomena.
Anada je uoila pramenu kod Janoa, pa se i sama raspo-loila. Sada je ee odzvanjao
njen lepi duboki smeh, kada bi apuui neto sa malim Janijem, dete izvalilo neku
ljupku glupost.
U ovako vedrom raspoloenju reie da u nedelju, na prvi
193
dan Duhova po podne, i oni odu u Divlju gusku". Dete su prethodno odveli 2uaninoj
sestri.
U rano poslepodne seli su u dvorite gostionice i Jano se bez prestanka kuglao.
Prekini ve jednom opomenu ga Zuana. Koulja ti je sva mokra, moe da
dobije zapaljenje plua!...
Jano ubrzo prekide igru. Uze svoj kaput, prie stolu i prosu aku znojem natopljenog
bakarnog novca po crvenom aravu.
Evo vam! Sve sam ovo dobio na igri za vas!
Zatim i on sede s njima i otpoe razgovor. 2uana je svojom maramom brisala Janoev
vrat snaan kao u bika, jer je on jo sav zajapuren posle igre.
I tada se dogodi neto neobino.
Neki stariji mukarac htede da proe pored njihovog stola i u tom baci pogled na Anadu.
Zastao je za trenutak i iznenaeno gledao u nju, kao da ne veruje svojim oima. Ali ju je
zatim, izgleda, ipak poznao. Podigao je ruke pokretom uenja, kao da je hteo da pita:
Ti... zar si ti ovde?
Svi su pogledali u Anadu. Ona je bila bleda i zbunjeno se nasmeila nepoznatom. Ovaj se
ve bio udaljio i pored ivice seo za jedan od stolova.
Ko je to upita ugljareva kerka ravnoduno, jer nita nije znala o okolnostima
pod kojima je Anada dospela u Janoevu kuu. Njoj kao i svima ostalima rekoe da su
Anadu poznavali od ranije. Ovo je bila nena panja s njihove strane, koja je Anadi
oigledno uvek bila prijatna.
Jedan moj poznanik ree Anada tiho.
Jano, Zuana i stari Mihalj nisu pitali nita. Sve troje se natmurie. Kao da ih je
dodirnulo ili okrznulo neko nevidljivo, hladno krilo: Anadina tajanstvena prolost.
Stari Mihalj hteo je po svaku cenu da ih navede na druge misli.
Kad sam ja bio momak otpoe on priu odlazili
194
smo na kuglanje u gostionicu Storuke udovice". Ala ono behu bitke!
Trenutak kasnije Anada se die.
Vratiu se odmah ree i izmeu stolova poe prema nepoznatom mukarcu, koji ju
je maloas prepoznao. Rukujui se sa njim, sede kraj njega i poee da razgovaraju. Iz
daleka se nije moglo naslutiti o emu razgovaraju, jer se razgovor vodio bez gestova i
pokreta glave. Kao da su se na-merno ukoili da ni izrazom lica ne odaju smisao svojih
reci, jer su oseali da ih sa onog stola prate vrebajui pogledi. Bar se sve ovo Janou tako
inilo.
Utvrditi ko je taj nepoznati mukarac bilo bi teko i za oveka iskusna pogleda. Bez
sumnje sudei po njegovom odelu i pojavi svakako je morao da bude iz graa.
Izgledao je kao da mu je najmanje ezdeset godina. Ali moda je imao i osamdeset. A
katkad se dobijao utisak kao da mu je tek pedeset godina. Odevao se neobino i nije se
povodio ni za kakvom modom. Na sebi je imao kaput boje duvana, za koji se nije znalo
da li je obina prnja, ili predstavlja neusiljenu eleganciju. Na izbrijanom licu, oko
naboranih podonjaka, koa mu je bila uta kao pergament. Iza ovakvog lica mogao je da
se krije osiromaeni princ, ali isto tako i lakej koji se sa svojom malom uteevinom
povukao u miran ivot. Mogao je da bude intendant nekog sirotita sa golubijom duom,
a isto tako i opasan varalica, za kojom policija traga uzalud. Lice i spoljanost nisu
otkrivali oveka. A jo manje se po njemu moglo neto saznati o Anadi.
Ubrzo se Anada vrati i sede na svoje mesto. Svi su smatrali da bi bilo neumesno da je
upitaju ta je razgovarala sa svojim poznanikom i ko je ovaj stariji mukarac?
Ugljar uskoro predloi da krenu u umu, na obalu reke. Tamo su se etali i mnogi drugi
gosti. Povrina vode ve se rumenela od zraka sunca na zalasku.
195
Jano ovo jedva doeka.
Poite vi, a ja u doi za vama. Treba jo da se obra-unam sa gostioniarkom, jer mi
duguje za ribe...
Krenue. Jano ostade. Razgovor sa stranim mukarcem oigledno nije ostavio nikakav
utisak na Anadu. Bila je isto tako raspoloena kao i pre toga.
Ali Janoa je muila radoznalost. Nagovorio je ostale da krenu pre njega da bi priao
nepoznatom mukarcu i od njega saznao tajnu Anadinog ivota.
Nije se mnogo predomiljao. Posle nekoliko minuta, kada je verovao da se ostali ve
etaju na obali reke, on se odlui i krenu stranevom stolu. Prie mu, klimnu glavom i
rukom se uhvati za naslon jedne prazne stolice.
Dozvoljavate li?
I ne saekavi odgovor, sede kraj nepoznatog koji ga je merio prodornim i neprijateljskim
pogledom.
Oprostite to vas uznemiravam poe Jano ali za mene bi bilo veoma vano da
saznam ko je bila ona ena sa kojom ste vi malopre razgovarali. Odakle je ona i kakav je
bio njen dosadanji ivot? Nemojte me pogreno shvatiti, ne bih hteo da saznam nita o
njoj to bi, bilo njoj, bilo vama bilo neprijatno... ali ona ve due vremena ivi u mojoj
kui, pa ipak... razunieete, ivot pod istim krovom, sa osobom kojoj ne znate ni ime ...
Nepoznati mukarac ga prekide osorno. Izgovorio je tri kratke reci na stranom jeziku i
gledao je u njega istim prodornim, neprijateljskim pogledom.
Ne razumem primae mu se Jano blie. Mukarac jo nestrpljivije i odlunije
ponovi one iste reci.
Po njegovom naglasku Jano nagonski oseti da ove tri neprijateljski izgovorene reci
znae:
Ne razumem tvoj jezik!
Jano se osvrtao unezvereno. Die se posle nekoliko trenutaka munog utanja, klimnu
glavom i vrati se svom stolu.
196
im sede jo vie poe da ga kopka tajna Anadinog ivota. Uzbuivala ga je mogunost
koja mu se ukazala. Evo jednog oveka koji sve zna o Anadi. Ve je bezmalo otkrio
tajnu, koja mu se sada izmae iz ruku. U tom mu pade na pamet da stari kelner, koji je
proao pola sveta, govori sve mogue jezike. I malopre je protrao pored njega. Jano
krenu da ga potrai i nae ga na drugom kraju dvorita, povijenog pod teretom tanjira i
vinskih boca. Jano mu gumu neto novaca u ruku.
Hodite za trenutak ovamo, ika andor ... vidite li onog oveka za onim stolom.
Priite mu i recite da hou da govorim s njim po nekoj vanoj stvari. Vi ete da nam
budete tuma, jer ja ne razumem ta govori...
Stari kelner prihvati nalog i odmah pohita stolu nepoznatog. Jano je uzbueno ekao
ishod.
Kelner nije mnogo razgovarao, jer se odmah vrati. Cerekao se jo izdaleka i slegao
ramenima.
Ne razumem ga ni ja ree priavi Janou jo nikad u svom ivotu nisam uo taj
jezik...
I urno ode svojim poslom.
Jano ponovo sede za sto i sada je obuzet nemonim besom uvideo da nita ne moe da
sazna o Anadinoj tajni. Noktima je nervozno grebao po stolu. ta da radi? Svakoga asa
bacao je pogled za onaj sto, kao da se plaio da e stranac pobei. No on je mirno sedeo
na svom mestu. Ali odjednom, kada opet pogleda u tom pravcu, za stolom nije bilo
nikog, kao da je nepoznati propao u zemlju.
Jano skoi kao oparen, da bi pravovremeno spazio meu masom sveta somotski kaput
boje duvana, i da bi mogao da ga prati u stopu. Resio je da poe za njim makar i do
grada, da bi saznao gde stanuje.
Ali kaput boje duvana nepovratno je isezao. Jano otra do oba izlaza iz dvorita i baci
pogled niz drum. Nigde ga nije bilo.
197
Uhvati i kelnera.
Da niste videli onog gospodina?
Nisam, moliu!
Prie susednim stolovima:
Molim vas, da niste videli gospodina koji je ovde se-deo? Onoga u smeem kaputu...
Niko ga nije video, svako mu ree:
Seam se da je sedeo ovde... Ali je ve odavno otiao ...
Jano trca na drum, u nadi da e ga moda stii. Ali drum je vodio preko Sume kraj
obale i meu drveem se ravao na tri kraka. Zatim se vrati stolu u nadi da e moi da
saeka nepoznatog, koji e po svoj prilici odnekud da iskrsne.
Bio je unezveren i uzbuen. Uzalud je pokuavao da se smiri, koprcao se u mrei nekog
neobinog uzbuenja i ponovo je video sebe u zagrljaju mutne strasti, kao i pre dve
nedelje.
Posle dueg vremena, najzad se spusti na obalu. Anada, ugljar i ugljareva ki sedeli su na
klupi i razgovarali.
Tvoj tast i 2uana otili su po dete ree ugljar. Rekli su da ti ode pravo kui, i
oni e stii na vreme.
Ne potraja dugo i oni se digoe i krenue kui. Anaa je ila napred sa ugljarevom
kerkom, a dvojica mukaraca iza njih, razgovarajui tiho.
Stigli su do Janoeve kue.
Hoete li da vas povezem ponudi Jano.
Evo moga amca ispod buna odgovori ugljar.
On je sa kerkom stanovao na suprotnoj obali. Ukrcae se i Jano im pomoe da odree
amac. Ubrzo su nestali na irokoj povrini reke.
Ve se smrkavalo i nad umom suprotne obale srebrni srp meseca se promolio usred
izmaglice letnje veeri.
Kada Jano ue u dvorite, Anada je sedela na ogradi
198
trema. Svoju crnu glavu naslonila je na beli stub i neto zamiljeno pevuila. Primetila je
Janoa, tek kad je stao neposredno kraj nje.
Malo se zbunila a pomalo i uplaila, kao da je uhvaena na delu. Gledala u njega
osmehujui se. Njen pogled blistao je od razdraganosti i u njemu se ogledala opijenost
due posle prijatno provedenih asova.
U ruci je jo drala otkinutu granu divlje rue. Prevukla je njome preko Janoevog lica i
eretski se nasmejala.
Neno trnje divlje rue okrznu Janoa po licu, ne ostavljajui na njemu nikakav trag.
Izazva samo neznatan, slab
bol. Jano se nae blie Anadi i duboko joj se zagleda u oi.
Ruka mu je drhtala. Anada se lako najei i upola zatvori oi.
Poljubili su se.
199
8
ele noi nije mogao da zaspi.
Ukus onog poljupca nosio je u sebi kao neku tajnu, uasnu bolest. Poljubac ga je zarazio i
katkad mu se inilo da se ogubavio. ta bi bilo da se to sazna? Kada bi to Zuana ili stari
Mihalj saznali? Kako bi ga tada gledali, kakvim pogledom? Kao zdravog oveka za koga
se odjednom saznaje da je na umoru i za njih izgubljen. Ili kao na estitog o-* veka,
prijatelja, ili lana porodice, kome iznenada andarm sputa ruku na rame i tek tada se
saznaje da je izvrio zversko ubistvo. A u vazduhu lebdi strano pitanje: zar ovaj... ovaj
ovek? Zato? Kako? Kakvi su ga mutni nagoni, strasti i ciljevi obuzeli?
ta bi pomislila, ta bi oseala uana, kada bi saznala? esto je sebe ispitivao pogledom
stranog oveka. Uasavao se pri pomisli da u sebi nosi ranu, bolest, koju mora da krije.
Katkad ga je muio neobjanjiv strah. Uvee kad bi poli na poinak i poeli da se svlae,
presvlaio je koulju sa prikrivenom strepnjorn da mu je tajna moda ispisana na leima,
na samoj koi njegovog tela... uana e sada ugledati i kao da mu je ve u uima
odzvanjao njen prestravljen vrisak.
ele noi koprcao se kao u paukovoj mrei mutnih misli i
200
strahovanja. Nevidljiva pauina lepila mu se u snu za lice i one kapke odvratnim
dodirom.
Ukus poljupca oseao je na usnama kao ujed slepog mia, ili nekog drugog nepoznatog
stvorenja koje nije mogao da otrgne sa svojih usana. Ono je stalno bilo tu, i nagrizalo ga.
Povremeno je u polusnu rukom prebrisao usta.
ta ti je? upita ga uana, koja se prenu iz sna, osetivi kako se Jano nemirno
prevre po krevetu.
Hvata me neka jeza...
Sigurno si ozebao na kuglanju! Ne mogu da te razu-mem ... Opominjala sam te da
uzme kaput... Oh, boe moj, samo da ne dobije zapaljen je plua!
Jano ne odgovori. Otvorenih oiju buljio je u mrak. Nije smeo da zaspi, jer se bojao da
e vikati u snu i na taj nain odati sve.
Ujutru je udesio svoje poslove tako da se ne sretne s Anadom. Dokle god je mogao
zadravao se u prednjem dvoritu i kopao. Radio je bez ikakvog smisla i cilja. Nije ni
primetio da se uana iznenada stvori pored njega.
ta radi?
Ovaj... kanal da otee voda...
I okrenu se na drugu stranu da mu uana ne gleda u lice.
Opet e da se zagreje i da ozebe...
Ne odgovori joj, samo je nemo, kao bez due produio da radi.
Zuana ode na drugi kraj bate, sakupljala je suvi pasulj u korpu. Bila je daleko od
Janoa, nije mogla da razgovara s njim i potpuno se zanela svojim radom, ali je Janou
sada smetala.
Nekoliko trenutaka kasnije ue i Anada u batu. Otvori vratanca od pletenog vrbovog
prua i zasta na jutarnjim zracima sunca, dok joj je po jednom ramenu i polovini lica
201
pala senka sa grana jabuke. Crvenu suknju zadenula je za pojas, na kuku drala korito.
Izgledala je kao otelovljeno privienje svetlosti i boja.
Traila je uanu.
Jano joj i nehotice dobaci pogled i susrete se sa njenim. Srce mu zadrhta. Smesta okrenu
pogled i produi da radi. Oseti da Anada jo nekoliko trenutaka nepomino stoji na tom
istom mestu i gleda u njega. Po potiljku i leima osetio je njen pogled. Zatim u da se
batenska vrata zalupie.
Zuana se ubrzo vrati u kuu i on osta sam u bati. Nekoliko trenutaka stajao je
nepomian. Zatim se lagano osvrnu, kao da su oko njega stajala neka nevidljiva bia,
koja ga vrebaju i zagledaju mu do dna due.
Sreom stari Mihalj doe po njega u batu.
Doao ti je Ferenc. U zoru je bio na Vraninom ostrvu i rekao da bi bilo dobro da
amcem proemo gornjim rukavcem ...
Spremie se. Mukarci su unosili mree u amac, a Zuana im je spremila hranu, jer su
raunali da e tek kasno u no stii kui.
Krenue. Kad stigoe do sredine reke Jano se jo jednom osvrnu. Anada je stajala ispred
trema i kao da je i ona gledala za njima. Ali moda mu se to samo privialo jer su ve bili
daleko odmakli.
Sunce je estoko peklo. Povrina reke blistala se u odsjaju sunevih zraka, a oni su u
izbledelim, lakim platnenim kouljama neujno veslali uzvodno velikom rekom, ulivajui
svu svoju snagu u vesla.
Obalsko bunje bacalo je crno-zelene senke po srebrnastoj vodi, dok je predeo bio sasvim
pust. Ali ispod njih, dole u sveoj, mutnoj vodenoj masi, kao da su nazirala lenjo
promicanje zlatnomrkih rojeva mania, koje su sada gonili.
Stigli su lagano do divljih obala reke, dok su za sobom ostavljali skoro svaki trag
ljudskog ivota. Jano se otresao
202
munih misli, u njemu osta samo neko skriveno, maglovito seanje naslade, koje je
ulepavalo svet oko njega. Ulepa-valo plavo-sivo nebo to se arilo na plamenu letnjeg
sunca, vodu to je blistala na sunevim zracima, drvee na obali, umu i sve ostalo. Sve
to ga je okruavalo.
Posle sat i po veslanja stigoe do rukavca. Tu su pustili mree, a onda lagano odveslali
dalje. Samo su o ruku imali kratak odmor, a potom su radili do mraka. Bila je mrkla no
kad su stigli kui.
Zuana je ve spavala. Jano se tiho svue da je ne probudi. Dok se lagano svlaio, pade
mu na pamet da je jednom, ne odve davno, jesenas, kad je gospodii Gergej zalutao do
njih i kad su razgovarali skoro do zore, isto tako oprezno slagao delove odee na naslon
od stolice.
Legao je tada obuzet mislima kao da ga je zapahnuo ivot gospodiia Gergej a, slian
vlanoj, novembarskoj buri. I tada ga je ovaj isti krevet doekao svojim blaenim, istim
i toplim zagrljajem ivota.
Sve mu ovo sada pade na pamet. uana je i onda isto ovako leala u postelji, zagnjurivi
lice u jastuk, ruku poloenih pod glavu. Raspletena smea kosa rasula se oko nje.
Sada ga postelja ne doeka s nenim mislima. Proze ga udno i strano oseanje, kao da
je legao pored lesa.
Sutradan ujutro odnese na tavan seno koje su jo prole nedelje pokosili i koje je,
posivelo na jarkom suncu, stajalo u malim naviljcima dole na obali. Vilama je odneo gore
poslednju gomilu sena, kada odjednom zau da su lestvice zakripale i da se neko penje
za njim na tavan. Sledeeg trenutka Anadina glava se pomoli u etvorougaoniku
tavanskog otvora.
Da nisi video negde srp upita spokojnim jasnim glasom. Zuana me je poslala,
potreban nam je u bati!
Jano ne odgovori. Imao je utisak da Anada lae. Ali ova sumnja pretvori se u njegovom
srcu u slast.
203
Nisam ga video, potrai ga, bie da je ove negde... ree muklim glasom, u stvari,
trebalo je samo da se sagne, da ga dohvati sa zemlje, jer ga je malopre imao u ruci.
Anada se pope na tavan.
Uh! Ala je ovde mrano... Zar ti vidi ovde? U stvari i nije bilo toliko mrano,
sem za onog ko je doao sa jarkog sunca. Vladao je meki mrki sumrak koji su tu i tamo
prosecali dugi, tanki i blistavi mlazevi suneve svetlosti, koja se probijala kroz
pukotine crepova.
Anada poe da trai srp i ubrzo ga pronae pored Janoa na zemlji.
Pa evo ga, tu je ree pomalo prekomo priguujui kikot u glasu, kao da je
razumela Janoeve misli. Stajala je pred njim sputenih ruku i zatvorenih oiju. Kao da je
neto oekivala. Jano je zagrli, potrai njena usta i poe da je ljubi. Dokle, ni sam nije
znao. Ovih nekoliko trenutaka uinie mu se kao venost.
Anada ga odjednom odgurnu i urno trca s tavana.
I ranije se ee dogaalo nekoliko meseci je minulo od onog prolenog dana da
njih dvoje ostanu sami u sobi, ili pri dnu bate, ili pak dole na obali. Ali do ovih susreta i
sastanaka dolo je samo po sebi i nisu znaili nita. Bili su prazni, prolazni i nestajali kao
i svi ostali trenuci u ivotu. AH sada, im bi sluajno ostali nasamo, njihova samoa
ispunila bi se zaguljivim, slatkim uzbuenjem i apatom zabranjenih misli. Ovi trenuci
otro su se izdvajali od ostalih, kao da su iz mraka iznenada doli na svetlost, koja ih je
zaslepila i zanela.
Isprva su se nalazili samo sluajno, ali kasnije, ve prema unapred smiljenom planu. U
ivotu, koji se odvijao oko njih svojim jednostavnim, nepromenjenim tokom, nailazili su
trenuci koje ne bi mogli da uvrste meu ostale. Oni su se trudili da iskoriste ba njih. Ve
su znali u koje doba dana, sa kakvim izgovorom treba da prou kroz sobu, ili da siu
204
na obalu reke, da zastanu uvee u dnu bate, da bi mogli da ostanu sami. Svi ostali trenuci
ivota bili su podreeni ovim izuzetnim. Ove svoje zapletene sastanke ispredali su od
dugih, odve razvuenih niti vremena i prilika, gradei stalno pred sobom maglovite
bedeme smiljenih lai, da bi predu-predili opasnost ako ih zateknu.
Isprva su se sastajali samo tri puta dnevno. Prvi put pre podne, kada je Anada postavljala
za ruak, jer je to bila njena dunost. U to vreme uana se uvek zadravala u kuhinji.
Ovo je bio samo kratak i opasnostima izloen trenutak. Zatim, po podne, kada su stizali
na obalu reke. Ovo nije moglo da pobudi sumnju kod Zuane, jer bi i stari Mihalj bio s
njima. Ali je bilo lako izgubiti se ispred njegovih oiju iza drvea. Stari, i da je uoio
neto, ipak ne bi posumnjao. Jedan pokret, ili pogled, koji bi svakom drugom posluio
kao dokaz, za njega nisu znaili nita, jer svojim oslabelim vidom i otupelim mislima nije
bio u stanju da opazi ono to se komea ispod povrine ivota.
A zatim uvee, dole u bati. Ovo ve behu dui i znaajniji trenuci. Ali nikad nisu
odvodili dalje od pojedinih mahnitih poljubaca i strasnih zagrljaja.
U nedelju, posle sledeeg bogatog ribolova, oni se opet naoe u Divljoj guski". Ovoga
puta bili su samo njih etvoro, jer je ugljar bio tedljiv ovek, koji se samo jednom
godinje, o Duhovima, pojavljivao u ovom vrtlogu rasipnikog ivota.
Koliko se Janou sada uinila drukija atmosfera gostioni-kog dvorita! Kao da je otada
proao itav vek! A u stvari su se i sada ovde nalazila ista lica. Samo to je bilo mnogo
manje sveta. I kuglana je opustela, jer je vruina sve oa-mutila.
Jano pogleda u pravcu stola za kojim je prole nedelje sedeo nepoznati mukarac.
Razmiljajui o onom dogaaju, sada mu se uinilo da ak i kada bi naiao na nekoga ko
205
poznaje Anadu i mogao da mu ispria sve o njenom dosadanjem ivotu, on bi mu
okrenuo lea i ne bi ga ni sasluao. Ne, ni najmanje ga ne zanima ono to se ranije
zbivalo. Moda bi prolost doarala senku neke nesree, ili jedne ljubavi. On je eleo
Anadu onakvu kakva je bila sada. Nije pitao ni za prolost, ni za budunost. Ovako je
dobro kako je sada. Izgarao je i tonuo u sadanjost.
Sedeli su i razgovarali. uana je bila raspoloena. Uzela je sa zemlje majuno mae,
spustila ga na sto i sa njim se igrala.
Odjednom se neija ruka spusti na Janoevo rame.
Zdravo, drue!
Bio je to mlinarev sin. Jano skoi i zagrli svog prijatelja.
Kako si? ta ima novoga? Jesi li se oslobodio vojske?
Evo me ve tri nedelje kod kue. Ali prvo sam bio u gostima kod sestre.
Gle, Imre ree Zuana, kada ga najzad prepozna.
Jeste li sami? Sedite s nama, ako nemate druga posla... Momak sede. Nije pitao ko je
Anaa, ali se i s njom ru-
kova. Smatrao ju je nekom roakom i vie nije vodio rauna o njoj. Ni ona o njemu. Ona
ak kao da se oneraspoloila malo to je neko tu seo meu njih. Toliko im je bilo
prijatno u etvoro.
Pa hajde, priaj, ta se sve zbilo s tobom, dok si bio odsutan... rekao je Jano
Imreu. Tri godine, zar ne? Tri godine te nije bilo?
Umesto odgovora Imre se prvo okrenu 2uani. On naini upitni pokret izvrnuvi oba
dlana.
A dete? Zar jo nemate dete?
Bogami imamo! Ve je napunilo dve godine!
E to vam valja! No ika Mihalj! Kako je s lepim de-vojkama?
Tek se onda obrati Janou:
ta si me pitao? Da, tri godine, drue!
206
Po svojoj prirodi spadao je meu ljude koji istovremeno vole da razgovaraju sa trojicom.
Koji, ako ih pita, i sami postavljaju pitanja, ali nekom treem. I koji se, ne saekavi
odgovor, opet obraaju drugome. Tek posle toga odgovorili su na pitanje koje im je
prethodno postavljeno. Ne saekavi odgovor na sopstveno pitanje, Imre je naglo preao
na drugu misao i vie ga i nije zanimalo ono na ta se isprva ustremio nezajaljivom
radoznalou.
Sve su to bili znaci njegove ekspanzivne prirode, otvorenog karaktera i neposrednosti. Ali
ba zbog toga odavao je utisak bezbojne i beznaajne linosti.
Bio je prilino lepukast momak. Sa zdravom, preplanulom bojom lica, zdravim zubima i
irokim ustima, malo zatu-pastim nosem i niskim elom; kosa mu je uvek bila trava i
zbog toga je iz ele njegove pojave izbijala veselost. Na elu mu se urezao oiljak od
udarca noem, zadobijen u nekoj tui. Svetloplave oi svetlucale su mu pomalo mutno i
veselo od vina. Srne jao se grohotom, otvorenim ustima i pri tom se udarao po kolenima.
Katkada je sebi dozvoljavao i malo grublje ale, te je Zuana morala da ga opomene.
No, no! Sad ete da dobijete!
Jano ga je ipak voleo i oigledno se oraspoloio kraj njega. Bio je svega nekoliko godina
mlai od njega i iz detinjstva su imali mnogo zajednikih uspomena.
Zuana ga prekide usred govora.
ujte, Imre... Kako je sa enidbom? Zar na to jo5 niste pomislili?
Ojoj! enidba! Valjda nisam lud!
Kakva je to bezobzirna izjava?
Zato bi to bilo bezobzirno? Evo, reoLmo, Peter... Cika Sandore, donesite jo holbu
vina! Hoete li da pijete malo vina?
Anadi je ovaj ovek oigledno bio dosadan. Jedva je pro-
207
govorila koju re sa njim, i odsutnim pogledom posmatrala goste koji su sedeli za drugim
stolovima.
Uskoro krenue kui. Imre se oprosti od njih i dok su izlazili kroz kapiju, on je ve za
drugim stolom ponavljao iste reenice, kojima je malopre njih zanimao.
Zuana je ila napred sa Anadom. Govorila je malo, oko uglova usana poigravao joj je
jedva primetan smeak, a o6i je drala oborene ka zemlji. Ovo je kod nje bio znak da je
utonula u duboko razmiljanje. Kada bi joj se Anada obratila ona je odgovarala rasejano.
U njoj se zaela misao da Anadu uda za Imrea.
Osim velikog mlina ima i mlin za so, iji celokupan prihod sada pripada Imreu.
Anada bi dospela u kuu estitih ljudi i svakako bi bila srena... razmiljala je u sebi.
Ali se ovaj plan uobliavao u njoj jo toliko maglovito i neodreeno, da o njemu za sada
ni Janou nije govorila.
Mislim da bi se Jano mnogo radovao nizala je ona dalje svoje misli.
Stari Mihalj priao je Janou beskrajne prie iz vremena kada je sluio vojsku.
Jednolino, prekidajui katkad svoje reci smehom.
Jano ni reci nije uo od onoga to je stari priao. Nije skidao oiju sa Anade, koja je
lakim koracima ila ispred njega i katkad se osvrtala. Tada bi im se pogledi znaajno
susreli.
Stigli su kui i veerali. Posle veere Jano bez reci poe da se sprema. Obue drugo
odelo, u kome je obino odlazio u ribolov i potrai svoju ostvu.
Kuda ide upita ga Zuana iznenaena.
Idem gore do virova pored ostrva. Mesec se zamaglio i u to vreme promiu tuda
velike mladice... Vratiu se do ponoi.
Zatim se obrati starom Mihalju:
Oe, hoete li i vi sa mnom?
208
Stari je seeo na pragu i puio lulu. Samo odmahnu glavom.
Jano je unapred znao da stari nee poi sa njim.
U dvoritu za trenutak osta sam sa Anadom. U njemu je plamtela elja, ak mu je od nje
bualo u glavi. Zgrabi je za ruku.
Vratiu se kroz pola sata. Ostavi otvorena vrata od tvoje sobe... Hou da govorim s
tobom ...
Jesi li siao s uma? Ne, ne... ne!
Hou!
Ne! Uzalud e doi... Ne!
Ona naglo otra. Zasta na pragu svoje sobe, osvetljeine svetlou lampe. Jano vide kako
je jo jednom nemo i ozbiljno, odreno zavrtela glavom. I odmah posle toga u da je
iznutra dva puta okrenula klju u bravi.
Stajao je dugo nepomian, stisnutih zuba u mranom dvoritu, koje je mutno osvetljavao
samo bledi mesec. Kroz otvoren prozor se ulo da uana pevui u sobi. Uspavljivala je
dete.
Jano se okrete, sie na obalu reke i skoi u amac. Veslao je uzvodno, estoko i svom
snagom, da se oslobodi plamenog tereta svojih strasti. Nije ni primetio kada je stigao do
ostrva. Ispustiv' vesla, sav zadihan, gledao je ukoeno preda se u korito amca. Tamo je
leala ostva ali je nije primeivao.
Nalazio se nad virom. Voda je lagano okretala amac, kao da ne eli da ga ispusti iz
svojih nevidljivih ruku. Meseina se razlila po nemoj povrini vode. U sparnoj toploti
letnje noi samo je povremeno arlijao vetar otuda od tamnoplavih uma.
Sedeo je dugo nepomian u amcu koji se lagano okretao, i najedanput mu nije palo na
pamet da podigne ostvu i da je zabode u talase, >u ijim su dubinama sada osetivi
tui ivot nad sobom neujno promicale ogromne semge.
209
Proao je moda itav sat, dok je ponovo zgrabio vesla i okrenuo amac.
Proao je kroz dvorite na vrhovima prstiju. Mesec je ve zaao i dvorite je bilo potpuno
mrano. Uputio se pravo Anadinim vratima. Oprezno je pritisnuo kvaku rukama da ne
zakripi. Bio je uveren da je Anada ipak ostavila svoja vrata otvorena.
Kvaka nije popustila.
Anada... apnu on i pritisnu lice uz otvor na vratima.
Anada... Anada! Nije dobijao odgovor.
Ispustio je kvaku i oteturao se dalje od vrata. Seo je na kraj trema i spustio elo na ruku.
Boe moj, ta si uradio sa mnom... proapta.
210
9
Leto se rascvetalo kao duboka cvetna aica opojnog mirisa. Na obali sve oive kao da su
pele zujale oko bogatog pehara leta. Dolazile su tarnice sa dalekih gumna, a kolena
konja bila su krvava od vridbe. Po mlinovima se radilo i nou, a bdenje ute svetlosti
lampe bilo je dokaz da ivot u ovo vreme hoe da iskoristi svaki trenutak. I na vodi je
vladala ivost. Zitoni natovarene lae plovile su rekom, raznosei meu svojim rebrima
otkucaje srca ivota po nepoznatim gradovima. Pojavljivali su se ljudi koji se odavna nisu
viali u ovim krajevima, ili su bili potpuno nepoznati; iz dalekih predela pristajale su lae
i ispunjavale vazduh glasnim govorom, novostima i raznovrsnom novom robom.
Jednog mranog praskozorja pojavie se i u Janoevoim dvoritu nadniari, koje je
prethodnog dana Zuana najmila na itnoj pijaci, da i oni oanju na svojoj zemlji.
Skupie se u dvoritu, i njihove kose, prebaene preko ramena, ocrtavahu vie njihovih
glava blistave lukove.
Obe ene bile su na nogama od jutra do mraka i imale pune ruke posla pri kraju poljskih
radova. Mukarci su za to vreme plovili po reci i obilazili daleke ribarske kue. Katkad su
ostajali i po dva-tri dana.
Uobiajeni nain ivota, koji je omoguavao Janou i Ana-
211
di da se po nekoliko puta dnevno sastanu neopaeno u kui, ili oko nje, toliko se sada
izmenio da je katkad prolo po nekoliko dana pre no to bi se videli.
Jednog popodneva, kada je uana otila da obie nadniare, a stari Mihalj jo od jutra
bio u mlinu, Jano sie u batu iza kue, jer je video da je Anaa pola onamo pre
nepunih etvrt asa. Potrai je, ali je ne nae u bati.
Zaviri u njenu sobu, ali nje ne bese ni tamo. Poe da je glasno doziva po imenu. Anada se
ne javi. Proe pola sata, ali nje nije bilo.
Janoa obuze neko nejasno oseanje ljubomore. Trebalo je da Anada budno pazi na ono
to se dogaa, kao i on. Ostali su sami u kui, a to se ve nedeljama veoma retko
deavalo. Trebalo je da i ona eka, da zna, da oseti trenutak kada e moi da mu poleti u
zagrljaj. Pa gde li je onda?
Svakako ima da posvrava neke vane poslove, moda je uana od nje neto traila, te
ona sada mora to da uradi. Ali ipak je mogla da odvoji bar trenutak vremena za njega!
Gde U je?
Siao je na obalu reke. Bio je mrzovoljan i ve izgubio nadu da e Anadu uskoro pronai.
Bar ne dok se uana i njegov tast ne vrate.
Ali tek to je poao putanjom, na svoje najvee iznenaenje vide ispred sebe Anadu kako
seta s jednini mukarcem i on istog asa pozna Imrea, mlinarevog sina.
Zasta zapanjen. Osinu ga munja podozrenja i kao da su mu za nekoliko trenutaka zamrle i
misli. Ali odmah posle toga i sam pronae opravdanje za Anadin postupak. Njih dvoje se
nisu krili! etali su nedaleko od kue, putanjom kojom su mogli da sretnu mnogo sveta.
Eno im dolazi u susret skeledijin zet. Imre mu se javlja i u prolazu dobacuje nekoliko
reci. Ne, ovde ne moe da bude govora ni o kakvom nesporazumu. Da meu njima ima
neke tajne, lako su mogli da nau drugo mesto za sastanak. Anada je sigurno sila
212
na obalu reke i sluajno srela Imrea, i, sasvim prirodno, poli su zajedno nekoliko koraka,
a za to vreme razgovaraju. Ali im je samom sebi objasnio sve ovo i uspeo da se smiri,
odjednom ga ponovo obuze besomuna sumnja i otar bol. Pred njim se nalazila
stvarnost, za koju se moglo nai objanjenje, ali se nije mogla poricati: kraj Anade se
nalazi mukarac sa kojim razgovara, s kojim izmenjuje misli i reci, sa kojim ima o emu
da pria. Koliko god su ta saoptenja beznaajna, ljudska re krije u sebi neobinu silu,
prodire u meso onog kome je upuena, tu zastaje, ostaje da miruje negde na dnu i posle
izvesnog vremena ponovo zatreperi... Razgovor u etiri oka izmeu mukarca i ene uvek
moe da krije u sebi neto to e ih nehotice i mimo volje zbliiti.
0 emu razgovaraju? ta imaju jedno drugom da sa-opte? A ta ako su se ve
ranije sastajali? to njega nije pozvala?
ta da radi? Da pohita za njima i da ih stigne? To ne bi bilo dobro, jer bi ga uzbuenje
izdalo i moda bi doveo sebe u smean poloaj. Odista! Zato on sada mora da pomilja
na najgore?
1 ponovo je iznalazio stotine razloga kojima je na brzinu uspevao da umiri sebe, ali ga je
sledeeg trenutka opet obuzimalo najcrnje oajanje.
Okrenu ne i vrati u kuu. Sede na trern, uze knjigu u ruke, ali nije bio u stanju da ita.
Ubrzo stie i Anada.
Gde si bila upita je Jano.
Bila sam dole na obali.
Sama?
I ne saekavi odgovor, ne dajui Anadi vremena da slae i da samim tim on (ne Anada
ve on sam!) sve izgubi, brzo dodade:
Video sam te da si etala sa Imreom.
213
Da. Iao je u veliki mlin. Kae da ima veoma mnogo posla, jer mu je otac ve dva
dana bolestan...
Sve je to ispriala mimo i na izgled veoma raspoloena. Ali Jano je iza vedrih reci traio
neto, neku tajnu, neku senku slinu crnim guterima to uplaeno nestanu ispred suncem
obasjanog kamena.
Anada primeti da neto nije u redu.
Zato me tako gleda?
Jano ne odgovori. Kao da mu je pogled imao kande koje se zarie u Anadine oi. Ove
kande zgrabie, grevito ste-goe i pritisnue Anadin pogled. Jano je netremice gledao
u nju i nije progovorio ni reci. Njegovo utanje je jo vie estilo Anadu.
Sta hoe? Zato me tako gleda?
Sta ima ti da razgovara sa onim mladiem ...
Ja? Sta imam da razgovaram sa onim mladiem? Na ta misli?
Sada je ve razumela Janoev izbezumljeni pogled. Na-smejala se.
Sta imam da razgovaram s njim?
U njenom smehu bilo je neeg tueg. Tako se bar Janou inilo. Anada htede da poe kao
da je uvreena. Ali je Jano zgrabi za ruke.
Jeste li se sastajali jo koji put?
Pusti mi ruku! Jano stite jo jae.
Pusti mi ruku uzviknu Anada, sa vriskom bola u glasu.
Jano je pusti i odmah zatim se srui na stolicu. Gledao je preda se u zemlju tako
izbezumljenim pogledom da se Anada, u kojoj je buktao plamen srdbe zbog ega joj
se lice zacrvenelo tog trenutka saali na njega. Prie mu i pomilova ga po glavi.
Ala si glup ...
214
Sede kraj njega i dugo je nepomino posmatrala njegovo lice, opakim i blaenim
osmehom ena kojim one posmatraju mukarca kada ovaj zbog njih pati. Ovo im
priinjava nasladu koja ih proima do dna srca, ak i kad u sutini nisu rave.
Za mene je to strano... apnu Jano.
Anada ga obgrli oko vrata, privue njegovu glavu i poe da ga ljuska, razigrana kao da je
on dete. Ali odjednom ga pusti, jer se na putu kraj obale pojavi stari Mihalj. Vraao se iz
mlina.
Anada se jednim skokom udalji od Janoa, ali krijui se iza jednog stuba apatom mu
dobaci nekoliko reci. One za-nee Janoa kao da mu je neko preko glave prebacio
mirisavi veo koji ga slatko gui.
Veeras doi u moju sobu... I nestade posle ovih reci.
Jano je istog asa skovao plan. Veeras treba da obiem sa tastom gornje ribolovne
stanice i ovaj posao treba da potraje do jutra. Bie podne dok se vratim. On e starog
iskrcati na jednoj od bliih stanica i sam e krenuti dalje.
Jedva je ekao da pou i da prou ovih nekoliko asova uzbuenja od kojih mu se suilo
grlo. Morao je da prikupi svu svoju snagu da za vreme veere izgovori nekoliko
beznaajnih reci i da se ne oda. Nije smeo da pogleda u Anadu, kao da se plai da e
obnevideti gledajui je. Ne zato to ga je zanela, ve zato to je bio svestan svog greha.
Ali je Anada bila za udo mirna i neposredna, te Jano ve poe da sumnja, da li je odista
dobro uo njene reci, ili mu je samo njegova mata doapnula?
Koliko god se trudio da prikrije svoje unutranje uzbuenje, Zuana je ipak primetila
neku promenu na njemu.
Zato si tako mrzovoljan?
Nisam raspoloen da sada obilazim stanice ...
Pa nemoj da ide!
215
Obii u ja to i sam primeti stari.
Sada je ve svejedno odmahnu Jano.
Anada je neto sreivala na krevetu i sluala ovaj razgovor okrenuta leima. Jano nije
pogledao u pravcu nje, ali oseti da se Anada osvrnula kao da kriom trai njegov pogled.
Kada se vraate kui upita Zuana.
Mislim da e ve biti podne... ree stari Mihalj. Jano je utao. Gledao je ukoeno
u ivicu tanjira, ali je
svom snagom eleo da svoje misli prenese na Anadu, znajui da pre odlaska moda nee
imati prilike da apatom izmeni ma i jednu re s njom.
Anada kao da je osetila napor Janoevih misli, tiho se nakalja. Ovaj kratki, nervozni, pa
ipak zamiljeni kaalj je trebalo moda da znai da su do njenih osetljivih ivaca doprle
misli koje su zraile iz Janoeve due.
Ubrzo se ukrcae u amac. No je bila mrana, mesec se niotkuda nije pomaljao. Samo se
povrina vode maglovito odvajala od crnih obala, kao da je reka due zadravala iezli
sjaj posle zalaska sunca. Ali se i voda jedva nazirala.
Veslali su ve dobrih pola sata, kada daleko ispred njih zablistae na obali crvene
svetlosti buktinja. Ubrzo stigoe do prve ribolovne stanice. Tamo se ve uveliko radilo. U
svetlosti buktinja voda je izgledala crna, a kada bi pljusnuo koji talas, prelivala se
blistavim, crvenim sjajem kao krv. Kada su momci ribari izvlaili velike mree, beli
trbusi riba koje su se praakale u mranim mreama, izgledali su kao da ih je neko
umoio u razblaen rastvor karmina. Zaguljivi dim vraao se na zemlju i meao sa
letnjim mirisom ustajale vode u lokvama kraj obale. Iznad blistave crno-crvene vode, u
svetlosti buktinja, ljudi su se kretali kao bestelesne sanke.
Ostanite vi ovde, oe ree Jano starom a ja u poi sam do gornjih stanica...
216
Uskoi u amac i im izae iz svetlosti kruga buktinja, odvesla pravo kui.
Bio je mrkli mrak kada stie. Moda bi ak i zalutao da inu svetiljke mlina nisu
pokazivale put. Sipila je topla kiica, a u dvoritu je bilo toliko mrano da je samo,
pipajui stu-bove i zid mogao da dospe do Anadine sobe. Obema rukama uhvati kvaku i
pritisnu je zaustavljajui dah, da ne bi sluajno podigao buku.
Kvaka popusti.
Ue u sobu i isprui obe ruke u mraku. Opreznim, sitnim koracima poe prema
Anadinom krevetu. Trenutak kasnije dodirnu ispruenim rukama Anadino rame. Anada je
sedela u postelji onako kako se digla sa jastuka, uvi bojaljivo pritiskanje kvake na
vratima. Jano kao da oseti pritisak na Anadinom srcu, jer je i ona zaustavila dah, i uini
mu se da u mraku vidi njene prestravljene i razrogaene oi. Onda ona isprui ruku
branei se i pokuavajui da ga udalji, ali se branila slabo, kao da to bese samo nemoni
titraj savesti. Njena miica bila je vrela kao ar.
Jano pade pored postelje i zari Ue u pokriva. Postelja ene odisala je mirisom i
toplinom. Njegova ispruena ruka, odmarajui se od preanjeg samosavlaivanja,
stezala je isprepletanim prstima Anadinu ruku, koja je podrhtavala. I kao da ini se dua
slivala i strujala kroz spojene ruke.
Tog trenutka zaue se koraci u hodniku. Neko se, nosei svecu u ruci pribliavao
vratima. Videlo se kako treperava svetlost svece pada napolju preko belih stubova, koji
su se pojedinano pomaljali iz mraka.
Bila je to Zuana.
Nije ula u sobu iako su vrata bila otvorena. Nagnula se kroz prozor i uplaenim glasom
dovdknula:
Anada jesi li budna?
Anada nije odgovorila, Jano oseti da se prepao.
Zuana zakuca na prozor.
217
Anada!
Sta hoe upita Anada sanjivo.
Jesi li ti malopre ila po dvoritu? Uinilo md se da ujem korake.
To sam bila ja!
Oh, boe moj, toliko sam se uplaila.
Okrenula se i vratila u istom pravcu. Svetlost svece pre-letela je preko stubova i ubrzo je
opet zavladala tiina.
Oni ostadoe u mraku, dok su im srca pomamno kucala. Prsti su im jo uvek bili spojeni,
ali ih je sad spajala strava.
Anada odjednom istre svoju ruku:
Sad idi! Idi!
Glas joj je bio tako odluan i osoran da se Jano podie i izie.
Napolju je zastao u mranom hodniku. uo je kako Anada dva puta okree klju u bravi,
podrhtavajui od gneva.
218
10
Davno pre svanua seo je ponovo u amac i obilazei u velikom luku buktinje prve
ribarske stanice, stigao do drugih stanica. I upita ljude koji su tamo radili:
Da li je moj tast u meuvremenu navraao ovamo?
Jo nije odgovorile mu ljudi. Ovo ga umiri.
Kia vie nije padala, a povrina vode, prelivajui se opal-nim sjajem, postepeno postade
svetlija. Lagano poee da se ocrtavaju obrisi drvea na suprotnoj obali. Tu i tamo meu
zelenilom, pozdravljala je zoru poneka ptica sanjivim otegnutim zvidukom.
Jano se izvali na zemlju i umota u svoj kaput. Iako je posle neprospavane noi i
napornog veslanja od nekoliko asova oseao telesni umor, u njegovom premorenom telu
plamtela je strast. Uzalud je pokuavao da zaspi.
U njemu su se raala seanja na znaajne i svirepe trenutke minule noi. Ova seanja
razlikovala su se jedna od drugih kao vatra i led. Zapahnula bi ga vrelinom, ili ga sledila.
Zadrhtao je od neopisive slasti oivljavajui u seanju trenutak kada je kvaka popustila,
kada je uao u Anadinu sobu i pipajui po mraku dodirnuo njeno rame. Miris i top-
219
lina koje je tada oseao oko sebe, proimali su ga sada tolikom snagom, da mu se ote
jauk.
Zatim ga obuze ledena strava setivi se trenutka kada se Zuana pojavila u hodniku. Iza
njegovih sklopljenih oiju treperila je svetlost svece, kao da je to bila sama smrt, ili neko
neobino, uasno nitavilo.
Dua mu je bila rastrzana izmeu ove dve krajnosti. Premoreno telo se potpuno umrtvilo,
ali je savest otro i bolno bila budna.
Po povratku kui jedva je saekao da ostane nasamo sa Anadom. Ona je bila upadljivo
mrzovoljna, ali ni reci nije progovorila o noanjem dogaaju. Kada Jano htede da je
poljubi ona mu se ote.
Nekoliko dana ona je izbegavala da se sretnu.
Janou se inilo da se oko njega zamraila sva svetlost ivota. Pomisao na uanu bila
mu je mrska ali to ni samom sebi nije smeo da prizna. uana je bila samo sredstvo u
rukama sluaja, iza koga je nasluivao veu silu.
Sve svoje nene misli upuivao je Anadi, ija je mrzovolja bila dokaz da je i njoj nedavni
dogaaj priinio mnogo munih asova.
ta bi mogao da pokloni Anadi? Stalno mu je to bilo u glavi. Po stotinu puta zamiljao je
neki skup poklon, izgovarao reci kojima e ga predati Anadi, video u mati pokret svoje
ruke, doaravao sebi blesak radosti na Anadinom licu i sve ga je to ispunjavalo slatkim
oseanjima.
Jednog jutra otiao je u grad. U maloj konoj kesi poneo je sve svoje zlatnike. Satima se
muvao pred izlozima radnji, napajajui oi pojedinim predmetima, ali nikako nije mogao
da se konano odlui.
Najzad ue u jednu zlatarsku radnju.
Dajte mi ovaj erdan sa kamenom. Sa plavim kamenom.
Zlatar zatrai ezdeset zlatnika.
220
On se zaprepasti. Imao je svega pedeset i tri zlatnika. Ali drei u ruci tanki lani, koji
mu se onako hladno uvijao oko prstiju i na dlanu osetio dodir plavog kamena to mu se
smeio nadzemaljskim sjajem, obuze ga blaeno oseanje 60-veka koji ezne da neto
pokloni. Na neki nain morao je da da oduka strastima koje su mu razdkale duu.
Skupo je ree neubedljivo.
2alim. Ne mogu da vam ga dam jevtinije... Cenjkao se pola asa. Povremeno bi mu
sve to izgledalo
glupo i tada bi priao vratima, ali ga je trgovac svakom prilikom pozvao da se vrati. U
meuvremenu, oamutio je Ja-noa bujicom reci, ispriao mu je ceo svoj ivot i Janoa
ta-koe ispitivao o svemu. Na kraju svog govora uvek bi po-menuo nakit, ukraavajui ga
svim pridevima oduevljenih pohvala.
Pogodie se najzad za etrdeset pet zlatnika.
Jano krenu kui najkraim putem. Zurio je, ali kad bi povremeno ipak zastao, svaki put
bi izvukao erdan iz depa i paljivo, zaustavljajui dah, razgledao kamen.
Anadu zatee u njenoj sobi.
Doneo sam ovo tebi ree i spusti poklon ispred nje na sto.
Smeio se ali se ovaj osmeh znatno razlikovao od osmeha koji je on unapred zamiljao na
svom licu. U mati je zamislio da ovaj osmeh bude snishodljiv, kao da dolazi sa visine,
pa ipak da odie ljubavlju. A sada se smeio pomalo smeteno i nekako udno, usne su mu
se trzale i po njegovom licu pre bi se reklo da mu se plae.
Anada uze u ruke majunu kutijicu, paljivo je zagleda, a zatim je otvori. Izvadi iz nje
nakit, ali joj izraz lica osta isti. Netremice je gledala u Janoa:
Ovo je za mene? Jano klimnu glavom.
Anada spusti nakit ponovo u kutiju. Zatim je prui Janou:
221
Uzmi. Meni to ne ini zadovoljstvo.
Mogla bi da ga nosi... Zatim dodade:
Reci Zuani da si ga dobila od onog poznanika...
Ali se istog asa pokaja, im izgovori ove reci, jer je Ana-din nemi pogled bio pun
odbijanja. Tiho, bezmalo tuno, ali odluno ona izusti:
Ne. Ne treba mi.
Na Janoevom licu se namah pojavie znaci unutranje patnje i oni pobudie saaljenje u
Anadi.
Nagnuvi se blie njemu, obgrli ga obema rukama i iz neposredne blizine dugo mu je
gledala u oi, tako da Jano jasno uoi zlatne takice koje su blistale u njenim tamnim
oima.
Njen pogled bio je proet tugom, pratanjem, utehom i nekim udnim osmehom. Ona
poljubi Janoa u usta dugim poljupcem. Ovo je bio prvi poljubac posle onog nonog
dogaaja.
Odmah zatim poe prema vratima. Jano se die i uhvati je za ruke. apatom joj ree:
Uzmi, meni za ljubav...!
Anada pogleda u njega i bez reci zavrte glavom. I istog asa izae iz sobe.
Jano osta sam. Zagleda malu crnu kutijicu u kojoj se nalazio erdan i koju je u mati
ispunjavao tolikim sjajem. A sada kao da je sav ovaj sjaj iezao iz nje.
Sutradan se ponovo pojavi kod zlatara.
Predomislio sam se. Hou da vam vratim erdan... Zlatar ga je merio neprijateljskim
pogledom.
To je nemogue, sasvim nemogue.
I ponovo pritisnu na oko zlatarsku lupu u drvenom okviru slinu velikom zapuau, pa
produi da radi.
Jano je zbunjeno stajao za tezgom. Zavlada duga, mukla tiina. Zlatar se ponaao kao da
u radnji nikoga nema.
222
Zato neete da vam ga vratim progovori Jano. U glasu mu zadrhta priguena
srdba.
Zlatar kao da se uplaio zvuka njegovog glasa. Ustade, dodirnu Janoa po ruci i veoma
blago mu ree:
Ne mogu. Verujte, ne mogu. Moje zanimanje je da neto prodam. Od toga ivim, od
toga hranim svoju ecu. Zamislite: sa mnogo truda i sree ulovite ribu, kakva vam se u
godini samo jednom ili dva puta hvata na udicu. I sada vam doe neko i zahteva da je
vratite u vodu. Ne, to odista ne moete da traite od mene.
Vrati se na svoje mesto, see i opet namesti lupu na oko. Jano se ujedao za usne od besa.
Koliko dajete za njega?
Dvadeset odvrati zlatar ne diui glavu.
Jano u znak zaprepaenja prekrsti ruke na grudima. Ali u ovom pokretu bilo je i izvesne
pretnje.
Dvadeset pet ree zlatar.
Jano mu najzad za trideset zlatnika baci nakit na tezgu.
Iziao je na ulicu. U glavi mu se sve vrtelo. Saznanje da je uzalud izgubio petnaest
zlatnika ispunjavalo ga je prodornim bolom. Svaki od ovih petnaest zlatnika nanosio mu
je po jednu ranu. Tog trenutka oseao je opet da svaki od ovih malih zlatnika ima svoju
duu, svoju istoriju, svoje roenje, a bezmalo i svoje ime. More truda, znoja, pobonog
seanja, uspomena, nada, predvianja i nenih misli behu vezani za svaki pojedini
komad.
Jue, kada je kupovao nakit, nije oseao nita. Ali mu je sada njihov nestanak razdirao
duu.
Krenu prema krmi, u koju je katkad zalazio kao momak.
Poeo je da pije. Glava mu je buala od zaarenih misli. I u toj zaarenoj magli stalno se
pojavljivao Anadin lik. Video je pokrete njenih ruku, luk njenih obrva i tajanstveni sjaj
koji lebdi na dnu njenih oiju. I ponovo vide sebe one noi, kako ispruenom rukom pipa
po mranoj sobici.
223
Vie nije pomiljao na zlatnike. Pio je sve vie i vie. Zatim je poeo glasno da peva.
Ubrzo je obilazio druge stolove i nepoznatim ljudima padao oko vrata. Smejao se i
plakao. Uskoro su ve mnogi sedeli za njegovim stolom, a oko njega se poredae svirai.
Otra, divlja svirka oamuti ga i baci u raspoloenje od koga mu se uinilo da e mu se
dua otkinuti.
Poeo je da lupa i razbija. Ostali su to primili sa grohotnim smehoin. Osvrtao se oko
sebe, ali nije bio u stanju da razabere pojedina lica. U seanju mu je' ostao samo poneki
oputeni, prosedi brk, po koji zatupasti crveni nos, ili u sme-hu razjapljena usta sa utim
zubima. I sam nije znao dokle je trajala ova mahnita pijanka.
Probudio se u krmi za stolom. Zaspao je sa glavom na rukama. Tada ve nikoga nije bilo
oko njega. Krmar ga je drmusao za rame da ga probudi i uputi kui, jer je hteo da zatvori
krmu.
Teturajui se u pravcu svoje kue, zasta, jer mu se inilo da je svoje zlatnike prosuo meu
svirae i ljude koji su sedeli oko njega. Ali nije znao da li je to bilo odista tako ili je samo
sanjao?
Pretrazi depove.
Kona kesa bila je prazna.
Pronae svega jedan jedini zlatnik u jednom depu.
Poeo je da zvidue, iskrivivi usta na jednu stranu, prelazei svakog asa u drugu
melodiju. Pijanim zvidukanjem hteo je da sopstvenu panju odvrati od stvarnosti.
Zuana ga je ekala budna. Veera je jo stajala spremna na stolu. Iako je ve svanjivalo.
Gde si bio? upita ga ona zgrozivi se, planim glasom, jer je smesta uoila da je
Jano pijan.
Gubi se odavde! zaurla Jano.
On jurnu i udari je. Zatim se upola obuen srui na krevet.
224
Savladao ga je san. Ali i u snu stalno je u blizina uo u-anin prigueni tihi pla.
Ujutro, kad se probudio otrenjen, nikoga nije bilo u sobi. Drhtao je od zime celim telom.
Bacivi pogled kroz prozor vide da Zuana mirno radi u bati.
Obuze ga toliko saaljenje prema njoj da je poduprevSi glavu rukom dugo sedeo
nepomino u istom poloaju.
Zatim urno uze kaput i brzo ode u grad. Ue u radnju sa tkaninama i za svoj poslednji
zlatnik kupi materijal za haljinu ute boje kao jagorevina, znajui da ga Zuana arko
eli.
im se vrati potrai je. Ona mu okrete lea. Ali je on zgrabi za ramena, obrnu licem k
sebi i poljubi u oko.
A onda joj dade paket.
Zuana ga otvori, pogleda tkaninu i vrisnu od sree.
Razumela je sve.
Pritisnuvi lice na Janoseve grudi, zajeca kao dete.
225
11
Trgovake lae, koje su dolazile izdaleka nisu donosile samo bune ljude i novu robu,
ve je ispod mranih prostorija pod palubom, tu i tamo kao pacov mugnula i nala
utoite po gradovima du obale poneka ubitana zarazna bolest. Jedna od ovih laa
donela je pre tri godine srdobolju i tada je ona nalazila svoje rtve prvenstveno meu
decom. A sada su se sa svih strana uli zastraujui glasovi da se opet pojavila tifusna
groznica, za koju se ve vie od petnaest godina nije ulo. Razume se, nije se moglo znati
koja ju je laa donela. U dvoritu Divlje guske" sakupljali su se ljudi prestravljena lica.
Jedan od momaka iz mlina tvrdio je da je te iste noi video neto neobino u blizini
itnog trga. Sa broda Ramna" skoila je ogromna bela maka u vodu, isplovila do obale,
i udno mauui nestala meu bunjem.
Bilo je ljudi koji su znaajno klimali glavom, sasluavi priu mlinarskog momka, jer je u
ovom kraju vladalo suje-verje da se duh tifusne groznice krije u belim makama koje
nemaju nijedne arene mrlje. Za vreme poslednje rednje uta-manili su sve bele make
(zato se zaraza vie i nije irila) i otada nisu ostavljali u ivotu nijedno belo mae.
Iz logora ugljara jedna sluavka je plaui donela poruku krezube kerke udovca ugljara,
da joj je otac tog jutra umro.
226
Smrt se, dakle, nalazi ve u susestvu. Iekivali su samo koga e od njih da zgrabi.
Okreili su sve pragove, jer po starom iskustvu ovako bolest tee ulazi u kuu. Beli
pragovi kao da su se kezili i podseali ukuane na mrtvaku lobanju.
Prola je nedelja dana da niko u kui nije dobio groznicu. Kad god bi stigla, Zuana je
uplaeno i zamiljeno sputala ruku na detinje elo, a katkad i na Janoevo.
Jednog popodneva 2uana pozva Janoa u stranu. Osme-hujui se, ali veoma slabim
glasom, ona mu ree:
uj, ini mi se da imam groznicu... Jano pretrnu.
Mora smesta da legne!
Pozvae Anadu. Ona opipa uanino elo.
Ne boj se, nita ti nee biti... i ja sam to jednom pre-bolela.
Uhvati je za ruku, povede u sobu i poloi u postelju. Jano odjuri u grad po doktora
Samona... Jedva ga je pronaao, jer je grad bio pun tifusnih bolesnika i gospodin Sam-
on je morao da trkara od jutra do mraka. Ve se sputalo vee kad su stigli i prili
uaninoj postelji, koju je dotle oigledno iznurila groznica. Doktor je pregledao i kada
je posle nekoliko minuta iz svoje crne torbe izvadio lekove, koje je uvek nosio sobom,
saopti Janosu:
Bogme, to je tifusna groznica... Ona mora da bude odvojena od ostalih. Ko e da
neguje bolesnicu?
Ja ree Jano.
Ja u je negovati ree Anada i kao da zvukom svoga glasa potisnu Janoa u stranu.
Gospodin Samon dobaci Anadi letimian pogled.
U redu. Bie bolje da je vi negujete. 2ene se u to bolje razumeju.
Izgleda da nije poznao Anadu. Kad je pre nekoliko meseci bio ovde, nije je u stvari ni
video, video je samo ensko telo izvaeno iz vode, ije je lice liilo na masku smrti. Ali i
da se
227
seao nje, ne bi na to obratio panju. Gospodin Samson je poznavao samo dve vrste ljudi:
bolesne i zdrave. Sve ono to se nalazilo izmeu ove dve mee, strani, krvavi tragovi
izmeu ivota i smrti, uopte ga nisu zanimali. Kad bi ukazivao pomo onesveenom
oveku, on nikada nije pomiljao kakva li je munja bola ili uasa oinula tog 6oveka.
Pomiljao je samo na sredstvo koje e mu povratiti svest.
I sada je spokojno zatvorio svoju torbu, glasno poeleo laku no ne gledajui ni u koga i
otiao, ne vodei rauna ta znai i kakve misli budi u Anadinoj i Janoevoj dui Zuani-
na bolest.
Presvukoe dete, i preselie ga u drugu sobu, a Anada elu no probdi pored Zuanine
postelje. Ujutru se za trenutak sastade sa Janoem. On ju je gledao zahvalnim pogledom.
I ti se igra svojim ivotom... doanu joj.
Anada slee ramenima. U uglovima njenih usana pojavi se onaj udni osmeh, koji ju je
preobraavao u tajanstveno, gotovo nadzemaljske bie.
Ja se ne plaim smrti... Ako se sea, govorila sam i vama ranije o tome. Kad bi mi
smrt dola u susret, ja ne bih ustuknula... esto ak i eznem za njom... U mojim oima
smrt je neto to moe sve da ulepa, oisti i smiri... Veruj mi, ja esto zavidim
mrtvima__
Njene reci nisu odzvanjale kao odjek slomljene i rastrojene due ve joj je u oima
titrao jedva primetni plamen, kao da je govorila o mislima koje su zraile iz
najskrivenijeg kuta njenog bia.
Gospodin Samon je najstroe zabranio da, osim onoga ko neguje bolesnicu, ma ko ue u
njenu sobu. Objasnio je da je to u interesu itavog stanovnitva i da nema nikakvog
smisla da se izlinim portvovanjem iri zlo.
Jano je stao kraj otvorenog prozora i odande dovdknu Zuani:
Kako se osea? Je li ti bolje?
228
Oh, mnogo bolje odgovori Zuama zaudo sveim glasom.
Ali Jano je znao, da to jo nita ne znai, jer tifusna groznica ujutro nestaje, da bi uvee
ee spopala bolesnika.
Anada je predano negovala uanu. Pazila je na svaki njen mig, a izlazila iz sobe samo
kad bi uana malo zadremala. Tada bi se srela i sa Janoem ali ovi susreti nisu bili
ispunjeni divljim, uzbuujuim napadima, vrelini poljupcima i strasnim zagrljajima kao
ranije, kada je uana bila zdrava. Kao da su i bez reci oboje oseali da ne mogu da
prevare Zu-anu koja se bori sa smru.
Tih dana Jano je provodio besane noi. Leao je u mraku otvorenih oiju i mislio na
uanu. Srce mu se ispunilo ljubavlju i bolom. Obnavljao je u sebi sve uspomene od
prvog susreta sa njom. One jesenje veeri kada se na zavijutku reke pojavila dereglija
natovarena crepovima za gradske krovove, on je stajao na obali i odjednom zauo
uzbudljive uzvike. Gore na palubi trkarale su dve prilike, a zatim je video da su odreile
amac i da, naputajui veliku crnu deregliju, veslaju u pravcu obale. Stara dereglija
lagano je tonula. Postepeno ne osta od nje nita, sem crnog vrha naslaganih crepova. A
onda je nestao i on. uana je stajala na obali lica bleda kao smrt i posmatrala deregliju
krei ruke. Pored nje je stajao otac. Jasno se seao Zuaninog izraza, video je pred
sobom pamunu maramu boje crnog vina, unakrsno vezanu preko grudi, koja je irila
udan miris vlanog, bojenog pamuka. A zatim, posle dve nedelje opet je ugledao uanu
na obali. Iskrsla je meu drveem u blizini logora ugljara, crvena suknja joj bese
zadenuta za pojas, u rukama je nosila veliku korpu od vrbovog prua u kojoj je donela
rublje da se sui. Meu belim zubima drala je cvet bele rade. Obnovio je u seanju svaku
re njihovog tadanjeg razgovora, osetivi u srcu plameni dodir i opojni teret ovih red.
No, hajde pogodite gde ste me ve jednom videli!
229