Razvoj jezikoslovne misli

Podrobniji lanak o temi: Povijest jezikoslovlja

Prema nekim anatomskim pokazateljima ve se prije 500 000 godina Pithecanthropus pekinensis
mogao se artikulirano izraavati. Dokazi o ovjekovu svjesnu promiljanju o jeziku stari su oko
dva i pol tisuljea, a ipak se o lingvistici govori tek unazad dva stoljea. U najranijim
vremenima ovjek je kroz religiju i mit pokuao sebi objasniti postanak jezika. Biblijska
starozavjetna Knjiga postanka spominje kulu koju je ovjek htio sagraditi kako bi doao do
Boga, ali da ih sprijei, Bog je ljudima pobrkao jezike i onemoguio ih u njihovu naumu. Slino
je i u srednjoamerikih Maja, afrikog plemena Subiya, burmunskog naroda Lahu i
zapadnokineskog plemena Lolo. Najstariji praktini dokazi o bavljenju jezikom pronaeni su u
sumersko-asirskim silabarima i popisima Rijerijei iz 2. tisuljea prije Krista. U staroj Indiji
Pnini (Osam razdjela) i Ktyyan (Napomenama) prouavaju sanskrt u svrhu tumaenja i
prireivanja svetih vedskih tekstova. U antikoj Grkoj i Rimu filozofija, retorika i logika imale
su velik ugled, pa se jezik i prouavalo upravo kroz te discipline, a osnovno pitanje koje je
zaokupljalo mislioce bio je odnos rijei i stvari koje imenuju, zanimalo ih je je li taj odnos
unaprijed zadan, prirodan ili pak arbitraran. U ranom srednjem vijeku izjednaavaju se jezik i
gramatika jer se smatralo da je gramatika shematski prikaz jezika. Skolastici su smatrali da
logika i jezik imaju isti predmet - smislenu reenicu. Humanizam i renesansa predstavljaju
svojevrstan zaokret u odnosu na prolo razdoblje, polako se shvaa da su prouavanja vrijedni i
narodni jezici, ne samo latinski, a prvo vanije djelo posveeno narodnom jeziku je Nauk o
pukom jeziku Dantea Alighieria. U sljedeem razdoblju (17. i 18. st.) na jezik se gledalo
idealistiki, vjerovalo se u nadreenost duha materiji. Mislilo se da jezik odraava duh nacije, ali
ga se i dovodilo u izravno vezu s ovjekovom sposobnuu razmiljanja, odnosno smatralo se da
ovjek i misli zato to se slui jezikom.[6] O jezikoslovlju kao samostalnoj znanstvenoj disciplini
- koja je izvan domene logike, retorike i filozofije - prvi se puta govori u 19. st. Tvorcem takve
ope lingvistike smatra se Wilhelm von Humboldt. Jakoba Grimma se uzima za tvorca
povijesnog jezikoslovlja jer je njegovo djelo Deutsche Grammatik zapravo pregled povijesnog
razvoja germanskih jezika. [1] U 19. stoljeu u domeni poredbeno-povijesnog jezikoslovlja
djeluju i mladogramatiari (njem. Junggrammatiker). Jezik promatraju kroz odreene fonetske
zakonitosti i analogije. Glavni predstavnici su Hermann Paul, Karl Brugmann, Berthold
Delbrck te August Leskien.[7][6] U Hrvatskoj se na njihova tumaenja - s velikim odjekom i
znaenjem za formiranje hrvatskog jezinog standarda - nadovezuju i domai lingvisti:
Aleksandar Beli, Petar Skok, Stjepan Ivi i Fran Ramov.[1]

Suvremena lingvistika teorija

Sva teorijska razmiljanja do poetka 20. st. samo su uvertira strukturalistikoj teoriji koju e
postaviti enevski lingvist Ferdinand de Saussure (1857 - 1913). Sam strukturalizam gleda na
jezik kao na strukturu jedinica koje stoje u meusobnom donosu, a vrijednost dobivaju ovisno o
uporabi ili opoziciji prema drugim jezinim elementima u komunikacijskom procesu.[8] Na
Saussurov se strukturalizam nadovezuju i druge lingvistike kole dvadesetog stoljea, ali s
pomalo izmjenjenim teorijskim pogledima na jezik - enevska kola, praka fonoloka kola,
funkcionalna lingvistika, glosematika, biheviorizam itd.[9] Iako se strukturalistike postavke
raaju u Europi i u Americi uzimaju maha, a predstavnici su Leopold Bloomfield koji je postavio
temelje povijesnoj strukturalnoj lingvistici u Americi i Avram Naom Chomsky, tvorac generative
gramatike.[6] Vano je naglasiti da se danas jezik vie ne promatra kao odraz duha, niti se
mitologizira na bilo koji nain, jeziku se vie ne pristupa sa stajalita mita ili religije, u 20. st.
govori se o lingvistici i jezik se pokuava sagledati i opisati metodama egzaktnih znanosti.

Strukturalna lingvistika Ferdinanda de Saussura

Ferdinand de Saussure (1857 - 1913)

Budui da je strukturalizam uenje koje na jezik gleda kao na sustav znakova koji ima svoju
strukturu, a sve to je u jeziku relevantno mora se moi iskazati na planu izraza.[9] Saussureov
Teaj ope lingvistike izdan 1916. posthumno. De Saussure je lingvistiku naobrazbu stekao u
Leipzigu uei od mladogramatiara, a zatim je bio profesorom lingvistike u Parizu i enevi gdje
je odrao tri ciklusa predavanja. Teaj su priredili njegovi studenti Charles Bally (1865. 1974.)
i Albert Schehaye (1870. 1956.) na temelju studentskih biljeaka.[1] Teaj nije plod trenutnog
nadahnua autora, nego rezultat sazrijevanja jezikoslovne misli, a utjecaj na Saussura mogli su
imati ameriki sanskrtolog William Dwight Whithey (1827. 1894.) i poljski lingvist Jan
Ignaciy Baudouin de Courtenay.[6]

Ferdinand de Saussure smatrao je da je predmet lingvistikog istraivanja mora biti sam jezik.
Nastojao je prouiti zakonitosti koje su svojstvene svim jezicima. Jezik smatra sustavom
znakova, slino kao to su to jezik za gluhe (svaki izraz pokret ruke, gesta lica ima neko
znaenje) ili vojni signali. Sukladno tome, pokuava uspostaviti novu disciplinu semiologiju
znanost o znakovima, a jezikoslovlje bi trebalo biti samo jednom od njezinih disciplina. Uz to,
jezik promatra kao psihiku, a govor kao psihofiziku pojavu. Po njegovu tumaenju jezik je
neopipljiv, postoji samo u svijesti govornika konkretnog jezika, apstraktan je i svodi se na
mogunost izraavanja misli. Sam in izraavanja Sassure naziva govorom i to je realizacija
jezika.[1] Govor smatra individualnom, a jezik drutvenom pojavom. Svoju teoriju objanjava na
ahu. ahovske figure su u meusobnom odnosu, jedna se pomie u odnosu na drugu po tono
odreenim pravilima. Plou i figure moemo prisliiti izrazu jezika pismu i govoru. Pravila po
kojima se ah igra, Saussure usporeuje s jezikom.[1][6]
Naravno, iako vrlo vana, ovakva teorija nailazila je na kritike. F. de Saussure je sustav shvatio
prekrutno. Smatrao je da se ljudi razumiju samo ako sustav ostaje nepromjenjen, izmjenom kojeg
od elemenata sustav se rui i onemoguuje komunikaciju. Takvo razmiljanje vjerojatno je
uvjetovano pridavanjem panje iskljuivo sinkoniji. Jezik se neprestano razvija i mijenja.[1]
Unato promjenama (uvoenje novih leksema za moderne i tek izmiljene predmete) govornici
odreenog jezika uglavnom se razumiju. Taj problem pokuali su rijeiti pripadnici prake
lingvistike kole govorei o elastinoj stabilnosti jezika (Vilm Mathesius, O poadavku
stability ve spisovnm jazyce, 1932).[10]

Razvoj jezikoslovne misli u Hrvatskoj

Za podruje bive Jugoslavije, tj. za bivi srpskohrvatski/hrvatski ili srpski jezik, moglo bi se
zakljuiti sljedee: do konca 19. stoljea stvorena su mnoga vana djela na podruju
leksikografije (rjenici) i gramatike. Najbrojnija su djela hrvatskih jezikoslovaca, od Vrania i
Kaia (1595. i 1604., respektivno), pa sve do Zagrebake kole u 1870-ima. U tom je razdoblju
objavljeno mnotvo rjenika i gramatika. Bonjaci su poeli svoj leksikografski rad s Uskufijom
(1631.), no, to je ostao izolirani prodor zbog vie povijesnih razloga. Prvu srpsku gramatiku i
rjenik objelodanio je 1818. Vuk Karadi, iako mu prethode neka djela iz ortografije ili
pravopisa autorom kojih bijae Sava Mrkalj. No, ta vana djela ne ulaze u repertoar znanstvenih
kola filologije i jezikoslovlja modernoga doba iako su izuzetno vana, pa ak i vanija od
kasnijih opisa navedenih djela koja su dovrila ili dovravaju modernu jezinu standardizaciju.
Od kraja 19. stoljea do 2. svjetskoga rata u podruju prouavanja hrvatskog jezika, utjecajem je
prevladala ispolitizirana mladogramatiarska kola, a njen najistaknutiji predstavnik hrvatski
jezikoslovac Tomo Mareti. U svojim gramatikama, kao i leksikografskom radu, te brojnim
opsenim studijama, zasnovao je klasini oblik toga jezika, u dobrom dijelu ugledajui se na
nazore Vuka Karadia, zanemari