Croatica et Slavica Iadertina, Zadar, 2013

UDK 821.163.42.09 Krlea, M.

821.163.42.09 Poli Kamov, J.
Struni lanak
Primljen: 2. 11. 2013.
Prihvaen za tisak: 28. 10. 2013.
Tatjana Stupin Lukaevi
Ekonomsko-birotehnika i trgovaka kola
HR 23000 Zadar

"Samostanske drame" i "Glembajevi"

Poticajna hermeneutika povezanost Kamovljevih i Krleinih tekstova ukazuje
na trajno dinaminu i drukiju interpretaciju literature dvaju hrvatskih knjievnih
klasika. Knjievno djelo Janka Polia Kamova, hrvatskog protoavangardista,
prepoznatljivo se reflektira u znatnom dijelu literarnog stvaralatva Miroslava
Krlee. Istodobno, ne umanjuju se Krleini umjetniki i kulturoloki doprinosi kao
estetske vertikale hrvatske i europske knjievnosti.
Krleino stoiko nijekanje Kamovljeve knjievnosti koja je snano utjecala na
njegovu cjelokupnu umjetniku genezu, otvara niz etikih dvojbi vezanih uz osobnost
Miroslava Krlee. Unato skepticizmu i nepovjerenju prema konanim istinama, ova
komparacija Kamova i Krlee usmjerena je k egzaktnom rehabilitiranju Kamovljeve
knjievnosti u hrvatskom i svjetskom literarnom kontekstu te prevrednovanju nekih
kanonskih djela Miroslava Krlee kroz sinkronijski i dijakronijski refleks.
Miroslav je Krlea u svom poznatom predavanju osjekim gimnazijalcima 1928.
godine krivotvorio istinu, ciljano preuujui da je Janko Poli Kamov prije njega u
hrvatskoj knjievnosti pisao drame po uzoru na Ibsena i Strindberga. Krlein ciklus
o Glembajevima ima prepoznatljivo, knjievnoumjetniko uporite u antologijskim
Kamovljevim dramama.
Prevrednovanje nekih kanonskih knjievnih djela Miroslava Krlee i Janka
Polia Kamova namee se kao poticajni istraivaki imperativ, uz apostrofiranje
istine da uspostavljeni znaenjski sustav tekstova obaju hrvatskih knjievnih klasika
rezultira neiscrpnim semantikim potencijalom te iznenaujuim transkodiranjem
kojim se potvruje da je knjievnost jedinstveni iskazni sustav, nenadoknadiv u
sveukupnoj humanistikoj tvorbi svijeta.
Kljune rijei: dekodiranje, diskurs, hermeneutiki pristup, interpretacija, Janko
Poli Kamov, knjievnopovijesni diskurs, knjievnost, mimeza, Miroslav Krlea,
semantiki potencijal, struktura.

Semantiki potencijal Kamovljevih i Krleinih tekstova

Komparirati knjievna djela kao i knjievnoumjetnike osobnosti klasika

hrvatske knjievnosti Janka Polia Kamova i Miroslava Krlee, s apostrofiranjima na
semantikim analizama njihovih pojedinih tekstova, nametnuo se kao poticajni uvjet
prouavanja povijesti hrvatske knjievnosti uope i uspostave znaenjskog sustava
pojedinog knjievnog djela te prodiranja u literarni svijet svakoga od knjievnih
velikana. Iitavanjem semantikog potencijala knjievnih tekstova Kamova i
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

Krlee mogue je hermeneutiki sagledati knjievni svijet koji su podastrli, pri emu
je vana interakcija koja nastaje tumaenjem diskursa, uz nunu rekonstrukciju
znaenjskog sustava diskursa na temelju njegova semantikog potencijala.
Knjievni je diskurs sa svojim semantikim potencijalom, a koji je oznaen kao
semantiki krug teksta, nedvojbeno iva dijaloka instanca jer posjeduje neprestanu
djelatnu energiju koja se izravno reflektira pri svakoj njegovoj konkretizaciji. Stoga,
nezaobilazna je kontinuirana interakcija koja nastaje pri tumaenju diskursa jer
on mora i davati i primati, to je nunost svake ispravne interpretacije koja je, u
biti, dijalog. Istodobno, svrha je interpretacije i ideologemska dekonstrukcija,
pri emu nastaje neizbjean proces deideologizacije. Posebice je bitno uoiti da u
hermeneutikom pristupu uvijek postoje dva glasa: iskaz, odnosno knjievni tekst sa
svojim semantikim potencijalom te tuma koji posjeduje svoj egzistencijski horizont.
Svakako, valja naglasiti da je tuma zaokupljen semantikom postavkom iskaza kako
bi upravo pomou uspostavljenih znaenja teksta resemantizirao i svoj povijesni
trenutak. Naime, cilj je argumentirano desemantizirati dominantan ideologem svoga
vremena, koristei se pri tomu znaenjima interpretativnoga diskursa.
Takoer jasno je i to da knjievni autor ne uspostavlja znaenjsku konstrukciju,
ve izgrauje semantiku postavku koja, pri konkretizaciji knjievnoga teksta
omoguuje tvorbu novih znaenjskih jedinica. Dakle, i Kamov i Krlea svojim
su knjievnim djelima ostavili zavidan semantiki potencijal koji se pri svakom
itanju nanovo znaenjski uspostavlja. Stoga, nemogue je rekonstruirati prvotnu
intenciju autora koji su stvarali u drukijim vremenskim okvirima pa je poeljno,
gotovo nuno pokuati uspostaviti znaenjski sustav diskursa na temelju njegova
znaenjskog potencijala.
Interpretacijsko kompariranje Samostanskih drama Janka Polia Kamova
koje nose podnaslov Dramatizovane studije u dva dijela, napisanih u Rimu 1907.
godine te Krleina dramskog ciklusa o Glembajevima, posebice drame Gospoda
Glembajevi, strukturirane u tri ina, napisane u Zagrebu, 1928. godine i njihovo
paralelno tumaenje, neizbjeno dovodi do nezanemarivih dvojbi prouzroenih
tumaevim uitavanjem znaenja svog ideologema, odnosno, semantike vrijednosti
svoje instance, pri emu dolazi do transformacije u novu semantiku postavku.
Istodobno, ne treba smetnuti s uma da hermeneutiki postupak, sam po sebi, proizlazi
i iz neposredne povijesne potrebe. I u sluaju iitavanja znaenja Kamovljeve i
Krleine dramske ostavtine te oitavanja smisla tih knjievnih tekstova, pisanih
umjetnina koje su vrijednou iskaza nadvladale vrijeme u kojemu su nastale, valja
zakljuiti da je rije o meuovisnim procesima koji pokazuju, ne samo superiornu
autonomiju, ve i trajno poticajnu ovisnost hermeneutikih instanci: teksta i tumaa.
Orgije monaha, s podnaslovom Samostanskih drama dio prvi, nadnevkom od
26. do 29. kolovoza 1907. godine, napisane u Rimu, intrigantno su Kamovljevo
dramsko djelo koje je on za boravka u Italiji ciljano napisao, potaknut onodobnim
aktualnim drutvenim dogaanjima i klerikalnim aferama koje su potresale tadanje
javno mnijenje. Naime, i drugi dio Kamovljevih Samostanskih drama naslovljen
Djevica, takoer je napisan u Rimu koncem listopada 1907. godine i vremenski se
podudara s njegovim feljtonistikim izvjeima o samostanskim skandalima koji su
se dogaali ljeta te godine.

434
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

Uostalom, u sredinjem dijelu Kamovljeva antologijskog romana Isuena kaljua

specifino je obraena upravo ova delikatna, no autentinim dogaajem potaknuta,
gotovo tabuizirana tematika izrazito usmjerena ka otroj kritici klerikalnih
devijantnosti, a to je bila i prepoznatljiva Krleina knjievna preokupacija.
Vrijedno je uoiti strukturalni interakcijski suodnos Orgije monaha i Djevice kao
dva ina iste drame, ime se potvruje da je Kamov svladao i tako sloenu formu
dramskog izriaja, u okviru koje cjelina djela subordinirano korelira s isprepletenim
relacijama likova. Slinu kreativnu logiku dramskoga strukturalizma zamjeujemo
i kod Krlee koja je stilski doraenija, zanatski usklaenija, no duboko poiva
na ibsenovskim knjievnim, dramaturkim temeljima i Kamovljevim autentinim
knjievnim i dramskim, inovativnim postupcima. Janko Poli prvi je puta upravo
u Samostanskim dramama razotkrio svoju snanu i trajnu povezanost s Henrikom
Ibsenom, to izrijekom podvlai u drami Djevica.

Krleine kontroverze na osjekom predavanju 1928. godine

Upravo ta neprijeporna injenica ukazuje da je Krlea u Osijeku 1928. godine,

na poznatom predavanju tamonjim studentima i gimnazijalcima govorio neistinu
naglaavajui da se tek pojavom njegovih drama pisanih po uzoru na Ibsena i
Strindberga, odnosno nordijske kole devedesetih godina devatnaestog stoljea,
u hrvatskoj knjievnosti s etrdesetgodinjim zakanjenjem javlja kvalitativna,
ibsenovski konkretna drama, s naglaenom psiholokom objektivacijom pojedinog
subjekta.
Osjetivi tako iskustvom svu suvinu napravu vanjske, dekorativne, dakle, kvantitativne
strane suvremenog dramskog stvaranja, ja sam se odluio da piem dijaloge po uzoru na
nordijsku kolu devedesetih godina s namjerom da unutarnji naboj psiholoke napetosti
raspnem do jaeg sudara, a te sudare da to blie primaknem odrazu nae stvarnosti.
Tako je dolo do mojih posljednjih drama koje nisu i ne e da budu drugo
nego psiholoki dijalozi, to se prvi puta javljaju u naoj dramskoj knjievnosti s
etrdesetgodinjim zakanjenjem.! 1 (Krlea 1981: 357).

Meu ostalim, dana 12. travnja 1928. godine Krlea je u Osijeku, uoi itanja
i javnog predstavljanja svoje drame U agoniji iznio niz kontroverznih konstatacija
kojima je na svojevrstan, specifian nain krivotvorio istinu o hrvatskoj knjievnosti
prve polovice dvadesetog stoljea, podastirui netone premise o vlastitu knjievnom
stvaralatvu te je u tom kontekstu potpuno minorizirao knjievno znaenje Janka
Polia Kamova, na apsurdan nain, uope ne spominjui ga.

1
Diskurs "prvi puta javljaju u naoj dramskoj knjievnosti s etrdesetgodinjim zakanjenjem" ciljano je
vizualno apostrofiran u ovom radu jer je rije o Krleinu krivotvorenju autentinih injenica o dramskom
stvaralatvu unutar hrvatske knjievnosti. Krlea 1928. godine bizarno preuuje da je Janko Poli Kamov
ibsenovski aktualno napisao svoje antologijske drame maestralno razobliavajui malograanski moral
psiholoki raskrinkanih, raspadnutih obitelji. Kamovljeve Samostanske drame, ovjeanstvo, Mamino
srce potvruju injenicu da Krlea nipoto nije imao pravo jer se u hrvatskoj knjievnosti "unutarnji
naboj psiholoke napetosti" u kvalitativnom dramskom stvaralatvu javlja znatno prije Glembajevih
i to u dramama Janka Polia Kamova o kojima Krlea nije javno prozborio i o njima napisao ni rije.

435
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

I u nastavku ovoga Krleina teksta, autor nie detalje iz svoga knjievnoga,

dramskog stvaralatva, otkrivajui umjetniku intenciju kojom se okree, od
kvantitativnog, ka kvalitativnom dramskom izriaju, po uzoru na Ibsena i
Strindberga. Izostavljajui Janka Polia, i u spomenutu tekstu, i u svim kasnijim
javnim istupima, Krlea koncem dvadesetih i tridesetih godina dvadesetoga stoljea
intenzivno knjievno stvara, objavljujui djela, tematski i stilistiki paradoksalno
slijedei literarni diskurs Kamova. U istom tekstu u kojemu se obratio osjekim
gimnazijalcima Krlea 1928. godine izravno spominje dramsku radnju koja je
ibsenovski konkretna, kvalitativna, apostrofirajui dramsko ishodite u literaturi
Henrika Ibsena, osobito naglaavajui psiholoke dijaloge koji se u hrvatskoj
knjievnosti prvi puta javljaju upravo s njim. Zato je Krlea sebi pripisao ono
znaenje i specifinost koju je u hrvatsku knjievnost unio Janko Poli?

Kamov, erina, Krlea

Krlea je preuivao Kamova, na alost, nijekao je njegovu knjievnost i to

upornim nespominjanjem njegova imena i neoboriva obola kojega je podario
umjetnosti rijei. Istodobno, razvidno je da je Krlea te 1928. godine poznavao
Kamovljevo knjievno djelo, a dovoljno je podsjetiti se da mu je desetak godina
ranije posvetio novelistiki prvijenac Hodorlahomor Veliki koji je potom u svim
kasnijim izdanjima bizarno retuirao, izbrisavi egzaktnu posvetu Janku Poliu u
spomenutoj noveli. Novela Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orli prebolio
Pariz prvi je puta objavljena u zagrebakom Plamenu 1919. godine s indikativnom
posvetom Janku Poliu Kamovu. Naime, u ovoj Krleinoj posveti u prvom izdanju
novele Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orli prebolio Pariz pie:
Uspomeni Janka Polia-Kamova koji je junaki pao sa stegom u ruci.
(Krlea, 1919: 149)

Krlea je trebao poznavati biografiju i knjievno stvaralatvo Kamovljevo,

okruivi se istodobno uskim krugom njegovih poklonika, napose Vladimirom
erinom koji je autorom prve monografije, cjelovite studije2 posveene Kamovu.
Vladimir erina i Miroslav Krlea bili su gimnazijski kolege i komunicirali su
intenzivno i kvalitetno. Na alost, Krlea se nikada nije referirao o erininoj studiji
posveenoj J.P. Kamovu.
I kad erina znakovito citira 1913. godine u svojoj studiji djelo iz 1906. godine
pod naslovom Letteratura tragica autora Sighelea3 kako bi ponajprije pribliio
kamovski knjievni diskurs hrvatskoj kulturnoj javnosti, mladi je Krlea inspiriran
moda i ovim erininim fragmentom koji bi mogao biti literarnim poticajem i znatno
kasnije napisanoga, danas nedvojbeno uvenog Krleina ciklusa o Glembajevima,

2
Vladimir erina uvod opsene studije Janko Poli Kamov, napisane u Veneciji, a naslovljene kao
Nekoliko rijei vremenski datira s nadnevkom 1. srpnja 1913. godine. Sama studija sastavljena od 12
poglavlja napisana je u Firenzi i to, kako je naglaeno, koncem lipnja 1913. godine.
3
erina u petom poglavlju studije Janko Poli Kamov naglaava zanimljivost autora Sighelea koji
je u Milanu 1906. godine objavio djelo Letteratura tragica te komparira neke njegove fragmente s
Kamovljevim knjievnim pristupom, napose obradbu proznih likova.

436
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

kao i znatnog dijela njegove prozne literature. Naime, i u ovoj erininoj studiji,
poznavanje koje je ignorirao, Krlea nailazi na dragocjene retke, uz pomo kojih je
mogao stvarati premise za niz svojih antologijskih likova pa i budueg neurastenika
Leonea Glembaja koji je, kako neizravno parafrazira i erina, svakako, ne znajui
da bi o tom Krleinu antologijskom liku mogla biti rije, zanimljivi artist, no koji
zbog naslijeenih psihikih bolesti dospijeva do fatalnog zloina.
Prije Krleine utjecajne literature Vladimir je erina u svojoj antologijskoj
monografiji nastojao pojasniti u hrvatskoj i svjetskoj knjievnosti jedinstvenu
protoavangardnu umjetnost rijei Janka Polia. Moemo li prihvatiti hipotezu da M.
Krlea nikada nije proitao erininu monografiju Janko Poli Kamov, a istodobno
je razmjenjivao s njime knjievne rukopise i intenzivno komunicirao izmeu dvaju
svjetskih ratova?
Moda je u jasnoj prepoznatljivosti izmeu Krleina knjievnog stvaralatva
i erinine studije o Kamovu pohranjen i klju Krleina negiranja knjievnosti
Kamova i raritetne erinine studije Janko Poli Kamov koja je poetkom
dvadesetog stoljea, zacijelo, imala snanog odjeka meu onodobnim hrvatskim
intelektualcima, ponajvie piscima. U tom je kontekstu zanimljivo izdvojiti i manje
poznati erinin komparativni fragment iz njegove studije u kojemu se uoavaju i
prepoznatljivi krleinski, stilemi:
Poznam jednu sliku, ali ne znam ija je, ni gdje je vidjeh: bludnica u jednoj sasvim
neurednoj, preruenoj sobi, razvalila se na prevaljenom stolcu pred velikim neistim,
mutnim ogledalom ... (erina 1977: 201).

Kamov prije Krlee pie drame po uzoru na Ibsena

U drugom dijelu Kamovljevih Samostanskih drama, a rije je o tekstu Djevica,

u psiholoki nijansiranom dijalogu dvaju mukih likova, Boka i Ive, eksplicitno je
spomenut upravo Ibsen, a navedena su i njegova djela. Zato je Krlea nainio takav
propust i javno se prikazao, u ovom konkretnom aspektu, nedovoljno informiranim
piscem te izostavio Kamova, znakovito je i poticajno pitanje, a jedan od empirijski
poticajnih odgovora nalazi se u neponovljivim dijalozima drame Djevica. Ono
to zauuje vie od injenice Krleina javnog izostavljanja Kamova u predavanju
u Osijeku 1928. godine jest tvrdnja ovog klasika hrvatske knjievnosti kojom je
nastojao obznaniti da su u njegovim dramama iz ciklusa o Glembajevima prvi puta
u hrvatskoj knjievnosti napisani psiholoko nijansirani dijalozi po uzoru na Ibsena.
No, Kamov je prije Krlee pisao otvoreno slijedei H. Ibsena, a u drami Djevica,
u psiholoki znakovitim dijalozima spomenut je izravno ingeniozni Nordijac, pri
emu Janko Poli u istom fragmentu nie i antologijska Ibsenova knjievna djela:
BOKO (promatrao ga lagano; onda stresao duvan na sto i poao do prtljage): to
nosi?
IVO: Rubeninu i Ibsena. Ne zna, ko je prljaviji.
BOKO: Ne razumijem.
IVO (sparno): Htio je ovjeka slobodna, osamljena i jaka u Neprijatelju puka i napisao
Sablasti. U Stupovima je drutva htio istinu i napisao Divlju patku. Blamirao se
(Poli 2000: 89-90).

437
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

I Darko Gaparovi u znanstvenoistraivakoj monografiji Kamov podcrtava

primijenjenu dramaturku formulu u Kamovljevu dramskom djelu, dobro poznatu
u Ibsenovu stvaralatvu, a osobito je vrijedno Gaparovievo fokusiranje upravo
Kamovljevih Samostanskih drama u kojima se "Kamov prvi put izrazitije otkriva
kao dramatik ibsenovske provenijencije" (Gaparovi 2005: 275).
Kamovljeve je Samostanske drame, hipotetiki predmnijevamo, trebao proitati
Krlea jer predloci tekstova upravo te Dramatizovane studije u dva dijela prepuni
su koincidencija nazonih u Krleinu dramskom ciklusu o Glembajevima i izrazito
uoljivih podudarnosti napose razvidnih u znakovitom paralelizmu dvaju tekstova:
Kamovljeve drame Orgije monaha i Krleine drame Gospoda Glembajevi.
Moda je uzrok Krleina preuivanja Kamova u Osijeku 1928. godine i njegova
ignoriranja istine da je Kamov znatno prije njega pisao drame po uzoru na Ibsena,
pohranjen u injenici amalgamskog vezivanja Krleine literature uz kamovski
knjievni, kreativni diskurs. Odgovara li istini hipoteza da je sve popularnijem i
u hrvatskoj literaturi utjecajnijem Krlei odgovaralo viedesetljetno neutraliziranje
Kamovljeve protoavangardne pojavnosti u hrvatskoj i svjetskoj knjievnosti?
Istodobno, jamano je da je sve nepoznatiji, zakanjeli, pomalo egzotini Kamov
postajao snano tematsko i stilistiko izvorite znatnog dijela Krleine umjetnike,
literarne inspirativnosti.
Krleina se drama Gospoda Glembajevi knjievno i teatarski dogodila u
idealnom socijalnom trenutku njegove izraene umjetnike afirmacije, na zamjetnom
vrhuncu njegove stvaralake zrelosti. Gospoda Glembajevi antologijsko je Krleino
dramsko ostvarenje koje pripada poznatoj trilogiji, zajedno s dramama U agoniji i
Leda, a koje su nastale izmeu 1928. i 1930. godine. Krleina je drama Gospoda
Glembajevi praizvedena 14. veljae 1929. godine, u politiki delikatnom hrvatskom
povijesnom kontekstu, u okviru kojega, unato sustavnim kritiarima, kako desne,
tako i lijeve politike opcije, Krlei nitko nije mogao osporiti sve vii drutveni i
umjetniki ugled.
O tomu svjedoi i injenica da su gotovo sve uloge na praizvedbi drame
Gospoda Glembajevi podijeljene onodobnim hrvatskim glumakim prvacima, kao
to je, primjerice, bio jedan od ponajboljih tadanjih hrvatskih dramskih glumaca
Dubravko Dujin koji je glumio Leonea Glembaja. Jedino je barunicu Castelli-
Glembay glumila onodobna poetnica, Bela Krlea, Krleina supruga, kasnije
proslavljena hrvatska teatarska glumica, to takoer ukazuje na snaan utjecaj
Krlee na tadanju hrvatsku teatarsku vrhuku. Naime, tri dana prije premijere,
teatarsko je gledalite bilo rasprodano, a uspjeh je cjelokupne kazaline veeri bio
velianstven. Zanimljivo je da je praizvedbu drame Gospoda Glembajevi reirao
Krlein kolega iz IV. razreda puke kole Alfons Verli, no ono to ostaje zagonetno
jest Krleino ponaanje upravo na tom kazalinom dogaaju. Nakon nezapamenog
uspjeha praizvedbe drame Gospoda Glembajevi i panegirinog ushita publike koja
je, uz glumce, pozivala na pozornicu i autora Krlea se nije pojavio.
Aplauz koji je bio namijenjen Krlei na toj uvenoj praizvedbi drame Gospoda
Glembajevi zasluio je, zacijelo i Janko Poli Kamov. No, Kamov je, na alost, bio
posljednji hrvatski pisac na kojega se tada pomiljalo. Lucidnom Krlei na vrhuncu
stvaralake zrelosti i popularnosti Kamov je mogao biti izvorite trajnog umjetnikog

438
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

nemira i grizoduja, ne samo zato jer je Janko Poli gotovo dva desetljea ranije pisao
po uzoru na ibsenovsku dramatiku koju je Krlea ipak umnogome i prepoznatljivo,
mnogogdje i epigonski slijedio, preuujui svoga hrvatskoga preteu, ve i stoga
jer je u Kamovljevoj literaturi iznaao autentine literarne motive, kao to je
antologijski sukob senzibilna, neurastenina intelektualca s ocem.

Kamovljevi Sabljakovi i Krleini Glembajevi

U trenutcima Krleine knjievne slave i uspjeha Gospode Glembajevih u

literarno i kulturno relativno provincijalnoj Hrvatskoj, malo je tko posegnuo za
Kamovljevim Samostanskim dramama, a napose Orgijama monaha u kojima je
knjievna paradigma razotkrivanja dvostrukog morala u malograanskoj obitelji
dovedena do snanog dramskog kreenda koji se znakovito zrcalio upravo u
dijalokom konfliktu oca i sina. Druga scena Orgije monaha koja se odigrava pred
zoru, u oskudnom interijeru, u sobi u kojoj je zamjetan nered, na zidovima koje vise
portreti te u kojoj se nalaze i police s knjigama, u znaku je psiholoki iznijansiranih
dijaloga s, nerijetko nihilistikim tonovima likova koji se osjeaju izgubljeno,
demoralizirano, zapleteno, u vrtlozima nemoi, nerada, izgubljenih entuzijazama i
iluzija. No, ba u tom prizoru Kamov voen pravilima vrsne psiholoke dramatike
knjievno virtuozno prikazuje fatalni, emotivno nabijeni dijalog protagonista
Vladoja Sabljaka te antagonista Oca Sabljaka u okviru kojega se likovi bolno
ogoljuju, a u meusobnim prijeporima, optubama, krivnjama antagonist biva
poraen, uniten, nitavan.
Vladoje Sabljak jedan je od antologijskih Kamovljevih likova, s uoljivim
autobiografskim refleksijama u kojima je Janko Poli znakovito prepoznatljiv, a koji
je mogao toliko impresionirati Krleu da je vie od dva desetljea kasnije taj dramski
Kamovljev lik znaenjski, stilistiki inkorporiran u literarni meritum Krleina
junaka Leonea Glembaja. Na alost, u onodobnom su hrvatskom knjievnom
miljeu bila dostatna dva desetljea temporalne distance da se Kamovljev protagonist
Samostanskih drama Vladoje Sabljak gotovo u potpunosti zatre i zaboravi.
U drugoj sceni drame Orgije monaha Vladoje Sabljak avangardno se razotkriva
kao slobodarski ruitelj regresijskih, tradicijskih dogmi, a napose one uvrijeene
institucijske, religijske, farizejske. Ipak, na izrazito originalan nain on je i kristoliki,
kranjevievski, pa i krleiodni buntovnik hrvatske drame s poetka dvadesetog
stoljea, a to je razvidno i iz ovog isjeka:
VLADOJE: I Hrist je dizao pale veli historija. Hrist je ljubio Magdalene odgovara
ironija. Hrist je bio bog veli pria: Hrist je bio delikvent, odgovara ivot za Izrael!
ispravlja znanost (Poli 2000: 68).

Neponovljivu psiholoku snagu izotrena, intelektualistikog dijalogiziranja

s nepredvidljivim epilogiziranjem na koncu gotovo svakoga izriaja koji podsjea
na kafkijansku istraiteljsku atmosferu, Vladoje Sabljak pokazuje na koncu Scene
druge u drami Orgije monaha u dramski maestralno prikazanom konfliktu s Ocem
Sabljakom. Umoran, u oima sina moralno obiljeen do konca ivota, istodobno
krajnje podrugljiv, Otac se gradacijski razotkriva pred rjeitijim, argumentima
oboruanijim, superiornijim sinom Vladojem Sabljakom u svoj svojoj egzistencijskoj

439
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

bijedi na koncu preobraavajui se u beskrvnu sablast koja u rasutim papirima,

kvazidokumentima trai krhotine razmrvljene ljudskosti te u potpunom sumraku
uma biva konano ivotno uniten.
Otac Sabljak gotovo identino dramski i strukturalno figurira kao Krlein
antagonist u kultnoj drami Gospoda Glembajevi Ignjat Glembaj koji u razornom
dijalogu sa sinom Leoneom Glembajem egzistencijski biva zgaen do potpune
ljudske nitavnosti. Naime, Vladoje Sabljak iz Kamovljeve drame Orgije monaha
prepoznatljivo strukturalno egzistira kao i Leone Glembaj iz drame Gospoda
Glembajevi. Je li taj knjievnopovijesni paralelizam sluajan? Je li Krlei dva
desetljea od nastanka i rukopisnog obznanjivanja dramskog djela Orgije monaha,
a kad je uprizorena drama Gospoda Glembajevi, preostalo uporno i bizarno
ignorirati Kamova te zamesti svaki trag koji bi javno i egzaktno upuivao na tako,
pozornosti vrijednu knjievnu koincidenciju? Istodobno, Krlea nije tedio svoj
literarni talent u onom segmentu u kojemu je bio u prednosti, a rije je o osebujnom
literarnom stilu, leksiku, psiholoki razraenijim dijalozima.
Usprkos inkorporiranim germanizmima i pseudobaroknoj kienosti imaginarnih
imena dramskih junaka Krleine drame Gospoda Glembajevi koji se u komparaciji
s Kamovljevim pukim, hrvatskim, lapidarnim imenima likova iz Samostanskih
drama doimlju, navodno umjetniki superiornijima, a s ime moemo izraziti i
potpuno neslaganje jer takav se krleinski stil sve vie doimlje i anakronim, Krlea je
upravo takvim stilistikim zahvatima u ibsenovski krajnje psiholoki naelektrizirano
dramsko tkivo pokazao, ne samo svoju literarnu pomodarsku kratkovidnost,
ve i moguu bojazan od Kamova kojega se nipoto nije smjelo povezati s njim.
Naime, Krlea se, zacijelo, hipotetiki nasluujemo, nastojao knjievnoumjetniki
distancirati od Kamova. Krlein stoerni literarni motivski sukob koji ga je trajno
literarno provocirao i u dramskom i u proznom stvaralatvu, a rije je o gotovo
istraiteljskom, gradacijskom sukobu: otac sin, razvidan je, dakle, i u Kamovljevoj
knjievnosti. Ako nije tematski, je li u stilskoj i leksikoj doraenosti Krlea
umjetniki superioran u glembajevskoj dramskoj trilogiji u hrvatskom i europskom
knjievnopovijesnom kontekstu, u odnosu na Kamovljev dramski diskurs?
S dananje distance kad je dosege hrvatske knjievnosti, napose one dvadesetoga
stoljea, potrebno nanovo valorizirati te kriterijski preslagivati, moglo bi biti
dvojbeno je li Krlein knjievni stil u drami Gospoda Glembajevi doista superioran u
usporedbi s Kamovljevim te je li i njegov leksik u dramskom ciklusu o Glembajevima
sa zaguujuim, iritantnim germanizmima tako stilistiki nedostian kroatiziranoj
lapidarnosti Janka Polia, krleinskom intelektualistikom, ironijskom diskursu,
usprkos.
U drugom prizoru Kamovljeve drame Orgije monaha koja pripada prvom dijelu
njegovih Samostanskih drama u kojemu je autor psiholoki ralanio sloeni odnos
oca i sina, razvidan je nukleus budue Krleine drame Gospoda Glembajevi. U
zastraujue alijeniranim tonovima otac i sin pokazuju egzistencijsku nemo jedan
prema drugomu, a posebice je znakovito istraiteljsko, dehumanizirano ozraje u
kojemu se dva mukarca u okrutno bolnom dijalogiziranju ogoljuju do grotesknog
upitnika smislenosti vlastite opstojnosti. Vladoje Sabljak skrivajui se iza oklopa
intelektualistike retorike, ubojitim, krajnje nihilistiki stiliziranim dijalozima,

440
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

postupno skida cinian osmijeh i podrugljivost s lica svoga oca kojima mu

razotkriva, ne samo vlastiti ivotni kredo, ve mu energino i veristiki bjelodano
daje do znanja koliko je duboko zagazio u nemoral i la, okruivi se kvaziidealima.
Na gotovo identian psiholoki nain reagira i Leone Glembay koji u
snanim dijalokim driblinzima naturalistiki ogoljuje oca Ignjata Glembaya
do karikaturalne neprepoznatljivosti i konane vitalistike nitavnosti. Vladoje
Sabljak beskompromisno servira ocu skrivene detalje njegove cjelokupne duhovne
prostituiranosti, obruavajui se na konvertitsku logiku prilagodljiva poluinteligenta
koji na provjerenim parolama o domovini i vjeri gradi i grabi sebi temelje nemoralne
egzistentnosti. Gotovo inkvizitorski, razorno istraiteljski sin skida koprene lai sa
ivota vlastita oca koji biva razoruan istinom. Miroslav je Krlea, nedvojbeno,
trebao odlino poznavati Kamovljeve Samostanske drame, s dijalokim obrascima
inkorporiranim u danas antologijski dramski ciklus o Glembajevima. Dramski
diskurs u kojemu je prikazan sukob sina i oca pripada klasici novije hrvatske
knjievnosti, no Leone Glembay u dramaturkom je postupku ipak odraz originala
Vladoja Sabljaka, a Ignjat je Glembay krleinski, stilistiko znalaki obraeni Otac
Sabljak. Pravo znaenje Krleine drame Gospoda Glembajevi u kontekstu, ne samo
Krleina literarnog stvaralatva, ve cjelokupne novije hrvatske knjievnosti, dakle,
nije mogue ispravno determinirati bez neizbjena strukturalnoga paralelizma s
Kamovljevim Samostanskim dramama, napisanim dva desetljea ranije.
Kamov je u Orgijama monaha dramski i dramaturki virtuozno prikazao
antologijski sukob oca i sina, po svim uoenim obrascima ibsenovske dramatike
te je bio nezaobilazni Krlein pretea u dramskom stvaralatvu, napose njegovu
ciklusu o Glembajevima. Krlea kao da prati Kamovljeve knjievne tragove, a
to je razvidno u spomenutom psiholoki virtuozno zapletenom dijalogiziranju
protagonista i antagonista. I jedan i drugi sin, dakle i Vladoje Sabljak i Leone
Glembay beskompromisno i prepoznatljivo slino etiki raskrinkavaju i kobno,
tragino unitavaju oeve verbalno usmrujui njihov nemoral, to ih je naposljetku
i egzistencijski bespovratno unitilo.
I dok se Krlea u drami Gospoda Glembajevi nastoji znalaki prilagoditi
zahtjevima knjievne, kao i teatarske publike kojoj na trenutke i trivijalno podilazi
podastirui joj pikantnu ljubavnu i preljubniku intrigu, Kamov se fanatino okree
esejistikom fragmentarizmu, ciljano se poigravajui, ne samo rijeima, ve i sasvim
istrgnutim grafemskim simbolima, cinino im se klanjajui, a sve u smjeru katarzine
rezultante razotkrivanja nemorala antagonista Oca, sublimiranog kroz civilizacijski
iru i upozoravajuu poruku, u hrvatskom nacionalnom, ali i europskom kulturnom
i politikom obzorju. Slinu je intenciju neoboriva denunciranja malograanskog
kvazimorala iz Kamovljeve drame Orgije monaha nepogrjeivo slijedio i Krlea u
drami Gospoda Glembajevi, a sinovi Sabljak i Glembay konkretnim, usudnim
dokazima konano i bespovratno unitavaju vlastite oeve.
Glembajevski prepoznatljivi dijaloki konflikt oca i sina eksplicitno je nazoan
u Kamovljevoj drami Orgije monaha:
OTAC: Razvratnie!
VLADOJE: I nije no da se dere. Ali intelekti itaju, oe, jer dou prije do knjige negoli
bludilita Intelekti, oe, ne analfabete! Oni koji umiju i mogu itati. Oni!

441
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

OTAC (nestrpljivo): A ti bi htio?

VLADOJE: Da itatelji i nadalje itaju va "Moral" dok nema drugih knjiga, ali da im
otkrijem pseudonim!
OTAC: Liberalista! (Poli 2000: 77, 78).

U meusobnom, sve teim rijeima obiljeenom, verbalnom sukobu Vladoje

Sabljak, podastirui obiteljske argumente, ali i neoborive pismene injenice
razraunava se s ocem i njegovim nemoralom, ponienjima. I dok Vladoje u tom
sve usijanijem dijalogu biva svakom novom milju verbalno superiorniji, emotivno
rasplamsaniji, faktino dominantniji, Otac gubitniki postaje sve tii, nesigurniji,
nevidljiviji, nestajui naposljetku iz tog drugog prizora drame Orgije monaha kao
suvina sablast, nekontroliranih trzaja tijela i mimike lica, da bi u treem prizoru
drame ivano rastrojen, lukavo i oprezno proao scenom s revolverom u ruci.

Antologijski sukob: Ignjat Leone iitava se u

Kamovljevim Orgijama monaha

U morbidnoj duhovnoj atmosferi, s dubokim egzistencijskim strahovima i

individualnim kompleksima maestralno prikazanima u Kamovljevim Samostanskim
dramama i Miroslav je Krlea mogao pronai temelje knjievne inspirativnosti
svojeg kasnije napisanoga glembajevskog ciklusa u kojemu dominiraju mrani
dijalozi, meusobna optuivanja, bolne rekonstrukcije grijehova iz prolosti,
potisnute anksioznosti pojedinaca, izoblieni muko-enski odnosi temeljeni na
gloenju, preljubu, amoralnosti.
Iznimna dramska, literarna snaga protagonista Orgija monaha, a rije je o
Vladoju Sabljaku, autentinom je umjetnikom energijom nadvladala knjievno
ozbiljenje Leonea Glembaya koji se s dvadesetgodinjim zakanjenjem u odnosu
na apsurdno ignoriranog originalnog Sabljaka, doimlje kao ve vieni hrvatski
krleinski intelektualac. Antologijski literarni sukob Leonea i Ignjata Glembaya iz
drame Gospoda Glembajevi u navedenu hrvatskom knjievnom komparacijskom
kontekstu mogao bi imati ishodite u Kamovljevim Samostanskim dramama
napisanima po uzoru na Henrika Ibsena, a posebice u drami Orgije monaha koja
je Krleu mogla nadahnuti vrsnom psiholokom dramatikom i skandaloznim
dijalozima sina i oca:
VLADOJE (uvijek dri spise): I bio si poten! I jesi jo! I ostat e! Morao si prevariti
jednu enu da prevari samoga sebe; poniziti jedno dijete da uzvisi nas unititi crv
prevrata, strast, novosti da ispie suhe, solidne, kolske knjige Izliti revolucionarnost
meu bezganike da stvori familiju poretka, buroazije Zato sam napisao
OTAC (u demensi ponavlja): Napisao napisao. (Zamagljeno sio u kut, na fotelju):
Napisao (Poli 2000: 79).

Ba kao u Krleinoj drami Gospoda Glembajevi i u Kamovljevoj drami Orgije

monaha psiholoko razobliavanje moralno devijantnoga oca koji se poniavajue
egzistencijski ogoljuje pred sinom do znakovite figurativnosti suvina ovjeka zbiva
se u jednoj jedinoj kobnoj noi. Bahata superiornost i oholi cinizam gotovo su
znaenjski identini i kod Oca Sabljaka i kod Ignjata Glembaya, a upravo u toj

442
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

prevratnikoj noi kada su pale sve lane barijere i maske izmeu oca i sina, zbiva
se iznenadna i zastraujua metamorfoza dramskih antagonista, i u Kamovljevim
Orgijama monaha, i u Krleinim Glembajevima te oni zarobljeni argumentiranim
dokazima i virtuoznim verbalnim nadmetanjem bivaju konano uniteni.
Ovaj je prepoznatljivi dramski obrazac Krlea u prekretnikim, stvaralakim
danima kada je njegov umjetniki i drutveni utjecaj bio na vrhuncu u hrvatskoj
knjievnosti, a rije je o koncu dvadesetih i tridesetim godinama dvadesetoga
stoljea, mogao iznai i inspirirati se i u knjievnoj, rukopisnoj ostavtini Janka
Polia Kamova koja je ipak cirkulirala posredstvom Drutva hrvatskih knjievnika
kao i meu onodobnim vodeim hrvatskim intelektualcima s kojima je Krlea
kontinuirano komunicirao, kao to su primjerice: J. Benei, M. Marjanovi, V.
erina i drugi. U tom je kontekstu hrvatskog knjievnopovijesnog paralelizma
Kamov Krlea vrijedno izdvojiti literarni antologijski sukob oca i sina, a to je
razvidno na kraju drugog prizora Kamovljeve drame Orgije monaha:
OTAC (raskolaio se): U spisima. (I odmah mu problijedie usne. Onda je poao k
njemu; ali odmah stao ko bik)
VLADOJE: U spisima, da. Tamo se iz dualizma vaih savjesti, stida i dua raa jedna
besavjesnost, jedna besramnost, jedan mozak. (Prsa o prsa): Tamo na kadaveru
tvoga ivota i linosti. (A tu je neto zatropotalo, za vratima, u polusvjetlu.)
(Poli 2000: 80).

U ovom prizoru kamovskoga teatra stanja, lienoga svakog izvanjskoga odraza

akcije, morbidna, psiholoki krajnje naelektrizirana egzistencijalnost protagonista i
antagonista svedena je na nagonski ugriz otkrivanja zagonetke cjelokupne ljudske
smislenosti. Kamovljeva je umjetnika vizija u Samostanskim dramama mrana,
drska, odsjena, bizarna te nudi odgovor kroz izravnu ljudsku individualnu
odgovornost za sav nagomilani apsurd i nemoral koji se, kao to je to razvidno u
Orgijama monaha moe sasvim egzaktno, podastrtim injenicama i dokazati.
No, Kamov je, iznad svega, beskompromisni buntovnik koji nijee tradicijske,
malograanske temelje, ne samo organiziranog, institucijskog drutvenog ustroja,
ve i sveukupne ljudske egzistentnosti, negirajui patetinost, deklamatorstvo i
etiko licemjerje ovjeanstva uope, nastojei osebujnim dramskim diskursom
razbiti zrcalno lanu, montiranu predodbu svijeta. Krlea je, stvarajui na slinim
idejnim, stilskim, filozofskim, knjievnim koordinatama, desetljeima kasnije,
morao osjetiti kreativnu, anticipacijsku, stvaralaku energiju svoga hrvatskoga,
knjievnog prethodnika, pretee i uzora Janka Polia Kamova, literatura kojega je
nesluenu njegovu preuivanju usprkos, amalgamski, argumentirano, nerazdvojno,
trajno povezana upravo s knjievnou koju je desetljeima stvarao te istodobno
nosio prestinu titulu najutjecajnijega hrvatskoga pisca dvadesetoga stoljea.
Je li se sukob Sabljakovih, oca i sina iz Kamovljeve drame Orgije monaha
kafkijanski dva desetljea kasnije preobrazio u konfliktni antagonizam Glembajevih,
oca i sina iz Krleine drame Gospoda Glembajevi? Unato drukijem kroju
odijela aktanata i iritantnim, krleinskim, pomodnim germanizmima, odnosno
uklopljenim reenicama ispisanima na njemakome jeziku, u slinim, statinim,
dramskim prizorima, izgledaju gotovo jednako bijedno, dehumanizirano izgubljeno
u mraku obiteljskih nemoralnih tajni. Oevi i sinovi meusobno se verbalno ujedaju

443
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

do konanog sloma slabijih, argumentima dotuenih antagonista. Krlea slijedi

Kamovljevu teatarsku ideju vodilju, kroz ibsenovski dramski koncept, hotimice
pronalazi provjereno argumentirane dokaze kako bi moralno, psihiki, a potom i
tjelesno, potpuno unitio lik oca, odnosno, Ignjata Glembaya, psiholoki ga mrvei
do karikaturalne ljudske negacije svih moralnih vrijednosti:
GLEMBAY: Bez materijalne podloge sve je to tlapnja i luft! I ti nisi imao prava da onako
zaprlja moju obiteljsku ast! Das war vollkommen respektlos deinem eigenen Vater
gegenueber!
LEONE, s osjeajem gaenja, vie nervozno nego svijesno, baci starome na polituru
stola ona dva pisma lila boje to ih je bio itao dolje u salonu: Molim lijepo! Izvoli!
GLEMBAY uzme nakon stanke pisma sa stola, ita i ne shvaa: ta je to?... (Krlea
1981: 88).

U drami Gospoda Glembajevi autor na strukturalno gotovo identian nain

kao i Kamov u drami Orgije monaha finalizira dvosmjerni sukob: sin otac, a
konani slom antagonista prikazan je studiozno, psiholoki minuciozno razraeno,
avangardno prevratno, ali i sa strpljivou naturalistikog promatraa koji
fotografskim memorijskim zapisom kraha naizgled neoboriva, bahatog mukarca,
na trenutak iritira detaljistikom ralambom kobnog egzistencijskog raspada
osobnosti u temporalno kratkom, izoliranom odsjeku.
I Otac Sabljak i Ignjat Glembaj samo u jednoj fatalnoj noi nestaju s literarno
ozbiljene, dramske, fiktivne ivotne pozornice, no vjerojatno sasvim egzaktne
u jednom od potencijalno moguih knjievnih svjetova koji su udnim spletom
okolnosti paralelno podudarni, kako kod Kamova tako i kod Krlee, gradacijski
temeljito preobraavajui se, od nedodirljivih, malograanskih, utjecajnih
poluinteligenata, duboko uronjenih u kaljuu onodobnih unosnih graanskih
socijalnih poloaja do nijemih, ibsenovskih sablasti koje u posljednjim trzajima
izgubljenih ivota apsurdno pokuavaju skupiti krhotine vlastitih egzistencijskih
upitnika. Tako je na koncu Scene druge u drami Orgije monaha Kamov ovako
prikazao kobnu metamorfozu antagonista:
OTAC (ko sablast, bez zvuka samo to je trznuo obrvama i odmah poletio k stolu, bez
daha, ko dim, uzeo spise, pa jo, papirie, odreske, jo i sunuo na lijeva vrata, bez
oiju. Duh.) (Poli 2000: 80).

Kraj ina drugog Krleine drame Gospoda Glembajevi znakovito podsjea

na zavretak, takoer drugog ina Kamovljeve drame Orgije monaha, a konani
krah antagonista Ignjata Glembaya, iako opirnije ekspliciran, s prikazom njegova
teturanja do stola i egzaktnim fiziolokim tjelesnim transformacijama, zorno
nalikuje Kamovljevu Ocu Sabljaku, a to je razvidno iz ovoga fragmenta:
Glembay hvata se za srce kao da ga probada. Uzdie kao da se gui i ide do otvorenog
prozora i tamo udie noni zrak. Njemu je vidljivo pozlilo. Kao pijan dotetura do zida i
zvoni sluzi. Tiina. uje se zvono negdje daleko u hodniku. Tiina. Sluge nema. Glembaju
je zlo (Krlea 1981: 93).

Zamjetna slinost, umnogome i podudarnost drugog ina Kamovljeve drame

Orgije monaha s drugim inom dva desetljea kasnije nastale Krleine drame
Gospoda Glembajevi poticajna je u prouavanju nezaobilaznih relacija ovih dvaju

444
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

hrvatskih knjievnih klasika. Kroatist, teatrolog Darko Gaparovi u monografiji

Kamov ukazuje na ovu knjievnu paralelu antologijskoga dramatskog sukoba: otac
sin, kamovsko-krleinskog literarnog ispreplitanja te znakovito zakljuuje:
Treba li uope dvojiti da se time prepoznaje u svemu analognim drugom inu Gospode
Glembajevih, gdje se kroz konfliktni odnos Leonea i starog Glembaja i strukturalno
i psiholoki upravo doslovno ponavlja spomenuti obrazac (Gaparovi 2005: 276).

Kamov je dva desetljea prije Krlee knjievnoumjetniki kreirao istinu svoga

vremena izvan realistikog prikaza svijesti i izvanjske eksplikacije koja je za njega
bila minorna i nedostatna te se izravno koncentrirao prema prodoru u unutarnju
ekspoziciju egzistencijskog bitka. Imperativno slijedei tenju i k veristikoj snazi
razotkrivanja ljudske egzistentnosti, Kamov, bjeei od stvarnosti u kojoj otkriva
posvemanju logiku apsurda, na antiesteticistikim spoznajnim temeljima, meteorski
prodire u ljudsku svijest, okrutno ogoljenu, zastraujue ispraznu, nihilistiki
besmislenu. Krlea je slijedio Kamovljeve znaenjske paradokse koje je znalaki
iitavao u njegovim knjievnim djelima, nastojei na slinim, prepoznatljivim
pa i identinim premisama odgonetnuti ljudsku egzistencijsku zagonetku te u
krajnje apsurdnom ironijskom kontekstu subjektivizirati kriterije kronoloke
vjerodostojnosti, s dominantnim, proizvoljnim vremenskim odnosima, odnosno
uoljivo psiholokom doivljavanju vremena. Izrazita kamovska uporaba okantnih,
semantiki disperznih sklopova, uz neizostavno razbijanje homogenosti narativnog
paragrafa s poantiranjem potpunog besmisla u kaotinom svijetu u kojemu vlada
kobna inverzija morala i nemorala, knjievni je imperativ i Miroslava Krlee koji ga
je, kao i desetljeima ranije Kamova, nepogreivo vodio k beskompromisnoj kritici
dekadencije graanskoga drutva.

Zakljuak

Svako je umjetniko, knjievno djelo ispisano u neodvojivu kontekstu nacionalne

kulture kojoj pripada. Unato svojevrsnom moguem prikrivenom ili otvorenom
antagonizmu i hipotetskoj, oponentskoj relaciji prema nacionalnom kulturolokom
kontekstu, svako novo umjetniko djelo ponajprije ispisano je pismom kojem
ga je kultura, uope, mogla nauiti. Primjerice, usprkos tomu to se avangarda
umnogome odreuje kroz deklarativno nijekanje svih tradicijskih vrijednosti,
neosporna je injenica da avangardni umjetnici imaju iluziju o uzvienosti svoje
kreativne slobode.
Janko Poli Kamov potekavi iz hrvatske tradicionalne sredine u kojoj su
knjievno dominirali pisci kao to su: Maurani, Mato, a svakako i Kranjevi
koji je upravo izravno literarno utjecao na njega, nije mogao, a ni htio, anulirati,
ignorirati, umjetniki bojkotirati, opstojnost nacionalne kulture i prekretnikog
povijesnog trenutka u kojemu se naao i od kojega je, iznad svega, uio. Izmorenost
stvaralakog duha i posvemanja utilitarnost unutar hrvatske knjievnosti, napose
njezina budniarsko-davorijska neumjerenost te kontekst stranakih podmetanja,
ispraznog frazerstva sutinski su, meu ostalim znakovitim i respektabilnim
imbenicima vezanima uz osobnost ovog hrvatskog knjievnog klasika, pokrenuli
buntovniki Kamovljev ego k negaciji tradicijskih, duhovno okotalih dogmi.

445
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

Kamov je stvarao drukiju literaturu, nepogrjeivo je odvajajui od postojee,

podastrte, nerijetko anemine estetinosti te radikalno spajao vlastiti diferentni
protoavangardni literarni izriaj s bolno ogoljenim veristikim realitetom. Janko
Poli Kamov znatno prije Miroslava Krlee knjievnostvaralaki neprolazno
spoznao je farizejsku ljudsku ispraznost i univerzum metafizikog, svakako i
konkretnog politikog, tonije politikanskog licemjerstva te je umjetniki zasvagda
ukazao na fenomen hrvatske knjievne lai.
Da je Krlea itekako trebao biti svjestan Kamovljeva iznimnog i nezaobilaznog
znaenja u hrvatskoj knjievnosti svjedoi injenica da je 1919. godine u Plamenu
tiskan Krlein novelistiki prvijenac Hodorlahomor Veliki u cijelosti posveen
uspomeni na Kamova, no koju je u kasnijim tiskarskim izdanjima ove proze Krlea
apsurdno eliminirao, krivotvoreno je negirajui znakovitom utnjom, ignorirajui
egzistiranje Kamova, apsurdno ga bojkotirajui tijekom vlastite dugogodinje,
knjievne, publicistike karijere. U svim kasnijim proznim izdanjima Krleine
literature novela Hodorlahomor Veliki redovito se tiskarski objelodanjivanja, ali
bez autentine posvete Janku Poliu Kamovu. Zato?
Kamov se paralelno suprotstavljao, ne samo ideologiji svoga vremena, ve
normama postojeih knjievnih kanona. Upravo je to bio zacrtani, usudni Kamovljev
putokaz k nedostinoj iluziji o bezgraninoj, vlastitoj kreativnoj slobodi, ba kao
i dekanonizaciji postojeih knjievnih postulata. Krlea je, na alost, neobjanjivo
ignorirao Kamova i na taj nain doprinio viedesetljetnoj amneziji usmjerenoj prema
tom jedinstvenom, prerano preminulom piscu hrvatske i europske protoavangardne
provenijencije.
Kamov iznalazi autentinu literarnu genezu, nepogrjeivo slijedei tragove
Ibsena, Strindberga, ali i simbolista, parnasovca, naposljetku negirajui i njihove
knjievne kanone, buntovno inzistirajui na autohtonoj opciji, kao i iluziji vlastite
kreativne slobode.
Krlea gotovo dva desetljea nakon Kamovljeve kobne smrti epigonski ponavlja,
u zamjetnom dijelu i preslikava njegov knjievni kanon, otkrivajui Ibsena i
Strindberga u glasovitu predavanju osjekim gimnazijalcima i studentima 1928.
godine, stvarajui slojevite, danas antologijske, knjievne tekstove u drugom vremenu
i prostoru, no uz nijemo ignoriranje neprijepornoga pretee avangardnih stremljenja
u hrvatskoj, ali znatnim dijelom i u europskoj knjievnosti Janka Polia Kamova.
Enigmatino je u povijesti hrvatske knjievnosti zato je Krlea preuivao
Kamova i onda kad ga je, slijedei zdravorazumsku logiku, odnosno evidentnu
povijesno zabiljeenu kronologiju dogaaja, morao spomenuti, a bilo je to upravo
u Osijeku 1928. godine. Znakovito je i istraivaki poticajno stilistiko i tematsko
preklapanje knjievnih djela obaju hrvatskih klasika u razliitim vremenskim
odsjecima, pri emu je jasno da Krleino ignoriranje i bojkot Kamova nisu sluajni,
ve hotimini pievi izbori mentalne aktivnosti. Umjetnika poveznica koja
neobino intuicijski, estetski i spoznajno spaja knjievnosti Janka Polia Kamova i
Miroslava Krlee ne moe se ignorirati.
Janko Poli Kamov desetljeima je bio specifino ekskomuniciran, gotovo
mistino uklet i tragino, autodestruktivno izgnan, u skladu s umjetnikim imenom

446
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

kojega je sebi nadjenuo, ne samo iz hrvatske knjievnosti, ve i europske literature.

Avangardno je nainio iskorak te pribjegao dekanonizaciji postojeih knjievnih
normi unutar hrvatskoga knjievnoga nasljea.
Miroslav Krlea startao je kao knjievnik svojim poetnikim, ranim radovima
umnogome ondje gdje je Kamov stao, slijedei njegov protoavangardni, inovativni
trag dekanonizacije literarnih normi koje su se nalazile u hrvatskoj knjievnosti.
Krlea je, zacijelo, neprogrjeivo trebao znati da je Kamov onaj autentian hrvatski
knjievnik koji je usprkos radikalnim natruhama dekanonizacije knjievnosti kao
umjetnikog artefakta prekretniki znaajan i nezaobilazan u povijesti hrvatske
knjievnosti te je autosugestivno, imperativno nastavio njegovim stvaralakim
putom. Bizarnom utnjom i ignoriranjem Krlea se ograuje i formalno distancira
od Kamova, svoga starijeg, preminulog umjetnikog pretee.
Znakovito je da Janko Poli Kamov, unato sve nagrienijem zdravlju i
posvemanjoj egzistencijskoj oskudici grevito i nevjerojatno ubrzano, kozmolokom
snagom neshvaena umjetnikog genija ispisuje u razdoblju od 1904. do 1910.
godine tisue stranica knjievnih tekstova od kojih su neki od najznaajnijih
objavljeni posthumno, vie od pet desetljea nakon autorove smrti, odnosno 1958.
godine, a znatan je broj neobjanjivo, nemarno i nemoralno zagubljen. Naalost,
malograanski, ciniki, inferiorni podsmijeh dijela hrvatske inteligencije prema
knjievnosti i osobnosti Kamovljevoj apsurdno se nastavio, a to je tri godine
nakon Kamovljeve smrti potvrdio i erina u antologijskoj i nedovoljno knjievno
valoriziranoj studiji posveenoj Kamovu. Protoavangardni buntovnik, psova,
osamljeni prevratnik, ingeniozni, autentini, hrvatski pisac europskih umjetnikih
dosega Kamov morao je Krlei biti, ne samo literarno poznat i poticajan, ve
trajno kreativno inspirativan.
Krlea je autentian, raritetan hrvatski knjievni klasik, neiscrpna umjetnikog
nadahnua, a vrijedna komparacija Kamova i Krlee ukazuje da je preslagivanje
znanstvenih postulata neizbjean putokaz kojega valja slijediti. Distancirajui
se i od natruha pamfletskog diskursa u ovom tekstu, intencija nam je podcrtati
da Miroslav Krlea u komparacijskom suodnosu s Jankom Poliem ne gubi na
svojoj literarnoj autentinosti i umjetnikoj ishodinosti, no hipoteza o njegovu
posvemanjem i apsurdnom preuivanju Kamova zanimljiva je poticanja, ne samo
u hrvatskom, ve i u europskom knjievnopovijesnom kontekstu te vodi k novim i
zanimljivim zakljucima.
Slini toposi Kamovljeva i Krleina knjievnog pisma ukazuju na uoenu,
nedovoljno apostrofiranu pojavnost unutar hrvatske knjievnosti dvadesetoga
stoljea, a ova dva hrvatska literarna velikana samosvojni su klasici i vizionari
koji vlastitim knjievnostima i osebujnim biografijama semiotiki odgonetavaju
smislenosti ljudske egzistentnosti kroz prizmu knjievnoga stvaralatva i batinjenih
tekstova koje su producurali. Razumijevanje teksta uvijek je uoavanje razlika, dok
je iitavanje njegova znaenja postupak kojim dobivamo semantiku postavku toga
drugog govora. Iitavajui, usvajamo drugi diskurs, no on se istodobno pokazuje
u svom znakovnom svojstvu kao intersubjektivna, samim time i autonomna
znaenjska vrijednost. I Kamova i Krleu valja iitavati u tom nezaobilaznom i
istraivaki provokativnom znaenjskom kontekstu.

447
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

Literatura

e r i n a, Vladimir. 1977. Pjesme, proza, lanci, eseji i zapisi. Split: akavski sabor.
G a p a r o v i , Darko. 2005. Kamov. Rijeka: "Adami", Filozofski fakultet u
Rijeci.
G a p a r o v i , Darko. 1999. "U traganju za kamovskim svijetom". Frakcija
10/11: 58-61.
I v a n i i n, Nikola. 1990. Fenomen knjievnog ekspresionizma. Zagreb: kolska
knjiga.
L a s i , Stanko. 1994. Hermeneutika individualnosti i ontoloki strukturalizam.
Zagreb: Prilog teoriji knjievne znanosti.
S e n k e r, Boris. 1990. Pogled u kazalite. Zagreb: Hrvatsko drutvo kazalinih
kritiara i teatrologa.

Izvori

K r l e a, Miroslav. 1981. Glembajevi. Drame. Sarajevo: Osloboenje Mladost.

K r l e a, Miroslav. 1919. "Hodorlahomor Veliki ili kako je Pero Orli prebolio
Pariz". Plamen I/1919 (15. II), 4: 149-159.
K r l e a, Miroslav. 1982. Novele. Sarajevo: Osloboenje Mladost.
P o l i K a m o v, Janko. 2000. Drame. Rijeka: Izdavaki centar Rijeka.

"Monastery Dramas" and the "Glembays"

The encouraging hermeneutic relationship between Kamovs and Krleas texts

indicates a permanently dynamic and different interpretation of the literature of
two Croatian literary classics. The literary work by Janko Poli Kamov, a Croatian
proto-avandardist, is recognisably reflected in a significant part of Miroslav Krleas
literary work. At the same time, this by no means diminishes Krleas artistic and
cultural contribution as an aesthetic towering figure of both Croatian and European
literature.
Krleas stubborn denial that Kamovs literature strongly influenced his entire
artistic genesis raises a number of ethical questions related to the personality of
Miroslav Krlea. Despite the scepticism and distrust towards ultimate truths, the
comparison of Kamov and Krlea focuses on the exact rehabilitation of Kamovs
literature in the Croatian and the world literary context and on a re-evaluation of
Miroslav Krlea canonical works through a synchronic and diachronic reflection.

448
Tatjana Stupin Lukaevi, "Samostanske drame"... Croat. Slav. Iadert. ix/ii (2013), 433-449

In his famous lecture given to Osijek grammar school students in 1928, Krlea
concealed the truth that it was Kamov before him who had written plays on the
model of Ibsen and Strindberg. Krleas cycle of the Glembays is recognisably based
on Kamovs anthological plays.
The re-evaluation of some of the canonical works by Miroslav Krlea and Janko
Poli Kamov poses itself as a stimulating research imperative, pointing out the truth
that the established semantic system of the texts of both Croatian classics results in
an inexhaustible semantic potential and a surprising transcoding, which confirms
that literature is a unique system, indispensable in the overall humanistic formation.
Key words: decoding, discourse, hermeneutic approach, interpretation, Janko
Poli Kamov, literary-historical discourse, literature, mimesis, Miroslav Krlea,
semantic, potential, structure.

449
450