Teubei-Nesuh

(Pokajanje jednog griješnog pjesnika) 

Gospode, evo na sedždu Ti padam,

Pred vječnom Tvojom klanjam se dobrotom 
I molitve Ti u stihove skladam, 
Proseć: “Oh, daj mi smisao za ljepotom!” 
Gospode, evo, na sedždu Ti padam. 
Ti znaš, da bijah nevin poput rose 
I poput lijera u proljeću ranom; 
Al ljudi, med što pod jezikom nose, 
Otrov mi dadoše u bokalu pjanom, 
Mada sam bio nevin poput rose. 
I tada s Tvoga skrenuo sam puta 
I zatrtao kroz pustoš i tamu 
Ah, strast mi razum okova i sputa, 
Da ropski dvori njenu crnom plamu – 
I s Tvoga ja sam zabasao puta. 
Vjeru i nadu iz srca izgubih, 
I moju ljubav pomrčo je grijeh – 
Postadoh sarhoš osori i grubi, 
Sav ideal mu što je vinski mijeh 
Ah, svoju vjeru i nadu izgubih! 
I slavih Baha ko sveto biće,
Veneri pete jezikom sam lizo – 
Vlastitim zubom ja sam svoje žice 
Komad po komad kao zvijer grizo, 
Slaveći Baha ko božansko biće. 
Svačiji prezir pratio je mene, 
Od sjene moje druzi mi bježahu 
I sve me čiste klonule se žene.
Vaj! Teško mi je bilo siromahu, 
Jer ljudski prezir pratio je mene. 
Ja sada bježim pod okrilje Tvoje 
I Tvog Kur'ana, Tvoje vječne riječi, 
Gospode, grijehe odriješi moje 
I bolesnu mi dušu izliječi – 
Ta ja se sklanjam pod okrilje Tvoje. 
Gospode, razum prosvijetli mi sada 
I daj mi snage, daj mi volju jaku 
Demone sve što može da savlada.
Nek tvoja milost svijetli mi u mraku 
Gospode, razum prosvijetli mi sada! 
Raspiri moje stare vjere plamen, 
Vrati mi ljubav i sve stare dare, 
Da tresnem čašom o ledeni kamen 
I noktom zgrebem Venerine čare – 
O raspiri mi stare vjere plamen!
Gospode, evo na sedždu Ti padam, 
I kajem grijehe pred tvojom dobrotom – 
I molitvu Ti u stihove skladam, 
Proseć: “Ah, daj mi smisao za ljepotom!” – 
Gospode, evo na sedždu Ti padam!  

Musa Ćazim Ćatić

3
Gospod ubija i oživljuje, posluje
U našem svakodnevlju, kao baštovan:
Kalemi, čupa korov, podrezuje,
I vlažne hrpe lišća pali u poznu jesen;
Dim štipa oči, suze nas gorče peku.

Posluje kao bolničar koji se muva, ćutljiv:

Namešta jastuk, udeva iglu u venu,
Njegovi su otisci prstiju na boci
Iz koje kaplje milost; menja zavoj, mrlje su krvi
Ko mrlje vina na stolnjaku poslednje večere.

On je taj koji spušta u grob i izvlači; sem toga

On udešava namere: ne možeš buvu da zdrobiš
Noktom o nokat palca, ako ti pisano nije.
On je taj koji udene buru u noć, zdrobi brod,
U crno oboji vunu nekoj majci na preslici.

Gospod rastavlja i opet sastavlja stvari

Izrecive i čulne: on lomi, kida i spaja,
Lemuje, lepi, zavaruje, stapa bez šava
Kad mu se prohte: talasa mora, na primer.
I čini da iznemogli opašu se snagom.

Zvezdo mora, ti koja si ograđeni vrt,

Vidiš li ovaj razdor u srcu voljenih stvari,
Čuješ li bolesni šum kad kuca srce sveta?
A milenijum se topi kao toliko sveća
Pred jednim praznim grobom, u Jerusalimu.

Ivan V. Lalić (Četiri kanona)

Nađeni Bog

Ne traži Boga mišlju; u praznini

u kojoj se miso, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega

Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu

Uza te Bog je. Otvori sva čula:
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

Antun Branko Šimić