Nista nije slucajno i svaki je nas dijelic stvarnosti savrseni let u propast ili uznesenje.

Ja cesto biram
ovo prvo, jer takvo je moje ljudsko leprsanje.

Znam. Hridine, a ne sam smrtnik doziva let. Hridinama ponestadose boje,

a u mene je ponekad najvise jedino ceznje.

Zasto sam ovdje? Zasto Ti pisem, kad pisati imam kome? Zar se ja to igram propasti svoje. Nisu li mi
vec dosta ranile suze ceznje? Zar ja to prizivam Kaznu Crne Sutnje? Zasto ja doticem stubove, cijim bi
pomicanjem sav moj hram duse mogao srusiti se? Grohotom pasti na me. Smrviti dah i Rijec.

Zato sam tvrdoglav, pa Te uzdizem kao Prvu do Najvece? Zelim li ja to nesvjesno potaci Tvoju suzu il
gnjev? Ili naprosto zelim da me sasijeku bumeranzi vlastitih rijeci? Da me raskomada ceznja i nada?

Ja ne znam sta si Ti, ali zelim da znas...Ako si kusnja, vrijedilo je. Ako si izazov, ne zanimas me. Ako si
demonica, divna si. Sta god da si, vrijedno je najvece cijene. Osmjehujes se. Pa se to pitas otkud sve
ove bujice niti duse... Pa navikni se. Neobicno sam ja stvorenje! Vodolija u meni uvijek ce nepogresivo
iznaci puteljke ceznje...Gdje drugi s jezom gledaju ogrtace tuge ja uvijek nacine pronadem da me u
ovom misticnom seheru neciji amanet tugom probode.

Ne pokusavaj shvatiti. Bolno je shvacanje. Ne umaraj um ni jednim pitanjem.

Ne prebiri isarete koje slutis u recenicama. Recenice su rijeci uvezane u dusine praporce. Ne divi se
sto znas da volim i Tvoju sjenu i sto ti nad snovima bdijem. Kome je jos mila necija propast. Ne krivi
sebe. Ja sam uvijek znao pronaci najukletiji moguci zlatni grumen, cak i kad su drugi godinama kopali
prije mene. Nista Ti nisi ucinila za moje brodolome. Naprosto mi nedostajes i dode Noc kao ova u
kojoj moram piti ljekovite snazne otrove ceznje... Vlastitim srcem okrvaviti ruke.

Zelio sam da odmaknes nevidljivi prekrivac s Tvog i mog svijeta. Da izgovoris rijeci koje moja dusa ne
zna slusati izvan sna. Da razgrnes stvarnost i bacis me meu lavlje sjene nagona. Da smaknes svetost
s lijevog ramena. Da se okrenes namjerno da Te gledam s leda da ne mogu ukloniti pogled. Da streses
prasinu proslosti s moga lica. I ucinila si si sve sto sam zelio... I jos si otpuhala sve moje maste kao
novcice u fontanu u kojoj plivaju nenapisana pisma. Pa me uzela me bez uzimanja. Zagrizla bez
probavnih sokova. Provukla me kroz puteljke njeznosti izmedu starih stabala proslosti...Raskovala mi
okove pa me vezala svojim njeznim lasima. Pokazala mi vrat i vrata svjetova. Natocila me u kristal iz
kojeg se pije napitak krvavog potpisa. Smijala se necujnim smjehovima kao jezerska Vila.
I dok Te prizivam svakim svojim dahom u ovoj noci nedostajanja znam da si Ti bila dusa koja se u
trenu predomislja, a ja sam htio veliku cvjetnu livadu izvjesnosti s Tobom. Htio sam Te brati i mirisati,
ne sluteci da si i cvijet i nebo i oblak i trava, jer u svojoj zanesenosti Tobom nisam mogao shvatiti. I
znam da ni Ti ni ja nismo ni najmanje krivi, jer kakvom krivnjom okriviti Ljubav i nasa potpuna
neznanja kad smo natopljeni njom... Zivim Te i nista ne znam o Tebi, jer Ti mi jutrom prije nego sto
odes neces ostaviti vise no jedan razbacani trag. Ja svoje ostavljam na ovom mjestu, jer ko zna,
mozda Te volsebno ove niti jednom pronadu...

I tada ces znati da si uvijek bila samnom...i da si moja Najljepsa Okrutnica.