Professional Documents
Culture Documents
Psihijatrijska Njega
Psihijatrijska Njega
UVOD
Duevni su bolesnici od samog poetka civilizacije imali poseban, svakako loiji drutveni
status. Odnos prema duevnom bolesniku jo i danas se sporo mijenja. Duevna bolest
esto pobuuje strah u ljudi, javnost zazire od duevnog bolesnika i uope jo uvijek postoje
negativni stavovi prema psihijatriji.
Te predrasude imaju raznovrsne uzroke, a temelje se uglavnom na neznanju ili na
primitivnim vjerovanjima prema kojima duevni poremeaj izazivaju nadnaravne sile.
U povijesti psihijatrije najznaajniju ulogu ima francuski psihijatar Philippe Pinel, koji je 1798.
godine, u doba Francuske revolucije, oslobodio duevne bolesnike iz lanaca. Time je otvorio
vrata humanijem odnosu i postupcima prema bolesnicu i veem interesu za njegovu bolest.
Neki ga zbog toga nazivaju ocem suvremene psihijatrije.
Medicinska sestra danas na psihijatrijskom odjelu nije uvar duevnog bolesnika. Ona je
lan terapijskog tima koji mora dobro poznavati duevni poremeaj, mogunosti njegova
lijeenja i prepoznati bolesnikove potrebe koje ona s aspekta zdravstvene njege moe
zadovoljiti.
Mogue sestrinske intervencije u primarnoj prevenciji nisu jo kod nas dovoljno isprofilirane,
te se esto zanemaruje utjecaj koji bi sestra mogla imati u borbi za unapreenje duevnog
zdravlja.
Prilikom provoenja mjera tercijarne prevencije, sestra treba naroito obratiti panju na
sprjeavanje:
1. hospitalizma, koji se moe javiti kod bolesnika nakon dueg i/ili neadekvatnog
boravka i tretmana u psihijatrijskoj ustanovi, a oituje se u bezvoljnosti, gubitku elje
za odlaskom iz bolnice i povratku u prijanju sredinu i obavljanje svakodnevnih
aktivnosti.
2. stigmatizacije (obiljeavanja) duevnih bolesnika, koja proizlazi iz predrasuda o
duevnoj bolesti i duevnom zdravlju.
I. PSIHIJATRIJSKE USTANOVE
Sve psihijatrijske ustanove ukljuene su u opi plan zatite duevnog zdravlja s ciljem:
prevencija duevnih poremeaja, borba za unapreenje duevnog zdravlja, lijeenje
duevnih bolesti i rehabilitacija osoba s duevnim smetnjama.
PSIHIJATRIJSKE BOLNICE
Psihijatrijske bolnice suvremenog tipa razvile su se tek u novije vrijeme, iako su ustanove u
koje su smjetani duevni bolesnici zbog uvanja, poznate jo iz davnih vremena. Formirale
su se iz nekadanjih psihijatrijskih azila.
Danas, po preporuci SZO, ne bi smjele imati vie od 300-400 kreveta. Uz akutne bolesnike,
karakterizira ih vei ili manji broj kroninih duevnih bolesnika koji se nalaze na duem ili
trajnom boravku. Znatan postotak u takvim bolnicama ine gerijatrijski bolesnici, odnosno
duevno poremeene starije osobe.
Unutar psihijatrijske bolnice stvaraju se neposredniji meuljudski odnosi i bolja terapijska
atmosfera.
PSIHIJATRIJSKI ODJELI
Organizirani su za krai boravak bolesnika radi dijagnosticiranja i lijeenja akutnih bolesnika.
Objedinjeni su s drugim granama medicine i mogu se nadopunjavati (neuroloki odjel, interni
itd.). Dobro je organizirana suradnja s raznim oblicima parcijalne hospitalizacije i
patronanom slubom.
Po preporuci SZO, danas su to manji odjeli koji imaju 30, do najvie 50 kreveta.
SESTRINSKE BOLNICE
Tip bolnike ustanove koja kod nas jo nije organizirana. Naglasak je na zdravstvenoj njezi
psihijatrijskog bolesnika, gdje je lijenik samo konzilijarni lan tima. Organizirane su najee
za kronine duevne bolesnike i starije osobe s duevnim poremeajima.
Psihijatrijski tim koji sudjeluje u lijeenju duevnih bolesnika ine: lijenik psihijatar,
medicinske sestre, psiholog, socijalni radnik, radni terapeut, a prema specifinosti
psihijatrijskog odjela i pedagog, defektolog, sociolog. Svaki lan tima sa svog aspekta
predlae i sudjeluje u terapijskim postupcima (tzv. timska sinteza).
Psihijatrijske ustanove stacionarnog tipa (psihijatrijske bolnice, psihijatrijski odjeli unutar ope
bolnice ili klinike), organiziraju se na nain da postoje odjeli za akutne i kronine bolesnike,
muki i enski odjeli, otvoreni i zatvoreni odjeli. Otvorenost odjela omoguuje bolesnicima da
ne izgube vezu s okolinom, nema ograniavanja posjeta, bolesnici odlaze vikendom kui. U
zatvorenom dijelu odjela smjeteni su bolesnici u akutnoj fazi bolesti, bolesnici kojima je
potreban stalni nadzor ili intenzivna njega.
Zatvoreni dio odjela bolesnici ne smiju napustiti bez dozvole lijenika i medicinske sestre.
Ukoliko bolesnikovo stanje dozvoljava kretanje van odjela, on moe imati izlaz, a uz znanje
sestre na odjelu moe na krae vrijeme napustiti odjel (odlazak u duan, na telefon) ili moe
imati dozvolu za izlaz iskljuivo uz pratnju lana obitelji.
Bez obzira o kakvoj se vrti prijema bolesnika u bolnicu radi, potrebno je bolesnikovu pratnju
(ako ju ima) zadrati radi uzimanja heteroanamneze. Heteroanamnestike podatke uzima
lijenik.
Kod prijema, bolesnik moe biti uzbuen, uplaen, agresivan, logoroian (govorljiv),
mutistian (utljiv), pasivan, bezvoljan ili moe mirno prihvatiti hospitalizaciju.
Ako stanje bolesnika kod prijema dozvoljava, bolesnika treba okupati ili samo presvui.
Bolesnika koji prua otpor pri prijemu, sestra nee prisiljavati na kupanje i presvlaenje, nego
ga treba ostaviti da se privikne na novu sredinu.
Kod presvlaenja bolesnika treba obratiti panju na izgled i promjene na koi i vidljivim
sluznicama (ubodi, ozljede, posjekotine, ogrebotine, modrice), te stanje svijesti.
Sestra treba pregledati sve stvari koje j bolesnik donio sa sobom. Otre predmete ili
predmete kojima bi bolesnik mogao ozlijediti sebe ili druge, potrebno je oduzeti (no, karice,
ileti, ica, igle, stakleni predmeti i sl.). Sve lijekove koje bolesnik ima kod sebe takoer mu
treba oduzeti.
Vrijedne stvari se pohranjuju u bolniku blagajnu. Ukoliko moemo uspostaviti kontakt s
bolesnikom, treba mu objasniti zato to radimo.
Sestra uvodi bolesnika u bolesniku sobu, upoznaje ga s ostalim bolesnicima u sobi,
pokazuje mu gdje se nalazi kupaonica, WC, blagovaonica i gdje moe nai medicinsku
sestru kad mu je neto potrebno. Na taj nain bolesniku pokazujemo da nam je stalo do
njega i da smo mu spremni pomoi.
ODNOS SESTRA-BOLESNIK
Hospitalizacija za duevnog bolesnika predstavlja niz psiholokih doivljaja (najee strah,
nepovjerenje, napetost, bezvoljnost).
Duevni bolesnik esto zbog razliitih psihopatolokih doivljavanja i oteenja linosti nije
kadar adekvatno testirati realitet i participirati (biti sudionik) u socijalnoj sredini. O kvaliteti
interakcija s medicinskom sestrom i njenom odnosu prema bolesniku, uvelike ovisi kako e
bolesnik prihvatiti bolniku sredinu. Prihvaanjem bolnike sredine pak, bolesnik prihvaa
lijeenje koje mu je potrebno i time se njegov odnos prema bolesti i samom sebi mijenja u
pozitivnom smjeru. Na odjelu sestra i bolesnik uspostavljaju odnos koji moe biti:
terapijski - ako ima povoljan utjecaj na bolesnika i njegovo lijeenje
antiterapijski - ukoliko se negativno odraava na bolesnika i njegovo lijeenje
neutralan - ako nema ni povoljan ni negativan uinak.
Odnos koji sestra uspostavlja s psihijatrijskim bolesnikom trebao bi biti svakako terapijski
odnos. Takav se odnos gradi tijekom boravka bolesnika u bolnici i nije neminovno unaprijed
odreen.
Pri uspostavi odnosa sestra-bolesnik, bolesnik prema sestri moe biti indiferentan, ne
primjeuje ju, negira ju, moe biti konfliktan, agresivan ili pak pretjerano susretljiv i intiman.
Veoma je bitno da medicinska sestra koja radi na psihijatrijskom odjelu ima pozitivan stav
prema psihijatrijskom bolesniku, bez predrasuda i straha od njega.
Strpljivost, tolerantnost, humanost i odgovornost u radu najvanije su odlike sestre koja se
bavi duevnim bolesnicima, pri emu ne smije zaboravljati etiki kodeks i potivanje ljudskih
prava psihijatrijskog bolesnika (pravo na dostojanstvo, pravo na informaciju, povjerljivost
medicinske dokumentacije i drugo). Ukoliko sestra pridaje znaaj bolesniku i pokazuje
potovanje prema njemu, kod bolesnika e se razvijati osjeaj samopotovanja i
samopouzdanja to je od velike koristi za uspjeh lijeenja velikog broja duevnih
poremeaja.
Medicinska sestra treba stvarati ozraje u kojem vlada ugodna i topla atmosfera, tolerancija i
meusobno potivanje svih lanova terapijskog tima i bolesnika, te mogunost emocionalnog
i socijalnog sazrijevanja.
Odnos prema bolesniku treba biti struan i profesionalan. Kulturno se odnositi spram svakog
bolesnika potujui njegova prava i njegovu linost, bez obzira na psihopatoloko stanje u
kojem se nalazi. Sve aktivnosti moraju biti usmjerene za dobrobit bolesnika. Nuno je
kontrolirati svoje emocionalne reakcije (kontratransfer), racionalno se ponaati kad bolesnik
pokazuje ljutnju, mrnju, kritiku ili pak divljenje i ljubav.
Pristup svakom bolesniku treba biti individualan, u skladu s njegovim specifinim potrebama i
potujui osnovna naela sestrinske skrbi.
Medicinska sestra prihvaa bolesnika onakvog kakav on jest - sa svim svojim vrijednostima,
razliitostima i osobitostima, bez obzira na rasu, vjersku pripadnost, politika uvjerenja,
gospodarske i drutvene prilike u kojima bolesnik ivi.
Sestra komunicira s bolesnikom kad god je s njim, njeguje ga, dijeli terapiju, razgovara, ak i
kad ne razgovara (neverbalna komunikacija), pri emu ona djeluje u smislu ohrabrenja
bolesnika ili zadovoljavanja bolesnikovih potreba za podrkom, sluanjem, savjetom,
razgovorom ili samo socijalnim kontaktom, a ne u smislu psihoterapije i tumaenja njegova
ponaanja.
Meutim, komunikacija sestra-bolesnik moe biti i veoma mono terapijsko sredstvo.
Bolesnik vrlo dobro zapaa i prilino je osjetljiv na neverbalne poruke medicinske sestre i
drugih lanova terapijskog tima. Prati nau mimiku i prema njoj zakljuuje kakvo je nae
stvarno miljenje o onome o emu govorimo. Hvata pogled i najee voli da ga se gleda u
oi. Smeta mu podignut kaiprst i bezrazlono gestikuliranje (lamatanje) rukama. Osjetljiv je
na dodir. Reagira na previe i na premalo dodira. Nekima dodira treba vie, nekima manje,
nekim bolesnicima u odreenoj fazi bolesti to moe jako smetati. Nije mu svejedno kako je
medicinska sestra odjevena, koliko profesionalno nosi svoju uniformu. Psihijatrijski bolesnik
moe imati svoje prostorne i vremenske zone u koje ne smijemo dirati. Nismo uvijek
dobrodoli kada im se pribliavamo. S njim treba razgovarati u pravo vrijeme i u njegovom
dvoritu ako nam dopusti. Svaki sadraj razgovora trai poseban kontekst i okolinu.
Sve su to segmenti neverbalna komuniciranja koji bitno utjeu na ono o emu razgovaramo i
na one s kojima razgovaramo.
OTPUST BOLESNIKA
Bolesnik moe biti upuen na dodatno lijeenje u dnevnu bolnicu ili druge oblike parcijalne
hospitalizacije.
Kod otpusta bolesnika iz psihijatrijske ustanove, moe se na otpusnici pisati tzv. usluna
dijagnoza (radi se o ublaenoj a ne o krivoj dijagnozi), kako bolesnik ne bi zbog svoje
bolesti imao potekoa u radnoj ili socijalnoj sredini.
Na alost, kod odreenog broja duevnih bolesti ne moemo govoriti o konanom izljeenju.
Takvi bolesnici otputaju se u remisiji bolesti, kada mogu vie ili manje normalno funkcionirati
u svojoj obiteljsko i radnoj sredini.
Zdravstvena njega duevnog bolesnika obuhvaa sve elemente osnovne zdravstvene njege i
specifine zdravstvene njege. Ovdje e biti opisani oni elementi koji trae objanjenje i
dodatne postupke u zdravstvenoj njezi koji su karakteristini za duevne bolesnike:
1. Odravanje osobne higijene
2. Briga za udobnost bolesnika, namjetanje i presvlaenje kreveta
3. Briga o prehrani bolesnika, kontrola tjelesne teine
4. Podjela terapije
5. Kontrola fiziolokih funkcija
6. Cjelovito promatranje bolesnika i praenje stanja duevnog bolesnika
7. Priprema bolesnika za dijagnostike pretrage
Sve pokretne bolesnike treba poticati da namjetaju krevete sami uz kontrolu ili prisutnost
sestre.
Korisno je na sastancima terapijske zajednice dogovoriti se da bolesnici sami zadue jednog
bolesnika koji e vriti pregledavanje kreveta svih bolesnika na odjelu i ocjenjivati urednost.
Takva aktivnost ima viestruku korist. Bolesniku koji je zaduen za ocjenjivanje urednosti
kreveta daje osjeaj vanosti, odgovornosti i obveze, ostale bolesnike potie na urednost,
radnu naviku i osjeaj obveze, a jednima i drugima ispunjava dio slobodnog vremena.
Kod mnogih duevnih bolesnika postoje kvalitativni i kvantitativni poremeaju prehrane. Neki
bolesnici odbijaju uzimanje hrane uope, te ih je potrebno hraniti umjetnim putem
(nazogastrinom sondom i infuzijama).
Hrana mora biti ukusna i lijepo servirana. Vana je prisutnost sestre za vrijeme uzimanja
obroka jer tako moemo imati kontrolu koliko je bolesnik pojeo i kakvo je njegovo ponaanje
za vrijeme jela i neposredno nakon uzimanja obroka.
Razlozi odbijanja hrane mogu biti:
oslabljena ili izgubljena potreba za jelom
sumanute ideje o mogunosti trovanja hranom
odbijanje hrane zbog osjeaja bezvrijednosti kod depresivnih bolesnika (ne zasluuju
hranu)
psihomotorna usporenost
aktivni negativizam
pretjerana aktivnost kod maninih bolesnika (nemaju vremena za jelo)
nihilistike sumanute ideje (nema usta, eludac, ne moe jesti).
Mogui su i kvalitativni poremeaji u prehrani, kada bolesnik odbija samo odreenu vrstu
hrane (zbog razliitih razloga: boje, okusa, mirisa ili hrane koja deblja i sl.).
Bolesnik moe biti paranoidan na osobu koja dijeli hranu, na medicinsku sestru, te i to moe
biti razlog odbijanja hrane.
Ako bolesnik odbija hranu, potrebno je uloiti mnogo truda u pokuaju da ipak neto pojede,
moda i uz pomo sestre. U sluaju kada nije nikako mogue uvjeriti bolesnika u vanost
uzimanja hrane, potrebno je uvesti nazogastrinu sondu ili prehranjivati bolesnika putem
infuzije.
Nazogastrina sonda uvodi se za svaki obrok i to iz dva razloga:
1. kod sljedeeg obroka, bolesnik moda ipak pristane na hranjenje prirodnim putem
2. postoji opasnost od izvlaenja sonde i aspiracije eluanog sadraja (sondu moe
bolesnik izvaditi sam ili mu to moe uiniti neki drugi bolesnik).
Ako hranimo bolesnika putem infuzije, potreban je stalni nadzor sestre za cijelo vrijeme
primanja infuzije.
4. Podjela terapije
Medicinska sestra dijeli terapiju duevnim bolesnicima strogo kontrolirano. Neki bolesnici
rado uzimaju lijekove u velikim koliinama i vrlo esto, drugi ih nerado uzimaju ili potpuno
odbijaju terapiju. Bolesnici mogu skupljati lijekove i iskoristiti ih u svrhu pokuaja suicida.
U podjelu terapije na psihijatrijskom odjelu u pravilu idu dvije sestre. Bolesnik lijek uzima
pred sestrom. Ako je potrebno sestra treba prekontrolirati usnu upljinu i otvoreno rei
bolesniku da se eli uvjeriti da li je lijek stvarno progutao ili ga dri u ustima, ispod jezika.
Bolesnik moe lijek sakriti ili ga ispljunuti, baciti ili spremiti. Nikakve lijekove ni boce od
infuzije ne smijemo ostavljati na nonom ormariu.
Sestra treba pratiti ponaanje bolesnika za vrijeme podjele terapije (izbivanje bolesnika s
odjela, traenje dodatne terapije, opravdanje bolesnika da nemaju au ili sl.), i svoja
zapaanja prenosi terapijskom timu. Takoer treba obratiti naroitu panju na kolica s
terapijom, drati ih pod kontrolom oka (bolesnik moe uzeti cijelu boicu s lijekovima i odmah
progutati njen sadraj ili je pospremiti).
Kod bolesnika koji ih bilo kojeg razloga odbijaju terapiju (nekritinost prema svojoj bolesti,
sumanute ideje i sl.), terapije se uvodi parenteralnim putem (i.m., i.v.). Mogu se uvesti depo
preparati koji se daju u duljim vremenskim razmacima parenetralno.
Lijeenje psihijatrijskih bolesnika dugotrajno je ili trajno. No kada se osjeaju bolje i nemaju
simptoma bolesti, bolesnici esto na svoju ruku prekidaju uzimanje terapije to moe dovesti
do recidiva bolesti. Sestra je duna bolesnika na to upozoriti. To se odnosi na one koji su na
kunoj njezi.
Veina psihofarmaka izaziva nuspojave koje mogu za bolesnika biti vie ili manje neugodne.
Medicinska sestra mora poznavati nuspojave koje izazivaju pojedini psihofarmaci.
Nuspojave mogu biti:
suhoa usta, pojaana salivacija, smetnje mokrenja, hipotenzija, umor, pospanost, nemir,
tremor, zakoenost muskulature (ekstrapirimidni simptomi), mljackanje, nemogunost
stajanja na jednom mjestu i dr. (Vidi poglavlje o psihofarmakoterapiji!).
Odnosi se na:
kontrolu eliminacije (stolica i mokrenje). este su opstipacije kod bolesnika koji boluju od
depresije. Posebno treba obratiti panju na bolesnike s psihoorganskim sindromom. Ako je
potrebno, mogu se bolesniku dati dijetalna hrana, laksativi ili klizma. Mokrenje moe biti
poremeeno na nain da bolesnik nekontrolirano mokri nou u krevet, moe imati retenciju
urina ili potekoe s mokrenjem vezane uz uzimanje psihofarmakoterapije ili moe biti
inkontinentan.
san i spavanje - esto je poremeeno kod duevnih bolesnika. Bolesnici mogu patiti od
nesanice, buditi se ee nou ili se buditi vrlo rano ujutro i ne mogu vie zaspati
(depresija).
Prema tipu, nesanicu dijelimo na:
a) tekoa usnivanja
b) tekoa prosnivanja
c) prerano buenje
O tipu nesanice ovisi i eventualna terapija hipnoticima, kao i vrijeme u koje je potrebno dati
terapiju kako bismo postigli optimalni uinak. (Vidi poglavlje Hipnotici!). Manini bolesnici
obino spavaju vrlo malo (mogu spavati i samo 2-3 sata nou). Neki bolesnici mogu imati
vrlo neugodne none more, te se boje zaspati. Sestra treba pratiti spavanje bolesnika i o
tome obavijestiti terapijski tim.
Praenje stanja bolesnika i njegova ponaanja ujedno nam koristi i za planiranje zdravstvene
njege i sestrinskih intervencija.
Sestra treba pratiti sve to se dogaa na odjelu ali posebnu pozornost treba obratiti praenju
fizikog i psihikog stanja bolesnika, njegova ponaanja i specifinih reakcija, interakcija s
drugim bolesnicima i posjetima, aktivnosti, odnosa prema lijeenju i kunom redu:
pri prijemu treba uoiti reakciju bolesnika na hospitalizaciju, stupanj anksioznosti, otpora,
ravnodunosti, suradljivosti
dok pacijent spava, uoiti kakvo je disanje, je li nemiran u snu, budi li se i kada tijekom noi
(neposredno nakon uspavljivanja ili u ranim jutarnjim satima), kakav je uinak none
medikacije
pri ustajanju: je li bolesnik naspavan, budi li se s lakoom i zapoinje novi dan osvjeen ili
se teko razbuuje, somnolentan je, te kakva je jutarnja osobna higijena bolesnika
u vrijeme podjele terapije: kakav je odnos bolesnika prema uzimanju lijekova, uzima li
redovito lijekove, traiti znakove moguih nuspojava lijekova
u vrijeme obroka: kakav je apetit bolesnika, koliko pojede, odbija li neku vrstu hrane ili
hranu uope, koju hranu odbija, kakvo je ponaanje za vrijeme jela (mirno sjedi i pojede
obrok ili ee odjelom i jede, maniri tijekom uzimanja hrane i sl.)
u vrijeme posjeta: obratiti panju na reakciju bolesnika na posjete, kakvo je njegovo
ponaanje bilo prije, za vrijeme i nakon posjete. Tko posjeuje bolesnika?
aktivnosti: koliko vremena bolesnik provodi u aktivnostima na odjelu, na radnoj i
okupacijskoj terapiji na sastancima terapijske zajednice. Obratiti panju na njegove
interese, napredak, interakcije, tonost.
praenje suradljivosti bolesnika u procesu lijeenja: da li se bolesnik dri terapijskih uputa,
pridrava li se propisanog reim lijeenja i kunog reda.
Izvjetaj o praenju ponaanja i stanja bolesnika tijekom 24 sata sestra prenosi ostalim
lanovima terapijskog tima usmeno a pismeno sve unosi u dnevnik praenja bolesnika.
Kako bismo bolje razumjeli to podrazumijevamo pod pojmom ponaanje, potrebno je istai:
Ponaanje je nain kojim se uspostavlja meusobni odnos pojedinca i okoline i na
koji pojedinac reagira na razliite uvjetne strukture drutva i prirode.
(G.Grossmann, W. Schmitz, 1969.).
bolesnika zbog svoje psihopatologije takoer ukljuuje ostale tri komponente ponaanja.
Primjerice, agresivno ponaanje koje bolesnik nije u stanju kontrolirati takoer ukljuuje
miljenje (zbog ega to radi), osjeanje (najee srdbe, ljutnje ili straha), te fizioloke
pojave koje prate agresivno djelovanje (ubrzan puls, ubrzano disanje, proirene zjenice,
smanjena osjetljivost na bol i sl.).
Bolesnici se esto boje dijagnostikih pretraga iz razliitih razloga (npr. zbog sumanutih ideja
da e mu lijenik neto ugraditi u dio tijela), tako da je potrebno prije pretrage pojaati
terapiju. Ako pretraga nije neophodno potrebna a bolesnik je izrazito uplaen ili napet, ako je
ikako mogue pretragu treba odgoditi.
Prije svakog medicinsko-tehnikog zahvata kojeg izvodi sestra (mjerenje vitalnih funkcije,
parenteralna primjena terapije, vaenje krvi, kateterizacija mokranog mjehura, davanje
klizme, uvoenje nazogastrine sonde i drugo), potrebno je bolesnika psihiki pripremiti.
Treba imati na umu da je svaki bolesnik (tjelesni ili duevni) manje ili vie uplaen zbog
zahvata koji slijedi. U sluaju psihijatrijskog bolesnika moramo imati na umu njegovo psihiko
stanje i razlog njegove hospitalizacije, te vrstu pretrage ili zahvata. Svakom bolesniku treba
pristupati individualno i posvetiti mu onoliko vremena koliko je dotinom bolesniku potrebno.
Sestra treba bolesniku ukratko objasniti postupak i razlog zbog kojeg se zahvat obavlja,
ohrabriti ga i umiriti. Bolesniku treba pokazati razumijevanje za njegov strah a ne
omalovaavati njegove emocije. Primjer: bolesnik pokazuje strah od zahvata a sestra moe
rei: ega se bojite, pa nije to nita a pritom dri u rukama instrumente koje bolesnik
nikada nije vidio. A moemo rei primjerice i ovako: Znam da se bojite, ali ja u uiniti sve da
Vam zahvat bude to manje neugodan, osjetit ete samo mali ubod igle.
Bit sestrinstva je skrb za ovjeka a bit procesa sestrinske skrbi je nain na koji sestra prua
tu skrb.
Sestrinska skrb zahtijeva intervencije koje se ne temelje na intuiciji,
nego na namjernom i organiziranom pristupu zadovoljavanju potreba
i rjeavanju problema.
(Europski ured SZO o sestrinskoj skrbi, 1987.)
Primjer:
1. utvrivanje potreba, procjena:
- prikupljanje i analiza podataka: sestra ulazi u bolesniku sobu, bolesnica N.N. lei u svom
krevetu nepoeljana, nije se umila ni okupala, u neistoj je spavaici.
- sestrinska dijagnoza: Smanjena mogunost brige o sebi.
Zbog lakeg razumijevanja sestrinske dijagnoze, navest emo definiciju: smanjena
mogunost brige o sebi je stanje u kojem su zbog oteenja tjelesnih ili kognitivnih funkcija i
drugih razloga smanjene sposobnosti pojedinca za obavljanje etiriju aktivnosti
samozbrinjavanja: hranjenja, odravanja higijene, odijevanja i dotjerivanja te eliminacije.
(Izvor: Fukar G.: Uvod u sestrinske dijagnoze)
2. planiranje:
- definiranje ciljeva - dugoroni cilj: razviti kod bolesnika svijest o potrebi i nunosti brige o
osobnoj higijeni kao preduvjeta za osjeaj vlastite
vrijednosti i pozitivne slike o sebi
- kratkoroni cilj: provesti odgovarajuu osobnu higijenu (pranje tijela,
oblaenje, njega kose i usne upljine).
Odjelna sestra isplanirat e tko e i u koje vrijeme provesti sestrinske intervencije.
Npr. sestra Ana je zaduena za bolesnika N.N. sa sestrinskom dijagnozom: smanjena
mogunost brige o sebi. Provest e sestrinske intervencije prema planu:
- poticati bolesnika na osnovnu brigu o higijeni tijela
- dogovoriti s bolesnikom tono vrijeme ustajanja iz kreveta ujutro, vrijeme odlaska u
kupaonicu i oblaenja
- pomoi bolesniku pri odlasku u kupaonicu i obavljanju osobne higijene ukoliko on ne
moe sam
- pohvaliti bolesnika, ohrabriti ga rijeima kako je uspio dobro obaviti kupanje i kako
sada puno bolje izgleda
- postii da bolesnik i sam primijeti pozitivan pomak i poboljanje u svom izgledu i
osjeaju istoe tijela.
3. provedba:
- sestrinske intervencije prema gore navedenom
4. evaluacija:
Bolesnik je obavio minimum osnovne higijene sam te uz pomo i poticaj sestre radi to
redovito svaki dan.
ZDRAVSTVENA NJEGA
SHIZOFRENOG BOLESNIKA
Bolest se javlja najee u dobi od 15-30 godine. U prvoj fazi bolesti dolazi do poremeaja
aktiviteta: - nezainteresiranost za okolinu, povlaenje u sebe, smanjena komunikacija s
okolinom, bolesnik zaputa svoju vanjtinu. U drugoj fazi, bolest se razvija i zahvaa cijelu
linost. Dolazi do depersonalizacije i derealizacije s poremeajima emocionalnog i afektivnog
ivota te poremeaja miljenja i obmana osjetila (najee slune i tjelesne halucinacije).
U akutnoj fazi bolesti sestra ne treba bolesnika razuvjeravati u postojanje halucinacija ali isto
tako i ne priznavati ih. Moe primjerice rei: Ja to ne ujem i sl.
U poetnoj fazi bolesti, bolesnik od sestre moe traiti i potvrdu da li je neto istinito ili ne.
Bolesnika treba nastojati koliko je mogue vie poticati na dogaanja i stvari u realnom
svijetu.
Bolesnici nerado uzimaju ili odbijaju terapiju pa je potrebna stroga kontrola da lijek popiju
pred sestrom (dunost joj je da prekontrolira usnu upljinu).
Zbog paranoidnih ideja moe biti prisutan strah od trovanja hranom pa je potrebna kontrola
prehrane. Sestra moe i sama pred bolesnikom kuati hranu kako bi ga uvjerila da hrana
nije otrovana.
Mogu takoer biti prisutne stereotipije i manirizmi (bolesnici izvode neprirodne pokrete
tijelom). Zbog mogueg katatonog ponaanja i katatone ukoenosti potrebno je obratiti
panju na mogue povrede ili dekubitus. Opisani su sluajevi bolesnika koji su satima bili
prislonjeni uz vrui radijator i zadobili vrlo teke opekline. Mogua posljedica katatonog
ponaanja jest katatoni stupor. Bolesnik privremeno prekida sve aktivnosti, kontakt i
komunikaciju s okolinom. Zdravstvena njega bolesnika u stuporu opisana je u sljedeem
poglavlju.
Shizofreni bolesnik se esto izrazito jako boji razliitih dijagnostikih postupaka (EEG) zbog
straha da e mu se tijekom pretrage neto ugraditi u glavu ili neki drugi organ ili izvaditi iz
njega. Dunost je sestre bolesniku objasniti o kakvoj se dijagnostikoj pretrazi radi i nastojati
ga umiriti. Ako je potrebno, treba upozoriti lijenika koji e ordinirati odgovarajuu terapiju
prije pretrage.
Posebnu panju sestra treba obratiti suicidalnosti shizofrenog bolesnika. Kod takvih
bolesnika ei su suicidi nego pokuaji suicida. Dva su razloga suicidalnosti shizofrenih
bolesnika:
- psihotini razlog u akutnoj fazi bolesti kao rezultat autodestruktivnih impulsa,
sumanutih misli ili imperativnih halucinacija
- bilansni razlog koji se javlja ee po otpustu bolesnika iz bolnice, zbog djelomine
ili potpune kritinosti kao odgovora na realno sagledavanje svoga stanja. Bolesnici postaju
svjesni da u teko bolesni i poine suicid.
Tijekom boravka u bolnici sestra treba kontrolirati osobnu higijenu bolesnika i usmjeravati
optimumu (pojaano se znoje). Bolesnice obazrivo upozoravati da se ne ureuju previe, da
ne provode suvie vremena pred ogledalom ili u kupaonici jer i ostalim bolesnicima treba taj
prostor. Podsjetiti ih da se nalaze na bolnikom odjelu. Iako naminkani i ureeni mogu biti
vrlo neuredni i neisti.
Euforino su raspoloeni, bezrazlono razdragani, veseli, uvijek spremni za razgovor, smijeh,
pjesmu, ali mogu biti i svadljivi, ljuti i bijesni. Raspoloenje im je promjenljivo i na najmanji
negativni poticaj mogu iz dobrog raspoloenja postati izrazito ljuti i agresivni. Ako je
potrebno, sestra e ih staviti u zatitnu koulju.
Hiperaktivni su, nemirni, buni. Sestra treba pokuati smanjiti njihovu aktivnost te ih okupirati
aktivnostima koje smiruju (radna terapija, fizike aktivnosti). Neuredni su te im je potrebno
aktivnost usmjeravati na voenje brige o svojim stvarima, krevetu, nonom ormariu, iako ne
vole ograniavanje njihove neprestane aktivnosti.
Nametljivi su drugim bolesnicima i osoblju. Zbog sumanutih ideja misle da sve najbolje znaju,
da su najmoniji pa mogu doi u sukob s drugim bolesnicima. U tim sluajevima sukobe
treba rjeavati na grupnim sastancima. Sestra mora biti u stanju kontrolirati svoje
ponaanje prema takvom bolesniku (kontratransfer) i u svim situacijama se ponaati
maksimalno profesionalno, struno, strpljivo i tolerantno.
Misaoni tijek je ubrzan, brzo prelaze s teme na temu kao da imaju pritisak ideja. U
komunikaciji s takvim bolesnicima sestra treba pokuati usredotoiti bolesnikovo miljenje i
panju na jedan moment, upozoravati ga da govori sporije i tie.
Nagonski dinamizmi su pojaani. Zbog pojaanog libida i pretjeranog erotizma treba obratiti
panju na bolesnike suprotnih spolova, posebno na one koji se ukljuuju u razliite socio i
rekreativne terapije (etnje, ples, druenja, izleti i sl.)
Apetit im je pojaan ali zbog pretjerane aktivnosti mogu zanemariti prehranu ili mogu
konzumirati vee koliine hrane (kontrola tjelesne teine).
Sve vitalne funkcije su poviene: tlak, puls, tjelesna temperatura. Dunost je sestre
kontrolirati vitalne funkcije. Zbog pretjerane aktivnosti i uzbuenosti i pojaane izdrljivosti
mogu biti vitalno ugroeni.
Spavanje je izrazito skraeno. Mogu spavati samo 2-3 sata nou. Sestra treba vremenski
pratiti spavanje maninog bolesnika i o tome obavijestiti lijenika. Tijekom noi nastojati
osigurati mir na odjelu i potivanje kunog reda.
Vanjski izgled i dranje je karakteristino: lice tuno, zabrinuto, kutovi usana sputeni,
pognutog dranja, zaputene vanjtine. Bolesnik se lako rasplae ali postoje i tzv. suhe
depresije.
Psihomotorika usporena, spore kretnje, oskudna mimika, monoton glas do depresivnog
stupora. Mogu biti psihomotorno agitirani (otkoeni), to se ispoljava nemirom, ne mogu se
skrasiti na jednom mjestu, zapomau, trae pomo: Sestro...
Voljni dinamizmi su snieni - hipobulija sve do abulije.
Bolesnika treba poticati na ustajanje iz kreveta, namjetanje kreveta i na osnovne
aktivnosti.
Zaputaju svoj izgled te ih treba poticati na obavljanje osobne higijene (kupanje, pranje kose,
eljanje, brijanje kod mukaraca i sl.). Ukoliko ove aktivnosti bolesnik ne moe initi sam,
potrebna mu je pomo medicinske sestre. Sestra treba bolesniku pomoi kod ustajanja,
proetati odjelom, odvesti u kupaonicu. Pri tome treba bolesnika ohrabrivati, dati mu
podrku. Za svaki uinjen pomak, bolesnika treba pohvaliti i poticati na daljnje korake.
Depresivno raspoloenje karakterizira bezrazlona alost, potitenost, osjeaj nie
vrijednosti, grinja savjesti, osjeaj krivice, predbacivanje samom sebi. Strahuju od
budunosti, nita ih ne moe razveseliti.
Misaoni tijek je usporen, na pitanja odgovaraju s dugom latencijom. U psihotikoj depresiji
mogu biti prisutne sumanute ideje krivice, propasti, hipohondrijske ili nihilistike ideje (uje da
i drugi govore da je on bezvrijedan, da bi bilo bolje da ga nema). Zaokupljeni su samima
sobom i pesimistikim sadrajima. Koncentracija na nedepresivne sadraje je oteana.
Usprkos tome, medicinska sestra treba se puno baviti takvim bolesnikom, esto razgovarati s
njim iako on odbija suradnju i kontakt i dati mu do znanja da mu elimo pomoi i biti s njim i
kada uti.
Dunost je sestre poticati bolesnika na razgovor, pri emu treba nastojati odvratiti mu panju
od depresivnih sadraja. Birati vedre teme koje bolesnika bar malo vesele (razgovor o djeci,
unucima, poslu). Tijekom razgovora pronai one osobine linosti na koje je bolesnik bio
naroito ponosan u vrijeme zdravlja (urednost, dobra domaica, hrabrost, upornost i drugo),
te razgovor usmjeriti u pozitivnom i veselijem smjeru. Bolesnika treba poticati na
komunikaciju s ostalim bolesnicima i postupno ga ukljuivati u oblike socioterapije (radna
terapija, terapijska zajednica, grupna terapija i dr.).
Apetit je smanjen, nemaju volje za jelom. Vrlo esto odbijaju hranu jer je nisu zavrijedili.
Vano je da sestra kontrolira prehranu i tjelesnu teinu bolesnika. Takoer, sestra treba
kontrolirati vitalne i fizioloke funkcije.
este su promjene sranog ritma, cijanoza i hladnoa ekstremiteta. Depresivni bolesnici su
esto opstipirani te je potrebno kontrolirati stolicu. Mogu se javiti poremeaji menstruacijskog
ciklusa, te bolovi u razliitim dijelovima tijela.
Opasnost od suicida najjaa je u ranim jutarnjim satima, kada se oni najloije osjeaju jer
za njih poinje jo jedan turoban, besmislen i bezvrijedan dan. Naveer se osjeaju neto
bolje jer je jedan takav straan dan iza njih.
U radu s depresivnim bolesnikom, sestra treba pokazati svoje umijee strpljenja i
razumijevanja. Bolesnici trebaju uz profesionalan odnos i osjeaj prihvaenosti, ljubavi i
fizikog kontakta (dodir, dranje za ruku, tapanje po ramenu, glaenje po kosi). Sestra treba
takvom bolesniku stalno iznova pruati poticaj za ivotom, dokazivati svoju dobru volju za
pomoi i razvijati kod bolesnika osjeaj samopouzdanja i samopotovanja.
Ne moemo se osloniti na njihove iskaze (da li je bio u kupaonici dana, uzeo hranu, je li
obavio pretragu i sl.) zbog kognitivnih poremeaja. esto su neuredni i nevoljko obavljaju i
minimum osobne higijene.
Mogu biti neugodni za druge pacijente zbog promjena osobnosti (diranje tuih stvari,
uzimanje iz tuih nonih ormaria, razdraljivost, tuakanje), eventualne konflikte treba
rjeavati vrlo taktino i oprezno. Mogu biti agresivni (najee verbalno!) i naporni za
medicinsku sestru i sve na odjelu. S takvim bolesnicima potrebno je mnogo strpljenja,
najee ih je nemogue zadovoljiti (hranom, postupcima, njegom, ostalim bolesnicima u
sobi) jer ni sami zapravo ne znaju to bi eljeli.
Za bolesnika u deliriju potrebna je intenzivna njega uz stalnu kontrolu vitalnih funkcija jer
mogu biti vitalno ugroeni. Sve vitalne funkcije su poviene - tjelesna temperatura, puls,
krvni tlak, disanje ubrzano. Zbog silnog naprezanja moe doi do infarkta miokarda i smrti.
Javljaju se vegetativni simptomi, uz opisanu tahikardiju, kod bolesnika se javlja pojaano
znojenje, crvenilo lica, tremor, dilatacija zjenica.
Neophodna je nadoknada tekuine peroralnim i parenteralnim putem.
Bolesnika u deliriju sestra treba ee presvlaiti u isto rublje, brisati zbog pojaanog
znojenja i provoditi njegu usne upljine. Zbog hiperaktivnosti potrebno je bolesnika fiziki
imobilizirati (zatitna koulja, remeni na donjim ekstremitetima) i dati terapiju (hipnotici)
prema uputi lijenika.
Kod alkoholnog delirija treba obratiti panju na mogua krvarenja zbog poremeaja
koagulacije.
Od velike je vanosti da medicinska sestra zna prepoznati znakove tzv. preddelirija ili
predelirantnog stanja jer se na taj nain uz adekvatnu pravovremenu intervenciju moe
sprijeiti nastanak akutnog psihotinog stanja. Prije izbijanja psihoze mogu se kod bolesnika
pojaviti noni strah, pojaano znojenje, eluano-crijevne smetnje i psihomotorni nemir.
Karakteristini su pokreti navlaenje pokrivaa (bolesnik izvodi nesvrsishodne pokrete
rukama kao da se eli pokrili ili otkriti pokrivaem kojim je pokriven u bolesnikoj postelji).
ZDRAVSTVENA NJEGA
SOMATSKI UGROENOG BOLESNIKA
I. ZDRAVSTVENA NJEGA SUICIDALNOG BOLESNIKA
Ovisno o dijagnozi i etiologiji, potrebno je kontinuirano voditi brigu i sprijeiti pokuaj suicida.
Svaki pokuaj, ak i prijetnju, treba shvatiti vrlo ozbiljno. Jednako ozbiljno treba shvatiti one
bolesnike koji stalno o tome govore, kao i one koji to nikada ne spominju. Posebnu pozornost
treba posvetiti tzv. raptus suicidu (to je suicid ili pokuaj suicida kod bolesnika iz totalnog
stupora, neoekivano i nepredvidivo).
Katkad je suicid dugo vremena i paljivo pripreman: bolesnik postaje smiren, komunikativan,
simptomi depresije nestaju i svojim poboljanjem zavara svoju okolinu koja tada popusti u
nadzoru i bolesnik izvri svoju namjeru.
Najvea opasnost za suicid depresivnog bolesnika su rani jutarnji sati. Sestra treba obratiti
panju na ponaanje bolesnika i nastojati predvidjeti njegove namjere.
Vano je u zdravstvenoj njezi graditi topao, otvoren odnos povjerenja i razumijevanja
izmeu sestre i bolesnika. Na taj nain moemo saznati kakvim je mislima bolesnik obuzet.
Poticanjem na razgovor emo bolesniku olakati stanje jer je ono najtee o sebi nekome
rekao.
Nastojati postii da pacijent shvati to eli postii suicidalnim ponaanjem (zadobiti ljubav,
osvetiti se, kazniti druge, pobjei od problema koji mu izgledaju nerjeivim). Samoubilaka
namjera nije samo elja za smru, nego i elja za ivotom, apel za pomo i razumijevanje.
Upuivati bolesnika na kreativnija i zdravija ponaanja kojim e postii ono to mu treba.
Ukljuivati bolesnika u razliite oblike socioterapije. Cilj u zdravstvenoj njezi suicidalnog
bolesnika je postii da pacijent donese odluku ne samo da se nee ubiti, nego da e ivjeti.
Stupor oznaava odsutnost svake voljne aktivnosti. Takva osoba ne reagira na podraaje iz
okoline, ne izvodi kretnje, zadrava stolicu i mokrenje ili je inkontinentna, ne govori - lii na
nepokretnu lutku.
Tonus muskulature moe biti sasvim oputen ili maksimalno napet. Razlikujemo katatoni
stupor (kod shizofrenije), depresivni, histerini i organski stupor.
Bolesnik moe naglo izai iz stupora, ozlijediti sebe (mogu je i raptus suicid) ili druge i
ponovo se vratiti u prethodno stanje. Iako djeluje odsutno, bolesnik registrira zbivanja oko
sebe jer im svijest nije poremeena (osim kod organskog stupora).
Brigu oko osobne higijene preuzima sestra. Radi se o nepokretnom bolesniku kojem je
potreban stalni nadzor medicinske sestre, intenzivna njega, sprjeavanje posljedica
dugotrajnog leanja. Budui da stuporozni bolesnik ne jede i ne pije, hranjenje se vri putem
nazogastrine sonde ili infuzijama. Potrebno je uvesti urinarni kateter te kontrolirati diurezu,
kontrolirati eliminaciju (bolesnik moe biti opstipiran ili inkontinentan). Potreban je stalni
nadzor i kontrola vitalnih funkcija zbog mogueg raptus suicida.
Sumrano stanje je stanje suene svijesti (kvalitativni poremeaj svijesti). Moe se javiti prije
ili nakon epileptikog napadaja kod epilepsije i kod bolesnika koji boluju od disocijativnih
poremeaja (histerija).
Stanje se oituje u izrazito jakoj psihomotornoj uzbuenosti pri emu su bolesnici ispunjeni
strahom i gnjevom i mogu uiniti najtee zloine. Bolesnika u sumranom stanju potrebno je
fiziki imobilizirati zatitnom kouljom, te ako je potrebno i remenima. Fiziku imobilizaciju
mora izvriti vie osoba (najmanje 4 - za svaki ekstremitet po jedna osoba). esto je
potrebna i pomo policije.
Nakon imobilizacije daju se visoke doze psihofarmaka, prema uputi lijenika, parenteralnim
putem. Takvo stanje moe potrajati i nekoliko dana. Kada bolesnikovo stanje doputa, moe
ga se osloboditi fizike imobilizacije. Ukoliko je sestra postigla odreeni nivo povjerenja kod
bolesnika, bolesnik e je upozoriti kako osjea da ulazi u sumrano stanje, te na taj nain
znatno olakati poloaj njoj, samom sebi i ostalim bolesnicima na odjelu.
PREPOZNAVANJE
ALARMANTNIH STANJA U PSIHIJATRIJI
KLASIFIKACIJA URGENTNIH STANJA U PSIHIJATRIJI
3. Psihiki poremeaj je takve vrste da samo urgentna intervencija moe utjecati na njegov
ishod (sam poremeaj bioloki NE ugroava bolesnika):
krizna stanja
Psiholoki stresovi ili krizna stanja ukljuuju bilo koje dogaaje koji izazivaju osjeaj alosti,
krivice, neuspjeha, napetosti, razoaranosti i stanja koja izazivaju obrane ega u pojedinca.
Medicinska sestra moe prepoznati alarmantno stanje cjelovitim promatranjem bolesnika,
kontinuiranim praenjem ponaanja. Sestra moe uoiti svaki i najmanji pomak u
bolesnikovu stanju jer je 24 sata uz svog bolesnika.
Stanje koje zahtijeva hitnu intervenciju moe biti izraeno ve kod prijema bolesnika u
ambulantu ili na odjel, ili se ono moe razviti tijekom hospitalizacije. Da bi sestra mogla na
vrijeme uoiti alarmantno stanje i potrebu za hitnom intervencijom potrebno je, promatranjem
i praenjem ponaanja bolesnika, obuhvatiti objektivne i subjektivne simptome.
Objektivnim simptomima podrazumijevamo sve izraene znakove na bolesniku koje sestra
moe primijetiti ili mjeriti. U psihijatriji su to uzbuenost, nemir, tremor, nesvrsishodni pokreti,
vikanje, lupanje, uznemireno hodanje odjelom, zatvaranje u kupaonicu ili druge prostorije,
smetenost, te poremeaj svijesti. Sestra to moe registrirati kao evidentnu, iznenadnu
promjenu u ponaanju bolesnika - bolesnik postaje drugaiji. Istovremeno se mijenja i
vanjski izgled bolesnika. Oi postaju sjajnije, zjenice proirene, izgled lica odaje izraziti strah
ili bijes.
Subjektivni simptomi izraavaju se na temelju bolesnikova iskaza o svom stanju. Bolesnik
nam moe rei da se osjea loije, jako je uznemiren, ne zna to se to s njim dogaa, moe
izraziti potrebu za zatitnom kouljom ili nam moe rei da je obuzet samoubilakim idejama
ili crnim mislima.
Za prepoznavanje alarmantnih stanja u psihijatriji potrebni su solidno medicinsko znanje,
razvijen smisao za uoavanje te iskustvo.
DIJAGNOSTIKA I TERAPIJA
PSIHIJATRIJSKIH BOLESNIKA
Dijagnozu u psihijatriji postavlja lijenik na temelju osobne anamneze, heteroanamneze,
klinike slike, praenjem bolesnikova stanja (u kojem sudjeluje cijeli tim strunjaka - lijenik
psihijatar, psiholog, medicinska sestra, socijalni radnik i po potrebi i drugi strunjaci), te
pomonim i specijalnim pretragama: EEG, CT mozga i dr.
Iako ne predlae lijeenje, sestra kao lan terapijskog tima sudjeluje u lijeenju duevnih
bolesnika pa treba dobro poznavati osnovne metode lijeenja i terapijske postupke.
1. PSIHOFARMAKOTERAPIJA
Psihofarmaci (psihotropna sredstva) su lijekovi koji djeluju vie ili manje selektivno na
psihike funkcije. Otkriem psihofarmaka dolo je do revolucionarnog napretka u lijeenju
psihikih poremeaja i znatnog olakanja u zbrinjavanju psihijatrijskih bolesnika.
Nuspojave:
Meprobamat - pospanost, glavobolja, vrtoglavica, munina, povraanje, proljev. Mogu se
pojaviti alergijske reakcije na koi, vruica, leukopenija, trombocitopenija, psihike smetnje
(zbunjenost). Pri naglom prekidu uzimanja nastaju simptomi apstinencije, esto s
konvulzijama i komom.
Diazepam i ostali Benzodiazepini - pospanost, umor, glavobolja, vrtoglavica, munina,
ataksija, smetnja menstruacijskog ciklusa, gubitak libida, poremeaji pamenja, kone
reakcije.
2. ELEKTROSTIMULACIJA
Elektrostimulacija kao jedna od biolokih metoda lijeenja u psihijatriji, danas zauzima mjesto
terapije drugog reda, odnosno, svrstana je u metodu izbora ukoliko pacijent ne reagira
povoljno na psihofarmakoloko lijeenje. Za ovaj oblik lijeenja potrebno je dobiti pristanak
od bolesnika ili njegove obitelji.
Indikacije:
depresivna stanja
katatona (stuporozna) stanja
shizofrenija
manija (kod bolesnika kod kojih se ne moe primijeniti terapija litijem, odnosno kod
bolesnika koji ne reagiraju zadovoljavajue na psihofarmakoterapiju).
Kontraindikacije:
tumori mozga
povien intrakranijalni tlak
infarkt miokarsa
koronarna insuficijencija
hipertenzija
aneurizma aorte
tromboflebitis
akutni respiratorni infekt
Priprema bolesnika:
1. Ispitati stanje fizikog zdravlja te uiniti potrebne pretrage - internistiki nalaz srca i
plua, EKG, EEG, KKS, kompletni urin, ispitati onu pozadinu.
2. Na dan zahvata bolesnik je na tate
3. Premedikacija (Atropin 0,5 mg, da bi se sprijeila hipersekrecija kao posljedica
podraaja n.vagusa)
4. Prije zahvata potrebno je izvaditi umjetno zubalo ako ga bolesnik ima, te ukosnice.
5. Isprazniti mokrani mjehur.
Priprema pribora:
1. elektrostimulator
2. boca s kisikom i maskom za umjetnu ventilaciju
Za terapijski uinak potrebna je struja napona 70-130 V, jaine od 200-1600 mA, u trajanju
od 0,1-0,5 sekundi. Mukarci imaju nii konvulzivni prag pa im je stoga potrebna struja
slabije jakosti.
Elektrostimulacija se moe vriti kao nativna ili u kratkotrajnoj intravenskoj anesteziji i
miorelaksaciji. Danas se EST u pravilu izvodi u anesteziji i miorelaksaciji.
3. OBLICI SOCIOTERAPIJE
a) razni oblici grupne terapije (rad s malom grupom, s velikom grupom)
b) terapijska zajednica
c) okupaciona ili radna terapija
d) rekreativna terapija
Razvojem svijesti o sebi ovjek stvara sliku o sebi, o svome tijelu kojom se razlikuje od
drugih ljudi. Na razvoj slike o sebi utjeu mnogobrojne percepcije koje proizlaze iz nas kao
linosti, utjecaj odgoja, kulturne sredine i socijalnih normi odreenog drutvenog okruenja.
Slika o sebi stvara psiholoki efekt na pojedinca, izazivajui sigurnost u sebe ili gubitak
samopouzdanja i strah, te ima izvjestan utjecaj na pojedinca da manje ili vie stvara u svom
ivotu. Taj subjektivni doivljaj djeluje na ponaanje osobe, vri utjecaj na stavove, miljenje i
odreuje meuljudske odnose.
U bolesti, slika o vlastitom tijelu i slika o sebi doivljava znatne promjene. Bolestan ovjek
doivljava svoje tijelo kao manje vrijedno, a sebe u cjelini kao inferiornijeg od zdravih ljudi.
Svaka promjena u izgledu doivljava se kao manja ili vea narcistika trauma ak i kad se
radi o fiziolokim stanjima koja dovode do promjena u izgledu, a kroz to i doivljavanju
vlastitog tijela, kao npr. trudnoa, starenje i sl.
POSTPOROAJNE PSIHOZE
LITERATURA:
Pasquali E., Arnold H., DeBasioN.: Mental Health Nursing, Mosby CO., USA, 1989.
McFarland G., Wasli E.; Nursing Diagnoses and Process in Psychiatric Mental Health
Nursing, Lippincott Co, Philadelphia, 1986.
Obzornik zdravstvene nege: Strokovno glasilo zbornice zdravstvene nege Slovenije, t. 5-6,
1995.
Sedi B., Fukar G., Jakovljevi M.: Seminar HUSE - Sestrinska skrb za psihijatrijske
bolesnike, Stubike Toplice, 1996.